boka u stihovima

Boka Kotorska u stihovima

Jedne će se noći lude

zapalit u nama vatre,

čudit će se moje vale,

kako zanos nosi ljude.

Srce jednom mora planut

za sav život za sve dane,

mora nekad poslije tuge

vjetar nosit naše lađe.

Zasjat će palaci, antike, tarace,

ćakulat će šjore, zie graciane.

Svi oriđinali i sve karampane,

hodit će na feštu za nas

Kotorane.

Ali kada nakon slavlja

opet dođu noći duge,

divne, plave, moje vale,

znat će tješit svoje ljude.

Srce jednom mora planut

za sav život, za sve dane,

mora nekad poslije tuge

vjetar nosit naše lađe.

Zasjat će palaci, antike, tarace,

ćakulat će šjore, zie Gracijane.

Svi oridjinali i sve karampane,

hodit će na feštu za nas

Kotorane!

Maja Perfiljeva

Ti nemaš kula ni bogatstva Kremlja, ni sjajnu raskoš gradova Europe, čudesa tamnih, romanskih muzeja, ni zlatne krune dinastije stare. To malo zemlje i to malo mora, te gole stijene pokraj modrih voda i sivi kamen nekog starog dvora - taj leptir s mape - to je zemlja moja... Da, svega ima - pričaju na svijetu pa ipak dođu pod čemprese tvoje i kao starci vrate se na svoje – i tada znaju koliko te vole. To malo zemlje i to malo mora te gole stijene pokraj modrih voda i sivi kamen nekog starog dvora taj leptir s mape - to je zemlja moja... Maja Perfiljeva

Ulazimo šutke u njezin tamni dan, i tako tiho ko na kraju svijeta. Brda nad morem što je vječno bez kreta u strašnoj goloti čuvaju njegov san. Ljepotom iskonskom tu duh je okovan da želje izgubi ko anahoreta i budi mutno kroz stoljeća prokleta. Taj večernji kraj je ko veliki samostan. Zaboravljen se crni lik starinskog broda. Zalazi sunce na gori nedalekoj, krvavo kao u davnoj bici nekoj. A kad se oglase zvona preko voda, čini se: duše preplašene od noći zovu se, plačuć, u velikoj samoći. Frano Alfirević (1903 - 1956)

Gromada survana u jezičac mora uvučena među planinama. Kameni zvuče rastočen suncem i vjetrovima. Mirisu mora zelenog, kroz tebe se jeka vraća otočića na ogledalu tamnom. Iz tog ja sišem tla, ruke i lice zaranjam duboko.

Ne bojim se dosegnuti dno, uzimam i uzimam ja tebe a ti mene. Neka kamen boli i krvlju se orosi mojom. Cata Dujšin Ribar (1897-1994), "Rastanci bez rastanka" - zbirka pjesama

Naša mila Boko, nevjesto Jadrana, Pokrivena nebom k'o od plave svile, Ljepša si od tvoje primorkinje vile I svetlija si od njenog đerdana. Nikada se tebe nagledao ne bi'! No da mi je jednom da postanem valom Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom Da vječito šumim i da pjevam tebi. I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi, Pa jednoga dana, kad se Gospod javi, Kad orlovi naši visoko zabrode, I sa tvojih ruku padnu gvožđa tvrda, Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda I da s tobom slavim dan zlatne slobode. Aleksa Šantić (1868-1924)

Lav kameni jedan iz mletačkih dana Ozbiljani mračan još na trgu sedi, Na obali mora. Sluša šum Jadrana, I gde vek za vekom neosetno sledi. Star i malaksao, i sa grivom sedom, On je teške šape zario duboko, Dokle mirno drži u obzoru bledom Svoj mramorni pogled i studeno oko. Dođu gradska deca sa veselim pleskom, Draže ga, i jašu, i zasipaju peskom, I biju ga svojim puškama od zove. Dok on mirno gleda na more, i čeka Da galije stare vidi iz daleka, Što odoše nekad pre mnogo vekova. Jovan Dučić (1871-1943), "Pesme sunca" - sabrana dela

Kraj mora priroda čudo učinila, Što najlepše mogla, to je stvorila. Kud god baciš oko, na levo, na desno, Sve je namešteno, divno i čudesno...

