RafaelaR

1

Anna

RafaelaR

2

Barbara Cartland

Ljubav za kormilom

Anna

RafaelaR

3

LJUBAV ZA KORMILOM

“Kako ću to podnijeti? Kako se mogu udati za ikoga osim tebe?” Na svoje veliko nezadovoljstvo, kapetan Conrad Horn, junak Napoleonovih ratova,

mora otploviti do Kariba s neželjenom gošćom na svom brodu. To je lady Delora, buduća supruga guvernera Antigue - rastrošnog plemića kojega nikad nije upoznala.

Usred žestokih oluja i još žešćih bitaka, Conrad i Delora se beznadno zaljubljuju, shvaćajući da im dužnost onemogućuje da ikada budu sretni zajedno. Srećom, kad se ljubav rodi za kormilom, najcrnji sati uvijek prethode svitanju zore ...

Pomorski prizori i povijesna pozadina u ovom romantičnom romanu su autentični. Nadahnuo ih je i pomogao pri njihovom bilježenju admiral Kraljevske flote grof Mountbatten od Burme, a sav prihod od ovog romana odlazi u korist Zaklade Mountbatten.

Anna

RafaelaR

4

Barbara Cartland

LJUBAV ZA KORMILOM

Roman je inspiriran admiralom Kraljevske flote, grofom Mountbattenom od Burme,

koji je pomogao pri njegovu stvaranju

Anna

RafaelaR

5

Prvo poglavlje

Kapetan Conrad Horn je kočijom stigao u Whitehall ispred Mornaričkog stožera. Dok je prolazio kroz nasvođeni ulaz, pogledao je sidro na vrhu četiri korintska stupa i pomislio, kao i mnogo puta ranije, da je impresivno kako i dolikuje.

Najavio se slugi koji je stajao u ulazu i primijetio iskricu divljenja u njegovom pogledu. Na to je Conrad Horn bio naviknut, sve otkako se njegov brod usidrio. Činilo mu se kao da mu poklici oduševljenja još uvijek odzvanjaju u ušima.

“Tigar!”, “Tigar Horn!”, “Tigar!” vikalo je mnoštvo dok se okupljalo u luci i dvorištima. Aplauz i čestitke su ga pratili sve do Londona. Još uvijek se činilo nevjerojatnim da je preživio putovanje u kojemu su svi izgledi bili protiv njega, a to je on, budući da je bio profesionalni pomorac, dobro znao. A ipak, nije mogao ni sanjati da će brodolom francuskih brodova koji je ostavio iza sebe predstavljati još jedan čavao u Napoleonovu lijesu.

Vidio je kako se sluga vraća, no prije nego što je stigao do njega, čovjek u uniformi se pojavio na vratima u prolazu i uzviknuo:

“Conrade! Nadao sam se da ću te vidjeti.” Šepajući mu je prišao i ispružio ruku koju je kapetan Horn žustro stisnuo. “Johne! Kako si? Brinuo sam se za tebe, ali nisam očekivao da ću te ovdje naći.” “Posrećilo mi se; našao sam posao na kopnu, ali nije vjerojatno da ću opet na more.” “Mrzit ćeš takav život”, rekao je Conrad Horn suosjećajno. “Ipak, još nosiš

uniformu.” “Bojao sam se da ću biti nepokretan do kraja života, ali su me kirurzi izvukli - bolje

rečeno, izvukla me moja žena koja je bolja doktorica od svih njih zajedno.” “To i nije teško postići”, rekao je Conrad Horn napravivši grimasu. Nastala je tišina dok su obojica razmišljala o nesposobnim kirurzima na brodovima

koji su bili šokantno neuki. Bili su samo malo bolji od običnih mesara i često su oni bili odgovorni za smrt više svojih ljudi nego što su ih poubijali neprijatelji.

“Pričamo o meni, a zapravo bismo trebali pričati o tebi”, rekao je zapovjednik Huskinson. “Znaš da imaš sve moje čestitke, Conrade. Tvoji izvještaji su najuzbudljivije avanturističke priče što sam ih ikada pročitao.”

“Volio bih da si bio sa mnom.” “I ja bih to volio”, priznao je njegov prijatelj. “Samo si ti mogao izvesti takve žestoke

noćne napade uzduž obale i samo ti si mogao izbjeći neprijatelja, iako su oni bili brojčano nadmočniji.”

Obojica su se nasmijala jer je kapetan Conrad Horn gotovo dječjom šalom uspio izbjeći dvije velike neprijateljske fregate u Biskajskom zaljevu. Njegova mala fregata Tigar je već nanijela toliko štete Napoleonovoj floti koja je kod Trafalgara bila tako teško oštećena da je Tigar postao metom koju su gonili svi Francuzi i sve europske sile koje je Francuska pokorila.

Događaj o kojem je John Huskinson govorio se odigrao u sumrak. Shvativši da nije samo brojčano, već i oružano slabiji, Conrad Horn je punom snagom jedara plovio cijelu noć pokušavajući pobjeći svojim progoniteljima. No, sljedećeg se dana lov nastavio, a sljedeće su se večeri već opasno približili Tigru. Kad se smračilo, Conrad Horn je u

Anna

RafaelaR

6

očajničkom pokušaju nadmudrio neprijatelje trikom. U more je spustio kadu u kojoj je bila zapaljena svjetiljka i pustio neprijatelje da je prate, a on je naglo promijenio kurs. U zoru sljedećeg dana, dvije su francuske fregate pretraživale praznu pučinu.

“Volio bih da sam mogao vidjeti lica tih 'žabara'!” nasmijao se zapovjednik Huskinson, a Conrad Horn mu se pridružio. Tigar više nije morao bježati, a brodovi koje su doveli kući poput trofeja, uz one koje su potopili, su učinili Conrada Horna junakom zemlje kojoj je već bilo dosta rata i koja je htjela slušati samo o pobjedama.

Sluga u livreji je čekao povoljan trenutak da zaokupi njegovu pažnju. “Lord će Vas sada primiti, gospodine”, rekao je s poštovanjem. John Huskinson je spustio ruku na prijateljevo rame i rekao: “Idi primiti svoje čestitke. Ti si lordov uzorni junak u ovom trenutku i neću ti reći

što je sve pripremio za tebe da ti ne pokvarim iznenađenje.” “Drago mi je što sam te vidio, Johne”, rekao je Conrad Horn. “Čuvaj se.” Dok je odlazio, nije mislio o sebi, već o promjeni koju je primijetio kod svoga

prijatelja. Rane koje je John Huskinson zadobio u bitci su uzrokovale bljedilo i mršavost. Uopće nije nalikovao visokom, jakom muškarcu kakav je bio prije bitke kod Trafalgara.

Conrad Horn je uzdahnuo. Uvijek bi ga zaboljelo kad bi pomislio koliki muškarci nisu poginuli u pomorskim bitkama, već su bili osakaćeni i nepokretni do kraja života.

Sluga je otvorio masivna vrata i najavio: “Kapetan Conrad Horn, gospodine!” Conrad Horn je ušao u veliki, udobni ured koji je imao pogled na Konjušarsku

paradu. Prvi lord Mornaričkog stožera, viskont Melville, ustao je da ga pozdravi. “Dobro došao kući, Horne!” rekao je. “Čestitam, a čestitaju ti i svi članovi

Mornaričkog stožera na briljantnom postignuću. Svi smo ti vrlo zahvalni.” “Hvala Vam, lorde.” Viskont Melville je sjeo i pokazao na stolicu ispred sebe. “Sjednite, kapetane Horn!” pozvao ga je službenim tonom. Conrad Horn je poslušao i pomalo oprezno čekao što će mu Prvi lord reći. Znao je

da će njegov podvig vjerojatno rezultirati unaprijeđenjem na veći brod od male fregate kojom je trenutačno zapovijedao. Osim toga, trebat će dva ili tri mjeseca da se Tigar popravi i osposobi za more. U posljednjoj je bici bio teško oštećen.

Svaki kapetan je sanjao o brodu kakvim bi volio zapovijedati, ali vrlo ih je malo dobilo priliku ostvariti svoje ambicije. Pošto su u tijeku bile bitke s Francuzima,

Kraljevska mornarica je koristila svaki brod koji je bio u stanju da se otisne na more.

Prva rečenica koju je viskont Melville izrekao je izražavala ono što je Conrad Horn već znao.

“Kapetane Horn, u ovom trenutku je u opticaju preko šesto brodova s posadom od preko 130 127 ljudi.”

Zastao je da svoju izjavu učini dramatičnijom, a onda nastavio: “A sve dok rat ne završi, svaki od tih brodova je od presudne važnosti u nekom

dijelu svijeta.” Ponovno je zastao, ali pošto Conrad Horn nije našao razlog da mu odgovori,

jednostavno je nastavio šutjeti.

Anna

RafaelaR

7

“Prema tome, ne možemo si priuštiti da izgubimo nijedan brod, od najmanje brodice do najvećeg broda s tri palube”, nastavio je viskont. “Naravno, naši najvrjedniji brodovi su oni koji su novi i, prema tome, najučinkovitiji. “

U očima Conrada Horna se pojavio uzbuđen izraz kad je Prvi lord nastavio: “Sjetit ćete se”, rekao je, “da je Caesar bio prvi od novih engleskih brodova s dvije

palube koji je porinut 1793.g. Drugi brod, izgrađen u isto vrijeme, slične građe, ali s nekim inovacijama koje smo preuzeli od Francuza, postao je vodeći brod admirala Nelsona nakon bitke na Nilu.”

“Sjećam se toga, lorde.” “Tom je prilikom”, nastavio je pomalo pompoznim tonom lord, “osvojen novi

francuski brod Franklin, a njegov je vice-admiral zarobljen. Ispostavilo se da tako dobro plovi punim jedrima da je odlučeno da se izgradi osam takvih brodova.”

Ponovno je zastao i zaustavio pogled na licu Conrada Horna, a onda je polako i razgovijetno rekao:

“Jedan takav brod je spreman da krene na more u sljedeća dva tjedna.” “Gospodine, hoćete li reći ... “, počeo je Conrad Horn, ali ga je Prvi lord prekinuo i

nastavio: “Hoću reći, kapetane, da Vam Vaš veličanstveni podvig daje pravo da preuzmete

komandu nad tim brodom koji je Njegovo Visočanstvo nazvalo: Nepobjedivi!” Kapetan Horn se zagledao u Prvog lorda. Novi brod - s dvostrukom palubom i

topovima kalibra četrdeset dva i dvadeset četiri - nadmašivao je sva njegova očekivanja. “Kako Vam mogu iskazati svoju zahvalnost, lorde?” upitao je, svjestan da mu se u

glasu nazire uzbuđenje koje nije uspio suzbiti. “Možda biste me prvo trebali pitati što će Vam biti naređeno”, rekao je viskont i

blijedo se nasmiješio. “Pretpostavljam da ću ploviti Mediteranom, lorde.” “Onda se varate”, odgovorio je viskont. “Kapetane Horn, prvo plovite za Antiguu.” Primijetio je kako se na mladićevom licu pojavio iznenađen izraz. “Imamo dva razloga što Vas šaljemo tamo. Drugi razlog je da zaustavite američke

gusare koji nanose štetu našim brodovima.” Pošto je kapetan Horn tri godine bio odsutan, to mu je predstavljalo novost. Lord je

to shvaćao i objasnio muje: “Pretpostavljam da ste čuli da je u ovom ratu sa Sjedinjenim Američkim Državama

brodovlje na obje strane pretrpjelo velike štete, a to je rezultat pomorskih blokada.” “Lorde, moram priznati da nisam pomislio da i Amerika trpi posljedice”, odgovorio

je kapetan Horn. “Vjerujem da je britanska blokada uzrokovala komercijalnu propast mnogih

američkih trgovaca, a da budemo pošteni, Amerikanci su se imali razloga žaliti na drsko ponašanje kapetana Kraljevske mornarice koji su presretali njihove brodove!”

Kapetan Horn se namrštio. “U kojem smislu, gospodine?” “Disciplina i uvjeti službe u Kraljevskoj mornarici su uzrokovali manjak mornara

koji su potražili bolje radne uvjete i sigurnost na američkim brodovima.”

Anna

RafaelaR

8

Conrad Horn je stisnuo usne. Oduvijek je prezirao okrutnost i prisilno novačenje ljudi kojima je Mornarica pribjegavala. Često se novaci nisu mogli ni pozdraviti sa svojim ženama i obiteljima. Također je bio svjestan da su na mnogim brodovima, iako ne i na njegovom, uvjeti bili užasni, a kazne brutalne.

“Mislim da se neprijateljstvo između našeg naroda i američkog povećavalo tijekom rata s Francuskom, a pošto smo isprva posprdno mislili da Amerika nikada neće ući u rat sa svojom flotom od samo sedam fregata i tucetom manjih brodova, zanemarili smo opasnost.”

“Naravno, čuo sam da je predsjednik Madison potpisao objavu rata 1812.g.”, priznao je Conrad Horn, “ali sve je bilo gotovo već prošle godine i nisam pomislio da bi nam to moglo uzrokovati ikakvu dugoročnu štetu. “

“Ono što nismo očekivali”, nastavio je lord, “bio je velik broj gusarskih jedrenjaka koji su isplovili iz američkih luka i počeli vrebati britanske trgovačke brodove na putu od Kanade do Kariba.”

Glas mu se zaoštrio kad je rekao: “Zaplovili su čak i preko Atlantika i počeli operirati uz engleske i irske obale sve do North Capea i ometali trgovinske linije do Archangela.”

“Zacijelo su imali dobre brodove, lorde.” “Jesu, i još uvijek ih imaju!” složio se viskont. “Njihove fregate su brže i bolje

izgrađene od naših, a i posade su im sposobnije od naših.” “Nisam o tome imao pojma, gospodine!” uzviknuo je Conrad Horn. “Napadi američkih gusara kraj škotskih i irskih obala su u protekle tri godine

izazvale toliku zabrinutost u Lloyd'su da je teško dobiti potpis za policu osiguranja osim za iznimno velike premije.”

“Ne mogu vjerovati!” “Kad se budete našli u tim vodama”, rekao je viskont suho, “vidjet ćete da su

američki brodograditelji i projektanti izgradili brodove tako visoke kvalitete da su sposobni nadmašiti sve fregate i manje brodove Kraljevske mornarice, a i brze poštanske brodice s Kariba.” Zastao je, pa nastavio:

“Hrana je od presudne važnosti za taj otok, a upravo zato Nepobjedivi mora zaštititi naše trgovačke linije i riješiti nas prijetnje neovisnih gusara koji ne obraćaju pažnju na to što je rat između nas i Sjedinjenih Država gotov.”

“Gospodine, mogu samo reći da ću dati sve od sebe”, rekao je kapetan Horn tiho. Istovremeno mu je srce pjevalo od radosti na pomisao da će zapovijedati novim

brodom s dvostrukom palubom! Pitao se je li to bio kraj razgovora kad je Prvi lord rekao:

“Kapetane, rekao sam Vam da postoje dva razloga zašto putujete na Antiguu. Još Vam nisam rekao prvi.”

“Niste, gospodine.” “Otplovit ćete ravno na Antiguu jer ćete tamo prevesti buduću suprugu tamošnjeg

guvernera.” Kapetan je zaprepašteno šutio. Tada je, kao da ne može vjerovati što je čuo,

izgovorio: “Ženu? Gospodine, hoćete li reći da ću na brodu imati ženu?”

Anna

RafaelaR

9

“Kapetane Horn, mislim da Vam je ona zapravo neka rođakinja. Zove se lady Delora Horn, a njen brak s lordom Grammellom je ugovorio njen brat, grof Scawthorn, koji je sada na Antigui.”

Conrada Horna je to zaprepastilo više nego da je Prvi lord u njega ispalio cijeli topovski plotun. Prvi razlog za zaprepaštenje je bio opravdan. Kao i svi dobri kapetani u vrijeme rata, nije htio dopustiti ijednoj ženi da stupi na njegov brod. Drugi razlog je bio taj što je ona nosila isto prezime i očito mu je bila rođakinja, a on je svu svoju rodbinu prezirao, gotovo mrzio.

Djed Conrada Horna je bio mlađi brat trećeg grofa Scawthorna. Braća su se posvađala i tako pokrenula obiteljsku svađu koja je podijelila obitelj. Četvrti grof je nastavio očevu bitku s ocem Conrada Horna koji mu je bio bratić. Između njihovih obitelji nije bilo komunikacije, iako su svi znali što onaj drugi dio obitelji radi.

Pošto je u to vrijeme bio tek pripravnik, Conrad je prečesto bio zauzet na moru da se opterećuje obiteljskim svađama. On ih je smatrao besmislenim prepirkama među odraslim ljudima koji bi se trebali opametiti.

No, jednom je prilikom, dok je bio u Londonu, upoznao petog grofa Scawthorna i zaključio da je on tip čovjeka koji mu se uopće ne sviđa. Njegov bratić Denzil je uspio vrlo mlad postati buntovnim novopečenim bogatašem kakve su prezirali svi ugledniji građani. Pošto je titulu i veliko bogatstvo naslijedio kad su mu bile samo 22 godine, zanemarivao je ogromno obiteljsko imanje u Kentu, osim kad je tamo priređivao divlje zabave. Vrijeme je provodio uz piće, lov i londonske prostitutke. Njegovo ime je postalo simbolom za gužvu i nepotrebno nasilje u klubovima koje je posjećivao, a karikaturisti su uživali u prikazivanju skandala koje je izazivao i nesreći gotovo svih žena s kojima bi stupio u kontakt. Pošto se gorko sramio svojih obiteljskih veza, Conrad Horn je bio dovoljno hrabar da kaže:

“Gospodine, pretpostavljam da nije moguće da lady Delora otputuje na Antiguu nekim drugim brodom?”

“Ne mogu si priuštiti da pošaljem još jedan brod s dvostrukom palubom na to putovanje, a jedini brodovi s tri palube trenutačno plove po Mediteranu. Ne mogu se sjetiti nijednog drugog načina na koji bi ona mogla sigurno stići na odredište.”

Viskontov ton je bio sarkastičan. “Gospodine, rekli ste da će se udati za guvernera, lorda Grammella?” “Da, tako je.” “Nije to valjda onaj lord Grammell kojeg se sjećam da je bio u Istražnom odboru na

početku stoljeća?” “Sjećanje Vas ne vara, kapetane. Lord Grammell je već duboko u šezdesetim

godinama!” Conrad Horn se namrštio. Njegov bratić Denzil je imao lošu reputaciju, ali ni lord

Grammell nije bio bolji, a to je čuo iz mnogih izvora. Od istrage 180l.g. ga je smatrao jednim od najneugodnijih, najagresivnijih i najprostijih ljudi koje je ikada imao nesreću sresti. Činilo se nevjerojatnim da će se u tim godinama ponovno oženiti, i to djevojkom koja je očito bila mnogo mlađa od njega. Istovremeno je pomislio da se njega ne tiče što će se dogoditi ikomu od njegove rodbine.

Ako je lady Delora bila imalo nalik bratu, a vjerojatno je bila, ona i Grammell će biti dobar par. Naglas je rekao:

Anna

RafaelaR

10

“Razumijem svoje naredbe, gospodine. Dopustite mi da Vama i Mornaričkom stožeru iskreno i od srca zahvalim što ste mi povjerili ovu posebnu misiju. Molit ću se da Vas ne razočaram.”

“Siguran sam da nas nećete razočarati, kapetane Horn”, rekao je viskont. “Sretno!” Muškarci su se rukovali i Conrad Horn je napustio prostoriju osjećajući se kao da

lebdi.

* * *

Kasnije te večeri, kad je primio svoje naredbe i detaljne upute od raznih stožernih odjela i kad je sve pripremio za svoj sutrašnji odlazak iz Londona za Portsmouth, Conrad Horn je privukao Nadine Blake u zagrljaj. Kad su se njene pune usne podigle prema njegovima, znao je da je to bilo ono što je dugo čekao.

“O, dragi Conrade, mislila sam da te nikad više neću vidjeti!” promrmljala je. Ljubio ju je sve dok ih nije potpuno obuzela strast, a onda je ona zadihano rekla: “Volim te! Nikada nije bilo nikoga poput tebe i užasno si mi nedostajao. Kunem se

da si mi nedostajao svakog trenutka dok te nije bilo!” Conrad Horn se pomalo ironično nasmiješio. Nije trošio riječi, već ju je podignuo u

naručje i odnio je iz njenog budoara u luksuzno namještenu spavaću sobu.

* * *

Prošlo je gotovo dva sata prije no što su uspjeli progovoriti. Ležao je naslonjen na Nadinine čipkaste jastuke, a njena crna kosa mu se prosula po ramenu. Upitao ju je:

“Pretpostavljam da si bila zločesta kao i obično?” “Ako i jesam, ti si kriv što si me tako dugo ostavio samu”, odgovorila je, ''a dragi

moj, predivni Conrade, nikada nije bilo ljubavnika kao što si ti. Da si ostao sa mnom, nikad ne bih ni pogledala drugog muškarca.”

“To je jedna od tvojih iluzija u koju u ovom trenutku oboje želimo vjerovati”, rekao je Conrad, “i zato je možda i dobro što odlazim sutra ujutro.”

Nadine se trznula i uzviknula: “Sutra! Ali to ne može biti istina! Nakon dvije godine ti Mornarica mora dati duži

odmor.” “Umjesto toga su mi dali novi brod - s dvostrukom palubom - Nepobjedivi!” Nadine je tiho uzviknula. “O, Conrade, drago mi je zbog tebe! Znam da ti ništa ne bi moglo biti draže. Ali, što je

sa mnom?” “Što s tobom?” upitao je Conrad. “Rekli su mi da imaš cijelu vojsku obožavatelja.” “Tko ti je to rekao?” upitala je Nadine obrambenim tonom. Conrad Horn se nasmijao. “Draga moja, previše si lijepa i upadljiva da nitko ne bi pričao o tebi.” “Jesi li ljubomoran?” “Da jesam, bi li to bilo važno?”

Anna

RafaelaR

11

“Želim tebe! Želim te više no što sam ikada željela ijednog drugog muškarca! Zar ti to ništa ne znači?”

“To mi znači sve što ti želiš da mi znači”, odgovorio je Conrad, “a da sam ovdje, pretpostavljam da bih bio agresivan prema svakome komu bi iskazivala naklonost. Zato moram zahvaliti Mornaričkom stožeru što me tako brzo šalje na zadatak.”

“Kada isplovljavaš?” “Za četrnaest dana.” “Dobro”, rekla je Nadine, “u tom slučaju, provest ću s tobom barem polovicu tog

vremena. Nakon toga ćeš biti prezaposlen i misliti samo na svoj brod.” “Mislim da bi to bila greška ... “, počeo je Conrad. Ali Nadinine su mu ruke već bile oko vrata i privlačile njegovu glavu njenoj, a riječi

su mu ušutkale njene usne. Znao je da ona ima pravo i da je nakon dvije godine na moru zaslužio odmor, i to vrstu odmora kakvu mu je samo Nadine mogla pružiti. Sjetio se kako je, po naredbi kapetana broda na kojem je u to vrijeme služio, morao utješiti udovice mornara koji su poginuli u bitkama, govoreći im kako su hrabro umrli njihovi muževi. Čim je ugledao Nadine Blake, Conrad Horn je pomislio da je to najljepša žena koju je ikada vidio. Kosa joj je bila tamna, oči su joj bile zelene sa zlatnom nijansom, a pogled joj je istodobno bio egzotičan i očaravajući. Koža joj je bila bijela, stas savršen, a njen zavodljivi način govora je on smatrao fascinantnim. Prije no što ju je posjetio, bio je svjestan da njen brak nije bio savršen, bar s muževog gledišta. George Blake je bio jedan od časnika koji je u svakoj luci uvijek rado tražio žensko društvo. Vratio bi se na brod uzbuđen zbog svog novog osvajanja i uvijek bi se rado pohvalio svojim uspjehom. Prošlo je dugo vremena prije no što je Conrad Horn uopće saznao da je oženjen. Po načinu na koji je Nadine pričala o njegovoj smrti, Conrad je shvatio da uopće nije tužna niti uzrujana. Za razliku od žena drugih časnika, njoj nije bio potreban novac i već je tijekom tog prvog kratkog posjeta shvatio da dolazi iz ugledne obitelji i da je na selu čeka ugodna kuća, ukoliko se odluči napustiti London. Godinu dana kasnije je čuo da nije otišla na selo, a govorilo se da je ona najljepša žena u cijelom Londonu, gradu koji je vrvio lijepim ženama. Isprva nije shvaćao znakovite poglede, tajanstvene osmijehe, grimase i namigivanja koji su pratili svaki razgovor o njoj. Kad je shvatio istinu, potrudio se da je posjeti tijekom svojeg sljedećeg odmora. Dobio je promaknuće na veću fregatu i odobrili su mu tri tjedna odmora prije no što se ponovno morao javiti na dužnost. Spontano je odlučio posjetiti Nadine, iako je pomislio da će ga možda odbiti. Dočekala ga je širom raširenih ruku i u sljedeća tri tjedna nije bila kod kuće ni za koga od svojih obožavatelja, a ni Conrad nije imao vremena za svoje prijatelje. Njihova strast je bila divlja, zahtjevna i neodoljiva. Tek kad je bio prisiljen otići na brod, Conrad je mudro shvatio da vatra ne može tako dugo gorjeti.

“Zašto me moraš ostaviti? Zašto moraš otići kad smo tako sretni zajedno?” zajecala je Nadine.

Čak i dok mu je to govorila, znao je da će se nakon njegovog odlaska vratiti svojim obožavateljima i nastaviti živjeti kao i prije njegovog dolaska. Tucet muškaraca su čekali da uđu kroz njena vrata čim on bude kroz njih izašao. Ipak, za vrijeme dugih, napornih i ponekad neizdrživih godina na moru, bilo je utješno znati da će ga Nadine dočekati, ukoliko bude toliko sretan da se vrati. Osjećao je da između njih postoji nešto što nije bila ljubav, već magnetizam koji ih je vukao jedno prema drugom i palio vatru kojoj je bilo nemoguće odoljeti, a isto tako nemoguće ugasiti. Još jednom ju je vidio u kratka tri

Anna

RafaelaR

12

dana prije no što je preuzeo komandu nad Tigrom. Kad je te večeri došao k njoj, znao je da je privlačnost između njih još uvijek jaka kao što je bila i prije pet godina.

“Mislim da si sada još ljepša nego kad sam te prvi put vidio”, rekao je zamišljeno. “Zaista tako misliš?” upitala je Nadine. “Ponekad osjećam da starim.” “U dvadeset petoj godini?” “Možda imam još nekoliko godina na raspolaganju”, priznala je. “Mogla bi malo usporiti svoj životni tempo i tako si produžiti mladost.” “Kako bi ijedno od nas ikad moglo biti oprezno i proračunato?” upitala je. “Oboje

smo avanturisti, impulzivni, rastrošni i nikada to neću zažaliti.” Conrad je pomislio da ima pravo. Uživao je u osjećaju da je život divlja avantura, a

da umre sutradan, nitko ne bi mogao reći da nije iskoristio svaku priliku koja mu se pružila.

“Možda bi bilo pametno da se udaš dok te salijeću toliki muškarci, spremni da ti pred noge bace svoja srca i titule”, rekao je tiho.

Nadine se tiho nasmijala. “Oni možda bacaju svoja srca”, rekla je, “ali velika većina je vrlo škrta kad se radi o

njihovim titulama, a odavno sam zaključila da brak nije za mene.” “Trebao bi biti”, ustrajao je Conrad. “Ženi je potreban muž da se brine o njoj.” “A muškarcu je potrebna žena?” Na svom nagom tijelu je osjetila kako se Conrad stresao i nasmijao. “Znam da bi ti mrzio miran kućni život”, rekla je, “i vezanost za jednu ženu.” “Okolnosti su takve da sam posljednjih pet godina vezan samo za tebe.” “Je li to zaista istina?” “Istina je, iako se time baš i ne mogu previše ponositi, pošto u međuvremenu nisam

sretao mnogo žena koje bi me privukle.” Nadine je to i očekivala. Conrad je bio previše izbirljiv da bi se upuštao u avanture

sa ženama čije su se usluge mogle kupiti u svakoj luci. “Tako si privlačan, najdraži moj, tako divan ljubavnik”, rekla je. “Ali jednoga dana

ćeš poželjeti sina - koji muškarac ne bi - da naslijedi tvoje prezime. Onda ćeš oženiti neku dragu, samopouzdanu, uglednu djevojku, dok ću ja ... “

Slegnula je ramenima. “ ... dok ću ja izgorjeti živeći svojim životom i to će biti kraj.” “Ne dok se ja ne vratim s Kariba”, rekao je Conrad. “Mogla bih dotad čekati”, odgovorila je Nadine. Tada se nasmijala, a on ju je opet poljubio. Ljubio ju je snažno, zahtjevno,

strastveno, kao da mora nadoknaditi sve duge, usamljene noći na moru kad će ga mjesečina i zvijezde navesti da poželi mekoću žene i vatru koju je Nadine tako lako palila.

