APRIL U NIKSICU

Drugi svjetski rat za mene je počeo u Nikšiću. Tu će se i završiti. Šestog april l941. godine jeste zvaničan datum kad je počeo rat, kad je bez objave rata Hitler napao Jugoslaviju. Bila je nedjelja kada su prestonica Kraljevine Jugoslavije u samu zoru razarale "štuke" Geringove "Luftvafe", pretvarajući Beograd u ruševine i plamen. Na hiljade Beograđana našlo je smrt pod ruševinama. Beograd je zatečen na spavanju. Hitlerov napad bio je iznenadan i sve je bilo nespremno za jedan ozbiljniji otpor. Dio aviona uništen je dok je bio prizemljen na aerodrumu u Zemunu. Samo jedna ekskadrila od 12 aviona tipa "IKA –3" uspjela je da uzleti, pružajući herojski otpor daleko nadmoćnijem neprijatelju. Toliko ih bilo i proizvedeno u zemunskom "Ikarusu". Uspjeli su i da obore jedan broj neprijateljskih avioni. Mnogi od njih padali su po vojvođanskim kukuruzištima. Seljaci su ih kupili i sahranjivali. Imena ovih hrabrih pilota heroja aprilskog rata su se znala. Ali za vrijeme komunističke vlasti, svi oni su bili bezimeni heroji kod naroda i onih koji su znali za njihov podvig. Imena su im bila pokrivena velom zaborava. Nikada nijesu proglašeni herojima za najslikovitiji primjer patriotizma.Nezasluženo nezapaženo prlazio je jedan dio istorije Jugoslovenskg Kraljevskog ratnonog vazduhoplovstva, koji su komunisti iz ideoloških razloga ignorisali, pa nije ni čudo da današnje generacije ništa ne znaju za podvige te avijacije. Za vrijeme kratkog aprilskog rata 1941. godine herojski podvig ratnog vazduhoplovstva razlikovao se od drugih rodova vojske Kraljevine Jugoslavije. Znali su koliko je neprijatelj premoćan, i u prkos tome, svjesno su pošli u smrt braneći Otadžbinu. Tokom aprilskog rata oborili su 95 aviona njemačkog "Luftvafea" i poginulo je 13o njemačkih pilota, za samo osam dana koliko su borbe u vazduhu trajale. Čak ima zapisa iz kojih se može vidjeti da su pojedini avioni jugoslovenskog ratnog vazduhoplovsta bombardovali Segedin i Sofiju. Bili su to istinski heroji našeg neba, a zakletvu koja se tada davala, Otadžbini i Kralju, pokazali svojom hrabrošću i vojničkom čašću kako se ona izvršava.Nikad im niko za to u vrijeme komunističke vladavine nije spomenik podigao, vijenac položio, svijeću zapalio i pijelo održao.U sastavu jugoslovenskog vazduhoplostva bili su sledeći tipovi aviona: Hoker Fjuri, IKA-2, IKA-3, Hoker Hariken MK-3,Meseršmiti Me- 109E, Bristol-Belhajm MK-1, Savoje-Marketi S. 79. Ratno vazduhoplovstvo 6.aprila 1941. godine imalo je 158 bombardera, 142 lovca i 120 izviđaća, ukupno 494 aviona. Od toga je u aprilskom ratu oboreno 8o aviona, a poginulo je 137 pilota. U sastavu jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva nalkazilo se i nekoliko hidro aviona, čije su baze bile u Kumboru, Bokokotorskom zalivu, Divuljama kraj Splita i jedna eskadrila u Vodicama kraj Šibenika. Hidro –avioni bili su izviđači duž Jadrana.Šestog aprila počučnik fregate Ratko Jovanović stupio je u borbu protiv italijanskih bombardera. 21.Hidroplanska eskadrila i piloti 102.eskadrile iz Mostara bombardovali su Brindizi na jugu Italije i Drač u Albaniji. Njemačko ratno vazduhoplovstvo "Luftvafe" sačinjavali su avioni Hainkeri HE-111P, Junkers Ju- 88A, Doriner Do-17Z, Junkers Ju –87 B,Meseršmit ME –109 E, Meseršmit ME –110 C, Savoja –Marketri S.79, FiatG.5obis,i Fiat C. R. 42, a broj neprijateljskih aviona koji je napao Jugoslaviju bio je 1062 bombardera , 885 lovaca, i 289 izviđaća, ukupno 2236 , od kojih je 1570 njemačkih, a 666 italijanskih. Jugoslovenski piloti uprkos brojčanoj premoći oborili su 95 aviona , a poginulo je 130 letača. U nedelju 6 aprila u 6 sati i 50 minuta 234 bombardera napalo je Beograd sa sjevera iz Mađarske i sa istoka iz Rumunije. Za četiri dana 6, 7,11 i 12 aprila Njemci su na Beograd bacili 4oo tona bombi.

Tih dana sa aerodruma Petrovac kod Skoplja bombarderi Do-17 stupili su u žestoku borbu iuznad Kumanova koji su sed sukobili sa njemačkim meseršmitima i Hoker- Fjuritima . Njemci su oborili 11 jugoslovenskih lovaca ,a poginulo je 7 letača. Njemci su u bitci iznad Kumanova izgubili 6 aviona. Ovi podaci nađeni su kod njemačkog pilota sa Junkersa Ju87-Štuka, prilikom povlačenja kroz Sloveniju. Jedan mali broj fotografija aprilskog vazdušnpog sukoba nalazi se u muzeju vazduhoplovstva u Surčinu, a veći dio dokumentacije i fotografija koje je napravio njemački pilot nalazi se u Muzeju revolucije u Ljubljani. Piloti heroji, dobro su znali, da nakon onih burnih dešavanja kajem marta, sve je vodilo ka ratu. Zlo se spremalo i događalo negdje u daljini. Ali sve to do Nikšića nije još bilo stiglo. Na aerodrumu u Zemunu svi avioni na zemlji su goreli, oni koji su uzlećeli bili su oboreni. Na Kapinom polju i Paspolju avioni Kraljevskog vazduhoplovstva su mirovali. Šestoaprilski rat nije bio omiljena tema komunističkog režima, a ni boljševičkog, jer Kraljevina Jugoslavija nije bila u dobrim diplomatskim odnosima sa Staljinom i SSSR-om. Šestoaprilski rat jedini je dokumentovano zabilježio i opisao general Velimir Terzić u svojoj knjizi "Šestoaprilski slom Kraljevine Jugoslavije". To djelo sa dragocjenom istorijskom građom ,prvi su Hrvati dočekali na nož. Nikada ovo izuzetno važno istorijsko štivo nije izučavano na vojnim akademijama Titove vojske, iz koga bi se izvlačilo najdragocjenije iskustvo. U Terzićevom djelu, istoriski, na naučnoj osnovi, sa dokumentovanim činjenicama, opisan je brzi slom Kraljevine Jugoslavije i šta je sve tome doprinijelo. Svu trulež u bivšoj Jugoslovenskoj vojsci Terzić je do detalja analizirao. Mnogi komunistički generali tu su knjigu prosto ignorisali, jer je general Terzić imenom i prezimenom, u detalje dokumentovano opisao izdaju u Jugoslovenskoj Kraljevskoj Vojsci, a što je uslovilo brzu i bezuslovnu kapitulaciju. Koliko su Hrvati bili "privrženi" i onoj Jugoslaviji u Terzićevom djelu dokazuje se nepobitnim istorijskim činjenicama i nepobitnom dokumentacijom. O tome najbolje govori i izjava tadašnjeg ministra spljnih poslova Jugoslavije, Hrvata, Josipa Vrhovca kada se general Terizić oglasio knjigom. Kratko komentarišući Terzićevu knjigu o uzrocima sloma Kraljevine Jugoslavije Vrhovec je izjavio :" Onu Jugoslaviju nije trebalo braniti!" Srpski i crnogorski generali prećutali su ovu "patriotsku" poruku svog ministra inostranih poslova zemlje koju zastupa pred Svijetom, a koja je i naslijednica zemlje koju " nije trebalo braniti". Broz je znao kako treba smirivati srpske i crnogorske oficire, djeleći im visoke činove u vojsci. Rampom na ulazu u Titovo odmaralište Brione rukovodio je general. Živio sam u Cavtatu kada je ova knjiga objavljena. Knjiga se pojavila u proleće aprila mjeseca. Danima su se hrvatski mediji nijesu prestajali da ovu knjigu osuđuju. U televizijskim dnevnicima bila je to udarna vijest, sa posebnim komentarima posvećeni Terzićevoj knjizi. Kritičari su se prosto utrkivali ko će žešću paljbu osuti na Velimira Terzića i njegovo djelo sa ironičnim naslovima "Slom generala Terzića". Ni jedan Titov general nije pokušao da ga komentariše, a kamo li da ga brani.Čitajući ovu knjigu, saznao sam mnogo toga o čemu se nije mnogo znalo.A ono što smo učili u novo napisanoj istoriji dosta toga bilo je i lažno. Zataškavaju ovakve istine koje su sudbinske za jednu državu i njene narode rađeno je sa dalekosežnim ciljem . Zatrpavajući ovakve istine vrijeme će kasnije pokazati zašto je sve to tako rađeno, jer se 1991.sve ponovilo iz 1941.godine. Iz tih razloga , nije se mnogo pisalo o velikoj izdaju u aprilskom ratu 1941.godine.Istorija se ponavlja 1991.godine.Terzićeva knjiga je trebala da bude udžbenik na svim vojnim školama u Jugoslaviji, a ona je prosto anatemisana. Kad je knjigu pročitao moj otac, koji je lično poznavao tada oficira Vojske Kraljevine Jugoslavije, Velimira Terzića, rekao mi je: sve što je u toj knjizi napisao Terzić velika je istina.Aprilsku izdaju u vojsci koje je opisao Terzić, vrlo brzo se manifestovala i u Nikšiću kada je pristigla zloglasna njemačka divizija "Princ Eugen" sastavljena mahom od vojvođanskih folkdojčera.A bivši komadant vojske garnizona u Nikšiću od 1939. do 1941.godine bio je Hrvat Josip Bučar koji je postao jedan od komandanata zloglasne "Prinz Eugen" divizije.

Pripadnici ove divizije počinili su strašne zločine po Pivi.Moja generacija nije bila stasala za uključivanje u ratne operacije, tada je više razmišlja o igri i školskim obavezama. Škola je često prekidana, a livade su bila naša igrališta. Danas mi se čini ,da livade nigje nijesu bilo talo lijepe kao tada u Nikšiću. Rascvjetali april i miris proljećnog cvijeća , pokazivao je, da se i proleće uveliko razigralo. Ne sjećam se datuma, ali bila je to sredinom mjeseca aprila, kada smo trčali preko livada do sela Brezovika kraj Nikšića.Čuli smo da je došao kralj Petar II. Samo nekoliko dana ranije preskakali smo školske klupe, da bi istrčali što prije na ulicu da uzvikujemo: "Živio naš mladi kralj Petar II!". Kao da se još nijesmo ni smirili, od one buke krajem marta, a mladi Kralj iznenada dođe u Nikšić.Sve se odvijalo munevito brzo. Nikad toliko crnih limuzina Nikšićani nijesu vidjeli kao tih dana.Došlo je i nekoliko autobusa. Mladi Kralj i Vlada otsjeli su u zgradi tada Poljoprivredne škole u Brezoviku (danas sanatorijum za plućne bolesti ).Tu je Kralj prespavao i svoju poslednju noć u već polomljenoj Kraljevini Jugoslaviji.Utorak, 17 . april. 41 osvanuo je prelijep sunčani dan, bez i najmanjeg oblačka , koji bi prošarao nebo nad Nikšićem. Dan u potpunosti sličan onom dvaset sedmo martovskom, kada sam bio redar u školi i kazivao "Oče naš". Vrijeme i istorija, kao da su slutili i htjeli da kažu: sve to, što se dešavalo tih dana, kao da ih je i sam Bog povezao, da liče jedan na drugi. Ta dva datuma, prvi na kraju marta, a drugi na početku aprila, ne samo što su ih povezali sunčani prvi proljećni dana , a i sami događaji napravili su ih značajnim, istorijskim datumima , koji će tako biti značajni i važni za vaažne istorijske tokove na ovim prostorima. Datumi za pamćenje. Koliko smo samo tog dana , pretrčali preko livada, do sela Brezovika, a umor nijesmo osjećali.I zbog mladosti i zbog radoznalosti. Trčali smo uz priču i zadirkivanja. Nijesmo ni oisjetili da smo stigli da uzanog starog kamenog mosta na Duklu. Do Brezovika nije nam bilo ostalo još mnogo. Prečicom, preko livada , koje su izgledale čudesno. Takav cvjetni tepih satkan od hiljadu raznobojnih cvjetova izgleda kao dar s neba, koji može samo priroda da napravi i podari takav poklon. Trčali smo po tom livadskom tepihu , od hiljade boja, kakav samo nebo može da istka i išara ,čini mi se ljepše i od najevećih umjetnika, a uz sve to, obogaćen i opojnim mirisom raznobojunih cvjetova. Zadihani, od skakanja po livadama , stigli smo do Brezovačkog mosta . Nikome se više nije žurilo. Posjedali smo na zid mosta. Ne oslanjajući se nogama na zemlju, spontano smo nogama cupkali na zididiću mosta . Toliko nam je bilo ugodno da i nijesmo pomišljali da uskoro krenemo. Rijeka Zeta bila je toliko nadošla , a to obično čini u prvim danima proleća, kada se otapaju snjegovi na okolnim planinama, plaveći okolne livade. Vrbe pokraj rijeke uljepasavale su taj predivni pejsaž svojim dekorom. Tu idilu i žubor bistre rijeke brzo nas je opuštao i odmarao, od onog malog zamora trčeći od centra grada. Sa Brezovačkog mosta u vodi kao suza bistroj posmatrali smo pastrmke, kako se zavlače pod kamenje i vrbe. Vrbe , koje su se nadvile nad bistrom rijekom, djelovale su kao okvir predivnog pejsaža u koji se potpuno uklopila i naša grupa , bezbrižno sjedeći na onim branicima- zidića kamenog mosta . U bistroj vodi, koja je brzo proticala, mogli su se prebrojavati i najmanji kamenčići, odajući utisak da i oni u tom žuboru rijeke ne miruju.