Napulj sam gled'o, o večeri bleda! Al' ovakvog nigde nemadoh pogleda, I čudim se suncu kako može zaći, Kad lepote ove nigde nece naći... Ljubomir Nenadović (1826 - 1895)

Njihove su ruke klupko mokrih mreža na lukobranu moga zavičaja. Ja ne znam gdje se rađa nebo i kad se mrači more, koliko svjetla kapne jutrom na prozore. Ko obala, koju bura čisti, od Luštice do Istre, njihove su glave bistre. Kada zavijek usnu, u kreč i fosfor pretvaraju se glave, ko naplavina glatka stoljetnog mora. U poroznu kost na vlažnom pijesku toči kapi svoje zora i sjene se hlade plave.

Oni grizu maslinu, liznu ribu slanu, artičok ispržen na ulju. Gležanj im golica, kada išću hranu, račić i jegulja u mulju. Sjedajte braćo. Ručajte. Mir s vama! Dobri dusi zemlje čuče obalama, a kroz paprat viri gušterica. Točno u podne maestral zapiri u košulju, u njedra. Pod suncem samo jedra. Bijela jedra. Viktor Vida (1913-1960), "Otrovane lokve" - zbirka pjesama

Vječni su ovi bedemi Od sige i sunca Kapije više ne škripe Šarke se prosule u crvene mrlje Pa kamen krvari ko rana Vječan je ovaj grad Grad očima ugledan Koračam svečano zanesen Dok mi u venama tutnji Lavež kamenoloma Galija sunca tone Na trgu veliki zakonik Od tople kože Dan se gasi kao kreč U muzej ulazi grad Vukući bedeme Sve su kapije otvorene. Boško Odalović (1939 - ), "Stvaranje", br. 5/1971

Puca grana Pod snagom okeana Kida se list, cvijet se runi Gore visoko Lovćen se buni. Mahniti vihor juri ko lud S liti, sa krši sikće ko zmaj Tamnim krilom vijori svud Ko da će silom razorit kraj... S brda se valja u more džin Crnoga gorja timorni sin, Kovitla val Lomi ga stravno o kameni žal. Diže dim i pjenu i prah, Lako se ruši, Brodaru jakom nestaje dah. Moćna ga šaka vjetrine guši. Kormilo puca . . . Tone već brod Nad njime mrki nebeski svod . . . Krajina jeca ko udova bona Cankaju tužno pogrebna zvona. Rikard Katalinić Jeretov (1869-1954), "Jadranska straža" br. 3/1928

Zakoračila si u svemir i pučinu, prostore omeđila grlima i zatvorila se kamenim zidovima. A na vilama gorja, leže ti uska nebesa. Da viknem i da te probudim, kako bi se oglasila kamena školjko mnogozvučna? Da se sjedine opet hiljade razbacanih oblika tvog bronzanog tijela, kakva bi ustala - kamena ljepotice? . . .

Eno, posvuda razasutih: - rasušenih i visoko izvučenih jedrenjaka, dok se samo ponegdje naziru simbolični ostaci davno prelomljenih katarki; - srebrom su okovane turske čalme na opsađenim zaravnima; - skamenjena su nepregledna stada na vjekovnim pasištima . . . Dok niz kamenje kaplje grmljavina, zvonjava i krv nacija koje su se tuda verale. Samo mjesečina neumitno gazi obroncima, iscjeljuje sve rane na tvom tijelu i obavija te novim bljeskom mladosti - kamena ljepotice. Miloš Milošević (1920 -2012), "Zadarska revija" br. 6/1963

Samuju čempresi usred kamena ko krila lasta, iz neba pala, ili je mornarska žena jarbole crne izdeljala. Pa celog dana gleda u more ne bi li mrtve podigla lađe da joj već jednom odgovore gde bela jedra za njih da nađe. Svetislav Mandić (1921-2003), "Pesme", Beograd 1966

