osmanska bosna

DRŽAVNOPRAVNI RAZVITAK BOSNE I HERCEGOVINE

Doc.dr. Najetović DžemalViši asistent Šabani Adnana(adnana.sabani@pfk.edu.ba)

Kiseljak, 2012.

1

OSMANSKA BOSNA

1. Nastanak i razvoj Osmanskog carstva

Osmansko carstvo je bila jedna od najvećih i najmoćnijih država koje poznaje moderna historija. To je bila najdugotrajnija muslimanska država svih vremena. Tu je državu početkom XIV stoljeća utemeljio Osman Gazi, kao vođa jedne od brojnih seldžučko-turskih ratničkih skupina, koje su operirale u Maloj Aziji (Anadoliji), na istočnim granicama Bizanta. Za razliku od drugih sličnih skupina, koje su se raspale, Osman (1299-1326) je uspio uspostaviti i organizirati u zapadnoj Anadoliji državu koja je u početku imala status kneževine, odnosno emirata ili bejlika (beylik). Temelje toj državi postavio je već Osmanov otac Ertogrul, vođa jednog od centralno-azijskih turskih nomadskih plemena koja su se pred mongolskim pritiskom pomjerila u Anadoliju. Osnivačem carstva smatra se Osman po kome su i država i dinastija dobili ime. Od uspostave Carstva 1326, pa do njegovog ukidanja 1922, na prijestolju se kroz 600 godina smijenilo 36 sultana, koji su svi u direktnoj muškoj lozi poticali od Osmana. Po njemu se, kao osnivaču države i dinastije, Carstvo službeno naziva osmanskim, a ne turskim. Mada je turski bio službeni jezik osmanske administracije, samo Carstvo nije u etničkom smislu bilo tursko. Osmansko carstvo je bilo jedna od univerzalnih svjetskih imperija koja je pod političko-administrativnim pojmom osmanstva okupljala i ujedinjavala etnički raznorodne elemente. Odatle je nužno jasno razlikovati pojmove osmanski i turski. Prvi je politički, a drugi etnički pojam. Zato se Carstvo u nauci naziva osmanskim, a ne turskim. Tako se i politički narod tog Carstva naziva Osmanlijama, a ne Turcima. Osmansko carstvo se konačno raspada u Prvom svjetskom ratu, nakon kojeg nastaje Turska kao republika i nacionalna država turskog naroda u modernom smislu riječi. 2

Osmansko carstvo je svoj vrhunac doživjelo u XVI i XVII stoljeću, kada je na prostorima Bliskog Istoka i Balkana uspostavljen "osmanski mir" (Pax Ottomanica). Osmanska carevina je u to vrijeme jedna od najvećih svjetskih sila i nije bilo nijednog pitanja međunarodne politike u koje ona nije manje ili više bila upletena i uključena. Od poraza Osmanlija pod Bečom 1683, te velikog rata okončanog Karlovačkim mirom 1699. počinje postepeno opadanje moći Osmanskog carstva sve do njegove konačne propasti i dezintegracije u Prvom svjetskom ratu.

3

Proces izgradnje Osmanskog carstva kao svjetske sile u osnovi je dovršio sultan Mehmed II zvani Fatih (Osvajač). On je 29. maja 1453. osvojio Carigrad, koji se od tada zove Istanbul. Time je konačno propalo Istočno rimsko carstvo, odnosno Bizant. Nakon što se time ustoličio u novoj osmanskoj prijestonici, Mehmed II je odlučnim i snažnim političkim potezima dovršio izgradnju osmanskog administrativnog i vojnog sistema. On je faktički uveo osmanski sistem vladavine. Definirao je funkcije državnih službenika. Osim toga, kodificirao je feudalne odnose. Organizirao je škole, sudstvo i stalež uleme. Uveo je sistem milleta kao način reguliranja položaja nemuslimanskih vjerskih zajednica u Carstvu. Sultan Fatih je veoma unaprijedio vojnu organizaciju, odnosno armiju i utemeljio osmansku mornaricu. Uz sve to sultan Fatih se istakao kao graditelj brojnih vjerskih i drugih javnih objekata.Nastavljajući osvajanja svojih prethodnika, Mehmed II je 1459. osvojio Smederevo i time dokrajčio srpsku despotovinu kao posljednji ostatak srpske srednjovjekovne države. Četiri godine kasnije, 1463, Mehmed II je osvojio i srušio srednjovjekovnu bosansku državu. 4

2. CENTRALNA VLAST U OSMANSKOM CARSTVU

Centralni organi vlasti bili su sultan, kao car i poglavar države, i carski divan kao izvršni organ, odnosno dvorski aparat ili vlada.Osmanskom državnom organizacijom je dominirala veoma jaka centralna vlast koja je bila oličena u sultanu. Neograničena vlast sultana u prvom je redu bila uslovljena osobenim oblikom svojine na zemlju. Sultan je praktično smatran vlasnikom cjelokupne državne teritorije (erazi miri) kojom je po svojoj volji disponirao. Zaštita nepovredivosti erazi miri mogla se ostvarivati i provoditi samo putem jake centralne vlasti. Zahvaljujući takvom obliku vlasništva osmanski su sultani bili u mogućnosti da stoljećima osiguraju cjelovitost svoje države i povlašten položaj vladajuće vojničke klase (asker), te izvrše velika osvajanja na Bliskom Istoku, jugoistočnoj i centralnoj Evropi i sjevernoj Africi. 5

Osvajanjem Sjeverne Afrike, odnosno Egipta sultan Selim I je 1517. preuzeo titulu i dužnost halife, tj. vjerskog poglavara svih muslimana. Tu su dužnost osmanski sultani obnašali sve do 1924. kada je Republika Turska ukinula instituciju hilafeta. Osmanski sultani su u svojstvu halife na prvom mjestu štitili Mekku, Medinu i Jeruzalem i održavali slobodnim sve kopnene i pomorske puteve do ova tri sveta muslimanska grada. Kao halifa, osmanski sultan je među muslimanskim vladarima u cijelom islamskom svijetu uživao najveći autoritet i prestiž.U ostvarivanju svoje vlasti se služio centraliziranim i razgranatim državnim aparatom.Na čelu carskog divana, odnosno vlade stajao je veliki vezir.U dvorskom aparatu najvažniji činovnici bili su zapovjednik straže, tj. kapije (kapi agasi) i starješina posluge - crnih evnuha (kizlar agasi). Kizlar aga je, kao starješina harema, poslije sultana i velikog vezira bio najviši osmanski činovnik, u rangu paše sa tri tuga (konjska repa na koplju). Državnim aparatom i državnim poslovima neposredno je rukovodio veliki vezir uz pomoć carskog divana tj. vlade, u koji su obično ulazili dvojica kadi askera (rumelijski i anadolski), dvojica defterdara (kao ministri finansija), reis efendi (kancelarija, spoljni poslovi), janjičarski aga i kapudanpaša (admiral flote).Na zapadu je carski divan, tj. vlada, bio poznat kao Visoka Porta (Babu Ali).

6

3. LOKALNA UPRAVA

Osnovne jedinice lokalne uprave u Osmanskom carstvu bili su sandžaci. To su bile vojno-upravne teritorijalne jedinice. Sandžak, ili arapski liva, znači zastava ili bajrak. To je bila oblast u kojoj se pod jednu zastavu mogao mobilizirati određeni broj spahija (vojnika-konjanika) kojima je zapovijedao sandžak-beg ili alaj-beg.Pored toga postojale su niže i više upravno-teritorijalne jedinice od sandžaka. Sandžaci su se dijelili na kadiluke kao sudske okruge. Kadiluci su se dijelili na nahije koje su se uglavnom poklapale sa teritorijom srednjovjekovnih slavenskih župa. Nahijama su upravljale subaše ili vojvode, a od XVIII stoljeća muteselimi, ili muselemi.Više upravno-vojne teritorijalne jedinice od sandžaka bili su beglerbegluci, ejaleti ili pašaluci. Na čelu ejaleta stajao je beglerbeg kao najviši provincijski vojno-upravni funkcioner. Od XVI se stoljeća za njega uobičajila titula vezir ili valija.

7

Sve do 1517, kada je sultan Selim I osvojio Egipat, Osmansko carstvo se dijelilo na samo dva velika upravna područja. To su bili Anadolski i Rumelijski (maloazijski i evropski) beglerbegluk, ejalet ili pašaluk. Poslije 1517. broj ejaleta se povećao na devet, a kasnije za vlade Sulejmana I Zakonodavca na četrdeset, od čega samo u evropskim dijelovima Carstva dvadeset šest. Među njima je jedan od najvećih i najprostranijih bio Bosanski ejalet ili pašaluk.

