asmodejev šal

7/29/2019 Asmodejev šal

http://slidepdf.com/reader/full/asmodejev-sal 1/143

IVAN AR ALICA / ASMODEJEV ŠAL



BLIOTEKA "VRUTAK"

Urednik ZLATKO CRNKOVIĆ

Likovna opremaIVAN BALAŽEVIĆ

IVAN ARALICA

alogizacija u publikaciji - CIPučilišna knjižnica Rijeka

K 886.2-31

ALICA, Ivansmodejev šal / Ivan Aralica. - Opatijatokar Keršovani", 1995. - 208 str.;

cm. - (Biblioteka Vrutak)

N 953-153-025-4

ASMODEJEV

ŠAL

"OTOKAR KERŠOVANI"OPATIJA



U sparno jutro, kad umiru noćni leptiri, bosonog,u suknenoj haljini, žedan i pregladnio, po vrelom pijesku išao je propovjednik Serafim. Sve stojeimao razdijelio je usput sirotinji. Ali, prihvaćajući život kao priliku za darivanje, iakosiromašan kao pustinjski miš, s darežljivom sedušom osjećao bogat.

Ako ovakav osjećaj u nekom upitnost budi,moguć je ili nemoguć,njemu se samu prepušta da sudi.

Pred vratima grada Magnezija,u kojemu je siromaha koliko i u svakom drugom,dočeka ga žena sa četvoro djece,kojoj su rekli da dolazi čovjek izuzetno darežljiv,i zamoli Serafima da njoj i njenoj siročadi,

bez oca, krova nad glavom, odjeće i zalogaja kruha,daruje nešto kao što je i druge darivao.

Ako postupak ovaj u nekom protivljenje budi,ne valja i nije trebalo,njemu se samu prepušta da sudi.

Nemajući što da joj dade, a morao je dati,svrati u obližnju kuću i sebe sama ponudi bogatom gospodaru za roba. Pošto se prodao za trideset i dva zlatnika,



Serafim ostade služiti kao rob do kraja života,a žena ode odgajati svoju djecuda budu darežljiva prema ljudima,kao onaj što ih je svojom žrtvom izbavio iz neimaštine.

Ako dobrota ova u nekomu sumnjičavost budi,istinita je ili izmišljena,njemu se samu prepušta da sudi.

Serafim nikad ne osjeti muku što robuje,ni onda kad do njeg dopre priča

da je žena, što iziđe pred njeg na vrata Magnezija,kurva Kleona, koja iznajmi susjedovu djecuda prevari darežljiva čovjeka."Dobrota je za sve ili je nitko neće imati, pa je bol je da se i kurve njome koris te nego daje nema"- mislio je čovjek komu je život bio blagdan darivanja.

Ako nazor ovakav u nekom zebnju budi,vrijedan ili bezvrijedan je, njemu se samu prepušta da sudi.

PRVI DIO



1.

Otac nije često sjedio s nama u didovoj sobi. Nije ga bilokod kuče. Ali i kad bi bio, uvijek nakratko, ispričao bi se da jeumoran pa mora leći, da je tek došao pa se mora odmoriti, ilida sutradan kreče na put pa morabiti odmoran. Tako je na putu bio i kad je putovao i kad je boravio kod kuće, jer se ili od putaodmarao ili na put spremao. Ali, bilo nas je premalo u obiteljii svi smo bili previše međusobno vezani da bismo na nj i jednogtrenutka zaboravili. Bio u postelji ili na putu, bio je prisutanmeđu nama i kad bismo se uvečer okupili za velikim stolom ikad bismo preko dana bivali sami. Valjda je to tako: brat, sin,muž i otac ne napuštaju nas ni kad nas zauvijek ostave, anekmoli kad se češće navraćaju i duže ostaju u našoj blizini.

Otac je putovao radi prodaje proizvoda od željeza što ih jedid kovao u našoj kovačnici. U bisagama triju konja, od sajmado sajma po Bosni i Dalmaciji raznosio je i prodavao motike,krampove, tesle, bradve i dlijeta, sve alatljike za poljodjelce, au mnogo većoj mjeri, jer su bile lakše, kućne potrepštine kaošto su tronošci za zdjele i vaze za cvijeće, kuke za zid i komaštre, povrzla za bakrene lonce, te žarače i pepeljare, ukusnoizrađene, s ugraviranim križem ili mladim mjesecom, po željikupca, jer su se neki dičili mlađakom a drugi raspelom.

Robuje prodavao za gotov novac. Samo ponekad, pri krajutovara, da se oslobodi ostatka i pođe kući, davao ju je za bilo



što od čega je kuća potrebovala. Žitom i mesom usluge kovača plaćali su suseljani pa nije bilo potrebe za tim odlaziti po sajmovima. Samo si za srebrn izlatan novac, ako nisi želio da te trgovci odcru, mogao u Prozoru, Fojnici i Kreševu kupovati neobrađeno željezo. A do novca se moglo doći samo nasajmovima u dalekim gradovima.

S te strane, sa strane korisnosti, očevim putovanjima nije boglo biti zamjerke. Ali, i u tom je nevolja, on se na putovanjima zadržavao više nego jetrebalo, a poduzimao ih je i kad nije bilo velike nužde. Umjesto da ih se zasiti, on ih je previše zavolio. Dok je odsjedao kod kuće i živio u svojoj obitelji,nenormalno, ponašao se kao čovjek zabinut što dangubi.

Sjedeći večerima u didovu krilu, dok bi otac putovao, bio u kući ili samo prisutan u našem razgovoru, ja sam riječ po riječ, od danas do sutra, onakokako zorimo i u tom zrenju upoznajemo svijet oko sebe, posebice naše najbliže, spoznao da je moj otac Martin Grabovac čovjek koga je put oblikovao.Sretno ili nesretno? To se ne zna. Zna se samo da mu je put u dušu utisnuo užaren žig i jednom ga tjelesnom manom obilježio zauvijek. To da nije imaodesne ruke znalo se i vidjelo. Ali duše, što je s njom? Svaki čovjek svoju dušu zatvara teškim vratima, najviše oni što pričaju da u njih nema tajne, ali ih jemalo koji su se uspjeli sasvim zatvoriti, koji nisu dopustili da se u njih poviri i vidi kakva im svijeća u nutrini gori, kakvu sjenu baca, tko u nju uljenalijeva i tko stijenj žeže. Tako je bilo i Martinu Grabovcu: svi su se pravili kao da ne vide i ne znaju, a svi su i znali i vidjeli.



2.

A zbivanja su počela jednog svibnja, pet godina nakon mog rođenja, iznenada kao što je iznenada, poslije tjedan dana lijepa vremena, dovoljna da na bukvi i lijeski izmami listiće iz pupa, u svitanje počeo padati lako gust i suh snijeg kakav se i usred zime rijetko viđa. Iako je zemlja bila topla od juga isunca iz prethodnih dana, malo-pomalo, hladeći je a ne smanjujući laplanje, snijeg se počeo hvatati i za kamen i za travu. Lakše nego išta, prekrio jegrane tek prolistalih stabala. Kad se oblikovala kora, snijeg je iznad nje rastao kao kvasan kruh i do podne ga je po svoj planini, od Prologa do Obrovcana Cetini, bilo iznad gležnjeva.

Karavana, u kojoj je od Livna prema Sinju putovao Martin Grabovac, u svitanje se, kad je snijeg počeo padati, našla usred Prološke drage. Iako Dinarini u svibnju ne treba vjerovati, oni sami nisu očekivali većih smetnji, osim š to će ih snijeg promočiti. Ali, već nadomak Tenžcrinim stanovima, vidješeda se snijeg ne šali i zaključiše da ne bi bilo mudro s planinom se poigravati. Prekinuli su put kod hana ispod Vagnja i odlučili tu zanoćiti i pričekati dok sevrijeme ne razbistri.

Ali, han je već bio zaposjednut. U njemu je još sinoć, kasno, odsjela karavana što je dolazila iz Splita. Namjeravali su spavati do kasnije i krenuti premaLivnu tek u deset sati. Kad su se probudili, ostali su na mjestu gdje su konaciii, čekali da snijeg



prestane i dočekali novu karavanu, s kojom će još jednu noć zakonačiti pod Vagnjom.Han je mogao primiti tridesetak ljudi, a sad ih se u njemu našlo preko šezdeset. Ljudi su, čini se, samo u dobru bahati i negostoljubivi. U zlu, kažu,

od stida više nego što bi se podobrili, i najtvrđi od njih omekšaju i, za divno čudo, postaju susretljivi.Pošto je konje pokrio kabanima, da im pod ševarastom strehom bude toplije, a od gostioničara kupio dvije voštane svijeće, Grabovac je ušao u

jedan od tijesnih sobičaka i tu našao čovjeka kako se grije kraj slabe vatre, što je gorjela u zidnom kamenu kakvi se najviše po hanovima viđaju. Rekao jeda ga gostioničar ovamo šalje i zamolio čovjeka da ga primi. Čovjek se razdragao, rekao da ima mjesta za dvjesta, sam se smjestio u jednom kutu poredkamina, a Grabovcu pokazao na drugi. Po običaju, upitali su jedan drugoga tko su i odakle su, pa kad su se upoznali, naložili su vatru, sjeli i zapušili.

Na verigama iznad vatre, zakvačen za posljednju alku, visio je glinen lonac pun čiste vode. Očito, na vatru ga je stavio Grabovčev sustanar. Naknadno se sjetio da nema što kuhati pa ga je podigao visoko iznad vatre da voda uzalud ne vri.

Grabovac reče da mu je u torbi komad ovčje plećke. Ako komšija ne misli sam nešto kuhati, on bi to meso skuhao za njih obojicu. Prilično je tvrdo, odstarog bravčeta, ali će ga imati dokad skuhati. Odavde se, u najboljem slučaju, neće maknuti do sutrašnjeg podneva.

Sustanar se ponovo odobrovoljio. Sam je spustio lonac s gornje na posljednju alku. Pri tom je govorio da se radi njega meso ne bi trebalo kuhati, onće i na siru preživjeti. On bi, kad se već kuha, samo malo vruće čorbe, jer ga muči teška prehlada. Drugim riječima, on će Grabovcu učiniti svaku uslugua zauzvrat neće uzeti ništa, jer čorba nije nikakvo uzdarje, ona se ionako, ako mesa ima dovoljno, prolijeva preko praga.

Sad je lonac živo zagrgoljio. Po izbi se širio miris suhog ovčjeg mesa koji je podsjećao da je vani hladno, i kad se kroz



prozorčić ne bi vidjelo da sniježi. Njih su dvojica sjedila na tronošcima, pušila i ložila vatru. Sto se sve ne može reći i ne može čuti kad te s nepoznatimvrijeme satjera u tijesan prostor, a unutra je toplo i mirno, i ručak se kuha, i za odmor u kutu imaš postelju od ječmene slame i ovčjih koža! Dok dantraje, pri svjetlu s prozorčića, a kad se smrači, uz svijeće što ih prodaje krčmar. Od podneva do ponoći mogli bi se ispričati životi obojice, a nekmoli jednoga, jer je samo čovjek što ga je Grabovac našao u izbi imao volju da se ispovijeda.



3.

Ljudi putuju radi svega i svačega, sa svrhom i bez nje, pa ih prema cilju putovanja ima svakojakih. Ali prema duševnom stanju koje u putnika prevladava, čini se da su samo dvije vrste: jedni što putuju otvorenih očiju i naćuljenih ušiju, kojima je putovanje isto što i vidjeti neviđeno i čutinečuveno, koji su slični lovcima što donose trofeje, vješaju ih na vidljiva mjesta i do kraja života pričaju što su doživjeli i što su vidjeli tu i tu; i drugi što ih put očajno osamljuje, pa na putovanju žive intenzivnije svoj domaći život nego dok su sjedili kod kuće, koji i kad se na putu susretnu s nečim dojmljivim,kad ih štogod gane, zgrozi ili oduševi, doživljavaju sve to jedino u obliku usporedbe s onim poznatim mirom, redom i neredom što su ga kod kuće ostavili.Oni se prvi putovanjima liječe, ove potonje putovanja truju. I baš među njima nađe se putnika koji bez putovanja ne mogu, kao pijanac bez rakije. Tinesretnici što u dalekim gradovima traže a ne nalaze sebe same, jer tu nisu, jer su kod kuće, bolesni su ljudi, ma šta o sebi kazivali. Ali, oprez! Njih su punihanovi i putovi, bez njih ne bi bilo putovanja kao skitnje, pa će biti da su oni, jer ih je više, zdraviji od onih koje zdravima zovemo.

Martin Grabovac je pripadao prvoj vrsti, a njegov sustanar drugoj, sudimo li po njegovoj susretljivosti. Ako je ovo doista čovjek što traži osobu predkojom će se ispovjediti ili pružiti



ono što nudi kao ispovijed, jer i među ispovjedačima ima obmanjivača, boljega od Martina Grabovca nije mogao naći.I sam pričalica, Martin bi na početku putovanja, dok se u polazištu prikupljala karavana, gledao ljude što su se prijavljivali za put tražeći među njima

onoga koji vanjštinom, rje-čitošću i uljuđenošću obećava da će biti pouzdan suputnik; i da nešto nauči od njega, i da ga zabavi, i da mu pomogne u ne - prilici, jer je na dugu putu najteža dosada i nevolje što dolaze bez najave. Kad bi mu se tko dopao, nastojao bi mu se nenametljivo približili i iskušati da liga prihvaća, drugim riječima, da li on sam može biti odabranikov odabranik. Ako su se jedan drugomu svidjeli, uz čašu pića i zalogaj kruha, prijateljstvo je brzo sklopljeno. Dugo nakon toga putovanja, kad bi se sjetio nečega što je tada doživio, u pamćenju bi se s punim imenom i svim svojim osobinama pojavio i tadašnji suputnik. A vrlo često je glavni doživljaj na putu bila upravo suputnikova osoba, njegova pamet, snalažljivost, sudbina il i sreća.

Nerijetko su priče ispovijedanju sklonih suputnika, svejedno da li iskreno i li namješteno, bile o ženama, o vjenčanima i onima što su ih susretali na putu. U karavanama, koje su se u polazištima dugo skupljale i još duže i teže putovale, žena je bilo malo, pogotovo mlađih. Ako bi se koja i našla, imala je po više pratilaca i bila nedostupna. A na usputnim postajama, u selima i hanovima, žene su bile prava rijetkost. Samo se u pjesmi pjeva: "Vino služi

krčmarica mlada." Obično ga služe brkati, ugojeni i surovi krčmari. I zato nije čudo što bi u svakom putniku i najbezazlenija priča, bila lijepa ili ružna, oženi, ma kojoj i ma kakvoj, uskovitlala buru želja i nadanja. Koliko god to pričanje bilo jednoobrazno i jednosmjerno, ono se dalo varirati i, takoizvarirano, uglavnom zahvaljujući žeđi za ženom, doživljavati kao nešto novo, jedinstveno i nečuveno.

Bilo je putnika koji su pričali anegdote, bogzna da li izmišljene ili doživljene, u kojima su im se zbivali sve neki sretni slučajevi: kamo god bi došli, zanjih bi se zalijepila po koja lijepa žena, Luča, Fahrija, Đurđa, Katarina, polovica ženskih imena



iz kalendara svih triju vjera. I kad si bio siguran da pripovjedačlaže, slušao si ga, i zato što je pametne laži ugodno slušati i zatošto je bilo lijepo čuti da se nekom ispunilo očekivanje za kojese i sam nadaš da će ti se jednom ispuniti bar djelomično.

Među brojnim pričalicama o uživanju tuđih žena nađe se igdjekoji uvrnut putnik koji ne zna ništa nego o svojoj vlastitojženi. Ili je ruži, ovakva je i onakva je, ili je hvalama diže dozvijezda - taj može biti samo nametljiv gnjavator, jer je svojažena, bila mrska ili draga, svoja stvar i ne treba je iznositi preddrugoga, jer pred drugim gubi sjaj kao novo srebro na vlažnuzraku. Putnika privlače avanture, u stvarnosti i u priči, a ničija bračna postelja nije riznica avantura.

Čovjek s kojim je Martin dijelio izbu u zasnježenoj planiniveć je na početku razgovora izrekao usputnu rečenicu o svojojženi. Kad je bila riječ o kuhanju ovčje plećke, poželio je da jekod kuće, da mu žena skuha juhu, jer je u tomu majstor, pa daga potom polegne u postelju, pa bi mu do jutra topla i čista perina skinula prehladu kao rukom. To je Martinu, koji je po-znavao putnike, bio siguran znak da će ovaj o ženama. Neka! Nije u Livnu našao pravog suputnika, a ovaj mu se čovjek sviđa. Ali, pobogu brate, mislio je, kad već želiš pričati, što neodabra neku drugu nego baš svoju!

4.

Maloprije, dok je za stupove pod strehom vezao konje i snjih skidao teret i samare, Martin je u jednom kutu magazina,gdje se pohranjivala roba i davala krčmaru na čuvanje, vidiohrpu košarica za kruh od rascijepljenih mladica rakitc, košaricavješto ispletenih i prošaranih vezom, u kojem su korištenerazličite boje drva, kakvog još nije vidio. Ili su donesene od-nekud preko mora, gdje žive vješti obrtnici, ili se kod nas pojavio majstor koji je nadmašio sve ostale.

- Jesi li vidio košarice u magazi? - upita ga čovjek dok jetreščicom čarao po lugu. - Kupio sam ih u Splitu od nekogTalijana, na njegovu brodu, a prodavat ću ih u Mostaru, natržnici.

Za siromašni seoski svijet preskupe su, a i nepotrebne, takolijepe među ubogim posuđem. Naprotiv, Mostarke, koje su

imućnije i vole lijepo pokućstvo i posuđe, za njima će se po-lakomiti. Iako ih bude skupo prodavao, neće dugo čekati da ih proda, jer za košaricu, ma koliko bila skupa, može se platiti imalo više. Ne kupuješ ih deset kao kad kupuješ žlice i zdjelice.Kupuješ jednu jedinu. Stajat će nasred stola i biti svom posuduzačin. Ponegdje i čitavoj kući.

Tako su košarice Martinu otkrile sustanarovo zanimanje.Bio je jedan od onih sitnih prekupaca sa tri, najviše pet konja,koji putuju s karavanama iz Bosne u Dalmaciju donoseći



odande vosak, kože, željezo i posuđe, a vraćaju se kući stovarima tkanina, soli, ulja, smokava i lijepih predmeta zakućnu i osobnu upotrebu. Težak posao, pun tjelesnih naporana strmim i tijesnim cestama, pun umnih naprezanja što dakupiš, pošto da platiš i pošto da prodaš. I opasan posao, ne samošto strahuješ da te u planini ne orobe pljačkaši a u hanovimane pokradu suputnici i domaćini, nego ni za život nisi siguran. Na putu puška ili na ležaju nož uvijek mogu dokrajčiti tvoja putovanja.

Martinu se nerijetko događalo da otkrije sličnost između

vlasnika i njegove svojine. Nečija bi ga kuća podsjećala na licenjegova domaćina, a duhan-kesa po svom izgledu ne bi mogla pripadati nikom drugom do onomu tko iz nje vadi duhan. Kad bi ga tko upitao stoje na kućnom pročelju nalik na domaćinovoobličje, a koje se crte pušačeva lica primjećuju na duhan-kesi,on ne bi znao odgovoriti. Ako je tako s kućom i duhan-kesom,možda je tako i sa sličnošću što ju je pronašao između košaricaza kruh i Anđelka Plavšc, kako se zvao njegov sustanar.Krhkost? Profinjenost? Mekoća? Možda nešto od svega toga,možda sve to zajedno, ali, budući da je svaka sličnost ovakvevrste potpuna tajna, ni ova sličnost nije mogla biti ništa drugo.

Plavša je bio dijete jajačkih opančara što su imali dućančićispred Papaz-kapije, a kuću u Donjem varošu, na strmini kojase proteže od banjalučke ceste do korita Vrbasa, iznad samogmosta koji vodi u Kozluk. Rano je ostao bez roditelja, pa sunjega i starijeg brata othranili stričevi. Čim je odrastao, brat,koji je u međuvremenu izučio zanat i preuzeo opančarskuradnju, isplati njegov dio dućana i kuće, pa Plavša ode trbuhomza kruhom. Nije otišao preko svijeta. Nikud dalje od Kupresa,najmanje varošice u tim krajevima, koja se baš u vrijemenjegova dolaska od mjesta za zborovanje vojske prije odlaskau ratni pohod pretvarala u trgovište za potrebe stočara izokolnih sela.

U Kupresu je, odmah iza mosta preko Karićevca, u samomsredištu, sagradio drvenu kuću sa dvije prostorije na katu i

dućanom u prizemlju. Ali u Kupresu nije imao nikoga svogaizuzev dva površna poslovna prijatelja, jednog kiridžije i jednog prckupca mješina. Živio je osamljen i prešutkivan kao svakistranac koji je došao neznan, okućio se bez privole mještana,ali tako da nikoga osobno nije povrijedio, nikoga zakinuo, jer je sve što ima stjecao pomalo, preplaćujući ono što je od njihkupovao, u namjeri da požale što mu i sami nisu nešto prodali,zemlju za voćnjak ili šumu za gradnju, radije nego da gaogovaraju kako ih je ucjenjivao i zakidao. Osim što je bioljubazan sa svima, pazarili u njegovu dućanu ili ne pazarili, s

Kuprešacima nije ni htio ulaziti u prisnije odnose. Kako je uzto veći dio ljetnog vremena provodio na putu, u mjestu kao daga i nije bilo. Plavša je zauvijek ostao "onaj iz Jajca", što je jednom došao i otada ne prestaje odlazili i dolaziti.

Punih dvadeset i pet godina Plavša je trgovao i slagao paruna paru dok ih ne promijeni u dukate. Za dukate je kupovaonekretnine ili ih pohranjivao u škrinju za potrebe u nekomdalekom vremenu. Odgađao je ženidbu, ali je, stječući godinei zrelost, sve življe sanjario kako će, kad jednog dana sve budespremno i odluka padne, uzeti mladu i lijepu ženu. Ne ženukoja bi godinama i ljepotom odgovarala njegovoj dobi i obličju,nego baš mladu i lijepu, bez obzira koliko će on godina imatikad se bude ženio. Zauzvrat, za tu svoju mladost i ljepotu, onaće dobiti više nego što će uložiti: ljubav, udobnost i bogatstvo.I da takvu dovede bez stida, da joj kaže: "Gledaj, i što vidiš sve je tvoje!" da od njena dolaska s njom živi život bez briga, punslasti i topline. Plavša se trudio da stekne što više, i preko onogšto mladoj i lijepoj odabranici treba, pa se njegova ženidbaotegla do njegove četrdeset i pete godine.

A otegla bi se još i više, jer nikako da se pripremi za sretnidan i početak novog života, da na njega nisu navalili brat, koji je već imao petoro djece, i ostarjeli s tričevi.

- Ženi se, vrijeme ti je! Ima u Jošana Vlajića iz Kozlukalijepa djevojka, zove se Niža. Malo je zašla u godine, dvadeset joj je i druga. Ma zbog oholosti, ni zbog čega drugoga! Ovoga



hoću, onoga neću, a godine prolaze. U svemu drugom je alčak žena. Sve ti se s njom može dogoditi, ali ti uz nju neće bili dosadno ni trenutka.Da ipak nije prestara? - opirao se Plavša, jer mu dvadeseti dvije nisu odgovarale predodžbi o ženskoj mladosti, iako u timgodinama, ako nije počela rađali u petnaestoj, žena može bitilijepa.Zar si ti mlad? Ona bi prije tebi mogla postaviti pitanje orazlici u godinama. Ali neće, ona je mudra djevojka. Zna, kad prekoračiš dvadesetu, da je prava sreća dobiti dvadeset i petgodina starijeg muža, i još k tome neženjena!Čudno je što ga tako brzo slomiše u četrdeset i petoj, kad neoženjeni postaju okorjele neženje. Čudno je što ga taj isti rod na ženidbu nije privolio kad

je bio mlađi, kad gaje bilo lakše slomiti, jer san usniti nije mogao da se kroz njega nisu prošetale dvije raskošne i raskalašene žene. Čudno je što mu rodbina nijeznala, kad on nije znao, kako je žena jednako draga na postelji ispod baldahina u zagrijanoj sobi kao i na raženoj slami u staji s promajom. Čudno je i štomu ne nađoše djevojku s mirazom kad je toliko odgađao ženidbu pravdajući se da nije pripravan. Čudno je, kad se onako lako slomio, što već davno nijeuletio u ženidbu i pao u naručje prvoj koja naiđe. Čudno je, ako se to čudnim može dr žati, što mu je toliko vremena trebalo da spozna kako je ženidba zasvakoga samo sudbonosna igra u kojoj je dobitak neizvjestan, jer možeš naći bogatu udavaču koja će te materijalno upropastiti, i sirotu uz koju ćeš seobogatiti. Ali, čudno je i najčudnije što tu igru, kad je zaključio da je neizbježna, nije sam zaigrao nego je prepustio drugima da mu izaberu suigrača i bace prve karte, a on će dalje igru nastaviti sam.

Zapravo, i nije čudno! Krhkost košarica, koje bi bilo lako polomiti svakom tko bi to htio i imao dušu za to, podsjećala je Martina na Plavšinuuplašenost od grubih riječi, što se lako zapažalo, i od nemilih činjenica, što se moglo naslutiti. Nekakav divlji i prigušeni strah od sukoba, svađa i lomova kojimijenjaju



sudbinu, napravio je od njega čovjeka što stalno izmiče, čovjeka koji ne zna za osionost, pa se, da bi ovladao svojom okolinom, umiljava čineći drugima što jedrugima drago. Nisu li ogoljena rakitina drvca upletena u košare podsjećala na ogoljenost i nezaštićenost ovog čovjeka?

Jesu, ali ne samo na to nego i na njegovo obličje, stas i držanje. Plavša je bio sitan čovjek, prasne i pljesnive puti, kao da je mlinar, živih kretnji,veselih očiju, malo pogrbljen i ne-jačak. Nije nikakvo čudo što je trgovao košarama, kožama i voskom. To su lagani tovari. Njemu bi bilo teško samutovariti i rastovarivati željezo iz Fojnice i sol iz Splita.

Da je Martin kojim slučajem naišao na Plavšu kad je u tovarima imao kože pod vunom, možda bi i tada našao sličnost između robe i njena vlasnika.Možda lakoću? Možda krat-kovječnost? Tko bi znao!



5.

Niža, kad je obavljena prošnja i izmijenjene zaruke, dođeu Kupres u pratnji Plavšina brata. Njen se pratilac sutradanvrati preko Kuprcških vrata, otkuda je i došao, a Plavša je s Nižom i dva kuma, Stojanom Raslinom iz Zloscla i KrstanomŽabctićem iz Košarišla, otišao u Otinovcc, jer u varošinije bilo katoličke crkve. Tamo je obavljeno vjenčanje, jer sutamo obavljene i napovijedi, tamo su se pogostili u župnikovojkući, a pod noć se razišli svatko na svoju stranu. Dva su razlogašto nije bilo svadbe i što svadba»nije obavljena u gradu: kolovoz je vrijeme neprikladno za svatovanjc, i vruće je i mnogo je poslova, a čovjeku kakav je bio Plavša, štedišan i bez rodbine, bio bi luksuz i rasipništvo trošiti novac na svatove koji ti nisu nirod ni pomozbog. Ako se preokrene stvar, a to se ne da bezzlobe, onda bi se moglo upitati nisu li isti razlozi, štedljivost iodsutnost rodbine, bili presudni kad se Plavša s Nižomdogovarao da se svadba održi u Kupresu a ne u Jajcu, ukolovozu umjesto u studenom, kad se većina parova sparuje?

Iz Otinovaca su se vraćali noću iza desete ure. Oko ceste,koja je vijugala kupreškom ravnicom, mirisalo je na sijeno trećidan nakon kosidbe, kad trava, pošto je dva dana suncu predavala vodu, počinje iz lišća i sjemenja ispuštati eteričnaulja. Taj opojni miris mamio je Plavšu da siđe s konja i zajednose s Nižom svali po prvom otkosu na koji naiđe u mraku.

Ušao je u dućan i upalio svijeću. Uhvativši Nižu ispod ruke,kako su ga podučili da uradi s nevjestom, do bračne je posteljedovede uz drvene stepenice. Čim su ušli u sobu, kroz otvoren prozor okrenut kupreškoj ravnici zastrujao je lahor, iskrivio plamen na svijeći i nadignuo zavjese, kao kad zefir nadigne bijela jedra izletničkih lađica. Taj dah livada, na kojima rasturijetke i mirišljive trave, sitna djetelina, smilje, narcis, kaćun, božur i mandragora, sad ga je ponio u nebesa o kojima je sanjaodok je za dvadeset i pet godina stjecao ono što noćas, uz pomoć plamena triju svijeća, može pokazati svojoj Niži.

Pod je pokriven vunenin sagom, dlakavim i meko tkanim,koji čovjeka mami da se svučc i na nj legne. Zidovi su svježeokrečeni, a djevičanska im se bjelina ističe pored mrkesmrckovine od koje je napravljen strop i okviri na prozoru. Atek postelja! Komad po komad prenijele sa je židovske mazgeod splitske skele do Kupresa. I orahovo uzglavlje s intarzijama,i pamučni pokrivači, i bijele plahte s paškim čipkama, čak i jastučnice s velikim, u crveno izvezenim ružama kakve vezuTrogiranke, sve je to dopremljeno s mora. Postelja nije bilavisoka kao što su visoke postelje u primorskim gradovima. Nju je Plavša gradio po narudžbi, da bude po svemu kakve sudalmatinske, ali da bude niska, da joj se noge jedva vide, po bosansku, gdje i bogataši i siromasi spavaju na nisku. S nje sise, bez opasnosti da ćeš podbiti rebra, mogao svaliti na sag, istokao što si se, valjajući se po podu, mogao bez truda dovaljati nanju. Sve je to bilo namjerno, izvedeno iz sna: trebalo je stvoriti prostor, mekan i topao, po kojem se možeš valjati i da ti posvuda bude ugodno kao ptiću u gnijezdu, što su ga graditelji,mužjak i ženka, iznutra obložili najnježnijim vlatima trave.

Pošto je pokazao što je imao pokazati, Plavša je rekaonevjesti da se svuče dok on u susjednoj sobi nešto neodgodivoobavi.

Dok je Plavša pospremao kuhinju, Niža je skinula dnevnuodjeću i na sebe obukla svilenu košulju. Rasplela je kose i sjelana rub kreveta upravo kad joj se suprug vratio. Košulja joj je



ostavila nepokriven vrat i prsa do polovice sisa, a ostalo je, iako je pokrivalo sve do peta, više isticala nego zaklanjala. Jedno,što je tankotkana teška svila prilcgla uz kožu pa su se vidjelasva ispupčenja i udoline, a drugo što se Nizino tijelo u skliskojsvili na najsitniji pomak, na disanje, meškoljilo i praćakalo kaoriba u mreži. Plavša je i bez mašte mogao vidjeti gdje što pulsirai gdje se što spušta i bubri.

Tek se sada prvi put susreo s njenim sasvim osobenimočima, očima koje su neusporedive bilo s čijima. Te oči nisuimale stalan izraz, one su se mijenjale od prilike do prilike, uminuti po nekoliko puta, i svaka promjena, u brzini slična pulsiranju nebeskih tijela, iznosila je na vidjelo novo značenje.Samo bi neupućen čovjek mogao reći da te oči takvima činistrah, zbunjenost i ludost. Iako je u njima bilo divljine i ludosti,straha i smjelosti, drskosti i zbunjenosti, te su oči bile ispunjenesame sobom, sobom kao ponosom, sobom kao bijedom, sobomkao čudom i sobom kao onim što je Niža zamišljala da jest,mimo onoga kakvom su je vidjeli drugi ljudi.

Upitala ga je osjeća li miris metvice, ljiljana, mandragore,miris svakog cvijeta posebice i svih zajedno u jednom sveopćemmirisu?

On požuri i reče kako takav miris osjeća otkako su se dijeliliiz Otinovaca, točnije, otkako su se, jašući, našli jedno uz drugo.Kad su išli kroz polja, kad su ulazili u kuću i kad ju je poveo usobu. U sobi ponajviše! A sad mu tako snažno miriše da i ušimasluša i očima vidi taj miris. Očima miriše ono što svijeća po-kazuje, a svila pokriva. Ušima miriše zvonjavu njenih riječi. Unosnicama, ušima i zjenicama tako mu je kao daje u cvjetnomvrtu.

- I što misliš, od čega je taj i tolik miris? - upitala ga je.Otvarala je i zatvarala oči, širila zjenice, razmicala trepavice,žmirkala, kao da ni sama ne zna otkud tolika plima mirisa, pau mraku želi vidjeti tko ih ili što isijava i u tolikom obilju širioko sebe.

Od Stožera, ispod koga izvire Mrtvica, do Mrtvičina ponora ispod Kurljaja, uzduž i poprijeko Kupreškog polja ,noćas cvatu tisuće cvjetova. Od toga je ta svetkovinamirisa.Varaš se! Molim te, priđi prozoru!... Tako! Udahniduboko! Tako! A sada dođi k meni!... Klekni preda me!Stavinos između mojih sisa! A sad isto onako duboko udahni!Tako!

Sad malo razmisli i reci gdje ljepše i jače miriše, na prozoruiliu mojim njedrima?Blaženo se smiješeći, Plavša reče:Ovdje! - i pokaza na njene grudi.Pa, i ja mislim da su ovdje izvori ovih mirisa. A, koliko jaznam, tu kupreško cvijeće niti niče niti cvjeta - rekla je Niža.Skinula je naramenice košulje, uspravila se, košulja jojskliznula niz tijelo, i Niža je ostala naga, svega korak ispredPlavšc,koji je još uvijek opčinjen klečao. Ako ju je htiosagledatičitavu, morao je spuštati i dizati pogled, kao kad bi iz podnožjagledao planinu visoku do neba. Nije mu se daloistraživatiženino tijelo u čitavoj dužini, jer je imao što gledati ikad jegledao samo ono što mu je stajalo u vidokrugu, pa segotovoukočio.Možeš se i sam uvjeriti! Tu ima nešto cvijeća, ali nije poljsko - rekla je Niža i ostala uspravljena kako bi Plavšidalavremena da se uvjeri u ono što mu govori.To što je vidio bio je čitav svijet po sebi sam za sebe. Tamo

gdje su se bedra spajala i nastajao trokutast predio Venerina



brijega pružala se travnata ravnica dva puta veća od kupreškevisoravni. Nad tim travnatim morem nadvijale su se lijepoizvajane obline, široke i simetrične kao lijeva i desna sirananeba nad glavom osamljena putnika. Nad tom travom i tomravnicom, oblikovan srpaslo, pupak se doimao kao polumjeseckoji je rogove okrenuo dolje. U tim prostorima trave, plavet-nila, oblina i mjesečine Plavša se izgubio, omamljen mirisima.Tvrdila njemu Niža koliko hoće da mirisi od nje dolaze, on ninakon osvjedočenja nije znao dolaze li mirisi s Venerina brijegaili to kroz prozor miriše kupreška ravnica, jer mu se torzo



Nizina tijela izjednačio s ravnicom na kojoj pod mjesečinomraste i miriše božur uz metvicu.

Niža je pokupila svoju košulju, obukla je i sjela na krevet. Nekoje vrijeme razmišljala, kao učitelj kojije, nakon uzaludnihnatuknica i jasnih očitovanja, odlučio otvoreno, kad se drukčijene može, tupom učeniku kazali u čemu je stvar, izravno, jer jemajcutička metoda zakazala.

- Ne miriše to oko nas kupreško cviječe, ni poljsko ni planinsko. Nijedan cvijet ni svi zajedno nemaju takvog mirisa.To miriše moje djevičanstvo, moja curska čistoća. Ti, Anđelko,do sada, čini mi se, nisi mirisao žene. Da si mirisao, znao bi daovakvim mirisom mirišu samo djevice, a obljubljene žene ilizaudaraju ili im je miris manje opojan. Ne zamjeri im, i djevi-čanstvo i njegov miris teško je sačuvati. Meni, kojoj se prvi prosac javio u trinaestoj godini, osobi to ga je bilo teškosačuvati. Kroz kakve sam muke prošla, to samo ja znam. Nekasam ih prošla, glavno je da sam tebi došla netaknuta, zrela i puna mirisa... Ne ustručavaj se, udahni, tvoje je. Da ti budelakše udisati, digni se i sjedni do mene. Tako! A sada ću ti, dok mirišeš, pričati kada sam i zašto odlučila živjeti u djevičanskojčistoći.

6.

Po njenu kazivanju, bila je najljepša i najpametnija djevojkau Donjoj varoši i Kozluku, a ni među onima koje su živjeleizmeđu Travničke i Banjalučke kapije, kćerima imućnijih ljudi,nije ih bilo mnogo koje su se mogle mjeriti s njom. I umjestoda je zbog pameti i ljepote svi poštuju i vole, kako bi se mogloočekivati, njoj su zavidjeli i pravili joj neugodnosti, kako toobično biva. Svećenik, komu je u drvenjari uz Vrbas, gdje sudjeca podučavana vjeronauku jer Jajce nije imalo crkve, sve-ćenik, mlad i nevješt čovjek, komu su najbolje odgovarali ikatekizam i biblijske priče, umjesto da je uzvisi nad ostaledjevojčice, ukorio ju je pred svima. U tu svrhu citirao je svetogaBernarda koji kaže da je u svakom slučaju bolje biti zločest iglup a ponizan, nego pametan i dobar a ohol. Tako je moćnomriječju uglednog sveca u prah smrvljena njena prednost nad

ostalima, njena prirodna bistrina, ljepota i dobrota srca. Još navjeronauku u drvenjari pored rijeke! Nedopustivo! - pro-svjedovala je Niža deset godina nakon te poduke u mirišljivojkupreškoj noći.

Isti taj svećenik, koji ju je podučavao Bernardovoj mudro-sti, jednom je s propovjedaonice Svetog Ive u Podmilačju, poučavajući djevojke da svagdje budu ponizne, skromne, skru-šene i neupadljivo odjevene, pričao kako je u nekom afričkomgradu, u prvim stoljećima kršćansva, živjela djevojka uzorna



ponašanja, koja naglo oboli i pade na samrtničku postelju.Čuvši za bolest najčistije vjernice u svom stadu, biskup dođe da je on osobno ispovjedi. Nakon pričesti, nad njenom posteljom,reče okupljenim susjedima i ukućanima da bi dan smrti ovedjevojke trebalo svetkovati, jer je svetački živjela. Djevojkaumre i nakon tri dana javi se u snu svojoj majci. Reče da nije uraju, kako je očekivala, već usred vatre paklene i sumpornih para, samo zato što je, u trenutku kad je biskup rekao da bi dannjene smrti trebalo svetkovati, osjetila u duši neizmjeran ponosšto je bolja od drugih ljudi i što joj pripada izvrština.

-1 sad promislite - rekao je propovjednik - kad je ona samozbog toga tračka oholosti, ma ni kolik je bljesak munje, dospjelau muke paklene, kako neće tamo dospjeti oni među nama, bilimladići ili djevojke, koji se po čitav dan ohole i odjećom iriječju, koji larmaju da im nema ravna ni po pameti ni poljepoti... Braćo i sestre, poslušajte me, čovjek se radi svogspasenja mora skrusiti - zaključio je propovjednik, a mnogi kojisu ga slušali nisu mislili kako bi se oni sami trebali skrusiti, većkako to hitno, dok još vrag nije odnio svoje, treba učiniti lijepai pametna Niža Jošana Vlajića iz Kozluka.

ANiža se nije dala pokoriti. Nije se pokajnički busala u prsaniti je kazala da je glupača veća od svih, ili bar toliko kao sveostale. Nije lijepu kosu sa čela gurnula pod kapu i maramu da je nitko ne gleda i da ne budi pohotljive misli, već ju je izvlačilana čelo i vila u uvojke. Nije prestala krojiti prsluke i haljetkeod napadno šarenih i vezenih tkanina, nego je izvezla sveneobičnije šare, a kod Židova pokućaraca naručivala platnakakva u Donjem varošu, Kozluku i Podstinju nijedna cura nijenosila.

Između nje i samozvanih zastupnika ćudoređa, koji su, prikrivajući to zahtjevom za poniznošću, tražili prosjek i os-rednjost u svemu, vodio se podmukao rat: ona je prkosila, onisu je ogovarali. Ona je očekivala da će joj napokon priznati da je najljepša i najpametnija, kao da je do takvog vrednovanjanekom bilo stalo, oni su joj davali vremena da u sljepačkom

otporu odmakne naprijed, da postane zbilja iznad svih i mimosvih, a onda, daje tako izdvojenu napadnu porugom i još nečimžešćim. Jer, tko kaže da je šugava ovca samo bolesna ovca kojojnije mjesto u toru; šugava je ovca i ona najzdravija i onanajbolja, jer se izdvaja i neće da bleji kao sve ostale ovce, i neda se strići kao njene druge.

Pripreme za presudni sudar oholosti i poniznosti, izvrštinei prosjeka, trajale su sve do propovijedi o vražićkima, ni kolik je palac velikim. Treba reći da svećenik nije namjeravao otežatiživot Niži osobno. On je podučavao sve vjernice i kao obično,

da koga ne povrijedi, izbjegavao primjere, ali, jednako kao uslučaju djevojke koja se uznijela pohvalom biskupa, i ovoga je puta sva pastva pomislila da ti vražići najviše skakuću po odjeći Niže Jošana Vlajića.

A pričica o vražićima, koju je stvorio bogzna kada i bogznakoji propovjednik, bila je osrednja tvorevina nekog ženomrsca,koji je s malo mašte sačinio ubojitu metaforu... Jedan svećenik,stojeći na crkvenim vratima, dok je narod dolazio u crkvu,ugleda kako prema njemu ide žena obučena u haljine punešara, bogate i vezom i tkanjem, i krojem i nakitom. Nosila je tuhrpu veselih krpa, koja je oko nje plesala i šuštala, i bila svjesnada ni mimo koga neće proći nezapažena. Njena duga haljinavukla se otraga po kamenim pločama. Upravo na tim skutimasvećenik ugleda mnoštvo malih vragova kako se igraju, smiju i plješću ručicama vičući:

- Dobili smo je, dobili!

Vidjevši to čudo, svećenik zakunc vragove neka ne bježesa skuta ženine haljine, uđe u crkvu i pozove narod da sam vidišto ta lijepa žena nosi na svojim suknjama. Žena se grdno postidi, vrati se kući, zbaci sa sebe raskošne haljine i obučeskromne, pa je u crkvi svi dočekaše raskriljenih ruku... Pouka je jasna: ako ne želiš da hrpe malih vragova plešu po tvojimskutima i viču uglas kako su tvoju oholu dušu dobili da je pekuna paklenoj vatri, odijevaj se neupadljivo i odbaci od sebeobijest i bahatost!



7.

Niža se ni toj pouci nije pokorila. Nastavila se oblačiti kakose i dotad oblačila, misleći da će se ljudi priviknuti na njenuizuzetnost kao na običnu stvar, toliko svakodnevnu i toliko potrebnu da bi se bez nje osjetila praznina. Međutim, dogodilose, što je malo bolji poznavalac svjetine nego Jošanova kćimogao unaprijed pogoditi, to da su je proglasili drskom i izazov prihvatili kao objavu rata, kad je dopušteno latiti se i nasilnihoblika kroćenja goropadnice. Prvi je neki vragolasti momak, izvraštva i za šalu, pokazao kako to treba raditi.

Naočigled mnoštva svijeta u crkvenom dvorištu, taj mladić priđe Niži i upita je što joj je palo na ovratnik lanene košulje.Ona je zastala i dopustila mu da skine to što vidi, misleći da jena nju sletio ružan kukac, pao plod s duda ili domiljela gus- jenica. Momak se poslužio rukama da dokaže što vidi.

Dotaknuo je prstima njenu košulju, još više vrat i kosu u dnu pletenice, a onda je preklopio šaku svrh šake, kao da je ulovionešto živo. Neku životinjicu što skače a on je ne želi ugnječiti.Okrenuo se narodu, koji je od početka promatrao njegovu igrus Nižom, jer je i narod, prije nego će momak išta započeti,gledao ovu lijepu djevojku, pa je držeći dlanove sklopljeneiznad glave, rekao:

- Ulovio sam malog vraga. Sitan je ko skakavac. Što ću snjim?

On zamahnu i baci nešto preda se. Gladio je dlan o dlan igledao na zemlju kamo je bacio vražića. To isto učiniše i oni odmnoštva iz blizine koji su sve mogli vidjeti. Neki su od njih utravi pronašli skakavca: jedni su tvrdili da je taj skakavac ut- jelovljenje Sotone, drugi da je bio u travi mnogo prije nego jemladić skinuo vražića s Nizina ovratnika.

Niža nije tražila ništa ni među mladićevim dlanovima ni utravi. Ona je ponosno produžila svojim putem.



8.

Druge je nedjelje namjerno zakasnila na misu u crkvi Sve-tog Ive u Podmilačju, očekujući da će njeni napasnici biti u crkviako dođe pred vrata koji trenutak nakon početka bogoslužja.Zbilja, veći je dio puka bio ušao u crkvu, ali je i pred crkvomostalo dosta onih koji i ne dolaze na misu da se Bogu mole,nego da koga vide, da se s nekim susretnu i da se zabave ako jeikako moguće.

Onaj isti momak, komu se bezobrazluk i duhovitost nisumogli poreći, izdvoji se iz grupe, priđe joj bliže, dva puta jeopšeta i najednom se naduši grohotom smijati. Smije se i smije,kruži oko nje dok ona mirno hoda i stalno gleda u skute njenehaljine i u njene lagane sandalice, koje su, prelazeći prekolokvica od noćašnje kiše, morale birati suhe kamene vrške dase, zajedno s bijelim čarapama, ne bi uprljale u kaljuži.

Niža nije izdržala ovo zanovijetanje, a valja joj priznati da je ono prethodno i mnoštvo sličnih od drugih napasnika junački podnosila. Zaustavila se na suhom komadu zemlje i mirno gaupitala:

- Čemu se smiješ?On je odgovorio ne prestajući se cerekati, pljeskati rukama

i podvriskivati, pozivajući i ostale momke da ga slijede.- Kako se ne bih smijao! Od silnih vražića koji ti skaču po

haljini jedan je bio najdomišljatiji. Uhvatio se rukama za skut

suknje i htio da ga za sobom uvučeš u crkvu. Ali, kad si došlaiznad one lokve, njemu se otkvačišc dlanovi i on bućne stra-žnjicom u kaljužu. Eno ga sada pokraj brljuške, stresa blato stura i pita ima li gdje česma da se opere.

