a. p. kezele - povratak boginje

Plesala sam za njih upravo onda kad su oni plesali za mene. Ljubila sam za njih upravo onda kad su oni ljubili za mene. Njihovi su dodiri bili moja hrana, baš kao i njihovi poljupci. Njihovi pokreti bili su moja sreća, a moja je sreća postala njihova ekstaza. Adrian Predrag Kezele POVRATAK BOGINJE Biblioteka AQUARIUS Adrian Predrag Kezele POVRATAK BOGINJE Copyright © 2003 Adrian Predrag Kezele Sva prava pridržana. Niti jedan dio knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku, niti pohranjivati u bazu podataka bilo koje namjene bez prethodne pismene dozvole nositelja autorskih prava, osim u slučajevima kratkih navoda. Izrada preslika bilo kojeg dijela knjige je zabranjena. Nakladnik Dvostruka Duga d.o.o. Magdalenićeva 1/2, 40000 Čakovec Lektura Vida Ozren Ovitak Novena d.o.o. Tisak MTG-TOPGRAF, d.o.o. Velika Gorica Naklada 1000 Adrian Predrag Kezele POVRATAK BOGINJE CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 821.163.42-31 KEZELE, Adrian Predrag Povratak Boginje / Adrian Predrag Kezele. - Čakovec : Dvostruka Duga, 2003. • (Biblioteka Aquarius) ISBN 953-6516-60-8 430710066

Sadržaj Zahvale 9 1. Boginja se budi 13 2. Vedran i Danijel 17 3. Dan pronalazi Boginju 27 4. Boginja 42 5. Vedranove sumnje 45 6. Zora 49 7. Vizije prošlosti 64 8. Danijelov san 71 9. Enoa i Zora 82 10. Legenda o Inji 92 11. Vedran je odlučio vjerovati 105 12. Dan susreće Umu 110 13. Razgovori Ume i Dana 123 14. Irana 132 15. Sastanak na Kreti 149 16. Boginja dolazi u Zorine ruke 161 17. Danijel otkriva Vedranu svoj tajni razgovor 175 18. Boginja nudi svoju pomoć 188 19. Prvi razgovor između Zore i Dana 191 20. Posljednji razgovor Ume i Dana 200 21. Dan nastavlja sa svojom pričom 212 22. Razgovori Zore i Dana: otkrivanje istine 219 23. Razgovori Zore i Dana: prošlost i sadašnjost 230 24. Slutnja prisjećanja u Vedranu 247 10. 25. Posljednji razgovor Zore i Dana 254 26. Dan pogiba u oluji 263 27. U Vedranu se budi netko drugi 274 28. Posljednja poruka 280 29. Zora umire 283 30. Vizija obećanja 299 31. Prepoznavanje 308 Proročanstvo o povratku Boginje 319 Pojmovnik 327 0 autoru 335 Zahvale U svojim istraživanjima vezanim uz sadržaj ove knjige služio sam se povijesnim i kulturološkim radovima mnogih suvremenih znanstvenika i teoretičara. Među njima posebice ističem radove Marije Gimbutas, arheologinje koja je, čini se jedna od rijetkih, posvetila svoj život i rad vremenu neolita na području jugoistočne Europe. Ona je također odgovorna za termin Stara Europa.

Također ne mogu zaobići ni Riane Eisler čije su zamisli i knjige, a posebice The Chalice and The Blade (Kalež i oštrica), ostavile dubok utisak na mene. Međutim, obavijesti o razdoblju od prije pet do deset tisuća godina toliko su šture da mi nije preostalo drugo nego da posegnem u područje subjektivnosti, u potrazi za izgubljenim znanjima i sjećanjima za koja vjerujem da postoje u svakome čovjeku. Takav postupak se ne može nazvati znanstvenim; mnogi bi ga jednostavno nazvali činom stvaralaštva i mašte. Ipak, moje mi je dosadašnje iskustvo i znanje omogućilo da se upustim u otkrivanje istine o zaboravljenoj prošlosti našega svijeta. Rezultat je knjiga koja je pred vama. No u svom 'subjektivnom' istraživanju nisam bio sam, već su mi pomogli mnogi ljudi. Zbog toga bih želio zahvaliti barem nekima od njih. Prije svega, želim zahvaliti Nicoli Richard Merton na nadahnuću. Iako je ova tema živjela u meni vrlo dugo, knjigu sam počeo pisati s namjerom da podržim projekt New Wave Vision te da se u okviru skupa u Dubrovniku (kolovoz 2003.) prikaže kao kazališna predstava. No, u procesu pisanja knjiga je prerasla tu zamisao i postala projekt sa samostalnom vizijom i svrhom. Želio bih zahvaliti Damiru Šmalcu čije je iskustvo u istraživanju svijesti na površinu izbacilo legendu o Inji, a koju sam s njegovom dozvolom uključio u tekst knjige. Također, zahvaljujem se i Maji Rogić koja mije u trenutku kad sam stvarao osnovne obrise knjige poslala tekst pjesme "Jednom". S njezinom dozvolom, taje pjesma uvrštena u knjigu kao jedna od pjesama posvećenih Boginji. Ostale pjesme koje se protežu kroz cijelu knjigu nadahnute su ljubavnim i duhovnim pjesmama Rumija, Tagorea, ali i mojim vlastitim pjesmama iz knjige Trojedna. To su djela koja, po mom mišljenju, najviše odgovaraju ozračju kulture neolita, u vrijeme kad je Boginja slobodno živjela među ljudima. Zahvaljujem i onima Čija me pažnja prati cijelo vrijeme, posebno onima koji su mi vjerovali i ostali uz mene. Zahvaljujem im na mislima podrške, na povremenim susretima i posebnim trenucima, na riječima i pogledima i, najviše, na ljubavi bez koje ova, a ni bilo koja druga knjiga ne bi ugledala svjetlo dana. Sveti Danilo, negdje oko 1600. god. n. e. Boginja se budi Vrijeme je. On će biti ponovo rođen. Njegova je pozornost zrela. Vrijeme je da seprobijem na površinu. Nije to daleko, ali moji su udovi otežali od vlage i crnila. To mi ne smeta jer crno je boja plodnosti, boja stvaranja i novoga života. Ali, istodobno, to je crnilo bilo moj grob i tamnica za mnoga tisućljeća. Odavno su zaboravili na mene. Zaboravili su moja imena, pa čak i moje postojanje. Moje je tijelo, maleno i sitno, potonulo u utrobu zemlje, a sjećanje na mene utopilo se u tamnim dubinama njihovih duša. A prije toga... prije toga, bila sam dio njihovoga života. Njihova tijela bila su hram mojega postojanja, a sve njihove misli imale su moj oblik. Učinili su me živom, takvom kakva jesam. Čak i sada, nakon mnogo tisuća godina nepomičnoga čekanja, ne zaboravljam svoju pravu prirodu. Oh, mnogo sam veća od ovih sitnih kamenih udova! Mnogo sam življa od ovoga nepokretnog krutog tijela! Ali njihova je energija usmjerila djelić mene točno na ovo mjesto. Silnice njihove pozornosti bile su pokretane snagom njihove ljubavi za mene. I zbog toga sam odvojila dio sebe i sišla među njih. Neki su me prepoznali, pa čak i usmjerili svoj unutarnji pogled prema meni. Za neke druge, bila sam samo simbol. Ali, čak i tako kao simbol, živjela sam među njima. Govorila sam im i pjevala. Plesala sam za njih upravo onda kad su oni plesali za mene. Ljubila sam za njih upravo onda kad su oni ljubili za mene. Njihovi su dodiri bili moja hrana, baš kao i njihovi poljupci. Njihov užitak bio je moja sreća, a moja se sreća pretvarala u njihovu hranu, njihov život i snagu. Njihovu sreću.

A sada su me tako potpuno zaboravili da se ni ne pitaju zašto se to dogodilo. Sakrili su svoju povijest od sebe samih. Svoje su korijenje prekrili vlastitim sjenkama i sada im se čini kao da ga nema. A ipak, poput drveća, i oni žive zbog toga jer imaju korijenje. Duboko u njima postoje izgubljena mjesta, izgubljeni prolazi kroz koje protječe život. Iako ih ne poznaju jer nikada nisu bili tamo, ti su prolazi razlog njihovoga postojanja. Ne znajući za njih, oni čine gotovo sve što mogu da ih pokopaju još dublje i da ih još temeljitije zaborave ako je to uopće moguće. Ali, sa zaboravom je došla nesreća. Njihova se srca sada grče u agoniji kojoj ne znaju uzrok. Postali su snažni, mnogo snažniji nego su ikada bili. A sa snagom je došla odgovornost koju nisu spremni prihvatiti. Arogantni su, ponosni, odlučni, ambiciozni... no istodobno prestrašeni i nesretni. Još nekoliko stoljeća i taj će strah i nesreća postati vidljivi poput guste magle koja će se spustiti na njihov svijet. Kad zbog toga više neće vidjeti lica jedni drugima, možda, samo možda, njihova će srca potražiti odgovore na pravim mjestima. Njihove će duše, napaćene i zbunjene, još jednom otkriti prave razloge svoga postojanja. U to vrijeme i on će biti rođen, a možda i ona. U to vrijeme ja ću se ponovo probiti na površinu zemlje i potražiti svjetlo njihove ljubavi! Da, doista je vrijeme da se pokažem Suncu! Zaboravljenom Suncu koje tako dugo nije ogrijalo moje kamene udove. Tamo, na površini, samo nekoliko metara iznad mene, dani i noći neprestano se izmjenjuju. Nekada sam i ja živjela po ritmu te izmjene, a sada poznajem samo čekanje. I to se čekanje, ta teška i nepomična muka, uvuklo u moje poimanje života. Iako površinu iznad mene i dalje posjećuje dan, taj dan je drugačiji. To je dan bez zore. Dan kojemu nije preostalo ništa drugo nego da čeka svoj kraj. I sada, kada osjećam njegovu dušu kako se budi i ponovo želi pronaći svoj put do tijela, ja želim vratiti danu njegovu zoru. Želim vratiti svojoj djeci njihov život. Moj će put trajati stoljećima, to znam. Tih nekoliko metara koji me dijele od površine prelazit ću polako, korakom koji mi sada pristaje. Jer, brže ne mogu. Moji su udovi teški i kruti. Pokreće me samo volja, samo zrnce svijesti posijano na sasvim nemogućem mjestu. Ipak, moram se vratiti. Moram. Odluka je donesena. Njegova duša je spremna. I njezina. Proći će još mnogo godina prije nego pronađu svoj put do materijalnoga postojanja. I baš tada, kad u tome uspiju, i ja ću konačno prevaliti svoj dugi put. Oh, to je samo nekoliko metara, ali za mene u ovome obliku to je udaljenost vrijedna poštovanja. Toliko koliko je njima potrebno da se probiju kroz duhovne svjetove i pronađu ovaj materijalni, toliko će meni biti potrebno da se vratim na svjetlo dana. I baš tada stvari će se posložiti napravi način. Svijet će biti spreman. Ljudi će biti spremni. Nakon mnogo tisućljeća zaborava dolazi vrijeme prisjećanja. Vrijeme buđenja. Živjeli smo nekada, oni i ja, u svijetu obilja. Desetke tisuća godina bila sam među njima is njima. Život je tekao smirenim tokom. Bio je toliko smiren i dobar da nije bilo događaja koji bi ga uznemirili. Možda ga se zbog toga ne sjećaju oni što danas žive? A ipak, sada su nesretni, učinili su nesretnima mnoge druge, a i mene su rastužili. Ne zbog toga jer su me zaboravili. Oh, ne! Za njihovu sreću ja bih se rado zauvijek povukla iz njihovoga svijeta. Ako bi to bilo potrebno, nikada više ne bih usmjerila pogled prema njima. Za njih, učinila bih sve! Ali, oni pate i svoju patnju nameću drugima. U svome srcu, ovom malom kamenome, baš kao i onom velikom koje ih nikada nije napustilo, ja znam daje zaborav uzrok toj patnji. Nekada davno život je bio proslava. Željela bih da se oni toga prisjete. Željela bih vratiti im proslavu. Osjećam kako se život polako vraća u moje tromo tijelo. Osjećam nadolazeću promjenu. Moram se pokrenuti i pronaći put prema gore kroz nabijenu zemlju i tvrde stijene. Sitnim i nezamjetnim pokretima moram se progurati kroz tamu osvajajući milimetar po milimetar, zaobilazeći prepreke, puzeći preko zemljinih tvrdih vena i korijenja drveća. Ako budem uporna, taj će se trud isplatiti. Baš u pravo vrijeme, baš kad on bude gledao u pravome smjeru,

jedan će dio mene obasjati Sunce. On će me pronaći. Osjećam to! Pronaći će me i odnijeti sa sobom u svoj svijet. A ja ću ga zauzvrat promijeniti! Učinit ću sve da se budućnost prisjeti prošlosti. Zima mora upoznati proljeće, a dan pronaći svoju zoru. Da, moram se pokrenuti. Polako, polako, kroz ovu tešku mračnu zemlju, van, van prema površini. Vrijeme je za povratak. Tvrđava sv. Nikole, ulaz u Kanal sv. Ante ispred Šibenika, proljeće 2003. god. n. e. Vedran i Danijel Obojica mladića sjedila su na povećoj stijeni neposredno ispred uskog pojasa zemlje koji je s kopnom spajao staru tvrđavu. Vrijeme je bilo ugodno toplo pa su došli biciklima od Zablača, pa uskim asfaltnim putem kroz borovu šumicu sve do izlaza na Kanal sv. Ante. Jedan od njih, nešto malo viši i mnogo krupniji, tamne crne kose i širokoga čela, ustao je i odmahnuo glavom. Duboko je uzdahnuo kao da ga nešto muči. Zatim je protrljao čelo brzim pokretima, onako kako je to uvijek činio kad o nečemu dugo i naporno razmišlja. Drugi mladić, onaj s neobično svijetlom plavom kosom, nasmiješio se gledajući svoga prijatelja. Pomislio je kako bi ga prepoznao po tom pokretu čak i kad mu ne bi vidio lice. Ali, također je znao da taj pokret znači kako ga nešto muči. A kad Danijela nešto muči, posebice kad taj svoj pokret ponovi nekoliko puta kao što je to učinio sada, onda mora biti u pitanju nešto značajno. Ipak, Ve-dran nije ništa rekao. Čekao je da Danijel sam probije led. A Danijel se okrenuo prema njemu, suzio oči i zaustio da nešto kaže. Međutim, odmah je odustao slijedeći neke samo njemu poznate misli. Ponovo se okrenuo prema tvrđavi i moru te tako okrenut leđima oslovio svoga prijatelja. "Vedrane, koliko dugo se već poznajemo?" "Hm, prilično dugo. Čekaj... upoznali smo se još u drugom razredu osnovne škole kad sam ja došao..." "Da, da, prilično dugo..." prekinuo gaje Danijel. Dvojica dječaka doista su se upoznala u osnovnoj školi. Bio je to vrlo neobičan susret. Nakon njega Danijel je dobio nadimak koji ga je od toga trenutka pratio svuda. Vedran je bio vrlo sitan dječačić. Plava kosa bila je više nalik bijeloj, a takvo mu je bilo i lice. Krhka građa, sitne kosti i velike pametne plave oči. Izgledao je vrlo... providno. Kao daje napravljen od papira, govorio bi Danijel. Vrlo finog, nježnog kineskog papira kroz koji se može gledati ako ga se podigne prema svjetlu. S druge strane, Danijel je bio vrlo čvrst i mišićav. Krupan, ali ne predebeo. Iako još uvijek dječak, mišići su mu bili dobro izgrađeni. Vedran mu je kasnije povjerio svoju prvu misao o njemu. "Izgledao si mi kao gladijator!" rekao je. "A ti meni kao stakleni prozor!" uzvratio mu je Danijel grubom šalom. No, usprkos velikim tjelesnim razlikama, između dva dječaka je bljesnula neka neobična privlačnost. Čim su se ugledali nisu mogli odvojiti pogled jedan od drugoga. Vedran je bio povučeniji i stid-ljiviji pa je Danijel preuzeo stvar u svoje ruke. Prišao je novopri-došlom dječaku, pogledao ga u oči i glasno upitao: "Tko si ti?" Bilo je to neobično pitanje za osmogodišnjeg dječaka. Još je neobičniji bio Vedranov odgovor. Naime, nije ga uopće bilo! Želio je jasno izreći svoje ime, ali nije mogao. Iz njegovih ustiju izišlo je samo nekakvo migoljavo i dugačko 'eeee...'. Danijel gaje pogledao iskosa. "Zar ne znaš govoriti? I gdje si bio do sada? Ja sam Danijel." To su bila neobična pitanja, posebice pitanje o tome gdje je bio do sada. Ali, Vedran na njih nije mogao odgovoriti jer mu se nešto dogodilo u trenutku kad je čuo Danijelovo ime. Nešto je u njemu prepuklo i to tako glasno da je podigao ruke do grudi iz straha da taj zvuk ne čuje

