119

iro Truhelka

O PODRIJETLU ITELJSTVA GR KOISTO NE VJEROISPOVIJESTI U BOSNI I HERCEGOVINI

(1941)

Prijelaz Turaka preko Bospora predstavlja sudbonosan doga aj u povijesti jugoisto ne Europe, osudan ne samo za politi ku kon guraciju balkanskih zemalja, nego u nekoj mjeri i za etni ku strukturu naroda, koji su dospjeli pod osmanlijsko gospodstvo.

Problem osvajanja rijeile su pobjedni ke turske vojske, koje se istom sr ano u i oduevljenjem, koje je neko vodilo Aleksandrove vojnike da osvoje Aziju, prebacie preko Bospora, da osvoje Europu. Njima polazi za rukom svaki pothvat, jer pred sobom na oe izmo-dene ostatke bizantinizma, koji je izgubio sve vrline svojih helenskih i rimskih pre a a sa uvao samo njihove mane. Pitanje upravnog ure enja osvojenih zemalja rijeili su Turci na taj na in, da su vlastodrce dota-danjih uprava nemilice istrijebili ili protjerali, a dotadanji europski feu-dalni sustav zamijenili svojim, svojevrsno turskim, feudalnim ustavom, do im je mnoina ladanjskog naroda po selima ostala na djedovini, da ivi starim ivotom u slubi novih gospodara. Na taj na in ne bi zbog turskih osvajanja ni u Bosni dolo do dubljih etni kih poremetnja, a to ve s toga razloga, to Osmanlijama nedostaje svaka sposobnost za ko-lonizatorske pothvate ve ega stila, koji su jedino kadri da vremenom asi-miliraju podjarmljeno narodno mnotvo. Zaprekom toj asimiliaciji bila je donekle i vjera, jer je novi, gospoduju i razred bio islamski, a podjar-mljeni ostao je i nadalje kr anski. Nije bilo na korist osvaja ima, da tu granicu izme u vladaju ih i podjarmljenih istur ivanjem potonjih sami obore. im bi kr anin preao na islam, postao bi ravnopravnim svakom Osmanliji, a to, bar u ve em stilu provedeno, ne bi bilo nimalo korisno za osvaja e, jer sami age i bezi bez raje ne mogu ivjeti, kao ni trutovi bez p ela radilica. Zato je sve pri a, to se govori i pie o nekom nasilnom istur ivanju starosjedila kih gomila u Bosni. Zato se i deavalo, da se je ivotni prostor osmanlijskog naroda kudikamo bre irio, nego naselja-vanje osmanlijske populacije, pa se toj nerazmjeri dosko ilo institucijom ademioglana i kuloglana, to jest odabranih kr anskih dje aka, koje su

120

odvodili u Carigrad, tamo potur ili i odgajali u isto osmanlijskom duhu kao pomladak za janji are i druge vojni ke i dravne ustanove. Osim toga su mnoge istaknute osobe starih vladavina, da sa uvaju imovinu i poloaj, dobrovoljno prelazile na islam, i tako se je arijskom krvlju po-mla ivala turanska krv osvaja a, a ne obratno.

Uza sve to je u sastavu etni ke kon guracije irih naslaga starosje-dilaca dolazak Turaka na Balkan prouzro io velike perturbacije. Odmah iza prvih povorka osvaja a prelaze Bospor kako ve navedosmo na drugom mjestu prednjeazijski nomadi sa Turkmendaga, t. zv. Juruci, koji na planinskim panjacima Balkana nalaze povoljnije tlo za svoje nomadsko sto arstvo, negoli je ono u Aziji, te oni, kao suplemenici Tu-raka i s njima iste vjere, ubrzo sa tih ispaa, jajlaka i kilaka, protjeruju doma e Vlahe i Cincare, koji su se od davnine bavili tako er sto arskim nomadstvom, te su sada primorani da sa svojom stokom sele u planine, do kojih osmanlijska vlast jo nije dospjela. Ovi Juruci zaposjedaju sve planine jugoisto nog Balkana redom, dok ne stigoe do najso nijih pa-njaka na Babuni, Skopskoj Crnoj Gori i arplanini, gdje im kosovska bitka otvara irom vrata, a vlaki pastiri, protjerani od Juruka sa svojih djedovskih panjaka u Macedoniji, sele jatomice prema zapadu, te se sa svojim stadima prosue planinama Crne Gore i Hercegovine a s onu stra-nu Neretve Dinarom i njenim ograncima do mora pa i nekim otocima, gdje ive kao sto ari nestalna boravita, danas ovdje, sutra ondje, kamo ih je ba upu ivala narav planinskih ispaa.

