francuska revolucija
Post on 31-Jul-2015
947 Views
Preview:
TRANSCRIPT
I Historija francuske revolucije
Desila se na prelazu 18. i 19. stoljeća, u doba demokratskih
revolucija, što je sporan termin, a postavio ga je historičar Palmer.
Francuska revolucija ima sve elemente koje nosi jedna revolucija.
Nastala je u društvu koje se razvija, ali ga koči feudalni poredak, koji
će revolucija razbiti. Revolucija je ubrzala razvoj društva,
predstavljala je stvar cijelog društva a ne samo dijela naroda...
Revolucija ima tri faze:
1. ustavna monarhija od juriša na Bastilju14. jula 1789. do 10.
augusta 1792, tj. do juriša na kraljevski dvor u Parizu. To je
period borbe za donošenje ustava, ukidanje feudalizma i
demokratizaciju društva.
2. despotizam slobode ili jakobinska vlada od 10. augusta 1792. do
26. oktobra 1795., tj. pada jakobinske vlade
3. degeneracija revolucije od 26. oktobra 1795. do 9. novembra
1799, tj. doba direktorijuma, kada je izvršen državni udar od
strane Napoleona. Do 1804. traje doba konzulata. Napoleon je
1804. proglašen za cara.
Uzroci revolucije su socijalne prirode. Društvo se razvija u pravcu
kapitalističkih odnosa, a smetaju mu feudalni okviri, iako je francuski
feudalizam napredovao pa nije bio klasičnog tipa. To pokazuje i broj
parnih mašina, a plemići su se bavili trgovinom. Pred revoluciju
Francuska nije bila jedinstvena nacija. Osim toga podijeljena je u 12
okruga. Postoje i cijele oblasti gdje se govore dijalekti, ali se
postepeno težilo ujednačavanju jezika i njegovoj integraciji. Jezik
kancelarije kraljevskog dvora je francuski književni jezik i jezik grada
Pariza. U doba revolucije je izdat dekret o zabrani upotrebe
dijalekata. Francuska tada ima 25 miliona stanovnika, podijeljenih u
tri staleža: svećenstvo, plemstvo i ostalo.
Na prva dva staleža dolazi 500.000 osoba. Procjene broja
sveĆenika kreću se od 80.000 do 135.000, a plemića od 120.000 do
350.000. Seljaci čine 22.000.000 stanovnila, dakle, na gradove
otpada 3 miliona stanovnika.
Francuska je agrarna zemlja u feudalnom odnosu, a počinje postajati
industrijska. Pariz ima 720.000 stanovnika. Prva dva staleža su
privilegovana. Apsolutizam koji se izgrađuje od 1614. u revoluciji
se ruši.
Druga grupa uzroka su ekonomske prirode. Postojala je potreba
za stvaranjem unutrašnjeg tržišta radne snage, a vezanost seljaka
za zemlju to omogućava, mada su francuski kmetovi imali više
slobode u pravnom smislu, ali je zemlja vlasništvo plemića. Ona je
inače slabo obrađena, bilo je i suša, a tu su i finansijske krize države
/od 1715. 4,5 miliona livri, što je malo u odnosu na druge države/.
Ne postoji institucija budžeta. U Versaju se trošilo strahovito
mnogo. Tu je bilo mnogo dvorana, pozorište, civilna i vojna
administracija...
Treća grupa uzroka su bili duhovne prirode. Od 1751. do 1772. se
objavljuje “Francuska enciklopedija”, koja donosi nova saznanja.
Data je definicija nacije koja ima pravo da stvori demokratsku
državu, a u odnosu na vladu je jedna i govori jednim jezikom. Po toj
definiciji nacija nije poistovjećena sa narodom. Nacija određuje
vladu i ima pravo da upravlja državom. Dakle, revolucija ima i
duhovnu pripremu, tj. racionaliste XVIII stoljeća. Odbacuju teologiju,
srednjovjekovnu filozofiju i deduktivnu logiku. Razvijaju historiju,
nauku i induktivnu logiku. Umjetnost, posebno arhitektura je
sekularizovana. Razvija se i filozofija. Montesque 1748. piše “Duh
zakona”, Ruseau 1755. “Raspravu o porijeklu i nejednakosti među
ljudima”. Volter piše “Ogled o običajima i duhu naroda”, Helvecius
“Djelo o duhu”, a Ruseau 1762. “Društveni ugovor”. Godine 1751.
pokrenut je list “Journal economique”, organ francuskih fiziokrata.
U sukobu oko budžeta kralj postepeno popušta. Sazvana je
skupština notabla /njih 177/, koji zasjedaju u 7 sekcija i raspravljaju
o novim zakonima koje bi oni predložili, a kralj usvojio. Ali, pariški
parlament je odbio da potvrdi zakone, tražeći da se sazovu državni
staleži koji nisu sazivani nakon 1614. Aristokratija je željela
preuređenje društva po britanskom uzoru, bez apsolutizma. U
Versaju se 5. maja 1789. sastaju državni staleži. Rasprave ova tri
doma vode se odvojeno. Glasa se dva puta, jednom pojedinačno u
domu, a onda se sastaju predstavnici koji raspravljaju o
eventualnom usvajanju zakona. Svaki dom ima jedan glas pa se
zakon može usvojiti sa jednim glasom većine. Teži se priznavanju
ove skupštine kao narodne.
Bilo je dosta svećenika i plemića koji su bili slobodoumni i sami su
naginjali revoluciji. Staleži se 17. juna 1789. proglašavaju narodnom
skupštinom. Sukobi političke prirode se iz Versaja prenose u Paris,
gdje se smatralo da će se izvesti državni udar, a da će kralj poslati
dobrovoljce protiv zavjerenika. Vladala je i finansijska kriza koja se
posebno osjetila na cijeni hljeba. U tim okolnostima 14. jula 1789. u
Parisu je došlo do narodne pobune i juriša na zatvor. Zatvorenici su
oslobođeni, a zatvor je srušen. Kasnije će se donijeti dekret da se od
njega napravi most na Seni. Ruše se i spomenici starih vladara.
Revolucija nosi koncept umjetnosti, koji naglašava realističke crte, a
protiv je crkvene umjetnosti. To je još uvijek bila revolucija grada
Parisa. Aristokratija je radila na agrarnoj reformi. Stvara se
Nacionalna garda, nova zastava... Zastava Pariza je bila crvene
boje, pa je preuzeta, postajući simbol revolucije. Bijela zastava je
bila zastava Bourbona, a plava je bila simbol slobode.
Narodna skupština je izglasala 27. augusta 1789. dokument
“Deklaracija o pravima čovjeka i građanina”, što je predstavljalo prvi
korak ka Ustavu, jer je stavljena u njegov uvodni dio. Racionalistička
filozofija, posebno Rusoa, imala je koncept o razvoju čovjeka od
životinje ka društvenom biću. Razrađeno je prirodno pravo u smislu
da čovjek ne može biti zarobljen osim u smislu ograničavanja
slobode u procesu izrastanja u društveno biće, kada čovjeku više
nije dozvoljeno sve kao kad je bio na stepenu životinje. Čovjek više
svojom slobodom ne smije da naruši slobodu drugog čovjeka, pa je
sloboda jednog čovjeka ograničena slobodom drugog. Prirodno
pravo nalaže i ekonomsku jednakost, što predstavlja neku vrstu
primitivnog komunizma.
Ideologija revolucije nije obuhvatila i selo. Sama revolucija
imala je odjeka na selu, ali ne svuda. Dijelovi francuskog sela su
nastupili protiv revolucije, a 5. oktobra 1879. povorka žena krenula
je iz Parisa u Versaj, zbog pronošenja glasova u Parisu o eventualnoj
kontrarevoluciji; da se onemogući državni udar Narodna skupština je
prerasla u Ustavotvornu skupštinu. Da bi se spriječio ustanak
seljaka, 4. augusta 1789. na noćnoj skupštini plemići odlučuju o
ukidanju feudalizma. Francuski seljak je do svoje zemlje došao
besplatno, jer otkup nije sproveden zbog jakobinske diktature, a
Napoleon je to potvrdio.