* * *

Sljedećeg jutra, za vrijeme dugog puta do Portsmoutha u kočiji koja je bila neudobna iako su je vukli dobri konji, Conrad Horn je napola spavao. No, iako je bio

Anna

RafaelaR

13

fizički iscrpljen, um mu je bio aktivan. Razmišljao je o svemu što ga je čekalo, uzbuđeno je mislio o Nepobjedivom i o svemu što će morati obaviti kad stigne na brod. Znao je da će svoju kabinu morati ustupiti svojoj suputnici, a to ga je nerviralo. Ljutilo ga je što će njegovu udobnu, ako ne i luksuznu, kapetansku kabinu okupirati neka neugodna, neugledna rođakinja koju, da se njega pitalo, ne bi smjestio ni u najmanju kabinu. Conrad je znao da će kapetanova kabina biti dodijeljena lady Delori, zajedno s dvije manje kabine, od kojih je jedna bila brodski ured, a druga je pripadala kapetanovom stjuardu, Pošto će lady Delora nesumnjivo sa sobom povesti pratilju i sobaricu, pretpostavio je da će te manje kabine biti dodijeljene njima. To je značilo da će se on morati preseliti na nižu palubu i useliti u kabinu koja je pripadala prvom časniku. On će se pak morati preseliti u kabinu drugog časnika, i tako dalje. Na višoj palubi je bilo samo šest kabina, što je značilo da će se časnik s najnižim činom morati preseliti na najnižu palubu, iz koje će se netko opet morati iseliti i podijeliti kabinu s nekim drugim. To je bila alternativa spavanju u već ionako prenapučenoj oružarnici ili spavanju u visećim vrećama među topovima.

Nitko nije poznavao stroga pravila na brodu bolje od Conrada Horna. Ljudima je brod postao dom, učionica, ured, a ponekad i višegodišnji zatvor. Pošto je na brodu, da bi na njemu vladalo zadovoljstvo, morala vladati disciplina, ali i pravednost, Conrad Horn je prokleo ženu koja je samom svojom prisutnošću izazivala nered.

No, kad je u luci ugledao Nepobjedivog, bilo mu je teško ikoga proklinjati, čak i kad se radilo o sestri njegovog bratića Denzila. Kad je ugledao svoj brod, pomislio je da je to najljepši prizor što ga je u životu vidio. Brod je bio jednostavno ukrašen jer je prije nekoliko godina izbio golem skandal kad se pročulo da su ukrasi na jednom od kraljevskih brodova dosegli astronomsku sumu. Mornarica se zaklela da si nikada više neće dopustiti takvu ekstravaganciju. Pošto su na brodu bili ugrađeni prozori sa šarkama, na krmi je bilo dovoljno svijetlo i prozračno da je u mornarskim krugovima kružila šala da nalikuje stakleniku. Conrad je znao da je od bitke na Trafalgaru admiral Collingwood postao strastveni uzgajivač lončanica u svojoj kabini. Conrad nije imao nikakvu namjeru dopustiti da ukrasi na brodu odvraćaju pažnju mornara od ratne situacije. Međutim, ne bi bio čovjek kad ne bi primijetio da njegov brod, nov od prove do krme, ne samo da je bio kvalitetan, već i lijep na način kako bi ga samo iskusan pomorac mogao opisati.

Njegovi časnici se još nisu pojavili na palubi, osim nekoliko njih koji su dočekivali dobrovoljce koji su se prijavili da plove na novom brodu ili koji su bili premješteni s drugih brodova koji su bili popravljani.

Tek kad je detaljno pregledao Nepobjedivog i otkrio da sve funkcionira baš kako se njemu sviđa, Conrad se sjetio da će Nadine stići u najbolji hotel u Portsmouthu, kao što je obećala. Pošto je bio tako opsjednut svojim brodom, gotovo je zažalio što joj je dopustio da ga nagovori da mu se pridruži barem na tjedan dana. No, da je bio iskren, morao bi priznati da nije imao što raditi na brodu osim nadgledati posljednje pripreme za isplovljavanje, što i nije bila njegova dužnost, već dužnost mlađih časnika.

Stoga je otišao do hotela i otkrio da se Nadine već udomaćila, kao što je i očekivao. Pošto je bila žena pomorca, shvaćala je da male ekstravagancije i dašak luksuza mogu stvoriti dom na najčudnijim i najnevjerojatnijim mjestima. Nadine je vlasnika hotela natjerala da kraj njene spavaće sobe namjesti salon, a kad je Conrad stupio u njega, osjetio je egzotični miris njenog parfema koji je lebdio u zraku i cvijeća koje je ukrasavalo mračne kutove.

Anna

RafaelaR

14

Prije no što je stigao pogledati sobu, prije no što se uopće mogao osvrnuti, Nadine mu se već našla u naručju. Nije se mogao suzdržati. Ljubio ju je poput žedna čovjeka koji je iznenada našao vodu usred pustinje.

Anna

RafaelaR

15

Drugo poglavlje

Conrad Horn se uzbuđenim pokretima počeo oblačiti. Pogledao se u ogledalu i znao je da je njegova nova uniforma dorasla svečanoj prilici. Kaput je bio od najfinijeg plavog materijala, teške epolete koje su visile s ramena su bile od pravog zlata, a zlatna je bila i čipka na porubu i oko puceta. Pogled mu se zadržao na teškim zlatnim prugama na manšetama koje su označavale njegov položaj kapetana s više od tri godine iskustva. Svezao je kravatu od teške kineske svile preciznošću koja je za njega bila karakteristična. Zadovoljno je pogledao kroj svojih bijelih hlača i debele bijele svilene čarape, najfinije koje je bilo moguće kupiti. Onda je uzeo svoj obrubljeni šešir na kojem su puce i čipka bili od čistog zlata i rukavice koje su se bijelile na njegovim suncem opaljenim rukama. Pogledao je oko sebe da se uvjeri da ništa nije zaboravio, a onda je po prvi put pomislio na Nadine. Učinilo mu se da je davno otišla, ali zadržao je sobe koje su zauzeli u hotelu jer se od njega očekivalo da ne spava na brodu sve dok službeno ne preuzme dužnost. Zato mu iseljavanje iz hotela nije odgovaralo.

Kad je posljednje noći rekao vlasniku hotela da sljedećeg dana odlazi, saznao je da je Nadine platila hotelski račun do kraja njegovog boravka. Na trenutak se naljutio, smatrajući to uvredom, a onda je shvatio da mu je time samo iskazala pažnju pošto je otišla prije no što je planirala.

Jednog se jutra vrlo rano probudio jer je obično ustajao u zoru. Osjećao se sretno i opušteno nakon noći vođenja ljubavi i bilo mu je ugodno osjetiti Nadinin parfem i mekoću njenog tijela uz njegovo. Kada su mu misli odlutale na njegov brod, putovanje koje ga je čekalo i gusare koje je namjeravao zarobiti, shvatio je da je i ona budna. Spontano ju je zagrlio.

“Nisam te htio probuditi”, rekao je, pitajući se kako je to uspio. “Želim biti budna”, odgovorila je, “jer ne mogu podnijeti da izgubim ijedan trenutak

s tobom pošto danas odlazim.” “Odlaziš?” iznenađeno je uzviknuo. “Zašto? Sa mnom si samo četiri dana.” “Četiri divna dana i noći”, rekla je Nadine nježno, ''ali, dragi moj Conrade, postajem

ljubomorna, a to si nikada ne smijem dopustiti.” “Ljubomorna?” iznenađeno je uzviknuo. Nadine se kratko nasmijala. “Mogu se suprotstaviti svakoj ženi i poraziti je, ali ti si opsjednut nečim tako

neodoljivim, tako zamamnim da ja nemam šanse.” Nije bilo potrebe da mu objasni na što misli, ali kad joj je Conrad htio proturječiti,

stavila je prst na njegova usta da ga ušutka. “Nemoj se ni truditi lagati, divni moj ljubavniče” , rekla je. “Nepobjediv imenom,

nepobjediv po prirodi, on te već posjeduje!” Na trenutak se osjetivši posramljenim, Conrad je poljubio Nadinino meko čelo, ali

ona je zamišljeno nastavila: “Kad smo bili u Londonu, posjedovala sam tri četvrtine tvog uma i cijelo tvoje tijelo.

Sada još uvijek imam tvoje tijelo, ali iako ga smatram neodoljivim, to mi nije dovoljno.” “Znači, odlučila si da ćeš me ostaviti?” rekao je Conrad i pokušao potisnuti osjećaj

olakšanja.

Anna

RafaelaR

16

“Princ Ivan je po mene poslao svoju kočiju s veličanstvenim četveropregom. Zaista bi ih morao vidjeti!” odgovorila je Nadine. “Imat ću i četiri konjanika u pratnji, a da mi ne bude hladno, poslao mi je i plašt od najfinijeg krzna koje sam ikad vidjela!”

“Znači, trebao bih biti ljubomoran.” Conrad joj je stavio prst pod bradu i okrenuo joj lice prema sebi. Bila je zamamna,

čak i na blijedom jutarnjem svjetlu. Kad je pogledao njene bademaste oči, izazovne usne i teške valove njene tamne kose, mogao je shvatiti zašto će uvijek postojati muškarci koji će joj biti voljni dati sve što ona poželi. Pogled joj je bio vrlo nježan kad je rekla:

“Znaš da za ljubomorom nema potrebe, a kad se vratiš ovjenčan novim uspjesima i slavom, znaš da ću uvijek biti tu za tebe.”

“Razmazit ćeš me”, rekao je Conrad, “a znaš koliko mi značiš.” Rekao je to strastveno, ali se Nadine nasmijala. “Ne toliko koliko ti znači nešto mnogo veće čije ime očekujem čuti čak i dok vodiš

ljubav sa mnom.” “Da sam te nazvao bilo kojim drugim imenom osim tvojim”, rekao je Conrad, “to ne

bi bilo Nepobjedivi, već 'Neusporediva'! Ne postoji nijedna poput tebe, Nadine, a nitko me nikada nije učinio sretnijim od tebe u ova protekla četiri dana.”

“Hvala ti”, rekla je Nadine jednostavno. “Pred nama uvijek stoji budućnost, a o njoj ću razmišljati dok me prinčevi konji budu vozili natrag u London.”

Tiho je uzdahnula, a onda promrmljala drukčijim tonom: “Ali zašto da sada gubimo vrijeme?” Dok je govorila, napućila je usne, a kad ju je Conrad uzeo, znao je da u sljedećim

trenucima zacijelo neće misliti o Nepobjedivom. No, kad je Nadine otišla, postalo mu je nemoguće misliti o ičemu drugom.

Još uvijek se morao pobrinuti za mnoge detalje, a svakim se danom sve više brinuo da neće stići isploviti na zakazani dan. Ipak, jučer navečer mu se činilo kao da je sve sjelo na svoje mjesto u posljednjem trenutku. Ukrcali su hranu i vodu, posljednja viseća vreća je bila obješena na palubi s oružjem, a Conrad Horn je zadovoljno zaključio da je njegova posada potpuna i da su svi odreda bili dobrovoljci koji nisu bili prisiljeni služiti na brodu. Pridružila mu se gotovo cijela Tigrova posada, a bilo je tu ljudi koji su služili pod njim na drugim brodovima i drugih koji su priželjkivali služiti pod njegovom komandom jer su čuli za njegovu reputaciju. Bilo je i onih koji su bili iskusniji i smatrali da rat više neće dugo trajati, što je značilo da će brodovi većinom biti na remontu, a da će samo najnoviji ostati u opticaju.

Kakvi god da su bili njihovi razlozi, posada se okupila i čekala da je kapetan povede na pučinu. Jedina stvar koja je Conradu kvarila cijelu sliku, jedina 'dlaka u jajetu' je bila pomisao da će to biti prvo putovanje novim brodom, a da će na njemu biti žena, i to žena koju je već prezirao pošto mu je bila rođakinja.

Kad je imao vremena o tome razmišljati, pitao se koliko ima godina i zaključio da je zacijelo u kasnim dvadesetima, pošto je njegov bratić Denzil imao trideset jednu godinu, dvije manje od njega. Učinilo mu se čudnim što se još nije udala, ali možda je bila neugledna i neugodna poput svoga brata, a u tom slučaju bi svaki muškarac koji bi ju htio oženiti morao biti budala.

Conrad je razgledao svoju kabinu i zaključio da je predobra za bilo koju ženu, a posebno za lady Deloru. Bila je skromno namještena jer se očekivalo da će luksuzne detalje namjestiti sam kapetan, ali stol koji je zauzimao veliki dio sobe je mogao ugostiti

Anna

RafaelaR

17

bar dvanaest ljudi. Conrad je osjetio potrebu da zaškripi zubima kad se sjetio da u kabini prvog časnika neće moći ugostiti više od šest ljudi. A onda je sam sebi rekao da neugodnosti koje će mu ta žena uzrokovati neće trajati duže od dvadeset pet do trideset dana. Kad je dovede u Antiguu da se uda za guvernera, moći će namjestiti svoju kabinu kako mu se svidi. Zapravo, iako se bunio, kabina prvog časnika je bila veća i udobnija od svih kabina u kojima je dotad boravio.

Fregata je uvijek bila neugodno tijesna za krupnog čovjeka kao što je bio on. Bio je sretan što na Nepobjedivome ne mora saginjati glavu i brinuti se hoće li udariti u neku gredu. Conrad je posljednji put pogledao po sobi, a onda je krenuo dolje i ganuto ustanovio da ga tamo čeka gotovo cijelo osoblje hotela s namjerom da se pozdravi s njim i da mu poželi sreću.

“Bila nam je čast što ste odsjeli kod nas, kapetane”, rekao je vlasnik hotela tako iskreno da je bilo nemoguće posumnjati da govori istinu. Sobarice su se naklonile, a konobari i nosači su mu stisnuli ruku. Vani ga je čekala unajmljena kočija. Dok je odlazio, instinktivno je osjetio da za sobom ostavlja stari život i započinje novi. Dan je bio hladan, a s mora je puhao jak vjetar. Pošto je cijele noći padala kiša, ulice su bile blatnjave, konji su bili prisiljeni sporo kaskati prema luci. Conrad je pomislio da će za nekoliko sekundi u daljini ugledati obrise Nepobjedivoga i nadao se da ta 'prokleta žena' , kako ju je u sebi nazivao, neće kasniti jer je htio isploviti za prve jutarnje plime. To je značilo da bi bilo najbolje da se usidri podalje od luke.

Iako je bilo vrlo rano i jako hladno, u luci je gomila ljudi čekala da se on ukrca, a to ga je iznenadilo. Teško se navikavao na svoju novu slavu pošto je godinama bio obični mornarički časnik čiji dolasci i odlasci nisu zanimali nikoga izvan službe.

Kad je njegova kočija zastala na doku, muškarci i žene su uzbuđeno zakliktali. Mnogim ženama su muževi ili dečki bili članovi posade Nepobjedivoga. Iako je brod bio vrlo blizu obale, do njega je ipak trebalo prijeći mali razmak i Conrada je mali plavi brodić već čekao da ga preveze na brod. Kad je stigao na palubu, pozdravio ga je zvuk sirene, kako su to nalagali mornarički propisi. Na palubi su ga čekali mornarički časnik, lakaji u bijelim rukavicama koji su mu pomogli da se popne i brodski časnici koji su čekali da mu stisnu ruku, bez obzira što su ga vidjeli prethodnog dana. To je bila formalna prigoda i Mornarica je propisivala pravila ceremonije. Očekivalo se da kapetan formalno i ceremonijalno preuzme Nepobjedivoga tako da obavi inspekciju kao da je na brod stupio prvi put.

Conrad je već znao imena mnogih ljudi pod svojom komandom, a odlučio je da će upamtiti imena ostalih još i prije no što stignu do kraja Kanala. Imao je dobro pamćenje i znao je da će, dok stignu do Atlantika, znati koliko djece ima svaki od mornara, tko od njih očekuje prinovu u obitelji te koji se od njih već dokazao kao vrstan pomorac.

Kad je njegov inspekcijski obilazak završio, pozvao je svog prvog časnika, poručnika Deakina, koji je s njim plovio na Tigru, da mu se pridruži u kabini. Tamo je njegov privatni stjuard Barnet već pripremio plosnati brodski pladanj da im posluži maderu. Conrad je skinuo svoj zlatom obrubljeni šešir i sjeo u jedan od udobnih kožnih naslonjača, dok je Deakin sjeo u drugi.

“Jedva u to mogu povjerovati, gospodine”, rekao je Deakin, kao što je to rekao i stotinu puta prije u protekla dva tjedna.

Zastao je, a kad Conrad nije odgovorio, nastavio je: “O čekivao sam da ćete dobiti dobar brod, ali nisam ni pomislio da ćete izvući

najboljega od svih s dvostrukom palubom!”

Anna

RafaelaR

18

“Nasmiješila nam se sreća”, složio se Conrad. “Ali, još se uvijek moramo dokazati, iako će to, nažalost, morati pričekati dok ne iskrcamo našu gošću na Antigui.”

Pomislio je da Deakin izgleda iznenađeno i objasnio: “Ne možemo napadati i boriti se dok s nama putuje žena!” “Ne, naravno da ne možemo, gospodine”, odgovorio je Deakin. “Ali čuo sam da u

tom dijelu svijeta još uvijek ima nekoliko francuskih brodova. Ako naletimo na jednoga od njih, nećemo uspjeti pobjeći.”

Conradove su oči vragolasto zasjale i u njima se pojavio izraz iščekivanja kad je odgovorio:

''To bi bilo nezamislivo! Nadajmo se da dami neće pozliti kad se nađe usred topovske paljbe!”

Deakin se nasmijao. Znao je da se i on i kapetan nadaju i stoj stvari i podignuo je čašu.

“Za 'Tigra Horna'!” rekao je, “i neka se ovaj brod i ''Vi, kapetane, pokažu nepobjedivima!”

* * *

Pao je mrak i svjetla Nepobjedivoga su se ogledala na nemirnom moru koje se pjenilo oko bokova broda kad je izvidnik objavio:

“Dolaze, gospodine!” Conrad, koji je u proteklih sat vremena koračao gore--dolje po kabini poput lava u

kavezu, je pogledao prema kraju doka. Uspio je razaznati svjetla velike i luksuzne kočije koju je vukao četveropreg. Kočija se polako približavala brodu ispred kojega su je očekivala šestorica mornara s Nepobjedivoga koji su tamo već satima čekali.

“Prokleta žena! Bilo je i vrijeme!” rekao je Conrad Horn i spod glasa. Iako je osjetio olakšanje što je gošća stigla, nije mogao zatomiti ogorčenje koje ga je

preplavilo jer je toliko kasnila. Morao se prisiliti da ne pokaže svoju uzrujanost kad je lady Deloru na brod dopratio dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova. Bio je to sredovječni muškarac koji mu je pružio ruku i rekao:

“Kapetane Horn, duboko žalim što kasnimo. Na putu su nam se dogodile mnoge nezgode, ali nadam se da vas nismo dugo zadržali.”

“Drago mi je što ste sretno stigli, gospodine”, uspio je odgovoriti Conrad, nadajući se da nije zvučao hladno ili previše sarkastično. Sumnjao je da je za kašnjenje kriva žena koja se upravo ukrcavala. Očekivao je da je kasnila već pri polasku, što je za žene bilo tipično, ili je možda na putu izazvala neku temperamentnu scenu i tako uludo potratila vrijeme.

“Zovem se Julius Frobisher”, rekao je gospodin iz Ministarstva vanjskih poslova, “viskont Castlereagh me je zamolio da Vam prenesem njegove čestitke na unaprijeđenju, kapetane Horn. Također me zamolio da Vam iskreno zahvalim što ćete lady Deloru sigurno i udobno dovesti na Antiguu.”

“Hvala Vam, gospodine”, odgovorio je Conrad. “Cijenim ministrovu ljubaznost.” Figura ogrnuta teškim plaštem je stala pokraj Juliusa Frobishera. “Gospođice, smijem li Vam predstaviti kapetana Conrada Horna?” upitao je

gospodin Frobisher.

Anna

RafaelaR

19

Činilo se kao da je vjetar otpuhao te riječi s njegovih usana i gospodin Frobisher je morao pridržati svoj cilindar. Bilo je očito da je žena pored njega bila prisiljena čvršće se zamotati u svoj ogrtač.

“Gospodine, mislim da bi bilo najbolje kad bismo odmah krenuli do gospođičine kabine”, rekao je Conrad.

“Naravno! To bi bilo najpametnije!” složio se gospodin Frobisher. Conrad Horn je krenuo naprijed, a slijedila ga je mala povorka; prvo lady Delora i

gospodin Frobisher, onda druga žena kojoj nije bio predstavljen, ali koju je smatrao njenom pratiljom, a posljednja je bila sobarica, postarija žena koja je hodala polako, čvrsto stežući kožni kovčeg u kojem je očito bilo nešto vrijedno. Conrad ih je poveo preko palube do kabine koja je trebala biti njegova. Zastao je da ispred sebe propusti lady Deloru kad mu je prišao mladi mornar.

“Oprostite, gospodine”, rekao je mornar tiho, “ali mornarički kapetan želi s Vama razgovarati. Hitno je!''

Conrad je znao da poruka ne bi stigla u tom trenutku da se nije radilo o nečemu važnom. Okrenuo se Deakinu koji je stajao kraj njega.

“Preuzmite, prvi časniče.” “Razumijem, gospodine!” Deakin je otpratio dame u kabinu, a Conrad je požurio na donju palubu da sazna što

nije bilo u redu. Radilo se samo o nemarnom rukovanju mecima za muškete koji su bili odneseni u oružarnicu, ali ne i spremljeni u magazin. Mornarički se kapetan pobojao da bi mogli isploviti bez njih, a potrajalo je više od sata prije no što se izgubljena municija pronašla. Conrad je tada zaključio da je već prekasno da ode pozdraviti lady Deloru, a Deakin mu je rekao da je sve u redu. Rekao je da je dama bila tako umorna od puta da je odmah otišla u krevet i da čak nije ni pojela ponuđeno jelo. Conrad je saznao i da se gospodin Frobisher vratio na obalu.

“Iskreno rečeno, gospodine”, rekao je Deakin nasmiješivši se, “mislim da ima preslab želudac za more i da se samo htio vratiti u hotel u kojem je rezervirao sobu.”

“Morat ću se ispričati zbog svog odsustva”, rekao je Conrad. Prvome su časniku zablistale oči. “Gospodine, mislim da mu je bilo tako drago što se riješio svoje dužnosti i što je

njegovo putovanje završeno da nije imao preveliku želju za pozdravljanjem.” “U svakom slučaju, to nam je olakšalo odlazak”, primijetio je Conrad. Već je dao upute da podignu sidro i počnu ploviti prema izlazu iz luke. Pomislio je

da će sljedeće noći već biti na Atlantiku ukoliko ih vjetar posluži i ukoliko krenu za vrijeme rane plime.

Spavao je samo nekoliko sati, ali se probudio prije zore. Dok ih je vjetar vodio iz luke prema otvorenom moru, bio je sretan kao nikada u životu. Znao je da će prvi dani na pučini biti vrlo napomi. Morao je uskladiti posadu i navesti ih da se osjećaju kao dio ekipe, a morao je održati i bojne vježbe. To je bilo vrlo važno zbog ljudi koji nikada prije nisu radili zajedno. Prije svega, morao je nadgledati rukovanje jedrima i navesti posadu da shvati da život broda i njihovi vlastiti životi ovise o brzini kojom će ih postaviti. Tada je zahvalio Bogu što je Deakin s njim. Deakin je bio strastveni zagovornik takvog načina plovidbe. On je inspirirao posadu Tigra da postignu rekord od jedanaest minuta i pedeset jedne sekunde u podizanju gornjih jedra, a sva jedra su uspjeli podići u dvadeset četiri minute i sedam sekundi. Tu je ambiciju morao usaditi novoj posadi jer su

Anna

RafaelaR

20

na ovom brodu jedra bila veća i kompliciranija, a užad će vjerojatno postati ljepljiva kad se često bude upotrebljavala. Toliko je stvari morao obaviti da se činilo kao da je jutro prošlo u trenutku. Tek kad je čuo zvonjavu brodskih zvona se sjetio da je već podne, a da se on čak nije ni raspitao za svoju putnicu. Našao si je izgovor pomislivši da se ugledna dama vjerojatno ne budi rano, ali pošto ga je bockala savjest, poslao je svog dugogodišnjeg osobnog stjuarda Barneta da upita lady Deloru hoće li ga primiti. Stigao je odgovor da će dami biti drago primiti ga. Osjećajući da se bliži neugodni trenutak, Conrad je krenuo prema krmi. Postarija služavka koju je vidio sinoć ga je čekala ispred kabine da ga uvede unutra. Conrad se malo nasmiješio kad je pomislio da izgleda upravo onako kako bi sobarica i trebala izgledati. Imala je ispijeno, pomalo mrko lice, sijedu kosu uredno pospremljenu ispod kapice, a preko crne haljine je nosila malu, bijelu, uškrobljenu pregaču. Pošto je bilo vrlo hladno, oko ramena je prebacila crni vuneni šal. Formalno mu se naklonila, što mu je pokazalo da nije previše impresionirana kapetanom broda, ali nije progovorila. Otvorila je vrata i najavila:

“Kapetan Conrad Horn, gospođice!” Conrad je skinuo kapu i ušao u kabinu. Kad je pogledao prema prozoru gdje je ona

stajala, pomislio je da je pogriješio. Kroz tamne je oblake dopirala slabašna sunčeva svjetlost koja je blistala u svijetloj kosi žene koja se okrenula kad je ušao u kabinu. Na svoje zaprepaštenje je primijetio da ona nije stara cura koju je očekivao i da uopće ne sliči svome bratu. Denzil Horn je imao dug nos, oči koje su bile preblizu, a iako je bio mlad, već je naginjao gojaznosti.

Oči koje su sa zanimanjem promatrale Conrada su bile tamnoplave boje mora, široko razmaknute, a u njima se nazirala znatiželja. Ono što ga je toliko iznenadilo je bilo malo ovalno lice i vitko, zaobljeno tijelo koje je pripadalo nekomu vrlo mladom, gotovo nezrelom. Primijetio je i da je lady Delora vrlo ljupka, a iz nje je zračila neka jednostavnost i nevinost koje nikada nije našao ni u jednoj ženi, a najmanje ih je očekivao naći u sestri petog grofa Scawthorna. Na trenutak su stajali zagledani jedno u drugo, a onda se lady Delora naklonila, kao da se iznenada sjetila pravila ponašanja.

“Mislim da smo mi u rodu, kapetane Horu”, rekla je tihim glasom koji je istovremeno bio muzikalan i odavao da je sramežljiva.

“Mislim da smo rođaci u drugom koljenu, gospođice.” “U tom slučaju, htjela bih Vam reći da mi je drago što Vas upoznajem, iako s velikim

zakašnjenjem.” Dok je govorila, ispružila je ruku i Conrad ju je primio, osjećajući kako je mala i

meka. No, istovremeno je njen stisak bio živahan. Ponosio se činjenicom da je uvijek mogao procijeniti osobu po načinu na koji se rukovala. Neki pozdravi su bili vrlo teški i beživotni dok su drugi odavali karakter te osobe. Iako je bila vrlo mlada, bio je siguran da s tisak lady Delore ima karaktera.

“Čula sam da je ovo zapravo Vaša kabina”, rekla je, “i želim se ispričati što Vam smetam. Svjesna sam koliko Vas vjerojatno uzrujava što je morate ustupiti nekomu drugom na Vašem prvom putovanju ovim brodom.”

Conrad je bio iznenađen što je bila svjesna smetnje koju je uzrokovala. Pristojno je odgovorio:

“Ustupio sam Vam je sa zadovoljstvom, gospođice.” Nastala je tišina, a onda je ona rekla: “Cijelo sam se jutro nadala da ćete me doći posjetiti. Htjela sam Vas pitati smijem li

razgledati brod.”

Anna

RafaelaR

21

“Da, naravno”, odgovorio je Conrad, “ali mislim da bi bilo praktičnije da Vas u obilazak povedem poslije.”

“Bilo kad, kad Vama bude odgovaralo”, rekla je lady Delora, “i, molim Vas...” Htjela je nešto reći, ali kao da je pomislila da bi to bilo indiskretno, zastala je i

pogledala u stranu kao da joj je neugodno. “Što ste htjeli reći, gospođice?” upitao je Conrad. “Možda Vam to ne bih smjela reći...

u svakom slučaju, ne tako brzo.” “Sad me zanima što mi to morate reći.” Tiho se nasmijala. “Htjela sam predložiti da ne budemo tako formalni, pošto smo rođaci. Ali gospodin

Frobisher mi je rekao da ste Vi kapetan ovog broda, i stoga vrlo važan čovjek... čak nedostupan... možda griješim što Vam ovo govorim?”

“Ne, naravno da ne”, odgovorio je Conrad. Dok je govorio, brod se nagnuo, a kad je ispružila ruku da održi ravnotežu, dodao je: “Možda bismo trebali sjesti. Vjerojatno će ti trebati malo vremena da stekneš

'brodske noge'.” Nasmiješila se i polako krenula prema malom divanu koji se nalazio uza zid na

drugom kraju kabine. “Rođače Conrade, moje 'brodske noge' su u vrlo dobrom stanju”, rekla je, “u to sam

se uvjerila na prijašnjim putovanjima, ali to se ne bi moglo reći za jadnu gospođu Melhuish koja je dobila morsku bolest još i prije no što smo napustili luku.”