Po narodnosti ti su Vlasi Aromuni, t. j. potomci prearijskih pretpo-vijesnih Mediteranaca, koji su u mikensko doba na dvorovima svojih anakta dosegli vrhunac svoga kulturnog uspona, a onda podlegli Grci-ma, poslije Rimljanima, a u Srednjem vijeku slovjenskim osvaja ima; ali su sa uvali bitne osobitosti svoje rase, dobre i zle. Svoj prastari jezik su davno bili izgubili i zamijenili ga korumpiranim vulgarnim gr kim ili latinskim, a ovaj potonji zovu romanskim. Zovu ih raznim imenima: Vlasima, Cincarima, Saraka anima, Kucovlasima, a prihva aju rado i imena naroda, me u kojima ive, te se zovu Grcima, Makedovlasima, Arvanitima, Bugarima i Srbima, i to priljubljivanje tu oj sredini tako je staro, da oba kronista, Komnen i Prokle, 1400., osvaja a Arte, Vonku zovu Serboarvanitobulgarovlahom, dakle upravo Pomoz Bog, arijo, na sve etiri strane!

121

U naim planinama ivjeli su ti doseljeni Vlasi u kolibama ili stano-vima, a vie njih sa injavalo je jedan katun, komu je bio starjeina katu-nar ili premikur, te su oko svojih ispaa postavljali na zgodnoj uzvisini strae, da ih upozoruju na nenadanu pogibelj. Ta mjesta zvali su varde ili vardita, a to emo ime jo i danas na i vrlo esto u zemljopisnoj nomen-klaturi planina, kojima su oni neko prolazili i pasli svoja stada.

Prvi se Vlasi pojavljuju u Hercegovini koncem XIV. vijeka, a naro-ito jugoisto ni kotari pune se vlakim katunima, koji u Zeti dadoe ime

katunskoj nahiji. Uslijed naglog napredovanja turske ekspanzije novi doseljenici potiskuju stare sve dalje na zapad i sjever i u nevjerojatno kratko vrijeme pojavljuju se oni ve na nekim otocima u nezauzetoj Hr-vatskoj, pa i u samoj Istri, gdje pod imenom i a (ujak) napu uju t. zv.

i ariju. I tako se u doonda isti hrvatski elemenat u Bosni u XV. vijeku uvla i novi, njemu po podrijetlu i jeziku posve tu i, a da onda nitko ni slutio nije, koliko e to biti od osudne vanosti za razvoj narodnosnih prilika u Bosni.

Ve u samoj macedonskoj postojbini bili su ti Vlasi djelomice slavi-zirani, a kako su bili pripadnici isto ne crkve, prozvali su i njih u novije doba Srbima, pa su tako oni, po narodnosti neslovjeni, kojima Duanov zakonik nije priznavao ni ravnopravnosti sa Srbima, te ih stavljao u isti red sa Arnautima, vremenom postali pionirima srpstva u Bosni. Oni su ak utjecali i na dialektne promjene, jer su jednu tip(ipi )no romansku

jezi nu osebinu, koja se moda osniva na posebnoj anatomskoj gra i grla i uslijed koje izbjegavaju izgovaranje glasa h, nametnuli i Srbima, a u drugu ruku su u isto ikavsko jezi no podru je unosili ijekavtinu, dok to narje je u isto noj i junoj Hercegovini nije prevladalo. Taj proces bio je dodue dosta spor, a prve naseobine Vlaha priljubile su se ikavtini, te se na pr. katun Plijeske zove Pliske, a tragovi ikavtine me u njima sa uvae se sporadi no do nedavna, jer su im jo prije 25 godina potomci u Vukovskom, na isto nom rubu kuprekog polja, govorili ikavtinom. Kako je sporo ova uzmicala, vidi se i po tomu, to su mjesni nazivi u jugoisto nom podru ju u popisu bosanskih timara iz god. 1711. jo isto ikavski, kao: Sutiska, Tintite, Me uri je, Sirice, Stinica, Prisika, Osik, Plievina i Vrhrika. To priznaje, priop uju i taj popis, i Vl. Skari , rije i-ma: Od Dabra i Fo e u Hercegovini pa sve dalje k sjeveru, govorilo se tada (1711.) ikavski. Poslije je doao s juga nov etni ki elemenat, koji je glas izgovarao kao je i ije, i to su bili ljudi niega reda, teaci i pasti-

122

ri, iji govor plemstvo, kr ansko a poslije i muslimansko, nije primilo, nego je i dalje govorilo kroz stotine godina ikavski.