Umorni noćni vjetar se stišava I jutarnja svježina na obrazu bridi U rukama mladog ribara ikona Ponovo nađena na podvodnoj hridi. U snu što ga umor od zore ukrade Iznad bonace na plavetnom polju Ugleda ribar u blistavom sjaju Školj ispred Perasta i crkvu na Školju. Zavjetom skupog slova Zavjetom sna i ikone U pozdrav mornarima i ribarima Zavjetna zvona zvone. Barke, brikovi, vešeli i škune Posvećenim kamenom otok nasipaju I crkvu podižu na kostima stijena Da kroz vječnost samu ljudska djela traju. Već star je ribar što ikonu nađe Sa starom barkom što vesla ne sluša Usred neke tihe i neznane noći Smiri se na školju umirenih duša. Zavjetom skupog slova Zavjetom sna i ikone U pozdrav mornarima i ribarima Zavjetna zvona zvone.

Obrad Pavlović (1954 - )

K`o safir plavi što sija sjajno. Boka se slavi vječno i trajno. Gizdava dama vjenčanje čeka. Tiha i sama u osvit v`jeka. Šešir na glavi od kamena svog. Lovćen joj pravi a smješka se Bog. Nevjesta gorda biser pred svinje. Prlja je horda, ljudi je kinje. Ne gleda na njih prepuna rana. I prošlih srećnih sjeća se dana. Nek vas ne čudi ta gospa tečna. Trenuć su ljudi Boka je vječna Dragan Popadić (1960 - )

Iz ovog kamena stanca, Potekoše davno Izvori, Žeženog zlata. Njegovo vrelo Trgovima i kulama Toči . . . Iz ovog stanca pjesma je Isplela ruže, Zakitila palace stare Obasjala crkve I dvore . . . Ovdje su oštreni mači, Hajduka i osvetnika, Pjesma se naša skitala Uvalom i žalo. Snažila pale U teške dane. Ovi su palaci stari, Ispraćali u proljeća cvjetna, Duge povorke lađa, Na čijim katarkama, Barjak je pobjede vio . . .

U duge jeseni tmurne: Zaludu gledaju uz more Suzne oči I molo tiho . . . Zaludu ruže cvjetaju, Na malom balkonu, A plave oči čekaju, Bijela jedra niz vale. Davno su nestala jedra, Ljubav, cvijeće i slava. Samo još vali ljube Plačne obale grada. Vrh grada ponosnog i surog, Još zvonik na straži stoji. Njegove isplakane oči Tupo gledaju, Niz plavu pučinu i vale . . . Maksim Zloković (1910-1996), "Primorski akordi" - neobjavljena zbirka

Sa osamljenog brijega Palme granama mašu. Padinom vrtoglavo Bokori cvijeća Padaju u luku I more. U ritmu kiparisa, Palme i vrijesa, Naranče zlatne Igraju, čudni ples Jeseni svake. Na kuli, tamnoj Kô sablast i tuga, Glicinija rasplela vriježu. Posljednjim zagrljajem Cjeliva nečije davno Isplakane oči. Bijela jedra, Pišu Čudne sudbine i boli, A more U zagrljaju Hridi Pjeva . . . Maksim Zloković (1910-1996), "Boka" 13-14, 1982., Herceg-Novi

Nemoj plakat Boko mila, Ti si moja majka bila. U tebi sam život stekó, Tebe nisam se odrekó. Nemoj plakat Boko moja, Ti ćeš ostat uvijek moja. Srce moje mene boli, Tebe puno uvijek voli. More tvoje, nebo tvoje, To su naše plave boje, To su znaci koji stoje Koji ničeg se ne boje. Ostati ćeš uvijek blaga, Srcu mome tako draga. Uskoro ću tebi doći, Dani loši tad će proći Majka ćeš mi uvijek biti, Nikada to neću kriti. Nemoj plakat Boko mila, Uvijek majka si mi bila. More tvoje, nebo tvoje, To su naše plave boje, To su znaci koji stoje Koji ničeg se ne boje. Vladimir Krsnik Vlatko

Na morskom žalu sreo sam nju Lijepu kó najljepši cvijet, Za njene oči i usne njene Dao bih cijeli svijet. Bokeljko, Bokeljko, Bokeljko mala Najljepša na svijetu tom, Iako nisam ništa ti reko Nosim te u srcu svom, Iako nisam ništa ti reko Nosim te u srcu svom. Prolazi vrijeme, prolazi sve, Ljetu kraj sad već je tu, Al´ ja nesretan još uvijek tražim Tu lijepu Bokeljku. Bokeljko, Bokeljko, Bokeljko mala Najljepša na svijetu tom, Iako nisam ništa ti reko Nosim te u srcu svom, Iako nisam ništa ti reko Nosim te u srcu svom. Vicko Nikolić

Noć je škura mjesečine nema a ja vezem vezak od nemira svilnom niti zlatnijeh leptira...

