nina sabolek - oliver.efri.hroliver.efri.hr/zavrsni/96.pdf · sveuČiliŠte u rijeci ekonomski...
Post on 06-Sep-2019
3 Views
Preview:
TRANSCRIPT
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
Nina Sabolek
RAZVOJ I FUNKCIJE NOVCA
DIPLOMSKI RAD
Rijeka, 2013.
SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET
RAZVOJ I FUNKCIJE NOVCA
DIPLOMSKI RAD
Predmet: Monetarna ekonomija
Mentor: Prof. dr. sc. Zdenko Prohaska
Studentica: Nina Sabolek
Studijski smjer: Ekonomika poduzetništva
JMBAG: 23712/Bjelovar
Rijeka, veljača 2013.
SADRŽAJ
Stranica
1. UVOD ......................................................................................................... 1
1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja .............................................. 1
1.2. Radna hipoteza ................................................................................... 2
1.3. Svrha i ciljevi istraživanja .................................................................. 2
1.4. Metodologija istraživanja ................................................................... 2
1.5. Struktura rada .................................................................................... 3
2. POJAM I FUNKCIJE NOVCA ................................................................... 4
2.1. Pojmovno određenje novca ................................................................. 4
2.2. Uloga novca ...................................................................................... 10
2.3. Novčane teorije ................................................................................. 13
2.3.1. Kvantitativna novčana teorija .................................................. 13
2.3.2. Keynesijanska teorija potražnje za novcem .............................. 20
2.4. Funkcije novca .................................................................................. 24
3. RAZVOJNA OBILJEŽJA NOVCA .......................................................... 27
3.1. Tradicionalni oblici novca ................................................................ 27
3.2. Surogati novca .................................................................................. 36
3.2.1. Banknote ................................................................................ 37
3.2.2. Depozitni novac ...................................................................... 38
3.2.3. Plastični i elektronički novac .................................................. 40
4. RAZVOJ NOVCA NA PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE .............. 45
4.1. Povijesni pregled razvoja novca na području Republike
Hrvatske do 1990. godine ................................................................. 45
4.2. Razvoj novca u Republici Hrvatskoj od 1990. do 2012.
godine ............................................................................................... 52
5. ZAKLJUČAK ........................................................................................... 56
LITERATURA .......................................................................................... 59
POPIS GRAFIKONA ................................................................................ 62
1
1. UVOD
Detaljnoj prezentaciji rezultata istraživanja tematike dip lomskog rada pristupilo
se uz uvodnu razradu sljedećih tema: 1) problem, predmet i objekt istraživanja,
2) radna hipoteza, 3) svrha i ciljevi istraživanja, 4) metodologija istraživanja i
5) struktura rada.
1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja
Novac kao ekonomski, povijesni, kulturni i konačno pravni fenomen predmet je
izučavanja kroz više tisućljeća. Ono je proizvod civiliziranog društva. Njegove
funkcije mijenjale su se tijekom razvoja civilizacije, a u okviru ekonomske
znanosti nema konsenzusa o njegovim funkcijama. Marksistička teorija novca
identificira pet funkcija: mjeru vrijednosti, prometnu funkciju, platnu funkciju,
funkciju zgrtanja blaga i svjetski novac, a u novije doba ekonomska teorija
razlikuje tri funkcije: sredstvo razmjene, jedinica obračuna i sredstvo očuvanja
vrijednosti. Neupitno je, međutim, da je temeljna funkcija novca da služi kao
sredstvo plaćanja i prometa. Značenje ove funkcije ostalo je nepromijenjeno
tijekom cijelog razvojnog ciklusa novca.
Problem istraživanja diplomskog rada odnosi se na aktualiziranje povijesnog
razvoja novca i njegovih pojavnih oblika tijekom razvoja civilizacije, kao i
funkcija novca u pojedinim fazama razvoja.
Tako definiran problem istraživanja determinira predmet istraživanja, a to je:
istražiti povijesni razvoj novca i njegove funkcije te rezultate istraživanja
prezentirati u formi diplomskog rada.
Iz problema i predmeta istraživanja proizlazi objekt istraživanja , a to je:
proučavanje razvojnih obilježja i funkcija novca.
2
1.2. Radna hipoteza
Temeljem predmeta, problema i objekta istraživanja postavljena je radna
hipoteza diplomskog rada: na temelju znanstveno utemeljenih činjenica o
razvoju i funkcijama novca tijekom povijesti moguće je utvrditi važnost novca i
njegove stabilnosti za gospodarski razvoj pojedine zemlje.
1.3. Svrha i ciljevi istraživanja
Novac čini jednu od osnovnih karika u čovjekovom životu u tolikoj mjeri da
gotovo izgleda da postaje smisao života, ali ga se ipak najčešće smatra nečim
što omogućuje i olakšava obavljanje bilo koje ekonomske aktivnosti, a ne nečim
što je samo po sebi svrhom. S monetarnog aspekta gledano, pravilnim
upravljanjem novca proizvodnja može rasti stabilno uz stabilne cijene.
Međutim, može se dogoditi da monetarni mehanizam zataji, te se količina novca
može iznenada povećati ili iznenada smanjiti, uzrokujući na temelju tih
monetarnih poremećaja inflaciju ili depresiju.
Svrha diplomskog rada je prikazati razvoj novca tijekom povijesti i njegove
funkcije, kako bi se što bolje shvatilo značenje novca u suvremenom društvu.
Cilj diplomskog rada je istražiti značenje i funkcije novca tijekom povijesti,
novčane teorije s aspekta potražnje za novcem kao posljedice funkcija novca, te
ukazati na njegovu važnost u međunarodnoj razmjeni i gospodarskim
aktivnostima unutar neke zemlje.
1.4. Metodologija istraživanja
Pri izučavanju i formuliranju rezultata istraživanja, koji su predočeni u ovom
diplomskom radu, u odgovarajućim kombinacijama korištene su sljedeće metode
znanstvenog istraživanja: povijesna metoda, metoda deskripcije, metoda
indukcije i dedukcije, metoda kompilacije, metoda klasifikacije, metoda analize
i sinteze i metoda komparacije.
3
Diplomski rad se temelji na sekundarnim izvorima podataka domaćih i
inozemnih autora koji su istraživali novčane teorije, razvoj i funkcije novca, kao
i podacima Hrvatske narodne banke prikupljenih putem elektroničkih izvora.
1.5. Struktura rada
Diplomski rad je podijeljen u nekoliko međusobno povezanih tematskih cjelina .
U prvom dijelu, Uvodu, prezentirani su predmet, problem i objekt istraživanja,
definirana je radna hipoteza, utvrđeni su svrha i cilj istraživanja, prikazana je
metodologija istraživanja te struktura rada.
Pojam i funkcije novca naslove je drugog dijela. U njemu je dan uvid u
pojmovno određenje novca, istaknuta je uloga novca, te je ukazano na novčane
teorije. Također su istražene funkcije novca.
U trećem dijelu, s naslovom Razvojna obilježja novca, prikazani su oblici novca
tijekom povijesti. Pri tome su istraženi tradicionalni oblici novca i surogati
novca: banknote, depozitni novac i elektronički novac.
Četvrti dio ima naslov Razvoj novca na području Republike Hrvatske. Pri tome
su istražena dva razdoblja razvoja novca na području Republike Hrvatske: do
1990. godine i u razdoblju od 1990. do 2012. godine.
U petom dijelu, Zaključku, iznosi se sažetak rezultata istraživanja po pojedinim
cjelinama, čime se dokazuje radna hipoteza diplomskog rada.
4
2. POJAM I FUNKCIJE NOVCA
Pojmovno određenje novca i analiziranje njegovih funkcija kroz ekonomsku
teoriju predmet je istraživanja u ovom dijelu diplomskog rada. U tu svrhu
obrađuju se sljedeće teme: 1) pojmovno određenje novca, 2) uloga novca, 3)
novčane teorije i 4) funkcije novca.
2.1. Pojmovno određenje novca
Jedna od osnovnih karika suvremenog društva i poslovanja je novac. Novcem se
kontrolira proizvodnja, zaposlenost i inflacija. Njegovim pravilnim
upravljanjem proizvodnja može stabilno rasti uz stabilne cijene. Međutim,
monetarni mehanizam može zatajiti, pa novac može iznenada nabujati ili
iznenada presušiti, uzrokujući tim monetarnim poremećajima inflac iju ili
depresiju (Dvornik, 1980:1). Novac kao sredstvo plaćanja pojavljuje se na
sasvim određenom stupnju razvoja trgovine kao razmjene proizvodnih viškova
(Ivanović, 1997:8). Može se definirati kao sve ono što služi kao opće
prihvaćeno sredstvo razmjene ili sredstvo plaćanja (Ivanović, 1997:8).
U literaturi se nailazi na različita pojašnjenja novca , ovisno o aspektu
izučavanja. Ekonomija kao znanost proučava djelovanje novca na
makroekonomska i mikroekonomska kretanja. U ekonomiji se pod pojmom
novac podrazumijeva svako općeprihvaćeno sredstvo koje može poslužiti kao
sredstvo razmjene, plaćanja i izmirenja duga (Gorenc, 1997:107). Sociologija
kao znanost promatra utjecaj novca na druge društvene pojave. U pravu je to
posebna vrsta zamjenjivih stvari čija su obilježja zakonom propisana, koje
izdaje banka za to ovlaštena zakonom i čija predaja je temeljni oblik valjanog
ispunjenja novčanih obveza, tj. obveza plaćanja na području određene države.
Ono je sredstvo niza pravnih poslova, sredstvo nadoknađivanja neimenovane
štete (pravična novčana naknada), predmet dužničko-vjerovničkih odnosa te
općesupsidijarno sredstvo ovrhe (Opatić, N., Novac – pravni aspekt pojavnosti,
5
28.12.2012., <http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/Novac%20pravni%20aspekt%
20pojavnosti%20HPR.pdf>).
Pluralizam znanstvenih definicija, koje se međusobno nadopunjuju, ali i
isključuju posljedica je i mnogobrojnih funkcija koje novac ima. Opatić definira
novac kao univerzalnu robu, nešto imaginarno, u svakom trenutku pretvorljivo u
neku konkretnu robu (stvar ili rad) (Opatić, N., Novac – pravni aspekt
pojavnosti, 28.12.2012., <http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/Nov ac%20pravni%
20aspekt%20pojavnosti %20HPR.pdf>).
Dvornik (1980:1) novac definira kao potraživanje koje od strane imatelja može
biti upotrijebljeno za kupovinu uopće. Pigou (1950:5, prema: Dvornik, 1980:1)
pod novcem podrazumijeva onu stvar koju društvo priznaje i upotrebljava kao
sredstvo razmjene. Kent (1982:4, prema: Dvornik, 1980:1) novac definira kao
sve ono što se obično upotrebljava i generalno prima kao sredstvo razmjene ili
kao mjerilo vrijednosti. Vidljivo je da su sve definicije temelje na funkciji
novca, novca kao sredstva razmjene i plaćanja te mjere vrijednosti. Definiranje
novca bez njegovih funkcija nije moguće. Prema Ferenčaku (2003:344), novac
je ono što funkcionira, prije svega, kao sredstvo razmjene, a potom i kao
obračunska jedinica, standard, odgođenih plaćanja i zaliha vrijednosti.
Od pojma novca valja razlikovati pojam valute i pojam deviza. Pod pojmom
“valuta” podrazumijeva se novčana jedinica, a pod pojmom “deviza” novčana
potraživanja od inozemstva (Zakon o deviznom poslovanju, pročišćeni tekst
zakona, NN 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10,
7.01.2013., <http://www.zakon.hr/z/77/Zakon-o-deviznom-poslovanju>, čl. 4).
Različitost definicija novca u literaturi posljedica je različitih teorija o novcu
nastalih tijekom povijesti. Već antički i grčki filozofi aktualiziraju pitanje: Što
je novac? Dok su jedni mislili da bogatstvo čini jedino i isključ ivo posjedovanje
mnogo novca, drugi su ga smatrali imaginarnim, odnosno onim čija je osnova
postojanja utemeljena na dogovoru odnosno zakonu ili uredbi. Aristotel govori
6
da novac može upotrebljavati samo korisne stvar i te je bio mišljenja da to
moraju biti stvari s prometnom vrijednošću (Opatić, N., Novac – pravni aspekt
pojavnosti, http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/Novac%20pravni%20aspekt%20
pojavnosti%20HPR.pdf (4.11.2012.). Aristotelova etika osuđuje ulogu novca i
zaradu trgovine u odnosu spram kućnoga gospodarstva, a takvo shvaćanje se
proteže sve do srednjovjekovne ekonomije, kad je Toma Akvinski preuzeo
Aristotelovu etiku i povezao je s biblijskom tradicijom. Cijela je ta intelektualna
tradicija novac, trgovanje i bogatstvo shvaćala kao izvor zla, pogrešnih
vrijednosti i ekonomske orijentacije (Sunko, Pilipović i Rančić, 2010:1056) .
Tek građanska liberalna ekonomska ideologija napušta tu negativnu sliku
povezanosti novca i bogaćenja.
Doktrina merkantilizma dominira ekonomskom znanošću Europe od sredine 16.
do sredine 17. stoljeća. Merkantilisti se bave problemima zbilje, stvarnim
ekonomskim pojavama i problemima društva . Novac su proglasili jedinim
oblikom bogatstva, samostalnim oblikom prometne vrijednosti. Prema
merkantilistima višak bogatstva može nastati samo u prometu, odnosno u
razmjeni roba i usluga između jedne države s drugom. Njihov odnos prema
plemenitim metalima (zlato i srebro) jasno je vidljiv iz stava da zlatnom novcu
nije potrebna državna garancija ni deklaracija, jer on sam po sebi predstavlja
vrijednost. Suprotno mišljenje imaju kartalisti, pristaše papirnog novca. Ova
skupina teoretičara tvrdi da vrijednost novca počiva samo na dogovoru među
ljudima, te da nije uopće važno od čega je novac napravljen. Danas je u
monetarnom sustavu u čitavom svijetu vidljiva prevlast kartalnog (papirnog)
novca.
Suprotnost mišljenja između tzv. metalista (pristaša zlatnog i srebrnog novca) s
jedne strane i tzv. kartalista (pristaša papirnog novca) s druge strane posebno je
izražena kada je predmet rasprave vrijednost novca. Metalisti zagovaraju
stajalište da novčani materijal mora imati svoju vlastitu potpunu vrijednost koja
je na njemu naznačena. Zastupa se stajalište koje poistovjećuje novac s
plemenitim metalima zbog njihovih prirodnih i društvenih osobina. Novcu daje
7
vrijednost sam materijal od kojeg je izrađen, odnosno iskovan (materijaliziran u
tjelesnu pokretnu stvara. Prema metalistima jedini pravi novac je metalni novac,
a sve drugo je samo supstitut novcu (plemeniti metal). Surogati su samo novčani
znakovi bez svoje vrijednosti. Novčani sustavi 18. i 19. stoljeća novčanu
jedinicu definiraju kao težinu plemenitog metala. Metalistička doktrina vidljiva
je iz zakonskih definicija novčanih jedinica Njemačke, Francuske, Engleske,
SAD-a. Tako je posebnim zakonom u Francuskoj od 28. ožujka 1803. godine
bilo određeno da se iz jednog kilograma zlata finoće 900/1000 kuje 3.100
franaka zlatnog novca, a iz jednog kilograma srebra iste finoće 200 franaka
srebrnog novca. Franak kao novčana jedinica definiran je kao pet grama srebra
čistoće 900/1000). Zlatni i srebrni novac bili su potpuno ravnopravni (tzv.
bimetalizam), a platiše su mogle birati u kojem će novcu plaćati, uz odnos zlata
prema srebru u omjeru 1:15,5 (3.100:200=15,5) i uz potpunu slobodu kovanja za
privatni račun (Opatić, N., Novac – pravni aspekt pojavnosti, 28.12.2012.,
<http://www.pravna datoteka.hr/pdf/Novac%20pravni%20aspekt%20pojavnosti
%20HPR.pdf>).
S druge strane, kartalisti, zastupaju stajalište potpune irelevantnosti novčanog
materijala za egzistenciju novca. Glavni predstavnik ove teorije nastale
početkom 20. stoljeća je G. F. Knapp. Kartalisti zagovaraju tezu da je bitno da
država svojim autoritetom daje tom sredstvu – novcu svojstvo općeg ekvivalenta
razmjene dobra, bez obzira na materijal od kojeg je napravljen (Opatić, N.,
Novac – pravni aspekt pojavnosti, 28.12.2012., <http://www.pravna datoteka.hr/
pdf/Novac%20pravni%20aspekt%20pojavnosti%20HPR.pdf>). Osnovne zamisli
tzv. državne teorije novca temelje se na analizi i razvoju monetarnih sustava do
početka 20. stoljeća tadašnjih modernih država. Zlatni novac se proglašava
nepotrebnim i suvišnim, jer ga u funkciji koju obavlja novac, može zamijeniti
sasvim bezvrijedni papirni novac (čisti kartalizam). Prema Knappu novac je
samo “kartica ili marka” kojom vlasnik dokazuje da posjeduje neku količinu i
kvalitetu ovlasti za neko određeno dobro ili činidbu. Vrijednost novca počiva na
8
kvaliteti i kvantiteti prava što ga novac samo dokumentira (Tomašević,
2004:73).
