èasopis za fonetiku - ffzg.unizg.hr · parkinsonova bolest (pb) je "idiopatski, sporo...

èasopis za fonetiku

odjel za fonetiku hrvatskoga filološkog društva

UDK 81'34(05) 540.6"

CODEN GOVOEB

Mrežna inaèica: ISSN 1849-2126

Tiskana inaèica: ISSN 0352-7565

"

GOVOR god. 30 (2013), broj 2

str. 101–188

GO

VO

R g

od. 3

0 (2

013)

, bro

j 2

SADRŽAJ / CONTENTS

Maja PUŠIÆ, Ana BONETTI, Vladimira VULETIÆ Akustièka procjena i samoprocjena glasa osoba s Parkinsonovom bolesti Acoustic and self-assessment of voice in Parkinson's disease ................................................ 103 Veno VOLENEC Akustièka analiza intervokalskoga J u hrvatskome govoru Acoustic analysis of the intervocalic J in Croatian speech ..................................................... 117 Gabrijela KIŠIÈEK Vizualna retorika (Istraživanja retorike u 21. stoljeæu) Visual rhetoric(Contemporary research in rhetoric) .............................................................. 153 Arnalda DOBRIÆ Prikaz konferencije Speech and Language 2013, Beograd, Srbija, od 25. do 26. listopada 2013..................................................................................................... 171 Gabrijela KIŠIÈEK Izvještaj o radu Odjela za fonetiku od lipnja 2012. do lipnja 2013....................................... 173 Damir HORGA In memoriam Ernestina Landau, prof. (1925–2013) ............................................................. 179 Upute autorima ......................................................................................................................... 182 Information for authors ............................................................................................................ 185

�0

�5

�2�5

�7�5

�9�5

�1�0�0

GOVOR / SPEECH Zagreb, godina 30 (2013), broj 2

UDK 81'34(05)"540.6" CODEN GOVOEB Mrežna inačica: ISSN 1849-2126 Tiskana inačica: ISSN 0352-7565

Izdavač

ODJEL ZA FONETIKU HRVATSKOGA FILOLOŠKOG DRUŠTVA

Uredništvo Vesna MILDNER, glavna urednica

Juraj BAKRAN Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska Dana BOATMAN Johns Hopkins Hospital, Baltimore, SAD Almasa DEFTERDAREVIĆ Filozofski fakultet, Sarajevo, Bosna i Hercegovina Mária GÓSY Mađarska akademija znanosti, Budimpešta, Mađarska William J. HARDCASTLE Queen Margaret College, Edinburgh, Škotska Damir HORGA Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska Patricia KEATING University of California Los Angeles, SAD Diana KRULL Sveučilište u Stockholmu, Stockholm, Švedska Nikolaj LAZIĆ Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska Marko LIKER Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska Elenmari PLETIKOS OLOF Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska Marija POZOJEVIĆ TRIVANOVIĆ Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska Vesna POŽGAJ HADŽI Filozofski fakultet, Ljubljana, Slovenija Ján SABOL Filozofski fakultet, Košice, Slovačka Irena SAWICKA Filološki fakultet, Torunj, Poljska Gordana VAROŠANEC-ŠKARIĆ Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska Jelena VLAŠIĆ DUIĆ Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska

Tajnik: Marko LIKER Izvršna tajnica: Ana VIDOVIĆ ZORIĆ

Lektorica: Jelena VLAŠIĆ DUIĆ Korektorica: Marica ŽIVKO Design ovitka: Zlatko ŠIMUNOVIĆ

Grafičko uređenje i prijelom Jordan BIĆANIĆ, Odsjek za fonetiku, Filozofski fakultet, Zagreb

Prilozi objavljeni u Govoru referiraju se u sljedećim sekundarnim izvorima: Journal Citation Reports - Social Sciences Edition, European Reference Index for the Humanities (ERIH), Scopus, Linguistic Bibliography Online (prethodno: BL Bibliographie Linguistique), LLBA Linguistics and Language Behavior Abstracts, MLA Bibliography, FRANCIS (Institut de l'Information Scientifique et Technique of the Centre National de la Recherche Scientifique (INIST-CNRS)), Social Scisearch.

Adresa uredništva Filozofski fakultet, Odsjek za fonetiku, I. Lučića 3, 10 000 Zagreb, Hrvatska

Telefoni: 385 (0)1 612 00 97, 385 (0)1 612 00 96, 385 (0)1 612 00 98 Telefaks: 385 (0)1 612 00 96, e-mail: [email protected], [email protected], [email protected]

Elektronička inačica dostupna je na stranici: http://www.hfiloloskod.hr/index.php/casopisi/govor

Ovaj je broj tiskan uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.

Tisak: Tiskara "Rotim i Market", Lukavec

SADRŽAJ / CONTENTS

Maja PUŠIĆ, Ana BONETTI, Vladimira VULETIĆ Akustička procjena i samoprocjena glasa osoba s Parkinsonovom bolesti Acoustic and self-assessment of voice in Parkinson's disease ................................................103 Veno VOLENEC Akustička analiza intervokalskoga J u hrvatskome govoru Acoustic analysis of the intervocalic J in Croatian speech......................................................117 Gabrijela KIŠIČEK Vizualna retorika (Istraživanja retorike u 21. stoljeću) Visual rhetoric(Contemporary research in rhetoric) ..............................................................153 Arnalda DOBRIĆ Prikaz konferencije Speech and Language 2013, Beograd, Srbija, od 25. do 26. listopada 2013. ....................................................................................................171 Gabrijela KIŠIČEK Izvještaj o radu Odjela za fonetiku od lipnja 2012. do lipnja 2013. ......................................173 Damir HORGA In memoriam Ernestina Landau, prof. (1925–2013) .............................................................179 Upute autorima..........................................................................................................................182 Information for authors.............................................................................................................185

GOVOR 30 (2013), 2 103

Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 6. 5. 2013.

Prihvaćen za tisak 1. 9. 2013.

Maja Pušić [email protected]

Zagreb, Hrvatska

Ana Bonetti [email protected]

Edukacijsko‐rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Hrvatska

Vladimira Vuletić [email protected]

Klinička bolnica Dubrava, Zagreb

Hrvatska

Akustička procjena i samoprocjena glasa osoba s

Parkinsonovom bolesti

Sažetak

Parkinsonova bolest degenerativni je i progresivni poremećaj središnjega živčanog sustava

koji zahvaća bazalne ganglije i uzrokuje njihovo propadanje. Bolest se najčešće javlja u

starijoj životnoj dobi, a kao posljedica bolesti javlja se tremor u mirovanju, rigor, bradikineza,

ukočenost, demencija i druge teškoće među kojima je i poremećaj glasa. Cilj ovog rada jest

procijeniti obilježja glasa osoba oboljelih od Parkinsonove bolesti i usporediti ih s obilježjima

glasa osoba bez poremećaja te izvršiti ispitivanje vokalnog hendikepa u obje skupine

ispitanika. Istraživanje je provedeno na uzorku od 28 ispitanika starosti od 48 do 82 godine.

18 ispitanika bile su osobe s Parkinsonovom bolesti, a deset ispitanika su bile osobe bez

poremećaja. Ispitanici su ispunjavali upitnik Indeks vokalnih teškoća (VHI), a zatim je

sniman njihov glas. Snimanje glasa obuhvaćalo je snimanje fonacije glasa /a/, a akustička

analiza je rađena pomoću programa Praat. Rezultati su pokazali da se osobe s

Parkinsonovom bolesti statistički značajno razlikuju u samoprocjeni glasa od osoba bez

M. Pušić, A. Bonetti, V. Vuletić: Glas osoba s Parkinsonovom bolesti 103-116 104

poremećaja, a akustička analiza pokazuje statistički značajne razlike u intenzitetskim

oscilacijama titranja glasnica i odnosu intenziteta harmonika i šuma (HNR).

Ključne riječi: Parkinsonova bolest, VHI, shimmer, HNR

GOVOR 30 (2013), 2 105

1. UVOD

Parkinsonova bolest (PB) je "idiopatski, sporo progresivni, degenerativni poremećaj

središnjeg živčanog sustava, koji je obilježen sporošću i siromaštvom pokreta,

mišićnom rigidnošću, tremorom u mirovanju i nestabilnošću u održavanju položaja

tijela" (Demarin i Trkanjec, 2008: 169). To je kronična bolest kod koje dolazi do

propadanja dopaminergičnih stanica bazalnih ganglija, a posebno substantiae nigrae

u moždanom deblu (Dworkin i Meleca, 1997). Od Parkinsonove bolesti boluje

približno 1% populacije osoba starijih od 65 godina i 0,4% populacije osoba starijih

od 40 godina (Demarin i Trkanjec, 2008). Najčešća je prevalencija 1:1 000 (Schulz i

Grant, 2000).

PB nije nasljedna, iako je opisano nekoliko obitelji u kojima više članova ima

simptome. Karakteriziraju je sljedeći klinički simptomi: bradikinezija (usporene

radnje, otežano započinjanje pokreta, blokiranje kretnji, osiromašenje spontanih

pokreta, oslabljena mimika lica), rigor (povišen tonus, ukočenost mišića, odnosno

povišen otpor mišića pri izvođenju pasivnih kretnji), akinetički tremor (drhtanje u

mirovanju, najčešće ruku, opisano kao "brojanje novca", ali moguće je i drhtanje

nogu, glave, brade koje se pojačava pri emocionalnom uzbuđenju) te gubitak

posturalnih refleksa (nemogućnost održavanja posture tijela, nestabilnost u hodu).

Kod većine bolesnika tegobe započinju asimetrično, u 50–70% tremorom ruke koji s

vremenom postaje sve izraženiji i prelazi na drugi ud s iste strane. U kasnijem tijeku

tegobe progrediraju i na drugu stranu tijela. Kod jasno izražene kliničke slike

bolesnik hoda sitnim koracima, nagnut prema naprijed, bez spontanih kretnji

rukama tijekom hoda, osiromašene mimike lica, teško započinje određenu kretnju

(npr. ustajanje sa stolice, okretanje), moguće uz česte padove, a pri pisanju je

zamjetna mikrografija. Osim navedenih, u svim fazama bolesti mogu se pojaviti i

tzv. nemotorički simptomi bolesti: oštećenje njuha, smetnje vida, oštećenje

autonomnih funkcija (urinarna urgencija i inkontinencija, opstipacija, konstipacija,

erektilna disfunkcija...), depresija i anksioznost, teškoće sa spavanjem (produljeno

dnevno spavanje, nesanica, otežano održavanje sna), te poremećaji kognitivnih

funkcija do demencije i halucinacija.

Opisane teškoće izravno se odražavaju na proizvodnju glasa i govora osoba

oboljelih od PB. U ovih je osoba glas često disfoničan i progresivno se pogoršava


(Dworkin i Meleca, 1997). Uzrok disfonije kod PB je poremećaj adukcije glasnica

nastao kao posljedica poremećene inervacije (Kovačić, 2006). Rahn III i suradnici

(2007) navode kako je u čak 70% slučajeva PB najraniji simptom problem s glasom

i/ili govorom, a progresijom bolesti smanjuje se varijabilnost osnovne frekvencije pa

je govor monotoniji (Hanson, 1986, prema Sardelić i Farago, 2012).

Kod osoba s PB često se može zamijetiti promukao i grub glas čiji je intenzitet

smanjen te se dobiva dojam kao da osoba šapće. Searl i suradnici (2011) navode da

oboljele osobe same zamjećuju promjene u svom glasu nakon postavljene dijagnoze,

a među pritužbama nalaze se tvrdoća u glasu, promukla i dahtava kvaliteta glasa,

vokalni zamor i sniženje visine glasa, monotonost glasa, elementi mucanja te

pojačana nazalnost. Gamboa i suradnici (1997) također spominju da je glas osoba s

PB monotone visine i glasnoće.

Spomenuto je posljedica narušene sposobnosti pokreta osoba s PB, što se

odražava na titranje glasnica. Pokreti unutarnjih mišića larinksa prilikom titranja

glasnica više nisu toliko precizni, što narušava proces generiranja glasa. Mijene

visine glasa su reducirane i iz tog se razloga glas osoba s PB doima monotonim, bez

prirodnih varijacija u visini i glasnoći (Miller, 2012). Holmes i suradnici (2000)

ispitali su akustičke karakteristike glasa 30 ispitanika u ranoj fazi PB, 30 ispitanika u

kasnoj fazi i 30 kontrolnih ispitanika pomoću akustičkoga programa MDVP.

Ispitanici s PB imali su smanjeni intenzitet glasa, smanjen raspon, povišene

frekvencijske oscilacije. U odnosu na uobičajene vrijednosti, muškarci su imali

povišenu govornu osnovnu frekvenciju, a žene sniženu. Kod ispitanika u kasnijoj

fazi bolesti utvrđen je veći tremor u glasu (Kent i sur., 2003). Glasnoća (intenzitet) glasa je pod izravnim utjecajem subglotičkoga tlaka, sile

otpora te pod utjecajem količine zračnog protoka i amplitude vibracije glasnica (Dworkin i Meleca, 1997). Smanjena glasnoća i varijacija u visini glasa često se povezuje s rigidnošću i ukočenošću mišića grkljana i mišića rebrenoga obruča te narušenom posturom tijela (Miller, 2012). Odstupanja od intenziteta u standardnom govoru su povezana i s postojanjem hipokinetičke dizartrije koja se naziva i Parkinsonova dizartrija (Schulz i Grant, 2000). Iako se zna da kvaliteta glasa utječe i na kvalitetu života, samo nekoliko istraživanja fokusiralo se na utjecaj kvalitete glasa na kvalitetu života kod osoba s PB (Bauer i sur., 2011; Furtado e Silva i sur., 2012; Majdinasab i sur., 2012).

GOVOR 30 (2013), 2 107

2. CILJ ISTRAŽIVANJA

Cilj ovog rada bio je izvršiti samoprocjenu bio-psiho-socijalnih posljedica vezanih uz promjene kvalitete glasa te procjenu akustičkih karakteristika glasa osoba oboljelih od PB.

3. PRETPOSTAVKE ISTRAŽIVANJA

U skladu s postavljenim problemima rada postavljene su sljedeće hipoteze: H1: Postoje značajne razlike u rezultatima samoprocjene utjecaja kvalitete

glasa na svakodnevni život između ispitanih osoba s PB i skupine ispitanika bez PB. H2: Postoje statistički značajne razlike u akustičkim obilježjima glasa između

ispitanih osoba s PB i skupine ispitanika bez PB.

4. METODE

4.1. Uzorak ispitanika

Istraživanje je obuhvatilo dvije skupine ispitanika. Prvu skupinu ispitanika činilo je 18 osoba kojima je neurolog dijagnosticirao PB. U ovoj skupini bilo je pet ispitanika muškoga, a 13 ženskoga spola. Starosna dob ispitanika bila je od 48 do 82 godine (srednja dob 70,9). Kontrolnu skupinu činilo je deset ispitanika kojima nije dijagnosticiran neurološki poremećaj, poremećaj glasa ili oštećenje sluha, izjednačenih prema spolu u dobi od 49 do 81 godine (srednja dob 67,4).

4.2. Mjerni instrumenti i varijable

Cjelokupna analiza snimljenih podataka za ispitanike je rađena u računalnom programu Praat koji su 2004. godine izradili Boersma i Weenink na Odsjeku za fonetiku Sveučilišta u Amsterdamu (Boersma i Weenink, 2012).

Za ovo istraživanje odabrani su sljedeći akustički parametri: JIT – frekvencijske oscilacije za vrijeme titranja glasnica (u %) SHIM – intenzitetske oscilacije titranja glasnica (u dB) HNR – omjer harmoničnoga i šumnoga dijela spektra (u dB) NVB – broj prekida u glasu tijekom fonacije MVF – maksimalno vrijeme fonacije (u sekundama). Kao mjerni instrument za procjenu glasa korišten je upitnik Indeks vokalnih

teškoća – hrvatska adaptacija upitnika Voice Handicap Index (u tekstu VHI; Bonetti i


Bonetti, 2013). VHI ukupno sadrži 30 tvrdnji koje su podijeljene u tri skupine: F, P i E podskalu. F podskala odnosi se na procjenu glasa prema njegovoj funkciji, P podskala odnosi se na procjenu glasa prema fizikalnim obilježjima, a E podskala na procjenu glasa prema emocionalnim obilježjima. U korištenom upitniku ocjenjuju se ponuđene tvrdnje na skali od 0 do 4 te se za svaku podskalu računa ukupan rezultat. Odgovori su rangirani na sljedeći način: 0 – nikada; 1– gotovo nikada; 2 – ponekad; 3 – gotovo uvijek; 4 – uvijek. Za potrebe ovoga istraživanja promatrane su sljedeće varijable:

F UKU – ukupni rezultati na funkcionalnoj podskali P UKU – ukupni rezultati na fizičkoj podskali E UKU – ukupni rezultati na emocionalnoj podskali VHI UKU – ukupni rezultati na svim podskalama.

4.3. Način provođenja istraživanja

Ispitivanje je započelo ispunjavanjem upitnika VHI. Upitnik je ispitanicima bio prezentiran na dva papira veličine A4, font Ariel, pisanim slovima veličine 11, a ispitanici su ga ispunjavali zaokruživanjem broja koji izražava stupanj njihova slaganja s pojedinom tvrdnjom. Svakom ispitaniku dalo se dovoljno vremena da popuni cijeli upitnik. U slučaju da nešto nisu razumjeli, dodatno im se objasnio način ispunjavanja upitnika.

Nakon ispunjavanja VHI krenulo se s prikupljanjem uzoraka zadržanih fonacija. Ispitanici obje skupine su snimani pojedinačno, u tihoj prostoriji bolnice. Uzorak glasa sastojao se od tri fonacije zadržane fonacije vokala /a/. Fonacije su snimane digitalnim snimačem TASCAM DR-05 s ugrađenim omnidirekcijskim mikrofonom. U trenutku snimanja snimač je bio udaljen od usta ispitanika oko 25 cm. Svi ispitanici ispitivani su pojedinačno 15–20 minuta.

4.4. Metode obrade podataka

U svrhu procjene utjecaja kvalitete glasa na kvalitetu života za svakoga je ispitanika izračunat ukupan broj bodova na svakoj podskali te ukupan broj bodova čitavoga upitnika VHI.

Snimljene fonacije su za potrebe akustičke analize najprije analizirane pomoću akustičkoga programa Cool Edit Pro, a zatim pomoću programa Praat. Za daljnju analizu su uzete u obzir samo one snimke kod kojih je bilo moguće izračunati predviđene akustičke parametre. Kod svakoga je ispitanika izdvojen srednji dio

GOVOR 30 (2013), 2 109

fonacije u trajanju od četiri sekunde kako bi se ujednačili snimljeni uzorci te eliminirala kolebanja na početku i kraju fonacije (osim za varijablu MVF koja je promatrana u cjelokupnoj fonaciji).

Statistička obrada podataka napravljena je pomoću programa Statistica for Windows 9. Obrada podataka za sve ispitanike i varijable uključivala je izračun osnovnih statističkih parametara, testiranje normalnosti distribucija rezultata pomoću Shapiro Wilk W testa, neparametrijsko testiranje razlika među promatranim skupinama ispitanika Mann-Whitney U testom te računanje Spearmanovog koeficijenta za utvrđivanje korelacije između promatranih varijabli.

5. REZULTATI I RASPRAVA

Podaci deskriptivne analize pokazuju da ispitanici s PB prosječno više zamjećuju teškoće u svom glasu od ispitanika bez poremećaja na svim podskalama upitnika VHI (funkcionalnoj, fizikalnoj i emocionalnoj podskali). To pokazuju i ukupni rezultati postignuti na VHI što navodi na zaključak da osobe bez poremećaja vrlo rijetko, odnosno gotovo nikada ne percipiraju teškoće s glasom, za razliku od osoba s dijagnozom PB. Prosječno su ispitanici s PB najviše uočavali fizičke teškoće (varijabla P UKU, srednja vrijednost = 12,5; SD = 8,15), što je u slaganju s rezultatima istraživanja Carmichael i Ruddya (2010). Iste rezultate moguće je zamijetiti i kod skupine zdravih ispitanika (P UKU, srednja vrijednost = 0,9; SD = 1,37), ali prosječne vrijednosti koje postiže ta skupina ispitanika mnogo su niže od onih pronađenih kod osoba s Parkinsonovom bolesti. Na funkcionalnoj i emocionalnoj skali svi ispitanici kontrolne skupine na sve tvrdnje odgovorili su s 0 (nikada ne zamjećuju teškoće), za razliku od osoba s PB koji su na funkcionalnoj podskali imali prosječni rezultat 6,83 (raspon rezultata od 0 do 30 bodova), a na emocionalnoj 4,72 (raspon rezultata od 0 do 22). Navedeno je prikazano u Tablici 1.

Spomenuti trend u rezultatima nije se pokazao u istraživanju Majdinasab i suradnika (2012) u kojem su ispitanici s PB najviše bodova ostvarili na funkcionalnoj, zatim na fizičkoj, a najmanje na emocionalnoj skali. U tom su istraživanju ispitanici ostvarili srednju vrijednost ukupnog VHI rezultata od 38,22 boda.


Tablica 1. Osnovni deskriptivni parametri ukupnog rezultata VHI te ukupnog rezultata na podskalama ispitanika s Parkinsonovom bolesti i kontrolne skupine

Table 1. Basic descriptive parameters of the total VHI and the results total in subscales for speakers with Parkinson's disease and the control group

Ispitanici s PB Kontrolna skupina x Min. Maks. SD x Min. Maks. SD F UKU 06,83 0,00 30,00 07,59 0,00 0,00 0,00 0,00 P UKU 12,50 0,00 25,00 08,15 0,90 0,00 4,00 1,37 E UKU 04,72 0,00 22,00 06,36 0,00 0,00 0,00 0,00 VHI UKU 23,83 0,00 68,00 18,98 0,90 0,00 4,00 1,37

Tablica 2. Prikaz osnovnih statističkih parametara kojima je analizirana kvaliteta

glasa (jitter, shimmer, omjer signal-šum, broj prekida glasa (NVB), intenzitet i varijacija frekvencije glasa) kod ispitanika s Parkinsonovom bolesti i kontrolne skupine

Table 2. Basic statistical parameters for voice quality analysis variables (jitter, shimmer, HNR, NVB, intensity and voice frequency variation) in speakers with Parkinson's disease and the control group

Ispitanici s PB Kontrolna skupina

x Min. Maks. SD x Min. Maks. SD JIT 00,95 0,22 01,88 0,60 00,46 00,24 00,73 0,14 SHIM 01,03 0,49 01,47 0,32 00,66 00,33 01,05 0,27 HNR 13,46 8,54 21,00 3,68 17,13 11,46 21,00 3,73 NVB 00,83 0,00 05,00 1,53 00,10 00,00 01,00 0,32 MVF 08,83 1,00 21,00 5,73 09,80 03,00 16,00 4,89

Nakon analiziranja rezultata samoprocjene glasa VHI upitnikom, na temelju

prikupljenih zvučnih snimki u računalnom programu Praat napravljena je akustička analiza glasa ispitanika. Varijabla fundamentalna frekvencija nije promatrana u ovom istraživanju jer se uzorak sastojao od oba spola.

Kao što je vidljivo iz Tablice 2, jitter ili prosječne vrijednosti relativne varijacije perioda osnovne frekvencije (srednja vrijednost od 0,95; SD = 0,60) kod ispitanika s PB su oko 1% što odgovara vrijednostima prisutnima kod zdravog glasa (Kovačić, 2006). No, zabilježene maksimalne vrijednosti (maks. = 1,88) gotovo dvostruko premašuju navedenu granicu standarda, pa se može zaključiti da su kod nekih ispitanih osoba s PB ipak izražene patološke fluktuacije osnovne frekvencije glasa. Kod kontrolne skupine sve zabilježene vrijednosti jittera (srednja vrijednost = 0,46; SD = 0,14) odgovaraju urednim vrijednostima i nalaze se unutar 1%.

GOVOR 30 (2013), 2 111

Shimmer ili prosječne vrijednosti fluktuacije amplitude glasa (srednja vrijednost = 1,03; SD = 0,32) kod ispitanika s PB premašuju uredne vrijednosti od 0,6 dB (Kovačić, 2006), dok su vrijednosti kontrolne skupine nešto povišenih vrijednosti i iznose 0,66 dB (SD = 0,27) što može biti odraz treće životne dobi dijela ispitanika. Stoga, kod ispitanih osoba s PB utvrđene su znatne promjene u amplitudi uzastopnih perioda titranja glasnica koje ukazuju na promjene u titranju glasnica. Visoke vrijednosti shimmera utječu na kvalitetu klasa na način da uzrokuju pojavu šumne komponente, o čemu kod osoba s PB izvješćuju i Gamboa i suradnici (1997). Poremećaj u titranju glasnica najjače je izražen u tremoru koji se javlja kod osoba s PB (Dworkin i Meleca, 1997), a moguće ga je povezati i s narušenom inervacijom zbog propadanja neuronskih puteva kod Parkinsonove bolesti ili narušenom neuromišićnom kontrolom glasnica (Jiang i sur., 1999).