“Žao mi je što to čujem”, rekao je Conrad namršteno. “Nije uopće trebala poći sa mnom”, povjerila mu se lady Delora, “ali užasno se boji

mog brata, a samo joj je on mogao dopustiti da ostane sa mnom kao pratilja.” Conrad nije ništa odgovorio. Nije htio raspravljati o Denzilu s njegovom sestrom. A opet, toliko ga je iznenadilo

što je bila potpuno drukčija nego što je očekivao. Nije se mogao suzdržati; naglas je rekao:

“Moram ti reći da sam očekivao nekoga mnogo starijeg, ali pošto već gotovo dvije generacije naše obitelji uopće ne komuniciraju, ne znam koliko godina imaju moji rođaci. Ne znam čak ni koliko ih ima.”

Lady Delora se nasmiješila. “Sjećam se kako mi je otac rekao kako su se njegov otac i tvoj djed svađali. Mislim

da je on čak i zaboravio zašto je rat među njima uopće počeo.” “To se zaista čini smiješnim”, rekao je Conrad. “No, rođakinjo Delora, sada smo se

sreli u pomalo čudnim okolnostima. “ Dok je govorio, razmišljao je da je prati u udaju za jednog od najodbojnijih ljudi koje

je ikad upoznao. Kao da je znala o čemu razmišlja, pocrvenjela je i u njenim se plavim očima pojavio užasnut izraz kojeg nije očekivao.

Na trenutak je zavladala tišina, a onda je ona rekla: “Molim te... radije ne bih... o tome govorila.” “Naravno!” složio se Conrad. “Ispričavam se. Ne želim se miješati u tvoje osobne

stvari.” To je izrekao hladno, osjećajući kako ga preplavljuje gnušanje prema njenom bratu.

Odjednom ga je obuzela sumnja da ga je svojim izgledom nekako obmanula i da je zato

Anna

RafaelaR

22

pomislio da je drukčija od ostatka svoje obitelji koju je oduvijek izbjegavao, kao što su to činili njegov otac i djed. Osjećajući se prevarenim, htio je ustati, ali je ona ispružila ruku prema njemu i brzo rekla:

“Ne ... molim te, ostani. Želim razgovarati s tobom. Zapravo, drago mi je ... vrlo mi je drago što si ovdje... i što si mi u rodu.”

Conrad joj je htio odgovoriti, ali ona je brzo nastavila: “Čula sam za tvoje briljantne podvige na Mediteranu. Novine su tako lijepo pisale o

tebi, a dok sam ih čitala, poželjela sam te upoznati. A onda sam osjetila da mi se nasmiješila sreća... kad sam saznala da si ti kapetan broda... kojim ću otputovati na Antiguu.”

Conrad ju je htio pitati milijun stvari. Nije se mogao domisliti zašto bi ona pristala na taj monstruozan brak s čovjekom dovoljno starim da joj bude djed. Pitao se i zašto nije ostala u Engleskoj, pošto je bjesnio rat, i zašto se odlučila otići na tako naporno putovanje, a da nije ni razmislila o opasnostima koje su vrebale. Tada je samom sebi ponovio da ga je upozorila da ne ispituje previše. Nije joj namjeravao dati povoda da mu to ponovi. Pošto je davao sve od sebe da se kontrolira, zgledao je pomalo mrko i nedostupno, a to mu je postalo jasno kad je lady Delora rekla molećivim glasom:

“Molim te... molim te.. nisam mislila... ono što si mislio da mislim.” “Mislim da bi bilo bolje da zaboravimo da smo u rodu”, rekao je Conrad polako, “i da

se ponašamo kao da smo stranci, što i jesmo. Dopusti mi da te uvjerim da samo želim da udobno i sigurno stigneš na Antiguu.”

Kad je ušutio, primijetio je da je lady Delora sklopila ruke, a u očima joj se nazirala molba i nada da će je on razumjeti. Rekla je:

“Nadala sam se... pošto smo rođaci... da ćemo biti i prijatelji.” “Nadam se da hoćemo”, odgovorio je Conrad, “ovo kratko vrijeme koliko će

putovanje trajati.” Pomalo je cinično zaključio da će to prijateljstvo potrajati do trenutka kad stignu na

Antiguu i kad je preda bratu i lakaju koji su je čekali. “A prijatelji si međusobno pomažu... zar ne?” upitala je lady Delora. “Trebali bi, ako je to moguće.” Nastala je kratka tišina prije no što je lady Delora naglo odgovorila, kao da su joj

riječi pobjegle s usana: “Onda... molim te... ako si mi prijatelj, rođače Conrade, hoćeš li mi reći... kako da

budem hrabra poput tebe?” Na trenutak je Conrad pomislio da ju nije dobro čuo. Nije se mogao suzdržati i

upitao ju je: “Čega se bojiš?” Pogledi su im se susreli i znao je odgovor i prije no što ga je izgovorila. “Vjenčanja”, rekla je, tek malo glasnije od šapta, “s čovjekom kojeg nikad nisam

vidjela!” Conrad se prenuo. “S čovjekom kojeg nikad nisi vidjela?” ponovio je. “Onda, zašto? Zaboga, zašto onda

putuješ sve do Antigue?” “Zato što moram”, odgovorila je. “Zato što nemam izbora ... ali bojim se... očajnički

se bojim!”

Anna

RafaelaR

23

Treće poglavlje

Na trenutak je Conrad zurio u lady Deloru kao da ne može vjerovati da mu govori istinu. Onda je rekao toplijim i prijateljskijim glasom:

“Kako bi bilo da mi ispričaš priču od početka? Prvo mi reci - kako to da si toliko mlađa od brata?”

Dok je govorio, shvatio je da ona pokušava suzbiti nervozu. Nakon kratke pauze mu je tiho odgovorila:

“Denzil mi je samo polubrat.” Vidjela je iznenađenje na Conradovom licu i nastavila: “Mama je nakon mog rođenja postajala sve slabija i rasla sam kao da sam jedinica;

nisam se imala s kime igrati.” “Tko je bila tvoja majka?” “Bila je Amerikanka, a ja mislim da se tata njome oženio zato što je bila vrlo bogata.” Iznenađenje na Conradovom licu je postalo očito i Delora je brzo nastavila: “Nikada nisam upoznala svoje američke rođake, ali sigurna sam da su bili presretni

što se mama udala za tako važnog čovjeka, a pošto je bila vrlo mlada, nju nisu ništa pitali.”

“Kao ni tebe”, dodao je Conrad. “Upravo tako!” odgovorila je Delora, “i zato ... “ Zastala je kao da se boji da će biti previše indiskretna, a nakon kratke pauze je

Conrad rekao: “Možemo li se složiti da je pod ovim okolnostima najbolje da pričamo otvoreno?

Želim znati točno u kakvom si položaju, a pošto sam ti rođak, nećeš izdati ničije povjerenje ako mi kažeš što misliš i osjećaš.”

“Želim to... učiniti”, odgovorila je Delora. “Kad sam pročitala u novinama da si na svojim brodovima, za razliku od drugih kapetana, odbio provoditi okrutne mjere discipline, pomislila sam da ćeš znati razumjeti ljudsku patnju.”

“Pokušavam”, rekao je Conrad, “a ako mi se povjeriš, pokušat ću razumjeti tvoje probleme i učiniti što mogu da ti pomognem.”

Primijetio je kako se u njenim zabrinutim plavim očima pojavila iskra nade, Jednostavnim mu je riječima ispričala priču koju je on lako mogao nadopuniti svojim saznanjima o obitelji Horn.

Nakon što je Denzilova majka umrla, četvrti je grof očajnički želio još djece. Njegova prva žena je bila slabašna, a njegovo ponašanje prema njoj joj je rastrojilo živce i bila je toliko nesretna da je to graničilo s ludilom. Kad je napokon umrla, grof je to smatrao milostivim darom slobode i počeo je tražiti mladu djevojku koja bi mu rodila djecu koju je priželjkivao, prije svega sinove. Iako to nije htio priznati, bio je svjestan da njegov sin Denzil u sebi nosi divlju karakternu crtu i da će vjerojatno izrasti u neobuzdanog mladića. Stopa smrtnosti je bila velika među mladićima koji su često sudjelovali u dvobojima, pili do besvijesti ili učestvovali u ludim utrkama u kojima su lako mogli slomiti vrat.

Zato je grofu postalo vrlo važno da dobije mlađeg sina koji će ga naslijediti ukoliko se Denzilu nešto dogodi. Iako je grof bio iznimno bogat, smatrao je da ipak nema

Anna

RafaelaR

24

dovoljno novca. Kad je čuo da kćer jednog od najbogatijih Amerikanaca dolazi u London, odlučio je da će mu ona savršeno odgovarati da postane njegova nova supruga. Kad je Delora malo porasla, shvatila je koliko je njena majka bila nesretna i koliko se bojala svog muža koji je bio mnogo stariji od nje. Kao i grofova prva žena, i ona je oslabjela i uvenula od straha i tuge. Iako se borila da ostane zdrava, njena je vitalnost polako nestajala, sve dok nije postala gotovo invalidom. Pristajala je na sve što se od nje tražilo i nije se trudila izreći svoje mišljenje.

“Mama je bila vrlo inteligentna”, rekla je Delora, “bila je vrlo obrazovana i načitana. Ali, svaki put kad bi izrazila svoje mišljenje, tata ju je ignorirao ili bi joj rekao da je glupa, tako da na kraju više nije ni s kim razgovarala osim sa mnom.”

Tužno je dodala: “Mislim da sam ju ja činila sretnom; zapravo, znam da jesam. Smijale smo se

zajedno i razgovarale o svemu, čim sam bila dovoljno odrasla da shvatim o čemu priča. Ali, kad god bi tata ušao u sobu, mama bi se naslonila na jastuke i zatvorila oči kao da ne može podnijeti da ga vidi.”

Pošto je bila mnogo mlađa i jača od svoje prethodnice, prošlo je dugo dok druga grofica nije umrla. Kad je umrla, Delora je već izgubila oca i njen polubrat Denzil je postao peti grof.

“Dugo je izbivao iz kuće zabavljajući se u Londonu”, rekla je Delora, “tako da nisam odmah shvatila kakav je... sve dok se nakon očeve smrti nije vratio kući... sa svojim društvom.”

Dok se toga prisjećala, Conrad je primijetio kako je zadrhtala. Pošto je znao kakvi su novopečeni mladi bogataši i nemoralne žene s kojima se Denzil družio, nije bilo potrebno da mu Delora objašnjava što se događalo. Imala je sreću što je još bila učenica i što je većinu vremena provodila u sobi za učenje, ali bila je svjesna što se u kući događalo. Znala je da su starije sluge i njena guvernanta odahnuli kad su se grof i njegovi gosti vratili u London. Uskoro se ponovno vratio kući sam i Delora je primijetila da se ljuti na nju. Uskoro je otkrila i zašto. Delorina je majka bila vrlo bogata, a po zakonu je sva njena imovina bila u vlasništvu njenog muža i nije imala pravo glasa kad se radilo o trošenju. Ipak, njenom su imovinom u Americi raspolagali upravitelji imanja njenog oca. Kad je umrla, vrlo su jasno naglasili da su spremni slati Delori džeparac koji je bio više nego dovoljan za njene potrebe, a da veće sume neće dobivati sve dok se ne uda.

“Sada razumiješ”, rekla je tiho Delora, “da je Denzil odlučio da me uda čim je za to čuo.”

Na trenutak je oklijevala, pa dodala: “Potpuno mi je otvoreno rekao da me namjerava udati za čovjeka koji će moje

bogatstvo dijeliti s njim.” Conrad je stisnuo usne. Oduvijek je prezirao svog rođaka Denzila i sve što je o

njemu čuo. No, ipak mu se činilo nezamislivim, čak i za njega, što je za tako nježnu i očito neiskusnu djevojku poput Delore izabrao čovjeka Grammellove reputacije.

“Kad mi je Denzil napisao pismo i naredio da odmah dođem na Antiguu da se udam za lorda Grammella”, nastavila je Delora, “nisam mislila da ću ga morati poslušati.”

“Što si učinila?” “Pisala sam mu i rekla mu da se ne želim udati za nekoga koga nikad nisam vidjela i

da mislim da bi pitanje mog braka moglo pričekati dok rat ne završi i dok se on ne vrati u Englesku.”

Anna

RafaelaR

25

“To je bilo pametno”, složio se Conrad. “Što je odgovorio?” Delora je duboko uzdahnula.

“Poslao je gospodina iz Ministarstva vanjskih poslova da mi kaže da je lord Grammell guverner Antigue i da mi je polubrat skrbnik, tako da nisam imala izbora. Morala sam se složiti s planom koji su za mene skrojili. Također mi je donio Denzilovo pismo.”

“Što je u njemu pisalo?” upitao je Conrad. Po tonu Delorinog glasa je shvatio da je sadržaj pisma bio bitan. Na trenutak nije

mogla naći riječi da mu odgovori. Onda je tiho rekla: “Denzil je rekao da će zatvoriti kuću.. i izbaciti me na ulicu... ako ga ne poslušam.

Upotrijebio je baš te riječi. Rekao je da ima ovlasti da mi uskrati sav novac koji dobivam iz Amerike i da će sa mnom na ulicu izbaciti svu moju poslugu - guvernantu, sobaricu i moje učitelje i da im neće platiti ni novčića!”

“Jedva u to mogu povjerovati! Ne mogu vjerovati da bi ijedan čovjek mogao pasti tako nisko!” promrmljao je Conrad.

“Kako sam mogla dopustiti da jadna gospođa Melhuish i Abigail umru od gladi?” upitala je Delora. “Svi koji su se o meni brinuli su stariji ljudi i teško bi im bilo ponovno naći zaposlenje.”

Bespomoćno je slegnula ramenima. “Zato sam se morala složiti... i krenuti na ovo putovanje. Razumiješ li?” “Naravno da razumijem!” odgovorio je Conrad. “Ali, nemam pojma kako da ti

pomognem da izbjegneš sudbinu koja te čeka.” Pomislio je da ga rođakinja gleda poput malog djeteta koje vjeruje da će mu odrasli

riješiti sve probleme. Očajno je pomislio da rješenja nema i da ga vjerojatno neće naći i da ju neće moći izbaviti iz te situacije.

“Drago mi je da si mi ovo rekla, rođakinjo Delora”, rekao je tiho, “i obećavam ti da ću učiniti sve što mogu da smislim neki način da ti pomognem.”

Kratko joj se nasmiješio i dodao: “Imamo barem dvadeset četiri dana, a u tom je vremenu lord Nelson uspio stići do

Kariba. Zacijelo će jedno od nas za to vrijeme uspjeti naći neko rješenje.” ''Ti bi mogao... a ja ću se moliti da uspiješ”, odgovorila je Delora. “Ja sam razmišljala

i razmišljala... i neprestano se molila. Jedino o čemu mogu misliti je kako su Denzilovi prijatelji strašni i da mi je gospodin iz ministarstva vanjskih poslova rekao da lord Grammell ima... šezdeset šest godina!”

“Mislim da je to točno”, rekao je Conrad tvrdim glasom. “Što si čuo o njemu?” upitala ga je Delora. “Nema smisla da ti u ovom trenutku ponavljam što sam čuo”, odgovorio je Conrad. Delora nije ništa rekla. Spustila je pogled i ušutjela, a on je osjetio da mu nešto

prešućuje. “Reci mi što si ti čula o tom čovjeku za kojega tvoj brat želi da se udaš”, rekao joj je

nježno. “Kad mi je Denzil poslao prvo pismo... prije no što sam odbila otići na Antiguu”,

rekla je Delora oklijevajući, “otišla sam posjetiti lorda koji je poručnik u Kentu.” “Jesi li ga pitala što zna o lordu Grammellu?”

Anna

RafaelaR

26

“Jesam, iako mu nisam rekla zašto pitam. Samo sam pitala lorda Rowella što zna... o njemu.”

“I što ti je rekao?” upitao je Conrad. “Lord Rowell je oduvijek bio vrlo ljubazan prema meni, i mami se sviđao, tako da

sam znala da mu mogu vjerovati da će mi reći istinu.” “Što je rekao?” ustrajao je Conrad. Nakon kratke tišine. lady Delora je tiho rekla: “Odgovorio je: 'Zaboga, dijete! Zašto bi ti htjela išta znati o tom odvratnom čovjeku?

Ja tom stvorenju ne bih dopustio ni da mi uđe u kuću, a kamoli da upozna moju suprugu i djecu!”

“Jesi li rekla lordu Rowellu zašto ga to pitaš?” Delora je odmahnula glavom. “Pomislila sam da ga zamolim da mi pomogne... ali znala sam da on tu ništa ne može

učiniti. Ne voli Denzila, a Denzil ne voli njega. Bojala sam se da bi mogao nešto reći mom bratu...i da će mi onda brat zabraniti da ga posjećujem... a ionako nemam mnogo prijatelja.”

Conrad je bio siguran da je imala pravo. Da je Denzilovo ponašanje bilo poznato široj javnosti, bio je siguran da bi ga prezirao svaki pošteni stanovnik Kenta. Njegove bi grijehe tada morala okajavati njegova sestra jer ju ne bi pozivali u društvo.

“Pretpostavljam da si bila predstavljena na dvoru. Kad je to bilo i kako je bilo organizirano?”

“Predstavljena sam tek kad se saznalo da ću se udati za guvernera Antigue.” “Tko je organizirao predstavljanje?” “Ministarstvo vanjskih poslova. Gospodin koji me je došao vidjeti je rekao da

moram biti predstavljena kraljici prije no što postanem guvernerova supruga.” “A tko te je predstavio?” “Viskontinja Castlereagh. Upoznala sam je iste noći kad sam stigla u London, a onda

smo otišle ravno u salon u Buckinghamskoj palači. Sljedećeg su me dana poslali natrag na selo.”

“To se čini nevjerojatnim!” uzviknuo je Conrad. “Mislim da viskont i viskontinja ne vole Denzila i da se ne slažu s tim da se udam za

lorda Grammella”, rekla je Delora. Conradu je bilo jasno da ministar i njegova žena nisu odobravali taj brak, ali da se

nisu smjeli miješati u privatne dogovore čovjeka koji je imenovan guvernerom. Conrad nije imao pojma kako je lord Grammell došao do tog položaja, ali je pretpostavljao da je očito imao utjecajne prijatelje u Parlamentu. Ministar nije imao pravo određivati mu za koga će se oženiti. Conrad je razumio kako se Delora, krhka i bespomoćna poput male životinje, našla u klopci iz koje nije vidio izlaza. Zgražao se nad njenom situacijom i to ga je neopisivo ljutilo. Nije znao kako bi Delora mogla nadjačati svog polubrata, koji je bio njen skrbnik i nosio vrlo utjecajnu titulu. Lord Grammell je, pak, bio plemić i kraljev povjerenik koji je imao svu vlast na otoku kojim je vladao.

Nije imalo smisla da išta od toga govori Delori, pa je samo rekao: “Sad me slušaj; nešto ću ti predložiti.” Podigla je pogled i on je u njenim očima ugledao nadu i vjeru, kao da je bila sigurna

da on ima magičnu moć koja će j e spasiti kad sva uobičajena rješenja zakažu.

Anna

RafaelaR

27

“Predlažem ti da zasad, dok ja budem razmišljao kako da ti pomognem, pokušaš uživati u putovanju. To ti zacijelo predstavlja jedno potpuno novo iskustvo.”

“Doista je tako!” odgovorila je Delora. “U bilo kojoj drugoj situaciji bih bila uzbuđena i presretna što putujem tako divnim brodom.”

“U tom slučaju, gledaj na ovo putovanje kao na odmor između prošlosti i budućnosti”, rekao je Conrad. “Na trenutak ostavljaš za sobom sve probleme koje si imala kod kuće, a još se nisi susrela s onima koji te čekaju.”

Delora se tiho nasmijala. “Ono što mi zapravo želiš reći je: 'Uživaj u sadašnjosti i pusti da se budućnost sama

pobrine za sebe!'“ “Upravo tako!” složio se Conrad. “Obećavam ti da će svi na brodu pokušati učiniti ti

ovo putovanje što ugodnijim, koliko to bude moguće s obzirom na okolnosti.” “Što ako se budemo morali boriti?” upitala je Delora. “Ako i budemo, u što sumnjam”, odgovorio je Conrad, “moraš vjerovati da će

Nepobjedivi opravdati svoje ime i potruditi se da te buka ne uplaši.” “Nisam toliko plašljiva!” odgovorila je Delora. “Mislim da bi bilo uzbudljivo pratiti

bitku, naravno, pod uvjetom da pobijediš!” “Ako do bitke bude došlo, budi sigurna da ću dati sve od sebe da se to dogodi”,

rekao je Conrad nasmiješivši se. “Nakon svega što su ljudi govorili o 'Tigru Hornu', mislim da će svaki brod koji

ugleda tvoju zastavu na horizontu pobjeći glavom bez obzira”, nasmijala se Delora. “To je veliki kompliment i nadam se da si to točno predvidjela”, rekao je Conrad. “A

sada se moram vratiti na posao, rođakinjo Delora.” Ustao je i rekao: “Pošto od gospođe Melhuish nema ni traga ni glasa, bojim se da ćeš ručati sama, ali

mogu reći nekima od mojih časnika da ti se večeras pridruže za večerom ako to želiš.” Primijetio je kako su Delorine plave oči zasjale od radosti. “Hoćeš li zbilja to učiniti za mene? Voljela bih ih upoznati, a mogla bih obući jednu

od mojih novih haljina.” Conrad se nasmijao. “Tipično žensko razmišljanje! Naravno, bit ćemo vrlo polaskani da te vidimo

dotjeranu. “ “Onda je to obećanje. Kada bih trebala biti spremna?” “Reći ću ti kad dođem po tebe poslije ručka povedem te u obilazak broda.” “Bojala sam se da si zaboravio što si mi obećao.” “Smatrala bi me vrlo smetenim da sam doista zaboravio”, odgovorio je Conrad.

“Osim toga, za tebe je bolje da obiđeš brod dok smo još u La Maneheu. Poslije bi moglo postati gadno.”

“Ne bojim se mora”, rekla je Delora. Licem joj je preletio mračan izraz kad je ispod glasa dodala: “ ... samo ljudi.”

* * *

Dok je gledao Deloru kako nasmijava mlade poručnike, bio je svjestan da su oči svih muškaraca za stolom bile uprte u nju. Conrad je u sebi rekao da je ona očaravajuće

Anna

RafaelaR

28

dijete nevinog samopouzdanja zbog kojeg će svugdje biti rado primljena. Kad je došao u njenu kabinu da ju otprati do svoje, svidjelo mu se što je već bila spremna. Kad se pojavio, široki osmijeh joj je ozario cijelo lice.

“Spremna sam!” objavila je, “a pošto ti izgledaš tako veličanstveno, mislim da bih trebala na glavu staviti tijaru, iako je nemam.”

“Mislim da bi to ipak bilo malo preraskošno za bojni brod”, odgovorio je Conrad. Dok je govorio, pomislio je da su mali vjenčici od umjetnog cvijeća kojima je Delora

ukrasila kosu i koji su odgovarali onima na njenoj haljini ljepši od bilo kakvih dragulja. Izgledala je vrlo mlado, a pošto je bila uzbuđena što će večerati u društvu, oči su joj blistale. Haljina joj je bila bijela, ali ukrasi i porub široke suknje su bili raskošni, kao što je to nalagala najnovija moda. Conrad joj je htio udijeliti kompliment, ali je istovremeno smatrao da bi to bila greška, pa je skoro napadno rekao:

“Večeras je hladno, pa ti savjetujem da obučeš nešto toplo prije nego što izađeš iz kabine.”

“Imam šal obrubljen krznom”, odgovorila je Delora i uzela ga sa stolice na kojoj je ležao. Conrad joj ga je pridržao i spustio ga na njena ramena. Lijepo je uokvirio njeno lice i vitki vrat, a dok su hodali prema gornjoj palubi, sa smiješkom je pomislio da će njen izgled očarati druge goste za večerom.

Kad je prvi put ugledao svoju kabinu mlađeg časnika, uvjerio se da bi u njoj moglo udobno večerati samo šestoro ljudi, tako da je na večeru pozvao Deakina, čija je kabina i bila, i tri druga gosta koji su svi bili mlađi od dvadeset četiri godine. Poručnici koje je odabrao su bili vrlo zgodni, a pošto je biti članom njegove posade predstavljalo čast, dvojica od njih su dolazila iz vrlo uglednih obitelji koje su gotovo preklinjale Conrada da primi njihove sinove na svoj brod. Treći je poručnik, po imenu Birch, bio pametan mladić iz brodovlasničke obitelji i Conrad je očekivao da će se pokazati izvrsnim pomorcem.

Nakon što su tog popodneva prvi put ugledali Deloru dok je obilazila brod, bili su više nego voljni zabavljati je i provoditi što više vremena u njenoj blizini. U sebi se osmjehujući, Conrad je pomislio da će Delora dekoncentrirati posadu ako ne bude oprezan. To se ne bi dobro odrazilo na disciplinu i naporan rad koji se očekivao od posade broda na prvoj plovidbi. Istovremeno, pošto mu je bilo žao svoje rođakinje i pošto je za nju bio vrlo zabrinut, bio je odlučan u namjeri da joj sljedećih nekoliko tjedana učini što ljepšim.

Dok se oblačio za večeru, Conrad se sjetio što je osjećao prema svojoj gošći prošlog vikenda i sam se sebi nasmijao. Proklinjao je ženu koja mu je zauzela kabinu, a mrska mu je bila i sama pomisao da će morati upoznati nekoga od svojih rođaka.

Delora je bila drukčija, toliko drukčija od onoga što je očekivao da je sada poželio zaštititi tu djevojku koju su zlikovci tako okrutno iskorištavali.

“Dovraga, što ja tu mogu učiniti?” upitao se tako glasno da je njegov sobar Barnet poskočio. Isto to se upitao i kad je večera završila i kad je shvatio da se smije Delorinim dosjetkama kao i ostali časnici. Nije pokušavala biti duhovita, dosjetljiva i pametna; bila je jednostavno ono što jest i neusiljeno je govorila ono što bi joj prvo palo na pamet. Mladi poručnici su je smatrali očaravajućom i zabavnom.

“Rođače Conrade, čitala sam u novinama da na svojim brodovima potičeš mornare da sviraju, pjevaju, a čak i da plešu”, rekla je. “To bih vrlo voljela vidjeti.”

Anna

RafaelaR

29

“Bojim se da ćeš morati pričekati”, odgovorio je Conrad, “dok ne saznamo kakve sve talente imamo na brodu. Uvijek sam smatrao da je dobra ideja što ljudi sviraju i pjevaju, posebno kada stvari krenu loše.”

“Ili kad su gladni!” primijetio je jedan od poručnika koji je bio s njim na Tigru. Conrad se nasmiješio. Sjetio se kako su na jednom putovanju tako dugo bili bez svježih zaliha da je hrana postala gotovo nejestiva. On i njegova posada su se teškom mukom prisiljavali da progutaju ustajale kekse i usoljeno meso koje je bilo tako tvrdo da ga nikakvo kuhanje nije moglo omekšati.

Svaki se kapetan susretao s problemom kako prehraniti posadu gotovo nejestivom hranom kad nisu bili u prilici nabaviti nove zalihe. Nakon kratkog vremena se pivo ukiselilo, a iako je bilo groga - pošto se nijedan kapetan broda nije usuđivao ostati bez ruma - posada se često opijala, a onda su ih tukli toljagama. Pijanstvo je bilo jedini način na koji su mogli pobjeći od bijede u nerealnost. Conrad se zakleo da na Nepobjedivome neće biti batinanja, sve dok je Delora na brodu. Koliko god je bio navikao na uobičajene kazne batinama, davao je sve od sebe da na svojim brodovima to izbjegne. Znao je da su mornari na to navikli, ali batinanje obično nije mnogo pomagalo.

Upitao se kako bi netko tako neiskusan i nevin poput Delore mogao izdržati na brodu prepunom svakakvih ljudi, a da se ne šokira ili da mu se ne zgadi nešto od onoga što vidi i čuje. Htio ju je zaštititi i osigurati da ne vidi nijednu ružnu stranu pomorskog života, ali nije imao pojma kako će to izvesti.

Večera je završila i Conrad se sjetio da neki od mlađih časnika već u četiri ujutro moraju biti na dužnosti. Ustao je da otprati Deloru natrag do kabine. Kad su se popeli na višu palubu, rekla je:

“Ovo je bila najuzbudljivija večer koju sam ikada doživjela. Hvala ti! Hvala ti što si tako ljubazan prema meni, rođače Conrade. Tako mi je drago što je baš tvoj brod izabran da me povede na Antiguu.”

“I meni je drago”, rekao je Conrad tiho. “Ali, ne mogu ti obećati takva uzbuđenja svake noći. Moji časnici i posada imaju mnogo posla.”

“Svjesna sam toga”, odgovorila je Delora, “i pokušat ću da ti ne budem smetnja, ali molim te... hoćeš li me posjećivati ... što češće budeš mogao?”

U njenom se glasu osjećala molba, a Conradu je bilo jasno da se boji ostati sama i razmišljati o onome što ju je čekalo.

