bolesti tetiva i ligamenata - veterinarski fakultet · web viewbolesti tetiva i ligamenata tetive...

Doc.dr.sc.B.Radišić – Bolesti tetiva i ligamenata

Doc. dr. sc. Berislav Radišić

Bolesti tetiva i ligamenata

Tetive su snažno fleksibilno tkivo koje ujedinjuje, odnosno povezuje mišiće s kostima. Njihova funkcija je prijenos sile kontraktiranog mišića na kost i gibanje zglobova potrebnih za kretanje životinje. Tijekom lokomocije, tetive nose energiju koja kada se prenese ponovo na skelet povećava učinkovitost pokreta. Kako bi mogle obavljati ovu zadaću, tetive imaju veliku napetost i elasticitet te imaju mogućnost kliziti preko peritendinoznog tkiva. Tetive i ligamenti konja su evoluirale strukture koje su dio kompleksnog potpornog sustava koji ekstremitetima omogućuje fleksiju i ekstenziju, a zglobovima određenu stabilnost. Fleksorne tetive i akcesorni ligamenti, zajedno sa suspenzornim ligamentom, proksimalnim sezamidnim kostima i distalnim sezamoidnim ligamentima, su od presudne važnosti za potporu tijekom opterećenja tijela. Bilo kakav poremećaj u njihovoj fiziološkoj funkciji, uzrokovan upalom ili prekidom kontinuiteta, rezultira značajnom nemogućnošću kretanja i hromošću.

Nakon ozljede tetive uslijedi upala, zatim reparatorni procesi i procesi remodeliranja novog tkiva. Na cijeljenje utječu brojni faktori, primjerice vrsta ozljede, koja je tetiva zahvaćena, tip tkiva koje okružuje tetivu i samo liječenje. Krajnji rezultat cijeljenja, odnosno reparacije je formiranje vezivnotkivnog ožiljka. Ovo tkivo može vratiti tetivi njen kontinuitet, ali joj ne osigurava dovoljno snage i elasticiteta. Također postoji mogućnost nastanka adhezija koje potom ugrožavaju fiziološku funkciju tetive. Ozljeda tetive čak i nakon cijeljenja nosi veliki rizik za ponovno ozljeđivanje kad se konj vrati punom treningu.

Ozljeda tetive rezultira oštećenjem stanica i matriksa, što dovodi do upale tetive. Upala uključuje vaskularni i celularni odgovor koji brani organizam od infekcije, uklanja nekrotično tkivo i potiče procese cijeljenja. U cijeljenju se aktivira čitavi niz isprepletenih radnji, a sve započinje formiranjem fibroznog tkiva koje zapunjava nastali defekt u tetivnom tkivu. Na mjesto ozljede dolaze neutrofili, stanice prve linije obrane od infekcije, koji zajedno s monocitima fagocitiraju nekrotično tkivo i debris iz rane. Monociti postaju tkivni makrofagi koji stimuliraju proliferaciju fibroblasta na mjestu ozljede, koji potječu od perivaskularnog tkiva koje okružuje ozljeđenu tetivu. Daljnjim procesima dolazi do stvaranja kolagenog vlakna, a tkivni makrofagi potiču neovaskularizaciju i transformaciju fibrina u fibrovaskularno granulacijsko tkivo. Ozljeđeno tkivo vrlo brzo bude prožeto fibroznim tkivom koje ima malu snagu rastezanja i kao takvo se održava kroz 8 tjedana. Tijekom remodeliranja nezrelo kolageno tkivo se zamijeni s kolagenim vlaknima tipa I koji povećavaju snagu rastezanja tetive. Ovaj proces traje od 8-og do 12-og tjedna cijeljenja. 24-og tjedna nakon ozljede, reparatorno tkivo se razvije u ožiljkasto tkivo s longitudinalno usmjerenim vlaknima kolagena tipa I. Na mjestu defekta

____________Copyright Klinika za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju 2009.____________


ostaje nešto malo nezrelih kolagenih vlakana koja predstavljaju mjesto manje otpornosti i predilekcijsko mjesto ponovnog ozljeđivanja. Faza remodeliranja može potrajati i traje mjesecima, ali konačni rezultat i utjecaj na fiziologiju tetive nije razjašnjen u potpunosti.

U cijeljenju tetive sudjeluju intrinzični i ekstrinzični tetivni čimbenici koji prevladavaju. Intrinzični čimbenici cijeljenja osiguravaju bolju kvalitetu reparacije ozljeđene tetive. Ekstrinzični čimbenici inicijalno su okarakterizirani fibroblastnom produkcijom kolagena tipa III. Kolagen tipa I proizvod je diferenciranijih tenocita, stoga je poželjnije stvaranje tog kolagena zbog kvalitetnijih rezultata reparatornog procesa. Inzulinu sličan faktor rasta (IGF-1) povećava produkciju kolagena tipa I i stimulira staničnu proliferaciju površinske digitalne fleksorne tetive. Primjena IGF-1 in vitro jedna je od mogućih metoda liječenja za pojačanje intrinzičnog utjecaja tenocita na produkciju kolagena tipa I. Cijeljenje obuhvaća i niz reakcija tkiva koje okružuje ozljeđenu tetivu. Rezultat je fibroplazija mase kolagenog ožiljkastog tkiva. Spoj tetive s okolnim tkivom može imati suprotni učinak ograničavanja ili sprječavanja klizeće funkcije zacijeljene tetive. Imobilizacija odmah nakon ozljede i kirurškog liječenja sprječava nastanak adhezija i pomaže u potpunom povratku klizeće funkcije tetive. Nepravilno primjenjena rana imobilizacija može dovesti do formiranja procjepa na mjestu reparacije. To se kasnije odražava na cijeljenje tetive, odgađa sazrijevanje kolagena, uzrokuje nepravilnu proliferaciju fibroblasta, povećava nastanak adhezija i umanjuje mogućnost klizanja tetive po okolnim strukturama.

Vanjska trauma koja rezultira razderotinom ili rupturom fleksorne ili ekstenzorne tetive se često susreće kod konja svih dobnih skupina bez pasminske predispozicije. Ove traume posljedica su djelovanja bilo kakvih oštrih metalnih predmeta ili nastaju zatrčavanjem u žičane ograde. Ozljede fleksorne površine ekstremiteta su često locirane distalno od tarzusa ili karpusa i ishode različitim stupnjem oštećenja digitalnih fleksornih tetiva i mekih tkiva tog područja. Rane površinske digitalne fleksorne tetive rezultiraju osrednjom hiperekstenzijom putišta. Kada je umjerena hiperekstenzija putice popraćena s hiperekstenzijom distalnog interfalangealnog zgloba, što se uočava kao odizanje kopita od tla, možemo posumnjati na rupturu površinske i duboke digitalne fleksorne tetive. Ozljede koje dovode do prekida kontinuiteta obje fleksorne tetive i suspenzornog ligamenta rezultira potpunim gubitkom putičnog potporišta. Životinja u tom slučaju hoda na palmarnoj ili plantarnoj strani prsta.