Na varijabli HNR, zabilježene prosječne vrijednosti koje su postigle osobe s PB (srednja vrijednost = 13,46; SD = 3,68), kao i zdrave osobe (srednja vrijednost = 17,13; SD = 3,73), niže su od vrijednosti koje kao uobičajene navode sami autori programa (http://www.fon.hum.uva.nl/praat/manual/Harmonicity.html), što ponovno navodi na zaključak da osim same bolesti na kvalitetu glasa kod obje skupine ispitanika utječe i životna dob.

Nadalje je u analizi podataka napravljeno testiranje normalnosti distribucije pomoću Shapiro-Wilk W testa (Tablica 3). Rezultati nisu bili normalno distribuirani na promatranim varijablama pa je za testiranje razlika između dvije skupine ispitanika korišten neparametrijski Mann-Whitney U test.

Tablica 3. Prikaz normalnosti distribucije rezultata pomoću Shapiro-Wilk W testa Table 3. Shapiro-Wilk W test for normality of distribution

Shapiro-Wilk W test p < 0,050

F UKU 0,695 0,000

P UKU 0,854 0,001

E UKU 0,627 0,000

VHI UKU 0,818 0,000

JIT 0,812 0,000

SHIM 0,918 0,031

HNR 0,956 0,351

NVB 0,533 0,000

MVF 0,878 0,003


Tablica 4. Prikaz rezultata Mann-Whitney U testa za skupinu osoba s Parkinsonovom bolesti i kontrolne skupine

Table 4. Mann-Whitney U test results for participants with Parkinson's disease and the control group

Mann-Whitney U test, razina značajnosti p < 0,050

U Z p U Z p F UKU 20,000 3,332 0,000 JIT 36,000 01,583 0,114 P UKU 21,000 3,284 0,001 SHIM 23,000 02,440 0,015 E UKU 35,000 2,613 0,003 HNR 29,500 -2,011 0,044 VHI UKU 21,000 3,284 0,001 NVB 44,500 01,022 0,307 MVF 49,500 -0,692 0,489

Mann-Whitney U test pokazuje da postoji statistički značajna razlika na

ukupnim rezultatima podskala te čitavoga upitnika VHI između dviju promatranih skupina, u korist kontrolne skupine (Tablica 4). Osobe s Parkinsonovom bolesti češće zamjećuju vokalne teškoće, a naročito na funkcionalnoj podskali VHI upitnik (p = 0,000), gdje je bila i najveća razlika među ispitanicima s PB i kontrolne skupine. Ispitanici s PB prosječno su s najviše bodova ocjenjivali teškoće glasa na fizičkoj skali, ali zanimljivo je primijetiti da samo na toj podskali ispitanici kontrolne skupine nemaju rezultat 0. Statistički značajne razlike između skupine ispitanika s PB i kontrolne skupine također su zabilježene i na emocionalnoj podskali VHI-a (p = 0,003). Dobiveni rezultati ukazuju da osobe s PB češće zamjećuju teškoće s glasom u odnosu na osobe bez poremećaja. Statistički značajnu razliku između rezultata koje su postigli ispitanici s PB i osobe bez poremećaja na upitniku VHI navode i Bauer i suradnici (2011). Ispitanici s Parkinsonovom bolesti zbog zamjećivanja funkcionalnih teškoća s glasom više su emocionalno pogođeni (više su zabrinuti, srame se i sl.) svojim teškoćama s glasom, što pokazuje pronađena statistički značajna pozitivna korelacija između rezultata postignutih na fizičkoj i emocionalnoj podskali VHI upitnika (Tablica 5). Ako osoba svojim glasom ne može ostvariti njegovu osnovnu funkciju – govor, neće moći izraziti svoje potrebe, osjećaje i razmišljanja što može dovesti i do frustracije. Ispitanici u kontrolnoj skupini, iako su zamjećivali vokalne teškoće na fizikalnoj podskali VHI upitnika, nisu pokazivali zabrinutost, sram i slično. Dobiveni rezultati u potpunosti potvrđuju prvu pretpostavku.

Akustička analiza pokazala je da se kod osoba s PB češće javljaju prekidi u glasu u odnosu na kontrolnu skupinu, no razlika na varijabli NVB nije bila

GOVOR 30 (2013), 2 113

statistički značajna. Dworkin i Meleca (1997) našli su povišene vrijednosti jittera kod osoba s PB, no u ovom istraživanju, zabilježene vrijednosti frekvencijskih oscilacija za vrijeme titranja glasnica (jittera) kod osoba s PB u odnosu na kontrolnu skupinu, nisu bile statistički značajne (p = 0,113). Statistički značajne razlike između osoba s PB i kontrolne skupine pronađene su na varijabli shimmer (p = 0,014) što pokazuje da osobe s PB imaju naglašenu šumnost i pojačan tremor u glasu. Takvi rezultati djelomično potvrđuju drugu pretpostavku istraživanja te upućuju na to da se kod osoba s PB uz brojne druge promjene u organizmu događaju i promjene u glasu. Te su činjenice vrlo važne jer je komponenta glasa vrlo često zanemarena u slučajevima ovako teških bolesti.

Vrijednosti omjera harmoničnog i šumnog dijela spektra u negativnoj su korelaciji s jitterom i shimmerom (Tablica 5), što znači da prisutne povišene vrijednosti shimmera i djelomično povišene vrijednosti jittera, koje pokazuju postojanje poremećaja u titranju glasnica, za posljedicu daju niže vrijednosti HNR-a te je u glasu naglašena šumna kvaliteta.

Tablica 5. Prikaz rezultata Spearmanovog koeficijent korelacije Table 5. Spearman correlation coefficient results

F UKU P UKU E UKUVHI UKU JIT SHIM HNR NVB MVF

F UKU 1,00 P UKU 0,87 1,00 E UKU 0,87 0,70 1,00 VHI UKU 0,93 0,96 0,83 1,00 JIT 0,25 0,07 0,41 0,24 1,00 SHIM 0,37 0,26 0,44 0,35 0,77 1,00 HNR -0,22 -0,15 -0,31 -0,25 -0,68 -0,92 1,00 NVB 0,15 0,16 0,09 0,21 0,22 0,33 -0,30 1,00 MVF 0,13 -0,01 0,17 0,08 -0,15 0,06 -0,14 -0,09 1,00

6. ZAKLJUČAK

Rezultati ovoga istraživanja pokazali su da se osobe s Parkinsonovom bolesti statistički značajno razlikuju u samoprocjeni glasa od osoba bez poremećaja i na akustičkim varijablama kao što su intenzitetske oscilacije titranja glasnica i u odnosu intenziteta harmoničnog i šumnog dijela spektra (HNR). Takvi rezultati upućuju


na zaključak da se kod osoba s Parkinsonovom bolesti, uz mnoge druge promjene u organizmu, mijenja i kvaliteta glasa, što također može negativno utjecati na kvalitetu života. U tom je smislu važno nastaviti istraživati problematiku poremećaja glasa koji su posljedica Parkinsonove bolesti na većem broju ispitanika i uz praćenje većega broja varijabli, s ciljem stjecanja detaljnijega uvida u način na koji se glas osoba s Parkinsonovom bolesti mijenja i u promjene glasa koje se odražavaju na kvalitetu života te u mogućnosti rehabilitacije.

REFERENCIJE

Bauer, V., Alerić, Z., Jančić, E., Miholović, V. (2011). Voice quality in Parkinson’s disease in the Croatian language speakers. Collegium Antropologium 35, 2, 209–212.

Boersma, P., Weenink, D. (2012). Praat: Doing phonetics by computer. Computer program – Version 5.3.17. http://www.praat.org/ (pristupljeno 3.01.2012.)

Bonetti, A., Bonetti, L. (2013). Cross-cultural adaptation and validation of the voice handicap index into Croatian. Journal of Voice 27, 1, 7–14.

Carmichael, C. M., Ruddy, B. (2010). Respiratory function and self-perceived voice handicap in patients with Parkinson’s disease. Texas Journal of Audiology and Speech-Language Pathology 32, 35–45.

Demarin, V., Trkanjec, Z. (2008). Neurologija za stomatologe. Zagreb: Medicinska naklada.

Dworkin, J. P., Meleca, R. J. (1997). Vocal Pathologies: Diagnosis, Treatment, and Case Studies. San Diego, London: Singular Publishing Group, Inc.

Furtado e Silva, L., Côrtes Gama, A. C., Costa Cardoso, F. E., da Conceição Reis, C. A., Barreto Bassi, I. (2012). Idiopatic Parkinson's disease: Vocal and quality of life analysis. Arquivos de Neuro-Psiquiatria 70, 9, 674–679.

Gamboa, J., Jiménez-Jiménez, F. J., Nieto, A., Montojo, J., Ortí-Pareja, M., Molina, J. A., García-Albea, E., Cobeta, I. (1997). Acoustic voice analysis in patients with Parkinson's disease treated with dopaminergic drugs. Journal of Voice 11, 3, 314–320.

Holmes, R. J., Oates, J. M., Phyland, D. J., Hughes, A. J. (2000). Voice characteristics in the progression of Parkinson's disease. International Journal of Language & Communication Disorders 35, 3, 407–418.

GOVOR 30 (2013), 2 115

Jiang, J., O'Mara, T., Chen, H.-J., Stern, J. I., Vlagos, D., Hanson, D. (1999). Aerodynamic measurements of patients with Parkinson's disease. Journal of Voice 13, 4, 583–591.

Kent, R. D., Vorperian, H. K., Kent, J. F., Duffy, J. R. (2003). Voice dysfunction in dysarthria: Application of the multi-dimensional voice program. Journal of Communication Disorders 36, 4, 281–306.

Kovačić, G. (2006). Akustička analiza glasa vokalnih profesionalaca. Zagreb: Graphis d.o.o.

Majdinasab, F., Karkheiran, S., Moradi, N., Ali Shahidi, G., Salehi, M. (2012). Relation between voice handicap index (VHI) and disease severity in Iranian patients with Parkinson's disease. Medical Journal of the Islamic Republic of Iran 26, 4, 157–163.

Miller, N. (2012). Speech, voice and language in Parkinson's disease: Changes and interventions. Neurodegenerative Disease 2, 3, 279–289.

Petz, B. (1997). Osnovne statističke metode za nematematičare. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Rahn III, D. A., Chou, M., Jiang, J. J., Zhang, Y. (2007). Phonatory impairment in Parkinson's disease: Evidence from nonlinear dynamic analysis and perturbation analysis. Journal of Voice 21, 1, 64–71.

Sardelić, S., Farago, E. (2012). Procjena govora i glasa kod bolesnice oboljele od Parkinsonove bolesti. HRRI 48, 2, 98–108.

Schulz, G. M., Grant, M. K. (2000). Effects of speech therapy and pharmacologic and surgical treatments on voice and speech in Parkinson's disease: A review of the literature. Journal of Communication Disorders 33, 1, 59–88.

Searl, J., Wilson, K., Haring, K., Dietsch, A., Lyons, K., Pahwa, R. (2011). Feasibility of group voice therapy for individuals with Parkinson's disease. Journal of Communication Disorders 44, 719–732.

http://www.sciencedirect.com/science/journal/00219924


http://www.sciencedirect.com/science?_ob=RedirectURL&_method=outwardLink&_partnerName=27983&_origin=article&_zone=art_page&_linkType=scopusAuthorDocuments&_targetURL=http%3A%2F%2Fwww.scopus.com%2Fscopus%2Finward%2Fauthor.url%3FpartnerID%3D10%26rel%3D3.0.0%26sortField%3Dcited%26sortOrder%3Dasc%26author%3DSchulz,%2520Geralyn%2520M%26authorID%3D7202768290%26md5%3D7770c00d9bd054004c6a92aa0c56a950&_acct=C000050661&_version=1&_userid=4787760&md5=7b774c6d56a31e633d516e1c0f8db1cb

http://www.sciencedirect.com/science?_ob=RedirectURL&_method=outwardLink&_partnerName=27983&_origin=article&_zone=art_page&_linkType=scopusAuthorDocuments&_targetURL=http%3A%2F%2Fwww.scopus.com%2Fscopus%2Finward%2Fauthor.url%3FpartnerID%3D10%26rel%3D3.0.0%26sortField%3Dcited%26sortOrder%3Dasc%26author%3DGrant,%2520Megan%2520K%26authorID%3D15024069100%26md5%3D2ec21141853ab9dd706c6890d0ca1530&_acct=C000050661&_version=1&_userid=4787760&md5=51090cbbdbbac6ba797d79201c7db42d


M. Pušić, A. Bonetti, V. Vuletić: Glas osoba s Parkinsonovom bolesti 103-116

116

Maja Pušić [email protected]

Zagreb, Croatia

Ana Bonetti [email protected]

Faculty of Education and Rehabilitation Sciences, Zagreb

Croatia

Vladimira Vuletić [email protected]

Clinical Hospital Dubrava, Zagreb

Croatia

Acoustic and self‐assessment of voice in

Parkinsonʹs disease

Summary

Parkinson's disease is a degenerative and progressive disease of central nervous system which

affects basal ganglia and causes its' degeneration. This disease generally affects older

population, and is characterised by tremor in resting, rigidity, bradykinesis, stiffness,

dementia and many other symptoms, including dysphonia. The aim of this study was to

evaluate voice characteristics in patients with Parkinson's disease and to compare them with

voice characteristics of control subjects. Also, perceived voice handicap was evaluated in both

groups. The study was carried out on a sample of 28 subjects (18 with Parkinson's disease

and 10 control subjects), aged between 48 and 82 years. Voice Handicap Index questionnaire

(VHI) was administrated and sustained phonation was recorded and analysed using Praat

program. Statistically significant differences in self-assessment of voice handicap between

subjects with Parkinson's disease and control subjects was found, as well as in two of

observed acoustic parameters – shimmer and harmonic-to-noise ratio (HNR).

Key words: Parkinson's disease, voice handicap index, shimmer, HNR

GOVOR 30 (2013), 2 117

Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 11. 11. 2013.


Veno Volenec [email protected]

Zagreb, Hrvatska

Akustička analiza intervokalskoga J

u hrvatskome govoru1

Sažetak

Alofon fonema /j/ – glas [i] koji se javlja u intervokalskoj poziciji uz prednji vokal, primjerice

u riječi [piiem] – podudaran je s glasom [i] koji se u hrvatskome izgovoru javlja iz nefonema,

primjerice u riječi [vidiio], i to također između dvaju vokala od kojih je barem jedan prednji.

Istost tih dvaju glasova nije pouzdano utvrđena, a eventualne razlike između njih nedovoljno

su istražene u hrvatskoj fonetici, pogotovo s eksperimentalne akustičke strane. Utvrđivanje

kvantitativnih razlika između tih dvaju glasova temeljni je istraživački problem, koji se

nastojalo razriješiti eksperimentalnom akustičkom analizom. Kao hipoteze istraživanja

postavile su se tvrdnje da iz fonema /j/ u intervokalskoj poziciji (uz [i] ili [e]) nastaje glas [i]

te da takav isti glas proizlazi iz nefonema u istoj intervokalskoj okolini. Rezultati su pokazali

da spontani hrvatski govor teži reduciranju intervokalskoga J do te mjere da se u

povezanome govoru ne mogu razabrati tipična akustička obilježja toga glasa (ponajprije

snižavanje F1 ispod razine F1 okolnih vokala te smanjenje zvučnoga intenziteta između F1 i

F2). Drugi dio rezultata pokazao je da nema statistički značajne razlike u akustičkim

vrijednostima između tih dvaju tipova intervokalskoga J. Međutim, vrijednost prvoga

formanta u krajnjoj stabilnoj točki prethodnoga vokala pokazala je da postoji anticipacija

fonema /j/, što uzrokuje uključivanje artikulacijske geste karakteristične za palatalni kliznik

tijekom izgovora prethodnoga vokala. Usprkos tome što su akustička obilježja glasa [i]

1 U radu se dosljedno rabi sljedeća notacija: kada se govori o glasu, rabe se uglate zagrade, npr. glas [i]; kada se govori o fonemu, rabe se kose zagrade, npr. fonem /j/. No s obzirom na to da glas [i] postoji i kao alofon fonema /j/ i kao prozodijski glas od nefonema (v. Uvod za obrazloženje), a istost tih dvaju glasova do sada nije sasvim jasna i dokazana, rabi se i neutralan naziv intervokalsko J, koji je nadređen tim dvama ostvarenjima i ne podrazumijeva nužno da se radi o dva ista glasa.

V. Volenec: Akustička analiza intervokalskoga J u hrvatskome govoru 117-151 118

proizišloga iz fonema /j/ reducirana, taj fonem utječe na prethodni vokal i time potvrđuje

svoju prisutnost na razini govornoga planiranja. Takav koartikulacijski pritisak

intervokalskoga J koje proizlazi iz fonema /j/ na prethodni vokal, a koji (pritisak) je opisan u

sklopu Recasensova modela stupnja artikulacijske ograničenosti, ključna je razlika naspram

intervokalskoga J iz nefonema.

Ključne riječi: hrvatski govor, akustička fonetika, intervokalsko J, kliznik

GOVOR 30 (2013), 2 119

1. UVOD

Jedan od slabije istraženih dijelova hrvatskoga izgovora jest hrvatsko intervokalsko J. U najširem smislu intervokalskim J može se smatrati svaki grafem, fonem ili glas J u okolini dvaju vokala. U užem smislu radi se o prilično nejasno određenu glasu koji se u hrvatskoj fonetici uobičajilo transkribirati kao [i]. Taj je glas problematičan i percepcijski (psihoakustički) i zvučno (akustički). Brozović (1991: 403) ističe veliku percepcijsku sličnost glasa [j] i vokala [i], što ga dovodi do zaključka da je intervokalsko J naprosto neslogotvorna inačica vokala [i]. Isti stav kao i Brozović zauzimaju i Barić i suradnici (2003: 51). Škarić (2008: 206–212) ide korak dalje i eksperimentalno dokazuje percepcijsku nerazabirljivost intervokalskoga J uz prednje vokale. Akustičku sličnost intervokalskoga J i vokala [i] Bakran (1996: 158–164) predočava spektrogramima na kojima se jasno vidi zvučna sličnost tih dvaju glasova. U hrvatskoj literaturi, međutim, intervokalsko J nije obrađeno s onolikom pomnjom kakvu zaslužuje toliko razrožan govorni element. Ne odgovara se na pitanje što je s intervokalskim J u spontanu govoru u kojemu može doći do veće ili manje redukcije toga glasa. Budući da je dokazano da se taj glas ne razabire uz [i], možemo li biti sigurni da je on uopće izgovoren? Ne zna se ni kako se razlikuje intervokalsko J koje nastaje ondje gdje ima fonema /j/, na primjer u riječi prijaviti [priiaviti], od onoga koje nastaje ondje gdje fonema nema, kao što je u riječi vidio [vidiio]. Literatura naime tretira ta dva glasa kao da su isti (Škarić, 2007: 75–76), iako to nije akustički dokazano. U stranoj fonetskoj literaturi taj je problem temeljitije istražen (usp. Lehiste i Peterson, 1961; Stevens, 1999: 513–532; Padgett, 2008; Hunt, 2009), ali u vezi s time treba imati dvije činjenice na umu: prvo, intervokalsko J u nekom stranom jeziku može, ali i ne mora biti istovjetno hrvatskomu intervokalskom J; drugo, intervokalsko J u stranim jezicima, primjerice engleskome, nema jednako zamršen fonološki status kao u hrvatskome.

Osim što je zamršeno s akustičke strane, hrvatsko intervokalsko J ima i specifičan status u hrvatskome glasovnome sustavu. Taj glas jedan je od dvaju alofona fonema /j/,2 i to onaj koji se javlja između dvaju vokala od kojih je barem jedan [e] ili [i] kada na tome položaju postoji fonem /j/: /koji/, /piješ/, /laje/ → [koii], [piieš], [laie] (Barić i sur., 2003: 42, 51; Škarić, 2007: 75). Međutim, artikulacijski i akustički sličan glas

2 Drugi je alofon tipično, fonološkom okolinom neuvjetovano ostvarenje fonema /j/ – glas [j] koji se javlja samo u inicijalnome položaju kada prethodi glasu [u], primjerice u riječima [jutro, juriti] (Barić i sur., 2003: 43; Brozović, 2007: 188, 216). Škarić (1991: 352) ne postavlja toliko strogo ograničenje, već navodi da se glas [j] javlja i u asimilacijski neutralnome položaju: [sjajno], [koja].


ostvaruje se i u istovrsnoj intervokalskoj poziciji kada na tome mjestu nije prisutan fonem /j/ (štoviše, niti ikakav drugi fonem), kao u riječima /vidio/, /dio/, /iako/ → [vidiio], [diio], [iiako]. Za razliku od onoga glasa [i] koji se javlja kao alofon fonema /j/, nefonemski se glas [i] javlja kao neslogotvorni i manje napet oblik vokala [i] (Barić i sur., 2003: 42; Brozović, 2007: 230), ali je bitno istaknuti da taj glas [i] nije alofonska realizacija fonema /i/ zato što, između ostaloga, alofonija nije moguća kao produkt ni iz čega (od nefonema) (Zsiga, 2013: 204). Povezanost između [i] i [i] temelji se na činjenici da je intervokalsko J akustički i artikulacijski najsličnije vokalu [i] (Bakran, 1996: 158), iako govorno-jezična predodžba češće povezuje taj glas s fonemom /j/ (Brozović, 2007: 188). Unutar sloga glas [i] dio je kraja pristupa, a ne jezgre sloga, što znači da nužno prethodi vokalu (Kent i Read (2002: 177) za to rabe izraz predvokalski (engl. prevocalic)). U sklopu generativne teorije sloga takav se intervokalski glas [i] u svjetskim jezicima označavao obilježjem [+vokalski], ali se od vokala razlikovao po ulozi u slogu: izgubio je tipično vokalsko svojstvo silabičnosti (usp. Selkirk, 1982, 1984; Clements i Keyser, 1983). Takvo je viđenje, međutim, danas zastarjelo. Padgett (2008) pokazuje da kod kliznika uloga u slogu nije njihova temeljna razlika od vokala, već da su to stupanj suženja i dinamička obilježja glasa, a glas [i] određuje kao [vokalski]. Štoviše, u fonetskoj se literaturi inzistira na dosljednome razlikovanju kliznika i vokala, i to uglavnom prema tim dvama kriterijima. Prvi je od tih kriterija vremenski određena promjena u akustičkim vrijednostima i artikulacijskim parametrima, odnosno u onome što Catford (1988: 137) i Padgett (2008) nazivaju dinamičkim obilježjima (engl. dynamics). Drugi je kriterij stupanj suženja u iznadgrkljanskome govornom prolazu (usp. Ladefoged i Maddieson, 1996: 323). Kriteriji za razlikovanje kliznika i vokala mogu se preglednije prikazati Tablicom 1.

Tablica 1. Dva kriterija za razlikovanje kliznika i vokala Table 1. Two criteria for discriminating glides and vowels

Kliznici Vokali Dinamička obilježja

Brzi prijelazi formanata; nestabilno, promjenjivo stanje formanata i artikulatora

Sporiji prijelazi formanta; stabilno, nepromjenjivo stanje formanata i artikulatora

Stupanj suženja Veće suženje; manje intenzivni formanti, moguća frikcija (šum)

Manje suženje; intenzivniji formanti, bez frikcije (šuma)

GOVOR 30 (2013), 2 121

U fonološkome smislu nefonemski glas [i] određen je kao nevokalski, nesilabički i nekonsonantski (usp. Babić, 1988–1989), stoga se nameće pitanje: ako nije sve to, što onda taj glas jest? To je glas nefonemske provenijencije koji se javlja isključivo u intervokalskoj poziciji i koji služi kao redukcija čujnoga hijata [vidi.o],3 odnosno kao onemogućenje diftongizacije dvaju vokala [vidio].4 Svrha takva glasa stoga nije razlikovna, već prozodijska, što znači da se radi o specifičnome govornom nusproduktu koji se javlja u jednome dijelu hrvatske intervokalske realizacije. Takav glas Škarić (2007: 76) naziva prozodijskim glas(nik)om. S druge strane, perceptivno gotovo isti glas [i] javlja se i kao alofon fonema /j/, primjerice u riječi prijaviti [priiaviti].

