PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

CRNA GORA U ZAPISIMA KAMILA MORGANA

Uz odobrenje izdavača, podgoričkog CID-a, feljton smo uradili po knjizi Kamila Morgana „Crna Gora”,

koju je sa njemačkog prevela Dobrila Begenišić

Najljepši pogled u Evropi

Ugledna izdavačka kuća CID iz Podgorice, u biblioteci „Svjedočanstva”, kroz veliki broj naslova dosad je

objavila preko 25.000 nepoznatih stranica o Crnoj Gori. Tim stranicama pripada i knjiga austrijskog novi-

nara, pisca i istraživača Kamila Morgana „Crna Gora”, koju je sa njemačkog na srpski jezik prevela Dobrila

Begenišić, a koju je njen autor napisao, kako je sam kazao, „na osnovu utisaka i doživljaja sa lovačkog i is-

traživačkog putovanja koje je obavljeno u jesen 1911. godine”.

U tome i leži i njena specifičnost: u odnosu na mnoge druge putopisce, Morgan je u ovoj knjizi istraživao

divljač u Crnoj Gori i njenu zastupljenost u pojedinim njenim djelovima, učestvujući pritom neposredno i

u samom lovu. Pritom, on je davao i opširan opis Crne Gore, njenih ljudi, ljepota i istorijskih i drugih po-

sebnosti. U tome je ponekad znao da bude i neprecizan, naročito u geografskim određenjima, nazivima

mjesta i navođenju toponima, miješanju brda sa planinama, na primjer, ali sve to nimalo ne umanjuje

vrijednost i autentičnost njegovog rada. Zato ćemo u narednih nekoliko brojeva, uz odobrenje prema

„Danu” uvijek ljubaznog i predusretljivog direktora CID-a Žarka Radonjića, iz ove knjige prenijeti one nje-

ne djelove za koje nam se učinilo da su najzanimljiviji.

Slikovitu zemlju „crnih planina” posjećivali su i opisivali više puta putnici istraživači. Osamdesetih i deve-

desetih godina (riječ je o 19. vijeku – primjedba M.V.) bili su to njemački istraživači dr Švarc, dr Bauman i

dr Hasert, italijanski naučnik dr Baldači i Rus Rovinski, nešto kasnije Englezi Vajon i Prans, Čeh Bubeniček

i Italijan Paliano, a u najnovije vrijeme gospodin Verlup, član Geografskog društva iz Lisabona, čija je naj-

bolja knjiga upravo ona koju je napisao o Crnoj Gori, koja je objavljena u Parizu na francuskom jeziku.

Mnogi turisti koji u današnje vrijeme putuju po Dalmaciji, Bosni i Hecegovini praktikuju da u svoj turistič-

ki program uključe i Crnu Goru, tim prije što putovanja u te krajeve danas više ne predstavljaju problem

zahvaljujući automobilskim poštanskim vezama, parabrodskom prevozu do crnogorskih luka Bar i Ulcinj,

vožnji brodom Skadarskim jezerom, a tu je i željeznica koja vodi od morske obale preko Sutormana u

unutrašnjost zemlje. Ta putovanja su danas tako udobna i sređena da se može putovati kao i u drugim

krajevima i u civilizovanim zemljama. Samo su inostrani lovci veoma rijetko posjećivali Crnu Goru. Poseb-

no malo ih je bilo iz Austrije. Neki od njih su morali da se ograniče na proučavanje divljači i lovačkih prili-

ka u zemlji, pošto nijesu imali ovlašćenje za praktično uvježbavanje lova, dok su drugi posjedovali dozvo-

lu za lov, ali zbog nepovoljnih okolnosti nijesu imali sreće i zbog toga su, nakon kraćeg boravka, napustili

zemlju prilično nezadovoljni. Meni je, srećom, uspjelo da spojim teorijska istraživanja sa praktičnom pri-

mjenom pošto je, na intervenciju našeg poslanstva na Cetinju, u „Otvoreni nalog”, koji mi je izdala crno-

gorska vlast, bila unijeta stavka da mi je dozvoljeno da nesmetano lovim u čitavoj kraljevini. Pod „Otvo-

renim nalogom” podrazumijeva se, kao što je poznato, naređenje vlade svim nadležnim u zemlji da osobi

koja posjeduje takav nalog izađu u susret u svakom pogledu i da joj pruže svaku traženu pomoć.

Čudno je da su lovačka putovanja u Crnu Goru organizovana veoma rijetko, pošto su neki njeni predjeli

izuzetno bogati divljači, a osim toga, u prizorima nevjerovatne ljepote mogu da uživaju ne samo lovačke

oči, nego i oči ljubitelja prirode. Crna Gora, koja bi se mogla nazvati „balkanska Švajcarska”, zapravo je

zemlja velikih kontrasta koji plijene. U nekim djelovima na posmatrača utisak ostavljaju očajne, neprijat-

ne pustoši sivo-crnih stjenovitih planina, koje su prekrivene krševima, i koje bez ikakve vegetacije i bez

ikakvog vodenog toka imaju izgled okamenjenog ustalasanog mora.

Drugi predjeli sa planina koje su obrasle prašumom i sa romantičnim planinskim jezerima podsjećaju na

najslikovitije predjele naših otadžbinskih Alpi. Tu je i kraj gdje se ogromna bujica Rijeke Crnojevića uliva u

veliko Skadarsko jezero, koje se upoređuje sa velikom rječnom dolinom Misisipija, „kraljicom svih rijeka”,

a najveći prirodni kontrast u poređenju sa dosad navedenim predjelima, čini crnogorska obala duž Ja-

dranskog mora, gdje cvjetaju mirta, lovor, badem, smokve i narandža, a blagi vazduh struji kao na plaža-

ma Napulja.

Najupečatljiviji početak putovanja u čudesnu zemlju „crnih planina” je vožnja crnogorskim poštanskim

kolima od Kotora do malog ali božanstveno smještenog rezidencionalnog i glavnog grada Cetinja. Pola-

zak je svakog dana u podne od kafane ispred ulaska u mornaričku bazu u Kotoru, a vožnja do Cetinja tra-

je otprilike dva sata. Preporučuje se da se zauzme mjesto napolju, na kolima iza vozača, pošto se odatle

može uživati u veličanstvenoj panorami u toku ove jedinstvene planinske vožnje. Verlup u svojoj knjizi na

francuskom jeziku kaže da je pogled koji se pruža u ovoj vožnji jedan od najljepših u cijeloj Evropi, jer se

čovjek osjeća kao da se nalazi na vrhu planine Rigi. Verlup je potpuno u pravu, pošto je pogled na novi

planinski put koji se vijugavo uzdiže do vrha Lovćena sa skoro pedeset krivina, od serpentine do serpen-

tine, sve ljepši.

Divni i živopisni Njeguši

Njeguši (fotografija: K. Morgan) U vožnji prema Cetinju najprije se u dubini vidi predivni mali grad Kotor koji je smješten na ju-žnoj obali istoimenog Bokokotorskog zaliva koji mali morski tjesnac, Katena, povezuje sa veli-kim zatonom Tivta. Bokokotorska ostrva Stradioti, Prevlaka i Otok uzdižu se iz mora kao da po-zdravljaju. Postepeno se pojavljuje grad Herceg Novi, „biser Boke”, a pored njega hercegovačka obala Sutorina; prema sjeveru pogled se zaustavlja na okamenjenim Krivošijskim planinama, a prema jugu na poluostrvu Luštica i krajevima Župi i Krtoli, iza kojih se probija svjetlucava traka Jadranskog mora, koje se širi preko zaobljenog zaliva Traste. Kada se stigne na otprilike 1000