Pastrmke, izvodile su svoj ples , kao da znaju da ih gledamo. Na vrhovima planine Vojnik još se vidio snijeg.Taj snijeg bio ne naš orijentir, tada prava dugoročna meteorološka prognoza. Snijeg na planini Vojnik označavo je početak sezone kupanja na plažama rijeke Zete. Kad bi bjelilo sa vrhova planine Vojnika potpuno nestalo, sezona kupanja na rijeci bi otpočinala. Snijeg se na Vojniku znao zadržati i do kraja juna. Prilično hladna voda nije nam mnogo smetala. Nestajanjem snijega na Vojniku, i temparatura vode bila bi podnošljivija. Voda je bila toliko čista da smo mogli po koji gutljaj popiti dok plivamo. Plaže na rijeci Zeti u Nikšiću imale su i svoja imena: Kruška ispod imanja Vujačića, Manitovc kao zvanična gradska plaža sa izgrađenim skakalima , i skalinima za ulazak u vodu, zatim Kamenjak, Đapa, u selu Glibavcu … Na plaži Kruška , bio je jedan mali vodopad, koji smo zvali buk. U tom buku , dugo bi sjedeli, koji je svojim blagim udarima talasa djelovao vrlo prijatno. Taj buk na Krušci, u kojem bi se uvijek našlo po nekoliko kupača , potpuno ispruženi , jer ugođaj je bio kao danas u najljepšim džakuzama. Na mnogim mjestima u bistru rijeku, ulivalo se u rano proljeće po nekoliko izvora.Za svaki smo znali gdje se nalazi. U blizini izvora, voda je bila prehladna za kupanje. U tim izvorima uvijek bi se rashlađivale lubenice, a Nikšićani i flaše nikšićkopg piva . Toga dana na Brezovačkom mostu, aprilsko sunce grijalo nas je kao u sred ljeta. Kad bi ožednjeli, silazili bi s mosta, i napili bi se čiste izvorske hladne vode. Sjedeći na mostu neprestano smo posmatrali pastrmke, kojih je tada bilo u rijeci, kao danas u nekom mrestilištu. Odlučili smo da na mostu čekamo, sve dotle dok ne prođu crne limuzine i veliki autobusi. Najbolje ćemo na tjesnacu mosta , gdje limuzine moraju usporiti , vidjeti izbliza Kralja. Zaključujemo, most je prilično uzan, pa će kolona crnih limuzina , na tom djelu , morati da uspori. Čekanjem na Brezovackom mostu ostvarila nam se i želja. Kolona crnih limuzina iz pravca Brezovika kretala se prema nama. Kretali su se zaista sporo , a iza svake limuzine dizala se prašina . Asvalta tada u Nikšiću nije bilo, tako da smo se poslije prve limuzine svi našli u oblacima prašine. Jedna za drugom prelazile su most, a za njima i nekoliko autobusa. U jednoj od limuzina , za tren, učinjelo nam se da smo vidjeli i Kralja. Iako to nijesu bile brzine , kakave se postižu sa današnjim kolima, nama se učinjelo da su prosto projurila pored nas. Učinilo nam se da su tako brzo projurila preko mosta , da je u toj brzini projurio i kraljev lik .Projurio je tako brzo, izgleda i za uvijek.Prolazak kolone toliko nas je naprašinjao izgledali smo kao mlinari u mlinu. Taj lik bi kasnije, obnavljali kroz slike i priče. Kralj kao da je za tren protutnjao pored nas , a samo je ostala iza Kralja prašina po nama . Nijesmo mogli odoljeti ljepoti sunčanog dana i prijevremeno otvorili sezonu kupanja na rijeci Zeti. Hladnoća nam je u kosti prodiurala. Izlazak iz hladne rijeke bio je više nego prijatan na aprilsko sunce travnate obale . Riješismo da odatle trčimo pored rijeke do Kapina Polja. Kada smo stigli do Manitovca, našeg omiljenog kupališta, ugledasmo iz pravca brda Uzdomira avione, kako uzlijeću i kruže nad Nikšićem. Nebo nad Nikšićem ispunila je buka aviona.Trčali smo do duge , omiljene plaže Kamenjak na rijici Zeti. Tu je i aerodrum Kapino Polje. Kad smo stigli oko dva sata poslije podne sve je bilo kasno. Kralj je već bio odletio. Na kraju aerodruma blizu Mosta na rječici Moštanici vidjeli smo kako jedan avion gori.

Kažu da je pri pokušaju da poleti zapalio se. Po aerodrumu još vidimo avione. Znali smo i koji su. To su oni mali školski, "Bregeji" i "Potezi". Vraćamo se na Kamenjak, ali nikome ne pada na pamet da se kupa. Voda je kako smo tada govorili kao led ledeni hladna…Poslije mnogo decenija desila su mi se slučajna poznanstva sa ljudima , a ta poznanstva biće divne i istinite priče iz vremena koje se i te kako utisnulo u mom pamćenju. Te istinite priče osvježiće ono što sam vidio i znao i dopuniti ono što nijesam vidio i znao. Pošto vrijeme nezapisano nosi kao vjetar i briše, bila bi prava špteta ne uraditi to i ne zapisati. Priče koje ti kazuju pošteni dobri ljudi, aktivni učesnici tih samih priča imaju i posebnu vrednost. Oni ništa ne prepričavaju, oni jednostavno svjedoče ono što su vidjeli i doživjeli. Njihove priče nemaju nikakavu drugu namjeri i cilj, nego da odslikavaju istinu iz tog minulog vremena. Šta se sve dešavalo na aerodrumu Kapino Polje toga dana priča mi pilot- pitomac Petar Obradović, Durmitorac sa Žabljaka, koga je kapitulacija Jugoslavije zatekla na Kapinom polju u Nikšiću , a pripadao je sastavu eskadrila koje su se našle na aerodrumu:

"U pilotskoj školi u Kraljevu 1940. godine u mojoj klasi –počinje svoju priču Petar Obradovićem- pitomac je bio i Petar Karađorđević. Učio je pilotažu. Kao pitomac Petar Karađorđević bio je jako omiljen, jer je bio druželjubljiv, veseo i vrijedan. Kao pitomac , koji potiče iz iz dinastije Karađorđević, čiji je djeda bio Kralj Srbije omiljeni kao Čika Pera I i zvanično kao "Kralj Osloboditelj", a otac Kralj Jugoslavije Aleksandar I Ujedinitelj, koju je stvorio.Vazduhopšlovni pitomac Petar Karađorđević bio je izuzetno skroman. Na izgled bio je i vrlo lijep. Visok i stasit momak. A po ponašanju nije se razlikovao od ostalih pitomaca u školi. Zbog tih njegovih vrlina svi smo ga zavoljeli. Ni po čemu nije se trudio da naglasi da je on kraljević i prestolonaslednik. Možda i zbog toga Matija Bećković u jednoj svojoj poemi kaže :…"Kralj Petar II Karađorđević, najbolji čovjek na svijetu…"

Tako sam Kralja dobro poznavao- nastavlja svoju priču, bivši pitomac vazduhoplovstva Petar Obradović . Sudbina je htjela da se ponovo nađemo zajedno na Kapinom Polju. Tog jutra kada je Kralj došao na Kapino Polje mi smo došli iz baraka pilane "Ombla" gdje smo spavali. Iz Štaba čete koji se nalazio u zgradi Opštine u selu Kočane u blizini aerodruma, došlo je naređenje da ustanemo nešto ranije nego predhodnih dana. Najprije smo pomislili da se radi o napadu neprijateljskih aviona. Jedino sklonište koje smo imali na Kapinom Polju bila su okolna brda. Tako smo se svakog dana sklanjali tu, u ta brda, kako nas bombardovanje ne bi zateklo na samom aerodrumu, brisanom prostoru. Silazili sa brda samo na ručak .Tako je bilo i toga dana. Pošto smo ručali, a bilo je negdje oko pola jedan ili jedan sat, postrojili smo se u kolonu i krenuli u stroju prema avionima. Odjednom zapazismo nekoliko autobusa, prilično velikih, a za njima su bile i neke limuzine. Mi se čudimo, odakle sad ti autobusi? Neko u stroju povika: Izgleda da je došao Kralj! Utoliko kad to čusmo zastade čitava kolona. Primakosmo se na dvadesetak metara i ugledasmo mladoga Kralja Petra II kako ide naprijed prema avionu. Vidim ga na deset metara udaljen. Odjeven u plavoj pilotskoj iniformi sa plavim mantilom. U ruci je držao kapu. To je bila ona pilotska šapka sa našim znakovima na njoj. Na 15 –2o metara za njim išao je jedan viši oficir, sa šinjelom i crvenim generalskim reverima.

General prati Kralja ka avionu. Kralj prilazi prvom tzromotornom avionu "Savoja Maceti". Predhodno iz "Savoja" izbačeni su svi nosači za bombe kako bi se stvorio veći prostor za ljude. Za Kraljem ide čitava Vlada. Ali se raspoređuju u preostale avione. Poslednji ka avionima koračao je Bogoljub Jevtić , bivši predsjednik Vlade. Baš sam zapamtio nosio je jedno žuto koferče u ruci. Kako je Bogoljub bio mnogo debeo, polako je vukao one velike guzice, a svima se žurilo da se što prije odleti.Očekivao se dolazak neprijateljske vojske u Nikšić i opasnost se uvećavala iz sasa u sat. Neko od članova Vlade poče da viče: "Potrči Bogoljube, potrči Bogoljube…!" Uskoči i debeli Bogoljub u avioin. Kako je Kralj došao do Nikšića ja to neznam. Pričalo se da su doputovali noću do manastira Ostroga. A kako je pristigao na Kapino Polje i to ja ne znam. Ja i moji drugovi , a bilo nas je tu sto trideset pilota , vidjeli smo kako ide pješke prema avionu .A kako je došao do Kapina Polja mi nijesmo znali. Tu više nije bilo nikakvih limuzina koje smo mogli vidjeti. Odjednom oštrim i jakim glasom komandiur 105 eskadrile izdaje naređenje: "Stop! Zaustavite sve prilaze Kralju i avionu.Tu se vrpolji neka ženska koja želi da priđe Kralju i uskoči u avion. Vas dvojica zaustavite je ! Otjerajte je! Određuje dvojicu pitomaca. Komandir poče da viče: "Ovdje nije Kralj komadant, ovdje sam danas ja komadant! Dvojica iz stroja po naređenju komandira 105 eskadrile zaustaviše jednu prelijepu plavušu. Ona nasrće i gura ovu dvojicu pilota. Oni je vuku i ne dozvoljavaju joj prilaz avionu. To čine i dosta grubo, a nama koji posmatramo sa strane žao nam te jadne djevojčice koja plače i moli : "Dozvolite mi da priđem Njedgovo Veličanstvu Kralju? Mi se dobro znamo. Upitajte Kralja…" koji nije mogao iz aviona da posmatra ovu scenu. Ne znamo da li je Kralj znao da se ova djevojka nalazi tu blizu aviona. Odakle ona tu, zaista nijesmo znali. Sigurno nije znao ni komandir. Komandir još strožiji, i naređuje da je udalje. Ona plače.Saznajemo i odakle je. Bila je to jedna djevojka iz Niša. Bila je zaista prelijepa, prava ljepotica.Prilično dotjerana. Nijesu joj dozvolili da priđe Kralju Petru . Ona se, jadnica sva uplakana potkupi, i ne znamo gdje se odatle izgubila. Kasnije , kad smo saznali da je to bila Kraljeva ljubavnica ili vjerenica, svima nam je bilo žao što se tako grubo postupilo sa njom. Stvori se neki red oko aviona . Iz Crne Gore tu je samo bio Marko Daković. Svih devet aviona "Savoja Maceti" bilo je pripremljeno za ukrcavanje članova Jugoslovenske Vlade. Takođe su iz svih uzvađeni nosači za bombe kako bi se avion olakšao i pripremio za transport ljudi. "Savoja" je imala nosivost za 1200 kg. bombi, a savršeno precizni mitraljezi, ugrađeni u krilima aviona, sa nišanskim spravama su ostavljeni. Kralj, bez ikakve pratnje prvi je ušao u jedan od tih "Savoja", a za njim su ušli avio-mehaničari koji su pripremiali avione za let. Polijetanje je bilom oko jedan sat. Od dinastije Karađorđević niko nije bio tu na Kapinom Polju. Kraljica Marija kažu da je ranije sa djecom otputovala za London. Među nama pitomcima se pričalo da je Kraljica Marija bila u nemilosti kod Kneza Pavla , jer je Pavle htio da ubije Petra kako bi on postao kralj Jugoslavije. Pričalo se kako je Knez Pavle za rođendan poslao poklon nepunoljetnom prestolonasledniku u kojem je bila smještena paklena mašina…Tosu sve te dinastijske nesloge i priče oko grabljenja da se osvoji vlast i postane suveren… Kad su avioni polećeli-nastavlja Petra Obradović- ponovo smo požurili da se sklonimo po okolnim brdima. Odjednom, komandir izdaje naređenje da se okupimo u stroju:"Pitomci! Kralj je kidnuo! Vlada je kidnula! Nas su ostavili, pička im materina! Jebem im mater kukavičku! Poče da psuje, tipično za jednog Srbijanca i ne prestaje da pičkara Kralja i Vladu. Taj naš komandir bio je Srbijanac i zvao se Jevrem Nedajković. Komandir nas i obradova. Kaže nam da idemo da primimo pare, i kaže nam gdje treba da se javimo. Otišli smo pravo pred kuću generala Mila Đukanovića , postrojili se u redove. Tu su nam dali neke papire da popunimo i da jedan drgome potpišemo. Rečeno nam je da treba da primimo po 3o.ooo dinara. Sjačam se to je bilo od Vukova mosta sa desne strane nekolike stotine metara bila je udaljena kuća generala Mila Đukanovića, a do kuće od rijeke Zete odvajao se jedan kanal sa branom , gdje su bile pastrmke koje su se lako hvatale.Tu je bio i vodenica mlin gdje su seljaci iz okoline Nikšića mljeli brašno. Dobro se sjećam da su se zvali "Mlini Đukanovića". Sa prozora kuće, jedan kapetan II klase, svakome je davao po 3o.ooo dinara. Dok nam je kapetan djelio pare kroz prozor, pogledam sa strane po livadi mngo sanduka u obliku kocke.Sačekam da primim novac i priđem jednom sanduku, i pokušam da ga pdignem. Da vidim šta je u tim sanducima? Nepripremljen za teret, misleći da su ti sanduci lagani, u prvom pkušaju da ga podignem ,