8

4. BOSANSKI EJALET (PAŠALUK)

Poslije osvajanja Bosne 1463. uspostavljenje u njenim centralnim i jugoistočnim dijelovima Bosanski sandžak. Ovaj sandžak se vremenom širio, pa je početkom XVII stoljeća obuhvatao prostor od Cazina na sjeverozapadu do Kosovske Mitrovice na jugoistoku. Kao matični, glavni i najveći sandžak Bosanskog ejaleta, ovaj je sandžak često nazivan "paša sandžak". Poslije Bosanskog sandžaka, Osmanlije su januara 1470. uspostavile Hercegovački sandžak. Ovaj je sandžak u početku, ustvari, obuhvatao Gornje Podrinje (matične, odnosno nasljedne zemlje hercega Stjepana Kosače), a sjedište mu je bilo prvo u Foči, a potom u Pljevljima (Taslidža). Naziv Hercegovina za "zemlje hercega Stjepana" javlja se upravo u jednom osmanskom dokumentu, odnosno pismu skopskog krajišnika Isa-bega, datiranom u Skoplju 1458. godine. Sredinom 1483. osmanske vlasti su uspostavile i Zvornički sandžak. Na desnoj, istočnoj strani Drine najveće i najznačajnije naselje Zvorničkog sandžaka bio je Šabac ili u osmanskim izvorima Bogurdelen na Savi. 9

Poslije Mohačke bitke 1526. godine Osmanlije nastavljaju osvajanje Slavonije i Hrvatske. Već u proljeće 1527. osvojili su najveći dio Slavonije, gdje su nešto kasnije uspostavili dva sandžaka, Požeški i Čazmanski (Začasna) ili Pakrački (Cernički). Iste godine Osmanlije osvajaju Liku i Krbavu, gdje na prostoru ispod Velebita, prema Senju, uspostavljaju Krčki ili Lički sandžak sa sjedištem u Kninu, odnosno Udbini. Nakon toga, Osmanlije se okreću Dalmaciji, gdje su još od 1503. držali Makarsku sa širom okolinom. Oni, prije svega, nastoje osvojiti Klis, koji je dominirao prilazima Splitu i cijelom srednjom Dalmacijom. Kako su kliški uskoci redovno uznemiravali Bosansku krajinu, to se od 1536. godine bosanska vojska stalno nalazila oko Klisa. Posada Klisa se konačno predala početkom 1537, kada je uspostavljen Kliški sandžak. Zvanično sjedište ovog sandžaka bio je Klis, ali su njegovi upravnici najčešće stolovali u Livnu. 10

Svi su ovi sandžaci u Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji bili usko povezani sa Bosnom, pa su 1580. godine, kada je osnovan Bosanski ejalet ušli u njegov sastav. Bosanski beglerbeg Hasan-paša Predojević je odlučnom akcijom 19. juna 1592. osvojio Bihać. Time je zaokružen teritorij Bosanskog ejaleta, koji se prostirao od Šapca na sjeveroistoku do Jadranskog mora i od Zvečana na Kosovu do Virovitice na sjeverozapadu Slavonije. Tako je bosanski namjesnik ili beglerbeg držao teritorij koji je bio veći i od onog kojim je svojevremeno vladao kralj Tvrtko I Kotromanić.

11

5. KRAJINA

Dolaskom Habsburgovaca za ugarsko-hrvatske vladare u prvoj polovini XVI stoljeća počelo je organiziranje Vojne krajine ili granice. Graničari ili krajišnici, koji su Habsburgovcima čuvali granicu prema osmanskoj Bosni, na prostoru od Drave do sjeveroistočnih obala Jadrana, regrutirani su uglavnom iz redova pravoslavnog vlaškog (stočarskog) stanovništva. Ratovima prorijeđenu zemlju na tom prostoru naseljavaju poslije Mohačke bitke uglavnom Vlasi iz Bosne, koji uz preostale katoličke starosjedioce zaposjedaju nekadašnja sela. Oni se kao slobodni seljaci, vojni obveznici, uključuju u austrijsku graničarsku službu.Sa druge, osmanske strane granice formirala se "turska", odnosno Bosanska krajina, koju su teritorijalno činili krčko-lički, kliški i bihaćki sandžak.

12

Krajiški sandžak-bezi, age i dizdari (zapovjednici tvrđava) su iz svojih tvrdih gradova i kula iznenadnim upadima uznemiravali susjedne krajeve po Primorju i Dalmaciji. Na drugoj su strani to isto činili uskoci i graničari. Njihovi oružani sukobi su u narodnoj epici opjevani kao lični dvoboji i mejdani istaknutih krajiških vođa i junaka sa graničarskim i hajdučkim starješinama. To vrijeme u historiji Krajine, Like i srednje Dalmacije prikazano je u epskim pjesmama kao njihovo "viteško doba". U stvarnosti to je bila krvava i opora svakidašnjost, čiju muku jasno odslikavaju pisma koja su krajiški sandžak-bezi, kapetani i dizdari na jednoj, te kapetani i harambaše na drugoj strani međusobno razmjenjivali. Oni, kao ljudi u službi dva carstva, ali i dvije vjere i kulture, pišu jedni drugima na svom maternjem slavenskom jeziku, koji im je zajednički. Tim zajedničkim jezikom oni su izražavali i dijelili zajedničku muku života, četovanja i ratovanja na granici. Krajiška su se pisma najčešće odnosila na razmjenu ratnih zarobljenika. Mada pisana u nuždi i nevolji, ta su pisma u pravilu obostrano uljudna. Ljuti protivnici, koji oštro ratuju jedni protiv drugih, uglavnom su se međusobno ophodili i odnosili sa poštovanjem. Osim što su razmjenjivali pozdrave sa svojim protivnicima, bosanski su im krajišnici ponekad slali male poklone, kao znak priznavanja njihovog junaštva i viteštva. 13

Bosanska krajina je poslije Karlovačkog mira 1699. od nekadašnje ofanzivne dobila izrazito defanzivnu, odbrambenu ulogu i karakter. Karlovački mir je zaključen nakon šesnaestogodišnjeg tzv. Bečkog rata u kojem su Osmanlije izgubile, u korist Austrije i Venecije, sve svoje posjede u Slavoniji, Lici, Krbavi i Dalmaciji. Time su sjeverne, zapadne i jugozapadne granice Bosne, sa neznatnim kasnijim promjenama, došle u okvir koji su imale i u vrijeme Berlinskog kongresa 1878, odnosno na svoje savremene pozicije.

14

6. AGRARNO UREĐENJE I TIMARSKI SISTEM

U Osmanskom su carstvu postojala dva oblika agrarnog uređenja. Prvi je timarski sistem za čije se postojanje vezuje uspon i najveća moć Carstva. Drugi je čiflučki sistem nastao i razvio se u procesu opadanja moći Carstva i njegove konačne propasti.

15

Timarski sistem ili timarska organizacija počivala je na vrhovnom pravu vlasništva nad zemljom koje je pripadalo državi. Ta državna zemlja se nazivala erazi miri (ili mirija) i obuhvatala je svo obradivo zemljište i najveći dio šuma. Kako je sultan personificirao državu, to je njemu pripadalo pravo raspolaganja erazi mirijom. Kao nosilac vrhovnog prava vlasništva, on je dijelio državnu zemlju na uživanje pojedinim feudalcima ili spahijama kao naknadu za obavljanje određenih funkcija i dužnosti, najčešće vojne službe. Takvi su se spahijski posjedi zvali timarima. Sama riječ timar je perzijskog porijekla i znači njegovati, čistiti i uredno hraniti konja ("timar učiniti"). Timar je, prema tome, bio feudalni posjed koji je svom uživaocu donosio prihod od kojeg kao vojnik-konjanik može sebe izdržavati, te na poziv sultana sa opremljenim konjem i oružjem ići u rat. U načelu je timar mogao svom uživaocu donijeti godišnji prihod do dvadeset hiljada akči ili aspri. Većina timara su u praksi bili mali posjedi koji su svojim korisnicima donosili u prosjeku godišnje dvije do tri hiljade akči. Po nazivu ovog osnovnog oblika feuda, cjelokupni se osmanski feudalni sistem zvao timarski sistem, odnosno timarska (spahijska) organizacija. Uživaoci timara obično su nazivani spahijama, timarnicima ili timarlijama. 16

U timarskom su sistemu postojala i veća feudalna dobra zvana zijameti (zeameti) i hasovi. Zijamet je bio feudalno dobro koje je svom uživaocu moglo u principu donijeti godišnji prihod od dvadeset do sto hiljada akči. Uživaoci zijameta su se zvali zaimi.Hasovi su bili veliki feudalni posjedi vezani za određenu funkciju, obično sandžak-bega, beglerbega, velikog vezira i članove carskog divana. Ovi su posjedi donosili svojim uživaocima prihode od preko sto hiljada akči. Te je prihode uživao onaj od spomenutih funkcionera, koji je u određenom trenutku obavljao datu funkciju. Sultan je dio zemlje zadržavao za sebe, kao svoje lične feudalne posjede. Takvi su se posjedi nazivali carskim hasovima. 17