Teoretičari ovu teoriju nazivaju i nominalističkom teorijom, ovisno o tome da li
institut novca žele objasniti s ekonomskog ili pravnog stajališta. Kada institut
novca razmatraju s ekonomskog stajališta i to primarno s aspekta vrijednosti
novca polazeći od postulata da je novac apstraktna računska jedinica, lišena
svakog materijalnog sadržaja, tada teoriju nazivaju nominalističkom. Državnom
teorijom novca nazivaju je kada je pretežito težište njihova razmatranja instituta
novca na funkciji i ulozi države koja neku stvar proglašava obveznim sredstvom
plaćanja i to plaćanje osigurava prisilom.
Kritičari državne teorije novca ističu da se novcu daje čisti pravni smisao, te da
se pri tome zanemaruju ekonomske zakonitosti. Po njima novac ima pravnu
manifestaciju, ali ekonomsku bit. Važno je da novac obavlja funkcije koje su
mu namijenjene, bez obzira na materijal od kojeg je načinjen. Povijesno
potvrđena praksa državnih vlasti u području novca (monetarna vlast) stvara
mišljenje da novac ima svoju vrijednost zahvaljujući državnoj proklamaciji u
obliku zakona, uredbi i sl. (Opatić, N., Novac – pravni aspekt pojavnosti,
28.12.2012., <http:// www.pravna datoteka.hr/ pdf/Novac%20pravni%20aspe
kt%20pojavnosti%20HPR.pdf>). U skladu s tim John Maynard Keyness definira
novac kao ono što država s vremena na vrijeme proglasi kao sredstvo plaćanja
državnih obveza. Definirajući novac, Keynes razliku je dva njegova pojma:
novac (engt. money itself) i računski novac (engl. money of account). Računski
novac je opis ili naslov, a novac je stvar koja odgovara tom opisu. Računski
novac se vezuje uz postojanje odgođenih dugova i cjenika koji su ponude
ugovora za prodaju ili kupnju… i mogu samo biti izraženi u terminima
računskog novca (Randall Wray, L., 2006, 'Keynes's Approach To Money: An
Assessment After 70 Years, The Levy Economics Institute of Bard College,
07.01.2013, <http://www.levyinstitute.org/ pubs/wp_438.pdf>). Keynes državu
9
promatra kao vlast koja, prvo, prisiljava subjekte na plaćanje i drugo, određuje
koja stvar odgovara imenu ili opisu plaćanja iz ugovora.
Vrijednost novčane jedinice u sustavu papirnog novca nije determinirana
vrijednošću plemenitog metala, već kupovnu i platežnu moć novčane jedinice
određuje država uz korekciju tržišnih zakonitosti. Novac je ono što država
odrediti da bude novac. Državna teorija je posljedica državnog monopola nad
novcem. Bez njezine akcije novac ne može izgubiti svoju vrijednost. Država
posredno određuje vrijednost novca, pravom njegova stvaranja i regulacijom
opticaja, uključujući se tako na tržište kao glavni čimbenik određivanja
vrijednosti svih dobara i regulacijom njihova optjecaja. Inflacijska kretanja i
događaji tijekom 20. stoljeća ukazuju na neodrživost državne teorije, jer niti
jedna država nije u stanju potpuno kontrolirati ni određivati vrijednost novca.
Kritike obje teorije, i metalističke i nominalističke (državne) teorije novca,
sadržane su u psihološko-sociološkom konceptu (“psihološki model”) .
Zagovornici ove teorije nastoje objediniti pravni i ekonomski pojam novca. Za
njih je novac stvar koja je u uporabi kao sredstvo razmjene u koju subjekti
imaju povjerenja. Glavni predstavnik ove teorije je Friedrich Carl Von Savigny
(1779.-1861.). Prema psihološko-sociološkoj koncepciji irelevantno je da li je
novac materijalna ili apstraktna roba, jer karakter novca nekoj robi ili
apstraktnoj jedinici daje vjerodostojnost da se tim dobrom mogu pribaviti druga
dobra ili usluge. Vrijednost novca proizlazi iz njegove kupovne snage koju mu
pridaju sami subjekti koji se njime služe (Opatić, N., Novac – pravni aspekt
pojavnosti, 28.12.2012., <http:// www.pravna datoteka.hr/ pdf/Novac%20pravni
%20aspekt%20pojavnosti%20 HPR.pdf>). Ova se teorija naziva i društvenom
teorijom novca.
Različitost definicija novca daju, dakle, njegove funkcije i pojavni oblik novca,
ali i sam aspekt izučavanja novca, odnosno da li se istražuje novac s
ekonomskog, pravnog ili društvenog stajališta.
10
2.2. Uloga novca
Ulogu novca može se promatrati u okviru povijesne dimenzije njegova razvoja,
posebice u okviru gospodarskih aktivnosti.
Novac olakšava razmjenu dobara i usluga. Razmjena , naime, omogućuje u
velikoj mjeri specijalizaciju pojedinaca, a specijalizacija dovodi do povećane
proizvodnje i višeg životnog standarda. Društvo u kojem nema specijalizacije
ima nisku razinu materijalnih sredstava. U uvjetima izostanka specijalizacije,
pojedinac bi morao proizvoditi sve što mu je potrebno za podmirenje životnih
potreba. Izvršavajući veliki broj zadataka ostalo bi mu malo izgleda za
specijalizaciju. Ljudsko društvo došlo je do spoznaje kako je proizvodnja veća i
životni standard viši ako se pojedinci specijaliziraju za proizvodnju jedne vrste
robe ili usluge ili pak samo jednog dijela te robe ili usluge (Bajt, 1979:18).
Potrebno je osigurati razmjenu viška kojeg jedan pojedinac ima s viškom drugog
pojedinca. Proces razmjene olakšan je uvođenjem novca. Novac se kao sredstvo
plaćanja pojavljuje na sasvim određenom stupnju razvoja trgovine, kao
razmjena proizvodnih viškova, a u financijskom promišljanju , novac kao novac,
rijetko kada predstavlja krajnju potrebu. Krajnju potrebu predstavljaju
ekonomska dobra i usluge, kojima novac upravlja u procesu njihove razmjene
(Ivanović, 1997:8).
Za shvaćanje uloge novca potrebno je vratiti se u vrijeme u kojem novac ne
postoji. Kada bi pojedinac želio posjedovati određenu robu ili uslugu morao bi
tražiti osobu koja je voljna ustupiti traženu uslugu ili robu u zamjenu za robu ili
uslugu koju prva osoba može pružiti. Način razmjene dobara ili usluga izravno
za druga dobra ili usluge naziva se trampom (Bajt, 1979:19). No, trampa je
prilično neučinkovita i nezgodna pa ne postoji društvo koje bi se isključivo
oslanjalo na nju. Glavni joj je nedostatak nepostojanje mjerila vrijednosti.
Naime, u trampi ne postoji sredstvo kojim bi se izražavala vrijednost roba i
usluga. U razmjeni robe A za robu B potrebno je odrediti broj jedinica robe A
koje će biti razmijenjene za jedinicu robe B. To zaht ijeva izražavanje
11
vrijednosti robe A u odnosu na vrijednost robe B, i obrnuto. Određivanje
vrijednosti robe A u odnosu na vrijednost robe B podrazumijeva kalkulaciju
vlasnika svake robe kao i postupak cjenkanja i pogađanja. Takav postupak
zahtijeva od sudionika znatan dio vremena i energije, pa su i troškovi trampe
veliki. No, postupak treba ponoviti i kad se roba A mijenja za druge robe - C,
D, E itd., a razmjena robe B za robu C, D ili E traži određivanje vrijednosti robe
B u odnosu na svaku pojedinačnu robu. Postupak određivanja vrijednosti
potrebno je izvršiti za svaki par roba koji se razmjenjuje. To je jednostavno
kada je u pitanju razmjena samo nekoliko roba, no kako broj roba raste tako se
povećava i složenost određivanje jedne robe u odnosu na druge robe.
Nedostatak trampe je i potreba postojanja dvostruke podudarnosti želja. Dvije
osobe moraju, slučajno, i posjedovati roba, ali i željeti trgovati tim robama i
uslugama. Primjerice, ako jedna osoba želi cipele, a u zamjenu nudi žito mora
tražiti osobu koja je voljna zamijeniti cipele za žito. Traženje takve osobe
zahtjeva određeni utrošak vremena (Bajt, 1979:20). Vrijeme utrošeno u potrazi
za trgovinskim partnerom predstavlja oportunitetni trošak. Primitivno društvo s
malo robe za razmjenu moglo bi postojati u ovakvom sustavu, no gotovo je
nemoguće pronaći osobu u jednoj ekonomiji koja u bilo koje vrijeme istodobno
ima i želi razmijeniti robu ili usluge za usluge ili robu koje nudi i želi
razmijeniti druga osoba u isto to vrijeme. Znatno je lakše razmijeniti novac za
neku robu nego tražiti osobu koja je voljna zamijeniti svoju robu za robu koja se
nudi. Nadalje, sustav trampe ne osigurava metode očuvanja opće kupovne moći
- trampa pruža samo specifično očuvanje kupovne moći, omogućuje
pojedincima držanje samo određene robe koja može izgubiti na vrijednosti zbog
fizičkog propadanja, oštećenja, ili pak zbog promjene ukusa.
Stoga je upravo razmjena dovela do potrebe oblikovanja sredstva koji će
olakšati njen proces, te izražavati vrijednost pojedinih roba. To sredstvo je
novac, koje postaje posrednik u razmjeni dobara. Neposredno je povezan s
uobičajenim trojstvom vrijednosti, od vanjske fenomenologije cjenovnih odnosa
12
na tržištu (cijena) preko vrlo kompleksnih načina oplodnje vrijednosti
(vrijednost) do temeljnih društvenih odnosa povjerenja (vrednote) (Kovač,
2009:42). Novac se, dakle, može shvatiti kao unutarnji element tržišne
organizacije i tržišnog društva.
Monetarno shvaćanje o ulozi novca u gospodarstvu ističe da dovoljna ili
nedovoljna opskrbljenost gospodarstva novcem predstavlja glavni razlog smjene
četiri gospodarske aktivnosti: ekspanzije, vrhunca, recesije i dna. To znači da
kada bi obujam povećanja novčane ponude uvijek pratio potrebe gospodarstva
(povećanje proizvodnje, zaposlenosti i potrošnje), ekonomskih kriza ne bi bilo,
odnosno ne bi bile uzrokom ekonomskih čimbenika (Lovrinović i Ivanov,
2004:24).
Nemonetaristi imaju, međutim, suprotno shvaćanje o ulozi novca u
gospodarstvu. Oni ističu kako je novac neutralan, jer promjene njegove količine
ne utječu na realna gospodarska kretanja, kao što su proizvodnja, zaposlenost,
investicije i cijene. Predstavnici klasične ekonomije promatrajući novac
isključivo kao neutralnog posrednika, odnosno sredstvo olakšanja razmjene, a
robno-novčano gospodarstvo kao organiziraniji sustav trampe, ističu da su
monetarna kretanja (novac, njegova količina i ostali monetarni čimbenici)
posljedica realnih kretanja te da u gospodarstvu ništa nije tako indiferentno kao
novac (Perišin, Šokman i Lovrinović, 2001:160). Jednadžba razmjene Irwinga
Fishera: MV = PQ1 jasno pokazuje da se promjene opće razine cijena događaju
proporcionalno promjenama količine novca u optjecaju.
Nova generacija teoretičara, predvođena John Maynardom Keynesom (1883. -
1946.) usmjerava svoju pozornost za analizu razloga zbog kojih su nadnice i
cijene nefleksibilne, zašto novac nije neutralan te kako se djelovanjem
monetarne i fiskalne politike može djelovati na gospodarska kretanja
(Leijonhufvud, 2001:33-96). Promatrano s povijesnog aspekta to je označilo
kraj klasične ekonomije. Novac je postao varijabla makroekonomskih modela.
1 M – gotov novac, Q – trgovački volumen, P – razina cijena, V – brzina optjecaja gotova novca.
13
Istovremeno monetarna politika postaje manje značajnim instrumentom
ekonomske politike. Svodila se na održavanje niske razine kamatnih stopa radi
poticanja investicija i smanjenja izdataka države za plaćanje kamata na dugove
javnog sektora.
2.3. Novčane teorije
U ovom dijelu diplomskog rada istražuju se novčane teorije s obzirom na
potražnju za novcem. Potražnja za novcem posljedica je funkcija novca. U
literaturi je prisutno više teorija potražnje za novcem, no one se sveobuhvatno
mogu svrstati u dvije osnovne grupe:
· klasična ili kvantitativna novčana teorija i
· Keynesijanska novčana teorija.
U sljedećem tekstu dan je kratak pregled navedenih teorija.
2.3.1. Kvantitativna novčana teorija
Klasični ekonomisti smatrali su da je isključivi razlog što gospodarski subjekti
drže novac, njegova funkcija kao sredstva razmjene. Teorija novca koju su oni
razvili naziva se kvantitativnom novčanom teorijom. Iako se ova teorija smatra
prvenstveno teorijom razine cijena, odnosno jednom od teorija inflacije, jedan
od njezinih najznačajnijih zagovornika, Mi lton Friedman tvrdi da je ona prije
svega teorija potražnje za novcem (Babić, 1995:282).
Zagovornici kvantitativne teorije prave razliku između nominalne i realne
količine novca. Nominalnu novčanu jedinicu izražavaju u novčanicama, a realnu
u količini robe i usluga koje nominalna količina novca može kupiti. Dijeljenjem
nominalne količine novca s indeksom cijena dobije se realna količina novca
(Babić, 1995:283).
Irwing Fisher je u svom radu “The Purchasing Power of Money”, objavljenom
14
1911. godine dao značajan doprinos evoluciji kvantitativne teorije. Fisher je dao
kvantitativnoj teoriji egzaktan oblik kako bi se ona mogla koristiti u praktične
potrebe ekonomsko-političke djelatnosti. Za Fishera je cijena ovisna varijabla,
odnosno on polazi od teze da je cijena funkcija novca: c = f(N); odnosno c = f
(N/R) i razvija sljedeću jednadžbu razmjene (Perišin, Šokman i Lovrinović,
2001:47):
MV = pq + p'q' + p''q''… (1)
a iz toga proizlazi: MV = PQ
gdje je:
M = gotov novac,
Q = trgovački volumen,
P = razina cijena,
V = brzina opticaja gotova novca.
Fisher govori kako se cijene mijenjaju u izravnoj ovisnosti o gotovom novcu
(M) i o brzini optjecaja gotovog novca i u suprotnom smjeru od trgovačkog
volumena (Q), te dalje razrađuje tu jednadžbu uvodeći i depozitni novac
(Ekelund i Hebert, 1997:538):
MV + M'V = PQ (2)
gdje M1 predstavlja depozitni novac, a V brzinu opticaja depozitnog novca. Iz
gornje jednadžbe se dobije sljedeći oblik:
Q
VMM VP
''+= (3)
Kao ovisna veličina u jednadžbi cijene će biti veće što je veća količina novca u
optjecaju ili što je veća brzina optjecaja novca u slučaju nepromijenjene veličine
Q, i obratno, ako se pretpostavi stabilnost količine novca u opt jecaju i stabilnost
brzine novčanog optjecaja cijene će biti niže što je veličina Q veća.
15
Verziju kvantitativne teorije prije Fishera dao je L. Walras, zagovornik
matematskog smjera u političkoj ekonomiji i osnivač lozanske škole. Walras
kvantitativnoj jednadžbi daje sljedeći oblik (Perišin, Šokman i Lovrinović,
2001:48):
Q'a = PB (4)
gdje je:
Q'a = količina A koja služi kao novac,
P = količina robe,
B = prosjek cijena.
Walras smatra vrijednost kao rijetkost u odnosu prema upotrebi, a razlike
između Fisherove i Walrasove formulacije u biti i nema, već je F isher istu stvar
više detaljizirao. Sličan je primjer i s Pauteleonijom, koji polazi od znakova
vrijednosti i smatra ako se pretpostavi jedno dobro kao posrednik u razmjeni
uočljivo je da korisnost cijele mase dobara koja se tako upotrebljava, bilo velika
ili mala, nikad ne varira, pa će vrijednost sume novčanih jedinica biti
konstantna. Vrijednost jedinice novca bit će izražena formulom (Perišin,
Šokman i Lovrinović, 2001:48):
r q
mV = (5)
gdje je:
m = masa transakcije (potražnja novca),
qr = ponuda novca, predstavljena produktom količine novca (q) i brzine
opticaja (r).
Fisherova matematska varijanta kvantitativne teorije novca kasnije je bila
dorađivana, a posebno u pogledu sve većeg naglašavanja uloge depozitnog
novca. Za razliku od Fishera koji smatra kako odlučujuću ulogu ima količina
gotovog novca (M), kasniji predstavnici ove teorije ističu kako svi čimbenici
16
variraju samostalno (M, V, M', V) i o tim varijacijama ovise i cijene, no takvo
preciziranje Fisherove teorije ne mijenja njenu bit.
