crkva kao neprijatelj znanosti

K. Čukoić, M. Taboršak CRKVA KAO NEPRIJATELJ ZNANOSTI

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU – HRVATSKI STUDIJI

FILOZOFSKI FAKULTET DRUŽBE ISUSOVE U ZAGREBU

Studij filozofije i religijskih znanosti

CRKVA KAO NEPRIJATELJ ZNANOSTI

Rad iz kolegija SUVREMENI MITOVI O SREDNJOVJEKOVNOM KRŠĆANSTVU

Studentice: Kristina Čukoić i Matea Taboršak

Voditelj kolegija: profesor Trpimir Vedriš

ZAGREB, 2012.


UVOD

Srednji vijek započinje 538. godine, a završava 1420. godine. Poznajemo dva razdoblja

srednjega vijeka. Prvi dio je rani srednji vijek koji počinje 538. godine i završava

1060.godine. A drugi dio srednjeg vijeka, odnosno kasniji dio srednjega vijeka traje od 1060.

godine do 1420. godine. Različita su stajališta o samom početku Srednjega vijeka. Jedni tvrde

da počinje padom Rimskog Carstva 476. godine i nastankom prvih germanskih država. A za

kraj obično uzimaju pad Carigrada 1453. godine ili Kolumbovo otkriće Amerike 1492.

godine. Društvo se temelji na hijerarhiji, a gospodarstvo je temeljeno na feudalizmu. Sam

pogled srednjovjekovnog čovjeka oblikovalo je kršćanstvo, dok su neki staleži imali i viteštvo

kao skup viteških pravilo, no to se odnosilo sam na staleže više razine. Kao što smo već ranije

spomenule, razdoblje srednjeg vijeka obuhvaća vremensko razdoblje od raspada Zapadnog

Rimskog carstva do vremena velikih geografskih otkrića. U tom razdoblju djeluje više

značajnih znanstvenika - istraživača, čiji je rad bio iznimno cijenjen u laičkim krugovima, ali

istodobno i kritiziran od Crkve, tj. duhovnih krugova. Svojim djelovanjem zauzimali su važne

pozicije u znanstvenim i kulturnim krugovima tadašnje Europe. Neki od njih dali su doprinose

na području egzaktnih znanosti i sudjelovali u razvitku znanosti, a drugi, zauzimajući

stajalište, pozitivno ili negativno, prema prirodoznanstvenim problemima, pridonosili su

prihvaćanju i širenju novih ideja, stvarali znanstvene i kulturne krugove te imali vodeću ulogu

u organiziranju i razvijanju kulturnih i znanstvenih središta srednjovjekovne Europe.


SADRŽAJ

Društvo u srednjem vijeku bilo je podijeljeno, odnosno bilo je temeljeno na hijerarhiji. Na

vrhu društvene ljestvice bili su senatori, no tu titulu nisu nosili samo članovi Senata već i

najbogatiji građani. Obično su boravili izvan grada na svojim veleposjedima. Na tim su

posjedima boravili svi oni koji su obavljali neke poslove. Ti radnici bili su ili robovi ili

slobodni ljudi.Robovi su dobivali svoju kuću i komad zemlje, pa su s te zemlje ddavali tlaku

svojim veleposjednicima. Oni su se nazivali okućeni robovi ili servicasati. Druga skupina koja

je bila na tom posjedu, a bili su u skupini robova, bili su koloni, odnosno oni koji su većinom

bili zarobljeni germanski barbari. I na kraju dolazimo do onih slobodnih, a to su bili dijelom

propali mali zemljoposjednici. Oni su imali nasljedno pravo obrađivati komad zemlje, no taj

komad zemlje nije bio u njihovom vlasništvu. Morali su veleposjedniku davati dio uroda te

nisu smjeli napustiti posjed. Ako bi veleposjednik prodavao zemlju, prodao bi njih sa tom

zemljom. Kurijali su bili oni koji su uspjeli sačuvati posjede manje veličine, no oni su imali i

nasljedno pravo sudjelovati u upravi civitasa jer su po statusu bili odmah ispod senatora.