Kao da su je polili vrelom vodom, zadihana, zajapurena, jecajući u sav glas, Niža je utrčala u crkvu. U tišini, pred početak mise, crkvom su se razlijegali njeni koraci, čulo se njeno ubr-zano disanje i prigušen plač. Prišla je pomoćnom oltaru, sasvimslučajno svetog Roka, jer je do njega bio slobodan prolaz.Ostali vjernici bili su bliže glavnom oltaru i svećeniku, koji je primijetio Nižin čudni ulazak u crkvu pa je pričekao s početkomobreda. Osjećajući pažnju na sebi, Niža je kleknula na klupicuispred kipa sveca koji je zagrnuo skut haljine i otkrio nogu punurana da mu ublaži bolove bijeli psić ližući kraste crvenim jezikom. Lijevu je ruku položila na prsa, a desnu sa tri ispružena prsta podigla prema svečevu kipu i rekla da je svi čuju:

- O Bože, o ljubavi moja! Primi moj zavjet! Zavjetujem tise da ću deset godina čuvati djevojačku nevinost, da se za tovrijeme neću ni u koga zaljubljivati osim u tebe jedinoga. Štogod budem činila, govorila, željela i mislila, neka bude pod-ređeno ovom obećanju. Na svakom mjestu i u svako doba pokazat ću da sam vrednija tvoje milosti od onih koji me blatesvojim prljavim jezicima i koji se neskromno diče poniznošću,a ponose glupošću.



9.

Gotovo svi u njenoj užoj i široj obitelji, osim stričevićaDavida s kojim je od djetinjstva dijelila uzajamnu naklonost,sitne tajne i u posljednje vrijeme duge razgovore, njen su zavjetdržali bezvrijednim jer ga je donijela brzopleta osoba urazdraženu stanju i zapečatila jedino svjedočenjem očevidaca, podbadača njene jarosti, pa kao takav ne može biti zavjet danBogu, nego prkos bačen u lice svjetini.

Ona se pravdala da je Bog posvuda i da je svjedok svega,događalo se to ne znam kada i ne znam u kakvim prilikama.

Oni su joj odgovarali da je to, doduše, istina, ali da onisigurno znaju kako Bog ponuđeni zavjet nije prihvatio, jer nijedonesen u smirenoj duši, punoj slasti odricanja i samozataje. Nasuprot tomu, Nizina je odluka donesena u nastupu neviđeneoholosti, kad više ničim nije mogla dokazati da je bolja odostalih. Pa, kad je tako, njoj može biti sasvim svejedno hoće lizavjet izdržavati ili će ga prekinuti. Bolje da ga prekine: on zaljude nije ozbiljan, pa ne može biti ni za Boga.

Ako i ne bi bio velik grijeh da zavjet prekine, bilo bi toveliko poniženje, pa Niža savjet rodbine nije mogla ni htjela prihvatiti. U takvom držanju, od obitelji ju je podržavao samoDavid, vjerovalo se jer je bio jedini čovjek koji je u njoj vidiosve ono što je ona sama u sebi vidjela: pamet i ljepotu, praved-nost i dobrotu. I drugi su vidjeli da nije bedasta ni ružna, da ima

riječ meku kao melem i oštru kao britva, ali joj nisu davali pravoda to ističe kao četa zastavu ispred bubnja, pa se doimalo da jojosporavaju i pamet i dobrotu. Doista, radilo se o sporu izmeđudva pogleda kako treba živjeti i ponašati se, kad si lijep i pametan, da oni oko tebe ne bi previše trpjeli u svojoj ružnoćii gluposti. Ili, samo u obratnom odnosu, kako da se, poredtolikih težnji gluposti i ružnoće na prvenstvo, prvenstvo dadeonomu komu po redoslijedu i pripada.

Ali otac, koga se u obitelji njen slučaj najviše ticao, reče joj bez uvijanja da će njen zavjet, točnije njen prkos, za njega biti

skup i preskup. Tih deset godina djevovanja, kad bi se za njukao i za svaku našao ženik, ona će protratiti u oholosti, jalovoji bezvrijednoj, jer za nju nitko ništa ne plaća. A poslije, kadzavjetno vrijeme istekne, neće biti prosaca i može se dogoditida će je otac iza sebe ostaviti nezbrinutu i samu. Ne radi se,rekao je, o tome što ćeš se na mom koritu hraniti do kraja mogživota, nego što ćeš ostali bez korita kad ja odem.

Niža se prepala, prvi put, da je njen zavjet ne dovede dogladi i oskudice, kad vene svaka ljepota i trune svaka pamet.

Tada u pregovore oko njene udaje stupišc brat i stričeviAnđelka Plavša. Rekoše da će je poslati u Kupres, gdje nitkone zna ni za vražiće na njenim haljinama ni za zavjet dan kodSvetog Ive u Podmilačju i, bude li pametna bar upola kolikotvrdi da jest, moći će živjeti miran život svake žene, a moći će,ako baš bude tvrdoglava i ako Plavša na to pristane, ustrajati još koju godinu i u svom nerazumnom zavjetu.

Možda bi još neko vrijeme ostala pri svojoj odluci da sus - jeda Iva, preko dvorišne ograde, u prepirci, ne predbaci njenuocu da je u najmanju ruku čudno što David toliko vremena provodi s Nižom, bez obzira što joj je bratić. Možda baš stogakad se zna da se u židovskoj zajednici, koja živi u Varošu, vezeizmeđu bratića i sestrični ozakonjuju. Otac je iste večeri bratulijepo rekao, a sinovcu zaprijetio da će ga kao mačku, kolcem preko leđa, ako ikad više prekorači njegov prag i ako ga ikadvidi da razgovara s Nižom. Bojažljivi i prilično strašljivi David



toliko se prepao stričeva gnjeva da je, bilo po savjetu bilo po kazni svoga oca, s torbom preko leđa otišao u Travnik i ne pozdravivši se s rodicom Nižom.Tek kad je u obitelji, užoj i široj, ostala bez potpore, Niža se odluči udati.I sad je tu, u Kupresu, na krevetu uz svoga muža Anđelka Plavšu, koji je iznenađeno saslušao njenu priču o nevinosti i ostao zaprepašten isto toliko

koliko je u duši, grudima i nosnicama bio ispunjen mirisom očuvanog i odnjegovanog dje- vičanstva.



10.

Što dalje raditi? Održavati zavjet i mjeriti tko je od koga bolji, ne dvoumcći se da je ona iznad svih, ili svući košulju,ispružiti se na leđa i pozvati Plavšu da umah popije pun kupdjevičanstva? Da podvrisne od sreće i jednim udarcem o zidslupa skupocjeni lončić što ga Niža toliko dugo i uz tolikenapore drži čitava i puna aromatičnosti?

Niža prepušta mužu da o ovoj krupnoj stvari sam odluči .Ona je odsad njegova žena, i to je činjenica nad sve ostale, amuž je vlastan sa svojom ženom postupiti i ovako i onako. Onadrži da će postupiti na najbolji način, ma kako postupio, jer nisu je nizašta baš za njega udali, kao što, vjerojatno, nije ni on njusamo tako, odoka, isprosio. Ako se ovako lijepa i zrela djevojkaudaje za slabašna i, dopusti, vremešna čovjeka, udaju je zanjega jer je mudar, pa će znati postupiti s onim što ga je dopaloviše po sreći, a manje po zasluzi.Samo - a na tu malenkost Niža svoga Anđelka mora upo-zoriti da je sutra ne bi krivio što je znala a nije kazala - neka nemisli, pošto joj oduzme nevinost, da će mirisi iz njena tijela bitii nakon toga tako snažno opojni. Ni govora! Sve to obilje štovečeras iz nje izbija, kao kad rajski iz cvjetne časke, presahnutće poput izdašna vrutka nakon potresa. Iz njena će se tijeladizati lijeni, truli i kiselkasti vonjevi slično onima što se šire okokošare u kojoj gnjiju i zore oskoruše. Istina, ukoliko se odluči



da joj uzme nevinost, on će, kad god bude želio, na njenu tijelu bez ikakva suzdržavanja zadovoljiti strast, u prostoti, kako se to obično čini, ali mirisa koji gasada dižu do nebesa, tu kristalnu čistoću ženstva, neka više nikada ne traži od njena tijela! Ono što netko nema, što su mu na silu oduzeli, više nema ni za sebeni za drugoga. Uzbuđenja, prozračna i pjenušava kao vode Plive kad se niz slap ruše u Vrbas, što ga sada obuzimaju, samo što joj ramenom dotiče rame adlan drži na njenim prsima, potpuno će nestati. On će nju i razdjevičenu dirati, ona će njega i takva uzbuđivati, ali će njegove ruke, posežući za kristalnimužicima, ispod jagodica osjećati prijatno mlako tijelo. Jednom riječi, pošto u divljačkoj bezobzirnosti zgnječi cvijet njena djevičanstva, uprlja ga i pogrdi,njeno će tijelo za nj postati izvor mlakih užitaka koje će, što vrijeme bude više odmicalo, sve više postajati izvor dosade i znojnih para. Ako je razdjevičeno, ako je s njega skinuta aureola, tijelo nijedne žene ne može više zračiti snažnim i ničim nepomućenim ženstvom, onakvim kakvo se javlja samo u glavamadarovitih muškaraca.

I u tvojoj glavi, Plavša!Pa sad biraj! Ili ćeš u trajnom uzbuđenju dodirivati njenu nabreklu put i mirisati opojne mirise što se iz nje šire, ili ćeš se upustiti u prostotu tražeći u njoj

onaj koliko kratkotrajan toliko prljav zanos.Izbor mu doista nije bio lak. Strpljivo je godinama radio spremajući za nevjestu sve što će joj u životu trebati. Ona je, može se reći, došla i iznenada i u

posljednji trenutak. A sad kad je došla, svukla se, sjela na krevet, i umjesto da produži onim redoslijedom kakav je već stoljećima ustaljen u prvoj bračnojnoći, ona ga stavlja pred neočekivanu i sudbonosnu odluku: ili će živjeti usred mirisa ženstva, ili će skočiti u prljavu baru i po njoj gacati do mile volje.

Tjedan dana, a nekmoli jedna opojna večer, bilo bi prekratko vrijeme da se razmotri svaka pojedinost koja ide u prilog uvažavanju Nizina zavjeta, i svaka pojedinost koja govori da bi ga trebalo prezreti.



Nakon kratkog razmišl janja, jer je nekakva odluka bila neizbježna, Plavša predloži da večeras legnu jedno do drugoga i zadovolje se mirisima.Konačnu će odluku odgoditi, a za večerašnju večer bračnog će zadovoljstva biti dovoljno i u dodirima, koje mu Niža ne brani, dapače, podatno mu nudi svešto ima. U ovom slučaju, odgoditi odluku znači dobro o njoj razmisliti, jer, s jedne strane, te izluđujuće mirise ne bi htio nepromišljeno izgubiti, s druge,ne bi htio biti krivac za kršenje njenog opravdanog zavjeta, a s treće st rane, jer ova stvar i tu stranu ima, ne bi želio ni tako lakomisleno, zaveden zavjetomi mirisom, žrtvovati ono što svaki muž ima kod svoje žene.

Legli su jedno do drugoga. Mažena povjetarcem i jagodicama mekih trgovačkih prstiju, Niža je ubrzo zaspala. A Plavša je sve do pred zoru milovao imirisao.

Zora ga prevari, pa i on usnu.



11.

Mirisi su kao vino: jedna i dvije čaše samo nas razvesele,glava postaje još bistrija, a noge čvršće, ali, kad u se počnešnatakati iz krčaga, pamet se magli, ravnoteža ljulja a prisebnostmalakše. Miriši danas i miriši sutra, miriši po danu, miriši ponoći, i Plavši dođe da siđe s uma. Desi se to petnaeste noćinakon vjenčanja, dok je kroz prozor sjala mjesečina, a na svese strane, tjerani lahorom s kupreske ravnice, širili mirisi cvijećai nevinosti.

I dotad se događalo da se Niža probudi iz nevinog sna ili iztransa u koji su je dovodila Plavšina milovanja. Tako budnaostajala je dugo bez prave svijesti, jer je, umjesto na javi, prebivala u bezumno slatkoj nadraženosti. Ubrzano je disala,grčila noge i lamatala rukama, prevrtala se s boka na bok, s leđa

na trbuh, i u polusnu mužu upućivala riječi pune razumijevanjaza njegov nezavidan položaj:- Dragi, oprosti mi! Ja sam krivac svim tvojim mukama.On bi je tješio: neka je savjest ne peče, njemu je i ovako, u

mukama, lijepo!Međutim, petnaeste noći, kad se Niža probudila, našla ga

je i tijelom i licem iznad sebe, obasjana mlakom mjesečinom ismamljcna mirisima djevičanstva do te mjere da ni sam nijeznao ni kad ni kojim je povodom kočnica popustila i on bezob-

zirno krenuo da učini ono što se mora učiniti, kad ne možedrukčije, dok se Niža ljulja u snu i omami od milovanja.

Niža je vrisnula, kao da je iznad sebe ugledala razbojnika sgolim nožem na svom golom trbuhu. Skupila je noge i oduprlase stopalima o njegova prsa. Polom se, kao luk kad puknetetiva, ispružila i bacila Plavšu u dno kreveta, a sama se našla, ponovo sklupčana, na uzglavlju. Tako su, obasjani mjesečinom,stajali jedno naspram drugoga: on uspaljen, ona iznenađenanjegovom nepouzdanošću i prestrašena buđenjem pastuha učovjeku koji vanjštinom više podsjeća na ovcu.

Odluka hoće li Nižin zavjet poštivati ili će ga prekršiti, jošuvijek je bila u Plavšinim rukama. Prema tome, Plavša je imao pravo na ono što je maloprije htio učiniti, pravo koje mu i Niža priznaje. Ali nije imao pravo na takav način, podmuklo, iz busije, i zato se Niža usprotivila. Sad, već dobrano ohlađen,Plavša je mislio da je dobro postupila. Nema on ništa protivnjena djevičanstva. Ona mu samo kaže: ovo je i za tebe bolje.On priznaje: koliko je užitaka proživio mučeći se oko njenenevinosti za petnaest dana, ne bi ih proživio za godinu da joj jenevinost oduzeo prve večeri. Ali, nešto drugo njega muči. Iakoon njeno djevičanstvo želi sačuvati, za sebe, dakako, u njemusamu, iz noći u dan, iz dana u noć, dižu se valovi plime protivtakvog držanja. Ti ga valovi sile da joj oduzme što joj ne pripadazauvijek, uostalom, kao nijednoj ženi. Kad krene da joj touzme, osjeća se u pravom smislu čovjekom koji vlada svojim postupcima i koristi se svojim prirodnim pravom, a kad se povlači, ne obavivši ništa od onoga što je namjeravao, sam odsvoje volje ili, još gore, kad ga Niža na to primora, Plavša osjećaveliko, neljudsko poniženje, koje ga čini manjim od ijedneživotinje. I, što je čudno, taj koji ga ponižava nije Niža, jer jeona, što godi činila, izvor njegove radosti i snage, već on sam,točnije, plima što je bučila u njemu kad se nadnosio nad Nižunakan krenuti nekrčenim stazama... Ni on ni Niža, samo ta plima u njemu bila je širitelj napasti i napetosti, poniženja i pada što ga je gotovo tjelesno osjećao svaki put kad se sam



savlada ili ga Niža odgurne. Tko i što iza te plime stoji? Ne zna mu imena. Kad bi Niži uzeo nevinost, popustio bi pred tim bezimenim neznancem. Niža ga ne ukori zbog nasrtljivosti niti mu predbaci što je zaboravio da odluka još nije donesena. Sućutnim glasom, kakav je imala kad je u polusnu

žalila što ga drži u trajnoj nadraženo-sti, takvim ga je glasom Niža upitala:Dragi, za Boga miloga, što se to dogodilo s tvojim licem?!Sto? - rekao je prestravljeni Plavša.Izoblićilo se. Izgledaš kao nakaza. Po licu ti izbili prištevikao u kužnih bolesnika.Otkud to?Čini mi se da je to kazna za pokušaj da zgriješiš. Radi seipak o zavjetu! Sreća tvoja pa nisi počinio grijeh, lice bi ti takvoi ostalo. Ovako si samo opomenut, i čari će sigurno s tebe dozore spasti. Ako se budeš lijepo vladao, dabome!... A što ja tebi pričam! Evo ti ogledalo, pa se pogledaj!Plavša se pogledao u ogledalcu što gaje Niža držala u ladici ormarića nadohvat ruke, iako predanje kaže da se noću ne valja ogledati jer možeš, umjesto

svog odraza, vidjeti tko zna što. Njegov je odraz dva puta gori nego što ga je Niža opisala. Put mu je pocrnjela i podlila se crvenilom koje probija ispod tecrnine, pa se stječe dojam da mu glava gori u predsmrtnoj ognjici. Jagodice se toliko izdužile da nalikuju na zakržljale kljove. Oči se opet uvukle podčelo i otuda gledaju kao iz pećine, sumanuto i ustravljeno. Sve u svemu, lik Sotone koji se došuljao iz sumpornih tmina, stao pred ogledalo i ne zna što daradi.

- Nižo - rekao je - ima li načina da se s mog lica skine ovamaska?

- Lijeka ima svačemu, pa i za one koje požuda izobliči.Otkuda i ogledalce, izvadila je tikvicu, jednu od onih u

kojima drži tekućinu za bojenje kose, i rekla mu da legne nauznak.



Na dlan je izlila neku mirišljivu tekućinu. Protrljala je dlan o dlan i onda objeručke namaz nanosila na Plavšino lice. Već samo mazanje, kao i svakidrugi oblik Nizina umiljavanja, stišalo mu je strah i smirilo živce. Mažući ga, govorila je da mu lijekom mora pokriti svu površinu lica. Nije li lice čitavo pokrive no, li jek nij e dje lotvoran. Tako su je učile mudre žene kad ih je pitala na koji način vratiti prirodan izgled mužu ako mu se lice izobliči odživotinjske pohote. Zato je bolje da namaz bude deblji, nego da štedi i sve upropasti.

- A sad iziđi iz kuće i trči kroz polje dok ne izmoliš pedesetočenaša. Stati nigdje ne smiješ - rekla je Niža.

Plavša posluša što mu ona reče. Kad se zadihan vratio, nju je našao obučenu i ispruženu na krevetu.Dugo te nije bilo - reče ona - pa sam zadrijemala. Umij se!Obuci se i legni do mene.Zašto obučen?

Zašto? A zašto sam ti melemom mazala lice, zašto si goltrčao kroz polje? Ne pitaj, nego čini što ti se kaže ako se želiš prepoznati u ogledalu.On je i ovoga puta posluša. Sve što mu je Niža govorila bilo je od prvog dana uvjerljivo, ali što vrijeme više protječe, što je bolje upoznaje, sve što

smisli, sve što kaže, postaje još uvjerljivije. To što se prema njoj i ovoga puta ponaša poslušno, ne znači da je to posljednji put, već da će joj biti poslušansve više i više.

Jesi li koga susreo dok si trčao? - pita ga Niža jer je znalada i na Kuprcsu mora biti ranoranilaca, noćobdija i ljudi bezsna i pameti.Jesam, dva čobančića!Bili su ustrašeni kad su ga ugledali kako trči, ali bježali nisu. Međutim, kad im se približio, htio je s njima usput izmijeniti koju riječ, a oni ga spram

mjeseca ugledali polunaga i iz-nakažena lica, pa su udarili u takvu dreku i nagrnuli u takav trk da se poplašio kako će polomiti noge, te je za njima povikao:

- Stanite, djeco! Ja sam samo nesretan čovjek. I ništa više.



Ne čudi se toliko djeci koliko kravama, rekao je Plavša.- Kravama? - rekla je Niža i podigla glavu s jastuka. Nakon susre ta s djecom nije izmolio ni jedan očenaš, a

naišao je na stado od desetak goveda, vjerojatno stado onihdječaka. Istjerali su ga rano na pašu jer stado neće da pase podnevnoj žezi. Kad ga je spazila, jedna je od krava muknula, diglarep i zaobadala se. Za njom se povelo čitavo stado. Učasnestade s vidika kao da ga je vihor pomeo.

- Ne čudim se što su se djeca prepala mog izobličenog lica,to su razumna stvorenja, ali otkud kravama toliko pameti da prepoznaju lice čovjeka iznakaženo pohotom? Otkud kravama pamet? - čudio se Plavša.

Niža je šutjela. Bilo joj je drago čuti da Plavša vjeruje kako je požuda unakazila njegovu vanjštinu i više nego što ga je u tohtjela sama uvjeriti. Mogla je zaspati bez straha od novognapada na svoje djevičanstvo.

12.

Preostali dio noći, Plavša je probdio odjeven, na krevetu uzsvoju lijepu ženu. Bez obzira na sve stoje noćas proživio, mislio je kako je sretan čovjekšlo je ima uza se i kako su riječi upućenedječacima dok su bježali, daje nesretnik, samo trenutna slabostčovjeka komu su neugodnu trku kroz noć propisali kao spa-sonosan lijek. Samo u toku noćašnje noći, uz gorčinu, razumijese, jer slasti bez gorčine nema, Niža mu je donijela više uz- buđenja nego što će normalna žena normalnu čovjeku pružitiza pet godina. Ona mu, zbilja, daje dosta, i previše, a što ne dasve i do kraja, zaboga, treba je razumjeti. Ne može ni ona svešto ima, a ima dosta, najednom razdavati, mora i njoj neštoostati. Ako ni zbog čega, da ne bude do dna iscrpljena, daostane bez ičega i da sutra, kad ushtjedne, svoga muža nemačime usrećiti. Zato se Plavša mora ponašati razumno: što da

izvrne čašu i slast popije do dna, zar nije bolje gutljaj po gutljaj,meraklijski, jezikom i usnama više nego grlom, a trbuhomnikako? Osim ovoga poziva na razumnu potrošnju ljubavi,treba znati da ni Nizina kupa nije toliko duboka da se ne bimogla ispiti. I što kad je ispiješ? Nema gore ni gorče stvari negospoznaja da nakon onoga što si doživio ne preostaje ništa slađe,ljepše, uzbudljivije što bi još imao doživjeti. Na vrhuncu užitka,slave, veselja, uspjeha, tamo kamo svi dvonosci streme, premasvjedočenju onih koji su tamo bili, pruža se ravnica i na njoj



grobovi u kojima su pokopana svačija stremljenja, često i oni koji su stremili i postigli za čim su išli.Zato, Plavša, polako: kap po kap!Kad je mjesec u uštapu osvjetljenje Kupreškog polja ustupio suncu koje se diglo iznad Stožera, Plavša je u glavi imao samo jednu misao: hoće li se

danas moći pojaviti u svom dućanu bez straha da mušterije od njega ne pobjegnu kao što su noćas bježali čobani i njihova goveda. Uzeo je ogledalce i pogledao se.

- Hvala Bogu! - rekao je glasno.Onda je pogledao vodu u kojoj se noćas umio. Bila je crna a pomalo se i crvenjela. Kolika je bila njegova iznakaženost, govori voda u kojoj se

nakaznost istopila. Niža se naglo probudila, kao da ju je tko iznenada polio hladnom vodom, zbacila sa sebe posteljinu, svukla se i polunaga otišla do prozora.

Razmaknula je zavjesu i udahnula duboko. Potom je, mazeći se po bedrima, potražila pogledom Plavšu i zagledala mu se u lice.- Zlato, ničega nema! Sve je čisto kao da je oprano u

izvorskoj vodi.Sav sretan što može doručkovati i sići u dućan, Plavša je pred prozorom zagrlio i poljubio Nižu.Držeći je u naručju, ponovo je upita zastoje htjela da noćas uz nju leži odjeven. Ima li to neki viši, njemu skriven, smisao ili je to privremena mjera

opreza, samo za noć u kojoj su mirisi nevinosti nadišli njegovu moć samosvladavanja?Zar mu nije protumačila svoju odluku? Nije htjela.Valjda je za to bilo razloga. Jedan od njih je: pretjerana radoznalost, zašto ovo, zašto ono, ako se pojavi prijevremena, unosi zbrku i tamo gdje je red

prirodno stanje. Prema tome, ako mu je zapovjedila da leži odjeven i uskratila mu pravo da zna zbog čega to čini, to je zato što ona ne uvodi prva taj običajobrane od pohotljivosti pa da ga, kao izumitelj, mora objašnjavati. A drugo, ta mjera, ako se smatra da je samo uperena



protiv suzbijanja požude, u cijelosti se ne može sagledati. Jer, osim kao zaštitna mjera, ona se može pravdati i kao stav prema sveukupnosti čovjekovaživota. Da, bez šale! Ako s opravdanjem da se spava odjeven, i kao mjerom za suzbijanje pohot-ljivaca i kao pogledom na čovjekov život, nešto nije u redu, Niža ne snosi za to odgovornost. Drugi su to smislili davno prije nego što je ona njemu rekla da uz nju legne odjeven. Sad će ona njemu istumačit i višismisao spavanja u dnevnoj odjeći. Razumije li on to?

Slabo?Onda neka sluša!Lijepa kćerka francuskog kralja Ludovika, djevojka svetog života po imenu Kunigunda, u sedamnaestoj godini, puna mladenačke vatre, udade se za

isto tako mlada i lijepa kralja Teobalda, gospodara Saske. Jednom, tri mjeseca prije vjenčanja, u njihovim nevinim razgovorima povede se riječ o stra-hotama koje se događaju među kraljevskim potomcima koji se, i pored živa oca, glože za vlast, a nakon kraljeve smrti, međusobno se pokolju. VrijemeKunigunde i Teobalda obilovalo je takvim slučajevima kao ni jedno drugo, iako takve sukobe u izobilju poznaje i najnovije doba. U to se vrijeme jedan od

bizantskih careva, da mu ne spominjemo nesretno ime, da okruniti nasred Hipodroma tako da je sa dvije noge ugazio na vratove dvojici mrtve braće, dok mu je patrijarh stavljao dijamantnu krunu na glavu a svjetina klicala "Živio!" U svojoj nevinosti i naivnosti Kunigunda i Teobald zaključiše da su tom zlukrivi otac i majka, kraljevski par, što su imali takve potomke. Jer, kad su unaprijed znali da će se međusobno potirati kao najgori dušmani i u tom potiranjuza sobom u smrt i zločin povući na tisuće drugih ljudi, zašto su rađali bratu tobožnju sestru a sestri tobožnjeg brata?

Kad su se vjenčali, legli u bračnu postelju i došli u priliku da i sami kao kraljevski par rađaju bratoubojice, sjete se svoga razgovora i zaključe da takvozlo neće učiniti ni sebi ni drugima. Polože oboje zavjet da će do smrti živjeti u čistoći. A da bi se



othrvali požudi, jer su se međusobno silno privlačili, nisu u postelju smjeli leći goli. Lijegali su u posebno krojenoj odjeći.U nju bi ih sluge uvečer obukle i zakopčale renenjem tako danigdje ne ostane ni najmanji prorez. Bez pomoći slugu, oni samiu toku noći, a sluge su se pojavljivale tek ujutro, nisu se moglisvući. Nije im bilo lako svu noć obuzdavati strast, ljubav, po-hotu, ali su voljeli i to nego da na svijet donose razbojnike. Nataj način nisu bogzna koliko umanjili krdo krvožednih preten-denata u jagmi za vladarske stolice i mjesta blizu prijestolja, bilikrvni srodnici ili od drugog roda i imena, ali su uspješno ob-

držali svoju nedužnost u sveopćem klanju i svoju tjelesnučistoću sve do kasne dobi, kad im posebna odjeća za noć nijeviše ni trebala, kad su je oblačili samo iz navike i ponosa što suu njoj izdržali tolike noći.

Sad Plavša, slušaj čemu će te podučiti tvoja Niža. Dvijestvari, čovječe! Dvije važne stvari!

0 čemu pauk misli nego o tome kako će mrežu plesti! Očemu misle muškarac i žena nego o tome kako će voditi ljubav,ako je ne vode niti su je ikada vodili! Evo kao njih dvoje. I kao pauci i kao ljubavnici! Otkako su se sastali, ni o čemu drugomune govore, ni na šta drugo i ne misle i ničim se drugim ne bavenego sami sobom, sto puta više, strastvenije i mahnitije negoda su prve noći postupili kao što postupa većina supružnika.Eto, u tome je viša vrijednost ovakvog života. Život tu više nijemučan, sluzav i nepredvidljiv kakav je posvuda, tu se život javljau obliku ekstrakta, one aromatične izlučevine koja je iznadživota.

1 drugo: ako su Kunigunda i Teobald od Saske imalivaljanerazloge da ne rađaju pretendente na prijestolje koji će semeđusobno zakrviti, pa možda dignuti ruku i na svoje roditelje,ni Nižin razlog nije ništa manje valjan. Ona ne podnosi djecu, jer je djeca podsjećaju da više nije mlada i da i dalje stari. Onasmatra da se ni za koga ne bi trebalo žrtvovati.

U taj čas Niža se obnaži i sjede na stolac. Prebacila je nogu preko noge.

- Nema te stvari koja bi opravdavala žrtvovanje ovoga štovidiš. Ti bi to trebao reći prije nego ja.

Plavša je od svega što se moglo vidjeti vidio samo sunce nanjenu koljenu i sjenu desne sise, one do sunca, kako pada polijevoj, onoj do postelje. Navikavao se uživati u gledanju a da pri tom ne osjeća kako je prikraćen, jer je prikraćenost davalasnagu gledaocu, pa što je prikraćenost veća, to je strastgledaočeva žešća. Zato je i rekao Niži da bi to što gleda trebalošto duže ostati neoštećeno i svježe, ni za šta drugo nego da bise još dugo moglo gledati.

Kako da se s njom ne složi! Niži se moglo prigovoriti i da ječudna i da je ohola i da je nepredvidljiva, ali joj se nije mogloreći da je bez pameti i da ne zna uvjeravati. Svojim riječima, jednako kao i svojim tijelom. A najboljeje kad jedno podupiredrugo.



13.

Mnogo prije nego šio će joj Kupres po oštroumnosti nad- jenuti ime, Plavša je znao kako je Niža izuzetno mudra i kako je ta vrlina njena najveća mana. A kad je mana građena odvrline, nitko, a ponajmanje muž, protiv takve mane ne smijeimati ništa, ako mu je imalo stalo do toga da ga samog ne proglase porocnim. Ne samo stoje Nižu nemoguće zateći kakonešto ne zna, nego je nemoguće ne prihvatiti kao razumno onošto ona drži razumnim. Dakle, što god ona kaže, samo po sebistoji i, ako ti je stalo do njenog lijepog tijela, moraš raditi onoi onako kako je ona poželjela i kako te uputila.

Za potkrepu te tvrdnje Plavša ima u džepu bezbrojslučajeva, a svom će sustanaru u ovom osamljenom i od Bogaostavljenom hanu pod Vagnjom ispričati samo tri. U jednomće biti riječ kako on sluša što mu Niža zapovijeda, a u druga dvakako su je slušali Kuprešaci i nakon toga joj nadjenuli imesumnjive ljepote i takvog smisla da bi ga više žena odbacilo odsebe nego se s njim pomirilo.

Računica je pokazivala, a tu je računicu Plavša nakonženidbe češće prebirao nego računalo stoje stajalo na jednojod polica u dućanu, da se Niža zavjetovala ostati nevina desetgodina, da je u curstvu odslužila godinu i tri mjeseca, pa joj preostaje još osam godina i devet mjeseci djevovati kao udanažena. Mnogo! Što će od Plavše, a što od Niže ostati nakon tih

osam godina i devet mjeseci? Hoće li i tada vrijediti dogovor,nastao u žaru one noći, kad su i goveda bježala od njegovaizobličenog lica, da se Plavša oblači, njega napadaju bjesovi požude, a Niža da spava ili gola ili u prikladnoj odjeći, jer izvrsno podnosi iskušenja pa joj okovi ne trebaju, ili će i za Nižui za Plavšu bili svejedno kako i u čemu će spavati? Hoće li munakon osam godina i devet mjeseci ostati i to što sada od Nižeuzima: daje gleda, daje dodiruje, daje ima i zove svojom? Hoćeli to dugo vrijeme posta i preživjeti? Kako da ga preživi: zadevet mjeseci će poludjeti, a za osam godina bit će šaka jada.

Svoje brige, s obzirom na duljinu njena djelovanja i s ob-zirom na svoje muke koje iz te duljine proizlaze, saopćio je Niži.Možda će ona znati neko ljekovitije sredstvo od noćnogodijevanja, jer odijevanje sprečava, ali ne liječi. I nije se pre-vario.

Kao za svaku drugu bolest i nedaću, ona je i za Plavšinounutarnje sagorijevanje imala lijek. I pouku kao moralni do-datak apotekarskom ljekovitom sastojku.

Zatvori ga u izbu na tavanu i za tri dana ne dade mu ni jestini piti. Ništa, ni gutljaj vode.

Kad je osvanuo četvrli dan, stol ne namjesti u kuhinji gdjesu obično jeli, već u spavaćoj sobi. Na njega iznese kriške pšeničnog kruha, komad pečene teletine, litru kujundžuše inekoliko strukova mladog luka. Otvori vrata na izbi i pozvaPlavšu da dođe za njom. Uvede ga u sobu, svuče se dogola iispruži na postelji.

- Sad je na tebi da biraš - reče Niža - ili ćeš sjesti za stol inavaliti na jelo, ili ćeš leći uza me i uzeti mi ono oko čega setoliko dvoumiš da li da mi uzmeš ili ne uzmeš! Da ti iskrenokažem, meni samoj moja nevinost postaje velika briga i teškoćakad tebe vidim kako se ne znaš savladavati. Eto, prepuštam tina volju, kao i svaki put do sada.

Plavša je, između onoga što je bilo servirano na stolu i ukrevetu, usporedio samo dvije stvari. Koliko god njena bra-davica, nabrekla i potkrvljena kao zrela jagoda, s mrkim ko-



lutom oko sebe, bila lijepa i izazovna, ona se Plavši učinila daleka, hladna i nevažna u usporedbi s komadom pečene teletine, koja je imala istu boju kao bradavica i bila namreškana kaokolobar oko nje, jer, dokjehruskava kožica pečenja tjerala sokove iz svakog dijela usne šupljine i čitava tijela, ljepota bradavice, osim posve cerebralne prosudbe da je to značajna vrijednost, u njemu nije pobuđivala ama baš ništa. Jednako tako prošla su i njena bedra kadih je usporedio sa dva bijela struka mladog luka.

Kako ću sada! - kukao je Plavša. - Jedva stojim na nogama.Dobro, leći bih uz tebe još i mogao, ali ništa više. Oprosti, ovomi se događa prvi put. Ne znam što bi to moglo biti. Pa, i dosada sam katkad bio gladan, a ipak sam te poželio prije jela.Učini što ti srce traži - rekla je Niža.A kad ju je poslušao i počeo jesti luk, ona ga je poučila:-Eto, nasrtljivi moj zloćo! Zna se, s hranom u tijelo ulazi i

požuda, pa ako si pohotljiv, smanji jelo. A i što jedeš, neka ne bude masno, slatko ni zasoljeno. Meso i vino ne gledaj! P ijvodu, jedi zelje i suh kruh! Sir ne dodiruj, a oko oraha zaobilazisto koraka. Budeš li me slušao, bez muke ćeš izdržati i dvadesetgodina moga djevovanja, a ne samo tih pišljivih osam godina idevet mjeseci!



14.

U njihovu susjedstvu živio je vunovlačar Dokiša i njegova žena Katuna, pokućarka, koja je, budući daje mužu zimi posao s vunom slabo išao, obilazilaimućnija domaćinstva s malo ženskinja i prala im rublje za sitan novac ili samo za kruh i zdjelicu mlijeka. Toj Katuni Niža je prvoj u Kupresu pokazala danjeno znanje o uspješnom životu žene i muža prelazi vlastite potrebe, pa ga ima i za druge, ako im ustreba, za sve slučajeve i za svaku priliku.

To što je raznosilac glasa o Nižinoj "ženskoj mudrosti", kako uskoro prozvaše njenu vještinu, bila pokućarka, kojoj je gotovo dužnost bila da raznositko je kakav u varoši, nije bilo beznačajno, a ni presudno, jer, da je ma koju ženu zapala ta čast, bila ona ne znam kako nevjesta razglašavanju, glas bi seraznio, jer ga je širila izvorna snaga, a ne glasnikova vještina. Ukratko i mnogo jasnije, žene kao Niža Kupres do tada nije znao, pa se i glas o ovojizuzetnoj osobi brže širio.

Katunin se Dokiša često opijao, šljivovicom koju je budzasto mogao kupiti od svakog seljaka, jer za vino nije imao novaca. Opio bi se pred večer onih dana kad mu ne bi išao posao u vunovlačari. Dolazio je tako natreskan i nalazio ženu umornu, jer je, siromašna, po čitav dan strugala četkom i mlatila prakljačom. Umjesto da s njom pođe na zaslužen odmor, tjeran ljubomorom, koja se javljala samo u pijanstvu, grdio je ženu da

i ^ . ^



je drolja, da ju je zatekao s ljubavnikom, pa je, kurva, ne znajućikamo će s dilberom, skrila gada pod svoju suknju.

-Eno mu nogu! Vidim ih! Jedna, dvije, tri, četiri!... Aotkuda tebi četiri noge? Ne znaš, je li? A ja znam.

Hvatao bi metlu, kolac, kutljaču, što bilo, i naganjao ženu po kući i dvorištu. Uzalud jer je bio spor, često posrtao i ponekad padao. Katuna je bez muke izmicala zamasima pijanačovjeka. Ne bi je prestajao ganjati dok ne bi pao, na pod ili nahasuru, svejedno, i tu zaspao. Mnogo joj je teže bilo podnositi poniženje nego udarce, kojih nije ni bilo, iako su susjedi mislili

suprotno, jer trijezan, kad bi je mogao i stići i udariti, Dokišanije iskazivao ni ljubomoru ni nasilništvo.Sestro moja - govorila je Katuna Niži - kakve on noge,osim ove moje dvije, može vidjeti ispod moje suknje? Avidi,kaže da vidi! Neka ga vrag zna vidi li ili ne vidi! Samo, vičekolud: sakrila si ga ispod suknje, kurvetino!Jasna stvar - rekla je Niža. - Tvoj je muž, Katuna, od onihmuškaraca što u pijanstvu stvari vide duplo. Ne znam da li jošštogod osim tvojih nogu vidi uduplano, ali je očito,nesretnaženo, da njega od stotinu uduplanih stvari u pijanstvuzanimajusamo tvoje duple noge. Budalal Dovoljno bi mu bilo dagledau potkrovlje i nikakva ga ljubomora ne bi mučila! Ali,štomožeš, moja Katuna! Muškarci i trijezni gledaju u nogeženamaviše nego što bi trebalo, i više nego što se tamo imavidjeti, akad se opiju, izgube svaku mjeru. Nemoj mi reći da je tostogašto pijanu i glava i pogled padaju k zemlji. Nego, ovako,Katuna!I dade ženi zlatan savjet. Još dok joj gaje davala, čulo se za

nj u gradu. Katuna se za to pobrinula. A Katuni je pomogao blijesak i zvek što ga zlatni savjeti imaju kao i zlatni novac.

Kad je Dokiša sutradan ponovo stao progoniti svojuKatunu, ona mu se zakle najmilijim, Bogom i mlijekom maj-činim, da nije ničija nego njegova. Ako on na to pristaje, ona je spremna podvrći se ispitu, čestom među poštenim ljudima,kad se provjerava tko govori istinu a tko laže. Što god on



odabere, vatru ili vrelu vodu, njoj je svejedno. Ona će uvatri i vodi dokazati da su ispod njene suknje samo njene dvijenoge.

- Ako si čovjek od riječi, i ako si muškarac, prepusti i ti svojudesnicu kušnji. Ako si muškarac, kažem! - I tu ga je u srcetaknula, jer je Dokiša, osobito napit, do svoje časti i muškostidržao isto toliko koliko i umirovljeni pukovnik do svog čina iordenja.

Dogovoriše se da kušnja bude u vreloj vodi.- Muško si - podjari ga Katuna opet - umoči prvi, i to obje

odjednom!Pijani Dokiša, jedva shvaćajući što čini, naže se nad lonac ituri ruku u vrelu vodu. Sreća, samo prste do drugog članka.Vrisnuo je i zakolutao očima koje je onako pijan držao polu-zatvorene.

- Koliko sad nogu vidiš ispod moje suknje? - upitala ga jeKatuna.

Očekivala je odgovor s velikom neizvjesnošću. Od tog jeodgovora ovisilo hoće li ubuduće misliti da Niža mnogo zna očovjeku i ženi ili da se samo pravi da zna.

Samo dvije - reče Dokiša previjajući se od boli.Eto - rekla mu je Katuna - one druge dvije nestale su kudi pijanstvo iz tvoje glave. Više ne pij, pa ispod ženinesuknjenećeš vidjeti noge njenih ljubavnika.

Nižin savjet nije Dokišu odvikao od povremenih pijan-čevanja. Navika je bila ukorijenjena, a jadi življenja koji su jehranili nisu se nikakvim savjetima dali otjerati. Ali ga je pod-sjećanje na opečene prste i u pijanstvu uvjeravalo da su četirinoge ispod ženine suknje, što god on mislio, sve četiri njezine.Kako to, kako to? Čudio se bez kraja, čitavu večer, ali po parunogu, koji je očito bio višak, nije više zaključivao da je ispodženine suknje ljubavnik.

Katuna je ostala Niži trajno zahvalna i za savjet o sma-njenom broju nogu i za cio niz drugih savjeta, u kojima jetrgovkinja učila pokućarku kako će svog vunovlačara privo-



ljeti da oko sebe vidi stvari onako kako ona želi da ih gleda, ane onako kako se njemu, svejedno da li pijanu ili trijeznu, prohtije gledati.

15.

Protagonisti drugog slučaja, gdje se očitovala Nizina pametu iznalaženju rješenja za izravnanje dviju vječnih suprotnosti,koja, kad ih primijene umni ljudi, vode u trajni sklad, bio jeseljak iz Alajbegova Odžaka zvani Latinac, redoviti Plavšinmušterija, i njegova žena Petruša, koja bi, kad muž ne bi mogao,dolazila kupiti sol i svijeću. Petruša bi prilikom tih kupnji, kaošto žena ženi najčešće priča, pričala o svom zločestom mužu,te kurvar, te pijanac, te tuče, te psuje, pašče da nije krsta nanjemu, i ništa drugo i ništa manje.

Kako je Niža iz izravnih susreta i iz priča susjeda upoznalai Petrušu, dozlaboga jezičavu ženu, neumjerenu i po količiniizgovorenih riječi i po težini rječetina, masnih, prostačkih iuvredljivih, a poznavala je i njena muža, koji je bio turobančovjek, bez mekane riječi, zanovijetalo i njurgalo ničim za-

dovoljno, pametna je Niža mogla lako zamisliti u kakav sekoštac to dvoje uhvate kad se dohvate, i kakve trijeske vrcajukad se to dvoje međusobno cijepaju. Ni tamo ni ovamo, nego je ravno u oči rekla Petruši da je ona za sve kriva, i za udarcekoje joj muž nemilice dijeli, i za uvrede koje na njoj ne štedi.

- Zašto ja? - povikala je lajava Petruša.Ona se ne bi zaustavila da Niža nije tresnula šakom o stol i

rekla joj da šuti, toliko vremena za koliko bi se moglo doći napol puta od Kupresa do Alajbegova Odžaka. Ako tu dugu šutnju



u

može izdržati, otkrit će joj kako će ukrotiti muža i njime vladati,kako će s njim dugo godina biti sretna, i kad bude polazila ukrevet i kad bude iz kreveta ustajala. A ako ne može šutjetionoliko koliko Niža traži, neka joj se gubi ispred očiju i neka joj nikad više ne priča o sebi i svom Latincu!

Začudo, jer se u društvu do nje nije moglo doći na red, ženase obuzda, stoje za Nižu bio dobar znak, pa joj, kao što čini sa

solju, samo besplatno, prodade savjet sličan soli, jer je, kao sol jelu, i on začin bračnom životu.- Prvo - reče Niža izdirući se na Petrušu kao kočijaš na konja

koji neće da povuče - nauči zauzdavati jezik. Ako nenaučiš kad treba zatvarati a kad otvarati usta, od mog savjetanema koristi. I ne samo to! Ne znaš li jezikom upravljati, nekate voda hladna nosi, li i nisi žensko. Ženi je sva snaga u jeziku.Zapamti, Petruša, ni u radišnosti ni u ljepoti, nego u jeziku!

Pctruša je shvatila, čini se, jer je u tom trenutku jezikomnavlažila usne, ali nije progovorila.

- Drugo, kad je muž ljut, kad rasrden galami po kući, tiumukni, pravi se da ga ne čuješ, i li kao da sve čuješ i sve bez prigovora prihvaćaš. Ako ikako možeš, a da ga ne uvrijediš,dobro bi bilo da se, dok ga bijes ne prođe, nekud iskradeš, dane bi pala u iskušenje i progovorila. Jer, viče li on a ti mu vikomodgovaraš kako bi ga razuvjerila da nema pravo, vika na viku,ujed za ujed, i nema drugog završetka nego tučnjava. A, kakosi nejača, u tučnjavi ćeš izvući tanji kraj. Zapamti, kad grmi,ušuti i, ako možeš, skloni glavu!

Petruša ju je slušala. Sjela je na neku vreću i sad, ne samoda je šutjela nego se i snizila.

- Treće, kad je muž dobre volje, priđi mu i počni poniznimglasom govoriti što si mu htjela reći kad je bio rasrđen. Razuvjeri ga, kori i traži od njega što ti treba. Ali, pazi, neka ti riječi budu umiljate i govor malorječan!

Petruša se podigla s vreće, savjet je već bila zapamtila, uzela je sol i otišla u Alajbegov Odžak.