Kvantitativna teorija je doživjela brojne kritike, bile one od strane samih
zagovornika kvantitativne teorije u pokušaju stvaranja savršenijih varijanti ili u
težnji odstranjenja njene mehaničke krutosti ili statičnosti, bilo od strane onih
koji odbacuju kvantitativnu teoriju. Najoštriji je u kritici bio K. Marx koji je
ukazivao na zabludu koja potječe iz iluzije kako masa prometnih sredstava u
nekoj zemlji određuje robne cijene, a tu masu sa svoje strane određuje masa
novčanog materijala koji se nalazi u zemlji. Za tu iluziju je odgovorna
pretpostavka po kojoj u prometni proces robe ulaze bez cijena, a novac bez
vrijednosti, pa se tek tamo “određeni dio robne kaše razmjenjuje za određeni dio
metalne planine (Perišin, Šokman i Lovrinović, 2001:48).
Aftalion je uočio i dokazivao neodrživost postavke kvantitativne teorije te se
pridružio Marxovoj postavci. Smatra kako varijacije količine novca ne određuju
cijene, već se količina novca prilagođuje varijacijama cijena. Povijesno iskustvo
pokazuje kako novčani optjecaj teži ka podešavanju potrebama robnog prometa.
U slučaju kad ga je malo, zbog nemogućnosti djelovanja regulatora novčanog
optjecaja, dolazi do pojavljivanja u optjecaju novčanih znakova,
obezvrjeđenjem robnog novca, a zatim novčanih surogata, koje stvara sam robni
promet u obliku različitih cirkulacijskih vrijednosnih papira, a zatim bankarski
sustav kreiranjem depozitnog novca. Razvoj novčanih surogata, koji
popunjavaju kanale novčanog prometa i zamjenjuju novac, kako u sustavu
zlatnog standarda, a tako i sustavu papirne valute najbolje pokazuje ovisnost
novčanog optjecaja, ali to ne znači i njegovu pasivnost.
Mnogi autori smatraju kvantitativnu teoriju u osnovi točnom, a novac
dominantnim čimbenikom u kretanju cijena, ali zbog složenih odnosa stvarnog
života Fisherova formulacija ne može doći do izražaja. Pa, prema tom stajalištu
Fisherov teorijski model predstavlja nekakvu statičku aproksimaciju. Ispravljači
kvantitativne teorije ostaju pri stajalištu kako su među svim promjenama u
17
osnovnoj jednadžbi najvažnije promjene volumena novca. Među njima se
posebno ističu A. Marget, J. Angell, M. Friedman i D. Patinkin.
A. Marget naglašava nepravilnost prikazivanja jednadžbe na Fisherov način
PQ
VMM V=
+ '', te je korigira na sljedeći način: P
Q
VMM=
+ )'(. Marget negira
postojanje različite brzine optjecaja s obzirom na vrstu novca i smatra da se
brzina razlikuje ovisno od pojedinca i ekonomske uloge vlasnika novca.
Naglašava da povećanje gotovog novca (M) može izazvati povećanje cijena (P),
ali s obzirom na utjecaj drugih čimbenika jednadžbe na varijablu P, čimbenike
Q i V, moguće je postojanje više razine cijena pri istoj količini novca (Perišin,
Šokman i Lovrinović, 2001:50).
J. Angell razlikuje nekoliko pojmova novca: ukupan novac, prometni novac i
aktivni novac, te dolazi do zaključka o vrlo kompleksnom učinku djelovanja
novca na cijene, a s obzirom na heterogenost novca nikakva formula
kvantitativne teorije ne može obuhvatiti i izraziti to djelovanje. Prema Angellu
brzina novca je složena komponenta koja ovisi od organizacije gospodarstva,
uzanci, običaja, načina plaćanja i sl. (Perišin, Šokman i Lovrinović, 2001:50).
Za razliku od većine autora koji razrađuju i mijenjaju kvantitativnu teoriju, D.
Patinkin smatra kvantitativnu teoriju ispravnom te je vraća u početni oblik.
Prema Patinkinu, kad je sustav stabilan postoji samo jedna pozicija ravnoteže ,
pa s udvostručenjem količine novca, ekonomija mora postići novu poziciju
ravnoteže u kojoj se cijene udvostručavaju.
Cambridgska verzija kvantitativne novčane teorije nastala je iz činjenice da
novac omogućava razdvajanje procesa razmjene na čin kupnje i čin prodaje.
Formulirao ju je A. Marshall i skupina ekonomista sa sveučilišta Cambridge u
Velikoj Britaniji. Gospodarski subjekti drže određenu količ inu novca između
čina prodaje i kupnje. Ta količina novca je funkcija dohotka, a izražava se
sljedećom jednadžbom (Babić, 1997:284):
18
M = k ´ PY (6)
Simbol k predstavlja odnos između količine novca u opt jecaju i nominalnog
dohotka, a jednak je recipročnoj vrijednosti brzine kolanja V. Zbog toga k
predstavlja dužinu vremena kroz koju se novčana jedinica prosječno drži.
Navedena jednadžba može se interpretirati kao funkcija potražnje za novcem. Ta
je potražnja uvjetovana potrebom financiranja poslovnih transakcija.
Dijeljenjem s P dobije se:
YkP
M×= . (7)
Ova jednadžba predstavlja funkciju potražnje za realnom količinom novca radi
obavljanja poslovnih transakcija.
Osnovna pretpostavka moderne kvantitativne novčane teorije je da realna
novčana masa P
M predstavlja skup robe i usluga koje se novcem mogu kupiti.
Zbog toga su moderni monetaristi klasičnu teoriju potražnje za novcem
preformulirali u teoriju potražnje potrošača za novcem koja je formalno
identična s teorijom potražnje svakog trajnog potrošnog dobra. S obzirom da je
novac za proizvođače skup proizvodnih čimbenika, odnosno kapitalno dobro s
kojim oni mogu nabavljati proizvodne čimbenike radi ostvarenja proizvodnje, za
njih je i potražnja za novcem slična potražnji za ostalim kapitalnim dobrima.
Glavnim predstavnikom moderne kvantitativne teorije smatra se M. Friedman.
Prema Friedmanu do inflacije dolazi ako bilo koji čimbenik dovede do porasta
monetarne mase i nema značajnog rasta cijena koji nije popraćen značajnim
rastom monetarne mase i obratno. Friedman u svoje viđenje kvantitativne teorije
unosi elemente imovinskog pristupa. Imovinski pristup se zasniva na iznosu i
strukturi imovine pojedinca kao osnovne odrednice potražnje novca. Funkcija
potražnje za novcem prema Friedmanu iskazana je na sljedeći način (Babić,
1997:285):
19
÷ø
öçè
æ= u
dt
dPrrrwyf ebm ;
P
1,,,,,
P
M. (8)
gdje je:
P
M – realna količina novca,
y – realni dohodak od rada,
w – realni imetak,
rm – očekivana realna stopa dohotka od novca (kamatnjak),
rb – očekivana stopa dohotka od obveznica,
re – očekivana stopa dohotka od dionica,
dt
dP
P
1 – stopa porasta cijena, to znači stopa dohotka od realnih dobara
u – utjecaj ostalih čimbenika.
Vidljivo je da funkcija potražnje za novcem, osim tekućeg dohotka sadrži i
njegovu akumuliranu veličinu (imetak) u svim oblicima. Friedmanova funkcija
potražnje za novce, dakle, izražava realnu količinu novca P
M, kao funkciju
tekućeg dohotka ili akumuliranog dohotka odnosno imetka, te očekivani prinos
od pojedinih oblika imetka. Imetak je izražen kroz pet oblika: novac, obveznice,
dionice, fizička dobra odnosno realni imetak i ljudski kapital. Porast potražnje
za novcem pod utjecajem je porasta tekućeg dohotka (y) i porasta imetka (w).
Na smanjenje potražnje za realnom gotovinom utječe kamatnjak zbog rasta
oportunitetnih troškova držanja gotovine. Može se, dakle, zaključiti da potražnja
za realnom gotovinom raste s porastom realnog dohotka i imetka, a opada s
porastom kamatnjaka i drugi očekivanih zarada od njegova financijskog imetka.
Potražnja za realnom gotovinom je opadajuća funkcija razine cijena, jer rast
cijena povećava oportunitetni trošak držanja gotovine (Babić, 1997:286). U
uvjetima inflacije svi će se nastojati osloboditi gotovine te je utrošiti u druge
20
oblike imovine, posebice realnu imovinu, čija će vrijednost rasti s inflacijom.
Zbog toga se u tim situacijama povećava brzina kolanja.
Tako oblikovana Friedmanova teorija se može shvatiti kao prijelazna teorije
između klasične i suvremenih teorija potražnje, kakva je primjerice,
Keynesinaska teorija.
2.3.2. Keynesijanska teorija potražnje za novcem
Keynes potražnju za novcem dijeli na tri vrste ovisno o svrsi za koju je novac
namijenjen, odnosno motivu držanja novca (Babić, 1997:287):
1. poslovna ili transakcijska potražnja odnosno potražnja za svakodnevno
plaćanje poslovnih transakcija,
2. potražnja zbog neizvjesnosti odnosno potražnja za novcem radi
nepredviđenih ili hitnih plaćanja,
3. potražnja za novcem radi špekulativnih namjera, a koja se naziva i davanje
prednosti likvidnosti.
Keynes se pridržavao Cambridge verzije kvantitativne teorije u početku svoga
akademskoga života. Kvantitativna je teorija naglašavala držanje novca za
transakcijske svrhe, odnosno transakcijska su se držanja gotovine smatrala
pozitivno povezana s dohotkom i konstantnom proporcijom dohotka. Zapravo, V
se, u jednadžbi kvantitativne teorije može smatrati recipročnom vrijednošću
transakcijske potražnje za novcem. Povećanje transakcijske potražnje za
novcem, ili povećanje prosječnog iznosa gotovinskih salda što ih pojedinci drže
kao postotak dohotka, znači da se smanjila brzina kolanja, obrtanje prosječnoga
dolara koje olakšava nacionalni dohodak. Ne smatra se da su čimbenici koji
mijenjaju brzinu kolanja novca (V) konstantni, ali se vjeruje da su relativno
stabilni i predvidivi. Ako je V (brzina kolanja novca) konstanta ili predvidiva,
ako je M (ukupna količina novca) moguće kontrolirati, i ako je P (opća razina
cijena) relativno stabilna sve do pune zaposlenosti, onda se M može
21
prilagođavati tako da dovede do promjena dohotka (Y) kad postoje nezaposleni
resursi u gospodarstvu.
Osnovni uzrok poslovne potražnje za novcem je vremenska nepodudarnost
primanja novca i potreba za njegovim izdavanjem. Što je manje vremensko
razdoblje između novčanih prihoda i rashoda, to je manja potreba za gotovim
novcem. S porastom novčanog dohotka gospodarskog subjekta rastu i njegovi
izdaci, pa i njegova potražnja za novcem. Zbog toga je transakcijska potražnja
rastuća funkcija dohotka (Babić, 1997:285):
dy
dL(y);k L 1
1 = >0. (9)
Baumola i Tobina krajem 1980-ih godina transformiraju Keynesovu formulaciju
transakcijske potražnje za novcem te ističu da je transakcijska potražnja za
novcem funkcija ne samo dohotka nego i kamatnjaka. Transakcijska potražnja
za novcem je opadajuća funkcija kamatnjaka, jer njegov porast daje imatelju
novca mogućnost ulaganja u kamatonosne vrijednosne papire, primjerice,
obveznice. Veći kamatnjak omogućuje veću zaradu, dakle, oportunitetni trošak
držanja gotovine je viši, pa će imatelj gotovine nastojati što više uložiti u
vrijednosne papire i držati minimalnu gotovinu za poslovne odnosno
transakcijske svrhe.
Potražnja za novcem zbog neizvjesnosti uvjetovana je mogućnošću
nepredviđenih događaja koji uvjetuju gotovinska plaćanja. Ona je, također,
funkcija dohotka i kamatnjaka. Keynes grupira ovu vrstu potražnje zajedno s
transakcijskom potražnjom, te ih označava s M1.
Keynes se nije protivio shvaćanju da ljudi drže novac za transakcijske svrhe, ili
da je transakcijska potražnja povezana s dohotkom. Međutim, on je tvrdio da
pojedinci drže novac zbog barem još jednoga važnog razloga , a to je
špekuliranje na tržištu obveznica. Drugim riječima, dok su klasični ekonomisti
22
smatrali da pojedinci drže novac radi transakcija te da su čak i motivirani
opreznošću (štednja za loša vremena), Keynes je tvrdio da drže novac i radi
špekuliranja na tržištu obveznica. Ta je takozvana funkcija preferiranja
likvidnosti prikazana na grafikonu 1 .
Funkcija Ls pokazuje potražnju društva za novcem radi špekulativnih svrha.
Alternative su društvu držanje obveznica ili držanje novca. Prema Keynesu će ,
teorijski, kod visokih kamatnih stopa pojedinci preferirati držanje obveznica.
Kod visokih su kamatnih stopa obveznice “dobar posao”. Međutim, padom
kamatne stope rastu cijene obveznica, njihovo kupovanje postaje sve manje i
manje privlačno. Prinos na obveznice postaje sve niži i niži , ali sada prodavanje
obveznica postaje sve privlačnije zbog porasta njihovih cijena. Stoga će
pojedinci, pri smanjenju kamatne stope, odlučivati držati sve više svojih
sredstava u obliku novca (a manje u obliku obveznica). Takva je funkcija L2
prikazana na grafikonu 1.
Grafikon 1. Špekulativna potražnja za novcem
444 8444 76
0
Kamatna
stopa
oP
oM
L2
r
oP
M1
oP
M 2
ro
r1
L2
Zamka likvidnosti
Izvor: Ekulund, R. B. i Hebert, Jr. R. F. 1990:526.
23
Funkcija preferiranja likvidnosti na grafikonu 1 ima jedno tipično kejnzijansko
obilježje, zamku likvidnosti iako su tu“zamku” više naglašavali sljedbenici
Keynesa, nego sam Keynes. Svi bi željeli držati likvidniju aktivu, tj. novac.
Takva je situacija opisana vodoravnim (beskonačno elastičnim) dijelom krivulje
Ls i zove se zamkom likvidnosti. Ona pokazuje da će kod određene pozitivne
kamatne stope društvo smatrati držanje obveznica nesigurnim, te će umjes to njih
držati u špekulativne svrhe novčana salda. Špekulativna potražnja za novcem
može se formulirati na sljedeći način (Babić, 1997:292):
r d
L d (r); fL 2
2 = < 0. (10)
Zbrajanjem dviju komponenti potražnje za novcem L1+L2=L dobit će se
potražnja za realnom velikom (podijeljenom s indeksom cijena) količinom
novca:
)p' (r, l (y)k L += . (11)
Uz pretpostavku stabilnosti cijena, tj. p'=0, potražnja za novcem je:
(r) l (y)k L += . (12)
Prema Keynes-u, jedan od glavnih utjecaja novca na trošenje, dohodak i
zaposlenost ostvaruje se njegovim učinkom na kamatne stope. Niže kamatne
stope redovito znače, više razine investiranja i potrošnje (jer niže kamatne stope
čine sadašnju potrošnju privlačnijom u odnosu na buduću potrošnju, tj. štedn ju).
U tipičnom bi slučaju, monetarna politika mogla sniziti kamatnu stopu i time
povećati trošenje do razine pune zaposlenosti. Takva je situacija opisana
grafikonom 1. Realna količina novca (M/P) povećava se rastom nominalne
količine novca (M). Povećanje od Mo do M1, pretpostavljajući da cijene ostaju
konstantne, snižava kamatnu stopu s ro na r1. Pretpostavljajući reakciju
potrošača i investitora na sniženu stopu, povećat će se agregatna potražnja te
porasti dohodak i zaposlenost. Do toga željenoga rezul tata ne dolazi ako postoji
nezaposlenost kod kamatne stope r1, jer se kamatna stopa ne mijenja kad se
24
realna novčana ponuda raspoloživa za špekulativne svrhe povećava od M 1/Po na
M2/Po. Društvo će držati svu novu aktivu u obliku novčanih salda. Budući da ne
pada kamatna stopa, ne dolazi zbog ovoga razloga barem do promjena
investiranja i potrošnje. S obzirom na situaciju zamke likvidnosti, Keynes je
zaključio da je monetarna politika (barem glede djelovanja putem kamatne
stope) bespomoćna u odnosu na depresiju i nezaposlenost (Ekulund i Hebert,
1990:527).
2.4. Funkcije novca
Različite teorije novca ovisno o razvoju novca identificiraju više funkcija
novca. Tri su osnovne funkcije novca (Babić, 1997:281):
1. novac služi kao sredstvo plaćanja, posrednik u razmjeni os talih dobara,
2. novac je mjerilo vrijednosti svih dobara koja se razmjenjuju,
3. novac ima funkciju pričuve vrijednosti (funkciju zgrtanja blaga).
Novac kao sredstvo razmjene služi kao posrednik u razmjeni proizvoda, jer se
njime vrši razmjena bilo kojih vrsta i količine robe. Pojedinac koji posjeduje
određenu robu može je zamijeniti za novac i tim novcem može kupovati druge
robe ili usluge, što se može prikazati u obliku forme (Perišin, Šokman i
Lovrinović, 2001:20):
R1 - N - R2. (13)
Upotrebna vrijednost robe R1 mijenja se za novac, a tek nakon toga tim novcem
se kupuje upotrebna vrijednost robe R2. Time dolazi do pomaka u odnosu na
trampu gdje je jedna roba morala biti razmijenjena za drugu robu istovremeno i
gdje je morala postojati dvostruka podudarnost žel ja. Lakše je zamijeniti novac
za robu nego pak tražiti osobu koja želi robu koju posjeduje zamijeniti za robu
koja se nudi. Novac znatno olakšava razmjenu, a kako je on opći ekvivalent za
njega se mogu dobiti sve druge robe te ga svatko prima za bilo koju robu.