Francuska je bila nezadovoljna i crkvom. Proglašava se građanski
Ustav svećenstva. Od crkve je oduzimana zemlja, a uvodi se
plaćanje svećenika od strane države. Crkva je većinom bila protiv
revolucije, ali je unutar nje bilo i onih koji su bili za revoluciju. Postoji
i novčana kriza. Papirni novac se nije mogao štampati zbog
nepostojanja zlatne podloge, a zlato se odlivalo zbog nesigurnosti.
Štampane su asignate, u vrijednosti 1/5 zemlje koja je nekada
pripadala crkvi.
Novi Ustav je donijet 18. septembra 1791. Nije uvedeno opće
biračko pravo, nego je postojao imovinski cenzus. Kralj je imao
pravo veta na određene zakone. Taj Ustav nije zadovoljio sve. Viši
slojevi su bili zadovoljni ovim, ali je ipak postojao strah od opće
socijalne revolucije. Kralj je pokušao paktirati sa Austrijom, a
politička emigracija na austrijskim i pruskim posjedima se vezivala
za njihove vlade, smatrajući da će oni osloboditi kralja od revolucije.
Rat sa Austrijom je počeo 23. aprila 1791. Zbog straha da će dvor
napraviti državni udar izvršen je napad na dvorac Tiljeri. Kralj je
zarobljen a izvršena je ustavna izmjena. Umjesto zakonodavnog
tijela bira se Konvent - Narodna skupština koju ne saziva kralj. To je
istovremeno i sudska i izvršna vlast koja je i osudila kralja na smrt.
Jakobinska diktatura
Ovo je faza u kojoj je revolucija produbljena ali za stepen niže. Za
taj period je bila karakteristična kriza i slom ustavne monarhije, a
formiran je Konvent. Socijalna kriza je podstaknuta ekonomskom a
praćena je sukobima političkih struja. U takvim uvjetima ustavna
monarhija nije funkcionisala, pa je zbačena a vlast je preuzeta od
strane Konventa, koji čini izvršnu i sudsku vlast. Komitet javnog
spasa od 12 članova se birao na kratko vrijeme. Mandat njegovih
članova je trajao jedan mjesec, pa je stalno dolazilo do rotacije.
Težilo se formiranju vlasti koja neće biti predstavništvo naroda,
nego vlasti u kojoj će narod direktno učestvovati.
Izvršna vlast je sprovodila ono što Konvent zaključi, bez mogućnosti
da se jedan ministar učvrsti i na taj način počne sprovoditi odluke
nezavisno od Konventa. Zbog stalnog mijenjanja u Komitetu javnog
spasa nije bilo lako utvrditi pojedinačnu odgovornost, jer je ona bila
kolektivna. Zbog pretjerane sumnjičavosti i mehanizam pravosuđa
je doveden u pitanje. Formiran je Komitet sigurnosti, koji je imao
ulogu sličnu policiji. Konvent je imao zadatak da odbaci stari Ustav
koji nije dao jednakost Francuzima, pa ni jednakost prava glasa i da
pozove kralja na sud. Tu su bili prisutni i drugi problemi (gladi,
imovinske jednakosti, finansija, kako dobiti rat protiv Austrije...
Austrijsko-pruska vojska je 20. septembra 1792 krenula na Pariz, a
masa Parižana je krenula da ih susretne uspijevajući da ih zadrži kod
Valenija.
Luj XVI je saslušan pred Konventom i 21. januara 1793. na trgu
Conkord (Sloga) je pogubljen. To je bio i najznačajniji akt u
francuskoj historiji. Kasnije je u talasu terora, koji je zavladao,
pogubljena i njegova supruga.
U Konvent su ulazili montanjari, žirondinci, i tzv bara. Oni su se
grupisali kao klubovi po izbornim srezovima. Žirondinci su u početku
bili radikalna ljevica, da bi kasnije njihova gledišta postala
umjerenija. I oni koji nisu bili iz područja oko Žironde su kasnije
nazivani žirondincima, ako su bili uz njih. Bara je bila ispočetka
neopredjeljena. Do 2. juna 1793. Trajala je tzv. žirondinska faza
Konventa. Nakon ubistva kralja on se dijelio na regicide i apelante.
Apelanti su tražili da se plebiscitom odluči o krivici kralja. Francuska
je bila podijeljena više nego ikada. Većina je bila za republiku, pa su
oni upravljali manjinom, ali su je oštro kažnjavali, pa je postojala
struja onih koji su htjeli da malo smire revoluciju. I u vojsci su se
generali sumnjičili, pa je smatrano da general Dimurije želi da mu
armija posluži kao sredstvo za borbu u kojoj bi revoluciju vratio
nazad. U takvoj situaciji 31. maja 1793. izbija revolucija, u kojoj je
narod opkolio Konvent dok on nije donio odluku o isključenju 29
žirondinskih vođa pod optužbom da usporavaju donošenje
revolucionarnih zakona.
Desnica je pokušala da likvidira revoluciju ubijanjem jednog od vođa
urednika Mara, što je raspalilo masu i što joj je poslužilo kao povod
za pokolj žirondinaca. Jakobinska diktatura je trajala od 2. juna
1793. do 27. jula 1794. Taj naziv joj je kasnije dat, a oni su svoju
vladu zvali despotizmom slobode. Htjeli su uvesti demokratske
principe i državu opće jednakosti, ali su smatrali da prvo treba
suzbiti neprijatelja. Nazvani su jakobinci, po manastiru sv. Jakoba,
gdje su se skupljali, a oni će postati najznačajnija francuska politička
institucija. Iz kluba jakobinaca se izdvojio klub fajetinaca, nazvan po
generalu Lafajetu, klub 1789, udesno (monarhijski), klub
kondelijera... Jakobinci su smatrani komunističkom partijom XVIII
stoljeća.
U Konventu su postijala tri pravca: sasvim lijevi (andažeri)
(predstavnik Bebef, koji je u osnovi imao komunistička shvatanja -
ljevičar je ali umjereniji, pogubljen je u revolucionarnom teroru);
ebertovci (dobili ime po Žak Rene Eberu), a skupljali su se oko lista
“Čiča Dišen”; desni umjereni – dantonovci- Danton je predvodio
Pariz, a u sredini su bili pravi jakobinci koje je vodio Robespjer i Sen
Žist. Jakobinci su imali svoj centar (maticu) koji je brojao 1300
članova, a imali su i podružnice po okruzima (oko 300, sa 44.000
članova). U Parizu se izdavao list koji se slao podružnicama.
Jakobinci su željeli uvesti jednakost ljudi, a baza za to je bila
jednakost vlasništva. Oni također žele uvesti direktnu vlast naroda
preko stalnog rotiranja, što je idejno dobro zamišljeno ali je
nestabilno. Nije priznata vlast manjine nego većine, pa se stvorila
tzv. revolucionarna birokratija. Nema ministara niti ministarstava.
Ipak je došlo do toga da manjina dalje vodi Francusku.
Donesen je agrarni zakon po principu da „zemlja pripada onome koji
je obrađuje” a višak zemlje je podijeljen seljacima; zatim, zakon o
maksimumu koji se odnosio na cijene. Sprovedena je pravilnija
distribucija žita, brašna i sl..., ali je malo ostalo toga što je trebalo
podijeliti.
Jakobinski pokret se raširio po Evropi, pa je tako u Utrehtu 1794. bilo
8.000 pristalica, u Milanu 600, u Amsterdamu oko 3.000. U istočnoj
Evropi tada dolazi do jednog paradoksa a to je da se intelektualci
plemićkog porijekla, oni koji su poznavali Francusku i više bili pod
njenim utjecajem zbog školovanja u njoj ili putovanja po njoj,
proglašavaju se jakobincima.
