obrazovanje 02

OBRAZOVANJE

Dr.sc. Elvi Piršl

Opća pedagogija

Sveučilište Jurja Dobrile u Puli

1. Što je obrazovanje?

Pedagoški i didaktički osmišljeno, više ili manje sustavno organizirano poučavanje i učenje kojim pojedinac stječe opća i posebna znanja o svijetu oko sebe.

Koje sposobnosti razvija pojedinac obrazovanjem?

Intelektualna, socijalna i praktična umijeća i navike te jača svoje sposobnosti, oblikujući tako pogled na svijet, gradeći temelje za permanentno povezivanje znanja, vještina i sposobnosti.

2. Koje vrste obrazovanja postoje?

Postoje tri međusobno povezana tipa obrazovanja:

formalno obrazovanje – uključuje sustav općeg, strukovnog i visokoškolskog obrazovanja, do razine poslijediplomskih studija;

neformalno obrazovanje – organizirana društvena djelatnost koja zadovoljava dopunske, dodatne ili alternativne potrebe učenja i koja može, ali ne mora biti povezana sa sustavom formalnog obrazovanja;

samoobrazovanje ili informalno obrazovanje - učenje koje pojedinac izvaninstitucionalno organizira za sebe. Rezultat obrazovanja tj. obrazovanost, postaje učenikova svojina na temelju koje on obavlja određene uloge u životu te proširuje svoja znanja i vještine u kontekstu cjeloživotnog učenja.

3. Važnost obrazovanja u društvu

Razdoblje moderne proizvelo je školsko obrazovanje u društveno pitanje i učinilo ga jednim od ključnih činilaca društvenog progresa i individualnog razvitka pojedinca.

Zašto? Što se očekuje od obrazovanja?– ne samo da bude “golemi aparat” za proizvodnju i

primjeravanje radne snage promjenjivoj i dinamičnoj kvalifikacijskoj strukturi društvenog rada, već i da...

– bude sredstvo mobilizacije pojedinaca na idejama modernizacije.

Uz prilagođavanje obrazovanja ekonomskom razvoju, raste i značaj njegove integracijske funkcije u društvu.

Nakon primarnih oblika socijalizacije obrazovanje je danas jedno od najznačajnijih instrumenata socijalizacije djece i mladih.

4. Uloga obrazovanja u društvu

U naprednim industrijskim društvima država osigurava obrazovanje kao pravo svakog građanina. U tu svrhu organizirane su formalne ustanove –vrtići, osnovne i srednje škole, fakulteti.

Pohađanje škola jest obavezno. Školovanje je besplatno.

Je li ono uvijek bilo besplatno?

Iako se danas besplatno državno školovanje smatra uglavnom samo po sebi razumljivim, te se drži posve normalnim i prirodnim stanjem stvari, važno je znati da je ono tek recentna faza u povijesti čovječanstva. Tako je npr. tek 1870. godine u Britaniji država preuzela odgovornost za osnovno obrazovanje.

1918. godine pohađanje nastave je postalo obavezno do 14. godine a 1947. do 15. godine.

4. 1. Obrazovanje u primitivnim društvima

U malobrojnim, nepismenim društvima, kao što su skupine lovaca i sakupljača, službeno obrazovanje, o kakvom smo sada govorili, bilo je nepoznat pojam.

Kako su se prenosila znanja?

Mladi su ljudi učili sve što im je u životu potrebno uglavnom na taj način da su se uključivali u svakodnevnu rutinu društvene skupine. Znanja i vještine obično su učili neformalno, oponašanjem primjera odraslih.

U složenijim predindustrijskim društvima, poput društava u srednjovjekovnoj Europi, postupno su se i polako razvijale specijalizirane obrazovne ustanove, zajedno sa specijaliziranom ulogom – učitelja.

Jesu li ove institucije bile namijenjene za sve?

Ne, već je formalno obrazovanje bilo osigurano samo za manji dio pučanstva, npr. za buduće pripadnike svećenstva i za sinove bogataša.

Formalno obrazovanje za mase osigurano je tek kada je industrijalizacija već bila u tijeku.