Iz prethodnoga prikaza proizlazi problem. Postoje, dakle, dvije vrste ostvarenja intervokalskoga J, koje potječu iz dvaju različitih izvora (iz fonema /j/ i iz nefonema), ali za koje se u literaturi uglavnom rabi ista fonetska transkripcija5 (usp. Škarić, 1991: 352–354) – [i] – što bi sugeriralo da se radi o istome glasu. No velika percepcijska sličnost tih dvaju ostvarenja (usp. Škarić, 2008: 206–212) nije ni približno dovoljan kriterij da bi se u fonetskome smislu mogla proglasiti istost tih dvaju glasova. S obzirom na to da je odnos tih dvaju intervokalskih ostvarenja nedovoljno razjašnjen i do sada u akustičkome smislu vrlo slabo istražen, javlja se potreba za eksperimentalnim ispitivanjem koje će pružiti konkretne kvantitativne podatke o sličnostima i razlikama tih dvaju ostvarenja. Konkretnije, valja odgovoriti na pitanje postoji li kvantitativna (brojčana) razlika između glasa [i] koji se javlja iz fonema /j/ u riječima kao što su Marijo i prijaviti i glasa [i] koji se javlja iz nefonema kao u riječima Mario i prianjati.

U svrhu odgovaranja na to primarno istraživačko pitanje osmišljen je i proveden eksperiment čiji je tijek prikazan u Proceduri. No kako fonetska akustička analiza na raspolaganju ima svekolike mogućnosti modernih računalnih programa, tako postoji pozamašan broj akustičkih vrijednosti koje se mogu rabiti u analizi. Koje su od tih vrijednosti relevantne za opis intervokalskoga J u hrvatskome govoru, na koji način te vrijednosti ukazuju na svoje artikulacijske korelate te kako se mogu riješiti određeni 3 Kakav se, na primjer, javlja u češkoj riječi použití ['pouiti:] koja znači rabiti. 4 Takav se glas, na primjer, ne javlja između vokala [i] i [o] u španjolskim riječima idioma, capitolio i biblioteca, gdje se ostvaruje dvoglasni, jednosložni izgovor [io]. 5 U hrvatskoj literaturi Brozović (1991, 2007) rabi [j] samo za ostvarenje fonema /j/ u inicijalnoj poziciji (jutro, jug), inače uvijek rabi [i̯], neovisno o tome dolazi li taj glas od fonema ili ne dolazi. Tako rabe i Barić i suradnici (2003). Muljačić (1972) za sva ostvarenja fonema /j/ rabi [j], iako razlikuje dvije alofonske varijante toga fonema. U stranim radovima Padget (2008) također rabi [i̯], dok Laver (1994) i Lass (1998) rabe [j].


problemi vezani uz određivanje i interpretaciju tih vrijednosti u akustičkoj analizi kliznika – pitanja su na koja se ukratko nastoji odgovoriti u nastavku.

2. PRISTUP AKUSTIČKOJ ANALIZI INTERVOKALSKOGA J

Izgovorne jedinice utječu jedna na drugu tako da se prilikom izgovora preinačuju (dolazi do adaptacija i asimilacija, usp. Škarić, 1991: 342–351), a zbog koartikulacijskih učinaka jedan glas zalazi u trajanje drugoga (usp. Liker i sur., 2008). Pri slušanju govora taj se govor lako razdvaja na glasove jer slušatelj implicitno poznaje glasovnu strukturu toga jezika pa zapravo sluša kodirano. No kad se vizualno prikaže zvuk govora, primjerice na spektrogramu, točnu milisekundu u kojoj jedan glas prestaje, a drugi počinje ponekad je nemoguće odrediti jer ne postoje univerzalni kriteriji za valjanu segmentaciju govora (usp. Ladefoged, 1971). Segmentacija izraza na manje govorne jedinice preduvjet je za gotovo svako vremenski određeno akustičko istraživanje. Stoga je bitno unaprijed definirati kriterije segmentacije, koji su nužno prilagođeni naravi onoga što se istražuje.

Kada je u pitanju intervokalsko J, problem segmentacije sastoji se u tome što je ono omeđeno vokalima koji imaju vrlo sličnu akustičku sliku kao intervokalsko J (Bakran, 1996: 158). Ta velika sličnost u akustičkim parametrima zahtijeva pronalaženje pouzdanih kriterija razgraničenja intervokalskoga J od okolnih vokala. Prema Fantovu klasičnome djelu Acoustic Theory of Speech Production (1960) opći kriterij segmentacije zasnovan je na temelju diskontinuiteta u vrsti izvora zvuka (harmoničan – šuman). No takav je kriterij vrlo teško primijeniti u slučaju glasa [i] jer suženje pri izgovoru kliznika u principu nije dovoljno da stvori turbulentan zvuk kao u frikativa. Bakran (1996: 263) rabi posrednu metodu segmentiranja pomoću minimalnih parova riječi kod kojih jedan član ne predstavlja problem za segmentiranje, a drugi, koji sadržava fonem /j/, mjeri se od pauze do pauze.6 Takva metoda izrazito je teško primjenjiva kada se fonem /j/ nalazi u intervokalskoj poziciji zbog vrlo malog broja minimalnih parova koji oponiraju neki konsonant i intervokalsko J u istoj fonološkoj okolini. Također, tim se postupkom dobiva trajanje glasa [j] koje ne uzima u obzir tempo artikulacije, stoga bi se za uspoređivanje s drugim glasovima najprije trebala provesti korekcija brzine izgovora, što dodatno otežava proces segmentacije. Budući da se radi o slijedu vokal – kliznik – vokal, segmentacija je moguća ako se držimo pretpostavke da su vokali glasovi sa stabilnim stanjem formanata, a kliznici s promjenjivim stanjem formanata (usp. Kent i Read,

6 Tako se na primjer u paru para – jara trajanje glasa [j] dobiva ako se od trajanja riječi jara oduzme trajanje ara iz riječi para.

GOVOR 30 (2013), 2 123

2002: 105, 177). Određivanje dviju karakterističnih točaka trebalo bi prema tome odrediti granice intervokalskoga ostvarenja. Te su dvije granične točke: (a) krajnja stabilna točka prethodnoga vokala i (b) početna stabilna točka sljedećega vokala. Treća točka (c) koja je relevantna za uspostavljanje odnosa između intervokalskoga segmenta i okolnih vokala jest središnja točka intervokalskoga segmenta, koja se matematički dobiva od prethodnih dviju po formuli: c = a + ([b – a] / 2). Pritom su sve tri točke vrijednosti trajanja (od početka zvučnoga zapisa do te točke) izražene u milisekundama. Početna, središnja i završna točka potrebne su za kvantitativnu usporedbu dvaju intervokalskih ostvarenja. Ujedno su to i točke na temelju kojih će se zasnivati svako daljnje mjerenje u radu, a to podrazumijeva mjerenje trajanja, frekvencije formanata te njihove širine. Primjer takve segmentacije prikazan je na Slici 1. Na slici se razaznaje trojna struktura ispitivanoga segmenta: prethodni vokal u kojemu su formanti u stabilnome stanju; prijelazni dio u kojemu vrijednost prvoga formanta raste, a vrijednost drugoga smanjuje se; sljedeći vokal u kojemu se vrijednosti formanata opet stabiliziraju. Mjesto na spektrogramu gdje prvi dio prelazi u drugi dio predstavlja vremensku točku (a), a ondje gdje drugi dio prelazi u treći nalazi se točka (b). Razmakom između točke (a) i točke (b) određeno je trajanje intervokalskoga segmenta.

Trajanje intervokalskoga J problematično je jer se zasniva na pretpostavci da je granica između stabilnoga i promjenjivoga stanja formanata ujedno i granica između dvaju glasova – vokala i kliznika. Iako je ta pretpostavka opravdana mnogim opisima vokala i kliznika u fonetskoj literaturi (npr. Malmberg, 1974: 13–19; Škarić, 1991: 146219, Ladefoged, 1993: 191–214, Stevens, 1999: 257–323, 513–532; Kent i Read, 2002: 105–137, 177–179), još uvijek ostaje pretpostavka da između dvaju vokala u slučaju hrvatskoga intervokalskoga J doista postoji nekakav segment, koji nije samo prijelazna faza iz jednoga vokala u drugi. No metoda određivanja trajanja intervokalskoga segmenta u ovome slučaju opravdana je činjenicom da dobiveno prosječno trajanje ne predstavlja inherentno trajanje toga segmenta, već relativno trajanje. Dobiveno relativno trajanje pogodno je za sagledavanje međuodnosa između segmenata dobivenih dosljednim provođenjem iste metode segmentacije (Škarić, 1991: 215). Konkretnije, trajanje intervokalskoga segmenta može se omjeriti o trajanje cijele riječi u kojoj se taj segment nalazi. Time se dobiva postotak trajanja intervokalskoga segmenta u odnosu na ukupno trajanje riječi. Postotak trajanja intervokalskoga segmenta koji se javlja prema fonemu /j/ može se tada usporediti s postotkom trajanja intervokalskoga segmenta bez /j/. Usporedba tih dvaju postotaka jedan je od koraka kojim se eventualna razlika između dvaju intervokalskih segmenata može kvantificirati. Druga se dva koraka odnose na odnose u vrijednostima formanata i njihovih širina.


Slika 1. Primjer segmentacije intervokalskoga J na temelju riječi prijaviti. Spektrogram je prikazan u frekvencijskome rasponu od 0 do 4 500 Hz i u trajanju od približno 290 ms. Intervokalski segment, koji traje 58 ms i unutar kojega nije označena središnja točka, provizorno je označen slovom j.

Figure 1. An example of segmentation of the intervocalic J within the word prijaviti. The spectrogram is shown in the frequency range from 0 to 4 500 Hz, with the duration of approx. 290 ms. The intervocalic segment, which lasts for 58 ms and lacks the middle-point mark, is tentatively labeled with the letter j.

Formanti su pojačane frekvencije koje su produkt akustičkih obilježja (rezonancijskih karakteristika) govornoga prolaza (Malmberg, 1974: 10). Fant (1968: 179) definira formante sa stajališta spektralnoga oblika govornoga zvuka: "The major peaks of the spectrum defined by the contour of an envelope enclosing the harmonics are the main correlates of the so-called formants". Na spektrogramima se formanti prepoznaju kao područja veće zvučne energije, što podrazumijeva veću amplitudu titranja zvuka, a što se pak vidi kao područje s većim zatamnjenjem. Jasna i stabilna formantska struktura osnovno je obilježje vokala, dok su kliznici obilježeni promjenom u formantskoj strukturi. Većina vokala u jezicima svijeta može se opisati prvim dvama formantima. Prema akustičkoj teoriji govorne proizvodnje artikulacijska obilježja vokalske visine i prednjosti odgovaraju obrnuto postavljenim vrijednostima prvoga i drugoga formanta (Fant, 1960). Prema tome, što je vokal otvoreniji (niži), to će mu F1 biti viši; što je vokal prednjiji, to će mu F2 biti viši.7 Kliznici imaju formante čije se vrijednosti tijekom izgovora mijenjaju, iako je moguće i da se tijekom njihove artikulacije, i to u intervokalskome okružju, vrijednosti F1 i F2 stabiliziraju na nekoliko 7 Za odstupanja od toga pravila v. Shadle (2006: 453–454).

GOVOR 30 (2013), 2 125

desetaka milisekundi (Stevens, 1999: 530). Vrijednosti formanata kliznika značajno su pod utjecajem okolnih vokala, što znači da ne postoje inherentne formantske vrijednosti koje su karakteristične za kliznike. Uprkos tome postoje neke tendencije koje formantska struktura kliznika pokazuje na spektrogramima. Vrijednost je F1 kod kliznikā uglavnom niža od okolnih vokala zbog većega suženja u govornome prolazu. To je ujedno i najbitnija karakteristika koja može sugerirati postojanje glasa [i] u intervokalskoj poziciji. Vrijednosti manje od 250 Hz za F1 vrlo se rijetko ostvaruju jer niže frekvencije od toga znače da je govorni prolaz sužen u mjeri dovoljnoj za stvaranje šumnoga zvuka. Vrijednost F2 u kliznikā uz stražnje i srednje vokale veća je od vrijednosti F2 tih vokala, što znači da na spektrogramu dolazi do blagoga izdizanja drugoga formanta iznad vrijednosti karakterističnih za okolne vokale. Vrijednost F2 uz prednje vokale – a literatura navodi da se upravo uz barem jedan takav vokal ostvaruje kliznik [i] – ne razlikuje se mnogo od vrijednosti F2 tih vokala (što znači da imaju relativno visok F2). Ako se glas [i] nađe u okolini gdje je prvi vokal prednji, a drugi stražnji, F2 će se blago spuštati prema frekvenciji karakterističnoj za F2 stražnjeg vokala; ako se [i] nađe u okolini gdje je prvi vokal stražnji, a drugi prednji, F2 će se blago uzdizati prema F2 tipičnoj za prednji vokal. Treći formant (F3) uglavnom prati oblik drugoga formanta i po vrijednosti je od njega tek nešto viši, s time da se u okolini sa stražnjim vokalima F3 značajno približava drugome formantu. Sužavanje govornoga prolaza smanjuje ukupnu količinu zvučne energije u izgovoru kliznika (Bakran, 1996: 158), što se posebno očituje između prvoga i drugoga formanta, a u manjoj mjeri zahvaća i treći formant. Zbog toga se F4 u smislu amplitude jasno ističe iznad F2 i F3, pri čemu razlika u frekvenciji prema F3 nije velika.

Pojedini autori na različite načine određuju vrijednosti formanata kliznih glasnika. Stevens (1999: 517–518) smješta kliznike u osam različitih intervokalskih okolina te mjeri vrijednosti njihovih formanata na mjestu gdje je F1 najniži, nakon čega uprosječuje dobivene rezultate. Bakran (1996: 162) kao relevantno mjesto u klizniku određuje njegovu sredinu (vremenski) te na tom mjestu mjeri prva tri formanta "zavisno od vokalske okoline". Hunt (2009: 46) rabi ponešto kompleksniju metodu: u rasponu od središta prvoga vokala, preko cijele duljine kliznika, do središta drugoga vokala kontinuirano mjeri vrijednosti formanta u razmaku od jednoga perioda fundamentalne frekvencije (engl. pitch period). Budući da Stevensova i Bakranova metoda ne uzimaju u obzir dinamiku u vrijednostima formanata, za koju je u Uvodu rečeno da je jedno od temeljnih obilježja kliznika, u ovome se radu rabi pojednostavljena inačica metode koju rabi Hunt (2009). Kao što logično proizlazi iz metode segmentacije koja je izložena u ovome poglavlju, vrijednosti prvih četiriju formanata u ovome radu mjerene su u točkama (a), (b) i (c). Stoga je svaki intervokalski segment opisan s 12 karakterističnih formantnih vrijednosti: četiri formanta za sva tri položaja.


Izgovor intervokalskoga kliznika u hrvatskome govoru neobičan je i po tome što ne podliježe strogoj ortoepskoj normi. Stoga standardni izgovor dopušta određenu redukciju u izgovoru glasa [i], slično kao što se glas [r] kodificirano izgovara kao treptajnik (vibrant), ali zapravo se u spontanu govoru mnogo češće javlja kao dotačnik (koji ostvaruje jedan dodir jezika o nepce; engl. tap). Redukcija intervokalskoga [i] vrlo je slabo istražena pojava u hrvatskome govoru; spominje ju primjerice Brozović (2007: 188, 232), ali samo mimogred. Sudeći prema čovjekovim opažajnim i izgovornim mogućnostima, intervokalsko J može se izgovoriti s tri različita stupnja suženja u govornome prolazu:

(1) Namjerno jače istaknuto intervokalsko J kakvo se ne ostvaruje u spontanu govoru. Obilježja su takvoga izgovora intervokalskoga J blago snižavanje prvoga formanta, povećavanje drugoga formanta, smanjenje intenziteta između prvoga i drugoga formanta, povećana mišićna napetost i znatno produljeno trajanje. Takva je realizacija prikazana na Slici 2.

Slika 2. Izgovor riječi Marijo s namjerno istaknutim, hiperartikuliranim glasom [j]. Frekvencijski raspon na spektrogramu postavljen je od 0 do 4 500 Hz, a intervokalski segment provizorno je označen slovom j.

Figure 2. Pronunciation of the word Marijo with hyperarticulated sound [j]. The frequency range on the spectrogram is from 0 to 4 500 Hz. The intervocalic J is tentatively labeled with the letter j.

(2) Normalno, spontano izgovoreno intervokalsko J u kojemu se ostvaruju opažajne osobine glasa [i].8 Pri takvu izgovoru ostvaruje se trojna struktura u kojoj se razabiru stabilna stanja okolnih vokala i prijelazno stanje kliznika, ali čiji kvantitativni akustički parametri do sada nisu eksperimentalno utvrđeni. Slika 3 prikazuje takvu realizaciju.

8 Izgovor pod (1) i (2) razlikuje se, između ostaloga, u obilježju napetosti i u trajanju, tako da je izgovor pod (1) napetiji i traje dulje od izgovora pod (2).

GOVOR 30 (2013), 2 127

Slika 3. Izgovor riječi prijaviti s normalno, spontano izgovorenim intervokalskim segmentom, također u rasponu od 0 do 4 500 Hz

Figure 3. Pronunciation of the word prijaviti with spontaneously pronounced intervocalic segment, also in range from 0 to 4 500 Hz

(3) Reducirano intervokalsko J pri čijem se izgovoru ne ostvaruju opažajne osobine ijednoga glasa između vokala. Stabilno stanje vokalā vrlo je kratko, a većinu trajanja zauzima prijelazni dio s relativno strmim i pravocrtnim promjenama u formantima. Takva je realizacija prikazana na Slici 4.

Slika 4. Izgovor riječi poentirati. U središnjem dijelu segmenta /oe/, gdje literatura sugerira da se javlja glas [i], ne dolazi do pada u F1. Ne dolazi do podizanja F2 iznad razine krajnjih točaka niti do pada intenziteta između F1 i F2, a i samo trajanje toga segmenta relativno je kratko i bez vidljive trojne strukture.

Figure 4. Pronunciation of the word poentirati. In the central part of the segment /oe/, where sources suggest the sound [i] appears, there is no drop in F1. There is no rising of F2 above the level of the peripheral points, nor is there a drop in the intensity between F1 and F2. The duration of the segment is relatively short and without visible tripartite structure.


Ta teorijska kategorizacija intervokalskoga J s obzirom na artikulacijske mogućnosti (tri različita stupnja suženja) i akustička obilježja (mijene F1 i F2, pad intenziteta) zasniva se na mogućnosti svjesne manipulacije intervokalskoga segmenta, a potaknuta je evidentnim razlikama u prikazima intervokalskoga J na Slikama 3, 4 i 5. To znači da je bilo koju od tih triju izgovorenih riječi moguće izgovoriti i s bilo kojom od navedenih realizacija, ali treba napomenuti da se izgovor pod (1) uglavnom ne javlja u spontanu govoru, a da su izgovori pod (2) i (3) uvjetovani do sada nejasno određenim fonetskim i/ili fonološkim pravilima. Valja također jasno istaknuti da se izgovor intervokalskoga J ne odvija na strogo kategorijalan način, odnosno takvom kategorizacijom ne sugerira se da postoje samo tri tipa izgovora intervokalskoga J s obzirom na stupanj redukcije. Naprotiv, intervokalsko J moguće je izgovoriti u beskonačno mnogo inačica, i to u rasponu od njegove maksimalne hiperartikulacije do maksimalne redukcije. Izgovori prikazani pod (1), (2) i (3) stoga služe kao referentne točke sa zamjetno različitim akustičkim korelatima.

Osim vrijednošću najvišega vrha u frekvencijskome spektru (formantska frekvencija), formant je određen i svojom širinom. Širina formanta (engl. bandwidth) mjera je raspoređenosti zvučne energije po frekvencijskome spektru i u izravnom je odnosu s akustičnom impedancijom govornoga prolaza (Kent i Read, 2002: 24). Što su gubitci zvučne energije u govornome prolazu manji, to će širina formanta biti manja, a to podrazumijeva veću koncentraciju zvučne energije na užem frekvencijskom rasponu. Kada su gubitci zvučne energije veći, formanti će imati veću širinu jer se koncentracija zvučne energije proširila na širi frekvencijski raspon. U sklopu Fantove (1960) akustičke teorije proizvodnje govora i frekvencija formanata i njihova širina u izravnom su odnosu s modelom izvora i filterā. Formanti i njihove širine dobivaju svoje vrijednosti na temelju izvora – titranje glasnica (engl. laryngeal spectrum) – te primjene filterā na taj izvor – oblik govornoga prolaza (engl. vocal tract transfer function) i izlazak zvuka iz usne šupljine (engl. radiation characteristic). To je ujedno i model koji povezuje akustičke i artikulacijske parametre u proizvodnji govora. Konvencionalno se širina formanata određuje kao razmak između dviju točaka na formantnoj krivulji koje se nalaze 3 dB ispod maksimuma u amplitudi, dakle širina se određuje na pola zvučne snage formanta. Širine vokalskih formanata relativno su niske, u rasponu od 50 do 100 Hz te se uglavnom povećavaju za više formante. Kliznici imaju ponešto šire formante od vokala zbog većega stupnja suženja u govornome

GOVOR 30 (2013), 2 129

prolazu, što dovodi do pada u tlaku i većih akustičkih gubitaka (Hunt, 2009: 2526). Stevens (1999: 518) navodi da se širina prvoga formanta (B1) kod kliznika uglavnom kreće u rasponu od 100 do 150 Hz. Drugi i četvrti formant posljedica su rezonancijskih karakteristika stražnje oralne šupljine (iza palatalnoga suženja) koja je relativno velika, stoga su njihove širine (B2 i B4) relativno male (250400 Hz). Treći je formant rezonanca manje prednje šupljine koja ima veće akustičke gubitke zbog izlaska zvuka iz usne šupljine (engl. radiation characteristic, usp. Kent i Read, 2002: 24), što čini B3 većim. Pouzdana mjerenja širine formanata za intervokalsko J, pogotovo u odnosu prema okolnim vokalima, do sada za hrvatski govor nisu izvršena.

3. UŽE PODRUČJE RADA

Istraživanje provedeno u ovome radu pripada u domenu akustičke fonetike. To znači da se u prvome redu istražuju akustička obilježja intervokalskoga J kako bi se opisale varijacije unutar njegova ostvarivanja. Takvo je istraživanje zasnovano na idejama akustičke teorije govorne proizvodnje koju je iznio Fant (1960), a koju su u moderna vremena nadograđivali Stevens (1999), Kent i Read (2002), Shadle (2006), Harrington (2013) i drugi. U sklopu spomenute teorije govor se pojednostavljeno proučava kao sadržaj prenesen zvukom (Shadle, 2006: 442). Taj zvuk opisuje se preko relevantnih akustičkih obilježja, koja su prikazana u prethodnome poglavlju. Za klizne glasove to su ponajprije prvi i drugi formant te relativno trajanje i širine formanata. Budući da se zvučni materijal proučava imajući na umu i glasovnu strukturu hrvatskoga govora i hrvatski jezični sustav, ovo se istraživanje proteže i u područje opće i teorijske fonetike kakvu u stranoj literaturi opisuju primjerice Ladefoged (1993) i Laver (1994), a u hrvatskoj Škarić (1991, 2007).

4. PROCEDURA

4.1. Ciljevi i hipoteze

Sâm izraz intervokalsko J pretpostavlja postojanje govornoga elementa koji

proizlazi iz dvaju izvora: iz fonema /j/ i iz nefonema u okolini prednjih vokala.

Dva se pitanja nameću o tome elementu. Postoje li kvantitativni akustički dokazi

koji mogu potvrditi postojanje ikakvoga glasa u takvoj intervokalskoj poziciji?


Postoji li kvantitativna akustička razlika između tih dvaju intervokalskih

ostvarenja i, ako postoji, kakva je točno ta razlika? Odgovoriti na ta pitanja

osnovni je cilj ovoga rada.

Na temelju dosadašnjega teorijskog i praktičnog opisa intervokalskoga J te

prema onome što se navodi u hrvatskoj literaturi o tome glasu (Škarić, 1991, 2007,

2008; Brozović, 1991, 2007; Bakran, 1996; Barić i sur., 2003; Jelaska, 2004) mogu

se izvesti tri hipoteze: 1. U okolini dvaju vokala od kojih je jedan [e] ili [i] fonem /j/ ostvaruje se kao glas

[i ]. 2. Između dvaju vokala od kojih je jedan [e] ili [i] javlja se prozodijski glas [i]. 3. Ne postoji značajna akustička razlika između glasa [i] iz prve hipoteze i glasa

[i ] iz druge hipoteze. Drugim riječima, postoji jedno intervokalsko J – glas [i ] – neovisno o izvoru iz kojega proizlazi.

4.2. Ispitanici i materijali

U eksperimentu su sudjelovali tri ispitanika i četiri ispitanice u rasponu od 22 do

25 godina. Svi su studenti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, izvorni govornici

hrvatskoga jezika s urednim govornim i slušnim mogućnostima.