nešto mi uštuknu u kičmu, jer je sanduk bio pretežak i uzviknem:"Uh, jebem vam mater šata je sad ovo! Šta li je i njima teško kao olovo!?" Gledame jedan pitomac kako sam iznenađen težinom i kaže mi:"To je nešto teško što štrecnu tako!" Priđe i on, pripomože mi da prevrnemo sanduk da malo bolje vidimo sta piše na sanducima, sa strane. Možda je unutra municija za avione. Ali , znamo da municija nije tako teška. Pogledamo sa strane, vidimo po tri crvena štambilja i pedčata gdje je pisalo: Narodna Banka Jugoslavije. Kad to vidim kažem :"Ovo je zlato!"Pričalo se da je dovezeno 28o sanduka zlata na Kapino Polje. To je bilo u utorak. Odnekuda dok smo primali novac, preko one livade dođe i general Bora Mirković sa šapom.Pod ruku ga drži jedan oficir, koji podupire generala ispod pazuha. Bora nije imao desnu nogu. Izgubio je u nekoju nesreći, možda prilikom pilotaže. Bio je odličan pilot. Na aerodrumu Kapinino Polje bila su ostala još dva civilna putnička aviona "Lokida" koja su pripadala civilnoj kompaniji "Aeroputu". Pred sami zalazak sunca u jednom avionu "Lokidu" ušao je general Bora Mirković i onaj oficir koji ga je pridržavao i odlećeo za Grčku. Vjerovatno "Lokidom "je pilotirao Bora. Taj drugi avion "Lokid" u toku noći pošto je odletjeo general Bora Mirković, jedna grupa pilota pokušala je sa njim da odleti za Grčku. Avion je rulao, dugo nije mogao da se odlijepi od zemlje. Poslije nekoliko pokušaja da uzleti, nastavio da rula, nakon toga se zapalio. "Lokid" je potpuno izgorio. Niko od pilota nije nastradao. Navodno da su u tom avionu bila i dva sanduka sa zlatom.Utovorio ih je jedan pitomac iz naše klase. Naveče smo čuli kako su avioni sletjeli u Atinu. Preko radija slušamo kako je jedan avion grubo sletio zbog preopterećenosti, skoro se prelomio, a jedan sanduk težak šezdeset kila poletio je i udario je Marka Dakovića u glavu i na mjestu ga ubio. Ali , sjutri dan u srijedu mi smo ponovo došli do kuće generala Mila Đukanovića, pošto nam je tu Štab škole…. Da vidimo šta da radimo dalje. Nas, sto trideset pitomaca se dogovorilo za plan.Dogovorili smo se da u toku noći, između utorka na srijedu, napravili smo i maršutu, da idemo, svi sto trideset pitomaca za Grčku. Imali smo dovoljno aviona: "Bregeja", "Poteza" i " SP-2". Tu na Kapinom Polju imali smo preko pedeset aviona, jer je tu bila i vazduhoplovna škola.Nijesmo dali nikome da priđe avionima. Sve je bilo spremno za polijetanje. Ali, na našu nesreću, sjutri dan je bila izuzetno niska oblačnost . Međutim jedan podpukovnik nas pozva da ponovo sjutri dan dođemo kod kuće generala Mila Đukanovića.Kad smo došli, vidimo dva kamiončića po tri tone. Podpukovnik kaže:"Hajde pitomci, da tovarimo ove sanduke !" Mi smo tovarili po 16 sanduka. Na tim kamiončićima, na njihovim kabinama, bili su sa obadvije strane montirani laki mitraljezi. Sanduci nijesu imali drške, tako su bili glomazni zbog te težine, vrlo nezgodni za tovarenje. Prilično sam se zamorio i nagrdio sam ruke. Poslije dva utovarena kamiona, odustao sam da više tovarim. Sve ruke krvave i isječene. Drugi su nastavili da to radili. Taj potpukovnik bio je Miojodrag Lozić. Pitam ga:"Gospodin potpukovniče, gdje ide ovo zlato!?" Lozić odgovara:"Ide za Kotor!" Ja ga dalje pitam: "Gospodine potpukovniče , danas je srijeda, a juče u utorak prveče Italijani su ušli u Podgoricu. Kako zlato može da ide za Kotor?! Kuda možete proći sa toliko zlata za Kotor!? Potpukovnik Lozić ćuti i ne odgovara na moje pitanje.Tu dolazi jedan povisoki, mršavi čovjek sa šeširom. Bio je to Jevrem Šaulić.A, tada u Nikšiću predsjednik opštine bio Jevrem Šaulić i u dogovoru sa ovim potpukovnikom to su zlato negdje evakuisali!? Gdje samo Bog zna ? U Jugoslovenskom vazduhoplovstvu bila su poznata dva brata Lozića. Ovaj koji je evakuisao zlato bio je stariji brat Mijodrag Lozić. Na aerodrumu je ostalo oko 28o sanduka po 6o kilograma, a koliko je ponešeno avionima za London to ja ne znam- objašnjava pitomac Petar Obradovcić- koji je očevidac svih događanja na Kapinom Polju tih dana kada je kapitulirala Jugoslavija- Kud je otišlo ovo zlato i gdje ga je đeo potpukovnik Miodrag Lozić zajedno sa Jevremom Šaulićem ja to ne znam. Mlađi Lozić odletio je sa Kraljem Petrom u avionu sa kojim je on pilotirao poginuo je senator Marko Daković. Jedan dio sanduka sa zlatom utovarili su u avion "Savoju" kojim je pilotirao on.Italijani su 1942. godine u manastiru Ostrogu našli jedan dio zlata. Kasnije 1943. godine kad je Italija kapitulirala i Njemci su našli jedan dio zlata u Manastiru. Zlato koje su Italijhani odnijeli iz manastira Ostroga prije nekoliko godina vraćeno je. Njemci ga nikada nijesu vratili. Kao predavač u vazduhoplovnoj školi do 1952. godine bio sam u Ljubljani, a odatle sam prekomandovan u Zadar, pa u Zemun u sastav transportnog puka. Jednog dana čitam u "Politici" da su u selu Ozrinići kraj Nikšića ispod kućare jednog psa pronađena dva sanduka zlata. Kada sam to pročitao, potsjeti me na sve ono vrijeme boravka na Kapinom Polju. Posebno se sjtim dana kada sam to zlato tovario. Uzmem i napišem jednu izjavu , pismo, otprilike sledeće sadržine: da sam se 1941.godine za vrijeme kapitulacije Jugoslavije našao u Nikšiću na aerodrumu Kapino Polje i da sam lično tovario to zlato. Glavni organizator

bio je potpukovnik Miodrag Lozić sa Jevremom Šaulićem iz Nikšića. Potpukovnik Miojodarg Lozić sada se nalazi u Komandi PVO u Zemunu. On najbolje zna gdje je to zlato odnijeto. To pismo predam oficiru KOS-a . Naglasim da je potpukovnik Lozić bio odletio za London , a sad doznajem da se nakon nekolike godine vratio u Jugoslaviju i da je u Komandi ratnog vazduhoplovstva FNRJ-a. A kako se uvukao u Titovo Jugoslovensko ratno vazduhoplostvo nije mi poznato. Poslije moje prijave, samo nekoliko dana poslije, Lozić je lišen čina i uhapšen. Poslije toga nestao je…UDBA je iste godine pronašla velike količine zakopanog zlata u manastiru Ostrog i pohapsila arhimandrita Leontija Mitrovića i oca moga školskog druga Petra Koprivicu. Ja sam dan danas siguran –nastavlja svoju priču Petra Obradović- da u nekom bunaru u Nikšiću koji je zaravnjen ima još tih sanduka sa zlatom. Kao dječak došao sam u Nikšić 1933.godine ,kada se gradio vodovod od Vidrovana do Nikšića. Nikišić se do tada snadbjevao vodom isključivo iz bunara kojih je bilo mnogo. Poznato pivo pravilo se od te vode iz bunara. Vjerujem da su potpukovnik Lozić i Jevrem Šaulić dosta toga zlata sakrili po nikšićkim bunarima koji su zaravnjeni… Braća Lozići su bili glavni oko transporta i manipulisanja sa zlatom Narodne Banke Jugoslavije Kraljevine Jugoslavije.. Treba znati da je onaj jugoslovenski dinar bio izuzetno jaka i priznata valuta. Dinar je bio jak, jer je imao zlatnu podlogu. Eto, svo to zlato nađe se jednog dana u Nikšiću i to u rukama braće Lozić. Pitomci koji smo ostali na kapinom Polju poslije bjekstva Kralja i Vlade počeli smo da ismijavamo i "prepravljamo" datu zakletvu , koja je glasila : "S vjerom u Boga za Kralja i Otadžbinu- tako mi Bog pomogao!!" Pošto je Kralj umakao, kažem ja naglas : "Kralj kidnu, pa u zakletvi više nema , ono za Kralja!" Ostalo samo "za Otadžbinu" , a evo i Otadžbina ode u p…m… Jugoslavija je kapitulirala u utorak 17. aprila 1941.godine. Svi avioni na Kapinom Polju i Paspolju su ostali, oba aerodruma kasnije su zaposjeli Italijani. Avioni im nijesu mnogo trebali, jer to su bili mali neborbeni školski avioni… To je bila, sa još mnogo interesantnih detalja priča , pitomca, očevidca Petra Obradovcića, koji je svoj vazduhoplovni radni vijek završio kao pukovnik avijacije SFRJ-a. I Petra potvrđuje da su devet aviona "Savoja" kružili iznad grada dok su formirli eskadrilu i odlijetali u pravcu iznad planine Vojnik.U tom pravcu su se udaljavali, pretvarajući se u niz crnih tačkica , koje bi za koji tren nestajale. Tako su te crne tačke u kojima je odmicao i Kralj nestajale u dubini nebeskog plavetnila.Sa nestajanjem tih crnih tačkica nestao je i utjecaj jugoslovenskog Kralja na sva kasnija zbivanja na prostorima njegove bivše Kraljkevine. Josip Broz je organizovao i prve "demokratske " izbore u Novoj Jugoslaviji 11 novembra 1946 .godine.Na tim izborima Kralju je "pružena zadnja šansa za povratak". Glasalo se kuglicama , koje su odzvanale kada bi se ubacile u glkasačku kutiju. Kraljeva kutija zvala se "ćorava". Ko bi ubacio u novu kutiju kuglicu, znalo se, dobijao je etiketu od koje se nije mogao osloboditi sve do Brozove smrti. Kasnije i njihovoj djecu u karakteristikama su upisivali "grijeh ćorave kutije". Druga kutija je obećavala "srećnu budućnopst", jer i budućnost bi bila čorava sa "ćoravom kutijom". A , nesrećni Kralj, kod oba oka ostao je ćorav do kraja života, jer ga je Čerčir nagovorio , da pozove sve one koji su se zakleli Njemu na vjernost da se stave pod barjak i komandom Hrvata, komuniste, Josipa Broza. Mnogi Kraljevi pitomci tada su doživjeli svoj drugi poraz… Slučajno, mnogo godina kasnije, putujući avionom za Pariz , mjesto do mene, imao je jedan krupan čovjek , izuzetno prijatnog ponašanja. Zavezani sigurnosnim pojasevima za sjedišta pred polijatanje nijesmo komunicirali. Čim je avion postigao određenu visinu, nepoznati putnik pozvao je stjuardesu i nešto je tiho na uho objašnjavao. Ona ga je pažljivo saslušala klimajući glavom. Otišla j do pilotske kabine. Ubrzo se vratila, i odvela putnika kod posade aviona . Nijesam mogao da čujem šta je razgovarao sa stjuardesom. U pilotskoj kabini se skoro čitav sat i više. U međuvremenu stjuadese servirali su ručak. Stjuardesi sam pokazao upražnjeno sjedište putnika koji se nalazi kod pilota i da može da ostavi ručak i za njega. Ona je kazala da je sve uredu. Nijesam razumio šta je to uredu? Kad se vratio na svoje mjesto, rekao sam , da ručak može da traži kod stjuardese, jer nije htjela da ga ostavi , iako sam insistirao. On mi je odgovorio da je ručao sa pilotima. Radoznao, interesovalo me je, ko je taj čovjek, koji je pilotima bio toliko interesantan? Zadržali su ga čak i na ručak u pilotskoj kabini? Kad sam se predstavio , želeći da znam ko je moj saputnik, odmah mi se predstavio: "Ja sam Svetozar Lolic, pilot- major bivšeg Jugoslovenskg Kraljevskg Vazduhoplovstva!" Predstavljajući se gospodinu saputniku, upitao me je odakle sam ? Kazao sam da sam iz Nikšića, da sam dugo živio u Švajcarskoj, a da sada živim i radim u Dubrovniku. Cavtat nijesam pominjao kao bliže odredište. Kad sam završio sa pretstavljanjem , on je nekoliko puta ponovio :