netko drugi. Nije to bio neugodan osjećaj. Upravo suprotno! Po grudima mu se razlila toplina i srce mu je počelo uzbuđeno kucati. "Dan... Dan..." zamucao je. Danijel ga je znatiželjno gledao. "Dan", ponovio je. "U redu, sviđa mi se! Ja sam Dan!" A zatim se okrenuo cijelom razredu i počeo vikati: "Ja sam Dan! Čujete me! Ja sam Dan! Nisam noć, nego dan, dan, dan...!" I od toga trenutka nadalje Danijela je rijetko tko zvao punim imenom. Postao je Dan. A Vedran te noći nije mogao spavati od uzbuđenja. Njegovi su roditelji mislili daje to zbog nove okoline, razreda i djece. Ali, nije bilo tako. Vedran je bio uzbuđen zbog Dana. Ne, ne samo uzbuđen. Bio je jednostavno sretan. Osjetio je nešto što nikada do sada nije; nešto toliko dragocjeno da je, iako još dječak, već znao da se tako nešto možda nikada neće ponoviti. I od toga trenutka nadalje, Vedran i Danijel su postali najbolji prijatelji. Međutim, mora se priznati da je to bilo neobično prijateljstvo. Vedran je bio slabiji i tijelom i duhom. Slijedio je Dana kuda god bi ovaj išao i što god poželio raditi. Ponekad, Danu bi to godilo, a ponekad smetalo. Bilo je razdoblja kad se namjerno odvajao od svoga prijatelja jer nije želio da ga ovaj stalno slijedi. A Ve-drana bi to povređivalo i zapadao bi u duga razdoblja tuge i po-tištenosti. Međutim, Dan bi se onda vratio i ponovo mu ispunio život vrckavom srećom. Vedranov svijet nije bio potpun bez Dana. Kako je vrijeme prolazilo, njihov je odnos postajao složeniji. Dijelili su slične interese. Obojica su, za razliku od svojih vršnjaka, bili okrenuti više prema prošlosti nego prema budućnosti. Od Ve-drana se to nekako i očekivalo, ali Danje bio iznenađenje. Njegov najdraži predmet u školi bilaje povijest. Znao je sve što su od njega tražili, a uz to i još mnogo više. Često se nije slagao s mišljenjima učitelja, ali im nije protuslovio. Bio je tihi buntovnik. Vedran je bio odličan đak, marljivo je učio, ali nipošto nije posjedovao onaj talent koji je krasio Dana. Zapravo, nije posjedovao Danovu iskru života, volju i entuzijazam. U usporedbi s Danom, Vedran je doista bio pomalo blijed. Ali, to ni na koji način nije smanjivalo plamen osjećaja koje je njegovao za Dana. Zapravo, Danje bio središte njegovoga života i to do te mjere da je u kasnijim godinama njihov odnos počeo privlačiti pozornost drugih ljudi. Ni jedan ni drugi dugo nisu htjeli imati nikakve veze s djevojkama. Dan se morao aktivno braniti od mnogih zainteresiranih, a za Vedrana nije bilo prevelike opasnosti. Međutim, ipak se dogodilo da je upravo Vedran bio taj koji je prije nekog vremena pronašao svoju simpatiju. Romansa nije dugo trajala, ali je pomogla da se glasine o njima dvojici malo smire. No, međutim, ponovo su se razbuktale nakon što su prošle godine obojica krenula na studij povijesti i arheologije. Nije to bilo ništa neobično jer su obojica pokazivala zanimanje za to područje tijekom djetinjstva. Ipak, to je bilo dovoljno da u njihovome rodnom gradu Šibeniku o njima govore kao o 'onoj dvojici'. Danu to nije smetalo, a ni Vedranu. Nije im bilo previše stalo do ljudske gluposti. Ali odlazak iz srednje škole i upis na fakultet ipak je donio značajnu promjenu. Dan je ušao u jedno od svojih razdoblja kad mu je Vedranova nazočnost smetala. Nije ga želio previše viđati pa se namjerno odvojio od njega. Uz podršku i, mora se priznati, odobravanje svojih roditelja koji nisu bili imuni na glasine, pronašao je sobu u Zagrebu kod svoje tete i kad god je mogao, putovao je bez svoga dugogodišnjeg prijatelja. Vedran je, kao i obično, patio zbog toga. Ali, sada je bio stariji i mudriji. Znao je da će Danovo loše raspoloženje prema njemu trajati neko vrijeme, a da će se nakon toga stvari ipak vratiti na staro. U Vedranovom srcu nije bilo sumnji u takav razvoj događaja. Ipak, kad se odvojenost produžila na cijelu jednu godinu pa i duže, počeo se pitati nije li doista izgubio jedinog prijatelja kojega je u životu imao. Zbog toga je Danov poziv, na odlazak do tvrđave sv. Nikole, Vedran primio kao prvi znak nadolazeće promjene. Bio je, naravno, sretan zbog toga. Međutim, Dan se nije ponašao na uobičajeni način. Nije bilo u pitanju samo obično približavanje i vraćanje u staru kolotečinu. Prije svega, bilo je vidljivo da se Dan promijenio. Postao je ozbiljniji, zabrinutiji... i nekako stariji. 'Nešto ga tišti', pomislio je Vedran. 'Ali što?'

"Znaš li", prekinuo mu je misli Dan još uvijek leđima okrenut prema njemu promatrajući brod Jadrolinije kako polako klizi kroz kanal, "da su ovim prolazom u davna vremena na more izlazile lađe?" Vedran je izgledao zbunjen. "Da, naravno da znam. Pa, tvrđava je svoju najveću ulogu odigrala u obrani protiv Turaka još u doba ciparskog i kandijskog rata..." "Ha", nasmijao se Dan posprdno. "Ne mislim na to. Vrijeme o kojem govorim bilo je vrijeme u kojem nisu gradili tvrđave." Sada je Vedran bio još zbunjeniji. Ustao je i pridružio se prijatelju gledajući prema masivnim zidinama. "Nisu gradili tvrđave? Pa o kojem to vremenu govoriš? Tvrđave se grade oduvijek." Dan mu je uputio dugi pogled. "Ne oduvijek", rekao je. "Ne oduvijek, prijatelju moj." Vedran je slegnuo ramenima. Pitanje tvrđava činilo mu se nevažnim. Nije želio ulaziti u rasprave s Danom. Ne sada. Umjesto toga upitao gaje: "Zašto si me zapravo doveo ovdje? Imam osjećaj da mi želiš nešto reći." "U pravu si", odgovorio je Dan. "Želim ti reći nešto važno. Nešto vrlo neobično. Mislim da jedino ti to možeš razumjeti." Vedran je znatiželjno promatrao svoga prijatelja. Nije on često imao lijepe riječi za njega. Izjava da jedino on, Vedran, može nešto razumjeti, bila je gotovo najveći kompliment koji je ikada dobio od Dana. Čekao je što će biti dalje. "Gledaj", nastavio je Dan. "Ne znam odakle bih počeo pa zato govorim o brodovima. Oni su plovili ovim prolazom mnogo prije Mletaka i Turaka, mnogo prije Hrvata pa čak i Ilira. Govorim o neolitu, Vedrane. Ovim prolazom plovili su brodovi prije šest ili se dam tisuća godina!" [ "Neolit?" uznemirio se Vedran. "Pa stoje ovdje bilo u neolitu? Ničeg važnog tu ne može biti. To je beznačajno. To je pretpovijest." Danijel je duboko uzdahnuo. Vedran mu je bio drag, ali ponekad mu je baš išao na živce. Njegova 'školskost' je bila upravo za-tupljujuća! Dijelili su zanimanje za povijest, to je istina, ali dok je Dan bio poput zaigrane vidre koja posvuda traži skrivene kutke, Vedran je slijedio dobro utabane puteve kao dobro izvježbani magarac. Eto, upravo sada je izrekao rečenicu zbog koje se Danu podigla kosa na glavi i okrenula utroba. Po njegovom mišljenju, vrsta intelektualne indoktrinacije koju je upravo iskazao Vedran bila je ono zbog čega će propasti ovaj svijet! Ali, Dan je ipak pronašao snage i ugasio vatru u sebi. Na posljetku, Vedrana je ovdje doveo da bi ga podučio, da bi mu otkrio veliku tajnu u kojoj sudjeluje. Ako se na samom početku posvađaju, od toga neće biti ništa. Ipak, nije mogao odoljeti da barem malo ne zaljulja temelje Ve-dranovih predrasuda. "Pretpovijest?" ponovio je. "Recite mi, učeni moj kolega, kada zapravo počinje povijest?" "Pa, to znaš", odgovorio je Vedran smireno. "Koliko se sjećam to si pitanje postavio učiteljici povijesti još u šestom razredu. Povijest počinje s pronalaskom i uporabom pisma." "Ha!" uskliknuo je Dan. "Sjećam se! Ta mije stara... ah, neću sada ružno govoriti o njoj..., uglavnom, njezin je odgovor pogrešan i ti to također znaš. Povijest je tijek vremena, a naše postavljanje granica na bilo koje razdoblje, pa makar ono bilo obilježeno tako značajnim postupkom kao što je pisanje, samo je izraz našega stava. Prevladavajuća paradigma, ništa drugo. Izraz našeg omalovažavanja, naših ambicija, naše arogantnosti..." Danijel je ponovo osjetio kako se u njemu budi vatra koja prijeti uništenjem ovoga trenutka pa i mogućnosti da s Vedranom podijeli nešto važno. Zaustavio se. Na vrijeme, jer je Vedran već preokretao očima. "No, dobro", nastavio je Dan mnogo mirnije, "neću duljiti o tome. Znaš moj stav. I prije povijesti, koliko god to nekima zvučilo neobično, bila je povijest. Proglasiti neko razdoblje pretpoviješću, znači proglasiti ga nevrijednim. Kao, tada još nije bilo ničega, to je nevažno, kako si rekao. A tome nije tako. Čak i da nije bilo pisma u neolitu, a u to sumnjam, prijatelju

moj, možda samo nije bilo masovne uporabe pisma zbog tehničkih razloga, postojala je usmena predaja. Sjeti se kako je upravo usmena predaja očuvala vedsku kulturu u Indiji. Također sjeti se egipatske legende koja tvrdi daje bog Toth dao pismo ljudima kao kaznu! Nakon toga ljudi su prestali pamtiti, prestali su koristiti mozak i postali mnogo gluplji. Ali, imali su pismo i to ih navodno čini vrednijim i boljim od njihovih predaka. Toliko boljim da su sebe nazvali povijesnima, a njih, jadne, pretpovijesnima!" Vedran je šutke promatrao svoga prijatelja. Ima li smisla proturječiti mu? Nema. Neka mu bude. "Osim toga", nastavio je Dan, nesvjestan daje ipak započeo raspravu koju je želio izbjeći, "istina je da smo upravo zbog pisma zaboravili ono što je bilo prije njega. Ne krivim pismo, ne... ali, ako sam u pravu, prije pisma ljudi su se oslanjali na svoj um i osjećaje, a ne na vanjske stvari. Zar ne misliš da je to bilo bolje nego ovo danas?" Vedran je duboko uzdahnuo. "U redu, Dan. Nema smisla raspravljati o tome. Vjerojatno si u pravu iako to ne mijenja na stvari. Što mi zapravo želiš reći?" "Ah", odmahnuo je glavom Dan. "Što ti želim reći. Evo, želim ti ispričati što mi se događalo posljednjih godinu dana. Nismo se baš često viđali, a dogodilo mi se toliko toga. Vjerujem daje to slučaj i s tobom, ali moje iskustvo je toliko nevjerojatno, toliko fantastično da doista ne znam kako početi. To je priča iz knjiga, priča iz filmova... Ali, priča koja se dogodila meni!" Vedran je pažljivo promatrao Dana. Proučavao je prijateljeve uzbuđene oči. 'Da', mislio je, 'nisam iznenađen da se tebi događaju fantastične stvari. Ti si rođen za njih. Kažeš, onako usput, da se i meni dogodilo mnogo toga. Ali varaš se, prijatelju. Nije mi se dogodilo baš ništa. Samo si mi nedostajao. Ti i tvoje gluposti...' Ipak, nije rekao ništa od toga. Samo je potaknuo Dana pitanjem: "Pa, reci mi onda. O čemu se radi?" Danje malo zastao, a onda naglo rekao: "Zaljubio sam se!" Sada je bio red na Vedrana da se uzbudi. Nije mogao povjerovati u to stoje upravo čuo. "Ti!?! Ti si se zaljubio? Pa u koga? Tko je ta kraljica intelekta koja zadovoljava tvoje kriterije? Zar se spustio anđeo s neba načinjen po tvojim mjerama?" "Vedrane", nasmijao se Dan. "Nemoj biti tako sarkastičan. Pa ti si mi govorio kako ljubav bira srce, a ne pamet." Točno, upravo je to Vedran govorio Danu kad se onomad zaljubio. Dan gaje zadirkivao zbog te ljubavi. Djevojka je, naime, prema Danovim kriterijima i riječima, bila 'glupa'. Tada je po prvi put Vedran napravio nešto što se Danu nije svidjelo: ipak je proveo neko vrijeme s njom. Iako to nikad nisu raspravili, Vedran je pretpostavljao da se u Danu tada javilo barem zrnce ljubomore. S druge strane, Dan doista nikada nije imao djevojku niti je pokazivao zanimanje za bilo koga. Njegova ljubav bila je povijest, stare kulture i ljudi koji su davno nestali s lica Zemlje. Tu nije bilo mjesta za živu ženu. I upravo zbog toga je Danova izjava da je zaljubljen došla kao grom iz vedra neba! "Odakle je ona? Kako se zove? Kako izgleda?" Vedranova pitanja bila su poput nabujalih slapova Krke u proljeće. "Kako se zove, to ću ti reći", odgovorio je Dan sa smiješkom, sada mnogo smireniji. Bilo mu je lakše, sada, kada je počeo pričati. "Ali, odakle je, to zapravo ni sam ne znam..." "Što? Ne znaš odakle je? Pa kako to? Nije ti to rekla?" "Rekla mi je, ali nisam siguran da sam shvatio. Zapravo, kako da ti to kažem, mislim da je pravo pitanje od kada je ona, a ne odakle je." "Od kada je...? Pa o čemu ti to govoriš?" "Govorim o... o...", Danje sada doslovce zamucao. "Oh, Bože moj, ne znam o čemu govorim! Ali saslušaj me, molim te. Moram krenuti od početka. Moram ti ispričati točno što mi se dogodilo. Znam da ćeš ti to shvatiti. Znam da se na tebe mogu osloniti. Osjećam to."

'Eto ga ponovo', pomislio je Vedran. 'Ovo mora daje nešto veliko. Nikad ga nisam čuo da tako govori.' I doista, Danje uvijek bio vrlo snažan. Nikad mu nije bila potrebna pomoć niti se na bilo koga oslanjao. Bio je uvijek samodovoljan. Veliki Dan. "U redu, slušam te", rekao je Vedran gurajući svoje ogorčenje na stranu, u neku ladicu gdje mu neće smetati. Potreban je svojem prijatelju. Konačno, nakon tolikih godina on je potreban njemu! "Sve je počelo prije otprilike godinu dana", otpočeo je Dan, "na jednom od mojih izleta biciklom. Otišao sam do Danila. Znaš li gdje je to?" "Znam", potvrdio je Vedran. "Bili smo tamo jednom, pokraj crkvice svetog Danila. Iskopine iz neolita, zar ne? O tome si govorio?" "Da, o tome sam govorio. Zvuči nevjerojatno, ali tamo sam pronašao nešto za što nisam siguran kako je promaklo svim arheolozima koji su tamo radili, a i svim ljudima koji su tamo živjeli tisućljećima. Sve ukazuje na to da su je morali pronaći. Ali nisu. Bila je tamo. Kao da me je čekala. Ja sam je pronašao..." Dan je na trenutak zastao izgubljen u mislima pa ga je Vedran morao vratiti natrag u sadašnji trenutak. "Što si pronašao? Kaži mi." "Pronašao sam..." nastavio je Dan oklijevajući, "pronašao sam svoju prošlost, a kako izgleda i svoju budućnost." Vedran je poželio nešto cinično primijetiti na ovu patetičnu izjavu tako neprimjerenu Danu kojeg je do sada poznavao, ali kad je ugledao njegov ozbiljan izraz lica pustio je da se stvari razvijaju svojim tokom. Nije ništa rekao. Dan se sada ponovo uznemirio i počeo hodati gore - dolje pokraj Vedrana. Priča koju se spremao ispričati previše je neobična da bi to mogao učiniti sjedeći ili čak stojeći na jednome mjestu. "Ti molim te sjedni!" gotovo je naredio Vedranu, a kad je ovaj to učinio, smjestivši se na najudobnije mjesto izlokane bijele stijene, Dan gaje neko vrijeme promatrao. 'Boginja. Pronašao sam Boginju', pomislio je. 'Ali, kako da ti to ispričam, prijatelju moj, a da ti ne pobjegneš misleći da sam lud?' Zatresavši glavom ne bi li otjerao takve misli, na glas je rekao: "Ah, dobro, doveo sam te na ovo mjesto zato da ti to kažem, pa ću tako i učiniti." A zatim je započeo s pričom. Vedran je promatrao svoga prijatelja kako hoda ispred njega i gestikulira rukama dok govori. Naravno, s pažnjom će ga saslušati. Ipak je to bio Dan, njegov prijatelj i uzor. Što god mu rekao, Vedran će to prihvatiti. Njegova mu priča, kako god fantastična bila, ne može naškoditi. Osim toga, pa što tu ima neobičnog? Vedran je očekivao neku pomalo bljutavu ljubavnu priču začinjenu Dano-vim smislom za posebnost. Ipak, daje znao što ga čeka, daje samo znao kako će se pokazati da Danova ljubavna priča nije samo ljubavna te da će na posljetku promijeniti i njegov život, pa čak i njegovo ime, Vedran bi možda drugačije razmišljao. Tko zna bi li uopće pristao saslušati uznemirenog Dana. Ovako, on nije znao ništa o tome i prešutno je dao pristanak za početak najveće pustolovine u svome životu. Nesvjestan prijateljevih misli, Dan je, pomalo drhtavim glasom, otpočeo svoju priču. Danilo Gornje pokraj Šibenika, crkvica sv. Danila i stare iskopine takozvane Danilo-Hvar kulture te šumarak na ulazu u dolinu, proljeće 2002. god. n. e. Dan pronalazi Boginju