Za potrebe eksperimenta određeni su parovi izraza koji oponiraju dva tipa

intervokalskoga J. Na temelju tih izraza stvorena su dva teksta: jedan u kojemu se

intervokalsko J uvijek javlja iz nefonema i drugi u kojemu se ono javlja prema

fonemu /j/. Riječi su smještene unutar tekstova kako ispitanici ne bi znali što se

istražuje s namjerom da se dobije spontan izgovor tih izraza. Da bi izrazi poslije

bili akustički usporedivi, kriteriji za odabir parova bili su minimalna fonemska

različitost, isti broj slogova i isti naglasak. S obzirom na to da je vrlo teško naći

prave minimalne parove koji u istim fonološkim okolinama oponiraju oba

ostvarenja intervokalskoga J, rabile su se s jedne strane vlastite imenice, a s druge

strane tzv. subminimalni parovi (usp. Muljačić, 1972: 125) – međusobno vrlo

slični izrazi (ali koji se ipak razlikuju u pokojem fonemu) koji predstavljaju

adekvatno fonološko okružje za uspoređivanje dvaju intervokalskih ostvarenja.

Izrazi koji su služili za akustičku analizu prikazani su u Tablici 2, a cijeli tekstovi

u koje su uklopljeni ti izrazi priloženi su u Prilogu.

GOVOR 30 (2013), 2 131

Tablica 2. Subminimalni parovi koji oponiraju dva tipa intervokalskoga J Table 2. Subminimal pairs which oppose the two types of the intervocalic J Vlastite imenice sa [i ] prema /j/:

- Marijo - Mija - Darijo - Andreja

Opće imenice i izrazi sa [i] prema /j/:

- prijáviti - gledaj ih - pojeftíniti - ne daj im - dojiti - pojedínci

Vlastite imenice sa [i ] prema Ø: - Mario - Mia - Dario - Andrea

Opće imenice i izrazi sa [i] prema Ø: - priánjati - gleda ih - poentírati - ne da im - doista - koenzími

4.3. Metoda istraživanja

Od ispitanika se tražilo da normalnim tempom pročitaju tekstove u mikrofon. Eksperiment je bio razdijeljen u dva navrata u razmaku od tri dana. U prvome navratu ispitanici su čitali tekst s intervokalskim J iz nefonema, a u drugome tekst u kojemu se intervokalsko J javlja iz fonema /j/. Ispitanici su tekstove čitali u zvučno izoliranome studiju na Odsjeku za fonetiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, gdje su njihova čitanja snimljena. Četrnaest dobivenih zvučnih zapisa spremljeno je na računalu u .wav formatu. Akustičkoj analizi podataka pristupilo se u programu Praat (Boersma i Weenink, 2013). Segmentacija intervokalskoga J vršila se prema načelima određenim u drugom poglavlju, a segmentirani dijelovi anotirani su i razgraničeni (opcijom add boundary) u prostoru direktno ispod spektrograma. Nakon segmentacije određivale su se relevantne akustičke vrijednosti. Trajanje se u Praatu određuje automatski, odabirom prethodno razgraničenoga segmenta. Vrijednosti formanta u trima karakterističnim točkama dobivene su naredbom Formant Formant listing. Postavke su bile namještene tako da program traži pet formanata u rasponu od 0 do 5 500 Hz. Međutim, izlistane vrijednosti formanata stalno su bile provjeravane s obzirom na izgled spektrograma. U slučajevima kad je program pronašao vrijednost koja odstupa od onoga što se razabire vizualnom inspekcijom spektrograma, izvršila bi se korekcija postavki tako da se dobije vrijednost formanta koja odgovara izgledu spektrograma (npr. zadalo bi se


programu da traži manje ili više formanata ili da ih traži u drugom frekvencijskom rasponu). Širina formanta mjerila se u kratkome rasponu (manje od 20 ms) s lijeve i desne strane intervokalskoga segmenta te u njegovoj sredini naredbom Formant → Get bandwidth. Svi dobiveni podatci (njih 4 200) preneseni su u Microsoftov Excel u kojemu su pripremljeni za statističku analizu, redukciju i prikazivanje.

5. REZULTATI

5.1. Trajanje

Trajanjem intervokalskoga segmenta smatrao se razmak između segmentacijskih točaka (a) i (b). Tom metodom dobivena su trajanja svih ispitivanih intervokalskih segmenata. Osnovna je pretpostavka da je trajanje segmenta u kojemu se ostvaruje kakav glas, u ovome slučaju eventualno glas [i], dulje od intervokalskoga prostora u kojemu se ne ostvaruje glas. Na diskretnoj fonološkoj razini pretpostavlja se da je trajanje intervokalskoga segmenta dulje u riječima koje sadrže fonem /j/ od onih u kojima se glas [i] javlja iz nefonema. Zbog toga se rezultati trajanja intervokalskoga J prikazuju prvi. U Tablici 3 prikazani su rezultati trajanja intervokalskih segmenata za sve parove izraza. Prvi stupac navodi izraze na koje se podatci odnose. Izrazi su poredani tako da se (sub)minimalni parovi nalaze jedan ispod drugoga, s time da je uvijek prvi onaj izraz u kojemu nema fonema /j/; izrazi koji čine jedan par odvojeni su tanjom linijom, a sami parovi međusobno su odvojeni debljom linijom u tablici. Drugi stupac donosi prosječno trajanje (u milisekundama) intervokalskih segmenata za svaki izraz posebno (T1), a u trećem su navedene odgovarajuće standardne devijacije (SD). Razlika u trajanju intervokalskoga segmenta između minimalnih parova testirana je t-testom kako bi se utvrdilo postoji li statistički značajna razlika u prosjecima trajanja. Rezultati (t) te statističke analize (T-test 1) prikazani su u četvrtome stupcu. S obzirom na to da je u t-testu standardna pogreška aritmetičke sredine veća što je uzorak manji (Petz, 2007: 141), odluka o statističkoj značajnosti (p) donesena je s 5% rizika od pogreške. Statistički značajne razlike u tablici su istaknute debljim slovima; u ostalim slučajevima nema statistički značajne razlike. U petom stupcu nalaze se postotci trajanja intervokalskoga segmenta u odnosu na ukupno trajanje riječi unutar koje se taj segment nalazi (T%). Takvim se pristupom omjerava međusobno relativno trajanje intervokalskih segmenata. U zadnjem, šestom stupcu prikazani su rezultati statističke analize vrijednosti iz petoga stupca (T-test 2).

GOVOR 30 (2013), 2 133

Tablica 3. Statistička usporedba trajanjā intervokalskoga J Table 3. Statistical analysis of durations of the intervocalic J

Izraz T1 (ms) SD (T1) T-test 1 (T1) T% T-test 2 (T%)

doista 49 10,16 12,5

dojiti 53 4,45

t = 0,92 p > 0,05 16

t = 2,99 p < 0,05

Dario 44 10,71 13,5

Darijo 52 8,06

t = 1,44 p > 0,05 14,2

t = 0,47 p > 0,05

prianjati 54 8,32 10,1

prijaviti 61 10,73

t = 1,34 p > 0,05 10,2

t = 0,49 p > 0,05

gleda ih 51 4,42 9,3

gledaj ih 42 7,88

t = 2,80 p < 0,05 10,1

t = 0,84 p > 0,05

Andrea 47 8,28 13,9

Andreja 63 15,44

t = 2,48 p < 0,05 15,7

t = 1,06 p > 0,05

koenzimi 46 10,71 8,7

pojedinci 52 12,07

t = 0,96 p > 0,05 9,2

t = 0,42 p > 0,05

ne da im 48 13,72 10,6

ne daj im 43 11,34

t = 0,66 p > 0,05 10,8

t = 0,13 p > 0,05

Mario 51 12,43 13,3

Marijo 62 13,03

t = 1,57 p > 0,05 15,5

t = 1,43 p > 0,05

Mia 67 7,15 24,8

Mija 68 9,01

t = 0,19 p > 0,05 22,4

t = 1,34 p > 0,05

poentirati 54 13,23 7,9

pojeftiniti 43 9,01

t = 1,79 p > 0,05 6,5

t = 1,84 p > 0,05

Rezultati u Tablici 3 pokazuju da su se intervokalski segmenti ostvarivali u

prosječnom rasponu trajanja od minimalno 43 ms do maksimalno 67 ms. Standardna devijacija relativno je velika, što je i očekivano budući da je jedno od temeljnih govornih obilježja unutargovornička i međugovornička varijabilnost. Statističke usporedbe trajanja intervokalskih segmenata pokazale su da u većini slučajeva nema statistički značajne razlike u trajanju između dvaju intervokalskih segmenata. Paradoksalno, u jedina dva slučaja gdje postoji statistički značajna razlika u trajanju, ta je razlika ostvarena na dva različita načina: u paru gleda ih ~ gledaj ih intervokalski segment traje značajno dulje u izrazu gleda ih, gdje nema fonema /j/, dok u paru Andrea ~ Andreja intervokalski segment traje značajno dulje


u riječi Andreja, gdje ima fonema /j/. Usprkos odsutnosti statistički značajne razlike postoji blaga tendencija da intervokalski segmenti koji proizlaze iz fonema /j/ traju dulje; takav je slučaj u 7 od 10 ispitanih parova. Intervokalski segment ostvaren unutar nekog izraza s obzirom na taj izraz zauzima od 6,5% trajanja u duljoj riječi kao što je pojeftiniti do 24,8% u kraćoj riječi kao što je Mia. Statističke usporedbe relativnih postotaka trajanja intervokalskih segmenata pokazale su da nema statistički značajne razlike, osim u paru doista ~ dojiti, gdje se pokazalo da u riječi dojiti intervokalski segment zauzima značajno više trajanja nego u riječi doista. Valja istaknuti da relativni postotci trajanja pokazuju još veću tendenciju da intervokalski segmenti koji proizlaze iz fonema /j/ traju dulje unutar riječi u kojoj se javljaju (8 od 10 parova pokazuju takvu tendenciju), čak i u slučajevima kada je njihovo prosječno trajanje manje (naspram prosječnoga trajanja intervokalskoga segmenta iz nefonema).

5.2. Prvi formant (F1)

Unutar svakoga izraza prvi se formant intervokalskoga segmenta mjerio na trima karakterističnim točkama – početnoj, središnjoj i završnoj. Time se formantna dinamika jednoga intervokalskoga segmenta može usporediti s formantnom dinamikom intervokalskoga segmenta iz drugoga izvora kako bi se ustanovile eventualne razlike. Osnovna je pretpostavka da će F1 u prvoj točki biti karakteristične vrijednosti za odgovarajući vokal. U srednjoj točki, pretpostavlja se nadalje, F1 bi trebao biti značajno niži zbog većega palatalnog suženja, dok bi u završnoj točki F1 opet trebao zauzeti približnu vrijednost tipičnu za odgovarajući vokal. Takvu bi formantsku strukturu prema literaturi (v. poglavlje 2. Pristup akustičkoj analizi intervokalskoga J) trebao imati intervokalski kliznik, no rezultati u nastavku ne pokazuju takvu dinamiku formanata.

Rezultati mjerenja prvoga formanta (u Hertzima) izneseni su u sljedećim paragrafima. Prikazani rezultati predstavljaju prosječne vrijednosti između ispitanika, za svaki izraz posebno. Osim aritmetičkih sredina donosi se i standardna devijacija. Sve tablice koje slijede prate isti uzorak, navedeno redom po stupcima: izraz, prosječni F1 u početnoj točki (F1 p), prosječni F1 u središnjoj točki (F1 s), prosječni F1 u završnoj točki (F1 z) te tri odgovarajuće standardne devijacije. Rezultati se prikazuju tablično radi lakše usporedbe vrijednosti F1 između minimalnih parova. Na kraju su vrijednosti F1 za sve parove prikazane na četiri grafa.

GOVOR 30 (2013), 2 135

Doista ~ dojiti Izraz F1 p (Hz) F1 s (Hz) F1 z (Hz) SD (F1p) SD (F1s) SD (F1z) doista 542 492 419 66,91 68,64 86,35 dojiti 455 423 373 32,09 44,26 47,53

U obje riječi središnji F1 ne pada ispod najmanje vrijednosti F1 u rubnim točkama. F1 postupno pada slijeva nadesno jer srednje otvoreni vokal [o], koji se nalazi s lijeve strane intervokalskoga segmenta, ima veći F1 od zatvorenijega vokala [i] koji je s desne strane. U riječi doista F1 se ostvaruje u većem frekvencijskom rasponu (123 Hz), gledano između početne i završne točke, nego u riječi dojiti (82 Hz). Prosječne vrijednosti F1 također su veće u riječi doista.

Dario ~ Darijo Izraz F1 p (Hz) F1 s (Hz) F1 z (Hz) SD (F1p) SD (F1s) SD (F1z) Dario 397 428 459 046,92 048,80 057,54 Darijo 393 482 550 154,17 129,56 136,09

U obje riječi središnji F1 ne pada ispod najmanje vrijednosti F1 u rubnim točkama. F1 postupno raste slijeva nadesno jer zatvoreni vokal [i], koji se nalazi s lijeve strane intervokalskoga segmenta, ima manji F1 od otvorenijega vokala [o] koji je s desne strane. U riječi Darijo F1 se ostvaruje u većem frekvencijskom rasponu (157 Hz), gledano između početne i završne točke, nego u riječi Dario (62 Hz). U početnome su položaju vrijednosti F1 približno jednake, dok se u središnjoj i završnoj točki ta razlika povećava u korist riječi Darijo.

Prianjati ~ prijaviti Izraz F1 p (Hz) F1 s (Hz) F1 z (Hz) SD (F1p) SD (F1s) SD (F1z)

prianjati 423 585 742 97,51 96,49 61,97 prijaviti 399 585 736 41,75 49,27 91,55

U obje riječi središnji F1 ne pada ispod najmanje vrijednosti F1 u rubnim točkama. F1 postupno raste slijeva nadesno jer zatvoreni vokal [i], koji se nalazi s lijeve strane intervokalskoga segmenta, ima manji F1 od otvorenoga vokala [a] koji je s desne strane. U obje riječi F1 se ostvaruje u približno istome frekvencijskome rasponu (nešto više od 300 Hz) i ne razlikuje se značajno između riječi.

Gleda ih ~ gledaj ih Izraz F1 p (Hz) F1 s (Hz) F1 z (Hz) SD (F1p) SD (F1s) SD (F1z)

gleda ih 555 443 389 102,12 91,87 043,77 gledaj ih 513 454 393 082,91 77,55 102,68


U oba izraza središnji F1 ne pada ispod najmanje vrijednosti F1 u rubnim

točkama. F1 postupno pada slijeva nadesno jer otvoreni vokal [a], koji se nalazi s

lijeve strane intervokalskoga segmenta, ima veći F1 od zatvorenoga vokala [i] koji je

s desne strane. Vrijednosti F1 razlikuju se u početnoj točki: izraz gledaj ih ima 42 Hz

manju vrijednost F1 od izraza gleda ih, a preostale dvije vrijednosti F1 približno su

jednake.

Andrea ~ Andreja Izraz F1 p (Hz) F1 s (Hz) F1 z (Hz) SD (F1p) SD (F1s) SD (F1z)

Andrea 690 745 756 064,72 051,72 089,25 Andreja 554 597 666 116,74 122,23 219,59

U obje riječi središnji F1 ne pada ispod najmanje vrijednosti F1 u rubnim

točkama. F1 postupno raste slijeva nadesno jer srednje zatvoreni vokal [e], koji se

nalazi s lijeve strane intervokalskoga segmenta, ima manji F1 od otvorenoga vokala

[a] koji je s desne strane. U riječi Andreja F1 se ostvaruje u većem frekvencijskom

rasponu (112 Hz), gledano između početne i završne točke, nego u riječi Andrea

(66 Hz). Prosječne vrijednosti F1 veće su u riječi Andrea.

Koenzimi ~ pojedinci Izraz F1 p (Hz) F1 s (Hz) F1 z (Hz) SD (F1p) SD (F1s) SD (F1z)

koenzimi 554 548 514 116,74 106,69 111,07 pojedinci 507 513 461 105,20 075,56 071,21

U riječi koenzimi središnji F1 ne pada ispod najmanje vrijednosti F1 u rubnim

točkama, iako valja istaknuti da je vrlo mala razlika (svega 6 Hz) između vrijednosti

u početnoj i središnjoj točki. Ta se tendencija može objasniti činjenicom da se vokali

[e] i [o] ostvaruju s približno istim stupnjem otvorenosti, stoga tranzijentna

dinamika nije strma. Rezultati F1 u riječi pojedinci neobični su jer je vrijednost F1 u

središnjoj točki veća nego u okolnim rubnim točkama. U obje se riječi F1 ostvaruje u

približno istom frekvencijskom rasponu (oko 50 Hz), s time da su prosječne

vrijednosti F1 veće u riječi koenzimi.

Ne da im ~ ne daj im Izraz F1 p (Hz) F1 s (Hz) F1 z (Hz) SD (F1p) SD (F1s) SD (F1z)

ne da im 621 562 513 95,69 140,11 153,37 ne daj im 574 554 519 99,29 103,17 124,70

GOVOR 30 (2013), 2 137

U oba izraza središnji F1 ne pada ispod najmanje vrijednosti F1 u rubnim

točkama. F1 postupno pada slijeva nadesno jer otvoreni vokal [a], koji se nalazi s

lijeve strane intervokalskoga segmenta, ima veći F1 od zatvorenoga vokala [i] koji je

s desne strane. Slično kao i u paru gleda ih ~ gledaj ih, vrijednosti F1 razlikuju se u

početnoj točki: izraz ne daj im ima 47 Hz manju vrijednost F1 od izraza ne da im, a

preostale dvije vrijednosti F1 približno su jednake.

Mario ~ Marijo Izraz F1 p (Hz) F1 s (Hz) F1 z (Hz) SD (F1p) SD (F1s) SD (F1z) Mario 352 424 524 37,28 77,46 127,19 Marijo 365 402 496 45,89 79,00 074,67


točkama. F1 postupno raste slijeva nadesno jer zatvoreni vokal [i], koji se nalazi s

lijeve strane intervokalskoga segmenta, ima manji F1 od srednje otvorenoga vokala

[o] koji je s desne strane. U riječi Mario F1 se ostvaruje u nešto većem

frekvencijskom rasponu (172 Hz), gledano između početne i završne točke, nego u

riječi Marijo (131 Hz).

Mia ~ Mija Izraz F1 p (Hz) F1 s (Hz) F1 z (Hz) SD (F1p) SD (F1s) SD (F1z) Mia 474 572 667 121,72 151,73 120,61 Mija 445 559 668 151,04 146,77 127,54


točkama. F1 postupno raste slijeva nadesno jer zatvoreni vokal [i], koji se nalazi s

lijeve strane intervokalskoga segmenta, ima manji F1 od otvorenoga vokala [a] koji

je s desne strane. U obje riječi F1 se ostvaruje u relativno sličnome frekvencijskome

rasponu (nešto više od 220 Hz) i ne razlikuje se značajno između riječi.

Poentirati ~ pojeftiniti Izraz F1 p (Hz) F1 s (Hz) F1 z (Hz) SD (F1p) SD (F1s) SD (F1z)

poentirati 473 535 504 81,27 122,27 132,21 pojeftiniti 460 466 433 28,91 041,08 063,71

U obje riječi središnji F1 ne samo da ne pada već raste iznad vrijednosti F1 u

rubnim točkama. Slično kao i u paru koenzimi ~ pojedinci, relativno mala razlika

između vrijednosti u početnoj i središnjoj točki (oko 30 Hz) objašnjava se istim

stupnjem otvorenosti dvaju okolnih vokala. No vrijednosti središnjega F1 sugeriraju


da je stupanj otvora bio veći u intervokalskome segmentu, što ne ide u prilog

akustičkim obilježjima glasa [i ]. Valja također istaknuti kako je razlika u F1 između

početne i središnje točke u riječi poentirati veća (62 Hz) nego što ta razlika iznosi u

riječi pojeftiniti (svega 6 Hz) te da su odnosi u F1 između početne i završne točke

suprotni među riječima (u riječi poentirati F1p < F1z, a u pojeftiniti F1p > F1z).

Prikazani rezultati mijena u prvome formantu pokazuju nekoliko važnih

karakteristika. Prvo i najbitnije, ni u jednom paru riječi nije potvrđeno da središnji

F1 svojim padom odgovara većem palatalnom suženju, što može značiti: ili da glas

[i ] – suprotno od onoga što literatura tvrdi – ne podrazumijeva veće palatalno

suženje i samim time pad u prvom formantu ili da se glas [i] u ispitanim primjerima

nije ni ostvario. Drugo, riječi u kojima se javlja fonem /j/ imaju uglavnom manje

prosječne vrijednosti F1, što se posebno očituje u početnoj točki gdje je u 9 od 10

slučajeva F1p veći u riječima koji nemaju fonem /j/. Jedina je iznimka minimalni

par Mario ~ Marijo gdje je F1p za 13 Hz veći u riječi Marijo. Takva tendencija

smanjivanja F1p mogla bi se objasniti eventualnom anticipacijom fonema /j/ i

njegovim koartikulacijskim utjecajem na prethodni vokal. Ta se mogućnost

podrobnije istražuje u Raspravi. Treće, dinamika prvoga formanta pokazuje da se

vrijednosti F1 razlikuju između izraza po strmini promjene, ali ne i po obliku

krivulje koja opisuje tu promjenu (uz iznimke u riječima poentirati, pojedinci i

pojeftiniti, gdje je središnji dio izdignut).

Vrijednosti F1 mogu se prikazati i grafički, ali ih je onda razborito radi bolje

preglednosti razdvojiti u četiri skupine. Tako je učinjeno na Slikama 5–8, koje

prikazuju prosječne vrijednosti F1 u rasponu od 300 do 800 Hz. Slika 5 prikazuje F1

za one izraze u kojima nema fonema /j/ i vrijednosti F1 rastu od početne prema

završnoj točki. Slika 6 prikazuje F1 za one izraze u kojima nema fonema /j/ i

vrijednosti F1 padaju od početne prema završnoj točki. Slika 7 prikazuje F1 za one

izraze u kojima postoji fonem /j/ i vrijednosti F1 rastu od početne prema završnoj

točki. Slika 8 prikazuje F1 za one izraze u kojima postoji fonem /j/ i vrijednosti F1

padaju od početne prema završnoj točki.

GOVOR 30 (2013), 2 139

Slika 6. Izrazi bez fonema /j/; F1 pada Slika 5. Izrazi bez fonema /j/; F1

raste Figure 6. Words without the phoneme /j/; F1 is falling Figure 5. Words without the

phoneme /j/; F1 is rising

Slika 8. Izrazi s fonemom /j/; F1 pada Slika 7. Izrazi s fonemom /j/; F1

raste Figure 8. Words with the phoneme /j/; F1 is falling Figure 7. Words with the phoneme

/j/; F1 is rising


Vrijednosti prvoga formanta pokazuju da ne postoji značajna razlika između intervokalskoga segmenta koji proizlazi iz fonema /j/ i onoga koji proizlazi iz nefonema. Štoviše, rezultati ne pokazuju ni karakterističan pad prvoga formanta u središnjem dijelu artikulacije intervokalskoga segmenta, a u riječima poentirati, pojedinci i pojeftiniti čak dolazi i do porasta F1 s obzirom na okolne vokale. Stoga valja razmotriti i karakteristike ostalih formanata te formantne širine kako bi se ustanovile eventualne značajne razlike.

5.3. Ostale akustičke vrijednosti (F2, F3, F4 i širine formanata)

Istraživanje je pokazalo da ni u jednom ispitanom izrazu nije došlo do izdizanja u prosječnoj vrijednosti drugoga formanta s obzirom na okolne vokale, odnosno u svim je izrazima F2 unutar frekvencijskoga raspona u kojemu se ostvaruju okolni vokali. Krivulje koje prikazuju mijenu drugoga formanta prikazane su na Slici 9, i to na odabranim dvama primjerima: Andrea ~ Andreja i prianjati ~ prijaviti. U ostalim izrazima mijena drugoga formanta nije statistički značajno različita i oblikom krivulje podudara se s primjerima na Slici 9. Graf prikazuje F2 u rasponu od 1 200 do 2 400 Hz.

Slika 9. Mijene F2 za riječi Andrea, Andreja, prianjati i prijaviti Figure 9. Changes of F2 in the words Andrea, Andreja, prianjati and prijaviti

Parovi Andrea ~ Andreja i prianjati ~ prijaviti odabrani su jer prikazuju kontradiktornu narav podataka dobivenih akustičkom analizom, koja se odnosi i na F2 u preostalim izrazima. Riječ Andrea, koja ne sadrži fonem /j/, ima približno isti oblik krivulje kao i riječ Andreja, koja ima fonem /j/, ali ima znatno niže prosječne

GOVOR 30 (2013), 2 141

vrijednosti F2 u svim trima točkama. Međutim, riječ prianjati, koja također nema fonema /j/, ima značajno više vrijednosti F2 od riječi prijaviti, koja sadrži fonem /j/.