“Obećavam ti da ću dolaziti što češće budem mogao”, odgovorio je, “a nadam se da će gospođi Melhuish uskoro biti bolje, pa ćeš imati nekoga s kim ćeš moći razgovarati. “

“Sumnjam”, odgovorila je Delora. “Ona je stalno gunđala i žalila se kako se brod ljulja prije nego što se uopće počeo ljuljati!”

Conrad se nasmijao. “Dopusti mi da te pohvalim što si tako brzo pronašla svoje 'brodske noge'. Nemaju

svi takvu sreću.” “Nisam htjela biti zlobna”, rekla je brzo Delora. “Zapravo, nikada ne bih bila zlobna

prema gospođi Melhuish, ali čak ni njeni najbolji prijatelji ne bi mogli reći da je uzorna putnica!”

“A siguran sam da ćeš ti to pokušati biti”, rekao je Conrad. “Laku noć, rođakinjo Delora. Iskreno ti mogu reći da sam sretan što putuješ mojim brodom.”

“Kad sam tek stigla, mrzio si tu pomisao!” Bio je zapanjen.

Anna

RafaelaR

30

“Kako si znala?” “Mogla sam ti to čuti u glasu i osjetila sam po načinu na koji si mi stisnuo ruku”,

objasnila je. ''Toliko sam se bojala da ćemo obiteljsku svađu prenijeti na sredinu oceana.”

“To sigurno nećemo učiniti!” rekao je Conrad čvrsto. Dok je govorio, otvorio je vrata kabine i vidio da ju Abigail čeka unutra. Služavka se

taktično povukla u sjenu kad je Delora ispružila ruku, “Laku noć, rođače Conrade”, rekla je. “Mnogo, mnogo ti hvala.” Na trenutak je osjetio kako su njeni prsti stisnuli njegove. Kad je izašao iz kabine,

čuo je kako je povikala služavci: “O, Abigail, provela sam tako divnu večer! Bilo je fantastično!”

* * *

Sljedećeg se dana Conrad probudio u četiri ujutro na zvuk zvona i ozbiljno se prihvatio posla. Namjeravao je izvježbati posadu. Topnici su punili svoje topove, a mnogi od njih su se mučili novim topovima koji su radili na principu trzaja. Drugi su mornari vježbali numeričku signalizaciju, dok je Deakin novake slao da se penju uz jedra sve dok se nisu prestali bojati visine i dok se nisu navikli na penjanje uz gibanje broda. Bilo je tu i mornara koji su se prvi put našli na brodu. Bili su blijedi i nervozni. Muvali su se uokolo, bojeći se ičega prihvatiti da ne bi napravili neku grešku, a još su se više bojali biti besposleni. Conrad je s njima ljubazno razgovarao, saznao kako se zovu i sjetio se kako se prije mnogo godina on osjećao na svom prvom brodu. Sjetio se kako je potajno plakao svake noći prije spavanja jer mu je nedostajala kuća, iako se sramio te svoje slabosti.

Bio je toliko zaposlen da se sve do pet sati popodne nije sjetio Delore i svog obećanja da će ju posjetiti. Primijetio je da je, prkoseći hladnom vjetru i naletima susnježice, bila izašla prošetati po palubi i da je očito uživala. Imao je osjećaj da bi se voljela popeti na najvišu palubu gdje je on provodio mnogo vremena. No, bila je dovoljno pametna da ne ide tamo dok ne bude pozvana i Conrad je sam sebi rekao da će morati pričekati dok se vrijeme malo ne smiri.

Pošao je do njene kabine, a kad je pokucao na vrata i ušao, zatekao ju je sklupčanu na sofi kako čita knjigu. Kad se pojavio, odbacila je knjigu i skočila na noge.

“Došao si me posjetiti!” uzviknula je. “Tako mi je drago! Nadala sam se da ćeš se sjetiti svog obećanja!”

“Dosad sam bio previše zauzet da se sjetim ičega osim posla koji sam morao obaviti”, odgovorio je Conrad.

“Sada kad si tu, hoćeš li šalicu čaja? Ponijele smo ga sa sobom; sigurna sam da će ti se svidjeti.”

“Šalica čaja bi bila divna”, odgovorio je Conrad. Abigail, koja je sjedila u udaljenom dijelu kabine, je otišla skuhati čaj. Čim su ostali sami, Conrad je rekao:

“Dobro si? Imaš sve što ti treba?” “Sve osim razgovora s tobom.” Nasmiješio se. “Sad sam tu.”

Anna

RafaelaR

31

“Tako mi je drago! Molim te... bih li večeras mogla večerati s tobom?” Conrad se iznenadio što se sama pozvala prije nego što ju je on pozvao. Upitao se bi

li bilo pogrešno tako brzo ponovno za nju prirediti večeru, a onda je smislio kompromis. “Umjesto da ja tebe pozovem u svoju kabinu” rekao je, “smijem li predložiti da ti

mene pozoveš u svoju?” “Mogu li to učiniti? Bi li to bilo dolično?” “Nisam siguran je li uopće dolično da mi večeramo zajedno, pošto ti nemaš pratilje”,

odgovorio je Conrad. ''Ali, tko će to uopće znati i koga će uopće biti briga što radimo kad smo usred pučine gdje nitko osim mene nema nikakvih ovlasti?”

Delora je pljesnula rukama. “Naravno! Kapetanov brod je njegovo kraljevstvo. To sam negdje pročitala; kapetan

ima potpunu i apsolutnu vlast nad svima koji plove na njegovom brodu.” Nestašno se nasmiješila i dodala: “Molim Vas, kapetane Horn, hoćete li mi narediti da Vam priredim večeru? Bit će

uzbudljivo večerati s Vama nasamo, tako da možemo pričati.” Na trenutak je Conrad oklijevao. Imao je osjećaj da bi se večeri udvoje svašta moglo

prigovoriti s društvenog gledišta, usprkos tome što mu je Delora bila rođakinja. Tada je sam sebi rekao da se nepotrebno zabrinjava zbog konvencija. Kad je pomislio na ono što ju čeka na Antigui, sve što bude doživjela na brodu će izblijedjeti kad se susretne s ponašanjem svog brata i budućeg muža.

“Sa zadovoljstvom prihvaćam Vaš poziv!” rekao je službeno, a na to se ona zahihotala. To mu se svidjelo.

* * *

Dva sata kasnije je Conrad ušao u Delorinu kabinu i vidio da je stol postavljen i da su umjesto svjetiljke na stolu upaljene svijeće. Kad ju je ugledao, primijetio je da se potrudila urediti za večeru. Haljina koju je ovaj put nosila je bila svjetloplava, ali umjesto cvijeća, u kosi je imala dvije vrpce, a oko vrata je nosila bisernu ogrlicu koju joj je ostavila majka. Kad ju je pozdravio službeno se naklonivši, i ona se njemu naklonila, ali bila je tako uzbuđena da je poskočila od sreće i nestrpljivo rekla:

“Za tebe sam večeras isplanirala posebnu večeru i bit ću vrlo razočarana ako ne budeš uživao.”

“Posebnu večeru?” upitao je Conrad. “Kad je čuo da ću putovati tvojim brodom, lord Rowell mi je rekao da ponesem sa

sobom nekoliko delikatesa. Upozorio me je da je brodski jelovnik vrlo ograničen i jednoličan, pa će ga ono što sam donijela dobro nadopuniti.”

“Nakon što se na moru provede nekoliko tjedana, 'jednolično' je predobra riječ za hranu”, primijetio je Conrad. “Ali, zasada imamo svježu piletinu, janjetinu i svinjetinu, a ako ih kuhar ne uništi dok ih bude pripremao, mislim da će obroci biti vrlo ukusni.”

“Sinoć sam se toliko zabavljala da nisam ni primijetila što jedem”, rekla je Delom, “ali ne smijem ti pokvariti iznenađenje. Neću ti reći što sam večeras za tebe pripremila.”

Conrad je pomislio da ga je zbilja iznenadilo što je jeo paštetu s volovskim jezikom i gusku. Delora mu je rekla da je sve to domaća hrana.

“Zar nikada nisi bio u obiteljskoj kući?” znatiželjno ga je upitala.

Anna

RafaelaR

32

Conrad je odmahnuo glavom, “Moj otac bi dobio srčani napad da sam mu tako nešto spomenuo! Dok sam još bio

dječak, čuo sam ga kako govori protiv tvog djeda, njegovog rođaka. Obično sam zamišljao da ta kuća izgleda pomalo poput pakla, da je potpuno crna, a da su ljudi koji žive u njoj okruženi vatrom koja izvire iz njih zato što su tako zli!”

Delora se zvonko nasmijala. “Istina je potpuno suprotna. To je lijepa kuća i znam da bi ti se svidjela, pošto imaš

dobar ukus.” “Kako znaš da imam dobar ukus?” “Mislim da je on dio tvog karaktera i osobnosti”, odgovorila je, “upravo kao što

znam i da si drag i velikodušan, hrabar i iskren.” Conrad je dramatično podignuo ruke. “Stani! Stani!” prigovorio je. “Previše me hvališ i prikazuješ me kao junaka, a

uvjeravam te da ne zaslužujem ništa od toga. Ja sam samo čovjek privržen svojoj profesiji koji je imao mnogo sreće. Nisam ništa više od toga.”

“Sada se razbacuješ skromnošću”, zadirkivala ga je Delora. “Zaboravljaš da sam pročitala sve što se o tebi pisalo u Timesu i Morning Postu i vidjela sam kako su te tvoji časnici jučer gledali. Sviđalo se to tebi ili ne, oni misle da si divan!”

Zastala je, pa dodala: ''A to mislim i ja!” Izrekla je to spontano, bez razmišljanja. A onda, kad su im se pogledi susreli, bilo joj

je nemoguće skrenuti pogled i on je vidio kako joj obraze polako oblijeva rumenilo. Izgledalo je to kao da se zora pojavljuje na horizontu. Pomislio je da nijedna žena ne bi mogla biti tako ljupka, a istovremeno tako neiskvarena. Kao da je odijednom postala svjesna da je on promatra, na licu joj se pojavio čudan izraz koji se on bojao protumačiti. Odmaknuo je svoju stolicu od stola.

“Hvala ti, rođakinjo Delora”, rekao je. “Trebala bi si naći neku razonodu dok plovimo, možda slikanje, a možda ti je draže šivanje.”

“Ono što zaista želim”, rekla je Delora, “je šetati brodom i gledati tebe i posadu kako radite. Danas sam se bojala napustiti palubu ispred svoje kabine, a zapravo sam ti se htjela pridružiti na najvišoj palubi.”

“Morat ćeš pričekati dok te kapetan ne pozove.” ''A hoćeš li me pozvati?” “To ćemo još vidjeti. Moraš shvatiti da je ovo bojni brod i da nema vremena za

neozbiljnosti.” Namjerno je govorio oštrijim tonom. “Hoćeš li time reći”, upitala je Delora tiho, “da si se predomislio...i da bi sada više

volio... da se nisam ukrcala?” U njenom glasu je bilo nešto toliko usrdno i povrijeđeno da je Conrad instinktivno

požurio s odgovorom: “Ne, naravno da ne! Sviđa mi se što si tu! Znaš da želim da budeš sretna. Samo... “ Sada je njemu postalo teško završiti rečenicu, ali Delora je to učinila umjesto njega. “... samo što ne želiš... da te ja previše zaokupim. To je istina... zar ne?”

Anna

RafaelaR

33

Iznenadilo ga je što je bila tako pronicljiva. Istovremeno je osjećao da je namjerno neljubazan prema njoj. Znao je da njoj očajnički treba njegova pomoć i utjeha. Nije odgovorio, a nakon trenutka tišine je ona rekla:

“Čim sam te ugledala, znala sam da si ti baš onakav kakav sam se nadala da ćeš biti... a dok si jučer pričao sa mnom... osjetila sam... ili naslutila... da si mi voljan pomoći. Toliko sam se bojala... da sam poželjela umrijeti!”

“Ne smiješ se tako osjećati”, rekao je Conrad gotovo grubo, kao da govori prestrašenom mornaru.

“Ne mogu si pomoći kad je to istina”, rekla je Delora, ''a ti si rekao da ćemo zaboraviti ono što me čeka i da želiš da budem sretna u ovom razdoblju između prošlosti i budućnosti.”

“Naravno da to želim”, složio se Conrad, osjećajući da ga je stjerala u kut. “Istovremeno, za svoje vlastito dobro, moraš biti razumna.”

“Pod time misliš... ne smijem se miješati”, rekla je Delora sabrano. “Ne baš”, prigovorio joj je. “Pokušavam učiniti ono što je najbolje za tebe.” Dok je govorio, bio je svjestan da tom djetetu zapravo govori da se ne smije previše

uzdati u njega, što god da se dogodi. Znao je da će ju neizbježno morati razočarati kad nastupi trenutak odluke. Što je bilo još važnije, ni pod kojim okolnostima se nije smjelo dogoditi da se ona zaljubi u njega. Mislio je da nije vjerojatno da će se to dogoditi jer je bila mlađa od njega, ne samo po godinama, već i po svemu drugome. No, ne bi bio čovjek kad ne bi znao da su se mnoge žene zaljubljivale u njega na prvi pogled zbog izgleda, slave i činjenice da nije olako poklanjao svoje srce.

Prije no što je upoznao Nadine, kojoj je bio manje-više vjeran jer je ispunjavala potrebu koja je svakom mornaru bila dobro poznata, naganjale su ga mnoge žene. Svim raspoloživim sredstvima su ga pokušavale osvojiti, ali on bi uvijek okrenuo situaciju i osvojio njih. Ušle bi u vezu s njim, ali je njegovo srce uvijek ostajalo netaknuto i nikada nije ulazio u ozbiljniju vezu. Prihvaćao je usluge koje su mu pružale. Istovremeno, znao je da mu one ništa ozbiljno ne znače. Za njega su bile kao lijepo cvijeće na stolu za večerom koje će uvenuti do sutrašnjeg svitanja. Sve njegove ljubavne veze su bile sa ženama koje su se dobro znale brinuti za sebe i koje su znale da bi se mogle opeći ako se budu igrale s vatrom.

Delora je bila drukčija, pomislio je Conrad. Toliko drukčija da je o njoj htio razmišljati kao o djetetu kakvim se činila kad ju je prvi put ugledao. No, već je postao svjestan da u njenom inteligentnom umu nema ničega djetinjastog i znao je da su se u njoj počeli buditi osjećaji, poput ruže koja počinje cvjetati. Samo je ljubav bila potrebna da je iz djeteta pretvori u ženu. Odjednom ga je pogodila misao da ništa ne bi moglo biti ljepše i uzbudljivije nego probuditi u njoj svijest o ljubavi i njenoj biti. Ta ga je spoznaja šokirala i sam je sebi rekao da se to nikada ne smije dogoditi! To bi bilo pogrešno, pogrešno na sve moguće načine. Zloupotrijebio bi njeno povjerenje, a pošto joj je bio rođak, ne bi bilo dobro da u njemu spozna muškarca. Osim toga, bila je obećana drugom čovjeku i nije imao prava suditi o karakteru i ponašanju njenog budućeg muža. Još dok je mislio o tome, cijelo njegovo biće se bunilo protiv te zamisli. Nije mogao zamisliti da bi nešto tako izvanredno i čisto moglo dotaknuti... ili, bolje rečeno, uprljati... čudovište poput Grammella.

Kad se sjetio kako je taj čovjek prostačio, upotrebljavajući jezik kojega bi se posramio i najokorjeliji mornar, Conrad je osjetio kako mu se šake stišću i poželio je ugušiti tog čovjeka koji je blatio ne samo svoje ime, već i klasu iz koje je potjecao.

Anna

RafaelaR

34

A onda je, na svoje veliko čuđenje i iznenađenje, pošto nije bio svjestan da mu je Delora mogla pročitati misli, čuo kako je prošaptala:

“Ako ti tako osjećaš prema njemu... kako misliš da se ja osjećam?”

Anna

RafaelaR

35

Četvrto poglavlje

Conrad je stajao na najvišoj palubi i promatrao more koje je zapljuskivalo provu. Bio je svjestan male figure koja se kretala po donjoj palubi. Bili su deset dana udaljeni od Portsmoutha. Atlantik je isprva bio nemiran, ali sada se polako smirivao, iako je još uvijek bilo valovito. Od gospođe Melhuish još uvijek nije bilo ni traga, a Delora je rekla da ona nema namjeru napuštati svoju kabinu dok ne budu u mirnijim vodama .

''A to znači da kabinu neće napustiti nikad!” nasmijala se Delora. “Ona ne voli more i moli se da brzo dotakne čvrsto tlo.”

To je značilo da je Conrad provodio mnogo više vremena s rođakinjom nego što bi to inače činio. Bio je duboko svjestan, a to ga je iznenadilo, koliko su njene misli bježale na ono što je čeka na kraju putovanja dok je bila sama. Kad bi došao u njenu kabinu, na trenutak bi u njenim očima ugledao strah koji je bio vrlo očit. A onda bi ga ugledala i tog bi izraza nestalo.

Kad je okrenuo glavu i pogledao jarbole, vidio ju je umotanu u plavi ogrtač obrubljen samurovinom, a istim je mekim bijelim krznom bila obrubljena i kapuljača. Uokvirivala je njeno lice pridajući mu eterični, duhovni izraz sve dok se nije nasmiješila. Conrad je u tom smiješku primijetio nagovještaj nestašluka.

“Dražesna je! Apsolutno dražesna!” rekao bi sam sebi u tamnim noćnim satima. “Kako je mogu predati čudovištu poput Grammella?”

Vratile su mu se nejasne uspomene na druge stvari koje je čuo o guverneru Antigue; tako odvratne i odbojne svakom pristojnom čovjeku da je Conrada uzrujavalo čak i razmišljati o tome. No, nije ih uspio otjerati iz misli, a kad je sve to doveo u vezu s Delorom, pitao se bi li bilo bolje da ju jednostavno baci u more prije nego što stignu na Antiguu. Barem bi umrla mirnom smrću na moru.

O tome je razmišljao noću. Danju bi sam sebi rekao da se ponaša apsurdno i histerično i pokušao se pretvarati da se to njega ne tiče.

Iako se bojala budućnosti, Delora se nesumnjivo zabavljala. Svaki mladi poručnik je dotad pomislio da je zaljubljen u nju, a čak i mornari su je pratili pogledom kad god bi bila na palubi. Conrad se pretvarao da promatra glavni jarbol, ali znao je da mu pogled zapravo bježi prema donjoj palubi gdje je Delora elegantno šetala oko tri čamca za spasavanje, iako se brod prilično ljuljao. Conrad ju je već mnogo puta upozorio da ne ide na palubu kad je vrijeme takvo, ali ona mu se samo nasmijala i rekla da je ona djevojka sa sela.

“Navikla sam na svježi zrak”, rekla je, “a ako me more poprska, imam dovoljno haljina u koje se mogu presvući.”

“Brinem se za tvoje zdravlje”, usprotivio se Conrad. “Sjeverni su vjetrovi vrlo jaki i ne želim da zaradiš upalu pluća.”

“Dat ću sve od sebe da Vas ne dovedem u nepriliku, kapetane! “ Rekla je to nasmiješivši se, a iako je htio zauzeti čvrst stav, uzvratio joj je osmijeh i

znao je da će ispasti po njenom. Bio je svjestan da vjetar jača i da se brod opasno ljulja, drvo škripi, a konopi se napinju. Vidio je da naleti vjetra nose Delorinu haljinu i da ona objema rukama pridržava ogrtač.

“Trebala bi otići u kabinu”, rekao je Conrad ispod glasa. U tom trenutku se začuo uzvik s osmatračnice:

Anna

RafaelaR

36

“Jedro, oj! Paluba, naprijed je jedro!” “Jedro!” Conrad je pogledao uvis. Izvidnik se čvrsto držao za svoje sjedalo, a vjetar ga je

nemilosrdno šibao. Conrad je mornaru koji je stajao kraj njega naredio: “Idi gore, Harris! Uzmi sa sobom dalekozor i reci mi što vidiš.” Mornar se požurio poslušati ga i nekoliko minuta kasnije je kapetan kroz nalete

vjetra čuo njegov glas: “Mislim da je francuski, gospodine. Vidim vrh jarbola.” Conrad je duboko udahnuo. “Osigurajte položaje!” viknuo je, a kad mu se Deakin pridružio, dodao je: “Osigurajte krmu, gospodine Deakin, i pripremite se za akciju!” Kad se začuo zvuk bubnja, ljudi su počeli puniti topove na krmi i Conrad je sišao na

donju palubu gdje je stajala Delora i uzbuđeno gledala u more. “Tvoje mjesto je dolje, Delora”, rekao je. “Povedi Abigail sa sobom. Bit ćete u donjoj

kabini dok akcija ne bude gotova.” “O, molim te... “, započela je, ali Conrad nije bio raspoložen za prepirke. Dozvao je

najbližeg poručnika. “Gospodine Latham - otpratite damu i njenu služavku u moju kabinu i pobrinite se

da budu na sigurnom!” “Razumijem, gospodine!” odgovorio je poručnik koji je rado poslušao naređenje. Conrad je namjerno pokušao izbjeći Delorin pogled jer je bio zabrinut za nju. Ipak,

vidio je kako se nasmiješila i mahnula mu, a onda ju je Latham poveo do kabine da odu po Abigail. Nekoliko je minuta na brodu vladao metež dok su ljudi počeli obavljati zadatke koje su vježbali gotovo cijelo vrijeme od trenutka kad su napustili Portsmouth.

Topovi su bili napunjeni i spremni, palube su bile prepune vreća s pijeskom, a cijevi su bile pričvršćene na pumpe i vatrogasne aparate.

Conrad je pogledao u jedro i oštro rekao: “Smotajte dva jedra, zapovjedniče!” Sada je i on mogao jasno vidjeti da je brod koji im je prilazio bio francuski. Na

njemu je vijorila crveno-bijelo-plava zastava i Conrad je pogledao uvis da se uvjeri da engleska zastavica vijori na vjetru, Onda je čuo kako mu je Deakin tiho rekao:

“Otvorili su vatru, gospodine!” Svaki engleski kapetan je znao da je greška otvoriti vatru iz tolike daljine. Hitac se

nije ni čuo, a oblačić dima je raznio vjetar. Conrad je oduvijek vjerovao da bi prvi plotun trebao biti ispaljen tek kad postane sigurno da će izazvati maksimalnu štetu. Kad su se brodovi malo približili, dogodilo se nešto čudno. Napad je prestao i francuski je brod promijenio kurs. Conrad je čekao, a onda je shvatio što se događa. Francuzi su vidjeli kako je Nepobjedivi velik i počeli su bježati!

“Gospodine Deakin”, dozvao ga je, “što mislite, koliko smo udaljeni od njih?” “Preko pola milje, gospodine.” “Hvala”, rekao je Conrad. Dao je zapovijed da se razviju jedra, a onda je vidio kako brod ispred njih čini isto.

Znao je da francuski brod nije mnogo manji od Nepobjedivog, ali je primijetio da je stariji i da je zacijelo dugo bio na moru. To bi objasnilo zašto nisu bili voljni boriti se, osim vjerojatno s manjim brodovima koje bi mogli lako poraziti.

Anna

RafaelaR

37

“Kapetane, ako vjetar i dalje bude ovako povoljan, prestići ćemo ih!” rekao je Deakin uzbuđeno.

Činilo se da će zaista tako i biti. Nepobjedivi je plovio punim jedrima i neugodno se ljuljao, ali plovio je brzinom kojoj se Conrad i nadao u hitnim situacijama. Sve se više približavao francuskom brodu i Conrad je sada izdao naređenje koje je čekala cijela posada.

“Na svoja mjesta!” zapovijedio je. “Nišani - pucaj!” Topovska paljba je slučajno započela istovremeno kad i francuska. Conrad je čuo

zvuk hica dok mu je prolazio iznad glave, ali, srećom, nije pogodio jarbol. Bilo je očito da su Francuzi znali da ne mogu nastaviti bježati i da se moraju boriti ako se žele spasiti.

Nepobjedivi je bio okružen dimom, a Conrad je čuo kako njegov prvi časnik uzbuđeno izvikuje naredbe. Topovi su zagrmjeli, a topnici su ih žustro punili.

“Pucajte bez posebnog naređenja!” Conrad je čuo naredbu. Iskusniji su topnici pucali brže od drugih. Shvatio je da

neprijateljeva paljba postaje sve slabija dok su hici padali oko njih, a more zapljuskivalo palubu. Onda je ugledao kako glavni jarbol na francuskom brodu pada i čuo je kako su njegovi mornari kliknuli kad su vidjeli kako se jedra i konopci ruše na stranu. Francuzi su sada nemoćno plutali. Bilo je samo pitanje trenutka kada će bitka završiti. Čamci su bili spušteni da pokupe preživjele, a kad je Conrad namjeravao dati naredbu da se ljudi počnu ukrcavati, odjednom se začuo uzvik koji je očekivao: “Vatra! Vatra!”

Vatra se proširila bokovima i palubom francuskog broda. Pošto je drvo bilo suho, stari su brodovi brzo gorjeli i za nekoliko minuta je cijeli brod bio u plamenu. Conrad je vidio kako se ljudi bacaju u more i znao je da su mnogi zarobljeni ispod palube i da nemaju izlaza. Kad su preživjeli bili ukrcani na brod, bilo ih je vrlo malo, a među njima nije bilo časnika. Conrad je saznao da se brod vraćao kući nakon što je na moru bio tri godine. Nije bilo sumnje da je taj brod bio odgovoran za gubitak mnogih manjih britanskih brodica. Bio je napunjen teretom zbog čije je težine plovio mnogo sporije i bilo bi mu teško pobjeći. Zarobljenici su odvedeni ispod palube, a Conrad se raspitao za vlastite gubitke.

“Jedan topnik je poginuo, gospodine”, obavijestio ga je Deakin, “nije ga ubio neprijateljski hitac, već eksplozija vlastitoga topa.”

Conradove su se usne stisnule, ali nije ništa rekao. To je bio rizik s kojim su se prije ili kasnije morali susresti svi brodovi, posebno dok su topovi bili novi.

“Jednom je mornaru slomljena ruka kad se top trznuo, a drugu su dvojicu ranili komadići drva kad je hitac okrznuo višu palubu.”

“Je li pogodak uzrokovao štetu?” upitao je Conrad. “Malu, gospodine, ali to će se popraviti i prebojati.” “Hvala Vam, zapovjedniče.” Tek se onda Conrad sjetio Delore i pitao se je li se uplašila. Htio je poslati Deakina

da se raspita, a onda je odlučio da je bolje da ode sam. Spuštala se večer i vjetar se pretvorio u kišu. Conrad je zadužio Deakina da raščisti palube i pošao u donje potpalublje gdje su kabine bile sigurnije nego kapetanova kabina na višoj palubi. Dok je hodao prema kabini, u prolazu je sreo Abigail.

“Je li gotovo, gospodine?” upitala je zadivljujuće mirnim glasom. “Jest, Abigail”, odgovorio je. “Je li tvoja gospodarica dobro?”

Anna

RafaelaR

38

“Htjela bi Vas vidjeti, gospodine. Upravo sam joj krenula skuhati čaj.” Conrad se nasmiješio i pomislio da većina engleske posluge dijeli Abigailino

mišljenje da je šalica čaja lijek za sve boljke. “Siguran sam da bi nam šalica čaja svima dobro došla”, rekao je. Znao je da posada očekuje čašćenje rumom i bio je siguran da će se Deakin za to

pobrinuti. Otvorio je vrata svoje kabine i primijetio da svjetiljka nije bila upaljena, tako da je u kabini bio polumrak. Na trenutak je sve bilo tiho i pomislio je da Delora možda nije tamo. Čim mu je ta misao proletjela glavom, začuo se tihi uzvik i bacila mu se u naručje.

“Dobro si! Nisi...ozlijeđen?” Činilo se kao da su te riječi eksplodirale s njenih usana, a kad se brod iznenada

nagnuo, zagrlio ju je da ne izgubi ravnotežu. Tada je osjetio kako njeno sitno tijelo drhti i postao je svjestan da je njen uplašeni glasić utihnuo i da je podigla lice prema njegovome.

Nesvjesno, bez razmišljanja, poslušavši poriv koji je bio jači od razuma, njegove su usne našle njene. Kad je dotaknuo njene usne, znao je da su upravo onakve kakvima ih je zamišljao u svojim snovima. Bile su meke, slatke, nevine i čudesne, a to nikada dotad nije doživio. Pošto više nije bio on, već neki stranac nad kojim nije imao kontrole, njegove su je ruke jače stisnule i osjetio je kako je zadrhtala istom strašću koju je i on osjetio. Ljubio ju je posesivno, zahtjevno, a u isto vrijeme zadivljeno jer je bila drukčija na neki način koji si u tom trenutku nije mogao objasniti. Tek kad ga je trzaj broda prisilio da podigne glavu, Conrad je povratio prisebnost.