metara visine, predjeli koje smo opisali polako iščezavaju iza nas, a ispred nas počinje da se širi veličanstven pogled. Visoke planine sjeverne i zapadne Crne Gore izranjaju polako ispred putni-ka, a pogled na njih se prostire preko provalija koje se mjestimično otvaraju. Lovćen sa svoja dva vrha i predgorjem zvanim Solar iz velike blizine pruža uvid u svoje ponore i klance, a u daljini izranja plodna zelena dolina Morače, iza koje svjetluca dio Skadarskog jezera. Sa krajnjeg istoka na horizontu podižu se konture snijegom prekrivenih albanskih Alpi, Prokletije, koje u Ljubotrnu na Šar-planini dostižu visinu od 3050 metara (što je više od Dahštajna). Poslije jednočasovne vo-žnje stiže se na granicu. Crnogorac u narodnoj nošnji koji drži stražu sa oružjem na ramenu znak je da se već nalazimo na crnogorskom tlu, u kraljevini „crnih planina”. A odavde nije daleko do prvog crnogorskog mjesta, veoma živopisno smještenih Njeguša, gdje se obavlja carina. Kako sam čuo da pričaju, crnogorski carinici to rade veoma ljubazno. Ja nijesam podlijegao carini po-što su pogranične vlasti već bile informisane o mom dolasku zahvaljujući informaciji u službe-nom glasniku, „Glasu Crnogorca”, a ja sam imao zadovoljstvo da putujem u društvu gospodina Milana Ramadanovića, prvog šefa odjeljenja u Ministarstvu unutrašnjih poslova, kome dugujem veliku zahvalnost zbog njegove ljubazne predusretljivosti. Jedan njegov rođak, gospodin Slavo Ramadanović je maršal dvora Njegovog Visočanstva kralja Nikole, a drugi rođak, gospodin Ve-limir Ramadanović, crnogorski je konzul u Kotoru. Poštanski automobil pravi pauzu od dvadeset minuta ispred jedne male prijatne krčme izvan Njeguša, a za to vrijeme imao sam priliku da u za-vičaj pošaljem prve razglednice sa pozdravima. Razglednice su se mogle kupiti kod krčmara. Iz Njeguša sam takođe poslao prvu razglednicu časopisu Waidmannsheil u Klagenfurtu, nakon čega sam u društvu gospodina kapetana granične straže popio izrvsnu šljivovu rakiju i kafu prije nego što smo pošli dalje. Tek sada kola prolaze kroz divni kraj, kroz istorijski poznate Njeguše, čijih je otprilike 2000 stanovnika rasuto u sedam zaselaka koji su smješteni na obroncima planine, a ti zaseoci čine opštinu Njeguše. Najpoznatiji od sedam pomenutih zaselaka su Petrovići, rodno mjesto sadašnje dinastije Petrović Njegoš, koja se u 16. vijeku doselila iz Hercegovine i ovdje se nastanila. Jedna od kuća koja se od ostalih razlikuje po prijatnim zelenim persijanima i obliku tornja je rodna kuća sadašnjeg kra-lja, a preko ljeta u njoj povremeno borave kraljevski prinčevi. Ranije je u ovoj kući često provo-dio ljeta pokojni vladika Petar Drugi, veliki ljubitelj prirode i strastveni lovac, koji se odavde bezbroj puta peo na Lovćen i koji je po svojoj želji sahranjen upravo na ovoj planini. Iza Njeguša uzdiže se još jedno planinsko sedlo, Krivačko ždrijelo, odakle put počinje da se spušta i vodi kroz krajeve obrasle bukvom duž brežuljaka Jezerskog vrha, jednog od dva vrha na Lovćenu, i pored sela Dubovik i Bajice u rasprostrto Cetinjsko polje, u čijem centru se nalazi Cetinje, glavni i rezidencijalni grad najmlađe i najmanje, ali najinteresantnije kraljevine na Balkanskom poluo-strvu. Cetinje nije samo glavni grad i rezidencija nego i središte Katunske nahije, jednog od deset okru-ga ili nahija, na koje je podijeljena Kraljevina. Ali bez obzira na to, Cetinje nije najbrojniji grad u zemlji, pošto u njemu živi nešto više od 3000 duša, dok od drugih crnogorskih gradova Podgori-ca ima više od 10.000, Ulcinj 5000, Nikšić i Bar preko 4000 stanovnika. I pored toga što se Ceti-nje nalazi tek na petom mjestu po broju stanovnika, ono je ipak jedini grad u Crnoj Gori koji ima obilježja velikog grada. Ovaj utisak izazivaju prije svega neke kolosalne i monumentalne građe-vine. To su: moderna palata kraljevskih ministarstava, gdje je smještena pošta i telegraf, nova i stara kraljevska palata, palata prestolonasljednika, nova Vojna akademija (škola) koja je otvore-na tek u novembru prošle godine (1911), zgrada parlamenta Vladin dom u kome se pored velike sale za sjednice u kojoj se okupljaju poslanici nalaze još muzej, biblioteka, pozorište i jedna jav-na čitaonica, zatim tu je i hotel Grand, bolnica, prefektura, Crnogorska banka, kraljevska konju-

šnica, pijaca, Djevojački licej koji je osnovala ruska carica Marija Fjodorovna, velika kasarna i vile izaslanika Austro-Ugarske, Njemačke, Rusije, Francuske, Italije i Turske. Najljepši grad i najpopularniji vladar

Katunska ulica na Cetinju

Pored ovih dvadeset zgrada, karakter velikog grada Cetinju daju još i dvije glavne saobraćajne žile, paralelne ulice: Katunska ulica i Ulica Baja Pivljanina sa pojedinim veoma lijepim prodav-nicama, kao i veliki trgovi grada, Dvorski trg, Obilićev trg i pijaca, a tu je i gradski vodovod Ob-zovica, za čije je postojanje zaslužna kneginja Milica, supruga velikog ruskog kneza Petra Niko-lajevića, kćerka crnogorskog kralja Nikole. Na „ancien regime” podsjećaju i mnoge druge građe-vine, koje se nalaze djelimično na periferiji grada, a djelimično na području grada, kao što je na primjer stara manastirska rezidencija mitropolita grčke pravoslavne crkve na Cetinju, Cetinjski manastir. Pored njega, tu je i crkva i manastirske odaje koje čuvaju uspomene na velikog vladiku Petra I, dok topovske cijevi osmanskog porijekla smještene jedna pored druge u dugom nizu is-pred glavne fasade manastira opominju na vrijeme ratova sa Turcima, zatim u produžetku se na-lazi predvorje sa grobnicama gdje su sahranjeni članovi kraljevske porodice i kuće Karađorđevi-ća, malo dalje je kula Tablja, na koju su nekada nabijane odsječene turske glave, tu je i Vlaška crkva sa ogradom napravljenom od puščanih cijevi od zaplijenjenog turskog oružja, i konačno na blagom uzvišenju nalazi se mauzolej Vladike (mitropolita) Danila na Orlovom kršu sa pozlaće-nom kupolom koja svjetluca na jutarnjem i večernjem suncu. Pored ovih građevina koje posma-traču donose različite slike iz prohujalih vremena, vrijedan pomena je i dostojanstveni prirodni spomenik u blizini novog kraljevskog dvorca: jedan prastari brijest ispod čije su raskošne krošnje vladari javno sastančili. Oko ove mješavine novog doba i starih vremena od koje je sastavljena metropola Crne Gore obavija se vijenac romantičnih stjenovitih planina: Orlov krš i vrhovi koji se uzdižu lijevo i desno okružujući mali dragulj, kakvim se Cetinje zaista može smatrati, dajući tako rezidenciji kralja Crne Gore položaj jednog od najljepših gradova na čitavom Balkanskom poluostrvu. (...) Najbolja prilika za upoznavanje crnogorskog naroda, a posebno društva na Cetinju, pruža se sva-ke nedjelje kada se u popodnevnim časovima održavaju koncerti u gradskom parku na Cetinju,

gdje se okupi „čitavo Cetinje”. I malo i veliko i staro i mlado skupi se na ovim koncertima u par-ku odjeveni u svečanu odjeću, a posjeta ovakvom gradskom dogovorenom sastanku strancu u potpunosti zamjenjuje iščitavanje etnografskih knjiga ili pohađanje nastave o malom crnogor-skom narodu. Ono što se najprije upozna sa svim pojedinostima jeste šarena raskošna narodna nošnja oba pola. „Gospodari stvaranja” nose zlatom optočene pulovere, zvane „džamadani”, na-boranu košulju, otvorenu na grudima, zvanu gunj, a preko ova dva odjevna predmeta zlatom ukrašenu jaknu bez rukava, zvanu „jelek”. Oko tijela su tri pojasa: jedan od crvenog materijala, preko njega kožni pojas za oružje, „kolan”, a preko njega nosi se srebrom prošiveni „pas”. U „kolanu” su revolver ili pištolj i nož, koji su kod bogatih Crnogoraca optočeni zlatom i srebrom, pa čak i dragim kamenjem. Donji dio nošnje, „gaće”, dosežu do koljena, na njih se nastavljaju „dokoljenice” (dokoljenice na vezivanje), a što se obuće tiče, to su kod siromašnih Crnogoraca „opanci”, a kod onih bogatijih čizme na pertlanje kakve se nose u zapadnoj Evropi. Na glavi je mala crvena „kapa” oivičena crnom bojom, čiji je sastav boja simboličan, pošto crvena boja označava krvavu bitku na Kosovu polju, a crna ivica tugu zbog moći koja je izgubljena u ovoj bi-ci. Na vrhu kape je zlatni vez, koji predstavlja jednu zvijezdu i dugu: srećnu crnogorsku zvijezdu i most preko neba do ponovnog osvajanja moći koja je izgubljena na Kosovu polju. U zavisnosti od toga da li je na kapi dvoglavi orao pored lava, da li je grb zemlje između dvije ukrštene sablje ili je samo grb, može se prepoznati da li je osoba koja nosi tu kapu državni službenik, oficir ili sreski starješina („kapetan”). (...) Kralj Nikola je sigurno najpopularniji vladar na Balkanskom poluostrvu. Između njega i njego-vog naroda nema prepreka, kao što je to slučaj sa dvorovima drugih balkanskih kraljevina, nego kralj otvoreno, sjedeći u naslonjači ispred svoje palate, na Dvorskom trgu prima svoj narod, a najsiromašniji i najniži imaju pravo da mu priđu i da otvore svoje srce pred svojim Gospodarom, koga oslovljavaju sa „ti”. A kad neko glumačko društvo iz Zagreba ili Beograda u pozorišnoj sali „Zetski dom” izvodi dramu „Balkanska carica” koju je napisao kralj, narod sa oduševljenjem kli-če svome sijedom pjesniku – kralju. Osim „Balkanske carice”, kralj Nikola je napisao još i djela „Kralj Vukašin”, „Knjaz Arvanit” i ciklus epova „Pjesnik i vila”, knjige velike literarne vrijedno-sti prožete žestokom ljubavlju prema otadžbini i proizašle iz pravog pjesničkog osjećanja. I kao lovac, kralj Nikola, koji je sada prevalio sedamdesetu, bio je veoma dobar u svojim mlađim godi-nama i lovio je kapitalnu divljač u stjenovitim brdima svoje divne zemlje. I prestolonasljednik Danilo i prinčevi Mirko i Petar predati su srcem i dušom lovu i običavaju da idu u lov ne samo u slobodnom prostoru nego i u ograđenim lovištima.