Strmina formanata, odnosno razlika u vrijednostima F2 za pojedine točke, nije statistički značajno različita (t = 0,79 uz p > 0,05 za razliku F2p i F2s; t = 0,98 uz p > 0,05 za razliku F2s i F2z) kada se uspoređuju riječi s fonemom /j/ i one bez fonema /j/. Velika sličnost u karakteristikama drugoga formanta unutar pojedinih izraza jasno je prikazana Slikama 10 i 11. Slike prikazuju izgovor riječi prianjati i prijaviti od Ispitanika 1. Obje slike prikazuju frekvencijski raspon od 0 do 4 500 Hz i vremenski raspon od približno 430 ms. Sličnosti se ogledaju u nepostojanju pada u prvome formantu i nepostojanju izdizanja drugoga formanta. Razlikuju se po tome što je u riječi prijaviti (Slika 11) mijena iz jednoga vokala u drugi nešto sporija nego u riječi prianjati, iako nema statistički značajne razlike u trajanju, gledano prosječno za ispitanike (v. Tablicu 3). U oba slučaja tijekom intervokalskoga segmenta F3 prati oblik F2 sve do odvajanja tijekom vokala [a].

Slika 10. Ispitanik 1: izgovor riječi prianjati Figure 10. Participant 1: pronunciation of the word prianjati

Slika 11. Ispitanik 1: izgovor riječi prijaviti Figure 11. Participant 1: pronunciation of the word prijaviti

Treći formant, osim što donekle prati oblik F2 tijekom intervokalskoga segmenta, također pokazuje smanjeno područje intenziteta i veću formantsku širinu, ali ne pokazuje karakteristično snažno približavanje drugom formantu, praktički


stapanje s njim, kako je bilo pokazano na Slici 2. Četvrti formant nije pokazao relativno nisku širinu formanta i malu udaljenost s F3 kako je predviđano.

Širine prvih četiriju formanata izmjerene u sredini intervokalskoga segmenta prikazuje Tablica 4. Vrijednosti su uprosječene između ispitanika i između istovrsnih izraza (s jedne strane onih koji sadrže fonem /j/, a s druge strane onih koji ne sadrže taj fonem). Intervokalski segment koji proizlazi iz nefonema ima niže prosječne vrijednosti B1, B2 i B3 te višu vrijednost B4, ali te razlike nisu statistički značajne da bi pouzdano ukazale na razliku između tih dvaju ostvarenja (za B1 t = 1,12 uz p > 0,05; za B2 t = 1,19 uz p > 0,05; za B3 t = 1,37 uz p > 0,05; za B4 t = 1,44 uz p > 0,05).

Tablica 4. Prosječne širine formanata za intervokalsko J Table 4. Average formant bandwidths for the intervocalic J

Izvor B1 (Hz) B2 (Hz) B3 (Hz) B4 (Hz)

/j/ 160 299 524 452

Ø 149 287 503 478

6. RASPRAVA

Rezultati istraživanja nisu se pokazali onoliko transparentnim i jednostavnim za tumačenje koliko je bilo predviđeno. Pokazuju koliko zamršena fonološka i fonetska problematika intervokalskoga J biva komplicirana i u akustičkome smislu. Osnovni problem proizlazi iz toga što, sudeći prema rezultatima (usp. 5.2. Prvi formant (F1)), nema izravnih, jasnih dokaza da se u intervokalskoj poziciji ostvario glas [i], barem ne s onim akustičkim obilježjima koje literatura navodi (usp. Škarić, 1991: 191; Bakran, 1996: 159–164). Međutim, u nastavku se pokazuje da postoje adekvatni teorijski modeli preko kojih se i ovoliko nejednoznačni rezultati mogu tumačiti kako bi se razjasnila akustička i općefonetska narav intervokalskoga J.

Prvi cilj istraživanja bio je ustanoviti postoje li kvantitativni akustički dokazi koji upućuju na to da se glas [i] uopće ostvaruje u intervokalskoj poziciji. Sámo trajanje intervokalskoga segmenta u skladu je s trajanjem koje navodi Škarić (1991: 215); intervokalski segment prosječno se ostvaruje u trajanju od 52,5 ms. No već pregledom rezultata za prvi i drugi formant, rezultati pokazuju suprotno. Karakterističan pad u prvome formantu nije se ostvario niti u jednom izrazu kad se vrijednosti gledaju prosječno. F1 u središnjoj točki uvijek se ostvario u rasponu F1 za

GOVOR 30 (2013), 2 143

okolne vokale (usp. Slike 5–8). Taj podatak sugerira da u središnjoj točki nije došlo do većega palatalnog suženja (koje bi uzrokovalo pad u F1), već da artikulatori neometano klize iz položaja jednoga vokala u drugi. Uz to, prosječne vrijednosti F1 dobivene u ovome istraživanju znatno su veće od vrijednosti koje donose Stevens (1999: 518) i Bakran (1999: 162). Stevens navodi da u engleskome prvi formant za palatalni kliznik iznosi 253 Hz, a Bakran tvrdi da u hrvatskome ovisi o okolnim vokalima i da se ostvaruje u rasponu od 250 do 450 Hz. U ovome istraživanju također se pokazala ovisnost F1 o okolnim vokalima, na način da se uz otvorenije vokale, koji i inače imaju viši F1, prvi formant kliznika ostvarivao nešto više, i obratno. No prosječene su vrijednosti u ovome istraživanju ipak više: najniži prosječni F1 iznosio je 402 Hz u riječi Marijo, a najviši prosječni F1 iznosio je 745 Hz u riječi Andrea. Rezultati su pokazali da vrijednosti drugoga formanta također ne sugeriraju postojanje akustičkih korelata za glas [i] u intervokalskoj poziciji. Umjesto predviđenoga izdizanja F2, rezultati su pokazali također postupan prijelaz iz jednoga vokala u drugi, bez vrijednosti izvan raspona F2 za okolne vokale (usp. Sliku 9). Ni F3 i F4 nisu svojim karakteristikama sugerirali predviđeno ostvarenje glasa [i]. F3 donekle prati oblik F2 i pokazuje ponešto veću širinu formanata od F2 i F4 (usp. Tablicu 4), ali se ne približava mnogo drugom formantu i ne pokazuje karakterističan pad u intenzitetu. Četvrti formant ostvaren je s više intenziteta od F3 i manjom formantskom širinom, ali su razlike manje no što je očekivano za glas [i].

Dobivene rezultate moglo bi se objasniti teorijom naznačenom u Pristupu akustičkoj analizi intervokalskoga J, a to je da u spontanom govoru dolazi do veće redukcije intervokalskoga J, koja podrazumijeva odsutnost akustičkih obilježja glasa [i ] i samim time neostvarivanje ijednoga glasa između dvaju vokala. Bakran (1996: 159–161) prikazuje spektrograme na kojima se jasno vide akustički korelati intervokalskoga glasa [i] – pad u prvome formantu, izdizanje drugoga formanta, smanjena zvučna energija. Kada se riječi izgovaraju same za sebe i sa sviješću o izgovoru glasa [i], takvi se akustički korelati doista i javljaju (usp. Sliku 2). Ali rezultati u ovome istraživanju pokazuju da to nije slučaj u spontanome govoru, u kojemu govornik teži ekonomičnosti pa samim time poseže i za redukcijom. Stoga bi se moglo reći da intervokalsko J postoji u onoj mjeri u kojoj govornik želi da ono postoji (usp. Slike 2–4 i popratnu raspravu). Tome u prilog govori i činjenica da, iako prevladava reducirani izgovor, postoji ipak nekoliko izoliranih slučajeva u kojima ispitanici nisu reducirali intervokalsko J pa se vide njegova akustička


obilježja (v. u Prilogu Sliku 12 za primjer spektrograma nereduciranoga intervokalskoga J), ali ovo istraživanje pokazuje da takav izgovor ne prevladava u hrvatskome govoru.

Drugi cilj istraživanja bio je ustanoviti postoje li kvantitativne akustičke razlike između dvaju intervokalskih ostvarenja. Statistička obrada izvršena na podatcima pokazuje da ne postoji statistički značajna razlika ni u trajanju (usp. Tablicu 3), ni u vrijednostima prvoga i drugoga formanta između intervokalskoga J od fonema /j/ i od nefonema. Odsutnost statistički značajne razlike između vrijednosti širina formanata za intervokalska ostvarenja iz dvaju različitih izvora također ide u prilog hipotezi da postoji jedno intervokalsko [i ], neovisno o izvoru iz kojega proizlazi. Usprkos tome valja istaknuti da postoji tendencija da intervokalski segmenti koji proizlaze iz fonema /j/ imaju dulje relativno trajanje od segmenata iz nefonema. Nadalje, riječi u kojima se javlja fonem /j/ u 90% slučajeva imaju manje prosječne vrijednosti F1 u početnoj segmentacijskoj točki. Budući da početna segmentacijska točka određuje krajnje stabilno stanje prethodnoga vokala, valja razmotriti i mogućnost koartikulacijskoga utjecaja palatalnoga kliznika na F1 prethodnoga vokala. Takav bi se utjecaj mogao objasniti jednom od koartikulacijskih teorija. Smanjenje F1 prethodnoga vokala u anticipaciji palatalnoga kliznika značilo bi da se tijekom izgovora prethodnoga vokala počinje ostvarivati i artikulacijska gesta karakteristična za palatalni kliznik, a takva gesta podrazumijeva sužavanje govornoga prolaza u mediopalatalnoj zoni i samim time snižavanje F1 (Recasens, 1990: 274). Preklapanje govornih gesta i njihova diskretna vremenska organizacija temeljne su ideje koprodukcijske teorije (Farnetani i Recasens, 2013: 335). U sklopu ove teorije nastao je model stupnja artikulacijske ograničenosti (engl. degree of articulatory constraint model), koji koartikulaciju tumači kao mogućnost da govorni prolaz simultano bude pod utjecajem više od jedne artikulacijske geste (Recasens i sur., 1997). Glavna je ideja ovoga modela da je smjer koartikulacije određen artikulacijskim zahtjevima nametnutim leđima jezika tijekom izgovora vokala i konsonanata. Prema tome, najmanje su ograničeni oni glasovi pri čijoj su artikulaciji leđa jezika najmanje angažirana. Središnji vokal [ə] ne zahtijeva podizanje leđa jezika uopće, stoga je on najmanje ograničen, dok tvrdonepčani i prednjotvrdonepčani glasovi u velikoj mjeri pomiču leđa jezika unaprijed i prema gore, stoga su oni vrlo ograničeni. Glasovi koji imaju visok stupanj artikulacijske ograničenosti (angažiranosti leđa jezika) istodobno su otporni na koartikulacijske učinke drugih glasova i vrše velik koartikulacijski pritisak na okolne glasove,

GOVOR 30 (2013), 2 145

posebno one s manjom uključenošću leđa jezika (Farnetani i Recasens, 2013: 340). Palatalni kliznik [i] pri artikulaciji ima veću uključenost leđa jezika od okolnih vokala, stoga na njih vrši koartikulacijski pritisak. Slučaj smanjenja F1 u izrazima s fonemom /j/ može se objasniti modelom stupnja artikulacijske ograničenosti, a time se objašnjava i odsutnost smanjenja F1 u središtu intervokalskoga segmenta:

U riječima u kojima se intervokalsko J javlja iz fonema /j/ na razini izvedbenoga plana dolazi do kognitivne anticipacije toga fonema te se tijekom artikulacije prethodnoga vokala uključuje artikulacijska gesta karakteristična za fonem /j/. Budući da ta nova gesta podrazumijeva veće palatalno suženje i samim time veću uključenost leđa jezika, do smanjenja prvoga formanta dolazi tijekom artikulacije prethodnoga vokala, a ne u središtu intervokalskoga segmenta. Kad u fonološkoj predodžbi ne postoji fonem /j/, spomenuta se artikulacijska gesta ne uključuje te ne dolazi do smanjenja F1 u prethodnome vokalu.

Rezultati su, dakle, pokazali kako je jedina, ali ujedno i ključna razlika između dvaju intervokalskih ostvarenja koartikulacijski pritisak fonema /j/ na prethodni vokal, dok se iz akustičkih obilježja iz središta intervokalskih segmenata ne razaznaje značajna razlika.

7. ZAKLJUČAK

Akustičko istraživanje intervokalskoga J u hrvatskome govoru započeto je u ovome radu općenitim teorijskim i praktičnih opažanjima, a zaključeno je specifičnim eksperimentalnim podatcima. Razmatranjem intervokalskoga ostvarenja fonema /j/ pokazalo se kako se alofon fonema /j/ – glas [i ] – podudara s glasom koji nastaje između dvaju vokala od kojih je barem jedan prednji, ali njihova istost ili različitost do sada nije bila eksperimentalno utvrđena. Iz toga je proizašao temeljni istraživački problem: utvrđivanje kvantitativne razlike između tih dvaju ostvarenja. Taj se problem nastojao razriješiti eksperimentalnom akustičkom analizom. Kao hipoteze istraživanja postavile su se tvrdnje da iz fonema /j/ u intervokalskoj poziciji (uz [i] ili [e]) nastaje glas [i] te da takav isti glas proizlazi iz nefonema u istoj intervokalskoj okolini. Rezultati su pokazali da spontani hrvatski govor teži reduciranju intervokalskoga J do te mjere da se ne mogu razabrati tipična akustička obilježja toga glasa (ponajprije snižavanje F1 s obzirom na okolne vokale te smanjenje zvučnoga intenziteta između F1 i F2). Drugi dio rezultata pokazao je potpunu statističku nerazličitost tih dvaju tipova intervokalskoga J. Međutim, jedan akustički


parametar – vrijednost prvoga formanta u krajnjoj stabilnoj točki prethodnoga vokala – pokazao je da postoji anticipacija fonema /j/, što uzrokuje uključivanje artikulacijske geste karakteristične za palatalni kliznik tijekom izgovora prethodnoga vokala. Uprkos tome što su akustička obilježja glasa [i ] proizišloga iz fonema /j/ reducirana, taj fonem utječe na prethodni vokal i time potvrđuje svoju prisutnost na razini govornoga planiranja. Takav je koartikulacijski pritisak intervokalskoga J koji proizlazi iz fonema /j/ na prethodni vokal, a koji je opisan u sklopu Recasensova modela stupnja artikulacijske ograničenosti, ključna razlika naspram intervokalskoga J iz nefonema.

Akustička svojstva intervokalskoga J bila su do sada relativno slabo istražena u hrvatskome govoru. Bakranov (1996) opis i Škarićeva (1991, 2008) istraživanja stvorili su kvalitetne temelje za daljnja (akustička) istraživanja u sklopu ove teme, no ta se istraživanja tiču glasa [j] kao takvoga, bez posebnoga isticanja problematike intervokalskoga J. Osim kvalitativnih akustičkih opisa kakve pružaju Škarić (1991: 191) i Barić i suradnici (2003: 45–48), eksperimentalnih akustičkih istraživanja hrvatskoga intervokalskoga J do sada nije bilo. Stoga smatramo da je glavni doprinos ovoga rada činjenica da hrvatsko intervokalsko J ovim radom dobiva jedan od prvih temeljitih akustičkih opisa. Također, ovim su se radom otvorile zanimljive (ko)artikulacijske implikacije, koje sugeriraju suptilne (ali bitne) razlike između dvaju intervokalskih ostvarenja na razini planiranja govora.

Iako je ovaj rad težio biti temeljit, ni u kojem slučaju nije iscrpio sve mogućnosti opisa intervokalskoga J. Daljnja istraživanja ovoga problematičnog govornog elementa trebala bi uključiti detaljnu artikulacijsku analizu, kako bi se akustički podatci mogli korelirati s artikulacijskima. Takav bi opis mogao potvrditi ili opovrgnuti koartikulacijsko tumačenje razlika u dvjema vrstama glasova [i ]. Budući da je u samoj artikulacijskoj naravi palatalnog kliznika upravo pomicanje leđa jezika, a u ovome radu je, između ostaloga, taj glas opisan i prema koartikulacijskom modelu koji uključuje pomicanje leđa jezika, vrlo zanimljiv pristup bila bi ultrazvučna eksperimentalna metoda istraživanja intervokalskoga J. Liker i suradnici (2008) pokazali su kako je ultrazvučna metoda, koja je u hrvatskoj fonetici relativno nova, primjeren način istraživanja koartikulacijskih utjecaja glasova s angažiranim leđima jezika na okolne vokale. Osim ultrazvučne metode i daljnji perceptivni eksperimenti, posebno oni koji se usredotočuju na pojavu redukcije intervokalskoga J u spontanome govoru, bili bi veoma korisni.

GOVOR 30 (2013), 2 147

REFERENCIJE

Babić, Z. (1988–1989). Slogovna struktura hrvatskoga književnog jezika. Jezik 36, 3: 65–71, 4: 123–128, 5: 133–146.

Bakran, J. (1996). Zvučna slika hrvatskoga govora. Zagreb: Ibis grafika. Barić, E., Lončarić, M., Malić, D., Pavešić, S., Peti, M., Zečević, V., Znika, M.

(2003). Hrvatska gramatika. Zagreb: Školska knjiga. Boersma, P., Weenink, D. (2013). Praat: Doing phonetics by computer (Version

5.3.55) [Računalni program]. Preuzeto u lipnju 2013. sa stranice http://www.praat.org/.

Brozović, D. (1991). Fonologija hrvatskoga književnog jezika. U S. Babić, D. Brozović, M. Moguš, S. Pavešić, I. Škarić, S. Težak (ur.), Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika. Nacrti za gramatiku, 379–452. Zagreb: HAZU – Nakladni zavod Globus.

Brozović, D. (2007). Fonologija hrvatskoga standardnog jezika. U S. Babić, D. Brozović, S. Pavešić, I. Škarić, S. Težak (ur.), Glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika, 161–260. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Catford, J. C. (1988). A Practical Introduction to Phonetics. Oxford: Clarendon Press. Clements, G. N., Keyser, S. J. (1983). CV Phonology: A Generative Theory of the

Syllable. Cambridge: MIT Press. Fant, G. (1960). Acoustic Theory of Speech Production. The Hague: Mouton. Fant, G. (1968). Analysis and synthesis of speech processes. U B. Malmberg (ur.),

Manual of Phonetics, 173–277. Amsterdam: North-Holland Publishing Company.

Farnetani, E., Recasens, D. (2013). Coarticulation and connected speech processes. U W. J. Hardcastle, J. Laver, F. E. Gibbon (ur.), The Handbook of Phonetic Sciences, 316–351. Oxford: Wiley-Blackwell.

Harrington, J. (2013). Acoustic phonetics. U W. J. Hardcastle, J. Laver, F. E. Gibbon (ur.), The Handbook of Phonetic Sciences, 81–128. Oxford: Wiley-Blackwell.

Hunt, E. H. (2009). Acoustic Characterization of the Glides /j/ and /w/ in American English. Doktorski rad. MIT Press.

Jelaska, Z. (2004). Fonološki opisi hrvatskoga jezika. Glasovi, slogovi, naglasci. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.


Kent, R. D., Read, C. (2002). Acoustic Analysis of Speech. Drugo izdanje. Singular: Thomson Learning.

Ladefoged, P. (1971). Elements of Acoustic Phonetics. Chicago: University of Chicago Press.

Ladefoged, P. (1993). A Course in Phonetics. Treće izdanje. New York: Harcourt Brace College Publishers.

Ladefoged, P., Maddieson, I. (1996). The Sounds of the World’s Languages. Oxford – Cambridge: Blackwell Publishers.

Lass, R. (1998). Phonology. An Introduction to Basic Concepts. Cambridge: Cambridge University Press.

Laver, J. (1994). Principles of Phonetics. Cambridge: Cambridge University Press. Lehiste, I., Peterson, G. E. (1961). Transitions, glides, and diphthongs. Journal of

the Acoustical Society of America 33, 3, 268–277. Liker, M., Horga, D., Šafarić, I. (2008). Koartikulacijski pritisak i koartikulacijski

otpor: ultrazvučno istraživanje. Govor 25, 2, 171–188. Malmberg, B. (1974). Fonetika. Sarajevo: IP Svjetlost i OOUR Zavod za udžbenike. Muljačić, Ž. (1972). Opća fonologija i fonologija suvremenoga talijanskog jezika. Drugo

izdanje. Zagreb: Školska knjiga. Padgett, J. (2008). Glides, vowels, and features. Lingua 118, 1937–1955. Petz, B. (2007). Osnovne statističke metode za nematematičare. Šesto izdanje.

Jastrebarsko: Naklada Slap. Recasens, D. (1990). The articulatory characteristics of palatal consonants. Journal of

Phonetics 18, 267–280. Recasens, D., Pallares, M. D., Fontdevila, J. (1997). A model of lingual

coarticulation based on articulatory constraints. Journal of the Acoustical Society of America 102, 1, 544–561.

Selkirk, E. (1982). Syllables. U H. v. d. Hulst, N. Smith (ur.), The Structure of Phonological Representations, 337–383. Dordrecht: Foris.

Selkirk, E. (1984). On the major class features and syllable theory. U M. Aronoff, R. T. Oehrle (ur.), Language Sound Structures, 107–136. Cambridge: MIT Press.

Shadle, C. H. (2006). Acoustic phonetics. U K. Brown (ur.), Encyclopedia of Language and Linguistics, 442–460. Philadelphia: Elsevier.

Stevens, K. N. (1999). Acoustic Phonetics. Cambridge: MIT Press. Škarić, I. (1991). Fonetika hrvatskoga književnog jezika. U S. Babić, D. Brozović,

M. Moguš, S. Pavešić, I. Škarić, S. Težak (ur.), Povijesni pregled, glasovi i oblici

GOVOR 30 (2013), 2 149

hrvatskoga književnog jezika. Nacrti za gramatiku, 61–376. Zagreb: HAZU – Nakladni zavod Globus.

Škarić, I. (2007). Fonetika hrvatskoga književnoga jezika. U S. Babić, D. Brozović, S. Pavešić, I. Škarić, S. Težak (ur.), Glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika, 17–160. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Škarić, I. (2008). Hrvatski govorili! Zagreb: Školska knjiga. Zsiga, E. C. (2013). The Sounds of Language. An Introduction to Phonetics and

Phonology. Oxford: Wiley-Blackwell.


PRILOG / APPENDIX

Prilog 1: Tekstovi koji su rabljeni u eksperimentu

Tekst 1: Riječi sa [i] prema Ø

Doista nije Dario kriv što naljepnice nisu htjele prianjati uza zid. Gleda ih, ali ne razumije. Andrea mu je pokušala objasniti da su to koenzimi u pitanju: jednostavno, ne da im se. No Mario nije vidio nikakav smisao u tome. Štoviše, on je razmišljao isključivo o jučerašnjoj utakmici. Još mu nije jasno kako Mia nije uspjela poentirati niti s pola metra.

Tekst 2: Riječi sa [i] prema /j/

Neki pojedinci i dalje smatraju da nije u redu dojiti u javnosti. Marijo je oduvijek imao neku rezervu prema tome, čak i kad je njegova Mija to činila prije mnogo godina. Jednom su joj čak i zaprijetili da će ju prijaviti. Sasvim drukčija je stvar u prirodi. Lavovi to rade stalno, ali njih je opasno promatrati. "Gledaj ih ravno u oči, ali ne daj im da pomisle da te obuzeo strah", savjetovala mu je Andreja. Ali Darijo ionako neće tako skoro ići promatrati lavove. Mala je vjerojatnost da će put u Afriku uskoro pojeftiniti.

Prilog 2: Primjer spektrograma nereduciranoga intervokalskoga J

(ispitanik 3)

Slika 12. Ispitanik 3 izgovara nereducirano intervokalsko J u riječi Marijo Figure 12. Participant 3 pronounces an unreduced intervocalic J in the word

Marijo

GOVOR 30 (2013), 2

151

Veno Volenec [email protected]

Zagreb, Croatia

Acoustic analysis of the intervocalic J in Croatian

speech

Summary

The allophone of the phoneme /j/ – the phone [i ] that occurs in the intervocalic position

adjacent to a front vowel – coincides with the phone [i ] that emerges from a non-phoneme

between two vowels (of which at least one is a front vowel). The sameness of those two

phones, however, is questionable and their possible differences have not been thoroughly

explored in Croatian phonetics, especially not experimentally. Determining the quantitative

differences between those two phones is therefore the fundamental research problem, which

was to be resolved with an experimental acoustic analysis. The hypotheses of the experiment

were that the phone [i ] is realized from the phoneme /j/ in intervocalic position (adjacent to

[e] or [i]) and that the same phone emerges from a non-phoneme in the same intervocalic

environment. The results have showed that in spontaneous Croatian speech there is a strong

tendency towards complete acoustic (and possibly articulatory) reduction of the intervocalic

J. The second part of the results showed a complete statistical sameness of these two types of

the intervocalic J. The value of the first formant in the final stable point of the preceding

vowel, however, showed that there is a cognitive anticipation of the phoneme /j/, which

triggers the articulatory gesture of the palatal glide during the articulation of the preceding

vowel. Despite the fact that the acoustic characteristics of the (allo)phone [i ] (from the

phoneme /j/) have been completely reduced, the phoneme /j/ nonetheless influences the

preceding vowel, thus confirming its presence at the level of speech planning. Such

coarticulatory pressure of the intervocalic J from the phoneme /j/ on the preceding vowel was

described by Recasens’ degree of articulatory constraint model and is the key characteristic

that discriminates those two phones.