U Francuskoj su se uvodili opunomoćeni komesari koji su sve
rješavali na licu mjesta, bez mnogo pravne procedure. Postojali su i
revolucionarni sudovi koji su imali samo jednu kaznu ako je neko bio
kriv - smrt. Ispočetka se ta kazna različito izvodila (vješanjem,
mačem...) zavisno od osuđenog, pa je tako vješanje smatrano kao
kazna nedostojna pravog kažnjenika, nego je ona samo za lopove...
a onda je uvedena giljotina kao jednaka kazna za sve. Egzekucija je
vršena na licu mjesta.
Jakobinska diktatura je predstavljala i doba krize katoličke crkve,
koja gubi socijalnu podlogu a i svećenici su se plaćali iz državnih
sredstava. Jedno vrijeme su rušene i crkve, osim onih glavnih.
Jakobinci su pokušali uvesti neku novu vrstu vjerovanja, ne u Isusa
kao proroka nego u Boga, ali bez teologije, sa određenim ritualima,
procesijama...
Uvođene su nove mjere (metar, litar, kilogram..), ali su se one
teško probijale pored starih feudalnih. Ukinut je i stari kalendar a
mjeseci su nazivani po karakteristikama (kišni, cvjetni...). Ubačeno
je i nekoliko dana umjesto prestupne godine i to su bile svetkovine
(santilotidi- 5 dana državnih praznika).
Mjera ukidanja starog kalendara je najviše i uspjela. Također,
uvedena je i opća vojna obaveza a stvorena je i industrija
naoružanja, pa je Francuska godišnje proizvodila 13.000 topova.
20.000 pušaka...
Zbog revolucionarnog terora dio Francuske se pobunio, posebno
njen zapadni dio - Vandeja, zaostala oblast u kojoj su glavnu rijeć
imali lokalni svećenici. Jakobinska diktatura je organizovala vojne
kaznene ekspedicije, pa je došlo do masovnih ubistava po selima, uz
pretjerano krvoproliće. Smatra se da je oko 600.000 Francuza
poginulo po pobunjenim provincijama.
Postepeno su likvidirane i ostale struje, pa je zbog toga vlast
jakobinaca postala nestabilna. Narod je preko ulice vršio vlast, a
Konvent nije postao revolucionarna institucija. Konačno je 27. jula
1794. izvršen državni udar protiv jakobinaca i revolucionarne
birokratije. Ali, to nije bila likvidacija revolucije.
Direktorijum 1795-1799.
Ovaj period predstavlja stabilnu fazu revolucije u kojoj je vlast bila
reformirana. Donesen je 1795. novi Ustav, raspušten je Konvent, a
formirano je novo zakonodavno tijelo od dva doma i izvršno tijelo od
pet ministara –direktora. Napušten je princip direktnog utjecaja
mase na izvršnu vlast. Dakle, došlo je do rascjepa naroda i vlade. U
izbornom mehanizmu dolazi do pogoršanja u tom smislu što široki
narodni slojevi više nisu učestvovali u tome. Ovo je i faza
okončavanja revolucije, ali je formalno direktorijum bio njen
produžetak. Nije donijet dekret da je revolucija završena, zbog
tadašnjeg pravnog sistema po kojem se onda protivnici revolucije ne
bi mogli progoniti. Ipak, vlast direktorijuma je bila nesigurna, jer
mnogi problemi revolucije nisu bili riješeni. Osim toga, sa jedne
strane su bili oni koji su težili okončanju revolucije i vraćanju
monarhije, a sa druge su oni koji koji žele obnovu jakobinizma, ali sa
nekim novim ideološkim elementima. Monarhisti su poraženi 1795. a
10. maja 1796. i jakobinci. Ti novi jakobinci bili su okupljeni oko
jednog lista, a vodio ih je Kajus Grahus Babef, pa su po njemu
nazvani babuvisti. Oni stvaraju tzv. zavjeru jednakih, želeći da
stvore određenu formu budućeg komunizma na agrarnoj osnovi.
Teže ukidanju privatnog vlasništva, da bi se moglo stvoriti društvo
slobodnih ljudi. To je ipak bio mali pokret koji je povezao
jakobinizam sa budućim socijalizmom. Pokušali su da nešto urade
preko uličnih demonstracija, pri čemu su i rojalisti izlazili na ulice.
Rastjerani su artiljerijom, a u tome je učestvovao i artiljerijski oficir
Napoleon Bonaparta.
Zakonodavno tijelo je bilo podijeljeno na dva dijela. To su vijeće
starijih- Senat i vijeće 500. Senat nije klasični gornji dom koji se ne
bira nego se imanuje. Ovih 500 poslanika su predstavljali cijelu
Francusku, a formirani su na bazi visokog poreskog cenzusa. Novi
ustanak rojalista izbija 4. septembra 1797., dovodeći do pada
direktorijuma pa je formiran drugi, koji vlada do juna 1799. Nastao
je u pobuni desnih snaga pa teži skretanju ulijevo, dakle
demokratskiji je od prvog. Ali, i on pada pa nakon novog udara
dolazi na vlast treći direktorijum. U svemu tome u znatnoj mjeri je
rasla uloga vojske.
Od 1792. Stvarala se moderna vojska i počinjala regrutacija na
masovnoj osnovi. Usavršena je ariljerija, taktika, Francuska je
podijeljena na vojne okruge. U ratu sa Austrijom se istakao
Napoleon, pa je u 24.-oj godini postao general. Francuska je 1798.
zauzela Egipat, a 9/10 oktobar 1799, oboren je direktorijum od
strane vojske a nakon toga je uspostavljen konzulat (18. brimera 8.
godine republike).
Članovi Senata i vijeća 500 su u Sen Kluu bili prisiljeni da se odreknu
vlasti. Konzulat je monarhijska vlast koja ipak nije bila klasično
monarhijska. Vlada konzulata traje do 2. decembra 1804., kada se
Napoleon proglasio carem a njegova historija se dijeli u dva dijela,
do 1802. i 1802-1804, tj. doba drugog konzulata u kojem je
povećana uloga Napoleona, jer je on postao nasljedni konzul.
Postojala su četiri tijela bitna za funkcionisanje vlasti,konzulat, /sa tri
konzula, od kojih je jedan šef, dok su druga dva prilično beznačajni/,
koji je nosilac izvršne vlasti i suvereniteta. ; zatim skupština iz dva
dijela- Donji, izborni dom i Senat, a postoji i Sudski dom/Tribunal/.
Ima i posebno izvršno tijelo i ministarstvo- vijeće (savjet).
Izbori se vrše po izbornom cenzusu. Još jedna institucija je formalno
demokratska, a to je plebiscit. U kriznim situacijama prvi konzul je
bio dovoljno pametan da izbjegne plebiscit. Tako se uspostavio
sistem vlasti nazvan bonapartizam- forma diktature, autoritarne
vlasti, koja je formalno sačuvala demokratske institucije.
Seljaci očekuju da im država da sve, pa su glasali za Napoleona. To
je revolucija odozgo. Napoleonov kodeks postaje model za buduće
zakonike, a donesen je i zakon o trgovini.
Napoleonovi ratovi
To su ratovi Francuske sa koalicijom evropskih država i to sa 7
koalicija. Prva 1793-1797 sa dva mira u Bazelu 1795 i Kampoformiju
1797; druga 1799 sa mirom u Linevilu 1801. i u Amijenu 1802.,
treća 1805. sa mirom u Požunu 1805.; četvrta 1806. sa mirom u
Tilzitu 1807., i savezom sa Rusijom; peta 1809. sa mirom u
Šenbrunu 1809; šesta 1813 sa mirom u Fonteneblou i abdikacijom,
sedma 1815. sa mirom u Beču 1815., nakon Napoleonovog
povratka, a onda je uslijedila konačna abdikacija.
Sve evropske države su manje-više direktno ili indirektno bile
učesnice ovih koalicija, Velika Britanija i Austrija su stalno bile
protivnici Napoleona, a Velika Britanija je bila jedini protivnik kojeg
Mapoleon nije vojnički porazio. Velika Britanija ima veliko bogatstvo,
i vrlo jaku flotu, ali joj je kontinentalna vojska mala. U Engleskoj
nema regrutacije do 1916.