Danijel je u sebi čuvao mnoge ljubavi, ali je malo koja od njih bila povezana s ljudima. Od ljudi je uglavnom bježao. Volio je planine i rijeke, životinje i drveće. Volio je usamljenost napuštenih mjesta gdje ljudi rijetko zalaze. Imao je rijedak dar da pronađe proplanak, stijenu ili neko mjesto na otoku koje možda već godinama nitko nije ni vidio, a kamoli tamo bio. Često bi, pronašavši takvo mjesto, jednostavno ostao tamo udišući zrak, grijući se na suncu i prebirući po prstima zemlju ili pijesak. Dok je bio malen dječak, nekoliko puta se dogodilo da su ga zabrinuti roditelji satima tražili dok bi on zadovoljno sjedio ispod nekog grma razgovarajući s pticama ili glistama koje bi tamo pronašao. Kasnije, kad je odrastao, taje mjesta, neobična i skrivena, počeo nazivati 'mjestima moći'. Tako ih je zvao jer su mu davala snagu. Čistila su ga od života koji je inače vodio. Smatrao je da mu sat ili dva provedena na takvom mjestu jačaju tijelo i bistre um. I to je bila istina. Nakon tih svojih 'odlazaka' osjećao bi se bolje i, stoje najvažnije, mnogo sretnije. Potraga za mjestima moći Danijelu je bila u krvi. Kad god bi se našao u prirodi, gledao bi oko sebe pokušavajući razaznati boje i silnice koje je samo on vidio. Suzio bi oči i usmjerio pogled prema nekom mjestu. Ali, zapravo nije gledao ništa. Oči su mu bile usmjerene paralelno, izvan žarišta. Jer ono stoje pokušavao vidjeti nije mogao vidjeti očima, već nečim drugim, možda dušom ili srcem. Obično bi uspijevao u svojim pokušajima da vidi 'moć' nekog mjesta. Nisu to bile boje ili plamenovi energije kako su to ponekad opisivali ezoterični vidovnjaci. Nije zapravo bilo ničega što bi se moglo opisati. Radilo se o osjećaju. Nešto bi mu iznutra reklo koje mjesto ima 'moć', a koje nema. Nije bilo pravila u tome. Ponekad bi se pokazalo da je neki kamen pokraj dotrajale ograde uz cestu vrlo snažno mjesto moći, dok bi usamljeni proplanak, na izgled idelan za osamljene 'meditacije', Danijelu bio blijed i neprivlačan. Ali gdje god bio, uvijek je pronalazio posebna mjesta. Nije previše razbijao glavu time što on to zapravo osjeća i da li bi se ta 'moć' mogla prenijeti na druge ljude. Za njega, ona je bila stvarna poput sunčeve topline ili dodira vjetra po licu. Ponekad je mjesta moći pronalazio u gradovima, pa čak i u velikom natrpanom gradu poput Zagreba. Ugao neke ulice, klupa u parku, poveći kamen uz cestu... Ali, to je bilo rijetko i, što je bilo vrlo zanimljivo, mjesta moći u gradovima nisu bila trajna! Ponekad bi pronašao neko takvo mjesto, uživao u njemu, a kad bi se vratio, otkrio bi da je moć nestala. Sada je to bio običan ugao i ničega tamo više nije bilo. I ponovo, Danijel bi slijegao ramenima ne razmišljajući previše o čemu se radi. Ako je moć otišla, neka. Pronaći će je on negdje drugdje. Njegov rodni grad, Šibenik, posjedovao je, za jedan grad u kojemu stanuju ljudi, prilično mnogo mjesta moći. Zapravo, Danijel je smatrao da je grad i nastao na tom mjestu upravo zbog toga. Vjerovao je da njegova sposobnost nije neobična, ali da su je ljudi zaboravili. Nekada, u prošlosti, bez tehnologije i ispraznosti suvremenoga života, ljudi su bili više usmjereni prema sebi i prirodi. Osjećali su prirodne ritmove i sile kao što osjećaju promjene u svom vlastitom tijelu i duhu. A ako su osjećali istu ili sličnu 'moć' koju je osjećao Danijel, onda su zasigurno željeli živjeti na mjestima gdje se ta moć osjećala jače. Jednom je Danijel cijelo ljeto proveo u Vedranovom društvu tražeći mjesta moći po Šibeniku. Vedran nije dijelio tu neobičnu sposobnost sa svojim prijateljem, ali ga je sav sretan slijedio zadivljeno slušajući Danove opise onoga što osjeća. Najviše moći Danje osjetio podno tvrđave sv. Ane koja se nalazi na uzvisini oko sedamdesetak metara iznad mora. Kasnije je Dan pronašao podatak da su upravo na tom mjestu pronađeni ostaci nekog naselja još iz željeznoga doba. Prema njegovim teorijama to je značilo da su ljudi na ovome mjestu živjeli još i prije toga, praktično oduvijek. Od crkvi nijedna ga se nije dojmila svojom 'moći' osim crkve sv. Grgura, male gotičke zgradice u

najstarijoj šibenskoj ulici. Tamo je Dan, točno na jednom mjestu na uglu građevine, pronašao najsnažnije mjesto moći u Šibeniku. Ali, sve je to bilo blijedo prema mjestima moći koje je nalazio izvan grada. Ljudi su svojim mislima, riječima i postupcima kvarili prirodni tijek energije, barem je tako smatrao Danijel. Zato je, u potrazi za pravim mjestima, morao izići izvan grada. Imao je sreće jer je rođen na mjestu koje je obilovalo prirodnom energijom. Morska obala (posebice ona od kompleksa hotela Solaris pa do ulaza u Šibenski kanal), zatim neponovljivi slapovi Krke unutar kojih je mogao ostajati satima sjedeći na osamljenim mjestima izvan turističkih ruta i na posljetku samo more i otoci. No, s morem Danijel nije do kraja bio sprijateljen. S jedne strane ga je obožavao, a s druge ga se plašio. Bilo je nečeg u moru što je u njemu stvaralo osjećaj otuđenosti, gubitka i tuge. Zbog toga, iskustva mjesta moći na moru i otocima nisu bila onako ugodna kao iskustva na kopnu. Koliko god razmišljao, Danijel nije mogao pronaći razloge za tako što. More gaje bez sumnje privlačilo. Njegov otac je posjedovao mali čamac koji bi, za lijepa vremena, Danijel posuđivao i s njim odlazio do otoka Zlarina ili Prvića. Na Prviću je pronašao nekoliko mjesta uz obalu na kojima je mogao boraviti satima. Mirisala su po lavandi. Ali, ponekad bi, sjedeći pokraj mora, u sebi osjetio neugodu koje se nije mogao otresti. Zaboljelo bi ga srce, osjetio bi strašnu tugu, a zatim bi počeo teško disati. Osjećaj 'moći' i smirenosti koju ona donosi vratio bi se tek nakon nekoliko minuta, a Danijel bi još neko vrijeme razmišljao o razlozima takvih osjećaja. Budući da ga nikada nije mogao dokučiti, obično bi slijegao ramenima i vraćao se k sebi i svojem usamljeničkom uživanju u tajanstvenoj energiji prirode. Do rješenja zagonetke njegovog odnosa prema moru dovest će ga jedno drugo mjesto moći; mjesto kojeg će pronaći u zaleđu Šibenika, u dolini obrubljenoj niskim brežuljcima poznatoj malom broju ljudi po nekoliko naselja koja nose zajedničko ime -Danilo. Zapravo je prilično čudno što Danijel nije posjetio Danilo mnogo ranije. Prije svega, bila je tu podudarnost u imenima. Na takve je stvari obično, još kao dječak, obraćao pozornost. Ali, još više od toga, bila je tu činjenica daje ta dolina skrivala tajnu jedne od najstarijih kultura ovoga podneblja. A sve što je bilo povezano sa starim vremenima privlačilo je Danijela kao što svjetiljka privlači noćnoga leptira. Oduvijek se osjećao strancem medu ljudima. Njegov je pogled, baš kao i njegove misli, bio uperen u daleku prošlost. Nije mu se sviđao svijet u kojemu je rođen. Nije mu se sviđao način života, a niti perspektiva koja je ležala pred njim. Od njega se očekivalo da proučava računala, a on je više volio razmišljati o dolasku Hrvata na more. Očekivalo se da ga zanimaju najnoviji filmovi, a on se bavio rimskom, egipatskom i sumerskom poviješću. Očekivalo se da razmišlja o sutrašnjici, a on se uvijek pitao što je bilo prije toga, prije danas i prije jučer, prije najstarijeg nadnevka kojega je zabilježila ljudska povijest. Osim toga, Danijel je bio ogorčen stanjem u kojem se nalaze ljudi. Za razliku od svojih vršnjaka koji nisu previše razmišljali o razlozima, već su prihvaćali stvari kakve jesu uglavnom slijedeći prevladavajuće stavove i mišljenja, Danijel je postavljao pitanja. Ne glasno, zato jer je znao da mu nitko ne može pružiti odgovore. Postavljao je pitanja sebi i na neki način od samoga sebe tražio odgovore. Jedno od najvažnijih pitanja glasilo je: 'Zašto su ljudi takvi kakvi jesu?' Zar je moguće da su ljudi po prirodi zli i nesposobni da žive u miru i harmoniji sa samima sobom i prirodom oko sebe? Zašto ratuju jedni protiv drugih? Zar se ekonomski ciljevi ne mogu postići na druge načine? Zašto stavljaju jedni druge u podređeni položaj? Zar se politički ciljevi ne mogu postići na drugi način? Zašto uništavaju druge vrste smatrajući sebe najvažnijima u Božjim očima? Tijekom Danijelova odrastanja mnoga takva pitanja ostajala su bez odgovora. Ljudi su jednostavno takvi, govorili su mu njegovi učitelji. Ali, dodavali su, ima u nama mnogo lijepih značajki, kao na primjer: ljubav, kultura, umjetnost, ljepota... Istina je, Danijel je volio sve to.

Zapravo, volio je upravo to u ljudima. Međutim, nije mogao prihvatiti činjenicu da su ljudi 'jednostavno takvi' pa griješe u svojim postupcima i organizaciji svoga života. Po njegovom, možda nezrelom mladalačkom mišljenju, situacija je bila obrnuta: nisu ljudi 'takvi' pa griješe, već su ljudi negdje pogriješili pa su postali 'takvi'! Ovaj preokret uzroka i posljedice za Danijela je bio vrlo važan. Jer, ako je to istina, bit će dovoljno pronaći pogrešku, ili pogreške ako ih ima više, ispraviti ih i ljudi će se promijeniti. Danijel je mnogo razmišljao o ljudima i svijetu. Ali, za razliku od većine mladih 'mislioca', među onima kojima je uopće stalo do toga, Danijela je potraga za rješenjem vodila u prošlost, a ne u budućnost. Iako nije mogao objasniti zašto, njegov mu je osjećaj govorio da su ljudi negdje u prošlosti počinili niz pogrešaka koje su dovele svijet do mjesta na kojem se nalazi sada - na sam rub propasti. I zato je Danijel čitao o starim narodima. Proučavao je povijest i bio fasciniran mnoštvom različitosti u kulturi, filozofiji i religiji-Ipak, usprkos svim različitostima, ljudi su ipak posvuda bili isti: ratovali su, osvajali, carevali i robovali. Ilije to, kako je poslije zaključio, bila samo paradigma suvremene povijesti koja je godine pamtila prema ratovima i pobunama, a ne prema blagostanju i mirnom životu? Neposredno prije nego što će otkriti Danilo i njegove tajne, Danijel je došao do vrlo zanimljivoga zaključka o povijesti i pretpovijesti. Naime, prema prevladavajućoj paradigmi izraz pretpovijest označava dugo razdoblje, možda čak i stotinjak tisuća godina, kad se u životu ljudi nije događalo ništa značajno. A zna se što povijest smatra značajnim: rat i nesreću! Zato je naša suvremena povijest tako zanimljiva: ratova ima toliko da se ih ne može ni nabrojiti! Kako se vraćamo u prošlost ratova je manje i između njih je sve dulji vremenski razmak. I na posljetku, u nekom trenutku, a po Danijelovim spoznajama to je bilo svakako prije 3000. god. pr. n. e., ratovi su toliko rijetki da ih zapravo nema i povijest kakvu poznajemo prestaje! Možda Danijelovo razmišljanje i nije bilo u potpunosti znanstveno, ali je sasvim sigurno u sebi sadržavalo sjeme istine. I to je sjeme on osjećao kao goruću vatru u svojoj duši. Kasnije, ono će ga voditi i oblikovati njegov život. Ta mu je zamisao pala na um jedne večeri nakon stoje zgroženo bacio očeve novine u kut sobe ne želeći više ni slušati ni gledati o patnji ljudi proizišloj iz njihove vlastite gluposti. Izišao je van, pronašao malo mjesto moći u gradskom parku iznad luke i gledajući zvijezde pomislio kako bez nesreća i ratova novine ne bi imale o čemu pisati. A onda mu je palo na um da u tom slučaju ni povjesničari ne bi imali što bilježiti! I tako, korak po korak, shvatio je da bi se povijest, ako bi ljudi živjeli dobro, našla u velikim teškoćama. Morala bi promijeniti svoje stavove i metode i postala bi... postala bi što? Pretpovijest!? U tom se trenutku u Danijelu rodila neobična zamisao o tome kako je ljudima jednom davno na ovom planetu bilo jako dobro. Živjeli su u miru i sreći, ratova nije bilo pa stoga ni nepotrebne patnje. Ako je to vrijeme ikada doista postojalo, to mora biti negdje prije trenutka kojega službena znanost po prvi put naziva povijesnim. Bilo je to u pretpovijesti. Otada nadalje Danijel o sebi nije mislio kao o povjesničaru, već kao o pretpovjesničaru! Te je večeri otišao na spavanje s nadom u srcu. Koliko god njegova zamisao bila krhka i neosnovana, ipak je barem nešto obećavala. Mora usmjeriti svoj pogled u još davniju prošlost, prije seobe Slavena i Germana, prije Rimljana, Grka i Egipćana, u vrijeme prije nego što su Židovi došli u Kanaan, prije nego su Arijci prodrli u Indiju, u zaboravljeno i izgubljeno vrijeme koje se u povijesti naziva neolit. Mora se priznati da Danijelove zamisli nisu bile bez podrške izvana. Štoviše, da nije bilo te podrške pitanje je bi li se one tako jasno oblikovale. Možda i bi, ali vjerojatno mnogo kasnije. Naime, u vrijeme kad se sve to događalo Danijel je bio na prvoj godini studija u Zagrebu. Njegova stanodavka, zanimljiva stara gospođa, rođaka po baki, znala je neobično mnogo toga

o prastarim vremenima, posebice o neolitu. Na svoj osebujan način, s jedne strane neprimjetno, a s druge vrlo napadno pa čak i šokantno, ona je utjecala na smjer Danijelovog razmišljanja. Upravo je ona bila ta koja mu je po prvi put spomenula Danilo-Hvar kulturu i tako posijala sjeme koje će se razviti u zastrašujuće složeno i razgranato drvo. Danijel je bio oduševljen shvativši da je jedno od arheoloških nalazišta Danilo-Hvar kulture smješteno samo pola sata vožnje biciklom od njegove roditeljske kuće. Nekoliko dana kasnije za vikend vratio se u Šibenik. Trenutak kad je odlučio uzeti bicikl i odvesti se do Danila bio je trenutak koji mu je promijenio život. Izvukao se iz strmih šibenskih ulica po kojima je teško voziti i nakon desetak minuta došao na ravnu cestu koja je vodila na jugo-istok, prema tri naselja s imenom Danilo: Danilo Bruje, Danilo Gornje i Danilo Kraljice. Izbjegavajući rupe na ispucanom asfaltu, Danijel je razmišljao o onome što zna o Danilo kulturi. Kasnije će saznati mnogo više, gotovo sve o tome, ali tada je znao vrlo malo. Kultura neolita, razvijeno lončarstvo i znakovite četveronožne vaze, posebno isprepleteni ukrasi, očigledno moreplovci koji su prema nekim izvorima dovezli koze i ovce u Egipat, miroljubiv, neratnički narod kao uostalom i sve kulture neolita. Vrijeme: vjerojatno negdje između 8000. i 3000. god. pr. n. e., dakle barem 5000 godina u prošlost! Osjećao se čudno vozeći se toga dana na biciklu. Na neki je način osjećao kao da se vraća unatrag u vremenu, kao da prelazi ta silna tisućljeća ne samo u svome umu nego i u svome tijelu. Osjećao je unutarnju radost, a tek je kasnije, mnogo kasnije, shvatio da bi ta radost mogla imati veze s osjećajem povratka na drago mjesto, možda čak mjesto koje bi mogao nazvati svojim domom. Nije znao gdje se točno nalazi nalazište. Na kartama je pronašao oznaku kulturnoga spomenika na samome početku naselja Danilo. Međutim, u Danilo Bruju, prvom od tri Danila, nema nikakvog arheološkog nalazišta. Naravno, nije bilo niti ikakvih oznaka. Tek ga je treći slučajni prolaznik uputio prema crkvici sv. Danila u Danilu Gornjem. Tamo je, kako je čovjek rekao, nekakvo staro groblje. Možda Danijel traži baš to. 'Možda', pomislio je Danijel, 'vidjet ćemo'. Uputio se u pokazanom smjeru odmahujući glavom u neodobravanju zbog tužne činjenice da ovdašnji ljudi uopće ne znaju kakva se vrijednost nalazi na njihovom području. No, na te je misli ubrzo zaboravio jer je cesta u jednom trenutku prešla preko male uzvisine i tako mu otvorila pogled na dolinu iza nje. Gotovo je pao s bicikla, ali ne zbog rupe na cesti nego zbog navale energije koju je osjetio. Pogled na dolinu uokvirenu brežuljcima bio je vrlo lijep. Ali, Danijel je u tome vidio nešto više: ova je dolina bila jedno od najsnažnijih mjesta moći na kojima je ikada bio! Energija je bila gotovo opipljiva i Danijel je s dubokim zadovoljstvom udahnuo zrak. Došao je na pravo mjesto! Bilo je jasno zašto su prastari ljudi izabrali baš ovo mjesto za svoj život. Zemlja u dolini je bila crna i plodna, nipošto nalik tipičnoj crljenici dalmatinskoga krša. Obilje biljaka po vrtovima i sada malo zapuštenim poljima ukazivalo je na mogućnost uzgoja hrane. Posred doline vidjela se udolina kojom je vjerojatno nekada tekla rijeka. Sada je nije bilo, ali Danijel je bio siguran daje zbog rijeke dolina bila mnogo plodnija nego danas. Vjerojatno pomalo nalik današnjoj dolini Neretve, samo manja. U vrijeme kad je ovdje cvjetala ta stara kultura, prisjetio se Danijel, klima je bila vlažnija i toplija, pomalo suptropska. A na zapadu preko niskih brežuljaka, možda samo dva do tri kilometara daleko, bilo je more i svo obilje koje je ono nosilo sa sobom. Zaštićena od vjetrova, s blagoslovom tekuće vode i plodne zemlje, Danilo dolina predstavljala je obećanu zemlju i sveto tlo. 'Ovdje je bio raj!' pomislio je Danijel oduševljeno tjerajući bicikl stoje brže mogao. Odmah je ugledao svoj cilj: unutar doline na uzvisini od nekih desetak metara nalazio se plato ukrašen s nekoliko starih borova. Ispod njih vidio se krov crkve, a pokraj nje se bijelila ograda groblja. Za nekoliko minuta Danijel je bio tamo. Pustio je da mu bicikl padne u travu