Zbog toga savjeta, koji je Petruša iskušala i bila zadivljenanjegovom djelotvornošću, ona je prva Nižu nazvala "mudri-com", ne žaleći truda da po čitavom Kupresu razglasi zašto joj je dala takav nadimak. On je u sebi mogao imati nešto pos- prdnosti, ako se to željelo istaknuti ili čuti, ali žene to nisu niisticale niti su htjele slušati, nego su otada Nižu zbilja smatralemudrom i obraćale joj se za pomoć kad im je trebala poduka u

hrvanju s muškarcima, pa bili oni očevi, ljubavnici, braća ilimuževi. "Mudrica" je u svakom slučaju mogla biti od koristi.



16.

U malom trgovištu, kakav je tih godina bio Kupres, sa petdućana i po jednim obrtnikom svakog od devet zanata koji su bili potrebni okolnim selima, u trgovištu s nekoliko vojnika, dvasvećenika, pisarom i mnoštvom težaka i čobana, o Niži seuskoro saznalo mnogo toga. Saznalo se da je zaslužila naziv"mudrica", da je uredna i čista, bez trunja i mrlja na odjeći, da je razgovorna kad joj se sugovornik sviđa, a da zanijemi predonim koji joj se ne dopada. Saznalo se, jer je svatko imao očida gleda kako je lijepa i stasita, pa mora da je više nego polovicaostaje neiskorištena u svakodnevnoj upotrebi, zato što slabašnii ne baš odviše pohotljivi Plavša takvo obilje ne može potrošitini kad bi bančio svaki dan od zore do mraka. Saznalo se mnogotoga, gotovo sve, osim bitne sitnice, koja se, kad se radi o nekojizuzetnoj osobi, dozna posljednja, ili se za nju nikad i ne sazna.

Svi su je željeli vidjeti, približiti joj se i progovoriti s njomkoju riječ, a kako ni ona nije bježala od poznanstava, niti joj je bilo mrsko da bude zapažena i voljena, od žena kao uzor, odmuškaraca kao meraklijski san, ubrzo je s njom čitav Kupres bio povezan vidljivim i nevidljivim nitima. Makar se u svakomslučaju i ne radilo o izravnim vezama, makar to nekad bilo poznanstvo preko četvrtog poznanika, svi su tvrdili da je dobro poznaju, da su s njom govorili o tome i tome, da su kod nje bilitada i tada, jer su željeli svi s njom razgovarati, jer su je trebali

za svjedoka svom ugledu i jamca svojoj pameti. Polazeći od oneda svaka ptica svome jatu leti, kad je Niža došla na glas lijepe i pametne žene, u njenu je jatu htio biti i onaj koji mu ne pripada.

Tako su se zvani i nezvani, znani i neznani našli u gomilinjenih prijatelja i obožavalaca.

U trgovini je bila okretna i domišljata kao muško, i kad bi prodavala ulje, smokve, sol ili svijeće, i kad bi kupovala kože,med od prvog roja, sitnu stoku i vosak. Znala je, kad bi pro-davala, kao muškarac zacijeniti robu visokom cijenom, a onda,spuštajući je pomalo, mamiti kupca, kao, samo će njemu tako

jeftino prodati, sve do one cifre ispod koje cijena nije smjela padati ne želi li uskoro upropastiti i svoj život i svoju trgovinu.A znala je, ako se radilo o kupnji, cjepidlačiti i za jednu akču,dugo, strpljivo i, redovito, uspješno. Plavša se na svoju ženu, natog trgovca po krvi, mogao mirne duše osloniti kad bi moraona put, bilo da rasproda što je nakupovao, ili da kupi čega je udućanu ponestalo.

Jednako uspješno poslovala je po kući i kuhala od svačegatako ukusna jela kakvih Plavša prije njena dolaska nikada nije jeo, a on je mnogo jela jeo na svojim putovanjima. Od svačega,od riže, sira, piletine i ovnovine, i svakakva, neukusna, kakvih je najviše po hanovima, i bogovska, kakvih se nađe u svakomovećem mjestu na trgovačkim putovima. Samo neka je neko odtih jela upamtio, jedino kako se zvalo, kako je izgledalo i odčega je bilo spravljeno, Niža bi začas recept kako se kuhaizvukla iz nekog tajnog pretinca, gdje leže upute za sva njenamnogobrojna umijeća. Samo neka se sjetio kakvog jela, već biga imao za večeru, ama po svemu, i bojom i ukusom, istovjetnaonomu koga se prisjetio. To je mogla činiti samo prava čudo -tvorka.

Ni u čistoći nije Niža zaostajala za Nižom trgovkinjom i Nižom kuharicom. Čini se da je upravo u tom umijeću prednjačila. Da slučajno u subotu zaboravi oprati podnice, da jednom tjedno mokrom krpom ne prebriše sve pokućstvo, dazaboravi oprati rublje, promijeni posteljinu i na Plavšin jastuk



nedjeljom ujutro stavi čistu košulju! Ne, to se njoj nije moglodogoditi. U čistoći je i pretjerivala. Nije dopuštala da Plavšanosi ništa umašćeno i zgužvano. Odmah bi ga svlačila, prala,četkala i izravnavala. A ispusti li on komadić kruha i ostavi gana podu? E, tu bi uslijedili prijekori da ona neće čistiti dok drugi prljaju, da su svi ukućani dužni paziti na čistoću.

Bože sačuvaj da Plavša u kuću ude s prašnom odjećom i u blatnoj obući!

I viđena žena, i svoje čeljade kao pomoćnik u trgovini, idomaćica koja drži tri ugla kuće, sve je to za Plavšu bila novina,sve je on to priželjkivao u godinama dugog momaštva, kad se pripremao za ženidbu, pa se sada raduje u čemu se našao i š tonekog može zvati svojim. I sve bi bilo više nego dobro, višenego što je itko mogao očekivati da nije tog njena zavjeta, tenjene mušice u glavi. Mora se priznati, svaki čovjek ima nekotrunje pod tjemenom, neku manu, neku sitnu tajnu ili na-stranost. Ali, to stoje s njom došlo iz Jajca nije ni trun ni mušica,to je veće i ubojitije od orlušinc što kruži nad Stožerom inadzire čitavu kuprešku ravnicu. Ta je grabljivica tolika da će,ne utaže li joj glad na drugi način, iskljucati svu sreću, svuradost što je ćuti uz Nižu, bez obzira na uskraćivanja što ihnameće zavjet, otkako ju je dočekao na pragu svoje kuće.

Na početku je mislio da je njen zavjet pusta riječ, dana unastupu bijesa. Popustit će u času kad joj samoj dozlogrdiostajati, svaki put nakon maženja, nezasićena ljubavi, kad se ustrasti izgubi i zaboravi. Dogodi li se to samo jednom, a jednommora, zavjetu je kraj. Kad bi i htjela, više ga ne bi moglaobnoviti. Tako je mislio. Ali, što je vrijeme više odmicalo,orlušina je u njenoj glavi postajala sve veća, kljun joj je rastao,a pandže bivale sve oštrije. Ne prođe ni pet mjeseci, bila jetolika da je, otme li se, kljunom mogla zakvačiti njihovu kuću injih u kući, dići ih pod oblake i, kad joj dojade, pustiti ih da padnu. U hrpi kreča i jelovih okrajaka, nitko neće ni primijetitinesretne supružnike, niti ikad odgonetnuti od čega nastradaše.

Katastrofa bi se, vjerojatno, dogodila i prije pet mjeseci da Niža nije imala razumijevanja za Plavsine ljubavne muke, da ga je grubo odbijala od sebe.

Da ga nije tješila i blažila, i na taj mu način namirivala onošto mu je u najvažnijoj stvari uskratila.

Ali, što da joj kažeš kad Niža zna što valja znati! U presud-nim trenucima, kad kod muškarca pada odluka, ili da ženusilom slomi, ili da je napusti, znala bi zauzeti pozu koju, akouživaš u ženstvu, ne možeš ni pokvariti ni okrenuti joj leđa i pobjeći od njene privlačne sile.

Te poze nisu imale broja. Znala ih je toliko i bilo ih je takvihkao da je u Jajcu pohađala školu za pokazivanje. Kao da su jeučili kako će se u kom trenutku odgovarajućom pozom zaštititi.Jer će poza, kao mjed strijelu, zaustaviti gladni pogled po-hotljivca. Evo jedne od njih, usred bijela dana, iza ručka, kadse odlazi na kratak počinak, nekima najbolje vrijeme za ljubav.

Na njoj je haljina od zelene svile, s redom dugmadi na prorezu od podbratka do poda. Samo je jedno zasponjeno, onoispod pojasa koji je na pupku vezan u čvor, pa nije ni onotrebalo biti zasponjeno. Kroz raspor haljine, iznad pojasa, vidise komad bijele čipke koji joj je obujmio sise, a još više iznadnjega, kao laptić pješčanog žala u nekoj skrovitoj uvali, pružase predio preko koga se, kao obluci na obali, iskre biseri u triniske. Isto kao što se vidi šlj unak ispod vode na jednoj od obala,kakvih je mnoštvo viđao na putu od Splita do Omiša, kad je uBosnu ulazio preko Zadvarja, ispod omaglice koja joj je oba-

vijala glavu vidio je njene zagonetne oči i sablažnjive usne. Ne bi to mogao dugo izdržati.I previše ljepote može biti previše, kao i svake druge stvari.Pogled bi oborio k zemlji. Na putu prema bosim stopalima

naišao bi opet na krajičak bijele čipke, koja je pokrivala udolinuizmeđu noge u kuku i Venerina brijega. Malo niže otvarao se pogled na bedra žutocrvene boje, onakve kakva je u sunca kadse na obzoru diže ujutro s izmaglicom. Pokrivena je maljamakoje svjetlucaju, pa se čini da Nizina noga od koljena naviše,



kao i sunce, isijava nadražljivu svjetlost. Niže od koljena nijesilazio, nije mu se dalo odlijepiti se od bedara.

Niža je primijetila taj prijelomni trenutak kad bik nasrće ili podvija rep, pa bi progovorila:

- Teško ti je, vidim! Ah, kad bih samo mogla nešto učinitida ti olakšam patnju! Nitko od mene ne bi bio sretniji kad ti ne bih morala uskraćivati ono na što imaš pravo kao svaki muž.

Zatim bi mu prišla, pa bi ga grlila, ljubila i molila da se strpi još devet godina. I tko joj je mogao odoljeti? Ta, ljubila jestrastvenije, pripijala se uza nj kao pijavica, tepala mu luderiječi kako će im biti lijepo kad prođu te zavjetne godine, iugađala mu u svačemu što mu je prijalo.

Ali, nevinost nije dala!Ipak, nakon pet mjeseci takvog života, nevinog, bez

sumnje, kad je Plavša ponovo pokazao da gubi strpljenje, pa ga je uštap zatjecao nadnesena nad golo tijelo svoje žene , usmrtnoj opasnosti da mu pohota ponovo ne iznakazi lice, Nižamu je, upravo na mjesečini, saopćila svoj pronalazak, koji,doduše, nije odmah rješavao stvar, ali je prikraćivao njihovemuke.

Ona se, doduše, zavjetovala ostati djevica deset godina.Godinu i pol izdržala je sama i do kraja je ostalo nešto više odosam godina, osam i pol. Ali, prilikom zavjetovanja nije vodilaračuna da bi se u međuvremenu mogla i udati a ne prekidatidjevovanje. Sad, kad ima muža dobra kao kruh, njen zavjet od preostalih devet godina održavaju usporedo njih dvoje. Akotako nastave, oni će za devet godina braka imati osamnaestgodina nevinosti, a taj višak od njih nitko ne traži. Zato će oniod sada, djevujući udvoje, djevovati još samo četiri godine inešto više, jer četiri i nešto više pomnoženo sa dva daje osamgodina i onaj višak. Čist račun, duga ljubav!

I kako bi Plavša nakon ovog mudrog pronalaska, za kojim bi i teolozi godinama lutali, mogao misliti da Niža ne čini svešto može kako bi mu olakšala patnje! Vješta trgovkinja, mudrasavjetnica, uredna domaćica, znalac vještine pokazivanja, za

jedan je trenutak, kao mađioničar dlanom ciglu, svojom mu-drošću devet godina presjekla udvoje. A što su preostale četirigodine? Sitnica.

Istinu govoreći, dobar zalet za pravi udarac.



17.

Nekako na početku šestog mjeseca tog čudnog posta udvoje, deset dana iza Martinja, koje je Plavša s Nižom proslavio kod kuma Stojana Rasline uZloselu, ujutro rano prije nego će otvoriti dućan, došao je k njemu Ismail Podrebarac, jedan od nekolicine čuvara kupreške utvrde, i rekao mu da ponalogu njegova gospodara Džafcr-bega Kopčića, kaštelana kupreškog grada, mora u tamnicu zbog prijave da je utajio badž bazar, što će reći tržišnutrošarinu, a prijavu je podnio amaldar, poduzetnik za skupljanje tržišne pristojbe Risto Golić iz Gornjeg Vukovskog.

Na kupreškoj visoravni već je bilo zastudjelo. Podrebarac ga je savjetovao da obuče toplo ruho i ponese posteljinu, jer će proći koji dan dok se tužbaispita, dok se iz Livna dozove tržna inspekcija, dok oni budu cijedili tužitelja, okrivljenog i svjedoke, pa ga je Niža odjenula i opremila kao da odlazi nadug put i još duže bivakovanje u zimskom krajoliku. I topli biljac da se njime pokriva, i odjeću od rase podstavljenu ovčjim kožama, nove čarape, opanke,nazuvke i vi soku šubaru. Dok je njega Niža opremala, Podrebarac je otrijebio zdjelicu smokava i istrusio dvije čašice šljivovice.

Kad je sve bilo gotovo, izišli su na ulicu i, Plavša sprijeda, s denjkom na leđima, a Podrebarac za njim pod oružjem, išli su pored dućana, preko mostana Karićevcu, pokraj kupališta, sve.66.



uz pratnju radoznalih očiju s vrata i prozora. Da nitko, tko skriveno ili otvoreno promatra, ne ostane u nedoumici kamo i radi čega ga vodi, Podrebarac je,razgovarajući usput s Plavšom, potanko objašnjavao čemu ovo hapšenje:

- Moli ti Boga koga hoćeš! Psuj ti vlast koliko te volja! Ma,da te vlast ne čuje! Kradi na vagi ako se budale daju varati. Sveto može biti grijeh i pogreška, ali te zato nitko neće tjerali uzatvor. Čemu da te džaba hrani! Ali, da vlasti ne platiš što platitimoraš, e, tu ti nema praštanja. Svijet je i plosnat i okrugao. Na paru sliči, jer na pari i počiva.

Tako su, malo u razgovoru, malo u pouci i zabavi, stigli pred gradsku kulu. Na onom dijelu gdje je bila tamnica, pred njima se ispriječila smrckova vrata,izvana zatvorena drvenim mandalom. Kad ih je Ismail otvorio, iznutra ih je zapahnuo kravlji izmet i mokraća. Povećavajući nedoumicu kod zatvorenika jeli to štala ili tamnica, iz mraka ih je gledala mršava kravica bijele dlake, sva ugovnjena. Isplazila je jezik, oblizala čeljusti i dobroćudno muknula, kao dazačuđenom Plavši izriče dobrodošlicu.

Prostorija nije bila tijesna. Niti će on smetati kravi niti ona njemu. On u jednom, ona u drugom kutu, a između njih dan hoda. Kamen smutnje neće bitini vonj izmeta, jer se čovjek na svašta navikne. Donio je iz jasala čiste slame, razasuo je po podu, pokrio biljcem i zavalio se na nj.

- Eto tako! Lupaj u vrata ako ti štogod zatreba. Valjda ćete tko u kuli čuti - rekao mu je Podrebarac, izišao i za sobomzamandalio vrata.

Sad je na miru mogao razmisliti kako je došlo do toga da ga Risto Golić tuži Džafer-begu, kad je bio "na lijepe" s tim nezgodnim i ružnim čovjekom,komu je mjesečno "dobre ruke" davao po dvjesta akči da se njihovo prijateljstvo ne bi "dovijeka" zamutilo. Razglabao je svaku sitnicu, prisjećao se svega što jeradio pola godine unazad, i sve je bilo čisto, za svu je robu platio pristojbu i za svaku uplatu imao potvrdu.



Kad nije našao nijedan propust, nijednu protuzakonituradnju, kao svaki pametan čovjek, prepao se više nego da ih jenašao. Jer, da ih je našao, znao bi da ga progoni zakon, komusvaka čast, zakon nije lagan ali je izvjestan. Aovako, ne nalazeći prekršaja, sluti da je njegov pritvor posljedica mračne sile unekoj ljudskoj duši koja se podigla na njega i koja mu moženanijeti svako zlo, a da nikad ne sazna ni od koga je, ni zbogčega je, ni čemu služi. Svi viču da je zakon težak. Nije. Pa tkoonda? Oni što zakon donose? Ni oni. Teški su, brate, oni štozakonom mašu, oni što ga drže u rukama i njime, kao lijepavještica lepezom svoje oči, prikrivaju zlo u svojoj duši.

18.

Taj Džafcr-beg, po čijem je nalogu Plavša pritvoren, bio jeza nj nedokučivo božanstvo zla koje zapovijeda i kažnjava, iakostoluje u kući koja je od Plavšine udaljena svega nekoliko satihoda. Ali, u ovom slučaju udaljenost se ne mjeri daljinom. Onase mjeri društvenim statusom. A može li biti međusobno dvaudaljenija statusa nego je status Kopčića, moćnih gospodaranajvećeg dijela polja, šuma i vrleti oko Duvna, Prozora i Ku- presa, i malog trgovca živežnim namirnicama i kućnim po-trepštinama koji se doskitao iz tuđine i tu u varoši sazidao kućus dućanom? Kako da se Plavša približi Džafer-begu, i kako daga upozna! A i što bi mu se primicao, od takvih treba bježatiiako znaš da pobjeći ne možeš, jer ma koliko imao brze nogenikad ne možeš prevaliti tolik put da te njegova šapa ne bi

mogla dosegnuti.Bez obzira na Džafer-begov povlašteni položaj, Plavša ga je mogao bar vidjeti. Ali ni to nije. On je, čini se, za njega bionevidljiv, onaj o komu se priča, koji nad svima stoji, koji ti moženanijeti zlo kad hoće i zašto hoće, a ti protiv njega ne možeš poduzeti ništa. Ni reći mu ništa ne možeš, da zna kako ti je i štoo njemu misliš. Naime, oko Džafcr-bega se širila svjetlost kojunisi mogao ni preplivati ni prebroditi, onaj nimbus što obavijaglavu i čitavo biće onih koji drmaju našim sudbinama. Ono



svjetlosno more što drmatore čini grebenom i rastavlja ih oddrugih ljudi.

Taj nimbus oko grebena odvojio je vlastodržačko biće odčovjeka koji se zvao Džafer Kopčič. Onaj prvi je bio i postoji,ovoga potonjeg nema. O onom prvom zna se sve, i o njegovoj pravednosti, i o njegovoj zatucanosti, i o njegovoj nepogre -šivosti i sveznanju, a o onom drugom ništa, ni o sklonosti sitnim pakostima, ni o hirovima i zanosima, bez kojih nema živačovjeka, ni o raspoloženju između slasna jela i oblina pražnje-nja, od čega ovisi i dobra volja i čisto srce svakog čovjeka, iakokažu da taj Džafer, živ, od mesa, stanuje u svojoj kuli, što seuzdiže ispod vrela Trcmošnice, na mjestu gdje se sastaju obron-ci Crnog vrha i travnate livade Vukovske ravnice.

O njemu se svašta priča, a nitko ne zna što je od toga laž ašto istina. Neki govore da iz Tremošnika ne izlazi jer je takodebeo da se ne može ni dvije stepenice spustiti ni dvije uspeti.Ako se uspinje, uhvati ga kašalj, počne dahtati i jedva ga obratešerbetom, širom i limunom. A kad se spušta, pada nakon triiskoračaja, jer su mu nožni mišići mlohavi kao ovčja crijeva, atrebali bi biti i te kako snažni da izdrže teret golemog tijela kadse u spustu osloni samo na jednu nogu. Drugi opet tvrde da jesuh kao kolac u plotu, sama kost i koža. Pomakne li se, škripimu u zglobovima kao da je slupan od drva i čavala. Kažu da muutroba ne može probavljati ništa osim mlijeka. Kažu: eto, štoće ti pusto bogatstvo! I zaključuju: zdravlje je najveće bo-gatstvo. A jedino oko čega se slažu i zagovornici mišljenja da je Džafer-bcg debeo, i oni drugi, daje mršav kao prut, jest kakose na konju ne može održati, pa ako ga i snesu iz kule nadvorište, u pohode selima i varošicama, čiji je neosporni go-spodar, ne može ići.

Gotovo je nevjerojatno da tako svemoćna i svedostižnavlast, kakva je bez sumnje bila na Kopčićcvim posjedima, po-tječe od čovjeka nepokretna, svejedno da li suha ili gojazna,čovjeka koji se krije od sunca i ljudi, pa ako je vjerovati nekima,i umno poremećena. Hajde da tu vlast pokreće tijelom i duhom

moćna osoba, moglo bi se reći da jara u središtu sistema ispu-njava vatrom i udaljene pipce, svaki krak razgranatih sisaljki.Ali, kad u središtu stoji hladno srce, mlohavo tijelo i siromašanum, a pipci i sisaljke ipak uspješno stežu, pritišću i muzu, čovjek mora povjerovati kako u vladanju postoji nešto nadnaravno isuludo. Jer, da ne postoji, moć bi proizlazila iz svekolike snage,a ne iz slabotinje tjelesne, umne i kakve god hoćeš.

Kako taj Džafer-beg, čudio se Plavša, gnjio i sulud, moženevidljiv upravljati svojim posjedima i državnim poslovima, aon, Plavša, vazdan trči i ne može ga doteći ni za to malo

trgovine? Nije mu dosta što od svojih kmetova kupi dažbine nazemlju, drvo, kućarinu i ispašu, nego je i od države preuzeozakupništvo svih poreza. Valjda zato što je jedini od svihuglednika u tom kraju mogao jamčiti da će ugovorenu svotuisplatiti, s jedne strane, a s druge je vjerovao u sebe da neće prikupiti samo onoliko koliko isplati državi, nego i malo više,toliko da podmiri troškove i zadovolji se malim dobitkom.

Tako se u njegovim rukama našlo pravo da skuplja gla-varinu za kršćansku mušku čeljad koja vojsci ne pravi nikakveusluge, odlučivanje tko će kakav poklon dati kad na prijestostupi novi sultan, kad u Travnik dođe novi namjesnik, kad je uuskopskom kadiluku imenovan novi mula. Tako on određujekoliko će kršćani plaćati za širu i mošt, a trgovci, i svi ostali kojidonose robu na pazar, tržne pristojbe. Tako je Kopčić učinioovisnim o sebi ne samo svoje kmetove nego i sve ostale žitelje prostranog područja, jer među njima nema čovjeka koji ne bi plaćao bar jednu od tih brojnih daća.

Pupčana vrpca koja je vezala njega i Plavšu bio je badž bazar, ali i neke druge stvari. Neke i gore od badž bazara.

Trgovcima, što su radi nabave strane robe ili prodajedomaćih proizvoda morali odlaziti na daleke tržnice, bilo jeosobito opasno zamjeriti se gospodaru Tremošnika. Zato se odtakvih trgovaca, a među njih je spadao i Plavša, malo tko opiraoizvrdavajući poreze. Bilo je previše riskantno: možeš izgubitiglavu za sitnicu, jer prema glavi je sitnica i utaja poreza u



stopostotnom iznosu za pet godina, ako ćemo pravo, i za stotinu. Pa, kakvim je to ubitačnim sredstvima prisile raspolagao Kopčić? Ne, zbog utaje daća Džafer -beg nije smio ubijali, čak ni pre tjerano šibati . Mogao je tužiti tržnoj inspekcij i, a ona sudu. Sud će okrivljenika

prihvatit i, saslušati, zlostavljati i, ako ga nađe krivim, oglobiti, ali ga ni on neće ubiti, jer samo budala ubija ovcu koja mu nije dala toliko vune koliko jemislio dobiti od jedne striže. Budi obziran i strpljiv prema onomu koga strižeš, jer, što ne ustrižeš ove godine, ustrići ćeš dogodine - podučava svakizakon i svaki zakonodavac. Ali, već je rečeno, zakon je mnogima lepeza za pokrivanje stidnih mjesta.

Uz ostale poslove, s namjesništvom u Travniku Džafer-beg se dogovorio da preuzme brigu oko javnih putova. Namje-sništvo mu je godišnjedoznačavalo određenu sumu za tu namjenu, a on bi sa svoje sirane, da se državi oduži, neke od svojih kmetova, koji su imali kuće u blizini ceste, zaduživao dao njoj vode brigu i ljeti i zimi. Zauzvrat, oslobađao bi ih svih daća, a ponekom, ako je imao dugu dionicu, i ponešto platio. Te su kmetove zvali klančarima. Nosili su oružje i prva im je briga bila sigurnost putova. O samom putu vodili su malo brige, glavno da je bio prohodan za pješake i tovare. Osobitu su pozornost poklanjali klancima, pa im je otuda i ime poteklo, mostovima i prolazima gdje bi nevješt putnik mogao slomiti vrat i gdje bi mogli zasjestirazbojnici. Zimi, kad snijeg zavije trasu ceste i izjednači je s okolicom, oguljene su bukove kolce zabadali u nanose. Putnik, idući od jednog do drugogkolca, ne bi mogao zalutati u snježnom bespuću i tamo naći sigurnu smrt. Kad se još zna da su klancari u nevremenu putnike odvodili na sigurno mjesto, ukakvu udolinu, pećinu ili pojatu, ako u blizini nije bilo hana, onda nije teško zaključiti da su u kritičnim trenucima gospodarili životima ljudi u okolnostimakad alibi nije bio potreban ni njima ni sudu.



Najpovjerljiviji klancari, ako je trebalo, i kad je trebalo, dobivali su naputke od Džafer-bcga kako da se oslobode nepoćudnih trgovaca. Plavša je dva puta vidio takvu odmazdu.

Jednom, na izlazu iz hana pod Borovom glavom, kad je tek prispjeli klančar smrtno ranio jednog trgovca nožem u trbuh, kunući se i pokazujućizaparotinu na licu da je trgovac htio njega ubosti.

I drugi put, kad je klančar Sešun na strmini ispod koje je tekla mutna Sturba gurnuo jednog zlatara iz Prusca, s kojim se bio sprijateljio, pa su u prijateljskom razgovoru zaostali za karavanom. Vičući za karavandžijama da se vrate, Šešun je lamatao rukama i plakao uvjeravajući ih da je zlatar staona sipku ilovaču, okliznuo se i stropoštao u provaliju.

Otada, kaže li tko Plavši da to i to učini po nalogu Džafcr--begovu, on ne pita zašto bi to morao učiniti. Kao da bi mu rekli: "Dužan si u ime oca i sina." Stom razlikom što je prema Džafcr-begu uz posluh osjećao i pritajenu mržnju, a prema ocu i sinu samo strahopoštovanje koje se redovito javlja u odnosuizmeđu uboga štićenika i pravedna zaštitnika, pred kojima se štićenik više boji svoje grešnosti nego zaštitnikovc strogosti.

Zato je Plavša u tamnicu otišao bez prosvjeda, ne zahti jevajući od Podrcbarca da mu Džafer-beg obrazloži zbog čega ga tjera u pritvor.Poslušat će, pričekat će i vidjeti što će biti.



19.

Jedan od povjerljivih klančara svojedobno je bio i Plavšin tužitelj Risto Golić, koji je desetak godina osiguravao cestu što preko Ravna i Klapavice vodiod Vukovskog do Rame. Kao osobito lukav, bistar i odan gospodaru, bio je poslan u Kupres da ubire tržnu pristojbu, iako je bio nepismen kad je stupio nataj posao. Naučio je pisati i nešto računati zahvaljujući nekom trgovcu rogatom stokom koji mu je bio bliski rođak. Uporan kao hrt kad mu u nozdrve dopremiris masne lovine, plaćao je usluge još dvojici trgovaca koji su znali više od ostalih, i za dvije godine naučio sve što je pisaru toga ranga bilo potrebno znatiod pisma i računa.

Do završetka svoga kratkotrajnog školovanja bio je sa svim dobrohotan, popuštao bi kad god bi se tko usprotivio što je mnogo zacijenio robu i odrediona nju visok badž bazar, ispričavao se za pogrešku kad bi ga oštećeni zatekao na djelu, najčešće uzrečicom kako "pogriješi i pop na oltaru" koji je učenijiod njega, a pri susretima se sa svakim rukovao praveći se dobričina i prijatelj svima. Ali, kad je stekao naobrazbu, otprilike onakvu kakvu su imali injegovi klijenti, na vidjelo je izbila njegova druga narav, kažu, jedna od deset što ih je držao u rezervi za svaku priliku i za svaki slučaj. Ponio se, potejenjivaosve oko sebe i sa svakim govorio bahato, s prijetnjama i aluzijama na neke skrivene grijehe sugovornika. Tražio je da ga



poštuju, časte i darivaju, stoje Kupres nerado prihvaćao, ali je prihvatio. Sto ne bi? To su i drugi zahtijevali, gori od njega. Kupovali su njegovu ljubav, nasitno, oprezno, i zbog sebe i zbog njega, jer, iako je Kopčić znao da njegovi nakupci primaju mito a porezni obveznici podmićuju, ne bi prvima odobrio dase javno bogate a drugima da izbjegavaju obveze, sve na njegovu štetu i sramotu.

Da Risto brzo zavlada kupreškim trgovištem, nije mu pomogla jedino njegova bistrina, bahatost i sklonost nasilju, onom najgorem kakvo je naučiokao klančar, nego i odsutnost viših organa vlasti, koje bi ga nadzirale ili s njim dijelile nadležnosti. Kupres, osim nepovredivog gazde u Trcmošniku, nijeimao nikakve vlasti, ni pazarskog pisara, pa je Risto preuzeo i njegove nadležnosti. Pazio je da obrtnici ne prodaju lošu robu, trgovcima je provjeravao mjerei utege, po nalogu suca iz Livna određivao je cijenu pojedinih artikala i vodio nadzor nad higijenom prehrambenih proizvoda, koje su seljaci i trgovci do-nosili na pazar. Uz tolike nadležnosti, koje su pokrivale malne čitav privredni život u varošici, svi su, bavili se trgovinom ili obrtom, bili u njegovoj mreži.

Ljudi koji se od klančara ili kakvog drugog nižeg zanimanja popnu do upravnog činovnika, nevjerojatno se gorljivo trude da na poslu zadovolje svoje pretpostavljene. Na to ih sili strah da će ih nadležni pokrovitelji proglasiti nesposobnim i srozati na ono što su nekad bili, na klančare. Neuki, oni uče na

brzu ruku, površno i do mjere koju takav nauk može dosegnuti, do naučene neukosti . U dnu duše nesigurni u sebe i svoje znanje, pred svijetom seiskazuju kao samouvjereni uspješni ljudi. Ni jedno sredstvo koje će im pomoći da se održe na ljestvici što su je milošću providnosti postigli, nije im strano,ni jedno u rasponu od laskanja do nasilništva.

Da ne bi bili otkriveni kao neznajše, izuzetno su osjetljivi na sve "što su sami postigli", tako reći iz ničega. A pod postignućem misle više na znanjenego na položaj, koji, po njihovu mišljenju, takvom znanju pripada. Naravno, njihovo je znanje,



blago rečeno, uvijek nepotpuno, pa je isto što i neznanje. Toznanje "što su postigli", doduše, odvaja ih od klančara, ali ihistodobno, jer je u svojoj biti neznanje, na milje hoda udaljavaod obrazovanih. Zato su izdvojeni i osamljeni. Od klančara,čijim se srodstvom ponose, da bi se vidjelo iz kakvog su mrakaizišli, odvaja ih pritajen prezir, jer će počiniti i najgoru podlosti podnijeti svakojaka poniženja da se ne bi više tamo vratili.Kako obrazovane nikad neće dosegnuti, istinski ih mrze, proglašavajući ih nepraktičnim, suvišnim ljudima i, nasuprotnjihovu "znanju u oblacima", ističu svoju pismenost i uz nju pravo na neznanje, komu, u najbolju ruku, istinsko znanjemože samo služiti. Kako ih god gledao, čak i kad ih sažalijevaš,čeljad su to opasna i teška. Pogotovo ako si uz njih prisiljenživjeti.

Takav je bio i Risto Golić, kupreški badžar. Plavša je unjega napojnicama kupovao naklonost, Znao je da od Riste puše hladan vjetar, ali je mislio da otuda zime ne može biti. I baš na vrhuncu tog pogrešnog uvjerenja, Risto je naložioPodrebarcu da za zatvori s kravom.

Sto tako iznenada?U posljednje vrijeme, za razliku od onoga kako je prije bilo,

Risto je češće posjećivao njegovu kuću i dućan. Uvijek s nekim poslom, iako je veći dio tih usputa i naloga bio ravan ničemu.Protuslovio bi sam sebi, danas bi govorio jedno, sutra drugo.Kad mu je Plavša jednom, bojažljivo, pripomenuo da mu danas

govori drukčije nego što mu je jučer govorio, on mu je odvratio:- Iz kojih sam ti usta rekao ono jučer, rekao sam ti i ovodanas. Ma, nije važno što čuješ, nego je važno iz kojih ustagovor izlazi.

Jer, postoje usta slična izvoru. Umjesto vode, na njih tečesveta, zakonodavna, neosporna, ugledna i nepotkupljiva riječ,koja usmrćuje i oživljava, koja laž nazivlje lažju, a istinu istinom.

Risto kaže nešto Plavši. Ovaj se začudi da nešto takvo može postojati.

- Ne vjeruješ? Pa, jesu li to moja usta rekla ili je magarac prnuo? - rekao bi mu badžar.

Risto tvrdi da će nešto neminovno uslijediti. Plavša podas-tire dokaze da toga neće biti.

- Na ova usta ne izlazi ono što se neće dogoditi. Sto kažem,to i bude. Ne što bi se to tako samo od sebe zbilo, nego što suto ova usta rekla.

Risto od Plavše traži nešto na što nema pravo, pa je Plavšiod volje hoće li dati ili neće. Dat će ali se koleba.

- Čini mi se da ti, Anđelko, misliš kako ova usta ne govorenego balegaju.

Eto, tih je usta u posljednje vrijeme bilo više nego prije. Sveostalo bilo je kao što je bilo za dugih pet godina mira i, ako setako može reći, ortaštva u potkradanju nakupca daća izTremošnika.

- Tako sreća hoće - rekao je Plavša i u tamnici čekao što ćedalje biti.



20.

Drugog dana tamnovanja došao je Risto Golić da mu kažezastoje zatvoren. S njim je u tamnicu ušao i lsmail Podrebarac, bez oružja, s muzlicom u jednoj i sa stolcem u drugoj ruci. lsmail je prišao kravi, sjeo na stolac, podmetnuo muzlicu pod vime,objema rukama uhvatio dvije sise i, polako pa sve brže, počeomusti s onom vještinom kakvom taj posao rade čobani, što je isam bio prije sedam godina, da iz dvije sise, naizmjence, šibamlaz mlijeka kao da pod velikim naponom istječe na slavinuzabodenu u bačvu od pet stolitara.

Plavša je ostao uz svoju postelju, a Risto, koji mu ovoga puta nije prišao niti se rukovao s njim, digao je lijevu nogu nahrastov trupac, što zatvorenicima služi kao stolica, i zagledaose u zatvorenika kao da ga prvi put vidi.

- Gledam ja ovoga Anđelka već pet godina i ne mogu da ga

progledam. Sve nešto ni tamo ni vamo. Mislim, o cvijete mojrumeni, niti smrdiš niti mirišeš, pa što onda zaludu na svijetuživiš! Kad, vidi ti njega, odjednom opali i zasmrdi sve oko sebe.Pa, kad ćeš tako, evo ti, sjedi uz kravu i smrdi kao i ona - rekao je Risto i otpočeo dugu šetnju od jednog do drugog zida . SvePlavši ispred nosa. Doista uz nos!

Bio je Golić čovjek srednjeg stasa, ni gorostas ni patuljak,s neobičnim držanjem tijela, u svakoj prilici, a u hodu je toosobito bilo izraženo. Možda mu je ta posebnost urođena, a

možda je navika stečena klančarenjem. Grabio je dugim lijenimkoracima, kao da se prikrada. Pri tom bi tijelo i glavu zabaciounazad. Ne zna se zbog čega. Da bolje vidi velikim i nepokret-nim očima koje su se doimale hladno kao leće na dalekozoru?Ili da nožu, ako ga tko čeka u zasjedi, na udar izloži prije nogenego glavu i prsni koš?

A kad bi govorio, kao što sada govori Plavši, njegov su-govornik ništa na njemu ne bi tako dobro vidio kao Ristinaglasovita usta, puna zdravih zubi, široka, od uha do uha, debelihusana i crvenih desni. U tom otvoru za ispuštanje riječi, kad biriječi pokuljale, nestajala bi čitava njegova osobnost. Stjecaose dojam da on sam u proizvodnji tih riječi i ne sudjeluje.Događalo mu se da danas govori jedno a sutra drugo. Pa, akote riječi kuljaju same od sebe, i ne mora ga obvezivati njihovsmisao. Obvezuje ga jedino način na koji su izljevene: žestok ili blag, podrugljiv ili ozbiljan, s naporom il i bez njega, u bijesuili dobrohotno.

Danas govori isto što je i do sada govorio, da se pred njim porezni obveznici kriju i izmotavaju raznim smicalicama, aligovori ljuto, pospredno, s visoka, kao što Plavši nikad ništa nijerekao. Ton, a ne smisao, prepao je Plavšu. Drugim riječima, pjena u tim ustima s kojih pravda toči, pjena na tim čvrstimzubima i tim putenim usnama.

- Ti si samo prividno pokoran, ti mrdaš i izvrdavaš gdje godmožeš. Ali, svaka lija dolija! Sad si u mojoj stupici. Ciknut ćeškad pritisnem. A pritisnut ću te, Anđelko! Hoću!

Plavšu je kupreški badžar optužio da se okoristio povlas-ticom koju zakon dopušta siromašnim ljudima kad svoje proiz-vode, ili robu do koje su došli na bilo koji način, donose natržnicu. Ako im roba ne vrijedi više od šezdeset akči, nisu plaćali tržišnu pristojbu. Da bi je izbjegli, na tržnicu su iznosilimale količine, i kad bi kod kuće posjedovali veće zalihe. Za tose znalo i prelazilo preko toga, držeći se one: pusti sirotinjuneka živi!



Kad snijeg zavije prolaze na Kupreškim vratima i Šuićkojkotlini, u Kupres ne možeš ni odozgor ni odozdol, a ni uzdužravni jer je posvuda ncutabani cijelac. Pazara nestane, živi sekod kuće i od onog što se u kući nade. A ako se što i proda,onda samo u čaršijskim dućanima. Ali, kad dođe proljeće, navisoravan se iz okolnih krajeva presele čopori konja, stadaovaca i goveda, pa se tu, na pitomoj travi i vodi koja pospješuje probavu, do jeseni utove. Uz blago dođe i mnogo čobana .Uvelike se muze i siri. Čobanske su potrebe znatne. Zato, nesamo u varoši i ne samo na pazarni dan u tjednu, nego na

svakom mjestu i u svako doba, trampi se roba ili se kupuje i prodaje za gotov novac. Svak je u isti mah i trgovac svime ikupac svačega.

U to vrijeme trgovci pune svoje podrume zalihama li-vanjskog sira, medom prvog roja, kožama svih vrsta domaćih idivljih životinja, a čobani kupuju sve do čega dođu, od potkovedo sedla. Nije onda čudo što i jedni i drugi učvršćuju posebnesaveze, daju vjeru, zaimlju novac i sklapaju svakojake pogodbe.

Plavša je među čobanima slovio kao pošten i bogobojazančovjek, čovjek koji neće zakinuti na mjeri, koji je susretljiv prema siromašnima, koji će dati predujam, pa su se ljudi, ako je ikako bilo moguće, radije vezali za njega nego za drugetrgovce.

Sad gaje Risto optužio da su taj ugled i ta naklonost čobananečista i nezakonita posla. Da ih je stjecao na taj način što je pojedinim čobanima davao svoju robu, smokve, ulje, vino,sukno i bakreno posuđe, neka je iznose na prozorski i kupreški pazar u količini koja nikad ne prelazi šezdeset akči, zato što bi, prijeđu li tu granicu, trošarinu morali platiti ne samo na svotukoja prelazi dopušteno nego na čitav iznos. Na taj nedopušteninačin Plavša je prodao pet tovara smokava, tri tovara ulja,sedam tovara vina i deset bala sukna. Plavša će odgovarati što je sebi pribavio protupravnu korist veću od tisuću i pet stotinaakči, jer čobanima, što su mu robu raznosili po pazarima, nije platio više od pet stotina. Time je zakupnika tržišne pristojbe

Džafcr-bcga oštetio za dvije tisuće akči. Tu mu golemu sumuzakupnik neće lako oprostiti.

I što sad?Ili će Plavša svom badžaru Risti, sad odmah, na dlan izbrojiti

tih tisuću i pet stotina akči, ili će ostati u zatvoru s kravom,čekati tržnu inspekciju iz Livna, biti okrivljen i predan sudu,snositi sudske troškove, platiti protupravno prisvojenu pristojbu zakupniku i globu sudu koliko sud odredi. Neka bira! Zarazmišljanje ima vremena. Na slami mu je meko ležati, vrijemenije studeno. A kad se odluči, neka po Podrebarcu pošalje poruku.

Sto imam misliti i odlučivati! Nisam kriv! - rekao je Plavša.E, reći ćeš valjda da jesi! Još nitko nije priznao da je kurva

i lopov. Bila u Vukovskom u selu Sumelju neka Duda Furtula.Tko god je htio, mogao je. A kad je pop na ispovijedi upita jeli kadgoda noću hodala po rđavu putu, ona će njemu u brk:"Prc, moj pope! Ne bi ja to ni svojoj majci kazala." Takav si i ti,Plavša.



21.

Ne treba ni spominjati da je optužba bila u cijelosti iz-mišljena i da je, sudeći po sirovosti, bila Ristina tvorevina. Njena se neuvjerljivost prozire kroz svaku rupu: kako da nađeštolike preprodavače, kako ćeš im vjerovati, ako ih i nadeš, daneće pola pojesti sami a pola iznijeti na pazar, jer se roba malnesva ili jede ili pije. Glavni argument u toj optužbi jest činjenicadaje izišla iz Ristinih usta, a to, koliko god bilo čudno, nije malirazlog da se shvati ozbiljno. I zbog Riste sama i zbog njegovihusta, a još više zbog onog što stoluje u kuli ispod vrela Tre-mošnice.

Bezrogi Plavša ne može se bosti s tako rogatim ljudima.Ipak, neće se lako ni pokoriti, bar ne istog trenutka kad je inapadnut. Pravdat će se, izmicati, skrivati i zatezati, služiti sesvim lukavštinama kojima se služe nejači kad gube, bez obziratko ima pravo, oni ili njihovi progonitelji. Dugo sigurno nećeizdržati, jer je i prostor za izvrdavanje malen, a ni njegove snagenisu neiscrpne. Do suda nikako ne bi smjelo doći. Suvišnagnjavaža! A i Kopčića bi to moglo naljutiti. Ako se to dogodi,klančari će malog kupreškog trgovca lako srediti. Morazatezati, mora Ristu privoljeti da spusti zatraženu svotu nanekoliko stotina akči. Ni zbog čega drugoga nego da ga drugi put ne bi optužio nasred ulice i oglobio nizašta, za bilo kakvuizmišljotinu.

Niža bi svaki dan u dva navrata dolazila pred tamničkavrata: jednom da donese ručak, drugi put večeru. Posjete joj jePodrcbarac dopuštao i bez molbe i bez najave. Ona bi ga poimenu pozvala s dvorišta, on bi sišao s kata kule i otvorio jojvrata. Rekao bi joj da zove kad bude gotova. Zatvorio bi zanjom tamnička vrata i ludo se nasmijao, jer, u tomu je bilosmiješno, kad je rekao gotovo, mislio je i na ručak i na onu stvar.

Niža je pričala kako ide trgovina, koga je sve toga danasusrela i što je s njim razgovarala. Najradije, koje su misli u timsusretima varošani iznijeli o njegovu slučaju. Bilo ih je i ovakvihi onakvih, a sve su imale isti zaključak: nema mu druge, platitće, ali neka zateže što duže, privoljet će ih da snize zahtjev.Prema mišljenju sugrađana, što gaje Niža sumirala, ispadalo jeda Plavša, sjedeći u tamnici dok mu lijepa žena vodi dućan, negubi dan za danom, već zarađuje iz sata u sat akču po akču.

Jednog mu je dana Niža rekla kako je, doduše, poizdaljega,vidjela Tahirbega, prvorođenog i jedinog sina Džafer-begaKopčića, koji se šetao po čaršiji, za čudo božje, pješice. Nije nato obratio pažnju: ta se danguba, ili na konju ili pješice, povaz-dan nekud skita, pa što ne bi i čaršijom? Ali, kad mu je tri dananakon toga opet rekla da se Tahir šetao i svratio kod nje udućan, upitao ju je što je Tahir kod nje kupio.

- Ništa, samo je sa mnom razgovarao.A što bi on s njom imao razgovarati? Iako je zakupnik

poreza, u čije je ime Plavša uhićen, Tahirbegov otac, ne možese ni pretpostaviti da je on s Nižom vodio razgovor o zatvaranjuvlasnika dućana i trgovkinjina muža. Naime, bilo je svakom uKupresu poznato da taj ništa ne radi nego jaše i terevenči.

Plavša je Tahira više puta viđao u gradu, na cesti i polju, a još češće slušao o njemu lude priče, koje bi zapamtio jer su bilečudnovate, ali im nije pridavao ni važnosti ni značenja. Pričalose o njemu svašta, viđalo se od njega koješta, čudno se ponašaoi čudno odijevao, bio je blijed i turoban, uvijek u narogušenomstanju, sličnom onomu u kavgadžija pred tučnjavu, pa je Plavšamislio kako je mladić ozbiljno bolestan, ali bolest kriju i on i



njegova obitelj. Da nije bolestan, što bi ga otac i nakondvadesete pustio da lunja kojekuda, što ga ne bi uveo u državnei obiteljske poslove? Zar nije prirodno da u sina Tahira ima više povjerenja nego u Ristu Golica i ostale povjerenike s klan-čarskom prošlošću?