U palacu finom bijelom na pjenu od mora stanuje mi ludo srce iza tvojih prozora...

U bokeškoj noći modroj jedno svjetlo se ne gasi ma gdje da si osjećam te ti još nisi pošo spati...

U bokeškoj noći modroj jedno svjetlo se ne gasi i kad bijesne fortunali to me svjetlo vazda spasi...

Noć je škura mjesečine nema a ja vezem vezak od nemira svilnom niti zlatnijeh leptira... Maja Perfiljeva

… USPAVANKA

Ima jedna zemlja sasvim mala

mala, mala, ali srcu draga

jer je sunce ljepotom dariva

a more joj skutove cjeliva.

Daleka je za veliki svijet

daleka je i bogata nije

al je vječni plamen obasjava –

njezin narod pjesmama vjenčava.

Satkali je drevni

plemići, gospari

vrijedni težaci

strpljivi ribari -

ali iznad svega

čarobnica vila

što je svu ljepotu

svijeta na Kotor slila

a od igre mora

i plaveti gorske

isplela je tajnu

od Boke Kotorske...

Gledaj ove palme i đardine

bijele rive i palace fine –

njih je tebi ostavio nono

da te tješe kad je srce bolno...

„U dobru je lako dobar biti"

kad je teško sam ćeš suze liti

nauči se časno živjet, sine

jer je tako u nas od starine.

Ima jedna zemlja sasvim mala

mala, mala, ali srcu draga.

Maja Perfiljeva

Srebrna je boja moje Boke, Maslina i kada mjesec sja. I žuta je boja moje Boke, Limuna i žuke kad cvjeta Boko moja mila, glazbo moga sna, Ti si kao moja draga majčica, Živa u djetinjstvu mog života raj, Misao o tebi nikad nema kraj. Plavetna je boja moje Boke, Neba što u more uranja. A zlatna je boja moje Boke Kad na vedrom nebu sunce sja. Boko moja mila, glazbo moga sna, Ti si kao moja draga majčica, Živa u djetinjstvu mog života raj, Misao o tebi nikad nema kraj. Stela Levanić

Otišó sam davno u daleki svijet, Ostavio Boku, moj najljepši cvijet. Svo moje djetinjstvo, mladost moja sva Ostala je tamo gdje sam rođen ja. Moja mila Boko, trebam te ja Kao dijete majku, trudan putnik san, Kao žedan vodu što traži svud, Bez tebe je Boko živjet uzalud. Sva bogatstva svijeta i ljepote sve Ne mogu zamijenit´ tvoje čari te, Ništa nije ljepše, draže srcu mom, Od mog rodnog kraja, zavičaja mog. Moja mila Boko, trebam te ja Kao dijete majku, trudan putnik san, Kao žedan vodu što traži svud, Bez tebe je Boko živjet uzalud. Vicko Nikolić

Mnogim sam morima plovio ja, Obišó zemlje mnoge, Al´ ljepšeg kraja vidio nisam Do moje mile Boke. Vraćam se tebi Boko moja Ti rodni kraju moj, Jer ti si meni kó svaka majka Najdraža u srcu mom. Vraćam se tebi Boko moja Voljeni dome moj, Jer ti si meni kó majka mila Jedina na svijetu tom. Najljepši biseru Jadrana mog Raju na zemlji ovoj, Još samo malo i ja ću biti U zagrljaju tvom. Vicko Nikolić

Tamo gdje je more plavo, Gdje najljepše sunce sja,

Galebi nad morem lete,

Tamo sretan bijah ja.

