basic_-_neka_pitanja tekstualne transmisije izvora porfirogenitovih poglavlja o dalmaciji

ISSN 0353-295X UDK 930.2-05 Konstantinos Porphyrogennetos

Radovi - Zavod za hrvatsku povijest Prethodno priopenje

Vol. 44, Zagreb 2012. Primljeno: 23. svibnja 2012.

Prihvaeno: 12. listopada 2012.

175

Ivan Basi

Neka pitanja tekstualne transmisije izvora Porfirogenetovih poglavlja o Dalmaciji

Problem tekstualnih predloaka za 29. poglavlje spisa De administrando imperio, tonije za opis Dioklecijanove palae i Splita te njihove veze s carem Dioklecijanom, razmatrao je nedavno srpski povjesniar T. ivkovi. Na temelju iloloko-tekstolo-kih odlika poglavlja u kombinaciji s nekolicinom kronolokih pokazatelja pretpostavio je da, preko tzv. Saetka o carevima (Epitome de Caesaribus), izvornik potjee iz nesauvanog djela Annales povjesnika Virija Nikomaha Flavijana (u. 394.). U prilogu se potanko razmatraju i opovrgavaju mogunosti da su predloci za De administrando imperio proizali iz te kasnoantike povjesnice te se na temelju iznesenih zakljuaka procjenjuje utemeljenost ivkovieva tumaenja. Na kraju se upozorava na drugu mogunost veze izmeu Epitome de Caesaribus i spisa O upravljanju carstvom.

Problem

Identiikacija pisanih izvora kojima se pri sastavljanju spisa De administrando imperio (dalje: DAI) sluio bizantski car Konstantin VII. Porirogenet (913. - 959.) odavna je privukla veliku panju povijesnih znanosti. Ipak, za razliku od proli-feracije istraivanj koja su se usredotoila na ralanjivanje Porirogenetovih vijesti u poglavljima XXIX - XXXI. o Hrvatima te problematiku kronologije, modalitet i okolnosti pojave te etnike grupacije na istonom Jadranu,1 postoji (osobito u domaoj historiografskoj produkciji) tek nekolicina studija ijim je predmetom zanimanja bilo, s jedne strane, povezivanje teksta carevog narativa s poznatim djelima ranijih autora u kojima je naao predloak, a s druge strane sluenje samim DAI kao predlokom. Drugim rijeima, predmet zanimanja ovog

1 Iscrpan pregled glavnih smjernica pri istraivanju Porirogenetova djela u hrvatskoj i nekada-njoj jugoslavenskoj historiograiji dao je u dva navrata M. Lonar (LONAR 1992, LONAR 2002). Usp. takoer posthumno tiskani predgovor M. vaba izdanju De administrando imperio iz 2003. godine, VII-XVII, u kojem je preteito ponovljen tekst iz VAB 1995 te MARGETI 2002. Novije pristupe srbijanskih povjesniara obradio je Predrag Komatina iz Vizantolokog instituta SANU u Beogradu, u umnoenom konceptu izlaganja Dela Konstantina Porirogenita u novijoj srpskoj istoriograiji (1991-2009) na ovdje vie puta spomenutom zagrebakom skupu o opusu Konstantina Porirogeneta. Napokon, vrlo je informativan studiozno pisan uvodnik T. Vedria na elu najnovijeg zbornika radova s istog skupa VEDRI 2010.

176

RADOVI - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 44, 2012. str. 175-196

priloga posveenog DAI jest intertekstualnost tog djela, uoljivo zapostavljena u odnosu na druge njegove aspekte. Nekolicina je razloga za to poglavito do-minantna popularnost pitanja odnosa izmeu XXX. i ostalih poglavlja o Hrvati-ma, autorstva tog poglavlja te razlike u porijeklu (narodna tradicija nasuprot carskoj redakciji) i kvaliteti podataka koje donose spomenuta poglavlja, ali ujedno i potencijalna nezahvalnost materije takvog pravca istraivanja, za koje se nije inilo da nudi bljetave i osobito dalekosene rezultate relevantne za ranosrednjovjekovnu povijest hrvatskog prostora, tonije za konstituiranje skla-vinije Hrvatske kao dugo vremena glavnu istraivaku preokupaciju domaih povjesniara.

Na primjeru dalmatinskih poglavlja DAI ovaj e rad nastojati, prije svega, ukazati na neke do sada neiskoritene mogunosti u detektiranju Porirogene-tovih pisanih vrela, istovremeno implicirajui da heterogenost tradiranog teksta cara-pisca nuno utjee na historiografsku percepciju i valorizaciju tog djela, relativizirajui sve one zakljuke koji se temelje na pretpostavkama o DAI kao jedinstvenom konstruktu Konstantina VII. i njegovih suradnika iz sredine 10. stoljea. U tom smislu pogled koji ovdje nudimo, dakako, nije nov; njegov potencijal preteito lei u otvaranju mogunosti deriviranja Porirogenetovih pisanih izvora iz u povijesti antike i kasnoantike historiograije ve otprije poznatih i jasno deiniranih povjesnikih ostvarenja predsrednjovjekovne starine, ime se a fortiori uvjetuje pomak kako u prouavanju porijekla carevih informacija, tako i u njihovu znaenju i vrijednosti. Vodimo pritom rauna o injenici da, kako je to nedavno saeto artikulirao T. Vedri, mnoga mjesta u Porirogenetovu tekstu neovisno o cjelovitom svjetonazorskom usmjerenju tog djela (ponekad i mimo skrivenih nakana autora) ipak odraavaju odreene ranosrednjovjekovne realia,2 koje nije uvijek niti mogue niti nuno obja-njavati ideolokim koncepcijama careva narativa. Jasno, upravo navedenim ne nastojimo umanjiti vanost metodoloki drugaije usmjerenih istraivanja,3 onih koja naglaavaju istraivanje konteksta nastanka i oblikovanja Porirogenetova djela; tek podcrtavamo jednakovrijednu vanost izuavanja mehanizama apro-prijacije ranosrednjovjekovnog mjesnog znanja relevantnog za Dalmaciju i njegove prisutnosti u spisu.

Kad smo na znanstvenom skupu nazvanu U poetku bijae De administran-do imperio: Konstantin VII Porirogenet i percepcije najranije hrvatske povi-jesti odranom u Zagrebu poetkom 2010. godine (u sklopu niza Colloquia Mediaevalia Croatica), raspravljali o Porirogenetovim vijestima o najstarijoj povijesti Splita, obvezali smo se da emo se tom pitanju vratiti u dogledno vri-

2 VEDRI 2010: 20.3 Npr. ANI 2010, DINO 2010.

177

Ivan Basi - Neka pitanja tekstualne transmisije izvora Porfirogenetovih poglavlja o Dalmaciji

jeme,4 mislei pri tome poglavito na zasebne radove s artikuliranim rezultatima koji su nas doveli do odreenih zakljuaka koje je u spomenutom izlaganju bilo nuno ponegdje anticipirati, ne ulazei u detaljnu razradu problema. Istraivanja smo tada usmjerili dvama pojmovima iz careva narativa, urbonimu i terminu , a u slubi rasvjetljavanja geneze urbanistikog proila jugozapadnog dijela dananjega Splitskog poluotoka na prijelazu iz kasne antike u rani srednji vijek.

Tekst

, , , , . , , , . , , , .Car Dioklecijan vrlo obljubi Dalmaciju, za to i dovede narod iz Rima i naseli ga skupa sa obiteljima u toj istoj Dalmaciji. Nje nazivlju i Romanima, jer su iz Rima preseljeni, a nose to ime sve do dana dananjega. Car taj Dioklecijan sagradi i grad Spljet, a podigne u njem palau preko svake hvale i opisa lijepu, iju negdanju veliajnost jo i danas pokazuju ostanci, ma da ju je dugo vrijeme istroilo. Nu i grad Duklju, koji sada dre Dukljani, sagradi isti car Dioklecijan, odakle i stanovnici one zemlje dobie ime Dukljani. (DAI XXIX/3-15)

, , , , . , , , .

4 Usp. BASI 2010: 68 i bilj. 9. Izlaganje nas je potaknulo da proirimo svoja istraivanja i ponudimo nove poglede na Porirogenetove izvore i s njima povezanu problematiku. Oni su djelomice bili potaknuti i korespondencijom s dr. Tiborom ivkoviem (Istorijski institut SANU, Beograd), kojemu zahvaljujemo i na uvidu u rukopis lanka An unknown source of Constantine Porphyrogenitus prije nego to je bio objelodanjen.