Lov kao praksa za rat

Crnogorski mladić (foto: K. Morgan) Čitava Crna Gora sa obimom od 600 kilometara i površinom od skoro 10 hiljada kvadratnih me-tara, što otprilike odgovara veličini Koruške ili Bukovine, mogla je već prije 200 godina da bude proglašena jedinstvenim parkom divljači, jer na sve strane vrvi od korisne i grabljive divljači. U ova dva vijeka došlo je do velikog uništavanja divljači (srećom, ne u cijeloj zemlji, nego samo u pojedinim njenim djelovima), i to posebno u godinama mira, kada Turci nijesu bili mete Crno-gorcima, nego su se morali zadovoljiti ubijanjem divljači po svojim stjenovitim planinama. Nai-me, po svaku cijenu moralo se ubijati, jer svaki Crnogorac je od djetinjstva ratnik, koji ne želi da drži svoje oružje okačeno o čiviluk da tamo rđa. Jasna činjenica da je lov, kao što je pisao stari Ksenofan, dobra praksa za rat, važi i za mali junački crnogorski narod: stalnoj potrazi za divljači u ovim brdima i planinama želi se zadržati dobra forma u gađanju i oštrini oka i uva, kako bi se sačuvala snaga i elastičnost čula i tijela kada opet dođe vrijeme da boginju lova, Dijanu, zamijeni boginja rata, Belona. Kao što je već ranije rečeno, posledice ovog opšteg dokazivanja Crnogora-

ca u lovu dovele su samo u pojedinim djelovima zemlje do značajnijeg smanjenja divljači, dok u drugim predjelima vlada pravo bogatstvo, i to izvanrednih vrsta – zahvaljujući bespućima i ne-pristupačnosti mnogih prašuma i stjenovitih lavirinata zemlje. Te oblasti su prava eldorada za lovce, jer su im tamo još uvijek zagarantovani traganja i lovačke zasjede. Od deset nahija, koje čine kraljevinu, neke su veoma siromašne divljači, neke se smatraju srednje bogatim kada je di-vljač u pitanju, a nasuprot njima su one veoma bogate divljači, zbog čega će u daljem tekstu sva-koj od njih deset biti posvećen poseban opis. Katunska nahija sa Cetinjem kao središtem može se smatrati najsiromašnijom divljači. Na Lov-ćenu i na njegova dva glavna vrha, Štirovniku (1759 m) i Jezerskom vrhu (1657 m), jarebice ka-menjarke i zečevi, kojih je nekada bilo mnogo, postali su prava rijetkost. Ista je situacija i na br-dima Stavor, Pusti Lisac, Čevski i Garač. Ali zato tu lisice u svojim pećinama, sokolovi i divlji golubovi u svojim hridinama, a na Lovćenskom jezeru, koje se prostire u kotlini ispod planine (Jezerski vrh) borave divlje patke, kao i na rijekama Zaslapska i Grahovska. U Riječkoj nahiji, čiji je centar lijepa varošica Rijeka, za planine Ceklinštak, Kostadin, Bobija, Dobrđtak, Viran i Debaljak važi ono isto što je rečeno za brda Katunske nahije. Nedostatak kr-znene divljači nadoknađuje veliki broj vodenih i močvarnih ptica koje se nalaze u ovoj nahiji na Rijeci Crnojevića, Maloj Morači i Karatuni, kao i na Skadarskom jezeru. U Riječkoj nahiji, ne-posredno pored varošice Rijeke, nalazi se kraljevski dvorac Ljeskovac sa ograđenim lovištem sa srnama i fazanima, gdje je prilikom kraljevskih posjeta održavan dvorski lov. I u Crmničkoj nahiji, čiji je centar Virpazar, na Skadarskom jezeru i na rijeci Virštici (koja nasta-je spajanjem rijeke Crmničke i Oraovštice) veoma je malo planinske divljači (lisica, zečeva, di-vljih kunića i kuna). Planine Ostrik, Sozina, Trojica i Rasovatać najviše su naseljene tom divlja-či, dok je ogromni Sutorman potpuno osiromašen otkako je preko njega izgrađena pruga. U dje-lovima Crmničke nahije, koji se nalaze na Skadarskom jezeru, ima vodene divljači, ali ne u toj mjeri kao što je to slučaj sa Riječkom nahijom. Primorska nahija, (u vrijeme autorove posjete Crnoj Gori administrativno teritorijalne jedinice nijesu bile nahije. Taj naziv je, kao tradiciju, sačuvalo samo pet nahija Stare Crne Gore – prim. prevodioca) crnogorska obala duž Jadranskog mora predstavlja raj za lovce u Kraljevini i nudi im velike kontraste. U šipražju obraslom hrastovima i jovama u predjelima Štoj ili Štoja (između Ulcinja i Šenkola) na Bojani. Postoji samo Štoj, a za dublet autor je vjerovatno uzeo genitiv ove imeice, tako i dalje gdje se spominje ovaj dublet –prim.prev.) mogu se sresti mnogobrojne šljuke. Na dva močvarna jezera, Šaskom blatu i Zogajskom blatu, nalazi se mnogobrojna vodena di-vljač, a u planinama rumijskog vijenca, koji je visok 1594 metra, žive vukovi. S albanske obale i iz obalske planine Mali Rencit i paralelnog uzvišenja Mali Barbalušić veoma često prelaze šakali u predjele Štoj i Štoja. U Lješu, starom albanskom gradu, koji su stari Grci nazivali Lisos i gdje je sahranjen slavni albanski oslobodilac Skender-ber (Đerđ Kastriot), godišnje se, na pijaci, pro-da mnogo koža od šakala. Južno od Ulcinja iz mora strši greben Guri Gjeranis, jedini crnogorski greben u Jadranu, na kome borave mnogi galebovi. U sjeverozapadnom dijelu Primorske nahije, tačno na austrijskoj granici, nalazi se kraljevski dvorac Topolica sa ograđenim lovištem. Lješanska nahija, u kojoj se nalazi poznati vinarski kraj Beri gdje se gaji najbolji duvan u zemlji, planina Presjeka, na kojoj se nalaze ostaci Sokol-grada, Točila i Gavlovca (kod Štitara) i još neka brda bogata su vukovima koji po svoj plijen odlaze prema istoku do rijeke Sitnice, gdje noću upadaju u štale sa kozama u naseljima od Beri do Farmaka. U okolini Beri zečevi su skoro istri-jebljeni zbog uzgajanja vinograda, tako da je rijetkost da se u ovim krajevima pojavi neki zec.

Kornjače i do pola metra

Lješkopolje sa kraljevskim lovištem za sitnu divljač (K. Morgan) Zetska nahija, čiji je centar glavni grad Crne Gore, Podgorica, smještena na ušću Ribnice u Mo-raču, skriva u svom južnom dijelu – koji se proteže do Skadarskog jezera, a obuhvata i Gornje je-zero, Rikavačko jezero i Bogumirsko jezero – močvarnu i vodenu divljač, dok planine Zetske na-hije, Crna planina, Maglić, Hum Orahovski, Žijovo, Kurlaj i Kom važe za mjesta bogata vukovi-ma. U Lješkopolju, velikoj plodnoj ravnici, koja se prostire u zapadnom dijelu Podgorice, duž obale rijeke Morače, koja je veoma bogata ribom, postoje bogata nalazišta zečeva, divljih kunića, jarebica i prepelica. Ovdje su u lov dolazili i kraljevski prinčevi kada je dvor boravio u kraljev-skom dvorcu Kruševac kod Podgorice. Brdska nahija, čiji je centar potpuno novi grad, Danilovgrad, na desnoj obali Zete, sa svojim bla-gim uzvišenjima, omiljeno je mjesto tetrebova. U hrastovoj šumi kod sela Dubrave nedaleko od manastira Ostrog živi ova vrsta u velikom broju. Takođe, može se naći u planinskim lancima Si-ljevica i Velika Prekornica južno od Ostroga i Lupoglava, a zapadno od Čurčića. Između rijeke Zete i Gračanice kod starog kraljevskog dvorca Orja Luka nalazi se egzotična divljač, kornjače, gdje ni primjerci od pola metra nijesu rijetkost. Sada dolazimo do nahije koja privlači posebnu pažnju svih lovaca, jer se u njoj može sresti prai-storijska divljač: medvjed. To je Vasojevićka nahija na krajnjem istoku Crne Gore koju okružuju ogromne planine albanskih Alpi, kroz čije granične uvale protiče Lim. Iz planina Turija (1850 m) i Pogana glava (1700 m), koje se prostiru van državne granice na turskoj teritoriji, pređe godišnje od 20 do 30 medvjeda u crnogorske planinske vijence, na primjer u Žoljevicu, koja je visoka 1380 m, ili u Jerinju glavu, koja je visoka 1548 m, ili u Baljsku glavu, visoku 1550 m, kroz koju prolazi granica. Sve ove planine nalaze se nekoliko sati udaljene od Andrijevice, koja je smješte-na na ušću Zlorječice u Lim a koja predstavlja glavni grad ove nahije. Ovo mjesto bi zbog toga bilo veoma pogodno za boravak lovaca na medvjede. (...) Od velikog interesa za evropsku lovačku zoologiju su tvrdnje crnogorskih lovaca da, ne samo u planini Sinjavini nego i u drugim planinskim vijencima Moračke nahije i njihovim produžecima u graničnim nahijama, osim divokoza, živi još jedna vrsta divljih koza, i to u velikom broju, o kojoj mi je prilično pouzdane podatke dao i gospodin Verlup, tako da ne bi trebalo sumnjati u