pokraj puta i u gotovo religioznom oduševljenju zatrčao se među niske zidiće, jedine ostatke nekadašnje Danilo kulture. Kameni zidovi za koje nije znao iz kojega su vremena, sada su bili samo malo viši od temelja. Tlocrt naselja odnosno zgrade jasno se ocrtavao unutar zelenila trave. Nekoliko prostorija bile su arheološki konzervirane, ali vidjelo se da ovdje ima još mnogo posla. Samo, očigledno nije bilo ljudi koji bi taj posao obavili. Iskopine su bile relativno malene, možda dvjestotinjak kvadratnih metara. Nedaleko od glavnoga nalazišta, odijeljeno nečijim vinogradom, nalazili su se temelji još jedne zgrade, duge i uske, s mnogo malih prostorija veličine tri do četiri kvadratna metra. Udubine pokrivene kamenom koje su povezivale sve prostorije vjerojatno su predstavljale ostatke vodovodnog sustava ili kanalizacije. Danijel se zaustavio u središnjoj prostoriji u kojoj se nalazio jedan polukružni zid. Zaustavio se zato jer je upravo na tome mjestu osjetio najsnažnije strujanje 'moći'. Ali, cijelo ovo mjesto kao daje bilo sagrađeno na energetskom vulkanu. Nije mogao reći da lije to zasluga samoga mjesta ili su mu energiju dali ljudi koji su nekada ovdje živjeli. Nakon što je malo gledao naokolo, Danijel je odlučio sjesti i pustiti da mu se umom prelijevaju utisci. Energija. Snažna energija. Toliko snažna da... ovdje ljudi možda i nisu živjeli! Ovo je bilo svetište, hram, mjesto na koje se dolazilo s posebnom svrhom. I doista, Danijelovim umom su se kretale nejasne slike plodne doline prekrivene nasadima povrća i voća, a na malo višim područjima i polja žita. Dolinom su se kretali ljudi koji su bili oskudno, ali s ukusom odjeveni, a sva njihova pozornost se slijevala na ovo mjesto. Na njega se dolazilo s očekivanjem i radošću. Bilo je to mjesto na kojemu se slavilo. Ali, usprkos svim tim utiscima i nejasnim slikama te silnoj energiji koja je strujila oko njega, Danijela je najviše privukao osjećaj smirenosti i sreće koji gaje obuzeo. Za trenutak je prestao razmišljati i pustio da mu se iz već vlažnih očiju spuste suze radosti. Bio je to poseban trenutak u njegovu životu. Kasnije će saznati daje na taj trenutak čekao vrlo dugo, dulje nego je to shvatljivo sa stajališta jednoga ljudskog života. Prije nego je taj dugi trenutak sreće prošao, dogodilo se još nešto. Na površinu je izišla još jedna tajna koju je Danijel tijekom svoga djetinjstva brižno čuvao od svojih roditelja, pa čak i od svoga najboljeg prijatelja Vedrana. Ponekad, kad je bio dobro raspoložen, Danijel bi pisao pjesme. Zapravo, to nije baš točan izraz jer nikada u životu nijednu pjesmu nije zapisao. Ispravno bi bilo reći da je izgovarao ili pjevao pjesme! Upravo tako: kad bi bio posebno sretan ili smiren u umu bi mu se oblikovale riječi, a ponekad i melodija i on bi ih jednostavno počeo izgovarati. Ponekad su riječi bile u stihovima, a ponekad nisu. Ali, uvijek su slavile život i ponajviše ljubav. Možda je i to bio razlog što ih je Danijel krio. Jer, što bi on, mladić koji nikada nije imao djevojku, znao o ljubavi? Kad je bio dječak, sramio se tih čudnih neobičnih riječi koje su silazile s njegovih usana, a kasnije je shvatio da bi one mogle izazvati ne samo čuđenje nego i mnoga pitanja. Osim toga, njegove su pjesme bile toliko intimne, toliko bliske njemu samome da ih nikada nije poželio podijeliti s nekim drugim. Osjećao je da ljudi nisu spremni za njih i znao je da će ih, ako uopće ikada to učini, izreći samo pred nekim vrlo, vrlo posebnim. Jer, znao je da te pjesme dolaze iz nekog dubokog mjesta, možda iz samog izvora života. Zbog toga ga nije začudilo što su tada, u tom čarobnom trenutku, u plodnoj dolini gdje su nekada ljudi slavili život i ljubav, iz njegove duše izišle riječi koje nikada nije čuo i o kojima nikad do sada nije razmišljao. Moji me snovi vode putem prema Tebi! Um se vrti poput kotača, a nemir ispunja moje žile. U svom traganju i pijanom ludilu, vidio sam sebe kao izvor sveg postojanja.

Već sam bio ovdje, na pragu svoje kuće, u svom domu kojeg sam zaboravio. Jer prošle su mnoge godine i Boginja je zaspala pod mojim srcem. Bio sam ovdje u početku. Bio sam pijan od ljubavi. Sada sam trijezan i ostao je samo mamurluk. I sjećanje na ljubav. Samo žalost. Žudim za srećom. Tražim pomoć. Želim milost. I dok je pjesma izlazila iz njegovoga srca, bez kontrole uma i misli, svijet se oko njega promijenio. Obrisi kamenih ruševina najprije su postali jasniji, a zatim su se uzdigli i narasli. Zajedno s njima narastao je i Dan. Polako je ustao slijedeći zvuk vlastitoga glasa koji je odjekivao kroz uskrsle zidove. Više od pet tisuća godina oni su bili izgubljeni, ali su sada u umu jednog mladića ponovo oživjeli. Danijel je izišao iz svetišta. Njegove oči još su bile poluzatvorene, a obrisi svijeta drugačiji nego najavi. Staza gaje vodila naprijed prema sjeverozapadu, kroz vrtove i voćnjake davno nestale s ovoga svijeta. I dok je izgovarao posljednje stihove svoje pjesme, primijetio je da ih ne izgovara sam. Pridružio mu se još jedan glas, milozvučan i dubok, glas žene probuđene iz slatkoga drijemeža. Bila sam ovdje u početku. Bila sam pijana od ljubavi. Sada sam trijezna i ostao je samo mamurluk. I sjećanje na ljubav. Samo žalost. Žudim za srećom. Tražim pomoć. Želim milost. Poput refrena ti su stihovi odjekivali u Danijelovu umu. Jedan dio njega znao je da korača kroz napuštena polja i rijetke vinograde, a da staza koju vidi ispod svojih nogu ne postoji u njegovoj stvarnosti. Ali, ipak je hodao dalje. Bilo mu je previše lijepo da bi prestao. Kuda god da ga odvede ovaj put, on će ga slijediti. Znao je daje sve to rezultat opijenosti silnom energijom koja izvire iz ove doline, ali nije mario za posljedice. Hodao je dugo, možda pola sata, sve dok nije došao do početka doline. U svome je umu pokušavao zadržati slike koje je vidio, ali su one bježale ispred njega. Na posljetku, kako se privid gubio, ostao je samo duboki ženski glas koji mu je govorio: Traži me, ljubavi, na skrivenim mjestima. Traži me tamo gdje drugi ne gledaju. Poslušaj me, jer ovdje sam zbog tebe. Ja sam tvoj mjesec i tvoja mjesečina. Ja sam tvoj cvjetni vrt i tvoja voda. Prešla sam sav taj put i sve ovo vrijeme, Zbog tebe, bez cipela i odjeće. Želim da se smiješ. Želim da nestanu tvoje brige. 0, slatki peline! Utješit ću te i iscijeliti. Donijet ću ti ruže jer i ja sam bila prekrivena trnjem. I s tim je riječima sve nestalo. Danijel se našao pred nakupinom niskoga raslinja. Staza u njegovom umu završavala je upravo na ovome mjestu. Pažljivo se osvrnuo oko sebe. Mjesto se nije ni po čemu isticalo od mnogih drugih neupadljivih kutaka u dolini. Gledano izdaleka ne bi privuklo pogled. Do njega nije vodio ni jedan puteljak i nalazilo se nekako po strani od svega drugoga. Iako vidljivo svima, ovo je mjesto bilo skriveno!

Također, Danijel je odmah osjetio da je i ovo jedno od mjesta moći. Možda jednako tako snažno kao i uzvisina na kojoj su se nalazile iskopine svetišta. Ali, što se ovdje nalazi? Zašto je bio doveden baš ovdje? Sagnuo se i počeo puzati ispod niskih grana nekog njemu nepoznatoga grma. Sva sreća što nije bilo trnja. Došao je do sjeno-vitoga geometrijskog središta zamišljene kružnice oko toga neobičnog mjesta moći. Međutim, tamo nije bilo ničega osim nekoliko kamenova koji su virili iz zemlje. Zastao je i promatrao ih neko vrijeme. Što sad? Budući da je čučao, osjetio je bol u koljenima. Da se ne bi zaprljao o pomalo vlažnu zemlju u sjeni grma, oslonio se rukom na jedan kamen. I u tome trenutku je ponovo začuo, ili se jednostavno prisjetio, posljednjih riječi njegove pjesme: 0, slatki peline! Utješit ću te i iscijeliti. Donijet ću ti ruže jer i ja sam bila prekrivena trnjem. A zatim je osjetio ubod u dlan ruke koju je držao na kamenu. Ispustio je kratki usklik boli i povukao ruku. Ali, prije nego što je to uspio učiniti umom mu je proletjela vizija neke mlade žene. Samo za djelić sekunde Dan je ugledao slap tamne kose kako se prelijeva oko tijela koje je plesalo u ekstazi. Dogodilo se to tako brzo da nije stigao o tome razmišljati. Njegova će mu se vizija razjasniti tek kasnije. Bol u ruci odmah je prošao. Nije pocrvenjela ni natekla, a niti je bilo ikakvog znaka uboda ili ugriza. Malo je razgibao prste i stresao ruku želeći se uvjeriti da je sve u redu, a zatim mu je pozornost ponovo privukao kamen na koji se oslonio. I u tome je trenutku shvatio da to možda i nije samo kamen te daje pronašao nešto sasvim neobično. Srce mu je brže zakucalo. Pokušao je izvaditi kameni oblik iz zemlje, ali nije išlo bez malo otkopavanja. Ipak će morati zaprljati ruke. Prstima je, oprezno da se ne ozlijedi, uklonio grude zemlje. Kamen se polako odvojio i oslobodio te se našao u njegovim rukama. Promatrao ga je samo nekoliko sekundi i odmah shvatio o čemu je riječ. "Bože!" rekao je glasno, a zatim sakrio kameni predmet iza leđa kao da ga štiti od znatiželjnih pogleda kojih ovdje nije bilo. Tada je, potiskujući uzbuđenje i uvjeravajući sam sebe da bude miran, ispuzao ispod grma. Uspravio se i duboko udahnuo, ali se još nije usudio detaljno proučiti svoj pronalazak. Još ga je uvijek držao iza leđa skrivajući ga i od vlastitog pogleda kao da se boji da će nestati ako ga izloži svojim smrtnim očima. Počeo je hodati natrag do iskopina. Hodao je brzo, gotovo trčeći, tako da se vratio za desetak minuta. Na posljetku je sjeo na ono isto mjesto u ostacima polukružne prostorije gdje je počela njegova vizija izazvana naletom energije. Skupio je hrabrost i izložio pronađeni kamen svojim očima. Da, bio je u pravu! To uopće nije kamen. U njegovoj ruci, jedva nešto duži od desetak centimetara, nalazio se stari kameni kip. Pažljivim pokretima uklonio je preostalu zemlju s blagih, ali vremenom načetih oblina. Vidio je već takve kipove u knjigama koje su govorile o kulturama neolita. Širokih bokova i velikih grudi, stilizirane glave i ruku odvojenih od tijela pod pravim kutem, pred njim je bio kameni kip Velike Majke, Boginje koju su štovali ljudi neolita. Danijel se nije usudio dugo je promatrati. Već i to malo za njega je bilo previše. Iz kamenog predmeta pred njim isijavala je silna energija. Mjesto moći u malom. Mjesto moći koje će sada povesti sa sobom. I doista, kameni se kipić Boginje sasvim lijepo snašao u njegovom džepu. I dok je Danijel, još uvijek uzbuđen preko mjere, pokušavao brzinu otkucaja svoga srca opravdati brzom vožnjom bicikla, njegovim je umom neprestano odjekivao onaj ženski glas: Donijet ću ti ruže jer i ja sam bila prekrivena trnjem... Donijet ću ti ruže jer i ja sam bila prekrivena trnjem..

Šibenik, proljeće 2002. god. n. e. Boginja 'Bo je to dug put i za mene i za tebe. Dok sam seja probijala kroz naslage zemlje i stijenja, tvoja je duša tražila najpovoljnije vrijeme i mjesto našeg sastanka. 0, dijete moje! Toliko si patio! Toliko čekao! Još malo i tvoja će čežnja biti ispunjena. Još uvijek ne znaš tko sam ja iako su me tvoje ruke dotakle. Još uvijek ni ne slutiš kakve nas niti povezuju niti kakvu ćemo budućnost stvoriti. Ali ipak, tvoje je srce drhtalo dok si mi se približavao. Tvoj je um bio ispunjen slikama naše ljubavi. Jako u drugome tijelu, dio tebe se prisjetio mojega! I zato si plakao. Ohjoš ćeš plakati, znam to. I, vjeruj mi, svaka me suza boli poput ljute rane. Svaki tvoj uzdah za mene je plamteći žig moje vlastite nemoći. Tvoj bolje i moj bol, uvećan milijunima puta, uvećan svakom dušom koja nas je napustila. Oh, bilo je slatko vidjeti da sjećanje u tebi još živi! Bilo je slatko znati da nisi zaboravio. Jer, mogli smo se susresti, ti i ja, a ti me nisi morao prepoznati! Ne želim ni pomisliti kakvu bi to patnju stvorilo u meni! Sav ovaj put i napor bio bi uzaludan i možda se više nikada ne bismo sreli. Možda više nikada ne bi bilo prilike za povratak kući. Mogao si me i zamrziti zbog svega što se dogodilo. Mogao si me optužiti da se nisam dovoljno brinula za vas, svoju djecu. Mnogi su tako učinili. Prokleli su me u svojim srcima i priklonili se onima drugima. Jer, oni su bili jači. Došli su poput oluje pred kojom se moraju pognuti leđa. Kakva sam ja to majka, govorili su, ako dopuštam daše njezinoj djeci događaju strašne stvari? Možda i nisam majka, pitali su se međusobno, možda sam maćeha? Kako sam im mogla objasniti da drugog izlaza nije bilo? Zar smo morali preuzeti njihove metode? Zar smo morali postati poput njih? Da smo tako učinili, odmah bismo izgubili sebe. Ovako, priklonili smo se teškoj sudbini, mučnom čekanju i opasnosti od potpunog zaborava. Ali, to je bio jedini način da očuvamo i sebe i nadu. Jedini način. Menije, od svih vas, bilo najteže. Jer ja sam jedina točno znala što se događa. Znala sam isto nas čeka. A nisam mogla učiniti ništa drugo da zaštitim svoju djecu. Možeš li zamisliti kako je majci kad zna da mora izgubiti svoju djecu da bi ih spasila?Ne, sada to ne možeš. Ni tada, a ni sada nisi bio otac. Ipak, usprkos svemu, usprkos svim patnjama koje si prošao, usprkos zaboravu, tvoja je duša ostala čista. I zato sam sada ovdje, pokraj tebe. Pronašao si me, konačno, nakon toliko godina. Sada se samo nadam da nas ništa više neće razdvojiti. Oh, nije važno moje kameno tijelo! Ono će se prije ili kasnije razbiti ili će ga izgristi zub vremena. Važne su misli i osjećaji koji nas povezuju. Tijelo je samo jedan od znakova da su oni ovdje. Oh, tako mije drago što si se prisjetio moje pjesme! Pjevao sije često u ono vrijeme, u naše vrijeme... Slušali su te mnogi. I slušala te... ona! Baš tom pjesmom osvojio si njezino srce. Učinit ćeš to ponovo, ljubljeni moj, učinit ćeš to ponovo! Jer, i ona je ovdje! Nisam to znala sve do trenutka dok me nisu dotakle tvoje ruke. Većina moje energije bila je potrošena za izlazak na površinu. Izgubila sam iz vida vas ostale i nadala se da će se stvari složiti na najbolji mogući način. Tako se i dogodilo. Dodirnuo si mene, a ona je zaplesala u tvojemu umu. Vidio sije. Vidio si je kako pleše. Za trenutak, ali ipak si je vidio. Kroz tebe, ugledala sam je i ja. Mnogo je puta tako plesala za tebe i mene, za sve nas. Vjeruj mi, ona će plesati ponovo. Naš plan je uspio! Pred nama je novi početak.

Tvrđava sv. Nikole, ulaz u Kanal sv. Ante ispred Šibenika, proljeće 2003. god. n. e. Vedranove sumnje Čekaj!" gotovo gaje prekinuo Vedran u pola rečenice. "Hoćeš reći da si pronašao kameni kip Boginje i daje on autetično neolitski, odnosno daje star barem pet tisuća godna?!" Danijel je zbunjeno pogledao svojeg prijatelja. On je kroz te sumnje prošao još na početku i sada su mu izgledale vrlo daleke. Ali, naravno, Vedranu je sve to sasvim novo i on ima pravo na takva pitanja. "Pa, gledaj", odgovorio je polako Danijel, "nisam ga dao na analizu. To bi bilo previše riskantno. Naime, vjerojatno bi mi ga uzeli. I sam sam se isprva poigravao mišlju da ga vratim. Jer, koliko znam, nijedan takav nije pronađen na ovome području. Ali, način na koji sam ga našao i sve što mi je on donio poslije bilo mi je važnije od utvrđivanja prave starosti. Znam da to nije znanstveno razmišljanje, ali na posljetku, zar nisu najvažnije zamisli, a ne predmeti?" Vedran je promatrao svoga prijatelja očito ne dijeleći njegovo mišljenje. "Ali, zar ti nije palo na pamet da bi to možda moglo biti nešto mnogo mlađe, napravljeno možda tisućama godina kasnije?" Danijel je odmahivao glavom potpuno uvjeren u podrijetlo kipa Boginje. "Ne", rekao je, "ona je iz neolita. To potvrđuju i moja iskustva." "Kakva iskustva?" "Kasnije se dogodilo mnogo toga... nisam još ni počeo priču. Pronalazak Boginje je pokrenuo mnoge stvari... Vidjet ćeš..." Vedran je doista za trenutak pomislio daje Danijel želio s njim podijeliti samo pronalazak kamenoga kipa za koji je smatrao da dolazi iz doista davnih vremena. Ali, promatrajući smeteni izraz na licu svoga prijatelja, shvatio je da mu on doista želi reći nešto sasvim drugo. Nakon kratkoga razmišljanja Vedranu je palo nešto na um. "Mogu li vidjeti Boginju?" Danijel je uzdignuo obrve i nasmijao se. "Znao sam da ćeš to zatražiti! Zapravo me iznenadilo što si uopće počeo raspravljati o njezinoj starosti, a daju nisi ni vidio. Doista to želiš?" Vedran je kimnuo glavom s gotovo gladnim izrazom na licu. Danijel je posegnuo u džep svojih hlača. "Znaš, nisam to još nikada učinio. Još nitko nije vidio Boginju osim mene. Osjećam se malo neobično, ali pripremio sam se da ti ju pokažem. Mislim da je to sasvim u redu." I s tim je riječima izvadio kameni kip i pružio ga Vedranu. Vedranu su se raširile oči, a donja čeljust mu se opustila. Na licu je imao izraz klasične zapanjenosti. "To je... to je to?" "Da, Vedrane, " odgovorio je Danijel, "to je Boginja." Vedran je pažljivo prihvatio kip s obje ruke. Bio je prilično težak za tako mali predmet. Imao je osjećaj kao daje načinjen od nekog teškog metala, a ne od kamena. Promatrao ju je ispitivački, ali i s nekom vrstom strahopoštovanja. Iako je imao svoje sumnje, ono što mu je Dan ispričao zvučilo je tako mistično da je u Vedranu stvorilo kvazireligiozno raspoloženje. Ponašao se prema malom kamenom kipu kao prema nekoj relikviji koja ima iznimnu moć. "Osjećaš li?" pitao je Danijel promatrajući ga pažljivo. "Osjećam li što?" "Energiju, strujanje, toplinu... bilo što?" "Eh, Danijele," odgovorio je Vedran ne skidajući pogled s Boginje, "pa ti znaš da ja nikad nisam osjetio tu tvoju 'moć'. May Force be with you!"* "Da, da, znam..., ali svejedno. Zar ništa ne osjećaš?"

