branko copic magarece godine

Download Branko copic   magarece godine

Post on 29-Nov-2014

160 views

Category:

Documents

5 download

Embed Size (px)

DESCRIPTION

 

TRANSCRIPT

  • 1. Branko opi MAGAREE GODINE "Magaree godine" prvi put su djeca itala daleke 1960. godine. Sad ih itaju njihovi unuci. Bliio se kraju ve drugi dan bitke za Biha. Prostrt u dolini s obje strane rijeke Une, grad je bio sa svih strana zahvaen brojnim poarima i dimom. Povlaei se prema centru varoi, ustae su tokom noi zapalile mnogobrojne zgrade da bi osvijetlile teren preko koga su nastupali partizani. Biha se tresao ispunjen gruvanjem topova i eksplozijom granata i bombi. Brzopleto su reetali mitraljezi i pratale puke. Iz Prekounja, od strane Grmea, ulo se klicanje Krajinika: Naprijed, Druga krajika! Rodi godina, rodila ti penica! I sm sam bio meu Krajinicima. Prodirali smo od periferije grada prema velikom drvenom mostu na Uni. S druge strane rijeke, s visoke bihake Kule i jo vieg tornja katolike crkve, uporno su nas tukla dva teka mitraljeza. Na komandant brigade, sav garav i oznojen, samo je othukivao: Ma kad li e ve jednom stii taj Baja s protivkolcem da uutkamo one dvije reetaljke. Ne moe od njih oi otvoriti. Taj Baja, niandija na topu protivkolcu, neustraiva i krupna delija, bio je moj kolski drug iz niih razreda gimnazije, etiri godine proveli smo zajedno u ovome istom Bihau, u akom internatu dobrotvornog drutva "Prosvjeta". Eno, izmeu starih kua drvenjara viri krov moga dragog internata, u kome provedoh tolike nezaboravne dane. Tamo oko internata naroito je gusto i opasno. Zgrade se nalaze odmah pored Une. Dijeli ih od nje samo cesta i mali cvijetnjak ispred internata. Neprijateljski mitraljezi prae svuda ispred zgrade, odvaljuju komadie maltera i mekog kamena "bihacita" od koga je kua zidana. Na prostranom stepenitu pred glavnim ulazom lei ve pet poginulih
  • 2. partizana. Neoprezno su juriali, i pokuali da prodru u zgradu, pa su pokoeni rafalima skrivenog mitraljeza s druge strane Une. Baja je stigao ve pred sam zalazak sunca sa svojim "jarcem". Tako je on zvao svoj laki protivtenkovski top, koji je poskakivao poslije svakog pucnja kao nestaan jarac. Nianio je kroz cijev u okrugli prozor na crkvenom tornju, ubacio granatu i sam sebi komandovao: Pali! Jarac zagluno grunu i poskoi. Komandant brigade uskliknu osmatrajui na durbin: Ih, posred srijede prozora! Baja, ivjela ti ruka! Ubrzo je, punim pogotkom, uutkao i mitraljez s tvrde Kule, a onda je nastao posljednji juri Druge krajike preko dugog mosta na rijeci. Iju-ju navali, Druga krajika! Uz tutanj i klepet drvenih dasaka, partizani su se kao lavina sruili preko mosta, iako su po njemu reetali posljednji mitraljezi i puke varoke odbrane. Poslije pola sata umukoe i posljednje puke. Biha je bio osloboen. Bilo je to petog novembra 1942. godine. U sam suton zaustavih se pred odavna nevienom, a tako znanom zgradom. Internat je utao, mraan i pust, polupanih prozora. A kako je nekad vrio i tutnjao od agora, vike i neumorne ake trke! Gdje li ste sad, negdanji moji drugovi? Gdje si, Krsto "Buvo", Hamide "Rusu", Dule Dabiu "Hajdue"? Zato se ne javite starom drugu? Dosta smo hljeba zajedno pojeli, izvukli more kazni, naskitali se, napriali, naigrali. Gdje li ste to otili, kakve li vas igre odvukoe da me vie ne ujete? Tiina. Niko ne odgovara, uti internat, izreetan, mraan i pust. I te veeri, petog novembra 1942, ja se pred opustjelim zamrlim internatom zarekoh da u jednog dana ispriati najmilije uspomene iz svojih akih dana. Evo, dakle, poinjem... I