Austrija je jedno vrijeme saveznik Napoleona, Rusija također, a
Pruska će nakon 1806. biti katastrofalno poražena, ali se onda
oporavila.
Ovo je vrijeme radikalnog francuskog nacionalizma, koji je kasnije,
oko 1870. postao masovni od elitnog.
MARSELJEZA, franc: La Marseillaise, franc. revolucionarna pjesma i
nacionalna himna. Riječi i melodiju napisao u Strasbourgu u noći 24-
25. IV 1792. franc. oficir C. J. Rouget de Lisle kao bojni marš
francuske Rajnske armije (Chant de guerre pour l'armée du Rhin) u
ratu protiv prusko-austr. kraljevske koalicije. Pošto su je dobrovoljci
iz Marseillea donijeli u Pariz, i jurišali uz nju na kraljevski dvorac
Tuileries (10. VIII 1792), postala je popularna u cijeloj Francuskoj,
najprije kao Pjesma Marseljaca, a zatim kao Marseljeza. Počinje
riječima: Naprijed, djeco domovine, dan je slave stigao (Allons,
enfants de la patrie, le jour de glorie est arrivé). U oktobru 1792.
proglašena je himnom Republike, a 1795. francuskom nacionalnom
himnom. Zabranjena je nakon restauracije Burbonaca, a ponovo
priznata 1830; za Drugoga carstva također zabranjena; Narodna
skupština Treće republike ponovo ju je 1879. proglasila
nacionalnom himnom. - Izraz revoluc. oduševljenja naroda koji,
ponesen idealom Slobode, Jednakosti i Bratstva, kida stoljetne
okove feudalno-kraljevskog apsolutizma, M. je u XIX st. prešla
granice Francuske, postavši revolucionarnom pjesmom evropskih
narodâ u borbi protiv svih oblika tiranije, a njezini su zvukovi
odzvanjali svuda gdje se narod borio protiv tlačitelja. Stoga je i u XX
st. često bila na indeksu reakcionarnih režima.
Veliku francusku armiju je vodio najveći vojnik u historiji.
Francuska je stalno težila da rat prebaci na stranu teritoriju. Tako je
Napoleon 1793. krenuo u Italiju, po principu da vojsku treba
nahraniti na tuđi račun.
Druga karakteristika svih ratova je da protivnik Francuske nikada
nije ujedinjen.
Napoleonovi ratovi su imali i vojne posljedice, jer je ratna tehnika
usavršena, a Napoleon je stabilizovao strategiju i taktiku. Ubačen je
još jedan operacijski faktor, po kojem glavna bitka nije morala biti
odlučujuća, nego se težilo obnovi te bitke i prestrojavanju snaga.
Sintezu iskustva Napoleonovih ratova dao je von Klausewitz, a
general Žomini je formulisao 10 principa Napoleonovog vođenja rata
1811. godine
1. držati inicijativu
2. pokrenuti se prema najslabijem položaju protivnika
3. usmjeriti ofanzivu u jednom pravcu
4. koncentrisati snage u pripremama, a ne početi rat sa malim i
razbijenim snagama
5. pješadija mora kombinovati mobilnost i dubinu prodora
6. navesti protivnika da razvuće front
7. stalno se informisati slanjem špijuna
8. u toku napada angažovati sve snage, osim rezerve
9. poražena armija se mora nastaviti proganjati i ne dozvoliti joj da
zauzme bolji položaj
10. voditi računa o visokom moralu svojih trupa
Sam Napoleon je dao određene principe vođenja rata:
1. davati unapređenje sposobnima - “ držati maršalsku palicu u
torbi svakog vojnika”
2. rat se dobiva artiljerijom
3. u maršu treba podijeliti jedinicu
4. treba manevrisati ofanzivno, a boriti se defanzivno
5. rezerva je masa koja se uredno čuva do trenutka krize i mora se
pravovremeno upotrijebiti. Prvo treba osigurati velike rezerve, pa
onda ući u rat
6. armija jelena (kukavica) kojom komanduje lav, bolja je od armije
lavova kojom komanduje jelen.
7. ne čekati napad u šancu, nego treba biti mobilan
8. u toku bitke nastupa momenat kada vojnici zažele da pobjegnu, a
onda je zapovjednik dužan da ih zaustavi jednom snažnom riječi
(ne kaže kojom)
9. starješina mora uvijek sačuvati zdrav razum
Bilo je još nekih tekovina Fridricha Pruskog o zbijenoj konjici, da se
konjanici dodiruju konjenima, a pješadija ramenima, zatim o
uvježbavanju radnji sa puškom, koja ispaljuje tri metka u minuti, što
je bila velika brzina. Napoleonov top l’greboval je ispaljivao 2 đuleta
u minuti.
Prvu koaliciju su činili Austrija, Pruska, Nizozemska, Velika Britanija,
Španija.
U toku 1794. francuska vojska je prešla u Nizozemsku, gdje je
stvorila batalijsku republiku, koja je 1795. sklopila mir i savez sa
Francuskom. Zatim, Prusija i Španija istupaju iz rata. Napoleon je u
dvadesetak bitaka u sjevernoj Italiji potukao Austriju i Sardiniju, kod
Rivolija, pa je 1797. sklopljen mir u Kampoformiju. Usput, Napoleon
je ukinuo Mletačku republiku. Francuska je dobila Veneciju i Istru.
Savoja i Nica su oduzete od Sardinije i pripojene su Francuskoj.
Napoleon 1797. zauzima Egipat, gdje formira vojsku od sudanskih
crnaca i Egipćana. Uveo je i činove oficira po francuskom uzoru, pa
je tako Egipat postao prva islamska država koja je reformisala
vojsku na evropski način.
Francuska flota je poražena kod Abukira 1798., a Napoleon kreće
preko Sirije u borbu protiv Osmanlija. U pregovorima sa Velikom
Britanijom je prepustio Egipat.
Drugu koaliciju su činili Velika Britanija, Rusija, Austrija, Pruska,
Portugal, Napuljska kraljevina. Kod Marenga su Austrijsanci
poraženi, a Rusi, sa generalovm Suvorovom kod Ciriha.
Rusi istupaju iz rata i sa Danskom i Švedskom osnivaju ligu
neutralnih. Sa Austrijom je zaključen mir 1801. u Linevilu, a sa
Velikom Britanijom 1802. u Amijenu. Egipat i Malta su postale
slobodne države, a priznate su odredbe kampoformijskog mira. U
toku 1801. je sklopljen konkordat sa papom, a Napoleon od
Francuske stvara jedinstveno tijelo koje vodi prema carstvu.
U Parizu, Napoleon nije dozvolio papi Piju VII da ga kruniše, nego je
sam sebi stavio krunu na glavu.
Kod Kadiza admiral Nelson je blokirao francusku flotu i zarobio oko
20 lađa, a u toj trafalgarskoj bici 21. X 1805.. zarobljen je i
komandant savezničke flote (francusko-španske), admiral Vilnev.
Poginuo je i admiral Nelson, ali je ipak osigurana dugotrajna prevlast
Velike Britanije na moru.
Uslijedio je Napoleonov pohod na Beč, koji je pao 13. novembra
1805. Slijedio je saveznički poraz kod Austerlica, 2. decembra 1805.
Prusija je u Požunu zaključila mir, tj. savez kojim je dobila Hanover
za neke dijelove koje je ustupila Bavarskoj i Francuskoj.
Šesnaest njemačkih država, sa Bavarskom i Vitembergom na čelu,
formiralo je Rajnski savez, koji se obavezao da u slučaju rata stavi
na raspolaganje Napoleonu 63.000 vojnika. Time je Sveto rimsko
carstvo njemačkog naroda završilo svoju egzistenciju. Na vijest da
će Napoleon ustupiti Velikoj Britaniji Hanover, pruski kralj je počeo
mobilizaciju. Prusi ulaze u Saksoniju. Napoleon 8. oktobra 1806.
kreće sa 160.000 vojnika na Pruse, čija se vojska podijelila u dva
dijela, pa je tako došlo do dvostruke bitke kod Jene i Aueršteta, u
kojima se pruska vojska u cjelini raspala. Napoleon je 27. oktobra
1807. ušao u Berlin, gdje je potpisao i dekret o kontinentalnoj
blokadi Velike Britanije. Izdržavanje vojske najvećim dijelom je
plaćala Pruska. Napoleon je uspio nagovoriti Osmansko carstvo da
počne rat sa Rusijom, a sa Persijom je zaključen savez. Da bi mogao
prezimiti kod Varšave, odlučio je i uspio da rusku vojsku na istok.