Nikšić, Nikšić,Nikšić…Hotel "Amerika"… čuvena ljepotica Nikšićanka Spasojeva Dara, kaže mi i pjesmu o njezinoj ljepoti, Kapino Polje, Paspolje, Vidrovan…Nezaboravne uspomene. Nabraja moj saputnik mnogo toga iz mog rodnog mjesta. Na kraju nabrajanja kaže : "Ja sam onaj koji 41. odletio sa Kraljem iz Nikšića!"Sa Kapina Polja?- kažem. Da, da… - potvrđuje saputnik. Objašnjavam mu: Kakva slučajnost, da u avionu , na putu za Pariz, upoznam pilota koji je sa aerodruma Kapino Polje u Nikšiću odletio sa Kraljem Petrom II. Kazujem, kako smo tog dana čekali Kralja na jednom mostu, na rijeci Zeti, kuda je trebao da prođe . Pitam ga, da li je i u jednoj od onih limuzina ili autobusu, koje su prohujale pored nas bio i on? Kaže da je prespavao u hotelu "Amerika", ali da je rano otišao do aerodruma, a odatle do mjesta gdje je Kralj prenoćio, da obavjesti generala Boru Mirkovića da je na aerodrumu sve spremno za polijetanje. Bio je u poslednjoj limuzini.A mnogi članovi Vlade i viši oficiri do aerodruma došli sa autobusima. Život zaista piše romane. Pričao sam mu , kako smo kao djeca trčali da vidimo Kralja, i kako smo vas otptartili mahanjem sa Brezovackog mosta.Vidjeli smo neke žene kako ispred obližnjih kuća za vama prosipaju vodu, što je znak po starom, crnogorskom običaju; da putnik srećno otputije i da se zdravo vrati. Izmjenjali smo i adrese u avionu. Ali , zakazali smo i sastanak u kafeu " Coupole" na Montmartre . Boravak u Parizu, Sveto mi je učinio nezaboravnim. Ovaj kurpulentni ,iako u poodmaklim godinama, fizički izuzetno dopadljiv , bio je divan i vrlo interesantan čovjek. Nevjerovatno, koliko je lijepih žena, počev od filmskih glumica u Parizu ovaj čovjek ponznvao. Večere sa Svetom na Ajfelovom tornju i po vrlo poznatim restoranima na Seni , u "Mulen Ružu", "Lidu", "Foli Beržeju" sa izuzetnim društvom, ostaće van zaborava. Ragovarali smo puno o Nikšiću. Pričao mi je kako se u aprilu mjesecu 41. godine našao u ovom gradu. Došao je u onoj koloni limuzina i nekoliko autobusa.U koloni koja je napravila poslednju maršuti sa Kraljem od Beograda do aerodruma na Kapinom Polju. Bio je i dvadesetsedmo martovac. Jedan od onih koji su se pripremali za vojni puč. Puč je bio čisto engleska organizacija. Pripremila ga je engleska obavještajna služba , a izvela grupa beogradskih vazduhoplovnih oficira, na čelu sa generalom vazduhoplovstva Borom Mirkovićem i braćom Knežević- Živanom i Radom. U razgovoru dopunio mi je i neka saznanja o 27. martu, kako je sve do njega došlo, i kako je pripreman. Kad sam mu kazao da se komunisti hvale , kako je to njihovo djelo, nasmijao se i kazao, da komunisti o svemu tome pojma nijesu imali, jer je sve pripremano, munjevito brzo i u najvećoj tajnosti. Boraveći dugo godina u Londonu , uvjerio se je da su nas na sve to nasukali Englezi. Jednom prilikom u Gradskoj kafani, na Stradunu, kada smo bili u društvu sa Kočom Popovićem, koji se od ranije poznavao sa Svetom, kazao sam Koči u Svetovom prisustvu: "Kočo gospodin Lolić, kao jedan od aktivnih učesnika Dvadeset- sedmomartovskog vojnog puča 41. tvrdi , da vi komunisti , nijeste imali pojma o tome. Sve su –kaže- organizovali Englezi, a izvela ga je grupa beogradskih vazduhoplovaca, viših oficira!". Koča je kratko odgovorio: "U pravu je gospodin Lolić!". Razgovarajući sa Svetom Lolićem u Parizu o Dvadeset sedmom martu 41.godine, i kako sam taj datum doživio u Nikšiću. Kažem, te nedjelje bio sam razredni redar u školi, i kako sam toga dana izgovarao "Oče naš", a polagajući maturski ispit iz istorije, odgovarao sam na pitanje, koje sam izvukao o " 27. martu 41." Odgovarajući, govorio sam o " organizatorima puča ", genijanom Titu i slavnoj KPJ! Sveto je tu moju priču zapamtio i kroz smijeh ispričao društvu kako sam polagao maturu i Nikšiću i odgovarao na pitanje o Dvadeset sedmomartovskom puču, koji je "organizovala slavna" Partija i drug Tito. Branko Ćopić je to prokomentarisao svojim humorističkim stilom: "Kočo, čuješ li ti kako "narodni neprijatelji" žele da nam oduzmu taj datum ? Zar nije istina, da smo mi komunisti organizovali taj 27. mart, na čelu sa drugom Titom i tobom , ali tek poslije 1945.!? Koliko smo značajnih pobjeda osvojili poslije tog datuma i poslije 1945.! Ali , na papiru!". Hvalim se Branku ; da sam još kao gimnazijalac, čitao njegov roman "Mala moja iz Bosanske Krupe"i "Nikoletinu Bursaća". Sudbina je htjela , da sam poslije Brankove smrti u Beogradu, upoznao i " Malu iz Bosanske Krupe" kao pacijenta.Nažalost , bila je u podmaklim godinama. Razgovor o 27.martu 41., završili smo pravom istinom o tom istorijskom datumu.

Sa Svetom sam nastavio druženje mnogo godina kasnije . Bio je zanimljiv, pa nije čudo što su ga piloti JAT-a zadržali u kabini čitavo vrije,me leta i ručali sa njim. Pričao mi je o avionima , sa kojima je on letio. Neuporedivo sa današnjim,ogroman tehnički napredak. Druženje iz Pariza i ugođaje koje mi je priredio , uzvraćao sam u Cavtatu i Dubrovniku .Odlazili bi na karnevalske fešte , uprkos što je na svojim leđima nosio poprilično breme godina i buran život sa mnogo patnji. Bio je vitalan, nije se predavao . Bio je pun optimizma i tako je živio do kraja. Koća Popović, Branko Ćopić i Peko Dapčevića , rado bi ga slušali . Najčešće u Gradskoj kafani , na Stradunu . Te priče spadaju u najinteresantnije i najljepše koje sam slušao. Najljepše mi je sa Svetom bilo u mojoj kući u Cavtatu. Našim pričama pridružila bi se i moja majka. Sveto je bio drag čovjek. Pričao mi je o Nikšiću u aprilu l941. godine. Pripovjedao mi je kako se obreo u Nišiću , gdje je bila i kompletna Jugoslovenska Vlada i Kralj. U lijepom sjećanju ostao mu je u centru grada, jedan od najljepših hotela u tadašnjoj Zetskoj banovini, hotel “Amerika” , čiji je vlasnik bio Spasoje Vujović . U tom hotelu prenoćila je djelom elita koja je sa nikšićkog aerodruma napustili Jugoslaviju , prisatigla u pratnji Kralja i članovi ondašnje Vlade. Sa Vladom i Kraljem u Nikšić su stigli i sanduci sa zlatom i parama. Pričao mi je , kako je poginuo Nikšićanin Marko Daković, senator, jedan od vodećih političara i značajnijih ličnosti čuvene Podgoričke skupštine 1918.godie posebno je interesantna.O pogibiji ovog ugledog čovjeka ispredale su se mnoge priče. Svetova priča se u potpunosti poklapa sa pričom bivšeg pitomca vazduhoplovca Petra Obradovića. O Marku Dakoviću vladalo je opšte mišljenje, kao čovjeku bez i jedne mane. Dočarao mi je u potpunisti istinitu sliku o Nikšiću tih dana. Posebno , do detalja , kazivao je šta se sve dešavalo na samom aerodrumu pred polijetanje aviona .Tu je bio i Marko Daković.Dva gorosrasa, razgovarala su pred sam ulazak Dakovića u avion. Bila je velika gužva na aerodrumu oko samih aviona. Trebalo je utovariti i sanduke sa zlatom. Bilo je i onih koji su htjeli da lete , a za koje nije bilo mjesta. Dva brata Lozića , piloti, zaduženi za transportovanje zlata, bili su pretovarili avion sanducima sa zlatom, naročito u zadnjem djelu, repu aviona. Sveto je upozoravao da to može ugroziti bezbjednost letenja . Na upozorenje vazduhoplovnog majora Svetozara Lolića, braća Lozići nijesu se mnogo obazirali. Najvažnije je bilo utovariti što više sanduka sa zlatom. A novac Banke Kraljevine Jugoslkavije, u ogromnim količinama, u papirnatim novčanicama, ponešen je i smješten u pećini brda Trebjese, sa namjerom da se tu uništi. Sa novcem postavljene su i i mine. Kad je novac zapaljen, izvođači su očekivali , da će po sagorjevanju , mine eksplozijom obrušiti veliki dio pećiskih stijena , kako bi se garež novca, koji je još bio jedina važeća valutau u kapituliranoj Kraljevini našao pod gromadama obrušenih stijena. Međutim mine su prije eksplodirale, nego je novac sagorije i ugasile vatru , tako da je veća količina novca, ostala ne oštećena i dopala u ruke naroda, koji je hitao da što više novca ugrabi. Čitave porodice nosile su novčanice u džakovima. Nakon odnošenja novca iz trebješke pećine, većina prekonoći stvorenih bogataša, nazvani "pećinašima" nije znala šta da radi sa tolikim parama. Mnogi su sa tim novcem pohitali ka Dubrovniku, Mostaru , Sarajevu… kupujući sve što se kupiti dalo. Najviše novca ugrabili su seljaci najbližeg sela trebješkoj pećini, Ozrinići. Najviše se trgovalo u obližnjem Dubrovniku , jer se i najlakše dolazlo uskotračnom željeznicom Nikšić – Dubrovnik. U selo, gdje nikad do gusala nije bio ni jedan drugi instrument , gdje nikad niko note nije znao, našlo se nekoliko skupocjenih klavira marke "Stenveja". Sjećam se, da je jedan seljak , po imenu Šoro , hvaleći se komšijama , kako njegov klavir kupljen u Dubrovniku, sam svira u ranu zoru svakog jutra .Pripitaše ga da li priča o satu budilniku ili klaviru Proglasiše ga za najvećeg lažova u selu. Komšije znajući šereta Šora , kazaše :"Šorova posla! Klavir, da sam svira…". Ali, Šoro nije lagao. Klavir su ostavili u štalu, zajedno sa kokoškama. Za koncertni klavir u skučenim seoskim sobicama nije bilo mjesta . Seljaci otkriše "tajnu" Šorovog klavira , i njegove svirke svako jutro u ranu zoru. Šorov klavur nije imao zaštitni poklopac za klavijaturu , vjerovatno je izgubljen u transportu ili je i bez njega kupljen. Po dirkama klavira pred svitanje , kad bi kokoti zakukurikali i najavljivali zoru, kokoške bi skakutale po klavijaturi i otpočinjale ovaj "jutarnji koncert". Na račun tih "pećinskim parama" ispredane su raune šale i priče. O tome je snimljen i igrani film "Zle pare". Seljaci tog sela, koji su najprije i saznali da je novac ostavljen u pećini, dobro su to "platili" kasnije. Zbog tih "zlih para" selo Ozrinići , stradalo je nekoliko puta. Palili su ga, kako je ko stizao : četnici, partizani, tražeći ostavljeno bogastvo , a taj nova Italijani jedno vrijeme priznali kao još validni novac, ovjeravajući