178


, , . .Grad Aspalatos, to se tumai kao mala palaa, sagradio je car Dioklecijan. On mu sluae privatnom kuom, podignuvi u njem dvori i palae, koje se ponajvie razvalie. Uuvalo se do danas malo to, medju ovim gradski bi-skupski dvor i hram svetoga Dujma, u kome lei sam sv. Dujam, gdje bijae lonica istoga cara Dioklecijana. Odozdo su pako presvodjene komore, koje bjehu straarnice, kamo zatvorahu nemilo muene svece. Sahranjen je u tom gradu i sveti Anastazij. (DAI XXIX/237-245)

, , , , , .Ima grad blizu Spljeta imenom Salona (Solin), djelo cara Dioklecijana. Ali i sam Spljet sagradi Dioklecijan, i u njemu bijahu njegovi carski dvori, dok u Solinu nastavahu njegovi velikai i dosta naroda. (DAI XXX/14-17)

, , , .Ova zemlja, u koju se nastanie Hrvati, bijae od poetka pod vlau romejskoga cara. Odtale se jo u dananji dan uvaju u zemlji Hrvata palaa i hipodrom cara Dioklecijana u Solinu, blizu grada Spljeta. (DAI XXXI/26-30)

Istraivanja i interpretacije T. ivkovia

U meuvremenu je u raspravi, objavljenoj u prakom asopisu Byzantinoslavica 2010. godine, T. ivkovi obradio pregrt relevantnih tema iz kompleksa pitanja koja se nameu iitavanjem XXIX. poglavlja DAI naslovljenog O Dalmaciji i narodima koji ju nastavaju. To poglavlje, koje je zasnovano na nekolicini kronoloki i anrovski razliitih vrela a motivacija kojih je takoer bila hete-rogena ivkovi je podvrgnuo iscrpnoj ralambi, u pokuaju da ustanovi ka-rakter upotrijebljenih izvora, identitet njihova autora te da podastre odgovarajuu interpretaciju. ivkovi tako vijest o Dioklecijanovoj kolonizaciji Dalmacije dri stvarnom, razumijevajui ju kao autentinu tradiciju o naseljavanju veterana u toj pokrajini na razmeu 3. i 4. stoljea. Visoko, nadalje, vrednuje Porirogenetovu vijest o Dioklecijanovoj emocionalnoj povezanosti s Dalmacijom, pretpostavljajui

179


joj zajedniko porijeklo sa zapisom o kolonizaciji Rimljana u Dalmaciju Diokle-cijanova vremena. Prema ivkoviu, bila bi rije o vrelu koje je, izmeu ostalog, sadravalo podatak o carevu dalmatinskom porijeklu, pri emu bi reenica DAI o posebnoj Dioklecijanovoj vezanosti uz ovu pokrajinu bila Porirogenetova konjek-tura temeljena na izvornom zapisu jednakog sadraja. Ovaj je, pak, do okrunjenog pisca mogao doprijeti preko itava niza vrela, poglavito kasnoantikoga postanka, preuzimanih kod srednjovjekovnih pisaca.5 No, nijedno sauvano vrelo, bilo starije ili mlae od Porirogeneta, ne donosi vijest o nekoj kolonizaciji Italika koju bi u Dalmaciji proveo Dioklecijan. Takva ekskluzivnost Porirogenetove vijesti meu svim poznatim izvorima ovlauje autora na naelno mogu zakljuak kako je rije o podatku crpljenom iz nekog izgubljenog povijesnog izvora The settlement of Roman veterans was the practice of numerous Roman Emperors and Diocletian certainly was not an exception to this practice. However, as we said, it was only Constantine who mentioned the settlements of the Romans in Dalmatia during the rule of Emperor Diocletian. This exclusive information could mean that Constan-tine draw his information about Diocletian from a lost historical source.6 Potraga za njim, koja slijedi, temelji se, dakle, jedino na povjerenju danom DAI XXIX/2-7 kao pozitivnom povijesnom podatku. U potrazi za najizglednijim kandidatom za provenijenciju vijesti, ivkovi se opredjeljuje za iezle Anale Virija Nikomaha Flavijana (u. 394.).

U ralambi drugoga dijela careve reenice, posveenog etimologiji dalmatinskih Romana, autorovi se zakljuci podudaraju s onima recentne iloloke egzegeze djela sve do toke valorizacije podataka. Naime, M. Lonar je 2002. godine zakljuio kako je rije o origo gentis u jednoj reenici koja je potekla iz dviju injenica, glasovne i povijesne veze imena Roma i Romani, i znanja o graditelju palae,7 te kako su takve etimologije distinktivno obiljeje upravo onih poglavlja DAI relevantnih za hrvatski povijesni prostor, XXIX. i XXXI. - XXXVI. (XXX. poglavlje i u tom je iznimka). Svako od njih tumai gotovo sve spomenute etnonime i ojkonime, a takvo sustavno etimologiziranje ini gotovo polovicu etimologija cjelokupnog spisa, to je u upadljivom nerazmjeru s malim prostorom koji unutar istoga zauzimaju navedena poglavlja. Jedna su od speciinosti dalmatinskih poglavlja koja im, zajedno s jo nekolicinom odlika, kompozicijskih i frazeolokih, utvruju jedinstven postanak, od ruke jednog pisca, kao i kompaktan unos, u manje-vie neizmijenjenu obliku, u DAI.

Neovisno o Lonaru, ivkovi na istom tragu zakljuuje da The second part of this account, from , at the irst glance, seems to be Constantines own interpretation. Namely, Romaioi, , was usual term which Byzantine writers

5 IVKOVI 2010: 131-132, bilj. 13 donosi citate veine njih.6 IVKOVI 2010: 132.7 LONAR 2002: 116.

180


used to describe Christian subjects of the (Byzantine) Empire. Only in chapters 29 36, Constantine used the term , but in all other chapters of the DAI was used. It is worth to mention that only in chapters 29, 30, 31, 32, 33, 35 and 36, he used both terms always relating it to the story of Diocletians settlement of the Romans in Dalmatia. This rather unusual use of the two different terms with similar meaning could not be accidental and certainly was not due to the political conception of some speciic chapters (29 36) of the DAI. The term is actually transliteration of the Latin name for Romans.8 Meutim, ondje gdje M. Lonar po naem miljenju vrlo ispravno vidi skraenu origo gentis u biti pseudohistorijskog karaktera, T. ivkovi je skloniji vidjeti grki prijevod latinskog predloka koji je sadravao manje-vie eksplicitnu formulaciju o stvarnoj Diokleci-janovoj kolonizaciji graana Rima u Dalmaciji, odbijajui gledite o Porirogenetu kao autoru etimologije: We have to assume, judging by the term used in this section (1.1) of chapter 29, that Constantine followed his Latin source. (...) It is by no means Constantines interpretation.9 Dri da su u njem Rimljani mogli biti okarakterizirani kao cives Romanorum, dok pri interpretaciji vremena radnje u argumentaciju uvodi novo tumaenje fraze (a nose to ime sve do dana dananjega) kao doslovnog prijevoda latinskog izvornika usque ad praesentem diem. Takav oblik vremenske oznake upuivao bi, prema ivkoviu, na stariji izvor koji pisac koristi u odgovarajuem segmentu DAI, diferencijalno odreen spram vremenske oznake : When he used it would have revealed a situation contemporary to his source in that part of the DAI, and when he used , it would mean he was updating it to, then, most current style.10

Isti izraz ponukao je ivkovia da u nastavku teksta (DAI XXIX/7-11) prepozna releks istog vrela, ovog puta u kontekstu dobrog stanja ouvanosti Dioklecijanove palae u vremenu kada je autor vrela sastavljao svoj zapis: One should note that the palace was still well preserved, not , as Constantine usually referred to during his time, but .11 Kao potkrepu svom obrazlaganju autor je izdvojio izraz kojim je car-pisac neto dalje (DAI XXIX/239-240) ponovno opisao Dioklecijanovo zdanje, sada kao markantnu razvalinu. Dobra uu-vanost graevine u sprezi s usiljenim izriajem (autor smatra moguim da je sastavlja Epitome de Caesaribus, preuzimajui Ni-komahove Anale, preuzeo i njihov stil pisanja12) uvruje ivkovia u miljenju

8 IVKOVI 2010: 133.9 IVKOVI 2010: 134.10 IVKOVI 2010: 134.11 IVKOVI 2010: 135.12 IVKOVI 2010: 136: If the author used Nicomachuss work as a reference we could ask

ourselves - had he copied Nicomachus style, as well?

181


da je Porirogenetov nepoznati izvor izgubljeno djelo Nikomaha Flavijana, nastalo u vremenu kada je Dioklecijanova palaa jo bila u zadovoljavajuem stanju ouvanosti, tj. kada njena pojavnost jo nije imala obiljeje ruinirane starine.

Trei odjeljak ovog segmenta spisa (DAI XXIX/11-14) ivkovi ralanjuje trojako: na ostatke Porirogenetova latinskog izvora (istog onog koji je sadra-vao obavijesti o Dioklecijanovu porijeklu i okolnostima ranijega dijela ivota, upotrijebljenog na poetku XXIX. poglavlja), zatim Porirogenetov vlastiti aggi-ornamento umetnut u reenini sklop predloka ( ), te na zakljuni dio o Dioklecijanu kao imenodavcu Dokleje ( ), koji autor smatra pievom samostalnom etimolokom interpretacijom proizilom iz poznavanja vrela o carevu zaviaju. ivkovi cara-pisca dri jedinim auto-rom koji donosi podatak o Dioklecijanu kao graditelju Dokleje,13 to ga navodi na zakljuak da sklop , (...), pripada grkoj preoblici poglavitoga Porirogenetova latinskog izvora o Dioklecijanu.