Pored razlika u prihodima između timara, na jednoj i zijameta i hasova na drugoj strani, postojale su još neke razlike. Timari su bili neslobodni posjedi (serbestsiz), što je značilo da su njihovi uživaoci imali samo ekonomski imunitet, tj. pravo na ubiranje feudalne rente. Nasuprot tome, zijameti su bili slobodni ili serbest posjedi na kojima su zaimi kao njihovi uživaoci, pored ekonomskog, imali i administrativni imunitet. To znači da su pored ubiranja rente istovremeno vršili upravno-policijsku vlast nad naseljenicima svog posjeda.Odatle je u socijalno-političkom položaju i rangu između timarlija i zaima postojala znatna razlika. Timarlije su kao vojnici bili obični konjanici, dok su zaimi u pravilu bili određeni zapovjednici spahijske konjice, pa su često nosili titulu bega. 18

Hasovi su također spadali u serbest posjede, što znači da su njihovi uživaoci imali pravo ekonomskog i upravno-policijskog imuniteta. Uživaoci hasova, za razliku od ostalih spahija nisu neposredno upravljali svojim imanjima, nego su to radili preko njima potčinjenih vojvoda ili subaša.Pravna priroda timara i zijameta principijelno je bila ista. Njihovi su uživaoci i jedne i druge posjede dobijali lično i pod uslovom vršenja vojne ili rjeđe neke druge službe. Ni jedni ni drugi kao spahije nisu bili vlasnici posjeda nego samo uživaoci rente i određenih imunitetskih prava. Sve su to mogli uživati samo dotle dok su vršili službu za koju su dobili posjed. Odatle su spahije ili feudalci u Osmanskoj carevini daleko više bili potčinjeni sultanu, kao svom senioru, nego feudalci na Zapadu. Upravo je zato Osmansko carstvo moglo u prvim stoljećima svog postojanja i uspona, jačati i napredovati, te nanositi brojne udarce balkanskim i srednjoevropskim državama.

19

7. POLOŽAJ SELJAKA U TIMARSKOM SISTEMU

Timari i zijameti su bili sastavljeni od sitnih seljačkih posjeda ili zemljišnih parcela. Posjedi seljaka muslimana nazivali su se čiflucima, a seljaka kršćana ili hrišćana baštinama. Te su posjede obrađivali seljaci koji su time izdržavali sebe i istovremeno podnosili terete u korist spahija (feudalaca) i države. Feudalno zavisni seljaci su u osmanskoj državi općenito nazivani rajom, bez obzira da li su bili muslimani ili kršćani.U Bosni se od kraja XVIII stoljeća ovaj izraz uglavnom, mada ne isključivo, koristio za nemuslimansko stanovništvo.

20

Osmanlije su baštinu (čifluk) kao vlasničku kategoriju preuzeli iz srpskog i bosanskog srednjovjekovnog prava. Posjednici baština su uživali sva vlasnička prava uz uslov izvršavanja odgovarajućih obaveza u korist osmanske države i feudalaca (spahija). Za razliku od spahija, seljaci su imali pravo da prodaju i na drugi način otuđuju i nasljeđuju svoje baštine.Obaveze seljaka u timarskom sistemu su bile dvojake, tj. prema spahijama (feudalna renta) i prema državi. To znači da su u Osmanskom carstvu kao i u ostalim feudalnim državama postojale dažbine prema zemljišnom gospodaru i općedržavne obaveze. 21

Seljak je u odnosu na zemljišnog gospodara bio obavezan na davanje feudalne rente. Renta je u timarskom sistemu imala naturalni karakter. Seljak je bio obavezan da spahiji kao svom zemljišnom gospodaru daje jednu desetinu, zvanu ušur, od osnovnih zemljoradničkih proizvoda. Spahije su osim toga imali pravo na tzv. priselicu, koja se sastojala u obavezi seljaka da mu prilikom obilaska sela daju smještaj i hranu. Kako spahije u Bosni uglavnom nisu zalazile kod seljaka, to je priselica kao tzv. solarija također bila uključena u desetinu. Sama desetina nije značila deset posto u matematičkom smislu, nego je zavisno od datih poljoprivrednih kultura (žito, vinograd, masline itd.) skupa sa solarijom, obično iznosila jednu osminu ili sedminu od svih težačkih proizvoda.Pored ove osnovne feudalne rente, seljaci su kao i u svim državama bili obavezni na razna druga povremena davanja, koja se u modernim pravima zovu taksama, a u Osmanskom carstvu su bila obuhvaćena pojmom baduhava (badava ili badihava) dažbine. To su bili razni resmovi, tj. takse u vidu pristojbi na pčele, mlinove, vjenčanja, prodaju zemljišta i slično. Ove takse su bile tačno fiksirane u osmanskim kanunima, tako što je na ime "rusumata" (takse), svaka nemuslimanska kuća plaćala 22 akče po odrasloj muškoj glavi (ispendže) dok su muslimani plaćali po 25 akči po jednoj kući, što se zvalo resmi čift. 22

Nešto povoljniji položaj od ostalih seljaka imalo je tzv. vlaško, tj. stočarsko stanovništvo. Osmanlije su različitim povlasticama nastojali ovo stočarsko stanovništvo prevesti na zemljoradnju i naseliti po ravničarskim krajevima, opustošenim raznim ratovima i epidemijama kuge. Vlasi nisu imali drugih obaveza osim što su od svake kuće plaćali jedan dukat, tzv. filuriju. Oni na toj osnovi ponegdje stiču status slobodnih seljaka. Vlasi su obično imali svoju posebnu, katunsku organizaciju.

23

Pored davanja prema spahijama seljaci su bili opterećeni i određenim obavezama u korist države. Te su obaveze donekle bile različite s obzirom na vjersku pripadnost raje. Osnovno davanje nemuslimanske, uglavnom kršćanske raje u korist države bio je harač. To je ustvari bila tzv. glavarina ili džizja koju je u osmanskoj državi plaćao svaki odrasli muškarac nemusliman. Harač ili glavarina u početku je iznosila 35 akči ili aspri po odrasloj muškoj glavi. Sa sve većom krizom Carstva od kraja XVII stoljeća i stalnom inflacijom rastao je i iznos harača. Pravni osnov njegovog ubiranja nalazio se u činjenici da su kršćani i Jevreji kao "narodi knjige" imali u svakoj muslimanskoj državi, pa tako i u Osmanskom carstvu, status zaštićene manjine. Plaćanjem ovog osobnog poreza izražavala se pokornost državi koja je bila obavezna da jamči i štiti ličnu i imovinsku sigurnost onima koji taj porez plaćaju. Osim toga, nemuslimani u Osmanskom carstvu nisu bili obuhvaćeni vojnom obavezom, pa se harač smatrao naknadom za nesluženje vojske.

24

Druga obaveza seljaka prema državi bila je devširma, koja je u balkanskoj nacionalističkoj literaturi općenito poznata kao "danak u krvi". Devširma ili devširme na turskom jeziku jednostavno znači sakupljanje ili prikupljanje. Tom se riječju u Osmanskom carstvu označavao izbor i uzimanje određenog broja muške djece, obično u dobi između 14 i 18 godina za janjičarski podmladak, odnosno za popunu janjičarskog korpusa. Ovo se regrutiranje (joklama) vršilo povremeno, prema ukazanoj potrebi. Devširma je najintenzivnija bila u XVI stoljeću, kada je u Bosni naređena i obavljena u pet navrata, 1515, 1565, 1573, 1578. i 1589. godine. U Bosni su obavezom devširme bili obuhvaćeni i muslimani, koji su je, za razliku od hrišćana, smatrali svojom značajnom povlasticom i privilegijom. Devširma je definitivno ukinuta za vrijeme vladavine sultana Murata IV (1623-1640). Posljednji slučaj devširme u Anadoliji je zabilježen 1623, a u evropskim dijelovima Carstva 1637/38. godine. Od tada su u janjičarski korpus isključivo primana djeca samih janjičara. 25

8. KARLOVAČKI MIR I GRANICE BOSANSKOG EJALETA

Višestoljetni prodor Osmanlija u Srednju Evropu okončanje njihovim porazom pod Bečom 1683. godine. Udruženim naporom kršćanskih sila, u prvom redu Austrije i Poljske, pod Bečom je slomljena osmanska ofanzivna snaga. Njima se ubrzo pridružila i Mletačka republika, pa je početkom 1684. formirana Sveta liga za dalju borbu protiv Osmanlija i njihovo potiskivanje iz centralne i istočne Evrope i sa jadranske obale. Tako su Austrija, Poljska i Venecija, kojima se kasnije pridružila i Rusija, povele rat protiv Osmanske carevine koji je trajao punih petnaest godina. U tom ratu Osmanska carevina je trajno potisnuta iz Mađarske, Transilvanije, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