njihovo postojanje tamo. Ali, bez obzira na sve, veoma je teško tačno odrediti njihovu vrstu. Nji-hovo postojanje za Verlupa potpuno je izvjesno, pošto on u svojoj knjizi na francuskom jeziku Le Royaume de Montenegro (Paris, 1911, Berger-Levrault) na strani 7 u fauni nabraja „chamois et chevres sauvages” (divokoze i divlje koze), a gospodin Rajnvajn, sadašnji vlasnik hotela „Kod Kraljevića Marka” na Cetinju, koji je ranije kao dvorjanin često pratio Njegovo Visočanstvo kra-lja Nikolu u lov, opisao mi je neobične divlje koze Moračke nahije, koje su veoma slične alpskim kozorozima. Ali pošto, kako je poznato, kozoroga nema nigdje na čitavom Balkanskom poluostr-vu, onda je vrlo vjerovatno da se radi o persijskoj kozi. Kada sam 15. februara 1910. pisao o ovoj veoma interesantnoj plemenitoj divljači u časopisu Waidmannsheil, bio sam još uvijek mišljenja da ova vrsta postoji isključivo na Kritu, gdje sam ih i sam lovio, i na ostrvima Joura (sjeverno od Eubeje) i Eremomelosu (nedaleko od Melosa), i nijesam mogao prihvatiti mišljenja koja su dola-zila sa druge strane, da se ta vrsta može naći i u albanskim planinama, jer sam iz sopstvene prak-se imao iskustva da su turski lovci pod pojmom „divlje koze” (Gejick) podrazumijevali naše di-vokoze. Ali danas, nakon saznanja da u Crnoj Gori postoji vrsta divljih koza koja se razlikuje od divokoza, prihvatio sam da u albanskim šumama zaista postoje persijske koze, koje su odatle vremenom prešle u planine Crne Gore. Rogovi, koje mi je opisao gospodin Rajnvajn, ukazuju sa velikom vjerovatnoćom na to da je mistična divlja koza sjveroistočne Crne Gore persijska koza (Capra aegagrus), koja se može smatrati prelaznom vrstom od naših domaćih koza do kozoroga. Pogrešno bi bilo zaključiti da se radi o podivljalim kozama poput onih koje već stoljećima žive na dalmatinskom ostrvu Ščedro, a možda i na dalmatinskom ostrvu sušak, zatim na ostrvima Isla de Boske i Tagomago koja pripadaju grupi Pitujuskih ostrva i na italijanskom ostrvu Azinara na sjeverozapadu ostrva Sardinija. Ova ostrva sam posjetio u jesen prošle godine, sa ciljem da istra-žim i lovim te podivljale koze. Rogovi podivljalih koza bitno se razlikuju od rogova persijske ko-ze i, kako je poznato, nijesu povijeni naprijed ili nazad, nego ustranu. I upravo su svi crnogorski lovci na isti način opisivali neobične divlje koze Moračke nahije sa rogovima povijenim nazad kao kod kozoroga. Da bi se u potpunosti razjasnilo ovo pitanje divljih koza, bilo bi neophodno da se u ovu svrhu u Crnu Goru uputi opremljena naučna ekspedicija, a pisac ovih redova na ovom mjestu daje samo podsticaj da se to učini u interesu lovačke zoologije. Durmitor – „nebeska soha” Crne Gore

Nikšićka nahija, koja se nalazi u blizini Moračke nahije, nije samo po prirodnim ljepotama najdivnija od

svih ostalih deset nahija u Kraljevini, nego se i po bogatstvu najrazličitijom divljači nalazi u samom vrhu,

jer se u njenim ogromnim prašumama nalaze mnogobrojni vukovi i medvjedi, divlje svinje i srne, velike i

male ptice, a u visokim grebenima njenih planina, oko kojih oblijeću orlovi i gavranovi, žive ne samo broj-

ne divokoze nego se pojavljuje i legendarna divlja koza – navodno persijska koza. Ako u opisu ostalih na-

hija sebi nijesam dozvolio poklanjanje pažnje njihovim izuzetnim prirodnim ljepotama, da ne bih odlutao

daleko od lovačke teme, kad je Nikšićka nahija u pitanju moram napraviti izuzetak, jer se u njoj nalazi

kralj planina Crne Gore, Durmitor (koji narod naziva i „nebeska soha”), sa svojim mnogim vrhovima –

„Rigi Crne Gore” sa čijih se najvećih vrhova pruža veličanstven pogled na trideset malih alpskih jezera i

na polovinu Kraljevine crnih planina – pa sve do turske, bosanske, hercegovačke i dalmatinske zemlje –

do predivnog Skadarskog jezera i do mora koje se proteže do Italije. Čitav vijenac legendi i priča vezan je

za Durmitor, koji je okružen prašumama – cijela jata oskudno obučenih i zlatokosih planinskih i brdskih

vila žive u njegovim pećinama i na srebrnoj mjesečevoj svjetlosti igraju „kolo”, dok danju bradani, bjelo-

glavi orlovi, kraljevi supova i orlovi krstaši odlijeću put plavog neba iz svojih gnijezda koja vise na hridina-

ma. Ono što je Dahštajn za salcburške Alpe u Austriji, Glokner za naš carski Tirol, Grintouz za Korušku i

Triglav za Kranjsku, to je Durmitor za malu zemlju Crnogoraca: to je njihov najvredniji planinski dragulj,

pustinja koja izaziva divljenje i koja plijeni, čije postojanje služi na ponos i radost čitavom narodu. Nije

tačno mišljenje, inače veoma rašireno, da je Durmitor samo jedna velika planina. To je, zapravo, ogro-

man planinski masiv velike dužine i širine, mješavina uzdužnih i poprečnih dolina, uvala i klanaca, stjeno-

vitih površina i hridina i ogoljelih vrhova. Njegov najveći vrh je Bobotov kuk visok 2.485 metara, ali još

šest njegovih vrhova prelazi visinu od 2.000 metara (Prutaš, Begova brda, Dobri do i Sedle, Međed, Crve-

na greda i Veliki Štuoc). Većinu ovih planinskih vrhova okružuje prašuma koja je mjestimično neprohod-

na, a u njoj žive medvjedi i vukovi. U planinskim dolinama nalaze se predivne pećine (kolibe), dok u mno-

gim stjenovitim kotlinama svjetlucaju jezerca, koja podsjećaju na „morske oči” visoke Tatre, čija je boja

čas tamna čas svijetlozelena. Najimpozantniji djelovi čitavog planinskog masiva su: Međeđi do, iznad ko-

ga strši Crvena greda, Crno jezero u tjeskobnoj stjenovitoj divljini i Zeleno jezero okruženo cvjetnim liva-

dama. U ljetnje doba na pašnjacima na Durmitoru sve vrvi od života tamošnjih pastira i pastirica. Ali u je-

sen kada počinje odvođenje stoke sa pašnjaka tamo postaje sve tiše i tiše, sve dok se poslednja seljanka i

poslednji seljak ne spuste u brdsko selo Žabljak, gdje u svojim niskim drvenim kolibicama sa zebnjom

očekuju zimu koja se približava. Nije potrebno ni spominjati kako ta zima u ovim krajevima zna da bude

žestoka. Debljina sniježnog pokrivača na krovovima zna da bude i po deset metara, pa se zbog toga kro-

vovi namjerno prave sa velikim nagibom, da bi sniježna masa, poput lavine, mogla da spadne sa njih. I

pored toga, zima za ove sirote ljude znači danonoćno čišćenje snijega, da bi se iščupali iz bijelog okova,

kako se on ne bi pretvorio u bijelu mrtvačku maramu. Vukovi zimi dolaze u čoporima do kuća zakopanih

u snijeg, a nekada ih bude i do stotinu, i zavijaju i njuškaju ispred njihovih vrata i prozora i stalno iznova

pokušavaju da struganjem i grebanjem naprave rupe u krovovima. S obzirom na ove okolnosti, potpuno

je razumljivo što je za stanovnike malog zabačenog sela Žabljak dolazak proljeća, kada ševa zapjeva svoju

prvu ljupku proljećnu pjesmu, izbavljenje i oslobođenje.

Potrebno je spomenuti i drugi planinski masiv u Nikšićkoj nahiji, Vojnik, koji ima tri vrha, pošto se umno-

gome razlikuje od Durmitora, iako je kao i Durmitor obrastao bukovom i jelovom šumom (sa najvećom

visinom od 1.999 m). Glavna razlika je u potpunom nedostatku planinskih pašnjaka i planinskog stočar-

stva, pošto su njegove uvale i šipražje prepuni medvjeda i vukova, tako da je ispaša stoke na Vojniku sko-

ro nemoguća. Zbog ove opasnosti svi putevi i staze do Šavnika, malog sela smještenog na ušću tri rijeke

(Bijele, Tušine i Šavničkog potoka), nesigurni su, tako da se šavničke žene i djevojke ne usuđuju da krenu

putevima preko istočnih i južnih obronaka Vojnika do Jasena i od Jasena po zapadnim obroncima Vojnika

preko Žiova sedla do Brezni. I muškarci se ovim putevima kreću samo naoružani, i to većinom po dvojica

ili po trojica. Na sjevernim obroncima Vojnika, gdje paralelno sa rječicom Komarnicom vodi uski puteljak

od Šavnika do Gornjeg luga, a zatim dalje do Brezni, putovanje je takođe nesigurno. U vrijeme kada je

vodostaj Komarnice nizak i kada se pojave isušene bare, na močvarnom zemljištu oko njih mogu se vidje-

ti brojni tragovi medvjeda i vukova, kao da se tu održavao ples.