Zakljuno, u strukturi XXIX. poglavlja DAI ivkovi nasluuje koritenje trima razliitim izvorima, at least three major sources,14 usmjeravajui panju na onaj koji je sadravao informacije o caru Dioklecijanu. Pledira za njegovo poistovjei-vanje s Analima Virija Nikomaha Flavijana, kojima pripisuje stilske karakteristike i sadrajne fokuse (zaviaji careva, pozadina njihova uspona na prijestolje i okolnosti njihova privatnog ivota) grosso modo podudarne onima koje oituju Epitome de Caesaribus If Epitome de Caesaribus depends largely on Nicomachuss work, and since we know what kind of interests the author of the Epitome expressed, then we must assume that stylistically Nicomachus was not too far from the Epitome. The author of the Epitome was interested mostly in the birthplaces of the Emperors, their origin and their private lives. It means that Nicomachus was interested in these facts, too.15 ivkovi nudi i rekonstrukt predmetnog dijela izgubljenog Flavijanova teksta: Diocletianus oriundus est Dalmatia quam terram multum dilexit. Pater eius Anullini senatoris libertinus, mater autem Dioclea oriunda fuisse creditur. Idem op-pidum Diocletianus in honorem matris reaediicavit. [...] Aediicavit etiam palatium in civitate Aspalathi, et sub eadem civitate est civitas ad mare sita, quasi media Constantinopolis magnitudine, tali pulchritudine quam nec ullo stilo nec lingua ulla describi possit. Licet multi anni peracti sint, vestigia antiqui luxus usque ad praesentem diem manent. Palatio constructo Diocletianus multitudinem hominum

13 IVKOVI 2010: 137: The statement that Emperor Diocletian founded the city of Dioclea was recorded by Constantine Porphyrogenitus for the irst time.

14 IVKOVI 2010: 140. Ostali izvori za XXIX. poglavlje DAI koje autor rekonstruira nisu predmet ovog rada.

15 IVKOVI 2010: 140.

182


tam nobili, quam ignobili genere, Roma deduxit. Ipsos Salonae collocavit, quo etiam nunc vivunt..., uz napomenu da je highly probable that some other sections, which should contain description of Diocletians physical appearance and some of his daily habits or moralization of his character, also were part of this text.16

ivkoviev prijedlog je svakako primamljiv, no upravo zbog toga to postulira najraniji kasnoantiki opis Dioklecijanove palae prije njegova usvajanja valja s oprezom provjeriti odrivost itave argumentacije. Njeno potpuno uvaavanje, nai-me, poiva na pojedinanom prihvaanju itavog niza premisa u argumentacijskom slijedu, od kojih su neke vie, a neke manje uvjerljive.

Analiza ivkovievih istraivanja

Razlika meu frazama i kod Porirogeneta potaknula je T. ivkovia da ih provenijencijski i kronoloki distingvira. Potonja bi se odnosila na dogaaje suvremene Konstantinu VII., dok bi prva spomenuta vremenska oznaka pripadala vremenu na koje se referira carev izvor upotrijebljen u pripadajuem odsjeku teksta. Dokaznu snagu argumenta unekoliko je relativizi-rao sm autor, naznaujui da sintagma moe nositi dvojako znaenje, referirajui na suvremenost pisca jednako kao i na suvremenost njegova vrela The general conclusion could be that the phrase always refers to Constantines time, while the phrase could have do-uble meaning.17 tovie, ini se vjerojatnijim interpretirati ju barem u ovom sluaju kao pievo etimoloko objanjenje etnografske osobitosti stanovnika dalmatinskih gradova sredinom 10. stoljea, Romana, koji su njegovali taj naziv kao navlastito etniko ime, dijelom vjerojatno i kao izraz konteksta njihova sve autonomnijeg politikog razvitka pod formalnom carskom vlau.18 To je, sudei

16 IVKOVI 2010: 140, 141.17 IVKOVI 2010: 135, bilj. 37.18 Usp. KATII 1993a [1988]: 138 i ANI 2011: 239: I autor Spisa, kao i autor redaktorsko-ured-

nikih komentara u tekstu O Dalmaciji, uloili su mnogo truda kako bi prikazu politikih odnosa na prostoru rimske Dalmacije dali jasno etniko objanjenje. I jedan i drugi razvijaju pripovijedanje o podrijetlu tamonjih Romana oni su potomci Rimljana koje je doveo jo car Dioklecijan, pa se tako razlikuju i od Romajaca, podanika carske vlasti, i od Slavena koji su se tu poslije naselili. Postavka prema kojoj su oba autora u tome pripovijedanju imala na umu injenicu da su u rimskoj Dalmaciji u doba Carstva doista naseljeni brojni veterani ini se, ali tek i samo na prvi pogled, uvjerljivom, no neovisno o tomu pravi bi smisao (etnikoga) razlikovanja Romana i Romajaca trebalo traiti drugdje. Mislim pritom prije svega na injenicu da su stanovnici gradova na istonoj obali Jadrana ve od IX. stoljea, poput stanovnika mletakih laguna, realno oblikovali autonomne politike strukture nad kojima carska vlast u Konstantinopolju vie nije mogla uspostaviti trajnu izravnu kontrolu, nego je samo mogla raunati na njihovu simboliku podreenost. Ovome treba dodati da ni u najnovijem pregledu povijesti kolonizacije veterana koju je na istonom Jadranu provodila rimska drava nema naznaka o takvim Dioklecijanovim aktivnostima usp. 2002.

183


po svemu, i razlog zato je pojam Romani za stanovnike bizantske Dalmacije iz XXX. poglavlja sustavno uklonjen predstavljali su potencijalnu ideoloku pri-jetnju Bizantincima kao ekskluzivnim nositeljima ideologema romanitas.19 Radi se, dakle, o njegovanju zasebnoga kulturnoetnikog karaktera prepoznatljivog, izmeu ostalog, u krovnom terminu Romani, za stanovnitvo tek naknadno postupno demografski asimilirano s pridolicama. Prividna, pak, kolizija izmeu dvaju spomena Dioklecijanove palae u XXIX. poglavlju, vezanih uz razliite oznake vremena, (DAI XXIX/6-7 i 9-10) i (DAI XXIX/239-240) na prvi pogled doista potkrepljuje stajalite o dva razliito uvje-tovana pogleda na graevinu, od kojih bi prvi odgovarao vremenu vrela, a drugi Porirogenetovu vremenu. No, uz ve ocrtanu slabost u dokazivanju dosljedne i jednoznane porabe spomenutih izraza unutar careva spisa, uvidom u oba nave-dena spomena Dioklecijanove palae u istom poglavlju pokazuje se takoer i da stvarne kolizije meu dvama opisima zapravo nema: ponitava ju dodatak mada ju je dugo vrijeme istroilo, ime se praktiki izjednaava dojam koji graevina ostavlja na oba mjesta u narativu. Preici graevine su u podjednakom stanju oni su, izriito, , . Time se u konanici dovodi u pitanje i opravdanost vienja opozicije , jer je na oboma citiranim mjestima percepcija stare palae kao oteenog relikta zapravo izjednaena. Previene su, dakle, odreene injenice koje govore protiv ivkovieva zakljuka.

Naposljetku nije sasvim razumljivo zato ivkovi eksplicitno odbija svaku tradiciju o poveznicama Dioklecijana i Dokleje stariju od Porirogenetova spisa, poto i sm navodi citat Epitome de Caesaribus. tovie, prema ivkovievu shvaanju, since Epitome de Caesaribus, composed around 395, did not mention this information, it could mean that Constantine took it from his, as we assume, main Latin source about Diocletian.20 Dok bismo se, dakle, mogli sloiti s auto-rovim miljenjem o prvom dijelu ovoga reeninog razdoblja kao ostatku starijeg izvora, pa i s onim o umetku o Dukljanima kao izvornom pojanjenju, glosi iz Porirogenetove suvremenosti, njegovi zakljuci o identiikaciji i dataciji spo-menutog izvora, mimoilazei Epitome de Caesaribus, oduzimaju vre uporite dokazivanju, ne rezultiravi nedvojbeno prihvatljivim rezultatom. Otklanjanje ovoga vanog kasnoantikog vrela rezultira stvaranjem iskrivljene slike o struk-turi XXIX. poglavlja DAI, poto se i biografski podaci o Dioklecijanu i izvoenje etimologije zaista m o g u povezati s Epitome de Caesaribus. Time se, s jedne strane, uklanja potreba da se za navedene biografske podatke trai zaseban izvor (bio to Nikomah Flavijan ili ne), kao i da se etimologiziranje pripie mentalnim

19 HOWARD-JOHNSTON 2001: 323 i bilj. 64.20 IVKOVI 2010: 137.

184


21 IVKOVI 2010: 136: There is an interesting suggestion about the style of the writer of the Epitome de caesaribus, the style that was pompous, forced: luebat cruor luminum modo; stabant acerui montium similes. If the author used Nicomachuss work as a reference we could ask ourselves - had he copied Nicomachus style, as well? If this sentence was taken from Nico-machus, as well as the statement that Emperor Diocletian settled the Romans in Dalmatia, then Constantines source on Salona, Emperor Diocletian and his palace, was not posterior to 394.