Pod pritiskom turskih provala dolo je ve prije kosovske bitke neto Vlaha, valjda iz tra kih planina, u Bosnu, te se spominju i za banovanja Tvrtka, ali u mnoini doseljuju se tek iza kosovske bitke preko Sandaka i Crne Gore, te u jugoisto noj poli Hercegovine nastaje cijeli niz vlakih katuna, od kojih se u spisima dubrova kog arhiva spominju u razdoblju od 1393. 1437. uz ostale ovi vlaki katuni: Banjani, Burmazi, Bogda-i i, Kraisali i, Grabi i, Drpani, Vlahovi i, Mirilovi i, Maleevi i, Dra-govi i, Nenkovi i, Perutini i, Pliske, Ugarci, Dobreci, Vragovi i, Vu ih-ne, Zuri, Hlapci, Zakovo, a bez oznake katuna spominju se e e Vlasi Bobani, Bogani, Ri ani, Branisalji i, Burojevi i, Bog ini i, Boljuni, Drobnjaci, Germanovi i, Ivice, Kresojevi i, Krsti i, Kutlovi i, Pilatovci i mnogi drugi. U kraju oko Stoca i abljaka bilo ih je koncem XV. vijeka ve toliko, da ga Turci prozvae Dnjim Vlasima te tu uredie posebnu upravnu vlast sa knezovima i vojvodama na elu.

Ti Vlasi bili su, kako im imena pokazuju, u doba svoga doseljenja ve inom slavizirani, te potje u iz preteno slovjenskog kraja, iz Babune, arplanine i Skopske Crne Gore.

Ovi Vlasi bavili su se u doba svoga dolaska isklju ivo pastirskim nomadstvom, a kada se stalno nastanie i okanie lutanja, bave se ze-mljoradnjom i periodi nim nomadstvom a uz to kiridilukom ili pono-snitvom, i zato njihova naselja nalazimo skoro jedino u krajevima, koji ovoj grani privrede osobito pogoduju. Oni su u trgova ku bilancu Bosne unijeli znatnu pozitivnu stavku, jer su izvoznoj trgovini dobavljali svoje sto arske proizvode: kou, vunu, rasu, vlaki sir, maslo i suho meso, dakle robu, koja se je u Italiji mnogo traila, a kao ponosnici obavljali su svojim karvanima ili turmama velik dio prometa izme u mora, Bo-sne i isto nih zemalja Balkana; ali, u drugu ruku, oni su nanijeli zemlji i kasnijim koljenima neprocjenjivu tetu time, to su, da dobiju to vie panjaka, nemilice kr ili i saigali umu i time stvarali goleti. Ja drim, da su ba oni uzrok, da je u stanovitoj udaljenosti od mora umsko tlo pretvoreno u nerodni kr, i vrlo je napadno, da se rasprostiranje te goleti posve podudara sa onim podru jem, na komu su se najradije zadravali vlaki obani. Hercegovinu, Dalmaciju, Primorje i Liku nisu dakle iskr-ili Mle ani, nego vlaki obani, iji potomci danas na toj goleti oskudi-

123

jevaju i gladuju; a da se poharana uma nikako ne pomladi, za to skrbe njihove koze, koje svaku mladicu, im iznikne, pobrste.

Nakon ove prve, obanske invazije, za koje gr koisto ni elemenat ulazi u ve oj mjeri u Bosnu, slijedi ve u po etku turske okupacije dru-ga, koju same vlasti organiziraju za vojni ke svrhe, i to uslijed ustanove t. zv. vlakih luridija ( luridi e akan).

Kako su spahije i janji ari, kao najodli niji red turske redovne voj-ske, polazili na prvi poziv u rat, da se bore za islam, a im bi izvrili svoju zada u na ratitu, vra ali se svojim ku ama, da uivaju prihode i plodove svojih timara, zijameta i batina, trebalo je na granicama ure-diti posebnu stalnu grani arsku slubu. Gdje je bilo podesnih tvr ava i gradova, postavljena je u njih stalna posada, a to su bili mustahfeza, a poglavari im muha zi ili kako su se radije zvali kapetani, svi od reda, kao i spahije, beratlije; ali irok otvoreni prostor izme u pojedinih gradova trebalo je uvati posebnom pograni nom vojskom, koja je tu, u gustim nizom nanizanim karaulama, palankama i ardacima, uvala strau, popravljala putove i drumove i osiguravala klance i prolaze. Tu pomo nu vojsku sa injavali su isklju ivo Vlasi, dobavljeni isprva izda-leka: iz Smedereva, Vidina, Brani eva i Timo ke krajine, a poslije su ih nova ili od naseljenih Vlaha. Za svoju slubu dobivali su luridije seoske posjede, za koje su pla ali carskom hasu od svakog dima po jedan lur, t. j. zlatni dukat ili 83 srebrnih ak i, a bili su oslobo eni od dese-tine, hara a, poreza i nameta, koji su ina e titali raju. Po 50 lurijskih ku a inilo je jedan katun, komu je na elu katunar, premikur ili knez, koji je svoje ljude bubnjem sazivao na okup. Svaka peta ku a morala je naizmjence na granici postavljati po jednog straara. Njihov vrhovni zapovjednik bio je sandakbeg, a na njegov dvor morao je svaki katun slati po jednog komornicu, koji naizmjence slui po 6 mjeseci, da bude veza izme u sandakbega i katuna. Kao po asni dar davao je svaki katun sadakbegu godinje po dva ovna, po dva devreka, po dva sira i po dva konopca za ulare.