Pored Durmitora i Vojnika, u Nikšićkoj nahiji poznata je još jedna oblast po izuzetnom bogatstvu divljači:

područje gdje se graniče Bosna i Crna Gora.

Dobri odnosi sa susjedima

Na području gdje se graniče Bosna i Crna Gora, posebno je poznata granična oblast Maglić (ovaj Maglić

treba razlikovati od Maglića u istočnoj Crnoj Gori na albanskoj granici, koji je pomenut u opisu Zetske na-

hije) predstavlja eldorado divljači, kakav se samo može zamisliti, pošto se u njegovoj okolini u velikom

broju mogu naći: divokoze, divlje svinje, srne, tetrebovi, jarebice, vukovi i medvjedi, kao i orlovi i gavra-

novi. Pošto sjeverna (bosanska) polovina Maglića sa najvećom visinom od 2387 metara spada u predjele

najbogatije divljači u Bosni i Hercegovini, onda nije ni čudno da to isto važi i za južni dio Maglića, koji pri-

pada Crnoj Gori (sa sporednim vrhom koji dostiže visinu od 2168 m). Divokoze u velikom broju naseljava-

ju prostor od crnogorskog dijela Maglića pa do ždrijela koje u cjelosti pripada Crnoj Gori, a odatle ova di-

vljač prolazi kroz visoravan Kamen do pećina Ulobića planina i u planinu Prepelicu. Medvjedi žive u ju-

žnim uvalama Maglića koje pripadaju Crnoj Gori, a koje se u strminama spuštaju do jednog usamljenog

crnogorskog planinskog jezera, Trnovičkog jezera, a žive i u uvalama planinskog lanca Vratnice na sjeve-

rozapadnoj strani pomenutog jezera i u Stranjinoj gredi, čiji jedan sjeverni vrh, visok 2020 m, pripada Bo-

sni, a sedam metara viši južni vrh pripada Crnoj Gori. Na Stranjinoj gredi ima dosta jarebica, kao i na

Mratinjskoj gori na sjeveroistoku Prepelice planine. Pogranično stanovništvo Bosne i Hercegovine živi u

veoma dobrim odnosima sa svojim crnogorskim susjedima, orođeno je sa Crnogorcima zahvaljujući broj-

nim brakovima i dijeli sa njima neka sjećanja na zajednički izvojevane pobjede nad zajedničkim turskim

neprijateljem. Bosansko-hercegovačko pogranično stanovništvo preuzelo je nešto od crnogorske nošnje,

tako da je u pograničnim okruzima često teško razlikovati Crnogorce i pogranično stanovništvo iz Bosne i

Hercegovine. Većinu ovih drugih čine potomci onih hrabrih junaka koji su savladali i ubili Smail-agu, koji

je iz svoje tvrđave, Čengić-kule, nadaleko predstavljao strah i trepet hrišćanstvu, a o čemu i dan-danas

govore narodne junačke pjesme koje pjevaju guslari. (...)

Bilo je lijepo vedro septembarsko jutro kada smo se rastali od Cetinja, ljupke crnogorske metropole, sa

namjerom da otputujemo dalje u unutrašnjost zemlje. Tome je prethodilo prijatno veče u Rajnvajnovom

hotelu „Kod Kraljevića Marka”, gdje je bio još jedan Austrijanac, jedan novinar iz Trsta, koji je per pedes

apostolorum stigao iz Kotora šestočasovnim usiljenim maršom preko Lovćena na Cetinje, koji nam se pri-

družio kao budući vodič. Na zajedničkoj večeri održan je ratni, odnosno lovački savjet, gdje je dogovore-

no koja će se divljač prva loviti i u kojim djelovima zemlje. Loše vijesti s austrijske granice, prema kojima

se kolera iz Albanije sve više približavala, što je učinilo neophodnim postavljanje crnogorskog kordona za

zaštitu od kolere, bile su za nas od presudnog značaja da odustanemo od izleta na istok Crne Gore u na-

lazišta medvjeda i odlučili smo se za lov na vodi na „crnogorskom Misisipiju”. Riješili smo da naša sledeća

destinacija bude gradić Rijeka. Nakon ove odluke, prijatno smo prespavali noć, a sledećeg jutra uslijedio

je rastanak, nakon što mi je kratko prije toga ukazana čast da bacim pogled na pismo koje je kraljevski

ađutant poručnik Simonić uputio gospodinu Milanu Ramadanoviću, u kome me njegovo Kraljevsko Viso-

čanstvo obavještava da želi da me primi na povratku kući. U deset sati stajao je ispred hotela „Kod Kra-

ljevića Marka” za crnogorske prilike veoma dobar fijaker, u koji smo se popeli zajedno sa našim novim

saputnikom (našim „dragomanom”, kako smo ga zvali) i krenuli smo u jesenji predio. Najprije smo prošli

pored vidikovca Belvedere, odakle sam prije dva dana uživao u večernjem pogledu na okolinu i odakle

sam imao priliku da slušam melanholičnu pjesmu nevidljivog pjevača. Malo dalje odatle pojavila se grupa

kuća Lipa sa istoimenom stalaktitnom spiljom, iza koje se uzdiže pusta kamena planina Vrtijeljka. Lijepa i

široka ulica odjednom iza Lipe skreće prema sjeveru da bi tu odmah na obroncima planine Granice po-

primila novi pravac i skrenula pravo prema istoku. A odatle se pred očima pruža očaravajuća panorama.

Dok se sa desne strane, pored samog puta, prostiru planine Jarebički vrh i Prijevor, na čijim se obronci-

ma, koji su obrasli kaduljom i drugim mirisnim travama, odmaraju oči, sa desne strane se pruža divan po-

gled u jednu široku prostranu dolinu, gdje se smjenjuju ograđena polja sa izvorima koji veselo žubore i sa

zelenim šipražjem od jasenova, javorova, patuljastih zova i hrastova. Hrastovi su ovdje posebnog rasta,

poput jablanova, visoki su i tanki, bez široke krošnje kao kod nas. U ozidanim poljima uglavnom se uzgaja

krompir, koji je tek krajem prošlog vijeka mitropolit Petar Prvi donio u zemlju. Tri veoma lijepa sela nala-

ze se s desne strane: Dobrsko Selo, Strugari i Ceklin, sa lijepim malim crkvama. Kako smo se udaljavali od

Cetinja i što je visinska razlika, koja kod Rijeke iznosi 650 m, postajala veća, polako su iščezavala krševita

brda, koja djeluju kao velike ruševine, a stabla dudova, maslina, narova, smokava i dunja, pored raspro-

stranjene rujike, obilježavala su ovaj predio.

Rijeka Crnojevića – crnogorski Misisipi

Rijeka Crnojevića Kod crkvice na vrhu Košćela počinju velike krivine, put se čas približava planini Kostadin sa li-jeve strane, čas skreće u jednu široko izvijenu krivinu prema jugu, da bi se u sledećoj krivini opet približio planini. Na jednoj od poslednjih krivina nalazi se fabrika oružja a odatle se, na maloj udaljenosti ispred nas, vidi gradić Rijeka, smješten sa lijeve strane neugledne modre rječice, koja je izvor najveće rijeke u zemlji, Rijeke Crnojevića. Vožnja kolima od Cetinja do Rijeke trajala je sat i po, a kola se zaustavljaju ispred jednog prenoćišta u mjestu, male gostionice „Kod kule Obod”. Ne može se zamisliti gradić ljepši od Rijeke, ove male opštine koja broji 1.600 stanovnika, koja se proteže na lijevoj obali Rijeke Crnojevića i koja se sastoji od jednog jedinog niza kuća koji je obrastao dudovim stablima. Kuće sa doksatima i galerijama podsjećaju na italijanske gradove. Na južnom kraju grada, gdje se na rijeci nalazi most koji datira još iz turskog doba, nalazi se kra-ljevski zimski dvorac Ljeskovac, dok se kraljevski zoološki vrt sa srnama i fazanima nalazi sa druge (desne) obale rijeke i proteže se do planine Obodska jama. Visovi planine Kostadin sa sje-