Key words: Croatian speech, acoustic phonetics, intervocalic J, palatal glide

GOVOR 30 (2013), 2 153

Pregledni rad Rukopis primljen 21. 6. 2013.


Gabrijela Kišiček [email protected]

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Hrvatska

Vizualna retorika

(Istraživanja retorike u 21. stoljeću)

Sažetak

Rad daje pregled relevantnih radova koji se krajem 20. i početkom 21. stoljeća bave pitanjem

vizualne argumentacije, odnosno vizualne retorike. Teoretičari argumentacije i retoričari ne

slažu se u potpunosti oko mogućnosti postojanja vizualne argumentacije te važnosti

vizualnoga u procesu uvjeravanja. Sve je veći broj autora koji smatraju kako se slikama

(fotografijama, crtežima, karikaturama, plakatima...) može argumentirati određena tvrdnja i

kako se rekonstrukcijom vizualnoga ta argumentacija može evaluirati. S druge strane,

postoje i autori koji upravo zbog potrebe verbalne rekonstrukcije vizualnoga ističu kako

vizualna argumentacija ne postoji. Moguće je, smatraju, vizualnim elementima priznati

doprinos persuazivnoj snazi diskursa, ali nikako ih se ne može smatrati argumentima.

Rasprava o tome još uvijek traje i nema konačnih zaključaka. Međutim, ono s čime se svi

slažu jest da je vrlo važno posvetiti više pozornosti vizualnim elementima u retorici, odnosno

njihovoj važnosti u uvjeravanju i argumentaciji.

Ključne riječi: argumentacija, uvjeravanje, retorika, slike

G. Kišiček: Vizualna retorika (Istraživanja retorike u 21. stoljeću) 153-169 154

1. UVOD

U predgovoru knjige Definig Visual Rhetorics urednici A. Ch. Hill i M. Helmers (2004: 1) pišu: "Posljednjih godina primjetan je velik zaokret u području retorike, interes istraživanja velikoga broja retoričara usmjeren je na vizualne objekte i općenito prirodu vizualnoga u retoričkom procesu. Naziv vizualna retorika sve se češće pojavljuje u člancima, priručnicima, knjigama, a posebice izlaganjima na konferencijama".

Retorička istraživanja 21. stoljeća obilježena su, dakle, velikim interesom za analizu i evaluaciju persuazivne snage vizualnih elemenata u retorici, interesom za načine uvjeravanja u oglašavanju, postojanjem vizualnih argumenata i njihovim tumačenjem. Razvoj tehnologija i novih medija omogućuje govornicima korištenje čitavog spektra pomoćnih sadržaja u procesu argumentacije. No, mogu li slike uistinu biti argumenti pitanje je kojim se danas bave brojni autori i koje još uvijek nije dobilo jasan odgovor. Neslaganja među stručnjacima postoje i u tome može li se stav govornika izreći putem slike, može li se taj stav argumentirati, koja je uopće važnost vizualnoga u retorici, kakav je i koliki utjecaj vizualnoga na ponašanje primatelja, na njegove stavove, vrijednosti i vjerovanja. Bez obzira na to što neki problemi još čekaju rješenja i neka pitanja čekaju odgovore, korištenje slika u javnoj komunikaciji sve je prisutnije te svakako zahtijeva pozornost onih koji se javnom komunikacijom bave.

2. ODNOS RETORIKE, ARGUMENTACIJE I UVJERAVANJA TE

POZICIJA VIZUALNOGA

Da bi se u potpunosti razumjela pozicija vizualnoga u retorici, potrebno je prije svega odrediti odnos retorike, argumentacije i uvjeravanja. Upravo je nejasna granica između tih triju područja najčešće bila uzrokom nerazumijevanja pa time i neprihvaćanja vizualnoga u retorici, a posebice u argumentacijskoj teoriji.

Aristotel (1991: 36) retoriku definira kao "sposobnost pronalaženja uvjerljivog u svakoj danoj stvari ili pojavi". Već je iz te definicije očito da je retorika povezana s uvjeravanjem. Međutim, potrebno je naglasiti kako nije svako uvjeravanje retorika, ali i kako nije svaka komunikacija retorika. Važnost vizualnih elemenata u ljudskoj komunikaciji je nedvojbena (osobito u neverbalnoj komunikaciji), međutim, koja je funkcija vizualnoga u procesu uvjeravanja pa i argumentiranja, tema je ovoga rada. Dakle, Aristotelova definicija uključuje namjeru da se uvjerava, što znači da ako je

GOVOR 30 (2013), 2 155

uvjeravanje nenamjerno, tada se ne radi o retorici. Svaka retorika jest uvjeravanje, ali nije svako uvjeravanje retorika. Slično govori i O’Keefe (2002: 5) koji uvjeravanje definira kao: "Namjeran način djelovanja na mentalno stanje sugovornika ili publike putem komunikacije u uvjetima u kojima onaj kojega se uvjerava ima slobodnu volju". Također, valja naglasiti i razliku uvjeravanja i argumentacije jer nije nužno da se uvjeravanje provodi korištenjem argumenata. Različiti su načini uvjeravanja, a argumentacija je samo jedan od njih. O’Keefe (1982: 17) argumentaciju definira kao: "Komunikacijski proces lingvistički objašnjive tvrdnje koju potkrjepljuje jedan ili više lingvistički objašnjivih razloga" dok pod uvjeravanjem podrazumijeva "strateško umijeće komuniciranja kojim se utječe na 'mentalno stanje' osobe, a koje može uključivati i emocije, stavove, vjerovanja." Time postaje jasno da se uvjeravanje razlikuje od onoga što se tradicionalno podrazumijeva kao argument koji sadržava premise i zaključak ili Toulminovom terminologijom (1969) tvrdnju, temelj i kopču.

Blair (1996: 37) objašnjava razliku argumentacije i uvjeravanja na sljedeći način: "Argumentacija je vrsta uvjeravanja, ali nije jedini način kojim se može uvjeravati. Cilj argumentacije jest da osigura prijenos informacije od pošiljatelja do primatelja. Uvjeravanje s druge strane, ne samo da nastoji prenijeti informacije, već nastoji djelovati na vjerovanja, emocije, potaknuti na akciju."

Isticanjem razlike između uvjeravanja i argumentiranja, Blair (1996: 23) nastoji ukazati kako slike mogu imati persuazivnu snagu, ali to ne znači da su argumenti: "Još od Aristotela argumentacija se podrazumijeva kao dominantno, ako ne i isključivo verbalna aktivnost. Nesumnjivo je da slike mogu snažno djelovati na vjerovanja i stavove publike, katkada i mnogo snažnije od izgovorene riječi. Međutim, iz te činjenice ne slijedi da su slike nužno argumenti".

Uvažavajući razliku između uvjeravanja i argumentiranja, Groarke (1996: 105) ističe da se tradicionalno poimanje argumenta mora proširiti uzimajući u obzir postojanje vizualnih argumenata koji su predstavljeni neverbalnim sredstvima – slikama, fotografijama, skicama... Smatra da takvo proširivanje tradicionalnoga koncepta argumentacije ojačava sposobnost neformalne logike da objasni i procijeni procese zaključivanja u svakodnevnom diskursu. Ističe da vizualni argumenti mogu sadržavati strukturu premisa-zaključak koji odgovara standardnoj formi argumentacijske analize, a na kritike odgovara: "Česta primjedba kako u vizualnoj argumentaciji prevladava uvjeravanje i zabavljanje nad logikom (i logičkom analizom) pokazuje zapravo nedostatak znanja u primjeni logičke analize na


vizualni kontekst. I predstavlja problem onoga tko analizira, a ne samih vizualnih argumenata."

Postojanje vizualne retorike i njezine uvjeravačke snage tema je rada Foss (2005: 144) koja govori o tri ključne karakteristike koje vizualni elementi moraju imati da bi se govorilo o njihovu retoričkom karakteru: "simbolička akcija, ljudska intervencija i prisutnost publike s kojom se komunicira." Akcija je prisutna u slici ako se izdiže nad time da predstavlja samo znak, a simbolična je ako je indirektno povezana s onim na što se referira. Nadalje, ljudska intervencija odnosi se na svjesnu odluku da se komunicira koristeći simbole, dok je prisutnost publike važna s obzirom na to da retorika podrazumijeva prijenos informacije s pošiljatelja na primatelja. Ono što daje retoričku perspektivu jest da se određene slike "oslanjaju na retoričku, a ne estetsku reakciju na sliku". Dakle, u tom slučaju, tvrdi, emocionalni učinak nije primarni, već je korištenje slike u funkciji retoričkog učinka na publiku.

Van den Broek i suradnici (2012) govore kako vizualnu retoriku zanima snaga slika i mehanizama koji se koriste kako bi se postigla veća uvjerljivost. Primjeri slika ljudi oboljelih od raka usta nisu neutralne, informativne slike, već uvjerljiv način s porukom – prestanite pušiti. Snaga vizualnoga objašnjava se referirajući se na sredstva uvjeravanja klasične retorike: etos, patos i logos. Etos koji predstavlja kredibilitet govornika ili institucije, a može biti izražen slikom. Brojni su načini koje osoba može koristiti da poveća kredibilitet putem slike. Institucije, udruge ili organizacije često koriste slike poznatih osoba kako bi pojačale svoj etos – povezanost s poznatom, vjerodostojnom osobom potkrjepa je njihovoj vjerodostojnosti. Također, vizualni elementi pridonose djelovanju na emocije publike, odnosno uvjeravanju putem patosa. Na pitanje, može li slika djelovati na emocije i tako pridonijeti uvjerljivosti, odgovor je potvrdan. Humanitarne organizacije, primjerice, često se koriste slikama kako bi djelovale na emocije i uvjerile nas da doniramo novac za zaštitu životinja, zaštitu prava djece iskorištavane za rad, da osvijestimo važnost očuvanja okoliša, da se uključimo u borbu protiv nasilja nad ženama itd. Nadalje, logos koji se tradicionalno povezuje s racionalnom argumentacijom također može djelovati putem slika. Fotografije i ilustracije mogu biti snažni argumenti zbog svoje snage evociranja i osjećaja realnoga koje stvaraju, predstavljaju činjeničnu situaciju, primjerice, slika demonstracija koje su okupile stotine ljudi. Nadalje, slike služe kao dokazi (slike nadzornih kamera u sudskim procesima...). Osim fotografija, vrlo su uvjerljive različite forme dijagrama, grafikona, crteža itd. koje se često koriste u argumentaciji znanstvenoga diskursa.

GOVOR 30 (2013), 2 157

3. VIZUALNA RETORIKA U JAVNOJ KOMUNIKACIJI

Najčešća primjena vizualne retorike jest u medijima, posebice u oglašavanju.

Reklamiranje proizvoda, propagiranje određenih oblika ponašanja (primjerice,

antipušačka kampanja) vrlo se često koristi slikama kako bi se djelovalo uvjerljivo,

privuklo pozornost i utjecalo na promjene vrijednosti i stavova, a u reklamnim

kampanjama i kako bi se uvjerilo publiku da kupi određeni proizvod. Brojni su se

autori bavili analiziranjem retoričkog sadržaja reklama. Scott (1994) svojim radom

nastoji ukazati na važnost retorike u marketingu te zagovara razvoj teorije vizualne

retorike. Smatra da slike nisu samo analogije vizualne percepcije, već su simbolički

produkti konstruirani na temelju konvencija određene kulture. Naravno, ističe, ne

posjeduje svaka reklama retorički sadržaj. Scott (1994: 253) piše: "Ako reklamu

gledamo kao oblik retorike, vizualne komponente u njoj moraju imati određene

karakteristike. Prvo, vizualni elementi moraju moći predstavljati koncepte,

apstrakcije, akciju, metaforu... tako da mogu poslužiti u stvaranju kompleksnoga

argumenta. Nadalje, mora postojati sposobnost da se slijedi argumentacija kroz

raspoređivanje vizualnih elemenata." Najčešći oblik argumentiranja karakterističan

za oglašavanje i marketing općenito jest trop. "Uloga tropa je da se tvrdnja predstavi

na novi, drugačiji način, tako da publika poznatu stvar sagleda s neočekivane

perspektive. Korištenje tropa pridonosi na neki način probijanju ustaljenih načina

razmišljanja, dosade pa i otporu da se nešto prihvati. Upravo su tropi prikladni za

oglašavanje i marketing u kojima često dolazi do ponavljanja, pretrpanosti

informacijama, a publika je često nezainteresirana." Sličnim se pitanjem bavi i

Kjeldsen (2012) analizirajući kako u reklamama tropi i retoričke figure pridonose

vizualnoj argumentaciji. Baveći se posebno metaforom kao vizualnim argumentom

u političkoj kampanji u Danskoj, Kjeldsen (2000: 309) razlaže svoj pristup analizi

vizualne retorike: "Kako bi se pravilno razumio retorički sadržaj reklame te retoričko

značenje vizualnih elemenata, potreban je jasan i razrađen retorički pristup". Prema

Kjeldsenu, retorička analiza vizualnoga sadržaja reklame trebala bi uključivati četiri

ključna mjesta: određenje retoričke situacije koja podrazumijeva poznavanje općih i

specifičnih okolnosti; uočavanje uvjeravačkih elemenata u diskursu, uočavanje

strategija i oblika uvjeravanja te procjenu retoričkog diskursa kao cjeline.


Van den Hoven (2012: 384) u svome radu nastoji provesti retoričku analizu multimodalnoga internetskog diskursa koja prema njemu podrazumijeva utvrđivanje odnosa triju aspekata:

1. analiza određene situacije u kojoj diskurs nastoji ispuniti retoričku funkciju – koristeći terminologiju antičke Grčke to bi bio kairos ili latinski occasio

2. analiza publike kojoj je usmjeren diskurs 3. analiza forme diskursa, način na koji je diskurs strukturiran, dizajniran,

"dekoriran" kako bi ispunio retoričku funkciju. Dakle, govoreći o vizualnoj retorici i njezinoj analizi govorimo o različitim

diskursima, vrlo često multimodalnima, kao što je primjerice, internetski diskurs u kojem je publika često suočena s pokretnim slikama, dijalozima, govorom, glazbom, grafikonima, umetnutim tekstovima... što rezultira gotovo pa polifonijom. Upravo to uvjetuje korištenje specifičnih instrumenata analize.

Za razliku od Van den Hovena i Kjeldsena koji osmišljavaju nove pristupe analizi argumentacije, Ripley (2008) u svom radu provjerava mogu li se tradicionalne metode analize verbalne argumentacije primijeniti i u vizualnoj argumentaciji osobito u reklamama. Na primjeru reklame za keramičke pločice (engl. Artistic Tiles) primjenjuje analizu tradicionalne formalne logike, nadalje, argumentaciju analizira prema teoriji argumentacijskih pogrešaka neformalne logike, zatim prema Toulminovom modelu te na kraju prema pragmadijalektičkom modelu argumentacije. Ripley (2008: 518) zaključuje: "Ne želim reći da samo zato što se neka reklama može uklopiti u postojeće argumentacijske modele da je baš svaka reklama zbog toga argument. No, na temelju primjera dominantno vizualne reklame s vrlo malo riječi pokazala sam kako ona može funkcionirati kao dio područja argumentacije i to od tradicionalnog Aristotelovog poimanja argumentacije pa sve do suvremenoga pristupa argumentaciji koji zastupaju teoretičari argumentacije iz Amsterdama. Uvjerena sam kako reklama zaista može biti argument."

Ipak, od uvođenja pojma vizualne argumentacije do njezine primjene na analizu oglašavanja i gotovo ravnopravnoga položaja verbalnoj argumentaciji, prethodile su brojne rasprave među teoretičarima argumentacije.

GOVOR 30 (2013), 2 159

4. VIZUALNA ARGUMENTACIJA – DA ILI NE?

Neki od autora (Blair, 1996; Fleming, 1996; Johnson, 2004) složit će se da slike mogu biti uvjerljive, osobito kada djeluju na emocije. No, smatraju kako ih se unatoč tome ne može smatrati argumentima. Groarke (1996) te Birdsell i Groarke (1996) iznose teoriju vizualne argumentacije objašnjavajući kako se radi o diskursu u kojem se umjesto verbalno izrečenih premisa i zaključka, argument iznosi putem slika i simbola. Groarke (1996: 105) objašnjava zašto je vizualnu argumentaciju potrebno razvijati i pokušava odgovoriti na primjedbe autora koji sumnjaju u postojanje vizualnoga argumenta: "Razlozi zbog kojih bi se trebao razviti koncept vizualne argumentacije prilično su jasni: vizualne komponente imaju središnju ulogu u pokušaju uvjeravanja, obrazlaganja, dokazivanja. One su posebno važne u svakodnevnom diskursu, primjerice časopisima, oglašavanju, filmu, televiziji, multimediji i na internetskim stranicama." Bez obzira na to prihvaćamo li slike kao argumente ili ne, nedvojbeno je da one mogu itekako utjecati na stvaranje javnoga mišljenja. Morello (1988), Jamieson (1992) i Birdsell (1995) na primjeru američke predsjedničke kampanje 1984, 1988. i 1992. analiziraju vizualne komponente u političkoj kampanji i zaključuju da je njihov utjecaj na javno mnijenje vrlo velik. Iako će se brojni teoretičari argumentacije složiti da utjecaj vizualnoga u javnoj komunikaciji postoji, uključivanje vizualne argumentacije u sferu neformalne logike i teorije argumentacije ne prolazi bez primjedaba. A jedna od njih jest velika razlika verbalnoga i vizualnoga modaliteta argumentacije. Nadalje, primjedbe se odnose i na emotivno djelovanje kroz slike te čestu dvosmislenost vizualnoga argumenta. Groarke (1996) ističe kako se zaboravlja da su i verbalno izrečeni argumenti ili tvrdnje često nejasni, dvosmisleni te izrečeni emotivnim jezikom (što je očito kad se prisjetimo svakodnevnih rasprava o pobačaju, nuklearnom ratu, pravima homoseksualaca...). Jedna od primjedaba jest i često povezivanje implicitnoga s vizualnim argumentima, odnosno postojanje "skrivenih" premisa i zaključaka. Međutim, pobornici vizualne argumentacije ističu kako su dvosmislenosti moguće i u verbalno izrečenoj argumentaciji. McMurtry (1988) tvrdi da su zapravo najvažniji verbalni argumenti – implicitni. Jedna od zamjerki konceptu vizualne argumentacije jest nedostatak metoda za procjenu i evaluaciju argumenata. Pitanje jest kako odrediti je li slika dobar ili loš, jak ili slab argument. Da bi se argumenti procijenili, potrebno ih je rekonstruirati, a budući da oni mogu sadržavati


tradicionalnu strukturu premisa-zaključak, smatra se kako se mogu procjenjivati i prema standardnim argumentacijskim kriterijima za procjenu.

Teorija vizualne argumentacije razvijala se godinama, a jedan od predvodnika je Groarke (2002: 140) koji razvija klasifikaciju naglašavajući kako nije svaka slika argument i da postoje tri različite kategorije koje se mogu povezati s argumentom:

1. slike koje samo prate verbalni argument i nemaju argumentativnu ili uvjeravajuću snagu

2. slike koje se nazivaju visual flags (zastave) čija je funkcija privući pozornost na argument

3. slike koje funkcioniraju kao pravi argumenti, koje su poput verbalnih argumenata i dio su komunikacije koja direktno pridonosi razmjeni argumenata. Desetak godina kasnije, u dopunjenom izdanju knjige Good Reasoning Matters!,

Groarke i Tindale (2013: 158) usavršavaju teoriju vizualne argumentacije te govore o četirima vrstama neverbalnih elemenata koje mogu imati ulogu u argumentacijskom procesu:

1. argumenacijske zastave (engl. argument flags) koje privlače pozornost na argument

2. neverbalne demonstracije (engl. non-verbal demonstrations) koje predstavljaju direktne dokaze za tvrdnju

3. simboli (engl. symbolic references) kao neverbalna sredstva koja upućuju na neku ideju, stvar ili čovjeka

4. metafore (engl. metaphors) koje figurativno pripisuju određene karakteristike predmetu metafore. Autori ističu kako u kompleksnim argumentacijskim situacijama sva četiri

elementa neverbalnoga značenja mogu biti korištena. A ponekad isti neverbalni element (primjerice glazba) može imati više argumentacijskih uloga.

Među protivnicima vizualne argumentacije ističu se Fleming (1996) i Johnson (2004) koji svojim radovima nastoje ukazati na strukturalne i sadržajne razlike između verbalne i vizualne argumentacije smatrajući da slikama nedostaju ključni elementi koji argument čine argumentom. Johnson (2004) ističe kako je važan način na koji argumenti vode do zaključka. Naime, strukturno oblikovanje vizualnog argumenta funkcionira drugačije od onog u pisanoj ili izgovorenoj riječi. Važna razlika između verbalnoga i vizualnoga jest da se jezik razvija linearno od početka do kraja. I da su upravo zbog toga što nemaju sintaktički red, slike uvelike

GOVOR 30 (2013), 2 161

ograničene u svojoj sposobnosti da izražavaju kompleksan argument. Slično je pisao i Fleming (1996: 14) koji kaže da slika može izraziti ideju, ali joj nedostaje mogućnost da ideju prezentira u argumentativnom diskursu. "Upravo zbog toga što su slike 'simultana cjelina umjesto niza dijelova' tvrdnje i razlozi se 'čitaju' drugačije nego struktura verbalnog argumenta."

Kjeldsen (2012: 239) svjestan razlika između verbalnoga i vizualnoga, smatra da je unatoč tome moguće govoriti o vizualnoj argumentaciji ističući kako argumentacija slikama nije jednostavno pretvaranje slika u verbalni oblik zaključivanja. "Naime, argumentacija slikama ne može se razumjeti kao jednostavno preoblikovanje vizualnih u verbalne propozicije. Postoji razlika između tih dvaju načina prezentacije. Slike imaju mogućnost jasnog, živoga prikazivanja dokaza (lat. evidentia), realnost i neposrednost u percepciji. Na slici se svi prikazani detalji percipiraju istodobno. (....) Ako želimo shvatiti retoriku i argumentaciju u oglašavanju moramo imati na umu kvalitetu slika: njihovu sposobnost prikazivanja 'dokaza', njihov potencijal u prikazivanju realnosti, njihovu trenutačnost te sposobnost semantičke 'kondenzacije'".

Treće područje rasprave o strukturalnim nedostacima tiče se pitanja mogu li se vizualni argumenti kritizirati na isti način kao verbalni, odnosno mogu li uopće biti predmetom rasprave. Bez mogućnosti da se argumente propituje, kritizira, da im se opire i oponira, argumenti ne mogu biti potpuni argumenti. I upravo je to problem vizualne argumentacije, smatra Blair (1996), ističući da su vizualni argumenti jednodimenzionalni jer mogu predstaviti samo jednu stranu argumentacije. Nedostaje im kapacitet da se na njih odgovori i da se rasprava nastavi. Na primjer, fotografija se može gledati kao umjetnička, ona koja djeluje na emocije, ali to ne znači da ima argumentativnu snagu. Ona je kao takva fiksirana za poimanje. Teško bismo se suprotstavili fotografu jer je to samo snimka jednog trenutka u vremenu.

O problemu pobijanja u vizualnoj argumentaciji pišu Lake i Pickering (1998) govoreći kako je ono moguće i u vizualnoj argumentaciji. Lake i Pickering (1998: 80) smatraju da vizualni argumenti mogu pobijati jedni druge iako se, strogo gledano, međusobno ne negiraju. Takvo se pobijanje može postići na tri načina:

1. raščlambom – vizualni argument se "razbija" na komponente, analizira se odnos među komponentama i slika se otvara mogućnostima diskurzivnoga, tradicionalnoga pobijanja argumentativnim sredstvima

2. supstitucijom – unutar šireg vizualnog okvira jedna se slika zamjenjuje drugom, suprotnoga polariteta


3. transformacijom – slika se rekontekstualizira unutar novog vizualnoga okvira. Autori ilustriraju navedene strategije pobijanja na primjeru tri filma koji

tematiziraju pobačaj i tako uvjerljivo pokazuju kako pobijanje u okviru vizualne argumentacije može postojati.

Osim strukturalnih nedostataka, kao problem vizualne argumentacije navodi se i prethodno spomenuta potencijalna dvosmislenost slika. Naime, bez obzira na to kako inteligentno bio sročen, argument je potpuno beskoristan ako ne postigne učinak na publiku. Dvosmislenost, nejasnoća i zbrka negativne su posljedice argumentacije. Upravo to autori poput Fleming i Johnsona vide kao ključan nedostatak vizualne argumentacije. Slike su proizvoljne, nejasne i dvosmislene. Birdsell i Groarke (2007) odbijaju takav prigovor tvrdeći da samo zato što su riječi direktne i konkretne ne znači da su uvijek objektivne i precizne. Pitanje koje je zapravo glavni razlog neslaganja jest može li se između verbalnoga i vizualnoga povući paralela. Groarke (1996) tu paralelu povlači smatrajući da ono što se u verbalnom argumentu postiže riječima (tvrdnjama i potkrjepama), u vizualnom se postiže slikama. Johnson (2004) se tome protivi tvrdeći da se vjerojatnije radi o fundamentalnoj asimetriji između verbalnih i vizualnih argumenata. Ako se slici uzme verbalni dio, a argument i dalje ostane argument, tek tada je riječ o vizualnom argumentu, tvrdi Johnson. Međutim, ako oduzimanjem teksta postane nejasno ima li uopće argumenta i koji bi on bio, tada vizualnog argumenta nema.