4. 2. Funkcija obrazovanja:

funkcionalističko i liberalno gledište

Funkcionalističko istraživanje obrazovanja odvija se u znaku dva srodna pitanja:

Kakva je funkcija obrazovanja za društvo kao cjelinu?

Kakvi su funkcionalni odnosi između obrazovanja i ostalih dijelova društvenog sistema?

Prvo pitanje, razmatra doprinos obrazovanja održavanju konsenzusa vrijednosti i društvene solidarnosti.

Drugo pitanje, ispituje odnos između obrazovanja i privrednog sustava i razmatranju na koji način taj odnos pridonosi integraciji društva kao cjeline.

4. 2. 1. Funkcionalističko gledište: E. Durkheim i T. Parsons

Za Emila Durkheima, glavna funkcija obrazovanja je prenošenje normi i vrijednosti društva. Naime, Durkheim smatra kako u složenim industrijskim društvima škola služi funkciji koju ne mogu ostvariti ni obitelj, ni vršnjaci, budući da se pripadnost obitelji temelji na rodbinskim vezama a pripadnost grupi vršnjaka na osobnim izborima.

Pripadnost društvu kao cjelini ne temelji se ni na jednom od tih načela. Pojedinci moraju naučiti surađivati s onima koji im nisu ni rodbina ni prijatelji.Škola osigurava kontekst u kojem se te vještine mogu naučiti.

Škola, je društvo u minijaturi, model društvenog sustava. U školi dijete ulazi u interakciju s drugim pripadnicima školske zajednice, prema utvrđenim pravilima. Ovo iskustvo priprema učenika za interakciju s pripadnicima društva kao cjeline u okvirima društvenih pravila.

Prema Durkheim-u obrazovanje uči pojedinca specifičnim vještinama potrebnim za njegovo buduće zanimanje. Ta je funkcija posebno važna u industrijskom društvu sa sve složenijom i specijaliziranijom podjelom rada. Zašto?

Zato, jer je razmjerno nespecijalizirana podjela rada u predindustrijskom društvu značila da su se razne vještine povezane sa zanimanjem mogle prenositi s roditelja na djecu bez potrebnog formalnog obrazovanja.

Dakle, škole prenose istodobno i opće vrijednosti koje osiguravaju “nužnu homogenost za društveni opstanak” i posebne vještine, koje osiguravaju “nužnu različitost za društvenu suradnju”.

Međutim, Durkheimova načela moguće je kritizirati s nekoliko stajališta.

Prvo, on pretpostavlja da norme i vrijednosti koje obrazovni sistem prenosi da su to norme i vrijednosti društva kao cjeline a ne vladajuće elite ili klase. Ukoliko bismo razmatrali školu s takvog stajališta, tada bi mišljenje o ulozi školovanja u društvu bilo potpuno drugačije.

Prema Talcottu Parsonsu, škola nakon primarne socijalizacije unutar obiteji, je “žarišno sredstvo socijalizacije”. Škola djeluje kao most između obitejli i društva kao cjeline, pripremajući dijete za njegovu ulogu odrasloga.

Naime, unutar obitelji, o djetetu se sudi i tretira uglavnom na temelju “partikularističkih” normi. Roditelji postupaju s djetetom kao sa svojim određenim djetetom a ne ponašaju se prema njemu na temlju normi ili mjerila koja se primjenjuju u društvu, na svakoga pojedinca, dakle na temelju “univerzalističkih” normi.

Dakle, dijete se kreće od partikularističkih normi i pripisanog statusa obitelji, prema univerzalističkim normama i postignutom statusu društva odraslih. Prema Parsonsu, škola priprema mlade ljude za taj prijelaz. Ona uspostavlja univerzalističke norme u okvirima kojih svi učenici postižu svoj status.

Njihovo se ponašanje ocjenjuje prema mjerilima školskih pravila, njihov se uspjeh mjeri po uspjehu na ispitima. Jednake norme se primjenjuju na sve učenike, bez obzira na pripisane karakteristike, kao spol, rasa, obiteljsko podrijetlo ili klasa iz koje je učenik potekao.

Škole funkcioniraju na meritokratskom načelu, tj. status se postiže na temelju zasluga.