22 SCHLUMBERGER 1974: 1-16; usp. takoer BARNES 1976: 259. O historiografskoj djelatnosti i politikoj karijeri Aurelija Viktora v. BONAMENTE 2003: 91-92.

navikama autora De administrando imperio. Ne postoji, uistinu, niti jedan valjani razlog zbog kojeg bi se trebalo zakljuiti da je Porirogenet za podatak o Duklji koristio Nikomahove anale.

Dokazivanje slinosti izmeu DAI i Epitome de Caesaribus te, posljedino, izmeu Epitome de Caesaribus i Nikomahovih Anala, vjerojatno je najtee odriv dio ivkovieva razlaganja.21 Povezivanje pompoznog stila primijenjenog pri opisu Dioklecijanove palae u DAI XXIX/9 ( ) s jednakim obiljejima jezika nepoznatog sastavljaa Epitome de Caesaribus (Epit. de Caes. 42, 14: Stabant acervi montium similes, luebat cruor luminum modo) kao karikom izmeu Porirogenetova spisa i Nikomahovih anala, nadilazi prihvatljiv spoznajni slijed. Postojanje odreenih sintaktikih slinosti izmeu dva izvora ne implicira samo po sebi njihovu izravnu povezanost: ta bi se tvrdnja pokazala opipljivijom jedino u sluaju kada bi bilo kronoloki mogue da se jedan izvor upire o drugi te kada bi bilo dokazivo da sekundarni izvor iz primarnoga preuzima podatke o istom dogaaju (ili da se sporni tekst nalazi u dijelu sekundarnog izvora za koji je mogue statistiki pouzdano utvrditi da mu je dominantni predloak upravo primarni izvor). Uz to to vjerojatno nikada nee biti mogue dokazati da DAI i Epitome de Caesaribus vjerno reproduciraju stilske karakteristike nestalih anala Nikomaha Flavijana na mjestima gdje se pretpostavlja da ih koriste, ovako impostirana teza susree se u dokaznom postupku i s drugim, jednako ozbiljnim potekoama, na koje emo se osvrnuti u sljedeim recima.

Epitome de Caesaribus i njeni izvori. Zakljuak

Nepoznatog epitomatora dugo se poistovjeivalo sa Sekstom Aurelijem Viktorom ili njegovim krugom (Pseudo-Aurelije Viktor), no paljivom anali-zom transmisije teksta Epitome de Caesaribus koju je proveo J. Schlumberger potpuno je odbaena svaka veza djela s ovim autorom.22 Jedina poveznica dvaju povjesnika koje dijeli kronoloki jaz od barem tri desetljea nalazi se u injenici to epitomator uistinu koristi Viktorovu Liber de Caesaribus unutar prvog odsjeka svoga djela kao jedan od primarnih izvora. Epitome de Caesa-ribus moe se, naime, podijeliti na priblino etiri razliita odsjeka, ovisno o

185


gradivu na koje je poloen naglasak te o upotrijebljenim izvorima. Tako prvih jedanaest poglavlja, posveenih vladavinama careva od Augusta do Domicija-na, ine prvi odsjek, zatvorenu cjelinu za iju su homogenost karakteristine panja posveena jedino prvim dvjema dinastijama carskog Rima te dosljedno koritenje nekolicinom izvora. Meu njima su na prvom mjestu Aurelije Viktor te, indirektno preuzeti, dijelovi Svetonijevih biograija odgovarajuih careva; trei koriten izvor koji se moe vre raspoznati u ovom odsjeku jest tzv. Kaisergeschichte (v. infra).

Zakljuno s 11. poglavljem Epitome de Caesaribus te izvjeem o Nervinu ustolienju zakljuuje se i epitomatorovo sluenje Aurelijem Viktorom; njime se u poglavljima koja slijede kao predlokom autor koristio samo vrlo, vrlo rijetko. Njegovo mjesto u drugom odsjeku Epitome de Caesaribus (poglavlje 12-23) zauzeo je, primjerice, Eutropijev Breviarium te Historia Augusta. U kontekstu razmatranja tekstualne transmisije Porirogenetovih vrela, poseb-nu pozornost treba usmjeriti onom segmentu Epitome koji sadri biografske podatke o Dioklecijanu. To je etvrti i posljednji odsjek teksta (poglavlje 39-46), koji kronolokim rasponom pokriva razdoblje od poetka Dioklecijanova dominata (284.) do Valentove smrti kod Hadrijanopola (378.). On je, kako e se vidjeti, vrlo ilustrativan i po pitanju odnosa itave Epitome de Caesaribus prema djelu Nikomaha Flavijana kao jednom od postuliranih izvora. Analizom spomenutih poglavlja Schlumberger je pokazao kako ona u nezanemarivom postotku konkordiraju s uuvanim dijelovima Rerum gestarum libri XXXI Amijana Marcelina (325/330. nakon 391.), kao i u veoj mjeri, te jednako upadljivo s Novom povijesti ( ) povjesniara Zosima (kraj 5. po. 6. st.). Budui da po vaeem communis opinio Zosim uglavnom vjerno repro-ducira ranije djelo grkog povjesniara Eunapija iz Sarda (oko 347/348. oko 414.), Schlumberger je pretpostavio postojanje zajednikog izvora iz kojeg su, neovisno jedan o drugomu, crpili Amijan Marcelin, Eunapije (i preko njega Zosim) te nepoznati epitomator (Sl. 1).23 Barnes se zaloio za jo jednostavnije rjeenje, uklonivi iz jednadbe Schlumbergerov izvor x i pretpostavivi da je zajedniki izvor Amijanu, Zosimu i anonimnom epitomatoru sm Eunapije (Sl. 2), to nije u proturjeju s povremenim posuenicama iz Amijanovih knjiga koje se oituju u Epitome de Caesaribus.

23 SCHLUMBERGER 1974: 183-232. BARNES 1976: 264 i d. Saet prikaz tekstualnih odnosa Eunapije Zosim Amijan Marcelin donosi BOWERSOCK 1978: 7-8.

186


Slika 1.

Derivacija iz Amijanova djela tekla je paralelno s izravnim preuzimanjem Euna-pija, tako da je Eunapijev tekst do autora Epitome de Caesaribus stigao u dva oblika: integralnom, po ugledu na sm izvorni grki predloak, i preraenom, iltriranom u sklopu Amijanovih Res gestae koje su u Epitome de Caesaribus ostavile i tragove izvornoga Amijanovog doprinosa. Schlumbergerovo gledite o istovremenom pre-uzimanju podataka iz nepoznatog vrela u Res gestae, Eunapijevu Povijest i Epitome de Caesaribus poivalo je uglavnom na konvencionalnoj dataciji Eunapijeva djela u 395. godinu, to bi znailo da su sva tri autora koja su stvarala svoja djela tijekom prve polovice 90-ih godina 4. stoljea imala na raspolaganju isti izvor. U tom bi sluaju doista bilo kronoloki nemogue da Amijan Marcelin i autor Epitome de Caesaribus konzultiraju Eunapijevo djelo, nastalo nakon Amijanovih Res gestae te priblino iste godine kada i Epitome. No, Barnes je s uspjehom pokazao kako je prvo izdanje Eunapijeve Povijesti kompletirano s bitkom kod Hadrijanopola 378. godine kao posljednjim spomenutim dogaajem, to znai da treba napustiti konven-cionalnu dataciju u 395. godinu.24 Time je Schlumbergerovom prijedlogu oduzeta

24 BARNES 1976 je na taj nain revidirao postavke CHALMERSA 1960: 152 i d., koji je (uz NORMAN 1957) prvi eksplicitnije doveo u vezu dvojicu povjesnika, pri emu je bio primoran pretpostaviti vodei se konvencionalnom datacijom prvog izdanja Eunapijeve Povijesti da je ova izlazila u etapama, sukcesivno. Revidiranje datacije uinilo je pribjegavanje ovakvom rjeenju nepotrebnim. Proputanje problematiziranja datacije Eunapijeve Povijesti je, kako istie BOWERSOCK 1990: 246-247, jedan od rijetkih nedostataka sinteze J. Matthewsa iz 1989., koji registrira problem, ali ne posveuje pozornost njegovu rjeavanju. LIEBESCHUETZ 2003: 180-184 donosi niz novih i uvjerljivih argumenata u prilog dataciji prvog izdanja Eunapijeve Povijesti oko 379. godine. Uz ovakvu dataciju pristaje i BOWERSOCK 1978: 7-8 i bilj. 10. Usp. suprotno gledite: GOULET 1980: 66, bilj. 42 i 43, 72. Uz argumente Barnesa, Liebeschuetza,

187


dokazna snaga, a Amijan Marcelin, Zosim i anonimni epitomator su spram Eunapija postavljeni u neusporedivo loginiji odnos, istovremeno ovakvom ilijacijom obja-njavajui slinost itavih odlomaka Epitome de Caesaribus s Eunapijevom Povijesti.