Ozljede distalnih dijelova ekstremiteta obično uključuju i ozljede mekih tkiva, poput tetivnih ovojnica, krvnih žila i živaca što dodatno komplicira liječenje i cijeljenje. Razderotine ekstenzorne tetive najčešće su pozicionirane u dorzoproksimalnoj regiji treće metatarzalne kosti (MT III). Kliničko značenje ozljede ovisi o stupnju oštećenja mekih tkiva i kosti te ozljedi zglobnih struktura. Obično su ozljede tetiva popraćene opsežnijim oštećenjima okolnog tkiva, avulzijama ekstenzornih tetiva i periosta. Gubitkom funkcije ekstenzije, konj hoda dorzalnom stranom kopita ili dorzalnim dijelom članka prsta. S vremenom konj nauči zaljuljati nogu prema naprijed kad ju predvodi te time olakšava oslanjanje potplatom kopita. Na taj način dolazi do pravilne raspodjele težine tijela na noge. U većini slučaja, lokomocija se vraća u fiziološke okvire nakon što rana zacijeli, ukoliko nema komplikacija. Ozljede koje nastaju sekundarno nakon preopterećenja tetive čest su uzrok bolesti tetiva i ligamenata kod konja. Obično su zahvaćene površinska digitalna fleksorna tetiva prednjih ekstremiteta u metakarpalnoj regiji.

Nakon oštećenja tetivnih vlakana, sekundarno dolazi do upale tetive (tendinitisa) što se očituje otečenjem tetive i hromošću. Uzroci tendinitisa su brojni i postoje brojne teorije o njegovoj etiopatogenezi. Do ozljede tetive može doći već nakon samostalnog inzulta, najčešće kada je potporni mehanizam distalnog dijela ekstremiteta preopterećen, kad se promijeni stav ili kod lokalnog stresa tkiva tijekom velikog opterećenja za vrijeme brzog hoda na neprimjerenoj podlozi. Degenerativne



promjene dio su kliničke slike tendinitisa, a najvjerojatnije predstavljaju temeljni patološki odgovor na kronični stres uzrokovan ponavljanim preopterećenjem tetive. Širenjem degenerativnih procesa zahvaćeno je sve više tetivnih vlakana oko kojih se nalazi reparatorno tkivo. Najčešće dolazi do rupture tetive koju prati akutni upalni odgovor, što tendinitis učini klinički evidentnim.

Suspenzorni aparat

Suspenzorni aparat konja uključuje modificirani interosealni mišić ili suspenzorni ligament, proksimalne sezamoidne kosti i distalni sezamoidni ligament. Suspenzorni ligament slične je strukture i funkcije kao fleksorna tetiva, osim što vlakna skeletne muskulature mogu sadržavati do 11% struktura suspenzornog ligamenta. Suspenzorni aparat često nije učinkovit kod konja koji nisu utrenirani, a najčešće prvo dođe do loma proksimalnih sezamoidnih kostiju.

Suspenzorni aparat funkcionira pasivnim otporom na hiperekstenziju putičnog zgloba. Suspenzorni ligament sprječava dorzofleksiju proksimalnog interfalangealnog zgloba. Desmitis suspenzornog ligamenta ima sličnu patogenezu kao upala površinske digitalne fleksorne tetive.

Ruptura digitalnih fleksornih tetiva

Prekid kontinuiteta tetive nastaje najčešće nakon ozljede, a ovisno o lokalizaciji rane mogu biti oštećeni samo jedna ili obje digitalne fleksorne tetive, suspenzorni ligament, sinovijalne strukture, uključujući zglobne kapsule i tetivne ovojnice te neurovaskularne strukture distalnog dijela ekstremiteta.

Zbog prognostičke varijabilnosti, pri liječenju pacijenta u obzir valja uzeti:

-stupanj kontaminacije rane

-opseg devitaliziranog tkiva tetive

-vrijeme od nastanka ozljede

-iskorištavanje životinje

-ekonomski aspekt

-temperament konja

Ako je uz rupturu fleksorne tetive kompromitirana i neurovaskularna opskrba distalnog dijela noge, poželjno je konja eutanazirati. Nastale ozljede tetive koje poštede krvne žile i živce mogu se uspješno liječiti. Konji s rupturom digitalne fleksorne tetive i njene ovojnice imaju prognostički loše izglede da se vrate u atletsku formu. Razlog tome je upala tetivne ovojnice uslijed koje je oporavak duži i komplicira se adhezijama.

Nakon rupture tetive nastaje trenutna visokogradna hromost, a životinja zbog hiperekstenzije prilikom hoda gazi po petnim dijelovima kopita. Osim boli, lokalno uočavamo oteklinu koja se nakon nekoliko dana povlači.



Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze, kliničkog pregleda te dodatnom kliničkim pretragama. Aplikacijom kontrastnog sredstva uz istodobno radiološko snimanje te pomoću ultrazvučne pretrage možemo utvrditi točnu lokalizaciju ozljede tetive te oštećenje okolnih struktura (mišića, žila i živaca, sinovijalnih struktura zgloba i tetivnih ovojnica).

Liječenje počinje već poznatim i ustaljenim načinom sanacije rane. Nakon temeljitog čišćenja, ranu valja detaljno pregledati kako bi se utvrdio opseg oštećenja tetive. Debridmanom uklanjamo strana tijela i devitalizirano tkivo. Pritom ne diramo peritetivna tkiva i pazimo da ne oštetimo krvne žile i živce. Krvarenje zaustavljamo direktnom kompresijom. Nakon debridmana ranu pokrivamo sterilnim kompresama,a prethodno se mogu, prema potrebi, nanijeti i antimikrobne masti te potom aplicirati modificirana Robert Jones bandaža. Na zahvaćenoj nozi se postavlja udlaga koja će ograničavati oslanjanje na nogu i umanjiti digitalnu hiperekstenziju. U suprotnom, može doći do opsežnijih oštećenja koja tada zahvaćaju i krvne žile i živce. Primjenjuju se antibiotici široka spektra djelovanja i sistemski NSPUL. Za ublažavanje bolova preporuča se primjena xylazin hydrochlorida i butorfanol tartarata.

Samo liječenje provodi se konzervativnim i/ili operacijskim metodama, što ovisi o prirodi ozljede, o iskorištavanju konja i ekonomskoj isplativosti.

Konzervativno liječenje se obično ne provodi kod trkaćih konja, iako su zabilježena cijeljenja tetive koja potom može izdržati velike napore uslijed treninga. Važno je nogu poviti kako bi se spriječila digitalna hiperekstenzija, umanjuje se retrakcija prekinutih tetivnih završetaka, umanjuje se napetost rane i potiče se cijeljenje rane per secundam.