Poput Durkheima, i Parsons dokazuje kako škola predstavlja društvo u minijaturi. Odražavajući djelovanje društva kao cjeline, škola priprema mlade ljude za njihove uloge odraslih.

Kao dio tog procesa, škole odgajaju mlade ljude na temeljnim vrijednostima društva. Parsons, tvrdi kako je vrijednosni konsenzus bitan da bi društvo djelotvorno funkcioniralo.

Potičući učenike da teže visokoj razini akademskog uspjeha i nagrađujući one koji to postižu, škole njeguju vrijednsot postignuća kao takvog. Stavljajući pojedinca u jednaku situaciju u učionici, dopuštajući im na taj način da se na ispitima natječu na ravnopravnoj osnovici, škole njeguju vrijednost jednakost šansi. Te vrijednosti imaju važnu funkciju u društvu kao cjelini.

Industrijsko društvo zahtijeva snažno motiviranu radnu snagu, orijentiranu na uspjeh. Stoga je nužno različito nagrađivanje za različiti uspjeh, načelo koje je ustanovljeno u školama. I “pobjednici” i “gubitnici” shvatit će sistem kao pravedan i ispravan, budući da je status postignut u situaciji u kojoj svi imaju jednaku šansu.

Dakle, načela koja funkcioniraju u širem društvu odražavaju se u školi.

Na kraju, za Parsonsa, obrazovni sistem je važan mehanizam kojim se odabiru pojedinci za njihovu buduću ulogu u društvu. Škole, provjeravajući i ocjenjujući učenike, raspoređuju njihove talente, vještine i sposobnosti na poslove za koje su najprikladniji. Škola se shvaća kao glavni mehanizam podjele uloga.

Prigovori Parsonsu i njegovom gledištu??

I Parsons, kao i Durkheim, potpuno zanemeruje mogućnost da bi vrijednosti koje obrazovni sistem prenosi mogle biti vrijednosti vladajuće manjine, a ne društva u cjelini.

Njegovo mišljenje da škole funkcioniraju prema meritokratskom načelu, pitanje je koje će se razmotriti u nastavku.

4. 2. 3. Liberalno gledište

Stajalište progresivnih liberalnih mislilaca o ulozi koju bi obrazovanje trebalo igrati u suvremenom demokratskom društvu je obrazovanje koje potiče osobni razvoj i samoispunjenje. Ono stimulira pojedinca da u potpunosti razvije svoje misaone, fizičke, emocionalne i duhovne sposobnosti.

Ekspanzija obrazovanja trebala bi reducirati nejednakost u društvu. Kako obrazovna postignuća članova radničke klase postaju veća, njihova će se pregovaračka pozicija na tržištu popraviti, te će im kao rezultat, porasti prihodi. Ali, škole tek trebaju ostvariti te ideale.

Reforme koje su se temeljile na liberalnim idealima vjerovale su da obrazovanje može stvoriti ravnopravnije i pravednije društvo.

Specijalni programi školovanja sastavljeni za neprivilegirane postali su ključna tema predsjednika Lyndona B. Johnsona.

Međutim, jaz između liberalnih ideala i onoga što se uistinu događalo u stvarnosti, nije dalo očekivane rezultate. Naime, liberalne reforme nisu težile promjeni temeljnog ustrojstva društva, budući da je američki kapitalizam prihvaćen kao gotova činjenica i svaka promjena u stanju siromašnih trebala se odvijati unutar njegovih okvira.

5. Razlike u obrazovnom uspjehu

Velik dio istraživanja u sociologiji obrazovanja usmjerava se na pitanje zašto članovi pojedinih društvenih skupina postižu viši stupanj uspjeha u školovanju od članova drugih skupina. Razmatrali su razlike u obrazovnom uspjehu s obzirom na inteligenciju, klasne i etničke potkulture, klasni položaj i sl.

Za razliku od sociologa, koji su na tragu asimilacionizma objašnjenje nalazili u nemogućnosti, pa i otporu siromaših slojeva da slijede vrijednosti dominantne kulture, i psihologa koji su “objektivnim”, a zapravo kulturno neosjetljivim i predrasudnim testovima inteligencije i znanja potvrđiali tezu o nedostacima u mentalom funkcioniranju pripadnika nedominantnih skupina, antropolozi su problem objašnjavali u terminima društveno-strukturalnih smetnji i kulturnog diskontinuiteta.