Trgovcima i obrtnicima bilo je zabranjeno napustiti zanimanje. Iz toga proizlazi da je ipak

postojala i prisila te je svatko morao raditi ono što mu je bilo rečeno kako bi se očuvala

državna blagajna, odnosno, kako se ne bi ispraznila. Dok je društvo bilo temeljeno na

hijerarhiji, na čelu sa senatorom, rađali su se znanstvenici i istraživači koji nisu bili ovisni o

zanimanju kojim su se trenutačno bavili i kojeg su bili spremni napustiti radi uvjerenja u svoje

teorije. Zanost možda i niije bila toliko cijenjena u srednjem vijeku, ali osobe koje su se

bavile znanošću i istraživanjem, uvelike su se cijenile, no ne u srednjem vijeku već kasnije,

kada su bile prepoznate. Poznati trojac koji je uvelike doprinjeo razvoju astronomiji i fizici

poznajemo pod imenima Galileo- Bruno- Kopernik, o kojima ćemo nešto više reći u

nastavku.

Nikola Kopernik (1473. – 1543.)

''Dok su ''stari'' tumačili kretanja na nebu jedino prema ono što oko vidi, Kopernik jer iznio

misao koju su koš u starom vijeku poneki zvjezdoznanci nabacili, da se ne kreću Sunce i

nebeski svod, nego zemaljska kugla. Privid nas ovdje vara slično kao kad nam se čini da se


miče obala koju brodom napuštamo, a zapravo se miče samo točka na kojoj stojimo.''1 Nikola

Kopernik studirao je u Rimu astronomiju i započeo je svoja istraživanja iz crkvenih razloga.

Po papinu nalogu radio je poboljšanje kalendara. Ali odakle poljskom astronomu i

matematičaru Nikoli Koperniku (1473-1543) ideja da se zemlja okreće oko Sunca

(heliocentrični sustav), a ne obrnuto, Sunce oko Zemlje (geocentrični sustav), kako je do

njega bilo opće rasprostranjeno uvjerenje? Geocentrični sustav, prema kojem je Zemlja

središte svemira, bio je spoj Aristotelove fizike (378-322. prije Krista) i astronomskih

proračuna Klaudija Ptolomeja (oko 150. prije Krista), a izgledao je i u skladu s osjetnim

iskustvom kao i s nekim biblijskim odlomcima, ako se Bibliju shvaća doslovno. Kopernik je,

nakon trideset godina istraživanja, završio svoje glasovito djelo o kretanju nebeskih tijela,

gdje je rastumačio novi heliocentrični sustav, tj. teoriju koju su u davna vremena zagovarali

Filolaj (oko 320. prije Krista) i Aristar (oko 280. prije Krista), ujedinio sve elemente u pravi

sustav i detaljno sve matematički razradio kako bi se na temelju njega mogla izračunati

kretanja planeta. ''Nikola Kopernik bio je pobožan čovjek, a premda nije bio svećenik njegov

ga je stric - biskup - imenovao kanonikom, koji je i svoje životno djelo De revolutionibus

orbium coelcstium (O kretanju nebeskih sfera) posvetio papi Pavlu III. (1534-1549), osobno

ne nalazeći u njemu ništa što bi bilo u sukobu s vjerom i znanošću. U ono vrijeme fizika nije

bila baš razvijena znanost i Kopernik nije mogao znanstveno potkrijepiti svoju teoriju pa je

njegovo djelo trebalo još puno korekcija. Kako je Kopernik bio loša zdravlja, na traženje

kardinala biskupa, razradu konačnih detalja njegove knjige preuzeo je 1543. G. Rheticus

(1514-1574), i njegov prijatelj, luteranski teolog, A. Osiander (1498-1552). Već na umoru,

Kopernik je vidio i primio u ruke prvi tiskani primjerak i ubrzo nakon toga preminuo je 24.

ožujka 1543. godine.''2 Osiander je, u strahu od mogućih teoloških i filozofskih napada, i

mimo znanja Kopernika, umetnuo vlastiti nepotpisani predgovor, za koji se krivo mislilo da je