  • 3. Davno su minuli oni dani kada sam, uplaen i tuan, prvi put preao prag ovoga internata, koji se slubeno zvao "Prosvjetni aki dom u Bihau". Svi su ga, inae, zvali konvikt, a aka iz njega konvikta. Sada sam ve trei razred gimnazije, dosad sam svata vidio i doivio, ali svoj prvi odlazak u Biha pamtim kao da se jue desio. Na stanicu u Bosanskoj Krupi doveo me je moj ujak Andrija. Dok je on priao s nekim ljudima, ja sam u udu zijevao u ogromno crno grotlo tunela u brdu podno stanice i zabrinuto pitao nekog uru Pejia, naeg seoskog pjesnika i grdnog spadala uro, ta je ono tamo, ona jama? Hm, zar ne zna, jadna ti majka ne bila! tajanstveno mi se prignu uro. U onoj ti je rupetini nesita adaja koja dere konje i junake. Eh, eh, ti to samo onako! zabrzao sam ne vjerujui mu. Iako dotad nikad u ivotu nisam bio vidio ni stanice ni voza, ipak nisam povjerovao u rupe i adaje, ali ipak... ko e ga znati. I ba kao za pakost, tog istog trenutka lokomotiva je iznenada, s tutnjem, ispala iz onog crnog tunela od Bosanskog Novog i prodorno zazvidala, a ja sam u divljem strahu natisnuo da bjeim ulicom punom praine. Ujak je skoio i povikao za mnom: Ej, stani, ne boj se! Jest vraga ne boj se! Onakav tutanj i urlanje pa sad njegovo: ne boj se. Bjei ti, bjei! urlao je ispred stanice uro Peji. Obnevidio od straha, zapinjao sam u trku o rijetke prolaznike, a ujak je, davi se u potjeru, zadihano vikao: Dr'te ga! Dr' toga malog! Na samoj okuci skleptae me neki ljudi i vrsto me stegoe za miice. Jedan od njih, neki crn i strog zanatlija, bolno mi zavrnu uvo: Aha, ta si ukrao?! Na svu sreu, pristigli ujak brzo razjasni u emu je stvar pa me ljudi pustie smijui se. Jedino onaj crni, neim razoaran, ukosi na mene oi i ozbiljno predloi:
  • 4. Ipak mu ne bi bilo loe izvui ui, bie drugi put pametniji. Naravno, taj prvi putniki doivljaj nije me naroito oduevio. S jednog kraja natisnu te s tutnjem i zvidanjem, a na drugom te skopaju za ui. Lijepo je poelo ovo moje kolovanje! Ipak, im smo posjedali u vagon i voz krenuo, ja sam se brzo smirio i odobrovoljio. Naravno, itavo sam vrijeme virio kroz prozor i svaki as ujaka zapitkivao: Ujae, ija su ono goveda? ija je ono kua? ta ja znam ija, valjda nekakvog ovjeka. itavim putem od naeg sela do varoi ujak je znao ija je koja kua, a gle ga sad zar ima neto na ovoj zemlji to moj ujak ne zna! E, u to je teko povjerovati. Moj ujak, mali seoski trgovac, dosta je putovao po svijetu, imao mnogo knjiga i druio se s ljudima iz varoi, pa sam ja odnekud bio uvjeren da je on najpametniji ovjek na svijetu. U tome me nije pokolebalo ni ovo to ne zna ije su ove kue uz prugu, pa ak i kasnije u ivotu, kad sam upoznao bezbroj svakojakih ljudi, nijedan mi se nije uinio onako sreeno i trezveno pametan kao moj ujak. Nije on znao tamo razne budalatine iz botanike, nego