Slika 2.

Schlumbergerov spomenuti izvor x, iju je upotrebu postulirao u ovom kao i u prethodnim trima odsjecima Epitome de Caesaribus, anali su Virija Nikomaha Flavijana, isto djelo ije je koritenje pri sastavljanju DAI dokazivao T. ivkovi. Ovakva identiikacija izvora, kako je pokazao Barnes, poiva na Schlumbergerovoj konvencionalnoj dataciji Eunapija te zastarjeloj i potpuno neispravnoj dataciji zakljuenja Nikomahovih Anala (382. - 383.), to mu je i omoguilo da postulira kako su potonji mogli biti uzorom kako Eunapiju, tako i Amijanu Marcelinu. Meutim, novo datiranje Eunapijeva djela i preciziranje datacije Nikomahovih Anala ine prvo sedamnaest godina starijim, a drugo najmanje osam godina mla-im no to je smatrao Schlumberger, pa ovako uspostavljena kronologija potpuno iskljuuje mogunost da su Nikomahovi Anali bili izvorom Eunapijevoj Povijesti, a moda i Amijanovim Res gestae.

Bowersocka, Chalmersa i Normana koje ovdje nije bilo mogue u cijelosti prepriati treba svejedno napomenuti kako je preteiti dio Eunapijeve Povijesti izgubljen; ono to je sauvano dolo je do suvremenosti u obliku ekscerpata ili unos u srednjobizantska djela leksikonskog karaktera te iznosi priblino jednu petnaestinu cjelokupnog djela. Upravo zato to su od Eu-napijeve Povijesti ostali samo fragmenti rekonstruirani iz drugih djela, teko je sa sigurnou utvrditi je li ona ukljuivala dogaaje iz 390-ih godina. Uz to, valja primijetiti da je djelo Amijana Marcelina takoer zakljueno bitkom kod Hadrijanopola (kao posljednjim dogaajem Valentove vladavine), ali je sm tekst redigiran i objavljen tek 390. ili 391. godine. Za ovakvo datiranje Amijanova djela v. Cameronovu recenziju Symeove knjige CAMERON 1971: 259-262.

188


Druge dvije potekoe Schlumbergerove teze koje je istaknuo Barnes an-rovskog su i strukturalnog karaktera. Naime, njemaki je povjesniar implicirao kako Nikomahovo djelo sadri povijest careva,25 mada historiografska vrsta kao i svjedoanstvo same Epitome de Caesaribus (48, 11-12) sugeriraju da je povjesnik djelo posvetio najvjerojatnije prolosti Republike. Iako Epitome de Caesaribus ne potvruje izrijekom da je Teodozije I. crpio primjere upravo iz Nikomahova spisa, ipak daje naslutiti poneto o vladarevom historiografskom ukusu. Naime, Teodozije Veliki, kojemu su izgubljeni Anali bili posveeni i koji bijae diligens ad noscenda maiorum gesta, preferirao je tivo o ranijim, nesuvremenim razdobljima povijesnog razvitka: E quibus non desinebat exsecrari, quorum facta superba crudelia liberta-tique infesta legerat, ut Cinnam Marium Syllamque atque universos dominantium, praecipue tamen peridos et ingratos.26 Kako vidimo, exempla kojima se vladar vodio uglavnom potjeu iz razdoblja Republike (Cina, Marije, Sula), tako da se ini doputenim pretpostaviti kako je pisac Anala vjerojatno prilagodio svoje djelo ovim carskim kriterijima; okolnost, pak, to je Flavijanov vlastiti sin zajedno s Kvintom Aurelijem Simahom priredio novo izdanje Livijeve povijesti takoer ukazuje na in-teres za razdobljem rimske drave koje je prethodilo principatu i dominatu. Rijeima T. D. Barnesa: We simply do not know what Flavianus lost work contained: the suggestion that it dealt with the Roman Republic rather than recent imperial history has more in its favour than Paschoud allows, not least its title: following an esta-blished academic tradition, Servius deined annales in contradistinction to historia as non-contemporary history (on Aen. 1.373: eorum temporum quae aetas nostra non novit).27 Rijeju, Nikomahovi Anali, sudei po svemu, ipak nisu obraivali razdoblje 4. stoljea, te se ukupno u tom pogledu jo uvijek najuravnoteenijim doima zakljuak B. Crokea kako much scholarly energy has been devoted to di-vining connections and to disinterring fragments of lost historians in later writers. Sometimes the results are useful (e.g., the so-called Kaisergeschichte), but otherwise entirely dubious, such as attempts to locate traces in later writers of the lost Annales of Nicomachus Flavianus and then make assumptions about the work.28

25 SCHLUMBERGER 1974: 233-248.26 Epitome de Caesaribus, 48, 11-12 SABBAH 2003: 36-37. Takoer BURGESS 2005: 168-169,

bilj. 13, koji upozorava da je jedan od Nikomahovih daljih potomaka, Kvint Aurelije Memije Simah, napisao Rimsku povijest (Historia Romana) u sedam knjiga, izrijekom oponaajui svoje parentes. ire o problemu: VERBRUGGHE 1989: osobito 195-198 i 222, gdje je autor pokazao kako anrovsku distinkciju izmeu annales i historia u rimskoj historiograiji u stvari dugu-jemo povjesniarima 19. stoljea, dok su dva spomenuta pojma i u ranoj i u kasnoj antici bili sinonimi, tako da su rasprave na tu temu poput one koju je otvorio SCHLUMBERGER 1985 zapravo suvine. Bez jasnih zapisa iz vremena o sadraju nekog antikog povjesnikog djela, ne moemo na temelju generikih naziva poput annales saznati nita o njihovoj strukturi, stilu ili povijesnom razdoblju koje obrauju.

27 BARNES 2004: 123. ire o problemu: SCHLUMBERGER 1985.28 CROKE 2007: 568.

189


Drugi prigovor odnosi se na pretpostavljeno koritenje jednim te istim izvorom u svima etirima odsjecima epitomatorova spisa, koji je oigledno ipak varirao vrela kojima se koristio. Zadrku je Schlumberger nastojao nadoknaditi argumentacijom koja je trebala pokazati ujednaenost jezinih karakteristika izvora x (Anala Nikomaha Flavijana) unutar svih odsjeka. Time je problem prenio na morfoloko-stilsku razinu, preutno inzistirajui na pretpostavci da je epitomator reproducirao ne samo sadraj, tj. faktografske podatke izgubljenog nam predloka, ve i njegov speciini izriaj. Treba se u cijelosti suglasiti s Barnesom koji ovakvu argumentaciju karakterizira kao unveriiable and dubious. U dobro potkrijepljenim sluajevima kada je neporecivo koristio sadraj nekog starijeg autora, primjerice Aurelija Vik-tora unutar prvog odsjeka, epitomator je uz oigledna suglasja u sadraju pokazao gotovo posvemanju neusklaenost s izriajem predloka, tako da bi pretpostaviti da je na drugaiji nain pristupao izvoru x (ak i kad bi postojanje tog izvora bilo mogue dokazati) doista znailo odlaziti ultra crepidam.

Ukupan rezultat ralambe Barnesa i drugih ne ide, dakle, u prilog identiikaciji Nikomahova djela ni s jednim od izvora kojima se 395. godine sluio nepoznati epitomator.29 Valja naglasiti da Barnes ostavlja otvorenom mogunost da je u ovako impostiranoj ilijaciji izmeu Amijana Marcelina i anonimnog epitomatora mogla postojati jo jedna, nepoznata karika; i doista se Anali Nikomaha Flavijana kronoloki mogu uklopiti u tu sliku, jer su nastali neposredno nakon (ili, vjerojatnije, istovre-meno s) Res gestae Amijana Marcelina, izmeu 391. i 392. godine.30 Minucioznom ralambom gradiva vezanog uz Flavijana sauvanog u Teodozijevom zakoniku,

29 Usp. BURGESS 1995: 124, bilj. 48: Schlumberger, Epitome de Caesaribus, does in fact invoke another now lost source, the Annales of Nicomachus Flavianus (...), but this is otiose (since we do not know the exact content of the KG or anything about the Annales) and multiplies unknowns beyond any reasonable control.