Vedran nije ništa rekao na to. Jer, do njega su tanahne stvari duha malo teže dolazile. Ipak, ovaj put je morao priznati da se nešto u njemu pokrenulo kad je dodirnuo taj neobični predmet. Polagano je prstima prelazio preko njezinih oblina. Dodirnuo joj je struk i prešao palčevima preko uzdignutih grudi. Taj je pokret bio gotovo erotski pa ga je Vedran tako i doživio. Istina, morao je priznati sam sebi, ima nešto posebno u ovom kipu. Osjetio je toplinu u predjelu prepona, a i u rukama kojima je držao kip. Ipak, nije o tome ništa želio reći Danu. Nije bi dovoljno siguran u sebe. Umjesto toga, sada je promijenjenim glasom i promijenjenim stavom zapitao svoga prijatelja: "Ali, kako se ona našla na tom mjestu? Kako to da ju nisu našli ranije? Svi ti ljudi koji su tamo živjeli? Bila je na površini zemlje, iskopao sije prstima? Kako je to moguće?" "Ne znam, doista ne znam. Kao daje čekala mene... Osim toga, bio sam vođen, u mislima..." "Kako se tamo uopće našla, daleko od svetišta i drugih iskopina? Možda je i na tom mjestu bilo svetište samo je sada dublje u zemlji?" Danijel je odmahnuo glavom. "Ne, na tom mjestu nije bilo svetište. Tamo se dogodilo nešto drugo. Iako ne mogu biti siguran, * "Neka Sila bude s tobom!" - šala koja aludira na poznati filmski serijal Ratovi zvijezda u kojemu se sile dobra bore protiv sila zla koristeći tajanstvenu 5/7« -force na engleskom. ali... ne, zapravo sam siguran. Znam točno kako se Boginja našla na tom mjestu." "Kako?" Danijel je duboko uzdahnuo. "Upravo sam te zato i pozvao da ti ispričam sve o tome..." Stajala je uspravna puštajući da joj lagani vjetar s leđa uznemiruje kosu. Tek bi ponekad, sporim pokretom glave i ruke, uklonila tamne pramenove s obraza i čela. Priječili bi joj pogled na duboki tirkiz ispod nje uznemiren samo s dvije - tri brodice koje su lagano plovile prema zaštićenom dijelu obale. To su bili zakašnjeli ribari. Većina njih već se vratila, a iako su bili daleko, po njihovim je pokretima tijela mogla vidjeti da su zadovoljni ulovom. Ešana, boginja mora, danas im je bila naklonjena. Malo ulijevo od nje, oko stotinjak metara niže od brdašca na kojemu je stajala, vidjela je kako ljudi polako izlaze iz svojih kuća pripremajući se za jutarnji pozdrav Majci. Iako im nije mogla vidjeti lica, znala je da su ispunjena mirom. Zima je bila blaga. Hrane je bilo u izobilju. U posljednjih nekoliko mjeseci nitko, osim dva vrlo stara muškarca, nije odlučio okrenuti svoju dušu prema svijetu iza ovoga. A njima je bilo i vrijeme te su otišli s mirom i blagoslovom svih. Istodobno, pridružilo im se dvadesetak novih duša i sve su došle u zdravim i čvrstim tijelima! Ovoga će se proljeća na ulicama Uma-Netha čuti plač i smijeh sasvim male djece. Zora se nasmiješila. Kao i sve mlade djevojke, još uvijek bez blagoslova Majke, voljela je maštati o sebi i svojoj budućoj djeci. Zamišljala je dolazak njihove duše u svoje tijelo, zamišljala je kako osjeća njihov rast u sebi, a zatim kako se njihovo tijelo odvaja od njezinoga. Kad jednom postane majka, njezina će se sreća uzdići preko granica smrtnoga tijela. Tada će biti bliže Boginji. Postat će poput nje... Ali, u tome je trenutku Zorino lice prekrila sjenka. Uozbiljila se. Ona možda nikada neće stvarati život poput Boginje, pomislila je. Ne, ako je istina ono što se priča... A upravo to što se pričalo o njihovoj budućnosti bio je razlog što će on sutra otići. Danas je njihov posljednji dan i posljednja noć koju će provesti zajedno. Nakon toga neće ga biti mjesecima. Zora je tužno sklopila oči i duboko uzdahnula. Samo nekoliko mjeseci, to je sve. A ipak, tih je nekoliko mjeseci bilo previše za njezino mlado srce. Voljela ga je. Bez njega, činilo joj se, ništa nema smisla. Odjednom, jedna joj se suza probila kroz trepavice i krenula obrazom prema kutu lijepo oblikovanih usana. Zašto plače? Zar je doista toliko slaba da ne može izdržati jedno proljeće bez svoga voljenog? Da..., istina je, ne može. Svaki dan bez njega je izgubljeni dan. A proljeće se sastoji od mnogih dana i mnogih večeri... i mnogih usamljenih jutara poput ovoga.

Sve do sada Zora nije poznavala tugu. On je uvijek bio ovdje, baš kao i njegova ljubav. Uvijek je bila ovdje i sreća. Osjećala se mirnom i snažnom. Bila je zaštićena, baš kao i sva djeca Velike Majke. Život je bio lijep. Život je bio siguran. Sve do prošloga ljeta kada se sve promijenilo. Tada su stigle vijesti... A s tim vijestima i spoznaja da će njezin voljeni otići na daleki put i da će na njegov povratak morati čekati sve dok ih nježni i blagi Mjesec ne obiđe barem pet puta! Pet puta će se rađati i umirati, a ona će i dalje čekati. Uzalud su joj govorili da će vrijeme brzo proći, posebice zato što nju, Zoru, očekuju važne stvari. Početkom ovoga ljeta počinje njezina služba u Boginjinom hramu. Pred njom su važni trenuci. Ali, upravo zato je i bila tužna! Te će važne trenutke proživjeti sama dok će njezin voljeni biti u nekoj drugoj zemlji, na dalekom otoku usred dalekoga mora. I ništa, baš ništa nije je moglo utješiti. Usprkos svim ljudima oko nje, usprkos obredima davanja i plodnosti koji je očekuju, Zora će biti sama. Sada je stajala na brdu iznad Uma-Netha, pokraj svetišta Čuvarici, i s tugom u srcu promatrala kuće pokraj luke, ljude koji su sada već žurno obavljali jutarnje poslove i uski, zaštićeni pojas mora, sigurno utočište za sve njih. Pogled joj je odlutao nadesno, prema uskom prolazu koji vodi van, pokraj otoka, sve do otvorenoga mora. Tim će prolazom sutra ujutro krenuti jedna krhka lađa. A na njoj će, uz mnoge važne i odabrane ljude, biti i njezin voljeni. Odnijet će ga vjetar i more daleko od nje, daleko od ovoga mjesta... I koliko god sama sebe uvjeravala da će vrijeme do njegovoga povratka letjeti brzo poput planinskih sokolova, negdje duboko u njoj skrivao se strah. Nije bila dovoljno snažna da ga pusti na površinu. Nije mu mogla dopustiti da zatruje njezine misli i upropasti posljednji dan s njim. Ipak, strah je bio tu. Čučao je u njoj poput demona koji je opsjeo svoju žrtvu i sada samo čeka pravo vrijeme da pokaže svoju moć. Jedino na što je mogao pristati je kompromis: šutjet će još danas, još noćas. A onda, kad velika lađa napusti Uma-Neth, kad je sakriju otoci i jutarnja izmaglica, tada će on doći na svoje. Tek tada će glasno reći ono što zna. A kad Zora to čuje, neće joj preostati ništa drugo nego da plače. Zora je pokušala utišati svoje nemirno srce još jednim dubokim uzdahom. Ipak, kao slutnja budućih vremena, na usne joj se spustila stara pjesma iz legende o Inji. Ljubavna i tužna, a opet ispunjena nadom, bila je to pjesma koju će Zora često pjevati. Jednom kada dođe pravo vrijeme i za tebe i za mene. I kad te vjetar k mojem putu skrene... Da, jednom, nasmiješila se i odjednom osjetila kako joj se tijelo samo pokreće i zauzima položaj pripreme za ples. Prepustila se unutarnjem porivu i zabacila glavu daleko unatrag. Ispravila je tijelo, a ruke spustila niz bokove. Dlanove je okrenula prema zemlji i odmah osjetila kako kroz nju struji snažna energija. Bezbroj puta je počinjala i završavala svoj ples u tom položaju. On je bio poziv upućen Boginji da uđe u njezino tijelo i pokrene ga svojim mislima. Nije namjeravala plesati ovoga jutra. Ali, njezino je tijelo odlučilo drugačije. Boginja je odlučila drugačije! Zora je polako ispružila ruke u položaj vjetra. Vjetar! Ah, danas će plesati vjetar! Pokrenula se. Nije bilo melodije i nije bilo ritma. Barem ne onoga koji bi se čuo ljudskim ušima. Ali, u Zorinom srcu odjekivala je božanska glazba. Disanje joj se najprije umirilo, a zatim je počela pratiti isprekidani ritam udaha i izdaha, ritam koji prati ples posvećen vjetru. Daje netko toga jutra vidio Zoru kako se kreće preko čistine ispred kipa Čuvarici, zastao bi mu dah, a srce bi mu brže zakucalo. Bio je to prizor koji oduzima svaku misao o prolaznosti i tuzi. Svaki njezin pokret bio je jednostavan i čist. Njihala se u bokovima, a ruke su joj lelujale čas iznad nje, čas oko nje. Bila je nježna poput proljetnog povjetarca, a zatim bi zastala u položaju teškoga ljetnog popodneva kad je zrak nepomičan. Ali, odmah zatim postala bi oluja koja spaja nebo i zemlju. Zora nije samo plesala vjetar; ona je postala vjetar.

Da, daje netko toga jutra vidio Zoru dok je sunce polako zagrijavalo Uma-Neth, a proljetni dan obećavao sreću i blagostanje njegovim stanovnicima, da ju je netko doista vidio, zastao bi i zadivljen promatrao čudo pred sobom. Vidio bi mladu djevojku kako se u tišini kreće između razbacanog stijenja, preko mekoga pokrivača zelene trave dok joj na licu lebdi smiješak smirene usmjerenosti. A opet, vidio bi Boginju koja je u tišini došla k svojoj djeci: nebu i zemlji, planini i moru, oblacima i rijekama... k ljudima. Ali, toga jutra Zoru nije nitko vidio. Plesala je samo za sebe i Boginju. Zapravo, ples je plesao nju odnoseći je daleko preko granica osjećaja i misli, spajajući tako njezinu prošlost i budućnost, njezin početak i kraj. Baš kao što je iznenada počeo, tako je i završio. Zorini pokreti su prestali ostavljajući je u položaju iz kojega je krenula. Neko vrijeme je tako stajala još uvijek dišući poput vjetra. Zatim je zabacila glavu dopuštajući da kroz nju struji energija koja spaja zemlju, vodu, svjetlost i zrak. Nakon nekoliko trenutaka otvorila je oči i spustila glavu. Sretno se nasmijala pomislivši na svojeg dragog. Vrijeme je da ga probudi svojim poljupcima! I s tom je mišlju potrčala niz uski puteljak hitajući u zagrljaj svoje ljubavi. I dok je Zora trčeći prolazila pokraj bijelih kamenih kuća puštajući iza sebe trag duge crne kose, ljudi koji bije vidjeli zastali bi sa smiješkom na licu. Trčala je brzo, a opet dostojanstveno. Mišići nogu i ruku bili su joj napeti i dobro oblikovani. Dok je trčala, dojke su joj se blago njihale ispod lanene košulje zbog koje su njezine bradavice bile uzdignute. Usta su joj bila zatvorena, a usprkos žustrim pokretima tijela, nije bila zadihana. Izgledala je poput utjelovljene Anile, boginje vjetra. Bila je mlada i puna života. Bila je strastvena i puna ljubavi. Tko god bije vidio, osjetio bi u sebi dodir Boginje. Zora je bila ponos Uma-Netha. Najljepša među najljepšima. Najistinitija među istinitima. Gledajući je, mnogi su pomislili da se legenda vratila među njih. Ako je Inja, najljepša žena koja je ikada živjela, imala suparnicu, onda je to bila Zora. A možda, govorili su neki, možda se i sama Inja vratila među njih! I dok je tako hitala prema postelji svog voljenog, Zora nije bila svjesna pogleda muškaraca i žena koje je susrela. Nije također bila svjesna ni jednog drugog, neljudskog pogleda. Taj se pogled pomalo gasio dok se na istoku rađao novi dan, a Sunce prosipalo svoju vatru na Zemlju. Još malo i sasvim će ga nestati sve do sljedećega jutra. U tajnim svetištima Uma-Netha, dostupnima samo visokim svećenicama i svećenicima, taj se pogled smatrao važnijim od bilo čega drugoga. I sada, dok je nestajao, malobrojni su ga slavili tražeći da ostane s njima u teškim vremenima koja dolaze. Uma, kolijevka Boginje, tako blizu Suncu i vrlo slična Zemlji, govorili su, još je jednom trepnula prateći Zoru na njezinom putu do ljubavi. "Šutiš, ljubavi moja", rekla mu je te večeri dok su ležali jedno pokraj drugog promatrajući kako se nebo mrači. "Zamišljen si kao i ja. Znam da osjećaš da se nećemo dugo vidjeti." On je okrenuo glavu prema njoj, ali ne dovoljno brzo da ona ne bi opazila sjenku bola kako prolazi njegovim licem. Ipak, kad ju je pogledao, njegove su oči bile pune smijeha. "Da, dugo se nećemo vidjeti, Zoro mojega srca. Pet puta će Mjesec umrijeti... znaš to i sama." "Znam", odgovorila mu je. "Ali, nisam mislila na to..." I doista, nije mislila na pet mjeseci čekanja. Mislila je na nešto drugo, mračnije i strasnije, nešto što joj nije dalo da uživa u njihovom posljednjem danu onako kako je to zamišljala. A taj je dan bio savršen! Probudila ga je jutros nakon svoje molitve Čuvarici, a zatim su vodili ljubav sve dok se Sunce nije visoko popelo. Kad su izišli, dočekalo ih je zadirkivanje dječice i vragolasti pogledi dobronamjernih susjeda. Njihova ljubav je bila mladalački strastvena i vjerojatno nije prošla nezamijećeno! Shvativši to, Zora je blago pocrvenjela, a on... on je počeo zviždati neku nepoznatu melodiju. Po tome je znala da je zbunjen.