verne strane okružuju grad, a sa južne strane uzdiže se planina od velikog istorijskog značaja: uz-višenje Obod sa kulom u kojoj je Ivo Crnojević, slavljeni narodni junak, u srednjem vijeku sa-gradio utvrđeni dvorac Obod. Nekoliko kuća koje se nalaze na ovoj planini prema ovoj tvrđavi i danas se nazivaju Riječki grad. Ali Obod se naziva i druga planina koja je smještena još južnije od uzvišenja Obod, koja u svojoj unutrašnjosti skriva ogromnu pećinu u koju može stati pedeset hiljada ljudi, a koja se ispod zemlje prostire do Kotora. Iz nje izvire crnogorski Misisipi, Rijeka Crnojevića. Moj „otvoreni nalog” u Rijeci se pokazao izvanrednim, jer nakon što sam pokazao tu ispravu ka-petan nahije i naš domaćin su se takmičili ko će nam više biti na usluzi. Prva od njihovih zajed-ničkih usluga bila je to što su se pobrinuli za vodiča koji je trebalo da nas najprije prati u ogrom-noj pećini na Obodu, gdje ćemo, kako su nam rekli, sresti najmanje hiljadu divljih golubova. Po-što smo namjeravali da se na ovaj način uvježbamo za lov na vodi koji je trebalo da se održi sle-dećeg dana, obećanje da ćemo naići na toliko jato divljih ptica u Obodskoj pećini ganulo nas je veoma, što je i razumljivo. Put do pećine bio je prijatan. Na početku je taj put vodio duž Rijeke Crnojevića, koja je, kako smo se približavali njenom izvoru, postajala sve slabija i sve uža, da bi na kraju ostao samo beznačajan potočić koji se samo na još jednom mjesti širi i jedno malo pri-lično duboko jezerce, u kome je bilo puno pastrmki. Nedaleko od ovog jezera nalazi se kraljev-ska kuglana i fabrika municije, iza koje smo prošli jednim poljskim puteljkom, koji je napola bio prekriven vodom. Zatim se u tužnom stjenovitom kraju pojavila jedna jedina kuća, zapravo jedna vodenica, odakle se polazilo prema planini Obod preko oštrih klisura i krša, putem koji je zaista bio neprijatan. Ovom kozjom stazom išli smo oko petnaest minuta dok se nijesmo našli na ulazu ogromne pećine. Ispred pećine je, u potpuno isušenom koritu Rijeke Crnojevića, ležala gomila stijena jedna pored druge, kao da su kiklopi njima igrali fudbal. Moja supruga i naš saputnik iz Trsta, „dragoman”, ušli su u pećinu, dok sam ja uzeo svoje oružje od moga puškonosca i na jed-nom stjenovitom bloku zauzeo dobar položaj da bih dobro mogao da nanišanim „hiljadu” golu-bova koji će se poplašiti prilikom ulaska u pećinu i izletjeti. Moj crnogorski „lični lovac” bio je pored mene. Ali i pored toga što su moja supruga i njen pratilac već bili ušli prilično duboko u pećinu, iz pećine nije izletio nijedan golub napolje; konačno, nakon otprilike deset minuta, izletio je jedan jedini i zaustavio se na jednoj stijeni na ulasku u pećinu, na oko osamdeset koraka uda-ljenosti od mene, jedva se razlikujući od sivkastih stijena koje su bile slične njegovom perju, po-zirajući mi kao potpuno siguran ciljani objekat. Povukao sam obarač i pogodio sam goluba, zbog čega je moj pomoćnik ispustio uzvik radosti kao poglavica Sijuks Indijanaca i velikim koracima je otišao, skakućući sa stijene na stijenu, da bi donio naš lovački plijen. Kada su se moja supruga i njen pratilac uskoro vratili iz pećine, moj Crnogorac je nadugačko i naširoko pričao našem „dragomanu” o odstrelu goluba, što mi je naš prevodilac kasnije preveo: „Rekao je da gađate kao prestolonasljednik Crne Gore, što može da se smatra najvećom pohvalom, pošto je prestolona-sljednik Danilo poznat kao jedan od najboljih strijelaca u zemlji”. Uostalom, i ja sam se radovao zbog pogotka, pogotovu zbog toga što je prvi metak ispaljen u Crnoj Gori pogodio svoj cilj. Po-što se nije moglo vidjeti onih 999 od „hiljadu” golubova, malo smo posumnjali u istinitost onoga što nam je ispričao dodijeljeni pomoćnik u lovu, koji nije smatrao potrebnim da se izvinjava, a koji je mlio bez prestanka kao vodenički kamen.

Romantična dolina stjenovitih brda

Rijeka Crnojevića sa kraljevskim dvorcem Ljeskovac u pozadini i lovištem (K. Morgan) Veče smo iskoristili za pripreme za sledeći dan za lov na rijeci, za koji nam je naš pomoćnik obećao da će naći još tri saputnika i da će iznajmiti prostranu barku, koja će nas odvesti na „Mi-sisipi” ove zemlje. Đuko, tako se zvao naš pomoćnik, zaista je održao riječ. Pojavio se sledećeg jutra u dogovoreno vrijeme sa tri svoj prijatelja u hotelu „Kod kule Obod” i obavijestio nas da nas čeka brod. Tako smo se uputili ka rijeci. Sva četiri Crnogorca bili su još veoma mladi ljudi, svaki je nosio revolver za kolanom, a u hvalisanju su nadmašivali jedan drugog. Dvojica su nosi-li naš veliki fotoaparat, fotografske ploče, puške i municiju, a druga dvojica korpe sa hranom i pićem, koliko je bilo dovoljno za jedan dan. Pošli smo, budeći radoznalost kod stanovništva, od krčme, kroz grad do kamenog mosta, pored koga se uzdiže zimski kraljevski dvorac Ljeskovac, a zatim preko mosta, gdje nam je iz ograđenog lovišta sa srnama i fazanima do ušiju dopiralo pri-jatno komešanje i spustili se niz jednu strminu do rijeke, gdje se nalazilo naše ploveće prevozno sredstvo, koje je imalo veoma čudan izgled. Ovaj brodić je, sa svojim šiljatim krajevima, i sa prednjim krajem kraćim od zadnjeg, bio veoma sličan kineskoj ratnoj barci (džunki). Ribarski brod takve vrste kakav se koristi na čitavoj Rijeci Crnojevića i čitavom Skadarskom jezeru nazi-va se „londra”. Na brodu smo se podijelili tako da su naprijed i nazad bila po dva Crnogorca koja su držala vesla, a ja sam sjedio u sredini broda preko puta našeg „dragomana”. Moja supruga je bila naprijed, na krajnjoj ivici broda. Potom smo isplovili i naša londra je polako krenula niz rije-ku. Ovdje u neposrednoj blizini grada, na udaljenosti od najviše 20 minuta, Rijeka Crnojevića je ši-roka otprilike kao pola Dunavskog kanala u Beču, a duboka toliko da je bilo sasvim dovoljno vo-de za male parobrode italijanskog parobrodskog društva koje je na ovoj rijeci i na Skadarskom jezeru obavljalo prevoz putnika. Zbog toga je ovo društvo imalo svoju prvu polaznu stanicu sa mostom za iskrcavanje. Ako se pomisli da rijeka izvire samo dva kilometra uzvodno i da na gor-njem kraju grada žubori kao neugledan mali potočić sa pastrmkama između zelenih livada, onda se ovo brzo prerastanje potočića u rijeku u svakom slučaju mora smatrati čudom prirode. Ova neobična pojava već je nekim istraživačima davala povoda da kažu da se Rijeka Crnojevića za-

pravo ne može smatrati rijekom, nego samo lagunom Skadarskog jezera koja se prostire u dužini od deset kilometara. Ova tvrdnja se obrazlaže i time da su vrste ribe koje se u njoj pojavljuju za-pravo iste kao i u Skadarskom jezeru. Ali sa druge strane ovo shvatanje je osporavano, pošto Ri-jeka Crnojevića ima pad iako mali i ipak posjeduje vidljivo strujanje iako malo, što lagune, kako je poznato, ne karakteriše. Dakle, s pravom se ova voda može smatrati „rijekom”, i to „crnogor-skim Misisipijem”. Dok se na putu kroz dolinu još uvijek vidi grad Rijeka, rijeka sama po sebi nije ništa posebno. Ništa posebno nije ni onaj dio rijeke gdje ona kod Lipovika naglo skreće ka sjeveru i omogućava pogled na malu grupu kuća Šinđona i Graba, ali se zato odjednom mijenja pejzaž i predio postaje sve ljepši, neobičniji i divniji. Kada i poslednja kućica Graba iščezne sa vidika, oko više ne može da vidi ni jedno ljudsko naselje. Sivi, ogoljeli, neobrasli i nenaseljeni planinski vijenci dosežu do samog korita rijeke, koje odjednom postaje četiri puta šire. Rijeka Crnojevića ovdje postaje ogromna struja koja se lagano talasa ka jugu kroz divlju i romantičnu dolinu ukočenih stjenovitih brda. Ispred stjenovitih obala koje se strmo spuštaju naš pogled se prikovao za nešto nevjerovatno: i sa desne i sa lijeve strane je široko pojas vodenih biljaka, koje prekrivaju ukupno dvije trećine čita-ve rijeke, a između kojih je ostala plovna samo jedna trećina površine. Naš pogled je uživao u milionima bijelih i žutih lokvanja (Nymphea alba i Nimphea lutea), pomiješanih sa nježnim vo-denim raškom (Trapa natans), a sve to oživljava vodena divljač u velikom broju. Sva ta vodena divljač krešti, kokoće, klepeće, krekeće, zviždi, urla i trubi u kakofonijskom orkestru, a jedan po-tmuli parabrod narušava mir ove šarolike ptičije družine. Jedinke ili čitava jata polijeću, podižući teško svoja krila ili ih spuštajući nedaleko odatle. Prema ranije postignutom dogovoru, nijesmo lovili patke, sarke i galebove, a našu pažnju posvetili smo velikim vodenim pticama. Prije nego što smo stigli do Riječana, malog napuštenog ribarskog mjesta na desnoj obali rijeke, u koje se rijetko dolazi, gdje smo napravili pauzu za ručak, dosta metaka smo ispalili na rječne orlove i razne čaplje. Pokušaj da fotografišemo londru zajedno sa posadom nije uspio, jer brod nije mo-gao da se zaustavi ni na trenutak zbog povjetarca. Za vrijeme pauze za ručak uživali smo u crm-ničkom crnom vinu, koje smo ponijeli sa sobom, pečenom piletu i mom divljem golubu od pret-hodnog dana, i u pogledu na rijeku koja se ovdje širi poput jezera, čija je suprotna obala okruže-na uzvišenjima na kojima se nalaze grupice kuća. Poslije jednočasovne pauze nastavili smo vo-žnju. Uzbudljivi lov na pelikane

Skadarsko jezero (K. Morgan)