26

Iscrpljene dugogodišnjim ratom sve strane su posredstvom Engleske, Holandije i Španjolske zatražile mirovne pregovore, koji su počeli krajem 1698. u Sremskim Karlovcima. Već početkom 1699. zaključeni su i potpisani mirovni ugovori između Osmanske carevine s jedne, i Austrije i Venecije s druge strane. Ovi mirovni ugovori su zaključeni na principu uti possidetis, što znači da je svaka strana zadržala one teritorije koje je u tom trenutku kontrolirala.Karlovačkim mirom 1699. počelo je oblikovanje modernih granica Bosne i Hercegovine. Kako su Osmanlije izgubile sve svoje posjede u Slavoniji, Lici, Krbavi i Dalmaciji, to su sjeverne, zapadne i jugozapadne granice Bosanskog ejaleta, odnosno Bosne išle rijekom Savom, Unom i Cetinom. Tako su ove granice Bosne i Hercegovine, sa neznatnim razlikama došle na liniju koju će imati u vrijeme Berlinskog kongresa 1878, što znači na svoje savremene pozicije. Na zapadu i jugozapadu ostali su u sastavu Bosanskog ejaleta još jedno vrijeme gradovi Cetingrad, Furjan, Drežnik, Lapac, Boričevac i Imotski sa kotarom. 27

9. POŽAREVAČKI MIR I GRANICE BOSNE

Samo petnaest godina poslije Karlovačkog mira, Osmanska carevina i Venecija su ponovo međusobno zaratile. Mlečani su i nakon mira u Karlovcima stalno uznemiravali osmanske brodove. Osim toga, 1714. su pružili utočište crnogorskom vladici Danilu, poznatom inspiratoru "istrage poturica", tj. genocida nad muslimanima u Staroj Crnoj Gori. To je osmanska vlada ocijenila kao povredu Karlovačkog mira, pa je krajem 1714. objavila rat Veneciji. Osmansko oružje je u ovom ratu imalo znatnog uspjeha. Osmanlije su brzom akcijom osvojile Moreju (Peloponez) i dva posljednja mletačka uporišta na otoku Kritu (Kreti) u istočnom Mediteranu. Na bosansko-dalmatinskoj granici Osmanlije su početkom 1716. definitivno povratile Gabelu i porušile skoro sve mletačke pogranične kule i palanke.

28

Ovi osmanski uspjesi alarmirali su Austriju koja se uplašila za svoje posjede u Lici i Primorju, pa je odmah početkom 1716. pritekla u pomoć Veneciji i zaratila sa Osmanlijama. Austrijanci su vrlo brzo protjerali Osmanlije iz Banata i osvojili cijelu sjevernu Srbiju, tj. Beogradski pašaluk. Nasuprot tome, bosanski front se na Savi i Uni držao vrlo čvrsto. Austrijanci su uz velike žrtve zauzeli Bosansku Gradišku, Bosansku Dubicu i Kostajnicu, te Bijeljinu. Uprkos svim pokušajima Austrijanci nisu uspjeli zauzeti Zvornik i Bosanski Novi, pa je tako propao njihov plan o napadu na Bihać.Ovaj rat je posredovanjem Engleske i Holandije okončan mirom u Požarevcu, u ljeto 1718. godine. Austrija je ovim mirom, pored Banata i Beograda sa sjevernom Srbijom, dobila Bijeljinu sa jednim uskim pojasom teritorije južno od Save u koji su ušli gradovi i palanke Brčko, Bosanski Brod, Kobaš, Gradiška, Dubica i Furjan. Bosna je trajno dobila Gabelu i Popovo polje, dok je Veneciji pripao Imotski. 29

Pored toga, Bosna je Požarevačkim mirom ponovo dobila izlaz na more. Kako su Dubrovčani svim silama nastojali da se osmanskom teritorijom odvoje i zaštite od mletačkih posjeda u Dalmaciji i Boki, to je njihova diplomatija izradila da Bosanskom pašaluku pripadnu dva mala izlaza na more. To su na sjeveru bili Neum i Klek, a na jugu dolina rječice Sutorine koja se ulijeva u Toplanski zaliv kod Herceg-Novog. Ovaj dubrovački zahtjev i prijedlog podržale su odmah sama Porta i Austrija, te sile posrednice Engleska i Holandija.Poražena Venecija je tako ostala usamljena. Ovim porazom ona je definitivno svedena na jednu od drugorazrednih evropskih država. Od tada je pa sve do kraja mletačke države i vlasti u Dalmaciji 1797. južna bosanska granica bila mirna.

30

10. BOJ POD BANJOM LUKOM I BEOGRADSKI MIR

Požarevački mir je trajao do novog rata između Austrije i Osmanske carevine 1737-1739. godine. Ovaj rat Austrija je vodila u savezu sa Rusijom, koja je već 1736. zaratila protiv Osmanlija. Austrijanci su od proljeća 1737. vršili veliku koncentraciju svojih snaga na sjevernim i zapadnim granicama Bosne. Austrija nije bila zadovoljna uskim pojasom Posavine koji je dobila mirom u Požarevcu, nego joj je namjera bila da osvoji cijelu Bosnu kao osnovu za dalji prodor na jugoistok. U tom je smislu austrijski car Karlo VI izdao jedan proglas bosanskom stanovništvu u kojem poziva svo kršćansko stanovništvo (katolike i pravoslavne) da se pridruže njegovim četama. Što se muslimana tiče, u proglasu im car garantira ličnu i imovinsku sigurnost ukoliko ostanu mirni ili se dobrovoljno predaju. U tom slučaju mogu sa svojom imovinom slobodno raspolagati i otići kuda žele. Oni muslimani koji bi radi imetka željeli ostati u Bosni morali bi se pokrstiti, pošto Karlo VI ističe u svom proglasu, da on druge vjere osim kršćanske u svom Carstvu ne može priznati.

31

Austrija je računala da se Bosna nalazi u teškoj situaciji, jer je znatan dio njenih vojnih efektiva bio angažiran na ruskom ratištu, dok joj je stanovništvo bilo prorijeđeno kugom. Osim toga, Bosna nije mogla računati na pomoć centralnih osmanskih vlasti, koje su bile zauzete brojnim problemima na drugim stranama. Carigrad je zato savjetovao tadašnjem bosanskom namjesniku (veziru) Hećimoglu Ali-paši da izbjegava sukob i da nastoji mirno se nagoditi sa Austrijancima, makar i po cijenu određenih teritorijalnih ustupaka.Ali-paša je, međutim, odlučio da djeluje samostalno i da sam organizira odbranu Bosne. On je u tom smislu proglasio opću mobilizaciju u zemlji, a za zborno mjesto odredio Travničko polje. Tu se skupila velika vojska iz svih krajeva Bosne. Jedan hroničar je zabilježio da je tu došlo malo i veliko, odnosno svako koje mogao oružje nositi. 32

Odatle je Ali-paša krenuo u susret austrijskoj vojsci koja je u međuvremenu opsjela Banju Luku. Tu je 4. augusta 1737. došlo do velike bitke u kojoj su bosanski odredi potpuno razbili austrijsku vojsku i natjerali je u paničan bijeg preko Vrbasa i povlačenje preko Save. Time je Bosna bila odbranjena. U toku daljeg ratovanja 1737/38. godine Hećimoglu Ali-paša je oslobodio istočne, prekodrinske dijelove Bosanskog pašaluka, tj. Novi Pazar, Valjevo i Uzice. 33

Do odlučujuće bitke u ovom ratu došlo je u ljeto 1739. kod Hisardžika (Grocke) nedaleko od Beograda. Tu su u brojnoj osmanskoj vojsci bili i bosanski odredi od 12.000 ljudi pod komandom Hećimoglu Ali-paše. Osmanlije su kod Grocke nanijele težak poraz Austrijancima, koji su nakon toga uz posredovanje Francuske zatražili mirovne pregovore. Poslije kraćih pregovora mir je zaključen i potpisan početkom septembra 1739. u Beogradu. Ovim mirom Austrija je kao poražena strana morala vratiti Osmanlijama sjevernu Srbiju i Beograd. Istovremeno je Austrija izgubila sve posjede koje je u Bosni stekla prethodnim Požarevačkim mirom, osim Donjeg Furjana na hrvatskoj granici. Ugovorom u Beogradu granica između Habsburškog i Osmanskog carstva stabilizirala se za narednih 150 godina na Savi i Dunavu. Tako je Beogradskim mirom 1739. sjeverna granica Bosne konačno utvrđena duž rijeke Save. 34

11. BUNE SELJAKA MUSLIMANA U BOSNI U XVIII STOLJEĆU

Poslije Karlovačkog mira 1699. godine, Bosna je postala najisturenija osmanska provincija prema Zapadu, izložena stalnim prijetnjama i napadima Habsburgovaca iz Slavonije i Hrvatske i Mlečana iz Dalmacije. To je nametalo potrebu ubrzane fortifikacije Bosne, odnosno izgradnje cijelog sistema pograničnih tvrđava ili "tvrdih gradova", kula i palanki. Teret podizanja i izgradnje ovih utvrda pao je najvećim dijelom na seljake u vidu kuluka, ali i raznih naturalnih davanja. Seljaci su i u klasičnom timarskom sistemu imali dužnost da popravljaju puteve, mostove i gradove, ali su od početka XVIII stoljeća te obaveze drastično uvećane. Osim toga troškovi rata 1714-1718. i 1736-1739. doveli su do ogromnog porasta općedržavnih nameta, odnosno do povećanog oporezivanja seljaštva. Odatle se u prvoj polovini XVIII stoljeća naglo pogoršao položaj seljaštva, što je bio uzrok mnogim seljačkim bunama i staleškim nemirima. 35

Seljacima su posebno teško padali nameti u korist upravnika provincija (vezira) koji su se početkom XVIII stoljeća ustalili kao tzv. mirnodopska pomoć (imdadi hazarije). U Bosni je u narodu ovaj namet bio poznat pod nazivom taksit, tj. rata, pošto je plaćan u dvije godišnje rate. Pri tome su vršene i razne zloupotrebe i nasilja od strane poreznika, odnosno ubirača taksita. Sve je to do krajnosti iscrpljivalo ekonomsku snagu seljaka. Odatle se među seljaštvom javljaju različiti vidovi otpora, od hajdučije do otvorenih i masovnih buna. Obično su se pojedinci iz kršćanske raje odmetali u hajduke, dok se muslimani seljaci otvoreno bune. Već je u toku XVII stoljeća bilo više takvih muslimanskih seljačkih buna, uglavnom u sarajevskom kadiluku.