Kopernikov. U njemu je prikazao novu znanstvenu teoriju samo kao matematičku hipotezu,

koju još ne treba smatrati sigurnom, pa čak ni vjerojatnom, ali koja ipak pruža bitne usluge pri

lakšem izračunavanju astronomskih pojava. Tako je vješto izbjegnut sukob između biblijskih

stručnjaka i astronomije, koji će se razbuktati nastupom Galileo Galilea. Protiv Kopernikove

knjige nije se čuo niti jedan jedini crkveni prigovor, ali su joj ondašnji znanstvenici uputili

oštre prigovore od strane fizike. O kakvim je prigovorima bilo riječ? Zakon sile teže nije bio

poznati, pa su znanstvenici teoriji o okretanju Zemlje prigovarali da, kad bi bilo istinito da se

1 Vosen, Christian Herman: Galileo Galilei i rimska osuda kopernikanskog sustava / Christian Hermann Vosen; s njemačkog preveo Dragutin Iskra, Zagreb, Azul Journal, 1993., 11.2 Isto., 12 – 13.


Zemlja okreće, na Zemlji bi se neprestano morao opažati nezamislivo snažan vihor vjetra.

Činilo se da je nova teorija, ipak bila u suprotnosti s pojavama na Zemlji. I kada je 70 godina

kasnije Galilei svojim otkrićima na nebu pružio nove, stvarne dokaze za teoriju o kretanju

Zemlje, zatekao se bespomoćan pred navedenim fizikalnim činjenicama i zapažanjima na

Zemlji.

Galileo Galilei (1564. – 1642.)

Galileo Galilei rođen je u Pisi 1564. kao sin firentinskog plemića, u vrijeme kratkog

zadržavanja obitelji u tom gradu. Još posve mlad istakao se svojim zanimanjem za

matematički i prirodoznanstveni studij. Nije skrivao svoju antipatiju prema rješavanju

prirodoznanstvenih zadataka po načelu tada prevladavajuće Aristotelovske filozofije, a kako

je zbog financijske oskudice prekinuo studij u četvrtoj godini, i nikada nije diplomirao, brzo

je izgubio i profesorsku katedru u Pisi. Nedugo zatim prihvatio je istu u Padovi, u gradu koji

se i danas ponosi Galileovom katedrom. Njegova istraživanja u Padovi ubrzo su urodila

plodom. Čim je došao do informacija o otkriću dalekozora u Nizozemskoj, odmah je pristupio

njegovom konstruiranju i bio je prvi koji je teleskop primijenio za astronomska promatranja.

Zahvaljujući teleskopu došao je do otkrića Jupiterovih satelita, zapazio srpoliki svjetlosni lik

planeta Venere i mrlje na Suncu, koje su mu svojim odmicanjem dale povoda za pretpostavku

o okretanju Sunčeva tijela. Treće otkriće do kojega je Galilei došao je okretanje Sunca, što je

spoznao prilikom odmicanja sunčevih pjega. Ova su ga otkrića učvrstila u uvjerenju da

heliocentrični sustav (prema kojemu je Sunce središte), što ga je sedamdesetak godina ranije

zastupao Nikola Kopernik, odgovara stvarnom poretku stvari u prirodi.

Prvi Galileov sukob s Crkvom

Kako je Galileu bilo od velike važnosti formalno odobravanje pape za Kopernikov sustav,

kojeg je on potkrijepio novim argumentima, pao je u teološke sukobe jer je uvukao crkvene

suce u prirodoznanstveno sporno pitanje. Galileo je prilikom svoga prvog pojavljivanja pred

papom, kardinalima i znanstvenicima u Rimu 1611. naišao na sjajan prijem. Rimska

Accademia dei Licei imala je vrlo malo primjedbi na njegova otkrića tako da je 1613. godine

sama uputila njegov spis na tiskanje u Rimu. Galileo je po povratku iz Rima pokušao širiti

svoju teoriju,a to je isprovociralo njegove protivnike. ''Jedno Galileovo pismo iz 1613 godine


u kojemu on otvoreno brani Kopernikov sustav, kojega je sada i teološki pokušao obraniti

pomoću odgovarajućih interpretacija, nekih pomalo sumnjivih navoda iz Biblije, bili su

podloga na kojoj su njegovi protivnici kod Svetog Uficija u Rimu, pokrenuli protiv njega

tužbu zbog filozofskih i teoloških zabluda.''3 Dakle važno je uočiti Galileov sukob s Crkvom

koji je izbio na teološkom, a ne na prirodoznanstvenom području. Kad je saznao za ovu

prijavu, Galileo se dobrovoljno uputio u Rim da obrani svoje stajalište. I opet je u Rimu

naišao na srdačan prijem. Iz poštovanja prema uglednom znanstveniku papa Pavao V. (1605-