22.

Za prvog posjeta zatvoru Niža je sjedila na trupcu. Nanjemu je bilo nezgodno sjediti, pa je zamolila Podrcbarca da joj donese kakvu stolicu s naslonom. Oružnik se začudio štoona sjedi dok posjet traje. Odgovoreno mu je da se ne čudi, imaraznih načina. Podrebarac se tomu začudio još više, ali daljenije postavljao pitanja. Donio joj je prelijepo izrezbarenustolicu od hrastovine, koju su lani zaplijenili nekom drvodjelcukad nije imao novca da plati porez na obrt. Mislio je: vrag znate stvari, s tim lijepim ženama; netko tko ih tajno ima može tena njihov nagovor i nagraditi i klepnuti po glavi. Snijeti s kata jednu stolicu vrijedilo je za naklonost te žene, imala ona pozadinu ili nemala.

Prvog je dana sjedila kao što se obično na stolici sjedi, snaslonom iza leđa. Već drugi dan stolicu je obrnula. Čak i da

nije imala namjeru mužu pružiti zadovoljstvo, s dugom halji-nom na sebi, haljinom koja se kopčala od skuta do podbratka, Niža nije mogla zajahati sjedište a na naslon se nasloniti. Zato je haljinu raskopčala, a sve one krpice od bijelog platna, štoispod nje stoje, svukla ili maknula u stranu. Tek tada je zajahalastolicu i Plavšinu pogledu izložila svu golotinju, od grla do rubačarapa na bedru poviše koljena. S leđa je bila odjenuta i, onajšto bi kroz šupljine na vratima, bio Podrebarac ili tko drugi, provirio da vidi kako se ona provodi s mužem, ne bi ništa mogao



vidjeti osim žene koja sjedi na stolici i muža koji leži zavaljenna svoju postelju u kutu.

Pod gredom koja je nosila tavan, taman iznad Plavšineglave, nalazio se otvor kroz koji su, kad u tamnici nije bilozatvorenika, ulazili golubovi i sjenice i tražili zrnje u kravljemizmetu i jaslama. Taj otvor, osobito za mutnih dana, nije davaomnogo svjetlosti, ali toga puta, na vedrini, i još kad se Nižanamjestila na svjetlosnu putanju, po njenu se tijelu razlilotoliko svjetlosti da je gola koža planula nadražljivom rumeni.

Niža je raskopčala i smaknula svu odjeću da Plavša vidi nanjoj sve od grla do koljena, ali se trgovčevu pogledu na tuljepotu ispriječio naslon koji je, istina, bio gracilno izdjeljan, ali,kad bi bio građen još gracilnije, izlomio bi Nizino tijelo kao što potezi perom preko lijepe slike lome na komade njen sklad icjelovitost. A taj vitki i krhki naslon bio je zasnovan od tri prečke, dvije sa strana, koje su bile ukopane u sjedalo, i jednes uleknućem za leđa, koja je na gornjem dijelu, kao sjedalo nadonjem, između one dvije tvorila vez. Kvadratni prostor između sjedala i prečki ispunjavao je jedinstven komad drvaizrezbaren u obliku muškarca, odjevena i naoružana, koji seraskoračio, raširio ruke i tako ispunio kvadrat i povezao prečkei sjedalo. Kad se Niža razgolitila, rezbarija na naslonu djelovala je kao naljepnica na njenu tijelu.

Dok Niža nije počela pričati o Tahirbegu, dok je pričala okoječemu drugom, Plavša je rezbariju doživljavao kao svakustvar koja mu ometa lijep pogled. Pomicao bi glavu tamo-amo,gore-dolje, da iz jednog položaja vidi ono što iz drugog odnaslona ne može vidjeti. Međutim, kad je Niža rekla da ju je udućanu posjetio Kopčićev Tahir, Plavši se dogodilo da rezbariju više nije vidio kao komad lijepa i skladno oblikovana drvanego kao sliku čovjeka koji je, šetajući čaršijom, svratio unjegov dućan.

To drvo što se ocrtava na Nižinoj golotinji, i ta zamišljenaslika mladića koji seta kupreškim ulicama i svraća u njegovdućan, slijevali su se u jedno, nešto blisko Niži i njenu tijelu.

Mučnina koja je proizlazila iz toga spoja silila je nježnog ilomnog Plavšu da prebire sitnicu po sitnicu, pojedinost po pojedinost i dovela ga do toga da više ne zna gdje prestajedrvena silueta, a gdje počinje živjeti momak zvani Tahir. U tomsuludom stapanju na Nizinu pupku bilo je patnje i previše za jednog Plavšu, ali budući da je do stapanja dolazilo ispredzamamne pozadine koju je Niža štedno izlagala, pretvaranjerezbarije u Tahira, a Tahira u rezbariju, bio je gotovo zanosan posao i zanosan doživljaj.

Tahir se nije oblačio u svakodnevnu odjeću. Njegova je

odjeća bila za ogled na ratištu ili na kakvoj paradi. Na svakomdrugom čovjeku ona ne bi značila mnogo više nego što znače prnje kojima se kite lude na dvoru, ali na njemu, koji je mogaostoje htio, stajala je prirodno, jer ga drukčijeg nitko nije mogaoni zamisliti. Što da se kaže, odjeća mu je stajala kao kornjačioklop, dakle lijepo, iako bi svaka druga životinja s kornjačinimoklopom bila nakaza.

Nosio je hlače od zelenog mletačkog sukna šivene pocarigradskom kroju. U šavove su im ušivani gajtani, a zakop-čavale su se na rasporku i nogavicama pozlaćenim sponama.Remen, koji ih je držao oko pasa, bio je načičkan srebrnimnakitom u obliku zakovica s glavom sličnom mjesecu, suncu,cvijetu i zvijezdama. Od koljena do džepova, uzduž obje no-gavice, sitnim novčićima bijahu izvezene dvije razlistane gra-ne... Na rezbariji u naslonu taj dio odjeće, hlače na raširenimnogama od remena do gležnja, preklapao se s pozadinom tako

da su se noge opirale o Nizina bedra na samom rubu čarapa, adio hlača u rašljama i struku, gdje je prikrivena ležala "ženskazabava", padala je po Nižinoj "muškoj zabavi".

Na prsluku su mu praporili nizovi od mesinganih školjkicai zlatnih uvojaka. Na njemu je i ljeti i zimi plava dolama sa dvareda puceta od žeženog zlata. Svako dukat vrijedi, a ono što ga pod grlom penje - trideset dukata. Ono je kovano od dva dijela.Ožedni li na putu, jedan dio odvije i iz njega pije vodu. Kadhoda i u hodu se naginje, veliko okruglo puce na dugu gajtanu



valja mu se preko prsa kao "sunce preko neba sjajnog"... Na rezbariji u naslonu to se dugme njihalo kao klatno i udaralo jednu pa drugu Nizinu sisu.Od tih su udaraca bubrile bradavice, koje će, nastavi li se ovo njihanje i pokazivanje, kad-lad od nabreklosti puknuti. One ili Plavšine zjenice, koje se

brže šire nego što bradavice bubre i dugme se njiše.Fes je ovijao janjičarskim ovijačem po kojem je poredano sedam zlatnih pera, odličja njegovim precima za junačka djela. Osmo je odličje po sredini

čela i drukčije je od ostalih. Skovano u obliku ptičjeg krila, stoji na stožeru. Kad vjetar puhne, krilo se okreće oko stožera, a njegova perca u vrtnjidohvaćaju vršcima ostala odličja. Zlato o zlato kucka. Žubori glazba nad jahačevom glavom... Ta je zlatna glazba, razumije se, iz rez-barijc u naslonu brujala na onom prostoru što ga čine padine Nižinih sisa, vrat i grlo. Ona se podbradila naslonom, pričala i pričala mužu, a sveudilj je slušala svirku.Morala je, svirač joj je bio ispod grla.

Na nogama je Tahir nosio visoke jahačke čizme, do pola lista, a prema koljenima vezene hrvatske čarape. O čarapama su visile podvezice načijim su krajevima vezane metalne kuglice. Šuplje jer u njima nešto šuška kao u dječjim igračkama te vrste. Kuglice padaju po ostrugama, udaraju postopalima i sarama, pa, dok Tahir hoda, šibaju li šibaju, šuškaju li šuškaju... Tu glazbu, a koga nego lika u naslonu, slušao je Plavša iz predjela ispodsjedala s takvom ugodom s kakvom se može slušati fijuk biča i škripanje mamuza. Zato je iz tog donjeg, zamračenog dijela pogledom bježao naviše,gdje su vidici bili kudikamo čistiji.

- Mislim da ti je dosta - rekla je Niža. - Ne bih ja tebi ovo prikraćivala, ostala bih razgolićena dokle želiš, ali mi je zima. Sva drhtim. Evo, pogledaj,svaka mi dlačica strši.

I zakopčala se. Ali Tahir, čija se rezbarija sada našla Niži iza leđa, nije izvjetrio ni iz njihova razgovora ni iz njihovih misli. Previše je glazbe bilo utom mladiću, i one u čelenki što ju je slušala Niža, i one u podvezicama što ju je slušao Plavša.

--,.y i

-.-«&c't



23.

Jahao je snažne neukroćene konje, vrance, zekane, alate i putalje. U Kopčića štalama bilo ih je kakvih se samo poželjeti može, a njemu nitko nije branio birati. Prevaljivao je na njima, bez ikakve svrhe, velike udaljenosti jašući redovito stran puticom, kroz šume i livade, preskačući zidove, jaruge i plotove. Nalazio je veliko zadovoljstvo u tome da na mjestu gdje ga ima tko vidjeti, sjaše s konja izlomljenih potkova, oderanih zglobova, krvavihstegana, zadihana i obljevcna pjenom. Lijepe i plemenite životinje kratko bi vrijeme živjele pod njim i njegovim bičem. Ako ne bi polomile noge,nabile drob na kolac u plotu ili slomile kičmu pri padu u jarugu, crkavale su od pretjerane trke, ili što bi dobile upalu pluća ili što bi im prepu-klo srce.

Neki su pametni ljudi savjetovali njegovu ocu Džaferu da ukroti sina, pomorit će čitavu ergelu konja.- Ja ga krotiti ne mogu - rekao je Džafer. - Ili mije upravljati kupreškom kapetanijom i svojim imanjem, ili njega krotiti. Odjednom oboje ne mogu.

Budite strpljivi, ući će pamet i u njegovu glavu.Doista, napredak je pokazivao jer je u djetinjstvu bio gori nego danas. U zrelim godinama bit će još bolji: što rijeka bliže ušću prilazi, to postaje

mirnija. U djetinjstvu je imao divlji nagon da objahuje sve što hoda četveronoške. Jahao je bikove,



magarce, ovnove, jarce, čak i tako prljavu životinju kakva jekrmača koja se pet puta prašila. Tada je otac za njega govorio:"Vidi se da je Kopčiča koljeno."

- Hajde, ne brinite, ljudi - rekao je Džafcr svojim sav- jetodavcima. - Sišao je s prasice, sići če i s konja.

Plavša je bio prisutan nemiloj zgodi, jednoj od mnogih kojesu postale uzrok nezdravih priča o Tahirbcgu. Taj poznatislučaj Fuada Karaliča što se nekoliko godina vukao po sudu,dugo je vremena uzbuđivao duhove. Parničili bi se još i sadda otac Džafcr nije Fuad u platio što je povukao tužbu kad je bilo očito da će njegova zelenog sina osuditi i pored očevaugleda.

Plavša se našao u karavani koja je dolazila iz Splita i u kojojse nalazio i Fuad Karalić, kad se ona od zaselka Cemalićaravnim putem spustila uz potok Miloč k Vlaškom polju i Do-njim barama, središtu kupreške ravnice. Neposredno iza kišekoja je pala prošle noći, put je bio pun blatnih lokvica, a ponegdje bi se ispriječilo i debelo blato, jer je u blizini tekao potok iz čijeg se plitkog korita nabujala voda slijevala na trasuceste. Karavana od stotinjak konja i pedesetak ljudi, što tr -govaca, što onih iz plaćene pratnje, u strahu da iz suprotnogsmjera na tom tijesnom prometnom putu ne naiđe neka drugakaravana, otegnula se u poretku konj za konjem, a gospodari pred svojim grlima, pa koliko ih god imali. Odmah ispredPlavšinih pet grla, negdje na početku karavane, svega dva-desetak konja od oružane prethodnice, jahao je na putastukonjiću, za čije su sedlo bila vezana tri grla, Fuad Karalić,travnički krojač odjeće od finog uvoznog sukna.

Taj poredak nije bio slučajan. Plavša se, kad god bi mogaoi kad god bi se našao u društvu gdje je bio Fuad, držao ovogmirnog i uglednog čovjeka, trezvena i u trenucima kad jetrezven teško biti. Vijavice, mrazevi, kiše, žege, zli ljudi i sva-kovrsne nesreće na putu stvaraju tisuću jada i čovjek u tomvrtlogu lako izgubi pamet. Samo je Fuad nije gubio.

- Ako je vrijeme mahnito, nisam ja - govorio bi u vre-menskim neprilikama, ali je tu oporbu umio primijeniti i usvakoj drugoj zgodi.

Fuad Karalić bio je melem za svako društvo, rječit, otvoren,veseo, uvijek i svakomu ugodan suputnik i nadasve blago-tvoran, jer je kao nitko znao posredovati u razmiricama kojemeđu ljudima nastaju na dugom karavanskom putovanju, raz-miricama što su u početku sitne, ali mogu postati pogubne akoih tko vješt u začetku ne pogasi.

Mirni i bojažljivi Plavša u Fuadu je nalazio zaštitnika koji

mu je trebao više nego drugim ljudima. I Fuad je lijepim okomgledao Plavšu. Od njega mu nije prijetila nikakva neugodnost,a kako je po duši bio mirotvorac, volio je uza se vidjeti što višesličnih sebi, pa i Plavšu koji bi mu se u Kuprcsu pridružio svaki put kad bi odlazio u Split kupiti sukno kod tamošnjih Zidova, jeftinije nego kad bi ga Zidovi dotjerali u Travnik.

Iz suprotnog pravca naišao je Tahir na crnu konju, odje-ven onako kako je opisan, zlovoljan i blijed, kakvi su u rana jutra svi ljudi nemirne duše. Sunce je bilo nad Gajevinom, jošnisko, a vrijeme ljetno i dan vedar. Jahač, na kojem je bilomnogo zlata, srebra i bakra, bliještio je kao baklja. Jahao jehodom i, upravo kad je bio ispred Fuada Karalića, konj mu jeiznenada zarzao i propeo se na stražnje noge. Odbljesci sunca po metalu, koji je pokrivao i konja i konjanika, šibnuli su poočima malog Fuadova konja. Zanjištao je kao da ga je plamenliznuo po očima. I on se propeo jer je Fuad snažno zategnuouzde. Ali, jao, kad je konjić spuštao na zemlju prednja kopita,spustio ih je u glib koji je štrapnuo, pa su krupne kaplje blata poprskale hlače, dolamu, čizme i hrvatske čarape Tahirove.

Ne rekavši ni riječi, Tahir je iz stremena izvukao kandžiju,koja je na kraju dugog remena imala olovnu kuglu, zamahnuonjome vješto i vrh remena tri puta ovio oko Fuadova vrata.Podbo je ostrugama konja, trznuo kandžijom i Fuada sa sedlasvalio u veliku lokvu. I dalje ne govoreći ništa, miran kao daradi nešto beznačajno, Tahir je, i dok je Fuad bio u blatu,



nastavio kandžijom udarali travničkog krojača. Natjeravao jena njega konja i silio ga da se, izmičući kopitima, doslovce valjau blatu.

Iznenada i neočekivano Tahir je obrnuo konja u pravcuKupresa, tamo otkuda jc i došao, kao da nikud ni išao nije, kaoda je u susret karavani i došao samo da uznemiri tog umnog imiroljubivog čovjeka. Mamuzao je konja do krvi i jezdio ugalopu još dok je pretjecao karavanu. Ljudi su se sklanjali s puta, a životinje bježale u stranu da ih ne potare suludi jahač.

Plavša je prvi prišao Fuadu, pružio mu ruku, podignuo gaiz kaljuže i svojim mu rupcem počeo skidati blato s lica, pažljivo, da mu ne bi povrijedio pomodrelu i prokrvavljcnumasnicu oko vrata što su je napravili remen i olovo. Oko njihdvojice okupili se drugi ljudi. Nije ga bilo koji nije psovaoTahira. Samo je dostojanstveni Fuad šutio i uz Plavšinu pomoćskidao s odjeće pijesak i glinu. Kad se pribrao i koliko-tolikoočistio, pokazujući ranu na vratu, rekao je nešto što će se pamtiti:

- Prije će meni ovo zarasli nego će s tebe, kopile Kopčićevo, biti skinuto zlo ime.

Ta mudra izreka Fuadova, da na žrtvama rane zacjeljuju brže nego se spire ljaga sa silnika i llačitelja, bila je glavno pokriće Plavšinu uvjerenju da golobradog nasilnika ne trebauzimati ozbiljno - u sukobu između nasilja i čovjekova do-stojanstva, pobjeda je uvijek na strani dostojanstvenih.

24.

A sad je taj mladić, beskrajno tuđ i beskrajno zao, bljedolik i lijep kao rijetko koji čovjek, došao i na njegova vrata.

Sto taj u njegovoj kući ima tražiti? On se nikakvim poslomne bavi, pa neće ni mučnim skupljanjem tržne trošarine uKuprcsu. Da nešto kupi? Možda. I radoznao do ludila, upitaizravno Nižu o čemu su to njih dvoje mogli razgovarati.

Bilo bi mnogo priče da sve ispriča, kako je došao bez najave,što je govorio s početka a što na kraju, pa će mu Niža ispripo-vjediti samo ono najglavnije. A ni to se ne da reći u dvijerečenice.

On nju, govorio je Tahirbeg, promatra duže vrijeme i nanju je nameračen kao ni na jednu ženu. Kako i ne bi! Niža imatijelo srne, oči zmije, a kosu nalik na lavlju grivu. Čini mu se,

bude li samo jednu noć grlio njen vrat i milovao njeno tijelo,smirit će se njegovi nemiri koji ga gone da jaše konje i prevaljujevelike daljine bez svrhe i cilja. Zatim joj je nadugo i naširoko pričao kako zbog pomame za njom provodi besane noći, kakomu mrak pada na oči čim je ugleda, i tomu slično. Onako kaošto muškarci znaju preuveličavati svoje ljubavne jade kad seženi nude za običnog nišandžiju.

- Ukratko - rekao je Tahirbeg - pustit ću ti muža iz tamniceako sa mnom dragovoljno pođeš u krevet.



Čuj, slatki Tahire! - odgovorila je njemu Niža. - Da si ti odmene tražio moje tijelo dok sam u Jajcu curstvo curovala, može biti da bih ti ga za jednu noć i ustupila, kad bi mi obećao iz uza pustiti tako valjanog čovjeka, valjanog i voljenog kao što jadanas volim svog Anđelka, jer sam tada gospodarica svoga tijela bila ja i nitko više. Ali, otkako sam ostavila roditeljsku kuću uPodgrađu iznad Vrbasa i došla mužu na Kupres, nisam viševlasnica svog tijela. Sve je to muževljevo. Eno ti njega, pitaj, pa,ako će dati, neka ti ga dade!E, hvala ti! Lijepo si mu odgovorila - viknuo je Plavša, alitako glasno da je krava prestala žvakati sijeno i pogledala gatupim pogledom, u čudu otkud najednom tolik izljev radosti izduše čovjeka koji tu pored nje leži već nekoliko dana, a nijednom nije povisio glas. Nemaš mi na čemu zahvaljivati - rekla je Niža. - Kazalasam samo ono što svatko zna, pa je i on mogao znati, daje malo pametniji... Onda Tahir meni reče da se on ne želi ponižavati, jer on, bogme, od tuceta žena, koliko ih je do sada ljubio, ni jednu nije tra žio od muža. Rekoh mu, dobro, kad s i takosramežljiv, pitat ću ja sama... A ti, Anđelko, sad, kad ti dolazims tim pitanjem, ne gledaj na moje djevičanstvo. Ono je kao zlatokoje si pohranio na dnu škrinje i zarekao se da ga nećeš tražiti.Ali, kad su došli crni dani, a crnjih od tamnovanja nema, i ti posegnuo za dukatima da potkupiš suce i tamničare, nitko tineće zamjeriti što si prekršio zadanu riječ... Evo, sad te pitam:hoćeš li da legnem s Tahirbegom, ili ćeš mu to zadovoljstvouskratiti i nastaviti mučni život zatvorenika?Ispovijedajući se što je i kako je razgovarala s Tahirbegom, Niža je bila toliko iskrena, samoprijegorna i nesebična da je Plavšu ganula do suza. Bila

je pripravna prekršit i zavjet nevinosti, s toliko muka dosad branjen i obranjen, a istodobno je sačuvala dovoljnu količinu otpora da, ako to njen muž poželi, prkosi napasniku do kraja i sačuva neokaljanu svoju čistoću i uznositost. Ta istovremena spremnost i na žrtvovanje i na otpor prisilila je Plavšu da bude ponosniji i otporniji nego je ikad u



životu bio, više nego je pristajalo njegovu načinu ophođenja s ljudima, komu može zahvaliti sve što je stekao, čak i Nižu.- Tebi, Nižo, hvala što si pripravna na žrtvovanje, ali ja

Tahiru ipak neću udovoljiti. Što taj hoće? Ako je mislio da ću,zatvoren u ovoj štali, poživinčiti, taj se kopilan prevario! Kolikogod odležao uz ovu kravu, iz štale ću izići veći čovjek nego samu nju ušao.

-1 sama tako mislim: moramo u prkosu izdržati - rekla je Niža. I da bi ukrijepila svoga muža u uvjerenju kako je za njegovo dobro spremna učinili inajveću žrtvu - podati se Tahirbegu, ako Plavša to poželi; suprotstaviti mu se, ako Plavša čast pretpostavlja patnji - ispričala mu je priču o kralju i njegovojženi, koju je u djetinjstvu čula od svećenika kao primjer poduči da je ženina dužnost žrtvovati se za dobro svoga muža.

Kralj engleski Robcrt sretno je ratovao u Siriji dok ga u jednom boju strijela ne rani u ruku. Rana nije bila velika ali je bila od otrovne strijele.

Liječnici nisu nalazili lijeka smrtno ranjenom kralju nego da mu tko ustima i jezikom usiše otrov iz rane. Našlo se onih koji bi ovo učinili, ali kralj nedade.-Neka sam kralj - kazao je - i ja sam smrtan kao i ostali ljudi,

pa neću da zbog mene drugi umiru.Razlog koji je vrijedio za sve iz kraljeve pratnje, nije vrijedio za njegovu ženu. Ona obnoć, dok je kralj spavao, uđe nečujno pod njegov šator,

odriješi zavoj na rani i iz nje isisa otrov.Kralj ozdravi, a kraljica umre.Od otrova?

Ne! Kraljica je umrla od ljubavi.Ako je ta žena - reče Niža - za svoga muža otišla u smrt,što ja za svoga, koji, valja reći, nije kralj, ali je meni što i kraljicinjen Robcrt, ne bih otišla u krevet s Tahirbegom? Nije potrebno. Bila bi to suvišna žrtva. Ti sačuvaj nevinost,a ja ću se nekako izvući - rekao je Plavša.Tako je Tahirbcg, zahvaljujući zaključku supružnika da ne trampe tijelo za slobodu, ostao bez lijeka koji bi ga izliječio od



sulude trke na konju po putu i bespuću. Tako su, budući da se priča o Tahirovoj ponudi proširila, čitav Kupres obavili viticastidimovi iz kadionika u kojem je Niža, kao crkvenjak tamjan, palila svoje ženstvo u namjeri da, kad dopre do muških nosnica,i u njima što opojnije zamiriše.

25.

Plavša nije dugo tamnovao. Tržna se inspekcija nije po- javila, a ni do suda nije došlo. Nagodio se s Ristom da plati polovicu protupravno stečene koristi, tisuću akči, a klančar će povući prijavu za pritvor i Džafer-begu, zakupcu tržne tro-šarine, predati novac, uz molbu da ovoga puta Plavši za onudrugu polovicu novca progleda kroz prste.

Nakon deset dana, provedenih uz koščatu muzaru tvr-đavskih stražara, Plavša je ponovo legao uz svoju Nižu. Do- pustila mu je da do mile volje miriše njene mirise i mazi njenotijelo. U jednom trenutku, kad mu se glava našla među njenimsisama tako da mu je jedan obraz dodirivao jednu a drugi drugu, Niža mu je obje sise dlanovima pritisnula uz obraze i rekla:

Pa što vi muškarci nalazite u ovomu da vam je to tolikodrago? Nije li to tijelo kao i svako drugo?

Nije, nije! - ponavljao je Plavša gušeći se od stiska i jakihmirisa. Sto više mirisa, što više dodira! Kao daje htionaknaditisve što mu je uskraćeno za desetodnevnog uzništva.Ali, Risto Golić nije ga dugo pustio da na miru miriše i

miluje.Uskoro ga je Ismail Podrebarac odveo da ponovo pravi

društvo strazarskoj muzari pod optužbom da je prodavaoužeženo ulje, od koga je pet obitelji dobilo proljev i krvav osip po trbuhu. Odležao je sedam dana.



Tahir se opet nudio Niži da će joj pod određenim uvjetima osloboditi muža.

Supružnici opet ne pristadoše da se imovina iz kreveta, čitava i nenačeta, daje kao mito.Opet Risti plati globu, ovaj put za prodaju kvarne robe, dođe kući i opet uz Nižu provede noć mirisa i milošte. Noć nakon oslobođenja iz tamnice bila je toliko lijepa, toliko puna uzbuđenja i napetosti, da se isplatilo tamnovati .

Možda bi i poželio da tamnuje, ali se nije imao kad uželjeti.Već sutradan bio je zatvoren, jer je, oglušivši se na dva uzastopna poziva, uskratio dati tri lakta sukna i pet oka smokava kao dar novom

namjesniku što je odskora došao u Travnik. Uzalud se branio da su pozivi stizali dok je on spavao kod stražarske krave.Još mu iz odjeće nije bio izvjetrio zadah balege i mokraće, a sluči se da umre stari sultan i naslijedi ga stariji sin. Pokrajina je spremala veličanstvene

darove novom caru. Kad su se prilozi kupili, Plavša ode u Prozor. Nenamjerno, tvrdio je on. Namjerno, ljutio se Golić, da izbjegne poklon od tristaakči. Poklon je bio više nego obvezatan, pa je Plavša za tu drskost pet noći dijelio tamnicu s kravom i platio šest stotina akči.

Kao da su mu htjeli napakostiti, te godine, kad se izmijeniše i sultan i namjesnik, izmijeniše se i mule, njih dvojica, jedan u Skoplju a drugi u Livnu.Odoše stare, dođoše nove, starije od starih. Plavša u prvi mah, tko zna kakvom greškom, ne plati dvjesta akči, ali, nakon pet noći provedenih u štali, plati duplo.

Mislio je: dobro, ni smjene na vlasti neće biti vječne. I nisu bile.Ali se nešto smutio oko glavarine što je plaćaju kršćani koji ne služe vojsku niti vojsci prave kakve usluge. Na Plavšino zaprepaštenje, u knjigama

koje vodi nevidljivi Džafer-beg, Golić je ustanovio da je on taj važni porez, po kojem su svi porezi dobili ime, da je on harač utajio za četiri godine.Kako je mogao? Gdje je bio kad se harač kupio? Nije znao odgovoriti.



Potvrde da je platio nisu se izdavale ni njemu niti ikomu, i Plavša opet uz kravu provede dvadeset dana. Da ne bi proveo i više, plati sve što je Golićtražio.

Toliko da mu je i noć nakon izlaska iz tamnice, noć uz Nizina njedra, bila gorka kao pelin. I kad bi bar takva bila posljednja! No, ne prođe ni nekoliko dana a Risto pronađe da se u njegovoj kući jelo začinja mašću i troši svinjsko meso kao i u kućama ostalih kršćana, iako

je pod zakletvom izjavio da on za začin upotrebljava samo ulje, loj i maslo, a jede samo ovčetinu.I za to je bio pritvoren i morao platiti pristojbu na svinjsku mast za pet godina unatrag.Tamnovao je i plaćao globe još za mnoge stvari: stoje mjera kojom je mjerio dužine bila kraća za pola prsta, što mu je uteg na kantaru imao šupljinu

veličine zrna graška, što su usmrđene mješine, koje je netko bacio u Karicevac, iz kojeg marva pije vodu, po Ristinu sudu bile njegove, što u podrumunije držao napete dvije zamke za štakore, pa je na taj način pripomagao širenju štetočina.

Platio je i porez dunum-haki, koji u Kupresu nikad nitko nije platio, jer na toj visoravni nije rasla vinova loza na koju se ta daća plaćala. Golić jeodnekud doznao da Plavša kod Vitine ima u najmu lijep vinograd, što je bila istina.

Više od stida nije mogao ići u tamnicu. Umjesto da se sažale nad njegovom nesrećom i uzmu ga u zaštitu, sugrađani su, kad bi ga Podrebarac vezana proveo ulicom, provirivali na vrata i pitali:

- Zašto sad?Bez obzira što bi im Podrebarac odgovorio, smijali su se do iznemoglosti. Čuo ih je kako za njima govore:- Ode Plavša! Sad će i Tahir!To ga je uvjeravalo da i sugrađani znaju kako taj suludi mladić, svaki put kad njega utamniče, dolazi s nečasnim ponudama pred njegovu ženu i

kako ga ona svaki put srčano odbija.



Bar malo časti u vremenu beščašća! Stidio se i kad bi iztamnice izlazio. Ljudi su se smijali i govorili:

- Ako štogod i platiš, ali se zato, dok mi dirinčimo, dositanaodmaraš.

Za sobom ih je čuo:- Ode onaj probisvijet Tahir! Neka! Opet je ostao kratkih

rukava!Dakle, ljudi vjeruju da taj dripac, pored čvrstog dogovora

između njega i njegove žene, neće nikad uspjeti da legne s Nižom u krevet.

Hajde, neka vjeruju! Neka u sveopćem mraku nešto i svijetli!I kad ne bi bila sramota veća od svih koje su ga od vjenčanja

snašle, razdragan Tahirbegovim neuspjehom, on bi se okrenuoulici i svima u lice rekao:

- Ljudi, Tahir kod Niže ne može proći. Nisam ni ja. Ona jenevina, i to će još dugo biti!

Dolazilo mu je da poludi.Pomišljao je i na žalbu: da ode u Tremošnik, da se popne

na kulu kod Džaferbega i da mu kaže kako mali kupreškitrgovac nije nikakav lopov, već prepokoran podanik koji će plaćati sve što plaćati mora ako ga na obveze podsjete. Sve,samo neka ga ne zatvaraju sa stražarskom kravom!

I žalio bi se, da se nije bojao gorega. Zamjeriti se RistiGoliću značilo bi biti predan na milost i nemilost njegovim povjerenicima među klančarima. A ne odlaziti po robu u

primorske gradove, značilo bi staviti ključ u vrata trgovini ividjeti praznu zdjelu na svom stolu.Kao i uvijek, u nevolji je spasonosno rješenje našla Niža.

Neka on ode na put, neka se na putu što duže zadrži, neka robušalje po drugim trgovcima, a ona će sama voditi radnju,uspješno, kao stoje vodi dok on tamnuje. Ako u Kupres kadgodi svrati, neka se u njemu ne zadržava dugo, a najbolje je da i nesvraća dok gnjev poreznika na njih i njihovu kuću ne jenja.

Posluša je.Otada je stalno na putu.Zato iz Vagnja, gdje je zanoćio u istoj izbi s Martinom

Grabovcem, komu je do kasne ure pričao svoje nevolje, stovarom lijepih košarica i neće na Kupres, nego u Mostar, aodande bogzna kamo.

Ništa on ne zna, ni kud hoda ni š to radi. Zna samo da jenedužan istjeran iz svoje kuće, rastavljen od svoje žene, i dakao prosjak obija tuđe pragove i kao utvara s karavanama prevaljuje putove, za koje često ne zna ni od kojeg do kojeg

grada vode.



26.

Nakon ispovijedi , koja je s kratkim prekidima trajala dok se ovčetina kuhala i za povečernjim drijemežom, Plavša je biouznemircniji nego dok je pričao svoje nevolje. Nalikovao je na pticu koja se našla na otvorenu gumnu, među gomilom pše-ničnog zrnja, gladna ali na opasnu mjestu, jer su joj za petama psi ptičari i lovci sa sačmaricama, pa svaki put kad čvakne, dižeglavu, zvjera oko sebe i provjerava jesu li progonitelji stigli.Drži krila polurastvorena i, bude li trebalo, oduprijet će pandžama o zemlju i poletjeti uvis.

Kao da je govorio o nečem o čemu je zabranjeno govoriti i pred samim sobom, a pogotovo pred strancem, kao da ga zbogtog prekršaja očekuje zaslužena kazna.

Plašljiv i usplahiren, gledao je oko sebe kako i kamo daodleti iz ove tijesne izbe. Otišao bi i ostavio samog ovogakovača iz Rame koji ga je prijaznošću i bogzna kakvim op-sjenama natjerao da priča ono što nije za pričanje.

U njemu je, što je Grabovac sa zebnjom zapažao, kliktalaželja da se dušom odvoji od tijela, da od hana pod Vagnjom preko Buškog blata i Duvna duša ode u Mostar, a tije lo neka preko Šujice ide u Kuprcs i tamo, gdje mu je mjesto po božjimi ljudskim zakonima, zauvijek ostane.

Što nije odletio, razlog je jedan jedini: nije imao krila kaošto ih ima ona ptica na gumnu. Što nije rastavio dušu punu

straha od tijela koje bi bez nje neustrašivo živjelo u Kuprcsu,razlog je opet samo jedan: ta dioba zbiva se jednom u životusvakog čovjeka. Neponovljiva je i ima ime koje ugoni strah ukičmenu moždinu.

Kad se Plavši dogodilo daje, očito bez svog htijenja, skočios ležaja na komu je sjedio i uz prodoran vrisak ispružio ruke prema stropu, Grabovcu se učinilo da mu se jedna želja ispu-njava: ili če poletjeti, ili će uspjeti rastaviti dušu od tijela.

Čim je tijelo ispustilo vrisak, takav da je zacijelo pratilacneviđene pojave jer ga Grabovac ni od koga dosad nije čuo, i počeo padati na postelju, bilo je jasno da želja o polijetanju nijeostvarena.

No, još uvijek moglo se raditi o rastanku duše s tijelom:tijelo, ispražnjeno, pada u hropcu, a duša koja se u vriskuoslobodila tjelesnosti odlazi u svijet bjeline, svijet bez dvo-ličnosti i lažnih krinki, svijet u kojem će za Plavšinu pitomost biti više razumijevanja.

Međutim, Grabovčeva je obmana kratko trajala, ako jeobmana i bila, ako to u pustoj planini nije bila još jedna pustaželja. Plavša je bio teški padavičar i, sve stoje ispričao, ispričao je u onom uzbibanom raspoloženju koje kod padavičara prethodi napadu bolesti. Raspoloženju čiji je vrhunac bio sano letu i san o diobi duše s tijelom.

Grčio se. Pjenio. Punih je petnaest minuta vodio borbu snečim žilavim i nasilnim što mu je opsjelo tijelo.

Kad je to nešto otišlo, primirio se i mirno ležao više od satvremena.Zatim se podignuo, pogledao Grabovca, koji je nad njim

bdio, i nasmijao se kao da prije toga ničega nije bilo.Otišao je do svojih bisaga i u njima nešto potražio. Je li ili

nije štogod našao, nije se moglo znati, uglavnom, iz njih nijeizvadio ništa.

Vratio se na svoj ležaj, poželio Grabovcu laku noć, ispružiose na leđa i pokušao zaspati. Pokušao ali Grabovac ne zna je li



uspio, jer je sam zaspao i probudio se tek u zoru, kad je sunce počelo topiti snijeg na prozorčiću koji je gledao na istok.Sutradan, kod natovarenih konja, Plavša je prišao Grabov-cu. U rukama je držao dva istovjetno tkana i vezena šala. Vuna za predivo bila je od crnih

ovaca, ona sitna i nježna što u proljeće podrasta staro runo, koje, ako striža zakasni , samo otpada. S dugim resama na oba kraja i sa crvenim vezom uzdužoba ruba, bili su začudno lijepi, meki pod prstima i korisni: bilo da njima štitiš vrat od vjetra, bilo da ih prebaciš preko ramena i gizdaš se na putu i uhanovima.

- Prijatelju Martinc, oprosti što sam te gnjavio i što ću tetek ugnjaviti. Ne misli da ne znam tko si ni čiji si, ne misli da bihsvakom ispričao što sam tebi ispričao. O tvom djedu Maliji, koji je često dolazio u Kupres, svi lijepo pričaju. I za oca sam tiPrvana čuo, i za tebe, davno prije nego što sam te susreo.

Nasmijao se i premjestio šalove iz jedne u drugu ruku.Ti ćeš sada u Split - nastavio je Plavša poslovno - ali, kadse budeš vraćao, molim te, uzmi kod handžije dvadeset ovakvihkošarica, nešto ulja, vreću smokava i ponesi to u Kupres mojoj Niži. Konji ti na povratku neće bi ti pre tovareni kao sada, agotovo da ti je usput. Ja sam handžiji isporučio robu i rekao da je tebi dade kad god zatražiš. Hoćeš li?Zašto ne bih! I više bih za tebe učinio kad bih mogao.Vjerujem i držim te za riječ - rekao je Plavša i pozorno pogledao Martina u oči. - Znaš, Niža nije kao ostale žene. Štoda ti ponovo pričam, već sam ispričao. Mnogo zna, a hoće dazna još više. Čita i piše, zna naizust mnoge stvari koje je proči tal a. Čes to mi kaže: "Ti , Anđelko, putuješ i susrećešmnoge ljude, i pametne, od kojih se može štogod naučiti; pošalj i mi nekog od njih, tako , kad mi robu otpremaš, pa da snjim razgovaram; bez pametna razgovora podivljat ću u ovoj pustinji."-1 mene držiš pametnim?Tebe.Hvala ti, ali sam ja daleko od pameti.



Ti samo reci: "Plavša je poželio da razgovaraš sa mnom",i sve će biti u redu. I ne žuri, ostani uz nju koji dan. Ali, i to temolim kao brata, na kraju, kad se od nje budeš dijelio, ostavitćeš mi poruku kako je razgovor tekao i protekao.Poruku?Uzmi ove šalove. Ako utvrdiš da me Niža vara, i pričom osvojoj nevinosti i pričom o svojoj postojanosti pred nasrtajimaonog kopileta iz Tremošnika, ako bilo kako ustanoviš da onastoji iza Riste Golica, ostavi kod nje oba šala. Reci joj da samih po tebi poslao kao što šaljem košare, ulje i smokve, jer dolazetopliji dani i više mi neće biti potrebni. Ako vidiš da je doistanevina i daje nedužna u mojim nevoljama, jedan šal ostavi Niži,a drugi ponesi sa sobom. Reci da joj ga darivaš za lijep doček ilijepu podvorbu.Čekaj, da zapamtim! - rekao je Grabovac. - Oba njoj ako je pokvarena, jedan ako je nevina. Oba ako je pokvarena, jedanako... - ponovio je nekoliko puta. - Dobro, zar ti to nitko izKupresa nije mogao reći? Ne mogu pred grad kleknuti ni grad upitati . A kad samono nekoliko povjerljivih ljudi upitao, rekli su mi: što će mi to, bolje da ne znam i kad bi se imalo što znati. A svi su tvrdili dase nema što znati. Međutim, u zadnje vrijeme progoni meslutnja da je svu tu paučinu oko mene splela Niža i gotovo meizludila svojom ljepotom i pameću... A ja sam, kako si sinoćvidio, bolestan čovjek. Pa, ako je sve ovo dosad smislila, što bi

je koštalo da ide i korak dalje? Teško je i pomisliti da je išlatako daleko, ali, čim se u mojoj glavi začela sumnja, nije višeništa kao što je prije bilo. Sad kući ne navraćam ni onolikokoliko bih bez opasnosti mogao.-1 ja bih morao tu sumnju odagnati?- Ti. Jer, ako nakon tvoga posjeta, kod Niže nađem jedan

šal, to će biti isto kao da si mi u četiri oka rekao: "Plavša, ne prijeti ti nikakva opasnost." A nađem li kod nje oba šala, obilazitću Kupres više nego dosad, pa, možda, i zauvijek iz njega otići.



I

OH-1

Q

O

Q



1.

Nešto više od godinu i pol nakon susreta i rastanka Plavšom, Martin je opet zanoćio u hanu pod Vagnjom.

Bilo je potkraj rujna. Bura s jakom kišom tukla gaje u prsod početka Trnovih poljana, pa je na vrata hana došao promočen do kože, iako je bio obučen u suknenu odjeću. Čim jrasamario konje, napojio ih, nataknuo im na glave zobnice ječmom i suhom im slamom obrisao kišnicu sa sapi i vrata, dase u potragu za handzijom da mu ovaj dodijeli izbu i proda drvi svijeće.

Našao ga je i dobio istu onu izbu koju je nekoć dijelio Plavšom, sad on sam jer je bila pretijesna za dvojicu, a gostiju hanu na konaku nije bilo mnogo. Handžija mu je prodasvijeće i ponudio ga rakijom. Da se ugrije, kuća časti! Ali zdrva nije znao što bi.

Izveo ga je na dvorište i pokazao hrpu borovih panjeva Nalazili su se pokraj badnja puna usmrđenog rasola, spremljena za okrepu kravama u nastajnoj zimi. U jedan od panjev bila je zabijena sjekira.

- Eto, dvije akče, pa uzmi koliko ti treba - rekao je handžijauzeo novac i otišao za svojim poslom. S vrata hana je dobacio- Dobro će ti doći, zagrijat ćeš se i prije nego upališ vatru.

Bio je običaj da gosti, ako je ikako moguće, sami sebnasijeku drva. Imat će manji trošak u hanu i korisno će zaposli



tovare koji ponekad i prazni putuju. I Grabovac bi to učinio daga nije omela kiša.

Kad ih ne usiječe usput, morao je na dvorištu zasukatirukave i cijepati panj pun smole, što se nakupila kad je krošnja bila posječena, pa zemni sokovi nisu imali kamo otjecati. Cje- panice su se žutjele kao da su mjesecima namakanc u vosak.

To će gorjeli, mislio je Martin, unio drva u izbu, potpiriovatru i počeo svlačiti mokru odjeću. Obukao je čisto i suhorublje koje je imao u bisagama, košulju i gaće. Još kad je obuoi čiste čarape, a izba se zagrijala i zamirisala borovom smolom, bilo mu je ugodno kao svakom čovjeku kad se presvuče izmokra u suho i prijeđe iz hladnog u toplo.

Po lijevom ležaju, po onom na kojem je nekoć sjedio i ležaoPlavša, jer je otuda iz ležećeg položaja bilo lakše ložiti vatru,rasprostro je snopić ražene slame, svrh nje kao prostiračeispružio dvije haše, a kao pokrivač razastro šaren sukanac.

Večerao je kruha, sira i meda protiv prehlade, koji je umjedenom lončiću nosio kamo god išao. Med je bio od vrijeskai kadulje, grudast i uzrnjen. Dok je bio hladan, mogao si ga prstima uzimati i jesti kao sir, ali, kad se ugrije, postaje tekućkao livadski. Ako je u grudicama, moraš ga žvakati, od čega titrnu zubi. Nije ga imao kad ugrijati, jer se, kako je svaki medlako zapaljiv, mogao bez štete grijati izdaleka, polagano.

Kad je večerao, prije nego što će leći, po stolicama i jednomklinu u zidu, koji je i služio kao sušilo, razmjestio je odjeću, da

se suši do sutradan. Ostao mu je Plavšin šal od crne vune sacrnim vezom duž rubova. Od Trnovih poljana do hana njime jezaklanjao lice od bure i kiše, pa u njemu nijedna dlačica nijeostala suha. Zato ga je trebalo postaviti na neko zgodno mjesto,gdje će čitav biti izložen toplini plamena, ni predaleko da do jutra ostane mokar, ni preblizu da ga plamen ne lizne i spalinježno predivo. Ne promijeni li se vrijeme nabolje, a čini se daneće, i sutra će mu dobro doći kad se bude spuštao od Vagnjado Prologa, jer livanjski su vjetrovi uvijek ljući od podinarskih.

S obje strane ognjišta, čije je vatrište, ukopano u zid, bilona razini ležaja, nalazila su se dva kamena zvana prijekladi, jer su se između njih u otvor priprostog kamina prilagale drveneklade, koje su pri vrhu, na vatrištu, polako izgarale. Oni koji suse grijali, od vremena do vremena gurnuli bi ih naprijed, davatra, idući za drvom, ne bi prešla na glavnje i rasula se po poduizbe. Na desni je prijeklad već bio stavio kabanicu, pa je šal, previvši ga dva puta, stavio na lijevi, koji će mu, kad se ispružina ležaju, biti uvrh glave. Da šal ne bi skliznuo s kamena, a i damu se do sutra med rastopi, kad ga bude mazao po kruhu i njimesladio kavu, svrh crnog pletiva šala stavio je mjeden lončić,siguran dani njemu ni šalu od vatre ne prijeti nikakva opasnost,čak i kad bi plamen prešao na cjepanice između prijeklada, jer su cjepanice bile složene po sredini otvora kamina.

Iako je šal nosio dva proljeća, jednu jesen ijednu zimu, iakosu ga ispirale kiše, peklo sunce, šibali vjetrovi i sušile vatre uhanovima, od svoje prvobitne ljepote, kad je bio nov, nije ništaizgubio. Tkanje mu je i dalje ostalo čvrsto, boja sjajna, a reseneizlizane.

Pravo reći, nije taj šal bio ništa izuzetno, ali je bio zgodan ina putu višestruko koristan. Uz pomoć pribadače, od njega simogao napraviti kapuljaču protiv vjetra i kiše. Ako je studen bila suha, njime si mogao omotati prsa, vrat i ruke. Ako ćešnegdje usput sjesti, mogao si ga previti, napraviti jastučić, položiti ga na kamen i biti siguran da se nećeš prehladiti. Istotako, samo neprevijena, mogao si ga ispružiti po travi i nanjemu odspavati nakon ručka. Kad ga je onog jutra, s još jednimšalom, preuzimao od Plavše, nije ni slutio od kakve mu koristimože biti taj komad tkanja.