Zatim su se oboje nasmijali svojoj sreći i zajedno potrčali do obale ne bi li smočili noge u još hladnome moru. Bio je to njihov stari, pomalo i ritualni pozdrav novome danu i životu koji ih očekuje. Njegova majka im je pripremila obilan doručak, a zatim ih s blagoslovom otpustila da skupljaju trenutke koji će im uskoro toliko nedostajati. Zora je znala koliko se ona brine za svoga sina i da će i njoj nedostajati. Mogla je zatražiti obiteljsko okupljanje ili bar nazočnost svoga sina pokraj nje. Ali, nije to učinila. Prepustila gaje Zori i tako joj podarila najljepši dar koji je mlada djevojka mogla zamisliti. Uma-Neth se toga dana pripremao za odlazak svojih mudrih ljudi. Njih desetak sutra će poći na dalek i nesiguran put morem. Uz njih će na velikoj lađi biti i desetak mornara čija je zadaća sigurno ih dovesti do cilja. A cilj se nalazio na otoku s druge strane Velikoga mora. Njihova će lađa morati izići iz poznatog okruženja pitomih otoka i obala njihovog Malog mora, proći kroz prolaz koji vodi do Velikoga mora. Zatim će skrenuti prema jugoistoku, pratiti crtu obale sve dok ne dođe vrijeme da ponovo skrenu na jug. Za otočnu kulturu ka kojoj su krenuli kažu da je u posebnoj milosti Boginje. Tako su govorile legende kad god bi se spomenulo ime toga otoka. Nitko nije mogao objasniti kakva je to "posebna milost", ali riječi su bile tu. I zbog toga je diljem Uminoga svijeta, svijeta u kojem se poznavalo Boginjino ime blizu, ali i vrlo daleko od Uma-Netha, daleko na sjever, istok i jug, ime Inan-Durh izazivalo strahopoštovanje. Međutim, čak je i samo ime bilo zagonetno. Inan je ime Boginje kad je raspoložena za ljubav, kad zavodi i pruža užitak. Durh je posljednje boravište, mjesto na kojem se najradije boravi i najradije umire. Na neki način, Inan-Durh je bilo mjesto gdje će Boginja umrijeti. I zbog toga su neki ljudi osjećali nelagodu pri spominjanju toga slavnog otoka. A njegova je slava bila velika! Govorilo se da je Mjesec umro milijunima puta nad nebom Inan-Durha, a to znači da je prošlo više od deset tisuća Sunčevih krugova od njegova početka! Zora nije mogla zamisliti takvu starost. U njezinome umu Inan-Durh je bilo tajanstveno mjesto izvan njezinog vremena. A možda je doista tako i bilo, jer kakva li je mudrost živjela i rasla u njedrima kulture čiji život nikada nije bio uznemiravan ničim izvana? Možda je doista i sama Boginja tamo živjela? I dok je nekada ime Inan-Durha bilo povezano samo s divljenjem i tajanstvenošću, sada se povezalo sa strahom. Nije prošlo ni godinu dana kada su, prošloga ljeta, došli glasnici s toga mjesta. Svijet je u opasnosti, rekli su. Visoka svećenica i Vijeće mudrih Inan-Durha pozivaju predstavnike svih dijelova Umina svijeta da dođu k njima. Žele se savjetovati. Žele da svi sudjeluju u zaštiti života ljudi, ali i njihovoga načina života. 'Zaštiti od čega?' pitali su ih ljudi Uma-Netha. Dolazi novi val osvajača sa sjevera, rekli su. Možda najveći do sada. I najokrutniji. Svi smo u opasnosti. Osvajači? Što su to osvajači? Mnogi u Uma-Nethu nisu uopće razumjeli o čemu to govore glasnici. Ta je riječ bila nepoznata u njihovome svijetu. Što to znači "osvajati"? I zašto smo u opasnosti od tih "osvajača"? Ali, onda su se prisjetili legende o Inji i Endri. Prisjetili su se kako ih je sama Boginja spasila od zla kojega su neki nazivali ratom. Iako, ni riječ "rat" nije bila lako razumljiva. Objasnili su im daje rat kad ljudi iz jednog naselja ubijaju druge. U redu! Prihvatili su da je to rat, ali nikome nije bilo jasno zašto bi bilo tko pri zdravoj pameti želio činiti tako nešto!? A ako nije pri zdravoj pameti, čudili su se, onda ga je potrebno liječiti. Neka Visoka svećenica Inan-Durha pošalje svoje iscjeliteljice i neka pomognu tim ljudima. Tek kad su im objasnili da su svi među takozvanim osvajačima oboljeli i da nema nikoga tko bi ih mogao izliječiti jer nitko ne poznaje uzrok toj bolesti, ljudi Uma-Netha su nevoljko prihvatili činjenicu da se nešto mora poduzeti. Ako ništa drugo, barem moraju saznati o čemu se radi. Ležeći u naručju svog voljenog, Zora se prisjećala tih dana. Sve se promijenilo otada nadalje. Nakon odlaska glasnika ljudi su pokušali živjeti kao i prije, ali im to nije uspijevalo. Barem ne Zori. Jer, njihovo je Vijeće mudrih odluku o odlasku donijelo nakon nepunih

mjesec dana, a odmah je bilo jasno da će i njezin najdraži otići s njima! A ona, Zora, ostat će ovdje. I sada, kada se toga prisjetila, opet je, po tko zna koji put, osjetila gorčinu i pobunu. "Oh, kako me to ljuti!" uzviknula je. "Zašto ne mogu s vama?" On se sada sasvim okrenuo k njoj. Najprije se nasmiješio, a onda, kada je shvatio daje Zoru ponovo uhvatio jedan od njezinih trenutaka bijesa, pokušavao ublažiti situaciju. "Znaš zašto ne možeš, ljubavi. Ima drugih stvari koje su važnije..." "Zašto bi bile važnije? Menije najvažnije da budem s tobom!" "Znam. I meni također. Ja ne bih želio da ideš sa mnom. Ja bih želio ostati ovdje s tobom. To bi bilo najbolje. Ali, sada se od nas traži da ispunimo svoju dužnost. Ti svoju, a ja svoju. Dar Boginje se ne odbacuje, znaš to." Da, znala je. Znala je da darovi Boginje jesu blagoslov, ali i obveza. Njih su oboje bili nagrađeni, ali i obvezani. Svatko na svoj način. Ona, Zora, bila je nagrađena ljepotom i intuitivnim razumijevanjem ljubavi. Bila je obdarena senzualnim tijelom koje potiče na uživanje i, govorile su svećenice, podržava plodnost. Ako postoji netko tko bi morao služiti Boginji, onda je to Zora. I sve dok je njezin voljeni bio uz nju, Zora nije imala ništa protiv toga. Štoviše, veselila se učenju; mnogim očiglednim, ali i skrivenim znanjima koja će dobiti kao svećenica hrama u Uma-Nethu. Međutim, njezino je školovanje moralo biti provedeno na ispravan način. Obredne inicijacije predviđene su za ovo ljeto. Njezine godine, vrijeme njezina rođenja i svi drugi nebeski znakovi ukazivali su da se to mora provesti baš sada. A to je značilo da Zora mora ostati u Uma-Nethu. S druge strane, njezin je voljeni također bio odabranik Boginje. Njegov dar bio je sasvim poseban. Govorilo se da se jedan takav rađa svakih tisuću Sunčevih krugova. Ali, opet, nešto se u njoj bunilo. "Postoje iskusni mornari koji bi mogli odvesti lađu do Inan-Durha. Zašto si im ti potreban?" "Već smo tisuću puta pretresli to pitanje", uzdahnuo je. "Vijeće mudrih želi da budem s njima. Žele da osjetim sveto tlo Inan-Durha. A osim toga, na lađi će biti mnogo važnih ljudi. U slučaju oluje ili bilo kakve nesreće, Uma-Haran će im dobro doći." Zora je kimnula glavom. Znala je odgovore na svoja pitanja i u svojim boljim trenucima slagala se s njima. Međutim, sada kad je njezin voljeni morao otići, najradije bi da to nije tako. "Ah", uzdahnula je približivši glavu njegovim grudima, "Zašto si baš ti Uma-Haran? Mogao je to biti netko drugi i sad bi on išao s njima, a ti bi ostao sa mnom." "Da, ludice moja. Mogao je to biti netko drugi, ali nije. Zar sam ja tražio taj dar? Nisam. S njim sam rođen. Osim toga, da nisam to što jesam, ni ti me ne bi tako voljela!" "To nije istina!" pobunila se Zora, iako je znala daje zadirkuje. "Voljela bih te tko god da jesi!" Poljubio ju je umjesto odgovora. U njihovoj je ljubavi oduvijek postojalo nešto što nije sasvim obično. Ali, nitko, pa ni on, nije znao stoje to. Mogao se samo nadati da će tu tajnu otkriti zajedno. Međutim, sada je ta nada postala vrlo blijeda jer njegovi su osjećaji bili jasni. Snovi koje je sanjao nekoliko posljednjih dana ostavljali su malo mjesta nedoumici. A ono što je sanjao nije smio nikome reći. Jer, on je bio Uma-Haran, Onaj-tko-osjeća-tragove-Boginje. A ti su tragovi ponekad zahtijevali tajnost. I sada, još dok ju je ljubio, njegove su se oči ispunile suzama. Ovo je možda posljednja noć, pomislio je... Kao da odgovara na njegove misli, Zora se izvukla iz njegovog zagrljaja. "Stoje?" upitao ju je. Duboko je uzdahnula i još se malo odmakla očigledno se pripremajući na nešto važno. Na kraju je rekla: "Neću dozvoliti da ti se nešto dogodi, bio ti Uma-Haran ili ne. Moraš mi reći što se događa."

Sada se i on uspravio na ležaju. "Ne znam o čemu govoriš, Zoro. Što se događa?" "Znaš ti to dobro. Ne poznajemo se od jučer. Osjećam tvoj nemir. A ti si Uma-Haran, zar ne? Tvoj nemir nešto znači. Reci mi, što se događa?" "Ah, ponekad poželim..." započeo je, očigledno u nedoumici oko toga što bi morao reći, "ponekad poželim da nisam..., da nisam..." "Što? Da nisi... to što jesi?" Kimnuo je glavom. "Da, ponekad želim upravo to. Dar Boginje je ponekad težak. Posebice kad znaš da se nešto mora dogoditi, a ti ne možeš učiniti ništa..." "Ali, zar biti Uma-Haran ne znači vidjeti i djelovati? Koliko puta si mi govorio da se ono što osjećaš ne mora dogoditi? Rekao si mi da budućnost nije predvidljiva, da postoje samo slutnje, samo mogućnosti... Zašto si sada zabrinut? I još mi uvijek nisi rekao zbog čega si zabrinut." Nasmiješio se. "Da, nisam. Ne mogu ti to reći. Nemoj mi zamjeriti. Molim te da mi vjeruješ. A ne mogu učiniti ništa jer... jer je to izvan moje moći. To je drugačije nego osjećati mjesta na kojima se Boginja dobro osjeća. Takvo osjećanje je lagano i dolazi kao dio životne radosti. Osjećanje budućnosti je sasvim drugačije, sasvim drugačije..." Zabrinut izraz na njegovom licu odvratio ju je od daljnjeg ispitivanja. Nije ga htjela pritiskati u svezi toga. Da joj je htio ili smio nešto reći, rekao bi joj. Vjerovala mu je. Željela je da ova večer prođe u ljubavi, a ne u strahu. Tko joj je kriv što je njezin voljeni Uma-Haran? Mogla je izabrati nekog drugog. Njezino je srce krivo, eto tko je kriv! Zbog njega ga toliko voli... A sve je to dio nekog tajanstvenog plana koji ona ne razumije. Boginja uvijek ima nerazumljive planove. Uzdahnula je i odlučila promijeniti temu. "Danas ujutro sam stajala na tvom kamenu", rekla je. "Kojem? Onom kod Čuvarice?" rekao je s očitim olakšanjem što ne mora objašnjavati svoje motive. "Da. Molila sam za tebe i za nas. Plesala sam i molila..." "Hvala ti, najdraža." 'Njegovog' kamenja bilo je posvuda po Uma-Nethu. Jer, jedan od poslova Uma-Harana bio je da pronalazi dobra mjesta na kojima se mogla izgraditi kuća, svetište ili možda mjesto za odmor i stapanje s Boginjom. A on je bio jako dobar u tome. Kažu, čak i bolji od svojega djeda s kojeg je, očigledno preskačući oca, ta sposobnost prešla na njega. Osjećao je Majku. Osjećao je otkucaje njezinoga srca. Znao je kad je uznemirena i gdje je uznemirena. A znao je i gdje je ostavila svoje tragove. Zato je bio Uma-Haran, pronalazač tragova. Odavno već ljudi znaju da je Boginja blagoslovila neka mjesta na Zemlji želeći ljudima dati svoju ljubav. Vjerovalo se da bez Uma-Harana, posebnih ljudi koji osjećaju ta mjesta, ljudi Uma-Netha ne bi bili tako blagoslovljeni i sretni. Ništa se nije gradilo bez savjeta Uma-Harana, a to je posebice vrijedilo za svetišta. Mnoga od njih su bila vrlo stara, izgrađena po savjetu davno umrlih Uma-Harana. Međutim, svetište Čuvarici na brdu iznad središnjeg naselja izgrađeno je tek prije pet godina i to na njegov nagovor! Bilo je to posebno mjesto, a unutar njega on je Zori pokazao posebnu točku, jedan veliki kamen za koji je rekao da je Umin klitoris. Zora se na to najprije nasmijala, ali kad je vidjela da je ozbiljan, kimnula je glavom i prihvatila njegove riječi. Kasnije, kad je stajala na tom kamenu, ponekad bi joj došla šaljiva slika onoga što se događa Boginji kad ona stoji na tako skrivenoj i tajnoj točki. "I što misliš, da li je Boginja uživala?" upitao ju je blago dodirnuvši njezina bedra, možda desetak centimetara iznad koljena. Uzvratila mu je pogled, a s njim i želju. Samo jedan njegov dodir bio je dovoljan daje uzbudi. Oduvijek je bilo tako. "Mislim da jest", odgovorila je polako. "Osjetila sam njezin užitak." "Onda bi možda bilo dobro", nastavio je milujući ju nježnim pokretima uz bedro, naviše, prema međunožju, "da joj zahvališ nudeći joj svoje zadovoljstvo, svoj užitak."

"Ali, već sam joj danas ponudila mnogo toga!" usprotivila se glumeći nevoljkost. "Ti znaš", rekao je dodirnuvši prstima njezin već pomalo vlažni otvor, "da užitka nikada nije previše. Boginja voli kad su njezina djeca sretna." "A možda bi bilo bolje", rekla je nagnuvši se prema njemu i uzimajući u ruku njegov nabrekli ud, "da prestanemo pričati o užitku i da ga ponudimo Boginji!" "Da, to bi zaista bilo najbolje", pokušao je izgovoriti sišući njezinu nabreklu bradavicu. Zora se probudila kasnije te noći, nakon što su satima uzdisali u ekstazi nudeći Boginji jedan orgazam za drugim, a zatim se prepustili blaženstvu ljubavnoga sna. Promatrala je svoga voljenog kako mirno diše dok su mu se očne jabučice kretale iza zatvorenih kapaka. Sanjaš li i dalje mene, zapitala se, ili si već na dalekim morima Inan-Durha? Ova će strastvena večer, znala je, ostati u njezinom srcu tijekom dugih dana kad njega neće biti. Možda pet umiranja i rađanja Mjeseca, a možda... možda mnogo dulje. Jer, ako je on i bio Uma-Haran, i ako su njegovi osjećaji usklađeni s mislima Boginje, ni njezino unutarnje oko nije sasvim zatvoreno. Na posljetku, ne priprema li se ona za visoku svećenicu? Za to nije potrebna samo tjelesna ljepota, već i nešto drugo, nešto mnogo dublje, skriveno od znatiželjnih pogleda. Kad je danas zatražila od njega da joj kaže što se događa, očekivala je da joj ispriča i objasni zašto je svom najboljem prijatelju zabranio da pođe s njim? On vjerojatno nije ni znao da ona zna. Enoa joj je to ispričao prije nekoliko dana. Plakao je. Dobri, vjerni Enoa. Sve bi dao da bude s njim. Baš kao i ona, ali iz drugih razloga. A sada mu je jednostavno, bez objašnjenja, naredio da ostane. Enoa nije imao drugog izbora nego da posluša svog odlučnijeg prijatelja, vođu kojega je slijedio otkad je prohodao. Ali, boljelo ga je. Boljelo ga je poput ljute rane. Na posljetku nije mogao izdržati i povjerio se Zori. Usprkos izravnoj zabrani, ispričao je Zori svoju nevolju. Zora ga je saslušala, a zatim obećala da neće izdati njegovu tajnu. Ipak, morala je saznati o čemu se radi. Zašto Enoa ne može s njim? Njezino joj je srce samo odgovorilo: put je opasan i on ne želi da njegov najbolji i zapravo jedini prijatelj strada. Ali, ako je tako, zašto o tome šuti? Zašto to ne kaže njoj, Zori, svojoj ljubavi? Zašto onda uopće odlazi na taj put? Pokušala je saznati odgovore od njega, ali nije uspjela. Barem ne onako kako bi njezin um želio. Srce ih je možda znalo čak i prije ove večeri. Ali, ono što srce zna nije uvijek takvo da bi se o tome moglo govoriti, pa čak ni misliti. Promatrala gaje. Znala je da će sutra kad ga bude ispraćala, kad cijeli Uma-Neth bude ispraćao njihovu lađu, vidjeti ovaj trenutak. Njegove sklopljene oči, blage crte lica, pramen smeđe kose koji nemarno pada preko čela, ruku na koju je naslonio glavu, blagi trzaj usana... Sve to će vidjeti. U nosnicama će joj biti miris njegove kože, tako živ, tako mekan i opojan, a svako sjećanje na njega izazvat će toplinu u želucu i trnce po koži. Toliko gaje voljela, a sada ga mora pustiti da ide... "Ljubavi moja", prošaptala je tiho, "ljubavi moja..." I u tom trenutku on je otvorio oči. Vidjevši je kako ga promatra, nasmiješio se i skupio usne šaljući joj sneni poljubac. "Znaš li što sam jutros pjevala u svetištu Čuvarice?" pitala gaje. Uzvratio joj je samo pogledom. "Staru pjesmu iz legende o Inji. Onu koju ti najljepše pjevaš. Hoćeš li mije zapjevati?" "Sada?" Malo je živnuo. "Da, sada. Što, zar ima nešto loše u tome?" "Pa, nema. Noć je..." "Pa, što onda ako je noć? Pjevaj tiho, tako da te čujem samo ja." I tako, dok su zvijezde polako prelazile preko tamnoga neba u susret novome jutru, a Mjesec tek stidljivo izlazio na obzoru, dvoje je mladih provodilo svoje posljednje sate zajedno. Nadali su se da će ih dijeliti samo pet dugih mjeseci, ali nije bilo tako. Proći će

mnogo više vremena prije nego što ponovo podijele istu postelju. Ipak, njihova ljubav nikada neće postati ni slabija niti manja nego stoje bila te noći, samo nekoliko sati prije nego što će lađa iz Uma-Netha krenuti na daleki put u potragu za svijetlim obalama Inan-Durha. A pjesma koju joj je otpjevao te noći pratit će ih zauvijek. U oceanu vremena koji će ih dijeliti, ona će postati njihova srebrna nit, jedva vidljiva, ali postojana. Tiho, sasvim tiho, pjevao je samo za nju, s nadom koja se polako gasila u njegovom srcu. Jednom... kad se stvari slože kako treba, kada stanovnici neba, na našu stranu stanu... Jednom kada dođe pravo vrijeme i za tebe i za mene. I kad te vjetar k mojem putu skrene... Tada reći ću ti sve svoje tajne, istine, što ih samo srca dah razumije. Idem tamo kud život me nosi svoju ću stazu slijediti. Poljubac tvoj na mojoj kosi od svakog zla će me čuvati. Sve do tada kad jednom postane sada... Tvrđava sv. Nikole, ulaz u Kanal sv. Ante ispred Šibenika, proljeće 2003. god. n. e. Vizije prošlosti Dok je Vedran još uvijek u rukama vrtio malen kameni kipić Boginje, Danijel se smjestio pokraj njega na široku stijenu. Po prvi put se spremao nekome ispričati svoja neobična iskustva i još neo-bičnije zaključke koje je iz njih izvukao. Nije mu to bilo lako učiniti, pa čak i kad se radilo o Vedranu. Površina mora bila je tirkizno plava. Vjetar, lagano jugo, koliko je mogao zaključiti, tiho je njihao boriće iznad njih. U daljini, u prostoru između otoka Prvića i naselja Srima na kopnu, održavala se jedriličarska regata. Danijel je neko vrijeme pratio bijela jedra s pomiješanim osjećajima. Sjedne su ga strane privlačili događaji na moru, brodovi i sve što je s njima povezano. Ponekad bi poželio otići na neki daleki put, možda sasvim sam, u maloj jedrilici. Ali, tu svoju želju nije nikada ispunio. Nije došao ni blizu njezinoga ispunjenja. Jer, Danijel se bojao mora. "Vidiš li one jedrilice?" upitao je Vedrana. Vedran je nevoljko podigao pogled s Boginje, malo suzio oči, a zatim potvrdno kimnuo glavom. "Mislim da mi je sada jasnije zašto sam uvijek imao tako suprotne osjećaje u svezi s njima", nastavio je Dan. "Ako sam u pravu, a dopuštam da nisam i da je sve to samo plod moje mašte, onda moje želje i moj strah imaju isti izvor." "O čemu ti to govoriš?" upitao ga je Vedran pomalo zbunjen promjenom teme. "Kakve to ima veze s Boginjom?" "Ah, ima. Ako sam u pravu..." "No, dobro", sada je Vedran već bio nestrpljiv, "hoćeš li ti meni objasniti što se događa ili nećeš?" "Objasnit ću ti, naravno", rekao je Danijel, a zatim ponovo zašutio. Spustio je pogled prema svojim stopalima i počeo vrhom cipele gurkati sitno kamenje. No, hajde, izbaci to iz sebe, pomislio je. Vrijeme je. "Isprva, kad sam donio Boginju kući, nije se ništa događalo. Prvih nekoliko dana samo sam je promatrao i proučavao. Pokušao sam iz njezinog oblika u knjigama pronaći iz kojeg je