1623) slučaj i nije predao pravom inkvizicijskom sudu, kako je inače bila praksa u sličnim

slučajevima, nego je preispitivanje optužbe povjerio omisiji. Istraga nije išla u smjeru u kojem

je Galileo priželjkivao. ''Komisija teoloških kvalifikatora donijela je osudu u dvije rečenice:

1. Učenje o mirovanju Sunca čini se "apsurdnim i pogrešnim u filozofiji, a protivno je Svetom

pismu", pa je, prema tome, heretično.

2. Ideja o kretanju Zemlje također je apsurdna i pogrešna u filozofiji, protivi se Svetom pismu,

a u teološkom smislu - ako baš i nije heretična - treba se smatrati "pogrešnom u vjeri". 4

Kopernikova teorija o heliocentričnom sustavu, koju je branio Galileo nije bila stvarno

proglašena heretičnom. Čak nije bila ni apsolutno zabranjena za upotrebu u znanstvenim

krugovima. Bilo je zabranjeno da se izlaže kao apsolutno/potpuno sigurna, a to znači da se

kao običan pokušaj objašnjenja kretanja nebeskih tijela, dakle kao hipoteza, može i dalje

zadržati i koristiti. Crkva je bila spremna čak i prihvatiti heliocentrični sustav, ali pod

uvjetom da Galileo za tu tvrdnju da nekakav znanstveni dokaz, a pošto znanstvenih dokaza

nije bilo pribjegao je teološkim dokazima, i u njima se zapleo. ''Galileu je u tajnosti priopćen

ishod istrage 26. veljače 1616. s nalogom da taj nauk, službeno proglašen pogrešnim, potpuno

napusti, bez ikakvih zahtijeva da je se pod zakletvom odrekne, ili čega drugoga što se kasnije

prepričavalo. Naputak mu je u njegovom osobnom stanu, u najstrožoj diskreciji, priopćio

njegov osobni prijatelj kardinal sv. Robert Bellarmin (koji je studirao astronomiju na istom

fakultetu na kojem i Galileo Galilei), pred javnim bilježnikom i svjedocima, s napomenom da

ga čeka zatvor ako se ne pomiri s nalogom. Galileo je izjavio da se pokorava nalogu pa je

otpušten.''5 Dakle možemo zaključiti da je Galileo u Rim došao dobrovoljno, sloboda mu ni

3 Vosen, Christian Herman: Galileo Galilei i rimska osuda kopernikanskog sustava / Christian Hermann Vosen; s njemačkog preveo Dragutin Iskra, Zagreb, Azul Journal, 1993., 15 – 23.4 http://www.katolik.hr/temeljivjeremnu/vjeraiznanostmnu/240-galileo-galilei-i-dan-brown5 Vosen, Christian Herman: Galileo Galilei i rimska osuda kopernikanskog sustava / Christian Hermann Vosen; s njemačkog preveo Dragutin Iskra, Zagreb, Azul Journal, 1993., 31 – 35.

http://www.katolik.hr/temeljivjeremnu/vjeraiznanostmnu/240-galileo-galilei-i-dan-brown


jednog trenutka nije bila oduzeta, a postupanje s njim za vrijeme cijelog sudskog postupka

bilo solidno što je priznao i sam Galileo. Zbog nedostatka argumenata nije mogao uvjeriti

crkvenu komisiju u vjerodostojnost Kopernikove teorije. Ni Galileu samome, ni nikomu

drugom od njegovih sunarodnjaka, nije uspjelo naći argumente za osporavanje Kopernikovog

sustava, pa se kroz sljedećih šesnaest godina držao naređenja te je održao i svoje obećanje da

će šutjeti. Smrt jednog i izbor novog pape ulila je Galileu nadu da bi novim pokušajem mogao

isposlovati pozitivan ishod za svoje otkriće, na što se odvažio 1632. godine.