Prava luridija uzakonjena su u posebnim kanunima vidinskom, brani evskom i smederevskom, i po tim ustanovama organizirana je ta ustanova i u Bosni na vlaki na in (adeti e akanije).

Kada je nakon kosovske bitke granica turske carevine pomaknuta do Drine, organiziran je kraj od Novog Pazara do Drine pod imenom Zapadnih Strana kao vojna krajina, a za njeno ure enje stekli su veli-

124

kih zasluga kao krajinici Paajigit, Ishakbeg, Isabeg i sinovi potonjega. Upravno sredite Zapadnih Strana bilo je isprva Skoplje, poslije Kru-evac, a zapadna im je granica Drina, gdje su na dobivenim batinama razmjeteni sami luridije, te je po njima prozvan kraj uz isto nu obalu Drine imenom Stari Vlah (Istari E ak), a bio je protkan vlakim nase-ljima tako gusto, da je ukupna svota, to su je jo ta sela davala u ime lurije i vlake baduhave, god. 1694. iznosila 18 tovara srebrnih ak i.

Kada su Turci pomalo zagospodarili jugoisto nom Bosnom, premje-teno je sijelo krajinika u Fo u, i sada tu nastaje novi niz lurijskih naselja, u zapadnom Podrinju; a koliko ih je bilo, moe se prosuditi po tomu, to je tu jo u XVIII vijeku bilo pojedinih malikana, koje su go-dinje davale prihod od 90.000 ak i. Ra unaju i na dukat 83 ak e, zna i, da je tu bilo 1085 lurijskih batina. Sama Fo a bila je tada carski has, a na ovakovim zemljama naseljavali bi isklju ivo luridije, koji porez pla aju u gotovu. O toj se je kolonizaciji sa uvala i zanimljiva isprava iz ovoga doba (XV. vijek), koju sam naao u Dubrovniku i priop io u svo-joj knjizi Histori ka podloga agrarnog pitanja u Bosni. To je katastral-ni popis zemalja oko ehotine, u Batevu dolu, Oraju, Muhoru, Dvori-tu, Fo i i dr., porazdijeljenih kolonistima, od kojih se imenice spominje njih 107, a uz svako ime dodan je opseg i kratki opis zemlje, koje su im ustupljene. Da su to bile lurijske zemlje, zaklju ujem po tomu, to su se batine na carskom hasu izdavale samo na mukatu, a ne na desetinu.

Kada su Turci 1463. osvojili gornju Hercegovinu i Bosnu do Vrbasa i Srebrnika, nastaje novi niz naselja u Zavru, Zaselju, Rateli, Jazvini, Hokovu, Draaku, Komiku, D. Skrobo anima, Selitu, Trnovu, Gastralu, Popovu Mostiku, Piulovi ima, Vrnici, G. i D. Crkvici, Predjelu, Sodnji, Tujrini, Ulogu, Presedlacu, Srednjoj Crkvi, Nevesinju, Cernici (Gac-kom), Bile i i Obodskoj.

U Bosni, gdje je Vrhbosna (Sarajevo) postala sijelom sandaka, na-staju u to doba lurijske batine oko Duvna, Kongore, Varvare, Kop i a, Jenjide (Varcara), Gornjeg ehera, Novog ehera, Vrhovine (Skender Vakufa), Trebuna, Crepanjske, Karaule gore, Vrma, Ceribake i po Bir u diljem srebrni ke granice.

Kada su Turci 1471. osvojili donju Hercegovinu, a godinu poslije i Neretvansku krajinu, i u Mostar prenijeli sijelo krajinika, nastaje i tu niz lurijskih naselja oko Risna, Novog, Stoca (sela), Vidovske (grada Sto-

125

ca), Lubinja, Hrasnog, Boljuna, Raspi a, G. i D. Polja, Vardine gromile, Koteza, Gabele, Trebinja i Mostara.

Kada su kona no Turci poslije moha ke bitke osvojili obje banovine Jaja ku i Srebrni ku, i bosansku krajinu na sjeverozapadu (1528.), pomi-e se lurijskim batinama protkana granica jo dalje na sjever i zapad,

te nalazimo ovakova naselja kod Zmijanja, Omarske, Dubice, Novske Bekije, te 79 batina u kobakom kadiluku i napokon u Oraju na Savi.

I tako presijecaju Bosnu etiri prili no paralelne vlake zone, koje teku pravcem od sjeveroistoka k jugozapadu, a svaka od njih obiljeuje po jednu etapu u povijesti osmanlijske ekspanzije prema sjeverozapadu i u povijesti vlake kolonizacije u Bosni.