“Oprosti mi”, rekao je gotovo nečujno. Bio je užasnut onime što je učinio, ali u tom trenutku nije bio siguran što da učini. “Volim te.” Te su riječi bile jedva nešto glasnije od šapta, ali ipak ih je čuo. “Sada znam da sam te zavoljela... istog trenutka kad sam te ugledala... znala sam da

si ti čovjek... za koga sam se molila da dođe... i spasi me!” Nadljudskim je naporom Conrad pustio Deloru, a ona se naslonila na najbližu

stolicu. Odmaknuo se od nje, stao na drugi kraj kabine i pogledao kroz okno u mrak, kao da je tamo mogao pronaći odgovor na lupanje svoga srca i dileme koje su mu već prolazile glavom.

Nije progovorio. Bio je svjestan da je Delora nesigurno došla do naslonjača i sjela. Bila je okrenuta prema njemu, a iako je bilo premračno da išta jasno vidi, znao je da ga upitno promatra velikim očima. Napokon je

Conrad uspio progovoriti: “Moraš zaboraviti što se upravo dogodilo, Delora!” rekao je. “To se nije smjelo

dogoditi, ali pretpostavljam da sam bio zanesen pobjedom.” Zavladala je tišina, a onda je Delora vrlo tiho upitala: “H-hoćeš li reći ... da ti je žao što si me poljubio?” “To se nije smjelo dogoditi.” “Ali, dogodilo se... i sada znam da te volim.” “Ne smiješ to govoriti.” “Ali... to je istina.”

Anna

RafaelaR

39

“Ako jest, onda mi je stvarno žao. Moraš se uvjeriti da je to samo iluzija; nešto izazvano činjenicom da si doživjela neobično iskustvo usred ratne situacije, a neobične stvari koje se tada događaju je najbolje zaboraviti.”

Ponovno je zavladala tišina, a onda je Delora rekla p lačnim glasom: “Znači... nije ti se svidjelo kad si me... po-poljubio! Za mene je to bilo nešto

najljepše... što mi se ikada dogodilo!” Shvatio je da je ona opasno blizu suza i brzo je rekao: “Naravno da mi se svidjelo kad sam te poljubio, ali sramim se što sam izgubio

kontrolu. Toga bi se sramio svaki kapetan.” “Mislim da me nisi poljubio kao kapetan”, rekla je Delora, “već kao... muškarac.” To je bilo tako istinito rečeno da Conrad nije uspio naći odgovor. Kao da se bojao

onoga što bi još moglo biti izrečeno, krenuo je prema vratima i rekao: “Imam puno posla.” “Ne... molim te... nešto ti moram reći.” Pošto nije mogao ignorirati njenu molbu, okrenuo se i sjeo na stolicu. Ispružila je

ruke prema njemu i on ih je prihvatio jer bi bilo nepristojno da to nije učinio. Bile su tako meke da se morao prisiliti da ih ne poljubi. Osjetio je kako se drži za njega kao da je on pojas za spasavanje kojega ne smije pustiti. Onda je tiho rekla, glasom drukčijim nego ikad prije:

“Volim te... a čak ako me ti ne voliš...i dalje ću te voljeti, cijeloga života... sve dok ne umrem.”

“Delora, ne smiješ tako govoriti.” “Ali, to je istina... a pošto te volim... učinit ću sve što želiš ... ali, molim te, želim da ti

se i dalje sviđam... bez obzira na to što sam ti rod.” “Da mi se sviđaš... !” Te riječi su jednostavno izletjele iz Conrada. Činilo se kao da se

uplašio što bi sljedeće mogao izreći. Delora se nagnula prema njemu i stavila mu ruke na svoje grudi.

“Ja mislim”, prošaptala je, “da me ipak malo voliš... iako se boriš protiv toga.” Pošto su bili gotovo u mraku i pošto su ga toplina i nježnost u njenom glasu gotovo

hipnotizirale, a zbog njene blizine i dodira mu je srce ubrzano kucalo, Conrad joj više nije mogao odoljeti.

“Volim te! Naravno da te volim!” rekao je oštro. “Ali, znaš dobro kao i ja da se to nikada nije smjelo dogoditi.”

“Ali, dogodilo se”, rekla je, “i, prekrasni moj rođače ... za to sam se molila.” “Ali, draga moja, mi ne možemo ništa poduzeti u vezi s našom ljubavlju”,

prosvjedovao je Conrad. “Moram izvršiti svoje zapovijedi i sigurno te dovesti guverneru i tvom bratu na Antiguu. To što sam se zaljubio u nekoga tko je pod mojom zaštitom se kosi sa svim mojim principima časti.”

“Toliko sam se bojala da bi mogao poginuti...ili da bi te mogli raniti u bici”, odgovorila je Delora. “Znala sam da ću ... ako ti umreš...i ja poželjeti da sam mrtva.”

“Nemoj tako govoriti”, rekao je Conrad spontano. Nije bio siguran kako se to dogodilo, ali se ona odjednom našla na njegovoj stolici, u

njegovom naručju i ponovno ju je ljubio, strastvenije nego prije. Ljubio ju je sve dok nije zaboravio sve osim magije njenih usnica, njene mekoće i mirisa i divlje snage njegove vlastite ljubavi. Nije više mogao jasno razmišljati; znao je samo da je Delora bila

Anna

RafaelaR

40

utjelovljenje svih njegovih ideala. U njegovom se srcu oduvijek nalazio tajni oltar na kojemu je bila skrivena žena koju je htio za sebe, ali za koju je mislio da je nikada neće naći.

U posljednjih nekoliko dana je uvidio koliko je pametna, ljepotu njene duše i snagu njene osobnosti, a sve je to bilo dio njegove ljubavi. Osim toga, bila je tako poželjna i bilo mu je teško povjerovati da je ikada želio ijednu drugu ženu. Odvojio je usne od Delorinih, a ona je šapnula: “Reci mi da me voliš... reci mi samo jedanput...i obećavam ti da ti više neću dosađivati.”

“Zar zaista misliš da mi dosađuješ?” upitao je Conrad. “Volim te, preslatka moja Deloro, više nego što mogu izraziti i mnogo više nego što se usuđujem pomišljati.” Rukom joj je dotaknuo obraz pa rekao: “Mislim da ti nisi stvarna, već samo san, savršeni san koji privlači muškarca poput zvijezde koja mu zauvijek ostaje nedodirljiva.”

Pošto je znao da će mu reći da nije nedodirljiva, već da je tu kraj njega, činilo se suvišnim izgovoriti to i umjesto toga ju je ponovno počeo ljubiti. Nekoliko minuta ili stoljeća kasnije, čuli su Abigailin glas koji je dopirao izvana i razdvojili se. Conrad je ustao i pošao zapaliti svjetiljku kad je Abigail ušla, a pratio ju je stjuard noseći pladanj s priborom za čaj. Kao da nije vjerovala u njegovu sposobnost nošenja čajnika, uzela mu ga je i brzo ga stavila na stol jer se bojala da će se brod ponovno početi ljuljati.

“Još uvijek ste u mraku, gospođice?” upitala je oštro. “Imam problema s paljenjem ove svjetiljke”, odgovorio je Conrad kao da se njemu

obratila. “Smisli što bi se s tim moglo učiniti, Briggse.” “Razumijem, gospodine!” Stjuard je odložio pladanj na stol. “Kad popiješ čaj, rođakinjo Delora”, rekao je Conrad pohvalno mirnim glasom,

“moći ćeš se vratiti u svoju kabinu.” Dok je govorio, otišao je iz kabine i upitao se hoće li stvari ikada više biti iste kakve

su bile nakon bitke, kad je tek došao potražiti Deloru. Nasreću, još je mnogo stvari morao obaviti i to mu je skrenulo misli na nešto drugo. Mnogi su ga časnici čekali da popričaj u s njim. Iako je žudio za tim, te večeri nije otišao posjetiti Deloru. Zato mu je bilo teško zaspati misleći da je možda usamljena bez njega.

“Što ću sada učiniti?” upitao se u mraku svoje kabine dok je Nepobjedivi plovio dalje kroz noć, škripeći kao da i sam pati. Kad je dočekao zoru, Conrad je odlučio da se mora suzdržati i da bi bilo najbolje da uvjeri Deloru da zapravo nije zaljubljena u njega i da je ono što je osjetila bila samo djevojačka zaluđenost.

“Ona je zapravo u životu upoznala vrlo malo muškaraca”, rekao je sam sebi. “Kako može biti sigurna da je ova ljubav prava i da će potrajati, kao što to sada vjeruje?”

A onda je u sebi rekao da omalovažava nešto tako lijepo, tako nezemaljsko, i da bi uništenje nečega tako savršenog bio vandalizam kojega bi se trebao sramiti. Ali, ta ga je misao opet dovela do prvog pitanja.

Što je mogao učiniti? Još uvijek se to pitao kad se popeo na najvišu palubu, svjestan da Delora leži u

velikom krevetu s plavim zavjesama u kabini točno ispod njega u kojemu će on spavati sam kad se ona iskrca na Antigui. Znao je da će ga to progoniti cijeloga života. U samo nekoliko dana je uspjela ući u njegovo srce i znao je da više nikada neće biti slobodan. Tada se upitao je li poznanstvo od deset dana zaista uzrokovalo njegove sadašnje osjećaje. Bio je siguran da ih je sudbina namijenila jedno drugome i da su se možda

Anna

RafaelaR

41

voljeli i u drugim vremenima. Kad ju je prvi put ugledao u svojoj kabini, možda su se prepoznali kroz vječnost, iako se to bojao priznati.

Zadubljen u misli, odjednom je shvatio da kraj njega stoji mornar. “Što je, Campbelle?” “Gospodine, lady Delora želi s Vama odmah razgovarati.” Conrad se namrštio. Znao

je da će činjenica što je Delora po njega poslala tako rano izazvati govorkanja na brodu i odlučio je da ju mora upozoriti da to više ne čini.

“Reci gospođici”, rekao je mornaru, “da ću doći čim budem mogao.” “Razumijem, gospodine!” Mladić se požurio natrag, a Conrad se namjerno upustio u dugi razgovor s

kormilarom prije no što se napokon spustio do kabine gdje je znao da ga Delora čeka. Pokucao je, a kad je čuo njen glas koji ga je pozvao unutra, namjestio je pomalo strog izraz lica. No, bio je svjestan da mu srce brže kuca jer je znao da će ju vidjeti i u sljepoočnicama mu je bubnjalo sve otkako ju je poljubio. Kad je vidio izraz njenog lica, shvatio je da ga nije zvala bez razloga.

“Što se dogodilo?” Na trenutak nije mogla progovoriti. Onda je rekla: “G-gospođa Melhuish... je sinoć umrla! Abigail ju je maloprije našla... kad ju je otišla

pozvati.” “Mrtva je? Kako je to moguće?” upitao je Conrad. “Oduvijek je imala... slabo srce”, odgovorila je Delora, “ali... pošto ju je uvijek nešto

boljelo i uvijek se na nešto žalila... nikad joj nisam vjerovala. Sada se osjećam krivom... što nisam bila kraj nje... dok je trajala bitka.”

“Učinila si ono što sam ti naredio.” “Da, znam”, složila se Delora, “ali, pitala sam Abigail što da učinimo s gospođom

Melhuish i rekla mi je da bi bilo okrutno da je mičemo kad se osjeća tako loše.” “Siguran sam da je Abigail imala pravo”, rekao je Conrad utješno. “Čekaj me ovdje.

Idem vidjeti što se događa.” Otišao je do kabine gospođe Melhuish. Bila je vrlo malena i zapravo je bila

namijenjena Bametu, ali ipak je bila udobnija od stjuardove kabine na stanjim brodovima. Kad je ušao unutra, Abigail je već bila polegla staru damu, zatvorila joj oči i prekrižila ruke na grudima, tako da je izgledala vrlo mirno.

“Žao mi je zbog ovoga, Abigail”, rekao je Conrad. “Tu nije bilo pomoći, gospodine”, odgovorila je Abigail. “Ona je oduvijek bila

boležljiva.” “To znači da će gospođica odsad biti sama”, rekao je Conrad, kao da prati tok

vlastitih misli. “Bila je sama i dok je gospođa Melhuish bila bolesna, a ona ionako nije bila

prikladno društvo mladoj djevojci.” “Ali, gospođica bi trebala imati pratiiju”, ustrajao je Conrad. “Od uzrujavanja nema koristi, gospodine”, rekla je Abigail kao što bi dadilja govorila

nerazumnom djetetu. “Dogodilo se što se dogodilo i ništa se sada ne može promijeniti. Gospođici će biti dobro ako bude imala društvo za razgovor. To joj je nedostajalo dok je živjela samo uz staru poslugu i bez prijatelja svojih godina.”

Anna

RafaelaR

42

“Ali, zacijelo je u susjedstvu bilo mlađih ljudi?” upitao je Conrad. “Susjedi koji su bili prikladni za društvo gospođici su prezirali gospodina.” Način na koji je Abigail to rekla je Conradu jasno otkrio kakvo je bilo njeno mišljenje

o grofu. Znao je da nema svrhe nastavljati taj razgovor pa je rekao: “Reći ću brodskom tesaru da napravi lijes za gospođu Melhuish. Mislim da će za

gospođicu biti bolje ako bude što brže pokopana. Nema smisla očajavati zbog te tragedije.”

“Zaista nema, gospodine”, složila se Abigail, “a bilo bi lijepo kad gospođicu ne biste dugo ostavljali samu i zamišljenu.”

Conrad nije odgovorio, ali dok je odlazio je znao da će mu sada biti nemoguće rjeđe viđati Deloru, što je bio napola odlučio. Ništa ju nije moglo više rastužiti, a pošto je s njim razgovarala tako iskreno, znao je da se i ona boji i da strahuje zbog budućnosti.

“U lijepe sam probleme upao!” promrmljao je Conrad sebi u bradu. Kako je jutro odmicalo, dok je obavljao svoje dužnosti lako poput dobro nauljenog

stroja, znao je da su njegov um i srce ostali sa sitnom, uplašenom djevojkom koja je bila sama u kapetanovoj kabini.

* * *

Gospođu Melhuish su te večeri pokopali na moru. Mala je skupina marinaca stajala u stavu mirno dok je Conrad čitao riječi pogrebnog obreda jer na brodu nije bilo kapelana. Trebalo je biti, ali na dan kad su trebali isploviti, Conrad je dobio obavijest da se kapelan koji im se trebao pridružiti razbolio, a nije bilo vremena da mu nađu zamjenu.

Zapravo je to Conradu bilo prilično drago. Njegovo dotadašnje iskustvo s kapelanima nije uvijek bilo ugodno. Često su to bili muškarci koji nisu bili uspješni u svojem poslu na kopnu i koji su odlazili na more jer nisu mogli naći župu u kojoj bi radili. Bila je rijetkost naći kapelana koji je mogao mladim mornarima pomoći da svladaju tugu za domom ili utješiti one kojima su nedostajale žene i obitelji. Zapravo, mnogi su kapelani bili najsretniji kad su mogli sjediti i piti tijekom cijelog puta ili kad bi održavali duge i depresivne nedjeljne mise.

Delora je pomislila da je Conrad obredne riječi čitao dirljivije nego što bi to učinio kapelan. Osjetila je kako joj na oči naviru suze, ne samo zato što joj je bilo žao gospođe Melhuish, već i zato što je tako potpuno voljela Conrada da se raznježila na zvuk njegova glasa.

“Volim te!” rekla mu je u svom srcu kad je izgovorio z adnju molitvu. A onda se počela moliti, očajnički moliti da ga neće morati ostaviti, već da će ostati s

njim zauvijek. “Molim te, Bože, molim te... daj da budemo zajedno. Dopusti mi da ga volim... da ga

čuvam..i da bude na sigurnom.” Osjećala je kao da su se njene molitve vinule iznad uzburkanog mora u sivo nebo, a

pošto su bile tako usrdne, gotovo je pomislila da bi se oblak mogao otvoriti i da bi joj sunčeva zraka mogla objaviti da je Bog čuo njenu molitvu. No, umjesto toga je vidjela samo sive oblake, obrise dalekog horizonta i prazninu mora. Kad su lijes spustili u more, s broda se začuo počasni plotun. Sve je bilo gotovo i gospođa Melhuish više nije bila

Anna

RafaelaR

43

među njima. Delora je osjetila kako joj oči zasljepljuju suze, a onda se kraj nje našao Conrad i poveo je natrag do kabine. Ušli su unutra i zatvorio je vrata.

“Ovo te je jako uzrujalo, Delora” , rekao je tiho. “Zapravo ne plačem zbog nje”, odgovorila je Delora i obrisala oči rupčićem, “već

zato što se smrt čini tako... konačnom. Da je poživjela... toliko bi još stvari mogla učiniti ... i vidjeti.”

“Tako svi mi mislimo dok smo mladi”, rekao je Conrad, “ali za starije ljude smrt znači mir i spokoj, a možda neki od njih priželjkuju upravo to.”

Delora mu se tužno osmjehnula i skinula plašt. “Imaš odgovor na sve”, rekla je. “Tako si... mudar.” Njene su oči srele njegove, pa je

dodala: “I tako... veličanstven!” “Ako mi budeš govorila takve stvari”, rekao je Conrad, “sve će moje ispravne odluke

o našem budućem ponašanju pasti u vodu. Moraš mi pomoći da se ponašam onako kako bih trebao - ali to neće biti lako.”

“A tko će time biti impresioniran?” upitala je Delora. “More, zvijezde ili moj budući muž koji me ženi radi novca?”

Posljednje je riječi izgovorila s takvom gorčinom da je Conrad bio zaprepašten. Kao da si nije mogao pomoći, prišao joj je i zagrlio je.

“Što god se bude dogodilo”, rekao je, “ne smiješ dopustiti da te to pokvari i suočit ćeš se s tim hrabro. Ali sada, u ovom trenutku, i sve dok ovo putovanje ne završi, moraš biti sretna i ne želim više čuti da razgovaraš tim tonom.”

Onda ju je privukao sebi i ona je sakrila lice na njegovom ramenu. Kad je prestao govoriti, nije se odmaknula. Tada ga je pogledala, a gorčina je nestala iz njenog pogleda. Sada su joj oči blistale, a znao je da je to zato što se nalazi u njegovom zagrljaju i da ta iskra dolazi iz njenog srca.

“Je li to naređenje, kapetane?” upitala je i nasmiješila se.

Anna

RafaelaR

44

Peto poglavlje

Delori se činilo da dani lete nevjerojatnom brzinom, a sve oko nje se činilo obasjano suncem, iako je nebo bilo tmurno i sivo. Vrijeme se mijenjalo tako brzo da se jedan dan činilo da su valovi visoki poput bedema, a drugi bi dan zasjalo sunce, nebo se plavilo i zapuhao bi jugoistočni povjetarac. More je bilo plavo, plavo poput Delorinih očiju, a slijedili su ih delfini i pliskavice, izvodeći vratolomije poput gracioznih balerina. Sve je to bilo poput čarolije, većinom zato što je Conrad bio u blizini i Delora ga je mogla vidjeti, čuti mu glas i, kad su bili sami, dodirnuti ga. Njena ljubav prema njemu je bila poput svjetla koje je sjalo u njoj i činilo ju još ljupkijom nego što je bila prije. Činilo se kao da je njihova sreća zarazila cijeli brod. Mornari su pjevali i zviždukali dok su radili, a navečer se iz potpalublja čuo zvuk gajdi. Delora nije ponovo pitala da joj posada nešto odsvira jer joj je Conrad rekao da na brodu nema muzičkih genija, ali njihovi glasovi koji su odzvanjali dok su se penjali na jarbole ili ribali palubu su širili vrlo vedro raspoloženje.

Činilo se kao da se Conrad opustio u toj vedroj atmosferi: priređivao je večere u svojoj kabini, a kad njegovi časnici nisu zabavljali Deloru, večerao je s njom nasamo. Ponekad ga je pekla savjest, ali ona je bila postavila dobro pitanje - koga moraju impresionirati i tko će se zgražati? Uskoro će stići na Antiguu, a on se zakleo da je poslije toga nikada više neće vidjeti.

Znao je da neće moći podnijeti činjenicu što će ona nositi prezime drugog čovjeka, da će se udati za Grammella i da će on i njen odvratni brat zadovoljno trljati ruke čekajući da počnu trošiti njeno bogatstvo. Kad bi pomislio na to, obuzela bi ga takva agonija da bi usred noći ustao iz kreveta i pošao šetati palubom. Znao je da će samo fizičkom vježbom nekako uspjeti obuzdati duševne patnje.

Kad bi ostao sam s Delorom, to mu je predstavljalo toliku radost i divotu da je znao da će te trenutke pamtiti do kraja života.

“Pričaj mi o sebi”, zamolila bi ga svojim toplim glasom, “kakav si bio dok si bio mali? I kad si prvi put osjetio da želiš postati pomorac?”

Conrad bi joj počeo pričati stvari o kojima nikada nije pričao ni s jednom ženom. Kad joj je ispričao kakvo mu je bilo djetinjstvo i kako je odrastao, ne samo da ga je zbog toga više zavoljela, već je znala da želi imati sina koji će biti baš kao on. Bilo joj je nemoguće potisnuti misao da će vjerojatno roditi dijete čovjeku za kojeg se trebala udati i da bi to dijete moglo biti grozno poput njega. Na tu je pomisao zadrhtala.

Pošto su se ona i Conrad previše voljeli da bi jedno drugom nanijeli nepotrebnu bol, bili su taktični i nisu pričali o onome što će se dogoditi kad stignu na Antiguu. Ipak, to je stalno počivalo negdje u njihovim mislima i u tami njihovih pogleda. Kad bi Conrad primijetio da se Delora trese i da joj usne tužno podrhtavaju, povukao bi ju u svoj zagrljaj i ljubio je dok ne bi prestala misliti na išta drugo osim njega.

“Možda sam pogriješila”, rekla je jedne noći. Večera je završila i sjedili su na divanu držeći se za ruke. “Kako to misliš?” upitao je. “Možda bismo trebali...pošto je Zemlja okrugla... nastaviti ploviti pučinom... i ploviti

sve dalje i dalje... u beskonačnost. “ Conrad se nasmijao.

Anna

RafaelaR

45

“Moramo brzo naći kopno. Zalihe nam se smanjuju i treba nam voće, povrće i, prije svega, svježa voda.”

“Abigail inzistira na prokuhavanju svega što pijem.” “To je vrlo pametno od nje”, pohvalio ju je Conrad, “no ipak, bit ću sretan kad

ponovno napunimo tankove za vodu. Kad budeš vidjela zrelo voće na granama i raskošno cvijeće svuda gdje pogledaš, znat ćeš da smo na Karibima.”

Nastala je tišina. Sjetio se svega što ih čeka na Karibima i zagrlio je Deloru. Počeli su tiho razgovarati o njihovoj ljubavi, kao da ništa drugo na svijetu ne postoji.

Svakim je danom postajalo sve toplije i Delora više nije hodala u svom ogrtaču obrubljenom krznom, već se pojavljivala u lijepim haljinama od muslina. Uskoro joj je zatrebao i suncobran da je zaštiti od vrućine. Dan je bio od onih kad se sve čini kao da je preliveno zlatom, a Conrad je stajao na najvišoj palubi, svjestan da je Delora na palubi ispod njega i da u svojoj ljetnoj haljini izgleda tako lijepo, kao da se dotjerala za vrtnu zabavu. Nije se mogao suzdržati da ne pogleda u nju, a kao da je magnetizam njegova pogleda privukao njen, pogledala ga je s osmijehom koji je osvijetlio njeno malo lice. Na trenutak su bili bliski kao da su zagrljeni, a Conrad je gotovo mogao osjetiti kako njeno srce kuca složno s njegovim. A ondaje do njega dopro izvidnikov glas, kao da dolazi iz drugog svijeta:

“Jedra ravno naprijed! I mislim da sam čuo topovsku paljbu!” Conrad je poslao jednog mornara na jarbol, a nekoliko minuta kasnije se odozgo

čulo: “Mislim da je naprijed nekoliko brodova, gospodine, ali ne mogu biti siguran.” Deakin je prišao Conradu i upitao: “Da pripremim akciju, gospodine?” “Da, zapovjedniče”, odgovorio je Conrad, “pripremite i napunite topove, molim Vas.” Bilo je dovoljno vjetra da održi Nepobjedivoga na kursu i malo poslije je Conrad

kroz dalekozor uspio vidjeti što se događa. Vidio je kako mali konvoj od četiri trgovačka broda pod britanskom zastavom napadaju dva gusarska broda. To su bili najveći i najkvalitetniji brodovi tog tipa koje je Conrad ikad vidio na moru. Bio je siguran da su bili tek izgrađeni, snažno naoružani i da trgovački brodovi protiv njih nemaju šanse.

Kad su se približili, vidio je da su se britanski brodovi zbili jedan uz drugoga tako blizu da nije bilo sumnje da je to bila mjera za kojom su kapetani posezali samo u najvećem strahu. Na palubama su im bile postavljene vreće s pijeskom i topovi su im bili spremni, ali Conrad je znao da im je svaka obrana bila uzaludna, iako je bilo utješno da su se uopće imali čime braniti. Shvatio je što će im predstavljati najveći problem mnogo prije nego što su došli u domet paljbe. Ako Nepobjedivi otvori vatru na gusarske brodove, bit će nemoguće da hici izbjegnu trgovačke brodove. Kao da su i gusari bili toga svjesni, namjestili su kurs tako da su se našli točno između trgovačkih brodova i Nepobjedivoga. Bili su crni, oštri, a jarboli su bili izgrađeni ukoso. Iako su bili neprijateljski, pružali su veličanstven prizor koji bi zadivio svakog pomorca. Na svakom brodu je bilo barem sto pedeset ljudi. Vjetar je napuhavao jedra, more se pjenilo oko bokova i cijeli prizor je bio opasno zastrašujući.

Conrad je znao da će se nekako morati progurati između njih i konvoja da ih napadne kako je želio. Kao da su bili svjesni njegovih namjera, promijenili su kurs i nanišanili najbliži trgovački brod. Conrad je vidio kako je vatra bljesnula iz topova.

Anna

RafaelaR

46

Conrad je bio dovoljno lukav da shvati da oni ne namjeravaju potopiti trgovačke brodove. Oni su htjeli njihov teret, a po mogućnosti i same brodove koje bi poslali u najbližu američku luku kao trofej. Bio je siguran da će nadmoćni gusarski topovi i način na koji su zastrašivali konvoj imati loš utjecaj na moral posada na trgovačkim brodovima. Conrad je promatrao neprijatelje izračunavajući njihovu brzinu i kurs.

Gusarski će brod prvi stići do konvoja i Conrad će imati samo minutu-dvije da se obračuna s drugim gusarskim brodom, ako se riješi prvoga.

“Nadesno prema boku!” uzviknuo je. “Nadesno prema boku!” ponovio je pomoćni kormilar. Nepobjedivi se okrenuo, uspio zadržati vjetar i uletio između gusarskog i trgovačkog

broda. Bilo je vrlo tijesno, ali je Nepobjedivi to uspio izvesti, a kapetan trgovačkog broda je ostao sabran i brzo je pomaknuo svoj brod da mu ne bude na putu.

“Budite spremni kraj topova!” povikao je Conrad. “Zapovjedniče, kad se približimo gusarima, stanite im uz bok!”

Začula se zaglušujuća eksplozija kad su svi topovi istodobno zapucali. U trenutku kad je Conrad vidio kako jarboli gusarskog broda padaju i kad je htio kliknuti od sreće, osjetio je kako mu se nogom širi paklenska, vruća bol i svijet je odjednom utonuo u tamu.

* * *

Conrad se osvijestio i čuo uzbuđene glasove. Upitao se zašto stvaraju toliku buku kad se osjećao kao da mu je glava raspolovljena i kao da ga nešto teško pritišće na hladnu površinu palube. Kroz omaglicu koja se od crne polako pretvarala u grimiznu, čuo je poznati glas kako govori:

“Gospođice, moram inzistirati na tome da obavim svoju dužnost. Ja sam kirurg i moja je odluka hoću li ili neću amputirati!”

“Što god Vi rekli, neću Vam dopustiti da amputirate kapetanovu nogu bez njegovog dopuštenja!”

Taj je glas bio nježan, ali čvrst. Kad je Conrad shvatio tko je to rekao, otvorio je oči. Htio je upitati što se to, dovraga, događalo, ali tog trenutka nije mogao progovoriti. Tada je ugledao mnoštvo ljudi koji su se okupili oko njega i shvatio da se nalazi na stolu za amputiranje na višoj palubi. Srce mu je panično poskočilo i upitao se gdje je ranjen.

Uspio je vidjeti kako se Delora nagnula nad njim i čuti kad ga je upitala: “Budan si! Možeš li me čuti?” “Čujem - te.” Glas mu je bio slab, ali je postupno ojačao. “Slušaj me, rođače Conrade, ovo je

važno”, rekla je Delora. “Kirurg ti želi amputirati nogu. Ali hitac te samo okrznuo i sigurna sam da

Abigail i ja možemo zaliječiti ranu tako da ćeš moći hodati.” “To nije vjerojatno, kapetane”, upao je kirurg. “Ako dobijete gangrenu, znate dobro

kao i ja da ćete umrijeti!” “Molim te, Conrade, molim te, dopusti nam da ti spasimo nogu!” molila je Delora.

Anna

RafaelaR

47

Conradu se činilo da je ranjen u glavu i sve se činilo dalekim, tako da mu se bilo teško koncentrirati. Prisilio se sabrati i znao je da Delora razumno govori. Oduvijek je prezirao brodske kirurge koji su rezali ljude kao da su komad mesa.