Drugi Galileov sukob s Crkvom

Drugi sukob glasovitog astronoma s Crkvom izbio je spletom okolnosti i to nakon petnaest

godina i to zbog napada jednog isusovca Grassija na Galilea. Galileov učenik, Mario

Guiducci, odlučio je napraviti spis na temelju bilježaka s jednog Galileovog predavanja o

njegovim zapažanjima u prirodi u vezi s pojavom i svojstvima tri kometa, u kojemu je oštro

osudio Grassija koji je po struci i sam bio astronom. Budući da je uvrijeđeni isusovac

pogrešno smatrao da je Galileo autor dopisa, to mu je dalo povoda da se s njim sukobi.

Galileo se oglušio na još važeću zabranu, pa je pod pseudonimom "Saggiatore" napisao jedan

polemični spis kojim je na sebe navukao nepovjerenje s teološke strane i to zato što se

smatrala prekršenom postojeća zabrana iznošenja Kopernikovog mišljenja drugačije, a ne

samo kao hipoteze. Zaneseni Galileo se odvažio napisati novo djelo Dijalog o dva glavna

svjetska sustava, ptolomejskom i kopernikanskom, i tako se nadao da će pridobiti

znanstvenike na svoju stranu. Da bi preduhitrio predstojeće optužbe svojih protivnika uputio

se u Rim, gdje je uspio dobiti odobrenje za svoju knjigu, pri čemu je najvjerojatnije prešutio

aktualnu zabranu koja mu je ranije izrečena. Knjiga je tiskana 1632. godine u Firenci. U

spomenutom "Dijalogu" pojavljuju se dvije osobe, od kojih jedna brani Kopernikov, a druga

Ptolomejev sustav. Treća osoba je nepristrana i samo odmjerava argumente obojice, iako

postaje uočljivo da je više okrenuta ka Kopernikovom sustavu. S. Chiaramonti, profesor

filozofije u Pisi, optužio je Galilea pred papom da je u svome Dijalogu, u osobi Simpliciusa,

namjeravao ismijati samog papu koji je u astronomska pitanja bio posve neupućen. Papa

Urban VIII. (1623-1644) imao je tako blagonaklono mišljenje o Galileu da ga je osobno

upoznao s ovom optužbom. Iako se firentinski dvor pokušao na sve načine zauzeti za Galilea

on se ipak pojavio u Rimu. Postupak i kod ove nove istrage sa Galileom bio jako blagonaklon,

što potvrđuje i ''kazna'' pape Urbana VIII. Kada ga je smjestio stanovati u kući poslanika


Nicolinia, što je povlastica koja ne bi bila odobrena ni kneževskim ličnostima. Papa Urban

VIII. bio je Galileov osobni prijatelj i zaštitnik još mnogo prije, dok je Urban još bio kardinal.

Optužba protiv Galilea u ovom drugom procesu vodila se kao prijestup protiv crkvene

discipline, kao neposluh i neuvažavanje crkveno-disciplinskog autoriteta, a nipošto kao hereza

ili otpadništvo od vjere.

Giordano Bruno

Giordano Bruno rođen je u Noli pokraj Napulja. Još kao mladić postao je dominikanac koji je

educiran u duhu aristotelovske i tomine tradicije te je ubrzo počeo proučavati mistični

neoplatonizam. Njegova heterodoksna vjerovanja su privukla pogled crkvene inkvizicije u

Napulju i Rimu te se on, da bi izbjegao proganjanje, odrekao dominikanskog zavjeta i

pobjegao iz Italije. Proučavao je hermeneutiku, gnoseologiju i pitagorejsku tradiciju. 1591

pozvan je u Veneciju gdje ga je privela inkvizicija. Inkvizicija ga je podvrgnula konstantnim

suđenjima i ispitivanjima te je ubrzo bio zatvoren u tamnicu u Piombi gdje je boravio 7

godina u jako lošim uvjetima. Bio je optužen za širenje kopernikanskih ideja, za podučavanje

hereza neoplatonizma i hermeneutičke filozofije, no dok Kopernik svoj nauk ograničava na

planetarni sistem našeg sunca, Bruno je proširuje na cijeli svemir koji je beskonačno velik. Po