30 BARNES 1976: 265 i T. 4. Ovaj historicus disertissimus, kako ga naziva suprug njegove unuke Kvint Fabije Memije Simah u posthumnom natpisu posveenom prosocero optimo oko 401. godine (CIL VI, 1782; causa occasionalis: brano povezivanje dviju monih senatorskih obitelji), kompromitirao se potkraj svoje karijere pred legitimnom teodozijanskom dinastijom pristavi uz uzurpatora Eugenija (392. - 394.). Nakon poraza i smrti potonjega u bitci na Fri-gidu (5. rujna 394.), Flavijan je, prema Ruinu (Historia ecclesiastica 2.33), zavrio svoj ivot samoubojstvom, iako je prema istom izvoru njegova upletenost u Eugenijevu uzurpaciju bila svedena na mjeru koja je svejednako omoguavala miran povratak Teodoziju I. (post aiam magistri horum et doctores errorum praecipueque Flavianus plus pudoris quam sceleris reus cure potuisset evadere eruditus admodum vir, mereri se mortem pro errore iustius quam pro crimine iudicaverit). Trideset i sedam godina nakon smrti Nikomah Flavijan je rehabilitiran, po svemu sudei zalaganjem unuka Apija Nikomaha Dekstera, naruitelja kipa i popratnog natpisa kojima je na Trajanovom forumu komemorirao zaslunog pretka, istovremeno prenosei tekst carskog dekreta kojim su suvladari Teodozije II. i Valentinijan III. izvrili restitutio pristini honoris inlustris et sanctissimae aput(!) recordationis Flaviani Senioris (CIL VI, 1783). Spo-menuti Flavijanov potomak tada je vrio slubu prefekta pretorija Italije, Ilirika i Afrike, to je zacijelo utjecalo na uspjenost postupka rehabilitacije. Ova epigraika svjedoanstva omogu-uju rekonstrukciju Flavijanovog cursus honorum, istovremeno dajui za sada jedine podatke

190


R. Malcolm Errington precizirao je vremenski raspon u kojem su Nikomahovi Anali nastajali: izmeu svibnja 391. i srpnja 392. godine.31 Prevaga anrovske neusklaenosti s pretpostavljenim gradivom u kombinaciji s poneto gustom kronologijom nastanka odnosnih djela (Amijan Marcelin 390./391., Epitome de Caesaribus 395., Nikomahovi Anali najranije 391., najkasnije 392. godine), dakle, gotovo posve dokida mogunost da su se Epitome de Caesaribus oslanjale na izgu-bljeno povijesno djelo rimskog aristokrata, a ovo opet na djelo Amijana Marcelina.

Ono to ipak posebno zauuje jest neoptereenost s kojom su se proizvoljno donosili zakljuci o pojedinim posuenicama iz Nikomahova djela, kao i potvr-dama da je odreena vijest preuzeta upravo iz izgubljenih anala tog povjesnika. Ta-kav postupak stvaranja okosnice za dalekosene zakljuke u potpuno nesauvanom povijesnom dijelu R. W. Burgess je nedavno primjereno okarakterizirao kao small cottage industry that has grown up around Flavianus history.32 Doista, osim

o njegovu historiografskom djelu. Kasniji, naime, od dvaju natpisa sadri obavijest o analima (annales) quos consecrari sibi a quaestore et praefecto suo Teodozije I. Veliki (379. - 395.). Nastali su, dakle, prije nego se Nikomah odmetnuo k protucaru Eugeniju, a u vrijeme kada je povjesniar obnaao funkciju Teodozijeva quaestor intra palatium (CIL VI, 1783 naziva ga quaestor aulae divi Theodosi) te prefekta pretorija Ilirika i Italije. ini se da je upravo tenja k viim astima, a ne toliko osobne poganske preferencije, motivirala Nikomaha Flavijana da se u odsudnom trenutku nakon prijeke smrti zapadnorimskog cara Valentinijana II. (15. svibnja 392.) stavi na stranu pretendenta Eugenija. Tada je tekla druga godina Flavijanove slube prefekta pretorija, koja je naprasno prekinuta kada je Teodozije I., neposredno po primitku vijesti o Va-lentinijanovoj smrti, na taj poloaj imenovao drugu osobu, izvjesnog Apodemija, oigledno pod dojmom ambicija Arbogasta i njegova tienika Eugenija, ali moebitno i nepovjerenja spram Flavijanove lojalnosti u novonastaloj situaciji. Sastavljanje Anala i njihovu posvetu Teodoziju mogue je, dakle, datirati iskljuivo prije nego se Flavijan odmetnuo od ovoga cara, tijekom kratkog razdoblja kada je (po prvi put) vrio slubu prefekta pretorija, od ranije nosei naslov quaestor intra palatium: rije je o dvogodinjem razdoblju izmeu 391. i 392. godine. (Ovaj je vremenski lk mogue dodatno kronoloki suziti uzmemo li u obzir da Anali gotovo sigurno prethode Apodemijevom imenovanju prefektom, a moda i smrti Valentinijana II. u svibnju 392.) Nee stoga biti mogue prihvatiti miljenje FESTYJA 1997: 469, bilj. 11, koji tvrdi da Aurlius Victor est prfet de Rome en 388-389, au moment o Nicomaque rdige ses Annales, samo kako bi dokazao da je Flavijan rabio djelo Aurelija Viktora. Neposredno po Eugenijevu ulasku u Italiju u proljee 393. godine, Flavijana zatjeemo u njegovom krugu; tada ponovno biva imenovan za prefekta pretorija Ilirika i Italije, dok je 394. godine biran za konzula sine collega. Ni jedna od ovih funkcija nije mu bila priznata od strane legitimnog cara Teodozija. O Nikomahovoj biograiji usp. ODONNELL 1978, MALCOLM ERRINGTON 1992, KUHOFF 1997, ROHRBACHER 2002: 106-107. O bitci na Frigidu v. BRATO 1994 i SPRINGER 1996.

31 MALCOLM ERRINGTON 1992: 444-453. Vidi i prethodnu bilj.32 BURGESS 2005: 168. Simptomatina je, na primjer, itava rasprava posveena poetku i kraju

Anala Nikomaha Flavijana usp. FESTY 1997. Takoer RATTI 1997 i RATTI 1999. Ipak, ra-sprava o strukturi i sadraju Nikomahovih Anala ni izdaleka se ne moe smatrati zavrenom. Iako je gotovo pouzdano da se pojavio prekasno (390./392.) da bi izvrio iole znaajan utjecaj kako na Amijana tako i na prvo izdanje Eunapija (378./379.), ne bi trebalo a limine odbacivati postojanje jednog narativnog vrela poganske provenijencije koje je bilo ukljueno u Eunapijeve izvore. Usp. SCHLUMBERGER 1985, BLECKMANN 1991, LIEBESCHUETZ 2003: 198 i bilj. 110.

191


same injenice o njihovom postojanju, identitetu autora i priblinom vremenu sastavljanja, ne raspolaemo nikakvim drugim podacima o Analima: jesu li pri-kazivali povijest Republike ili Carstva (ili obaju razdoblja), koji su kronoloki raspon pokrivali svojim sadrajem, koliko su bili opseni, kakav je anrovski pristup autor primijenio u naraciji, kakvi su bili njegovi historiografski kriteriji.33 Mogue je, bez pretjerivanja, konstatirati da o Analima Nikomaha Flavijana moderna historiograija nema upravo nikakvih relevantnih saznanja. Drugim rijeima, sve to je o vezi tog djela s drugim sauvanim ili rekonstruiranim kasnoantikim povjesnicama postulirala dosadanja literatura, ne moe se ak podvesti ni pod domenu hipoteze, ve jedino spekulacije. U svemu, dakle, ini se da je jedini razlog zato je Nikomahovo djelo bilo identiicirano kao izvor pojedinim sauvanim povijesnim narativima bio taj to je ono jedino i stajalo na raspolaganju povjesniarima i ilolozima, u neprekidnoj potrazi za izvorom-karikom. Ali, gola injenica to se osim na komemorativnom natpisu iz Rima nisu sauvale vijesti o nekim drugim povijesnim sastavcima ne ovlauje nas da fantomske Anale poistovjeujemo s predlokom ovoj ili onoj spornoj povijesti.

Zakljuno preostaje konstatirati da Epitome de Caesaribus, ni u posljedn-jem odsjeku ni u cjelini djela, gotovo sasvim izvjesno nije rabila Flavijanove Anale kao jedan od svojih izvora. Poveznice Saetka o carevima (Epitome de Caesaribus) s Porirogenetovim spisom iziskuju, dakle, drugaije objanjenje. Ovdje emo mu obratiti samo pristupna razmatranja.

Dok je, naime, u sluaju prve treine segmenta DAI XXIX/3-15 (od do ) gotovo posve sigurno rije o etimolokom, ahistorijskom povezivanju Rima s dalmatinskim Romanima i Dioklecijanovom postojbinom,34 drugi (od do ) i osobito trei dio citiranog teksta mnogo su zanimljiviji. Panju emo zasad posvetiti ovom posljednjem: , , , . Naime, uz Arhiakonovu kroniku, Porirogenet je jedini srednjovjekovni pisac koji donosi podatak o Dioklecijanu kao utemeljitelju i

33 Rijeima R. W. Burgessa: We know only three facts about this work: its name (annales), its date (390 or later), and the fact that Theodosius I requested that it be dedicated to him. Nothing else. We do not know if it was a history of the Republic or the Empire (or both); we do not know when it began or ended; we do not know if it was long or short; we do not know the attitudes or approaches that Flavianus took towards the history he narrated or the people he described. Nothing. BURGESS 2005: 168. U svjetlu svega navedenog, posve je nejasno kako su se uvrijeili zakljuci o preuzimanju ovog ili onog podatka ili neke speciine frazeologije iz Nikomahovih Anala.