“U - tvojim - sam - rukama”, rekao je Delori. Glas mu je bio slab. Kao da je napor da to izgovori bio prevelik, zatvorio je oči, ali čuo je kako je uzbuđeno uzviknula kad je rekla kirurgu s druge strane stola:

“Dobili ste svoje naredbe. Ja ću se brinuti za kapetana Horna, a Vi se možete pobrinuti za druge kojima treba Vaša pomoć.”

“Gospođice, zažalit ćete ovo!” rekao je zlovoljno kirurg. Udaljio se, ali je ostavio svoje instrumente, a kad je Ab igail uzela sondu, Delora je rekla: “Jesi li ponijela laudanum?”

“Tu je, gospođice.” “Dat ću mu ga ako se ponovno osvijesti. Pogledaj možeš li mu iz noge ukloniti

krhotinu.”

* * *

Dugo vremena kasnije je Conrad saznao da ga je, nasreću, pogodio hitac iz jednog od manjih topova na gusarskom brodu. Snaga udarca ga je odbacila na palubu, udario je glavom u navigacijske instrumente i zbog toga se onesvijestio. Odnijeli su ga na stol za amputacije, a dok je kirurg operirao nekog drugog člana posade, Barnet je otrčao do Delore da joj javi što se dogodilo.

Strogo i nepromjenjivo pravilo je bilo da se ranjenike liječilo po redu, prvi kojega bi se donijelo bi bio prvi na redu za liječenje. Nije bilo povlastica, čak ni za časnike. Činjenica da je Conrad morao čekati mu je spasila nogu. Kad su Delora i Abigail stigle, kirurg mu je već razrezao nogavicu i vidjele su groznu ranu. No, bilo je očito da mu je hitac samo okrznuo bedro, a iako se krhotina zarila duboko, kost je bila netaknuta i cijela. Rane su bile iznad koljena koje također nije bilo ozlijeđeno, a Abigail je odmah rekla da bi mogle izvaditi krhotinu i spriječiti infekciju, tako da je bilo vrlo vjerojatno da će mu uspjeti spasiti nogu. Delora je bila svjesna kako bi se Conrad osjećao da postane bogalj. U posljednjih je nekoliko godina vidjela mnogo ljudi bez nogu, ljude koji su bili ranjeni na moru ili u vojsci. Neki su šepali na drvenim nogama, a neki su se borili sa štakama.

“Moramo mu spasiti nogu... moramo, Abigail!” povikala j e. “Mislim da je to moguće, gospođice”, odgovorila je Abigail mirno, “ali morat ću

instrumentima prodrijeti duboko i jako će ga boljeti.” Delora se sjetila da su lordu Nelsonu, kad su mu amputirali ruku, za vrijeme

operacije dali samo opijum. Znala je da je gospođa Melhuish sa sobom često nosila laudanum da smanji glavobolju i poslala je Barneta da odjuri do pokojničine kabine i vidi je li ga ostalo. Vratio se s bočicom koja je bila gotovo puna. Kad ju je Abigail uzela, Delora je pomislila da Conrad barem neće morati patiti kao ljudi koji nisu dobivali ništa osim ruma ili komada kože u koji bi zagrizli tijekom operacije. U tom je trenutku kirurg došao do Conradovog stola jer je bio završio s prethodnim pacijentom. Brisao je nož krvavom krpom i rekao:

“Bolje bi bilo da se gospođica vrati u kabinu. Ovo nije nešto što biste voljeli vidjeti.”

Anna

RafaelaR

48

Onda je počela svađa, a kad je kirurg bijesno otišao, Abigail je počela sondom prodirati u razderano i krvavo meso. To nije bio lijep prizor, ali Delora je gledala Conradovo lice. Kad je počeo dolaziti svijesti, prisilila ga je da proguta nekoliko žličica laudanuma. Ponovno je utonuo u mrak.

* * *

Conrad je ponovno otvorio oči usred noći i na trenutak nije mogao shvatiti gdje je i što se dogodilo. Bio je u drugom krevetu, a na svjetlosti lampe je primijetio da je krevet od izrezbarene hrastovine. Osjetio je da je netko uz njega i ugledao Abigail. Stavila mu je ruku na čelo koje je bilo vruće i mokro od znoja. Podigla mu je glavu da može piti i na usnama je osjetio nešto slatko i hladno. Kad mu je glava klonula na jastuk, sjetio se svađe na gornjoj palubi i upitao: “Moja - noga?”

“Još je uvijek imate”, odgovorila je Abigail. “Spavajte, gospodine. To Vam treba - san!” Kasnije je pomislio da je nešto bilo u piću koje mu je dala jer je istog trenutka zaspao. Kad se ponovno probudio, kabina je bila obasjana suncem koje je okruživalo Delorinu glavu zlatnom aureolom. Pogledao ju je. “Čuješ li me, Conrade?” upitala je.

Pokušao joj se nasmiješiti, a kad je to učinio, postao je svjestan da mu je vrlo vruće i da mu na čelu leži nešto teško. Delora mu je to skinula i zamijenila hladnim i vlažnim oblogom. Cijelo tijelo mu je gorjelo, znao je da ima vrućicu, a pošto je Delora bila uz njega, nadao se da se neće zaraziti. Tada je ponovno utonuo u ništavilo gdje više nije morao razmišljati i pitati se zašto mu je t ako vruće.

Prošlo je nekoliko dana dok je ponovno mogao jasno razmišljati, a prvo što je primijetio je da se nalazi u kapetanovoj kabini koju je bio prepustio Delori.

“Zašto sam ovdje?” upitao je. “Gospođica je inzistirala, gospodine”, odgovorila je Abigail. “Praktičnije je da Vas

njegujemo tu, nego na donjoj palubi.” “Gdje spava gospođica?” upitao je Conrad. “U kabini gospođe Melhuish i tamo joj je dosta udobno. Ne morate se ni za što

brinuti osim da se oporavite i da dokažete tom mesaru koji sebe naziva kirurgom da smo mi bili u pravu, a on ne!”

Conrad se poželio nasmijati kad je čuo kako je zajedljivo Abigail to izgovorila. Sljedećih ga je dana noga užasno boljela, posebno kad se oblačio. Ponekad bi pomislio da bi možda bilo bolje da ju je izgubio. No, to je samo bila prolazna misao u trenucima kad je bol bila gotovo nepodnošljiva. Odbijao je uzimati još laudanuma, čak i dok je Abigail čistila ranu konjakom. Bio je svjestan da to sprečava nastanak gangrene. Sa zanimanjem je primijetio da su Abigailini oblozi, koje je mijenjala dvaput na dan, bili natopljeni medom.

“Čim stignemo do kopna, naći ću neke trave koje će Vas izliječiti brže od ičega što bi Vam kirurg mogao preporučiti”, rekla je odlučno.

Conrad se pokušao nasmiješiti, ali svu svoju snagu volje je usmjerio u napore da ponovno prohoda bez pomagala, kao što je Delora vjerovala da će moći. Čim mu se glava razbistrila od posljedica pada i laudanuma, poslao je po prvog časnika da sazna što sc dogodilo.

Anna

RafaelaR

49

“Potopili srno prvi gusarski brod”, rekao je Deakin ponosno, “a drugi je na putu za Plymouth pod zapovjedništvom Watkinsona.”

“Nagrada koja će u svakom slučaju dobro doći Mornančkom stožeru!” uzviknuo je Conrad. “Nema sumnje da nas američki brodograditelji mogu naučiti mnogo toga o gradnji brzih brodova.”

“Nikada nisam vidio bolje izgrađeni brod te namjene”, odgovorio je Deakin, “ a pošto će ga Mornarica platiti, velik dio tog novca će završiti u Vašem džepu, gospodine. “

“I u tvojem, Deakine”, odgovorio je Conrad. Obojica su se nasmiješila jer su znali da se novac od nagrade jednako dijeli između kapetana i posade broda koji je zarobio neprijatelja .

“Koliko je žrtava?” “Dvojica su poginula, Brown i Higgins, a dvanestorica su ranjeni.” Conrad se namrštio, ali Deakin je brzo promijenio temu. Tada je Conrad postavio

pitanje o kojemu je cijele noći razmišljao. “Za koliko ćemo dana stići na Antiguu?” “Devet ili deset”, odgovorio je prvi časnik. “Pokušat ću održati ovu brzinu,

gospodine, pošto ste Vi bolesni. Osim toga, uvijek je pametnije ploviti sporije kad je brod oštećen.”

“Oštećen?” upitao je Conrad oštro. “Nije ništa ozbiljno, ali potrajat će nekoliko tjedana dok ne bude popravljen i dok

bude spreman za sljedeću bitku.” Conrad nije bio siguran je li mu žao ili drago što će morati ostati na Antigui. Bio je

odlučio da će istog trenutka kad iskrca Deloru i obnovi zalihe otploviti što dalje od nje. Znao je da ne bi mogao izdržati da je vidi s čovjekom kojeg je zanimala jedino zbog bogatstva.

Delora je zacijelo bila postavila isto pitanje. Kad je Deakin otišao, sjela je na rub kreveta i uzela mu ruku u svoju.

“Još uvijek imamo više od tjedan dana da provedemo zajedno”, rekla je nježno. “Pretpostavljam da bih ti morao zahvaliti što sam živ i u jednom komadu”,

odgovorio je Conrad, “ali u ovom trenutku se pitam bi li bilo bolje da sam umro.” “Dok je života...ima i nade”, rekla je Delora nježno, “a pošto vjerujem u snagu

molitve... i u Božje milosrđe... još uvijek se nadam.” Conrad je duboko uzdahnuo. “Zlato moje, je li ikad postojao netko savršen kao ti ?” “Ili netko hrabar i divan kao ti?” odgovorila je. Rekla mu je kako su časnici i gotovo

svi članovi posade prve noći nakon bitke došli u njegovu kabinu da se raspitaju za njegovo zdravlje i da se uvjere da je još živ.

“Mnogi od njih su rekli da ne bi podnijeli da te izgube jer nikada nije bilo kapetana poput tebe.”

Zašutjela je, pa dodala: “Nije to samo zato što ti se dive zbog hrabrosti i pobjeda, već i zbog toga što si blag i

što se prema njima ponašaš ljudski, a ne kao da su životinje.” Znala je da je Conradu drago zbog tih riječi. Pošto ga je zanimalo što se događa s

posadom, prepričavala mu je glasine koje su kružile da ga zabavi.

Anna

RafaelaR

50

“Kad bismo mu samo mogli dati bolju hranu!” zagunđala je Abigail, dok je pirjala usoljenu govedinu i prebirala po zalihama tražeći nešto što će Conrada ojačati. Odbila je pristati da mu puste krv dok je imao vrućicu, a na to je kirurg svima objavio da su kapetanu dani odbrojani. Jedan je muškarac umro za vrijeme amputacije ruke, a drugi je umro u mukama tri dana nakon što mu je amputirana stopalo u koje se zario komad drva. Delora nije to htjela reći Conradu i upozorila je Deakina i Barneta da mu to prešute,

“To će ga samo uzrujati”, rekla je, “i osjećat će se krivim što je spasio svoju nogu, a nije mogao spriječiti kirurga da upropasti te nesretne ljude.”

“Uvijek se uzima zdravo za gotovo da ranjenik mora izgubiti dio tijela u koji je ranjen i da ne postoji drugi način da preživi”, rekao je zapovjednik Deakin.

“Ima drugih načina, kao što ste vidjeli”, odgovorila je Delora. “Kad se Conrad vrati u Englesku, možda će uspjeti uvjeriti Mornarički stožer da je on živi primjer onoga što se može učiniti sa samo malo više znanja.”

“Sumnjam da bi ga itko poslušao”, rekao je Deakin namrgođeno. “Oni mrze nove ideje i promjene. Kad bismo mogli naći nekoga tko bi o tome progovorio u Parlamentu, to bi onda bila druga stvar.”

“Sigurna sam da Conrad poznaje nekoga”, rekla je Delora uvjereno. Dok je govorila, pitala se bi li imalo smisla da zamoli brata da se založi za to pitanje

u Gornjem domu Parlamenta. Onda se sjetila Denzilove ravnodušnosti prema svemu što se nije ticalo njegovih interesa ili zabave i shvatila je kako je to bila glupa zamisao.

“Vidjet ću ga za nekoliko dana”, pomislila je. Ta pomisao ju je tako užasnula da je istog trenutka potrčala do kapetanove kabine,

odlučna da ne potrati ni minutu vremena koje joj je preostalo s Conradom. Abigail i Barnet su upravo završavali s previjanjem noge. Ležao je na jastucima

blijeda lica, a usne su mu bile čvrsto stisnute. Kad mu je Delora prišla, izgledajući kao utjelovljenje proljeća, nasmiješio se i zaboravio svoje patnje.

“Jesi li dobro spavao?” upitala je. “Ležao sam i razmišljao o tebi”, odgovorio je. Barnet i Abigail su napustili kabinu da bace iskorištene zavoje i da Conradu donesu

šalicu čaja. “Danas će biti vruće”, rekla je Delora. “Hoćeš li da te izvedemo na palubu da budeš

na suncu?” Conrad je na trenutak razmišljao, pa rekao: “Mislim da će Abigail inzistirati na tome da se što više odmaram jer moram otići na

kopno kad pristanemo u luku.” “Gdje ćeš... odsjesti?” Po prvi put su razgovarali o tome što će raditi kad stignu na Antiguu. Conradu nije

promakao strah u njenom glasu. “Nadam se da ću moći odsjesti u kući admirala Nelsona koja se nalazi blizu luke.” Nakon kratke pauze, Delora je tiho upitala: “A... koliko ću daleko... ja biti?” Conrad joj je uzeo ruke u svoje.

Anna

RafaelaR

51

“Ne znam, zlato moje”, rekao je. “Guvernerova kuća je u St. Johnu, koji je udaljen nekoliko milja. Ali, postoji i druga kuća na brežuljku iznad luke.”

Vidio je kako ga Delora napeto gleda i nastavio je: “Zove se Clarence House i sagrađena je 1787.g. za princa Williama, vojvodu od

Clarencea. Živio je na Antigui dok je bio kapetan na Pegazu.” “Misliš da postoji mogućnost da budem tamo?” “Pomislio sam na to jer mi je netko bio rekao da je guverner koristi kao ladanjsku

kuću, a mislim da nije vjerojatno da ćeš se useliti u guvernerov u rezidenciju sve dok se ne udaš.”

Kad je izgovorio posljednju riječ, Delora je bolno uzviknula i sakrila glavu u njegove ruke.

“Kako ću to... podnijeti? Kako se mogu udati za ikoga... osim tebe?” Jedva je čuo te njene riječi, a ipak je dobro znao što mu govori. Njegova ruka je

stiskala njenu sve dok joj prsti nisu pobijeljeli, a iako ju je očajnički htio utješiti, znao je da joj ne može ništa utješno reći, ni učiniti.

Kad su čuli kako se vrata otvaraju i kad je Abigail ušla u kabinu, Delora je skočila na noge i otišla do prozora da sakrije suze.

* * *

Tjedan dana kasnije su posljednji put večerali zajedno uz svijeće, kao što su večerali i prvi put kad su bili nasamo. Jelovnik je bio drukčiji, ali njima bi bilo svejedno i da su im bili posluženi ambrozija i nektar jer nisu mogli misliti ni o čemu drugome nego o sebi samima i svojoj ljubavi.

Ni Conrad ni Delora nisu htjeli prvi progovoriti. Kad su im se pogledi sreli, riječi su presahnule i mogli su se samo gledati dok su njihova srca i duše razgovarali.

“Nećeš me... zaboraviti?” upitala je Delora kad je večera završila. Sjela je kraj Conrada na krevet. Zagrlio ju je, a ona je glavu naslonila na njegovo

rame. Poljubio joj je čelo, ali ne i usne. Znala je da su u tom trenutku oboje pokušavali suzdržati emocije jer su se bojali da bi se njihovi osjećaji mogli oteti kontroli.

“Znaš da je nemoguće da te zaboravim”, odgovorio je Conrad tiho. “Znaš da ću osjećati da si sa mnom gdje god budem bio, pa makar i cijeli svijet bio između nas. Vodit ćeš me, pomagati mi i voljeti me kao sad.”

“To i ja osjećam”, rekla je Delora. “Dragi, kad bih mogla umrijeti... da budem s tobom... ne bi više bilo problema.”

U njenom glasu se osjetilo nešto što je Conrada navelo da joj oštro odgovori: “Rekla si mi da nada postoji sve dok ima života. Zato se nadajmo da će nam sudbina

biti naklonjena i da ćemo jednog dana biti zajedno na ovom svijetu.” Još se jače privila uz njega, a on je znao da razmišlja o tome kako je lord Grammell

star i da možda neće morati dugo čekati. No, za Conrada je to bila gora agonija od one koju je trpio zbog ranjene noge. Pitao se što će biti s Delorom dok Grammell ne umre. Za vrijeme koje je s njom proveo je shvatio da je ona neiskusna, kako u životu, tako i s muškarcima. Nije imala pojma koliko su duboko ljudi poput Grammella i njenog brata mogli pasti u potrazi za onim što su oni nazivali 'zadovoljstvo'. Kad je pomislio kako će biti šokirana i zgrožena onime što će naučiti dok bude u šakama tih stvorenja, Conrad se

Anna

RafaelaR

52

osjećao kao da je suučesnik u ubojstvu. Pomislio je da bi trebao skupiti hrabrost i uništiti ih obojicu prije no što oni dospiju povrijediti nekoga tako nježnog i duhovnog kao što je bila Delora. Znao je da joj ne može reći ništa što bi je pripremilo na groznu kušnju koja ju je čekala. Mogao se samo moliti za čudo, kao što se i ona molila, ali nije imao pojma kakvo bi to čudo moralo biti.

Delora je sjedila kraj njega dok nije postao svjestan da mora biti nesebičan i natjerati je da se ode odmoriti.

“Moraš ići spavati, draga moja”, rekao je. “Zar zaista želiš... da te ostavim?” “Znaš da to ne želim”, odgovorio je. “Želim da zauvijek budeš kraj mene, ali oboje se

moramo potruditi da učinimo ono što je ispravno.” Okrenula se prema njemu vrlo nježno i zagrlila ga. “Volim te svim srcem i ne mogu si pomoći”, rekla je, “ali volim te i umom i dušom jer

si za mene sve ono što je mudro, plemenito i dobro. Što god da mi se dogodi, pokušat ću se ponašati kako bi se ti ponio, tako da se možeš... ponositi mnome,”

To je rekla tako jednostavno i iskreno da je Conrad osjetio kako mu suze naviru na oči. Uvjeravao je sam sebe da je to zbog slabosti i zato što je ranjen, ali je znao da nijedna žena koju je poznavao, možda nijedna žena na svijetu, ne bi mogla biti tako hrabra u tom trenutku. Čvrsto ju je privio uz sebe, a kad ju je poljubio, u tom poljupcu nije bilo uobičajene strasti, već ljubavi koja nije bila ljudska, već božanska i sveta. Osjetio je kako se privila uz njega i znao je da bi bio spreman umrijeti kad bi je to moglo spasiti. No, morat će živjeti i nekako joj podariti svoju unutarnju snagu da ju spriječi da si pokuša oduzeti život. Bio je svjestan da se ta misao skriva negdje u njenom umu, a pošto se bojao da ju ne posluša, rekao je:

“Imaj vjere, draga moja, i moli se. Moli se da jednog dana. nađemo sreću i započnemo novi život zajedno.” Osjetio je kako ga je čvršće zagrlila i nastavio je: “Najcrnja noć uvijek prethodi zori, a mi sada prolazimo kroz najcrnju noć. Imam osjećaj da oboje znamo da će zora doći. Obećaj mi da nećeš očajavati i da ćeš nastaviti vjerovati.”

“Vjerujem... u tebe”, odgovorila je Delora. “Hoćeš li mi se zakleti u sve što ti je sveto da vjeruješ da imamo šansu, realnu šansu da jednoga dana budemo zajedno?”

Conrad je na trenutak zašutio, pa rekao: “Ponekad mi se dogodilo da sam bio u bici u kojoj su svi izgledi bili protiv mene, kad

se činilo da je nemoguće da neću doživjeti poraz i da ću ostati živ ali na neki čudni način koji ne mogu objasniti, znao sam da ću pobijediti.”

“A to osjećaš... sada? Zaista to osjećaš?” upitala je Delora. “Kunem ti se, ne samo u sve što mi je sveto, već u tebe, koja si za mene svetija od

ičega drugog na nebu i na zemlji, da u srcu i duši znam da ćemo jednoga dana biti zajedno.''

Delora je tiho uzviknula. “O, Conrade, dragi, i ja ću u to vjerovati. Oboje ćemo se moliti da to bude uskoro!” “Dao Bog da to bude brzo, vrlo brzo!” rekao je Conrad tiho i ponovno je poljubio.

Anna

RafaelaR

53

Šesto poglavlje

Vjetar je bio slab i Deakin nije forsirao Nepobjedivoga tijekom noći. Nije to činio samo zato da kapetanu bude udobno, već i zato što mu je prešutio koliko su zapravo gusari oštetili donju palubu Nepobjedivoga. Šteta na donjim palubama broda je uvijek bila opasna. Kad god bi morali promijeniti kurs ili kad bi se more uzburkalo voda je lako mogla probiti unutra. Zato su sporo plovili mirnim morem, a ujutro je Delora saznala da će u luku pristati oko podneva. Čim je Abigail završila s previjanjem Conradovih rana, otišla ga je vidjeti. Našla ga je kako sjedi u krevetu, a Barnet mu je već na stolici bio složio odjeću, Sumnjičavo ju je pogledala i rekla:

“Jesi li siguran da se možeš obući?” “Mislim da jesam”, odgovorio je Conrad, “u svakom slučaju, namjeravam se na obali

pojaviti sa stilom.” Nasmiješio se dok je govorio, ali Delora je znala da misli ozbiljno utoliko što je

njenom bratu i lordu Grammellu htio pokazati da je on autoritativan čovjek. No, ona je sumnjala da će to na njih imati ikakav utjecaj. Prišla je krevetu, a on je ispružio ruku prema njoj i rekao:

“Jutros izgledaš vrlo lijepo, draga moja.” Držala mu je ruku čvrsto, kao da se utapa u očaju vlastitih misli. Onda je rekla:

“Moram te nešto... pitati.” “Što, zlato moje?” “Hoćeš li pokušati biti ljubazan... prema Denzilu ... i pokušati sakriti tvoje prave

osjećaje prema njemu?” Conrad je bio iznenađen i tiho ju je upitao: “Zašto me to pitaš?” “Jer Abigail misli da je važno da ti ona nastavi previjati rane, a ne želim da joj Denzil

to zabrani.” “Misliš da bi on to mogao učiniti?” Delora je na trenutak oklijevala, pa rekla: “Moraš

biti svjestan da te on mrzi!” Conrad je uzdignuo obrve. “Ne mogu zamisliti zašto bi me mrzio, osim ako pod time misliš na obiteljsku

svađu.” “Postoji mnogo osobniji razlog od toga.” “Nemam pojma što bi to moglo biti.” “Jesi li zaboravio da si ti nasljednik titule sve dok Denzil ne dobije sina?” Ako joj je namjera bila zapanjiti Conrada, u tome je potpuno uspjela. Na trenutak je

u nevjerici zurio u nju, a onda je upitao: “Je li to istina?” “Naravno da jest!” odgovorila je Delora. “Mislila sam da znaš.” “Nisam imao pojma!” rekao je Conrad. “Kao što nisam znao da ti uopće postojiš,

nisam imao pojma koliko je tvoj otac imao djece. Mogao je imati i šest sinova.” “Imao je jednog sina, a i on je bio jedinac”, odgovorila je Delora, “ a zasad Charlotte,

Denzilova žena, koja je vrlo draga, ima samo tri kćeri.” Zastala je pa tiho rekla:

Anna

RafaelaR

54

“Kad je rađala treće dijete, bila je vrlo bolesna jer se Denzil ljutio na nju što dijete nije muško. Doktori su inzistirali na tome da ima mir i tišinu. To je jedan od razloga zašto je Denzil otišao na Antiguu.”

Što je više Conrad slušao o svom bratiću Denzilu, to ga je više prezirao, ali zbog Delore to nije naglas izgovorio. Pošto nije odgovorio, nakon trenutka šutnje mu je rekla:

“Želim da te mogu vidjeti...moram te vidjeti nakon što pristanemo...zato, molim te...Conrade, dragi... budi ljubazan prema Denzilu i možemo se samo nadati da mu neće smetati da se nađemo... i da te Abigail njeguje.”

Pošto ga nije htjela zabrinjavati, brzo je dodala: “Naravno, Abigail je rekla Barnetu što da napravi ako me Denzil odvede u drugi dio

otoka, ali molim se da budemo u ladanjskoj kući o kojoj si pričao...i da budem blizu tebe.”

Conrad nije bio siguran hoće li zbog toga biti sretan ili patiti. Kao i Delora, mogao je samo napeto čekati trenutak kad uplove u luku gdje je očekivao da će ih dočekati Denzil.

Dok se oblačio, Delora se popela na palubu i prvi put ugledala šumoviti otok. Dok su plovili morem plavijim nego što je ikad zamišljala da bi more moglo biti, vidjela je zelenkaste zaljeve koji su okruživali cijeli otok i njegove bijele i zlatne pješčane plaže. Pošto ju je sve zanimalo, rekao joj je da su stabla crveni i bijeli cedrovi i mahagonij, dok su kraj obale rasle kokosove palme i mangrovi. Kad su se približili kopnu, ugledala je raskošne grmove crvenog cvijeća i mnogo drugog prekrasnog cvijeća o kojemu je čitala. Onda je prvi put ugledala englesku luku s Nelsonovim pristaništem i lijepom kućom koja se uzdizala iznad njega. Kasnije je saznala da je to Clarence House.

Tek kad je Nepobjedivi spustio sidro, Delora se odjednom uplašila čovjeka koji ju je čekao na obali i osjetila je kako su joj se usta osušila od straha koji je proteklih tjedana gotovo zaboravila. Dok su mornari žurili po palubi i spuštali jedra, vidjela je brodić koji im je prilazio iz pravca obale i znala je tko je u njemu. Okrenula se prema jednom od časnika koji je s tajao u blizini.

“Gospodine Lloyd, hoćete li reći kapetanu da mislim da nam se približava grof Scawthorn?” zamolila je.

Časnik je poslao poruku po jednom mornaru, a upravo kad je brodić stigao do Nepobjedivoga i kad su spuštene mornarske ljestve, Conrada su donijeli na palubu. Nosili su ga u stolici koju je Barnet izradio za njega. Imala je naslon za noge koje su mu bile pokrivene pokrivačem. Nosio je svoju uniformu s odličjima, kineski svileni šal koji mu je elegantno bio svezan oko vrata i svoj zlatom obrubljeni šešir. Izgledao je gotovo zdravo, osim što je bio pomalo blijed, a lice mu je smršavjelo zbog krvi koju je izgubio i boli koju je pretrpio. Oni koji su mu bili bliski, poput Delore i Abigail, znali su koliki je napor za njega bio spremiti se da dočeka čovjeka kojeg je prezirao.

Denzil se popeo na brod, marinci su u znak pozdrava podigli oružje, časnici su salutirali, a Delora je istupila naprijed i naklonila se prije no što ju je Denzil poljubio u obraz.

“I tako - ovdje si!” Pomislila je da se u njegovom glasu moglo čuti likovanje. Primijetila je da ju njegove

praseće oči odmjeravaju i da ocjenjuju svaki detalj njenog izgleda, kao da je kobila za prodaju. Prisilila se da odgovori:

“Da, ovdje sam...ali putovanje je bilo... pomalo avanturističko.” “Jučer smo dobili vijest da ste se borili”, odgovorio je grof.

Anna

RafaelaR

55

“Kapetan će ti o tome ispričati”, rekla je Delora brzo. “Denzile, ne znam da li znaš, ali kapetan je naš rođak, Conrad Horn.”

“Čuo sam kad mi je Mornarica javila kojim brodom putuješ.” Delora je po tonu njegovog glasa znala da mu to nije bilo drago. Prešao je palubu i

prišao Conradu koji ga je čekao. “I tako se upoznajemo nakon mnogih godina neprijateljstva, rođače”, rekao je

Denzil. “Vidim da nisi baš u najboljem stanju.” Delora je zadržala dah kad je čula kako je to podrugljivo rekao, ali Conrad mu je

pružio ruku. “Dobro došao na Nepobjedivoga! Žao mi je što ti ne mogu ponuditi raskošnu

dobrodošlicu.” “Za tim nema potrebe”, odgovorio je grof. “Isporučio si mi ono što si trebao.