novčanice specijalnim štambiljima , suvim i vlažnim. Novčanica nije smjela imati tragove paljenja. Nagorele novčanice nijesu važile. A što se tiče jednog djela zlata to je posebna priča. Svo zlato nije utovareno u avione , tako da je jedan dio skrivan u Ostroškom manastiru . U manastiru Ostrog, sklonio se i spski Patrijarh Gavrilo Dožić. Njemački Gestapo tu ga je pronašao, i čitav dan na kiši, polu gola držali , odakle je odveden u zloglasni Dahau. Nešto zlata zaplenili su Njemci, a veću količinu zakopali su arhimandrid Leontije Mitrović i Petar Koprivica. Tako je novac Narodne Banke Kraljevine Jugoslavije okončao u Nikšiću; papirnati u trebješkoj pećini , a zlato , manji dio u manastiru Ostrog, a jedan dio odletio je sa Kraljem za London. Jedina žrtva tog zlatnog transporta bio je nesrećni senator Marko Daković. Zbog preopterećenosti avion "Savoja" nije mogao sletjeti bezbedno. Zadnji dio samo što se nije prebio, a jedan sanduk pogodio je marka u glavu. Desilo se ono našta je Sveto upozoravao. Ironija života, kao da se proigrala sa Markom Dakovićem. Čovjek, za koga se govorilo , da zbog svog poštenja za života , nikad nije bio pohlepan za novcem i bogastvom ,a sudbina mu je odredila, da pogine zbog tuđeg zlata. Ovo je jedina istina koju mi je ispričao, čovjek koji je pred polijatenje sa nikšićkog aerodruma Kapino Počlje poslednji koji je razgovarao sa Markom Dakovićem . Bio je i očevidac Markove pogibije.

KRALJ OTIŠAO DOŠLO PROLJEĆE I OKUPACIJA Za nas u Nikšiću ,odakle su Kralj i Vlada pobjegli , rat kao da još nije ni počeo.Otišao Kralj, dođoše Italijani. Vele okupacija. Ma kakva okupacija, sve što se dešava ne liči na nju. Barem u Nikšiću.Vojska je kapitulirala, a na Palama iznad Sarajeva, general Kalafatović potpisao je bezuslovnu kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije. Za jugoslovensku i srpsku istoriju izgleda Pale su ukleto mjesto. Odatle se mjenjao tok istorijske bujice i srpskog sveopšteg potopa , dva puta. Kad je kapitulirala Jugoslovenska Kraljevska Vojska , sjećam se kako se narod razlećeo, pustošeći vojne magacine, noseći sve do čega se dokopati moglo: od vojničkih ćebadi do konzervi, u kojima je bio poznati vojnički gulaš i vojnički pasulj. Pljačkalo se na sve strane. U toj pljački vojnih magacina učestvovali smo i mi djeca. Navalismo na ono što niko drugi nije htio; na gas maske i šlemove. Kasnije i našu igru prilagođavali smo osvojenim rekvizitima iz vojnih magazina. Igrali smo se vojske, ali ne i rata, jer još u Nikšiću nijesmo osjetili kako on izgleda. Marširali bi sa šlemovima na glavi, sa gas maskana okačenim o rame, i pjevali : "Marširala, marširala Kralja Petra garda…". Iako je tu sad neka druga vojska, italijanska, sa drugojačijim šlemovima, ne osjećamo da smo okupirani . Bogami, jednom se iskupila čitava naša mala četa. Odabrali smo i komandira. Mjenjali smo ga svakog dana, da mu ne oslača komandovanje. Nabijali smo šlemove na glave, marširali, marširali i pjevali . Stalno onu istu pjesmu:"Marširala, maršrala kralja Petra, garda , korak ide za korakom , a ja junak za barjakom!" Barjak nijesmo imali. Jednog dana, prolazeći pored nas nekoliko italijanskih vojnika i jedan njihov oficir, i u prolazu, posmatrali su kako se igramo. Osmjehujući se, zastadoše da vide malu "vojsku" , a jedan od njih uzviknu :"Bravo!" Osokoljeni, počesmo da se pravimo važni i našu dernjavu pojačasmo: "Marširala , marširala… " Italijani su emotivci ostavljajući svoju djecu, očitito te emocije su uh zaustavile da nas posmatraju. Poslije nekoliko dana nabavismo i zastavu, ali italijnsku. Sve smo "složili"; šlemove Jugoslovenske propale vojske i zastavu okupatorske. Kažu , dječiji i pseći predosjećaj ne treba potcjenjivati. I ova naša igra , sa jugoslovenskim šlemovima i italijanskom zastavom , kao da je predviđala , da će, kad tad, doći do pomirenja i integracije neprijatelja. Nastavismo ponovo onu: "… Marširal, marširala kralja Petra garda…", ali počesmo i da je kombinujemo sa "Giovinecom". Brzo smo je naučili, jer se u tom uzraste najbrže uči i pamti. A, zašto i ne bi , kad su nam rekli da su nam Ttalijani "rođaci-tetkići" – vojnici crnogorske dive kraljice Jelene. Odrasli pričaju da ih je ona poslala u svoju rodnu Crnu Goru, kako bi sačuvala i njih i nas. Za razliku od Musolinijevih fanatika, "crnokošuljaša" kraljičini vojnici bili su neka sasvim druga, blaža, pitomija vojska. Kao djeca, sve smo to posmatrali našim očima i rezonima, jer drugojačije nijesmo mogli razmišljati. Kakva li je to okupacija kad svako jutro kad se iznad Trebjese pojavi sunce i naveče pred zalazak , trčimo ulicama Nikšića za italijanskom vojnom muzikom. Trčeći za muzukom brojali bi i muzikante. Nekad i preko šezdeset i više. Za neke posebne prilike pojačala bi se i broj muzikanata. Ispred muzike je išao jedan , koji je bacao nekavu toljagu u vis, koja bi se prevrtala, a on bi je u hodu hvatao u svim varijantama. Mi smo mislili da je madžioničar.U stvari to je bio kapelnik- dirigent orkestra. Vojnu muziku, jugoslovenske vojske,

za razliku od ove italijanske, koju pratimo svaki dan dva puta, vidjeli smo samo, kad se ložio Badnjak, na sred trga-pijace , gdje bi pop Ćuković čitao molitvu i polivao badnjak crnim vinom, a jedna od starijih Nikšićanki sa crnogorskim velom preko glave, posipala bi Badnjak žitom i pšenicom. A, drugi put vojnu muziku čuli bi za Đurđev-dan , na đrđevdanskom uranku, kod izvora pod Trebjesom. Na uranak, uranili bi i građani i vojska. Pekla bi se jagnjak, tu bi se okupio čitav grad. Ali orkestar jugoslovenske vojske bio je pet puta manji od onog italijanskog. A na čelo muzike, nije bilo onoga koji baca toljagu u vis i hvata je. Znači, vojna muzika u Nikšiću dok ne dođoše Italijani , dva puta godišnje. A, kad dođoše italijanski "cuggini-tetkići" ulicama grada, dva puta dnevno koračao je veliki orkestar. Kako da shvatimo da je došla okupacija kad se Nikšić prolama od italijanske muzike. Pred svakodnevne nastupe italijanske muzike , kaminom -prskalicom, polivali su ulice, da se ne bi dizala prašina. Nikšićani na glas, počeše da govore; …a što ranije ne dođoše...! Na Karađorđevom trgu, vojnici italijanske kraljice Jelene Savojske podigoše ogroman jarbol. Postaviše ga na velikoj kocki od klesanog kamena, dugoj i širkoj 4-5 metara . Kameno postolje je imalo i šest stepenika, gdje smo kad bi otpatili muziku , vraćali se i sjeđeli. To mjesto na sred trga , gdje bi se često sastajali , nazivali bi "kod bandijere". Takva muzika i toliko veliki bleh- orkestar nikad više nije koračao ulicama Nikšića. Ni kad ga je posjećivao Josip Broz. Sve je to djelovalo, na nas, koji smo zapamtili Italijene, nekako raštimovano.Italijanska muzuka polazila je tačno u osam sati ujutro, kad se podizala zastava, i predvče - oko sedam, kad se spuštala. Nikšićani koji su se zatekli na trgu, ili u bilo kojoj ulici, dokle dopiru zvuci italijanske muzike i himne “Giovinezze”, morali su da stanu i u stavu mirno da pozdravljaju dizanje i spuštanje zastave.Na sred nikšićke “pijace”,kako smo zvali današnji glavni trg, postaviše i bioskopsko platno. Tada čudo neviđeno. Bioskop, a napolje!? U veliko kritukujemo "naše", kako nikad nijesu umjeli da postave bioskop napolje i to nasred trga. Ulaz besplatan. Postali smo kritičari , svega što je domaće, pa bi govorili : kad bi ovako nešto mogli da naprave "naši šogalji". Kad padne mrak, građani zajedno sa italijanskim vojnicima i oficirima gledali su i ratne i ljubavne filmove. Lijepe Nikšićanke, a mnoge su iz boljih kuća , dolazile koliko zbog filma toliko da se kibicuju sa okupatorskim oficirima i vojnicima. Ulicama Nikšića šetali su krabinjeri. Elegantni sa karabinjerskom kapom i bijelim rukavicama. Isti onakvi, kakvi danas šetaju ispred palate "Kiđi" u Rimu.Uniformu i onu šiljatu kapu nijesu mjenjali od tada.Kako su izgledali tgada u Nikšiću , takvi danas izgledaju u Rimu. Pozorište i opera za italijanske vojnike i za građane.Glumce su dovodili iz Italije. Sala u Nikšiću, u kojoj su se održavale i bioskopske i pozorišne pretstave sa ložama na spratu i balkonom uvijek je bila prepuna.Kako istovremeno prestave nijesu mogle vidjeti svi rodovi italijanske vojske , ponavlajne su se po nekoliko puta. Ni jednu nijesmo propuštali. Poslije poslednje, sve melodije nepogrešivo bi ponavljali. Italijanske melodije najbolje su hvatli naši drugovi Ćipo, Pupo i moj brat Đoka. Bez greške bi ih ponavljali, pjevanjem i svirkom sa malom usnom harmonikom. Nikšićka dvorana bila je nešto posebno. Sva u duborezu ,u raznim bojama. Tu u toj dvorani odvijao se kulturni život Nikšića.Podigli su je zanatlije Nikšića, dobrovoljnim prilozima. Pored bine, bilo je ispisano na crnoj mermernoj tabli o graditeljima i dobrotvorima Prije rata u toj dvorani na Savindan ,održavao se i Svetosavski bal.Nikšićani pričaju da su balu mogli prisustvovati građani samo u svečanim odjelima i građanke u balskim haljinama. Italijani prvi put, u Nikšić, dovedoše i operu ! Ulaz je bio slobodan i za nas djecu. Prvo bi puštali njihove vojnike, a onda i nas. Jednu prestavu niko od nas nije propustio. Talijanska komanda sve je činila kako bi zabavili svoju vojsku. Ne samo, kako bi rekli, kulturno umjetničkim programima , obezbjedili su za svoje vojnike, i "ono drugo", za vojnike kraljice Jelene Savojske , mnogo ljepše i zabavnije. Otvoriše i dva kupleraja: jedan na Mrkošnici, a drugi u kuću Žutkića. Sve same ljepotice. Odakle su đavo bi ga znao? Ali, su sve govorile našim, srpskim jezikom , jer pored italijanskog, neki drugi jezik nije postajao.O crnogorskom, ili kako bi okupatori kazali montenegrinskim, nije bilo ni govora. Taj jezik je novijeg datuma, tačno nakon 62. godine od kad su Italijani napustili Nikšić i poveli sve lijepe Nikšićanke . Predveče kad bi se muzika vratila u kasarnu, trčali smo prema kupleraju kod kuće Žutkića, gdje bi se formirao red od italijanskih vojnika. Sjećam se, jednom prilikom, sa suprotne strane od ulaza, jedan italijanski voijnik kroz prozor spustio je pušku prema dolje, držeći je za kajiš, a odozdo uhvatio bi se drugi vojnik, kojeg je ovaj vukao, da uskoči preko reda kroz prozor. Sprijateljili smo se i mi sa italijanskim putanama- kurvama. Znali smo kad je "radna pauza" , pa bi se tuda muvali i dozivali ih. One bi izlazile na