Bitka kod Preusisch Ajlana je bila neodlučna, iako su se Rusi povukli.
Napoleon je zauzeo i Danzig. Nakon bitke kod Fridlanda 14. jula
1807. Rusi su odstupili na svoju teritoriju. Slijedeći je, Napoleon je
ušao u Tilzit. Zaključen je tilzitski mir, Francuske i Rusije 9. jula
1807. Rusija je ustupila Francuskoj Jonska ostrva sa Krfom i Boku
Kotorsku, a dobila je slobodu akcije prema Švedskoj, zbog otimanja
Finske 1809. i oblast Bjalistok. Posjedi zapadno od Labe će postati
Vestfalska kraljevina, pod upravom Napoleonovog brata Žeroma,
dok će u Poljskoj biti formirano Varšavsko vojvodstvo pod
saksonskim kraljem. Tako je mirom u Tilzitu Napoleon dostigao
vrhunac slave.
Za upad u Portugal Napoleon je osigurao saradnju Španije i
početkom 1808. on je uglavnom okupiran. U novembru 1807.
Napoleon je ušao u Španiju pod izgovorom da želi osigurati
komunikacije za rat protiv Portugala, da bi 23. marta 1808. ušao u
Madrid. Na prijesto je doveo svog brata Žozefa, do tada napuljskog
kralja. Španci su digli ustanak u Madridu, ali je on uskoro ugušen.
Ipak, revolt se proširio na ostale dijelove Španije a počeo je i u
Ovijediu i Valensiji. Francuska vojska gubi bitke, a nakon poraza kod
Bajlena Napoleon je odlučio da se lično angažuje. I pored jake
francuske vojske gerilski rat je Francusima nanosio velike gubitke. U
odbrani Saragose palo je ili bilo ranjeno 50.000 Španaca, a
francuske represalije su samo pojačavale otpor.
Austrija se spremala za rat i upadom u Bavarsku 10. aprila 1809. rat
je i počeo. Napoleon je krenuo kroz Bavarsku i porazio Austrijance
kod Egmila, ali je i on poražen kod Asperna. Rusi se nisu angažovali
protiv Austrije. Poraz Austrije kod Vagrama natjerao ju je da traži
mir. Šenbrunski mir potpisan je 14. oktobra 1809. Trst, dio
Kranjske, dio Koruške, Istra, Rijeka, Hrvatska do Save pripojeni su
Francuskoj i sa Dalmacijom su obrazovali Ilirske provincije.
Admiral Velingtin je želio da Portugal organizira kao bazu Velike
Britanije, pa obrazuje vojsku koja je u septembru imala 25.000
osoba u regularnim jedinicama. Napoleon odlučuje da prvo skrši
otpor u Andaluziji, pa da zatim krene u Portugal. Zauzete su
Katalonija i Valensija. U bici kod Salamanke Francuzi su poraženi 12.
januara 1812. Poslije katastrofe u Rusiji Napoleon je iz Španije
izvukao još trupa, a Velington je krenuo u napad i natjerao Francuze
da se povuku iza Pirineja. Početkom oktobra Velington je upao u
Francusku.
Slabost Napoleona je bila da on nije znao gdje treba stati,
mada se kasnije pravdao da je htio ujediniti Evropu, ali je on htio da
to bude pod francuskim vođstvom. Smatrao je da će njegova vlast
prestati kada drugi prestanu da ga se plaše. Rusija je bila jedan od
njegovih opasnijih protivnika. Prekinula je savezničke odnose sa
Francuskom. Još ranije je dobila Finsku i Besarabiju, a ne pridržava
se suviše ni kontinentalne blokade. Rusi 1810. uvode i zaštitne
carine na robu iz Francuske. Ali, oni smatraju da se Napoleon neće
usuditi da krene u rat.
Napoleon se za njega pripremao vojnički i diplomatski, savezom sa
Pruskom i Austrijom. Njegova armija od 500.000 osoba 23/24 juna
1812. prelazi rijeku Njemen. Kreće u pravcu Moskve, a ne prema
prijestonici Petersburgu, smatrajući da je ona prava prijestonica, i da
će njen pad biti pravi udarac za Ruse. Rusi se povlače, pokušavajući
da iscrpe Francuze širinom prostora, a i zbog straha od borbi sa
francuskom vojskom.
Kod Smolenska i Borodina su poraženi, iako se u Rusiji smatra da je
bitka bila neodlučna. Nakon toga pada Moskva. Kutuzov se povukao
i čekao. Već u oktobru došli su veliki snjegovi,m pa je trebalo dugo
čekati da dođe vijest iz Petersburga o eventualnom miru. Napoleon
odlučuje da se povuče, a veliki mrazevi uništavaju francuske konje.
Nema odakle da dobije i to je bio njegov veliki poraz. Njegova
moćna armija je u rasulu. Od pola miliona, ostalo je 25.000 osoba,
što je i protivnicima bila dobra prilika da se organizuju, pa je u prvoj
1813. stvorena šesta koalicija, Principom regrutacije, Napoleon je
ponovo stvorio armiju od 400.000 osoba, dok su njegovi protivnici
imali oko 850.000.
Tako je 18. oktobra 1813. došlo do bitke naroda kod Leipziga, u
kojoj je Napoleon imao 180.000 vojnika, naspram 320.000
protivničkih i u kojoj je bio poražen. Razvija se i njemački
nacionalizam, koji nakon ove pobjede dobija veći značaj. Napoleon
se 6. aprila 1814. u Fonteneblou odriče prijestola i odlazi na Elbu. U
međuvremenu, Francuska izražava nezadovoljstvo protiv ruske
vojske koja je u Parizu, a Napoleon odlučuje da se vrati u Francusku.
Grupa građana po gradovima predstavljaju opoziciju Napoleonu, ali
ipak on postiže veliki uspjeh, dolazeći u Francusku, gdje je stvorio
ustavnu monarhiju sa oktroisanim ustavom. Francuskom vlada Luj
XVIII. Ustav garantuje građansku jednakost, a zadržava Napoleonov
kodeks i sudsku administraciju. Nije došlo do socijalne restauracije,
tj. vraćanja zemlje. Uveden je parlament sa dva doma, dom
poslanika i dom perova/velikih zemljoposjednika/. Zadržan je izborni
sistem, sa velikim cenzusom, ali nije uveden apsolutizam. Napoleon
organizira armiju, a protiv njega se formira sedma koalicija, u kojoj
Rusija ne igra značajniju ulogu. Napoleo kreće u Belgiju, gdje je, 18.
juna 1815. poražen kod Vaterloa. Zatim se on predao Britancima i
otišao na ostrvo Sv. Jelena,. U julu 1815. pada i Pariz.
Bonapartizam je postao osnovna poruka francuske revolucije, sa
svojim idejama o slobodnom tržištu, jezičkoj integraciji, ukidanju
feudalizma, priznanju principa suvereniteta naroda, sa ciljem da se
onemogući revolucija odozgo, a da se ona da odozdo. Građanstvo
ne teži potpunoj demokraciji, jer bi to bila jakobinizacija, nego želi
da zadrži konzervativni nivo. Izborni mehanizam je kontrolisan od
strane države, a s vremena na vrijeme sprovodi se plebiscit.
Francuska revolucija imala je odjeka i u Evropi i u ostalim dijelovima
svijeta.
Bečki kongres je trajao od 1. novembra 1814. do 9. juna 1815. Na
kongresu je učestvovalo 216 predstavnika, koji se nikada nisu skupa
sastali, nego su pregovori vođeni po komisijama i manjim grupama.