25
Funkcija novca kao mjerila vrijednosti svih dobara koja se razmjenjuju
omogućuje, dakle, da se proces razmjene razdvoji u dva dijela. Jedna strana
svoju robu zamjenjuje za standardnu robu, koja služi kao opće sredstvo
razmjene, a zatim za tu standardnu robu, odmah ili nakon određenog vremena, u
zamjenu dobiva robu koju treba i želi. Specifična roba koja ima svojstvo služiti
kao posrednik u razmjeni zove se novac. Promicanjem procesa razmjene, novac
promiče podjelu rada i specijalizaciju, a to povećava proizvodnost rada, što je
pretpostavka povećanja materijalnog blagostanja (Babić, 1997:281).
Vrijednost dobara novac izražava određenim količinama svoje vlastite
upotrebne vrijednosti, čime se najraznovrsnije robe u razmjeni svode na
istovrsne veličine, jednake u kvaliteti, a kvantitativno usporedive. Novac je,
dakle, mjera vrijednosti koja omogućuje sudionicima u ekonomskim
transakcijama (razmjeni) usporedbu relativne vrijednosti različitih roba i usluga.
No, da bi obavljao funkciju mjerila vrijednosti, novac mora biti stabilan.
Nestabilan novac to ne može.
Razdvajanje procesa razmjene u dva dijela dovodi do treće funkcije novca –
funkcije pričuve vrijednosti odnosno funkcije zgrtanja blaga. Svaka prodaja
robe ili usluge ne mora odmah biti praćena kupovinom neke druge robe ili
usluge, već je moguće držati novac bez kupovine. Kad dođe do toga onda novac,
odnosno određena količina novca se zadržava izvan prometnog procesa i novac
počinje funkcionirati kao blago, odnosno kao sredstvo očuvanja vrijednosti.
Novac može biti način držanja blaga, relativno siguran u odnosu na rizike koji
prate kretanja na različitim tržištima, a za razliku od drugih oblika bogatstva
(automobili, jahte, kuće, dragulji) uvijek je brzo pretvoriv u druga dobra i
usluge i kao takav je izvor potrošačke moći. U određenim uvjetima držanje
novca kao sredstva očuvanja vrijednosti može predstavljati trošak za vlasnika u
vidu oportunitetnog troška. Oportunitetni trošak može predstavljati zaradu koju
vlasnik može ostvariti ako drži novac u nekom drugom obliku, npr. oročena
štednja.
26
R. P. Kent navodi dvije osnovne funkcije novca: novac kao sredstvo za
razmjenu i novac kao mjerilo vrijednosti, te tri sekundarne funkcije: novac kao
mjerilo odgođenih plaćanja, novac kao jamac solventnosti i novac kao izvor
kupovne moći (Miller i Van Hoose, 1997:99). U literaturi koja polazi od
Mantove analize vrijednosti uobičajeno se navode sljedeće funkcije novca
(Miller i Van Hoose, 1997:99): 1) mjera vrijednosti, 2) prometno sredstvo, 3)
sredstvo za zgrtanje blaga i 4) svjetski novac. Uz tri osnovne funkcije novca u
suvremene funkcije novca navodi se i funkcija standarda odgođenih plaćanja
koja podrazumijeva zaštitu vjerovniku uz uporabu kamata , jamstava, garancija i
sl.
Novac, pored ostalog, ima tu veoma važnu funkciju da služi kao kupovno
sredstvo. Stoga suvremeni novac predstavlja u prvom redu cirkulirajuću
kupovnu moć koja se upotrebljava kao sredstvo razmjene, sredstvo plaćanja i k
tome još kao rezerva kupovne moći (Perišin, Šokman i Lovrinović, 2001:51).
Normalno funkcioniranje svakog gospodarstva te nesmetano odvijanje društvene
reprodukcije imaju za uvjet određeni stupanj opskrbljenosti gospodarstva
novcem te usklađeno pritjecanje robnih i novčanih tijekova (Dvornik,
1980:120). Ukupna novčana potražnja stoji nasuprot ostvarenoj proizvodnji te je
veoma važno da ove dvije kategorije budu što je moguće više usklađene, a ta
usklađenost postiže se raznim planskim i financijskim instrumentima.
Poremećaj u ravnoteži ove dvije kategorije neće dovesti do promjena u stanju
nacionalnog bogatstva već će samo dovesti do inflatornih (ako se novčana
potražnja poveća) ili deflatornih (ako dođe do oskudice novca) poremećaja.
Vidljivo je, dakle, da u literaturi ne postoji suglasje autora o broju funkcija
novca. Kod nekih ih ima više, a kod nekih manje. Unatoč tome, njihova
povezanost i gotovo istovjetnost je neupitna.
27
3. RAZVOJNA OBILJEŽJA NOVCA
Sveobuhvatno se razvojna obilježja novca, u ovom dijelu diplomskog rada,
promatra kroz razvojne oblike novca, obradom sljedećih tema: 1) tradicionalni
oblici novca i 2) surogati novca.
3.1. Tradicionalni oblici novca
Tijekom razvoja novac je često mijenjao svoje pojavne oblike. Temeljna
funkcija novca je, kako je već istaknuto, da služi kao sredstvo prometa i
plaćanja, dakle kao sredstvo razmjene, što znači da se novac najprije promatra u
funkciji transakcijskog sredstva, a zatim kao konzervirana kupovna moć
(štednja) odnosno kao imovina u najlikvidnijem obliku. Funkcija novca kao
transakcijskog sredstva omogućila je indirektnu, posrednu razmjenu roba i
usluga. Međutim, razmjena dobara (viška proizvoda pojedinih proizvođača)
odvijala se i prije pojave novca putem trampe, tj. razmjenom robe za novac.
Uvjet za taj oblik razmjene bila je “dvostrana koincidencija želja” ili “želja za
koincidencijom želja” (Samuelson i Nordhaus, 1992:486). Očito da su
podudarnosti želja da se određena roba posjeduje (kupi) ili ne posjeduje (proda)
bile više plod slučajnosti negoli stvarnog htijenja i potreba da je takav oblik
nemonetarne, direktne, neposredne razmjene predstavl jao mehanizam koji nije
ozbiljnije i uopće mogao pokrenuti svekoliki gospodarski razvoj. U toj etapi
razvoja svaka roba obavljala je funkciju slučajnog transakcijskog sredstva.
Život, ne samo u gospodarskom smislu, dobio je novi smisao pojavom novca
kao univerzalnog transakcijskog sredstva, sveopćeg ekvivalenta preko kojega se
mogla izražavati vrijednost svih roba (Perišin, Šokman i Lovrinović, 2001:21) .
Razvoj novca u njegovoj funkciji prometnog sredstva omogućuje da se zlato,
kao oblik dominantnog i najznačajnijeg robnog novca i sveopći ekvivalent,
zamijeni jednostavnim znakom, među ostalim i papirnim novcem. Papirna
novčanica uvijek je samo znak novca koji se prema novcu u zlatu nalazi u
određenom odnosu. Novčani znak nastupa samo kao reprezentant zlata, te se
28
njegova egzistencija kreće isključivo po zakonu reprezentacije, a to znači kad je
riječ o papirnim novčanicama da je njihova vrijednost određena njihovom
količinom - što ih ima više (od potrebnog iznosa) to manje vrijede.
Naturalni i simbolični novac istovremeno su postojali kod primitivnih novčanih
sustava, te je među njima postojao odnos. Robni i simbolični novčani oblik
stihijski su produkt razvoja proizvodnje i razmjene. Naturalni novac (stoka,
novac, žito i sl.) odgovara prilikama u kojima je nas tao, te je kao odraz tih
prilika imao mjesno obilježje. Međutim, kod nekih su se naroda upotrebljavali
kao novac školjke, morski pužići, zubi nekih životinja i sličn i, za današnje
vrijeme veoma čudni predmeti. Oni su, izgubivši upotrebnu vrijednost, postal i
simboli vrijednosti i sredstava koja služe za nabavu druge robe. Prometni je
proces i ovdje omogućio da se robni novac zamijeni simboličnim novcem,
novcem bez vlastite unutarnje vrijednosti, ali koji svoju vrijednost crpe iz
odnosa reprezentacije prema pravom novcu. Tako, na primjer, Rusija prikazuje
frapantan primjer prirodnog nastanka vrijednosnog znaka. U vrijeme, kad su
tamo kao novac služili koža i krzno, proturječnost između nepostojanog i
nespretnog materijala i njegove funkcije kao prometnog sreds tva stvorila je
naviku njegova zamjenjivanja komadićima žigosane kože, koji su tako postali
uputnice plative u kožama i krznima. Kasnije su one pod imenom kopejaka
postale puki znaci za dijelove srebrnog rublja, a mjestimično su se u takvoj
upotrebi zadržale do godine 1700., kad je Petar Veliki naredio da se zamijene
sitnom bakrenom monetom koju je izdala država.
Dakle, kao što je razvoj robnog prometa izazvao pojavu novca i njegovo
oblikovanje u određenom robnom novcu (npr. koža), a zatim i preoblikovanje u
simbolični novac (npr. komadić žigosane kože), tako je taj isti razvoj doveo do
daljnje racionalizacije primitivnih novčanih sustava. Ulogu robnog novca sve
više preuzima metal (kovina), a zatim zlato i srebro. Zlato je oblik robnog novca
koji je, zbog svojih posebnih svojstava i prednosti, oduzeo drugim oblicima
robnog novca (stoka, koža, žito i sl.) funkciju sveopćeg ekvivalenta (malena
29
težina, a velika vrijednost, prenosivost, djeljivost, homogenost i trajnost,
prihvatljivost, prepoznatljivost, stabilnost, osnovne su prednosti zlata u odnosu
prema drugim vrstama robnog novca).
O prednostima zlata i srebra kao novčanog materijala u odnosu prema drugoj
robi ističe se da metali imaju to obilježje da se samo u njima svi odnosi svode
na jedno, a to je njihova količina, da od prirode nisu dobili različitu kvalitetu
niti u unutrašnjoj građi niti u vanjskoj formi i strukturi. Drugi općeprihvaćeni
uvjet za robu koja treba služiti kao opći ekvivalent, a koji proizlazi neposredno
iz funkcije predstavljanja čisto kvantitativnih razlika je mogućnost njezina
dijeljenja u proizvoljne dijelove i mogućnost njihova ponovnog spajanja, tako
da se računski novac može predstaviti i osjetilno. Zlato i srebro posjeduju ta
svojstva u izvanrednom stupnju. Materijalna pokretljivost uvjet je sine qua non
robe koja treba služiti kao perpetuum mobile prometnog procesa (Samuelson i
Nordhaus, 1992:122).
No, i pored svih navedenih prednosti zlata, biva i ono samo, zbog određenih
proturječnosti između funkcije prometnog sredstva, s jedne s trane, te
materijalne egzistencije i kvalitete zlata, s druge, postupno potisnuto iz
prometnog procesa i zamijenjeno simbolima samoga sebe - simbolima
vrijednosti.
Razvojni put metalnog novca od penzatorijskog sustava, u kojemu je svaki
komad metala trebalo vagati, do suvremenog stanja bio je jako dug. Činjenica da
se novac kuje otvara mogućnost odvajanja njegove realne vrijednosti od
nominalne, a time i razvoja simboličnog metalnog novca, a zatim i drugog
simboličnog novca. Kovanjem novca prestaje važnost i potreba penzatorijskog
sustava. Kovanice se u prometu troše, a pri kovanju i obezvrjeđuju (pravom
kovanja novca koristili su se vladari kao sredstvom svog bogaćenja, te su pri
kovanju smanjivali sadržaj plemenitog metala, a dodavali druge). To je za
30
posljedicu imalo razvoj suvremenih znakova vrijednosti. Moneta2 sve više
postaje znak vrijednosti.
U početku moneta ima razne forme, ali u razdoblju koje slijedi dobiva skoro
isključivo okrugli oblik. Monete se javljaju mnogo stoljeća prije nove ere u
Egiptu, Grčkoj, Perziji, Kini i drugdje. Osobito su poznati “elektroni”, moneta
grčkih maloazijskih kolonija iz VII. stoljeća prije nove ere. Elektroni su se
kovali iz mješavine zlata i srebra, imali su okrugli oblik, sličan današnjoj
moneti. U Maloj Aziji, koja je predstavljala kolijevku kovanog novca (ako se
izuzme Kina kao sasvim odvojen i poseban svijet) novac se uvijek nazivao po
mjeri težine koju je sadržavao, ili je barem naziv novca ukazivao na to
podrijetlo. Tako npr. naziv najstarije grčke novčane jedinice “talenat” potječe
od istoimene riječi koja znači vaga, latinska riječ “libra” (od koje potječe naziv
“lira”) isto znači vaga, naziv “funta” vodi podrijetlo od latinske riječi “pondus”
što znači uopće težina, naziv “drahma” označavao je šaku sitnog srebra, a
srebrna funta Karla Velikog stvarno je u početku i sadržavala funtu (453 grama)
srebra. U daljnjem razvoju novčana imena odvajaju se od težinskih imena zbog
uvođenja stvarnog novca s drugim nazivima, potiskivanja srebra sa strane zlata,
zbog krivotvorenja novca i sl. (Dvornik, 1980:6).
Prvi rimski novac kovao se od bakra u obliku šipaka, te je bio sličan atenskim
obolima.3 Poslije njega javlja se okrugli novac kovan u državnim kovnicama i
snabdjeven odgovarajućim žigom. Novčana jedinica nazivala se “as libralis” i
težila je jednu rimsku funtu ili libru (327 grama), a dijelila se na 12 unča. Za
vanjsku trgovinu upotrebljavan je srebrni novac “denarius”, koji se počeo kovati
od 269 godine prije nove ere. Godine 207. prije nove ere kuje se u Rimu i prvi
zlatni novac pod nazivom “aereus” (Dvornik, 1980:6).
Stari Germani, Grci i Rimljani nisu posjedovali veće količine plemenitih metala,
2 Moneta - općenito prihvaćen naziv za novac. Naziv potječe od hrama božice Junone Monete (“one koja opominje”) kraj kojeg je bila kovnica novca starih Rimljana .
3 Kod za vrijeme Solonove vladavine postoji tzv. eubejski talent, koji se dijelio na 60 mina ili funti, funta na 100 drahmi, a svaka drahma na 6 obola Grka
31
pa se susreće multimetalizam tj. istovremeno kovanje novca iz različitih metala:
od zlata, srebra, bakra i željeza. Novac iskovan iz ovih metala bio je
najvrjedniji, a pripisivala su mu se posebna svojstva, jer je simbolizirao
božanstva - boga Sunca i boga Mjeseca. Žrtve bogovima, koje su se ranije
prinosile u naturalnim dobrima, prinose se kasnije u zlatu i srebru. Svećenici
upotrebljavaju ove metale za nabave i plaćanja, dakle, kao platežna sredstva.
Hramovi postaju banke, a svećenici, kao sakupljači i čuvari novčanih pologa
vjernika, prvi bankari. Plemeniti metali bili su posebno cijenjeni i zato što su
služili za izradu ukrasa po kojima se mjerilo bogatstvo i ugled, naročito
vojničkih, plemenskih i vjerskih starješina. Mnoge monete antičkih naroda nose
likove raznih božanstava, a tek kasnije, u V. st . pr. n. e. vladari utiskuju svoje
likove na novac, kao npr. perzijski vladari, Aleksandar Veliki i dr. Na osnovu
ovih činjenica razvija se tzv. sakralna teorija o postanku novca, po kojoj su tu
funkciju najprije počeli obavljati “sveti metali”. Plemeniti metali zauzeli su
dominantnu ulogu u prvom redu zbog toga što su kao metali - robe, imali
najpogodnija svojstva za obavljanje funkcije novca. Te prednosti sastojale su se
u prenosivosti, trajnosti, homogenosti, nenadoknadivosti i postojanosti
vrijednosti. Naime, plemeniti metali u malim količinama predstavljaju velike
vrijednosti koje je lako prenositi i na najveće udaljenosti, što nije slučaj s
drugim metalima ili stokom. Zlato i srebro i pod najnepovoljnijim okolnostima
zadržavaju svoje fizičke i kemijske osobine (čistoća, sjaj, boja i dr.), pa su ih
smatrali jedino sigurnim i pouzdanim oblikom bogatstva. Cijepanjem i rezanjem
vrijednost im se ne gubi, dok npr. dijamant može dijeljenjem postati potpuno
bezvrijedan. Vrijednost ovih metala kroz stoljeća bila je najstabilnija, naročito
vrijednost zlata. Iz svih navedenih razloga plemeniti metali bili su
nenadoknadivi i nezamjenjivi i sve do najnovijih dana služili su kao osnova
novčanog sustava svih civiliziranih zemalja (Dvornik, 1980:7).
Propašću Zapadnog Rimskog carstva, središte svjetskog ekonomskog, političkog
i kulturnog života premješta se u Bizant. Bizantski novac “solidus” služio je kao
.