Operacijsko liječenje se provodi kako bi se tetivi vratila njena fiziološka funkcija bez stvaranja adhezija. Prednost je u tome što se tako potiče ranije sazrijevanje tkiva na mjestu cijeljenja. Nakon operacije, ozlijeđene tetive treba zaštititi od mogućih rastezanja sve dok kolageno ožiljkasto tkivo ne dostigne dovoljnu rastezljivost koja može podnijeti teret opterećenja noge. Kirurško liječenje valja provesti što je ranije moguće nakon nastanka ozljede. Brzim liječenjem umanjuje se mogućnost nastanka sekunadarnih ozljeda uslijed digitalne hiperekstenzije, a debridmanom se umanjuje mogućnost nastanka infekcije rane. Operacija se obavlja u općoj anesteziji i započinje debridmanom devitaliziranog tkiva i lavažom rane. Ozlijeđenu tetivu eksponiramo na ranu pomoću reza na koži, koji je produžetak rubova nastale rane. Pri obradi rane i debridmanu valja paziti da ne oštetimo krvne žile i živce. Nakon obavljanja prethodno navedenih radnji, pristupamo rekonstrukciji tetive/tetiva. Koristimo se šavom koji ima minimalno djelovanje na vaskularnu mrežu, a ima dovoljnu snagu zadržavanja spojenih krajeva prekinute tetive. Ako šav uzrokuje ishemiju ili ako ima prostora između spojenih krajeva prekinute tetive, nastati će adhezije koje ometaju funkciju tetive. Najčešće se koristi modificirani Kessler-ov šav ili „locking loop“ šav pomoću monofilamentnog sintetskog nylon konca promjera 2. Također, može se koristiti i polydioxanone sulfatni konac koji se resorbira unutar 6 mjeseci od operacije, čime se umanjuje mogućnost nastanka fistule ako dođe do infekcije rane. Postoje različite izvedbe navedenog šava, a koji će operater primijeniti ovisi o tome koja je tetiva zahvaćena te kojeg je oblika. Nakon operacije, tetivu treba zaštititi od rastezanja i nogu je potrebno odteretiti kako ne bi došlo do dehiscencije. Sve okolne strukture koje su oštećene treba rekonstrirati, a ako je nastala infekcija, rana se ostavlja da cijeli sekundarno s dreniranjem sadržaja. U ovom slučaju često nastaju adhezije koje ometaju funkciju klizanja tetive nakon cijeljenja defekta.

Poslijeoperacijska njega uključuje mirovanje životinje i postavljanje vanjskih fiksatora kako bi se zaštitila ozlijeđena tetiva. Koju ćemo vanjsku fiksaciju primjeniti ovisi o tome da li je zahvaćena prednja ili stražnja noga, koje područje noge i same tetive je zahvaćeno oštećenjem, kakvo je stanje



nastale rane i kakvog je životinja temperamenta. Postavljaju se najčešće sadreni gips (na cijelu nogu) ili udlage (na distalni dio noge). Imobilizacija gipsom traje minimalno 12 tjedana, nakon čega se udlaga može ostaviti još 4-6 tjedana. Po skidanju udlage postavlja se bandaža kroz 2-3 tjedna, nakon čega uslijedi potkivanje potkovicom s petnim produžetkom. Svakih 6 tjedana nakon uklanjanja udlage potrebno je ultrazvukom kontrolirati cijeljenje tetive. Životinju treba postepeno vraćati u trening kojem prethode lagane vježbe kroz minimalno 8-12 tjedana.

Ruptura ekstenzornih tetiva

Do rupture ovih tetiva dolazi najčešće kod konja koji su smješteni u žicom ograđenom prostoru. Žica tada najčešće zarezuje tetivu u njenom proksimalnom dorzalnom dijelu MTIII, ali može oštetiti i tetive prednje noge. Rane su obično popraćene s avulzijom mekih tkiva u tom području, uključujući i digitalnu ekstenzornu tetivu, s ekspozicijom kosti koja je ispod tih struktura. Pad često dovodi do prekida kontinuiteta tetive extensora carpi radialis u karpalnoj regiji zajedno sa značajnim oštećenjem kože. Pritom može nastati i oštećenje drugih struktura kao što su zglobovi karpusa i tarzusa i metakarpo/metatarzofalangealni zglob. Sama rana i njena okolina obično su uprljane i kontaminirane stranim tijelima. U kliničkoj slici dominira gubitak funkcije digitalnog ekstenzora. Pri hodu konj se oslanja na dorzalni dio noge, hrama, očituje bol i oteklinu u području oštećenja tetive.

Liječenje započinje isto kao i kod rupture digitalne fleksorne tetive, obradom rane. Nakon čišćenja rane, uklanjanja stranih tijela i debridmana devitaliziranog tkiva ranu treba obilno isprati fiziološkom otopinom. Na taj način smanjuje se broj bakterija u ozljeđenom području i uklanjaju se sitnije čestice. Detaljnim pregledom treba utvrditi stupanj oštećenja te koja su sve tkiva zahvaćena (zglobovi). Što ranijim otkrivanjem koja su sve tkiva oštećena može se spriječiti nastanak septičnog artritisa koji može imati ozbiljnije posljedice.

U dijagnostici se možemo poslužiti artrocentezom i kontrastnim snimanjem (artrografijom) kako bi isključili ili potvrdili eventualno oštećenje zgloba.

Konzervativno liječenje često nije dovoljno, naročito kada se u obzir uzima stupanj oštećenja tkiva, gubitak tetivnog tkiva i nepoželjno stanje rane. Terapija mora osigurati cijeljenje rane (per secundam) i vraćanje funkcije digitalnog ekstenzora. Rana popraćena s izlaganjem kosti često se komplicira stvaranjem koštanog sekvestra koji zahtjeva kirurško uklanjanje. U liječenju je najvažnije osigurati ekstenziju distalnog dijela noge i time omogućiti oslanjanje na potplatni dio kopita. U suprotnom, može se razviti kontraktura zglobova i ankiloza putičnog zgloba što dovodi do trajnog oštećenja. Ekstenziju distalnog dijela zahvaćene noge postižemo postavljanjem gipsa, udlaga ili ortopedskim potkovom. Ne preporuča se aplikacija gipsa iz razloga što rana zahtjeva svakodnevnu obradu i terapiju. Preporuča se postavljanje udlage na distalni dio noge, osobito u početnoj fazi liječenja. Kasnije, nakon uklanjanja udlage, obavlja se potkivanje potkovicom koja ima produžetak u nokatnom dijelu. Spomenuti produžetak spriječava hodanje po dorzumu kopita, a dodatno se učvršćuje bandažama. Nakon skidanja bandaža, konj se polako vraća u treninge, a počinje se laganim hodom kako bi se zahvaćena noga postepeno opterećivala i da bi se spriječila kontraktura putičnog zgloba. Kod životinja koje su ozljedile cijelu dorzalnu stranu karpalne regije postavlja se udlaga na čitavu nogu kako bi se spriječila karpalna fleksija i posljedično oštećenje tkiva. Postavljanjem udlage skraćuje se vrijeme cijeljenja i postižu se bolji kozmetički rezultati. Rijetka je pojava ozljede kod koje je gubitak i oštećenje tkiva minimalno. Iz tog razloga, rijetko je primarno cijeljenje rane.



Glavni princip kod operacijskog liječenja, odnosno kod rekonstrukcije oštećene tetive isti je kao i kod rekonstrukcije rupture digitalne fleksorne tetive. Tehnika obavljanja operacije ista je kao i kod rupture prethodno opisanih tetiva, sa zabilježenim komplikacijama unutar 5-7 dana od operacije.