Dukati, koji su se u ime mukate pobirali od lurijskih batina, i po-rezi pod imenom baduhava e akan (vlake baduhave), pripadali su car-skom hasu, t. j. samom sultanu. On ih je isprva pobirao po posebnim mefkufdijama, kojiput ih preputao sandakbezima ili kojem drugom dostojanstveniku, koji bi ih pobirao posebnim eminima, a kasnije je sul-tan te prihode kao malikanu davao u zakup posebnim zakupnicima. Ova-kav zakup zvao se iltizam, a zakupnik multezim.

Vlake zemlje prelazile su sa slubom od oca na sina, a kada bi ze-mlja i dola u druge ruke, uivala je uvijek iste polakice, koje su uz nju vezane. I tako se deavalo, da bi svaki put, kad bi se dravna granica pomakla naprijed, a stara se granica naputala i straarska sluba na njoj postala nepotrebna, te zemlje ostale u rukama dotadanjih vlasnika, koji su ih, ako bi ostali na mjestu, nesmetano uivali. Ako bi poli na novu granicu i tamo dobili novu batinu, mogli su staru prodati, te bi ona pre-lazila u druge ruke, a kupci bi postali pravouitnici povlastica, vezanih uz ove mukate, iako nisu morali obavljati straarske slube, osim ono-liko, koliko je potrebno za uzdravanje putova i prolaza. Svoj pravni zna aj sa uvale su ove zemlje neokrnjeno dalje, porezne polakice ostale su i dalje na snazi, dapa e kada se po elo raznim avarizima namicati potrebna sredstva za izvanredne potrebe vojske i mornarice, bili su lu-ridije oslobo eni od tih nameta, te bi ako bi se od njih trailo kao Varvarani 1676. i 1697., slali utok Porti, koja bi im ponovno potvr ivala stare povlastice i oprost od ovih nameta. Tek u XIX. vijeku pokuavalo se, isprva zaobilaznim putem, dokidati ove povlastice. Prvi, koji je to pokuao, bio je Alibeg Sto evi , koji je Porti predloio, da se mukate nekih pobunjenih hercegova kih begova u Novoselu, Hrasnom, Gabeli

126

i otale prema Gackom zaplijene i pretvore u desetinu, a ti prihodi da se razdijele na tri zijameta od po 30.000 ak i i podijele sinovima i blioj rodbini Alibegovoj, to je Porta 1833. odobrila uz uvjet, da posjednici-ma lurskih zemalja vrate muadelu, t. j. nastupninu, to su je platili za te zemlje. Nakon 18 godina, kada su uslijed tanzimata sekularizirana sve lena, dokinuta su i lurijska, te je mukata zamijenjena desetinom za Omerpae Latasa (1851.).

Kao to je sva kupoprodaja iftluka postala tek onda pravomo na, kada bi spahija za to izdao tapiju ili marifetnamu, morao je u slu aju alienacije lurske batine tu tapiju izdavati multezim, kao zakupnik ma-likane, a te tapije najsigurnije su isprave, po kojima se mogu takore i u stopu pratiti pojedine etape ove vojni ke vlake kolonizacije, i ovo malo podataka, to sam ih netom iznio, crpljeno je ba iz ovakovih tapija, i predstavlja samo mali dio gra e, koja bi mogla posluiti za potanje pro-u avanje ovog pitanja.

Razumljivo je, da je ustanova luridija uvelike pogodovala irenju gr koisto nog ivlja u Bosni, s kojim usporedo ide uzmicanje katoli -kog, jer su Osmanlije uvijek bili neskloni a prilikom upravo neprijatelj-ski raspoloeni prema hrvatskim starosjediocima katoli kog vjerozako-na. U doba prije fetha (osvojenja) postoje u Bosni mnogi franjeva ki samostani, a vaniji su me u njima bili: Mileevo, Srebrnica, Zvornik, Olovo, Modri a, Gradovrh, Visoko, Konjic, Sutiska, Kreevo, Fojnica, Rama i Imotski. Od ovih su prva tri propala u vrijeme turske zapreme 1463., te se fratri razbjeae, a narod, lien svojih duhovnih vo a, ili se je razbjeao ili se iznevjerio te preao na islam, a poslije, pod priti-skom gr koisto ne promi be, i na gr koisto ni obred, i tako je dolo, da u isto noj Bosni da ne govorimo o glasovitom Mileevu ili o Srebrnici, gdje je bio najglavniji, za bosansku provinciju Argentinu eponimni ma-nastir katoli kih Hrvata nikako i nema; ali da ih je neko bilo, svjedo i antropoloka injenica, da je u isto noj Bosni i me u gr koisto njacima svjetlobojna kompleksija znatno ja e zastupana, nego ina e. Namjesto odbjeglih kmetova nastanie age i bezi na opustjele iftluke kmetove iz Srbije i Crne Gore, i tako postaje isto na Bosna prvom etapom naselja-vanja srpskim iteljstvom. Taj proces kolonizacije iz Srbije i Prekodrinja odvija se od konca XV. i te ajem XVI. vijeka, a oja ava osobito odonda, kada su patrijarha i vladika od Porte dobili pristanak, da ire propagandu Bosnom i da grade crkve i manastire.