Prilikom vožnje Skadarskim jezerom pružio nam se divan pogled na ušće male rijeke Ćeskote sa naše lijeve strane, iza koje se u pravcu sjevera prostiralo Rogamsko jezero bogato ribom (koje se takođe naziva i Karagusko ili Bazagursko jezero), a malo dalje južno iz ravnice Dodoši prostire se brežuljak Prevlaka, čiji vrh krunišu ostaci neke tvrđave, jedna kapela i nekoliko malih kame-nih koliba. Preko puta su naseljena ribarska imanja Ploča i Mihailovići. Poslije toga brod je sti-gao do jednog mjesta na rijeci koje je veoma interesantno. Sa lijeve strane uliva se široka lijepa rijeka Karatuna u Rijeku Crnojevića i rijeka se tu dijeli na dva rukavca koja zaobilaze veliko ostrvo Liponjak, jedno od najizdašnijih ribarskih mjesta u Crnoj Gori. Na ovom dijelu rijeke vi-djeli smo prvi put najvredniju vodenu divljač u Crnoj Gori: jedan par kudravih pelikana, na koje je odmah otpočeo lov, veoma uzbudljiv lov koji je trajao skoro sat vremena, pošto smo morali da jurimo pelikane jer su bježali od jedne šikare do druge, sa jedne strane rijeke na drugu, sve dok nam nije pošlo za rukom da jednom od pelikana zadamo smrtni udarac, dok nam je drugi po sve-mu sudeći pobjegao u šikaru živ i zdrav. Na ušću Karatune u Rijeku Crnojevića napustili smo našu londru, povjerivši je na čuvanje dvojici naših Crnogoraca, i krenuli smo desnom obalom Karatune kroz jednu močvaru, iz koje se podiže jedan usamljeni stjenoviti brijeg, Odrinska gora, prostirući se najprije u pravcu sjeveroistoka, a kasnije potpuno prema istoku u pravcu Gornjeg blata. Gornje blato je velika močvara koju sa svih strana okružuju brda Panonska gora, Biota, Protić, Skupo, Grbavska gora, Bobija gora i Filipov krš. Naš cilj bilo je ostrvo Kosmač koje se nalazi u sredini ovog močvarnog jezera, obraslog trskom, pošto nam je rečeno da se broj divljači koja nastanjuje taj dio procjenjuje na hiljade. Naš marš kroz široke lokve i bare koje su činile močvaru, u kojima je stoka, koja je pasla, bila do trbuha utonula u vodu, nije baš bio za pozavi-djeti, ali se isplatilo zbog velikog broja vodene divljači koju smo vidjeli, koja se oko nas podiza-la, spuštala, bučala i prskala. Oni koji su ljubitelji mnogo pucanja mogli su ovdje da osvare svoj cilj. Nas je dražila samo pomisao na još neki susret sa „kudravcima”, koje nijesmo htjeli da osta-vimo da tuguju loveći drugu močvarnu divljač. Kod vrha Filipov krš otvorio nam se božanstven pogled na staro utvrđenje Žabljak, koje ne treba da se miješa sa istoimenim alpskim selom u oblasti Durmitora. Neko vrijeme proveli smo u razgledanju ovog impozantnog starog dinastij-skog dvorca i kada smo se konačno odvojili od lijepog pogleda, postali smo svjesni da su dva Cr-nogorca, koja su nas pratila, zaostala dobar dio puta i da su veoma oštro diskutovala sa nekim ne-poznatim čovjekom uz veoma živu gestikulaciju. Uz pomoć našeg durbina vidjeli smo da su stal-no posezali za svojim revolverima koji su bili u kolanima. Iz toga smo izvukli zaključak da se ra-di o ozbiljnoj raspravi. Da bismo našim čestitim pratiocima pružili pomoć, krenuli smo nazad, ali tek što smo prevalili polovinu puta, vidjeli smo da je stranac sa oružjem ostavio naša dva Crno-gorca i krenuo u šiprag. U međuvrememnu su ova dvojica došla do nas i ispričali su nam, bez da-ha, da je taj čovjek albanski poljar koji nam je, zbog nedozvoljenog lova, namjeravao uzeti oruž-je i strpati nas iza brave. Nije se obazirao na njihovo suprotstavljanje i najprije nije htio da povje-ruje u njihovo objašnjenje da posjedujemo dozvolu i licencu za lov koju nam je izdala vlada, a tek kada su mu kategorično objasnili da ih je poslao riječki kapetan da nas ne samo prate nego i da nas štite, i da će se oprijeti našem hapšenju ako je potrebno i oružjem, odustao je od svoje na-mjere. Tek to je uticalo na tvrdoglavi organ „svetog Hermandanda” i natjeralo ga je na povlače-nje. Imalo smo sve razloge da budemo zahvalni našim hrabrim momcima zbog njihovog heroj-skog držanja, jer bismo bez toga sigurno dospjeli u fatalan položaj i upoznali bismo se sa jednim crnogorskim zatvorom (a možda bismo čak završili i u nekom mračnom kazamatu tvrđave Ža-bljak), pošto pismo koje sam dobio od vlade nijesam imao kod sebe nego sam ga zaboravio u ho-telu „Kod kule Obod”. Pošto je poljar bio Albanac, ne bi mi koristilo ni pokazivanje službenog

papira pošto je većina crnogorskih Albanaca nepismena, kao i njihova plemenska braća sa one strane turske granice. Mi smo se naime našli na Gornjem blatu, samo deset kilometara od tursko-albanske granice koja vodi od ušća rječice Markovice u Skadarsko jezero kroz predio Markoman preko Vladanja do Ržaničkog mosta na rijeci Zem – dakle već smo bili u pograničnoj teritoriji, gdje je crnogorska vlast dozvolila tamošnjim albanskim zajednicama da za predstavnike i organe bezbjednosti uzmu pripadnike njihovog naroda, da bi na taj način vezala za sebe albanske poda-nike i da bi uvažila njihovo postojanje. (...) Kada smo stigli do Rijeke veče je već bilo palo, svjetlosti za lov bilo je sve manje, a uz krešteći zov čaplje su već tražile stabla za spavanje na obje obale. U Rijeci smo prisustvovali porodičnoj slavi našeg domaćina, gdje smo popili po neku čašicu za sreću i dobrobit zemlje. Bio je to i do-stojan i lijep kraj našeg lovačkog dana na „crnogorskom Misisipiju”, koji je bio pun doživljaja i utisaka. Biser Crne Gore

Virpazar (K.Morgan) Biser Crne Gore je jezero koje Crnogorci nazivaju Skadarsko jezero, Albanci Lićeni Skodrs, a stari Rimljani Lacus Labeatis. To je najveće jezero na kopnu u jugoistočnom dijelu naše zemalj-ske kugle, a posebno na Balkanskom poluostrvu. Ovo jezero je već opjevano u mnogim pjesma-ma i knjigama. Dan poslije našeg lova na rijeci koji smo opisali u prethodnom poglavlju, spustili smo se niz Mi-sisipi ove zemlje, ali ne ovaj put na londri, nego na jednom od malih italijanskih parabroda koji su održavali putnički saobraćaj na Rijeci Crnojevića i na Skadarskom jezeru i obezbjeđivali vezu do voza preko preko Sutormana do Bara. Naš cilj bio je Virpazar, najveće crnogorsko mjesto na Skadarskom jezeru i glavno mjesto Crmničke nahije. Parabrod je prolazio pored svih onih lijepih mjesta koja su nam još bila u svježem sjećanju od prethodnog dana koji smo proveli u lovu na ri-jeci. Ispred nas je ležao biser Crne Gore u svoj svojoj ljepoti koja osvaja: neboplavo Skadarsko jezero, prepuno galebova i čamaca, oivičeno na istoku snijegom prekrivenim albanskim Alpima. Ako se Kimsko jezero u bavarskoj naziva „bavarskim morem”, Skadarsko jezero se sa još više prava može nazvati morem, i to ‘„crnogorsko-albanskim morem”, pošto je sa svojom površinom od 262 kilometra kvadratna četiri puta veće od Kimskog jezera, a u porođenju s austrijskim mori-ma veće je više od pet puta od Aterskog jezera u gornjoj Austriji ili trinaest puta od koruškog