Usprkos sekundarnom cijeljenju, većina konja s rupturom ekstenzornih tetiva je sposobna za sportska natjecanja nakon potpunog izlječenja. Bolji rezultati oporavka zabilježeni su kod prekida tetive dugog digitalnog ekstenzora, nego li je to kod prekida tetive lateralnog digitalnog ekstenzora.

Najčešće komplikacije su pretjerana tvorba granulacijskog tkiva i osteitisa sa sekvestracijom. Svakodnevnom obradom rane spriječavamo gore navedene komplikacije. Kod opsežnijih oštećenja tkiva može se napraviti presadak kože (plastičnom kirurgijom) čime se skraćuje vrijeme cijeljenja i postižu se bolji kozmetički rezultati. Pritom ne izostaju niti bolji funkcionalni rezultati. Što ranije liječenje nakon ozljede i rekonstrukcija mekog tkiva iznad eksponirane kosti značajno umanjuje mogućnost nastanka osteitisa i sekvestrata, a koji su uglavnom posljedica periostealnih trauma. U razdoblju oporavka fleksorne kontrakture najbolje se spriječavaju poticanjem opterećenja noge cijelim potplatom. Jedna od rijeđih komplikacija je pijetlov hod. U tom slučaju je indicirana lateralna digitalna miotenektomija.

Desmitis suspenzornog ligamenta

Ozljede na mjestu ili u blizini početka suspenzornog ligamenta u proksimalnom dijelu metakarpusa/tarzusa kategorizirane su kao proksimalni suspenzorni dezmitis (PSD). Konj očituje hromost različitog intenziteta. Kliničkim pregledom ponekad nije moguće dijagnosticirati ovo stanje pa je indicirano obaviti provodnu analgeziju. Anestezija lateralnog palmarnog živca neposredno distalno od akcesorne karpalne kosti uklanja bol koja nastaje zbog PSD-a. Druge metode anestezije u ovom području su manje pouzdane, primjerice izravna subkarpalna/tarzalna anestezija koja može rezultirati lažnim pozitivnim odgovorom kao posljedica aplikacije anestetika u zglobnu čahuru karpometakarpalnog ili u tarzometatarzalni zglob. Sigurna dijagnoza se postavlja ultrazvučnom pretragom gdje se uočava povećanje struktura, gubitak jasnih linija, fokalna hipoehoična područja i ponekad u kroničnim slučajevima područja povećane eho strukture. Trabekularne promjene mogu se uočiti radiološkom pretragom.

Liječenje započinje mirovanjem i redukcijom programa treninga. U kroničnom slučaju prognoza je lošija kod PSD-a na prednjim nogama. Pacijenti sa PSD-om na stražnjim nogama očituju kroničnu hromost, a liječenje se provodi lokalnom aplikacijom kortikosteroida produljenog djelovanja. Nakon mirovanja kroz 7 dana lagane vježbe mogu se postepeno izvoditi kroz naredna 2 tjedna. Ukoliko se hromost ponovo javi, liječenje se ponavlja.

Ozljeda tijela suspenzornog ligamenta je česta u trkačih konja. Gubitak funkcije putičnog zgloba, zajedno s dorzalnom subluksacijom proksimalnog interfalangealnog zgloba obično prati kompletni gubitak funkcije suspenzornog ligamenta. Uz to je prisutna bol, lokalna temperiranost i oteklina što se lako uočava pri kliničkom pregledu. Ultrazvučnom pretragom se može utvrditi stupanj oštećenja.

Gubitak funkcije putičnog zgloba, koji nastaje uslijed oštećenja suspenzornog ligamenta, se može uspješno liječiti konzervativnim putem. Osim mirovanja, životinja se pošteđuje na treninzima, a oporavak i stanje ligamenta se prati ultrazvučnom pretragom.



Upala tetiva (Tendinitis)

Upala tetiva može biti akutnog ili kroničnog tijeka, a posljedica je rupture tetivnih vlakana različitog stupnja. Svojstvena je sportskim i radnim konjima, a najčešće se javlja na fleksornim tetivama prednjih nogu. Kod sportskih konja najčešće dolazi do rupture površinske fleksorne tetive, a u radnih konja obolijeva duboka fleksorna tetiva.

Tendinitis se uobičajeno javlja nakon intenzivnijeg treninga zbog prevelike ekstenzije tetive kod loše utreniranih konja. Vlakna rupturiraju kada sile vlaka nadvladaju elasticitet tetive. Intenzivni trening uslijed postojeće upale tetiva uzrokuje ponovno kidanje vlakana i pogoršava opravak i prognozu. Predisponirajući faktor za nastanak tendinitisa je i nepravilni potkov konja.

Tendinitis je uglavnom aseptični proces, no kod prodora mikroorganizama uslijed ozljeda tkiva i tendinitis može poprimiti gnojni karakter. To uzrokuje poremećaj općeg stanja životinje. U akutnom tijeku uočava se hromost različita stupnja, koja se intenzivira od niske do visokogradne, bolnost, edem i lokalna temperiranost. Trenutna hromost visokog stupnja do nemogućnosti opterećenja ekstremiteta javlja se kod potpunog prekida kontinuiteta tetive, odnosno kod rupture tetive. Kronični tendinitis je obilježen hromošću nižeg stupnja, koja se lako može uočiti pojačanim radom konja. Palpacijom nalazimo tvrdu, kvrgavu i neravnu tetivu što je posljedica nastalih adhezija uslijed reparatornih procesa rupturiranih vlakana. Tek jačom palpacijom moguće je izazvati bolnost. Uslijed reparatornih procesa dolazi do kontrakture tetive, odnosno njezinog skraćenja.

U dijagnostici tendinitisa, osim metoda kliničke pretrage u dijagnostici na hromost, možemo se poslužiti ultrazvučnim pregledom, dijagnostičkim analgezijama i testovima fleksije.

Konja treba smjestiti u staju, omogućiti mu mirovanje na ravnoj podlozi, a po mogućnosti, kod većih oštećenja, imobilizirati oboljeli ekstremitet. Na distalne dijelove ekstremiteta se postavljanju bandaže. Minimalno vrijeme oporavka je 6 tjedana, a ovisno o opsegu oštećenja moguć je i dulji period poštede. Ozljede tetive zarastaju reparacijom, odnosno formiranjem kolagenog ožiljka koji nema osobine normalnih tetivnih vlakana što je razlog lošijeg oporavka i težeg vraćanja konja u punu kondiciju. Prognoza ovisi o opsegu oštećenja, liječenju i cijeljenju oštećene tetive. Liječenje tendinitisa treba započeti što ranije u akutnoj fazi primjenom lokalne i sistemske terapije. Kortikosteroidi se primjenjuju sistemski, samostalno ili u kombinaciji s nesteroidnim protuupalnim lijekovima (npr. fenilbutazon i fluniksin-meglumin). Kontraindicirana je lokalna primjena kortikosteroida u okolno područje i unutar tetive. Sistemska upotreba kortikosteroida ne smije biti preduga zbog moguće adrenalne supresije i inhibicije cijeljenja rane. Nesteroidni protuupalni lijekovi (NSPUL) se mogu dulje primjenjivati jer nemaju većeg utjecaja na cijeljenje rane, no mogu uzrokovati oštećenja želučano-crijevne stijenke kod dugotrajnije primjene. Lokalno se postavljaju hladni oblozi (led, suhi led, polijevanje hladnom vodom) u trajanju od 20 min, a ponavljaju se svakih 4-6 sati. Krioterapijom se smanjuje opseg krvarenja (zbog vazokonstrikcije), smanjuje se eksudacija tekućine u okolno tkivo i minimalizira se bolnost mehaničkog oštećenja. Nakon hladnog obloga može se poviti distalni dio ekstremiteta poradi potpore. Lokalno se primjenjuju i NSPUL kroz prvih 48-72 sata od povrede tetive. Nakon hladnih, lokalno stavljamo tople obloge i resorptivne, antiflogističke masti. Gnojni tendinitis liječi se primjenom antibiotika i toplo-vlažnih obloga. Za liječenje kroničnih slučajeva obavlja se perkutana incizija tetivnih vlakana, implantacija vlakana ugljika te desmotomija ligamenta površinskog fleksornog mišića.