127

Na podru ju, to ga zaprema trokut od Drine do Neretve i mora a na sjeveru do Save, u Srednjem vijeku nema apsolutno nikakovih podata-ka, da je tu postojala bilo koja gr koisto na crkva ili manastir; samo s onu stranu Neretve u Humskoj Zemlji, koja je neko prolazno potpadala pod suverenitet srpskih kraljeva, postojale su crkve u Trebinju i manastir u Stonu. Ovaj potonji su 1333. Dubrov ani, postavi kupnjom vlasnici Stona i Rata, sekularizirali, a kalu eri odselie u Jerusalim.

Kao najstarija crkva u isto noj Bosni postojala je s onu stranu Drine ona u Dobrunu, a to se ti e one u Goradi s ovu stranu Drine, za koju natpis veli, da ju je 1442. sagradio herceg Stjepan, ustanovljeno je, da se tu radi o apokrifu, jer su se falzi katoru potkrale dvije krupne pogreke: prva, da se za utemeljitelja crkve izdaje najgorljiviji pataren onog doba, a druga, da se vojvoda Stjepan Vuk i u godini 1442. zove hercegom, do im je on herceki naslov dobio est godina kasnije.

Premda je i pastirskom i lurijskom kolonizacijom pod kraj Srednje-ga vijeka i u prvim desetlje ima osmanlijske invazije dolo mnogo ivlja gr koisto nog obreda, izgleda, da ni vlaki obani ni vojnici luridije nisu ba mnogo marili za neku crkvenu organizaciju, pa zato u to doba u Bosni izme u Drine, Neretve i Save nema ni traga bilo kojoj crkvi toga obreda niti se u ispravama spominje bilo koji kalu er, pop ili vladika.

ak i vjen anja gr koisto njaka (pravoslavaca) u pojedinim gra-dovima obavljaju se, kako to dokazuju sa uvani suvremeni sidili iz ovoga doba, na me emi pred kadijom, to sigurno ne bi bilo, da je bilo crkava i popova.

Prve gr koisto ne crkve i manastiri grade se u Bosni tek u drugoj poli XVI. vijeka. Onda je nastao u isto noj Bosni niz manastira: Tamna, Ozren (1577.), Papra a i Lomnica (1579.), svi u isto doba i jama no sagra eni od istih majstora. Vjerojatno je u to doba sagra ena i crkva u Goradi, koju je neki domiljati kalu er antedatirao, a malo kasnije sagra ena je crkva i u Sarajevu, kamo je tek 1717. mitropolit Melentije Milenkovi prenio sijelo eparhije, prozvane dabrobosanskom.

Uporedo sa ja anjem populacije pripadnika isto ne crkve u isto nim krajevima ide nazadovanje hrvatske katoli ke. Dok je Porta u protuslov-lju sa svojom dotadanjom praksom doputala gr koisto njacima zidanje novih crkava, katolicima se ine, protivno zakonima, najve e zapreke, da popravljaju postoje e crkve; dok se i u Hercegovini grade novi gr -koisto ni manastiri, kao Dobri evo, Tvrdo, Zavala i itomisli , u Bosni

128

propada jedan fratarski manastir za drugim, te im je kona no broj spao na cigla tri: Sutisku, Kreevo i Fojnicu. Uzmicanje katoli kog elementa dobiva upravo katastrofalne dimenzije nakon poraza Osmanlija pod Be-om 1683., nakon pada Budima (1684.) i nakon oslobo enja Slavonije,

kada Turci u pani nom strahu bjee iz Ugarske i Slavonije u Bosnu te svu krivnju za svoje poraze svaljuju na bosanske katolike, jer da oni u-ruju sa be kim cesarom. Progoni, zlostavljanja i globljenja katolika su na dnevnom redu, a fratarske kronike pune su u to doba gorkih jadikovki, crtaju i zulume i potvore svojih neprijatelja; a kada su 1697., uslijed provale principa Eugena do Sarajeva, panika i anarhija dosegle vrhunac, boje i se progona, prije e na povratku principa s njima 20.000 katoli kih obitelji u Slavoniju, da se tamo nasele. Osim toga su fratri u sjeveroisto -noj Bosni organizirali manje skupine iseljenika, te Fra Andrija prevede preko Save Dubo ane, Fra Mijo Veli ane, Fra Ivo Seoni anin Majevi a-ne, Fra Juro Zgo anin Seoni ane, a Fra Juro Turbi Kozmadince.