samo ono to treba ovjeku. ta da kaem o svom prvom susretu s akim domom? Zbunila me i veliina zgrade, i zamren raspored prostorija, i brojni aci raznih uzrasta koji su, sasvim slobodno i s larmom, jurili gore-dolje uza stepenice. Moj ujak, meutim, nije se dao niim zbuniti, on je radio ono to treba da se uradi. Pronaao je upravnika, mrava stroga ovjeka, zapisao me u domske knjige, pokazao mi moj krevet u prostranoj spavaonici, gurnuo poda nj drveni aki kofer, a onda je naao jednog poznatog starijeg aka iz Bosanske Krupe, nekog Milu koria iz petog razreda, i zamolio ga: Deder, Mile, molim te, pripazi mi ovoga moga neaka. Lajav je i nemiran, mogla bi ga djeca tui. Potom se okrenu meni. A ti jezik za zube. Nijesu ovo vie Haani, tvoje selo, nego tui svijet! S tekim suzama u oima, kao da se rastajem od itavog svog seoskog djetinjstva, ispratio sam ujaka do ulice. Tako bih tamo, gledajui za njim, ostao bogzna koliko da mi moj zatitnik kori ne prebaci ruku preko ramena i ne ree, hrabrei me: Hajde, dosta suza, sad si ti gimnazijalac. Gimnazijalac! Slaba utjeha. Daleko od svog sela, od kue, od majke! Moda ih vie nikad neu vidjeti! Na tu pomisao nezadrivo mi linue suze, bujne, etverostruke, prosto da precrknem. Dobroduni ali otvrdli kori samo me mirno potapa po leima i proguna:
  • 5. De, de, dosta. Danas je etvrtak, za ruak su noklice s mesom i kolai. Tako neto nisi ni vidio tamo u selu. I tako, loe skrivajui suze, pokuao sam taj slavni ruak od etvrtka, pored nedjeljnog ruka jedini koji je vrijedilo pamtiti u konviktu. Pored mene je sjedio krupni kori, strugao ve prazan tanjir i promuklo pitao redare: Ej, ti, vidider brzo ima li dodatka, jer u te udaviti ko maku. II Sad sam ve treu godinu u internatu i postao sam stari prepeeni konvikta. A ta to znai? To ti je, po prilici, ovo: pravi iskusni konvikta mora poznavati odlino, prije svega, svoj roeni konvikt, zatim itav Biha i na koncu, okolinu Bihaa. Naravno, najvanije je poznavati sam konvikt, a u to spada: poznavanje prefekta (upravnika) i njegove udi, poznavanje kuvarice i posluitelja. Treba, zatim, znati sve budake gdje se moe na miru sastajati i dogovarati sa svojim najboljim drugovima i, u sluaju kakve trke, brzo se sakriti od prefekta. Valja ti upoznati i sve okove bate, staru atrnju (bunar) u njoj i sve tajne prolaze u druge bate, dvorita i sokake. Biha mora upoznati zbog mnogo ega: zbog igralita, aleja, parkova, jeftinih tezgi s voem, poslastiarnica, kina i jo mnogo ega. Okolina Bihaa za nas, djecu sa sela, bila je jo interesantnija i milija od same varoi. Tamo je bilo bezbroj breuljaka za vrljanje, ledina za igranje, divnih izvora i vonjaka koji su slabo uvani. Tamo smo se nekako osjeali kao da smo ponovo doli u svoje roeno selo na nedjeljni odmor. I u treoj godini ponovo se u internatu iskupilo ono isto staro drutvo iz prve i druge godine. Evo, tu je opet Baja "Bajazit", Hamid "Rus", Krsto "Buva", Dule Dabi "Hajduk" i ostala bratija. Svi smo iz istog razreda, i svakog od njih poznajem bolje nego svoj roeni dep, a ta se sve ne nae u depu jednog aka, ne pitaj. Svakog od tih svojih najboljih drugova moram pojedinano opisati, jer su oni toliko bili upleteni u moj konviktak