Upala tetivnih ovojnica (Tendovaginitis)

Pod pojmom tendovaginitisa se podrazumijeva upala sinovijalne membrane i fibroznog sloja tetivne

ovojnice.

Brojni su uzroci nastanka i kliničke manifestacije bolesti. Najčešći uzrok tendovaginitisa je trauma

kojoj uslijedi oštećenje tkiva tetive i njene ovojnice. U mlađih životinja nerijetko uzrok bolesti ostaje

nerazjašnjen. Osim navedenog, uzrok upale tetivnih ovojnica mogu biti i mikroorganizmi.

U praksi je najčešća upala tendovagine m. extensor carpi radialis i upala distalne digitalne tendovagine

površinskog i dubokog fleksora prsta. Lokalno uočavamo oteklinu duguljasta oblika, temperiranu,

bolnu i na palpaciju fluktuirajuće konzistencije. Noga je grčevito flektirana, konj teško hoda i pritom

se o tlo oslanja samo nokatnim dijelom kopita.

Po tijeku upale razlikuju se akutni i kronični, a po karakteru upale septični i aseptični tendovaginitis.

Osim navedenog, pojavljuje se i idiopatski tendovaginitis. Idiopatski tendovaginitis u mlađih životinja

nepoznatog je uzroka, a pretragom se utvrdi pojačana punjenost tendovagine sa sinovijom rastezljivog

karaktera. Septični oblik javlja se najčešće zbog penetracije mikroorganizama kroz ozlijeđenu kožu,

kao posljedica lokalne infekcije i hematogenog prijenosa infekta u tijeku sistemske infekcije.

Aseptični tendovaginitis je posljedica traume tkiva (udarca, nagnječenja). Klinički simptomi očituju se

znakovima lokalne upale i različitim stupnjem hromosti.

Dijagnoza se postavlja kliničkim pregledom životinje i ultrazvučnom pretragom. Potrebno je učiniti

punkciju otekline, a karakteristike dobivenog punktata olakšavaju postavljanje dijagnoze. Kod

aseptičnog tendovaginitisa punktat je tekuće konzistencije, žućkasto-narančaste boje s primjesama

fibrina, dok kod septičnog oblika redovito nalazimo gnojni sadržaj. Za postavljanje točne dijagnoze

još se koriste i dijagnostičke analgezije i testovi fleksije.

Liječenje akutnih stanja svodi se na mirovanje životinje na ravnoj podlozi, lokalnu primjenu hladnih

obloga te sistemsku primjenu nesteroidnih protuupalnih lijekova. Nakon 48 sati nastavlja se s toplim

oblozima i lokalnom primjenom resorptivnih masti. Bandaža se više primjenjuje u kroničnim

slučajevima. Kod septičnog oblika tendovaginitisa nužna je primjena antibiotika kroz minimalno 7

dana uz obavezno dreniranje. Lokalno se može aplicirati glukokortikoid u kombinaciji s antibiotikom,

najčešće do prestanka hromosti. U početnom stadiju bolesti prognoza je povoljna, dok se

napredovanjem bolesti pogoršava klinička slika hromosti što nije prognostički povoljno. Moguća

komplikacija i posljedica kronične upale je nastanak adhezija između tetive i njene ovojnice što

dovodi do trajne hromosti.



Bolesti mišića

Bolesti mišića mogu biti uzrokovane brojnim čimbenicima. Osim što mogu biti prirođene, mogu biti i stečene. U konja je opisano nekoliko specifičnih bolesti mišića.

Fibrozirajući miozitis (Myositis fibrosa; Fibrotic myopathy)

Bolest je uzrovana fibrozom, odnosno bujanjem intermuskularnog vezivnog tkiva m. semitendinosus s povremenim promjenama na m.semimembranosus i m.biceps femoris. Zabilježena je i fibroza m.gracilisa. Karakteristična je jedinstvena anomalija hoda stražnjim nogama, koja je posljedica ograničene aktivnosti navedenih mišića.

Kod većine konja uzrok bolesti je trauma mišića s posljedičnom fibrozom i stvaranjem adhezija. Trauma mišića može nastati kod razderotina, ozljede tijekom treninga, pada ili kod zapinjanja na ogradu ili užad. Fibrozirajući miozitis je zabilježen i kod ždrjebadi, već pri porodu (kongenitalni fibrozirajući miozitis) čija etiologija nije poznata. Ždrjebad rođena s ovom bolešću također očituje karakteristične promjene u hodu. Ponekad se bolest javlja nakon prijevoza konja u prikolici i uzrokovana je lokalnom upalom mišića. Simptomi, odnosno karakterističan hod prestaje ubrzo nakon provođenja pravovaljanog liječenja.

Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze i kliničkog pregleda. Promjene se uočavaju već pri inspekciji i palpaciji. Analizom hoda uočavamo mehaničko ograničenje aktivnosti zahvaćenih mišića, iskorak je skraćen, a noga se neposredno prije polaganja na tlo naglo povlači kaudalno za 5-15 cm. Ovaj način hoda, odnosno šepanje nije povezano s boli, ne reagira na primjenu analgetika i ne očituje se bol pri testovima fleksije. Poremećaj u hodu se očituje pri svakom tipu hoda, ali se njegov karakter može mijenjati ovisno o brzini i tipu hoda. Fibrotično ili osificirajuće područje može se palpirati s kaudalne strane natkoljenice u razini koljenog (femorotibialnog) zgloba ili neposredno iznad njega. Ultrazvučnom pretragom se mogu precizno lokalizirati mjesta promjene, dok je radiološkom pretragom lakše lokalizirati osificirajuće promjene.

U liječenju fibrozirajućeg miozitisa opisano je mnoštvo kirurških metoda, poput tenektomije, miektomije, miotomije, tenotomije i kirurške lize nastalih adhezija. Tradicionalna kirurška metoda uključuje resekciju fibrotičnog ili osificirajućeg dijela mišića i uklanjanje adhezija oko mišića. Ovu kiruršku metodu zamjenile su druge zbog dugotrajnog oporavka i nepoželjnih eksterijernih karakteristika nakon oporavka. Modificirana tradicionalna kirurška metoda obuhvaća resekciju otprilike 10 cm mišića i tetive. Nakon uvođenja životinje u opću anesteziju postavlja se rez u duljini od 15-20 cm direktno iznad spoja mišića i tetive s kaudalne strane koljenog zgloba. Uklanja se 5 cm mišića i 5 cm pripadajuće mu tetive te adhezije oko zahvaćenih mišića. Kroz novi rez potrebno je postaviti kateter za dreniranje sadržaja, a kirurški rez se zatvara u tri sloja.