32
trgovački novac na Sredozemlju sve do XIV. i XV. stoljeća. U IX. stoljeću u
zapadnoj Europi javlja se srebrna funta franačkog kralja Karla Velikog. Ona se
dijelila na 20 solida ili šilinga, a svaki šiling na 12 dinara, pfeniga ili pensa.
Predstavljala je temelj novčanim sustavima i u ostalim europskim zemljama, a
posebice u Engleskoj. U tom razdoblju pojavljuju se mnoge nove novčane
jedinice. Od bizantskog “solidusa” razvili su se kasnije šiling, soldi i sou
(francuski bakarni novac od 5 franaka). Nazivi moneta - gulden i gvineja -
potječu iz Gvineje, odakle su Holanđani i Englezi uvozili zlato za kovanje tih
zlatnika. U XIII. stoljeću pojavljuju se firentinski zlatnici nazvani fjorini ili
florini po cvijetu koji je bio na njima utisnut, te mletački zlatni dukati, nazvani
tako po natpisu na njima - “ducatus”. U XVI. stoljeću kuju se u Češkoj srebrni
taleri ili taliri, od kojih vjerojatno potječe i naziv američkog dolara. Novčana
jedinica Austro-Ugarske monarhije nazivala se forint, koji se dijelio na dvije
krune, a svaka kruna na 100 krajcera (nazivi potječu od križa i kraljevske krune
koje su bili na njima ocrtani).
Francuska je sve do Revolucije iz 1789. godine imala novčanu jedinicu pod
imenom “livra”, koja se kovala iz srebra. Zatim se uvodi “franak”, koji je
postojao do pridruženja Francuske u Europsku monetarnu uniju i uvođenja eura
1999. godine. Podrijetlo riječi “franak” potječe iz francuskog pridjeva “franc”,
što znači “slobodan”, ili pak od natpisa “Francorum rex” (kralj Franaka) koji je
sadržavao stari franački novac.
Američki dolar spominje se prvi put 1787. godine. Kovao se iz zlata i srebra, u
omjeru 1:15. Uslijed kasnijeg pada vrijednosti srebra ono se sve više potiskuje i
1873. godine provedena je demonetizacija srebra. Budući da je tom mjerom bila
ugrožena proizvodnja srebra u SAD, uskoro je (1878. godine) izvršena
remonetizacija srebra i otpočelo je ponovno kovanje srebrnog dolara. Pored toga
zlatni dolar ponovno sve više potiskuje srebro, da bi početkom XX. stoljeća bila
uspostavljena čista zlatna valuta kao i u Europi. Valutni novac postaju zlatnici
od 20, 5, 2 i 1 dolar, a srebrni dolar zadržava funkciju sitnog novca.
33
Engleski valutni sustav započinje srebrnom funtom, koja dominira sve do XVII.
stoljeća, kada se uvode zlatne gvineje kojima se postepeno prelazi na zlatnu
valutu. Već i ranije, u XIV. i XV. stoljeću, pojedini engleski vladari kuju za
potrebe trgovine zlatni novac s raznim imenima, kao fjorini i sovaregni
(Dvornik, 1980:8).
Njemačka uvodi nacionalnu valutu tek 1871. godine, kada je ostvareno političko
ujedinjenje zemlje. U početku se kuju zlatne “rentmarke”, koje su 1924. godine
zamijenjene “reichmarkama” (marka se po prvi put spominje 1015. godine, a
bila je jednaka s osam starorimskih unca ili 218,3 grama). Srebrne marke ostaju
za manja plaćanja, do 20 RM, a ostali sitan novac za plaćanja samo do 15 RM,
dok je zlatna marka služila za plaćanja u neograničenim iznosima.
Pravo na kovanje novca imali su isključivo vladari (tzv. regalno pravo), još od
antičkog doba. Budući da je osobito u prvom dijelu feudalizma, do X. stoljeća,
vlada vladara bila slaba, to se pored vladara kovanjem novca bave i gradovi,
feudalna gospoda, biskupi, pa i pojedini plemići. Stjecanje ovog prava vršilo se
na najrazličitije načine: besplatno, putem davanja u zakup, kupnjom, zajmom i
sl. Pojedini plemići nazivali su se “prikovci novca” jer su kovali novac koji se
koristio samo na njihovom posjedu ili do “prve živice”. Zbog toga se u
Njemačkoj još u XII. stoljeću spominje 160 kovanica novca, a u Francuskoj čak
300 kovnica. Općenito je vrijedilo pravilo da “pfening vrijedi samo onda gdje je
iskovan”, dok se novac drugog podrijetla nije smio primati, pa makar se radilo i
o kraljevskom novcu. Ako se kupovala roba iz inozemstva ili s područja drugih
feudalnih posjeda, onda se dozvoljavalo da se takva plaćanja obavljaju u novcu
zemlje odakle potječe roba (Dvornik, 1980:8).
Pored obilja raznih vrsta kovanog novca, što je uvelike otežavalo razmjenu
dobara, čitav feudalizam prati stalna oskudica novca, zbog nedovoljnih količina
zlata i srebra. Prema ocjeni njemačkog pisca Lexisa, sveukupna zaliha srebra u
prometu krajem XV. stoljeća iznosi oko 7 milijuna kg, a zlata oko 500 kg. Od
toga se samo manji dio prekivao u novac, a veći dio upotrebljavao za izradu
34
nakita, posuđa ili šipaka radi tezauriranja i gomilanja blaga. To je prisiljavalo
mnoge feudalne vladare na izdavanje propisa o obveznoj prodaji jedne trećine
zlatnih i srebrnih predmeta državnoj kovnici, a zlatari su mogli izrađivati nakit
iz plemenitih metala samo do određene težine. Sve te mjere nisu bile dovoljne ,
pa su se često ugovarala plaćanja i u raznim potrošnim dobrima (papar, sol,
tamjan, koža i dr.), a izdavao se i poseban novac izrađivan od kože.
Za srednjovjekovno novčarstvo karakteristično je i često kvarenje novca. Sprave
za kovanje novca bile su primitivne i nesavršene, pa je bilo nemoguće kovati
potpuno istovjetan novac. Osim toga, pojedinci su se bavili struganjem,
piljenjem, rezanjem zlatnog i srebrnog novca, prisvajajući tako na nedopušten
način znatne vrijednosti, zbog čega je novac gubio na težini i postajao sve
manje vrijedan. Falsifikatori su se najsurovije kažnjavani. Međutim, i vladari su
sudjelovali u svakojakim zloupotrebama vezanim uz kovanje novca, da bi došli
do prihoda koje nisu mogli osigurati redovnim putem. Vladari su obilato
koristili svoje pravo na tzv. “renovatio monetarum”, koje se sastojalo u
povlačenju, zamjeni postojećeg novca u opt jecaju i kovanju novog novca
(Dvornik, 1980:8). Pučanstvo je natrag dobivalo manju sumu u novom novcu,
uz obrazloženje da je stari novac izgubio na težini i vrijednosti, uslijed trošenja
u prometu. Feudalci, iako najimućniji, nisu plaćali porez, pa su ih vladari ovim
zaobilaznim putem stvarno oporezivali. Ove zamjene obavljale su se i po
nekoliko puta godišnje, prema tome koliko je vladaru bilo potrebno sredstava.
Krajem XIII. stoljeća postepeno jača centralna vlast kralja, koji se bori protiv
feudalnih prava i privilegije u težnji da svu vlas t uzme u svoje ruke. U
Francuskoj je od 1262. godine priznata kraljevskom novcu opća vrijednost, na
području čitave države, za razliku od teritorijalne i zakonske ograničenosti
feudalnog novca. Ordonaca iz 1315. godine spominje samo još 30 kovnica
novca u vlasništvu najistaknutijih feudalaca. U Engleskoj u to vrijeme postoji
svega 13 kovnica. Pobjedom apsolutizma, cjelokupna vlast i isključivo pravo na
kovanje novca prelazi u ruke kralja. Stvara se jedinstveno nacionalno tržište s
jedinstvenom valutom. Od toga doba počinju se sustavno donositi propisi za
35
jedinstveno normiranje kovanja i izdavanja novca. Osobita aktivnost u ovom
pogledu počinje u XIX. stoljeću, kada europske države donose odgovarajuće
propise, ne samo radi sređivanja unutrašnjeg novčanog tržišta, već i radi
usklađenja nacionalnih i međunarodnih propisa, na bazi jedinstvene zlatne
valute.
Dok se valutarni novac kovao iz plemenitih metala, zlata i srebra, smatralo se da
samo kovani novac ima punu vrijednost, uz uvjet da se nominalna vrijednost
poklapa sa stvarnom vrijednošću. Sve ostale vrste sredstava plaćanja (banknote i
žiralni novac) bile su pomoćni ili akcesorni novac, ali samo uz pretpostavku da
su se u svako doba mogle pretvoriti u gotov novac (Dvornik, 1980:9). Prigodom
kovanja novca morali su se strogo primjenjivati državni propisi, kako bi se
osigurala jednoobraznost i spriječile zloupotrebe. Tako su odredbe o kovničkoj
stopi propisivale koliko se novčanih jedinica može iskovati iz jedne težinske
jedinice valutarnog metala. Takve odredbe donosile su čak i države u kojima
nije cirkulirao valutarni novac, već banknote koje su glasile na zlato.
Budući da zlato i srebro i u malim količinama predstavljaju relativno velike
vrijednosti, to se za sitna plaćanja kovao sitan novac, najčešće iz žel jeza, bakra
ili legure srebra, nikla i bakra. Nominalna vrijednost sitnog novca uvijek je bila
znatno veća od njegove materijalne vrijednosti, pa je kao nepunovrijedan novac,
imao ograničenu platežnu moć. Sitni novac zadržava se i u sustavu čistog
papirnog novca, ali ne više kao nepunovrijedan novac, jer raspolaže
odgovarajućom materijalnom vrijednosti, koju papirni novac ne posjeduje. Za
vrijeme velikih inflacija događalo se da je materijalna vrijednost sitnog novca
(bakar, nikal, srebro itd.) bila iznad njegove nominalne vrijednosti. Za manja
plaćanja papirni novac nije bio pogodan. S obzirom da sitan novac brzo optječe
iz ruke u ruku, papirni bi se novac brzo poderao i istrošio, pa je pogodniji za
korištenje bio kovani novac.
36
3.2. Surogati novca
Novčani surogati, koji se pojavljuju u obliku različitih cirkulacijskih papira -
doznake i obveznice (mjenice, čekovi i dr.), zamjenjuju novac i daju pravo
imatelju na određenu količinu kurentnog novca ili zlata. Njihova pojava je
posljedica razvoja i stanja novčanog prometa.4 Pojavljuju se, s jedne strane,
zbog neelastičnosti novčanog sustava (ograničene, odnosno nedovoljne količine
zlata ili drugog valutnog materijala u odnosu prema potrebama sve većeg
gospodarskog prometa), te zbog nesređenosti valutnih sustava i nesigurnosti
prenošenja, s druge strane. Nesređenost valutnih sustava odraz je obezvrjeđenja
moneta koje provode vladari, te se nominalna i realna vrijednost monete mogla
bitno razlikovati. To odstupanje realne i nominalne vrijednosti moglo je u
državnim okvirima biti čak i korisno, jer se tu susreće tekuća devalvacija, koja
neutralizira deflatorni pritisak, tj. nedostatak novca. U međunarodnom prometu
takvo stanje nije moglo opstati, jer ovdje nije važna nacionalna uniforma novca,
već njegov stvarni sadržaj.
Dakle, pojava novčanih surogata, tj. vrijednosnih papira koji cirkuliraju u
određenoj sferi robnog prometa i time zamjenjuju novac, stihijski je rezultat
robnog prometa. Ako se uzme kao primjer mjenica, vidi se da je ona neposredno
izrasla iz robnog prometa i da je zahvaljujući svojstvu robnosti mogla cirkulirati
i zamjenjivati novac. Dugogodišnje iskustvo učvrstilo je povjerenje u nju, te se
ona u gospodarskom prometu počinje sve radije primati, što je utjecalo na
njezinu transformaciju u sve značajnije sredstvo u prometu veletrgovine.
4 Novčani surogati u oblici mjenica i drugih vrijednosnih papira, npr. položnica, koji cirkuliraju zamjenjujući novac, pojavljuju se još u starom vijeku. Međutim, era novčanih surogata počinje znatno kasnije - razvitkom krupne robne proizvodnje, tj. kapitalizma.
37
3.2.1. Banknote
Kao razvijeniji oblik novčanih surogata razvile su se banknote (novčanice) kao
uputnice banke na samu sebe koje daju pravo potraživanja odgovarajuće
količine zlata od banke.
Banknota (tal. banconota ili bankina potvrda, zapis) predstavlja jedan od
najrazvijenijih novčanih supstituta u metalističkom valutnom sustavu, posebice
u zlatnom standardu. Rizičnost nošenja veće količine novca, tj. zlata s jednog
tržišta na drugo tržište, utjecala je da trgovci svoj punovrijedni, zlatni novac,
deponiraju kod banke, a ona bi im (Perišin, Šokman i Lovrinović, 2001:21):
izdavala potvrde za primljeni novac koje su glasile na donositelja, bile naplative
po viđenju, i glasile na okrugle svote. Banke su, također, izdavale te banknote
kao protuvrijednost odobrenog kredita. S vremenom je i država počela izdavati
takve doznake na sebe, te je time dobila mogućnost zamjene i uštede zlata. To je
razdoblje osnivanja prvih emisijskih banaka. Kad su se one razvile, u ime
države preuzimaju upravljanje novčanim sustavom i novčanom politikom.
Novčanice emisijske banke bile su u početku samo fakultativan novac i kao
surogat novca konvertibilne (iskupive) u valutnom novcu pune vrijednosti.
Razvija se također depozitni novac, jer banke umjesto da em itiraju banknote sve
više umjesto banknota emitiraju novi oblik tog prava potraživanja svojih
klijenata - deponenata i zajmoprimaca - kao zapis u svojim knjigama, s tim da
oni na banku mogu vući naloge za plaćanja.
Kao surogat punovrijednog novca, potrebno je spomenuti i ček, kojeg se prvi
tragovi nalaze u XIV. i XV. stoljeću u Italiji (Palermo, Mesina, Milano); u
Engleskoj ček postiže veće značenje poslije 1702. godine donošenjem zakona o
zabrani osnivanja banaka s pravom izdavanja novčanica. U Italiji su čekovi
nazivani “cedole per cartulario”, a u Engleskoj najprije “cash notes”, da bi u
XVII. stoljeću dobili svoje današnje ime. Čekovi nastaju na sličnoj osnovi kao i
novčanice (banknote), dakle, ili na osnovu prethodnog novčanog pologa kod
banke, ili na bazi kredita koji banka odobrava svom klijentu. Za razliku od
38
banknote, ček nije obveznica banke, već instrument koji u sebi sadrži nalog
komitenta - vjerovnika banke, da određeni iznos novca isplati donosiocu ili
određenoj osobi - ili u gotovini ili putem virmana. S obzirom da se čekovi
rijetko isplaćuju u gotovini, to banka može i ovdje odobravati kredite u većim
iznosima od količina raspoloživog novca, vodeći, naravno, računa o svojoj
likvidnosti.
Ako stjecanjem bilo kakvih okolnosti, emisijska banka obustavi konvertibilnost
svojih novčanica - banknota u zlato ili srebro, ali se zadrže i dalje u opt jecaju
kao zakonsko prometno sredstvo i sredstvo plaćanja, onda takve novčanice
poprimaju sva obilježja papirnog novca. Papirni novac ne sadrži nikakvu, ili
sasvim beznačajnu materijalnu vrijednost. Zato ne može ni cirkulirati po svojoj
vlastitoj vrijednosti, koje nema, već mu država snagom svojih propisa osigurava
prisilan tečaj. Ako se ispune određeni preduvjeti, on i nadalje sasvim uspješno
podmiruje potrebe prometa. Papirni novac nije više ni obveznica, kao što je bila
banknota, već postaje definitivno - novac.
3.2.2. Depozitni novac
Plaćanje robe ili podmirenje duga može se izvršiti i bez upotrebe gotovog
novca, korištenjem depozitnog ili žiralnog novca. U suvremenom poslovanju
oko 90 % svih plaćanja obavlja se raznim bezgotovinskim platnim instrumentima,
dok je gotov novca potisnut i pretežno se koristi za isplate plaća i nadnica, za
manja plaćanja u svakidašnjem prometu, za podmirivanje ličnih potreba
potrošača i domaćinstava.