Verterskog jezera. Ovoj značajnoj veličini odgovaraju i njegova dužina i širina, jer je dužina 40, a širina 14 kilometara dok se prosječna dubina procjenjuje na 10 metara. Ono što je prednost Skadarskog jezera u odnosu na sva ostala jezera u Evropi jeste veliko bogatstvo ostrvima, kojih je trideset i pet. Pošto crnogorsko-turska granica prolazi sredinom Skadarskog jezera, neka ostrva pripadaju Crnoj Gori, a neka Turskoj, ali Crnoj Gori pripadaju najveća i najljepša od njih. Na sa-mom vrhu, pored već pomenutog kopna Liponjak, koje je djelimično rječno a djelimično jezer-sko ostrvo, nalazi se crnogorsko ostrvo Vranjina. Ono na svojoj sjeverozapadnoj granici ima lu-ku istog imena, na jugoistočnoj granici nalazi se jedan manastir, a na dva planinska vrha od trista metara visine, koja po svom obliku podsjećaju na šećerne kolibe, nalazi se znak koji je vidljiv već iz daljine. Na svojim vrhovima oni skrivaju velike rovove sagrađene od kamenih blokova i opremljene zaštitnim nasipima, koji potiču još iz turskog doba. Prema istorijskim dokazima, Vra-njina je postala ostrvo tek između 1200. i 1233, a prije toga bila je poluostrvo povezano sa kop-nom. A na trećem crnogorskom ostrvu, Lesendru, nalazi se tvrđava, na četvrtom Grmožuru nala-zi se zatvor za teške prestupnike, a Velika Čakovica, Mala Čakovica, Starčevo, Murić, Moračnik i Topčalova su takođe crnogorska ostrva. Na nekima od njih nalaze se ostaci ljudskih naselja, ko-ja je raznijela voda. Jedino veliko ostrvo koje pripada Turskoj jeste veliko kopno u zalivu Hum hotski, koji se prostire duboko u albansku teritoriju na sjeveru Skadarskog jezera, koji u sebi ob-uhvata još dva mala zaliva, od kojih se jedan prostire na zapadu do Helm planine, a drugi na isto-ku do albanske oblasti iz koje potiče albansko pleme Kastrati. Do sada se nijedan stranac nije usudio da uđe u zaliv Hum hotski, u koji se uliva rijeka Gašaj, odustao je i dr Kurt Hasert 1892. kada je plovio po jezeru, pošto – kako je pisao – njegova posada „nije imala želju da posjećuje tamošnje obalske stanovnike sklone razbojništvu’’. Što se lova tiče, Hum hotski je bio veoma bo-gat, pošto je čitava velika uvala, široka nekoliko milja, obrasla najgušćom šikarom, koju su na-stanjivale mnoge vodene ptice, a među njima i pelikani. Dva manja turska ostrva su Hjat i Skjas u južnom dijelu Skadarskog jezera, oba bez nekog velikog značaja. I obala koja je obrasla trskom i voda veoma su bogate jezerskom divljači, jer u njoj ima jegulje, šarana, štuke, lososa i linjaka u velikim jatima. Omiljeni specijaliteti iz ovog jezera ipak su: ukljeva, riba slična sardeli, koja se osušena naziva „skoranca”, i vrsta lista „skobalj”. Obje ove vrste ribe smatraju se glavnim izvoznim artiklima Crne Gore, a u izvozu ribe, koji je 1906, izno-sio skoro 117.000 kilograma u vrijednosti od više od pedeset hiljada kruna, ove vrste ribe su naj-vrednije i najbolje plaćene. Srbija, Italija i Austro-Ugarska su države koje uvoze ribu iz Crne Go-re baš ovim redosledom kako su navedene, dok je izvoz u Tursku minimalan. Za lov ribe koriste se različite vrste mreže: mreža koja se spušta uspravno u more, mreža za bacanje, mreža koja se spušta na određenu dubinu, poovlačna mreža i pogonski sak, a koristi se i ribarska viljuška (osti), kojom se nabada riba. Na nekim mjestima koriste se i ribarski koševi. U sredini jezera riba se hvata pomoću velikih čamaca tipa londre, na kojima mogu da se podignu i jedra, kao kod itali-janskih čamaca zvanih Chiooggiootten, dok se uz obalu riba hvata samo pomoću manjih veslač-kih čamaca koji su istog tipa. Što se tiče vjetrova koji duvaju na Skadarskom jezeru, „danika” ili „istočnjaka” (istočnog vjetra), „noćnika” (sjevernog vjetra), „murlana” (zapadnog vjetra) i „ju-žnjaka” (južnog vjetra) opasnost prijeti samo od istočnjaka ili noćnika, pošto oni mogu da odne-su plovila do stjenovite zapadne obale i do stijena koje se nalaze ispred nje, ili do takođe veoma krševite južne obale, dok preostala dva vjetra koji duvaju u pravcu sjeverne i istočne obale ne predstavljaju opasnost.

Ribari istovremeno i lovci

Kraljevski dvorac Topolica (Bar) sa ograđenim lovištem Jasno je da su svi crnogorski ribari istovremeno i lovci, oni sa svojom ribarskom opremom u čamcima nose i svoje oružje, pa se stoga dešava ne rijetko da na nekoj od ribarskih barki daleko na vodi sijevne oružje i podigne se oblačić dima, ako se desi da neki jezerski orao ili neka druga pernata grabljivica suviše lakomisleno proleti pored broda na domet puške. Ako se iz sadašnjosti prebacimo u prošlost Skadarskog jezera i njegove okoline, pojaviće se pred našim umnim očima najuzbudljivije i najupečatljivije slike. U prastara vremena, prije nego što je svjetski vladar Rim došao ovdje, okolinu Skadarskog jezera nastanjivali su Iliri, kojima Plinijus neopravdano pripisuje „zao pogled” i koji su imali naviku da tetoviraju svoja tijela. Tetoviranje je bilo zajedničko sa njihovim srodnicima Tračanima. Osim toga, Herodijan ih je opisivao kao ljude visokog stasa, Plaut pominje njihovo veliko lice čime cilja na kefaloniju, a njihovu crnu bo-ju kose navode jednoglasno svi stari istoričari. Oni su se raspali u pojedina plemena na čelu sa svojim sopstvenim plemenskim starješinama ili kraljevima i živjeli su djelimično kao pastiri od prihoda od svojih stada, a djelimično od lova i ribolova. A pored toga, potvrđeno je da su se ple-mena koja su živjela na Jadranskoj obali bavila i manje časnim poslovima: pljačkom na moru. Prevlast nad ostalim plemenima vremenom je osvojilo pleme Ardieja čiji je kralj Agron bio osni-vač velikog ilirskog carstva i koji je rezidirao u Skodri, današnjem Skadru na Skadarskom jezeru. Kada je on umro, na tron se popela njegova udovica, kraljica Teuta, jedna od najvećih krunisanih žena starog vijeka, koja nije zazirala od borbe protiv Rimskog carstva, u kojoj je podlegla, nakon što je u poslednjoj fazi ilirsko-rimskog rata bila prinuđena da preseli svoju rezidenciju iz Skodre u Rizon, današnji Risan u Boki Kotorskoj. Nakon njenog povlačenja i njene smrti u zemlji je opet buknuo ratni plamen, jer je njen naslednik, kralj Gentije, koji je opet vratio svoju rezidenci-ju u Skodru, ponovo posegnuo za oružjem protiv Rimljana, kojima je ovog puta bila potrebna ve-lika sila da bi opet pobijedili Ilire. Ponosna rimska flota plovila je Jadranskim morem i iskrcala moćnu kopnenu vojsku kod Antibarija (današnjeg Antivarija) koju je predvodio pretor Lucius Anicius 168. godine prije nove ere, krećući se u brzom maršu prema Skodri, dok su rimski ratni galioti plovili uz Rijeku Barbanu (današnja Bojana, koja predstavlja odvod Skadarskog jezera u

Jadransko more), da bi sa Skadarskog jezera pomogli operacije kopne vojske kod Skodre. Poslije kraće opsade uspjelo im je da zauzmu grad, a kralj Gentije je pao u ropstvo rimskog vojskovođe, čime je zauvijek nestala samostalnost Ilirskog carstva. Skodra i Skadarsko jezero su pali pod vlast Rimljana, a Skodra je kasnije u vrijeme Claudia Auusta bila glavni grad rimske provincije zvane Illyria Praevalitana. U rimsko doba flotila rimskih galiota još jednom je pobjedonosno plo-vila Skadarskim jezerom, kada se na sjevernoj obali iskrcavao car Dioklecijan, odakle se uputio u oblast današnje Podgorice, da bi tamo osnovao grad Diokleju, koji je dobio naziv po njemu. Dokazano je da je Skadarsko jezero bilo mnogo veće u ilirsko doba, a možda i u doba Rimljana, nego danas. Prostiralo se tada do same današnje Podgorice, a prema nekim drugim verzijama čak i do današnjeg Spuža, ali porozni krečnjak, koji sa svih strana okružuje jezero, nije mogao dugo da odoli eroziji i pukao je na dva mjesta. Tako su se formirala dva vodena odvoda do Jadranskog mora: rijeke Bojana i Kiri, preko kojih je dosta vode oteklo do Jadranskog mora, tako da je nivo jezera prilično opao a njegove obale su upale dublje u jezero. (...) Od istorijskih događaja iz najnovijeg doba, koji su se odigrali na Skadarskom jezeru, dva zaslu-žuju da budu pomenuta, radi se o jednom izuzetnom prizoru i o jednoj potresnoj katastrofi. Ovo prvo pružilo se obalskim stanovnicima 26. avgusta 1910. godine kada je crnogorski prestolona-slednik Danilo povodom proglašenja Crne Gore kraljevinom organizovao lov na pelikane na Skadarskom jezeru u čast italijanskog kraljevskog para koji je boravio u zemlji. Tada je kraljica Jelena, lijepa kraljeva kćerka iz Crnih planina, ulovila neke ogromne močvarne ptice, dok su joj klicali i divili joj se njeni vjerni Crnogorci, koji su, sakupljeni na obali, bili svjedoci ovog sjajnog kneževskog ulova. Jedan mnogo tužniji događaj odigrao se poslednjeg decembarskog dana 1911. pred masom naroda koja se skupila na obali jezera da vidi crnogorskog oficira Koriolana Moni-ća, prvog pilota Crne Gore, kako upravlja svojom Bleriot letilicom. Patrijarhalni Crnogorci su zadivljeni posmatrali svjetsko čudo današnjice, čovjeka koji je poput ptice letio u vazduhu, a sva-ki zaokret, koji bi letilica napravila, izazivao je veliki aplauz. Ali odjednom su se začuli uzvici zaprepašćenja crnogorskih žena i djevojaka, dok su muškarci zbunjeno gledali na jezero, gdje se dešavalo nešto strašno: letilica zajedno sa njenim hrabrim pilotom počela je da pada poput strije-le i rasprsnuvši se u vazduhu pala je u vodu i potonula. Odmah je pokušano spasavanje nesreć-nog pilota, ali svi ti pokušaji su došli prekasno, poručnik Monić se utopio u vodi. KRAJ

Feljton u listu “Dan”, izlazio od 5. – 17. januara 2015.