Sli an val iseljenitva prouzrokovala je 1717. i neuspjela ekspedicija generala Petraa na Zvornik, kad opet prije e mnogo naroda u Slavoniju, a na opustjela sela i iftluke naselie Turci gr koisto njake kmetove, koji odonda u sjeveroisto nim krajevima predstavljaju ve inu.

Sumnja u vjernost katolika ponukala je Portu na nove mjere, te je pe kom patrijarhi dala ferman, kojim se u Bosni podvrgavaju njegovoj jurisdikciji zimije. Tim se imenom slubeno ozna uju svi kr anski po-danici u turskoj carevini, bili oni rimskog ili gr kog obreda, za razliku od stranih kr ana, kaura. S tim fermanom do e patrijarha u Bosnu, da pod ini katolike, i to ne toliko iz prozelitskih, koliko iz isto materijalnih pobuda, jer istim fermanom dobiva pravo da pobire t. zv. Bradarinu, t. j. od svakog popa ili kalu era po jedan dukat, a od svake kr anske ku e po 12 ak i godinje u ime patrikluka, dok se isti prihod odobrava mitro-politima u ime mitropolitluka. S tim fermanom do e patrijarha 1661. u Livno, ali ga tu stie zla kob. Livnjaci ogor eni radi pokusa, da ih netko prevede na gr ki vjerozakon, sko ie na noge i oboruani kamenjem i kolcima navalie na me emu te je razorie, a patrika ili pa ara, kako ga prozvae, iznese iz nje jedva ivu glavu. On ute e u Banju Luku, gdje je onda bio valijin divan, i tu pozva fratre na murafu. Me utim on izgubi parnicu, jer su fratri protiv njegova fermana iznijeli ahdnamu, to je sultan Mehmed Fatih 1463. na Milodraevu polju dao Fra An elu Zvizdovi u i njom katolicima zajam io vjersku slobodu, a sud je sudio,

129

da je ahdnama pre a i ja a od svih fermana, koji su kasnije izdani. Jo je gore sre e bio patrika 1669., kada je s istim zahtjevima doao u Sarajevo te tuio fratre, jer ga je u me emi usred rasprave od uzbu enja udarila kap, te ga sakata odnesoe, a jednog od njegovih pratilaca osudie radi neke trabine na veliku globu.

G. 1697. obnovi tadanji patrijarha taj pokus i pozva fratre u Sarajevo na sud; ali vas sarajski latinluk sko i na noge i krenu u deputaciju valiji Mehmedpai, koji im obe a pravdu i zatitu. Na sudu bi tuba i ovaj put odbijena.

Uza sve to borba za bradarinu se i u poznijim vremenima ponavlja. God. 1779. pokuava hercegova ki mitropolit da podloi katolike ka-diluka Trebinje, Blagaj, Mostar, Ljubuki i Duvno; ali je na sudu i on odbijen kao i mostarski vladika, koji je 1781. pozvao fratre mostarskog kadiluka na sud radi iste stvari.

Kako se vidi, u povijesti kolonizacije Bosne doseljenicima gr koi-sto njacima moemo razlikovati tri faze: pastirsku, lurijsku i selja ku na onim zemljama, koje su opustjele uslijed katoli ke emigracije, a s ovom potonjom ide uporedo i crkvena promi ba, koja je isprva anacio-nalna, jer je vie sve enstvo mahom fanariotsko, a nie ve im dijelom; ali vremenom, poistovje uju i isto nu crkvu (pravoslavlje) sa srp-stvom, ona postaje glavnim organizatorom srpskog nacionalizma.

Na pravo podrijetlo ovih doseljenika upu uju nas i stara njihova po-rodi na imena, ma da su ona sa uvana u malom broju, jer su u Bosni i ta imena zamjenjivana patronimikonom, izvedenim po o evu imenu, zvanju ili zanimanju, ili hipokoristikonom po njegovu zavi aju, a vrlo esto i nadimkom, koji su im nadijevali njihovi suseljani. Ipak me u

potomcima doseljenih Vlaha ima mnogo porodi nih imena sa uvanih iz doba njihovih seoba. Od velike mnoine imena evo nekoliko najzna aj-nijih: Banjani, Balac, Bilbija, Boban, Bokan, Banduka, Bencun, Belen, Bender, Besara, Bovan, okorilo, Darda, Doman, Dre o, erman, Gac, Gala, Jarakula, Kalin, Keelj, Keser, Ko o, Kalaba, Kokoru, Kosor, Lo-par, Macura, Mataruga, Pa en, Palavestra, Punja, Ri an, ola, olaja, abat, urla, atra, kipina, pira, Tubin, Taor, Tintor, te kona no razni Kecmani, ikmani, Toromani, umani, Karani, urlani, Servani. Sva ta imena skroz su neslovjenska i nehrvatska, a mogao bi ih protuma iti samo dobar romanista; ali se i ona slaviziraju u novije vrijeme nastav-kom i ili ovi , evi .