prozor i bacale bi nam čokolade i bombone . Kad bi sve to pokupili , neko bi iz društva savio kažiprst i palac u krug, pokazujući duvajući u taj obruč sastavljen od kažiprsta i palca… One su znale da tražimo prezervative. One bi nam, po koji bacile, a mi bi u njih samo duvali i pravili balone i zamišljhali kako ih italijanski vojnici koriste. Poslije te naše igre, umorni, išli smo na spavanje rano. Novi dan donosio bi i novu igru. Još više zavoljesmo omiljenu italijansku kraljicu Jelenu Savojsku, kćerku crnogorskog kralja Nikole I, što nam posla muziku i one lijepe italijanske momke, namirisane parfemima i sa briljantinima ulijepljenim kosama .U takve momke zaljubljiše se lijepe Nikšićanke. Počesmo i mi da imitiramo Italijane, da lijepimo kosu. Činjelo nam se , da je Kraljica slala među svoje Crnogorce najzgodnije i najbolje italijanske momke. Počesmo da imitiramo Italijene, lijepljeći kosu. Ali ne brilantinima, nego šećerom razmućenim u vodu. Postasmo sa "cugginima-tetkićima" Italijanima i "svojta"… A, o nekakvoj okupaciji još nema ni govora. Nikada ljepši fudbal Nikšićani nijesu gledali kao tada. Danas među živima Niksicanina, samo je bivši crnogorski reprezentativac,Toni Kotri , koji je na Cetinju, ispod Orlova Krša, igrao sa reprezentaciojom Italije. Utakmicu je posmatrao i guverner za Crnu Goru, general Pirzzio Birolli . Dok Evropom bijesni rat, u Nikšiću još ništa od toga. Hitler nije još udario na Rusiju. To potraja kratko-sve dok ih Crnogorci ne sačekaše i pobiše na Pandurici i Virpazaru . Do tada Italijani ne taknuše nikoga.Odjedno, ti mirni Italijani i za nas djecu promjenise se. Nijesu to više oni koji sviraju ulicama grada .Od “tetkica” postadoše nam neprijatelji. Na Moštanici, u blizini Kapina Polja posrijeljaše mnoge Nikšićane, a medju njima i tri brata Cicovića. Dodje zlo i do Nikšića. Poče odmazda, za svaki napad , ranjavanje i ubijanje njihovih vojnika. Kao djeca , poslije one muzike i bioskpa na sred pijace(trga) ne shvatamo šta se sve dešava. Kasnije kad je taj ratni tutanj prošao, a mi poodrasli , počesmo i da shvatamo podosta od svega toga. Kažemo, što nam je sve to trebalo? I ono prokleto jutro, kada sam bio redar u školi i izgovarao "Oče naš" , kao đak osnovne škole u Nikšiću. Za mene je cio svijet bio tada, tu, u tom Nikšiću. Činilo mi se da se tu sve dešava .Da se sve spetljava i otpetljava u Nikšiću.Da tu sunce izlazi i zalazi. Kamo sreće, pričalo se, da smo Italijane pustili da do kraja sviraju nikšićkim, podgoričkim , cetinjskim, i mnogim crnogorskim gradovima. Rat i svjetska zbivanja išla bi svojim tokom. Sve bi se to završilo, kako se i završilo, i bez našeg učešća i “pomnoći”.Bez ikakve potrebe pri kraju 1941. godine udariše na Italijane i u Pljevljima. Italijani su izmasakrirali napadače. Nepotrebnije bitke , a više pogibije crnogorska istorija nije zapamtila od "čuvene Plevaljske bitke 41." Blaže okupacije, a zešćeg otpora nije istorija poznavala, zapiso bi u svojim sjećanjima Nikšićanin, general i narodni heroj Milija Stanišić.Takvim viđenjem, samo potvrđuje ono čega se i ja sjećam. Šta bi se desilo da ne udarismo na Italijane, vojnike naše crnogorske dive Reggine Elene!? Svjetski događaji išli bi svojim tokom. A kod nas, ne bi bilo ni popaljenih sela i pogibija.Kad ulećesmo u veliko zlo i obračun sa "cugginima", promjeni se sve. Odjednom , i mi djeca promjenismo zabavu. Glavna “zabava” bila nam je da zuzmemo što bolje mjesto pozadi Manastira, ili negdje pod Trebjesom da gledamo, surovi obračun , strijeljanja.Talijani bi zbog odmazde strijeljali taoce. Ali toj krvavoj igri pridružiše se i Crnogorci. Međusobni obračun, podjeljeni ideologijom , bio je žešći . Poče opšta ćeranija, što od Italijana, a onu glavnu ćeraniju, otpočeše Crnogorci međusobno. Od nekuda nađe se u Nikšić neki Lujo, Jevrejin . Komunisti, nakon rata pišu : došao iz Zagreba, po nalogu Partije. Igrali smo se sa Lujom . Prao je suđe u hotelu “Niksic”, Filipa i Mile Makrid .U tim hotelu bili su smješteni viši italijanski oficiri. Lujo nam je izgledao pomalo kao zamlatinast, blesav . Izgleda, da je to namjerno izigravao? Okupljao bi nas, i pokazivao neke madžioničarske trikove.Tu bi se u prolazu zadesio i poneki italijanki oficir i sa simpatiujama posmatrao kako nas Lujo zabavlja. Izgleda da su ga i Italijani , zbog takvog ponašanja, prihvatili kao bezopasnog .Ništa nijesmo znali o njemu? Kasnije , poslije rata, u dnevniku Vladimira Dedijera saznali smo; da je bio baletan iz Zagreba . Djelovao je nježno, mršav , izblijedelog lica , toliko slabačak , da ni mravu ne bi mogao nauditi.Takav Lujo najmanje je ličio na opasnog čovjeka . Slobodno se kretao među najvišim italijanskim oficirima. Prije bi se posumnjalo da je italijanski špijun, nego bilo šta drugo. Jednog dana , za vrijeme ručka Lujo baci bombu za trpezom, među italijanske oficire. Pričalo se , dok je nosio supu da ih posluži . Vladimir Dedijer zapisuje i objašnjava da je to uradio po zadatku Partije. Tada sam kao dijete shvatio; -jebe se Partiji za narod! Svaka partija gleda samo svoj interes.Gledao sam kako ga italijanski vojnici mrtva iznose u ćebe, jer su ga ubili na mjestu. Nikada se nije saznalo gdje je Lujo odnešen i zakopan. Bio je to Luj Davičo. Njegovo ime danas nosi jedna od najpoznatijih muzičkih škola u Beogradu.

Za odmazdu, Italijani su htjeli da strijeljaju čitavu ulicu Cara Dušana u kojoj se nalazio hotel "Nikšić" gdje je Luj Davičo izvršio divrziju sa bombom. Spasio nas je tadašnji predsjednik opštine, Jevrem Šaulić. Dan nakon te Lujove ludorije , jer se pričalo da nije sa tom bačenom bombom mnogo naudio Italijanima, Italijani pod Trebjesom postrijeljaše mnoge taoce , Nikšićane. Došao Lujo iz Zagreba među Nikšićane da ubija Italijane… Što će Lujo među Nikšićane? Kažu po zadatku Partije. Partija je na sve bila spremna da "organizuje" od onog puča 27 marta 41.godine do Lujove diverzije i upiše u svoje zasluge. Ostalo je nerazjašnjeno od kuda on u Nikšić i zašto je bacao bombu? Da li je Lujo zaista bio blesav ili je Partija izvršavala svoj zadatak preko baletana iz Zagreba . Nišićani nikada nijesu razjasnili, ali su ovaj Lujov "trik" sa supom i bombom žestoko platili. Luja ubiše, prestade njegova igra, a naša dječija zabava se nastavi. Strijeljana učestaše.Od kada strijeljase tri brata Cicovica u Talijanima vidjesmo prave i mrske okupatore. Od tada tek počesmo da ih mrzimo i da ih se plašimo. Pogotovo kada pristigoše "camiccie nere"-crnokošuljaši. Strijeljanja , pogibija i obračuna sve više. Ali i dalje se sve više obračunavaju Crnogorci među sobom .Kako je vrijeme odmicalo diobe među Crnogorcima bivale su sve veće, a obračuni sve žešći . Guverneru Pirzziu Birolliu iz Rima poručuju da angažuje što više špijuna , kako bi zaustavili napade na italijansku vojsku. A Guverner, odgovara Rimu, kako ima velikih teškoća da špijune angažuje u Skadru i Tirani, a u Crnoj Gori , sami se javljaju. Špijuna na sve strane. Za vrijeme Italijan pojavila se i "nova vrsta" Nikšićana , takozvani "trakaša". Imali su "traku", italijansku trobojnicu, oko lijeve ruke. Kad bi se čula sirena, znalo se da je "coprifoco"- policijski sat. Jedino su "trakaši" mogli slobodno da se kreću u vremenu policijskog časa. Trakaši su bili pristalice separatista Sekule Drljevića ."Coprifoco"-policijski čas koji je trajao od osam sati naveče do osam sati narednog jutra.Naredba italijanske Komande bila je : kad se čuje pucanj jednog topa u toku dana , to je znak , da se niko ne smije kretati, a ulice moraju biti pazne. Kad bi čuli pucan topa, Nikšićani bi što brže bježali u svoja dvorišta, pretrčavali ulice i sklanjali se u svoje kuće . Vrlo ugledni crnogorski ban Mujo Sočica , nakon pucnja topa, pretčavao je ulicu Novaka Ramova , iz portuna apoteke Katuriča, kako bi se sklonio u dvorište u kuću Ćetka Čanovića. Pucanj topa, iskoristio je "trakaš", zelenaš-separatista, Stevo Poček i ubio crnogorskog Bana koji je bio projugoslovenske orijentacije. Posmatrao sam sa prozora iznad, kako crnogorski ban Mujo Sočica leži mrtav na trotuaru , a Poček, mirno sa trakom oko ruke šeta trgom, kao da je ubio kučka . Separatisti su 12 jula 41.godine formirali samostalnu -separatnu Crnnogorsku državu pod okriljem Musolinija i italijanskog kralja Witoria Emanuela III .Proglašenju prisustvovao je i italijanski kralj .Novo formirana država trajala je samo jedan dan. Sjutra dan ustadoše Crnogorci i napdoše Italijane. Sekule i njegovi prebjegoše kod Ante Pavelića. Ko zna, da ne bi tog proglašenja , možda ne bi prestala ni ona muzika ulicama Nikšića. Pitanje je, da li bi se Crnogorci dizali na bunu , jer Italijani do tada ni zulum nijesu činili. Poslije toga italijanska okupacija se prestavila svom žestinom. U septemru l943 . godine kapitulirala je Italija. Nikšićani ponovo nagrnuše na italijanske vojne magacine. Bili su prepuni . Ponovo se pljačkalo se sve što je i njima osatlo; od čokolade, italijanskog sira "parmiggiana" u velikim kolutovima kao automobilske gume, brašna, makarona, špageta, šećera do ćebadi , vojničke odjeće… I za nas djecu bilo je ponešto za pljačku ostalo, više od one prve. Ponovo, što drugi nijesu htjeli da nose, uzimali smo mi… Bilo je i čokalde, poštanskih karata napravljene za italijanske vojnike da se javljaju porodicama. Osalo je dosta hrane za italijanske mazge i konje, rogači. Rogači sa prava poslastica za nas. Ali i ovog puta ostali su i šlemovi. Pokupili smo ih, koliko smo mogli nositi, neko dva, neko četiri... Sačuvali smo još one od jugoslovenske vojske. Počesmo ponovo da ih koristimo. Koristili smo ih maksimalno i to svakodnevno. Ambijent okruženja prenosio se i na našu psihu ,formirajući i takvu igru.Podjelili bi se, jedni bi nosili italijnske šlemove i traku oko ruke, a drugi jugoslovenske. Imali smo i pođekoju italijansku torbu u kojoj su italijani nosili čuturicu za vodu. Gas maske bi izvukli iz torbi .Nakupili bi kamenja, napunili te torbe i đžepove, što više, to bolje. Otpočinjala bi prava borba, gađajući se kamenjem. Toliko smo se odmah zakrvili da se nijesmo šteđeli .Šlem nije mogao sve da štiti, pa je često bilo glava oblivene krvlju. A, bogami bilo je bolova po čitavom tijelu. Samo smo kopirali šta rade odrasli. Jednom smo jednog zarobili i dobro premlatili toljagama. Neko reče ovo je Stevo Poček. A, mi udri koliko god možemo da osvetimo crnogorskog Bana koga je ubio. Kasnije kad , smo odrasli "Stevo" nikad to nije zaboravio i mi bi ta događanja sa smijehom preprepričavali i sjećanja obnavljali. Nesrećni "Stevo" bi kazao : "Još "osjećam bolove" , od tada! Jebaste mi majku majkčinu,