Druga modificirana metoda prema Irwinu i Howellu obavlja se u lokalnoj anesteziji na konju koji stoji postavljanjem vertikalnog reza u duljini od 3-4 cm neposredno iznad zahvaćenog tkiva. Sva palpatorno zahvaćena tkiva se transverzalno prerežu škarama, a dodatne incije se postavljaju medijalno ili lateralno u odnosu na prvi rez. Nogu je za vrijeme zahvata potrebno povući prema naprijed kako bi se lakše moglo prepoznati ograničeno područje adhezija. Rana se ostavlja da cijeli per secundam, životinja počinje hodati tom nogom nakon 7-10 dana iza operacije. Poremećaj u hodu u potpunosti prestaje do 14 dana nakon operacije, no značajno poboljšanje uočava se već nakon zahvata.



Tenotonija m.semitendinosus je prvi izbor u kirurškom liječenju fibroze ovog mišića. Operacija se obavlja u općoj anesteziji u bočnom položaju na strani zahvaćenog ekstremiteta. Kožni rez se postavlja u duljini od 8 cm iznad mjesta gdje palpiramo tetivu tibijalnog dijela mišića s kaudomedijalne strane tibije, neznatno distalno od koljenog zgloba. Rez se postavlja kaudalno od v.saphena i nalijegajućeg m.gastrocnemiusa. Kad na reznu ranu dobijemo tetivu pod nju se postavlja pinceta ili hemostat i obavlja se transekcija. Nakon miektomije i miotomije poboljšanje se obično očituje već nakon zahvata, no povremeno je potrebno 3-7 dana za evidentno poboljšanje. Jednostavna miotomija s transekcijom ograničenih područja omogućuje bolje kozmetičke rezultate s nekolicinom mogućih komplikacija zbog manjih incizija i manjeg stvaranja fibroznog tkiva tijekom cijeljenja. Kod obavljanja tenotomije komplikacija je još manje, no postoji mogućnost da se abnormalnost u hodu ne ukloni u potpunosti.

Pijetlov hod (Hiperfleksija stražnjih nogu; Stringhalt)

Ovaj oblik hromosti karakterističan je po nenamjernoj ili pretjeranoj fleksiji stražnjih nogu. Postoje šarolikosti u težini ovih znakova koji mogu obuhvaćati ili 1 ili oba stražnja ekstremiteta. Opisana su dva oblika hiperfleksije:

a) -australski oblik, javlja se iznenada, sporadično ili epidemijski uglavnom u ljeti i jeseni u konja na ispaši -povremeno se javlja u Australiji i Novom Zelandu i jednom je zabilježen u Kaliforniji-etiologija nije razjašnjena, no uzrokom bolesti smatraju se toksini ili otrovi povezani s ingestijom trave Hypochoeris radicata, hromost je uzrokovana perifernom neuropatijom i neurogenom mišićnom atrofijom digitalnih ekstenzora i m.gastrocnemiusa-elektromiografijska aktivnost digitalnih ekstenzora je povećana, a brzina prijenosa podražaja kroz duboku granu peronealnog živca je smanjena-uz ovo stanje česta je istovremena pojava laringealnih poremećaja -zabilježeno je spontano izlječenje bez primjene ikakvih terapijskih mjera

b) –konvencionalni, tzv. pravi oblik pijetlovog hoda javlja se sporadično -može biti unilateralan ili bilateralan -uzroci bolesti su povezani s ozljedama metatarzusa, tarzusa i koljenog zgloba, s boli u kopitu, bolestima kralješnične moždine i adhezijama tetiva, no u većini slučajeva točan uzrok bolesti nije poznat-elektromiografijom otkrivamo lokaliziranu denervacijsku aktivnost lateralnog digitalnog ekstenzornog mišića-kod ovog oblika bolesti nema spontanog izlječenja

Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze i kliničkog pregleda. Tijekom analize hoda lako se uočava karakterističan pijetlov hod uzrokovan pretjeranom fleksijom 1 ili obje stražnje noge. Kod australskog oblika proces je obično bilateralan, no na jednoj nozi promjena može biti izraženija. Kod nekih konja se očituje samo srednje otežano hodanje, a poremećaj u hodu može se uočiti kod okretanja konja u stranu ili pri kretanju unatrag pa čak i kod podizanja kopita. Kod nekih se očituje pretjerana fleksija u obliku naglog odgurivanja noge od tla prema abdomenu. Ponekad putica može i dotaknuti trbušnu stijenku. Klinički znakovi se očituju pri svakom koraku. Niže temperature zraka i mirovanje naglašavaju ovaj hod, no ponekad se vježbom pijetlov hod može i reducirati. Također, nije zabilježena



pasminska predispozicija. Diferencijalno dijagnostički ovo stanje treba razlučiti od intermitentne gornje fiksacije patele što se postiže pažljivim promatranjem hoda životinje i palpacijom patele.

Liječenje ovisi o obliku bolesti koja se javlja. Kod nas australskog oblika bolesti nema, a liječi se sklanjanjem životinje s pašnjaka i promjenom hranidbenog režima. Također su kod ovog oblika zabilježena i spontana izlječenja. Kirurško liječenje konvencionalnog oblika neophodno je potpuni oporavak. Preporučene su brojne metode, a od njih opisana tenektomija i parcijalna miektomija lateralne digitalne ekstenzorne tetive omogućuje djelomični do potpuni oporavak. Zahvat se može obaviti u lokalnoj i općoj anesteziji. Distalno dio lateralnog digitalnog ekstenzora u duljini od 2-10 cm i cijela tetiva se uklanjaju. Kod standardne metode, u liniji od 2 cm aplicira se lokalni anestetik iznad lateralnog digitalnog ekstenzora neposredno prije spoja s dugom digitalnom ekstenzornom tetivom na lateralnoj strani metatarzusa. Ovo područje lako se palpira ispod tarzometatarzalnog zgloba. Drugo područje gdje se aplicira lokalni anestetik je s lateralne strane tibije 6 cm iznad lateralnog malleolusa tibije u proksimalnom smjeru. Prvi rez se postavlja neposredno iznad tetive proksimalno od njenog spoja s tetivom dugog digitalnog ekstenzora. Ispod tetive se postavlja zakrivljeni hemostat (Kelly). Drugi rez duljine 6 cm kroz kožu, potkožje i fasciju se postavlja iznad lateralnog digitalnog mišića u longitudinalnom smjeru paralelno s mišićnim vlaknima. Trbuh mišića se izvlači na reznu ranu i ispod njega se također postavlja zakrivljeni hemostat. Povlačenjem instrumenta ispod mišića i onog ispod tetive operater se uvjerava da je izolirao na ranu odgovarajuću tetivu i mišić. Na distalnom rezu se prereže tetiva i izvlači se kroz proksimalni rez. Nakon toga obavlja se resekcija mišića, minimalno u duljini od 2 cm. Fascija se na proksimalnom rezu šiva pojedinačnim šavom ili jednostavnim produžnim šavom pritom koristeći sintetski resorptivni konac promjera 0. Potkožje se zatvara također resorptivnim sintetskim koncem promjera 2-0 i istim šavom kao i fascija, dok se koža šiva neresorptivnim monofilamentnim koncem. Distalni rez se zatvara samo u jednom sloju, odnosno šiva se koža. Operacijsku ranu je potrebno pokriti sterilnim povojima i na cijeli ekstremitet se postavljaju bandaže kroz minimalno 10-14 dana. Životinja miruje u boksu za vrijeme oporavka, a nakon skidanja šavova može se započeti s laganim hodanjem. Uobičajeni treninzi mogu započeti već 3-4 tjedna nakon operacije.