34 LONAR 2002: 117-118. Po uzoru na ovu reenicu iz XXIX. poglavlja nastale su istovjetne reenice u XXXI., XXXIII., XXXV. i XXXVI. poglavlju.

192


eponimu Dokleje (u blizini dananje crnogorske Podgorice, kod ua Zete u Morau). Toma Arhiakon taj detalj dodatno obogauje vijestima o carevim graditeljskim pothvatima u Rimu i Panoniji (HS IV, 2, 18-25): Preter alia quidem multa ediicia Rome fecit ieri termas. In Pannonie partibus in coninio Rutenie quoddam construxit ediicium ex lapidibus porireticis satis excellens, quod ad-huc, licet dirutum, magnum tamen inde transeuntibus admirationis spectaculum prestat, sicut legitur in ystoria quatuor coronatorum. In terra uero Getarum, que nunc Seruia seu Rasia nuncupatur, prope stagnum quoddam ciuitatem fecit construi, quam ex suo nomine Diocliam appellauit.

Asocijacija cara i Dokleje vrlo je stara; M. Lonar upozorio je kako je meu predsrednjovjekovnim izvorima sauvana jo jedino u djelu nepoznatog autora Epitome de Caesaribus (dovrenom 395.), koje je, kako je ve navedeno, dugo bilo pripisivano Sekstu Aureliju Viktoru (oko 320. oko 390.):

Diocletianus Dalmata, Anulini senatoris libertinus, matre pariter atque op-pido nomine Dioclea, quorum vocabulis, donec imperium sumeret, Diocles appellatus, ubi orbis Romani potentiam cepit, Graium nomen in Romanum morem convertit, imperavit annis viginti quinque. (Epit. de Caes. 39, 1)

Podudarnost vijesti dvaju srednjovjekovnih pisaca (bizantskog cara i splitskog kroniara) u podatku o gradnji Splita i tradiciji o carevom doklejskom porijeklu te injenica da izravnog meusobnog preuzimanja izmeu Porirogeneta i Ar-hiakona nije moglo biti, upuuje na zajedniki izvor, pri emu se mlai Toma Arhiakon, ini se, koristio opirnijom i bolje upuenom redakcijom takozva-nih Gesta Diocletiani, a stariji Konstantin Porirogenet raspolagao saetijom varijantom.35 Vie naznaka upuuje da se taj zajedniki izvor uvao u Splitu.36 U tom smjeru valja usmjeriti budua istraivanja.

35 LONAR 2002: 125. CAMBIJU 2003: 104. Ovo je, nasuprot, osnova za pretpostavku da je Toma Arhiakon poznavao spis Konstantina Porirogeneta. Nije, meutim, vjerojatno da je splitskom kroniaru u 13. stoljeu bio na raspolaganju carev spis, jer je ovoga pronaao i objavio Meursius istom 1611. godine. Ima, meutim, naznaka da je u junoj Dalmaciji u 16. stoljeu kolala jedna inaica DAI, jer je oigledno bila na raspolaganju Ludoviku Crijeviu Tuberonu (1459. - 1527.) i Mavru Orbiniju, koji je i spominje u svom Il Regno degli Slavi (1601.). Vidi IVKOVI 2006 i IRKOVI 2011: 62.

36 LONAR 2002: 122, 125, 127.

193


BibliograijaIzvoriDAI = Konstantin Porirogenet, De administrando imperio / O upravljanju carstvom, prije-

vod i komentari N. Tomai, G. Moravcsik, R. J. H. Jenkins, Zagreb: Dom i svijet, 2003.Epit. de Caes. = Incerti auctoris Epitome de Caesaribus, Sexti Aurelii Victoris Liber de

Caesaribus. Praecedunt Origo gentis Romanae; et Liber de viris illustribus urbis Romae. Subsequitur Epitome de Caesaribus, rec. F. Pichlmayr, Stuttgart: Teubner, 1911., 131-176.

Eutrop. Brev. = Eutropi Breviarium ab Urbe condita cum versionibus Graecis et Pauli Landolique additamentis, Monumenta Germaniae Historica, Auctores antiquissimi, tom. II, ed. H. Droysen, Berolini: Apud Weidmannos, 1879.

HS = Toma Arhiakon, Historia Salonitana: povijest salonitanskih i splitskih prvosve-enika, prir. O. Peri, M. Matijevi Sokol, R. Katii, Split: Knjievni krug, 2003.

Sexti Aurelii Victoris Liber de Caesaribus. Praecedunt Origo gentis Romanae; et Liber de viris illustribus urbis Romae. Subsequitur Epitome de Caesaribus, rec. F. Pichlmayr, Stuttgart: Teubner, 1911.

LiteraturaANI, Mladen. 2010. Zamiljanje tradicije: Vrijeme i okolnosti postanka 30. glave djela De

administrando imperio. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 42: 133-151.ANI, Mladen. 2011. Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani. Tragom zabune koju je

prouzroilo djelo De administrando imperio. U: Hum i Hercegovina kroz povijest. Zbornik radova s meunarodnoga znanstvenog skupa odranog u Mostaru 5. i 6. studenog 2009., ur. I. Lui, 217-278. Zagreb: Hrvatski institut za povijest.

BARNES, Timothy D. 1976. The Epitome de Caesaribus and its sources. Classical Philology LXXI/3: 258-268.

BARNES, Timothy D. 2004. The Historia Augusta, Nicomachus Flavianus, and Peter the Patrician. Classical Review N.S. LIV/1: 120-124.

BASI, Ivan. 2010. Gradovi obalne Dalmacije u De administrando imperio: najstarija povijest Splita u svjetlu dvaju pojmova Konstantina VII. Porirogeneta. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 42: 65-82.

BLECKMANN, Bruno. 1991. Die Chronik des Johannes Zonaras und eine pagane Quelle zur Geschichte Konstantins. Historia XL/3: 343-365.

BONAMENTE, Giorgio. 2003. Minor Latin historians of the fourth century A.D. U: Greek and Roman historiography in Late Antiquity. Fourth to Sixth Century A.D., ed. G. Marasco, 85-125. LeidenBoston: Brill.

BOWERSOCK, Glenn W. 1978. Julian the Apostate. Cambridge, Ma.: Harvard University Press.BOWERSOCK, Glenn W. 1990. J. Matthews, The Roman Empire of Ammianus, London:

Duckworth, 1989. Journal of Roman Studies 80: 244-250.BRATO, Rajko. 1994. Bitka pri Frigidu v izroilu antinih in srednjevekih avtorjev. Zgodo-

vinski asopis XLVIII/1: 5-45.

194


BURGESS, Richard W. 1995. On the date of the Kaisergeschichte. Classical Philology 90/2: 111-128.

BURGESS, Richard W. 2005. A common source for Jerome, Eutropius, Festus, Ammianus, and the Epitome de Caesaribus between 355 and 378, along with further thoughts on the date and nature of the Kaisergeschichte. Classical Philology 100/2: 166-192.

CAMBI, Nenad. 2003. Toma Arhiakon, Dioklecijan, tetrarsi, Dioklecijanova palaa. Staro-hrvatska prosvjeta ser. III, 30: 103-112.

CAMERON, Alan. 1971. Ronald Syme, Ammianus and the Historia Augusta, Oxford, Clarendon Press, 1968. Journal of Roman Studies 61: 255-267.

CHALMERS, Walter R. 1960. Eunapius, Ammianus Marcellinus, and Zosimus on Julians Persian expedition. Classical Quarterly X/2: 152-160.

CROKE, Brian. 2007. Late Antique historiography, 250-650 Ce. U: A Companion to Greek and Roman Historiography, vol. II, ed. J. Marincola, 567-581. Malden, Mass.OxfordVictoria: Blackwell.

IRKOVI, Sima. 2011. Izvori Mavra Orbina: addenda et corrigenda. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 43: 57-64.

DINO, Danijel. 2010. Priam ti priu: ideoloko-narativni diskursi o dolasku Hrvata u De administrando imperio. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 42: 153-165.

, . 2002. , I-III . ., : .

FESTY, Michel. 1997. Le dbut et la in des Annales de Nicomaque Flavien. Historia XLVI/4: 465-478.

GOULET, Richard. 1980. Sur la chronologie de la vie et des oeuvres dEunape de Sardes. Journal of Hellenic Studies 100: 60-72.

HOWARD-JOHNSTON, James. 2001. The De administrando imperio: a re-examination of the text and a re-evaluation of its evidence about the Rus. U: Les centres proto-urbains russes entre Scandinavie, Byzance et Orient. Actes du Colloque International tenu au Collge de France en octobre 1997, ed. M. Kazanski, A. Nercessian, C. Zuckermann, 301-336. Paris: P. Lethielleux.

KATII, Radoslav. 1993a [1988]. Aediicaverunt Ragusium et habitaverunt in eo. Tragom najstarijih dubrovakih zapisa. Starohrvatska prosvjeta ser. III, 18: 5-38. Pretisnuto u: Uz poetke hrvatskih poetaka: iloloke studije o naem najranijem srednjovjekovlju, 131-160. Split: Knjievni krug.