zapravo vremena. Ali, ni jedan poznati oblik Boginje joj u potpunosti ne odgovara. Dozvoli..." Danijel je uzeo kameni kipić iz ruku svojeg prijatelja. "Ima raširene ruke, vidiš. To je česta pojava u obličjima Boginje u doba neolita. Mislim da označava otvoreno srce, prihvaćanje i zaštit-ničku ulogu Velike Majke. Taj način prikazivanja najčešće se koristio negdje između 6000. i 4000. god. pr. n. e. Primjerice, ova je Boginja slična jednoj izrađenoj od mramora, pronađenoj na obalama Egejskog mora. Ali, za razliku od nje, nema toliko naglašene bokove, a opet ima naglašenije grudi. Čini mi se daje više žena, a manje majka. Isto tako, na licu nema nikakvih oznaka poput kipova Boginje pronađenih u Černavodi u Rumunjskoj. Ali, ova moja je nekako bolje oblikovana ako smijem tako misliti..." "Ali, koliko se sjećam", prekinuo gaje Vedran, "u našem području, mislim na Danilo i Smilčić, ako se ne varam, nije pronađeno ni jedno obličje Boginje." "To je točno", potvrdio je Danijel. "Najpoznatiji nalaz je ona obredna posuda s nogama nalik na medvjeđe." "Zar ne misliš daje onda neobično što si ti pronašao taj kip?" "Ne, ne mislim. Obličja Boginje u raznim prikazima, crtežima i kipovima u to su vrijeme morala biti prisutna posvuda. Pa cijela je neolitska kultura bila ispunjena Boginjom! Neobično je to što je nitko nije pronašao prije mene. Neobično je što nema više crteža i kipova. Ali, sada, kad znam to što znam, ta činjenica više nije neshvatljiva." "A što ti to znaš? Prije nego stoje odgovorio, Danijel je Vedranu uputio dugi pogled. A zatim je rekao: "Znam zastoje Boginja bila uništena i zaboravljena. Znam zašto je svaki trag i uspomena na nju morao biti izbrisan." "Doista?" iskreno se začudio Vedran. "Zašto?" "Upravo to ti pokušavam ispričati. Ali, bojim se da mi nećeš vjerovati pa zato toliko odugovlačim. Vidiš, nakon nekoliko dana s Boginjom osjetio sam veliku privlačnost prema njoj. Mislim, prema kipiću. Često sam je držao u rukama, prelazio prstima preko nje, dugo je gledao... a na posljetku sam joj počeo pričati..." Osmjeh na Vedranovom licu jasno je govorio što misli o ovakvim rečenicama svoga prijatelja. Ali, budući da je Danijel uporno gledao u podnožje kamena na kojemu su sjedili i izgledao vrlo ozbiljan, Vedran je odlučio ne prekidati ga. Neka kaže to što mu je na srcu. "Pričao sam joj o sebi", nastavio je Danijel. "Pričao sam joj o svojim sumnjama i nadama, o zbunjenosti i nemogućnosti pronalaska neke vizije koja bi me vodila. Pričao sam joj o dobrim mjestima koje bih pronašao toga dana i o ljudima koje sam sretao. Malo-pomalo, postala mije poput... poput ispovjednice. Samo što nije bila osoba, već kameni kipić... Ali, nakon nekog vremena pokazalo se da ni to nije u potpunosti točno." Na ovo Vedran više nije mogao izdržati: "Kako to misliš? Nije točno daje ovo kameni kipić? Pa što je to onda?" Danijel je podigao pogled prema svom prijatelju. "To je... to je mjesto moći, ali pokretno, nevezano za tlo, za zemlju. Zapravo predmet moći..." "Ah, to!" odmahnuo je glavom Vedran. "Opet ti i tvoja/o/re!" "No, dobro, smij se ti samo", odvratio je Danijel. "Znam što osjećam i siguran sam da ne griješim." Vidjevši daje Dan ozbiljan, Vedran se suzdržao od izražavanja svojeg neslaganja. Umjesto toga, zatražio je dodatno objašnjenje. "U redu", rekao je. "Neka bude po tvojemu. To je predmet moći. Ali, što to zapravo znači i zašto je važno?" "Iako ne znam kako sve to djeluje", odgovorio je Danijel, "iskustvo mije pokazalo da pažnja ljudi, a to znači osjećaji, misli, nade, očekivanja... sve od čega se sastoji ljudski duh... sve to

ostavlja neku vrstu traga na predmete oko nas. Ne znam kako da to bolje objasnim, ali kao da neki oblik ili neki pojam odnosno zamisao dobiva naboj iz energije ljudske pažnje. Da li uopće razumiješ o čemu govorim?" Vedran je uzdahnuo. "Razumijem, što ne znači da se slažem. Želiš reći daje ovaj kipić Boginje bio poštovan, obožavan, da su mu se ljudi molili ili što su već radili s njim ili pred njim i da je zbog toga postao 'predmet moći'?" "Upravo tako! Samo, u ovom slučaju, ovaj je kipić nekako povezan sa mnom. Postao je predmet moći usmjeren na mene." "Kako to misliš?" Danijel je odmahnuo glavom. "Rekao sam ti, ne znam točno što i kako mislim. Znam što osjećam. Boginja je živa." Vedranu je bilo potrebno nekoliko sekundi da shvati posljednju Danijelovu rečenicu. Odnosno, bilo mu je potrebno nekoliko sekundi da se začudi nad njom. "Boginja je živa] Kako to misliš? Koja boginja? Boginja kao božanstvo? Ili, Boginja kao ovaj kipić?" Danijel je još jednom uzdahnuo. "I jedno i drugo. Ali", pokretom ruke je zaustavio bujicu riječi koje su navrle iz Vedrana, "dozvoli mi da ti ispričam što mi se dogodilo. Teoriju možemo ostaviti za kasnije." Otvorenih usta, još uvijek spreman na raspravu, Vedran je ipak odustao od toga. Doista je bolje saslušati priču, a kasnije... pa kasnije se sve može objasniti na ovaj ili onaj način. Danijel je nastavio: "Moje povjeravanje Boginji nije toliko neobično, koliko činjenica da se ona nakon nekog vremena počela povjeravati meni." Ponovo je zastao odlučivši ne više podizati pogled prema Vedranu i zanemariti neobičan zvuk nalik gutanju koji je izišao iz njegovoga grla. "Prvo sam počeo viđati slike koje ne pripadaju ovamo. Bile su to slike nekog drugog grada ili naselja. Na primjer, kad sam se jednom popeo do tvrđave sv. Ane, znaš tamo gore, ti i ja bili smo mnogo puta kod onog mjesta moći... ah, nije važno... Dakle, tamo nije bilo tvrđave!" Sada Vedran više nije mogao izdržati. "Što? Što ti to pričaš? Kako nije bilo tvrđave?" "Ma, bilo je, znam da je bila tamo", odmahnuo je rukom Danijel. "Ali, iznutra, u meni... nisam je vidio. Bila je samo jedna mala građevina, ne znam kakva, nekakvo svetište... A pogled na grad... Nije bilo ni grada, barem ne onakvog kakav je sada. Nizovi kuća, kamenih, bijelih, ali drugačijih... I mnogo ljudi koji nešto rade oko njih... Kažem ti, Vedrane, vidio sam nešto drugo, nešto što ne pripada ovome vremenu!" Danijel više nije mogao sjediti. Ustao je i užurbano se kretao gore-dolje ispred svoga začuđenog, a pomalo i zabrinutog prijatelja. "Te su slike dolazile nepozvane i prilično često. Kad sam hodao gradom, iznenada bih se našao na nekom drugom mjestu. Vidio bih neobične ljude, iste kao i mi, ali ipak drugačije. Imali su tamniju boju kože, a neki su bili sasvim crni. A opet, znao sam da žive ovdje, na ovome mjestu. Samo, vrijeme... vrijeme nije bilo ovo, već neko drugo, starije, drugačije... Na kraju sam zaključio da su sve te slike povezane s Boginjom. Ona mi ih je slala! Vedrane, uvjeravam te, ne griješim. Znam, duboko u srcu znam daje tako." Danijel se zaustavio ispred Vedrana i raširenih dlanova pokušavao svojim riječima podariti uvjerljivost. Vedran ga je promatrao ne usudivši se proturječiti. Njegov prijatelj je uzbuđen. Nikada ga nije takvog vidio. Ako kaže nešto pogrešno, možda će mu biti još gore. Danijelu je potrebna pomoć, to je očigledno. Ali, Vedran se sada počeo pitati da li mu je on uopće može pružiti? A opet, to je njegov prijatelj. Poznaju se od djetinjstva. Slijedio gaje posvuda sve dok on sam, Danijel, nije prekinuo bliskost njihovog odnosa. Vedran je volio Danijela, u to je bio

siguran. Međutim, koliko je jaka njegova prijateljska ljubav? Vjeruje li mu sada ili misli da je Dan jednostavno skrenuo? Vedran je neko vrijeme šutio i tako je, ni ne znajući, dozvolio svojemu srcu da progovori. A ono mu je poručilo da sluša. Neka toplina mu se razlila po grudima i on je znao što mora učiniti. Polako je kimnuo glavom i rekao: "U redu, Dan. Znaš da sam ti uvijek vjerovao. I sad ću prijeći preko pobune koju pokreće moj razum i povjerovat ću da si zdrav i čitav, da si još uvijek Dan kojeg poznajem i volim. Slušam te. Što je bilo dalje?" "Oh, hvala ti!" uskliknuo je Danijel sklopivši ruke na grudima. Osjetio je promjenu u Vedranu. Sve do ovoga trenutka njegov je prijatelj bio sumnjičav i nepovjerljiv. A vjerojatno i ogorčen zbog Danijelovog ponašanja posljednjih godinu dana. Ali, sada je ponovo privukao njegovu pažnju. Iako nije točno znao čime je to zaslužio, Danijel je osjetio trenutak kad mu se Vedran ponovo otvorio. Sada mu može ispričati sve. Sada više nema zapreka. Vedran je uz njega. "Nakon slika došli su snovi", rekao je i ponovo sjeo na stijenu pokraj Vedrana. "Zapravo, bio je to jedan san odsanjan u nekoliko 'nastavaka'. A nakon sna je Boginja... Ne, to ću ti ispričati kasnije. Idemo redom. Najprije san o putovanju, neobičnom, sasvim neobičnom putovanju..." Bio sam pjesnik. Prije svega i iznad svega, bio sam pjesnik. Zapravo pjevač. Pjevao sam stare pjesme o moru, vjetru, Majci Zemlji i njezinoj djeci; pjevao sam o drveću i rijekama, o javi i snovima. Ali, najviše sam pjevao o ljubavi: sjetne, tužne pjesme o čežnji, rastanku i gubitku, tek ponekad o nadi i sretnome životu. Pjevao sam pjesme o Boginji i njezinom boravku među ljudima; pjevao sam stare legende i nove priče. Pjevao sam o svemu što čine i rade ljudi. Bio sam dobar pjevač. Zato su me voljeli. Ali, bio sam i Uma-Haran, Onaj-koji-osjeća-Njezine tragove. Unutarnjim okom vidio sam gdje je Boginja dodirnula zemlju. Znao sam gdje je tlo sveto, a gdje nije. Ponekad sam znao i što se dogodilo na nekom mjestu, pa čak i što će se tek dogoditi u budućnosti. Bio sam Uma-Haran, Njezin odabranik. Znao sam ono što drugi ne znaju. Zbog toga me nisu uvijek voljeli, ali su me cijenili. Imao sam posebnu ulogu u životu Uma-Netha. Ta me posebna uloga dovela na ovu lađu, na ovo putovanje. Krenuli smo prema mjestu-gdje-će-Boginja-umrijeti. Ali, kako neobično, ne mogu izgovoriti ime toga mjesta onako kako ga izgovaraju moji suputnici. Ne znam zašto, ali ja ga drugačije zovem. Ja putujem na Kretu. Brod na kojem se nalazimo dug je oko tridesetak metara. U usporedbi s malim lađama koje sam gledao cijeloga života, ogroman je! Na ispraćaju, prije nekoliko dana, bili smo okruženi mnogim čamcima i splavima. Izgledali su sitno i nemoćno pokraj bokova ove morske ljepotice. Ali, kad smo izišli na otvoreno more, već nas je prvoga dana zahvatio snažan sjeverozapadni vjetar. A s njim su došli i valovi. Ne veliki, rekli su mornari. Za njih je to bila sitnica. Ali, za mene, kao i za većinu putnika koji nikada nisu bili na moru duže od nekoliko sati, bilo je to zastrašujuće iskustvo. Mnogi su, na sreću ne i ja, izbacili svoj obrok u more, u pratnji pomalo podsmješljivih osmjeha iskusnijih moreplovaca. Čekajte dok nas zahvate južni vjetrovi, govorili su. Tada ćete vidjeti što su pravi valovi! Iako je ova rečenica predstavljala dobronamjerni pokušaj utjehe, nama, iz očiglednih razloga to uopće nije tako izgledalo. Neki od nas su tada, po prvi, ali ne i posljednji put, požalili što su se pridružili ovoj ekspediciji. A opet, Boginja je pozivala i nije na nama ljudima da sudimo što je dobro, a što nije. Njezin poziv, posebice ovaj put, nije bilo moguće odbiti. Neobični su ti brodovi koje pokreće vjetar. Ovaj naš je bio ponos Uma-Netha. Kažu da je već preplovio većinu poznatoga svijeta. Ovo mu je drugo putovanje na Kretu, a preko Maloga mora, tamo na obale Aniana, putuje nekoliko puta godišnje. Izrađen je od posebnoga drveta, dopremljenog s otoka i pripremanog godinama da bi se moglo savijati na ispravan način, a da ne pukne. Malo je danas majstora lađara koji bi mogli izraditi takav brod. Manje lađe svakako, ali ovakve veće... Koliko je meni poznato, u samom Uma-Nethu nema više nijednog

starog majstora. Brodovi se izrađuju na otocima, posebice na... eto, opet jedno od onih imena koja izgavaram drugačije od mojih suputnika. Hvar, to je ime otoka koje poznajem. Brodovi se izrađuju na Hvaru. Tamo još uvijek postoji stara lađarska škola i njihov majstor, ime mu je... da, majstor Ešan. Prikladno ime za nekoga tko mora dobro poznavati Ešanu, boginju mora. U davna vremena koja se jedva pamte čak i u hramovima, možda čak i ranije od vremena Inje i Endre kad su sjeverni osvajači po prvi put dodirnuli naš svijet, ljudi Uma-Netha bili su poznati moreplovci. Plovili su ne samo malim morem, već i posvuda onim Velikim. Donosili su vijesti i neobične predmete iz dalekih zemalja, a odnosili naše k njima. Kažu da u velikoj zemlji na jugu, zemlji koju ja zovem Egipat, nikada ne bi bilo ovaca i koza da ih sa sobom nisu donijeli naši moreplovci. Ne znam da lije to istina, ali tako kažu. Legende govore o odlasku čak i izvan Velikoga mora, kroz uski prolaz prema zapadu, do vode bez imena. Ali, čak i ova naša lađa ne bi izdržala silu Ešane na toj vodi. Valovi su, pričaju legende, veliki poput planina i ni jedan brod ili čovjek ne mogu preživjeti susret s njima. Ne znam koliko je to točno ili nije. Sada je predvečerje i vjetar polako slabi. Mi putnici sjedimo na klupama izrađenim od glatkoga drveta i promatramo more i nebo, naše mornare i jedni druge. Pokušavamo dokučiti istinu iza poziva na koji smo se odazvali. Razmišljamo i razgovaramo. Ima nas desetero te isto toliko mornara. To je dovoljno, kažu. Dovoljno za održavanje lađe, jednog njezinog velikog jarbola i dva mala pomoćna, nekoliko sivih jedara, i sve druge poslove povezane s putovanjem uključujući i ribolov te pripremanje hrane. Jedino ako nas napusti Anila, boginja vjetra, i ostavi nas same nekoliko dana, morat ćemo i mi, putnici, sići ispod palube i prihvatiti se ve-sala. Iako ne očekujemo da će se to dogoditi, svatko od nas je spreman na to. Ljudi koji su pošli na ovo putovanje tjelesno su jaki. Nitko nije stariji od pedeset godina, a to znači da su u punoj tjelesnoj spremi. Ako će biti potrebno, i žene i muškarci, bez obzira na ulogu koju imaju u životu Uma-Netha, dat će svoju snagu lađi jer tamo kamo smo naumili moramo stići, s vjetrom ili bez njega. Krenuli smo odmah nakon proslave dolaska Sunca, a namjera nam je da na Kretu dođemo prije proslave Ispunjenja i plodnosti. Imamo tri Mjesečeva umiranja za ostvarenje svoga plana. Više nego dovoljno. Ako bude sreće, na Kreti ćemo biti mnogo ranije te će biti vremena za upoznavanje ljudi i njihovog načina života. Kreta! Koliko sam samo slušao o njoj! Mjesto koje Boginja najviše voli! Mjesto gdje je prvi put dotaknula Zemlju i mjesto na kojem će umrijeti. Prekrasni hramovi ukrašeni bezbrojnim kipovima i mozaicima koji prikazuju Boginju u svim njezinim oblicima; veliko bogatstvo ljudi koji svoje vrijeme posvećuju umjetnosti i stvaranju. Kažu da tamo nema doma u kojem se Boginja ne časti svakoga dana na bezbroj različitih načina. Kreta je, barem u našim legendama, bila mjesto ljubavi i svetoga užitka! Ni u Uma-Nethu, mojemu domu, nije bilo loše, ali Kreta je legenda i ja sada, zajedno sa svojim suputnicima, uglednim i sposobnim ljudima, putujem tamo na poziv njihovog Vijeća mudrih i Velike svećenice. Ah, bilo bi lijepo da povod nije tako mračan i prijeteći! Bilo bi lijepo sjesti jednom na ovu lađu, otploviti na Kretu iz drugačijih razloga i to ne sam, već sa Zorom u svojem naručju... Ah, Zoro! Ljubavi moja, koliko mi samo nedostaješ! Ne prođe ni jedan jedini sat, a da ne pomislim na tebe. Gdje si? Što sada radiš? Plešeš li za mene? Za nas? Kako bih te želio gledati! Zamišljam tvoje tijelo kako se kreće u valovima ekstaze. Oduvijek si bila najbolja u tome. Svećenica Boginje. Njezina plesačica... Oh, molim te, ne dopusti da ovaj naš rastanak pokvari odnos između tebe i Boginje! Ti joj moraš služiti. Rođena si za to. Baš kao što sam ja rođen za ovo putovanje i ulogu koju moram ispuniti. Da nisam Uma-Haran ne bih bio ovdje, to je istina. Da ti nisi rođena s oznakama Boginje na svome tijelu i u srcu, možda bismo bili zajedno. Podarila nam je svoje poljupce, a sad se, baš zbog njih moramo rastati. Teško mije

