živa legenda krajine koje više nema

Posvećujem Mići Jeliću Grnoviću

Miću nije lako predstaviti. Naročito ne iz moga ugla. U nekim stvarima nas svemiri dijele, a jope' u nekim drugim, beočug istosti ne bi bilo moguće pokidati. Iako je Mićo pemzionirani profesor jugoslovneskih jezika i književnosti, ja se neću libiti da pišem krdžanskim dijalektom, na kome smo i Mićo i ja jednom davno progovorili.

Mićo je rođen drugog marta četrdeset i druge, u Jasenovčanima, previše blizu ozloglašenog ustaškog logora Jasenovac, u kojem su, po jednima, nacisti hrvatskog korpusa ubili 700.000 ljudi među kojima apsolutno najviše Srba, a po neonacistima, tamo je ubijeno dvacet-tricet iljada ljudi, Židova, Roma i ponešto Srba. Jebiga dobri moj Bože... bilo kako bilo, mi stradasmo.

SPOMENIK U JASENOVCU

Mićo je živa legenda Krajine, Zemlje Koje Više Nema Ni U Zemljopisu Ni U Geografiji.

Ni ovih Likova više nema, osim na Mićinim platnima. A mnoga su platna izgorjela u plamenu kuće Grnovića u ovom zadnjem ratu. Jebo ratove.

Љ

Ф

Ђ

ШЖД

ЏБЗ

Њ

Đe si vid'jo pjesnika i slikara a da nije strastven?

Krdžanski je lako divan'ti. Samo moraš znati šta da progutaš, a šta i đe da umetneš. Riječ "padavica" ne opisuje epilepsiju ni sklonost padanju. Izgovara se sa kratkouzlaznim naglaskom na prvom slogu, kao "padev'ca" a ima funkciju sprdnje, odobravanja, kletve. "Pade'vca te vatala!" kažeš onom ko te zasmije, uplaši, obraduje, razočara.... Razliku prave mimika i gestikulacija.

Kad Mićo Jelić Grnović kaže "Pade'vca te vatala" mene mam zaboli trbu. Od smija.

Evo ga na "daskama koje život znače". On je znao postaviti stope u pijesku vremena, tako da ih vijori ne mogu zamesti. Nije lako napraviti crticu o Mići. Đe ćeš čovječe to tek tako postići? Taj ni dan danaske nije presta rad'ti.

Vođe je ima' šezdesetpet, slika 'e sam sebe svojim mobilnim. Što bi Krdžani rekli: Jeba' sliku svoju ha ha.

Danaske živi u Vladimircima kod Šapca. Veli da mu je lijepo. Njegov stančić od tricet kvadrata je pravi zavičajni muzej.

Ovdje je djelićak onog što bih ja imala o Mići kajsti. Postoji priča o Mići i njegovim studentskim danima, ali nju ću prezentovati zasebno. U toj priči su i pokojna pjesnikinja Jelena Buinac i rođeni Palestinac koji je napisao sjajnu knjigu pjesama na našem jeziku (klikni na plava slova). Moram ga zvati NAŠ jer ne znam kako bih ga drukčije zvala. Abdul Kader Diab danas živi u Abu Dabiu i on i Mićo se susreću prvi put nakon studentskih dana, zahvaljujući čudu zvanom fejsbuk.

Mićo je napisa' puno zbirki poezije i povijesnih zabilješki vezanih za krajiške Srbe. Dobijo je i puno nagrada. Sve te knjige su, za razliku od ove crtice, pisane književnim jezikom, ali već sam objasnila zašto je to tako.

Završit ću ovu malu prezentaciju, o kojoj Mićo pojma nema da sam je nakan'la objaviti, slikom i videom sa dodjele zadnje u nizu nagrada, Srebrnog prstena koju je primio 29. juna u Beogradu.

I na kraju, evo đe ćete naći više o Mićinim knjigama i slikama.

I skroz skroz na kraju, redak zapisa o Mićinoj najnovijoj knjizi "Mirkokosmos"