Sporno područje u raspravi o vizualnoj argumentaciji jest činjenica da slike kao argumenti nužno trebaju kontekst kako bi se argument razumio, a kontekst može sadržavati niz asocijacija. Birdsell i Groarke (1996) tvrde da svaki argument, verbalni ili vizualni treba kontekst da bi se razumio i smatrao relevantnim. Riječi same po sebi ne sadržavaju značenje i nisu argument, već veza određenih riječi, sintagmi i rečenica predstavlja argument kao cjelinu, a da bi se on razumio i procijenio, u obzir se mora uzeti kontekst. Interakcija između izraženih misli i kontekstualnih tragova stvara značenje. Imajući na umu važnost konteksta, mnogi smatraju da je nemoguće očekivati da slika sama po sebi, bez vanjskog konteksta predstavlja argument. Ali Birdsell i Groarke (1996: 5) upozoravaju kako je također "besmisleno izdvojiti riječi iz cjelokupne argumentacije osim ako nisu shvaćane kao odsječeni dijelovi cjelovitijih propozicija." Autori ističu kako se vizualnoj i verbalnoj argumentaciji pristupa na različite načine, iako za to nema potrebe. Kontekst je važan u svakoj argumentacijskoj situaciji neovisno o argumentacijskim sredstvima koja koristimo.

GOVOR 30 (2013), 2 163

Problematičnim područjem vizualne argumentacije smatra se i djelovanje slika na publiku, odnosno utjecaj emotivnoga u procesu uvjeravanja.

Birdsell i Groarke (2007: 108) ističu "značajne retoričke prednosti" koje ima vizualno nad verbalnim kada se djeluje na patos. Kada se publiku želi uvjeriti da je potrebno pomoći žrtvama rata ili donirati novac nekoj od dobrotvornih organizacija, najbolji način uvjeravanja jest slika. Pokazati razrušene domove, izgladnjelu djecu, posljedice rata ili nepogoda djelovat će snažnije od riječi. No, pitanje koje skeptici vizualne argumentacije postavljaju jest, jesu li takve emotivno snažne slike zapravo argumenti. Blair (1996: 37) govori o patosu pokušavajući odgovoriti gdje je točno argument i utvrditi razliku između argumentiranog i neargumentiranog uvjeravanja, a razliku pokušava slikovito objasniti: "kada vizualna komunikacija dovodi do promjene naših stavova poput 'bljeska svjetla', dogodilo se uvjeravanje. Kada sami dođemo do zaključka zašto je bolje pritisnuti jedan gumb, a ne drugi, dogodila se argumentacija."

Zbog brojnih razlika, strukturalnih i sadržajnih između verbalnoga i vizualnoga načina izricanja argumenata, rasprava još nije završena. Johnson (2004: 9) smatra da "ako se sve (ili skoro sve) počne smatrati argumentom, tada će se izgubiti mogućnost da se međusobno razlikuju poruke kojima se komunicira. Ako je sve argument, onda zapravo ništa nije argument."

Može se zaključiti kako je glavni problem prihvaćanja vizualne argumentacije sadržan u tradicionalnom poimanju argumentacije, nevoljkosti da se proširuje povijesno shvaćanje argumenta i time u pitanje dovedu dosadašnje postavke argumentacijske teorije. No, s razvojem tehnologije mijenja se i način komunikacije te se šire njezine granice, a time i načini argumentacije u javnom diskursu. Stoga je potrebno proširiti i istraživačko područje.

5. REKLAMA KAO ARGUMENT – PRIMJER

Kampanja protiv nasilja nad ženama u Hrvatskoj usmjerena je na promjenu ponašanja te utječe na stavove i vrijednosti publike, uvjeravajući kako fizičko nasilje nad ženama nije prihvatljivo i kako ga je potrebno iskorijeniti iz društva. Plakati kojima to čine kombinacija su verbalnoga i vizualnoga što se u teoriji vizualne argumentacije naziva "mješoviti argumentacijski modalitet" (engl. mixed mode of argumentation).


No, na analiziranom primjeru verbalna tvrdnja nije eksplicitna i ne govori: "zaustavimo nasilje nad ženama", već se koristi argumentom figurativne analogije. Argument figurativnom ili a priori analogijom kako je naziva Govier (1987: 58) jest "argumentacijski postupak u kojem se ističu sličnosti između dva entiteta koja pripadaju potpuno različitim sferama." (Kienpointner, 2012: 111) Figurativna analogija često se pojavljuje u vizualnoj argumentaciji te se smatra vrlo učinkovitim načinom uvjeravanja (Kjeldsen, 2012).

"Idući put udari loptu" verbalni je sadržaj koji je samo implicitno povezan s

nasiljem nad ženama (a ta povezanost iskazana je analogijom). Dakle, ovaj primjer predstavlja vizualni argument figurativnom analogijom između nasilja nad ženama i sporta, konkretno nogometa. U prilog tome govore i termini karakteristični za nogomet: "faul", "korner" i "ofsajd" koji označavaju kršenje nogometnih pravila. Faul je prekršaj koji uključuje nesportsko ponašanje jednog igrača prema drugome, korner je udarac iz kuta kada zbog izbacivanja lopte s terena sudac udarac dodjeljuje suprotnoj momčadi, a ofsajd ili zaleđe je nedopušteni položaj na terenu zbog kojeg momčad također gubi loptu. Dakle, sva tri termina označavaju nedopušteno i kažnjivo ponašanje. Kršenje nogometnih pravila analogijom je povezano s kršenjem pravila ponašanja prema ženama, a žrtve nasilja prikazane su na slici: žena udarena u lice, stiješnjena u kut ili udarena s leđa. Ispod svake slike stoji poruka: "Idući put udari loptu", a impliciran je dodatak: "Umjesto žene". Zanimljivo, rečenica je napisana na crvenom kartonu koji ponovno analogijom povezujemo s nogometom, a označava najstrožu kaznu koju tijekom utakmice sudac dodjeljuje igraču te ga isključuje iz igre. Kada bismo pokušali verbalno rekonstruirati ovaj argument,

GOVOR 30 (2013), 2 165

započeli bismo s činjenicom da se u nogometu svaki oblik nesportskoga, nasilnoga ponašanja, svaki oblik ponašanja koje se protivi usvojenim pravilima igre, kažnjava. Nasilje nad ženama također je oblik ponašanja koje je protivno partnerskom, ravnopravnom odnosu međusobnog poštivanja, ponašanje u kojem jedna, fizički snažnija strana manifestira svoju moć nad drugom, slabijom stranom. Dakle, predstavlja oblik kršenja pravila koji je potrebno najstrože kazniti. Nakon rekonstrukcije vizualnoga argumenta koje se katkada naziva i "verbalno prepakiranje" (engl. verbal repackaging), potrebno je procijeniti logičku ispravnost argumenta. Tradicionalno, argumenti analogijom procjenjuju se prema uvjerljivosti analogije između dva područja koja se uspoređuju. U ovome je slučaju pitanje koliko je uvjerljiva analogija između nogometnih prekršaja i nasilja nad ženama. Ako je analogija dobra, dobar je argument analogijom. Kako je u procjenu argumenta važno uključiti kontekst i ciljanu publiku, valja istaknuti kako se u Hrvatskoj nogomet može smatrati nacionalnim sportom te postoji stereotipno vjerovanje kako "pravi muškarci" prate nogomet (uz prijatelje i pivo). Muškarci kao poznavatelji nogometa i nogometnih pravila znaju što je crveni karton te kako i zašto do njega dolazi. Upravo je to temeljno prethodno znanje na kojem se argument temelji i prema kojem se vjeruje da će analogija biti argumentacijski jaka: ako se prepoznaje nasilje i podupire njegovo kažnjavanje na nogometnom terenu, tada će se a fortiori njegovo kažnjavanje vrlo vjerojatno poduprijeti i u svakodnevnom, stvarnom životu.

Dakle, može se zaključiti da je plakat vrlo uvjerljiv način prenošenja poruke, a kombinacija vizualnoga i verbalnoga te korištenje figurativne analogije vrlo je učinkovito. Analogija s nogometom dobar je argument za mušku publiku kojoj je plakat dominantno upućen.

6. ZAKLJUČAK

Istraživanja argumentacije postaju osobito važna u 21. stoljeću te je sve veći broj disciplina koje se bave tim područjem. Argumentacija tako postaje od interesa ne samo filozofiji, retorici i formalnoj logici, već se njezinim proučavanjem bave neformalna logika, dijalektika (osobito pragmadijalektika), analiza diskursa, lingvistika, kognitivna psihologija. Neformalna logika, zainteresirana za procese zaključivanja i argumentaciju u takozvanom svakodnevnom diskursu, širi svoje područje interesa i bavi se temama poput argumentacijskih shema, teorija dijaloga,


empirijskih istraživanja argumentacije, a posljednjih godina i vizualnom argumentacijom. I dok se s persuazivnim učinkom i snagom vizualnoga gotovo svi slažu, oko pitanja vizualne argumentacije još nije postignut kompromis. Naime, razlika je u tome što se uvjerljivost može postići djelujući na emocije publike, dok se na argumentaciju gleda tradicionalno kroz prizmu racionalnog djelovanja. Stoga se na širenje koncepta argumentacije, u smislu uključivanja vizualnih elemenata u argumentacijski diskurs, ne gleda uvijek pozitivno. Ipak, vrlo je važno shvatiti da razvojem tehnologije, sve većim utjecajem medija na formiranje stavova i sve širim spektrom medija koji postoje, vizualni elementi postaju iznimno važni u retorici i argumentaciji.

Pobornici vizualne argumentacije govore o mogućnosti izražavanja stavova, ali i razloga koji taj stav potkrjepljuju referirajući se na dugu tradiciju političkih karikatura.

"Sposobnost da se stav izrekne putem slike u temelju je političkih karikatura. Promatrane kao žanr, karikature pokazuju da vizualno izrečeni stavovi predstavljaju važnu ulogu u društvenom diskursu. Glavni korak prema prihvaćanju vizualne argumentacije kao dijela argumentacijske teorije jest prepoznati kako vizualno izrečeni stavovi (primjerice putem slike) mogu jednako kao i verbalno izrečeni stavovi, funkcionirati kao razlozi za zaključak." (Groarke, 1996: 108)

Razvoj marketinške industrije doveo je do procvata kreativnosti u oglašavanju, a korištenje vizualnih elemenata kako bi se potencijalnog kupca uvjerilo da kupi određeni proizvod, uvelike pridonosi persuazivnoj snazi reklame. Brojni stručnjaci na različitim primjerima nastoje pokazati kako reklama zaista može funkcionirati kao argument i kako odbijanje prihvaćanja vizualne argumentacije u okvire teorije argumentacije znači sužavanje istraživačkog područja umjesto njezina širenja. Razvojem tehnologije, razvojem kreativnosti i promjenama u javnoj komunikaciji koje taj razvoj donosi, važno je prihvatiti i promjene u istraživačkom području teorije argumentacije i retorike. A Groarke (1996: 124) ističe: "Najvažniji element jest da ova istraživanja dovedu do fundamentalne promjene stavova teoretičara argumentacije kako bi postali svjesni vizualnoga aspekta argumentacije kako u teorijskom tako i u praktičnom bavljenju argumentacijom."

Zahvala: Zahvaljujem Autonomnoj ženskoj kući u Zagrebu na ustupanju

prava za korištenje plakata iz njihove kampanje za potrebe ilustriranja učinkovitosti vizualne argumentacije u ovome radu.

GOVOR 30 (2013), 2 167

REFERENCIJE

Aristotel (1991). On Rhetoric: A Theory of Civic Discourse. George A. Kennedy (ur. i prijevod), New York: Oxford University Press, Inc.

Birdsell, B. (1995). Enthymemes in intermediated public argument. Proceedings of the Third International Conference on Argumentation, Analysis and Evaluation (ur. F. H. van Eemeren, R. Grootendorst, A. Blair i C. Willard), Vol. 2.

Birdsell, D., Groarke, L. (1996). Toward a theory of visual argument. Argumentation and Advocacy 33, 1, 1–10.

Birdsell, D., Groarke, L. (2007). Outlines of a theory of visual argument. Argumentation and Advocacy 43, 103–113.

Blair, J. A. (1996). The possibility and actuality of visual arguments. Argumentation and Advocacy 33, 1, 23–39.

Fleming, D. (1996). Can pictures be arguments? Argumentation and Advocacy 33, 11–22.

Foss, S. K. (2005). Theory of visual rhetoric. U K. Smith, S. Moriarty, G. Barbatsis i K. Kenney (ur.), Handbook of Visual Communication, 141–152. Mahwah, NY: Lawrence Erlbaum Associates, Inc. Publishers.

Govier, T. (1987). Problems in Argument Analysis and Evaluation. Dordrecht: Foris. Groarke, L. (1996). Logic, art, and argument. Informal Logic 18, 105–131. Groarke, L. (2002). Towards a pragma-dialectics of visual argument. U F. H. van

Eemeren (ur.), Advances in Pragma-Dialectics. Amsterdam: SicSat/Newport News, VA: Vale Press.

Groarke, L., Tindale, C. (2013). Good Reasoning Matters!: A Constructive Approach to Critical Thinking. (5. izd.), Ontario: Oxford University Press.

Hill, A. C., Helmers, M. (2004). Defining Visual Rhetorics. Mahwah, New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates.

Jamieson, K. H. (1992). Dirty Politics. New York: Oxford University Press. Johnson, R. H. (2004). Why "visual arguments" aren’t arguments. U H. V. Hansen,

C. Tindale, J. A. Blair i R. H. Johnson (ur.), Informal Logic at 25, CD-ROM. Windsor: University of Windsor.

Kienpointner, M. (2012). When figurative analogies fail: Fallacious uses of arguments from analogy. U F. H. van Eemeren i B. Garssen (ur.), Topical Themes in Argumentation Theory: Twenty Exploratory Studies, 111–125. New York: Springer.


Kjeldsen, J. E. (2000). What the metaphor could not tell us about the prime minister’s bicycle helmet. Rhetorical criticism of visual rhetoric. Nordicom Review 21, 2, 305–327.

Kjeldsen, J. E. (2012). Pictorial argumentation in advertising: Visual tropes and figures as a way of creating visual argumentation. U F. H. van Eemeren i B. Garssen (ur.), Topical Themes in Argumentation Theory: Twenty Exploratory Studies, 239–255. New York: Springer.

Lake, R. A., Pickering, B. (1998). Argumentation, the visual, and the possibility of refutation: An exploration. Argumentation 12, 79–93.

McMurtry, J. (1988). The unspeakable: Understanding the system of fallacy in the media. Informal Logic X, 3.

Morello, J. T. (1988). Argument and visual structuring in the 1984 Mondale-Reagan debates: The media's influence on the perceptions of the clash. Western Journal of Speech Communication 52.

O’Keefe, D. (1982). Two concepts of argument and arguing. U J. R. Cox i C. A. Willard (ur.), Advances in Argument Theory and Research, 3–32. Carbondale, IL: Southern Illinois UP.

O’Keefe, D. (2002). Persuasion Theory and Research. London: Sage Publications. Ripley, M. L. (2008). Argumentation theorists argue that an ad is an argument.

Argumentation 22, 507–519. Scott, L. (1994). Images in advertising: The need for a theory of visual rhetoric.

Journal of Consumer Research 21, 252–273. Toulmin, S. (1969). The Uses of Argument. Cambridge: Cambridge University Press. Van den Broek, J., Koetsenruijter, W., de Jong, J., Smit, L. (2012). Visual Language:

Perspectives for Both Makers and Users. The Hague: Eleven International Publishing.

Van den Hoven, P. (2012). Getting your ad banned to bring the message home? A rhetorical analysis of an ad on the US national debt. Informal Logic 32, 4, 381–402.

GOVOR 30 (2013), 2

169

Gabrijela Kišiček [email protected]

Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb

Croatia

Visual rhetoric

(Contemporary research in rhetoric)

Summary

The paper gives an overview of relevant work published by the end of 20th and beginning of

the 21st century regarding the discussion on visual argumentation and visual rhetoric.

Argumentation theorists disagree on the question of the possibility of visual argumentation

and the contribution of visual images to persuasion. Numerous scholars claim that images

(photographs, drawings, cartoons, posters etc.) could be used as arguments – premises for

conclusions and argue that images can be reconstructed and evaluated. On the other hand,

certain scholars claim that the need for verbal reconstruction of an image proves that visual

argumentation does not exist at all. It is, however, possible that images contribute to the

persuasiveness of a discourse. The possibility of visual argumentation and its importance is

an ongoing discussion without conclusive answers at this point. However, all authors agree

that more attention needs to be paid to visual elements in rhetoric and their contribution to

persuasion and argumentation.

Key words: argumentation, persuasion, rhetoric, images

GOVOR 30 (2013), 2 171

Prikaz Rukopis primljen 10. 3. 2014.


Arnalda Dobrić [email protected]


Hrvatska

Prikaz konferencije Speech and Language 2013,

Beograd, Srbija, od 25. do 26. listopada 2013.

U listopadu 2013. godine u Beogradu je održana Četvrta međunarodna konferencija o fundamentalnim i primijenjenim aspektima govora i jezika Speech and Language 2013 u organizaciji Instituta za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora te Centra za unapređenje životnih aktivnosti u Beogradu, a pod pokroviteljstvom Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Srbije. Na dvodnevnoj je konferenciji sudjelovalo šezdesetak autora iz Srbije, Hrvatske, Rusije, Izraela, Grčke i Bugarske koji su u pet sesija usmenih izlaganja predstavili 37 radova, a u dvije posterske sesije 23 postera. Radni jezik skupa bio je engleski.

Prvoga dana konferencije, nakon svečanog otvaranja, Aleksandar Ð. Kostić s Filozofskog fakulteta u Beogradu uvodnim je predstavljanjem digitalizacije srpskoga pisanog nasljeđa odnosno elektroničkoga korpusa srpskog jezika od 12. do 18. stoljeća otvorio i radni dio skupa, nakon čega je uslijedio koktel. Prva sesija sastojala se uglavnom od radova posvećenih prenatalnom jezičnom razvoju te čimbenicima koji u toj dobi mogu imati višestruke posljedice na fetus u obliku kasnijih jezičnih i govornih poremećaja. Druga je sesija bila posvećena također vrlo ranoj razvojnoj dobi i bila je logičan nastavak prethodne sesije. Obrađivale su se teme poput fetalne slušne stimulacije i procjene vokalnog trakta kod djece do godine dana, a sesija je završila radom o ulozi pokreta usana u znakovnom jeziku. Posterska je sesija prvog dana obuhvaćala vrlo raznorodne teme: od vokalskih prostora, intuitivnog govora, pojedinih govornih poremećaja (primjerice sigmatizma) do semiotičke analize reklamnih plakata.

A. Dobrić: Prikaz konferencije Speech and Language 2013 171-172

172

Drugog dana skupa na prvoj su sesiji između ostalih usmeno prezentirani radovi o posebnim jezičnim teškoćama i specifičnoj disleksiji, primjeni EEG-a u proučavanju slušnoga korteksa kod pacijenata s ugrađenom umjetnom pužnicom, podučavanju pisanja, usvajanju aproksimanata u hrvatskome. Nakon kratke stanke uslijedilo je dvosatno pozvano predavanje o deset ključnih trenutaka u ljudskoj evoluciji prenatalne psihologinje Olge Gouni. Nakon stanke za ručak u zadnjoj su sesiji skupa bile obuhvaćene razvnovrsne teme – od zabilježenih promjena moždane aktivnosti u stanju mirovanja i molitve, akustičke analize pojedinih glasova ili skupina glasova, primjene fonetskih znanja u nastavi stranih jezika do percepcije emocionalnih stanja kod djece s ADHD-om. U posterskoj su sesiji drugoga dana skupa bili prikazani posteri o etičkim izazovima i alternativnim mogućnostima poboljšanja dječjih sposobnosti i ponašanja, ozljedama nastalim cijepljenjem i liječenja homeopatskim pripravcima, automatskom otkrivanju problema u govoru, jezičnim mogućnostima djece s Di Georgeovim sindromom, utjecaju rane komunikacije na razvoj djeteta i učenje itd.

Odsjek za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu predstavljen je radovima Acquisition of approximants in Croatian Diane Tomić te Palatal lateral approximant /ʎ/ as one of the main troublemakers in learning Croatian as L2 Arnalde Dobrić i Jordana Bićanića.

U razmjerno kratkom vremenu skup je obuhvatio najraznovrsnije teme od kojih su neke tek indirektno vezane uz primarnu temu skupa, a raspored je bio vrlo popunjen. Iako nije bilo nikakvih dodatno organziranih događanja društvenog tipa, sudionici su imali priliku razmijeniti iskustva u manje formalnom okruženju u dobro organiziranim stankama i posterskim sekcijama.

Radove sa skupa u cijelosti moguće je naći u knjizi radova koja se nalazi na stranicama Instituta za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora http://www.iefpg.org.rs/Conference/2013/S&L_2013_PROCEEDINGS.pdf.

GOVOR 30 (2013), 2 173

GODIŠNJA SKUPŠTINA ODJELA ZA FONETIKU HRVATSKOGA

FILOLOŠKOG DRUŠTVA

Zagreb, 17. lipnja 2013.

IZVJEŠTAJ O RADU ODJELA ZA FONETIKU

od lipnja 2012. do lipnja 2013.

U akademskoj godini 2012/2013. na Odjelu za fonetiku odvijale su se redovite, planirane aktivnosti stručnoga usavršavanja putem predavanja i diskusija o znanstvenim i stručnim temama. Održana su dva ciklusa predavanja: Retorika i mediji te Umjetnički glas. U prosincu 2012. Odjel za fonetiku HFD-a u suradnji s Odsjekom za fonetiku Filozofskoga fakulteta organizirao je jednodnevni stručni skup povodom 80. rođendana profesorice Marije Pozojević-Trivanović.

Održana je i 40. govornička škola "Ivo Škarić" te edukacije govorništva u sklopu europskoga projekta VOC.COM.

Predavanja i sastanci

U ciklusu Retorika i mediji predavanja su održali: Mirjana Rakić (novinarka i urednica na Hrvatskoj televiziji): Što je važno za

dugovječnost na ekranu? (29. listopada 2012.) Branimir Stanić (urednik mjesečnika Prilika u Glasu koncila): Medijski habitus

u Oluji ili Reci mi što misliš o Gotovini i reći ću ti kakav si! (26. studenoga 2012.) Federico Puppo (Pravni fakultet Sveučilišta u Trentu): The persuasiveness of

vagueness (28. siječnja 2013.) Jelena Jurišić (Hrvatski studiji): Prikriveno oglašavanje – oblik manipuliranja

javnim mnijenjem (25. veljače 2013.). U ciklusu Umjetnički glas predavanja su održali:

Gordana Varošanec-Škarić (Filozofski fakultet): Recepcija glasa u književnosti i glumačkom filmskom govoru (29. travnja 2013.)

Ivana Legati (Akademija dramske umjetnosti): Bacači kamenja – izazovi u interpretaciji poezije (20. svibnja 2013.)

Denis Vasilj (glazbena pedagoginja): Glas u pjevanju popularne glazbe (3. lipnja 2013.).

G. Kišiček: Izvještaj o radu Odjela za fonetiku 173-177 174

Godišnja skupština Odjela za fonetiku održana je 17. lipnja 2013. Podnesen je izvještaj o radu i aktivnostima Odjela u protekloj akademskoj godini, predstavljen je plan aktivnosti za iduću godinu, a članovi Odjela izvijestili su o sudjelovanjima na konferencijama i stručnim skupovima. Također, na skupštini Odjela tajnik Hrvatskoga filološkog društva Davor Nikolić izvijestio je članove o promjenama u poslovanju Društva do kojih je došlo uslijed promjena Zakona o udrugama koji je na snagu stupio početkom 2013. Članovi su tako upoznati s novim principom rada cjelokupnoga Društva, prije svega o obvezi najavljivanja aktivnosti Odjela predsjedništvu HFD-a. Svaka buduća aktivnost poput organiziranja konferencija, edukacija i radionica morat će se unaprijed najaviti i za nju će se morati tražiti odobrenje predsjedništva Društva.

Diana Tomić, članica predsjedništva Odjela za fonetiku, članove je izvijestila o strukovnim pitanjima o kojima se raspravljalo na sastanku Odsjeka za fonetiku: pitanjem stručnog ispita i upisa zanimanja klinički fonetičar u nomenklaturu DZZS te je nakon izvještaja dobila potporu članova da pokrene postupke za rješavanje tih problema.