36

Tako su se u proljeće 1682. seljaci sarajevskog kadiluka usprotivili plaćanju globe. Seljaci su u velikom broju upali u Sarajevo i provalili u sud, gdje su ubili mulu (kadiju) i njegovog pomoćnika (naiba), a sudnicu demolirali i opljačkali. Pobuna je ugušena, a seljaci i Sarajlije su zbog ubistva mule i pljačkanja suda, strogo kažnjeni. Naročiti carski inspektor (mufetiš) poslan od centralnih vlasti dao je pogubiti četrnaest seljaka, a dvadesetoricu je otpremio u Carigrad. Osim toga, naplatio je od Sarajlija i seljaka 250 kesa dukata na ime globe. 37

Najveća muslimanska seljačka buna koja je zahvatila velike dijelove Bosanskog pašaluka izbila je 1747. i trajala je punih deset godina. Njen povod bilo je prekomjerno opterećivanje bosanskih seljaka različitim nametima u korist vezira i zloupotrebe koje su u vezi s tim činjene. Seljacima su se pridružili i neki slojevi muslimanskog gradskog stanovništva, kao što su sitni posjednici čifluka, ali i razni deklasirani janjičarski elementi. Janjičari i njihove starješine, zvane baše i bašeskije, su ustvari bili nosioci buna u gradovima. Ponegdje su pored seljaka zemljoradnika u buni učestvovale i sitne spahije, te pripadnici nižeg muslimanskog svećenstva (uleme).Glavna žarišta ove bune bila su u kadilucima Tešanj, Tuzla, Sarajevo, zatim u jugozapadnoj Bosni (Livno, Duvno, Glamoč), sjeveroistočnoj Hercegovini i Mostaru. Najistaknutiji vođa pobunjenika bio je bivši sarajevski kadija Abdurahman Muharemija, koji je bio jedan od začetnika cijele bune. Pobunjenici su uglavnom napadali predstavnike vlasti i uništavali njihov imetak. Bosna je ušla u stanje anarhije u kojem redovna vlast jednostavno nije mogla funkcionirati. 38

Tek kada je za bosanskog namjesnika krajem 1752. došao energični Mehmed-paša Kukavica, inače rođeni Bošnjak, vlast se konsolidirala i počela nanositi udarce pobunjenicima. Mehmed-paša Kukavica je na prvom mjestu uspio likvidirati Abdurahmana Muharemiju, koga su 1753. kod Zvornika mučki ubili neki potplaćeni članovi njegove pratnje. Nakon toga Mehmed-paša, što lukavstvom, što oružjem smiruje i likvidira jedno po jedno žarište bune. Hvatanjem i ubistvom poznate braće Morića i još dvadesetorice njihovih drugova (joldaša) u blizini Sarajeva početkom 1757, buna je konačno ugušena.Ova je velika buna bila po svom karakteru slična svim seljačkim bunama feudalnog doba. Seljaci se nisu bunili protiv vladara (kralja, cara) niti su dovodili u pitanje legitimnost vlasti i sam feudalni poredak kao takav. Oni su se samo dizali protiv zloupotrebe vlasti i uvođenja novih nameta. Tako se ni muslimanski seljaci u Bosni nisu digli protiv sultana i osmanskog poretka. Oni su se samo borili za stari poreski sistem, a protiv nametanja novih dažbina i zloupotreba prilikom njihovog ubiranja.39

12. PROCES ČIFLUČENJA

Od kraja XVII i početka XVIII stoljeća teče u Bosni postepeno proces čiflučenja koji predstavlja specifičan vid izvlašćivanja seljaka i stvaranja velikih zemljišnih posjeda u rukama veleposjedničke klase. Proces čiflučenja je nastao kao rezultat političke i ekonomske krize Carstva i njegovog opadanja, što je dovelo do deformacija u timarskom sistemu i uspostavljanja novih, čiflučkih agrarnih odnosa. 40

Odnosi u timarskom sistemu bili su regulirani osmanskim zakonima, tzv. kanunima. Na taj način su agrarni odnosi stavljeni pod strogu kontrolu države, čime se osiguravalo uspješno djelovanje timarskog sistema i onih ustanova koje su na njemu počivale, kao što su spahijska organizacija, pomoćni vojni redovi, upravna struktura i poreski sistem. Glavni instrumenti te kontrole bile su u prvom redu vrlo precizne zemljišne knjige, tzv. defteri. Drugi instrument te kontrole bilo je zadržavanje sudstva u isključivoj nadležnosti centralne vlasti. Kadija je kao sudija bio direktno odgovoran centralnim vlastima, odnosno sultanu, čime su efikasno suzbijane zloupotrebe spahija i nosilaca lokalne uprave. Slabljenjem centralne vlasti slabe i instrumenti kontrole nad agrarnim proizvodnim odnosima, odnosno nad timarskim sistemom. 41

Pojavom čiflučenja nastaju na prvom mjestu duboke promjene u ekonomskom i pravnom položaju seljaka. Proces čiflučenja je zatim djelovao na postepeno raspadanje timarske organizacije i drugih klasičnih osmanskih ustanova, kao što su janjičarski red, sistem državnih finansija, centralna i provincijska uprava.

42

Vladajući oblik zemljišne svojine u Osmanskom carstvu bila je državna zemlja (erazi-miri), koju su posjednici timara i zijameta samo uživali pod određenim uvjetima, ali kojom nisu mogli raspolagati. To znači da je erazi mirija u načelu bila imobilna, odnosno izuzeta iz pravnog prometa. U tome je, međutim, postojala jedna protivrječnost, pošto su seoski posjedi (čifluci i baštine) u praksi otuđivani. Seoski posjedi su bili u pravnom prometu i transakcije s tim posjedima oduvijek su postojale. Kako, za razliku od feudalizma na Zapadu, vezanost seljaka za zemlju nije bila strogo postavljena, to su oni slobodno međusobno prodavali i kupovali svoje posjede uz formalno odobrenje spahije i plaćanje tzv. tapijske pristojbe radi upisa u zemljišne knjige. Svaki novi vlasnik čitluka ili baštine preuzimao je i izvršavao prema spahiji i državi iste obaveze koje je imao njegov prethodnik. Ostali slojevi stanovništva nisu u vrijeme uspona i pune moći Carstva imali većeg interesa da se uključe u promet seoskim posjedima. Oni su u to vrijeme mogli svoju egzistenciju osigurati na drugi način. Mogli su se uključiti u redove vojničke klase (asker) i kao takvi dobiti na uživanje zemljišne posjede u vidu timara ili zijameta. Isto su se tako mogli svrstati u redove janjičara i čuvara tvrđava, te uživati plaću u novcu i sl. 43

Sve dok se promet seoskim posjedima odvijao među samim seljacima, dotle osnove timarskog sistema i općenito osmanskog ekonomskog i političkog poretka nisu ničim mogle biti ugrožene. Tek kada se u promet seoskim dobrima uključuju pojedinci iz ostalih slojeva stanovništva počinje rastakanje temelja timarskog uređenja i ostalih klasičnih osmanskih institucija. Od XVII stoljeća u prometu seoskim posjedima sve više učestvuju pojedine spahije, janjičari, zanatlije i trgovci, pa i pripadnici uleme. Ovi pojedinci dolaze do seoskih posjeda na različite načine, bilo silom, odnosno prisiljavanjem seljaka na prodaju zemlje, bilo tako što seljacima oduzimaju založena imanja radi namirivanja dugova. U svakom slučaju, od trenutka kada se ovi slojevi življe uključuju u promet zemljom, počinje proces čiflučenja. Od tada se javlja jedna treća ličnost između spahije i seljaka. To je vlasnik zemlje, odnosno čifluka, zvani čifluk-sahibija. On se pored spahije i države nameće kao treći eksploatator seljakovog rada. 44

Učešće povlaštenih slojeva osmanskog društva u ovom izvlašćivanju seljaka intenzivira se od vremena kada ove skupine gube mogućnost da na drugi način osiguraju svoju egzistenciju, što se podudara sa početkom osmanskog povlačenja iz Srednje Evrope i sa dijelova Balkana.