Koperniku sustav našeg Sunca opkoljen je sferom zvijezda stajaćica, a Bruno u svim

zvijezdama vidi sunca koja imaju svoje planete nastanjene živim bićima baš kao i naša

Zemlja. Također ističe da Zemlja i naše Sunce nisu središnja kozmička tijela, na čemu su mu

jako zamjerali. 8. veljače 1600. godine osuđen je da spaljivanje na lomači, ali je dobio osam

dana za razmišljanje i mogućnost pokajanja, ali on se nije pokajao. Bruno je na presudu

odgovorio: "S više straha vi meni izričete presudu, nego što je ja primam"6 te je 17. veljače

1600 godine spaljen živ na lomači zajedno sa svojim knjigama. Nasuprot starim hipotezama

Bruno postavlja nove, često se služeći alegorijama, promatra prirodne pojave, ali - vođen

bujnom maštom - ne obazire se na matematičko mišljenje ni na eksperimentalno ispitivanje pa

izvodi i neke krive zaključke, npr. da su staze nebeskih tijela krivulje bez određene

zakonitosti. On je vidio beskonačni svemir u kojem se gibaju ''živi''. Pojedinačnu egzistenciju

svatio je kao dio vječne promjene koja je trajno postojeća. Bruno od početka razlikuje planete

od zvijezda, i to ih ne razlikuje samo, poput Ptolomeja, na zvijezde stajačice i zvijezde

"lutalice" (planeti), nego među njima vidi kvalitativnu razliku. Planeti su u osnovi "vlažne",

6 http://www.esotericarchives.com/bruno/

http://www.esotericarchives.com/bruno/


drugačije prirode od vatrenih zvijezda i građeni su od druge materije. Zvijezde zrače vlastitu

svjetlost, dok planeti samo odražavaju svjetlost zvijezda i zato pokazuju mijene. Prema Brunu

i planeti imaju vatrenu jezgru, ali ona leži nevidljiva, duboko ispod njihove površine. On tvrdi

kako je u svemiru sve u stalnom pokretu, dok se sama beskonačnost ne može kretati. Bruno

govori i o različitim vrstama gibanja planeta: o rotaciji oko vlastite osi, gibanju oko središnje

zvijezde i precesiji. U njegovo vrijeme još uvijek je bilo uvriježeno mišljenje kako je Zemlja

ravna ploča, a Crkva je tvrdila da je zemlja središte svemira, te da su zvijezde i Mjesec svjetla

koje je Bog postavio kako bi im osvjetljavao noć.

Odnos znanosti i Crkve

Sama pomisao na ovaj odnos, gore naveden, natjera nas da odmah pomislimo na odnos koji su

imali Kopernik , Galileo i Bruni sa Crkvom. Taj odnos nam prezentira kakav je međusobni

razmjer teologije, znanosti te vjere, no uvijek pronalazimo tu i stajališta vjernika, ali i onih

koji ne vjeruju, kao i onih koji su manje ili više upućeni u znanost. Kod ovakvih, zadnje

navedenih događa se problem kod kojeg se stvaraju mišljenja kako vjera i znanost imaju

veoma malo toga zajedničkoga, no među znanstvenicima i teolozima postoje dva

prevladavajuća pristupa. Jedan od njih je onaj o odnosu znanosti i vjere kao suprostavljenih te

oni koji zastupaju pomirdbeni stav i skloni su uvjerenju da se ta dva područja ne samo

isključuju već između njih postoji sklad te je moguća i potrebna suradnja. Kada bismo

govorili o međusobnom utjecaju ili o ravnodušnosti jedne prema drugom, tada bismo mogli

opet govoriti o dva stajališta. Tu ćemo prepoznati krajnje negativan i krajnje pozitivan pristup.

Kod ovoga treba imati u vidu okolnosti u kojima je ta znanost nastajala, dakle, znanost koja je

nastajala u okviru zapadnog kulturnog kruga početkom novog vijeka, ali i u drugim okvirima

postojanja znanosti početkom novog vijeka te u srednjem vijeku. Dakle, mnogi se slažu da je

znanost proizvod zapadnoeuropske kulture. Carl Friedrich von Weizasacker govori da je

moderna znanost baština kršćanstva7. To kršćansko obilježje utječe na znanost i obratno, no i

obratno pa se može opet može govoriti o pozitivnom i o negativnom utjecaju na znanost.