zbog Bana!" Nastrada Čedo , kao "Stevo" ni kriv ni dužan. To stradanje bilo je u našoj igri.A, koliko li je tek nevinih stradanja u međusobnom obračunu Crnogoraca bilo u njihovoj zbilji? I nikako da stane… Kako Italijani odoše, dođoše Njemci. Ne odoše ni svi Italijani. Ostadoše oni sa crnim košuljama i priključiše se Njemcima. Nema više one muzike i svega onog što su nam "tetkići" donijeli na početku. Na "bandijeri", na trgu ne vijori se ničija zastava. Njemci se nešto ne motaju po gradu kao Italijani. Kao da su tu u prolazu. Glavnina njemačkih snaga je na obali, jer se računalo na savezničko iskrcavanje. Zato se i nijesu mnogo motali po crnogorskim gradovima u unutrašnjosti. Ali, zato ostadoše naši da se tuda motaju .Dovoljno da se zlo nastavi. Nikšićani kao i ostali Crnogorci podjeliše se, kao nikad do tada. To im je izgleda u krvi. Srbe izgleda nije teško podjeliti . Ideologija ih je brzo podjelila.Podjelila ih je do međusobnog klanja. Neki zabradatiše. Pustiše brade, veće od najveće , koju je nekad nosio sveštenik Ćuković. Sve ostale popove koje sam zapamtio, nijesu imali toliko dugu bradu kao što je imao pop Ćuković.Ostali imali su kraće brade. Jedni Nikšićani zabradatiše, a drugi se odmetnuše u šumu.Uglavnom bili su to komunisti. Nasta krvav obračun. Svaki dan i veče lelek. Dovoze ponekog sa bradom koga su ubili komunisti iz šume. Dovoze i one bez brade. Jednom prilikom oko pola noći čujem vrisak , lelek… Jezivo, u gluvo doba noći…Dovezli su mladića Brnaka Bibedžića, izbjeglicu iz Hercegovine i učitelja Jovanovića.Plavušana Branka dobro se sjećam.Sa Bratom Đorđom stanovali su blizu nas, na samom trgu.Njihovu majku smo zapamtili kao divnu ženu sa hercegovačkom nošnjom i hercegovačkom kapom na glavi.Uvijek čistom bijelom maramom koja je ukrašavala hercegovačku nošnju. Biberdžići, izbjegli su ispred ustaškog noža. A, mladog Branka dočeka bratski metak na Javorku. Pričalo se tada, da su im i oči iskopali. Crnogorci počeše jedan drugome oči da kopaju. Jedan od tužnijih trenutaka koji se dešavao pred mojim očima bio je kada su partizani došli u Nikšić. Bilo oglašeno javno strijeljanje pozadi Manastira četiri četnika : Đorđa Biberdžića, starijeg brata poginulog Branka, Nova Radovića i dva brata Perovića iz Banjana. Raka je već bila iskopana. Okupio se narod da posmatra bratski obračun. Grupa omladinaca i omladinki blizu iskopane rake pjeva : "Nema više mermelade da četnici mažu brade…Sve špijune i lopove stavićemo u okove… !" Zatvor, iz kojeg su dovodili na strijeljanje bio je smješten blizu glavnog trga na početku ulice Nvice Cerovića u jednoj zgradi gdje je današnja tržnica, jer oba zatvora, i onaj pod Bedemom, i onaj u kući Žutkića, bili su porušeni savezničkim bombama. Dovodili su ih odvojeno, valjda zbog sigurnosti da ne pobjegnu.Prvo su ka iskopanoj raki priveli svezana jedan sa drugim, dva brata Perovića. Sprovodili su ih iz ulice Novice Cerovića jednom uskom stazom kroz nikšićko groblje. Potom , svezana, doveli su dvometraša Nova Radovića. Na izlazu iz groblja čekao se i Đorđov dolazak. Tu je bila ona divna starica sa hercegovačkom kapom na glavi , majka braće Biberdžić. Ispod ruku držali su je sin Žarko i kćerka. Majka koje očekivala svezanog sina Đorđa , držala je u ruci flašu sa rakijom, crnogorskom "grlačom"( flaša sa širokim otvorom) .Majka koja je još tugovala za sinom Brankom, sad čeka da u smrt otprati drugog sina.Užas! Kada se pojavio svezani Đorđo, majka je pritrčala i vrisnula : "Sine Đorđo, sine Đorđo…!" pružajući flašu ka sinu , kao poslednji oproštaj . Jedan od stražara gicnu se kao konj, udarajući staricu koja je pala. Đorđo , u hodi, vidi nesrećnu majku i viknu: " Majko, platiće zlikovci…! Stražari su ga čvrsto držali ispod ruku i vodili ka pogubljenju . Sin Žaro i kćerka na silu su vukli majku ka gornjem platou iza manastira, da nebi gledala svoju drugu tragediju i ovaj užas…Starica je vriskala koliko je glas služio. Postrojili su ih iznad rake. U sredini dva brat Perovića, sa desne Đorđo, a sa lijeve Novo. Streljačka četa stavila je puške ka cilju. Vrisak majke odliježe , čekajući da odjeknu plotuni. Prije komande :"Pali!"Dorđo je viknuo : "Živio kralj Petar II Karađorđević !". Svi četvorica izvratili su sa "živio". Đorđo je htio još nešto da vikne.Plotun je odjeknuo , a vrisak majke plotun je nadjačo . Metak je Đorđa prekinuo na pola riječi. Pravo u lobanju, čini mi se kao da je pola nje za tren odlećelo. Dvometraš Novo srušio se za tren , i jedan od braće Perović.A, drugi brat je ostao na nogama, dovoljno ne pogođen, gleda kako ga mrtvi brat vuče ka zemlji. Plotun se nije ponovio. Prišao je komandir streljačkog voda, sa ruskom mašinkom sa dobošom punim metaka , ispalivši čitav rafal u Perovića. Svi četvorica završili su život uz pjesmu omladinaca- "Skojevaca" pomješana vrisakom majke ,brata i sestre strijeljanog Đorđa. Vrisak majke, stare Hercogovke, sa velikom mukom su držali sad jedini sin i kćerka, vukla ih koliko je snaga služila da vidi mrtvog sina sa rascjepljenom glavom. Ta starica djelovala je i otmeno i ponosno. Kada sam se vratio kući, zatekao sam advokata Marka Perovića kod mojih roditelja, koji se upravo vratio sa strelišta,

plače kao malo dijete. Posmatrao je čitavu scenu sa Đrđovom majkom. Priča mojim roditeljima o tom užasnom prizoru. Plakala je i moja majka . Đorđo nam je bio u komšiluku. …Sve što se dešava pred očima dječaka, urezuje se neizbrisivo u pamćenje.. Da li su ti ratni utisci, koje smo kao djeca utisnuli u svoja sjećanja , djetinjasta, infatilna, nerealna? Gledano sa današnje vremenske distance, mogu da kažem, da ne vjerujem da su infatilna i nerealna. Ratovi na djecu ostavljaju poseban snažan utisak, i djete rat doživljava na poseban način. Zato i pamti i najmanje detalje. To se nesvjesno, neizbrisivo urezuje u njegovo pamćenje. Ono što je važno, ta kazivanja su iskrena , čista kao suza i bez pretenzija. Kao što dječija olovka piše srcem, a nametnute slike ratnih događanja djete pamti .Pojedini likovi i događaji ponekad su zamagljeni. Ali, nema boljeg i poštenijeg svjedoka od djeteta. Ratne slike djeteta- svjedoka, su upečatljive. U njegovoj svijesti sve je to duboko i bistro urezano . Prvi izgoni iz tople postelje, napuštenog doma, bježanije, prekinute igre, rastanak sa drugarima, defilovanje ljudi sa puškama i bombama u rukama, ubijanja, pucnjave, prasak bombi, nadletanje aviona… Sve se to odigravalo u jednom prostoru koji je za mene prestavljao čitav svijet.Koliko puta sam kazao ,tu je izlazilo i zalazilo sunce. Za neko, drugo, bolje i ljepše nijesam znao. O globalnim zbivanjima nijesam bio dorastao da ih shvatim. Nikšić je bio prostor gdje su se odigravala ta drama i za mene, sva svjetska zbivanja. Ona su za mene paradigma , svih naših odnosa na širem prostoru. Sve se to odigravalo na isti ili sličan način i van moga rodnog Nikšića. Proklet je narod koji ne izvlači nauk iz svega ovog. A, izleda ne izvlači…. PRAVI RAT Drugi svjestki rat, onaj pravi sa svim strahotama, počeo je poslije zvaničnog , šestog aprila 41. neke utiske pokušao sam da opišem . Sedmog aprila 1944. godine u Nikšiću, u nedjelju, na samu Blagovijest, u pet sati poslije podne. Tog dana Nikšić je osjetio šta je rat. Tog dana “saveznicka” avijacija počela je bombardovanje Nikšića.Do toga dana nebo nad Nikšićem prelijetale su eskadrile na stotine aviona.Bili su to pravi uzurpatori nebeske tišine. Na sat vremena prije nego će nadlijetati preko grada, čuli bi njihovo zujanje koje je dolazilo iz pravca planina Pusti Lisac ili preko Budoša koje se nalaze sa južne strane grada. Eskadrila , za eskadrilom izlazila je iza ovih planina. Nijesmo se uopšte plašili , tih crnih gvozdenih ptica. Naprotiv, bila je to naša svakodnevna zabava. Čitava jata bombardera i lovaca prelijetali bi grad. Prebrojavali bi ih i pljeskali ekskadrilama naših saveznika. Saveznike Engleze i Amerikance u dječijim gledanjima i maštanjima, doživljavali smo kao naše prijatelje i zaštitnike. Oni su bili naši veliki prijatelji- govorili smo- sa kojima ćemo pobjediti mrskog neprijatelja . Njihovu svakodnevnu maršutu tačno smo znali. Kad bi preljetali grad , zamicali bi preko planina Vojnika i Tovića sa sjeverne strane grada.Uzlijetali bi sa aerodruma na jugu Italije , iz provincije Pulje, najviše iz Barija i Foggie. Na Blagovijest , toga dana izmijenili su uobičajenu maršutu prelijetanja. Nekolike askadrile počele su da kruže oko grada. Ponirali su sve niže i niže. Našoj radosti nije bilo kraja. Mislili smo da će da se spuštaju na Kapino Polje, aerodruma sa kojega je odletio 1941.godine kralj Petar II Karađorđević i Jugoslovenska Vlada . Ponadali smo se da nam donose slobodu. Možda će sa njima i Kralj da se vrati. Iz pravca, brda Uzdomira avioni su slijetali i uzlijetali na Kapino Polje .Formirali su red iz tog pravca kao da hoće da se spuštaju na nikšićki aerodrum. Šta se sve u našima dječačkim glavama tada nije kombinovalo? Kako bi koji krug uhvatili, bili su sve niže, a naša radost bivala je sve veća. Odjednom su se izgubili iznad brda Zle Gore. Bilo je tačno pet sati poslije podne, po italijanskom računanju vremena. Tada su bila dva računanja vremena ; italijansko i ovo naše.Italijansko je bilo kao što se danas računa svuda u Evropi –ljetnje i zimsko računanje vremena.Kako su ga primjenili Italijani, nijesmo ga više ni mjenjali. Iz pravca brda Uzdomira, jedan za drugim , počeli su da poniru- pikiraju. Radosni počeli smo da vičemo: “Pikiraju!”.Ne znamo šta će da se desi za tren. U niskom letu,bombama i mitraljeskim rafalima počeše da zasipaju iskljucivo centar mirnog grada. Ja i brat Đoka zatekosmo se na sred ulice. Zbunjeni osjećamo kao da je smak svijeta… Vrišteći utrčasmo u našu pekarsku radnju. Izbezumljeni , uplašeni legosmo ispod naćava koja su bila zamješana puna tijesta. Od prašine , ne možemo da dišemo. Osjećamo kako nas davi. Pored naćava , nešto na metar od nas , prošara kao kad šivaća masina štepa- šije... Na samom kraju iz naćava poče tijesto da curi.. . Kokoške iz drvorišta, kao da ih lisica tjera , počeše po pekari uznemirene, raširenih krila, da skaču. Mitraljeski rafal prošarao je krajni dio načava i sredinom pekare. Dotrča majka.