Kad bi ga čovjek vidio toliko zadovoljna tim komadomodjeće, a zna kako ga je dobio, pomislio bi da ga je i zadržaozbog praktičnosti, a ne što bi obavio posao kako mu je Plavšanaložio da ga obavi.

Jer, pošto je iz hana pod Vagnjom onoga puta otišao ravnona Kupres, ne posluživši se na putu ni jednim od šalova, on im



vrijednost nije mogao znati ni za boravka s Nižom ni u trenutkurastanka s njom. Trebalo bi mu vjerovati da bi, što se koristo-ljublja tiče, na rastanku radije oba šala ustupio Niži nego ih sasobom vukao.

Doduše, Plavša je, opredjeljujući se za čovjeka koji će mu pomoći u nevolji, uza sve ostalo, mislio i na koristoljublje, koje,ako prevladava nad drugim osobinama, može unijeti zbrku učovjekove postupke i odaslati krive signale. I nije se prevariou procjeni da Martin Grabovac nije koristoljubiv. Kad seodlučivao da li da Niži ostavi oba šala ili da jedan ponese sa

sobom, što za onoga koji je čekao njegove poruke nije bilonikako isto, jedno je sigurno, nije bio koristoljubiv, jer nije znaoza praktičnu stranu šalova, niti je takav mogao biti kad jenjegovu značaju strano koristoljublje koje bi se ostvarivalo natuđu štetu.

Samo to neka se zna: da ni u kom slučaju oba šala za sebenije mogao prigrabiti. Ono ostalo, zašto je Niži ustupio jedana ne dva, priča će sama ispričati.

2.

Kad je Martin došao na Nizina vrata, nije morao nadugoobjašnjavati ni tko ga šalje ni po kakvu poslu dolazi. Putemkojim je on prošao, prošlo ih jc nekoliko otkako se Niža potužila suprugu da joj jc grdno dosadno kod kuće samoj, paako naiđe na čovjeka pametna i naočita, u čije se prijateljstvomože pouzdati, neka joj po takvom pošalje robu, uz savjet da joj nekoliko dana čini društvo, kako bi od tog čovjeka moglanaučiti što ne zna. Jer njoj jc više od svagdašnjeg kruha potreb-no znati što drugi znaju i ne znaju, čega u svijetu ima i nema.Prema Nizinu priznanju, dosad jc takvih vidjela sedmoricu.

- Osmi si - rekla jc Martinu kad se pred njom pojavio.-Visok broj, pa, daj Bože da i vrijednost bude visoka.

Plavša je poznavao samoću, u samu sebi nije mogao naći ni

trunka one više mudrosti za kojom je Niža čeznula, nije držaoni ohološću ni nemoralom da pametna žena izmjenjuje misli s pametnim muškarcem pa mu se ne treba čuditi što je pristaoda na svojim putovanjima pronalazi takve ljude i po njima šaljerobu za trgovinu.

Je li Plavša i onima što su prije Martina dolazili u njegovukuću darivao šalove i namjenjivao im posebnu misiju? Martin jc to htio saznati, ali nije znao kako. Osvrtao se po kući da vidine visi li gdjegod šal sličan onima što ih nosi u torbi. Tražio je



bilo kakav, ali nije nalazio nikakav. Čak ni u škrinji, kamo je zavirio u Nižinoj odsutnosti.S druge strane, želio je pošto-poto obaviti prihvaćenu misiju. Niži nije smio otkriti zašto dolazi. Prema tome, otpadala je mogućnost da je upita je li od

one sedmorice ijedan došao sa šalom. Sputan obvezom na šutnju, u nedostatku dokaza, ostao je pri uvjerenju da je sa šalovima stigao on prvi i jedini.Stol za blagovanje Niža je, začudo, postavila u spavaćoj sobi. U onoj istoj u kojoj je Plavša udisao djevičanske mirise kad ga je mlada supruga učila

kako se sitošću razgara a glađu gasi ljubavna užeženost. Sudeći po jelu koje je pripremila za ručak, Niža je bila i bolja kuharica nego što ju je Plavša opisao.Sve do kraja ručka razgovor je tekao o običnim stvarima preko kojih su se upoznavali, primjerice, otkuda je tko i tko što najviše voli od jela i pića. Tek kad suuz slane kolačiće počeli piti neko gusto vino, crno kao zečja krv, Niža je iznenada počela raz govor o svom djcvičanslvu, objasnivši Martinu ukratko o čemuse radi, jer joj on ničim, ni prije ni u toku razgovora, nije dao na znanje da o tome nešto zna.

Bilo je to u jednom trenutku, pomalo napetu, jer je razgovor o običnim stvarima presušio. Učinilo se da na vidiku nema sadržaja koji bi mogli pretresti. Ona je uzdahnula, kao da se prisjetila nečega što je pamćenjem teško opterećuje. Odmahnula je rukom i rekla da, koliko god se on čudio, nedrži mnogo do sebe. Još u mladosti učinila je podosta neobičnih stvari. I danas ih čini! Ali, koliko se god trudila da nadmaši sebe, ne uspijeva učiniti ništačudnije nego što je činila u mladosti.

U toj dobi velikih poroka, kazala je.- Dala sam zavjet da ću čuvati djevičanstvo onda kad ga više nisam imala. Pa da sam se bar nakon zavjeta suzdržavala! Nego, ne prođe ni pet dana iza

zakletve a ja sam, doslovce, plivala u bludu.

Šutjela je i promatrala kakav učinak na Martina ostavljaju njene šokantne igre. Nije nalazila iznenađenje, ali je iz iskustva znala: što se iznenađenjesporije javi, to u toku ispovijedanja



preraste u veću gorljivost i poduzetnost, kad muškarac požel i biti iscjelitelj oboljele i izmučene žene, čija je i bol i muka, duševna i t jelesna, posebne vrste,one za čije se liječenje svaki muškarac, ako mu pacijent opiše povijest bolesti, smatra nadležnim liječnikom. Po Martinovoj mirnoći činilo joj se da će prerasti u čudotvornog iscjel itelja, samo ako se bolesnik po trudi da mu svoje boli ispriča na poticajan način.

I nastavila ga je poticati.Sto je ona dotle došla da za sebe može reći kako je zla žena, pohotna i ohola, neobuzdana i nemirna, krivnja je i do nje i do ljudi s kojima se susretala ili je

s njima bila prisiljena živjeti duže vrijeme. Željna da sve pretekne, da bude najviđenija i najcje njenija, da je svatko hvali i ističe za uzor, ona je pred sebe postavljala toliko velike zadatke da ih ni zrela osoba ne bi mogla ostvariti. Najbolj i je primjer taj zavjet djevičanstva.

Ma, kakav zavjet!Bio je to prkos jednog trenutka. Duže od tog trenutka zadanu riječ ona nije mogla nositi. A da je bila skromnija i pred sebe postavljala sitne ciljeve s

brojnim ograničenjima, da je obuzdala svoje nastrane želje i strastvene snove, mogla je postupno izrasti u osobu koja potpuno vlada sobom.Samo razumnom stegom čovjek može vladati svojim strastima. Na žalost, u nje nema kočnica. Kad se njena misao pokuša vezati za jedan predmet, kad

sama sebi kaže da će biti ovakva i onakva, uz tu se namjeru, kao krpelj na goveče, zalijepi njena požuda.Ma, što zalijepi!Ona izranja iz svake njene misli kao što iz presječena panja izrastaju mladice. I što ih ona više rubi, one izrastaju sve gušće i brže. Ona se od tih

sablažnjivih primisli, vezanih uza sve što muško jest i što muško nije, ne može obraniti, kao što se nije mogao obraniti onaj nesretni seljak što se jednomnašao u pratnji i razgovoru sa svetim Bcrnardinom.

Niža je potom pr ičala kako je jednom sveti Bernardin putovao sa dva seljaka. On je jahao na magarcu, a težaci su uz



njega pješačili. Jedan se od težaka potuži Bernardinu da senikako ne može usredotočiti na molitvu. Stalno, dok misli, mislimu lete tamo-amo, često i na grešne stvari. Tom se seljakunaruga njegov suscljanin:

-Ja kad molim - reče taj - ni o čemu drugom ne mislim negoo Bogu.

Bernardinu je bilo previše ove samouvjerenosti, pa pokuša pokazati seljaku da se odviše hvali.

-Kad je tako - reče mu - otiđi tamo u onu šumicu i izmolisamo jedan Očenaš a da za molitve ni o čemu drugom ne misliš,

pa ću ti odmah dati ovo živinče na kom jašem.I seljak, prije nego što će se osamiti u šumici, dade riječ daće mu istinu kazati što mu je i da li mu je išta bilo u glavi dok se molio. Ode, izmoli i vrati se pred Bernardina i svog su-mještanina.

-Dragi oče - reče - do pola Očenaša bilo je dobro. Ali,nakon polovice dođe mi na pamet: "Ala, kad dobijem magarca,da mije na njemu dobiti i sedlo!"

Isto kao što seljak ne može izreći Očenaš a da na misao o postignutom dobitku ne nadoveže primisao o novom, jer jenjegova misao općenito ispunjena stjecanjem, ni Niža ne možeukrotiti svoju požudu: čim je stekla jednog muškarca, odmahmisli na drugoga. Dotjerala je dotle da poželi svakoga kog vidi,ako taj nešto vrijedi. Staviše, dok govori s nekim muškarcem,o čemu god govorila, neprestance čuje u sebi pitanje: "Kakav je u krevetu?"

Što će učiniti da se odvikne tih opsesija? Koga je god pitala,kao što sada pita Martina, nitko joj nije znao reći. Sama sebidosad nije mogla pomoći, a neće, čini se, ni ubuduće, jer se kodnje s vremenom razvila potreba da svakom muškarcu ugodi, usvemu i do kraja. U jelu, piću, odijevanju, razgovoru i u "stva-rima od postelje". A tko se ne zna odricati, i kad prima i kaddijeli darove, ne može biti pošten.

Martinu je na tom prvom ručku s Nižom bilo jasno dasiromah Plavša od silnih mirisa, koji su se, kao magle oko vrha

Stožera, motali oko Nizina ženstva, nije mogao prozreli svojuženu. I valja priznati, to ni boljem poznavaocu žena ne bi bilolako. Zato nije mogao nazreti ni obrise njenih čudesno brojnihi duhovnih mogućnosti, tolikih i takvih da se ne daju predvidjeti jer njihovi obrasci nisu dani unaprijed, oni se stvaraju od prilikedo prilike i od vremena do vremena.

Zašto Plavša i nije mogao zaključiti da je igra s mirisimadjevičanstva samo jedna od erotskih igara ove profinjene idomišljate žene, izdanak njene ludosti i njene genijalnosti, koji postaje pročišćen, razložan i uvjerljiv svaki put kad su u pitanjunjeni tjelesni prohtjevi. Sve što je ona Martinu napričala ot-kako je došao na Kuprcs samo je odraz bogatstva mašte jednežene, izuzetna ljubavna predigra koja se želi utemeljiti namudrosti, na iznimnosti, na satanizmu. A kako je to teško ivećim mudracima i značajnijim sotonama, ostaje joj da pliva ušarenim lažima, kojima se ne može poreći ni ljupkost ni do-mišljatost.

V

- Cuj, Nižo - rekao je Martin - ako ti želiš da ti se pomogne, pomoći ti neće nitko ne budeš li samoj sebi pomagala. S tobom je kao s onim što su mu kola upala u blato.

I na njenu je priču uzvratio svojom pričom.(Valjalo bi znati da je priča, ili "prilika", kako su je učeni

zvali, imala težinu norme tamo gdje moral nije bio drukčijenormiran, pa ne znam koliko te "prilike" bile umjetne tvo-revine, s malo ili nimalo vjerojatnosti da su se stvarno moglezbiti. Uostalom, vjerojatnost prilika nije se nikada provjera-

vala, glavno da je "prilika" bila ilustrativna za moralno načelokoje je u sebi nosila i da je bila duhovita. Ubacivanje "prilika"u razgovor bio je znak pučke otmjenosti i učenosti. Zašto daMartin Grabovac ne prihvati igru na razini koju Niža traži?)

Neki Kokan iz Zahuma gonio kola puna gnojiva i upao ukaljužu. Blato je doprlo do osovina i konji nisu mogli kolaizvući. Pored njega su prolazili ljudi koji su ga poznavali, ali munitko ne htjede pomoći, baš zato što su ga poznavali. Jedan prolaznik iz udaljenog sela pristade da mu pomogne. Kokan ne



htjede sići s kola pa zajedno s prolaznikom i konjima potegnuti,da kola zajedničkim snagama izvuku na suh put. Prolaznik,videćUo, prestade upirati u kola i reče Kokanu:

Čuj, brate! Kad ti sam sebi nećeš da pomogneš, neću ti ni ja pomagati.To je, možda, točno u svim slučajevima - uzvratila je Niža.- Ali, na žalost, u mom nije. Koga sam god pozvala dami pomogne, taj me nije iz blata vadio. Taj bi me tješio,zna se

kako, i u tom tješenju gurao u još gore blato. Kad bihmu torekla, on se čudio: "Zar je to moguće?..." Znam kakvisumuškarci! Vi da pomognete! Svima je vama samo do jednoga!

3.

Eh, koliko je ona takvih tješitelja upoznala!Prvi je bio sin očeva prijatelja iz Zvorrika, koji je na pro-

putovanjima kroz Jajce kod njih odsjedao. Prikazivao se za poznavaoca dalekih zemalja i gradova. Pričao je lijepo jer jelagao mnogo, najviše o šarenilu i bogatstvu bazara istočnihgradova. Među ostalim, i o čovjeku iz Silistrije stoje napuhavaovelike mjehure koji su ga dizali uvis, pa je kao oblačak plovioiznad svih tornjeva i minareta u gradu.

Taj joj je oduzeo djevičanstvo a da ni danas ne zna, niti će

ikada doznati, za koje se priče to dogodilo, one o čovjeku štoga dižu napuhani mjehuri ili neke druge. Ona je izgubila pametčim je priča počela.

Primjerice, ne zna ni to je li se radnja zbila na bazaru uSilistriji, ako se o toj priči radi, ili je taj čovjek napuhavaomjehure tu, u Kozluku, gdje su njih dvoje sjedili skriveni, a podigli su ga iznad minareta džamije Esma Sultanije i tornjacrkve svetog Luke.

U toj presudnoj priči, ma o čemu ona bila, ruke pripo-vjedačeve, kad su joj raskopčale prsluk na njedrima, imale suistu, ako ne i veću, ulogu u pripovijedanju nego što su je imaleriječi. Riječi koje su, budući nove i nečuvene, odzvanjale unjenim ušima i prosipale se po njenom vratu, hladne i igličaste,



pa ju je hvatala drhtavica, klonuće i opći zaborav.



Tjcšitclj iz Zvornika sa svojim pričama o čudima i tajnamaIstoka javljao se još nekoliko puta, uvijek na proputovanju. Isvaki put je imao kazati nešto novo, nešto nečuveno. Trebat če joj dugo vremena da shvati kako u tim pričama nema ni čudani istočnih bazara, kako je to sveudilj ista priča, jednostavna i priprosta, samo što ju je mladić znao pričati u bezbroj preinaka,a svaka je preinaka djelovala kao nova, nikad čuvena.

Kažu da je to općenito tako: te su stvari toliko opće, tolikoiste, a kad se u nama i na nama prelome, djeluju kao jedinstvenei neponovljive.

Drugi je tješitelj bio svirač. Svirao je u grmlju, s proljeća kaoslavuj. Bio je to blijed i malorječiv mladić rodom iz kuće kojase prislanjala na južni zid Dizdareva mezdzida. Izlazio bi sviolinom na proplanke s onu stranu Plive, nasuprot gradu, predmrak i, praćen šumom slapova, svirao duboko u noć.

Ona bi se iskradala iz kuće, išla dolinom Vrbasa, penjala sena sadrenu izbrežicu otkuda padaju Plivine vode i nalazila gaslijedeći svirku. Slušala bi ga dok se ne bi dosita nasvirao.

Govorio joj je kako je ona njegova nagrada za pjesmu,njegov bakšiš pjevaču s trgova, kako on samo radi nje dolaziovamo svirati, kao što cvrčak cvrči radi svoje dragane, kako bi prestao svirati kad bi ona prestala dolaziti.

Jedne ju je večeri uhvatio oko struka i poveo u kuću s južnestrane Dizdareva mezdzida, tamo gdje katolici ne stanuju. Onase prestrašila tolike želje za posjedovanjem, istrgla se iz nje-govih ruku i pobjegla.

Te je večeri blijedi mladić na samom rubu slapa svirao do pola noći. Od te svirke tužnim su se vrbama grane spustile dozemlje, što se još i dan-danas može vidjeti.

Ujutro su violinu našli gore, na Plivi, smrskanu o sadru, anjega dolje, u Vrbasu. Ležao je prebačen preko velikog ka-mena, pod snježnim mlazovima pjenušave vode.

Što da i dalje svira kad svirkom nije mogao steći Nižu!

- Muškarac se ne zadovoljava bakšišem, neće ni poklon,neće ni milostinju - govorila je vatrena Niža - on želi po-sjedovati. Zauvijek i potpuno.

Bilo je još tješitelja, vrijedilo bi ih nabrojati, svaki je slučajza sebe, dovoljno općenit i dovoljno poseban da ga valja uva-žavati, ali svi, koliko ih god ima, padaju u zasjenak pred dvo- jicom koji su joj donijeli i najviše sreće i najviše boli. O onimašto ih iz priče ispušta jednom će drugom zgodom, kad bude pribranija, a sad će o ta dva tješitelja. O jednom koga je samaodabrala, i o drugom koga joj odrediše za duhovnog pastira.



4.

Niža je od malih nogu bila nerazdruživa sa svojim stri-čevićem Davidom, čiji je otac držao mesnicu, ali je bioneuspjcšniji obrtnik od njena oca, gotovo siromah, jedan odonih što ga sažalijevaju jer su ga "pritisla dječica". Od petnaes-toro rođenih ostalo mu je sedmoro na grbači i kruhu. S naj -starijim od živih, a on je majci bio treće dijete, s Davidom, Niža je bila gotovo vršnjakinja, jer je on rođen pri kraju prosinca, aona u početku siječnja iduće godine. Iako se pisalo i govoriloda je on od nje stariji godinu dana, bio je stvarno stariji samosedamnaest dana.

Kao na svakoj drugoj stvari koja bi joj za to pružila priliku, Niža je i na dobnoj razlici brusila svoju oholost, pa je ona jednom bila u Nizinu, a drugi put u Davidovu korist. Kad su bilimali i, kao sva djeca, otimali se da budu stariji, on je morao

priznati daje mlađi od nje sedamnaest dana, što u ovom slučajuznači punu godinu, jer je, a taj mu je razlog Niža nametala,svećenik prilikom upisa u matičnu knjigu zabunom zamijenionjihove dneve rođenja. Kad su pak odrasli, i kad je Niži postalodraže da bude mlađa, a njemu da joj se naruga "starkelja", onase odrekla zabluda mladosti i na silu vratila svoje neotuđivo pravo da od Davida bude mlađa sedamnaest dana, što u ovomslučaju donosi godinu dana prednosti, jer se u međuvremenu,a i taj je razlog Niža pronašla, utvrdilo da pisar, pametan i

savjestan čovjek, nije nikako mogao učiniti onu pogrešku kojumu je pripisivala njena mladost i njeno neiskustvo.

Sve je dolazilo u obzir za odmjeravanje snaga. Natjecali su se tko će dalje pretrčati, tko će biti brži, čije će

igračke biti ljepše, tko će lakše naučiti pjesmu naizust, u koga je skladnija odjeća, tko zna zvonkije pjevati, tko se može popetina višu granu, čiji će puževi brže puzili a skakavci preskakivati- i, znalo se, u svemu je morala biti bolja Niža.

Kad bi se on usprotivio više nego što mu je dopuštala,napala bi i njega i njegov natjecateljski pribor, odjeću ili ig-

račke, rušila, kidala, prljala, a njemu čupala kosu, štipala ga igrizla, sve dok joj ne bi priznao prvenstvo. Nakon priznanja bi ga tetošila, darivala, popravljala mu

odjeću i igračke, ljubila ga i govorila mu da je srce, da je med,da je najslađi.

Nije se koristila samo nasilnim sredstvima. Već zaranaslužila se domišljatošću i lažima. U tome među djecom nijeimala premca, najmanje u stričeviću Davidu, koji je uživao štose Niži može pokoravati. Ne jedino stoga što je pokoravanje bilo uvjet da se s njom druži, nego još više što je pokoravanju bio sklon pronalazeći u njemu pogodno sredstvo kako dadobije od života ono što mu treba za življenje i užitak.

Ta uzajamnost one koja vlada i onoga koji se iz sebeljublja pokorava, najljepše se vidi iz slučaja kad su se natjecali tko ćedalje. Mislili su: dopisati!

Svi su izgledi bili na Davidovoj strani, jer je alat s pomoćukojeg muškarac baca vodu, bez obzira na snagu mišića mo-kraćnog mjehura, građen tako da već u početku ima veliku prednost, koji Niža ne može nadoknadit i, ma koliko zgodan položaj našla i zauzela.

Što se moglo predvidjeti, to se i dogodilo.Kad je natjecanje bilo završeno, bez ikakve mogućnosti da

se odmah nastavi jer je nestalo tekućine, Niža je rekla kako pravila igre "tko će dalje" ne kažu da pobjeđuje onaj čiji je mlazduži, nego onaj čija tekućina doteče do dalje točke. Čini se da



je u Niže tekućine bilo više, pa je, tekući n iz padinu brijega, dalje i doprla.Zauzvrat, što je bio tako poslušan i priznao Nizino tumačenje igre, dopustila mu je da joj glavu kiti cvijećem, da spleće i raspleće njenu meku

kosicu. On je to volio, on je to držao prebogatom nagradom za ustupak prvenstva u tričavoj igri.Ali, upletanje cvijeća u kosu, prsti koji su joj dodirivali resice na usnim školjkama, jagodice koje su joj miljele po zatiljku, sve je to samo jednom

polovicom ustupak Davidu. Koliko je god on uživao da je miluje, toliko je ona uživala da bude milovana.Kako su godine brali i stjecali zrelost, tako su, s tugom u srcu za nevinosti djetinjstva što se nepovratno gubi, sirova dječja natjecanja ustupila mjesto

istančanijim odnosima, s umjerenom dozom stida i distance koja ih je više privlačila nego odbijala. Bili su to povjerljivi razgovori o onome što su čuli ividjeli, često bez pravog sadržaja, ali s obiljem emocija i želje da se pr iča, da se šapuće, smije i povjerava. Bilo je to, dotad nepoznato, čuvstvo od blizine,nijeme i gluhe, a tako bogate glasovima i smislom. Samo neka su jedno uz drugo, bez predmeta i svrhe, bez nadmetanja i sporenja! Samo da se gledaju ismiju! A ako nije upadno, ako nema očevidaca, da se i dodiruju, rame uz rame ili jagodicama prstiju. Svejedno.

I u novim je igrama, ako se to igrama može zvati, Niža bila maštovitija.Po svom je tijelu nalazila bubuljice, lišajeve, modrice, čiriće, strije, bradavice, ili bi za neko mjesto, naoko zdravo, tvrdila da je tu boli. Bilo gdje se to

nalazilo, na podlaktici, među sisama, na bedru ili leđima, razodijevala se i nudila Davidu da to vidi. Tražila bi da opipava kako je tvrdo ili mekano, da je

počeše jer je svrbež nepodnošljiv, ili da joj dlan, ohlađen u vodi, na bolno mjesto stavlja kao oblog. Razumljivo, tako intimne usluge nitko nije smio vidjeti, pa se David osjećao kao privilegiran suvlasnik nj ena t ijela, koje mu se prikazivalo sve mis ter ioznije, ne



shvaćajući otkud u tom tijelu toliko privlačnosti, a u njemu tolik izljev zadovoljstva, bilo da tijelo gleda bilo da ga dodiruje. Niža je svoje usluge brzo naplaćivala: zato što je gleda i dotiče joj bolesna mjesta, mora ispunjavati svaku njenu želju, i tešku i ponižavajuću. Tako je

David o njoj postao veći ovisnik nego pijanac o rakiji, i ne znajući kolika je ona, Niža kao i rakija, toga trenutka postala nezavisna.Svijet je pun pijanaca i ljubavnika. Rakija se troši, a žene se ljube. Pa je Niža upravo u trenucima igre s prištićem koji joj je izbio na podbratku,

upoznala i "svjetskog putnika" i "svirača".Ona bi vjerojatno, spoznavši tom prilikom da je i sama opojno piće za mnoge pijanice, bila prekinula s Davidom da se "putnik" htio duže zadržati u

njenoj službi, duže nego što mu je trebalo obaviti poslove u Jajcu, i da "svirač" nije pokazao sklonost suludoj i samoubilačkoj želji da gospodari i posjeduje.

Ni "putnik" ni "svirač" nisu htjeli preuzeti Davidovu ulogu stalnog pratioca i sluge koji će služit i kao dokaz Nizine nad- moćnosti , i ona se i daljeoslanjala na svoga stričevića. Ne bi nikoga drugoga ni tražila i išla bi do kraja u ispunjavanju prohtjeva svoje duše i tijela da se kao paklenog ognja nije bojala rodoskvrnuća, i kao grijeha i kao delikta zbog koga bi je njeni raščerečili. Sva čast i "putniku" i "sviraču", bilo joj je lijepo s nj ima, ali ne tako l ijepokao s Davidom. Ni u čijim očima nije bila ljepša ni pametnija nego u njegovima.

Tako je i rakija postala ovisnik o pijanici, ako je drugi loču, a ne piju profinjeno kao David.U to vrijeme viđali su momci one vražiće po njenim haljinama. U njoj je uskipio prkos na to javno blaćenje, i za onog tko ju je dobro poznavao nije

bilo iznenađenja što se odlučila na zavjet djevičanstva.Druga je stvar, sasvim neočekivana za njena stričevića, bila odluka da se i njega otarasi. Slučaj jest izniman, ali je u skladu s ponašanjem oholih ljudi,

koji, kad odaberu pravac, onda odaberu i sve krajnosti koje im takav izbor nalaže. Odlučivši se za djevičanstvo kao potvrdu svoje nadmoćnosti naddrugima,



ona se odlučila i na raskid s Davidom. Odsad će voditi svet i čistživot, iznutra i izvana, i u svetosti će nadvisiti sve žene, kao štosu ih nadvisivale one brojne grešnice koje su nakon spoznajegrijeha postale uzor čista življenja.

Taj preokret, potaknut izvana onim vražićima na haljini,koliko se god činio neočekivan, u prvom redu Davidu,dokazivao je staru istinu da su osobe koje propovijedaju moral-nu čistoću prikriveni razvratnici, a oni koji u bludu plivaju, poklekli anđeli.

To je nekakvo pravilo: niti želje smetaju praksi da se razvije,

niti praksa potire želju. Obratno, što je život življen u dubljemglibu, to su intenzivniji snovi o čednosti i nevinosti; a stoje život prilagođeniji pravilima življenja, to je veći san o grešnosti i pobuni. Nekad prevagne jedno, nekad drugo, pa su izne -nađenja više pravilo nego iznimka.

- Prekidam s tobom - rekla je Niža Davidu. I to je bilo lijepood nje. Neka momak zna na čemu je. - Ispovjedit ću se - dodala

Čini se da je ovaj dodatak bio pogrešan. Ne što će seispovjediti nego što mu je to saopćila.

5.

Ispitujući Nižu za grijehe, svećenik, koji je govorio šaptomi uz to sipljivo, po redoslijedu što ga nalaže Deset zapovijediBožjih, ovlaš je prelazio s jednog na drugi grijeh i jedva čuo onošto bi ona odgovarala, sve dok se nije usidrio u šestoj zapovijedi: Non mechabris!

Upitao ju je da li je učinila koji bludni grijeh, mišlju ilidjelom, svejedno.

Ona odgovorio da je činila mišlju i djelom. Ispričala je povijest svojih grijeha s "putnikom" i "sviračem". Mislila je da je to glavno. Ono ostalo, grijesi mišlju, prema ovom su zane-marivi.

Očekivala je strog prijekor, a ispovjednik je preko togazačudno brzo prešao i nastavio je ispitivati o grijesima koje činimišlju, opravdano nalazeći da je u tome korijen onog is-koračenja prema "putniku" i "sviraču", i svih iskoračenja kojaće ubuduće učiniti, ako se to žarište ne ugasi.

Tko je čovjek uz koga vežeš svoje grijehe mišlju?David, moj stričević.A koliko puta na dan poželiš s njim zgriješiti, i u koje dobadana najviše?Kad ga ne vidim, svakog sata, a kad ga gledam, iz časa u

čas. Uvečer, kad legnem, ne prestajem na njega misliti. A čim



zaspim, misao s jave seli se u snove, pa po svu noć sanjam da snjim griješim.

A da li sa svojim stričevićem pričaš o tim nepriličnimstvarima? Ne otvoreno, ali, što god netko od nas dvoje kaže, nosi usebi nešto od grijeha. Pa, iako otvoreno ne govorimo o bludu, blud se rađa u svakoj našoj riječi. Neka mu ispriča neki od svojih snova, rekao je svećenik, da

vidi kakva je to vrsta grijeha, onakvog kakav iziskuje čovjekova

narav, ili je to grijeh sličan onom u Sodomi. Niža je ispričala jedan od svojih snova, poseban, ali najbližisvim ostalim.

Našla se ispred plitke rijeke, na gazu koji je bio pokrivenkamenjem. Putnici, kojih je bilo posvuda, prelazili su na druguobalu gazeći od jednog do drugog kamena. I ona bi tako postupila, ali je bila bosa i nije mogla gaziti po kamenju koje jeimalo nazubljene vrške. Jedan joj je glas rekao da obujeopanke, drugi ju je savjetovao da pogleda uzvodno, tamo ima još jedan prije laz, također s kamena na kamen, samo sukamenovi uglačani i može se na njih bez straha ugaziti bosimtabanima. Ona krene za tim glasom i s kamena na kamen, podignute suknje, pretrči na drugu obalu. Kad je stupila naravnu kamenu ploču, netko ju je obujmio oko golih nogu, a ona je rekla: "Nemoj, Davide! Nemoj sad, i nemoj ovdje! Mnogo jesvijeta, drugom prilikom!" David joj je odgovorio: "Upamti,

Nižo, ja neću dovijeka nizašto brusiti kamenje da bi ti mogla prelaziti preko rijeke."San jest razbludan, utvrdio je ispovjednik, ali nije od onih

iz Sodomc i Gomorc. Dobila je odrješenje i malu pokoru zatako velik grijeh.

Neki uviđavan ispovjednik!Uvečer, u čistom krevetu, sva u bijelom, namirisana mi-

risima djevičanstva, osjećala se gordo i nadmoćno nad svimešto je okružuje, nad svime što je proživjela i što je još čeka, jer ju je ispovijed okupala u jurjevskoj pjenisto buci ispod slapova

Plive, a zavjet nevinosti, dan prije tjedan dana, pretvorio uružičast ljiljan.

Pa ipak, što ju je nemilo iznenađivalo, u tom blaženomosjećanju čistoće, tako je intenzivno mislila na blud kao kad jeu njemu s "putnikom" gacala do guše. Istina, bila je to misao sastrane, kao pogled unatrag onoga koji se osvrće na sumporomusmrđenu baru, kakva je ona u Kulašima, u kojoj mu je bilotoplo i ugodno, što još uvijek ćuti u preponama, ali se vratiti neželi, jer ne podnosi kužni zadah usmrđenih jaja kakvim zadajusva sumporna vrela.

U tom trenutku - ona nikada neće saznati kako i otkuda-njenu je krevetu prišao David i rekao da su mu poznatenjene noćne patnje, prelasci preko gazova i zadah sumpora.On je njoj oduvijek služio, pa je i sada došao da joj pomogneu rastjerivanju noćnih mora.

Tako je, zahvaljujući Davidovoj snalažljivosti, propao njenuzlet u bijele visine. Ne razodijevajući se, ponovo se našla utoploj vodi ispod visokih brijestova u Kulašima.

David je bio spreman na žrtve, ali samo dok su se žrtvenagrađivale. Kad mu se učinilo da je Nižin hir s djevičanstvomnezaustavljiv, da će je izgubiti i da podilaženje gubi svaku moć,on je, dotad ovca od čovjeka, bio toliko smion i drzak da se,koristeći veliku gužvu kod ispovijedanja pred Veliki petak, kaolažni ispovjednik uvuče u ispovjedaonicu i da promijeni glasmladića u glas sipljiva starca.

A potom, pošto sazna njene snove, da se nađe uz njenkrevet, kad, osjećajući se kao ljiljan, najdublje misli na pčelu

koja će doletjeti i krilima pokupiti pelud s njenih prašnika.Prvi put joj je u životu predložio - jer je odricanje čistigubitak - da vode pravu ljubav.

Bilo bi čudo da nakon toliko priprema na to nije pristala.



6.

Od pogleda okoline, roda i susjeda, Nižu je i Davida štitilodugogodišnje druženje, pa bitnu promjenu u njihovu odnosunije bilo lako zapaziti. Pogotovo što su dopuštene oblike prijateljevanja mnogo isticali, a nedopuštene obavljali iza zat-vorenih vrata i pod okriljem noći.

Tako bi još dugo bili poživjeli, možda i svih deset zavjetnihgodina, da se usred te slatke tajne Niža nije osjetila poniženom,onom koja je svedena na predmet za užitak i onom koja se izvanočiju javnosti izrabljuje bez protuusluga. Sa zavjetom, koji joj priječi da odabere bilo kog muškarca, sa svojim tjelesnim potrebama i stričevićevim diskretnim prohtjevima, ona je, neučini li nešto, zauvijek pokopana. Ništa nego šuti i podavaj seDavidu dok ga ne odluče oženiti, a onda će, budući da njenodnos sa stričevićem nitko neće ozakoniti, biti odbačena kaostara tikva, bez prava i moći da se pobuni protiv muškogizrabljivanja.

Nakon pet mjeseci te gluhe pljačke, od čega je najvišetrpjela njena ponositost, jer nije mogla ni da se partneru na-metne ni da protiv njega protestira, spopade je pravo ludiločednosti. Odluči iskočiti iz obruča, makar to bilo opasnije negoskakanje iz Plive u Vrbas, i još se jednom okupati u jurjev-danskoj pjeni djevičanstva.

Ponovo potraži ispovjednika, ovoga puta pravoga, i ispo-vjedi mu sve dotadašnje grijehe, onaj s "putnikom", onaj sa"sviračem" i, uz posebno zadovoljstvo, onaj s Davidom.

Pojedinost po pojedinost i sve do u tančine, toliko dugo i podrobno da je svećeniku bilo previše, pa ju je na polovici prekinuo, kad je vidio da se ispovijed pretvara u vrtlog koji ses ruba zavija u središte, a iz središta odvija prema rubu, tako semože odvijati do sudnjeg dana.

Dobila je tešku pokoru: osim pedeset krunica i deset zornihmisa, sa svojim stričevićem nije dvije godine smjela progovoritini riječi. Progovori li ili se s njim zatekne negdje nasamo,govorili ili ne govorili, kazna će doći sama od sebe. On je nećeizricati. Ima tko će.

Bilo je vrijeme košnjc otave, ni mjesec dana nakon za-vršetka molitvenog dijela pokore, služavka Plavšinih stričeva,neka Manda iz Sokačnice, vidjela ju je u nedoličnoj igri sDavidom u sijenu na livadi uz Plivska jezera. Otišla je njenuocu i kazala što je vidjela, opisujući kao dokaz vjerodostojnostitrokutast polip što ga Niža ima na lijevom bedru, a za nj je znalasamo Niža i onaj tko ju je vidio podignute suknje. Ta pritužbakao daje bila očekivana, željkovana, čak i naručena, pretvorilase u krunski dokaz dugovjekim sumnjama ukućana i jednog idrugog prijestupnika.

David je pogodio što znači i Mandina prijava i povikarodbine, pa je već sutradan nestao na nekoj od cesta što iz Jajcavode u Banja Luku i Sarajevo.

Niža je ostala ispaštati.Klela se svime na svijetu da ono sa sijenom nije istina, da je

Manda za njen polip doznala od onih koji su je još kao dje-vojčicu gledali obnaženu i žalili što joj je na taj važni dio tijela priroda nalijepila komad kože iz koga raste dlaka, bijela i oštrakao svinjska čekinja.

Sve uzalud, nisu joj vjerovali!



Što se više branila od sijena, sve je dublje u nj upadala. Nije bilo pojate ni stoga koji ljude ne bi podsjećali što je Niža radilas Davidom na zelenom otkosu uz Plivsko jezero.

Vežući kraj s krajem da poveže raskidani konac koji će je,kao Arijadnu prema izlazu iz labirinta, dovesti do pokretačalavine koja je samljela svu njenu uznositost, zaključi da jesvemu kriv ispovjednik, koji je, ne poštujući ispovjednu tajnu,o njenim nastranostima natukao nešto rodbini.

Arodbina je Mandu iz Sokačnice zadužila daje danju i noćuuhodi.

Da bi mu vratila milo za drago, javno je rekla kako su svimuškarci na nju pohotljivi jer im smeta njen zavjet, pa je kaodokaz te pohotljivosti, koja prelazi svaku mjeru, navela slučajispovjednika, koji ju je do sada tri puta nagovarao da s njim vrši bludne radnje.

Bio je to starac, na svu sreću, bezub i boležljiv, pa joj nitkonije vjerovao. Alije tom izjavom uzvitlala gadnu prašinu: o tomse pričalo, o tom se sporilo, na to se sablažnjavalo i, što jenajgore, nije se vidio kraj tom veselju. Sto dalje, postajalo jesve maštovitije.

Njoj nije bilo lako: nisu joj vjerovali. Ali ni svećeniku nije bilo lakše: s njim su zbijali šale.

Da učine uslugu Nizinu ocu, svom prijatelju, da vrate mir uPodgrađe i Kozluk, Plavšin je rod na brzinu isprosio za svogAnđelka i posla u daleki Kupres, gdje je nitko nije znao, gdje je život uz poštena i dobroćudna čovjeka mogao početi iz

početka, gdje je, ako joj se bude dalo, mogla nesmetano nas-taviti svoj okaljani zavjet čistoće. Ali, držala se ona zavjeta iline držala, rađala djecu ili ne rađala, uz onakva čovjeka u obaslučaja može živjeti i proživjeti čestit život.

Puna prezira prema Davidu, koji je podvio rep, strugnuo ine javlja se, puna mržnje na roditelje i svećenika, ona je ipak otišla u Kupres odlučna da proživi život mirno i nevino.

Ona bi se toga i do danas držala da jednog dana na putuispred svoje kuće nije ugledala blijedo lice Tahirbegovo i po-

željela se s njim nadmetati tko je ljepši, tko pametniji, tko jekoga nadrastao, tko komu nije dostojan ni prah s odjeće ob-risati, tko je koga nadmašio i tako redom, sve do neslućenogsunčevog sjaja. Ili još dalje, prema novoj sumpornoj lokvi i kaluu kojem završavaju sva ljudska nadmetanja, a da toga takmacinikad ne postanu svjesni.

Ni oni sami ni oni koji ih slijede.



7.

Sunce je bilo zašlo kad je Niža dovršila pripovijedanje o svojim ljubavnim iskustvima, puna prijekora za sve osim za sebe samu. Nastojala je uvjeritiMartina Grabovca da joj je to iskustvo, iako nametnuto nepovoljnim okolnostima, postalo navika, koje se gnuša ali je nastavlja s nimalo manje mara negoda joj je po volji.

Dok je pričala o svom ljubavnom početništvu, a bio je to više nevezan razgovor nego sustavno pripovijedanje, iz koga će Grabovac tek naknadno stvoriticjelovitu sliku, Niža je i sjedila za stolom, i gledala kroz prozor, i zavaljivala se na postelju, očito u želji da njen gost, uz ono što sluša, i vidi kako ta ženaizgleda uživo, pa da, zaposlivši vid, sluh i miris, i sam sudjeluje u bludnim radnjama što ih je u mladosti činila ova što se sada iskreno ispovijeda.

Gledajući je kako izlaže svoje draži, kako ih nudi oku, uhu i nosnicama, kako najviše obećava četvrtom čulu, opipu, Grabovac je mislio da su imali pravo oni koji su joj na haljini vidjeli vražiće.

Ne samo što je njena odjeća od marame do postola puna vragova kao pasja dlaka buha, nego je i njena priča takva: na svakoj riječi čuči po jedan razrok vražić, kojem jedno oko gleda u zemlju a drugo u nebo, pa nisi siguran je li riječ na kojoj čuči iskreno rečena ili joj je cilj da obmane slijepca.



Nema u tome ništa čudno, svaki je čovjek raspolućen na dvije polovice: da ga priznaju uzorno svetim i čistim, i da posjeduje i okusi sve što jezabranjeno i što se, po zakonima ljudskim i Božjim, drži prljavim i nečasnim. U većini slučajeva, te se dvije polutke međusobno potiru, težeći, nakonsmanjivanja i spajanja, istom cilju, pa običan čovjek niti je toliko svet da bi se odricao radosti što ih pruža "zabranjeno voće", niti je toliko pokvaren da ne bi zavrijedio bar dio poštovanja što ih posvećenost zavređuje.

Nasuprot običnim ljudima, koji su sravnili svoja proturječja, Niža ih je produbljivala. Ona je htjela i u jednom i u drugom ići do kraja: da bude sveta i čista,uzorna za sve svete i uzorite, i da usporedo s tim bude bezobzirno poročna, kako joj slučajno u životu ne bi promaklo ništa što se od života može uzeti.

Bilo je to teško poslići, gotovo nemoguće, ali ona je tvrdila da se može. I tu je tvrdnju dovršila upravo kad je sunce zašlo za planine, a ona legla nakrevet.

Odsjaj crvenih oblaka na zapadnom obzoru preplavio je rumenilom Kuprcško polje. Mlado lišće stabala i vlati trave, čije je zelenilo, još mljcčno,svibanjsko, lako poprimalo boju neba i oblaka, najednom se svekoliko pretvorilo u more crvenih latica. Cvijetom je postao i cvijet, i trava i stablo, a mirisi, štoih i inače ispušta mlado raslinje, postadoše još gušći i aromatičniji. Grabovac pomisli: "Ne mirišem li ja isto ono što je i Plavša mirisao?"

Čini se da je mirisao.Dok mu je u nosnicama bio kad vrijeska, metvice i majčine dušice, a u očima odsjaj predvečernje ravnice i neba, Niža se između onoga što je gledao i

njegovih osjetila namjestila tako da vidike zasjeni a cvijeću oduzme mirise, da ona sama bude vrijesak, rumen i obzor. Da sve iz okoliša veže za sebe, dasve zarobi i upije. Čak i njega sama i sva njegova čula.

Njega u prvom redu.



- Čarobnica - rekao je Grabovac, ispod glasa, na krajudubokog uzdaha. Nepotrebno, tu nije bilo mjesta divljenju, jošmanje otkrivanju onoga što misli.

Ona je zadigla suknju i ogolila se do pasa. Takva, s glavomna velikom jastuku, uzdignutih koljena, kao kad se sjedi nanečem vodoravnom, jednim je okom, jer je drugo zaklanjalakoljenom lijeve noge, gledala njega ravno u lice, drsko i izazov-no, kao da kaže: "Čuo si, i što sad kaniš?"

Između njenih bedara, ponad čipkastog platna što je pok-rivalo stidno mjesto i isijavalo posebno intenzivno rumenilo jer

je bilo svileno, vidio je njene sise, u međuvremenu razgaljene,kako se dižu i spuštaju, odajući veće uzbuđenje u toj smionojženi nego što su ga odavale oči i poza u cijelosti.

Bjelodano, ta je znala izvršiti onu luđačku preobrazbu ukojoj se ćudoredna domaćica, s boljkama i manama, pretvarau prelijepu drolju, zdravu kao zrelo zrno šipka. Posjedovala jedar koji odjelotvoruje muški san o idealnoj ženi, koja je is-todobno neporočna kao cvjetić metvice i razvratna sladostras-nica bez trunka stida.

Taj prijelaz, od malobrojnih koje ga znaju izvesti, neke, privučene nagradom, obave na silu, neke svojevoljno kaoužitak u glumi, a neke iz pukog zadovoljstva, jer im ono daje puno osjećanje važnosti osobe. Niža je pripadala ovima posljednjima, onima koje su najsličnije matici iz pčelinjaka.

Jednog ranog jutra, kad je nebo vedro i vrijeme toplo,matica polijeće iz košnice, a za njom se u visine otiskuju tisućetrutova, mužjaci svih košnica na kupreškoj ravnici. Dižu se idižu, tamo daleko nad oblačiće iznad kojih se sunce čistije vidi,tamo gdje sipi sveopći ruj, bogatiji od onog što večeras pališume i livadske trave, tamo gdje je azur opojan i gdje uvrtoglavici od visina i pomame dolazi do beskrajno dugog parenja s jednim trutom.

Na žalost, samo s jednim! I tu se ništa ne može! A baš ješteta što se ne može!

Prebivajući duže i češće u tim ažurnim prostorima negožene koje se nisu uznosile kao ona, Niža je poželjela još više, jer nezasitnost u stopu prati one s dobrim tekom, pa je - možda- čitavu priču o "putniku", "sviraču" i rodoskvrnuću izmislila,znajući da će svaki muškarac komu to ispriča poželjeti uz njuleći. Zaboga, kad je žena pristajala na veze kakve su one strgovcima u prolazu, one sa zanesenjacima i one s rođacima,što neće s njim koji je isto tako prolazan, površan i nezakonit!

Pred Grabovca se ispriječilo pitanje muške i ljudske časti:hoće li joj prići i obgrlili je ili će poći do svojih bisaga u kutu

sobe, izvaditi iz njih oba šala i njima, kad ih uzduž prostre, pokriti njenu golotinju, sagnuti se, poljubiti je, zahvaliti joj na jelu, reći da joj šalove muž šalje i da je cirkusa dosta.