KATII, Radoslav. 1993b [1987]. Vetustiores ecclesiae Spalatensis memoriae. Starohrvatska prosvjeta ser. III, 17: 17-51. Pretisnuto u: Uz poetke hrvatskih poetaka: iloloke studije o naem najranijem srednjovjekovlju, 99-130. Split: Knjievni krug.

KUHOFF, Wolfgang. 1997. Virius Nicomachus Flavianus. U: Biographisch-Bibliographisches Kirchenlexikon, Bd. XII, ed. F.-W. Bautz, T. Bautz, 1442-1456. Herzberg: Verlag Traugott Bautz.

LIEBESCHUETZ, Wolf. 2003. Pagan historiography and the decline of the Empire. U: Greek and Roman historiography in Late Antiquity. Fourth to Sixth Century A.D., ed. G. Marasco, 177-218. LeidenBoston: Brill.

195


LONAR, Milenko. 1992. Porirogenetova seoba Hrvata pred sudom novije literature. Diadora 14: 375-448.

LONAR, Milenko. 2002. Filoloka analiza Porirogenetovih vijesti o Hrvatima. Doktorska disertacija, rukopis. Filozofski fakultet u Zadru.

MALCOLM ERRINGTON, Robert. 1992. The Praetorian Prefectures of Virius Nicomachus Flavianus. Historia XLI/4: 439-461.

MARGETI, Lujo. 2002. Najnovija literatura o tzv. seobi Hrvata. Rad HAZU 485: 77-128.MATTHEWS, John. 1989. The Roman Empire of Ammianus. London: Duckworth.NORMAN, A. F. 1957. Magnus in Ammianus, Eunapius, and Zosimus: New Evidence. Cla-

ssical Quarterly VII/3-4: 129-133.ODONNELL, James J. 1978. The career of Virius Nicomachus Flavianus. Phoenix 32: 129-143.PASCHOUD, Franois. 1994. Nicomaque Flavien et la connexion byzantine (Pierre le Patrice

et Zonaras): propos du livre rcent de Bruno Bleckmann. Antiquit Tardive 2: 71-82.RATTI, Stphane. 1997. Jrme et Nicomaque Flavien: sur les sources de la Chronique pour

les annes 357364. Historia XLVI/4: 479-508.RATTI, Stphane. 1999. DEutrope et Nicomaque Flavien lHistoire Auguste: bilans et pro-

positions. Dialogues dhistoire ancienne 25/2: 247-260.ROHRBACHER, David. 2002. The Historians of Late Antiquity. LondonNew York: Routledge.SABBAH, Guy. 2003. Ammianus Marcellinus. U: Greek and Roman historiography in Late

Antiquity. Fourth to Sixth Century A.D., ur. G. Marasco, 43-84. LeidenBoston: Brill.SCHLUMBERGER, Jrg. 1974. Die Epitome de Caesaribus: Untersuchungen zur heid-

nischen Geschichtsschreibung des 4. Jahrhunderts n. Chr. Mnchen: Verlag C. H. Beck (Vestigia: Beitrge zur alten Geschichte, 18).

SCHLUMBERGER, Jrg. 1985. Die verlorenen Annalen des Nicomachus Flavianus: ein Werk ber Geschichte der rmischen Republik oder Kaiserzeit? U: Bonner Historia Augusta-Co-lloquium 1982/83, ur. J. Straub, 305-329. Bonn: Habelt.

SPRINGER, Matthias. 1996. Die Schlacht am Frigidus als quellenkundliches und literatur-geschichtliches Problem. U: Westillyricum und Nordostitalien in der sptrmischen Zeit / Zahodni Ilirik in severozahodna Italija v poznorimski dobi, ur. R. Brato, 45-94. [Situla 34]. Ljubljana: Narodni muzej.

VAB, Mladen. 1995. Dananje stanje historiograije o pojavi Hrvata na istonoj obali Jadrana. U: Etnogeneza Hrvata, ur. N. Budak, 54-60. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta.

VEDRI, Trpimir. 2010. Razgovor ugodni: Konstantin VII Porirogenet i percepcije najranije hrvatske povijesti. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 42: 13-36.

VERBRUGGHE, Gerald P. 1989. On the meaning of Annales, on the meaning of annalist. Philologus 133/2: 192-230.

IVKOVI, Tibor. 2006. Constantine Porphyrogenitus and the Ragusan authors before 1611. LIII: 145-164.

IVKOVI, Tibor. 2010. An unknown source of Constantine Porphyrogenitus. Byzantinoslavica LXVIII/1-2: 129-143.

196


Some Issues Concerning the Textual Transmission of Porphyrogenitus Sources for the Chapters on Dalmatia in the De

Administrando Imperio

The problem of written sources that the Byzantine emperor Constantine VII Porphyrogenitus used when he composed Chapter 29 of the treatise De Admini-strando Imperio (i.e. the description of Diocletians palace and the city of Split as well as their association with this Roman emperor) was recently scrutinized by Serbian historian Tibor ivkovi. Basing his opinion on several linguistic characteristics of the mentioned text as well as on some chronological coinci-dences, he assumed that the source used by the author of the De Administrando Imperio should be via so-called Summary about the Emperors (Epitome de Ca-esaribus) identiied with the lost Annales, written by the late Roman historian Virius Nicomachus Flavianus (died in 394). ivkovis arguments are considered in detail, denying the possibility that the sources used by Porphyrogenitus and his editorial staff had anything to do with Flavianus Annales. Finally the author submits his own explanation of the link between the Epitome de Caesaribus and De Administrando Imperio.

Keywords: Constantine VII Porphyrogenitus, De administrando imperio, sources, Virius Nicomachus Flavianus, Epitome de Caesaribus

Kljune rijei: Konstantin VII. Porirogenet, De administrando imperio, izvori, Virije Nikomah Flavijan, Epitome de Caesaribus

RADOVI44

ZAGREB 2012.

FILOZOFSKI FAKULTET SVEUILITA U ZAGREBUZAVOD ZA HRVATSKU POVIJEST

INSTITUTE OF CROATIAN HISTORYINSTITUT FR KROATISCHE GESCHICHTE

ZAVOD ZA HRVATSKU POVIJESTFILOZOFSKOGA FAKULTETA SVEUILITA U ZAGREBU

Izdava / PublisherZavod za hrvatsku povijest

Filozofskoga fakulteta Sveuilita u ZagrebuFF-press

Za izdavaa / For PublisherDamir Boras

Glavni urednik / Editor-in-ChiefHrvoje Graanin

Urednitvo / Editorial BoardBruna Kunti-Makvi (stara povijest), Zrinka Nikoli Jakus (srednji vijek),

Hrvoje Petri (rani novi vijek), eljko Holjevac (moderna povijest),Tvrtko Jakovina (suvremena povijest), Silvija Pisk (mikrohistorija i zaviajna povijest)

Meunarodno uredniko vijee / International Advisory BoardDenis Alimov (Sankt Peterburg), ivko Andrijaevi (Niki), Csaba Bks (Budapest), Rajko

Brato (Ljubljana), Snjeana Buzov (Columbus, Ohio), Svetlozar Eldarov (Soija), Toni Filiposki (Skopje), Aleksandar Foti (Beograd), Alojz Ivanievi (Wien),

Egidio Iveti (Padova), Husnija Kamberovi (Sarajevo), Karl Kaser (Graz), Irina Ognyanova (Soija), Gza Plffy (Budapest), Ioan-Aurel Pop (Cluj),

Nada Proeva (Skopje), Alexios Savvides (Kalamata), Vlada Stankovi (Beograd), Ludwig Steindorff (Kiel), Peter tih (Ljubljana)

Izvrna urednica za tuzemnu i inozemnu razmjenu / Executive Editor for Publications Exchange

Kristina Milkovi

Tajnik urednitva / Editorial Board AssistantDejan Zadro

Adresa urednitvaZavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet Zagreb,

Ivana Luia 3, HR-10 000, ZagrebTel. ++385 (0)1 6120 150, 6120 158, faks ++385 (0)1 6156 879

asopis izlazi jedanput godinje

Ovi su Radovi tiskani uz inancijsku potporuMinistarstva znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske,

Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

asopis je indeksiran u sljedeim bazama/The Journal is indexed in the following databases:Directory of Open Access Journals, EBSCO

RADOVI ZAVODA ZA HRVATSKU POVIJESTFILOZOFSKOGA FAKULTETA SVEUILITA U ZAGREBU

Knjiga 44

Naslovna stranicaIva Mandi

Graiko oblikovanje i raunalni slogMarko Marakovi

LekturaJulija Baruni Pletikosi

TisakDOMAGRAF d.o.o.

Naklada300 primjeraka

asopis je u digitalnom obliku dostupan na Portalu znanstvenih asopisa Republike Hrvatske Hrak http://hrcak.srce.hr/radovi-zhp

The Journal is accessible in digital form at the Hrcak - Portal of scientiic journals of Croatia http://hrcak.srce.hr/radovi-zhp

basic_-_neka_pitanja tekstualne transmisije izvora porfirogenitovih poglavlja o dalmaciji

Documents