Žiralni novac se javlja već u XII. stoljeću, kad se osnivaju prve žiro-banke (u
Mlecima 1170., u Genovi 1329, u Barceloni 1350. godine itd.). Kao što su banke
primale na čuvanje i korištenje zlatnike i srebrnjake, izdajući certifikate i
banknote, tako su počele kao polog preuzimati banknote, a kasnije i čiste
papirne novčanice. Na tako deponiran novac banke nisu uvijek izdavale potvrde,
nego su odgovarajuće iznose samo knjižile i odobravale na računima svojih
39
klijenata. Bančini vjerovnici mogli su slobodno raspolagati novcem odobrenih
iznosa. Obavljajući blagajničku službu, banke su odobravale i sve druge iznose
prispjele u banku u korist računa njihovih klijenata, a na teret tih računa
obavljale su isplate ili u gotovom ili preknjižavanjem s računa na račun, prema
njihovom nalogu. S obzirom da su vjerovnici rijetko povlačili gotov novac,
banke su bez bojazni mogle, do određene granice, dodjeljivati nove kredite u
vidu potraživanja na samu sebe, odobravanjem na računu dužnika, bez ikakvog
prethodnog pologa u gotovom novcu. Ovakva a vista (kratkoročna) novčana
potraživanja na banku dispozicijom kojih se mogu obavljati plaćanja bez obzira
da li su nastala na osnovu depozita u banknotama, novčanicama ili po osnovi
kredita, su zapravo žiralni ili depozitni novac.5 Stvaranje žiralnog novca na bazi
otvorenih kredita ima najveće, upravo povijesno značenje, jer se banka, od
običnog posrednika pojavljuje u ulozi “proizvođača” novca. Jedino svojom
kreditnom aktivnošću, stvarajući tako reći ni iz čega, jednim potezom pera, nova
platežna sredstva, banke su u novije doba bile u stanju gospodarstvu staviti na
raspolaganje ogromne kapitale bez kojih se tako brz ekonomski razvoj u svijetu
ne bi mogao zamisliti (Dvornik, 1980:18).
“Proizvodnja” novca sa strane banke pojavljuje se najprije kod emisije banknota
iznad metalnog, zlatnog ili srebrnog pokrića. Izdavanjem žiralnog novca
“proizvodna” uloga banke je znatno pojačana, jer sada cirkulaciju banknota ili
papirnog novca nadopunjuje još šira cirkulacija potraživan ja na taj novac.
Emisijom banknota mogla se ranije baviti svaka banka, uz strogu obvezu na
isplatu u gotovom novcu, na zahtjev donositelja. Kasnije pravo na emisiju
banknota dobiva samo manji broj ili jedna jedina ovlaštena emisiona banka.
Država zakonom regulira metalno pokriće, a time i dozvoljen volumen optjecaja
gotovog novca. Novčanice su vidljive, a kreditni novac je “nevidljiv”, na neki
način apstraktan, pa je volumen stvorenog žiralnog novca bilo teško utvrditi, jer
u početku nisu postojale nikakve odredbe o njegovom reguliranju i pokriću.
5 Žiralni novac je naziv starijeg podrijetla, a potječu od grčko-latinske riječi “giro”, što znači krug bančinih komitenata koji vrše uzajamna plaćanja preko istog bankara, bez uporabe gotovog novca. Depozitni novac je termin novijeg datuma i anglosaksonskog podrijetla od riječi “deposit”, što znači polog ili ostavu.
40
Interes banke da održi svoju likvidnost bila je jedina “kočnica” pretjerane
ekspanzije, ali ona nije uvijek efikasno djelovala, pa su mnoge starije žiro -
banke završavale bankrotom prelazeći dozvoljene granice kreiranja kreditnog
novca. Postavlja se pitanje, gdje se nalazi granica kreiranja žiralnog novca,
koeficijent ekspanzije ili kreditni potencijal banke. Odobravajući kredite svojim
klijentima, banka sa sigurnošću računa da će se najveći dio kredita koristiti za
plaćanje putem virmana, ali i da će se barem jedan manji dio kredita isplatiti u
efektivnom, gotovom novcu. Prema tome, da bi bila osigurana likvidnost banke,
svaki odobreni kredit mora biti “pokriven” u određenom postotku gotovinom u
blagajni ili u žiro-potraživanju kod centralne banke. Uopće, najvažniji je
problem koliki se dio bankarskih kredita isplaćuje u gotovom novcu, ili koristi
za plaćanja drugim bankama. Čim se traže veće isplate u tim oblicima
progresivno se smanjuje kreditni potencijal banke i ugrožava njezina likvidnost.
Ukoliko komitenti manje zahtijevaju efektivni novac, povećava se kreditni
potencijal banke, čuvaju se bankovne rezerve i potrebna sredstva za podmirenje
tekućih obveza.
Budući da su u sustavu zlatnog pokrića, kod izdavanja žiralnog novca, banke
morale držati obvezno pokriće u gotovom novcu, izdavanje koje je opet
zasnovano na obveznom pokriću u zlatu, to je ukupna količina kreditnog novca
u krajnjoj liniji određena količinom raspoloživog monetarnog zlata.
3.2.3. Plastični i elektronički novac
Klasičan novac se primjenom novih tehnoloških rješenja u 20. stoljeću
zamjenjuje plastičnim i elektroničkim novcem.
Na tržištu je prisutan veći broj kartica, a za njihovu klasifikaciju koriste se
različiti kriteriji. S obzirom na izdavatelja kartice, kartice se dijele na: kartice
banaka i kartice kartičnih kuća. Kartice banaka su najčešće: kreditne i debitne,
dok su kartice kartičnih kuća u pravilu kreditne. Navedene kartice predstavljaju
“plastičan novac”. Početak kartičnog poslovanja vezuje se uz događaj koji se
41
sredinom pedesetih godina 20. stoljeća dogodio na jednoj poslovnoj večeri u
New Yorku kada je osnivač kartičnog poslovanja, nakon što je ustvrdio da u
novčaniku nema ni gotovine ni čekova, račun platio potpisom na podlozi u
obliku plastike. Taj se dan smatra rođendanom kartičnog poslovanja, a u čast
tog događaja prva i najstarija plastična kartica na svijetu zove se Diners.
Nedugo zatim, Diners je predstavio svoju prvu charge karticu, nakon čega je
uslijedila ekspanzija otvaranja poduzeća koji se bave kartičnih poslovanje, kao i
proizvoda koja su nudili svojim korisnicima. Među najpoznatijim davateljima
kreditnih kartica bili su American Express, MasterCard i Visa.
Kada je na plastičnoj kartici dodana i magnetna traka s digitalnim zapisom,
započela je migracija s plastičnog u “elektronički novac”. S pojavom čipa na
kartici nastupa razdoblje kada se elektronički novac može pohraniti u
“elektronički novčanik” iz kojega se potom obavlja plaćanje (Od plastičnog
novca do elektroničkog novčanika, 10.01.2013., <http://arhiva.trend.hr/clanak.as
px?BrojID=41&KatID=5&ClanakID=491>.
Pojava i razvoj papirnog novca pokazali su da i papirne novčanice, kao surogat
novca, čija je vrijednost praktično zanemariva, mogu obavljati sve funkcije
valutnog novca ako za njih garantira neki općeprihvaćeni autoritet. Na isti je
način pojava elektroničkog novca razbila iluzije o neophodnosti opipljivog
fizičkog medija (metala, papira) za funkcioniranje novca. Ako za vrijednost
novca garantira neki općeprihvaćeni autoritet, transakcije će se odvijati samo na
bazi ove informacije. Umjesto da se ta informacija stavi na neki fizički medij,
ona se može “upakirati” u niz cifri koje će se u elektronskom obliku, kretati
računarskim mrežama i razmjenjivati za proizvode i usluge. Elektronički novac
naziva se još i digitalni novac, mrežni novac, elektronička gotovina odnosno
Cybernovac (Cybercash).
Definicije e-novca navedene su u ranijim dokumentima vezanim uz uporabu e-
novca, primjerice u “Izvješću o elektroničkom novcu”, koje je objavila
Europska središnja banka 1998. godine. U tom izvješću elektronički novac se
42
definira kao elektroničko skladište monetarne vrijednosti na tehničkom uređaju,
a koje se može koristiti za plaćanja bez neophodnog uključivanja banaka ili
služiti kao instrument za pretplatu (Ćavar, Batoš i Nemšić, 2009:180). Ova
definicija, međutim, nije dostatna za objašnjenje svih oblika platnih transakcija
uporabom elektroničkog novca. Pravna definicija elektroničkog novca sadržana
je u članku 1. Direktive 2000/46/EC Europskog parlamenta, koja utvrđuje
nadzor i upravljanje poslovima uz uporabu elektroničkog novca. Prema
Direktivi, elektronički novac predstavlja određenu valutu koja je pohranjena na
elektroničkom uređaju, izdana u iznosu ne manjem od istovrsne izdane
monetarne valute i općeprihvaćena kao sredstvo plaćanja. U definiciji su
sadržani novi način plaćanja i njihovi mogući utjecaji na stabilnost postojećeg
financijskog sustava. Uz osvrt na pojavu elektroničkog novca, analizu sigurnosti
računalnih sustava i zabrinutost koja proizlazi zbog moguće zlouporabe,
Direktiva ograničava djelovanje institucija za elektronički novac na dva
područja: izdavanje e-novca te financijske i nefinancijske aktivnosti koje su
usko povezane s područjem e-novca.
Potrošači se u najvećoj mjeri koriste kreditnim i debitnim karticama za
obavljanje platnih transakcija. Takav način plaćanja prevladava i pri uporabi
Interneta, gdje se pri porastu sigurnosti i poboljšanju postupaka zaštite
privatnosti jasno uočavaju tendencije rasta broja transakcija. Jedan od
nedostataka uporabe kartica je što ne omogućavaju direktnu transakciju između
dviju osoba, već se transakcija obavlja uz posredovanje banke ili neke druge
financijske ili kartične institucije.
Elektroničke transakcije plaćanja mogu se grupirati u dvije zasebne skupine
koje istovremeno predstavljaju uobičajene vrste novčanih transakcija (Ćavar,
Batoš i Nemšić, 2009:181):
43
1. bezgotovinsko plaćanje – oblik plaćanja pri kojemu banka na temelju
izdanog naloga prebacuje sredstva s računa kupca na račun prodavatelja (npr.
elektronički ček, debitna i kreditna kartica),
2. gotovinsko plaćanje – oblik plaćanje pri kojemu se stvarna novčana
vrijednost prenosi s kupca na prodavatelja, uz uporabu novčanica određene
vrijednosti (elektronička gotovina), a transakcije se provode posredno ili s
uključenim posrednikom (promatračem).
Gotovina koja je danas u uporabi nije bitno promijenila oblik od svog nastanka.
Izrada, odnosno tiskanje i kovanje novca, skladištenje, transport i osiguranje
povećaju troškove poslovanja. Procjenjuje se za održanje uobičajenog tržišnog
tijeka novca treba osigurati oko 2 % BDP-a. U odnosu na navedene karakteristike
klasične gotovine mogu se identificirati prednosti elektroničke gotovine.
Transakcija koja se obavlja uporabom elektroničkog novca uključuje sljedeće
postupke (Ćavar, Batoš i Nemšić, 2009:182):
· kupac otvara korisnički račun u banci prilažući svoje osobne podatke (OIB),
zbog zakonski obvezne evidencije korisnika, a po otvaranju, broj računa je
poznat i kupcu i banci,
· kupac putem Interneta, upisivanjem broja svog računa iz banke uzima
određenu količinu elektroničke gotovine,
· elektronička gotovina predstavljena nizom podataka koji imaju određenu
vrijednost, pohranjuje se na fizički medij (pametna kartica, podatkovni disk)
ili u elektronički novčanik,
· kupac elektroničkom gotovinom u poslovnoj transakciji s prodavateljem
kupuje proizvod ili uslugu,
· prodavatelj provjerava je li sredstvo plaćanja uistinu potvrdila banka i
isporučuje robu kupcu,
· trgovac podatke o vrijednosti transakcije šalje banci kako bi se stvarna
novčana vrijednost uplatila na njegov bankovni račun.
44
Opisane transakcije izvode se uz uporabu digitalnog potpisa, pri čemu banka
predaje kupcu novac potpisan bankovnim javnim ključem. Temeljem
naznačenoga, prodavatelj može jednostavno utvrditi vjerodostojnost novca
potpisan od banke i zatim banci poslati novac koji će ona prihvatiti kao svoj, jer
jednostavno i bez poteškoća može potvrditi vlastiti. Problem koji se pri ovakvoj
transakciji može dogoditi je mogućnost nastanka događaja dvostruke potrošnje,
koji se sprječava na način da se u postupku uključi i serijski broj gotovine koji
banka predaje kupcu. Na taj način prodavatelj može u banci provjeriti da li
postoji već pohranjena, odnosno potrošena, gotovina s istim serijskim brojem.
Potencijalni problem predstavlja i zaštita anonimnosti. Naime, jedna od značajki
gotovine je nemogućnost detaljnog praćenja i utvrđivanja sudjelovanja neke
osobe u određenim platnim transakcijama. Za razliku od transakcija gotovinom,
kod transakcija elektroničkim novcem banka može jednostavno utvrditi vezu
između transakcije i kupca na temelju serijskog broja gotovine. Kako bi se
ostvarilo svojstvo anonimnosti potrebno je da banka i korisnik zajedno
definiraju digitalni potpis koji se ne može krivo tvoriti, a na osnovi kojeg banka
ne može nedvojbeno utvrditi da dolazi od određenog korisnika.
Elektronički novac još uvijek nije u cijelosti zamijenio gotovinski, niti je stekao
većinsku popularnost. Financijske institucije, stoga, pokušavaju naći način kako
ga približiti krajnjim korisnicima. Usporedo, regulatori tržišta i zakonodavna
tijela donose zakone i mjere, kako bi olakšali postupno uvođenje elektroničkog
novca i u konačnici potisnuli gotovinsko plaćanje.
45
4. RAZVOJ NOVCA NA PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE
Na području Republike Hrvatske su se od najranijeg vremena do danas
izmjenjivali novčani sustavi Rimskog Carstva, Franačke države, Mletačke
Republike, Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca,
Kraljevine Jugoslavije, SFRJ i danas – vlastiti novčani sustav Republike
Hrvatske. Prije pojave novca kao najčešće sredstvo razmjene koristila se stoka i
platno. Stoka je kao sredstvo razmjene toliko bila zastupljena i prihvaćena da je
po uvođenju kovanica, njen lik bio prisutan na kovanicama. Sam naziv novca
potječe od riječi “stoka”, “blago” koja u latinskom jeziku glasi – “pecunia”.
U ovom dijelu diplomskog rada istražuje se povijesni razvoj novca u Republici
Hrvatskoj kroz dva razdoblja: do 1990. godine, odnosno do osamostaljenja
Republike Hrvatske i od osamostaljenja do 2012. godine.
4.1. Povijesni pregled razvoja novca na području Republike Hrvatske do 1990. godine
Prvi narod koji se naseljavao na području današnje Republike Hrvatske bili su
Iliri, potom se Grci naseljavaju u Ilirskom primorju i na otocima donoseći sa
sobom svoju kulturu, uvode mnoge obrte i zanate te imaju svoje kovnice novca.
Najstariji novca iskovan i upotrijebljen na hrvatskom području bio je srebrni i
bakreni novac kovan u 4. stoljeću pr.n.e. na Hvaru i Visu. Tipični simbo li koji
su se pojavili na novcu bili su koza, srna, grozd i amfora. Oni su karakterizirali
gospodarstvo i kulturu hrvatskih krajeva tog doba. Posebno treba istaknuti
novac ilirskog plemena Labeata iz 2. stoljeća pr.n.e., koji su živjeli u okolici
Skadarskog jezera, te novce ilirskog plemena Daorsa, također, iz 2. stoljeća
pr.n.e., koji su živjeli u dolini rijeke Neretve, a plemensko im je središte bilo u
Ošanićima pokraj Stona. Sačuvan je samo unikatni primjerak tog novca. Na licu
je glava muškarca sa šeširom okrenuta udesno, na naličju je ilirska galija, a
iznad natpis Daorsa (Mandić, 1996:47).
46
Rimskim osvajanjem na tlu Hrvatske u uporabi je novac Rimskog Carstva. Za
razliku od Grka i Ilira koji su na Jadranu osnovali više kovnica, rimskih kovnica
na Jadranu nema. No, u unutrašnjosti su postojale dvije značajnije kovnice: u
Sirmiumu (Srijemska Mitrovica) i Sisciji (Sisak). Kovnica u Siscii osnovana je
između 259. i 262. godine, a u doba Rimskog carstva radila je više od sto
godina, do 387. godine. Poseban utjecaj na razvoj novčanog sustava imao je car
Dioklecijan, koji je 293. godine reformirao cjelokupno novčarstvo i odredio
obvezu stavljanja kovanice na novac. Uveo je dvije novčane jedinice: veliki
bakreni novac pecunia-maior i mali bakreni novac: nummus-cententionalis
(Mandić, 1996:47).
Na tlu Hrvatske postojao je i novac Franačke države. Karlo Veliki u 9. stoljeću
uvodi franačni novčani sustav i srebrni novac. Značaj novca raste, a s njim i
trgovina.
Najstarijim hrvatskim novcem smatra se novac Bijelih Hrvata, koji su kao
moćno pleme živjeli na području današnje Češke. Tamo su u 10. stoljeću
hrvatski kneževi Slavnikovići kovali svoj novac. Poznate su brojne vrste i
inačice srebrnih senara Sobjeslava Slavnikovića (985.-995.) i njegova brata
biskupa Vojtjeha Adalberta (982.-988. i 992.-994.) (Povijest hrvatskog novca,
15.02.2013., <http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm>)
U razdoblju od 7. do početka 12. stoljeća na tadašnjem području Hrvatske u
optjecaju je bio bizantski novac, jer hrvatski narodni vladari nisu iskoristili
pravo kovanja novca. Među novcima koji su se u to vrijeme koristili spominje
se 852. godine libra argentea u vrijeme kneza Trpimira, 896. godine aurea libra
(zlatna libra) u vrijeme kneza Multimira, 918. godine solidum, u vrijeme kneza
a kasnije prvog kralja Tomislava. Potkraj vladavine Svetoslava i početkom
vladavine Kremišira II, oko 1000. godine, pojavljuje se denarius, a 1056. godine
za vladanja Stjepana i u Hrvatskoj se pojavljuje aureus. Potkraj vladavine
Krešimira IV u Hrvatskoj optječe solidus romantus. Za vladavine Zvonimira
(oko 1080. godine) plaća se romantusom i argentusom.