45

Poraz Osmanlija u velikom "Bečkom ratu" 1683-1699. označio je prestanak njihovih daljih osvajanja i početak defanzive i povlačenja. U tim uslovima nije bilo više nove zemlje, pa mnogi gube mogućnost da stupanjem u redove spahija ili janjičara osiguraju svoju egzistenciju. Gubitkom Ugarske i Slavonije brojne su spahije ostale bez svog posjeda. Oni se povlače južno od Save i Dunava i vrše pritisak na ograničene zemljišne fondove. U takvoj situaciji oni traže izlaz u razvlašćivanju seljaka, uzurpacijom njihovih imanja putem fiktivne kupovine ili prosto otimanjem seoskih posjeda. Istovremeno i gradska privreda zapada u teškoće, pa mnoge zanatlije i trgovci nastoje doći do bar jednog čifluka kako bi se u tim kriznim vremenima ispomogli prihodima sa zemlje. Na isti način postupaju janjičari, državni službenici i drugi koji usljed finansijske krize Carstva neredovno primaju svoje dirluke (plaće). Posebno aktivnu ulogu u procesu čiflučenja su imali razni gradski i seoski zelenaši. Cijelim ovim procesom seljaci se od nekadašnjih vlasnika svode na položaj golih proizvođača na zemlji, odnosno na čifluku. 46

Kako je proces čiflučenja tekao u okvirima još postojećeg timarskog sistema, to su nastali vrlo složeni agrarni odnosi, u kojima se položaj seljaka stalno pogoršavao. Seljak je u timarskom sistemu bio podložan jednom zemljišnom gospodaru (spahiji), prema kome je bio obavezan na relativno snošljiva davanja u naturi, manje u novcu i radnoj snazi. U novom, čiflučkom sistemu seljak je, pored davanja spahiji, morao davati određenu dažbinu i čifluk-sahibiji. Spahiji se obično davao "desetak" (desetinu), a čifluk-sahibiji "devetak" (devetinu), koji je u praksi, zavisno od poljoprivrednih kultura, ponegdje iznosio polovinu svih prihoda, a najčešće jednu trećinu. Seljak na čifluku (čifčija ili kmet) za razliku od seljaka u timarskom sistemu, nije imao svog zemljišta (baštine), već je radio svom gospodaru (čifluk-sahibiji) pod pogodbom. Državi je bio dužan jedino plaćati harač. 47

Po svom nastanku, tempu i društvenom položaju svojih nosilaca, proces čiflučenja ima niz regionalnih specifičnosti. Osnovna osobenost tog procesa u Bosni je da su njegovi glavni nosioci bile same bosanske spahije. Tako se u Bosni najčešće u jednoj istoj ličnosti pojavljuje spahija i čifluk-sahibija. Proces teče tako što spahije sve više zahvataju one rajinske zemlje koje su usljed ratova i raznih epidemija ostale puste. Na posjedima koji su vremenom ostali bez svojih obradivača gasilo se postepeno pravo držanja tih posjeda po sistemu rajinskog tesarrufa (prava raspolaganja), koji se tako spajao sa spahijskim tesar-rufom. U prvim stoljećima osmanske vladavine većinu raje činili su muslimanski seljaci. Vremenom, usljed čestih ratova, različitih epidemija i gladi, smanjuje se broj muslimanskog stanovništva u Bosni. Pored toga, učešće muslimanskih seljaka u osmanskoj vojnoj službi dovodi do njihovog oslobađanja od rajinskih i drugih materijalnih obaveza prema državi. Na taj način najveći dio muslimanske raje svrstava se u XVIII i XIX stoljeću u red slobodnih seljaka. 48

Preuzimajući u svoj posjed opustjele rajinske čifluke, bosanske spahije naseljavaju na njih koloniste sa strane, uglavnom iz sjeverozapadnih dijelova današnje Crne Gore. Već je bosanski namjesnik Numan-paša Ćuprilić prilikom pohoda na Crnu Goru 1714. poveo sa sobom u povratku oko dvije hiljade Crnogoraca i Brđana sa porodicama i nastanio ih na tada slabo naseljenu Glasinačku visoravan kod Sarajeva.

49

Od tada se uobičajilo da se Drobnjaci, Brđani i ostalo vlaško stočarsko stanovništvo sa područja Crne Gore samo doseljavalo u Bosnu, posebno u gladnim godinama ("kad izda ljetina"), kako bi se prehranilo. Ove migracije trajale su sve do prvih decenija XIX stoljeća, kada je 1813-1817. posljednja velika kuga opustošila neke krajeve Bosne, pa su mnoge zemlje ostale prazne. Posebno je stradalo muslimansko stanovništvo. Na sve te puste zemlje bosanske spahije, kao čifluk sahibije, naseljavaju Crnogorce i druge pravoslavne vlahe (stočare), ali ne pod uslovima koji su važili u timarskom sistemu, nego pod novim, čiflučkim režimom. Na taj je način u Bosni i Hercegovini nastao veliki zemljišni posjed ili veleposjed, čiji su glavni nosioci bili ajani i kapetani. 50

13. DUBIČKI RAT I SVIŠTOVSKI MIR

Na bosanskim je sjevero zapadnim granicama, poslije poraza Austrije 1737-39, punih pola stoljeća vladao mir. Planovi o osvajanju Bosne, odnosno o potiskivanju Osmanlija iz Evrope oživjeli su u Austriji dolaskom na vlast cara Josipa II 1780. godine. Poslije dužih priprema i pedeset godina mira Austrija je u savezu sa Rusijom objavila početkom 1788. rat Osmanskoj carevini. Cilj Austrije i Rusije bio je da se Osmanska carevina potisne iz Evrope, a njeni posjedi međusobno podijele na principu ravnoteže snaga. Po tome bi zapadni dijelovi Balkana (Bosna, Albanija i Srbija) pripali Austriji. Istovremeno bi se na sjeveroistoku i jugu Balkana uspostavile dvije pravoslavne države pod ruskom dominacijom. Na sjeveroistoku bi se ujedinjenjem Vlaške i Moldavije stvorila nova država pod antičkim imenom Dakija-Dacia (danas Rumunija). U isto vrijeme bi se na jugoistoku, sjedinjenjem Trakije, Bugarske, Makedonije i sjeverne Grčke obnovio Bizant, tj. Grčko srednjovjekovno carstvo sa sjedištem u Carigradu. Mjesto prvog vladara tog zamišljenog grčkog carstva bilo je namijenjeno unuku ruske carice Katarine II Velike. 51

Rat je pokazao da su svi ovi planovi u datom odnosu snaga bili nerealni. Austrija i Rusija su bile nedovoljno spremne za rat, a Osmanska carevina još dovoljno snažna da odbrani svoje pozicije na Balkanu.Skupa sa objavom rata, car Josip II je uputio dva proglasa bosanskom stanovništvu, jedan kršćanima, drugi muslimanima. U prvom proglasu kršćani se pozivaju da se dignu na ustanak i pridruže austrijskim četama. Nasuprot tome, muslimani se pozivaju da ostanu mirni i bave se "svojim poslom i zaradom". Pravoslavnim kršćanima se obećava da će pod habsburškom vlašću uživati ista prava kao pravoslavni u austrijskim zemljama. Svim muslimanima, uključujući i spahije i janjičare, ukoliko ostanu mirni, jamči se lična i imovinska sigurnost, te ravnopravan i izjednačen status "sa ostalim cesarskim pučanstvom". U tom smislu obećava se potpuna ravnopravnost islama sa drugim vjeroispovijestima, pa čak i plaćanje imama i drugih vjerskih službenika iz državne kase. 52

Bez obzira na ova obećanja, bosansko muslimansko stanovništvo, kome su centralne osmanske vlasti prepustile odbranu Bosne, pružilo je snažan otpor brojno nadmoćnoj austrijskoj vojsci. Rat se vodio uglavnom na sjevero-zapadnim granicama Bosne. Glavne borbe su vođene oko grada Dubice, pa je cijeli ovaj rat u historiji Bosne poznat kao "Dubički rat". Poslije dvije godine borbi Austrijanci su uspjeli zauzeti tri grada na Uni i Savi, Bosanski Novi, Bosansku Dubicu i Bosansku Gradišku, a na zapadnoj granici Bosne gradove, Cetingrad, Lapac i Donji Srb. 53

Slabi rezultati na vojnom frontu i opće međunarodne okolnosti prisilile su Austriju i Rusiju da odustanu od svojih osvajačkih planova. Eventualnom rušenju Osmanskog carstva usprotivile su se iz svojih razloga Pruska i posebno Engleska. Osim toga 14. jula 1789. izbila je Francuska revolucija koja je veoma uzdrmala i zabrinula feudalnu Evropu. Tako su Austrija i Rusija u kontekstu opasnosti koju je za njih predstavljala Francuska revolucija, iznenada postale sile koje u međunarodnim odnosima brane status guo. Zato su 1791. pristupile mirovnim pregovorima sa Osmanskom carevinom.