Kao lavica zgrabi nas obojicu , pretrčasmo ulicu i utrčasmo najniži sprat zgrade, gdje smo stanovali koji je već bio prepun ljudi.To je bila neka vrsta podruma, magazin trgovca Jova Brajovića. Duboko u sjećanju ostala mi je ta panika, vriska, izbezumljenih lica...Majka da bi nam pojačala bezbjednost gurnu nas je još u neki veliki sanduk- kašun. Ne znamo šta je sa ocem. Svi se molimo Sv. Vasiliju, dozivali ga za pomoć…Kao da je našu molbu i uslišio, imali smo sreću da su nas bombe mimoišle. Da nas je pogodila , niko živ ne bi ostao. Samo dvadesetak metara sa zemljom sravnjena je kuća Danila Mrava i kuća Toma Stanića, oca poznatog slikara Voja. Samo na predesetak metara od podruma gdje smo se sklonili , nalazila se kafana Kneževića. Na tom mjestu je današđnja tržnica. Tu se igrala tombola i karte po čitav dan.Toga dana mnogo Nikšićana zadesilo se u toj kafani.Kafana je bila prepuna , jer bio je svetac kada se ne radi. Bomba je direktno pogodila tu kafanu. Niko nije preživio. Četrdeset Nikšićana tu je našlo smrt. Prve bombe pogodile su zgradu gimnazije . Centar grada, za čas pretvoren je u pakao. Oko dvjesta sedamdeset Nikšićana poginulo je u prvom naletu. Znalo se da u gradu ne postoji ni jedan njemački vojnik i vojni objekat. I da Nikšić kao takav je nebranjeni grad. Ali, uprkos tome, grad je nekoliko dana nemilosrdno razaran, a stanovnici mitraljeskom vatrom dotucani. Toga dana , bila jeBlagovijest. Nijesmo išli u školu. Sa svojim nerazdvojnim školskim drugom Perom Kavajom, najboljim đakom skole, prije podne po Trebjesi brali smo prve aprilske ljubicice. Sa buketima nabranih ljubičica sa Perom i Brankom sjedjeli smo na bunaru ispred njihove knjižare “Braća Kavaja” . Inače knjižara je vlasništvo Perovog oca Ilije.. Na trgu su bila dva bunara. Perova majka Ruža sa prozora je zvala na ručak. Pozvala je i mene. Nijesam pošao, jer tog dana bio je moj rođendan , na ručak trebao je da dođe moj drug Budo. Poslije podne u prvom naletu obasuti mitraljeskom vatrom iz aviona Pero je poginuo. Majka Perova je ranjena u glavu od istog metka koji je usmrtio Pera. Dugo nije znala za svoju tragediju Perovu smrt. Pero je bio jedinac.Toga aprilskog dana Nikšić je ostao bez l8 jedinaca.Učinak “saveznicke” avijacije što se tiče Njemaca; je jedna ubijena njemačka mazga u Rudom Polju.Njemačka obavještajna služba , putem uhvaćenih radio veza, znala je, da će, i kada biti bombardovan Nikšić i ostali crnogorski gradovi.Tačno su znali kada neprijateljski, a za nas “saveznički” avioni polijeću iz Italije, aerodruma u Foggi i Bariju .Moj školski drug Pero Kavaja i mnogi Nikšićani nadali su se da će nam Englezi donijeti slobodu, a umjesto očekivane slobode podarili su im smrt. Dug prema Peru, natjerao me je, da poslije toliko vremena napišem ove redove. Stradanje gadova u Srbiji i Crnoj Gori i ubijanje nevinog stanovništva od strane savezničke avijacije, bila je tabu tema koja je dugo zataškavana. Namjerno bačeno u potpuni zaborav. A, zasto je Nikšić bombardovan, i ne samo on? Ko je tražio njegovo razaranje i ubijanje nedužnog stanovništva?Tim nevinim mučenicima pola vijeka nikada niko nije pomen održao, vjenac položio, niti svijeću ,sem rodbine ,upalio.O bombardovanju Nikšića,Podgorice i crnogorskih gradova nikada niko nije ništa napisao.Ni spomen ploču postavio ili spomenik žđrtvama podigao. Sve je to zatrpano nekim čudnim velom tajni. Ne bez razloga? Blagovijest, 7 april l944,”nepodoban” dan za pamcenje .Toga dana nad Nikšićem bačeno je najviše eksploziva i potrošeno avionske mitraljeske municije od njegovog postojanja. Zamjenio ga je datum za pamcenje .Osamnesti septembar l944! Tog dana za mene je zavrsen Drugi svjestski rat .”Oslobodjen” je Nikšić! Metka nije opaljeno.Borbe nije bilo.Nekoliko dana bio je ničiji. Ni njemački, ni četnički .I jedni i drugi su ga napustili bez borbe. Partizani su se mirno ušetali u razoreni i napušteni i nebranjeni grad. Ono što je ostalo urezano u mom sjecanju poslije bombardovanja, Nikšićani su pjevali odmah nakon bombardovanja :…”Maršal Tito komanduje, da se Nikšić bombarduje.Prve bombe što su pale gimnaziju oburdale…!”Veliku tajnu koju jugoslovenski istoričari nikada nijesu razriješili, kako i zbog čega su l944. godine razorani srpski i crnogorski gardovi, pogotovo što je Drugi svjetski rat bio pri kraju, a ishod se znao? To razarnje i ubijanje nevinog stanovništva spada u najmisterioznije stranice novije istorije Srbije i Crne Gore. Zbog onoga što sam kao dijete doživio u Nikšiću , žalost za izgubljenim drugom Perom, poginulim komšijama i prijteljima, i zbog toga što sam tada istinski doživio zlo i rat, tragao sam za istinom. Englezi-saveznici, o kojima smo maštali kao djeca !Bilo nam je jasno zašto su nas Njemci i Italijani bombardovali. Oni su tada bili naši neprijatelji.A zašto baš Englezi, da tako brutalno nasrnu na mali i nebranjeni grad? Danima nijesmo vidjeli Njemca. O tom zločinu spomen obiljezje nigdje ne postoji. Danas iz raznoraznih političkih interesa manipuliše se sa savezničkim razaranjem crnogorskih i srbijanskih gradova.

Zataškava se istina. Ova tema, zbog traume koje je doživjela moja generacija,a to što sam doživio kao djete, nikad nije napustila moju pažnju i traganjem za istinom o bombardovanju od strane Engleza.. Zbog čega se sve to desilo? Prevrtao sam mnoge zapise, tragao za dokumentima, razgovorima sa ljudima koji su bili akteri događaja, a tada i veliki autoriteti. Istoriski je tačno, da sistematsko rušenje vodećih gradova Srbije i Crne Gore, i sva veća bombardovanja, tražio i odobravao je Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Bombardovanje Nikšića i ostalih gradova ,decenijama čuvanu tajnu, jedna je od najsumornijih istina o velikom zločinu koji je izvršen nad Srbijom i Crnom Gorom.O toj čudovišnoj istini, koja djeluje nestvarno, saznao sam mnogo, lično, od Koče Popovića. Mnogim razgovirima kad je Koča bio moj pacijent, koristio sam da razotkrivam stvarne uzroke onoga što se tada zbilo. Sprijateljili smo se. Neočekivano za Koču, jer bolji i bliži poznavaoci njegove ličnosti, znaju ga kao vrlo neugodnog sagovornika. Meni je dozvolio da mu se mnogo približim. Takoreći, družeći se jedno vrijeme, dok smo bili stanovnici Dubrovnika, vodili smo duge razgovore kao da smo bili istogodišnjaci i saborci. Vrlo vješto, koristio bih trenutke opuštenosti i nametao bih temu sa kojom sam bio zaokupljen: zbog čega su Saveznici, i to, pred kraj rata tako nemilosrdno avijacijom razarali srbijanske i crnogorske gradove i zbog čega je mnogo više stradalo civilno stanovnisto od njemačkog okupatora? Kakav je cilj to bombardovanje trebalo da postigne? Kome je i zašto bilo najmjenjeno? Nikšić, pa ni Podgorica, tih dana nijesu bili neki značajni vojni centri njemačkih snaga. Naprotiv, Nikšić je bio izbjeglički centar srpskog stanovništva iz Hercegovine , koji su pobjegli od ustaškog noža i izbjeglica sa Kosova i Metohije. Oni su tu potražili zaklon, zaštitu i mir. Baš taj april, mjesec kada se budilo proleće nije im bio dat za mir. Taj mjesec april u Niksicu l944 . godine, je mjesec kada je moj Nikšić u mojoj dječačkoj viziji i "zvanično " ušao u Drugi svjeski rat! Tog dana na njegova vrata zakucao je pravi rat. Ni godina dana ne izmače, kako je prestala ona italijanska muzika njegovim ulicama, "Saveznici" iznenada ulicama nebranjenog grada posijaše ubijanja i razoriše grad. Koga su to zasipali bomabama ? A ono što je još monstruoznije koga su to mitraljirali po strogom centru , kad se dobro znalo, da tu, u samom centru grada, nema ni jednog njemačkog vojnika. Istina, bilo je četnika pod komandom kapetana Ivana Ružića. Ti četnici bili su poznati kao Ružićevci. E , tu leži jedno od objašnjenja ko je tražio i zašto je tražio intervenciju "savezničke" avijacije. Ko je bio četnički komadant , kapetan Ivan Ružić? Dva brat Ivan i Jevto, iz Previša iznad Šavnika, bili su školovani oficiri vojske Kraljevine Jugoslavije. Jevto je otišao sa Kraljem Petrom za London, a Ivan je ostao u rodni kraj. U čuvenoj Pljevaljskoj bitci 1941. godine sa Italijanima Ivan je učestvovao u toj bitci na strani partizana. Ivan i Jevto imali su veliki ugled u svom kraju, ne samo kao obrazovani, nego daleko više kao časni ljudi. Sasvim slučajno , doznao sam , zbog čega je Ivan , poslije Pljevaljske bitke, postao četnik? Na Žabljaku , jednom prilikom bio sam gost kod moga prijatelja i kolege doktora Blaža Vukovića. Njegova majka ispričala mi je pravu istinu o kapetanu Ivanu Ružiću. Ivan je kao i Darinka iz Previša, sela iznad Šavnika . Zajedno su išli u školu. Dva bolja momka , od dva brata Ružića, nije bilo u čitavom kraju - priča Darinka.Daro, zbog čega je Ivan, od partizanskog oformio četnički bataljon ? Da li znate, da je Ivan bio junak u Prevaljskoj bitci 41. - kaže DarinkaPoznato mi je - odgovaram. Ali, zaista ne znam zašto je poveo toliko ljudstvo u Nikšić i formirao četnički bataljon. Sjećam se, da su se ti četnici zvali "Ružićevci" - odgovaram.Ivan nije odveo te ljude. Oni su pošli za njim . A, zašto je Ivan postao poznati četnik…- nastavlja svoju priču Darinka i zastaje.

Osjećam da nerado priča o tome. Sin Darinkin , daje mi znak da je ne pitam više. Ne shvatam o čemu se radi!? . Pogotovo što sam čitavu priču počeo šaljivim tonom i šaljivim pitanjem: …Daro, što bi Ivanu da pođe u izdajnike ? Darinka me pogleda oštro. Utoliko upada Darinkin sin: " Mama, to se doktor šali !"Ne volim takve šale ! - uzvraća Darinka. Sad, mi više ništa nije jasno. Našao sam se u jednoj mučnoj situaciji kao da sam joj nanio najveću uvredu.Darinkin sin, dalje daje znak, da više o tome ne pričamo.Daro, oprosti mi, nijesam ja mislio ozbiljno kada sam kazao šta bi Ivanu da pođe u izdajnike.To sam pitao samo iz razloga, što me intertesuje tragična sudbina tih ljudi. Ivana i njegove "Ružićevce" ubili su ustaše i crnogorski separatisti Sekule Drljevića u Gradišci ili Jasenovcu. Četnici Pavla Đurišića osvetili su Ivana, iskasapili su Sekula i suprugu u Sloveniji - pokušavam da objasnim Darinki moje interesovanje.Ivan, nije bio izdajnik, nego častan i hrabar čovjek. Junak je bio kada se tukao sa Italijanima i junak je i ostao kad se borio sa ustašama.U Šavniku, komunisti ubiše dvadesetpet najviđenijih ljudi u kraju. Sve su ih pobacali u jedan bunar. Ubiše i predsjenika Opštine u Šavniku, svršenog pravnika Karadžića. Među ubijenim i bačenim u bunar su i moja dva brata. Komunisti su mi ubili još tri brata. Tako je sestra od petoro braće, ostala bezbratnica. Kad je Ivan vidio, kako komunisti ubijaju najviđenije ljude i bacaju u bunar, nije mu preostalo drugo, nego da se bori protiv komunista - Darinka priča svoju tužnu priču.Kad sam jednog prvoborca - komunistu iz šavničkog kraja, učesnika te revolucije upitao: " Zašto pobiste najviđenije ljude u šavničkom kraju i baciste ih još u bunar? To je bila direktiva ! - odgovorio mi je komunista revolucionar. Na dva dana pred savezničko bombardovanje Nikšića, poginuo je jedan Ivanov četnik ispod Uzdomira. Na sred trga, sa onih kamenih stepenica "bandijere" koje su podigli Italijani održao je dan uoči bombardovanja Nikšića održao je vatreni govor nad kovčegom svoga borca. Prijetio je komunistima i svima koji pomažu komuniste.Sjutra dan, 7. aprila 1944.godine taj trg i grad Nikšić bio je razoren savezničkim bombama. Bila je to "neminovna antičetnička" akcija- kazao je Koča. Akcija u kojij su stradali nevini građani!