Modificirana metoda parcijalne miektomije i tenektomije obavlja se s većom resekcijom mišića i krajevi mišića se šivaju. Ova metoda se obavlja u općoj anesteziji, a proksimalni rez je duljine 14-16 cm točno iznad trbuha lateralnog digitalnog ekstenzora.

Od komplikacija zabilježena je dehiscencija, infekcija te izostanak poboljšanja hromosti. Prognoza je bolja kod prvog oblika bolesti, australskog, jer su zabilježena spontana izlječenja, no također su zabilježena i ozbiljnija stanja koja su zahtjevala eutanaziju životinja. Kod konvencionalnog oblika prognoza ovisi o ishodu kirurškog zahvata što je relativno nepredvidljivo. Stanje se kod nekih konja poboljša odmah nakon operacije, dok kod nekih ne nastupi potpuna remisija. Razdoblje oporavka također može varirati, od trenutnog poboljšanja pa sve do nekoliko mjeseci. Pokazalo se da najbolje izglede za potpuni opravak imaju konji s adhezijama i ozljedama metatarzalne regije.

Griženje jasli i aerofagija (Cribbing and aerophagia) Griženje jasli je karakteristična pojava kod konja koji gornjim sjekutićima obuhvaća neki čvrsti predmet te pritom napinje ventralnu vratnu muskulaturu, savija vrat, retraktira grkljan i vuče unatrag. Konji koji za vrijeme ove radnje gutaju zrak nazivaju se gutačima vjetra ili kažemo da gutaju zrak (aerofagija). Stanje ovješavanja sjekutićima o solidne predmete valja razlikovati od pojave kada konj grize predmet, odnosno drvo. Ovo stanje može biti posljedica dosade, izolacije ili nedostatka kvalitetne krme. Također je opisano stanje zabilježeno kod konja koji imaju želučano-crijevnih



problema kao način ublažavanja bolova. Gutanje zraka najčešće je stečena mana konja, ali poznato je da se radnja može naučiti od drugih konja. U etiologiji nisu isključeni genetski čimbenici.

Griženje jasli je nečujna radnja prilikom koje se konj sjekutićima ovjesi o neki predmet što uzrokuje veliko opterećenje na zube i povećanje ventralne vratne muskulature. Konji s ovom manom gube na tjelesnoj masi, imaju želučano-crijevne poremećaje, flatulencije te su lošiji na treninzima. Ponekad se može prilikom gutanja zraka čuti karakterističan zvuk. Konji obično ne pokazuju kliničke znakove bolesti, osim onih koji su posljedica velikog opterećenja na sjekutiće. Ova mana je češće zabilježena u Europi, a povezuje se s činjenicom da se konji manje drže na ispaši te se tako manje i kreću. U posljednje vrijeme broj konja s ovom manom sve je veći.

Liječenje može biti konzervativno ili operacijsko. Konzervativno liječenje obuhvaća mnoštvo radnji i indicirano je u većini slučaja. Zabilježena je redukcija ove radnje ili potpuni prekid kod konja koji su iz staje premješteni na ispašu. Valja ukloniti sve čvrste predmete iz staje o koje bi se konj mogao ovjesiti sjekutićima i ostale površine koje bi mogao gristi premazati tvarima koje daju gorak okus. Na vrat se mogu postaviti kožni ili metalni remeni koji ograničavaju kontrakciju vratne muskulature i uvijanje vrata. Time vratni mišići ostaju opušteni, konj nesmetano može uzimati hranu i vodu te disati. Ne preporuča se skidanje tijekom treninga. U smanjenju ili otklanjanju ove mane korisnom se pokazala akupunktura i šok terapija, odnosno terapija averzijom.

Operacijsko liječenje uključuje djelomičnu resekciju vratnih mišića (m.sternomandibularis, m.sternothyrohyoideus i m.omohyoideus), a naziva se Forssell-ovim zahvatom. Modificirana tehnika osim resekcije pojedinih mišića (m.sternothyrohyoideus i m.omohyoideus) obuhvaća i neurektomiju ventralne grane akcesornog živca. Ova tehnika je modificirana na temelju Hamm-ove tehnike neurektomije 11-og mozgovnog živca. Ventralna grana n. accesoriusa inervira sternomandibularni mišić koji je najveći mišić vrata kojim se konj služi pri fleksiji vrata. Obavljanjem same neurektomije ne postižu se željeni rezultati, stoga se zahvat upotpunjuje djelomičnom resekcijom mišića.

Modificirani Forssell-ov zahvat Zahvat se obavlja na anesteziranoj životinji koja leži na leđima. Nakon pripreme, postavlja se kožni rez duljine 30 cm i krajevi se retraktiraju lateralno kako bi na reznu ranu dobili potrebne mišiće. Sternomandibularni mišić jedne strane vrata odvajamo od m. omohyoideusa čime omogućujemo pristup do medijalnog dijela sternomandibularnog mišića. Ventralnu granu n. accesoriusa lociramo pomicanjem spomenutog mišića lateralno, podižemo ga i provjeravamo da li smo izolirali potrebni živac (na dodir živca kontraktira se mišić). Uklanja se 4-6 cm živca, a postupak se ponavlja s druge strane vrata. Nadalje, uklanja se 30-ak cm navedenih mišića (m.sternomandibularis, m.sternothyrohyoideus i m.omohyoideus). Treba ih pažljivo osloboditi od okolnih struktura (grkljana i krvnih žila) te se na kranijalnom dijelu reza ispod mišića umeće zakrivljeni hemostat ili škare. Potom se izolirani trbuh mišića prereže i povlači se kaudalno. Pri obavljanju zahvata pozornost valja usmjeriti na zaustavljanje krvarenja iz prerezanih mišića. Kroz posebne incizije na svakom kraju reza postavlja se dren. Potkožje se zatvara jednostavnim produžnim šavom s resorptivnim sintetskim koncem promjera 0. Koža se zatvara neresorptivnim koncem, a tehniku šivanja odabire operater. Preko operacijske rane postavlja se bandaža kako bi se zaštitila rana tijekom početne faze cijeljenja. Nakon operacije životinju smjestimo u staju kroz 2 tjedna. Nakon 2-3 dana se može ukloniti povoj, a još 4-6 dana nakon uklanja se i dren. Kožni šavovi se uklanjaju 10-14 dana nakon operacije te se s vježbanjem može započeti već za 21 dan. Hematomi i seromi nastaju rijetko, a saniraju se ili



konzervativnim putem ili dreniranjem. Sve dok je postavljen dren, indicirana je i primjena antibiotske terapije.