Pokrivanje šalovima iziskuje veliko odricanje. I što? Ništa.Mnogih se stvari u životu odrekao. U tom je loše nešto drugo:na nju bi pala preteška uvreda. Žena koja se sama nudi i budeodgurnuta, najžalosnije je biće na svijetu.

Tako je prva dvojba završila u njenu korist.Je li točno da se radi o odricanju?Doista, radi se o šalovima. Što s njima? Da li da je pokrije

ili ne pokrije i, ako je pokrije, da li jednim ili s oba?A radilo se i o tome da li će nešto učiniti, čak i na brzinu,

prije nego šalove potraži u bisagama.Ali, i to je čudno, o onom koji mu je te šalove dao i uputio

ga ovamo u ovom presudnom trenutku nije znao ništa, kao daga nikad nije ni susreo. Samo se nečega kao kroz maglu

prisjećao. To je sjećanje bilo blijedo, jer su ga večer, rumen,njene noge i čipke pretvorili u truta, koji je, u utakmici smnoštvom mužjaka, izdržao let i s njom ostao sam u azuru da joj podari sjeme za tisuće Učinaka koje će ispuniti prazna saćašto čekaju u košnicama.

Kakvi šalovi! Kakav han, i kakav susret u tom hanu!Did je Matija znao reći - sjetio se Grabovac kad je legao uz

Nižu - da rašljast kolac ne može u zemlju. Mislio je da čovjek dvojna morala i dvojna ponašanja ne može živjeti.



Sjetivši se toga u trenu kad je bio na Nižinim usnama,učinilo mu se da did nema pravo. Istina je da ga je Plavšaodabrao, misleći da se drži didove nauke, kao što ga se i samPlavša držao. Istina je i da se prihvatio zadatka sa šalovimamisleći kako je dobar učenik poslovice o rašljastom kolcu. Ali,kad je s usana prešao na ono što slijedi, ne samo što se uvjeionego je i iskusio da rašljast kolac ide u zemlju, ako je zemljarahla, vlažna i podatna.

Ide! Nego šta da ide!Ponekad mudrosti svijeta više zastrašuju nego što govore

istinu. 8.

Kad je nakon pet dana, u kojima su se višestruko obnavljaliuzleti u svadbene visine, pošao iz Kupresa, Grabovac nije znaošto da učini s Plavšinim šalovima.

Bilo mu je smiješno i neugodno što ih uopće ima uza se. Da je na njegovu mjestu bio netko drugi, netko tko manje razmišljao preuzetim obvezama i ne drži mnogo do zadane riječi, ja -mačno bi oba, ako bi odustao da ih sam, bez grizodušja, upo-trebljava, bacio u mirnu vodu Mrtvice.

Ne treba ni reći da je prema nalazu na licu mjesta, premaonome što je čuo, vidio i doživio, ako je držao do svete ulogevizitatora i obveze koju je pred Plavšom preuzeo, morao Nižiuručiti oba šala kao svoj poklon ili kao darove što joj ih mužšalje s puta.

Ali, otkud je on, kad je preuzimao obvezu da ide i vidi što je s tom ženom, mogao znati da neće samo doći i vidjeti, negoda će i sam leći uz nju i na taj nčin ubrojiti se u one koji su potkradali djevičanstvo što ga je Plavša mogao samo mirisati igledati? Ako, u namjeri da pred Plavšom održi riječ, Niži ostavisamo šalove, a uz njih ne priloži i pisamce u kojem bi rekao danije jedino vizitirao nego se i okoristio radodajstvom njegovevatrene žene, onda će biti kao da riječ nije ni održao. I ne bi.Iskren bi bio samo upola.



Nego, ako bi mu, ostavljajući Niži oba šala, ionako rekaosamo pola istine, što ne bi svu istinu zatajio, to prije što od nje, bila čitava i li prepolovljena, Plavša ne može imati koristi?

Kakva mu korist od spoznaje da ga Niža vara? Nikakva.Proći će ga volja da miriše njeno djevičanstvo, najveću radostu svom životu, jer će otada to djevičanstvo zaudarati. Strah daće ga prijetvorna žena, mudra i bezobzirna, lišiti života, naj-lakše kad ga spopadne padavica, razrast će se i uništiti gamnogo prije nego što itko na njega digne ruku.

Tko bi ikad mogao otkriti da je strah što će s njim biti kad

nastupi padavica šatro malog kupreškog trgovca, strah što muga je u dušu ulio njegov znanac iz hana pod Vagnjom?Zastupnik livanjskog kadije za Prozor i okolicu, dobri i kao

ovca bijeli Mehmed Nuhagić, jednom mu je u šali rekao neštočega se sada sjetio. S povodom ili bez povoda? Tko će ga znati!

Poveo se razgovor o tučnjavi u selu Pripcima kojoj je iMartin bio svjedok. On je tvrdio da je svemu kriva bila nekaStojka, koju su mnogi htjeli, a ona se ni od jednoga nije branila, pa su se ljudi zbog nje tukli.

- Da tko nego Stojka! - rekao je Nuhagić. - Ako nije ona,onda je Katica; ako ni Katica nije, onda je Zulkada; pa ako jei ona nedužna, traži među Lučama, Masama, Arzama i Bibama pa ćeš naći glavnog krivca. Čuj, Martine, koliko sam ja mogaovidjeti, ispod svakog zločina, kad malo pročeprkaš, naći ćeš istustvar...

I rekao je koju. Onu čijim imenom barabe zovu svaku ženu.- Kad je nađeš, što da s njom radiš? Ništa. Ponovo je pokrij

kao i sva druga stidna mjesta. Ono što je uzrok svim zločinima,nije za osudu ni u jednom.

Ali, taj isti Mehmed Nuhagić, kod koga je Martin češćenavraćao jer mu je iz Splita donosio lijek protiv kašlja,napomenuo je da, iako iza svakog zločina stoji žena, ne značida svaki preljub završava neprilikama po preljubnike ili drugeljude. Mnogi sretno završe, osobito oni između dvoje pametnečeljadi koja znaju da je to posao što počinje, traje i nestaje u

mraku. Neki su preljubi dugo trajali a da se za njih nikad nijesaznalo. To su oni između muškarca i žene koji znaju na vrijeme početi i završiti prije nevremena. Ponekad preljub donese višekoristi oštećenoj strani nego što joj je štete nanio, i nego što jekoristi imala strana koja je preljub izvršila.

Sve bude i svašta biva, kako kaže Nuhagić, pa bi, možda, iza Plavšu bilo najbolje da nikad ne dozna kakva je Niža. Lakšeće podnositi progone nadstojnika za tržišne pristojbe. Neće gamoriti strah što će mu se dogoditi kad ga spopadne padavica. I,što je najljepše, moći će nesmetano gledati i mirisati bujno

Nizino djevičanstvo.Ukratko, Martin Grabovac je procijenio daje Plavši koris-nije imati lijepu laž nego ružnu istinu, čak i uz pretpostavku data laž, ako je vjerovati iskustvu zastupnika livanjskog kadije,može biti zapretana u žarište njegove nesreće, koje se ne morai neće dogoditi bude li Niža razumna žena. A ona to jest!

To je tako: griješi i nalazi ispriku grijehu, pa ćeš sit, napit iveseo koračati ovim svijetom.

Bilo tako ili ne bilo, jedan je šal poklonio Niži, od svog srca,i kao zahvalnost za ono što mu je pružila u postelji i na trpezi,i kao preporuku za ono što očekuje da će mu se ubuduće pružati, a drugi je ponio sa sobom.

Da se njime posluži u nevremenu.



9.

Martin Grabovac je večerao i večera mu je prijala bolje nego što je jelo zasluživalo, samo zato što se uzgred prisjećao svega što je od Niže čuo, što jes njom doživio, a osobito kakva mu je jela pripravljala.

Nakon večere, na vatru je naložio novih cjepanica, dok je stare, napol izgorene, turnuo naprijed da im ostatak izgara u središtu ognjišta. Odjeću,koja se sušila oko kamina, ili je preokrenuo, da se suši s druge strane, ili ju je preobrnuo, da se suši drugi kraj. Naposljetku se ispružio na ležaj, pokriosukan-cem i počeo loviti san.

Dok su se preganjali, on san a san njega, odnekuda, valjda iz susjedne izbe, začuo je glasove dvojice muškaraca. Jedan je bio piskutav kao pjev mladog pijevca, a drugi razljeven i dubok kao udarci stupe za pranje sukna.

Pregradni zidovi hanskih izbi bili su od gline i pletera, ni četiri prsta debeli. Prozorčići su gledali na dvorište, gdje bi se bura, koja je sumanuto vijalaoko vanjskih zidova hana, samo ponekad oglasila. Ljudi su i konji pozaspali, samo su vatre gorjele u kaminima, pa se iz susjedne sobe čuo ne samomrmor nego i po koja riječ.

Dva su čovjeka pričala o nečem veselom čemu su se od srca smijali. Pri smijehu neke su riječi izgovarali glasnije nego da su



koga dozivali. Upravo te riječi što bi izvrcale iz monotonog mrmora, Grabovac bi i razabrao.Martin nije imao ni tanke živce da bi ga u predsnu smetala vika, ni plitak san da bi ga probudio razgovor, ma koliko bio glasan. Na tržnicama, u

hanovima i lazaretima, u svakojakim svratištima, samo kad bi mu se prohtjelo, mogao je spavati pored igrača "na mure", i kad bi se potukli, poredrevanja magaradi i rzanja konja, i kad bi bili bez krmiva. Neki njegovi znanci i suputnici, koji u takvim prilikama nisu mogli zaspati, pa su, uzrujani doludila, zavidno gledali kako on "duboko hrče" tvrdili su da pri buci bolje spava nego u tišini.

Dubok san i ta moć da zaspi gdje hoće i kad hoće imali su sidrište u naravi Martina Grabovca. Od ljudi nije bježao, volio im je prići i srdačno ihdočekati kad mu prilaze, ali do kraja nijednom čovjeku nije vjerovao, niti je u druženju pretjerivao do te mjere da zaboravi na sebe sama, da se, Božesačuvaj, povjeri prijateljevim rukama. Vjerovao je da prijateljstva ma-lokad umiru s bijelim licem. Obično negdje usput, na nekom prijevoju, postanucrna kao u đavola.

Bili zato što se do kraja mogao usredotočiti na sebe, bilo zato što je vladao sobom i znao što može a što ne može, bilo zbog nečeg petog i desetog,sličnog ovome što je navedeno, Martin je u pojedinim trenucima, a san je bio najneviniji od njih, imao moć da ljude oko sebe otpise. Nema ih, pa makoliko ih bilo!

Prema tome, ni mrmor razgovora u susjedstvu ni preglasno izgovorene riječi koje su iz tog razgovora iskakale kao povici, nisu mogle smetati njegovusnu. Smetao je smisao po neke od tih riječi. Taman je zaspao, a netko je negdje viknuo: "Plavša." On se rasanio i oslušnuo neće li oni što razgovaraju izazida još jednom ponoviti ime kupreškog trgovca i uvjeriti ga da taj "Plavša" dopire iz susjedne sobe, a ne iz njega sama, iz njegove duše, iz dubine njegovasna. Da čuje kako oni tamo spominju Plavšu, bilo bi mu dosta za čvrst i bezbrižan san, makar ona dvojica od toga trenutka glasno skandirala: "Plavša!Plavša!"



Ali nije čuo ništa. Osluškujući, ponovo se dohvatio sna i zaplovio u dubine.Opet se prenuo jer je čuo da netko spominje Nizino ime tako glasno kao da je zove kroz cijev koja je naslonjena na njegovo uho. Oslušnuo je.Tamo iza zida samo smijeh, mrmor i po neka riječ, čiji ga smisao nije uznemirivao.Tek sad kad su oba imena prozvana, tek sad kad je dosegla vrhunac neizvjesnost da li nemir u njegovu dušu unose riječi što u san upadaju iz susjedne

izbe ili imena onih dvoje izrastaju iz njegove duše čim je natkrili sjenka sna, tek sad mu je moć samosvladavanja i izdvajanja iz okoline trebala kao žednuvoda, pa da kaže kako ničega nema ni u susjednoj sobi ni u njemu samu, da može mirno spavati. Skupljao je snagu da sebe sama razuvjeri u jedno i uvjeriu drugo, ali, čini se da to nije išlo onako lako kao nekad.

Još jednom je zaspao, i još se jednom probudio kad je imena Plavše i Niže čuo uzastopce izgovorena. Neko je vrijeme gledao u strop. I dalje se pitao iskaču li ta imena iz njega ili dolaze iz susjedstva. Onda se okrenuo na bok. Na jedan, pa na drugi. I još

jednom, i još jednom.Okretao se sve dok pred sobom nije ugledao vrata splitskog lazareta, tako velika da kroz njih može proći konjska zaprega puna sijena, vrata kakva su i

u prirodi. Ali, da ova što ih gleda nisu ona u Splitu, uvjerio se kad je kroz njih htio proći. Ne samo kola sijena, na njih ne bi mogao ući ni jedan konj bezkola. A kad se, puzeći, jedva kroz njih provukao, našao se u lazaretu koji nije bio lazaret, i osjetio da plovi prostorom sna koji nije bio san. Isto kao štosu vrata kroz koja se provukao samo vanjštinom nalikovala na vrata dvorišta splitskog lazareta, tako je i san samo prividno bio smješten u toj kući zara-skuživanje tovara, robe i ljudi. Osim vanjštine, sve je tu bilo drukčije, olovnije i smrdljivije nego što je u onom ružnom zdanju kraj mora, odmahispod zida Dioklecijanove palače, gdje vječito ali blaže nego u snu smrdi po sumporu i terpentinu.



10.

Osim dvorišnih vrata, u zdanju iz sna ništa nije bilo slično onome stoje gledao u splitskom lazaretu, a ipak mu se sve činilo prepoznatljivim, sve viđeno baš u tom gradu, negdje u njegovim palačama, crkvama, dvorištima i podrumima. Tu nije bilo ni krova ni zidova, kao što ih imaju sve kuće na ovom svijetu, bile one brvnare, potleušice, krovnjačc, višekatnice il i čardaci. Čitava građevina, ako se tako mogla nazvati, jer je vidio dio nečega po čemu se cjelinamože samo naslućivati, sačinjena je od lukova, a ti su lukovi mogli biti građeni ili od crvene cigle ili od crvene sadre koja se taloži na slapovima u čijojvodi ima mnogo željeza.

Osim u Splitu, gdje ih je mnogo viđao, same ili uklopljene u neku građevinu, takve je lukove vidio Martin i na putu od Knina do Zadra, u mjestuzvanom Šupljaja, gdje je nekad, u Dioklecijanovo doba svakako, stajao grad Burnum. U tom gradu uzdizala se golema zgrada nepoznate namjene,sjedište magistrata ili zapovjedništva legije. Kad su barbari grad opljačkali i sažegli ognjem, zgrada se srušila. Čitava su ostala samo njena dvojna vrata, pragovi od kamenih blokova i čvrsti nadvoji, koji danas sliče malom latiničnom slovum.

Eto, od takvih lukova kakvi su oni u Šupljaji, bio je sagrađen prostor Martinova sna.



Ravnica, na kojoj su lukovi sagrađeni, sterala se unedogledna sve četiri strane svijeta, pa se činilo da je Martin Grabovacu središtu toga neizmjerno prostranog i neizmjerno mo-notonog zdanja. Udvojeni lukovi nisu bili poredani ni po kak-vom redu, dapače, bili su razbacani kojekako. Ali, stajao namjestu ili mijenjao položaj, Martin je u svakom trenutku bioizvor i sjecište zrakastih nizova. A kako nije stajao, kako sekretao po nekom dugom putu tamo-amo, njihov se rasporedstalno mijenjao. On je ostajao u sjecištu, a lukovi su se pomicali,okretali se oko osi, išli naprijed i uzmicali natrag, sve da bi

Martina imali za svoje ishodište kao što sunčeve zrake imajusunce.Činilo mu se da prolazi kroz šumu sadrenog drveća, čija

ogoljena stabla, bez granja i krošnje, služe kao potpornji ne-čemu što, ako je to građevina, mora biti tavan ili krov. Međutim,gore, iznad kolona i lukova, nije bilo ničega nalik na grede,strop ili rožnjike. Tu, zapravo, nije bilo ničega osim mraka, koji je svjetlucao kao da je nastao od masnoće koja pri izgaranjustvara tmast i trom dim, dim koji se ne razilazi, koji ostaje nadvatrištem.

Prema tome, sadrena stabla bila su potpornji tom mraku. Njihova je zasluga što tama ne padne na tlo.

Pod nogama mu je nešto kao travnat sag, ali ne od travekoja raste na livadama, koja ima lišće, klasje, stabljike i seže dokoljena, nego od trave niske kao mahovina, u koju upadaobuća, po kojoj je hod lagan i tih. Iz travnatog tla, iz korijenjasadrenih stabala, pa čak i iz opeke i pukotina na sadri, od čegasu građeni lukovi, izbijali su tromi bjelkasti dimovi. Onakvikakvi se, nakon noćne kiše, viđaju u ljetno jutro, kad naglo pripeče sunce i začas pretvori livade u tiganj koji se, opran, sušina laganoj vatri. Nije se vidjelo da igdje išta gori, išta od čega bi dimovi mogli potjecati, ali se po toplini isparavanja moglozaključitit daje vatra negdje u blizini, negdje u nutrini sadrenihstabala kao u pećini, negdje u lukovima kao u dimnjacima,negdje pod nekim sagom od mahovine.

E, baš tu, pod nogama!Tu moraju biti rupe pune vatre, onakve kakve u planini

grade drvosječe kad bukove cjepanice, teške za transport iz brda u grad, pretvaraju u lagan drveni ugljen. U tim se rupama pali drvo dok se ne pretvori u žar. Potom se rupa pokrijekamenim pločama na koje se nabije zemlja da se žar, uz obilnu prisutnost zraka, ne bi pretvorio u pepeo, nego, kad zrakanedostaje, u ugljen. Takvih je rupa, rupa u kojima se razgaražar, moralo biti posvuda ispod travnatog saga po kojem sekretao, jer je odasvud, ispod svake travke i kroz svaku

pukotinu, izbijao dim i dopirala vrućina. Od nje su Martinusuzile oči, rumenjeli se obrazi, žarili tabani i vrtjelo se u glavi.Postajalo je sve vruće i sve zagušljivije što je duže ostajao

u prostorima gdje sadreni stupovi, ulučeni pri vrhu i takomeđusobno spojeni, zaustavljaju masni svod da ne padne natravnati sag iz kojeg se izvijaju oblačci dima.



11.

Martina u tom svijetu nitko nije dočekao. Na nj nitko nijeobratio pažnju, iako je imao tko, jer je prostor ispod lukova bionapučen. Ne baš gusto, ali gotovo da luka nije bilo bez stanara,nadstojnika, pazikuca. Sto li su ti ljudi bili! Zato se osjećao kaouljez, onaj koji se našao negdje bez svoje volje, bez svrhe i bezradoznalosti. Ali, uza sve to, krajnje nepoželjan stalnim sta-narima ovog sumornog zdanja.

Kad bi se morao s nekim susresti, zaklonio bi se za prvi luk i, dok bi ga taj mimoilazio, Martin bi bježao od njegova pogledazaobilazeći stup tako da ga čitava zaklanja od prolaznika.Drugim riječima, vrtio se, pa nije bilo jasno da li ga prolaznik mimoilazi ili se samo Martin okreće oko sebe, a prolaznik ostaje na mjestu.

A kad bi taj prošao ili, ako je ovo potonje točno, kad bi sesnivač okrenuo, Martin se ne bi vratio na put kojim je išao prijesusreta, nego bi skliznuo u prvi prolaz zdesna. Što nije biloteško, jer su ti prolazi tekli posvuda ispod i oko lukova, a svaki je, kad bi se pred njim otvorio, postajao put do beskraja.

Međutim, kako je svako skretanje s pravca, svejedno je lito vrtnja oko stupa ili bijeg u pobočnu ulicu, izazivalo novraspored lukova, da bi se prema njemu postavili zrakasto, svaki je su sret sa st anovnikom ovog čudnog grad a i svako je

izbjegavanje tog susreta bilo popraćeno trešnjom, zbrkom itjeskobom.

Kao da se u mozgu nešto otkvačilo, neki zaporanj, nekakvaka, kao da je pukla očna mrena, iznenada je spoznao kakolukovi ne služe samo za prolaz, kako za to uopće ne služe, negosu okvir za ono što se pod njima zbiva. Ta bi se svrha najboljevidjela kad bi se luk postavio pred njega onako kao što stane prozorski otvor kad se kroza nj gleda na ulicu. Tada bi u prostoru između tla, luka i pobočnih stupova, kao sliku uokviru, ugledao neku osobu, često i više njih, kako obavlja

radnju koja se u jednom trenutku okamenila. A opet nije bilastatična: prelazeći iz jednog okamenjenja u drugo, činilo se datraje kao i svaka druga radnja.

Znao je sve, kao da uz te ljude živi od njihova postanja. Čak se i zapitao otkuda zna i njih i sve o njima. Ali, niti je odgovoriona pitanje niti je u upitnosti našao olakšanje. Pitanje je ostalou njemu, teško kao kamen u želucu.

Koliko god mu se lukovi do sada činili besmisleni, sad muse učiniše svrsishodni. Pitao se, ponovo uzalud, nije li on teslike, te priče u slici, već negdje vidio i o njima čuo, kao što jevidio ostatke vrata u Supljaji.

Na ovo pitanje, ma koliko bilo mučno, sigurno bi odgovorioda mu jara ispod mahovine nije sve jače pržila tabane, žarilamu čelo i mutila pamet. I bez susreta bilo s kim okretao se samoko sebe i oko stupova. Odnekud je spoznao da nakon svakogokreta čelo, ruke, tabani i obrazi manje žare nego ako miruje.Ali, izlaza ni u okretanju nije bilo. Čas ga je peklo u leđima izatiljku, čas u čelu i licu. Najednom mu je i dim, koji je i do tadaizbijao iz svake pukotine, počeo štipati nosnice i gušiti ga u grlu.

U dva je navrata kihnuo. To su bili prvi glasovi koje jeispustio. Na žalost, baš u trenutku kad je ugledao vraga, visokai lijepa, s jelenskim rogovima. Prolazio je mimo njega, pa se nesamo sklonio za prvi stup nego i spoznao u kojem i kakvom sezdanju nalazi.



Kihne li još koji put ovako gromoglasno kako on kiše, vrags jelenskim rogovima čut će ga i potražiti. Dobro bi bilo kad biimao štogod staviti na usta da se kihanje ne čuje. Samo što je poželio, a u rukama mu se našao šal Anđelka Plavšc, onaj istikoji mu je toga dana služio na kiši i vjetru.

Korisna stvarčica! Za svaku priliku!Sada, sa šalom u rukama, nije morao zbog svake sitnice

tražiti zaklon iza stupa. Ako je tko prolazio malo dalje, razvio bi šal i gotovo čitav se iza njega zaklonio. Isto tako, kad bi iznekog rova, iz neke rupe na njega suknula vatra i zaprijetila damu sprži lice, zaštitio bi se šalom i opasnost bi po zjenice iobraze minula.Šal ga, na žalost, nije mogao štititi od dima i topline, pa muse mutilo u glavi. Tako omamljen, sve manje je obraćao pažnjuna sebe i lukove kao množinu u perspektivi, kao raspored, kaočudo i kao građevinu, a sve je više obraćao pažnju na ono što bi našao uokvireno u pojedinom luku.

Obavijen šalom ili sklonjen iza njega, išao je od luka do lukai gledao ono što je u njima nalazio, kao čovjek koji se kradomiceuvukao u tuđu kuću, samo da pogleda slike po zidu.

Besmisleno! Upadati u tuđu kuću, izlagati se opasnosti date premlate samo zato da vidiš nečije slike.

Jest, budalasto je. Ali je Martin Grabovac tražio svoj portret.

Netko mu je rekao da je tu. Ne baš crtež njegova lica, alinešto iz njegove duše. Nešto do čega mu je stalo, što mu jedrago i što je, ako se do duše drži, veći portret od onoga koji se

bavi obličjem.

12.

- Rašljast kolac neće u zemlju. Probajte, doista neće! -govorio je Silvestar iz Kune.

Onaj besmrtni Silvestar Andabaka o kome je pričao didMatija, iako u Kuni nikad nije bio, dok su lijepe oči bake Anesjale na odbljescima žerave iz mangala. Znala je: ako je njenMatija priču o sveznalici namijenio Martinu, dječaku koji je počeo učiti hrvatsku bukvicu, ovu o besmrtnom Silvcstru na-mijenio je utjehi žene koja živi zahvaljujući ljekovitim travama.

- Čovjek ne može biti ovo ili ono - govorio je Silvestar -suprotno jedno drugome. Ili je žensko ili je muško. Ili pripada jednoj vjeri ili drugoj. Ilije pripadnik jednog ili drugog naroda.Jer, ako je i muško i žensko, onda nije ništa, kao što nije ništakad vjeru mijenja kao prljave košulje. Čovjek je smrtnik i kaosmrtnik mora živjeti, to se zna, pa je budalasto težiti za bes-mrtnošću. Još je budalastije biti smrtan kao svi ostali a pravitise besmrtan i druge siliti da u to vjeruju. Čak i kad bi kojimčudom postao besmrtan, pa što? Napast sebi i drugima! Zar nekažu da je stari delija gotova grdoba?... Ma, ljudi, kažem vam,rašljast kolac ne ide u zemlju.

On će, Silvestar Andabaka iz Kune, od tisuću primjera kako je istina ono o rasljastom kolcu ispričati samo jedan, onaj kadsmrtan čovjek postane besmrtnik.



I počeo je, polagano, ali mu je glas bio glas dida Matijc. Dok ga je Martin slušao, činilo mu se da i nije tamo gdje je, predSilvcstrovim lukom, već u didovoj sobi, čiji su prozori gledalina izvore Rame. Činilo mu se da Silvestar ne priča sam o svomslučaju, nego da priča o tom sretniku iz Kune.

Za svaku bolest postoji trava kojom se liječi.Listom kužnjaka izliječit ćeš astmu.Korijen paprati dobar je za istjerivanje trakavice i iskorje-

njivanje metilja u ovcama.Rujevinom ćeš zaustaviti proljev a trpucem krv.Sve se to lako nađe kad znaš biljku i tlo na kakvom raste,

ali nije lako naći mjesečinu travu koja liječi od svih bolesti.Od svih! I od smrti same!Malo ih je koji su je pronašli, malo ih je koji su to ozbiljno

i pokušali. Sama pomisao da je moguće krenuti u potragu zatravom mjesečinom, ako se začela i u glavi dotad zdrava čov- jeka, znak je da se u njega ludilo dobrano razvilo.

Kažu da trava mjesečina raste na mjesečevu otoku, usredrijeke koja je, da zamrsi pute do sebe, vlastito ime otplavila umore. Tko to ime misli naći, mora ga potražiti u oceanima. Otudvjerovanje da se besmrtnost može naći na morskim bespućima,tamo kuda još nitko nije plovio.

Na ime te rijeke slučajno je nabasao Silvestar Andabaka izKune.

Silvestar je bio moreplovac i trgovac začinima, običančovjek, na besmrtnost nikad nije mislio. Ali, kad je ime rijekeimao u rukama i kad je saznao da bi vječno mogao živjeti pronađe li travu mjesečinu, polakomi se za dugim životom kaošto bi se i većina ljudi polakomila.

Krene tamo i nasred rijeke, čije se ime ni sad ne zna, pronađe mjesečev otok.

Da je otok, nije! Ali nije ni da nije otok! Nešto sličnomjesečevu odrazu kad padne u rijeku: žuti se, svijetli i pliva.Silvestar sagradi čun od trske, dođe u blizinu koluta koji pluta

i ugleda na njemu travu mjesečinu. Sva žuta, mesnatih listića,tek procvjetala. Nabra je i najede se.

Kao da se pjene najeo, ništa u želucu nije osjetio.Otada nije ni od čega bolovao. Ma ni od prehlade! Kad bi

se porezao, krv bi se pokazala, ali ne bi istjecala. Bilo jedovoljno da se sljube rasječeni dijelovi tijela, pa da rana učaszacijeli, ne ostavljajući za sobom ni brazgotinu.

Sudeći po tome, Silvestar je bio i neranjiv.Ali, trava mjesečina nije mogla spriječiti starenje. Nije

mogla zaustaviti život u dobi kad ju je besmrtnik pojeo, pa ječovjek iz Kune stario kao i ostali ljudi.

Kažu da protiv starenja nema lijeka. Tako mora biti: ako postojiš, ujedno i stariš, ma koliko duboku starost doživio. Danije tako, mnogi ljudi ne bi čeznuli za besmrtnošću nego zamladošću koja bi trajala od rođenja do smrti. Zar je zbiljastarenje gore od smrti kad mu ljudi pretpostavljaju smrt?

Sve je s Andabakom bilo dobro dok je živio redovni ljudskivijek. Starost je dolazila i sve što starost donosi. I u starosti je bio zdrav, pa se nije bojao nemoći i otupjelosti. Ali, kad je počeo živjeti drugu turu života, dakako, i dalje čelična zdravlja,sve se stubokom promijenilo. Doduše, život je i u drugoj turi počinjao od početka i nastavljao se do starosti, ali se nije počinjalo od djetinjstva nego od starosti dosegnute na kraju prve ture prema starosti na kraju druge, koja je dva puta većaod početne. Prema tome, život se nije obnavljao nego se živjelou slojevima: jedan se ljudski vijek nadovezivao na drugi i takounedogled. Točno po izreci sadržanoj u žalopojci starih ljudi:"Ne valja, sinko, da se vijek na vijek nastavi."

Kad bi mu umro tko od roda, tko od unuka i praunuka, tkou drugom i devetom koljenu, za kim se žali, ne bi osjećao jednostruku žalost kao u redovitom životu, nego dvostruku udrugoj turi življenja, trostruku u trećoj, i tako dalje. U da-rovanim životima i sve se ostalo umnažalo, sve što pripadastarosti.



A što bi joj više pripadalo od tuge! Život je prolazio za životom, tuga se, kao slojevi pepela od vatara koje su stoljećima izgarale, slagala jedna svrhdruge, a Silvestrovi su se potomci širili i u Kuni i u drugim mjestima poluotoka Pelješca.

Na pitanje jednog radoznalca što mu je najteže u dugoj starosti, koju samo neupućeni zovu besmrtnost , Silvestar je odgovorio:- Za sebe sama više se ne brinem, svu sam svoju brigu prenio

na potomke. A njih kose bolesti, godine, nerodice, ratovi imeđusobna trvenja. Nedaće i smrt ničim se ne daju zaustaviti.U svom prvom, redovitom životu živio sam samo svoje nevoljei nevolje svoje troje djece. A sad, višestruko jače, živim nesrećetisuće svojih potomaka.

Na pitanje bi li želio smrt, Silvestar odgovori:- Kako je ne bih želio! Zar radi umnažanja nesreća vrijedi

Aon je, osim brige za potomke, imao i drugih nedaća, onih koje su mu pričinjali baš potomci za kojima je toliko tugovao. Govorio je:- Nijedan se živ stvor ne raduje starosti osim mrava. Jedini mrav pod starost dobije krila, poleti i nestane.Dodao je ogorčeno kako bi i najtežu smrt prihvatio kao iskupljenje da to nije iskusio.Čovjek i u jednokratnoj starosti postaje suvišan. Njegovo mišljenje drže zastarjelim, njegova je mladost i iskustvo bez značenja, njegova je

poduzetnost istrošena i zarđala, njegovi su ideali ocvali i postali smiješni, njegove su pouke sablažnjive a vrijeme otkuda dolazi i gdje je pokupio sve testarudije vrijeme je mraka i neznanja. Kad je tako u jednokratnom življenju, kako je tek u višekratnom!

Zato Andabaki treba vjerovati da je od voljenih postao prezren, a što je najgore, da se osjetio prazan. Sve što je bilo postojano u tom smjelommoreplovcu, mužu, ocu i domaćinu, rastočilo je vrijeme i raznio prezir. Nije ostalo ništa neras-komadano i nepogaženo.



Kamo sreće da nikad nije pronašao rijeku koja je svoje ime otplavila u more! Proživio bi jedan život, u tom životu jedno tugovanje i jedan prezir, a ne bi sve umnažao iz života u život.

Uzeo je lađu, malu, s jednim jedrom, bez brige da li će ga valovi potopiti, i krenuo prema dalekim morima da ponovo nađe ime bezimene rijeke. Naime, vjerovalo se da besmrtnik koji se nasiti života i poželi umrijeti, nema drugog načina da postane ponovo smrtan nego tako da još jednom ode na pučinu, nađe otplavljeno ime rijeke i dođe u blizinu otoka na kojem raste trava mjesečina. Ali, zaboga, neka travu ne jede, postat će još besmrtniji! Nekaotok, manji od pogače, okrene naopačke i ovoga puta jede korijen koji se vlaknasto pruža sve do riječnog mulja. Taj će ga korijen odvesti u dužu vječnostnego što je besmrtnost, vječnost bez žalosti za svojim rodom i daleku od njihova prezira. Dapače, tek tamo steći će njihovo poštovanje na zemlji.

Ne zna seje li Silvestar Andabaka ponovo našao ime rijeke i travu mjesečinu. Vjerojatno jest. Da nije, vratio bi se u Kunu. Vidjeli bi ga, ili bar čuli zanjega.

Martin Grabovac je prvi koji ga vidi na komadu hrvatske zemlje, ako lukovi, mahovina i mračni svod pripadaju toj zemlji. I sluša ga kako govori:

- Čovjeku je dovoljan samo jedan život, i to ne odviše dug. Samo se jedan život može podnijeti, onaj u kojem od djetinjstva do groba u svakom razdobljuživiš nešto novo, život u kojem pri kraju dosegneš njegov smisao. Svi ostali životi su besmisleni jer su ponavljanje besmisla. Oni koji bi na ovoj zemlji htjeliživjeti još jedan život što ga dariva vradžbina ili bolestan um, sigurno spadaju među one koji ne poznaše ni što im je vrijedio ovaj jedini, od Boga dan.



'.*V

■*■

13.

- Moj junače - oslovio ga je Pcriša Bjondić iz Kleka, koji jesvoje mjesto našao pod lukom s lijeve strane Andabaki.

Sreća pa je u ovom nepoznatom svijetu Martin poznavaosvakoga koga je vidio. To može zahvaliti didu Matiji koji u pričama nije trpio bezimena lica, kao "neki čovjek" i "nekažena". Nije trpio ni ljude s nadimkom, jer ni nadimak ne otkrivauvijek čovjeka. Tek kad je u priči lice s punim imenom, otkuda je, rodom i porodom, onda joj možeš vjerovati .

Moj junače, ne rugaj se čovjeku ni kad je rugo. Ne reci pijanu da je pijan, ni ludu da je lud. Oni, najvjerojatnije, i beztebe znaju što su.Oholu ne skidaj krunu s glave! Čim znaš kakav je, okrunjeni je krunu izgubio.Licemjeru ne guli krinku s lica, zadovolji se spoznajom da je licemjer!Umišljenom sveznalici ništa ne dokazuj! Zaludu je.

Općenito, čovjek ne voli da ga drugi uvjeravaju u njegovumizeriju. On, i kad zna za nju, neće u nju da vjeruje. Neće?Činise da ne može. Rasuo bi se da u nju povjeruje.Sto Martinu priča ovaj Periša Bjondić? On, koliko se Mar-

tin sjeća, u životu nije tako postupao. Tko je on, i kad sedogodila promjena u njegovim nazorima?

Kažu - a što ljudi govore, ili je bilo, ili će biti - da u planini,čije su ime popili vjetrovi, raste trava bez korijena. Na njoj je pet listova čije je lice naličje, a naličje lice, i čiji cvijet nemalatica kao drugi cvjetovi, već je u obliku vodoskoka sazdan odsvjetla i kapljica. Tko tu biljku spram svjetla dviju krijesnica

nađe na Ivanjsku noć i s nje ubere plod, u tom će plodu naćisvekoliko znanje ovoga svijeta. Znat će sve što drugi ljudi znajui misle, iz očiju ljudi čitat će njihove namjere, znat će sve što segdje dogodilo, izgubit će strah i dobit će neviđen dar govora.

Did Malija čuo je za Perišu Bjondića iz Klcka da je bio pritisnut neviđenim strepnjama i još gorim nevoljama, da su muukućani umirali, da mu je blago crkavalo, da mu se krave nisutelile ni koze bliznile, da je išao selom i prijetio kako će doznatitko mu na stoku baca čine, tko ga potkrada i tko proklinje. Onće, prijetio je, s krivcima na srijedu, pa nek im sude Bog i ljudi!

Nitko njegove prijetnje nije držao ozbiljnima, ni njegovi prijatelji kojih se prijetnje nisu ni ticale, ni njegovi neprijateljikoji su imali razloga za bojazan da će biti optuženi. Nisuvjerovali da će on ikad otkriti njihove skrivene misli i nedjela počinjena bez svjedoka.

Na Ivanjsku noć, sa dvije krijesnice u rukama, pođe Perišada potraži planinu kojoj su vjetrovi popili ime, i u njoj biljku bez korijena.

Vratio se nakon desetak dana. Sjedi, bulji preda se i mrmlja.Znalo se: tko pođe tražiti sjeme sveznanja, ili će ga naći, ili

će poludjeti. Zastrašivalo je ljude što su svi koji su prije Perišeišli u potragu, ili poludjeli, ili se unesrećili. Kakvo ćeš ondadobro očekivati od promjene u ponašanju s kojom se Perišavratio iz planine?



Kd se gotovo pouzdano mislilo da je Periša svoju is-traživačku avanturu platio gubitkom uma, on se prenu iz oba-mrlosti i izjavi da je našao sjeme mudrosti i pojeo ga. Opojnostga je držala do ulaska sunca u znak jarca, a sada mu je glava bistra.

Sve zna i može početi.



Susretao bi ljude i u lice im pred svjedocima govorio kakveim sve prljave misli ispunjavaju glavu, i koja su ružna nedjela počinili.

Primjerice, susretne susjeda i kaže mu: "Ovakav si i onakav,ovomu si ukrao ovo, onomu ono, s ovom si ženom spavao, sonom namjeravaš leći!"

Napadnuti bi se branio da ne namjerava i da nije. Prijetio je da će Perišu po gubici, kolcem preko leđa, i kako to već ide.

Pcriša je bio neumoran. Obilazio je sela, čitao skrivenemisli, iskvarene karaktere i zanijekana zlodjela. Sve stoje čitao,smrdjelo je od gadosti. Činilo se da su svi ljudi zakrinkanilopovi, prevratnici, kriminalci, razvratnici, snovači zlodjela,ubojice, najpodlija pasmina koja luta ovom zemljom, lažnisveci, bogohulnici, vampiri koji drugima piju krv i hrane setuđom i svojom nesrećom. Da ne budu izloženi tom poraznomčitanju, da ne bi digli ruku na njega i postali zaista to čime ihdrži, ljudi su bježali pred Pcrišom kad ih je htio sustići, izaobilazili ga kad bi im dolazio u susret.

Što nego da ga proglase ludim? Nije on našao nikakvu mudrost. Skrenuo je pameću,

pogubio je mjere i obzire i sada javno govori o čovjeku ono što je godinama o njemu krišom slušao. Nije nikakva vrhunaravnamoć sitnu pojedinost, nesmotrenu riječ i brzopleto djelo preuveličati, pa gladno slušateljstvo, koje i ne zna i ne želi preuveličano svesti na pravu mjeru, uvjeriti daje takvo čitanje

vjerodostojno.Prijetnja, izricana tako često, kako će mu odrezati jezik, bila bi i prije ostvarena da su Perišina čitanja imala veće po-sljedice od stida i uznemirivanja, da ih je sud slušao ili ljudi naosnovi njih poduzimali neke korake.

Ali, kad su neka Perišina čitanja postala dio javnog mnije-nja, recimo da taj i taj spava s tom i tom ženom, što je selo idotad znalo ali o tome nije govorilo javno, našli su se oni što su prijetnju o odsijecanju jezika i ostvarili.

Bili su obzirni prema čovjeku koji je vidio planinu čije suime popili vjetrovi, pa su mu odrezali tek vršak. Jesti je mogao,ali govoriti razgovijetno nije.

Ipak, čitati nije prestajao.Trčao bi za ljudima, trtljao i pjenio se od bijesa, ali, kako se

nije razabiralo što govori, ljudi mu se nisu sklanjali s puta,štaviše, rado su se s njim susretali, podbadali ga i smijali senjegovu bjesomučnom čitanju koje više nitko nije razumio.

Govorilo se da njegov primjer pokazuje ono što ljudi odav-no znaju: premalo je znanja malo, a previše mnogo.

Martinu je bilo čudno što taj Pcriša iz didove priče ovdje pod lukom, kad mu je narastao vršak jezika i kad je ponovodobio izgubljeni dar govora, priča o ljudima sasvim suprotnonego stoje pričao kad mu je sjeme mudrosti prosvijetlilo razumi učinilo ga vidovitim. Otkud ta promjena? Je li to u vezi sodsijecanjem jezika, ili je on tako govorio još tamo u Kleku kad je trtljao i kad je i sam zaključio da je previše znanja mnogo?

Dok se Martin pitao, Periša je govorio:S ljudima treba živjeti u miru i kad si s njima trajno naratnoj nozi. Ne uzimaj ih preozbiljno jer ćeš se razočarali, ali ih i ne potejenjuj jer bi te mogli iznenadili.Kad odlučuješ što da uradiš u sporu s nekim čovjekom,sjedni, skini svoju glavu s ramena i stavi je na koljena. Ti buditi, a tvoja glava neka bude onaj s kojim se sporiš. Upitajsvoju

glavu, koja je sada njegova, što bi valjalo učiniti. Što tikaže, toi čini.Sa čovjekom ćeš najbolje postupiti ako si prije postupka

bar nekoliko trenutaka bio u njegovoj koži.



14.

Onoga trenutka kad je Periša iskazao svoje iskustvo za koje je založio i život i jezik, nešto je tresnulo tako snažno da je uMarlinu zatitrao svaki živac kao hvoje povijuše od udarcavjetra. Lom se nije nastavio, ali mu je postalo nepodnošljivovruće, jer su na prostoru od desetak lukova, gdje se našao bježeći od trešnje, buknuli plamenovi vatre koja se razgaralaispod mahovinastog tla.

Jezici vatara lizali su visoko i negdje u visinama nad nje-govom glavom svili se i stvorili svod kupole gradeći tako vatreniobruč u kojem se Martin bio trenutačno našao, jer, valjda zanjega hladnih lukova, onih od cigle i sadre, nema. I, gle čuda,k njemu je baš u taj vatreni obruč pod vatrenu kupolu utrčalagomila stvorova za koje nije znao tko su, odakle dolaze i štohoće. Sve te osobe, različita uzrasta i obličja, nije mogao nazvati

ljudima, a opet nije bilo ni jednog valjanog razloga da ih takone zove.Bilo je teško i dalje ostati nezapažen, iako na nj nitko nije

obraćao pažnju, zahvaljujući općem raspoloženju da se svastvorenja, bili ljudi ili nešto drugo, više bave sobom nego svojimdruštvom i okolišem. Bojeći se da sveopća nezainteresiranostneće dugo trajati, Martin se obazreo oko sebe tražeći kakvozaklonište. Ugledao je kamen, četvrtast, sličan onima što ih je,na cesti od Klisa do Splita, viđao kod mjesta Solina. Potrčao je

tamo i zaklonio se, iako je na koži osjetio da su ga svi vidjeli ida svi znaju gdje je skriven, ali, budući da nikome ne treba,nitko ga i ne traži.

Jao onima koji na se krivnju vuku volovskom užadi i grijehkolskim konopcem* - vikao je sitan starac, rijetke brade,kozjihočica, u bijeloj galabiji, poštapajući se na ovčarski štap čijamu je kuka u obliku ptičje glave stršila nad tjemenom.Držeći se

objeručke štapa, kad je došao pred Martina, skliznuo jenakoljena i, kao da razumije od koga se Martin sakrio, počeomugovoriti šaptom, u povjerenju i pod pritiskom nekeneraz- jašnjivc tjeskobe, gušće od mračnog neba nad njima.Prijatelju - oslovio je Martina - ti nisi odavde. Ti si odnekud došao - rekao mu je Jure Brdar. Ne! - branio se Martin. - Neću i neću. - Kao da je znao štoBrdar od njega traži i prije nego je išta zatražio.Kod mene se ne radi o zreloj ženi. Radi se o dvije djevojčice, obje su u jedanaestoj godini života. Vidiš i sam dasamnesretan, nemam svoga luka. A ovdje su sretni samo onikoji

dobiju taj luk, koji se uokvire i s njima se završi posao. Ni na što ne pristajem! Ne uzimam više ničije šalove.Dosta mi je i ovoga na sebi.Prijatelju, radi se o sitnici: dođeš u Klek i kažeš: "Bio samtamo i tamo, vidio sam ga, i takva i takva stvar." Dok dlanom odlan, sve je gotovo.Tako se to i s Plavšom u početku činilo: dođeš, vidiš i poručiš. Ali se zamrsilo na licu mjesta, tamo na Kupresu.Ti si mi jedini izlaz. Po komu da poruku pošaljem ako ne po tebi? Da ispričam o čemu se radi, pa da nakon togaodlučiš?Drago mi je što pristaješ... Pazi! Tamo otkuda ti



dolaziš, uKleku, bio sam strastven pušač, na lulu, na čibuk, nanargilu,na svašta, samo neka se dimi, makar i rašeljkin cvijet. Aduhanskup! Žito se i stoka nisu mogli prodavati da dođeš donovca,trebali su kući i ukućanima. Mogao sam prodati samošljive i

* Izaija V/18.



šljivovicu, bez toga se u kući moglo. Zato sam branio da itko prije berbe ulazi u šljivik, da itko osim mene pije rakiju kad bude ispečena. Kažu mi ovdje: "Nije šteta što si ukućanima branio piti rakiju, dobro bi bilo da je nisi ni sam pio." Ali migrdno zamjeraju što unučadi nisam dao da beru ni zelene nizrele šljive, što ih je moja škrtost prisiljavala da cijelo proljećei ljeto moljakaju drugu seosku djecu za šaku šljiva, ili da satima bulje velikim okicama preko plota u granje s plodovima, da im bar te okice budu site kad im nisu usta i želudac!