Pretpostavljam da će ti biti drago vratiti se u borbenu zonu kod francuske obale.” “Naši neprijatelji očito nisu samo u europskim vodama.” Dok je Conrad govorio, primijetio je da se grof namrštio, a u očima mu se pojavio

izraz zbog kojeg je odmah postao sumnjičav. Znao je da je guverner bio previše popustljiv prema Amerikancima dok je Nelson boravio na Antigui. Nakon Deklaracije nezavisnosti Amerikanci više nisu imali prava koja su imali britanski državljani. Kao kolonizatori, uživali su plodove vrlo bogate trgovine s Karibima i nisu shvaćali zašto bi im to postalo zabranjeno nakon što su u svakom pogledu postali strana sila. Nelson je protestirao protiv takvog ponašanja i zarobio je mnogo američkih trgovačkih brodova. Pretrpio je toliko neugodnosti da je sam priznao:

“Progonili su me s jednog otoka na drugi, tako da nisam smio napuštati brod.” Dok su svi hvalili Nelsonovu fizičku hrabrost, Conrad bi često pomislio da mu se on

više divi zbog moralne hrabrosti koju je pokazao na Karibima kad je došao u sukob sa svojim nadređenima. Za to je zaslužio veće pohvale nego za pobjede uz topovsku paljbu i slavne pomorske bitke. Nelson je pobijedio, a kad su guverneru ukazali na Odredbu o navigaciji, bio je prisiljen nešto poduzeti. Conrad je sumnjao da su gusari pripremali osvetu, a da je guverner bio spreman zažmiriti na jedno oko i dopustiti im da izvedu svoj plan. Sve mu je to prošlo kroz glavu, ali samo je pomirljivo rekao:

“Bojim se da popravak ne treba samo Nepobjedivome, već i meni.” “U tom slučaju, moraš smanjiti tempo dok potpuno ne ozdraviš”, odgovorio je grof. Dok je govorio, Conrad je pomislio da mu je drago što će morati ležati jer onda neće

moći njuškati okolo i gurati nos tamo gdje nije bilo poželjno. “Rođak Conrad je zaista jako bolestan”, rekla je brzo Delora, “i mislim da bismo mu

trebali naći neki smještaj na kopnu dok njegov brod bude na popravku.” “Da, naravno”, složio se Denzil kao da se on toga prvi sjetio. “Mislim da je najbolje

mjesto gdje ga možemo smjestiti admiralova kuća koja je trenutačno prazna.” “Bit će mi vrlo drago ako to uspiješ srediti”, rekao je Conrad jer je znao da se to od

njega očekuje. “Znam da bi lord Grammell htio da te udobno smjestim. On je trenutačno u St.

Johnu. Povest ću Deloru sa sobom na obalu i obavijestiti osoblje u admiralovoj kući da ćeš doći.”

“To je vrlo ljubazno od tebe”, odgovorio je Conrad, “a hoćete li vas dvoje otputovati u St. John?”

Anna

RafaelaR

56

Dok je govorio, bio je svjestan da je Delora zadržala dah. “Guverner mi je na raspolaganje stavio Clarence House. Moja sestra i ja ćemo

odsjesti tamo dok ne završimo sa svim pripremama za njeno vjenčanje.” Conrad nije pogledao Deloru, ali znao je da joj se u očima pojavio izraz olakšanja.

Kao da je grof iscrpio sve što je imao reći mrskom rođaku, rekao je oštro sestri: “Sad idemo na obalu. Tvoja će prtljaga biti dopremljena naknadno.” “Da, naravno”, rekla je Delora, “želiš li da Abigail s nama pođe sada ili da dođe

kasnije?” “Abigail?” ponovio je njen brat. Kao da je tek onda postao svjestan da je na brodu trebala biti još jedna žena, upitao

je: “Gdje je gospođa Melhuish? Naredio sam da pođe s tobom.” “Nisam ti imala vremena reći, Denzile”, odgovorila je Delora, “gospođa Melhuish je

umrla za vrijeme prve bitke na Atlantiku.” To grof očito nije očekivao i na trenutak je zašutio, pa rekao: “Oduvijek je bila zamorna žena, a ne mogu zamisliti ništa nepraktičnije nego da

umre u ovom trenutku.” “Ona nije tu mogla... ništa učiniti”, promrmljala je Delora. Bila je svjesna da su poručnici i marinci slušali njihov razgovor i pomislila je da su

vjerojatno šokirani što je njen brat tako bezosjećajno govorio o nekome tko je umro u službi. Kao da nije mislio na smrt gospođe Melhuish, grof je rekao, više za sebe:

“Pošto je Abigail bila s tobom, pretpostavljam da se brinula za tebe kako dolikuje?” Dok je govorio, sumnjičavo je pogledao Conrada. Pošto je Conrad znao točno što je

pomislio, poželio ga je nokautirati. Kako se usudio i pomisliti da bi on ili itko drugi iskoristio Deloru da je bila sama na brodu? Dok je ljutnja u njemu jačala, znao je da se takvo ponašanje može očekivati od Denzila i da za njega nije tipično da prizna pristojnost i kavalirstvo drugog muškarca. U tom se neugodnom trenutku Abigail pojavila na palubi. Conrad je pomislio da u svojoj crnoj haljini i jednostavnom šeširiću i sa svojom sijedom kosom izgleda kao utjelovljenje poštovanja i doličnosti. Prišla je Denzilu i kratko mu se naklonila.

“Dobar dan, gospodine.” “Nadam se da si dolično pazila na gospođicu nakon smrti gospođe Melhuish” , rekao

je grof oštro. “Pazila sam na gospođicu kao što sam na nju pazila otkako se rodila, gospodine!”

odgovorila je Abigail. Tom je odgovoru bilo nemoguće naći manu. Grof je prešao preko palube i rekao: “Hajde! Nema smisla trošiti vrijeme ovdje kad toliko toga moramo obaviti na

kopnu.” Delora je ignorirala njegovo požurivanje. Naklonila se Conradu i ispružila ruku. “Hvala ti za tvoju ljubaznost”, rekla je, “i za sretne trenutke koje sam provela na

ovom veličanstvenom brodu koji je opravdao svoje ime.” Bilo joj je teško izgovoriti te riječi koje je uvježbala prije no što je izašla iz kabine.

Kad je završila, podigla je pogled i osjetila kako joj je srce poskočilo. Onda se rukovala s

Anna

RafaelaR

57

prvim časnikom i svim ostalim časnicima. Začula je kako ju brat zove iz brodića, a onda se okrenula prema Deakinu i rekla:

“Bit ćete oprezni kad ga budete prenosili na obalu? Rane mu ne smiju ponovno početi krvariti.”

“Obećavam Vam da ćemo paziti na njega”, odgovorio joj je. Tada je grof opet zaviknuo, a ona se požurila spustiti u brodić koji se trenutak

kasnije počeo udaljavati od broda.

* * *

Clarence House nije bila velika, ali je bila vrlo lijepa kuća smještena na brežuljku s pogledom na pristanište. Bila je drukčija od svih kuća u kojima je Delora dotad boravila. Pogled na zelene zaljeve i more je oduzimao dah. U tom trenutku je bila zaokupljena samo bratovim planovima, a on joj je odmah dao do znanja što namjerava.

“Poslao sam poruku guverneru da mu javim da si stigla”, rekao je kad mu se pridružila u udobnom salonu. “Zacijelo će večeras stići ovamo. Zato sam ti zasad namijenio malu spavaću sobu. Čim se vjenčate, podijelit ćeš s njim najveću.”

Delora je osjetila kako joj krv navire u obraze, a njen brat je nastavio: “Nisam bio siguran kad ćeš točno doći, ali nema smisla da odgađamo vjenčanje. Što

prije pošaljemo vjenčani list tim prokletim upraviteljima zaklade u New Yorku, to će brže biti prisiljeni predati tvoj novac.”

“Zašto ti taj novac tako očajnički treba?” upitala je Delora. “Uvijek sam mislila da je tata bio vrlo bogat.”

“I bio je!” odgovorio je Denzil, “ali nakon rata je sve poskupjelo.” Dok je govorio, znala je da to nije pravi razlog zašto mu treba novac. Bila je sigurna

da su ga njegove divlje ekstravagancije dovele do situacije u kojoj je morao 'prodati' vlastitu sestru da napuni džepove. No, nije bilo smisla da mu to kaže i naljuti ga, pa je samo rekla:

“Kao što znaš, Denzile, ja se ne želim udati za čovjeka kojega nikad nisam vidjela. Mislim da bi bilo pametnije da se lord Grammell i ja upoznamo prije vjenčanja.”

Denzil si je natočio novo piće. “Grammell o tebi zna sve što želi znati”, odgovorio je, “a to je da si bogata! Prokleto

je skupo biti guvernerom, čak i u zabačenoj rupi poput ove, iako mislim da ćeš nakon vjenčanja uživati u svom povlaštenom položaju.”

“Lord Grammell možda zna sve što želi znati o meni”, rekla je Delora, “ali ja ne znam ništa o njemu, osim da je vrlo star.”

“Želiš li stvarati probleme?” upitao je Denzil agresivno. “Pojasnit ću ti nešto, Delora - udat ćeš se za onoga za koga ti ja kažem da ćeš se udati i kad ti to kažem. Ako to ne učiniš, zagorčat ću ti život tako da ćeš zažaliti dan kad si se rodila!”

Govorio je tako bijesnim tonom da se nesvjesno odmaknula od njega. Dok je provodila vrijeme s Conradom, zaboravila je kako zastrašujuć njen brat može biti. Dok je zurila u njegove ružne oči, pomislila je da izgleda kao da je na rubu ludila.

“Pošto si na brodu paradirala pred svim onim muškarcima”, rekao je, “pretpostavljam da si si u glavu utuvila da će biti po tvome. E, pa da ti pojasnim - učinit ćeš što ti budem rekao ili ću te natjerati batinama! Prokleto si sretna što se možeš udati

Anna

RafaelaR

58

za guvernera, kakav god on bio. Pokazat ćeš mu svoju zahvalnost i biti ljubazna prema njemu.”

Denzil je posljednje riječi povikao, jednim je gutljajem ispio vino, a onda je nastavio govoriti s takvim bijesom kakav nikada prije nije od njega doživjela:

“Kako se usuđuješ prepirati sa mnom!” zaurlao je. “Kako se usuđuješ raspravljati - predložiti - ti - glupa kokoš koja nema pojma o životu - za koga bi se trebala ili ne bi trebala udati! Ja odlučujem o tim stvarima, a ti me samo moraš slušati! Čuješ li me?”

Kad joj je urlajući postavio to pitanje, Delora više nije mogla izdržati. Okrenula se i potrčala iz salona u svoju sobu. S olakšanjem je vidjela da ju tamo čeka Abigail. Bacila se u naručje staroj služavki i rekla:

“O, Abigail... hvala Bogu... što si ovdje!”, a onda je briznula u plač.

* * *

Nakon neugodnog ručka, za kojim je Denzil gunđao zbog hrane koju je Delora smatrala vrlo ukusnom, otišla je prileći. Kad je legla u krevet, Abigail je rekla:

“Gospodin očekuje da ćete se odmarati barem dva sata jer se toliko i on odmara. Ja ću za to vrijeme otići do admiralove kuće da vidim kako je kapetanu.”

“O, Abigail, možeš li to izvesti?” uzviknula je Delora. “Namjeravala sam gospodina pitati hoće li ti dopustiti da njeguješ kapetana, ali nije mi dao priliku za to. Pošto je ljut na mene, znam da se neće složiti ni sa čim što mu budem predložila. Zapravo, mislim da će mu biti drago da me odbije.”

“Ne brinite se, gospođice”, rekla je Abigail. “Najbolje je gospodinu ne govoriti ništa. I ovako ste dovoljno uzrujani, a ako kapetan za to čuje, bit će zabrinut za Vas.”

“Nemoj mu reći...molim te, nemoj mu reći!” zamolila ju je Delora. “On ne može ništa učiniti... a ne želim da se svađa s mojim bratom.”

“Neču ništa reći”, obećala je Abigail, a Delora je znala da ju je shvatila. Kad je Abigail otišla, pomislila je da je ta stara služavka jedino sigurno uporište u

njenom životu. Kad se Abigail vratila u njenu sobu dva sata kasnije, Delora se uzbuđeno uspravila u krevetu i upitala:

“Kako je?” “On je hrabar gospodin”, odgovorila je Abigail tiho. “Pobrinula sam se za njega, a

vjerovali ili ne, rane su mu u boljem stanju nego što sam se nadala.” “O, Abigail, toliko sam ti zahvalna!” uzviknula je Delora. “Naravno, kapetan je pitao za Vas, gospođice.” “Što si mu rekla?” “Rekla sam mu da ste vrlo hrabri.” “Je li pitao...kada se udajem?” “Nisam mu mogla reći ono što ni sama ne znam.” Abigail se požurila obući Deloru u

jednu od njenih najljepših ljetnih haljina. Pomislila je da nikada nije vidjela čovjeka koji je toliko patio, ne fizički, već duhovno.

“Žalosno je”, rekla je Abigail u sebi, “da se oni ne mogu vjenčati, kako bi to sudbina i htjela.”

Anna

RafaelaR

59

Znala je da ne bi pomoglo ni Conradu ni Delori da im to kaže. Deloru je obožavala još otkad je bila beba.

“Čuvaj je”, rekao joj je Conrad, “a ako to bude moguće, pomozi joj da se nosi sa sudbinom.”

Abigail je čula patnju u njegovu glasu i znala je da on razmišlja o tome kakav će biti njen brak s čovjekom poput lorda Grammella. U kratkom vremenu koje je proveo u admiralovoj kući, Conrad je već čuo za ispade i skandalozno guvernerovo ponašanje. Drugi kapetani engleskih brodova i časnici koji su radili u pristaništu su ga došli posjetiti u admiralovu kuću čim je stupio na kopno. Pošto je Barnet oštro rekao da je kapetanu bilo dosta napora za jedan dan i da nitko neće pričati s njim dok ne legne u krevet, gdje mu je i mjesto, Deakin je morao zabavljati posjetitelje. Tek kad je Conrad popio čašu klareta, Barnet je nevoljko dopustio gostima da s njim provedu nekoliko minuta.

Prvi je bio zapovjednik jedrilice kojeg je Conrad pretekao po činu, iako je bio mlađi od njega. Već su se dugo vremena poznavali.

“Lijepo te je vidjeti, Horne. Pretekla te je tvoja reputacija. Svaka posada koja se iskrca na ovaj otok priča o tebi i tvojim pothvatima. Čak ni Nelsonu se nisu više divili.”

“Sad mi je neugodno”, prosvjedovao je Conrad, “ali drago mi je što te vidim, Foresteru. Koliko si dugo ovdje?”

“Skoro dva mjeseca”, odgovorio je zapovjednik Forester. “Moj brod su gusari praktički potopili, ali spasio nas je engleski brod koji nas je dovukao u luku. Proći će bar još jedan mjesec prije no što opet budem mogao isploviti.”

“U međuvremenu se imaš priliku odmoriti na vrlo lijepom otoku”, primijetio je Conrad.

“Bio bi lijep da nema guvernera!” “Zacijelo se ne miješa u tvoje poslove i u vođenje pristaništa ?” “Ne, ali reći ću ti nešto zbog čega će ti se kosa dignuti na glavi...!” odgovorio je

kapetan Forester. Conradu je skoro pozlilo od onoga što mu je rekao, ne samo zato što ga je to

ispunilo gađenjem, već i zbog toga što se bojao za Deloru. Kad su mu drugi gosti rekli istu stvar, samo s različitim objašnjenjima, zakleo se da ju nekako mora spasiti, a samo je Bog znao kako će to izvesti. Te noći je prokleo svoje rane jer je zbog njih bio nepokretan. No, istovremeno je bio svjestan da bi se u tom trenutku, da su Nepobjedivi i on bili u stanju isploviti, spremao za odlazak i da ne bi saznao u kakvim nepodnošljivim uvjetima ostavlja Deloru.

* * *

Njegova Ekscelencija guverner Antigue, plemeniti lord Grammell je stigao u Clarence House u pet sati popodne. Stigao je iz St. Johna u otvorenoj kočiji koju je pratila trupa konjanika. Dok se vozio lijepom cestom okruženom drvoredima i cvijećem, ignorirao je namrgođene poglede koji su mu bili upućeni i nije primjećivao ništa od prelijepog krajolika koji ga je okruživao. Zadovoljno je razmišljao o novcu koji će mu pripasti kad se oženi sestrom grofa Scawthorna.

“Dobar momak, taj Scawthorn!” rekao je sam sebi zadovoljno. “Otkad je stigao, udvostručio je svotu koju mi ti Jenkiji plaćaju da mogu trgovati na otoku.”

Anna

RafaelaR

60

Sunce je još uvijek bilo jako i dok se približavao Clarence House, pomislio je na vino koje će ga čekati. Nikada nije mogao dugo izdržati bez pića i pobrinuo se da mu svaki kapetan koji ga je htio zamoliti za neku uslugu donese sanduk vina u znak prijateljskog početka njihovog razgovora.

Kočija je ušla na prilaz Clarence House i napokon stala pokraj kamenih stepenica koje su vodile do ulaznih vrata. Lord Grammell se teško uspinjao stepenicama pošto se znatno udebljao otkako je stigao na Antiguu, a uopće nije vježbao. Kad su mu lakaji pošli u susret, teško dišući je prošao kraj njih i nije ničim pokazao da ih je primijetio.

Denzil ga je dočekao u hladnom hodniku. “Lijepo je vidjeti Vašu Ekscelenciju”, rekao je formalno jer je znao da lord voli

tradicionalnu pompu oko svoje titule. “Stigla je - dobro! Očekivao sam tvoju poruku”, rekao je lord Grammell. “Veseli se što će Vas upoznati”, odgovorio je Denzil uglađeno. Kad su ušli u salon, guverner je rekao: “Rekao si joj da ćemo se odmah vjenčati?” “Da, naravno”, odgovorio je Denzil. Dok je govorio, pružio mu je veliku čašu vina koju je lord Grammell žedno ispio.

Polako se spustio u naslonjač i upitao: “Što ja to čujem o novom brodu u luci? I ranjenom kapetanu?” “Pretpostavljam da su ti rekli da je to moj bratić”, odgovorio je Denzil. “Zamoran tip!

Šteta što ga nisu ubili!” “Zamoran? Zašto zamoran?” upitao je guverner oštrim glasom. “Sve je u redu”, odgovorio je Denzil. “Ranjen je i neko će vrijeme provesti u stolici.” “Hvala Bogu na tome!” “Razmišljao sam”, rekao je grof, “bilo bi pametno da budemo ljubazni prema njemu,

iako mi sama pomisao na to ide na živce.” “Zašto misliš da je to potrebno?” “Čini mi se da je on nametljiv tip, poput Nelsona. Sjećaš se kakve su probleme ovdje

imali s njim?” “Znam, zato što prokleti idioti na ovom otoku ne prestaju mljeti o tome”, rekao je

guverner bijesno. Onda je drukčijim tonom rekao: “Zaista misliš da će taj tvoj rođak izazivati nevolje?” “Hoće ako previše sazna. Predlažem da se sprijateljimo s njim.” “Kako?” “Tako da mu pošaljemo poklone, vino, da ga pozovemo na večeru ako bude

dovoljno zdrav za to. Sve da ga spriječimo da počne njuškati.” Guverner je na trenutak razmišljao, pa rekao: “Imaš pravo! Naravno da imaš pravo! Prepustit ću sve pripreme tebi. A sad hoću vidjeti tu malu gospodičnu o kojoj si mi pričao.”

* * *

Anna

RafaelaR

61

Delora je sjedila u svojoj sobi s Abigail čekajući da je brat pozove. Očekivala je to otkako je čula da je guverner stigao. Staroj je služavki bilo jasno da je prestrašena. Kad je sluga pokucao na vrata da joj kaže da siđe u salon, bezglasno je kriknula, a Abigail je to shvatila kao poziv upomoć.

“Ponašajte se kao što bi kapetan želio da se ponašate, gospođice”, rekla je. Znala je da ništa drugo ne može Deloru ohrabriti više nego te riječi i da će joj

hrabrost biti potrebna kad se suoči s čovjekom koji ju je čekao. Vidjela je kako je Delora podigla bradu i znala je da bi se njena ljepota svidjela svakom čovjeku, čak i onome o kojem je i Abigail čula toliko ružnih stvari da je poželjela vrisnuti.

Delora se uspravila i ponosno krenula prema salonu. Iako joj se pred očima maglilo i iako je bila blijeda, bila je prilično pribrana. Denzil i guverner su ležali u naslonjačima s čašama u ruci, a kad je Delora ušla, prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što su se pomaknuli. Tada je lord Grammell s naporom ustao, a Denzil ga je pratio.

“Predstavi je!” rekao je gotovo oštro Denzilu. Delora je primijetila da je Denzil pijan, ali se potrudio da ga posluša.

“Vaša Eks-ekscelencijo, dopustite mi da Vam pred-predstavim”, rekao je zaplićući jezikom, “moju sestru, lady Deloru Horn, koja je presretna - da, presretna što će Vas upoznati.”

Delora se naklonila, a kad je podigla glavu, samo su je njen odgoj i pomisao na ono što bi Conrad od nje očekivao spriječili da glasno ne vrisne. Pomislila je da nikada u životu nije vidjela odvratnijeg čovjeka.

Njegovo ogromno crveno i otečeno lice, gojazno i napuhano tijelo, nabrekli nos i debele usnice, sve je to podsjećalo na neko čudovište, što je lord Grammell i bio. Bio je ćelav, a debela ruka koju je pružio Delori je bila vlažna i ljepljiva od vrućine.

“Moja buduća mladenka!” gromko je objavio. “Dobro mi došla na Antiguu, lijepa damo! Dobro ćemo se slagati, ti i j a!”

Oštar pogled njegovih nateklih očiju nije bio uperen samo u njeno lice, već i u njeno tijelo i Delora je imala osjećaj kao da je svlači pogledom. Pokušao je biti galantan i prinio je njenu ruku svojim usnama, a kad ih je osjetila na svojoj koži, trgnula se jer ju je podsjetio na otrovnog gmaza. Instinktivno je poželjela pobjeći. No, ostala je na mjestu, a oči su joj bile velike na blijedom licu. Guverner ju je ponovno odmjerio, pa rekao:

“Sjedni, sjedni! Moraš mi ispričati o sebi i o svom putovanju. Popij čašu vina.” “N-ne, hvala”, uspjela je izgovoriti Delora, pomislivši da joj glas zvuči čudno. “Glupost!” odgovorio je guverner. “Treba ti piće! Svima nam treba piće! Što kažeš,

Scawthorne?” “Naravno!” odgovorio je grof. Pljesnuo je rukama, vrata su se odmah otvorila i u sobu je ušao sluga. Bio je to

postariji crnac i Delora je pomislila da je zacijelo mnogo godina služio u Clarence House. “Vina!” naredio je Denzil kratko. “Dovraga, zašto si tako spor?” “Ovdje je, gospodine”, odgovorio je sluga kad je drugi muškarac ušao u salon noseći

bocu umotanu u bijeli ubrus. “Napuni čašu Njegovoj Ekscelenciji!” naredio je Denzil. “I donesi još jednu čašu za

gospođicu.”

Anna

RafaelaR

62

Čaša je bila donesena, vino natočeno i Delora ju je držala u ruci. Nije htjela odbiti, ali znala je da ne želi piti i da će, ukoliko popije, postati poput njih dvojice koji su već očito bili popili previše.

“ Č uo sam da si na putu ovamo upala u bitku”, rekao je guverner. “Da...gospodine... ali jedan od gusarskih brodova koji je napadao četiri trgovačka

broda je potopljen... a za drugoga će biti isplaćena nagrada.” “Gusarski brod je potopljen? Zašto me o tome nisu obavijestili?” upitao je lord

Grammell ljutito. Dok je govorio, bacio je pogled na Denzila. Kao da se sjetio da su informacije koje

mu je njegova sestra mogla dati važnije, nagnuo se prema njoj. “Tko je potopio gusarski brod?” upitao je tupavo u svom pijanstvu. “Nepobjedivi, naravno”, odgovorila je Delora, “iako su to bili vrlo veliki brodovi, a

prvi časnik je rekao da su imali nove topove koji su bili bolji od svih koje je dotad vidio.” “I kažeš da će za jednoga biti isplaćena nagrada?” upitao je guverner. “Da, Vaša Ekscelencijo. Na njega se ukrcala posada s Nepobjedivoga i zaplovili su za

Englesku.” “ Čuješ li ti ovo, Scawthorne?” rekao je lord Grarnmell. “Tu mi ne možemo ništa učiniti”, odgovorio je Denzil. “Ne, ali to za nas nije sretna okolnost. Pretpostavljam da je Nepobjedivi veći od bilo

kojeg broda kojeg smo viđali u ovim vodama.” “Mnogo veći”, složio se Denzil, “i brži!” Guverner je frustrirano uzdahnuo i naslonio se. Delora ih je zbunjeno promatrala.

Nije ih razumjela, ali je osjećala da je to što su rekli bilo važno i da o tome mora obavijestiti Conrada. Tada se panično, očajnički zapitala hoće li ga imati prilike vidjeti i - kada?

Naglo je prekinula tišinu i oklijevajući tiho upitala: ''H-hoće li mi Vaša Ekscelencija reći...kada će se... održati vjenčanje?”

Anna

RafaelaR

63

Sedmo poglavlje

“Ovo je odlično, Barnet!” rekao je Conrad pijuckajući iz visoke čaše koju mu je sobar pružio. “To je sok od manga, gospodine.”

“Mogao bih popiti cijelu kantu.” Sjedio je na terasi ispred kuće. More je svjetlucalo na suncu samo nekoliko stopa

dalje od njega, sunce je sjalo kroz lišće velikih stabala i Conrad je osjetio kako ga preplavljuje ugoda. Znao je da to nije samo zbog voća, povrća i svježe hrane koju je jeo otkako je stigao, već i zbog toga što su mu rane zacjeljivale. Abigail mu je ujutro došla previti nogu i bila je vrlo zadovoljna njegovim oporavkom. Iskrala se iz Clarence House prije no što se itko probudio. Kad je skinula stare zavoje, zadovoljno je primijetila da se rana čisti i da se upala smirila.

“Dobra si njegovateljica, Abigail” , rekao je Conrad. “A Vi ste snažan čovjek, gospodine”, odgovorila je Abigail. “Nekome bi drugome

trebalo mnogo više vremena da mu rane zacijele.” Kao da je pomislila da ga je previše ohrabrila, brzo je rekla: “Nemojte činiti ništa glupo, gospodine. Gospođica se jako brine zbog Vas i najbolje

što možete učiniti za nju je da se odmarate.” “To mi u ovom trenutku jako teško pada.” Conrad je znao da Abigail ne mora objašnjavati što osjeća. Kao da je znala što ju je

htio pitati, rekla je: “Gospodin je rekao da će se vjenčanje održati za nekoliko dana.” “Što lady Delora kaže na to?” upitao je oštro Conrad. “Što može reći?” odgovorila je Abigail. “Oduvijek se bojala gospodina, još dok je bila

dijete, a kad se on razbjesni, nema svrhe razgovarati s njim. Jednostavno neće da sluša!” Osjetila je kako se Conradovo tijelo napelo dok se očajnički pitao što bi mogao

učiniti da pomogne Delori ili da barem spriječi to monstruozno vjenčanje. Pošto nije mogao pitati Abigail za savjet, samo je rekao:

“Što će gospođica danas raditi?” “Mislim da ima glavobolju; bila je tako dugo na moru. Već smo se dogovorile da ću

gospodinu nakon doručka reći da joj treba odmor i tišina.” Conrad je s olakšanjem uzdahnuo. “To je pametno.” No, znao je da Denzil neće dopustiti Delori da se odmori ako mu to ne bude

odgovaralo, već će ju prisiliti da sretne Grammella i da bude ljubazna prema njemu. Abigail je završila s previjanjem i dala Barnetu upute što da učini navečer ako ona

ne uspije doći. “Kapetan mora piti puno voćnog soka”, rekla je. “To mu treba nakon tako dugog

puta na kojemu je sve počelo imati okus pepela!” Conrad se nasmijao. “Nisi baš sklona davati komplimente, Abigail. Dali smo sve od sebe na

Nepobjedivome.”

Anna

RafaelaR

64

“Gospodine, ne kažem da se Vi i Vaša posada niste trudili, ali znam što Vašem tijelu treba sada, a gospodin se Barnet mora potruditi da to i dobijete.”

“Siguran sam da će se Barnet pobrinuti za to”, nasmiješio se Conrad. Barnet mu je cijelo jutro donosio čaše voćnog soka.

Pošto je Conrad mrzio ležati u krevetu i pošto je htio što brže stati na noge, inzistirao je na tome da ga svakog dana odnesu na terasu da bi mogao biti na suncu i promatrati more. Kuća u kojoj je živio Nelson dok je bio na Antigui je bila vrlo lijepa, s dugim francuskim prozorima koji su bili postavljeni u svakoj prostoriji u prizemlju. Terasa je bila okružena cedrovima, posvuda su rasli raskošni grmovi hibiskusa i crvenih cvjetova koji su Conrada iz nekog razloga podsjećali na Deloru. Sjedio je čitajući mjesec dana stare novine koje su ga ipak zanimale, a onda je čuo kako se pred vratima zaustavlja kočija. Tiho je uzdahnuo pomislivši da su to novi posjetitelji, a nakon jučerašnje se gužve nadao da će imati malo mira. Kad je u hodniku čuo korake, okrenuo se i iznenađeno ugledao groteskno debelog muškarca. Znao je da je to guverner, a iza njega je bio Denzil.