Glavni pregovarači su Rusija na jednoj i Velika Britanija na drugoj
strani. Preuređene su geografske karte, a usavršena je metodologija
sporazumijevanja i to preko kongresa i konferenciija. Konferencija bi
bila susret ovlaštenih predstavnika u kongresu- susret šefova
država. Data je i definicija velike sile (ekonomija, broj stanovnika,
strateški položaj), koja se kao takva treba potvrditi u velikim
događajima, kao što je to odlučujuća bitka u ratu. U završnom aktu
kongresa data su tri principa prema kojima se treba voditi spoljna
politika
1. legitimnost- pravo starih monarhija i monarha da vode državu na
stari način
2. solidarnost- da na miran način rješavaju diplomatske poslove i
zajednički istupaju protiv revolucija
3. restauracija- po principu legitimnosti izvršiti restauraciju starih
država, ali uz određene modifikacije i to ne obnavljati
republike /Venecija, Dubrovnik, Đenova/ i napraviti teritorijalnu
raspodjelu iz tog razloga što se smatra da će novi rat početi
Francuska.
Velika Britanija je dobila Maltu, Cejlon i Jonska ostrva, Austrija je
dobila Mletačku republiku i Ilirske provincije, zatim dio Bavarske,
Lombardiju što je bila zamjena za teritorijalni gubitak Belgije, koja
je ujedinjena sa Nizozemskom, čime je tvorila tampon zonu
između Francuske i Evrope.
Sardinija je dobila Đenovu, a Norveška je pripala Švedskoj, a
Poljska Rusiji. Njemačke države, njih 38, ušle su u ujedinjeni
njemački savez sa sjedištem u Frankfurtu, a predsjedavao mu je
austrijski car.
Sveta alijansa, koja je stvorena 26. septembra 1815. trajala je do
1830, kada izbija revolucija u Parizu, a zatim i u Poljskoj, pa Rusija
nije mogla intervenisati u Francuskoj, što je prouzrokovalo raspad
alijanse.
Ličnosti
MARAT [mar'a], Jean Paul, franc. revolucionar; r. 1743, u. 1793.
Liječnik, fizičar i publicist. Boraveći u Londonu, 1773. objavio
Filozofski esej o čovjeku (Philosophical Essay of Man) u kojem tvrdi
da jedino fiziologija može razjasniti povezanost duše i tijela. Kritiku
drž. uređenja Engleske objavio je 1774. u djelu Okovi ropstva.
Vrativši se u Francusku (1776), bio je liječnik tjelesne straže grofa
d'Artaisa (kasnije Karla X). Traži ukidanje torture i smrtne kazne,
prevenciju zločina odgojem itd. Revolucija ga posve uvlači u
politiku. Nakon pada Bastille zbližava se s jakobincima. Od
septembra 1789. izdaje nekoliko novina, od kojih su najpoznatije
L'Ami du peuple; u njima traži neograničenu slobodu štampe,
žigoše aristokratsko društvo i ostatke ancien régimea. Stekao je
veliku popularnost u širokim slojevima naroda. God. 1792. u Parizu
postaje član kluba »Cordeliers«. Poslije juriša na Tuileries (10. VIII
1792) M. je biran u Konvent, gdje se nije vezao ni uz jednu stranku.
Pošto je kralj giljotiniran u januaru 1793, M. je došao u sukob sa
žirondincima. Smatrajući ga i suviše crvenim republikancem,
Marata su optužili zbog veleizdaje i predali Revolucionarnom
tribunalu, koji ga je u aprilu 1793. oslobodio od optužbe. M. je bio
jedan od organizatora ustanka 31. V-2. VI 1793. kojim je bila
zbačena vladavina žirondinaca. 13. VII 1793. ubila ga je Charlotte
Corday.
LA FAYETTE [la faj'êt], Marie Joseph du Motier, markiz, franc.
general i političar; r. 1757, u. 1834. Od 1777. dobrovoljac u amer.
ratu za nezavisnost, u kojem surađuje s G. Washingtonom i stiče čin
generalmajora. Vrativši se u Francusku kao predstavnik plemstva u
Generalnim staležima predlaže 11. VII 1789. Deklaraciju o pravima
čovjeka i građanina po ugledu na Jeffersonovu Deklaraciju o
nezavisnosti. U julu 1789. postaje komandant Narodne garde.
Nakon juriša na Bastilleu predlaže da plavo- bijelo-crvena trikolorka
postane zastavom nove Francuske. U Ustavotvornoj skupštini
zalaže se za vjersku toleranciju, oslobođenje kmetova, ukidanje
plemićkih titula. Živo sudjeluje u radu konzervativno-liberalnog
kluba Feuillants. Lavirajući između ultramonarhista i revolucionara,
izaziva negodovanje i jednih i drugih. Kao komandant Narodne
garde dao je na Martovoj poljani u Parizu 1791. pucati na
pobunjene sankilote. U ratu protiv Austrije 1792, kao komandant
jedne armije, ustao je protiv svrgavanja kralja pa je proglašen
izdajicom. Prebjegao je u Austriju, ali je vraćen u Francusku, gdje je
utamničen. Oslobođen 1800. na inicijativu Napoleona; do
restauracije Burbona živi u provinciji. Od 1818. ponovno poslanik
Skupštine, u kojoj zastupa liberalne ideje. U julskoj revoluciji 1830.
postaje komandant Narodne garde i pomaže Orleancima do
prijestolja, ali doskora prelazi u opoziciju.
ROBESPIÈRRE [robespj'e:r], Maximilien, franc. revolucionar i
političar, najistaknutija ličnost Francuske revolucije; r. 6. V 1758. u
Arrasu, u. 28. VII 1974. u Parizu. Već kao advokat u rodnom gradu,
zadojen idejama J. J. Rousseaua, istupao je protiv zastarjelog
feudalno-apsolutističkog režima u Francuskoj. God. 1789. na
zasjedanjima generalnih staleža i Ustavotvorne skupštine traži opće
pravo glasa, ukidanje imovnoga cenzusa, ravnopravnost Jevreja i
domorodaca u kolonijama, ukidanje ropstva. Bitnim problemom
smatra društveno pitanje; on nije za imovnu nivelaciju, no smatra
da se blagostanje naroda ne može osigurati bez obaranja
plutokracije. Od 1791. borio se protiv nastojanja feuillantsa da
onemoguće dalji razvoj Revolucije i sačuvaju ustavnu monarhiju. U
periodu Zakonodavne skupštine (1. X 1791-20. IX 1792) preko
tribine Jakobinskog kluba, te najutjecajnije polit. snage Revolucije,
R. se suprotstavlja žirondincima. Važnu ulogu odigrao je i u
pripremanju nar. ustanka i pohodu pariskog puka na Tuilerije (10.
VIII 1792), pa je u januaru 1793. tražio pogubljenje kralja. Nakon
ustanka izabran je za člana revoluc. Pariske komune a zatim i
Konventa (20. IX 1792-31. V 1793) u kojem kao vođa montanjara
(lijevo krilo jakobinaca) pridonosi padu Žirondinaca. Velika je
njegova uloga u izradbi novog ustava. U svojem nacrtu Deklaracije
prava čovjeka R. ograničava pravo vlasništva, zahtijeva da se
uvede progresivni porez prema imutku, proglašuje pravo na opće
školovanje, na rad i na socijalnu pomoć najpotrebnijima. Uz to
ozakonjuje revoluc. akciju (čl. 17): »Kada vlada nasiljem krši prava
naroda, ustanak je njegov najsvetiji zadatak«. R. se zalaže za
solidarnost svih naroda povezanih u univerzalnoj težnji za
slobodom: »1. Ljudi svih zemalja su braća. Različiti narodi treba da
se među sobom pomažu koliko god mogu, kao građani jedne
države. - 2. Tko tlači jednu naciju, neprijatelj je svih ostalih nacija: -
3. One koji vode rat protiv jednoga naroda da bi zaustavili napredak
slobode i uništili prava čovjeka treba svi da progone, i to ne kao
obične neprijatelje već kao ubojice i buntovne razbojnike«. Tu
deklaraciju Konvent je smatrao odviše smionom i mnoge je članove
njezina projekta osakatio ili uopće odbacio.