47
Godine 1102. Hrvatska ulazi u savez s Ugarskom. U novom političkom odnosu
ugarski vladar ujedno je i hrvatski kralj, no Hrvatska ima određenu
samostalnost. Tako herceg, koji njome vlada, ima pravo kovati svoj novac. Taj
novac vrijedi na teritoriju cijele Hrvatske. Herceg Andrija (1192. -1211.) kovao
je srebrne denare i poludenare po uzoru na frizatike, pa se oni nazivaju hrvatski
frizatici. Reprezentativan primjer hrvatskog novca svakako je banski denar
(banovac) koji su kovali nasljednici Andrije sljedeće stoljeće i pol (1235. -
1384.). Taj je novac cijenjen zbog svog sastava i finoće izrade; kovan je od
finog srebra u kovnicama u Zagrebu i Pakracu (Povijest hrvatskog novca, 15.02.
2013., <http://www.hnb.hr/novcan/ hnovcan.htm>).
Veliki značaj na području Hrvatske imao je novac Mletačke Republike. U 13. i
14. stoljeću u primjeni je bio mletački groš. Isplate velikih svota novca
obavljale su se u novčanim jedinicama solidi grossorum (12 groša) i libra
grossorum (240 groša). Od kraja 14. stoljeća, u Mlečanima se kuju manji i tanji
grossetto. Mletački zlatni novac – dukat, kovan je od 1284.-1822. godine, a
imao je ustaljenu finoću zlata i težinu. Prema finoći bio je identičan forintu
(florinu) firentinskom zlatniku koji se počeo kovati 1252. godine. Od polovice
16. stoljeća dukat se naziva cekin. Sitni mletački novac bagatin, kovao se u
gradovima Hvaru, Splitu, Šibeniku, Trogiru i Zadru.
Kovnica Dubrovačke Republike djelovala je od 1337. do 1803. godine te se
smatra da je njezino djelovanje bilo najduže u povijesti kovnica na području
Hrvatske. Dubrovnik je još za vrijeme Mletaka imao vlastiti novčani sustav.
Novčana jedinica je tada bio srebrn grosus i bakrena kopuća. Tijekom svog rada
kovnica u Dubrovniku je izradila 18 vrsta dubrovačkog novca, među kojima su
bili bakreni folar, srebrni denar i dr.
Na području Slavonije tijekom 13. stoljeća hrvatsko-ugarski kraljevi su kovali
poseban novac – slavonske banovce, koji su se još nazivali i kune, zbog utisnute
kune na novčiću. Koža kune bila je već tijekom rimskog razdoblja vrijedna roba,
a tijekom ranog srednjeg vijeka korištena je kao sredstvo plaćanja među
48
mnogim Slavenima i Skandinavcima. Krzno kune koristilo se za plaćanje poreza
i novčane kazne, a takav porez primjenjivan je i za vrijeme hrvatskih vladara.
Krajem 12. stoljeća kada kuna počinje nestajati, kunski porez se plaća novcem
(Granić, 2008:89).
U vrijeme hrvatsko-ugarske državne zajednice i zajednice zemalja Habsburške
krune na novcu su bili natpisi i grbovi hrvatskih zemalja. Kralj Ludovik (1342. -
1382.) kovao je groševe. Za vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja Sigismunda
(1387.-1409.) na hrvatskom prostoru bili su znani njegovi novci, zlatna forinta,
srebrni denar i srebrni kvarting. U sljedećem razdoblju u optjecaju su bili
različite novčane jedinice, primjerice, zlatni gulden, obol, ugarski forint,
ugarski denar i dr. U vrijeme Nikole Zrinskog (1488.-1534.) kovan je denar,
groš i talir u njegovoj kovnici u Gvozdenom. Poslije novca kojeg je kovao
Nikola Zrinski srebrnih denara u doba Ludovika II, te denara, groša i talira, u
doba Ferdinanda I, u sjevernoj Hrvatskoj nije bilo domaćeg novca već je kolao
novac zajedničkih hrvatsko-ugarskih kraljeva, a kasnije novac austrijskih careva
(Mandić, 1996:49).
Hrvatska je tijekom 17. stoljeća u sklopu hrvatsko-ugarske državne zajednice
imala poseban državno-pravni položaj. Sabor je imao pravo neposrednog
nadzora nad provođenjem odredbi o novčanim pitanjima. Tijekom 18. stoljeća
prava Hrvatskog sabora glede novčanih pitanja su se ograničila, a usprkos
protivljenju Sabora, bečki dvor je progurao na područje Hrvatske novac manje
vrijednosti u viši tečaj. Istovremeno se na području Hrvatske pojavio “horvatski
novac” nazvan i “denarius Croaticus” ili “nummus Croaticus”. Taj se novac
zadržao do kraja 18. stoljeća, a umjesto njega se koristi ugarski bakreni denar i
grešlja. Za vrijeme hrvatskog bana Josipa Jelačića nakratko je oživjela hrvatska
financijska samostalnost, a sam Josip Jelačić preuzima sve financijske urede i
pravo ubiranja poreza i daća, kao i pravo kovanja novca i izdavanja novčanica.
Iz tog vremena se spominju i taliri Dubrovačke republike (1743.-1779.), koji su
se popularno nazivali vižini. Taliri su bili kovani po primjeru klasičnih
austrijskih i ugarskih talira.
49
Izdavanje papirnog novca započelo je na teritoriju Habsburških zemalja u
vrijeme sedmogodišnjeg rata (1756.-1753.). Prvo su izdavane obveznice uz
određeni kamatnjak. Marija Terezija je, potom, odredila izdavanje beskamatne
obveznice, tzv. bečke banko-cedulje, koje su u biti bili prave novčanice u
apoeima od 3, 10, 25, 50 i 100 florena, a koristile su se na području Hrvatske.
Zbog stalnog pada vrijednosti ovih novčanica, država je devalvirala njihovu
valutu, pa su umjesto banko-cedulje emitirane izkupne-cedulje. Na otoku Pagu
se pojavio 1778. godine prvi hrvatski papirni novac – paški asignat. Naime,
dotad je grad Pag svojim službenicima, činovnicima i liječnicima plaćao u soli.
Po uvođenju asignata, količina soli bi se preračunavala u odgovarajuću
protuvrijednost u lirama, na koju je izdana potvrda s upisanom svotom. Svaki
asignat je imao upisanu svotu i datum izdavanja (Povijest hrvatskog novca,
15.02.2013., <http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm>).
Godine 1878. počinje raditi Austro-Ugarska banka koja je imala monopol
emitiranja novčanica u cijeloj carevini, a na cijelom području Austro -Ugarske
monarhije priznaje se jedinstvena valuta – kruna od 1900. godine. Tijekom
prvog svjetskog rata situacija se potpuno mijenja. Novčani optjecaj je porastao s
2,1 mlrd. kruna u 1913. godini (novčanice su imale 65 % pokrića u zlatu, srebru
i zlatnim devizama) na 4,5 mlrd. kruna krajem 1918. godine. Do sredine 1920.
godine novčani je optjecaj porastao na čak 65 mlrd. kruna uz 0,44 % pokrića.
Raspad Austro-Ugarske monarhije rezultirao je podjelom na sedam monetarnih
područja. Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca pripalo je od Austro-ugarske
banke oko 6 mlrd. kuna (Mandić, 1996:50).
Po završetku prvog svjetskog rata na području Kra ljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca bilo je u optjecaju pet različitih valuta: austro -ugarsko-hrvatska
kruna, bugarski lev, njemačka marka, crnogorski perper i srbijanski dinar. U
novoj državi sredstvo plaćanja postaje dinar. Žigosanje austrougarskih kruna
(nostrifikacija) započela je 9. siječnja 1918. godine i trajala je do 19. siječnja
1918. godine. Zbog slabe kontrole prvog žigosanja došlo je do drugog žigosanja
50
od 26. studenog 1919. godine, uz lijepljenje posebnih markica na novčanice, s
tim da je 20 % novca donesenog na žigosanje oduzimano za “obnovu Srbije”. U
početku nostrifikacije novac je mijenjan u omjeru jedan dinar za dvije krune, a
od 20. siječnja 1920. godine u omjeru jedan dinar za četiri krune iako su te dvije
valute imale istu kupovnu moć. Funkciju emisijske banke obavlja Narodna
banka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nastala od Narodne banke Srbije od
koje je preuzela i njene interese. Zbog nedostatka sitnog novca 1919. godine
pojedini gradovi tiskaju vlastiti sitni papirnati novac, i to gradovi: Zagreb,
Osijek, Karlovac i Split. Od 1919. do 1921. godine, na području Slobodne
države Rijeke, u optjecaju su bile austrougarske krune žigosane žigovima s
natpisom “Citta di Fiume” (CF krune). Nakon priključenja Rijeke Kraljevini
Italiji, CF krune su zamijenjene talijanskom lirom (Promjene domaće valute u
20. stoljeću, 14.01.2013., <http://www.kunalipa.com/katalog/povijest/20-
stoljece-1.php>). Tijekom velike gospodarske krize 1929.-1932. godine hrvatsko
bankarstvo doživljava slom, jer Narodna banka u Beogradu otkazuje sve
odobrene kredite. Ta je mjera najviše pogodila hrvatske banke, koje su do tog
trenutka od 419 milijuna dinara iskoristile samo 171 milijun ili oko 40%
(Đodan, 1981:33).
U kolovozu 1939. godine uspostavljena je Banovina Hrvatska. Uredbom o
Banovini Hrvatskoj, a na temelju sporazuma Cvetković – Maček. S Narodnom
bankom Kraljevine Jugoslavije postignut je sporazum o izdavanju vlastitog
novca (razmatrana su imena kuna ili banovac) koji bi kolao usporedo s
jugoslavenskim dinarom. No, početak drugog svjetskog rata spriječio je
realizaciju planova o tom novcu.
Raspad Jugoslavije početkom drugog svjetskog rata i osnivanje Nezavisne
države Hrvatske 10. travnja 1941. godine dovodi do formiranja novog novčanog
sustava na području Hrvatske. Osniva se Hrvatska državna banka i uvodi nova
valuta kuna, a njen novčani sustav počinje funkcionirati već 8. srpnja 1941.
godine. Zamjena kune za dinar bivše Narodne banke Kraljevine Jugoslavije
51
obavljena je prema nominalnoj vrijednosti. Tijekom rata vrijednost je kune
stalno padala i nakon rata u optjecaju je bilo 242 milijarde kuna (Mandić,
1996:52).
U novoj državi, socijalističkoj Jugoslaviji, sredstvo plaćanja postaje dinar.
Odnos kune prema dinaru nije bio jedinstven na cijelom području zemlje. Na
području Hrvatske i Bosne tisuću kuna mijenjalo se za sedam dinara. S obzirom
da se vrijednost zamijenjenog novca smanjivala 5 do 70 %, na taj se način
povećavao priljev hrvatskog novca u Beogradu. U travnju 1945. godine utvrđeno
je da jedan dinar vrijedi 17,762 miligrama zlata, a 50 dinara bilo je ekvivalentno
jednom američkom dolaru. Od kraja drugog svjetskog rata do 1990. godine dinar
je osam puta devalvirao. Godine 1989. devalvacija je iznosila 1.000 %.
Devalvacija nije bila popraćena odgovarajućom politikom cijena, kao ni
promjenama u gospodarskom sustavu, što je otežavalo uspostavu realnog tečaja
dinara. Među uzrocima čestih korekcija dinara u odnosu na konvertibilne valute
identificirani su: veliki zajmovi Jugoslavije, primarna emisija novca, stalne
negativne devizne bilance, nedjelotvornost gospodarstva.
Vidljivo je, dakle, da je novčani sustav na području Hrvatske, od razdoblja
doseljavanja Ilira i Grka do danas, prolazio niz faza u svom razvoju.
Primjenjivala su se različita sredstva plaćanja, a veći broj država i gradova te
njihova razdvojenost, osvajanja pojedinih područja, strukturiranost u okviru
drugih država, dodatno je povećavao njihov broj.
52
4.2. Razvoj novca u Republici Hrvatskoj od 1990. do 2012.
godine
Osamostaljenje Republike Hrvatske 30. svibnja 1990. godine nametnulo je
potrebu uvođenja nacionalne novčane jedinice. U okolnostima koje su vladale u
tom razdoblju, 23. prosinca 1991. godine uveden je hrvatski dinar , kao
prijelazna, odnosno privremena novčana jedinica izdan od Ministarstva financija
i novčanice te valute nosile su potpis ministra financija. Taj novac nije izdala
Narodna banka jer je trebao poslužiti kao prijelazno sredstvo u procesu
monetarnog osamostaljivanja i stvaranju zdravih temelja, a ponajprije u
postizanju stabilnosti za uvođenje nacionalne valute. Hrvatski je dinar bio bez
podjele na stote dijelove i izdane su samo papirne novčanice, iako je ostavljena
mogućnosti izdavanja i kovanog novca. Zamjena jugoslavenskog dinara za
hrvatski dinar obavljala se u odnosu 1:1, a trajala je od 23. do 31. prosinca
(redovni rok). Takav je odnos izabran zbog dva razloga (Srb i Matić, 2000:152):
1) praktičnosti koja se postiže u poslovima zamjene novca i 2) diobenih procesa
koji će ti omjerom i tehnički biti olakšani. Tečaj hrvatskog dinara prema stranim
valutama utvrdila je Narodna banka Hrvatske na svojoj prvoj tečajnici 1.
siječnja 1992. godine – jedna njemačka marka vrijedila je tada 55 hrvatskih
dinara (Povijest hrvatskog novca, 15.02.2013., <http://www.hnb.hr/novcan/hno
vcan.htm>).
Razlozi uvođenja privremene novčane jedinice bili su u prvom redu rezultat
inflatornih problema u bivšoj Jugoslaviji koji se osamostaljenjem Hrvatske nisu
u jednom kratkom razdoblju mogli zaustaviti. Ostale okolnosti, također, su
pogodovale donošenju privremene novčane jedin ice. Sav je teret inflacije trebao
ponijeti upravo taj novac uz postupno stvaranje općih uvjeta za uvođenje trajne i
stabilne valute. Naziv novca izabran je iz praktičnih razloga, ali i zbog hrvatske
novčane tradicije, s obzirom da to nije novac koji je samo vezan uz Jugoslaviju
odnosno uz Srbiju, već se tijekom povijesti pojavljuje i na prostorima Hrvatske.
Kako je već istaknuto denar odnosno njegova inačica dinar susreće se u
hrvatskom novčarstvu već u 12. stoljeću. Novčanice su se izdavale u apoenima
53
od 1, 5, 10, 25, 100, 500, 1.000, 2.000, 5.000, 10.000, 50.000 i 100.000
hrvatskih dinara. Tijekom korištenja ove privremene valute učinjeni su određeni
početni rezultati i stečena prva iskustva u vođenju monetarne politike u
uvjetima državne samostalnosti.
Tečaj na dan puštanja u optjecaj hrvatskog dinara bio je 13 hrvatskih dinara za
jednu njemačku marku. U početnom razdoblju primjene hrvatskog dinara tečaj
je bio relativno stabilan kao rezultat visoke financijske discipline i poduzetih
mjera ekonomske politike, a dijelom i kao rezultat psiholoških učinaka, odnosno
želje da se pokloni povjerenje novoj nacionalnoj valuti. Međutim, događanja u
zemlji i u okruženju izazvali su snažan pritisak na tečaj hrvatskog dinara.
Prisutna su jaka inflatorna kretanja s izvjesnim konjunkturnim ciklusom. Tako
se već 1. siječnja 1992. godine tečaj formira na razini 55 hrvatskih dinara za
jednu njemačku marku. Kulminacija inflacije dogodila se 1993. godine, kad je
na godišnjoj razini iznosila 1.249,7 %. Apoenska struktura hrvatskog novca,
također, je dobar pokazatelj inflatornih kretanja. Tako se već 1992. godine u
optjecaj puštaju tri novčanice (2.000, 5.000 i 10.000 HRD-a), a sljedeće 1993.
godine dvije novčanice (50.000 i 100.000 HRD-a).
Značajan porast deviznih rezervi Narodne banke i poslovnih banaka tijekom
1992. godine, bitan je čimbenik osiguranja likvidnosti. U listopadu 1993. godine
započinje antiinflacijski program. Stabilizacija je bila heterodoksnog tipa s
anti-inflacijskim mjerama popraćenim strukturnim reformama.6 Prva faza
programa bila je karakterizirana pooštrenom novčanom politikom; cijene javnih
i komunalnih službi preusklađene su kako bi se uklonili gubici tih poduzeća koji
su opterećivali proračun, liberalizirano je devizno tržište što je omogućilo
stabiliziranje tečaja, kontrolirane su plaće u javnom sektoru, a izglasan je i
gotovo uravnoteženi proračun središnje države (Družić i dr., 1998:172).