Tamo gdje se male barke

Vraćaju sa mirnog mora,

Tamo je najljepši suton,

Tamo je najljepša zora.

Boko moja, rodni kraju,

Najljepši na zemlji raju,

Sliko bajna, zvijezdo sjajna,

Ti si ponos svome kraju.

Tamo gdje se riba lovi,

Lastavice gnijezdo grade,

Tamo gdje se s prijateljem

Masline i loze sade.

Nigdje tako u proljeće

Divno cvijeće ne miriše,

Nigdje takvog nema ljeta,

Jesenske i zimske kiše





Tamo gdje sva zvona zvone

Kad u crkvu treba poći,

Tamo gdje se pjesma čuje

Prijatelji svi će doći.

Tamo gdje se ljudi vole,

Gdje nikakvog nema zla,

Tamo još me srce zove,

Tamo vratit ću se ja.





Vicko Nikolić

Otiš´o samu svijet bijeli trbuhom za kruhom,

Ostavio Boku moju sa tugom i mukom.

Mislio sam da ću lakše živjet´ u tom svijetu

I da neću tako željet´ moju Boku lijepu.

Boko moja, Boko mila, najljepša na svijetu,

Tvoje more, tvoje gore zaboravit neću,

I sve drugo što je lijepo, što je samo tvoje,

Zaboravit nikad neće tužno srce moje.

Uvijek ćeš mi majka biti i zavičaj moj,

I kada sam u tuđini još sam više tvoj.

Uvijek si u oku mome i u srcu mom,

Uvijek kad na tebe mislim ti si uzdah moj.

Vicko Nikolić

Kao dijete ostao sam bez oca i majke,

Kao momak pošo sam u svijet.

Brat i sestra isto tako svak na svoju stranu,

I tamo će svak od nas umrijet.

Srušila se već odavno naša kuća stara,

Nikog nema da novu sagradi.

Opustjelo naše drago rodno selo malo,

Nitko više masline ne sadi.

Boko moja mila, zavičaju moj,

Rodna kućo stara, tugo srca mog.

Srećo mog djetinjstva rano uvelog,

Sudbo mog života dugo umornog.

Kad sam onda u svijet pošo

Trbuhom za kruhom,

mislio sam da ću natrag doć.

Al´ je život drugo htio, sudbina je takva,

Nikad ne znaš, gdje ćeš sutra poć.

Životi romane pišu, kažu mnogi ljudi,

Možda nismo to već tada znali.

Živim kó i mnogi drugi u sreći i tuzi,

Al´ mi uvijek moj zavičaj fali.

Boko moja mila jednom ću ti doć,

Makar da ti kažem zbogom, laku noć.

Zagrli me tada kao sina svog,

Moj otac i majka u grobu su tvom.

Vicko Nikolić

Čarobna je slika moje Boke,

Zorom kad je sunce tek probudi,

I otkrije sve njene ljepote

Sve radosti u nama pobudi.

Čarobna je moja mila Boka

Kad je ljeti žarko sunce peče,

Još je ljepša kada srebrn mjesec

Divno sjaji kad je vedra večer.

Boko moja mila, volim te ja,

Ti si moja ljubav, želja jedina.

Nikada te neću zaboravit´,

Tebi ću se uvijek vratiti.

Čarobna je kada sunce zađe

U sutonu iza njenih gora

I kad blagi lahor vjerno prati

Barčice što vraćaju se s mora.

To je isto moja mila Boka

Kada bura sa sjevera brije,

Il´ kad grmi, posvud jugo valja,

Krupna kiša kó iz kabla lije.

Vicko Nikolić

Obraćam se pjesmom tebi Boko mila

Da ti kažem da si uvijek moja bila,

U srcu te nosim uvijek gdje god bio,

Nebo more sunce, svaki kamen mio.

Nema takve pjesme, glazbe niti riječi

Kojom bi se moglo sve o tebi reći,

U koju bi stala sva ljepota tvoja,

Svo moje djetinjstvo i sva mladost moja.

Nisam znao ljepše, nisam mogó bolje

Opisat sve čari i ljepote tvoje,

Teško je opisat sve moje radosti

Kó i tužne priče iz moje mladosti.