Pobjedom montanjara (2. VI 1793) vodstvo u Revoluciji preuzeli su
jakobinci. Izabran u Komitet javnog spasa (27. VII 1793). R. uvodi
režim terora i dovodi Francusku revoluciju do njezinog vrhunca.
Svojim ugledom i bespogovornim autoritetom, kako u krugovima
jakobinaca tako i u širokim narodnim masama, svojom fanatičnom
odanošću Revoluciji i odbijanjem unosnih položaja i počasti, R. je
stekao nadimak Nepotkupljivi. Iako bez diktatorskih ovlasti, R. je
svojim golemim moralnim ugledom davao smjer jakobinskoj
diktaturi a istupao je i kao njezin teoretik: »Vlada Revolucije je
despotizam slobode protiv tiranije... Do kada će se nasilje tirana
nazivati pravdom a pravda naroda barbarstvom ili buntovništvom?«
Istupajući protiv pokreta »dekristijanizacije« R. istovremeno odbija
kontrarevoluc. katolicizam, ali ne prihvaća niti ateistički »kult
razuma« Hebertovih sljedbenika. Kao rousseauovski deist on je
Francuskoj pokušao dati novu duhovnu bazu zasnovanu na kultu
»Vrhovnog bića«. Pod njegovim utjecajem revoluc. Francuska
uspjela je odbiti organizirani napad evropske koalicije i zaštititi
svoje tekovine od neprijatelja izvan države. Od jeseni 1793, kad
počinje raskol u stranci montanjara, R. se drži srednje linije
nastojeći održati revoluc. savez između jakobinske buržoazije i nar.
masa. U tom smislu on se isprva bori protiv ultrarevolucionarnih
»bijesnih« J. Rouxa (likvidirao ih u februaru 1794), obračunava s
hebertistima (mart, 1794), a u aprilu prekida i s desnim krilom tzv.
»pomirljivih«, s Dantonom na čelu, iza kojih se kriju interesi novih
bogataša i ljudi povezanih s emigrantima. Time je u znatnoj mjeri
suzio društvenu osnovicu Revolucije i oslabio svoj položaj. Savez
između buržoazije i sankilota slabio je međutim sve više. Mnoge
mjere terora nisu donijele rezultata. U situaciji sve jačeg tajnog,
organiziranog otpora prema jakobinskoj diktaturi izvršen je 9.
thermidora (27. VII) 1794. prevrat u Konventu. R. je zbačen,
uhapšen i već sutradan giljotiniran zajedno sa svojim najbližim
suradnicima Saint-Justom i Couthonom.
SAINT JUST [sen žist], Louis Antoine de, francuski revolucionar; r.
1767, u. 1794. Studirao pravo u Reimsu, 1789. pristao uz
Revoluciju; 1792. izabran je u Konvent, gdje se priključuje
montanjarima. Iduće godine postaje član Komiteta javnog spasa, u
kojem je s Robespierreom i Couthonom vodeća ličnost. U tom
svojstvu on je jedan od redaktora ustava 1793. Značajna je njegova
uloga kao izvjestitelja u Konventu o nizu mjera za učvršćenje
Revolucije: o organizaciji revolucionarne vlade, o konfiskaciji imanja
nar. neprijatelja, o tzv. Ventoseovskim dekretima, o borbi protiv
hebertista i Dantonove grupe i dr. Proslavio se kao komesar
Konventa kod Rajnske i Sjeverne armije (1793-94), gdje je, sa Le
Basom, proveo reorganizaciju vojske, osobnim primjerom podigao
revolucionarni elan trupa i tako pridonio nizu pobjeda nad austr.
koalicijom. Zajedno s Robespierreom, kojemu je ostao do kraja
privržen, pao je kao žrtva Termidorskog prevrata (27. VII 1794) i bio
pogubljen na giljotini. - Postojan, hladnokrvan, za osobni probitak
nezainteresiran, S.-J. je spartanac Revolucije; pod njegovom
suzdržljivom, nepomičnom vanjštinom plamti idealna predodžba o
novom svijetu: »Le bonheur est une idée neuve en Europe« (»Sreća
je nova misao u Evropi«). O toj viziji sretnijega društva svjedoče
njegovi posmrtno objavljeni zapisi Fragmenti institucija (Fragments
des Institutions). S.-J. predviđa ekon. osiguranje ljudi u starosti,
društvenu pomoć porodicama s više djece i svima koji nastradaju
od elementarnih nepogoda ili rata, besplatno školsko obrazovanje,
brak koji se temelji »na ljubavi... ne na ugovoru«, zaštitu žene,
kaznenu reformu. Jedan od najboljih organizatora i govornika
jakobinske diktature, S.-J. je, kao što to pokazuju i njegovi
Fragmenti bio i teoretičar revolucije, originalnih ideja.
NAPOLEON I, franc. car; r. 15. VIII 1769. u Ajacciu, Korzika, u. 5. V
1821. u Longwoodu, Sveta Helena. Rođen u korzikanskoj plemićkoj
obitelji Carla Buonapartea (franc. Bonaparte), stupa kao franc.
stipendist u kraljevsku vojnu akademiju u Brienne-le-Châteauu, a
završava školovanje u École Militaire u Parizu (1784-55). Za
Francuske revolucije pristao je uz jakobince i Robespierrea. U 24.
godini, za uspjelu akciju protiv pobunjenog Toulona, unaprijeđen je
1793. u brigadnog generala, a već u februaru 1794. postao je
komandant artiljerije franc. Talijanske armije. Kad je 1795. u Parizu
izbila rojalistička pobuna protiv Konventa, Barras ga je pozvao u
pomoć, i Napoleon je 13. vendémiairea, tj. 5. oktobra 1795,
upotrijebivši artiljeriju, za nekoliko sati krvavo razbio pobunu. U
martu 1796. povjereno mu je gl. zapovjedništvo u pohodu na Italiju.
Izvojevavši nekoliko sjajnih pobjeda (kod Millesima, Lodija,
Castiglionea, Arcolea, Rivolija i Mantove), približio se Beču na sto
kilometara, što je prisililo Austriju da sklopi mir u Campoformiju
(1797). U namjeri da zada udarac Engleskoj i presiječe njezine
komunikacije s Indijom, N. poduzima 1798. vojnu protiv Egipta i
svladava njegov otpor za tri tjedna. Međutim, plan mu je poremetio
admiral Nelson nanijevši 1798. franc. floti težak poraz u tzv. »bitki
za Nil« kod Abukira. Kriza Direktorija, izazvana neuspjesima na
bojištima izvan zemlje, a i nesređenim prilikama u samoj zemlji,
potakla je Bonapartea da se 8. X 1799. vrati u Francusku i da, uz
pomoć buržoazije, koja želi osigurati svoju prevlast vladom čvrste
ruke, provede drž. udar 18. brumairea, tj. 9. novembra 1799. Na
osnovi ustava objavljenog u decembru 1798. N. je kao prvi konzul
postao stvarni gospodar Francuske. Franc. buržoazija konačno je
osigurala svoj položaj, a N. je represivnim mjerama protiv ostataka
republikanskog jakobinizma učvrstio svoju vlast. Iako sam
ravnodušan prema religiji, on shvaća njenu ulogu u buržoaskom
klasnom poretku pa 1801. sklapa konkordat s rimskom crkvom.