Time su ozbiljno uzdrmali temelje općeprihvaćene strategije okrivljavanja žrtve, odgovorne za pojavu fenomena niske razine motivacije i sampoispunjavajućeg proročanstva među učenicima.

6. Simbolički interakcionizam

Vodeći teorijski pravac američke socijalne psihologije koji individualnoj interpretaciji situacije pridaje odlučujuću ulogu u objašnjenju ljudske akcije i odnosima među ljudima. Izraz se pojavio krajem tridesetih godina 20. stoljeća u radovima H. Blumera, J. Deweya i njegovom učenju o dinamičkoj interakciji ljudskog i prirodnog svijeta te u filozofiji G.H.Meada.

S interakcionističkog gledišta, čovjek aktivno izgrađuje društvenu zbilju. Njegovo djelovanje nije naprosto oblikovano društvenim silama koje na njega djeluju ili pukom reakcijom na smjernice kulture ili na pritiske stratifikacijskih sistema.

Dok je ponašanje materije reakcija na vanjske podražaje, djelovanjem ljudi upravljaju značenja. Značenja izgrađuju akteri u procesu interakcije a nisu nametnuta nekakvim vanjskim društvenim sistemom.

Ona se stvaraju, razvijaju, modificiraju i mijenjaju u procesu dogovaranja. S interakcionističkog gledišta, čovjek postaje autor vlastita djelovanja, umjesto da pasivno reagira na vanjsku prisilu.

U interakciji s drugima, on interpretira i definira situacije, razvija značenja koja upravljaju njegovim djelovanjem i tako izgrađuje vlastiti društveni svijet.

6. 1. Prednosti interakcionističkog pristupa

Interakcionistički pristup dodao je novu perspektivu sociologiji odgoja. On je doveo u pitanje temeljne koncepcje kao što su sposobnost i vladanje, koje su znanstvenici ranije bili skloni smatrati gotovim činjenicama, prihvaćajući nastavničke definicije sposobnih i nesposobnih učenika, te učenika dobrog i lošeg vladanja.

Prema interakcionističkom stajalištu ne može se reći da učenici naprosto reagiraju na svoju poziciju u klasnoj strukturi, te djeluju u skladu s tim u učionici. Prije bi se moglo zaključiti da je razina njihova obrazovnog uspjeha rezultat zamršenog niza interakcija.

Interakcionističko gledište je veoma važno za pitanje jednakosti obrazovnih mogućnosti. Među ostalim, ono sugerira kako bi postojala veća jednakost u obrazovnim mogućnostima kada nastavnici ne bi povezivali karakteristike društvene klase sa sposobnošću.

6. 2. Nedostaci interakcionističkog pristupa Teško je podržati mišljenje da se značenja i

definicije situacije naprosto izgrađuju u interakciji u učionici tj. objasniti prividnu jenoobrazost značenja koja su rezultat mnoštva interakcija.

Interakcioniste često optužuju da promatraju ljudsku interakciju u zrakopraznom prostoru. Oni su skloni usredotočiti se na interakciju malenih razmjera, licem u lice, ne obazirući se posebno na njezin povijesni ili društveni okvir.

Koncentriraju se na određene situacije i susrete, gotovo ih uopće ne povezujući s povijesnim događajima koji su do njih doveli ili širim društvenim okvirom u kojem se zbivaju. Budući da ti činitelji utječu na određenu interakcijsku situaciju smatra se ozbiljnim propustom što im se ne posvećuje dužna pozornost.

Vježba

Pročitati: Haralambos, M (1989.): Uvod u sociologiju.

– Poglavlje: Obrazovanje – interakcionističkogledište, 205 - 211 str.

– Istraživanja: William Labova, Nell Keddie, Howard S. Becker.

Pronaći značenje sljedećeg pojma:

Teorija samoispunjavajućeg proročanstva. Objasniti tvrdnju:

“Škola promiče načelo dostojanstva i jednakosti svih odnosno obrazovanje reproducira društvenu nejednakost.”