Nisu li usta puna, oči ne mogu nikada postati site. To samsaznao kod Niže na Kuprcsu, jedne noći...Pa, da! Zbog toga su meni ovdje, kad se vagalo što je čije,mnogo zamjerili te okice što preko plota gledaju kakovjetar njiše grane pune šljiva. Rekli su: "Dobro, trebale su li zaduhan, popušio si ih, pored dječjih očiju prošao si kao porednapuštenagroblja, imao si i pravo, bio si gospodar kuće, ali sada iovdjenemoj se čuditi što kažemo da te šljive nisu tvoje.""Kako", pitam ih, "ne bi bile moje?" "Nisu upravo zato što su tvoje bile",odgovaraju mi oni.Oči, okice? Znam li ja što je to?Ako ne znaš, morao bi ih upoznati dok je vrijeme. To suoči mojih unučica Maše i Jasenke. Čežnja za šljivama unjihovim očima bila je najdublja. Ovdje mi kažu: "Njih su lidvije pružale pril iku da sve šljive imaš na svojoj strani." Ja imodgovaram da su moje naranče, ako šljive nisu, a oni miodvraćajukako i sam znam da s narančama nije sve u redu, da je posrijedinesporazum. Kad bi taj nesporazum imao tko ukloniti pada

naranče postanu moje, bile bi one protuteža šljivama iovdje bime konačno mogli uokviriti... Sreća moja, prijatelju, štosamtebe našao. Ti se tamo vraćaš. Otići ćeš u Klek, potražitiMašui Jasenku...Čovječe, kako se možeš na mene osloniti? Ja nisam odonih što gubeći dobivaju, ja sam od onih što dobivajućigube.Ako su tvoje unuke porasle dok si ti ovdje, ako im jesadadvadeset godina pa su zrele nevjeste, onda, prijatelju,nije



pitanje hoću li ih dobivanjem izgubili, nego koju ću od njihdvije. Obje bi za mali Klek bile previše.

Još su, na moju sreću, premlade, u jedanaestoj su kao ikad sam otišao, jer nisam davno ni otišao... Gledaj, još mi je naobući zemlja s moje njive, jer me odlazak zatekao u brazdi,sačibukom u ustima.Asmodcj me već drži nabodena na jedan parožak. Nekame na još jedan nabije! Nastavi!

Već ti rekoh, u brazdi me pogodilo, dok sam se nad plugomodmarao i pušio. Bila mi je oduzeta lijeva i desna strana,nemogu gutati, samo mi svijest ostala čista. Znam što se okomenedogađa, vidim, ali ne mogu ništa. Polegli me u sobu, jednuodone dvije s južne strane kuhinje. Netko je od ukućanadanonoćno morao bdjeti nada mnom. Nisam mogao govoriti,alisam mogao otvarati i zatvarati usta, što je čuvaru bio znak datražim vode. Nju su mi žličicom ulijevali u grlo. Vidjetidamičem usnama mogao je samo onaj tko mi gleda u lice.

Zatosu bdjelci morali stajati uza me, a ne u kuhinji, gdje ih semnogoskupilo, gdje su pričali i pili. Uza me su morali šutjeti ičekati.Držali su se onoga što narod odavno zna: desi li se nekomdamu bude oduzela moć prehranjivanja, od same vodemožeživjeti četrdeset dana. Zašto baš toliko, ne znam. I upravonačetrdeset i prvi dan nakon pada u brazdu ja sam otišao.Ali je

dotad trebalo uza me bdjeti.Zašto? Ne znam... Zar ti nisam već rekao? Ponašaš se neodgovor

no kao da sanjaš. Živi, brale, budni život... Bdjcli su svi ukućanina obred, ali su po danu u mojoj sobi najviše boravile Masa iJasenka, moje unučice. One su to voljele, a ukućani su im radoudovoljavali želji, jer su se, radije nego uza me nijema, zadržavali uz ognjište sa susjedima, koji su dolazili da me vide posljednji put i da se sa mnom oproste. Zvali bi me po imenu, pitali kako sam i da li ih poznajem, a kad ne bi dobili nikakva

odgovora osim laganog micanja obrvama, što sam uz otvaranjeusta još jedino mogao učiniti, odlazili bi do ognjišta da se tamo



griju, pijuckaju, prigrizu štogod i pričaju kako je život kaplja rose na listu.Prijatelju, gnjaviš! A meni se spava. Danas sam pro- pješačio od Klisa do Vagnja.Da, još nešto - nastavio je Bjondić ne osvrćući se naGrabovčcvu upadicu - svaki je posjetilac bolesniku donosionekakav dar. Ne znam što su darivali oni što su dar uručivali ukuhinji, ali ono što su ga meni izravno davali, obično su donosilinaranče, žute, jednake veličine, kao da su obrane na istomstablu. Ostavljali su ih ispod mog jastuka. Redušc, žene koje sume čistile i pospremale, oko moje bi glave, na jastuk i ispodnjega, porazmjeslile te naranče, pa mi je glava bila ovjenčanavijencem od žutih plodova, koji je mirisao i ljepše i opojnije od bilo kakvog cvijeća. Budući da su i posjetioci i reduše znali daih ja nikad neću jesti, zbog mirisa su ih i ostavljali u bolesničkojsobi.Dobro, preskoči, to već znam: Masa su i Jasenka uz tebevoljele biti zbog tih naranača, zbog njihove boje i mirisa.-1 odolijevale su napasti sve do trideset i petog dana mog života o vodi. Stojeći obično u dnu mojih nogu, da mi mogu vidjeti lice, njih su se dvije

međusobno sporazumijevale pogledima i zasmijavale, a da ne izgovore ni riječi o predmetu dogovora i o onome što ih zasmijava. Glasno su govorile osvačemu, a o tome samo smijehom i pogledima. Meni bije bilo teško pogoditi o čemu se radi. Govor njihovih očiju poznavao sam dok su preko plotagledale u grane šljiva. Htio sam ih ohrabriti, da priđu, da uzmu, ali, čim bih maknuo usnama, one su to shvaćale kao da tražim vodu, trčale i zalijevale miusta. Morao sam i obrvama micati, sklapati i otvarati trepavice, ali, ako sam to činio dajući im znak da uzmu naranču, onako okamenjena lica, više sam ih plašio nego ohrabrivao. Čak bi se i smijati prestale i postale ozbiljne, kao kad sam ih odgonio od plota na šljiviku. Što sam mogao? Znale su svoga dida kakav je bio kad im je brani o pr istup šl jiviku , i sto je tako si jevao



obrvama, pa su mislile da se i sada ljuti što se usuđuju pomišljati na naranče.- To je taj nesporazum?-1 to je, i nije to... Prestao sam migali obrvama. A kad bih otvorio kapke, činio sam to polako, kao da dižem vreće pune pijeska. Usnama sam micao

rjeđe. Lice mi je postajalo sve ukočenije, pa se Jasenka prva osmjelila baš na moj trideset i peti dan života o vodi. Bojao sam se da je ne obeshrabrim, panisam dao nikakav znak, kao da ništa ne vidim. Bog mi je svjedok! Vidio sam ih i radovao se kad se njih dvije, da ih ne gledam, okrenuše prozoru,oguliše naranču , podijeliše je popola i počeše, krišku po krišku, slasno jesti. U sobi su inače naranče mirisale, ali sada, načete, mirisale su tri puta jače.

A, htio si se naužiti mirisa, kao onaj čiraš koji nije smio jest i žestoka jela, pa je udisao isparenja dok su se ćevapčići pekli na gradelama!Pretjeruješ, prijatelju!

Nije čudo! Spava mi se i vruće mi je.Doduše, neizvjesno je jesam li, kad je krađa naranača počela, mogao dati bilo kakav znak što mislim o tome. Prestaosam uzimati vodu, pa sam tih pet dana živio i bez nje. Tonuosam u san i vraćao se iz njega. Ali sam tu nemoć doživljavao kaosvoju volju: da njima ne smetam. Jer, svaki put kad bih došaosvijesti i pogledao kroz tijesan otvor trepavica, vidio bih Mašui Jasenku, ili kako uzimaju naranče ispod mog jastuka, ili kakoih gule i jedu krišku za kriškom. Nisam osjećao nikakve boli,tonuo sam u mahovinasti san i omaglicu, pa mije njihova krađanaranača na odlasku bila i radost i zabava.-I to mije poznato!Kad ti je poznato, izvoli, pričaj umjesto mene!Pet te dana reduše nisu redile. Je li tako? Nije bilo

potrebe, a četrdeset i prvog dana, kad si pošao ovamo i redušete uzele temeljito pripremati, ispod tvoga jastuka, od dvadeseti tri naranče, koje su one više puta izbrojile, našle su samo dvije.Ostalih nije bilo. Čak ni njihovih kora, koje su Masa i Jasenka



nosile do neke rupe na livadi i tamo skrivale. Ostale su samodvije naranče, kao mito za dvije reduše da šute, obilan miris irazrogačene okice djevojčica, one s plota na šljiviku, koje sudvadeset i prvu naranču jele kad si ti prestao disati, koje sugrimasu bola na tvom licu i tvoj odlazak protumačile kao ljutnjuna njih, pa su briznule u plač i za tobom i iz straha da su počinilestravičan grijeh što su jele didovc naranče dok je on jadnik umirao... I što sad tražiš od mene?

Da odeš do Maše i Jasenke i kažeš im kako se ja na njihne ljutim, kako sam ih, ne dajući na samrtnoj postelji znaka

odsebe, ohrabrivao, kako mi je miris naranča u njihovimrukamanajdraže što sam ponio s onog svijeta. I da to razglasiš unjihovojokolini, da ih zbog tih naranača nitko ne osuđuje. Neka setogasjećaju s radošću, a ne sa sramom!Misliš da će mi vjerovati?Potrudi se.Sto ti dobivaš ako uspijem?Te naranče. One će, budući da su ih unučice pojele a ne ja, biti jedino što je na onom svijetu bilo moje.Sebičan si. Želiš da te ovdje nagrade. Ne, prijatelju! Ovdje ne nagrađuju. Ovdje ti daju okvir. A,moram priznati, draže mi je da me uokvire s grmom

narančekoja miriše i kad je u cvatu, i kad je s plodom i kad je beznjega,nego da me uokvire s lukom i kamišem iz kojih zaudaranikotin,osobito smrdljiv na ovoj vlazi i vrućini. Nešto je opet negdje tresnulo. Negdje je opet zapucketala

vatra. Naišao je Asmodej, ovoga puta sa čitavom svitom, i Jure

Brdar uspravio se uz pomoć svoga štapa. Krenuo je mimoAsmodeja ne obraćajući na njega pažnju. Vikao je kao što jevikao prije nego što će kleknuti pored Martina.

- Jao onima koji su mudri u svojim očima i pametni sami

pred sobom.*



- Zašto ste ovome dopustili da stupi na zabranjena mjesta?- rekao je Asmodej, stasit i naočit vrag, koji se ponašao kaokrčmar kad dočekuje goste i kad ih raspoređuje za stolove gdjeće tko da jede, i u izbice gdje će tko da spava. - Ovo nije njegovšljivik da se ponaša kao gazda. Tjerajte ga! Jer, ako čujemnastavak - "Jao onima koji su jaki u vinu i junaci u miješanju jakih pića" - svratit ću u prvu krčmu i opiti se kao zemlja, da se pet dana od njegovih mudrosti ne bih loše osjećao. Ako taj zasebe misli da je budala, a misli jer nas sve poziva da o sebi takomislimo, kako se usuđuje druge učiti mudrosti? Zar mu nije

jasno da budala nije nikoga ničemu naučio?Čitava gomila vražića, koji su imali obličja nakaznih kukaca,

žgoljavih, razrokih, hromih i svakojakih, poskočiše na ove riječii zapljeskaše Asmodcjevoj duhovitosti. Slatko su se nasmijali polemičarskoj pobjedi svoga predvodnika nad jednom oro-nulom budalom.

Sami su bili i ružni i žgoljavi, možda i zatucani, ali su uživaliu ljepoti i pameti svoga vođe, pa su taj užitak doživljavali kaovlastitu pamet i ljepotu. To je ona razina izjednačenja vođa ivođenih na kojoj i jedni i drugi dobivaju u velikim količinamaono čega, ako se zna da je među stotinu glupana i rugoba samo jedna glava lijepa i pametna, imaju u malim količinama, ukup-

no, a razdijeljeno po glavi još manje.

Izaija, V/21.



15.

- Što namjeravate s njim? - pitao je Asmodcj dvojicu žgo-ljavih vragova koji su vodili čovjeka čije su dimenzije ušir i uvis bile pozamašne.

Vragovi su bili crni kao kupači u uvali nasuprot Ninu, kojise mažu morskim blatom da im na suncu iz tijela izvlači reu-matične bolove, i ljuskavi kao ti isti kupači kad se na njima blatoosuši i skori. U svakom od njih dvojice, s blatom i ono maloodjeće oko pasa, nije bilo više od trideset oka, a čovjek što suga vodili samo je u trbuhu, što sala što ncprobavljcnc hrane,imao više od šezdeset. Kad se trbuhu pribroje prsni koš, glava,ruke i noge, grešnik je u pakleni krug došao s više od sto i pedeset oka žive vage.

Ni mi sami ne znamo što bi za ovoga udesili. Pomozi nam,

premudri Asmodeju!Imate li za njega luk?Luk bi se našao. Eno, onaj tamo je prazan. Kad ga i ne bi bilo, ti bi ga učas sazidao. Nego je s mukama teško. Malanam je pamet da svakodnevno smišljamo nove. Neka se samo luk nađe, za muke ćemo lako. Čim je on uluku, već je i na mukama. Zar usud nije muka, pa ne znamkakav bio?... A ovoga cijedite! Što bi drugo kod tolikog sala! Je li,ti,kako se ono zovcš?

Ja sam Džalcr trev, trev... - petljao je debeljko nejasno,da li u želji da svom imenu pridoda prezime, zvanje, rodil ičinove, pa kad nije uspio, istrese: -... poznavalacumjetnosti ineimarstva, prijatelj onih gore, sakupljač poreza... Ne seri! - ražesti se Asmodej. - Mene se ne tiče što si nazemlji bio! Vezir, sultan, beg ili predsjednik općinskogmagistrata! Ti si ovdje govnu brat, pa ma kakve počasti dolje

nosio,ma kakve poreze kupio i ma kakva odličja na prsa prišivao!Onda je Asmodcj promijenio i glas i ton, zauzeo pozu

šereta a govorio ispod glasa:Je li, Džafcre, koliko si hrane morao smazali dok si to silnosalo na sebe nabacao?Mnogo - prostenjao je debeli.Jašta nego mnogo! A gdje su silna pića: vino, rakija, šerbet,šira? Sve to deblja. Kako te nije sram, pobogu Džafcre,što sina sebe toliko sala nabacao, suvišnog, koje ti smeta daseuspinješ stepenicama i da bez soptanja hodaš po ravnu,dok drugi na sebi nemaju ništa osim kostiju i kože? Da im je

izmeđukostiju i kože bilo ubaciti samo malo tvoga sala, ma samotolikoda se zglobovi podmažu kao kolske osovine, bili bi dugo poživ- jcli. Ovako su, suhi i nepodmazani, škripali i jednogdana se protegli i odškripali.- Nije mi poznato ništa o tom škripanju - rekao je debeljko.-Nije ti poznato, veliš? Ada što nego nije! Nisi jedini. Ljudi,

Džafere, mnogo žderu. Nepotrebno. I žderat će još više. Oddanas računaj, pa sto trideset i tri godine unaprijed kad to



žderanje bude na vrhuncu, jedan će žgoljavi hrvatski pjesnik,rodom iz Drinovaca, iz svoje kao bundeva velike glave, što stojina vratu nešto debljem od čačkalice, izreći ove stihove:Čovječanstvo biva uže, neki ljudi širi: skoro će po zemlji ići tek vampiri. *

- Bravo! - zapljeskali su šugavi vražići. Od trešnje su im sleđa padale kore ninskog blata.

* A. B. Šimić:"Konac".



Zato, dečki, - rekao im je Asmodcj - potičitc one koji imajuda što više troše i što više žderu. Neka sa što više saladolazeovamo pod lukove, imat ćemo bolje grijanje i rasvjetu.Svakičovjek koji ždere i troši, koji općenito uza se veže višedobaranego mu kao pojedincu trebaju za normalan život, protivnik jedrugim ljudima, a naš saveznik. I pazite, pripremite sezavremena koja dolaze. U prošlosti je bilo tako da ježderao itrošio onaj tko je posjedovao, a doći će vremena kad ćežderatii trošiti ljudi koji ne posjeduju ništa, koji neće bitiobavezni daišta ostavljaju svojim potomcima pa će sve do čega dođu, atogaće biti dosta, sami požderati.Onda, premudri Asmodeju - reče blatni vrag što je vodiodebelog poznavaoca neimarstva - da ga cijedimo?Cijedite!Eh, što će gorjeti! - podviknu drugi pratilac. - Pun je mastii ulja!Vragovi odvedoše debeljka, a Martin lice pokri šalom.

Samo je jedno oko ostavio nepokriveno. Stiskao se uz kamen

i pratio Asmodejevo kretanje. Čudno, gledao ga je u zatiljak, avidio mu lice: crvene putene usne, preko kojih su lagano klizilezlobne riječi, sjajne oči i crnu kovrčavu kosu spletenu u dvije pletenice, nad kojom su se jelenski rogovi uzdizali kao kruna.

16.

-Nju mi dovedite - rekao je Asmodej. - Radi nje sam ovamoi došao. Radi moje nevine zavodnice.

Iz pozadine je dolazila žena u haljini šivenoj od plavičastog plamena, onakvog kakav će lizati po tijelu debelog Džafcra kadvragovi budu iz njega natenane cijedili mast. Crvena lica icrvene kose, koja joj je vijorila u tisuću pramenja, doimala sekao štafetna baklja ostrvljcna od plamena koji je obavijaolukove i sa svih strana opasivao lijepog Asmodcja s njegovimdruštvom kržljavih nakaza.

Nije mogao znati kako je bilo Asmodeju i njegovima, alinjemu, šćućurcnu iza kamena i zamotanu šalom, nakon dolaskate plamene žene postalo je još vruće.

Na ženinu ramenu, držeći se rukama za pramenje njenerazvijorcne kose, stajao je vrag. Sitan, obrastao sjajnom dlakom

kao vidra, slinave njuške i užagrenih očiju, nalikovao je namajmuna što ih Cigani nosaju po sajmovima, na ramenima istokao što plamteća žena njega nosi. Vikao je piskutljivim glasom:

- Evo žene koja je svom mužu učinila mnogo...-Prestani! -zapovjedio muje Asmodej i vražić je zanijemio.

- Što je ona komu učinila? Nikom ništa. Sve što je učiniladrugima, učinila je samoj sebi... Jesi li ti, vidrin sine, čuo zaŠtipana iz Kovačeva Polja? Nisi. Onda čuj! Stjerao Štipan žitona gumno, a netko se nađe i zapali mu ga. Dotrči jedan susjed



i dojavi mu to. "Jao, Štipane", kaže mu susjed, "što se tebidogodilo!" A Štipan mu odgovori: "Meni se nije dogodilo ništa:ali jao onome tko je to učinio, njemu se zlo dogodilo."

Opet su vražiči, dlakavi i oni s ljuskama od morskog blata,tapšali koščatim rukama, koje im, kako se čini, i ne služedrugom nego da plješću Asmodejevoj mudrosti. I ne osvrćućise na njihovo oduševljenje, gledajući povrh njihovih glava, on je, kao svaki političar, u namjeri da prevesla svoje pristaše,tražio zabavu vražjem narodu u smišljanju muka svojim i nji-hovim dušmanima. Tek je počeo iskazivati svoju domišljatu

okrutnost i pakleni humor, pa je uz vatrenu ženu djelovaohladno, promišljeno i samouvjereno.Vragu što jc sjedio na ženinu ramenu zapovjedi da po

nadvoju luka pod koji namjerava smjestiti nevinu zavodnicuispiše ono što jc već morao znati i izvikivati s njenog ramenadok ju je ovamo dovodio, da je bio malo snalažljiviji: OVO JEPORTRET DAME KOJA JE, ČINEĆI DRUGIMA ZLO,ČINILA ZLO SEBI SAMOJ.

Penji se i ti na drugo rame - rekao je Asmodej prvomvražiću do sebe, koji je na zapovijed podvrisnuo i, kaoda je buha, skočio i začas se našao na ženi.Evo, momci, ovim ćete se poslužili da jc ukrotite - rekao jc Asmodej i onoj dvojici na ženinim ramenima pružiovatreničešalj. - Češljajte je polagano, naizmjence, danonoćno.

Svaki put kad joj češalj prođe kroz kosu, neka joj iščupa po jednudlaku. Taje kosa mnoge mučila, i one koji su jc mrsili na jastukui one koji su za njom čeznuli kao za nedostižnom stvari.Sad ječupajte! Ali, pazite, nikad više ne počupajte starih dlakanegošto naraste novih. Neka joj kosa ostane bujna, nekavatreničešalj ima što čupati. Jer, ne lezi vraže, moglo bi sedesiti da

oćelavi, pa biste na neko vrijeme morali prestati sačešljanjem.A njeno češljanje na vijeke vjekova mora biti neprestano.Svi su vražići skakutali kao da im je pod tabanima vrela

ploča, i pljeskali kao da su sišli s uma. Naime, svaki novi pljesak Asmodeju morao je biti duži i jači od prethodnoga, da pokaže



stalan porast divljenja njegovih pristaša. I dok su svi ostaliskakali i pljeskali, ne kaneći uskoro prestati, jedan od njih,gorljiv kao sam vrag, nije odolio iskušenju da kredom na cr-venoj opeki stupa, koji je uokvirio ženu u plamenoj suknji, neispiše nekoliko riječi, na trajnu uspomenu i još trajniju opo-menu:

OVAJ ČEŠALJ, OVA VATRENA SPRAVA,POKLON JE ASMODEJA NIŽI,

DA SE NJIME ULJEPŠAVA.

Nije napisao bogzna što. Ali jc pokazao da i u paklu žive pjesnici meka srca i uzvišene mašte, koji ne propuštaju prilikuda opjevaju mudra djela svojih vođa, da riječi hvale uklešu ukamen i ispisu preko neba i da, bez obzira koliko ih ulizivanjestajalo truda, preko zapisa o djelima velikih vragova, i oni sami, jadni, žgoljavi vražići, ostanu prepoznatljivo zrnce u pustinji povijesti.



17.

- U našoj blizini - rekao je Asmodcj - smrdi netko tko jeovamo privremeno došao. Taj se pokriva šalom, krije iza ka-mena i mene gleda u leda a vidi mi lice. Misli zato što se kriješalom, što mi lice vidi gledajući me u zatiljak, što je ovamodošao bez provjere na kapiji i obvezatne pratnje, da je nešto posebno. Bijednik, ne zna da je u mojoj vlasti čim vidi mojelice i kad nisam okrenut njemu. Takvi ljudi od svoje nesreće prave prednost, od svojih mana vrline, a od zlodjela podvige. Njega mi dovedite, vrijeme je da se pogledamo u oči. Neka neutvara sebi da ću ja trčati za njim. Ni okrenuti se neću.Samo vi njemu recite da ga ja tražim i on će sam doći, umiljat i pokoran!

Martin se pokrenuo čim je čuo što Asmodej želi. Prebacio je šal preko desne ruke i, otkrivena lica, krenuo po opalom lišću

iz kojeg je izbijala para i vrućina. Lišće je bilo našušureno imekano kao da ne stoji na sloju mahovine nego na sloju pare, pa su mu noge upadale do koljena. Zato se kretao sporo. Zuriose, a nikako da dođe do Asmodcja i prihvati njegovu ispruženuruku, da ga on povede za sobom.

Bilo je to zbilja mučno hodanje, nikako stići, nikako doseg-nuti ono za čim ideš, što je do sada proživio jedino u grozomor-nim snovima, pa je bio presretan kad je prihvatio vrućuAsmodcjcvu ruku. Tek sad je bio siguran da neće potonuti i biti

zagušen dimom, parom, toplinom i sumpornim glibom. Dušamu je odahnula.

- Tako, brate! Nemaš nikakva razloga da se kriješ. Znaš liti nekoga tko se meni sakrio? Ne znaš? Pa, ne znaju ni drugi...Pazi, ovuda! Vidiš li onaj luk desno, do njega ćemo. Taj ćevjerojatno biti tvoj. Tebi su sigurno pričali o mukama u paklu.Glupost! Ima muka kao i drugdje, ali su zanemarive jer nisunimalo leže od onih na zemlji. Malo žerave pod tabanima, malosumpora pod nosom! Sitnice prema gladi, bolestima, ranama imržnji što kose ljude na zemlji. Kod mene je, kako si mogao

vidjeti, više galerija slika nego mučilište. Svatko dobije svojokvir, urame ga u nj i zakvače negdje na ovim dimljivim ledina-ma, pod ovim niskim svodom. Ništa više! I ta mu slika ostajeovdje obješena do vječnosti. Samo, a to je ono što ne valja,galerija nema posjetilaca. Ti si, valjda, prvi u posljednjih stogodina... Došli smo. Evo, kad za to dođe vrijeme, tu će tebesmjestiti. Samo slobodno! Priđi bliže i razgledaj!

Od jednog do drugog luka, usred dima i lišća, pružala seotvorena grobnica. Uokvirena je sjajnim i uglačanim prago-vima od crnog mramora, a otvor joj mračan i nesaglediv.

Martin se nadnio nad grobnicu i u prvi mah, kao kad se usunčanu danu nadneseš nad dubok bunar, na mrak nepri-viknutih očiju, nije vidio ništa osim tame. Kad su mu se oči počele privikavati a pogled bistriti i prodirati sve više u dubinu,odozdo, valjda sa samog dna, nešto se oglasilo. Ni uzdasi, nigovor, ni jauk, ni usklici, a ipak je u tom glasanju bilo poneštood svega toga. Pogotovo se nije moglo odrediti što glasanje usebi sadrži, kakvu misao i kakvo osjećanje, jer, iako su se tu na prepoznatljiv način miješali bol, zanos i užitak, ipak mu se činiloda je sve skupa najbolje imenovati slasnom strepnjom.

Nastojeći vidjeti o čemu se radi, kad sluhom ne možerazabrati, primijeti da se dno groba diže i spušta kao u loncuuskipjelo mlijeko kad ga primičeš vatri i odmičeš od nje. Unutar stijenki oblak pare miješao se kao voden vir. Kad glasanje jača,dno se s vrtložnim isparenjima diže pod sam prag grobnice, a



kad se glasanje stišava, uskovitlana se para spušta duboko. Nemože se reći do dna jer se dno ne vidi.

Sviđa ti se? - pitao je Asmodcj. - Ništa naročito, ali ja neznam smisliti ništa bolje. Ni to nisam sam smislio. Znašotkudasam preuzeo: iz knjiga fra Bone MlinaraSlazica duhovna.Ti sinakladu te knjige, koju je Bono tiskao u Anconi za novacštogaje dobio od prodane očevine, na dva konja prebacio iz

Splitado Fojnice, pa ti je pisac jedan primjerak poklonio s posvetom.Pridružio si ga onim knjigama, mislim da ih je desetak, štoti ihotac čuva u škrinji koja zaprema velik prostor u njegovojsobi.Često si je čitao... Ah, sva ta djela ubogih fratara koji u"našslavni jezik hrvatski" prenose poduke učenog svijeta o poštenom i punom življenju! NiStcizica duhovna,ni ostaleknjigetih "redovnika hrvatskog jezika" nisu bogzna što.Sjećam se... - otpočeo je Martin.Je li, i ti se nečega sjećaš! Pa, sjećaj se, da se ne bih ja

umjesto tebe sjećao i pri tom koristio tvoju pamet.Sjećam se - nastavio je Martin - kako je jedan drugi Bono,seljak koji se zvao Šormaz, išao gladan iz planine kući i na putudo Rame, a išao je iz Čemernog Dola gdje mu se nalazilakoliba bez brašna, nade nešto zamotano u krpu, četvrtasto, nalik nakomad kruha. Poraduje se da je našao ručak i brže-boljeodmota to što mu je sreća donijela. Kad, umjesto kruha, u rucimuse nađe knjiga, debela, u kožnom uvezu. Sormaz nije

umiočitati, ali je i bez toga znao da u knjizi nema ništa drugonegogomila riječi. Knjigu ponovo zamota, ostavi je na kamenukraj puta, neka je ne tko drugi nađe, a on uzdahnu: "Kakvašteta!Riječi trista, a izjesti nema ništa!" I ode ne osvrnuvši se.Tako to stoji s knjigama u rukama gladnog naroda: duhovnoj hrani pretpostavlja onu što je želudac probavlja.Ako timože služiti za utjehu, mogu ti reći da ni kod drugihnijedrukčije, sitnijih od vas.- Bono mi je jednom rekao: "Ako gladni ne prihvaćaju

knjigu, siti neće jer im ne treba." Da nije to protuslovno s onimšto si rekao?



Protuslovno? Ni govora. Tvoj je Bono Mlinar oličenje proluslovnosti. Da nije, zar bi očevinu uložio u puste papire...Ipak sam u njegovojSlaziti duhovnojnašao opis ovegrobniceza tebe. To nije osobita pohvala piscu Boni Mlinaru,negodokaz da se i među silnim riječima ispraznih demagoganađe ponekad nešto konkretno, nešto nalik na zrno u pljevi, kojećeš pojesti iako od njega nećeš biti sit. Ti ćeš se jamačnosjećationog slučaja s kraljem... Ne sjećam se. Čudno! A znam što ćeš mi sad o tom kraljuispričati. Zašto imam potrebu iz tvojih usta slušali ono što isamznam? Varaju se oni koji misle da je radoznalost veća ako joj predstoji prodor u nepoznato. Ona veća postaje samokadotkriva poznato, kad zaboravljeno proglašava otkrićem.Dakle, bio kralj Karlo - priča Bono Mlinar - peti togaimena koji je vladao tim narodom. Da bi se stalno podsjećaotko je i što je, šaka zcmljina praha, dao je da mu se odcrnogmramora napravi grobnica. Kamo god bi išao, na vojni pohodili u posjet drugom kralju, za njim su volovi, upregnuti udvojakola, vukli mramorne ploče i pragove. Dok bi logorovao iusputodsjedao u kakvu svratišlu, zapovjedio bi da se prednjegovim privremenim ratnim stanom iskopa rupa i nad njom podignegrobnica. Ujutro, kad bi se probudio, umio i protegnuo,išetao

bi kraljevskim korakom, prišao grobnici i neko vrijemešutke,kao da se moli, gledao u nju. Bono kaže da bi kralj nakondugogsnatrcnja nad svojom vječnom kućom, rekao: "Sto vrijedištočovjek ima mnogo kad će mu ovako malo biti dosta!"Ti si Asmodcj, ti si premudar i vidovit, ti bi morao znati da je taj drukčije govorio - promucao je Marin šaptom.Razumije se da znam. Ohol i krvožedan, taj Karlo, peti

kralj toga imena, osvajao je tuđe zemlje i gradove ne navješćujući ratove, pa su susjedi strepjeli od njega i kad su se snjim ljubili. Uživao je u svemu u čemu se moglo uživati: uljubavi, u nasilju, u jelu i piću, u avanturama, a nadasve uvladanju ljudima. Svakog bi jutra nad svojim grobom rekao:"Ma je li moguće da ću ja, koji mogu što hoću, jednom stati i



zauvijek ostati u ovom malom mramornom okviru?" Pričekao bi neće li mu tko odgovoriti i, kako ne bi čuo nikoga da štogodkaže na njegovo čuđenje, pljunuo bi na grob govoreći: "Ne-moguće!"... Taj grob nije sobom nosao da se nad njim skruši,kako Bono Mlinar priča, nego da na njega pljune, da ga prezre,da od sebe odagna strah. Mislio je, ako postoji nešto upereno protiv njega, a grob je bez dvojbe njegov dušmanin, postojisamo zato što ga nije prezreo i obezvrijedio. Sljcdbeno tome,grob je pokušao prezreti tako da ga pretvori u bagatelu kakva je pljuvačnica.

Nije uspio, siromah - zavapio je Martin Grabovac. - Prije boja u logoru kod Wormsa njegovi su mu doglavnici, kojinisuviše mogli trpjeti nasilje, odsjekli glavu dok je uzjahivaokonjaslužeći se grobnicom kao biljegom za uzjahivanjc. Glavamu jes visine, u luku kao jedan od njegovih ispljuvaka, pala uotvor grobnice i tamo, kad se svrh nje stropoštalo tijelozauvijek ostala.Taj kralj, koji pljuje da bi na kraju i sam bio ispljunut,nadahnuo me da ti pod lukom priredim ovakvu grobnicu.Jer, brate, priznaj, i li si u svoj grob pljuvao! Ako priđeš bliže,ne branim ti da to još jednom uradiš, iako te amo nisam doveoda pijuckaš nego da vidiš što te čeka. Sad je prigoda danaučiš.Propustiš li je, nikad je više ne stiže. A prigodu, jer imakosusamo povrh čela dok je otraga ćelava, za čuperak možešuhvatiti samo kad ti prilazi. Pa, uči, MartincL. Oni koji susesaginjati da podignu ljude što su u blato pali, pa su se isami

zaglibili i u glibu ostali ležati, isto su tako nevaljali kao ionizbog kojih su se u blato uvalili. Kad se za posrnulimsaginješ,ne padaj i sam!Umjesto da se prolomi pljesak stotine kržljavih vragova,

kao što bi se prolomio svaki put kad bi Asmodcj završio svojuciničnu tiradu, nastao je neopisiv muk, i Martin se obazreo okosebe da vidi što je to sada.

Vragovi su, kao mravi cjepanice šupljeg hrasta, u kojem su,

dok je rastao, imali kuću, prekrili sve okolne ledine, ispeli se



na lukove od opeka i sadre, polegli po grobnim pločama odcrnog mramora. Plazili su crvene jezike i dahtali kao psi u ljeto,do smrti izmučeni vrućinom i buhama. U sablasnoj tišini, kojustvara tisuću onijemjelih bića, makar bila i sotone, čulo se buktanjc vatara, kao da ih potpaljuju lučima i razjaruju bo-rovom smolom. U nosnice mu zalazio dim od spaljene kose,vjerojatno Nizine, koju vragovi nisu prestajali češljati vatrenimčešljom i koja je, ogoljena kao kad se noću u mirisima natjecalasa cvijećem kupreške ravnice, bivala sve ljepša i sve putenija,sve strastvenija i sve nezasitnija, kao da ovamo nije došla po

kazni nego u želji da proživi ekstazu ljepote i pomame.U toj stravičnoj tišini i dahtanju tisuća njušaka, u toj vrućinii smradu osmuđene kose, pred očima nakaznih vragova koji suod njega nešto očekivali, a nije znao što, iz daljine je do njegadopro starački glas, možda oca Prvana, možda dida Matije.Glas koji je izgovoren tamo negdje na sto milja udaljenosti, glaskoji planine kao jeku predaju jedna drugoj. Posljednja planina,koja se ne vidi od tame, ali mora biti ili Prolog ili Vaganj, jer jeu hanu pod Vagnjom zanoćio, jeku je pojačala i učinila ječujnom uhu i razgovijetnom razumu.

Martine, sine - govorio je taj, tko zna da li Prvan ili Matija, jer su ga i otac i did zvali sinom i učili istim stvarima - štoučininedužnu čovjeku! O, sine Martine, nada se pogledaj kaoštogledaš dugu!

Pogledaj kad ti se kaže! - rekao je Asmodej. - Dok tigledaš, meni ustupi Plavšin šal koji si nepravedno zadržaozasebe. Nerazumno bi bilo da iz ovog sna s lukovima odeš bezuspomena. Ubrzo bi, bez ožiljka na sebi, zaboravio i gdje si bioi što si vidio.I predao je Asmodeju šal i upro pogled nada se. Tamo, na

sastavu vrhova plamenih jezika koji su izbijali iz vatrištaraspoređenih uokrug, digli se uvis, ulučili i sačinili svod, bio jeokrugao otvor kroz koji se vidjelo plavo nebo. U plavetnilu jelebdjela očeva bradva, ta čudna alatka, krivog drška i sječiva

većeg nego u tri sjekire, kojom znaju rukovati samo vješti tesari



i bez koje se ni jedno drvo, pogotovo čvornato, ne da lijepooblikovati.

Otac Prvan jest, ali Martin nije bradvom znao tesati. Sje-kirom znade tesati svaka budala, samo neka je snažna. Krivimdržalom bradve i njenim svinutim sječivom može baratati samovješta ruka i smiren duh. Zato je kolsku drvenariju, po kojoj senije moglo samo tako udarati, tesao i do kraja oblikovao samoPrvan, na veliku žalost svoga sina. Otkako je u dvanaestojgodini njome posjekao lijevi palac, koji umalo da nije odsjekao,Martin je bradvu zauvijek ostavio ne preboljevši nikada taj

neuspjeh. Nakon dva vrsna kovača i tesara, dida Matijc i ocaPrvana, Martin je bio prvi potomak u komu je majstorstvoishlapjelo. Tako je bradva, upravo ono što se oslikava natmastom svodu, postalo znak Prvanove i Malijinc nadmoći nadsinom i unukom.

Eto, na toj očevoj bradvi, s one strane koja se tare uz drvo pa je uvijek sjajna, pisalo je ono na što gaje upozoravao glas izdaljine:

TVOJE JE SAMO ONO ŠTO SI DRUGIM UUDIMA DAO

Asmodej nije dangubio. Još dok je savjetovao Martinukomu treba činiti dobročinstva, razvijeni je šal, kao uže svedricom u šupljinu bunara, spustio u grobnicu s mramornimokvirima. Odozdo je uskipjela vatra i dim kao mlijeko u loncui plamen je liznuo rese šala. Kad ga je izvadio iz grobnice, šal je bio sav zahvaćen vatrom. Tako zapaljena, Asmodej ga jeneviđenom brzinom i spretnošću ovio oko Martinove desneruke, kao što se vije povoj oko dojenčeta.

Ugledavši kako se iz goruće vune šala, smotana okonjegove podlaktice i zapešća, kap po kap cijedi crvena masna

krv, gusta kao borova smola, čiji se miris posvuda širi, kad jespazio da i ta krv počinje gorjeti, Martin se od straha probudioi ugledao ono što je i u snu vidio - svoju ruku pretvorenu u baklju.

Kojim ljudima?*- viknuo je Martin, a glas mu je razdiraogrlo.Svojima - rekao je Asmodcj. - Drugih za tebe nema. Tkose gradi dobročiniteljem čovječanstva, a bližnjega ničim nije pomagao, taj je opsjenar!

* Taj povik čuli su trgovci u susjednoj izbi, Emanuel Gorulj i Esad Medvidović,handžija i još nekoliko gostiju koje su mučile nesanice i brige. Neki su ga čuli jednom,drugi dva puta, a jedan tri puta, i svi su se složili da ih je, bez obzira na broj, bilo teškoslušati. Činilo se da viče davljenik komu je krik, ugrađen u upitnost bez odgovora,spasonosna slamka. Ali ni jedan od onih koji su krik čuli i doživjeli, nisu mu pridalinikakvo značenje, osim što su ga primili kao znak da se u njihovu susjedstvu neštomučno događa, u što su se ubrzo imali priliku uvjeriti. Daleko od toga da bi itko inaslutio kako je u Martinovu snu i svemu što mu se dogodilo taj vrisak sadržavaoključno pitanje. Pogotovo ne da je to ključno pitanje za svakog čovjeka, onoga koji imanavadu snivati i onoga koji nikad nije ništa nije usnio. Pitanje na koje samo budalaotprve odgovara.



18.

Ni Asmodcj ni grobnica nisu bili nagnali Martina da serasani i skoči na noge. Na to ga je nagnala bol.

A kad se našao na nogama, makinalno je koraknuo spramvrata, što dalje od razbuktane vatre, koja je, slijedeći dogo-rijevanje smolastih borovih cjepanica, sišla s uzdignutog va-trišta kamina na sobni pod i išla sve dokle su se cjepanice protezale, ravno postelji do uzglavlja.

Međutim, pokušavajući se udaljiti od plamena, kod vrata je, još uvijek bunovan, na svoj'užas, ustanovio da je plamen pošao za njim preko čitave sobe.

Ruka mu je od lakta do jagodica gorjela kao baklja na-močena uljem. Mahao je njome ne bi li se plamen ugasio, ali suzračne struje još više potpirivale plamen. Od razmahane lučiotpadali su plamteći komadi vunenog šala i, kao iskre iz glavnjekoju krešu žaračem, vrcale po izbi i lijepile se za pod, namještaji njegovu prtenu odjeću. Ako nastavi mahanjem potpirivati plamen, ako plameni lapti budu i dalje vrcali i sipili, uskoro ćeu izbi biti više vatre nego u grobnici kralja Karla, petoga togaimena.

Zbog čega tako paklenski bukti šal?Zar nije od vune?Morao bi se samo osmuditi i smrdjeti kao što se osmudila i

smrdjela kabanica koju je prije spavanja ostavio da se suši na

jednom od pragova kamina, a sad od nje vidi samo lug i garcž,karakterističnu mješavinu što ostaje na mjestu izgaranja vu-nenih predmeta.

Zbog čega Plavšin šal tako paklenski dugo gori, zbog čegane plane, ne zasmrdi i ne prhne kao sve stoje od vune pletenoi tkano?

U šalu je gorio med.Otkud med u šalu?U neko doba noći mjedeni lončić s medom, koji je pritiskao

šal postavljen na prijeklad uz vatru da se suši, otopio se izagrijao, pa kad je Martin, prevrćući se po postelji jer mu je postalo prevruce, rukom zakvačio šal i povukao ga k sebi, lončićse prevrnuo i medom natopio crni vuneni pleter, čini se, u svojnjegovoj dužini. Sada taj slatki napitak, sklon izgaranju, plamtiu šalu kao ulje u pamučnom stijenju svjetiljke.

I dok on bukti pred zapanjenim Martinovim očima, ostajenejasno i Martinu i svima koji će nakon nesreće čuti za njegovslučaj, kako se šal natopljen medom, u času kad ga je vatradohvatila, našao ovijen oko šake, zapešća i podlaktice. Je li gaMartin sam, praćakajući se u nemirnom snu, ovio sebi oko ruke,ili je to učinio Asmodcj, tamo gdje ga je u snu vidio, ili ovdjedok je bio u posjetu spavaču, komu je darovao i san i plamenuruku s namjerom da obavi ono što je naumio i da istodobnovelom misterija obavijc posjet jednoj izbi hana pod Vagnjom?

Sto god od toga bilo, san su se i stvarnost poklopili na

najgori način i završili najružnijim posljedicama. Nemoćan da sam sebi pomogne, počeo je zavijati od boli.Ako lijevom rukom pokuša odmotati zapaljeni šal, prije ćeopeci prste nego što će ga odmotati.

Otvorio je vrata, istrčao na dvorište i u trku se zaputio do bačve pune usmrđenog kupusova rasola. Ruku je umočio u posljednji trenutak, jer je vatra s Plavšina šala u predjelu lakta prešla na košulju prijeteći da se proširi na vrat, prsa i leđa, daga čitava zahvati.



Izdržao je bol dok slani i kiseli rasol nije kroz nagorjclotkanje zaslađenog šala dopro do otvorenih rana i počeo pećiljuće i vatrenije od svake vatre. Onda ga je bol svladao. Opet je utonuo u san, ali ovoga puta bez snivanja.

Pao je pokraj bačve po cjepanicama i cjepalu.Tu su ga našla ona dvojica iz susjedne izbe, Emanucl Gorulj

i Esad Medvidović, što ih je, prije nego što će usnuti, slušaokako pričaju i smiju se spominjući Plavšino i Nizino ime.

Odnijeli su ga u svoju izbu, jer je njegova bila sva u plamenukoji su morali gasiti rasolom. Nisu bili sami. Uz handžiju, u pomoć je pritcklo sve što se zateklo u hanu, ali su njih dvojicai dalje ostali glavni njegovatelji i vidari.

Liječili su ga kako su najbolje znali i umjeli, tražeći pomoćod svih koji su čuli štogod o liječenju opekotina. Ali, malo jetko nešto više znao, osim da ranu treba namazati maslinovimuljem, što se u bisagama trgovaca lako našlo, a potom čitavuoviti što debljim ovojem paučine, do čega je bilo malo teže doćiu hanu čije je potkrovlje izloženo jakim vjetrovima.

Ali, dobra volja handžijina, koji je, ne strahujući da budeokraden, dopustio da se paučina traži po svim zakucima, uostavama, u hambarima, na tavanu i u podrumu, i revnostGorulja i Medvidovića pridoniješe da mu je uskoro čitava ruka bila ovijena paukovim nitima kao Plavšinim šalom prije ne-sreće.

Nijedan putnik, nijedna karavana nisu krenuli iz hana svedo podne, kad se Martin vratio svijesti i kad upućeni zajamčišeda od te rane neće umrijeti, a što će s rukom biti, to će se vidjeti.Oni nemaju vremena da do tada čekaju, pa se u podnevnimsatima počeše razilaziti put Livna ili Splita.

Samo Gorulj i Medvidović ostadoše uz Martina da mu idalje budu na pomoći.

19.

Njih dvojica što su prenoćili u izbi do njegove, bila su obaKuprešaci. I jedan i drugi trgovci sitnom stokom, mesom ikožom.

Esad je bio dugačko spadalo, pogrbljenih leđa, velike ćelei kljunasta nosa, vrlo pronicav i vrlo drag čovjek, jedan od onihljudi koje priželjkuje svako društvo i svaki pojedinac, jer lijepo pričaju i jer pričaju sve same vesele zgode.

Znao je svu silu šala. Da priča neprestance tri dana, ne biih sve ispričao. Slušalac je ostajao zapanjen otkuda mu tolikešale, kakvo je to pamćenje koje ih može uskladištiti, i kakve suto tajne moći da ih se prisjeća jedne za drugom, bez ičije pomoćii vidljiva povoda.

Sebe je zvao papučarom, članom društva muževa koji su podložni papuči svoje žene, pa pred suprugama u znak pokor-

nosti a pred svijetom da se vidi njihovo pripadništvo društvu potlačenih, zadjenute u ovratnik kabanice, nose dvije kositrene papučice. Sam ih je izlijevao i, šaleći se, prodavao suputnicimai sugrađanima po cijeni jedna akča za par. Što nije bilo skupo,ako se ima na umu da je trgovac kupca uz pazar i dobronasmijao.