54

Mir između Austrije i Osmanske carevine, zaključen je početkom augusta 1791. u Svištovu, gradu na Dunavu u Bugarskoj. Ovim ugovorom u osnovi je zadržano stanje od prije rata, odnosno granice uspostavljene Beogradskim mirom 1739. godine. Austrija je vratila Osmanskoj carevini tri osvojena grada, Novi, Dubicu i Gradišku, ali je na zapadu zadržala Cetingrad.Ovo stanje uspostavljeno Svištovskim mirom ponovo je potvrđeno "Završnim aktom" Bečkog kongresa iz juna 1815, kojim su njegove potpisnice, Austrija, Engleska, Pruska i Rusija, priznale sultana za legitimnog vladara i gospodara osmanskih balkanskih posjeda. Time su implicitno priznate postojeće granice Bosanskog pašaluka, odnosno Bosne i Hercegovine. 55

14. KAPETANI I AJANI

S obzirom na krajiški karakter Bosne, u njoj se već početkom druge polovine XVI stoljeća javljaju kapetanije, kao granične vojno-teritorijalne jedinice. Tokom XVII stoljeća radi odbrane Bosanskog ejaleta uspostavljen je cijeli niz kapetanija na prostoru od Gradiške na Savi do Novog u Boki Kotorskoj. Gubitkom Slavonije, Like i Dalmacije, Osmanlije su izgubile i većinu tih kapetanija sa bošnjačkim posadama (Osijek, Viroviticu, Jasenovac, Udbinu, Obrovac, Zemunik i Islam kod Zadra, Nadin, Skradin, Knin i Herceg-Novi). Poslije Karlovačkog mira 1699, osmanske vlasti rade na hitnom uspostavljanju novih kapetanija duž bosanskih granica, ali i u njihovom zaleđu. Funkcija kapetana dodjeljivala se pojedincima iz reda bosanskih spahija i vrlo brzo je postala nasljedna. 56

Kao kapetani u početku se javljaju istaknute timarlije i zaimi. Neki od kapetana su za obavljanje svoje dužnosti primali redovne plate čiji je novčani iznos obično bio ravan prihodima sa jednog zijameta. Kapetan je bio komandant cjelokupne vojske na području kapetanije, a vremenom je počeo obavljati i druge upravne funkcije.Od druge polovine XVII stoljeća dolazi u organizaciji lokalne uprave u Carstvu do značajnih promjena pojavom tzv. vilajetskih ajana (uglednih ljudi). Oni vremenom učvršćuju svoj položaj i u XVIII stoljeću postaju organima lokalne uprave. Ajani su zajedno sa kadijama i drugim upravnim funkcionerima određivali razrez općedržavnih nameta na stanovništvo, organizirali su kolektivno suzbijanje hajdučije i nereda, zatim prenos pošte od Carigrada do pojedinih provincija, maksimirali su i kontrolirali cijene hrani, vršili mobilizaciju muslimanskog stanovništva u vojsku, koju su tokom rata na raznim frontovima predvodili. 57

U početku su ajani bili birani iz reda uglednih ljudi. Ponegdje su u njihovom izboru učestvovali i predstavnici kršćanskog stanovništva. Praksa biranja ajana je ubrzo iščezla, pošto je njihova funkcija (ajanluk) pružala velike mogućnosti njenim nosiocima za lično bogaćenje putem zloupotrebe vlasti.

58

Vremenom ajani, regrutirani uglavnom iz najuglednijih begovskih porodica, postaju nosioci cjelokupne upravne vlasti na području jednog kadiluka (sudskog okruga). U većini kadiluka gdje su postojale kapetanije, funkciju ajana preuzeli su kapetani. Tako je došlo do spoja upravne ajanske i vojne kapetanske funkcije u jednoj ličnosti, odnosno nasljednim putem u jednoj porodici. Ova činjenica dovodi do snažnog jačanja ekonomskih i političkih pozicija svih bosanskih kapetana, kojih je početkom XIX stoljeća bilo 39. Svoj položaj održavali su, bez obzira na povremene sukobe, međusobnom ravnotežom i staleškom solidarnošću, posebno u odnosu na centralnu vlast. Ajanski su se interesi dugo podudarali sa politikom i ciljevima centralnih osmanskih vlasti. Zajednički im je interes, prije svega, bio odbrana granica osmanske države, odnosno Bosne, čime su ajani istovremeno branili kako vlastitu domovinu tako i svoj povlašteni socijalno-ekonomski i politički položaj. 59

15. POKRET BOSANSKIH AJANA I BUNA HUSEIN-KAPETANA GRADAŠČEVIĆA

Od kraja XVIII i početka XIX stoljeća ajani, uz janjičare, postaju glavnom smetnjom obnovi autoriteta centralne vlasti i provođenju neophodnih reformi u Carstvu. Da bi sačuvali svoje pozicije bosanski ajani su se odlučno odupirali vojnim i administrativnim reformama koje je u prvim decenijama XIX stoljeća nastojala provesti centralna osmanska vlast. Tim su se reformama opirali ajani i u drugim provincijama Carstva, posebno u Rumeliji i dijelovima Anadolije. Odatle je prvi nosilac reformi u Carstvu, sultan Selim III (1789-1807) pao kao žrtva otvorene ajansko-janjičarske pobune.

60

Njegove reforme je, uz mnogo više opreza, ali i političke vještine i energije nastavio sultan Mahmud II (1808-1839). Uprkos unutrašnjih teškoća (egipatski i grčki ustanak 1821), Mahmud II je postepeno po Rumeliji i Anadoliji likvidirao jednog po jednog lokalnog moćnika i tako redom obnavljao autoritet centralne vlasti u pojedinim provincijama. Nakon što se 1826. konačno obračunao sa janjičarima na red su došle i preostale autonomije u Carstvu, među kojima je na prvom mjestu bila Bosna. 61

Znajući šta im se iz Carigrada sprema bosanski ajani su se i sami organizirali i pripremali za otpor. Oni su na sastanku u Tuzli početkom februara 1831. izabrali za svog vođu Husein-bega Gradaščevića koji je bio na čelu Gradačačke (Gradačac) kapetanije, u to vrijeme najveće i najbogatije kapetanije u Bosni (i Hercegovini). Husein-kapetan je izabran za vođu upravo zato što je bio najmoćniji i najbogatiji čovjek. Osim toga, smatran je vrlo sposobnim mladim čovjekom. Prednost mu je prije izbora bila i činjenica da do tada nije imao otvorenih sukoba sa Portom i vezirima. Husein-kapetana su najodlučnije podržali krajiški kapetani sa Hasan-agom Pećkim Beširevićem na čelu. Protiv su bili moćni Sulejmanpašići iz Skopaljske doline (područje Vakufa i Bugojna), te hercegovački ajani, stolački Alijaga Rizvanbegović, gatački Smail-aga Čengić i nevesinjski Bašaga Redžepašić. 62

Ajani i kapetani su na sastanku u Tuzli usvojili program svog pokreta koji su u vidu pet osnovnih zahtjeva ili tačaka uputili bosanskom veziru i sultanu. Na prvom su mjestu tražili da Porta opozove privilegije date kneževini Srbiji, odnosno obustavi dalje uvođenje srpske autonomne vlasti u Beogradskom pašaluku. Drugom tačkom se zahtijevalo obustavljanje uvođenja nove vojne organizacije sa uniformama evropskog kroja, kao nečega što je suprotno islamskoj tradiciji. Na trećem se mjestu tražilo ukidanje položaja državnog namjesnika u Bosni. Četvrtom tačkom se tražila dozvola da se u Bosni uvede vlastiti oblik "republikanske vlade", a da se na njeno čelo bira ili imenuje čovjek iz domaće sredine. Najzad, petom tačkom se tražila autonomija Bosne, tako što se ubuduće Porta ne bi miješala u njene unutrašnje stvari. Bosna bi u znak priznanja vrhovne vlasti sultana plaćala godišnji tribut od 4.000 kesa dukata. Sultan Mahmud II je odbio sve ove zahtjeve bosanskih ajana.

63

Husein-kapetan je u međuvremenu prikupio vojsku od 25.000 ljudi koja je nakon opsežnih priprema krenula prema Sandžaku i Kosovu. Plan je bio da se bosanske snage spoje sa pobunjenim Albancima koje je predvodio Mustafa-paša Skadarski. Mada je imao oko 40.000 boraca, Mustafa-paša je u sukobu sa vojskom velikog vezira doživio težak poraz kod Prilepa, nakon čega se povukao u svoj Skadar.

64

Nasuprot tome, Husein-kapetan je, iako sa manjim brojem vojnika, u bitkama kod Lipljana i Štimlja (južno od Kosova Polja) potukao jula 1831, osmansku vojsku koju je lično predvodio veliki vezir Mehmed Rešid-paša. Poslije ove sjajne pobjede Husein-kapetanu je bio otvoren put za dalje napredovanje prema Skoplju, ali je on odlučio da se vrati u Bosnu, gdje je sebe već vidio kao novog vezira. Njegove pristalice su ga početkom oktobra 1831. proglasile za bosanskog vezira. On je u tom svojstvu rezidirao u Travniku, gdje je formirao divan (savjet) i imenovao niz novih funkcionera po Bosni. Husein-kapetan je u narodu prozvan Zmaj od Bosne, a sam se kao vezir potpisivao kao Husein-paša ili Vitez od Bosne. Kao što je odbio sve zahtjeve bosanskih ajana, sultan Mahmud II isto tako nije priznao legitimnost Husein-kapetana kao vezira.