Forssell-ov zahvat se lako obavlja, ne zahtjeva opću anesteziju, a konj se ubrzo nakon operacije može vratiti u uporabnu svrhu. No, ova metoda pokazala se samo djelomično učinkovitom i više se ne koristi. Veću učinkovitost pokazao je modificirani Forssell-ov zahvat koji osim resekcije pojedinih vratnih mišića uključuje i neurektomiju akcesornih spinalnih živaca.

Ruptura mišića

Prekid kontinuiteta mišića nastaje najčešće kao posljedica djelovanja traume. Uslijed traume dolazi do prekida pojedinih mišićnih vlakana, ali i krvnih žila koje opskrbljuju krvlju oštećeno područje.

Na mjestu rupture mišića dolazi do krvarenja, razvija se oteklina, hematom i drugi znakovi akutnog upalnog procesa. Životinja očituje izrazitu bolnost i hromost, što ovisi o tome koji je mišić oštećen i u kojem opsegu. Klinička slika se tako razlikuje ovisno o tome koji je mišić rupturirao. Dijagnoza se postavlja na temelju anamnestičkih podataka i kliničkog pregleda životinja. Osim toga, mogu se obaviti i dodatne kliničke pretrage, poput radiološke i ultrazvučne pretrage.

Liječenje ovakvih stanja treba započeti što je ranije moguće, ponajviše iz razloga zaustavljanja krvarenja. Kao i kod rupture tetiva, konzervativno liječenje započinje mirovanjem. Po zaustavljanju krvarenja mogu se lokalno primjenjivati hladni oblozi. Kontraindicirana je lokalna primjena toplih obloga ili masaža zahvaćenog područja jer bi se time moglo izazvati ponovno krvarenja iz oštećenog mišića i nastanak hematoma. Prvih nekoliko dana, obično 12-14 dana, životinja mora mirovati u staji uz minimalno kretanje, obično laganim hodom pod nadzorom timaritelja. Indicirano je čitavo vrijeme dok postoji oteklina i lokalna temperiranost primjenjivati hladne obloge ili led te NSPUL. Peroralno se mogu primjenjivati različiti dodaci hrani koji potiču izgradnju i cijeljenje mišićnog tkiva (primjerice, Platinum performance´s Myo-Vet, Ani Med´s Muscle-UP Powder).

Nakon regresije otekline i hematoma, obično 2-4 tjedna od nastanka ozljede, počinje terapija kojom se potiču lokalna cirkulacija i remodeliranje novonastalog tkiva u procesu cijeljenja. Svakodnevno se primjenjuju topli oblozi, u trajanju od 30-45 minuta, dva puta dnevno. Preporuča se korištenje toplih kupki ili toplinska terapija ultrazvukom. Masaža zahvaćenog područja od presudne je važnosti za brži i kvalitetniji oporavak, jer se upravo tim postupcima potiče remodeliranje tkiva. Nakon 6-7 tjedana od nastanka ozljede, mišićno tkivo postiže zadovoljavajuću snagu izdržljivosti i vraća se u fiziološku funkciju. To je i vrijeme kada se životinja može ponovo uvoditi u trening, ali svakako postupno. Brži hod se preporuča izvoditi tek u kraćim vremenskim intervalima, od 3-5 minuta, a svaki tjedan se produljuje za 5 minuta. Lagani galop ili kas ne treba počinjati prije 10-og tjedna nakon ozljede, a brzinu hoda i duljinu opterećenja potom treba povećavati ovisno o tome kako se životinja ponaša tijekom vježbe i koliki napor dopušta. Ukoliko nema komplikacija i ako se poštuju sve propisane mjere liječenja, konj se može vratiti u uobičajeni trening nakon 12-14 tjedana od nastanka ozljede.

Teže, odnosno opsežnije rupture mišića liječe se operacijskim metodama koje se upotpunjuju konzervativnim načinom liječenja.

Najčešće su zabilježene rupture m. peroneusa tertiusa, m. quadricepsa femorisa, m. gastrocnemiusa, m. brachiocephalicusa i m. serratusa ventralisa.



Ruptura m. serratusa ventralisa je rijetka pojava kod konja, a kada i nastane obično je bilateralna. Nastaje nakon traume prednjeg dijela tijela, obično vrata i područja lopatice, odnosno grebena. Najčešće nastaje nakon skakanja konja preko previsokih prepreka ili skakanjem s povišenih mjesta. Nakon rupture, prsni koš propada ventralno što se lako uočava po stavu životinje. Dorzalni rub lopatica strši iznad trnastih izdanaka prsnih kralješaka. Zbog intenzivne boli apliciraju se NSPUL, a životinja bi trebala kroz 30-45 dana mirovati, po mogućnosti neznatno ga podići iznad razine zemlje pomoću remenja. Prognoza je relativno loša, naročito ako se radi o potpunoj rupturi mišića.

Ruptura m. peroneusa tertiusa najčešće nastaje kao posljedica hiperekstenzije tibio-tarzalnog zgloba, primjerice ako životinji noga zaglavi i snažno ju povlači kako bi ju oslobodila. Ruptura ovog mišića je zabilježena nakon naglog starta na trkama konja, kada konj poskoči i naglo optereti mišiće stražnje noge. Može nastati i kod konja koji nose gips na cijelog stražnjoj nozi uslijed čega dolazi do hiperekstenzije i posljedične rupture ovog mišića. Jedan od znakova rupture je što se koljeno flektira, a tarzalni zglob ostaje u ekstenziji. Kada je noga položena na tlo, konj pokazuje bol manjeg intenziteta i nema većih poteškoća pri oslanjanju na zahvaćenu nogu. Pri hodu se može uočiti manje ulegnuće Ahilove tetive koja nije napeta, već je labava. Tarzalni zglob se može ekstendirati bez ekstenzije koljenog zgloba, što se na zdravoj nozi ne može provesti. Životinja treba strogo mirovati, minimalno 4-6 tjedana, nakon čega se može započeti s lakšim vježbama kroz narednih 2 mjeseca. Ukoliko nema poboljšanja nakon prvih 6 tjedana, prognoza je loša jer postoji mogućnost da ozljeđena tetiva ne zacijeli.

Ruptura m. gastrocnemiusa uglavnom se javlja kod trkaćih konja, a očituje se hromošću u fazi opterećenja bolesne stražnje noge. Skraćeno je vrijeme opterećenja noge tijekom kretanja. Liječenje se provodi postavljanjem Robert-Jones-ove bandaže na cijelu nogu i mirovanjem u staji. Također se može postaviti Thomasova udlaga i cijela noga se postavlja u gipsani povoj. Nakon što splasne oteklina, gips se mora zamijeniti. Kod odbijene ždrjebadi, nakon tri tjedna se gore opisani povoj može zamijeniti s Robert-Jones-ovom bandažom.


bolesti tetiva i ligamenata - veterinarski fakultet · web viewbolesti tetiva i ligamenata tetive...

Documents