Više od šala volio je pamtiti i prepričavati stvarnedogodovštine koje su se zbile u Kupresu i okolici. Bile tužne ilivesele, redovito ih je prikazivao s njihove šaljive strane, što



■ f t . < *

umješnu čovjeku, kakav je bio Medvidovič, eglenu (rasnom pripovjedaču), glumcu i pantomimičaru, nije bilo teško, jer je poznato da vještina pripovijedanja, isključivo ona, uvjetujehoće li neka zgoda, kad se pretoči u priču, biti smiješna iližalosna, glupa ili pametna, sa smislom ili bez njega.

Da veselje bude veće, te bi dogodovštine i u stihove kovao, jer su stihovane priče slusaoci voljeli više nego prozne. Lakšesu ih pamtili i lakše prenosili, jer od eglena ne bi dobili samookosnicu priče nego i njeno jezično ruho. A to nije mala stvar za ljude koji imaju običaj reći da nešto dobro znaju, ali da tošto znaju "ne umiju izraziti", ni za one koji nemoć nikad ne priznaju, ali se oko izraza doista muče.

Takvog čovjeka ljudi prvi i drugi put rado slušaju, ali štodalje, sve mu manje vjeruju, jer vjerovali mu u cijelosti nisunikada. Otprve znaju da on izvrće i pretjeruje, pa što ga su-mnjiče nije nimalo čudo, ali zauzvrat priznaju mu vještinu.

Ipak, malo je neobično što ga se, onim tempom kako rastenevjerica u istinitost njegovih priča, počinju pribojavati, pa nakraju možda i prestrave od njega. Krišom ga kude i svakojakoogovaraju, da tako ne valja pričati o živim i poznatim ljudima,da nije lijepo izrugivati se tuđoj nevolji, nesreći, ružnoći igluposti.

Neizvjesno je da li oni što Mcdvidoviću upućuju zamjerkesažalijevaju njegove žrtve, ako je tu itko žrtva, ili se potajno boje da će ih same, tko zna kakvim slučajem, jednoga danaolajavati taj pogan jezik spadala, sprdala i zabavljača.

Čini se da Emanuel Gorulj, čovjek rumen i gojan kao prezrela dinja, kad se sinoć, putujući iz Splita, našao u izbi sasvojim mještaninom Esadom, koji je dolazio iz Kupresa i pričaošto se najnovije dogodilo između Plavše i Niže, nije patio od bojazni da će Esad i o njemu jednom nešto smisliti i natjeratislušaoca u grohotan smijeh, kao što sada njega tjera pričom okraju jedne čudne ljubavne idile.

Naime, Gorulj je vjerovao da se rasplet dogodio upravoonako kako je Esad ispričao. Od početka do kraja, kad je rekao

da su nakon napada padavice, posljednje, Plavšu odnijeli naČardakušu da otuda, umjesto sa svog prozora, udiše miris Nižei cvijeća s kupreške ravnice.

- Čemu ste se sinoć onoliko smijali prije spavanja? - upitaoih je Martin Grabovac kad je došao k sebi i počeo se navikavatina bol.

Esad je jedva dočekao takvo pitanje. Iz plemenite namjereda ga razveseli, upotrijebio je svu svoju vještinu, pa mu se nemože prigovoriti ni kad je pretjerivao. Ako u namjeri nijeuspijevao, znači da je u stanju, u kakvom je bio Martin, čovjekanemoguće razveseliti, pa je bio zadovoljan i time stoje Martinvrlo pozorno pratio priču od početka do kraja.

Kraja osobito duga kad je Esad vidio da bolesnik, ne hajućiza smiješnu stranu, želi čuti priču sa što više pojedinosti.



20.

Ohrabren Grabovčevom porukom, kad je kod kuće našao samo jedan šal, da je njegova Niža poštena žena, Plavša se u Kupresu zadržao duže vrijeme baveći se svojom trgovinom.

Iznenada su ga opet zatvorili u onu štalu s kravom, pod optužbom daje na pazarima drugih gradova prodavao robu bez naplate tržne trošarine svommatičnom porezniku i time stekao protupravnu zaradu, oštetivši nakupca poreza Džafer-bega Kopčića samo na nekakvim košaricama za dvije tisućeakči.

Plavša zamoli Podrebarca, svoga jedinog čuvara, da ga za jedan dan i noć pusti iz tamnice kako bi mogao otići kumu Krstanu Zabetiću u Košarištena krstitke če tvrtom sinu. Kleo se poštenjem i Bogom da će se vratiti prije zore, da će ga čuvar u osvit naći kako kleči pred vratima štale-tamnice, akomu je ne ostavi otvorenu da sam u nju uđe i sam se iznutra zakračuna.

- Ma nemoj - govorio mu je Podrebarac. - Ne vjerujem tvom Bogu, to ti je poznato! A ne vjerujem ni tvom poštenju jer ga nemaš, čim si u tamnici.Povjerovao je jednom srebrnjaku, prilično izlizanu ali sjajnu i tešku, pa Plavša krišom ode u Košarište. Bio je kum na krštenju Krstanovu sinu,

Anđelku, bio je na ručku i na večeri, a oko ponoći, kad su drugi pošli na počinak, on u noći punog mjeseca krene put Kupresa.



Ne ode ravno u tamnicu nego se svrati kući da pogleda Nižu kako sama spava u ovoj toploj noći. Nije htio da je budi, da joj kucanjem na vrata remeti san. Htio je samo pogledati kroz prozor. A kako je prozor visok, popet će se na orah, čije su

grane blizu prozorskom otvoru, i otuda će je ne samo vidjeti nego i udahnuti onaj opojni miris djevičanstva koga nemaju ni metvica ni vrijesak. Ni bilokoji cvijet, osim cvijeća što raste pod Nižinim pazusima i još ponegdje.

Bio bi se iznenadio onim što je vidio s orahove grane i da je Tahirbcga zatekao nad Nižom kako samo udiše mirise kao što je on radio, jer, niti je tonjegova soba da u njoj bude zatečen, niti on ima ikakva prava udisati djevičanstvo koje je Plavša odnjegovao.

Ali, kad je Tahirbcga zatekao kako uzima mnogo više od mirisa, kako kida cvjetove i na njihovo mjesto sadi ciklu, ostao je zapanjen prizorom, koji selijepo vidio na mjesečini, i nasmrt prestravljen onim što je za tim prizorom slijedilo u njegovu životu.

Ukočio se na grani od straha i zanosa.Ostao je tu visiti i kad je Tahirbeg završio branje i sadnju.Ljubavnici su i zaspali zagrljeni, a on nije znao što da radi. Tek ga je hladna kupreška zora otrijeznila, a riječ, dana Pod-rebarcu, stjerala sa stabla.Inače, da ne bude studeni i posluha, Niža bi ga, kad ujutro ustane i po običaju pogleda niz ravnicu, našla na grani kao što je za velikih hladnoća

zatjccala sjenicu, koja je u samrtnom času tako duboko zarila pandžice u orahovu koru da ih, kad je od mraza izdahnula, omlohavljcno tijelo nije mogloiščupati.

Sutradan, kao da ničega nije bilo, došla je Niža u tamnicu s ručkom i, dok je on bezvoljno jeo, počela se razmetati svojom bračnom vjernošću ičvrstom odlukom da u djevovanju istraje do posljednjeg dana.

Eto, i danas, dolazeći ovamo, susrela je Tahirbcga, koji ju je ponovo, po tko zna koji put, sklopljenih ruku, smjerno kao



svetac na slici, molio da mu svoje lijepo tijelo ustupi samo za jednu noć.

Ona mu je, kao i do sada, odgovorila da to tijelo nije njezinonego njena muža, pa mu ga ona ni ustupiti ne može. Na krivose mjesto obraćaš, Tahirbcžc!

- Sto ne jedeš? Da nisi bolestan? - upitala je Niža kad jePlavša odložio žlicu, jer mu nije prijalo ni jelo ni začin odjevičanstvu, koji je Niža uz jelo prilagala.

Nastala je duga stanka. Njih su se dvoje gledali u oči kao dasu se prvi put sreli: jedno je ispitivalo da li je ono drugo i daljeopčinjeno njenim pričama, a drugo da li suprotna strana, i u što,sumnja. Mirno, kao da joj upućuje kompliment ili iskaz ljubavi,Plavša je rekao:

- Nižo, ti si kurva!Rekao je tako. A Niža je čula: "Zar je moguće, ljubavi, da

si ti kurva?" Ono što je rekao nije bilo samo utvrđivanje ne- pobitne činjenice, nije bio ni prijekor, nego beskrajno žaljenje,najbliže preklinjanju: "Ženo, zar je to moguće?"

Ako nema prijekora, ako nema prijetnje posljedicama,ovakvo utvrđivanje stanja stvari s malo spretnosti Niža ćeusmjeriti u poželjnom pravcu i ponovo zavladati svojim mužem.

Oči su joj dobile razbludni sjaj, vodnjikav i pospan, kao užena kad, nakon stanovitog opiranja, gube uspravnost i tražemjesto gdje bi se ispružile nauznak. Učinilo mu se da Niža padau trans, poput žena koje proriču nad kotlovima iz kojih suklja para. A kad je progovorila, dojmilo ga se to kao da govori sdruge strane razuma, jer je reakcija na njegovo otkriće da jekurva bilo začudno:

- Jesam, dušo! Velika sam kurva. Ponovi mi to još tri puta.Barem! Ljepše riječi od tebe danas nisam čula.

Plavša se uplašio i njenih riječi i njene vanjštine, ali srsi kojisu ga preplavili nisu potjecali jedino od bojazni. Uz njih,njegovim tijelom širili su se valovi slični onima što su ga uz- burkali kad ju je gledao obnaženu na mjesečini.

Mješavina straha i sladostrašća! Ta žena ima moć i da ga plaši i da ga usrećuje, u isto vrijeme i o istom trošku. To nedoživljava prvi put!

- Ti si, Nižo, vještica! - progovorio je isto onako uvjerljivokao kad je ustvrdio da je drolja.

Niža je raskopčala prsluk skliznuvši prstina niz red oddesetak dugmadi, kao da je brzinu raskopčavanja vježbalagodinama. Pred Plavšom su se prosule njene sise s poznatimmirisom metvice i vrijeska. Onda mu je pristupila, jer je on umeđuvremenu ustao sa stolca i odstupio, zagrlila ga i lice munamjestila na svoja prsa.

Plavša se nije uspio ni upitati što da radi sada, kad ona nanjegove optužbe da je kurva i vještica reagira začudno, ne-svojstveno ni jednoj ženi, jer, umjesto da se uvuče u se, da se brani jezikom i noktima, ona se raspaljuje i nasrće na njega,obuzeta požudom što ju je na njenu licu, i to slabo jer mjesečinanije bogzna kakvo svjetlo, vidio samo s orahove grane.

Samo još jednom reci da sam kurva i vještica, pa ću se odslasti rastočiti. I ne slutiš kakav si mi užitak pružio -govorila je Niža grcajući u njegovoj kosi.Pa, Nižo, jesi, kurva si i vještica si. A da što bi bila kad sitakva! Ja ti upućujem najpogrdnije riječi, a ti uživaš kaoda temazim. Ma, brate, neka mi kaže što god tko hoće, ali je

moja Niža i kurva i vještica.Reci, još jednom! Reci ono "moja je..." pa sve dalje -govorila je Niža, stezala ga oko vrata, trljala sise onjegoveobraze, pripijala se tijelom uz njega i dahtala kao da je sumasišla. - Reci, reci!Ma što da kažem, već sam rekao. Moja je Niža kurvetinai vještičetina.Još, još... - izdisala je Niža. Glas joj se gubi, a iz tijela joj

je, kao voda iz snjegovića na iznena dnom suncu, otjecala



napetost i divljina. Da ne klone, potražila je stolac, sjela i počelase zakopčavati.



Zašto si me varala, Nižo? - upitao je Plavša kad je ocijenioda se sabrala i da je vrijeme za smiren razgovor.Ja da sam njega varala? - upita se Niža i ne pogledavšiPlavšu. - Naprotiv, ja sam ti do kraja ostala vjerna. Nisi li odmene tražio da mirišem djevičanstvom? Pružila sam ti što sitražio: imao si nevinu ženu i mirisao si njenu nevinost raširenimnosnicama. Nisam primijetila da od mene tražiš nešto više odtoga. Da, jednom si, mislim da je to bilo prve bračne noći, pokušao nešto više, ali si bio slabić, nisi išao do kraja. Pobojaosi se da ćeš, oduzmeš li mi nevinost, ispasti nasilnik i rugoba.Htio si me obljubiti, ali da nevinost, moja i tvoja, ostanu nedir nute. A to se ne može, srce moje! Ako ptica padne u blato, nemože letjeti ni kad se izvuče iz blata.

Onda je zastala u govoru i zamislila se. Bila je tužna i ucviljena, kao da su nju iznevjerili i iznenadili. Pa, ako se stvar gleda s njene strane, i jesu.Plavša nije smio izlaziti iz okvira, ne onih što ih je Martin Grabovac vidio u snu, nego onih koje mu je Niža zadala da u njima živi.- Tahir je meni prišao sa slabe strane - nastavila je gledajući

u pod. U prolazu mije viknuo: "Ej, ti, vještice! Hoćeš li biti mojakurva?" Ja sam mu istog dana postala što je poželio da budem.

Opet je predahnula.- Nevolja je tvoja, moj Anđelko, što je ljubav igra u kojoj

većina žena ne zna igrati. One rijetke znaju, pa u toj igri bez pomuke mogu biti djevice, kurve i vještice u isti mah. Sto će odtoga u pojedinoj prilici biti, zavisi od onoga što traži muškaracs kojim je trenutno u igri. Ja sam, to ti je poznato, jedna od tihžena, recimo rasna žena, i muškarcima budem ono što od mene požele: nevina supruga, sugovornica u mudrim razgovorima,tjcšitcljica brižnih, raskalašena zavodnica razbludnih. I jošmnogo toga, prema potrebi i želji. Zar i tebi nisam bila što siželio da budem? Jesam li ja kriva što si ti volio samo čiste i

poštene stvari, čiste kao suza, poštene kao djevica? Jesam li jakriva što nisi bio kao tvoji prijatelji koje si slao s putovanja menina razgovore? Ti su, a među njima i onaj sa šalovima, bez



ustručavanja, od mudroslovlja prelazili na ljubav, od prijatelja postajali nasrtljivi nerasti, i nakon prvog uspjeha k meni češće navraćali, kao i svi krmei nakorito gdje su ih jednom dobro nahranili. Ti si bio drukčiji. Ljepši i čistiji. Zašto ti, Anđelko, ne bi svojoj Niži ostao i dalje onakav kakav si bio? Ona te je takvog voljela.

Ostao bih ja to, Nižo - rekao je Plavša. -1 svakako ću ostati.Što bih drugo mogao biti nego što sam dosad bio? Ma, kako ću ja ovako čist živjeti uz kurvu i vješticu a da se i sam ne one-čistim? Nije to nemoguće - rekla je Niža, odlučna da ga uvjeri usvoju tvrdnju. - Valjda znaš da svaki čovjek ima više strana.Kaže se: pogledaj ga s ove strane, pogledaj ga s bolje strane,

pogledaj ga s raznih strana. Ti mene gledaj s one strane s kojesi do sada gledao. S one druge ne gledaj me, pa me takvu nećešni vidjeti. Zar je tebi bilo od potrebe penjati se na orah i gledatikroz prozor? Zar nisi znao da na svijetu najbolje i najmudriježive ljudi koji vide što im se nudi da vide, a da su do grobanesretni oni što gledaju skriveno, oni što ne bi trebalo vidjeti?Zar ne znaš da mir i sreću nalaze oni čije se želje poklapaju sonim što im je podmetnuto da imaju, oni kod kojih je nametnuto i željeno ista stvar?Tako je to bilo. I tako se završila Plavšina pobuna. Nije nego isplivao iz lokve premrežane mrežom nevinosti kad je Nižu nazvao kurvom, a već se našao u novoj lokvi i sapet novim mrežama: te dobivat

ćeš izobilno što od mene tražiš, te prihvati me s dopadljive strane, te gledaj što ti se nudi i od čega imaš koristi, a ne gledaj što ti je zabranjeno i od čegaćeš, ako to ugledaš, imati štetu. I Plavša se ponovo smeo.

Kad ga je Podrebarac otpustio iz zatvora, ne samo što nije znao što će i kamo će, nego nije znao ni gdje je, ni da li što može i valja činiti.



21.

Niža mu je to ljekovito sredstvo od srca preporučivala, aliPlavša više nije htio na put.

Obilazio je znance i prijatelje, pričao što mu se dogodilo itražio savjete što da radi. Davali su mu ih šakom i kapom. Nasugovornike se s te strane nije mogao potužiti. Ali prijatelji, bili prijatelji, bili oni što su već išli ili kane ići Niži na razgovore, prepričavali su Plavšinu nezgodu svojim prijatelj ima, pa jeslučaj dvoje supružnika postao priča dana. Tako, dok je Plavšaišao varošicom i okolnim selima, tužan i raspamećen, tražećiljude dobra srca da ispovjedi svoje jade, za njim se od sprdnjesve pušilo.

U podizanju prašine sudjelovali su i Emanuel Gorulj i EsadMedvidovic, ne što bi pošto-poto htjeli sudjelovati, nego što se

nije moglo ostati po strani od smijeha koji je, kao vjetar saStožera, vijao Kuprcsom i ravnicom oko njega. Izbilo je navidjelo toliko pojedinosti da se u vihoru zavrtjelo i ime MartinaGrabovca, onoga što je Plavši s pomoću šalova poslao lažne poruke, i što je kriv da se kupreški trgovac vratio kući i jednese noći našao na orahovoj grani.

U neveselu životu priliku za smijeh ljudi ne propuštaju nionda kad smijehom život opterećuju više nego što ga raz-vedravaju.

A čovjek izložen toj poruzi, ostavljen sam sebi u velikojnevolji i smućenosli, umjesto da zaboravlja neprilike i tako ihse oslobađa, podliježe iskušenju da ih se oslobađa stalnim prepričavanjem. Tako se guši u svojim nevoljama, ne zato što bi nevolje bile nesavladive, već zato što se s njima bjesomučno bakće, zamara i skrhan tone. Zato i pada kao žrtva svojih prepričavanja, ili tako da mu se pamet smrači, da ostane uvrnutujedno te isto, da prestane išta doživljavati osim onoga stojeveć doživio, ili tako da mu onaj komu njegove priče smetaju naneki način začepi usta.

Zna se na koji način, ako nesretnik šene pameću i ne zna s pričom prestati.

Plavša je pored Nevina brda na Brižinama, uz samo koritoMrtvice, imao prostranu sjenokošu, gdje je napasao konje kadne bi bili na putu i otkuda je za duge kupreške zime dobivaonajveći dio sijena.

Na početku ljeta, u vri jeme druge košnje, ni mjesec dana pošto Niži predbaci da je vještica, on ne htjede s koscima nakonak u Nevino brdo, nego im reče da će ostati na Brižinama, pričekati Nižu, koja je otišla k nekoj tkalji u Vlasulje, pa će njihdvoje kući u Kupres, a kosci neka sutra ujutro podrane i kose bez njega.

Taman se zanoćalo i po kućama se užegoše prve svijeće kad Niža, preko sjenokoše na Brižinama, iz sela Vlasulja stiže uKupres sama, bez muža, koji je, prema njegovim riječima štosu ih kosci čuli na svoje uši, morao s njom doći.

Svrati se u kuću vunovlačara Dokiše i njegove žene Katune,koji su joj, nakon izmirenja i nauka o zajedničkom životu,vjerovali više od ikoga u varoši, i zatraži od njih da joj dadu čašurakije, pa će im ispričati strašnu stvar. Bez rakije priča neće ići,od uzbuđenja joj klecaju koljena, a jezik se zapleće.

Tako su Dokiša i Katuna od Niže prvi čuli daje Plavšu, kad je na sjenokoši ostao sam, spopala padavica upravo nadkoritom Mrtvice. Pao je na strmu kosinu, golu i ravnu. Onakoizvan sebe, bacakajući se rukama i nogama, kako već padavičari



čine, skotrljao se i pao u vodu te lijepe rječice, što se nikamone žuri jer nema kamo otići, pa je po mrtvanju i dobila ime. Nižaga je našla u korijenju šaša, koje je bilo pod vodom, s nogamana obali. Kao da se došao napiti, dobio kljenut srca kad su muse usne dotakle površine, zaronio licem i tu ostao čekali svoju Nižu.

Dok je lunjao naokolo ošamućen nevjerom svoje žene ineiskrenošću prijatelja koje je molio za pomoć, dok se ispo-vijedao tugujući nad svojom sudbinom, Plavša je mnogima, pai vunovlačaru, nagovještavao da će umrijeti za napada svoje

neizlječive bolesti. Ali ni Dokiši ni ikomu, osim Martinu Gra- bovcu one noći u hanu ispod Vagnja, nije rekao da bi u času padavice mogao biti umoren od tuđe ruke, nego samo da će padavica prethoditi njegovu odlasku s ovoga svijeta.

Kad se nagovještaj, prema Nizinu svjedočenju, obistinio,doimao se kao predskazanje, dar udijeljen prorocima, pjes-nicima i, uopće, ljudima na koje je pao nečiji blagoslov ili ih jeu životu krasila neka izuzetnost. U Plavšinu slučaju, radi se i o blagoslovu i o izuzetnosti, potvrdit će svaki Kuprcšak, iako, kad bi se tražilo od njih da kažu čiji blagoslov i kakav izuzetak, jedva bi se našao koji da kaže štogod određenije.

Takvo vjerovanje, da dobar čovjek može predskazati ivrijeme i način odlaska s ove zemlje, da mu je ta spoznaja danakao nagrada od Svevišnjeg, išlo je na ruku Niži: ljudi su vje-rovali svakoj sitnici koju je kazala.

Teško je reći je li to bio jedini razlog kupreškoj lakovjer-

nosti. Teško je reći nisu li, vjerujući joj, uvažavali, više negonjene, argumente onoga tko je stajao iza nje.Bilo kako mu drago, Niža je poticala uvjerenje mještana da

je Plavša bio obilježen, izuzetan čovjek, među ostalim i time štomu je dana smrt u trenutku kad nije mogao iskusiti što su predsmrtne muke koje trpe utopljenici kad se dave pri punojsvijesti.

Inače, ni dok je skupljala^ ljude da ga donesu s Brižina nidok ga je sahranjivala na Cardakuši, nije odveć tugovala.

Naprosto, bila je pijana! Kad joj je Katuna rekla da ne pijetoliku rakiju, zavrtjet će joj se u glavi i past će na grobu unesvijest, ona je odgovorila da baš to i želi. Još više, kako jenjena želja da je rakija prekine tu odmah, pored Plavšina lijesa.

Niža je voljela pretjerivati jer je voljela lagati, a pretje-rivanje je svojevrsna laž. I sve je teklo glatko dok je bilo onihkoji su joj zbog ovog ili onog razloga vjerovali. Ali, kad takvihne bi bilo, njene su tvorevine postajale prozirne, pa ovoga putanije uspjela da svoj strah, koji ju je tjerao na piće, proda kaoveliku žalost.

Nakon bogatih karmina kakve su dolikovale uspješnomtrgovcu, Risto Golić, onaj povjerenik za skupljanje tržnih pris-tojbi, jadao se pred nekolicinom mještana da je, tako mu Bog pomogao, bio na mukama kako da izmišlja sve nove i novekrivice zbog kojih će Plavša plaćati globu i ležati u zatvoru. Kad bi rekao Tahirbegu da ga nema zbog čega ni globiti ni za-varavati, osioni mu preljubnik ne bi vjerovao. Pitao bi ga zar postoji u Kuprcsu netko tko nije kriv za krivicu zbog koje glava pada. Zatvor? Globa? To je po Tahirbegu udjeljivanje milosti,a ne izricanje kazne.

Mještani su u duši bili na strani pokojnika, i povjerenik jetržnih pristojbi htio krivnju za njegove muke, uz koju ide imržnja, prebaciti sa sebe na drugoga. Onoga koga ionako mrze.Da ga još malo više mrze, neće škoditi ni njemu ni mještanima,a sakupljaču badž bazara bit će od koristi.



22.Emanuel Gorulj pratio je Martina do Mokronoga, a Esad

Medvidović sve do Varvare, u koju su, nakon tri dana jahanja,stigli preko Ravna i Pakline planine.

Usput ranu nisu nijednom previjali, jer su vjerovali da paučina "čini svoje": suši i zacjeljuje. Nekoliko dana mirovanja,dobra prehrana i na mjestu spečene kože izrast će nova,mljcčna, kao trava na ohlađenu zgarištu.

Ali se predviđanja ne ispunišc.Trećeg dana bolovanja kod kuće ruka poče naglo otjecati.

Kad su ranu odvili i vidjeli stoje pod zavojima i paučinom, didPrvan zapovjedi svojoj nevjesti da sedla konja njemu, sebi i bolesnom mužu. Treba u Prozor ranarniku, brzo, dok ne ote-kne ruka do ramena i dok ne bude kasno, jer je srce blizu.

Došli su u čaršiju kad zapjevaše ponoćni pijevci i probudiše

Grgu Kalčinu, brijača i tkalca sagova, koji je od sarajevskogsuda imao odobrenje da obavlja poslove kirurga. Kalčina je brijao dok je bilo mušterija. Kad u brijačnici nije bilo nikoga,sjedao bi za tkalački stan i tkao kao što u Prozoru tkaje malo iveliko, muško i žensko, jer se od tkala živjelo. A operacije jeobavljao u svako doba dana i noći, kad je nužda i kad se dogodinesreća.

Niti se začudio što Grabovci dolaze kasno, niti se naljutiošto mu prekidaju san. Ne dolaze od sile, dolaze od nevolje!

Kalčina je znao sva tri svoja zanata. Brijao je bez posje-kotina, do korijena dlake. Tako je i pirlitao, kao djevojčice odsedamnaest godina. Ali u trećem zanatu, koji je, činilo mu se,znao kao i dva prethodna, nevolja je bilo što, koliko se godtrudio, nikad nije znao kako će i hoće li rana zacijeljeti. Zbogtoga se, kao i ostali ranarnici, osiguravao od prigovora stranaka. Ne bi mu valjalo zamjeriti. Htio je pomoći i znao je pomoći, aliipak nije bio svemoguć. Svatko dolazi od nevolje i po svomizboru, pa ako je tako, neka se, prije nego što mu bude pružena pomoć, obaveže da će i sve nedaće, krene li rana nakon ope-racije po zlu, pasti na njegova leđa i na njegovu savjest, aranarnik će ostati nevin kakvog ga je zatekao kad je došaotražiti pomoć.

Po tom su poslu Kalčina i did Prvan otišli k zamjeniku sucaMchmedu Muhagiću i zamolili ga da ustane iz postelje i napiše pristanak Grabovaca na operaciju i njihovu prisegu da ranar-nika neće goniti preko suda, niti će tražiti kakvu odštetu ako pacijent umre ili mu bude krivo što je osakaćen.

Dobroćudni Mehmed Muhagić, znanac Grabovaca, čovjek koji je mrzio onaj dio svoga posla koji obavlja s prijestupnicima,a volio onaj kad je na usluzi časnim ljudima, podastro je papir ispisan bosančicom, pokazao Prvanu i Kalčini gdje da se potpišu, i rekao neka Bog pomogne i ovaj papir postane samodokaz sporazuma časnih ljudi, nepotreban već sutradan, a neda ostane testament ispraznom životu, kao što u mnogimslučajevima biva, oko koga će se voditi ljuti sporovi, paliti krv igomilati nesreće...

Dok su njih dvojica sređivali formalnosti, Martin je piorakiju, čašu za čašom, više od litre. Opio se, na svoju sreću. Nije bio pri sebi ni kad je ranarnik svjetlao i oštrio svoj alat, ljuti noži oštru pilu, ni kad su mu, nešto pilom, nešto nožem, a neštonožicama, odsjekli ruku po sredini podlaktice.

Ipak, u jeku najžešće boli, koja je prelazila snagu njegovaizmučenog tijela i prodirala do dna prestrašene duše, u trenut-ku obasjanja, kad mu se učinilo da je svega svjestan kao nikad,



na mjestu Grge Kalčine vidio je Asmodeja kako drži pilu u ruci,smije se i dovikuje mu da se u životu mora držati onoga što je pisalo na bradvi. Neka ne kaže da to nije istina: sad primaupravo ono što je Plavša od njega dobio.

Na satansku nasladu nije odgovorio. Nije ga ni prokleo. Nije se ni prepao. Ništa. Gledao ga je mrtav hladan i biosvjestan da je u životu tako: što daš, to ti vrate. Ako ne pružišdobro, dobro ti se i ne vraća.

Njegova je hladnokrvnost dokaz više da čovjek pakao drži paklom samo kad se u njemu nađe prvi put. Već drugi put pakao postaje običan, kao svakodnevni prostor življenja.

Kakav god bio, neizmjerno draži od smrti. 23.

Moj otac Martin Grabovac, ljevoruk čovjek, ostao je bezdesne šake i zapešća. Mogao je tovariti i rastovarivati konje,mogao je posluživati kupce i brojiti novac, mogao je kovati akomu kovinu netko drugi drži i podešava udarcima čekića unjegovoj lijevoj ruci. S malo više truda mogao je jednakouspješno obavljati većinu poslova koje je radio prije nego što je bio osakaćen. S obzirom na radnu sposobnost koja određujedobar dio čovjeka, malo što se kod njega izmijenilo.

Mogao je biti zadovoljan onim kako je svršilo.Pa ipak, on se promijenio.U staroj osobi živio je nov čovjek,

uplašen, bogobojažljiv, krajnje obziran, potišten, susretljiv pre-ko svake mjere prema svojima i svakomu na koga naiđe. Bojaose da će ga drugi uvrijediti, još više da će on povrijediti druge.Suncu nije dao da zađe prije nego što od onoga koga je ponesreći povrijedio, ne zamoli za oproštenje, i prije nego što samoprosti onima koji su ga uvrijedili. Poučavao je sebe i oko sebe:"Ako si dobar, moraš se bojati, od dobra je uvijek zlo jače: akosi zao, nemaš se čemu nadati, opakog najčešće kazni gori odnjega."

A dobrotu, sasvim u skladu s onim što je pisalo na bradvi,trebalo je pokazati uslužnošću. Drugim riječima, dijeliti lju-dima da bi sam više imao.



Češće i revnije nego do tada, odlazio je na putovanja darasproda izrađevine naše kovaćnice i da nabavi željezo zakovanje. A kad ga je did Prvan ukorio da zapušta ženu, dajućimu na znanje da nije zadovoljan jednim unučetom, pokorio sei ostao kod kuće nekoliko mjeseci.

Uglavnom je boravio na Raduši, na koševinama, s majkomu kolibi od bukovih oblica. Teško je reći koliko je uživao u tomladanju, u toj kasnoj ljubavi sa ženom koja je mogla biti dobramajka njemu i njegovoj djeci, ali ljubavnica nikakva, jer joj nalicu od stalne brige, koja je tamo zasjedala kao oblak na pla-ninskom timoru, ljubavi izazov nikada nije mogao naći mjesto.Ili uživanja nije ni bilo ako je ženu ljubio pokoravajući se očevojvolji i unutarnjem nalogu, koji se one noći u hanu ispod Vagnja pretvorio u zakonik sličan onome što su ga po zlatnim pločamaispisivale munje na gori Sinaju: drugima budi na usluzi radisvoga dobra i svoga spasa.

Kad je sišao s Raduše, natovario robom dva konja i otišaona put, ispod majčine pregače ostavio je i meni, i majci, i diduveliku radost - moju sestru Cvitu.

Vidjeli smo u kakvim je tjelesnim i duhovnim mukama živionakon sna u hanu pod Vagnjom, vidjeli smo da mu je uz nas postalo tijesno i tjeskobno, vidjeli smo da se od obitelji odvojiokao od stabla grana pritisnuta ledom, vidjeli smo da će i svijet biti malen za njegova lutanja i, kad smo se jedne večeri sastaliu didovoj sobi i čuli od dida da se Martin više ne kani vratitikući, usrdno smo se za njega pomolili Bogu, oprostili mu štonas ostavlja, zahvalili na Cviti i do kasno u noć međusobno seuvjeravali da ga treba zaboraviti koliko se god bude dalo.

Nismo se uvjeravali ni zbog osvete ni zbog povrijeđenetaštine. Zaborav nam je trebao kao melem rani, da obitelj nesatru brige i lažne nade, da se ne raspe.

Do nas su, nakon oprosta što je otišao, počele dopirativijesti, ulomak po ulomak, i slagati se u crtež smješten nakupreškom odvojku ceste što iz primorskih gradova vodi uTravnik i dalje na istok.

Kažu da je na tom raskršću, kad je rasprodao i konje i robu,

sve do Stambola. Pored mnoštva lokalnih karavana, takvih,međunarodnih, bilo je svega nekoliko na mjesec. Prolazile suneodređenog dana i nisu svraćale u Kupres jer im se danohod protezao od Sujice do Uskopolja, pa je morao paziti da mu ne promaknu.

I tako, čekajući i dočekujući bez uspjeha da ostvari ono što je namjeravao, na tom je odvojku proveo puna tri mjeseca. I previše vremena da se otrijezni i napusti ludu zamisao. A kad

je nije napustio, bijaše to bjelodan dokaz da je odluka biladuboka. Dani su prolazili, nastupala je hladna jesen s kišom, još jedan razlog da bar privremeno odustane. Ali ništa. Čekao je priliku. Kažu, sve zbog kljaste ruke.

Nije se nitko čudio što sjedi na raskršću i čeka svoju sreću.Kupres je to već nekoliko puta vidio, a karavandžije su takvesusrete doživljavale na svakom putovanju. Ljudi očajni, ljudiizgubljeni, ljudi bez nade i potpore, izlazili su na karavanske putove i nudili sebe na prodaju trgovcima, ili da ih kupe i zadržeza sebe, ili da ih preprodaju na nekoj od tržnica robija. Onočemu su se Kuprešaci čudili, a trgovci od toga zazirali, tvr-doglava je upornost bogalja koj misli da na tržištu vrijedi kolikoi zdrav čovjek.

Da ih u to uvjeri, Martin je na raskršće iznio sjekiru, lopatu,teslu i još nekoliko alatki i, kad bi se ponudio na prodaju a potencijalni mu kupci rekli da ne žele rasipati pare kupujući

bogalja po cijeni čitava roba, demonstrirao bi svoju ljevorukosti vještinu da se u različitim poslovima ispomaže batrljkomdesne ruke. Svi bi priznali da su demonstracije uspješne, ali dok je god držao da za sebe može postići punu cijenu, koja je u tovrijeme mira, kad nema rata ni robija, dosezala visinu od pe-deset i pet zlatnika, od pazara nije moglo biti ništa, jer su trgovciodmahivali rukom uz primjedbu: "Vidi luda čovjeka!"

Potkraj listopada, kad zapuhaše hladni vjetrovi, uvjeren odtrgovaca da nije čitav čovjek, pa kao takav ne može računati na



punu cijenu, Martin snizi svoju vrijednost na trideset i šestzlatnika. Kupio ga je Gaston Pijaca za trideset i četiri, uz uvjetda ne bude okovan u lance i da karavana te noći zakonači ukupreškom hanu. Hajde, što gubi dva zlatnika da ne budeulančen i da mu Gaston vjeruje na riječ dok ga ne preproda, totrgovac razumije. Ali, što prosipa novac, krvavo stečen, da bi još jednu noć mogao prenoćiti u Kupresu, to ne shvaća! Kaoda, ako ga je bila volja, na tom mjestu nije mogao prenoćitistotinu puta bez ikakve naplate. No, kad hoće, neka mu bude!Pijaca je bio mali trgovac i nije mu bilo mrsko zaraditi usput,

na sitno, ako se mora, s trudom, a pogotovo ako se u to ne morauložiti napor.Potom su u obliku vijesti zaredala tumačenja zašto je taj

Martin Grabovac prodao sama sebe. Pravo je čudo što nijednood tih tumačenja za njegov postupak nije okrivilo obitelj što ganije znala ili nije htjela zadržati u svom okrilju. Ili je i takvo postojalo, ali nije doprlo do naših ušiju, po onoj: čitavo će selodoznati kako neka žena daje svakome tko zatraži prije nego štoće u takvoj rasprodaji biti obaviješten njen muž. Isto tako,čudno je što ni jedno od brojnih obrazloženja njegova korakane nastaje na tragu grijeha prema Plavši i viđenju u snu, za kojesu znali i Niža i susjedi, one noći u hanu. Rijetki, ali dovoljnoda od njih doznaju svi ostali. Još je veće čudo što se sve te priče bave upotrebom novca dobivena prodajom sebe sama i kaorazlogom što se odlučio na prodaju i kao ciljem koji je prodajomhtio postići. Čini se da je ljudima bilo najvažnije pronaći u što

je trošio novac, a ostalo će, vjerovali su, samim time bili pot - puno jasno, i bez tumačenja.Vunovlačar je te godine sagradio jelovu kuću, žutu od

smole, kao daje premazana jajima. Vunovlačar je kuću odavnotrebao i želio podići, ali se od svoga zanata jedva prehranjivao.Otkud najednom tolika vuna na Kupresu, otkud vunovlačarunovac da kuću podigne baš te godine, kad je kod njega dvamjesca proboravio Martin Grabovac i svojim se očima uvjeriou kakvom jadu vunovlačar stanuje. Iz vunovlačareve je kuće

Martin i odlazio na put s namjerom da se proda. A zašto baš izvunovlačareve? Zna se, vunovlačar je obrlatio smućena čov- jeka da se proda, njemu dade novac, a Martin patnju i očišćenjeod grijeha nađe u ropstvu. Na koji je način Martina vlačio,smotao u kudelju i iz njega isprco niti za svoje tkanje, to bi namsamo vunovlačar znao reći. Ali on neće da kaže. Pa, što bigovorio! Govori njegova kuća. Posljednju noć u Kupresu Mar-tin je kod vunovlačara prespavao. Ili nagovorcn, ili privoljen,ili prisiljen, što god da je bio, vunovlačarcva se kuća možežutjeti samo od Martinovih zlatnika... Neki ljudi nemaju duše,ali imaju žutu kuću bez duše.

Onda se uzobijesti Iva Juranova, udovica sa dvoje djece,dotad mirna i pobožna žena, zavijena u crno, s kojom se Martinzadnjih dana života u Kupresu često družio, pa se još tada otom prijateljevanju svašta govorilo. Iva je svukla crninu i obuklaodjeću punu crvene boje. Iva se smijala i išla posred ulice, paod nje kiridžije nisu mogle nesmetano prolaziti, čemu su seglasno čudili oni što su išli uz plot s lijeve i s desne strane. UIvinoj je kući do kasno gorjelo svjetlo, oko Ivine su se kućemotale sjenke. Novci utrošeni za roba Martina kod nje su. Tajnovac nije iznudila ni silom ni magijom, dobila gaje na ucviljenolice i crninu za kojom je Martin bio lud. A čim je imala zlatnikeu šakama, probećarila se, da ne kažemo nešto teže. Zašto i ne bi! Bećareći se i zaradila ga je. Tko kaže da se radodajke prepoznaju po narumenjenim obrazima i usnama! Ima ih pri - prostih, bez rumenila, ima ih sa suzama u očima, uistinu ucvi-ljenih i siromašnih.

Kao nosilac Martinova nasljeđa, jer se radilo o lijepoj ženii njenim slatkim tajnama, Iva bi još dugo ostala glavna osu-mnjičena, da se u gradu nije pojavio Jezid Bešlaga, glasovitiliječnik iz Skoplja, i ispravio od rođenja zgrčenu nogu dječakuVejsilu, sinu Muše Musaferlije. Tko će Musi dati toliko novcada plati liječnika koji je dva tjedna jahao dok je ovamo došao?I Mušu su posljednjih dana viđali s Martinom Grabovcem. Toobjašnjava gotovo sve.



Trebalo je da se kao baštinici robova novca izredaju svi kojisu se izmijenili u naravi i ponašanju, koji su postali drukčiji iliiznenada stekli neku imovinu, svi koji su se preobrazili, ako je preobrazba išla iz tuge u radost, iz siromaštva u bogatstvo i izasketizma u hedonizam. Trebali su dani i mjeseci pa da ljudikažu: stani, ne možemo ovako unedogled! Optuži se netko datroši robov novac i oslobodi se sumnje kad se za isto nedjelonade pogodniji od njega. Ako je istina da su svi potvorcni trošiliGrabovčcv novac dok nisu bili oslobođeni sumnje, onda je živaistina da ga ni jedan od njih nikada nije imao u rukama. Zaštose nije vjerovalo tim ljudima kad su ih pitali da li su od robadobili novac, a oni odgovorili da nisu? Jer, ako ljudi imajunekakvo pravo da sve sumnjive potvore za nedjelo, svaki od potvorcnih ima još veće pravo da se brani od objeda.

Ovaj smireni rez, komu se ne može proreci ni razbor ni poštenje, na neko vrijeme prekide nagađanje zašto se jedančovjek prodao i komu je udijelio novac od svoje prodaje.

Ubrzo se pokazalo kako rez nije mogao trajno obustavitinagađanja. Promijenjen je smjer, donekle i stil, i to je sve što jetime postignuto.

Točno je, rekli su, odlučujući se na prodaju, Grabovac jeimao namjeru novac pokloniti nekom tko ga treba i tko gazaslužuje. U Kupresu se zadržao duže vrijeme tražeći osobu potrebitu i dostojnu tako skupog dara, ali je, na žalost, nijenašao ni među siromašnima ni među sirotama. Ubogih je bilokoliko hoćeš, ali se dostojan nije našao ni jedan jedini!

Istrajavao je na svojoj odluci i pored razočaranja u ljude, pa je dodjelu novca odlučio prepustiti sreći, potvrđujući timenov pogled na svijet i nov stav prema svijetu: za druge se valjažrtvovati, ali ni za koga određeno, jer, koliko su svi ljudi dos-tojni da se za njih žrtvujemo, toliko svaki čovjek pojedinačnote žrtve ne zaslužuje.

Kažu da je to razlog što je svoju cijenu spustio za dvazlatnika i time platio noć probdjevenu na kupreškoj ravnici.Vidjeli su ga kako preskače plotove, vidjeli su ga kako promiče

šljivicima i vuče se ulicama. E, tu je negdje, na tim putovima,morao ispustiti smotuljak.

Otkako se pronio glas da je tomu tako, kamo god krenuli, po gradu ili izvan njega, svi su Kuprcšaci išli oborenih glava igledali neće li vidjeti nešto nalik na kesu ili novac. Vidjeli susvu silu zmija, guštera, puževa i kukaca, kakvih nikada dotadnisu viđali. Bili bi ih i dalje gledali da jednog dana, na mostu preko Karićevca, Niža ne susrete skupinu ljudi koji su po-gledom pretraživali dno potoka, i ne reče im da uzalud troševid - Martinova kesa i novac kod nje su. Kao dokaz, pokaza itrideset četiri zlatnika i kesu, koju dvojica iz gupe prepoz-nadoše po zlatnim kopčama u obliku dvije zmijske glave. Kadsu je upitali gdje je to našla, jer su vjerovali da je kesa s novcemnađena, ona im ne odgovori ni gdje ni da li ju je našla, a jošmanje na koji načinje došla do nje, ako kesu nije našla.

I tako ostade: znalo se da su Niži pripali novci, ali se nijeznalo, jer se ona ni na čije zapitkivanje nije htjela izjasniti, je linju sreća htjela, nju koja je najvećim dijelom kriva za gubitak Martinove ruke i promjene u njegovoj duši, ili je do novca došlana način komu se nitko živ ne može dosjetiti. Mislilo se daračuna, lukavo, kao stoje u svakoj stvari računala: ako kaže da je nju sreća birala, potvrdit će da se on doista prodajomžrtvovao za druge ljude; to što je slijepa sreća htjela da se novcadočepa najnedostojnija, pada na sljepilo i sreće i pravde, kojeMartina, zato što dobru namjeru suprotstavlja krivom poretkusvijeta, čine većim pravednikom nego je namjeravao biti kad sena prodaju odlučio. E, to Martin neće dobiti: dok se on penje,da Niža pada!

Tek tada, neočekivano i začudno, kao posljednje i krunasvima ostalima, pojavi se tumačenje na kojem se nije mogao prepoznati znak kovnice u kojoj je iskovano, iako se svimačinilo da kovnicu poznaju, ne po žigu nego po kovu.

To se tumačenje dade nasloviti ovako:Svetac? Ma nemojte! Hajte, molim vas, tko je ikada više

volio druge nego sebe!



A pod tim naslovom priča kazuje slijedeće. Martin je, nakonsvega, htio ponovo Niži, u kuću i u krevet, ali ga je ona,kljastog i izluđena snom, odbijala od sebe.

- Ma, samo jednu noć - kažu da je cvilio pred njenimvratima.

Ona je pristala: hoće, ako sama sebe proda, njoj dadeutrženi novac i ode iz grada zauvijek. Pristao je, a kad je imaonovac u rukama, kupio je u trgovca, svoga gospodara GastonaPijaca, jednu noć da opet doživi s Nižom ono što je nekoćdoživljavao.

Niža je i ovo tumačenje odšutjela, ali i pored njene šutnje, priče prestadoše nicati, a ustali se ova jedina. Ljudima se učinila prirodnijom nego sve ostale.

- Eto - rekli su - to ti je čovjek!A ostaviše nerazjašnjeno je li istina o čovjeku u njima i

načinu njihova tumačenja, ili u Martinu kakvog su, činilo im se, protumačili tek kad su ga sveli na ljudsku mjeru. Ilije istina da je lakše uzviknuti: "To je čovjek", nego znati što se tim usklikomhtjelo reći.

Ivan AralicaASMODEJEV ŠAL

Nakladnik "OTOKAR KERŠOVANI"

Opatija, Maršala Tita 65 Za nakladnikaĐURO SRŠENGlavni urednik

IVAN ŠKUNCA

Tisak "TISKARA RIJEKA", d. d.

Rijeka, 1995.

Naklada 1000



Knjižnica Zelina

540003893

asmodejev šal

Documents