Nema takve pjesme, glazbe niti riječi

Što bi znale ljepše nego srce reći,

Tko može opisat bol i tugu moju,

Tko može zadržat uzdah, suzu moju.

Vicko Nikolić

Svaki čovjek iz svoga djetinjstva

Nosi nešto što najviše voli,

S time živi, u tome uživa

I ne može tome da odoli.

Tako i ja volim nešto lijepo,

Nešto lijepo što je uvijek moje,

Nešto što je iz mog zavičaja,

Uvijek lijepe drage Boke moje.

Zaboravit nikad neću rodno mjesto moje,

Oca, majku, tebe Boko i sve što je tvoje.

Još su svježe uspomene iz mog rodnog

kraja,

Još me vuku iste želje moga zavičaja.

Volim nebo, volim more Boke

I galeba što leti nad njim,

Sunce, mjesec i sve zvijezde sjajne

Što na nebu druže se sa njim.

Volim gore, šume i voćnjake

I kad nebom vidim ptica let,

Volim cvijeće, pčele i leptire

Kad prelijeću sa cvijeta na cvijet.

Volim mendul, orah i maslinu,

Grožđe, smokve, trešnje i kostanj,

Lovoriku, limun i naranču,

Rusmarin, bosiok i česan.

Volim pravu ribu na gradele,

Blitvu, vino, sve što ide s tim,

Priganice, smokve i rakiju,

Kad masline melju se u mlin.

Volim žuku, drenine i smreku,

Dunju, šipak, maginje, rogač,

Murve, šljive, šparoge i mrču,

Pipun, dinju, pelin i morač.

Volim čempres, palme i leandre,

Dub i bršljan, ružu, karanfil,

Žućenicu, krtolu i zelje,

Bob, fažolu, selen, petrusin.

Zaboravit nikad neću rodno mjesto moje,

Oca, majku, tebe Boko i sve što je tvoje.

Još su svježe uspomene iz mog rodnog kraja,

Još me vuku iste želje moga zavičaja.

Vicko Nikolić

Zašto više nisu lijepa sva moja proljeća,

Ni cvrkuta ptica nema ni mirisa cvijeća.

Ni jeseni, ljeta, zime nisu kao prije,

Kao nekad tako lijepo ništa više nije.

Dal´ su tome kriva moja prohujala ljeta,

Zar mi samo zato sada cvijeće ne cvjeta.

Ili zato što mi fali moja Boka lijepa,

U kojoj mi čak i kamen uvijek lijepo cvjeta.

Sve prolazi sve se mijenja, to naš narod zbori,

Al´ sve ono što je trajno Bog i čovjek stvori,

Zemlja, nebo, more, sunce ostati će trajno,

I sve što su naši ljudi stvarali odavno.

Još će nekom biti lijepa njegova proljeća,

Čut će divan cvrkut ptica, ubrat puno cvijeća.

Sunce, ljeto, jesen, zima, sve će ljepše biti,

Svoju sreću i veselje nikom neće kriti.

Sve prolazi sve se mijenja, to naš narod zbori,

Al´ sve ono što je trajno Bog i čovjek stvori,

Zemlja, nebo, more, sunce ostati će trajno,

I sve što su naši ljudi stvarali odavno.

Vicko Nikolić

ČEŽNJA ZA KIŠOM MILOSTI

U vrtu, kad je suša i trava se žuti,

Od škrtog neba kišu kroz ljetnu paru želi,

I nigdje jednog cvijeta, da oko razveseli.

Svud lišće povijeno, k’o jesen da se sluti.

I duša tako svaka i hladi se i kruti

Kroz nju se trnci trnu k’o smrću da se sreli.

O sveti prami kiša k’o slaplje uzavreli

Što ljubav ih izliva, da život oćuti.

U dušu se izlijte, da život joj se rodi

I čilo obnovljenje kroz svetu vlagu krene,

Da ponikne joj cvijeće i zlatni zriju plodi.

K’ô vrt, što je pod sušom, da skoro sav uvene,

Kad kiša ga zalije, oživi i preporodi

Sve rujno svoje cvijeće i listove zelene.

ANA MARIJA MAROVIĆ

boka u stihovima

Education