Na kraju sastanka članovima Odjela izvođenjem recitacija i govora predstavili su se studenti kolegija Scenski govor i Govorništvo.

Recitacije su izveli: Ivana Ore: Gustav Krklec: Zapis sa Dunava Tara Jelovac: Charles Baudelaire: San radoznala čovjeka Franka Dadić: Vesna Krmpotić: Pohvala ničemu Zdravka Biočina: Antun Branko Šimić: Ljubav Nina Flis: Vesna Krmpotić: Svuda sam te tražila Marija Vučetić: Tin Ujević: Uhapšen u svojoj magli Darko Savić: Aleksa Šantić: Emina.

Govore su izveli:

Nives Vujasić: Na faksu do radnog iskustva Matea Altić: Muke po jezicima Amanda Augustinović: Pasivnost je aktivnost Ivona Štajminger: Intimne definicije Ivana Lovrečić: Mladost nije ludost.

GOVOR 30 (2013), 2 175

Predsjedništvo Odjela za fonetiku

Prvi sastanak predsjedništva Odjela koji čine Diana Tomić, prof., Ana Vidović Zorić, prof. i dr. sc. Gabrijela Kišiček s Odsjeka za fonetiku, Marijana Pevec, prof. s Poliklinike za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG te Željana Nenadić el Mourtada, prof. s Hrvatske radiotelevizije, održao se u rujnu 2012. Drugi sastanak predsjedništva održan je 12. lipnja 2013. Na sastanku su dogovorena predavanja za iduću akademsku godinu, predloženi su predavači te je najavljeno organiziranje stručne rasprave o problemu izgovora stranih riječi u elektroničkim medijima.

Simpozij povodom 80. rođendana prof. dr. sc. Marije Pozojević‐

Trivanović

Jednodnevni simpozij održan je 15. prosinca 2012. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Stotinjak sudionika imalo je priliku čuti 24 izlagača okupljena u tri sekcije, koji su govorili o počecima Zagrebačke fonetike, općim fonetskim temama, usvajanju stranoga jezika te o rehabilitaciji slušanja. Obuhvaćena područja bila su upravo ona kojima se u svojoj dugoj znanstvenoj karijeri bavila profesorica Pozojević-Trivanović. Organizatorice skupa su u ime Odsjeka za fonetiku bile prof. dr. sc. Vesna Mildner i dr. sc. Arnalda Dobrić.

Izvještaji s konferencija, znanstvenih i stručnih skupova

Članovi Odjela za fonetiku aktivno su sudjelovali na znanstvenim skupovima u različitim zemljama i prezentirali radove iz različitih područja fonetike.

Doc. dr. sc. Marko Liker izvijestio je o 14. konferenciji Međunarodnog društva za kliničku fonetiku i lingvistiku (The 14th Meeting of the International Clinical Phonetics and Linguistics Association) održanom na University College Cork u Irskoj od 27. do 30. lipnja 2012. Na konferenciji su sudjelovali članovi Odjela za fonetiku: Vesna Mildner, Diana Tomić i Arnalda Dobrić prezentirale su rad Short-term memory in hearing-impaired and hearing children between 13 and 15 years of age. Boška Munivrana u koautorstvu s Vesnom Mildner govorila je o temi Cognitive Auditory Evoked Potentials (CAEP) in poor cochlear implant users, a Marko Liker i Damir Horga izlagali su rad Acoustic and perceptual investigation of voicing distinction in Croatian alaryngeal patients.

Prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić izvijestila je Odjel o skupu Simpozij o umetniškom govoru održanom u Ljubljani od 16. do 17. travnja 2014. u organizaciji

G. Kišiček: Izvještaj o radu Odjela za fonetiku 173-177 176

Akademije za gledališče, radio, film in televizijo Sveučilišta u Ljubljani. Prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić održala je na tome skupu plenarno predavanje pod nazivom Recepcija glasa u zrcaljenju književnosti (modernizam i postmodernizam) i glumačkoga filmskoga govora.

Dr. sc. Gabrijela Kišiček izvijestila je o konferenciji OSSA (Ontario Society for Study of Argumentation) koja se održala 22. do 25. svibnja 2013. te Summer Institute of Argumentation pod nazivom Multi-Modal Arguments: Making sense of images (and other non-verbal content) in argument koja se održala od 27. do 31. svibnja na Sveučilištu Windsor u Kanadi. Na spomenutoj ljetnoj školi argumentacije sudjelovala je Gabrijela Kišiček s radionicom pod nazivom Restructuring and Assessing Multi-modal Arguments.

40. govornička škola ʺIvo Škarićʺ i VOC.COM edukacije govorništva

VOC.COM je europski projekt Ekonomske i trgovačke škole Dubrovnik na kojem su kao partneri sudjelovali Odjel za fonetiku i Govornička škola "Ivo Škarić". Prvi dio suradnje realiziran je kroz 40. govorničku školu u Dugoj uvali.

Jubilarna, 40. govornička škola "Ivo Škarić" održala se od 20. do 28. listopada 2012. u Dugoj Uvali. Ukupno je bilo 126 polaznika. Na školi je sudjelovalo deset mentora: Ana Grgić, Croaticum, Odsjek za kroatistiku FF-a u Zagrebu, dr. sc. Gabrijela Kišiček, viša asistentica, Odsjek za fonetiku FF-a u Zagrebu, dr. sc. Marija Malnar i Davor Nikolić, asistenti s Odsjeka za kroatistiku FF-a u Zagrebu, Iva Pavić, asist. s Odsjeka za fonetiku FF-a u Zagrebu, Katja Peruško, prof., Marijana Pevec, prof., Poliklinika SUVAG u Zagrebu, Nikolina Sokolić, mag. edu., dr. sc. Anita Runjić-Stoilova, doc. na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost FF-a u Splitu, Davor Stanković, prof., Služba za jezik i govor HTV-a u Zagrebu. Snimatelji su bili Jordan Bićanić, prof. s Odsjeka za fonetiku FF-a u Zagrebu i Mark Mrakovčić, a informatičar je bio Jasmin Klindžić, prof., s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

Ravnateljica prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić održala je uvodno predavanje "Prigodni govori".

Drugi dio suradnje Odjela za fonetiku, Govorničke škole i VOC.COM projekta realizirao se putem Edukacije za nastavnike ekonomskih predmeta od 2. do 9. siječnja 2013. u Zagrebu na kojoj je sudjelovalo 15 nastavnika ekonomskih škola. Predavanja iz govorništva održala je prof. dr. Gordana Varošanec-Škarić, a seminare i predavanja održavale su dr. sc. Gabrijela Kišiček i Diana Tomić, prof. Kao predavači sudjelovali su i dr. sc. Alma Vančura koja je predavanja održavala na

GOVOR 30 (2013), 2

177

engleskom jeziku te informatičar Jasmin Klindžić, prof. koji je podučavao o vještinama korištenja e-učenja.

Treći dio suradnje uključivao je edukaciju za učenike Ekonomske i trgovačke škole Dubrovnik. Radionica se održavala od 25. travnja do 1. svibnja u Baškoj Vodi, sudjelovalo je 20 srednjoškolaca koje su govorništvu podučavale doc. dr. sc. Anita Runjić-Stoilova i Diana Tomić, prof. Suradnja je protekla prilično uspješno i dala novu, europsku dimenziju našem podučavanju retorike.

Časopis Govor

Govor izlazi redovito. Godišnja pretplata na dva broja Govora iznosi 40 kn.

Članstvo

Članovi Odjela za fonetiku na zajedničkoj su listi s ostalim članovima Hrvatskoga filološkog društva. Promjenom statuta HFD-a pravo članstva dobivaju i studenti diplomskih studija.

Godišnja skupština Hrvatskoga filološkog društva

Predsjedništvo Hrvatskoga filološkog društva održalo je sastanak 6. lipnja 2013. i sazvalo redovitu Godišnju skupštinu Hrvatskoga filološkog društva 9. srpnja 2013. U tradiciji je godišnjih Skupština da se organizira i stručna rasprava o određenoj filološkoj temi. Ove godine tema je bila "Ivan Slamnig: komparatist i prevoditelj", a uvodno izlaganje održala je dr. sc. Kristina Grgić, viša asistentica na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Jedna od važnih točaka na Skupštini bila je i glasovanje o promjenama i dopunama Statuta HFD-a, koje su uz dodatne sugestije o promjenama jednoglasno prihvaćene.

Voditeljica Odjela za fonetiku HFD-a Dr. sc. Gabrijela Kišiček

GOVOR 30 (2013), 2 179

Rukopis primljen 4. 3. 2014.


Damir Horga [email protected]


Hrvatska

In memoriam

Ernestina Landau, prof. (1925–2013)

Dana 23. lipnja 2013. godine u 88. godini preminula je Ernestina Landau, profesorica engleskoga jezika i književnosti, dugogodišnja članica Odjela za fonetiku Hrvatskoga filološkog društva. Profesorica Ernestina Landau rođena je u Sarajevu u kojem je stekla osnovno i srednjoškolsko obrazovanje i diplomirala engleski jezik i književnost na Filozofskome fakultetu. Neposredno nakon završetka studija uputila se na usavršavanje u London te je najprije pohađala tečaj na Odjelu za inozemne studije Londonskog sveučilišta, a zatim je nastavila poslijediplomski studij na Odsjeku za fonetiku istoga sveučilišta na čelu kojeg je tada bio A. C. Gimson. Uz A. C. Gimsona predavali su joj i O. M. Tooley, J. D. O'Connor, G. F. Arnold, D. B. Fry, J. D. Wells i drugi.

Svoj interes prema fonetici, koji je bio usko povezan s njezinim glazbenim sklonostima, iskazala je sudjelovanjem na Osmome međunarodnom kongresu fonetskih znanosti u Leedsu u Engleskoj (1975) i na Konvenciji Međunarodnoga fonetskog društva (IPA) u Kielu u Njemačkoj (1989) na kojima je predložila uvođenje u međunarodnu fonetsku transkripciju znaka za povezivanje kojim se označava povezan izgovor klitike s naglašenicom u fonetsku riječ, ali i drugi slučajevi u kojima je nužno označiti povezan izgovor dviju fonoloških riječi. Kao profesorica engleskog jezika predavala je odraslim učenicima te im je nastojala približiti izgovor engleskoga jezika ne samo zvučnim modelom izvornih govornika engleskoga, nego i transkripcijom nastavnoga materijala. Zato je 1974. godine izdala fonetski transkribiran i prozodijski označen tekst tečaja engleskoga jezika Rudolfa i Zvonke Filipović i Lilian Webster sastavljen po principima audiovizualne--globalnostrukturalne metode (AVGS) Petra Guberine i Paula Rivenca, a 1987.

D. Horga: In memoriam Ernestina Landau, prof. (1925–2013) 179-181 180

objavila je drugo prerađeno i dopunjeno izdanje pod naslovom Fonetska transkripcija teksta audiovizualnog tečaja engleskog jezika s rječnikom. Prvi dio knjige (str. 5–166) čini fonetika engleskoga jezika u kojoj su na segmentalnoj razini kontrastivno u odnosu na hrvatski jezik opisani engleski glasovi, njihove elizije, asimilacije, izgovor jakih i slabih oblika riječi, a na prozodijskoj uz uvodne napomene o principima fonetske transkripcije opisuje se naglasak, ritam i intonacija s transkripcijom pojedinih intonacijskih obrazaca. Drugi dio knjige čine transkribirane lekcije navedenoga tečaja engleskoga jezika i rječnik. U predgovoru knjizi Petar Guberina ističe u vezi fonetske strane samog AVGS tečaja da je "(…) izgovor spikera A. C. Gimsona, J. D. Connora i Olive M. Tooley – engleskih fonetičara svjetskog glasa – doprinio da je snimljeni materijal teksta lekcija po kvaliteti engleskog izgovora sigurno jedan od najbolje do danas snimljenih tečajeva engleskog jezika u svijetu i kod nas.“ O samoj knjizi Guberina nastavlja: „Autorica je uspješno fonetski transkribirala tekst lekcija spomenutog audiovizualnog tečaja onako kako su ih spikeri izgovorili i označila odgovarajućim dijakritičkim znakovima melodiju svake rečenice. U primjeni fonetskih simbola pridržavala se dosljedno međunarodno odobrenih engleskih fonetskih simbola čija primjena danas prevladava u svijetu a od nedavno se primjenjuje i kod nas. Naročitu pažnju je posvetila isticanju ritma i intonacije dok je oznakom povezivanja vizualno istaknula povezanost riječi u rečenici. Ovo je prva knjiga kod nas koja pomoću fonetskih simbola vizualno prikazuje engleski izgovor."

Godine 2008. Ernestina Landau objavila je knjigu Br.E vs. AmE Homophones (An Extract from LPD) (Graphos, Zagreb, 268 stranica) u kojoj je navedeno više od 12 000 homofona britanskoga i američkoga engleskoga koji se nalaze u engleskom rječniku Longman Pronunciation Dictionary (2000) u kojem su razbacani među 135 000 natuknica, a u njezinoj su knjizi na jednome mjestu te mogu poslužiti i kao didaktički materijal i kao podloga za jezična istraživanja. Homonimi su fonetski transkribirani te je tako prikazana razlika u izgovoru engleske i američke varijante engleskoga jezika. Jedan od recenzenata knjige profesor J. Windsor Lewis iz Leedsa u predgovoru knjizi je napisao "Now Ms Ernestina Landau has undertaken the painstaking task of extracting British English versus American English Homophones from that great dictionary (LPD) and presenting them by themselves in a single publication so that it is now possible for those whose interests might lead them to a special study of this interesting aspect of the subject to do so with facility that has not

GOVOR 30 (2013), 2

181

hitherto been available to them." O svojoj je knjizi profesorica Landau izlagala na Odjelu za fonetiku.

U časopisu Međunarodnoga fonetskog društva Journal of the International Phonetic Association (1995: 83–86), u kojem se između ostaloga objavljuju fonetski opisi pojedinih jezika kao ilustracija primjene međunarodnoga fonetskog pisma, objavljen je 1995. opis hrvatskoga jezika autorica kojega je uz D. Horgu, M. Lončarića i I. Škarića bila i Ernestina Landau. Tekst Ezopove basne Sjeverni vjetar i sunce koji je služio kao transkripcijska i zvučna ilustracija pojedinih jezika spikirala je Jasmina Nikić. Taj je opis ponovljen u priručniku Društva Handbook of the International Phonetic Association. A Guide to the Use of the International Phonetic Alphabet (Cambridge University Press, London, 2000) autori kojeg su članovi Društva Francis Nolan, Peter Ladefoged, Ian Maddieson, Martin Barry, Martin Ball, Mike MacMachon i John Esling. U prvom dijelu priručnika navedena su načela fonetskoga opisa i neka teorijska pitanja odnosa toga opisa i fonetskoga pisma, a u drugom su dijelu navedene ilustracije primjene fonetskoga pisma na 29 jezika kojih su opisi objavljeni u časopisu Društva od 1986. godine do dovršetka knjige. Tako se i hrvatski našao među ilustriranim jezicima što je u vrijeme nastojanja da se na međunarodnom planu hrvatski prizna kao samosvojan jezik bio važan doprinos tim nastojanjima.

Profesorica Ernestina Landau svojim je nastavničkim radom te osobito svojom zanesenošću fonetikom, poznavanjem fonetike engleskoga jezika i osobito strpljivim radom u području fonetske transkripcije dala vrijedan doprinos hrvatskoj fonetici.

GOVOR 30 (2013), 2 182

UPUTE AUTORIMA

Časopis Govor objavljuje znanstvene i stručne priloge koji pridonose razvoju znanosti o govoru – izvorne znanstvene radove, studije, stručne radove, pregledne članke, znanstvene eseje, prethodna priopćenja i prikaze.

Primaju se radovi na hrvatskom i na engleskom jeziku. Molimo Vas da svakom rukopisu pisanom na hrvatskom jeziku, a koji je pripremljen prema uputama, priložite na kraju još i na engleskom jeziku naslov, opis slika i tablica te prošireni sažetak (summary) opsega od 1 800 do 2 500 znakova. Iz tog sažetka te opisa slika i tablica čitatelji koji budu čitali samo engleski trebaju dobiti najvažnije informacije koje je autor člankom želio prenijeti. Savjetujemo da prošireni sažetak uključuje vrlo kratak uvod i postavljanje problema, opis istraživanja, dobivene rezultate i kratak komentar.

Oblik rukopisa. Rukopise treba slati u A4 formatu, s dvostrukim proredom. Stranice treba numerirati redom, od naslovne do kraja. Prva stranica neka sadrži podatke o radu i autoru prema predloženom obrascu: naslov rada na jeziku članka autor(i) institucije autora podaci o autoru za korespondenciju (puna adresa, telefoni, faks, e-mail) skraćeni (tekući) naslov do 45 slovnih mjesta, uključujući razmake.

Sam rukopis počinje na drugoj stranici prema sljedećem obrascu: naslov (na jeziku članka) sažetak opsega od 600 do 1 200 znakova na jeziku članka maksimalno pet ključnih riječi tekst unutar odlomka retke ne treba odvajati prelaskom u novi red ne treba uvlačiti prvi redak teksta između odlomaka i prije svakog naslova poglavlja ostaviti jedan redak proreda.

Slike. Slikovne priloge i grafikone treba poslati izdvojene u nekom od sljedećih formata: jpg, gif, bmp itd. Poželjno je grafikone poslati i u MS Excel formatu. Svaki slikovni prilog mora imati redni broj i opis na hrvatskom i engleskom jeziku (primjerice: Slika 1. Grafički prikaz rezultata, Figure 1. Visualization of the results), a u tekstu treba označiti mjesto na kojem dolazi taj slikovni prilog.

GOVOR 30 (2013), 2 183

Tablice. Svaku tablicu treba obilježiti arapskim brojem i opisom na hrvatskom i engleskom jeziku (primjerice: Tablica 1. Rezultati prvog eksperimenta, Table 1. Results of the first experiment) te je priložiti na kraju rukopisa, a u tekstu je potrebno označiti mjesto gdje koja tablica treba doći.

Bilješke (fusnote) treba izbjegavati, a ako to nije moguće, treba ih u tekstu označiti arapskom brojkom između kosih zagrada i priložiti na kraju teksta.

Referencije. Radove na koje se tekst poziva treba navesti u zagradi s navođenjem prezimena autora i godine pojavljivanja, npr. (Laver, 1994) ili Laver (1994), a ako se nešto citira, onda treba navesti stranicu, npr. (Laver, 1994: 72). Ako se navodi više radova jednog autora objavljenih iste godine, ispravno je napisati npr. Kimura (1973a) ili (Kimura, 1973b). Rad dvaju autora navodi se tako da se bilježi prezime i jednog i drugog autora, npr. (Studdert-Kennedy i Shankweiler, 1970), a rad triju i više autora tako da se bilježi samo prezime prvog autora, uz oznaku "i sur." npr. (Blumstein i sur., 1975). Priloženi popis literature smije sadržavati samo radove koji se izrijekom spominju u tekstu. Te radove treba poredati abecednim redom prema prezimenu prvog autora u sljedećem obliku:

Članak u časopisu Gospodnetić, J. (1982). Načela fonetike i njezin napredak. Govor 4, 2, 93–108. Članak u zborniku radova Blumstein, S. (1995). On the neurobiology of the sound structure of language:

Evidence from aphasia. Proceedings of the XIIIth International Congress of Phonetic Sciences (ur. K. Elenius i P. Branderud), Vol. 2, 180–185.

Članak odnosno poglavlje u knjizi više autora Bialystok, E. (1992). Selective attention in cognitive processing. U R. J. Harris (ur.),

Cognitive Processing in Bilinguals, 501–514. Amsterdam: North-Holland. Knjiga Malmberg, B. (1960). La Phonétique. Paris: Presses universitaires de France. Izvor na Internetu Boersma, P., Weenink, D. (2005). Praat: Doing phonetics by computer,

http://www.praat.org/ [posljednji pristup 26. siječnja 2005].

GOVOR 30 (2013), 2 184

Recenzije. Recenzenti su stručnjaci s područja teme koju članak obrađuje. Oni ne znaju tko je autor članka koji recenziraju, a autor ne zna tko su recenzenti, te komuniciraju isključivo posredstvom Uredništva.

Autori trebaju biti spremni na eventualno popravljanje teksta prema uputama recenzenata i posljednju korekturu. Autori članaka dobit će po jedan primjerak onog broja Govora u kojem je njihov rad objavljen.

Rukopisi se šalju elektroničkom poštom na adresu urednika ili tajnika.

GOVOR 30 (2013), 2 185

INFORMATION FOR AUTHORS

Govor publishes original research articles, studies, professional articles, reviews, essays, scholarly notes, and letters to the editor that are relevant to speech science and communication. Contributions addressing the issues of speech and hearing disorders and rehabilitation will also be considered.

The languages of the journal are Croatian and English. Articles in Croatian should be accompanied by an extended summary in English and articles in English should be accompanied by an extended summary in Croatian (1800 to 2500 characters). Figure and table captions should also be bilingual, i.e., written in English and Croatian. We suggest that the summary be oganized into a short introduction, problem definition, description of the research, and results with a brief discussion. The purpose of this addition is to enable authors who do not read the language of the article to get the most relevant information the author wanted to convey. Translations may be provided by the Editor.

Form of manuscript. Manuscripts should be submitted double-spaced with wide margins (2.5 cm). All pages should be numbered consecutively. Page one should contain the following information: article title in the language of the article author(s) name(s) author(s) affiliation(s) information about the author to whom correspondence should be sent (full

address, phone and fax numbers, e-mail address) abbreviated form of the title for the running page heading (maximum 45

characters including letters and spaces). The manuscript itself should start on page 2, in the following format:

title in the language of the article abstract in the language of the article (600 - 1200 characters) the maximum of five key words body of the article within the paragraph use the word-wrapping routine on your word processor do not use any indentations leave one blank line between paragraphs and before each heading or

subheading.

GOVOR 30 (2013), 2 186

figures, tables, footnotes title, extended summary and key words in the language other than the language

of the article Figures. All figures must be submitted in a separate document in one of the

following file formats: jpg, gif, bmp, etc. Authors are encouraged to submit charts in MS Excel files as well. Figures should be numbered in order of appearance with Arabic numerals. Figure captions should be in English and Croatian. In the text itself the place for each figure should be clearly marked.

Tables should be numbered in order of appearance with Arabic numerals and placed at the end of the text. A short descriptive title in English and Croatian should be provided with each table. In the text of the article the place for each table should be clearly marked.

Footnotes should be kept to a minimum. When necessary, they should be indicated by superscript Arabic numerals in the text and enclosed on a separate page (typed double-spaced).

References should be cited in the text by the last name of the author and the publication year in parentheses, e.g. (Laver, 1994) or Laver (1994); if direct quotes are used from the reference, page number should also be given after a colon, e.g. (Laver, 1994: 72). If more than one article was published by the same author in a given year, the following format should be used: Kimura (1973a) or (Kimura, 1973b). Articles with two authors are cited as (Studdert-Kennedy & Shankweiler, 1970); for articles with three or more authors the correct format is (Blumstein et al., 1975). All references cited in the text should be listed alphabetically at the end of the article. Please, observe the following formats:

Article in a journal Gospodnetić, J. (1982). Načela fonetike i njezin napredak. Govor 4, 2, 93–108. Article in conference proceedings Blumstein, S. (1995). On the neurobiology of the sound structure of language:

Evidence from aphasia. Proceedings of the XIIIth International Congress of Phonetic Sciences (ed. K. Elenius & P. Branderud), Vol. 2, 180–185.

GOVOR 30 (2013), 2 187

Article or chapter in a book Bialystok, E. (1992). Selective attention in cognitive processing. In R. J. Harris (ed.),

Cognitive Processing in Bilinguals, 501–514. Amsterdam: North-Holland. Book Malmberg, B. (1960). La Phonétique. Paris: Presses universitaires de France. Internet source Boersma, P., Weenink, D. (2005). Praat: Doing phonetics by computer,

http://www.praat.org/ [accessed 26th January 2005].

Reviews are anonymous. Each article is reviewed by three independent reviewers. The authors will be asked to modify their contributions in accordance with the reviewers' suggestions.

Proofs will be sent to the designated author. Prompt reply and return of corrected proofs will be expected.

Reprints. Authors will receive one copy of the journal in which their contribution has been published.

Submission of manuscripts. The manuscripts are submitted via e-mail to the Editor or the secretary.

GOVOR 30 (2013), 2

188

Govor izlazi dva puta godišnje. Godišnja pretplata: 40,00 kn. Pojedini broj: 25 kn.

Uplate: Zagrebačka banka, Zagreb, IBAN račun: HR7423600001101551990 Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, Ivana Lučića 3.

Godišnja pretplata u inozemstvu: 10 €. Pojedini broj: 7 €.

Uplate iz inozemstva slati na račun: Zagrebačka banka, Zagreb, SWIFT ZABA HR2X IBAN HR7423600001101551990 Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, Ivana Lučića 3.