130

Svi ti naseljenici pripadaju isklju ivo seljatvu, te ive, uklju ivi amo i kalu ere i popove, preteno na selu; ali uz njih valja spomenuti jo i etvrtu skupinu doseljenika, koja se je nastanila po varoima i kasaba-ma. To je brojno slabija ali privredno kudikamo ja a invazija arijskih Vlaha, kathexochen Cincara, koji su se ve u svojoj pradomovini izdigli nad svoje seoske sunarodnjake i pastire i tamo postali vaan trgova ki i obrtni ki imbenik, te su u Moskopolju, Blaci, ipiski, Satitu i drugdje osnovali vana trgova ka sredita i doli do velikog blagostanja. Oni nisu bili nikada zemljoradnici, a svoj ver sacrum slali su na gurbet na sve strane kao pe albare i torbare, gdje su se bavili raznim zanatima, trgova kim i obrtni kim poslovima. Oni su handije, mejhandije, ka-lajdije, kujundije, dun eri, terzije, abadije, simitdije, a uz zelenatvo bave se i svakim drugim poslom, koji sa malo muke nosi dobru korist; a kako su bili radini, umjereni i prekomjerno tedljivi ta ime Cincar postalo je sinonim za krticu sticali su imetak, koji je znao dose i veli-ku vrijednost. Prvi narataji ovih arinskih Cincara govore me usobno i u ku i vlakim jezikom, a u nekim esna ma (cehovima) posebnim banjala kim sujezikom; ali kako posluju na sve strane, a osobito kao posrednici doputene a koji put bome i nedoputene trgovine izme u Austrije i pojedinih turskih pokrajina, nau ili su osim turskog bugarski, gr ki, arnautski, srpski i hrvatski, ve prema tomu, u kojoj sredini ive i posluju. U tre em koljenu zaboravljaju svoj materinji jezik i zamjenjuju ga jezikom svoje okoline. Kada se okane pe albe i torbarenja te gospo-darski oja aju, oni se stalno nastanjuju u varoima i ive kao arijske gazde, te u sarajskom Talihanu, na mostarskoj i banjalu koj ariji vode glavnu rije .

Zna aj i duh ovih varokih Cincara prikazao je upravo fotografski vjerno Jovan St. Popovi u svom Kir Janji i dao njime njihovu sliku trajne vrijednosti, a podrijetlo, ivot, migracije i socijalno im zna enje prikazao je u novije doba svestrano i obrazloeno dr. D. J. Popovi , a to je tu re eno za srpske i austrijske Cincare, vrijedi i za bosanske, koji u prolosti i danas igraju istu ulogu kao oni u Beogradu ili u vanijim trgova kim mjestima bive monarhije.

Potomci torbarskih i arijskih Cincara su u Bosni dodue malobroj-ni, ali je njihov udio u privrednom i drutvenom a kasnije i u politi kom ivotu bio preve znatan, a da bismo ih mogli mimoi i u skupnom prika-zu njihove dolja ke skupine.

131

Prema dosadanjem razlaganju moemo u procesu naseljavanja Bo-sne iteljstvom gr koisto ne vjere me u hrvatske njezine starosjedioce i na njihova mjesta razlikovati etiri bitno razli ne faze:

1) vlako- obansku, kad u gomilame ulaze Vlasi kao nomadiziraju i pastiri;

2) vojni ko-selja ku kolonizaciju, provedenu uslijed luridijske krajike organizacije, po narodnosti tako er vlaku;

3) kmetsku kolonizaciju na zemljitima naputenim uslijed progo-na katoli kih starosjedilaca, s kojom ide uporedo gr koisto na vjerska promi ba, koja nastoji starosjedioce katolike prevesti na isto ni obred i podvr i ih pe koj patrijariji;

4) doseljavanje Cincara u trgova ke gradove i kasabe, koji vre-menom ine jezgru gr koisto nog trgova kog i obrtni kog stanovnitva...229

229 iro Truhelka, O podrijetlu iteljstva gr koisto ne vjeroispovijesti u Bosni i Herce-govini. U: Studije o podrijetlu. Etnoloka razmatranja iz Bosne i Hercegovine. Izda-nje Matice Hrvatske. Zagreb 1941, str. 29-43. O ovoj problematici izdana je i Tru-helkina knjiica /bez oznake njega kao autora/ pod naslovom Hrvatska Bosna (Mi i oni tamo.) Pretampano iz Hrvatskog Dnevnika. Naklada urednitva Hrvat-skog Dnevnika. Sarajevo, 1907, str. 57. Usp. i iro Truhelka, O porijeklu bosan-skih muslimana. Hrvatska smotra (Zagreb), II/1934, 7, str. 249-257.