65

U međuvremenu je veliki vezir raznim lukavstvima i intrigama uspio u priličnoj mjeri raslojiti bosanske ajane, pa se jedan broj njih distancirao od Husein-kapetana. Konstantnu i najsnažniju podršku Husein-kapetan je imao u Sarajevu, među ostacima razbijenog janjičarstva. Sarajlije je predvodio Mujaga Zlatarević koga je upravo Husein-kapetan, kao vezir, imenovao za sarajevskog muselima.Husein-kapetan je na vezirskoj stolici ostao svega nekoliko mjeseci, pošto se već početkom juna 1832. centralna vlast uspjela s njim obračunati. Vojska velikog vezira je uz pomoć hercegovačkih ajana (sa izuzetkom trebinjskih Resulbegovića) nanijela presudan poraz Husein-kapetanu i njegovim pristalicama u dvije bitke kod Pala blizu Sarajeva, krajem maja i početkom juna 1832. godine. Poslije ovih poraza, Husein-kapetan je izbjegao u Slavoniju, gdje su ga austrijske vlasti držale u Osijeku u internaciji. 66

Kao izbjeglice u Austriji su se našli i drugi učesnici pokreta i Huseinove pristalice, među kojima su bili Mehmed-beg Gradaščević, Ali-paša Fidahić, Ahmed-beg Karafejzić, Mustajbeg Tuzlić, derventski kapetan Mahmud-beg, maglajski kapetan Emin-beg, dobojski kapetan Sinan, Hasan-beg Resulbegović iz Trebinja i dr. Većina njih se vratila u Bosnu nakon proglašenja amnestije.

67

Nakon poraza Gradaščevića, novi bosanski vezir Mahmud Hamid-paša je zauzeo Sarajevo, zatim Travnik, te na kraju Banju Luku, gdje mu je jedino pružen izvjestan otpor. Preostale pristalice Husein-kapetana i protivnici reformi okupili su se na Bilajskom polju (kod Bosanskog Petrovca) pod komandom Ibrahim-bega Rustanbegovića. Njemu je u pomoć Hasan-aga Pećki poslao jedan svoj odred. Ovaj odred je poražen u sukobu s vojskom bosanskog vezira, koji nakon toga nastoji uhvatiti i samog Hasan-agu Pećkog. On se na kraju sam predao početkom augusta 1832. godine. Time je okončan organizirani otpor bosanskih kapetana i ajana centralnoj vlasti, odnosno sultanu. 68

Nakon toga, Porta je 1833. izdvojila Hercegovački sandžak u poseban pašaluk i dala ga na upravu Alijagi Rizvanbegoviču, koji je tako za zasluge u borbi protiv Husein-kapetana dobio titulu i položaj paše. Na tom položaju ostao je sve do 1850. godine, kada ga je, kao ekscesnu pojavu u upravnoj strukturi Carstva i same Bosne, smaknuo Omer-paša Latas.Austrijski kancelar Metternich (Meternih) iznudio je kod sultana pomilovanje za Husein-kapetana, ali bez prava povratka u Bosnu. Nakon toga, Husein-kapetan je početkom oktobra 1832. stigao u Beograd gdje se predao osmanskim vlastima. Odatle je otpremljen u Istanbul, gdje mu je sultan ponudio visoki vojni položaj, što je Husein-kapetan odbio. Uskoro se teško razbolio i umro u Istanbulu u ljeto 1833. u 31. godini života. 69

16. TANZIMAT I VILAJETSKI ZAKON 1867.

Nakon što su u najvećem dijelu Carstva oružanim putem skršile otpor preustroju vojske i administracije, centralne osmanske vlasti su Hatišerifom od Gulhane 1839. godine najavile program reforme cjelokupne uprave i pravnog poretka. Time je u Carstvu počela era reformi ili Tanzimata. U samoj Bosni slomom pokreta Husein-kapetana nije prestao otpor reformama. Vršena je opstrukcija nove upravne organizacije, dok su svaki čas na raznim stranama izbijale manje oružane bune, koje je potajno kao stari protivnik reformi, podržavao hercegovački namjesnik Alipaša Rizvanbegović. Centralna vlast se odlučila na konačni obračun sa takvim stanjem, pa je 1850. godine u Bosnu s vojskom, kao novi namjesnik upućen Omer-paša Latas. On je u skladu sa carskim naređenjima koje je imao, bez odlaganja pristupio zavođenju reda u zemlji, uglavnom fizičkom likvidacijom preostalih bosanskih ajana i protivnika reformi, uključujući i Alipašu Rizvanbegovića.70

Time su u Bosni stvoreni uslovi za provođenje Tanzimata, čiji je vrhunac bila nova organizacija uprave, uvedene Vilajetskim zakonom (Ustavom) 1867. godine. To je bilo u skladu sa novim ustrojstvom uprave u provincijama, čiji su glavni pokretači bili veliki vezir Fuad-paša Kečedžizade i Midhat-paša (Ahmet Šefik), namjesnik Niškog pašaluka ili ejaleta. Njih dvojica su bili neposredni tvorci nove organizacije vlasti u provincijama, poznate kao sistem vilajeta.Za obrazac te nove organizacije uzete su administrativne i druge mjere koje je Midhat-paša provodio u Niškom ejaletu. On je zato pozvan u Carigrad, gdje mu je povjeren zadatak izrade nacrta uredbe o novoj organizaciji provincija. Sultan je taj nacrt ozakonio u decembru 1864, pod nazivom Uredba o organizaciji vilajeta. Odlučeno je da se ta uredba eksperimentalno primijeni u Dunavskom i Bagdadskom vilajetu. Dunavski vilajet (Tuna Vilajeti) je formiran tako što su Niškom pašaluku pripojeni ejaleti Vidin i Ruščuk (danas Ruse na Dunavu u Bugarskoj). Sjedište novog vilajeta bilo je u Vidinu, a za njegovog upravnika (valiju) imenovan je upravo Midhat-paša. Njegov je zadatak bio da novu uredbu primijeni u praksi. 71

Osmanska vlada je ocijenila da je eksperimentalna primjena nove uredbe uspjela. Zato je u maju 1865. odlučeno da se prema toj uredbi izvrši reorganizacija provincijske vlasti u cijelom Carstvu. Tako je izvršena pregrupacija postojećih ejaleta u 27 većih teritorijalnih jedinica zvanih vilajeti, sa valijom na čelu. Jedan od tih 27 vilajeta bila je i Bosna. Osnovni tekst nove uredbe bio je identičan za sve vilajete. Razlikovala se jedino preambula, tj. uvod koji je sadržavao ime svakog konkretnog vilajeta i njegovu podjelu na sandžake.Carskim fermanom od 13. maja 1865. dotadašnji Bosanski ejalet ili pašaluk je preimenovan i pretvoren u Bosanski vilajet. Nova organizacija provedena je tokom 1865/66. i u cijelosti je stupila u život od početka 1867. godine. 72

Na čelu vilajeta stajao je valija. U njegovu su nadležnost spadali svi građansko-upravni, finansijski, policijski i politički poslovi u vilajetu. Valiji je u vođenju vilajetskih poslova kao savjetodavni organ pomagalo upravno vijeće (Medžlisi idare). U vijeće su po službenoj dužnosti ulazili viši vilajetski činovnici, sa četiri birana predstavnika, dvojice muslimana i dvojice nemuslimana.Prema novoj uredbi Bosanski vilajet se sastojao od sedam liva (okruga) koje su se potpuno podudarale sa ranijim sandžacima. U praksi je i dalje preovladavao naziv sandžak. Live (okruži) ili sandžaci su bili: Sarajevo, sa sjedištem u Sarajevu; Travnik sa sjedištem u Travniku; Bihać sa sjedištem u Bihaću; Banja Luka sa sjedištem u Banjoj Luci; Zvornik sa sjedištem u Donjoj Tuzli; Novi Pazar sa sjedištem u Sjenici; i Hercegovina sa sjedištem u Mostaru. Na čelu liva nalazio se upravnik sandžaka, zvani mutesarif. Live su se dijelile na kaze (srezove), kojih je u cijelom vilajetu bilo šezdeset. 73

Nova osmanska upravna organizacija je u velikoj mjeri sličila na francuski upravni sistem. Francuska je općenito za osmanske reformatore bila uzorom i vrelom nadahnuća i inspiracije. Sam je tadašnji sultan Abdul Aziz bio veliki poštovalac Francuske. On je na poziv francuske vlade posjetio 1867. Pariz, a zatim London i Beč. Sultan Abdul Aziz je bio prvi osmanski vladar koji je preduzeo jedno takvo putovanje. U međuvremenu su nailazili događaji koji će Bosnu postepeno dovesti u neposrednu političku i kulturnu vezu sa evropskom sredinom.

74