Posljedično, kršćanstvo ima vezu sa znanošću. Moderna znanost je započela u zapadnoj

Europi te je isticanje vrijednosti pojedinačnoga velika stvar u kršćanstvu. Znanost je dio

stvarnosti tako da materijalni svijet sa svojim zakonitostima dostupan je osjetilnom iskustvu,

7 Kutleša, Stipe; (2000) Doprinos kršćanstva znanosti: Uz 2000. obljetnicu kršćanstva, Obnovljeni život, 55 /(2000)/4 , str. 506.


a vjera se temelji na uvjerenju u postojanje nematerijalnog svijeta. Znamo da se znanstvena

spoznaja temelji na iskustvu i razumu i objektivna je, a vjerska ili religijska spoznaja da je

utemeljena na pouzdanju u vrhovno biće, koje se naziva Bogom. Iz toga proizlazi da teologija

i znanost ne bi trebale biti u sukobu već u skladu.

Dakako, važno je spomenuti da iako postoji vjerska istina, istodobno postoji i znanstvena

istina. Znanost i vjera nisu bile u sukobu, ali u pojedinačnim sukobima dolazi do izražaja taj

nesklad, kao kod Galilea primjerice, kojeg smo gore naveli kao jedan od slučajeva. Odnos

religije i znanosti, na osnovi toga slučaja potječe od prosvjetiteljstva koje je kao reakcija na

kršćanstvo nijekalo sve što je imalo prizvuk religijskoga. Zbog toga se srednji vijek često

naziva i mračnim dobom. Kad smo spominjale Galileja, moramo se nadovezati na sve

napisano i reći da bi taj slučaj trebao biti samo prošlost i za Crkvu i za znanost. Što se tiče

Crkve zato što je ona priznala svoju pogrešku i što je otvoreno spremna na dijalog i raspravu o

tome. Galileo se promatra iz konteksta onoga vremena, te ga se promatra kao naprednoga, a

Crkva se prikazuje kao nazadna jer je kočila razvoj znanosti. Galileo nije bio osuđen zato što

je znanstveno dokazao ispravnost Kopernikova sustava, te mu je bilo jasno predloženo da ne

zastupa taj sustav koji je tada predstavljao opasnost za Crkvu. Galileo se umiješao u

tumačenje Biblije jer je tako želio, teološkim primjerima, dokazati svoje znanstvene tvrdnje.

Za Kopernikov sustav nije imao znanstvenih dokaza, ali je zanimljivo da one znanstvene koje

je koristio, nisu bili točni. Dakle, rekli bismo da su bili njegov ˝proizvod˝. Slučaj s Galileovim

tumačenjem pisma, Crkva je riješila tako da ga je pritvorila u dvorac blizu Firence gdje se

dalje ne smetano bavio znanstvenim radom. I tada, Galileo donosi zapravo procvat svojih

znanstvenih otkrića, koji za sobom donose i rezultate, primjerice zakon inercije.

Kod slučaja Galileo, pronalazimo dva glavna pristupa kod znanstvenika. Jedna struja

znanstvenika govori da je taj slučaj Crkva izazvala da bi kočila razvoj znanosti, a drugi pak

misle da je bio posrijedi sukob između dvojice ljudi ili čak sukob znanosti i Crkve, no ne i

sukob između znanosti i religije. Crkvi je slučaj Galileo nanio mnogo poteškoća i velikih