6 Družić, G. et al.: Hrvatsko gospodarstvo, Ekonomski fakultet u Zagrebu, Zagreb, 1998., str. 172.
54
Do uvođenja antiinflacijskog programa 4. listopada 1993. godine tečaj svih
valuta u odnosu na hrvatski dinar imao je nagli rast, a potom opada, što znači da
hrvatski dinar jača. Temeljno sidro antiinflacijskog programa bio je tečaj
njemačke marke (DEM). Uvođenjem antiinflacijskog programa tečaj je pušten u
relativno slobodno plutanje. Narodna banka Hrvatske se obvezala braniti ga od
deprecijacije (tj. ako prijeđe 4,444 za DEM). Osim toga dolazi do promjene
tehnike izračunavanja srednjeg tečaja Narodne banke Hrvatske. Do 4. listopada
1993. godine srednji tečaj Narodne banke računao se prema ponderiranom
prosjeku deviznih transakcija poslovnih banaka u prethodnom mjesecu. Od tog
datuma srednji tečaj Narodne banke računa se kao ponderirani prosjek deviznih
transakcija poslovnih banaka od dva dana ranije odnosno srednji tečaj u srijedu
je ponderirani prosjek deviznih transakcija poslovnih banaka u ponedjeljak.
Nadalje, nekoliko dana poslije 4. listopada nakon što su gospodarski subjekti
proučili vjerodostojnost antiinflacijskih namjera vlade, dolazi do loma inflacije.
Hiperinflaciju od mjesečno 30 % zamijenila je nulta inflacija, pa čak i deflacija,
što se kasnije pretvorilo u umjerenu jednoznamenkastu inflaciju (Babić,
1995:28).
Dana 30. svibnja 1994. godine uvedena je nova novčana jedinica, kuna, kao
zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj. Tog dana u optjecaj je
pušteno osam apoena (5, 10, 20, 50, 100, 200, 500 i 1.000 kuna) i optjecajni
kovani novac u devet apoena (1, 2, 5, 10, 20 i 50 lipa i 1, 2 i 5 kuna), a 1997.
godine apoena prigodnog optjecajnog novca od 25 kuna. Tečaj kune na dan
puštanja u optjecaj utvrđen je na paritetu 3,7165 kuna za jednu njemačku marku.
Ovaj je tečaj predstavljao tečajnu vrijednost hrvatskog dinara podijeljenu s
tisuću. Utvrđena je, dakle, rekurentna veza između starog novca (hrvatskog
dinara) i novog novca (kune) u omjeru 1:1.000.
Hrvatska provodi režim fluktuirajućeg tečaja, što znači da tečaj nacionalne
valute nije fiksiran prema nekoj stranoj valuti ili košarici valuta, već se
slobodno formira na deviznom tržištu. Tečaj fluktuira ovisno o ponudi i
potražnji deviza na deviznom tržištu. Hrvatska narodna banka uključuje se u
55
transakcije na deviznom tržištu kako bi spriječila prekomjerne fluktuacije tečaja
u oba smjera. Hrvatska narodna banaka, tako prodaje devize kad kuna slabi ;
prodajom deviza iz optjecaja povlače se kune, čime raste njihova vrijednost
(aprecijacija tečaja). Hrvatska narodna banka kupuje devize kada kuna jača:
kupnjom deviza Hrvatska narodna banka u optjecaj stavlja više kuna, čime se
smanjuje njihova vrijednost (deprecijacija tečaja) (O tečaju kune, 17.01.2013.,
<http://hnb.hr/tecajn/htecajn.htm>). S obzirom na vrlo visok stupanj
euriziranosti hrvatskog financijskog sustava te činjenice da se oko 60 %
vanjskotrgovinske razmjene Hrvatske odvija sa zemljama Europske unije, dokle
god Hrvatska ne postane članicom euro zone, za Hrvatsku je od presudnog
značaja tečaj kune prema euru, na održavanje čije stabilnosti je usredotočena i
politika Hrvatske narodne banke (Najteža godina, Intervju guvernera Hrvatske
narodne banke dr. Željka Rohatinskog za časopis Banka, veljača 2012. godine,
14.02.2013., <http://www.hnb.hr/govori-intervjui/intervjui/hintervju-rohatinski-
02-2012.pdf>. Za hrvatsku kunu se može reći da ima stabilnu novčanu jedinicu.
Tečaj kune od dana uvođenja do danas kretao se u rasponu od ±6%.
Osim novca kao sredstva plaćanja, Hrvatska narodna banka izdaje i prigodni
novac. Tako je u 2007. godini u zajedničkom izdanju Central Bank & Financial
Services Authority of Ireland i Hrvatske narodne banke predstavljen srebrni
kovani novac, posvećen Ivanu Meštroviću. To je bio jedan od rijetkih primjera
zajedničkog izdanja prigodnog novca od strane središnjih banaka dviju ili više
država, i prvi takav slučaj u Hrvatskoj. Povod je bila osamdeseta godišnjica
autorovog djela “Djevojka s harfom” koje je, kao motiv za kovanicu, Ivan
Meštrović tada darovao Slobodnoj Državi Irskoj, a koja je od 1965. godine i na
službenom pečatu irske središnje banke. Nominalna vrijednost irske verzije
kovanice je 15 eura, a hrvatske 150 kuna (Govor dr. Željka Rohatinskog,
guvernera Hrvatske narodne banke, u prigodi predstavljanja srebrnog kovanog
novca “Ivan Meštrović” u Hrvatskoj narodnoj banci 12. veljače 2007.,
14.02.2013., <http://www.hnb.hr/govori-intervjui/govori/hg-12022007-rohatin
ski.htm>).
56
5. ZAKLJUČAK
Obradom teme ovog diplomskog rada došlo se do spoznaje o pluralizmu
definicija novca u literaturi, što je rezultat različitih teorija o novcu koje su se
razvijale tijekom povijesti, kao i različitih aspekata teorijskog promišljanja o
novcu: pravnog, ekonomskog i društvenog.
S pravnog aspekta promatrano novac je zakonsko sredstvo plaćanja. No, nikako
se ne smije zanemariti njegov ekonomski aspekt te utjecaj novca na trgovinsku
razmjenu i općenito na gospodarsku aktivnost unutar nacionalnih granica.
Ekonomija kao znanost proučava djelovanje novca na makroekonomska i
mikroekonomska kretanja. Novac utječe na proizvodnju, zaposlenost i inflaciju.
Pod pojmom novac podrazumijeva se svako općeprihvaćeno sredstvo koje može
poslužiti kao sredstvo razmjene, plaćanja i izmirenja duga. Sociologija kao
znanost promatra utjecaj novca na druge društvene pojave. Vrijednost novca
proizlazi iz njegove kupovne snage koju mu pridaju sami subjekti koji se njime
služe.
Novac kao predmet razmatranja aktualiziran je već u antičkoj i grčkoj filozofiji.
Međutim, ekonomski aspekt novca postaje predmetom istraživanja tek u vrijeme
merkantilističkih doktrina, sredinom 16. stoljeća. Merkantilisti novac
proglašavaju jedinim oblikom bogatstva, samostalnim oblikom prometne
vrijednosti. Prema njihovom stavu zlatnom novcu nije potrebna državna
garancija ni deklaracija, jer on sam po sebi predstavlja vrijednost. Suprotnog su
mišljenja kartalisti, koji tvrde da vrijednost novca počiva samo na dogovoru
među ljudima, te da nije uopće važno od čega je novac napravljen. Danas je u
monetarnom sustavu u čitavom svijetu vidljiva prevlast kartalnog (papirnog)
novca, a uočljiva je i sve veća zastupljenost depozitnog novca i u novije vrijeme
plastičnog i elektroničkog novca.
Različite teorije novca identificiraju više ili manje funkcija novca, no svi se
teoretičari slažu o tri osnovne funkcije novca: funkcija novca kao sredstvo
57
plaćanja, odnosno posrednik u razmjeni ostalih dobara, funkcija novca kao
mjerila vrijednosti svih dobara koja se razmjenjuju, te funkcija novca kao
pričuve vrijednosti (funkcija zgrtanja blaga).
Novac, u prvom redu, služi kao sredstvo razmjene, odnosno kao posrednik u
razmjeni proizvoda, olakšavajući pritom razmjenu dobara. Upotrebna vrijednost
robe mijenja se za novac, a potom se tim novcem kupuje uporabna vrijednost
druge robe.
Funkcija novca kao mjerila vrijednosti svih dobara koje se razmjenjuju
omogućuje razdvajanje procesa razmjene u dva dijela. Jedna strana svoju robu
zamjenjuje za standardnu robu, koja služi kao opće sredstvo razmjene, a zatim
za tu standardnu robu, odmah ili nakon određenog vremena, u zamjenu dobiva
robu koju treba i želi. Pri tome se promiče podjela rada i specijalizacija, što
dovodi do povećanja blagostanja u društvu. Novac kao mjera vrijednosti
omogućuje sudionicima u ekonomskim transakcijama usporedbu relativne
vrijednosti različitih roba i usluga. No, da bi obavljao funkciju mjerila
vrijednosti, novac mora biti stabilan.
Treća funkcija novac je funkcija pričuve vrijednosti odnosno funkcija zgrtanja
blaga. Naime, svaka prodaja dobara ne mora odmah biti praćena kupovinom
nekog drugog dobra, već se novac može zadržati izvan prometnog procesa. To
može biti način držanja blaga, relativno siguran u odnosu na rizike koji prate
kretanja na različitim tržištima, a za razliku od drugih oblika bogatstva uvijek je
brzo pretvoriv u druga dobra i usluge i kao takav je izvor potrošačke moći.
Iz temeljne funkcije novca kao sredstva prometa i plaćanja, odnosno sredstva
razmjene, proizlazi i njegovo prvenstveno promatranje kao transakcijskog
sredstva, a potom kao konzervirane kupovne moći odnosno kao imovine u
najlikvidnijem obliku. Funkcija novca kao transakcijskog sredstva omogućila je
indirektnu, posrednu razmjenu roba i usluga. Time ujedno gospodarske
aktivnosti, a posebice razmjena dobara dobivaju novi oblik (nakon trampe kada
58
je roba obavljala funkciju slučajnog transakcijskog sredstva). Razvoj robnog
prometa izazvao pojavu novca i njegovo oblikovanje u određenom robnom
novcu (npr. koža), a zatim i preoblikovanje u simbolični novac (npr. komadić
žigosane kože), tako je taj isti razvoj doveo do daljnje racionalizacije
primitivnih novčanih sustava. Ulogu robnog novca sve više preuzima metal, a
zatim zlato i srebro, te papirnati novca.
Razvojem novčanog prometa pojavljuju se novčani surogati, u obliku različitih
vrijednosnih papira koji cirkuliraju u određenoj sferi robnog prometa i time
zamjenjuju novac, banknota i depozitnog novca, a u novije vrijeme u novčanom
prometu sve zastupljeniji postaju plastični i električki novac.
Na području Republike Hrvatske su se od najranijeg vremena do danas
izmjenjivali novčani sustavi Rimskog Carstva, Franačke države, Mletačke
Republike, Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca,
Kraljevine Jugoslavije, SFRJ, a osamostaljenjem Republika Hrvatska uvodi
vlastiti novčani sustav i novu novčanu jedinicu, kunu, kao zakonsko sredstvo
plaćanja. To je relativno stabilna valuta, a tečaj kune u odnosu na druge valute
je fluktuirajući odnosno ovisan je o ponudi i potražnji na tržištu deviza.
Zaključno se može istaknuti da je razvoj novca tijekom povijesti bio dinamičan
i pod utjecajem različitih čimbenika, bilo političkih, ekonomskih, društvenih i
sl. Njegov razvoj prate i promjene u funkcijama novca kao i oblici novca, od
naturalnog do elektroničkog.
59
LITERATURA
1) Knjige
1. Babić, M. 2000, Makroekonomija, Mate, Zagreb.
2. Bajt, A. 1979, Osnove ekonomske analize i politike, Informator, Zagreb.
3. Družić, G. i dr. 1998, Hrvatsko gospodarstvo, Ekonomski fakultet u
Zagrebu, Zagreb.
4. Dvornik, I. 1980, Novac i novčana politika, Školska knjiga, Zagreb.
5. Đodan, Š., 1981, Hrvatsko pitanje, Alfa, Zagreb.
6. Ekelund, R. B., Hebert, R. F. 1997, Povijest ekonomske teorije i misli , Mate,
Zagreb.
7. Gorenc, V. (ur.) 1997, Rječnik trgovačkog prava, Masmedia, Zagreb.
8. Ivanović, Z. 1997, Financijski menedžment, Hotelijerski fakultet Sveučilišta
u Rijeci, Opatija.
9. Leijonhufvud, A. 2001, Monetary Theory as a Basis for Monetary Policy ,
Palgrave, New York.
10. Miller, Roger LeRoy, VanHoose, David D. 1997, Moderni novac i
bankarstvo, Mate, Zagreb.
11. Perišin, I., Šokman, A., Lovrinović, I. 2001, Monetarna politika, Fakultet
ekonomije i turizma “Dr. Mijo Mikrović”, Pula.
12. Samuelson, P. A., Nordhaus, W. 1992, Ekonomija, Mate, Zagreb.
13. Srb, V. i Matić, B., 2000, Bankarstvo, Ekonomski fakultet Sveučilišta
Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Osijek.
14. Tomašević, J. 2004, Novac i kredit, Dom i svijet, Ekonomski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.
2) Članci
1. Babić, A. 1995, 'Efektivni tečaj kune u razdoblju antiinflacijskog programa',
Privredna kretanja i ekonomska politika, vol. 5, no. 45, str. 25-66.
2. Ćavar, S., Batoš, V., Nemšić, B. 2009, 'Usporedba odabranih metoda
60
elektroničkog plaćanja s kratkim osvrtom na pomorstvo', Naše more, vol.
56, no. 5-6, pp. 180-186.
3. Erent-Sunko, Z., Pilipović, O., Rančić, N. 2010, 'Neke osobitosti evolucije
ekonomske politike protekcionizma od antike do postmoderne', Zbornik
Pravnog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, vol. 60, no. 5., pp. 1047-1080.
4. Granić, S. 2008, 'From fur money to modern currency: The kune', Review of
Croatian History, vol. 4, no. 1, pp. 87-109.
5. Kovač, B. 2009, 'Uloga novca u metastrukturnoj promjeni tržišnog društva i
globalna financijska kriza', Politička misao, vol. 46, no. 3, pp. 39-68.
6. Lovrinović, I., Ivanov, M. 2003, 'Novac i gospodarska aktivnost', Zbornik
ekonomskog fakulteta u Zagrebu, vol. 1, no. 1, 23-41.
7. Mandić, A. 1996, 'Pojava i razvoj novca na teritoriju Hrvatske od najranijih
vremena do danas', Nastavni vjesnik, no. 1, pp. 47-59.
3) Ostali izvori
1. Govor dr. Željka Rohatinskog, guvernera Hrvatske narodne banke, u prigodi
predstavljanja srebrnog kovanog novca “Ivan Meštrović” u Hrvatskoj
narodnoj banci 12. veljače 2007., 14.02.2013., <http://www.hnb.hr/govori-
intervjui/govori/hg-12022007-rohatin ski.htm>
2. Najteža godina, Intervju guvernera Hrvatske narodne banke dr. Željka
Rohatinskog za časopis Banka, veljača 2012. godine, 14.02.2013., <http://
www.hnb.hr/govori-intervjui/intervjui/hintervju-rohatinski-02-2012.pdf>
3. Opatić, N., Novac – pravni aspekt pojavnosti, 28.12.2012., <http://www.pra
vnadatoteka.hr/pdf/Novac%20pravni%20aspekt%20pojavnosti%20HPR. pdf>
4. Od plastičnog novca do elektroničkog novčanika, 10.01.2013.,
<http://arhiva.trend.hr/clanak.as px?BrojID=41&KatID=5&ClanakID=491>
5. Promjene domaće valute u 20. stoljeću, 14.01.2013.,
<http://www.kunalipa.com/katalog/povijest/20-stoljece-1.php>
6. O tečaju kune, 17.01.2013., <http://hnb.hr/tecajn/htecajn.htm>
7. Povijest hrvatskog novca, 15.02.2013., <http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.
htm>
61
8. Randall Wray, L., 2006, 'Keynes's Approach To Money: An Assessment After
70 Years, The Levy Economics Institute of Bard College, 07.01.2013,
<http://www.levyinstitute.org/ pubs/wp_438.pdf>
9. Zakon o deviznom poslovanju, pročišćeni tekst zakona, NN 96/03, 140/05,
132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10), 7.01.2013.,
<http://www.zakon.hr/z/77/Zakon-o-deviznom-poslovanju>
62
POPIS GRAFIKONA
Redni
broj Naslov grafikona Stranica
Grafikon 1. Špekulativna potražnja za novcem 22
63
IZJAVA
kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom RAZVOJ I FUNKCIJE
NOVCA izradila samostalno pod voditeljstvo prof. dr. sc. Zdenka Prohaske i
asistentice dr. sc. Bojane Olgić Draženović. U radu sam primijenila
metodologiju znanstveno-istraživačkog rada i koristila literaturu koja je
navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i
zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu na
uobičajen, standardan način citirala sam i povezala s fusnotama s korištenim
bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.
Također, izjavljujemda sam suglasna s objavom diplomskog rada na službenim stranicama Fakulteta.
Studentica:
Nina Sabolek
top related