“Njegova Ekscelencija guverner, gospodine!” najavio je Barnet. “I grof od Scawthorna!” Conrad se prisilio nasmiješiti. “Vaša Ekscelencijo, morate mi oprostiti što ne mogu ustati i pozdraviti Vas.”

“Ne, ne, ne morate ustajati”, odgovorio je lord Grammell. “Ne smijete se naprezati. Vaš bratić i ja smo pomislili da bismo Vas trebali posjetiti i raspitati se za Vaše zdravlje.”

“To je vrlo ljubazno od Vas, gospodine”, odgovorio je pristojno Conrad. “Dobro jutro, Denzile.”

“Dobro jutro, Conrade! Drago mi je što te vidim u mnogo boljem stanju nego što sam očekivao.”

“Bolje mi je, ali oporavak će potrajati”, odgovorio je Conrad. “Naravno, naravno!” uzviknuo je guverner. “Prirodu se ne može požurivati. Moraš

se odmarati, Horne, kao one proklete crnčuge. Nikada se ne naprežu po vrućini - dobro se pobrinu da mogu ljenčariti!”

Conrad nije morao odgovoriti jer se na terasi pojavio Barnet kojeg je pratio sluga noseći pladanj s čašama i pićem. Conrad nije mislio da bi itko htio piti vino tako rano ujutro, ali guverner se očito nije suzdržavao, dok je Denzil radije izabrao rum. Sjedili su i razgovarali, a Conrad je imao osjećaj da guverner ne želi da Nepobjedivi bude brzo popravljen.

“Vidjet ćeš da tu sve teče vrlo sporo”, rekao je guverner svojim hrapavim glasom. “Koliko god da bičuješ te crnčuge, neće da rade. Stalno mi se ljudi žale na njihovu lijenost, ali što ja tu mogu?”

“Zaista, što?” ponovio je Conrad, pošto nije htio ulaziti u raspravu. Istovremeno je pomislio da nijedan čovjek ne bi mogao izgledati tako odvratno salasto, tako groteskno i odbojno. Guverner je popio tri čaše vina dok nije spomenuo pravi razlog posjeta.

“Sad me slušaj, Horne”, rekao je, “tvoj bratić i ja smo ti poslijepodne pripremili iznenađenje, nešto što mislim da nikad prije nisi vidio, usprkos tome što si bio u većini velikih luka u svijetu.”

“Što to?” upitao je Conrad. Lord Grammell je prinio prst svom nabreklom nosu. “Neću ti odati tajnu!” rekao je. “Bit će to iznenađenje! Ako se ne osjećaš dovoljno

dobro da ga vidiš popodne, odgodit ćemo to za sutra.”

Anna

RafaelaR

65

“Osjećam se dovoljno dobro da učinim bilo što, osim da odem na daleko putovanje”, odgovorio je Conrad.

“Nećeš morati dugo putovati”, rekao je guverner. “Mjesto gdje te vodimo je odavde udaljeno samo oko sto metara. Moji će te ljudi nositi u stolici u kojoj sada sjediš.”

“Sada sam znatiželjan, Vaša Ekscelencijo.” “Imat ćeš o čemu razmišljati dok ne dođemo po tebe u četiri popodne”, rekao je

guverner. “U ovom području je to vrijeme sieste. Zar ne, Scawthorne?” “Tako je”, odgovorio je Denzi!. “Bratiću, vidjet ćeš da je ovo mjesto mrtvo između

dva i četiri sata.” “Dobro si to rekao. Kao da je mrtvo! Pa dobro, danas će još netko biti mrtav.” Ponovno se nasmijao, a Conrad se pitao što mu je to značilo. Onda su otišli, a on je

razmišljao o tome kamo ga vode i što će vidjeti. Zbunila ga je guvernerova primjedba da će netko umrijeti, ali nije ni pomišljao na to da bi to mogao biti on. Istovremeno, bio je vrlo sumnjičav zbog njihovih prijateljskih gesti, ne samo guvernerove, već i bratićeve. Nije zaboravio da mu je Delora rekla da ga Denzil mrzi jer je on bio njegov nasljednik. Ipak, nije mogao zamisliti da bi se oni mogli urotiti da ga ubiju, iako je dotad saznao da za to postoji mnogo dobrih razloga. Kapetani drugih brodova u pristaništu i mornaričko osoblje koje je živjelo na Antigui su mu dovoljno jasno rekli što sumnjaju da guverner radi. Također su rekli koliko se srame zbog njegovog ponašanja, posebno zato što su Britanci ratovali s Francuzima. Samo konačni Napoleonov poraz bi mogao donijeti mir svijetu kojemu je bilo dosta borbi, smrti, gusarstva i patnje.

“Kad ponovno isplovite na Nepobjedivome, kapetane”, rekao je jedan časnik, “imat ćete priliku razotkriti izdajničke aktivnosti koje se događaju u ovim vodama. Zbog toga hrana ne stiže do Engleske, a vjerujem da je nužno potrebna.”

“Zaista jest!” odgovorio je Conrad. Njegov gost je još više spustio glas. “Pošto Engleska ne može platiti guvernera onoliko koliko bi on htio, priča se da im

uskraćuje najbolje zalihe kad brodovi dođu ovamo po hranu. Zapravo, mnogo puta ih otpravi na put, a da im uopće ne da meso.”

Conrad je osjetio kako se u njemu budi bijes. Znao je da je guverneru vrlo lako reći da nema dovoljno stoke, ovaca i svinja za potrebe broda. Zbog toga su ljudi na pučini nepotrebno patili jer im to nije utjecalo samo na zdravlje, već i na disciplinu i borbenu sposobnost.

Kad je vidio Grammella, primijetio je koliko je fizički propao otkako ga je, prije mnogo godina, upoznao u Istražnom odboru. Vjerovao je u svaku priču koju je o njemu čuo, a i u većinu glasina koje su kružile. No, rekao je sam sebi da za Delorino dobro ne smije ljutiti ni guvernera ni Denzila. Nadao se da će biti pozvan u Clarence House ako se u svemu bude slagao s njima. Onda će je moći vidjeti, barem preko blagovaoničkog stola. Sama pomisao da je ona uopće morala pričati s tim čudovištem ga je nagnala da stisne šake i poželi nešto udariti.

Tada je Barnet najavio sljedećeg gosta koji je veselo stupio na terasu i pružio mu ruku.

* * *

Anna

RafaelaR

66

Na svoje, iznenađenje, Conrad je zaspao za vrijeme sieste poslije dobrog ručka. Očekivao je da će ležati budan i razimišljati o Delori. No, bio je umorniji nego što je očekivao, a kad ga je Barnet probudio, osjećao se osvježeno. Kakvo god da je bilo stanje njegove noge, um mu je bio budan i aktivan.

“Želim otkriti”, rekao je sam sebi, “što su točno Grammell i Denzil naumili.” Već je razmišljao o tome kako bi u Mornarički stožer mogao poslati tajno izvješće

ako otkrije, kao što je to Nelson otkrio, da se na Antigui krši britanska Odredba o navigaciji. Znao je da se engleski zakoni teško provode na tako udaljenim mjestima, ali strogo je bilo propisano da je 'funkcija Kraljevskih ratnih brodova zaštita nacionalne trgovine', što je značilo da stranci nisu smjeli trgovati u zabranjenim područjima.

''Moram nekako spriječiti gusare”, pomislio je optimistično Conrad, “ali, ako ih guverner ohrabruje i od njih prima mito, to neće biti lako.”

Kad se malo nakon četiri sata kraj ulaznih vrata zaustavila otvorena kočija u kojoj su bili guverner i Denzil, sa uobičajenom pratnjom konjanika, Conrad se nadao da njegovo mišljenje o lordu Grammellu neće biti očito. Denzil je obavijestio Barneta da će se odvesti do zatvora koji je bio u istoj ulici i da su četiri vojnika dobila naređenje da kapetana Horna odnesu tamo. Kad je Conrad čuo kamo ga vode, bio je iznenađen, ali nije ništa rekao. Stavivši šešir na glavu, dopustio je vojnicima da ga podignu. Barnet je trčakarao uokolo poput nervozne kokoši i neprestano ponavljao kako moraju biti oprezni, posebno dok budu nosili naslon za noge. On sam je hodao pokraj stolice, pažljivo motreći svaki korak, dok je Conrad sa zanimanjem gledao oko sebe da vidi koliko se Antigua promijenila otkako je tu boravio prije skoro petnaest godina. Zatvor je bio malen, a u vrijeme mira u njemu nije bilo mnogo zatvorenika. Okruživao je dvorište u koje su ga donijeli. Primijetio je da su guverner i Denzil već stigli i da sjede na platformi ispred koje je bila željezna rešetka. Na Denzilovu naredbu, vojnici su spustili Conrada na platformu do njih. Guverner je cijelo to vrijeme bio udubljen u razgovor sa zatvorskim čuvarom. Kraj vojnika koji su nosili Conrada, sa svake strane platforme su stajala četiri druga vojnika, naoružani mušketama. Conrad se zagledao u tlo od ugaženog pijeska i pitao se što će se dogoditi.

Odjednom se začulo zavijanje krvosljednika, a kad su se teška vrata na drugoj strani dvorišta otvorila, Conrad je ugledao šest velikih pasa koji su skakali iza željeznih rešetki. Sjetio se da je čuo da su u južnim američkim državama vlasnici plantaža krvosljednicima gonili robove koji su pokušali pobjeći. Nije mogao vjerovati da bi te mjere bile potrebne na malenom otoku poput Antigue. Kad bi rob i pobjegao, kamo je mogao pobjeći?

Prisutnost tih pasa ga je uznemiravala i pogledao je guvernera kao da traži objašnjenje. On je u međuvremenu završio sa svojim razgovorom i okrenuo se prema Conradu.

“Ovo su moji psi, Horne”, rekao je. “Doveo sam ih sa sobom iz Engleske. Zabavili su me na mnogo načina, ali postajem prestar da ih pratim na konju. No, još uvijek me mogu zabaviti, a to ćeš ovoga popodneva imati priliku vidjeti.”

“Što ću vidjeti?” upitao je Conrad. Prije no što mu je guverner dospio odgovoriti, zatvorski su čuvari u sredinu

dvorišta dovukli okovanog crnca. Bio je vrlo krupan, visok preko metar i osamdeset, s veličanstvenim, mišićavim tijelom. Izgledao je poput mladog Samsona. Okovi su mu bili i na rukama i na nogama. Kad se malo približio, Conrad je vidio da su ga bičevali jer su mu leđa bila puna rana od kojih su mnoge krvarile.

Anna

RafaelaR

67

“Vidiš tog čovjeka?” upitao je guverner. “Najjače stvorenje koje sam u životu vidio! Može iščupati drvo s korijenjem i slomiti ga na koljenu!”

“Kakav je zločin počinio?” upitao je Conrad. “O, uobičajeni”, odgovorio je guverner ravnodušno, “neposluh, tučnjava i kurvanje.

Pa, te stvari više sigurno neće ponoviti!” “Zašto ne?” Conrad je već tada posumnjao što će se dogoditi. “Bičevanje ga je samo još više razljutilo”, odgovorio je guverner, “zato ćemo ga

naučiti lekciju koju neće zaboraviti jer ju neće preživjeti.” Conrad je zadržao dah. “Mali moji kućni ljubimci”, nastavio je guverner, nadglašavajući zaglušni lavež pasa,

“nisu nahranjeni četrdeset osam sati. Gladni su, Horne, a gladne životinje znaju biti jako divlje!”

Conrad se instinktivno htio pobuniti, ali guverner se okrenuo prema Denzilu koji mu je s druge strane nešto govorio.

“Da, da, naravno”, rekao je lord Grammell i ustao. Nakon njega je ustao i Denzil, a guverner je rekao Conradu:

“Tvoj bratić predlaže da pobliže pogledamo mišiće ovog čovjeka. Nevjerojatni su - apsolutno nevjerojatni! Trebalo bi ga preparirati i poslati u muzej!”

Dok je govorio, lord Grammell je sišao s platforme, a vojnik je otvorio vratašca od željeznih šipki. Conrad je shvatio da je to bila zaštita od pasa. Nije mogao ništa učiniti. Samo je sjedio na platformi stisnutih usana i gledao dok su guverner i njegov bratić prilazili ogromnom crncu koji je mirno stajao i promatrao pse. Kad je guverner krenuo, slijedila su ga dva vojnika s mušketama. Dok su stajali kraj njega, Conrad je po izrazu na njihovim licima primijetio da se dive crncu na isti način kao i njihov gospodar.

Lord Grammell i Denzil su se smijali. A onda je guverner naredio da crncu skinu okove. Rekli su mu da sam otvori okove na nogama, a onda da ih ponovno zatvori da mu mogu vidjeti bicepse koji su se zaista impresivno napeli. Denzil je rekao nešto što je očito bilo neukusno, a guverner se grohotom nasmijao. Gledajući tu dvojicu, Conrad je pomislio da je izraz na njihovim licima tako odvratan da je bio čak gori i od mučenja koje su namijenili čovjeku koji ih je nadvisivao. Pitao se što bi se dogodilo da poviče da je ta cijela zamisao sramotna i da to u civiliziranom svijetu nitko ne bi smio trpjeti, ni crnac ni bijelac. U trenutku kad je pomislio da se čak ni zbog Delore neće moći suzdržati, crnac se naglo pomaknuo. Na guvernerovu je naredbu ispružio ruke da bi ih opet napeo. Onda je, neočekivano brzo za čovjeka takve građe, zgrabio dvojicu mučitelja za vratove i stisnuo svoje velike šake, a onda im je tresnuo glave jednu u drugu, ne jednom, već nekoliko puta. To se odigralo tako brzo da ni Conrad ni svi prisutni u prvi tren nisu shvatili što se događa.

Čuo se zvuk sudaranja mesa i pucanje kostiju dok krv nije oblila ne samo žrtve, već i tijelo samog crnca. Činilo se kao da je vrijeme stalo, a onda su zaprepašteni vojnici podigli muškete i pucali crncu u leđa. Pao je prema naprijed, gnječeći tijela mučitelja koji su pali ispod njega. Prsti su mu bili tako čvrsto stisnuti na njihovim vratovima da se nekoliko vojnika dugo vremena mučilo da ih oslobode.

* * *

Anna

RafaelaR

68

Conrad je potpisao papir koji je ležao pred njim, a kad ga je zapečatio, predao ga je mornaričkom časniku koji je stajao uz njega.

“Zapovjedniče Beemish, ovo ćete odnijeti Prvom lordu”, rekao je Conrad, “i obavijestit ćete ga da ću mu biti vrlo zahvalan ako te informacije prenese ministru vanjskih poslova, viskontu Castlereaghu.”

“Izvršit ću Vaše zapovijedi, gospodine”, odgovorio je zapovjednik Beemish. “Namjera mi je stići u Englesku za manje od dvadeset dana.”

“S novom američkom fregatom koju ste jučer zarobili, uopće ne sumnjam u to da ćete uspjeti”, odgovorio je Conrad nasmiješivši se.

Zapovjednik Beemish se osmjehnuo. “Vrlo je sretna okolnost, gospodine, da je u pravo vrijeme uplovila u luku St. John.

Naravno, nisu očekivali da je guverner mrtav.” “Naravno da nisu”, složio se Conrad. “Saznao sam od zarobljenika da su potopili ili

zaplijenili šest naših trgovačkih brodova u proteklom mjesecu!” Ozbiljno je rekao: “Beemish, znaš dobro kao i ja da ne smijemo dopustiti da se to nastavi.” “Ne, naravno da ne, gospodine.” “Poslao sam opširno izvješće Prvom lordu u kojemu sam mu opisao ovdašnje

stanje”, rekao je Conrad. “Tako da znaš što je navedeno u izvješću, reći ću ti da su me vlasti u St. Johnu i mornaričko osoblje na Antigui zamolili da preuzmem dužnost guvernera dok mu iz Engleske ne pošalju zamjenu.”

“Ne moraju se žuriti”, odgovorio je zapovjednik Beemish. “Kad smo čuli da ste pristali preuzeti dužnost, svi mi u pristaništu, zajedno s posadom Nepobjedivoga klicali smo dok nismo promukli!”

“Hvala vam”, rekao je skromno Conrad. “Dopustite mi da Vam poželim sve najbolje”, nastavio je zapovjednik, “drago mi je,

kao i svima ostalima, što je noćna mora gotova.” Conrad je na trenutak šutio, a onda je rekao: “Beemish, mislim da ćeš se složiti sa mnom da bi bilo pametno da ne govorimo

previše o onome što se ovdje događalo. Vlasti će nešto od toga saznati, ali dok sam ja ovdje, obećavam da ću brzo raščistiti situaciju!”

“Svi to znamo, gospodine.” Zapovjednik mu je pružio ruku i Conrad se rukovao s njim. “Sretno, zapovjedniče!” rekao je. “Nadam se da ćete uživati na putovanju. Volio bih

da mogu s vama.” Rekao je to gotovo čeznutljivo. Kad je zapovjednik otišao, u sobu je ušao Barnet i

rekao: “Imate još jednog gosta, gospodine!” Način na koji je to rekao je Conradu ozario lice. U sobu je bez najave dojurila Delora.

Jedva je mogla dočekati da Barnet zatvori vrata. a onda su joj se ruke našle oko Conradova vrata, a lice je priljubila uz njegovo.

''Već sam pomislila da nikada nećeš imati vremena!” rekla je. “Tako sam ljubomoma na sve te ljude koji ti uzimaju toliko vremena!”

Anna

RafaelaR

69

“Moram to obaviti, draga”, odgovorio je Conrad, “kad se za dva dana vjenčamo, moći ću s tobom nasamo provesti medeni mjesec bez grižnje savjesti.”

“Nasamo? Zaista želiš reći nasamo?” upitala je Delora. “Možemo li to učiniti?” “Jesam li ili nisam guverner ovog otoka?” upitao je Conrad. Delora se nasmijala, pa odgovorila: “Odjednom si postao vrlo važna osoba, sada si i grof i guverner. Nedostajat će mi

hrabri, ali nevažni kapetan s kojim sam večerala na Nepobjedivome.” “Važan sam samo zato što me ti voliš”, rekao je Conrad, ''i zato jer ćeš postati moja

žena, iako još uvijek jedva u to mogu povjerovati!” Delora je tiho uskliknula. “I meni je u to teško povjerovati”, rekla je. “Ponekad se noću probudim misleći da se

čudo nije dogodilo i da se moram udati za onog užasnog, odvratnog starca!” Conrad joj je stavio prst na usta. “Dogovorili smo se da nećemo pričati o njemu”, rekao je. “Kao što mi je zapovjednik

upravo rekao, noćna mora je gotova. Nije samo Antigua slobodna, već i mi, i ne smijemo trošiti misli na ono što je prošlo.”

“Ne smijemo, imaš pravo”, složila se Delora. “Sve o čemu želim razmišljati, dragi, prekrasni Conrade, si ti!”

Nasmiješio joj se i primijetio da je postala još ljepša zato što je bila tako sretna. Iako se to činilo nemogućim, sada su se mogli vjenčati kao što su uvijek vjerovali da im je Bog to namijenio.

Conrad je svojom uobičajenom odlučnošću zanemario sve potencijalne prepreke i konvencije koje su mogle spriječiti da se vjenčaju tako brzo. To mu je bilo lakše izvesti kad je saznao da na otoku nije bilo objavljeno da će se Delora udati za guvernera, iako su to u Engleskoj svi znali. Conrad je svima rekao da su on i Delora na Antiguu došli da se vjenčaju, uz blagoslov njenog brata koji ju je trebao odvesti do oltara. Jedino što je moglo odgoditi vjenčanje je bila činjenica da je Delora bila u žalosti za bratom, ali Conrad je tu konvenciju zaobišao rekavši da joj je potreban doličan pratitelj.

Dan nakon što su guverner i Denzil poginuli, Conrad je uredio da se Delori pridruži žena jednog mornaričkog časnika u pristaništu. Ona i Abigail su se preselile u njihovu malu kuću koja je bila manje od petsto metara udaljena od Conradove. Delora je bila tako sretna što mu je blizu da joj nije bilo neudobno, iako je bila svjesna da njeni domaćini nisu imali dovoljno mjesta da ih ugoste. To je bio još jedan razlog zašto su se morali vjenčati što brže, a on nije mogao zamisliti ljepše mjesto za medeni mjesec od Clarence House.

Delora mu je već bila opisala kako je kuća lijepo namještena, a on je znao da sa svog novog položaja može narediti da neće primati goste i da one koji budu inzistirali na tome da ga vide otprave već na vratima. I lijepi, rascvjetani vrt s raskošnim palmama i drvećem je bio njihov privatni raj.

Iako je svoju ozlijeđenu nogu još uvijek držao na povišenom mjestu, Conrad se osjećao tako dobro i snažno da više nije o sebi razmišljao kao o invalidu. Rekao je Delori zadirkujući je:

“Jesi li potpuno sigurna da se želiš udati za mene? Znaš da te nikada nisam formalno zaprosio.”

Delora se tiho nasmijala, pa nježno rekla:

Anna

RafaelaR

70

“Mislim da sam zapravo ja tebe zaprosila! Kad je Abigail ušla u moju sobu i rekla mi da su Denzil i guverner mrtvi, uzviknula sam: 'Sad se mogu udati za Conrada!'“

Dok je govorila, nagnula se prema njemu i poljubila ga u obraz. Znao je da je to učinila da on ne vidi suze radosnice koje su joj navrle na oči. Nije bilo potrebe da joj kaže da je i on pomislio isto. Nije joj htio govoriti o užasnom prizoru unakaženih, krvavih tijela u zatvorskom dvorištu, niti o tome kako su izgledali kad su ih žurno pokopali te iste večeri, kao što je to bio običaj u tropima.

Kad ga je Delora sljedećeg dana došla posjetiti, sramežljivo je rekla da su se svi njihovi snovi ostvarili.

“Mislim da bih se zapravo trebala brinuti za tvoje rane”, rekla je oklijevajući, “ i pričekati da ti bude bolje, pa da se tek onda vjenčamo.”

“Abigail je rekla da sam dovoljno zdrav da se oženim”, odgovorio je Conrad, “a dobro znaš da se s njom ne valja svađati!”

“Ne bih to željela”, odgovorila je Delora, “ali te ne želim ni na koji način povrijediti. Ako želiš, dragi, pričekat ću, kao što sam bila spremna čekati mnogo godina dok ne budemo zajedno kao što si obećao.”

“Nećemo čekati ni sekunde više nego što moramo”, rekao je Conrad čvrsto. “Oženio bih se tobom već sutra da prvo ne moram otići do biskupa. Namjerava cijelu katedralu ukrasiti cvijećem, a čuo sam da svi otočani žele biti prisutni.”

“Zaista bih se željela...udati za tebe nasamo...ili možda na Nepobjedivome.” “To bih i ja volio”, složio se Conrad, “možda čak i više nego ti jer svaka žena uživa u

vjenčanju. Ali, pomislio sam da bismo trebali Antigui podariti uspomenu koje će se sjećati; ne želim da se sjećaju samo ponašanja svog bivšeg guvernera. Kad te vide, ljepotice moja, neće pričati ni o čemu drugom!”

“Volim te!” odgovorila je Delora, “ne samo zato što si tako divan u svakom pogledu, već i zato što si tako mudar. O, Conrade, hoćeš li me nastaviti voljeti i željeti, čak i kada opet odeš na more?”

Na trenutak je zavladala tišina. Onda je Conrad rekao: “Suočio sam se sa činjenicama, draga moja, i znam da bih za šest mjeseci mogao

ponovno isploviti, ali mislim da to neću učiniti.” Vidio je kako ga je Delora uzbuđeno pogledala, a pošto je znao točno što misli, rekao

je: “Kao prvo, imam mnogo posla kod kuće. Moram sve naše poslove dovesti u red.

Prema onome što si mi rekla i što sam čuo, Denzil je zanemario obiteljske posjede koje ću morati obnoviti.”

“A onda?” upitala je Delora. “Imam osjećaj, a siguran sam da me ne vara, da će do tog vremena rat već završiti. U

svakom smo pogledu pobijedili Napoleona na moru. Sada nam preostaje samo jedna odlučujuća bitka na kopnu, a vjerujem da će vojvoda od Wellingtona to uspješno obaviti!”

Delora je sretno uskliknula. “To znači da možeš napustiti Mornaricu i ostati sa mnom? To je najljepša,

najsavršenija stvar koja se može dogoditi! Ali, dragi... što ako ti budem dosadila?” “Ti to nikad ne bi mogla”, odgovorio je Conrad, “ali nemam se namjeru povući u

kuću i ništa ne raditi osim trošiti naš novac. Mislim da će me uvijek čekati posao u

Anna

RafaelaR

71

Mornaričkom stožeru, a osim toga, želim zauzeti svoje mjesto u Parlamentu i boriti se za napredak, ne samo ratne mornarice koja će nas štititi, već i ponašanja prema mornarima.”

“Nitko to ne bi mogao učiniti bolje od tebe”, uzviknula je Delora. “Vidio sam grozne uvjete u kojima ljude uvježbavaju da se bore i umru za svoju

domovinu”, nastavio je Conrad, “i odlučan sam u namjeri da nešto učinim za njih.” “Morali bi se promijeniti i uvjeti liječenja ranjenika”, rekla je brzo Delora. “Naravno, na to sam i ja pomislio”, složio se Conrad, “ali, bojim se da ne mogu

srediti da na svakom brodu budu dvije žene po imenu Delora i Abigail!” “Ali možeš srediti da kirurzi budu osposobljeniji i da budu spremni rabiti i druge

metode osim noža?” “Nikad neću zaboraviti da ste mi ti i Abigail spasile nogu”, odgovorio je Conrad.

“Spreman sam posvetiti velik dio moga života da se pobrinem da i drugi ljudi dobiju isti tretman koji sam ja dobio.”

“Hoćeš li mi dopustiti...da ti pomognem?” “Znaš da ne bih to sve mogao ostvariti bez tvoje ljubavi i nadahnuća.” “To sam i htjela da kažeš”, odgovorila mu je Delora. Još se jače stisnula uz njega i znala je da nijedan drugi muškarac ne bi mogao biti

tako veličanstven u svakom pogledu. Nijedan drugi ne bi mogao izazvati te osjećaje u njoj kad bi im se usne dotakle, kao da ju je tim dodirom prenio u nebo, gdje više nije bila čovjek, već dio božanske sile. Na djelić sekunde je pomislila na sav onaj strah kad se ukrcala na Nepobjedivoga, a to se sada činilo stoljećima daleko... Tada je sve bilo crno i hladno jer je znala kamo je brod mora odvesti i osjećala se kao da putuje u sami pakao. No, istoga trenutka kad je Conrad stupio u njenu kabinu, osjetila je kao da je okružuje svjetlom, poput viteza koji odlazi u bitku. U tom joj se trenutku promijenio cijeli život.

“Volim te”, rekla mu je kad je podignuo glavu. “Volim te i molim se da u svakom trenutku života budem žena kakvu želiš... žena koja te je dostojna.”

“Nemoj tako govoriti, draga moja”, odgovorio je. “Ti si tako savršena da zahvaljujem Bogu što me voliš. Zbog te ljubavi sam ja najsretniji čovjek na svijetu.”

Njegove usne su se ponovno našle na njenima i ljubio ju je sve dok sve oko njih nije postalo dijelom neba i mora. Osjetila kako joj se grudima širi toplina koja se pretvorila u plamen. To je bilo tako uzbudljivo, a istovremeno i tako uzvišeno. Znala je da i Conrad osjeća isto. Kad ju je privukao sebi i kad je osjetila kako mu srce kuce pokraj njenog, plamen je prerastao u goruću vatru, a ipak se nije bojala. Njegove usne su bile divlje, strastvene, zahtjevne i htjela mu je dati sve što poželi, iako nije točno znala što je to. Znala je samo da želi da je nastavi ljubiti. Htjela mu je biti što bliže, pripadati mu, da postanu jedno biće i da ih ništa ne može razdvojiti. Conrad ju je prestao ljubiti i naslonio je obraz na njen. Čvrsto je držeći u zagrljaju, rekao je drhtavim glasom:

“Uzbuđuješ me do ludila, mala moja ljubavi, ali obećavam ti da ću biti vrlo nježan prema tebi kad se vjenčamo. Ne bih mogao podnijeti da me se bojiš kao što si se bojala onoga za koga si se trebala udati.”

“Nikad te se ne bih mogla bojati”, odgovorila je Delora. “Dragi, prekrasni Conrade, znam da sam vrlo neiskusna... i da me moraš mnogo toga naučiti... želim naučiti voljeti... želim te voljeti kao što želiš da te volim... a štogod budemo činili... bit će to božansko... i dio raja.”

Anna

RafaelaR

72

Conrad je duboko udahnuo, a onda je ponovno poljubio, strastveno, ali i s poštovanjem koje nikada nije osjetio prema ijednoj ženi. Delora je ispunila oltar u njegovom srcu koji je oduvijek bio prazan. Sada je znao da će ona biti kraj njega zauvijek i da će ju obožavati jer mu je donijela onu istinsku, čistu ljubav koju svi muškarci traže kroz teške, nepredvidive i često uzburkane oluje života.

“Obožavam te”, prošaptao je kraj njenih usana. A onda im riječi više nisu bile potrebne.

Anna