šteta. Crkva i znanost zadirale su u područje koje je bilo i jednom i u drugom slučaju veoma

strano. Danas, mnogi smatraju da je Crkva zadirala u znanost i znanost da je zadirala u Crkvu,

no ni jedna ni druga nisu bile dovoljno upoznate jedna sa drugom. Znanost je danas svjesna

svojih ograničenja i priznaje da je posebnost područja iskustva svojstvenog religiji. Religija u

ovom slučaju pak, nije manje vrijedna od znanosti te je bitni dio ljudske kulture. Samom

razvoju znanosti doprinijeli su znanstvenici. Znanost nema više kršćansko obilježje. No, kao i


u bilo kojim drugim područjima, nailazimo na one koji imaju negativan stav o odnosu

znanosti i kršćanstva te smatraju da Crkva nikad nije imala interes za bilo kakvo znanstveno

istraživanje. No, vratimo se na Galilea. On je bio katolik, vjerovao je da se Bog očituje u

prirodi u njezinim zakonima, pa tako i u Bibliji. Povezano s time, danas su mnogi

znanstvenici kršćani ili su pripadnici drugih religija. Na kraju, duhovno ozračje je važnije za

znanost nego prinos pojedinca, bitno je za njegov napredak te je to duhovno ozračje

doprinijelo i stvorilo uvjete i misaone okvire iz kojih su pojedinačna znanstvena otkrića bila

moguća. Srednjovjekovni učenjaci suočili su se sa velikom dilemom. Nisu bili spremni

promijeniti centralnu crkvenu doktrinu kršćanske teologije, ali su prepoznali da klasične

znanosti imaju veliku moć objašnjavanja. Željeli su pomirenje, a ne sukob, tako da su tražili

načine kako uklopiti tu moćnu tradiciju. Tamo gdje je bilo potrebno su ispravili antičke

izvore, a ponekad su promijenili i tumačenje teoloških doktrina. Žestoko su branili korisnost

klasičnih znanosti. Sigurno je bilo i okršaja, uključujući par slučajeva u kojima su učenjaci sa

sveučilišta bili osuđeni zbog podučavanja doktrina koje su bile ocjenjene opasnima, ali većina

takvih događaja je bila tek lokalnog i privremenog karaktera. Nikada nije postojalo ništa što bi

mogli protumačiti kao intelektualni rat između teologa i znanstvenika.


DODACI

Slika 1. Nikola Kopernik





Slika 1a. Galileo Galilei

Slika 2a. Galileo Galilei i teleskop




Slika 1b. Giordano Bruno




LITERATURA

Drvo znanja, studeni 1998., godina II, 19. broj

Drvo znanja , rujan 1997. godina I, 5. broj

Časopis Nova Akropola br. 8

Jorge A. Livraga: Alkemičar, Bruxeles, 1986.

Dovehouse Editions Inc., http://www.esotericarchives.com/bruno/, (20.1.2012.)

A convenient introduction to Bruno is the article by Frances Yates in the Dictionary of Scientific Biography, http://galileo.rice.edu/chr/bruno.html (21.1.2012.)

Singer, Waley Dorothea: Giordano Bruno: His Life and Thought. With Annotated Translation of His Work "On the Infinite Universe and Worlds", Greenwood Press, 1968.

http://www.hrt.hr/arhiv/ndd/02veljaca/0219%20Kopernik.html (21.1.2012.)

(9. ožujak 1996.) http://www.znanost.com/clanak/nikola-kopernik/ (21.1.2012.)

Vosen, Christian Herman: Galileo Galilei i rimska osuda kopernikanskog sustava / Christian Hermann Vosen; s njemačkog preveo Dragutin Iskra, Zagreb, Azul Journal, 1993.,

Mirko Horvat, (9. studeni 2009.) http://www.katolik.hr/temeljivjeremnu/vjeraiznanostmnu/240-galileo-galilei-i-dan-brown (22.1.2012.)

Kutleša, Stipe; (2000) Doprinos kršćanstva znanosti: Uz 2000. obljetnicu kršćanstva, Obnovljeni život, 55 /(2000)/4

http://katoliksdnakace.blogspot.com/2011/11/doprinos-krscanstva-znanosti.html

http://katoliksdnakace.blogspot.com/2011/11/doprinos-krscanstva-znanosti.html

http://www.katolik.hr/temeljivjeremnu/vjeraiznanostmnu/240-galileo-galilei-i-dan-brown

http://www.znanost.com/clanak/nikola-kopernik/

http://www.hrt.hr/arhiv/ndd/02veljaca/0219%20Kopernik.html

http://galileo.rice.edu/chr/bruno.html

http://www.esotericarchives.com/bruno/

crkva kao neprijatelj znanosti

Documents