God. 1802. dao se je, na osnovi plebiscita, izabrati za doživotnog
konzula, a 1804. - i opet plebiscitom, a na osnovi novog ustava -
proglašen je za cara. N. je izgradio novi buržoaski drž. aparat s
jakim, centraliziranim upravnim sistemom, koji se oslanjao na
mrežu policijskih prefektura: Centraliziravši financije, stvorio je drž.
banku (Banque de France), a kao nagradu za vjernu službu
utemeljio je instituciju Legije časti. Važno zakonodavno djelo
doneseno pod njegovom vlašću jest Građanski zakonik (Code civil ili
Code Napoléon), kojim je bilo posebno zaštićeno pravo buržujskog
vlasništva. Prosperitet koji je Napoleonova Francuska ostvarila na
svim poljima (u industriji, poljoprivredi, financijama i znanosti), a
kojim se nadasve koristila krupna buržoazija, bio je uvjetovan i
državno-administrativnim mjerama protiv štrajkova i radničkog
udruživanja (uvedene su tzv. radničke knjižice, koje su potvrđivali
policijski komesarijati ili općinski načelnici). Napoleonova je
vladavina obilježena stalnim ratovanjem. Nakon rata protiv Prve
koalicije (u koju su se 1792-95. udružile Austrija i Pruska), nižu se
jedna za drugom još šest protufranc., odn. protunapoleonskih
koalicija evr. sila. S Drugom koalicijom (1799- 1802), koju čine
Engleska, Rusija, Austrija, Portugal, Kraljevstvo Obiju Sicilija i
Turska, ostvarivši 1800. slavne pobjede kod Marenga i Hohelindena,
N. sklapa mir s Austrijom u Lunevilleu (1801) i s Engleskom u
Amiensu (1802). U ratu 1805. s Trećom koalicijom, koju su sastavile
Engleska, Rusija, Austrija, Kraljevstvo Obiju Sicilija i Švedska, on je
trijumfirao na kopnu kod Ulma i Austerlitza, ali je morao uzmaknuti
pred engl. flotom u glasovitoj pomor. bici kod Trafalgara (21. X
1805). Rezultat toga rata bio je 26. XII 1805. sklopljen mir s
Austrijom u Požunu (Bratislavi), prema kojem je od južnoslav.
zemalja N. dobio Dalmaciju i Boku kotorsku. I u ratu 1806-07. protiv
Četvrte koalicije (Pruska, Rusija, Engleska i Švedska) Napoleonova
armija izvojevala je pobjede kod Jene, Auerstädta, Eylaua i
Friedlanda, pa je 9. VII 1807. bio sklopljen mir u Tilsitu. Osvojivši
Berlin, N. je 21. XI 1806. objavio dekret o tzv. Kontinentalnoj
blokadi, kojim je Engleskoj zatvorio evr. tržište. Rat s Petom
koalicijom, koju su 1809. organizirale Austrija i Engleska, također je
bio pobjedonosan za Napoleona. Pretrpjevši poraz kod Wagrama (5-
6. VII 1809) Austrija je Francuskoj mirom u Schönbrunnu (14. X
1809), morala odstupiti Veneciju, Trst, dio Kranjske, Istru, Rijeku i
Hrvatsku do Save. Nakon ovog mira, N. I je sklopio brak s austr.
princezom Marijom Lujzom, kćerkom austr. cara Franje II. Tim
brakom želio je osigurati nasljednika i polit. učvrstiti svoju dinastiju.
Da bi Englezima zatvorio pristup na evr. kontinent, N. je odlučio
osvojiti Pirenejski poluotok. God. 1807. franc. trupe osvojile su
Portugal, a 1808. izvršile su invaziju Španjolske. Ferdinand VII je
svrgnut, a na španj. prijestolje N. je postavio svog brata Josepha.
Međutim, Španjolci su se gerilskim ratovanjem suprotstavili franc.
okupacijskim snagama, koje sve do Napoleonova pada nisu uspjele
pokoriti cijelu zemlju. U razdoblju 1809-12. N. I je dosegao vrhunac
svoje moći; njegovo je carstvo obuhvaćalo gotovo polovicu
stanovništva Evrope. No, on je htio zagospodariti svijetom. Na putu
mu je stajala Rusija, preko koje je mislio prodrijeti u Indiju i tu
zadati odlučan udarac Engleskoj. Međutim, 1812. u velikoj vojni na
Rusiju, nakon što je na čelu Grande Armée od oko pola milijuna ljudi
poslije bitke kod Borodina dopro sve do Moskve, N. je u strašnim
uvjetima rus. zime, izgubljen u golemom prostranstvu Rusije,
pretrpio katastrofu od koje se više nije oporavio. Na taj neuspjeh
nadovezala se akcija Šeste koalicije, u koju su se udružile Pruska,
Austrija, Španjolska, Portugal, Engleska, Rusija i Švedska (1813-15).
Nakon početnih uspjeha, pobijeđen je od Saveznika u trodnevnoj
»bitki naroda« kod Leipziga (16-19. X 1813). Pad je neminovan.
Dana 31. III 1814. Saveznici su zauzeli Pariz, a on je nakon
abdikacije (11. aprila) prognan na otok Elbu. Na franc. prijestolje
vratili su se Burbonci, a Bečki kongres 1814- 15, restaurirao je
legitimistički poredak. Napoleonovim iskrcavanjem u Francuskoj 1.
III 1815. započinje razdoblje njegovih »sto dana«. U trijumfu se
vraća u Pariz i preuzima vlast u zemlji. Ali, snage Engleske i Pruske,
udružene u Sedmu protunapoleonsku koaliciju, u bitki kod Waterlooa
18. VI 1815. razbile su njegovu vojsku. Poslije ponovne abdikacije
(22. VI) predaje se Englezima, koji ga interniraju na otok Svetu
Helenu. Ondje, odrezan od svijeta, on provodi posljednje godine
života u diktiranju svojih memoara.
U hist. razmjerima N. je bio izuzetna pojava. Na raznovrsnim
područjima svoje djelatnosti (vojne, diplomatske, zakonodavno-
upravne) isticao se velikom energijom, neobičnim pamćenjem i
golemom radnom sposobnošću. Na polju ratne vještine pokazao je
svojstva velikog vojskovođe originalnih zamisli. Njegove koncepcije
o strategiji i taktici izvršile su veliki utjecaj na razvoj vojne znanosti
XIX st.
Nezavisno od njegovih osvajačko-diktatorskih ambicija, veliko hist.
značenje njegove epohe leži u tome što je ona pokrenula kapitalne
društvene promjene u svim zemljama koje su se našle pod franc.
okupacijom. Stari evr. poredak iz vremena prije Revolucije i
Napoleona nije se više mogao uspostaviti. Buržoaski duh
Građanskog zakonika, formalna ravnopravnost građana, zamijenili
su stare feudalno-apsolutističke institucije. Međutim, Napoleonova
ekon. politika određena dekretom o Kontinentalnoj blokadi izazvala
je nagli porast cijena (osobito prehrambenih proizvoda), što je teško
pogodilo najšire slojeve i omelo normalni razvoj i djelovanje
buržoazije. Probuđeni nacionalni osjećaj u okupiranim zemljama
teško je podnosio prisutnost osvajačevih armija. Sve je to zbližavalo
plemićku aristokraciju i građanstvo i povećavalo nacionalni otpor
evr. zemalja protiv osvajača. Vlade aristokratske reakcije nastojale
su naći saveznike u širokim građansko-nacionalnim i patriotskim
pokretima, tj. upravo kod onih snaga koje su na prijelomu stoljeća
bile nosioci antifeud. revolucije. Katastrofalni neuspjeh vojne na
Rusiju konačno je okupio sve te snage u sveopćem napadu na
Napoleona 1813-14. i doveo do njegova poraza kod Leipziga. Padom
Napoleona započinje vladavina udružene evr. kontrarevolucije.
Sveta alijansa evr. monarha nastoji restaurirati stari poredak, koliko
god je to moguće, ugušiti evr. demokratsku revoluciju bez obzira u
kojoj se zemlji ona pojavila.-Južnoslav. narodi došli su u dodir s
vladavinom Napoleona poslije mira u Požunu 1805. i mira u
Schönbrunnu 1809, kada su osnovane → Ilirske provincije. Lik
Napoleona bezbroj je puta bio predmet obradbe u književnosti i lik.
umjetnostima, a revoluc. počecima njegove polit. i vojničke karijere
bio je inspiriran i Beethoven prilikom komponiranja svoje III
simfonije; prvotno nazvane Bonaparte, kasnije Eroica. Historijska
literatura o njemu je brojna.
top related