zbog toga, baš kao i tebi, ljubljena moja. Ali, ponekad baš kao i sada, mi nismo ti koji odlučuju. Tko zna zbog čega se sve ovo događa i kakvu nam je sudbinu namijenila Boginja! Na posljetku, možda će još sve biti u redu. Ovo je samo prijevremena uzbuna. Naš bi život još uvijek mogao biti miran. Osvajači su daleko. Mi samo brinemo za naše potomke, za one koji će tek doći. I dok tako sjedim naslonjen na ogradu lađe, Sunce se polako približava horizontu. Oči su mi vlažne i brzo rukom brišem pobje-glu suzu s obraza. Ne bi bilo dobro da ostali vide kako plačem. Ja sam Uma-Haran, onaj-koji-zna. Moji osjećaji nisu samo moji. Možda bi mogli pomisliti da plačem zbog Boginje ili zbog nečega što vidim u našoj budućnosti. To doista ne bi bilo dobro. Stvorilo bi nepotreban strah. Ja sam Uma-Haran. Ne smijem plakati zbog tuge za svojom voljenom. Ali, ja sam i pjevač! Smijem pjevati tužne pjesme! Ne samo da smijem već se to od mene i očekuje. Zato odlazim nakratko ispod palube i uzimam svoj tanel. To je maleni harmonični bubanj koji se sastoji od tri spojene keramičke posude preko kojih je prevučena koža. Na tanelu se mogu svirati harmonije jer su preko postra-ničnih otvora napete tri tetive. Također, njime mogu održavati željeni ritam te mu dodavati tonalitete različitim pritiscima na napetu kožu. Tanel mi se sviđa baš zbog ritma kojeg na drugim instrumentima ne mogu postići. Ali, ove večeri ću pjevati balade. Sjedam natrag na svoje mjesto, a ostali se zadovoljno smiješe. Pjesma je uvijek dobrodošla među nama, posebice sada kada smo svakim satom sve dalje i dalje od kuće. Zatvaram oči i puštam da mi duh odluta u svijet glazbe. Tražim riječi i zvukove. Koja je pjesma najbolja za ovaj trenutak? Koja će najbolje izraziti moje osjećaje? I tada, kao i uvijek kad tako tražim nadahnuće, iz nejasnih oblaka mojih misli izranja obličje Boginje. Naravno, ona nosi lice moje Zore, a i njezino tijelo. Alija znam da je to Boginja. Prepoznajem je. Došla je iz svoga svijeta, daleko od dosega ljudskih očiju i ušiju da bi meni povjerila svoju tajnu. Progovara. Njezin šapat nosi pjesmu i ona je pjeva mojim glasom. Ljubavnici znaju samo za davanje, oni nemaju izbora. Dok svijet umire pred njihovim nogama, oni nemaju izbora. Prikradaju se jedan drugom, po šumarcima i livadama, dok njihova tijela i duše slijede pozive Kraljice neba. Ljubavnici žude jedno za drugim, oni nemaju izbora. U svojoj divljoj ljubavi, oni nemaju izbora. I ja ću, Tvoja ljubavnica, slomiti lance tvojega zarobljeništva. I ti ćeš, voljeni moj, biti slobodan poput divlje rijeke. Ne boj se, ljubljeni, nikada te neću napustiti jer ni ja nemam izbora. I dok tako pjevam, promatram lica svojih suputnika. Osjećam da moja pjesma dopire do njih. Opuštaju se, ali njihove misli ne postaju vedrije. Ni mi nismo imali izbora. Sada moramo biti ovdje. A naši razlozi su, baš kao i u pjesmi, razlozi ljubavi. Jer, ona upravlja našim životima. Zbog ljubavi smo ovdje. Ipak, ljubav ne nosi uvijek sreću. Ona ponekad traži odlaske i rastanke. Njoj vrijeme ne znači mnogo. Ona se negdje sakrije i izbjegne ga. A ljudi su ti koji nemaju izbora; moraju čekati dok se ona ponovo ne pojavi. I sada, dok u predvečerje sjedimo na lađi koja polako klizi morem, naše misli odlaze prema budućnosti i onome što nas u njoj očekuje. Tišinu koja nastaje nakon što utihnu zvuči tanela i moga glasa prekida djevojka koja sjedi pokraj mene. To je Astar, svećenica Boginjinog hrama u Uma-Nethu.

"Prekrasno, Dan. Ali i tužno. Mislite li da doista nemamo izbora u ljubavi?" Astar je tek nekoliko godina u službi Boginje. Nije mnogo starija od Zore, pomišljam. Ipak, Umana, Visoka svećenica koja sada sjedi točno nasuprot meni, izabrala ju je za ovo putovanje. Sada joj ona odgovara: "Nemamo izbora, Astar, jer ljubav je sve što postoji. Boginja je stvorila svijet iz svoje ljubavi. Kakav bi izbor mi ljudi imali, osim ljubavi? I to zapravo nije tužno." Umana je visoka i prekrasna žena. Mora biti takva da bi bila svećenica Boginje. Duga svijetla kosa sada joj je skupljena na leđima. Kada je rasplete, nema muškarca, a ni žene, kojima ne bi zastao dah. Kažu da joj je kosu podarilo samo Sunce jer izgleda poput njegovih zraka koje se pružaju prema Zemlji. Njezin glas tako nježno prelazi preko senzualnih usana i svakoga od nas podsjeća na trenutke uživanja i radosti na njezinim obredima u hramu Boginje. "Ali, u ovom slučaju", začuje se muški glas sa stražnjeg dijela lađe, "mi zapravo nismo imali izbora. Morali smo krenuti jer je naš svijet u opasnosti." To je Ušar, stari pastir i sokolar koji je pošao s nama zbog svojeg znanja o životinjama. Iako ne mogu zamisliti od kakve bi koristi na ovom mjestu bilo njegovo znanje. Govorilo se da Ušar razgovara sa životinjama. Njegova vještina u baratanju s pticama bila je legendarna. Sokolovi, ta ponosna stvorenja koja su živjela u brdima nedaleko Uma-Netha, prilazili su mu slobodno kao da se radi o nekome koga dobro poznaju. Neke od njih je Ušar odgajao još dok su bili mali ptici. Ali, svi smo znali da mnoge od tih ptica nije vidio sve dok nisu odrasle. Usprkos tome, sokolovi su ga slušali. Možda su ga zbog toga slušali i ljudi Uma-Netha. Dar razgovora s drugim stvorenjima kojima je Boginja napučila Zemlju bio je rijedak. Ušar je bio stalni član Vijeća mudrih. Uz Endivu, keramičara i kamenoresca, i Johu koja je u mladosti bila svećenica, ali se sada bavila zvjezdoznanstvom, i mene kao Uma-Harana i pjevača, Ušar je četvrti član naše skupine koji ne pripada svećeničkom zanimanju. Uz Umanu i Astar, od žena tu je još i Dita, svećenica nešto mlada od Umane, njezina pomoćnica otkad je Umana postala Visoka svećenica. Također, tu su i trojica muških svećenika: Belar, Estar i Orian. Prva dvojica izabrani su zbog svojeg dugogodišnjeg doprinosa organiziranju života u Uma-Nethu, ali i zbog svoje blagosti i mudrosti. Približavali su se pedesetoj godini života i nisu više sudjelovali u aktivnoj svećeničkoj službi osim u prigodama posebnih proslava, četiri puta godišnje, u dane kad je Sunce mijenjalo svoj položaj na nebu. Orian je bio mnogo mlađi, vrlo lijep i snažan. Izgledao je kao utjelovljenje Boginjinog ljubavnika. Sve u svemu, bilo nas je desetero, četiri žene i šestorica muškaraca. "Ja se veselim putovanju", ubacio se Endivu. "Kažu da u Inan-Durhu ima nevjerojatnih mozaika. Kažu da su neki veliki poput cijelog Uma-Netha, prostiru se po ulicama Inan-Durha i nema mjesta na kojem se ne koristi naša vještina..." Endivu je bio majstor zaljubljen u svoj posao. Smatrao je da je vještina slaganja mozaika iz keramike i kamena najviša i najtrajnija umjetnost. Vjerno joj se posvećivao i, doista, bio stvaratelj mnogih prekrasnih djela na ulicama te u hramovima i kućama Uma-Netha. "Da, zasigurno ćemo vidjeti i naučiti mnogo toga lijepog", rekao je Belar. "Ali, ne zaboravite cilj našega putovanja. Idemo na savjetovanje, na veliki skup mudrih našega vremena." "Moram priznati da ne razumijem u potpunosti tu svrhu", nadovezao se Orian, koji je inače bio stalni ljubavnik Astar. Orian i Astar su bili najsretniji putnici na našoj lađi jer čak i ako su svoje prijatelje i cijeli Uma-Neth ostavili iza sebe, ljubav su i dalje mogli nesmetano dijeliti. "Što mi zapravo možemo učiniti? I zašto? Ne razumijem zašto bi opasnost od Kurgana bila tako velika?"

Svi smo ga promatrali, neki odmahujući glavom, a neki malo namrštivši obrve. Jer, Orian je izrazio sumnju koju je dijelio s mnogim ljudima Uma-Netha. Kurgani su bili legendarno pleme sa sjevera koje je, tako kažu priče, prije možda tisuću godina zašlo u krajeve sjeverno od Uma-Netha, a legenda o Inji i Endri tvrdi da su došli i sasvim blizu mora, na samu granicu onoga što smatramo svojim područjem. "Ne razumiješ opasnost", odgovorio mu je Estar, "jer ne razumiješ koliko su Kurgani različiti od nas. Oni ne slijede ista životna načela. Oni osvajaju i ubijaju. Ne slave život već... zapravo ni sam ne znam što slave. I, stoje najvažnije, oni ne štuju Boginju." Naravno, svi smo to znali. Zato smo i pošli na put. Ali, svaki put kad smo čuli da postoje ljudi koji ne štuju Boginju, bilo smo zapanjeni. To je bilo nezamislivo i potpuno nerazumljivo. Toliko nezamislivo da su neki smatrali kako Kurgani uopće ne postoje. Ali, izgleda da nisu bili u pravu. Glasnici s Krete potvrdili su istinitost starih legendi: Kurgani sa sjevera predstavljaju opasnost za sve na što nailaze na svome putu. A izgleda da su sada došli vrlo blizu. Dolazi još jedan val osvajača! "Što mislite", progovorila je konačno i Astar, "imaju li u Inan-Durhu neko rješenje za ovu situaciju? Što se zapravo može učiniti?" "Možemo se samo nadati da imaju", rekao je Ušar. "Razgovarao sam s pticama prije nego što smo krenuli. Istina je da se osvajači približavaju. Oni putuju vrlo brzo. Posjeduju velike životinje na čijim leđima jašu. Ako bi to željeli, s njima bi do Uma-Netha mogli doći za manje od mjesec dana. Ne znam. Možda je i prekasno za sve ovo. Joha, što kažu zvijezde?" Joha je ovih nekoliko dana na moru jedva progovorila koju riječ. Bili smo navikli na šutljivu zvjezdoznanku. Oni koji poznaju jezik svemira, ne nalaze baš mnogo zadovoljstva u jeziku ljudi. Joha je bila poznata po tome što samo odgovara na pitanja. Rijetko se moglo čuti njezino mišljenje o nečemu. Davala je odgovore, ponekad vrlo konkretne i smislene, a ponekad maglovite i nejasne. Njihova je točnost ovisila, tako je tvrdila, o pitanjima koja su joj postavljali. U rijetkim trenucima kad bi bila raspoložena za razgovor s drugima, Joha im je pokušavala objasniti zašto su način na koji se pitanje postavlja, baš kao i njegov sadržaj, tako važni. Nema pravog odgovora, govorila je, bez pravog pitanja. A upravo je to rekla i sada odgovarajući Ušaru! "Kao što znaš, Ušare," nastavila je, "zvijezde govore polako. Dolazi novo vrijeme. Ali, kakvo će ono biti, to ovisi o nama i Boginji. Sudbina nije predodređena. Zato i idemo u Inan-Durh da saznamo kakve su mogućnosti pred nama." Johine riječi su sadržavale neku nadu, ali boja njezinoga glasa nije. Znao sam što osjeća, a također sam znao da Ušaru nije rekla istinu. Dar Uma-Harana ponekad je prokletstvo. Jer, Joha je pre-šutjela činjenicu da u njezinom unutarnjem oku koje joj je podarilo proučavanje zvijezda i nebeskih tijela već odavno postoji praznina. Tu je prazninu teško ispuniti nekim sadržajem i zato je Joha zaključila da budućnosti nema. Ipak, bila je dovoljno mudra da to sakrije od ostalih, ali to nije mogla sakriti od mene. Jer, ja sam Uma-Haran, onaj-koji-zna-Njezine-tragove. I ja sam ih naslutio prije Johe. Znao sam što nas čeka iako to nisam mogao izreći. Oh, Zoro, ljubavi moja! Koliko će vremena proći prije nego te ponovo vidim? Koliko života i koliko ljubavi? Moj pad u potištenost spriječila je Umana. "Mislim da je najbolje prepustiti se mudrom vodstvu Boginje", rekla je. "Vjerujem da će Ona pronaći neki način da se spasimo. Ako su legende istinite, to se već jednom dogodilo." Umana se okrenula prema meni. "Dan, možda je vrijeme da nam ispričaš legendu o Inji." Podigao sam glavu i pogledao visoku svećenicu u oči. Možda je legenda o Inji doista priča o spašavanju Uma-Netha, ali zar Umana ne zna daje to i tužna priča o ljubavi? Zar ona ne zna da ta priča još nije završila usprkos mnogim godinama koje su prošle? I zar ne zna da sam i ja,

njihov Uma-Haran, na dobrom putu da i sam uđem u jednu takvu priču bez izvjesnog završetka? Ne, Umana to nije znala, ili je odlučila ne znati, jer je njezin pogled čvrsto počivao na meni. Doista je željela da im ponovo ispričam i otpjevam legendu o Inji. Duboko sam uzdahnuo i ponovo uzeo u ruke svoj tanel. Na moj nježni dodir iz njega je izišao dubok i skladan zvuk. Legendu o Inji počeo sam onako kako je ispravno: pjesmom koja slavi nazočnost Boginje među ljudima. Došla si k nama s drugoga svijeta, izvan zvijezda i praznine svemira. Transcendentalna, čista i neopisive ljepote, došla si k nama s drugoga svijeta donoseći sa sobom bit ljubavi. Došla si k nama s drugoga svijeta i sada mijenjaš sve koji te sretnu. Uzvišena, blaga i neopisive dubine, došla si k nama s drugoga svijeta i svojim dodirom donosiš radost. Došla si k nama s drugoga svijeta. Svakidašnje brige, nevolje i tuge nestaju u tvojoj nazočnosti. Donosiš ljubav svima, vraćaš nam nadu i ljepotu života. Došla si k nama s drugoga svijeta i zadivljuješ nas svojom milošću. Sve zlo pretvaraš u dobro. Pališ vatru ljubavi na zemlji i u nebu, u srcu i u duši svakog živog bića. Došla si k nama s drugoga svijeta. U ljubavi Tvojoj stapaju se postojanje i nepostojanje. Došla si k nama s drugoga svijeta. U tebi, sve suprotnosti postoje zajedno: sve stoje svjetovno, postaje ponovo sveto. koji se pitanje postavlja, baš kao i njegov sadržaj, tako važni. Nema pravog odgovora, govorila je, bez pravog pitanja. A upravo je to rekla i sada odgovarajući Ušaru! "Kao što znaš, Ušare," nastavila je, "zvijezde govore polako. Dolazi novo vrijeme. Ali, kakvo će ono biti, to ovisi o nama i Boginji. Sudbina nije predodređena. Zato i idemo u Inan-Durh da saznamo kakve su mogućnosti pred nama." Johine riječi su sadržavale neku nadu, ali boja njezinoga glasa nije. Znao sam što osjeća, a također sam znao da Ušaru nije rekla istinu. Dar Uma-Harana ponekad je prokletstvo. Jer, Joha je pre-šutjela činjenicu da u njezinom unutarnjem oku koje joj je podarilo proučavanje zvijezda i nebeskih tijela već odavno postoji praznina. Tu je prazninu teško ispuniti nekim sadržajem i zato je Joha zaključila da budućnosti nema. Ipak, bila je dovoljno mudra da to sakrije od ostalih, ali to nije mogla sakriti od mene. Jer, ja sam Uma-Haran, onaj-koji-zna-Njezine-tragove. I ja sam ih naslutio prije Johe. Znao sam što nas čeka iako to nisam mogao izreći. Oh, Zoro, ljubavi moja! Koliko će vremena proći prije nego te ponovo vidim? Koliko života i koliko ljubavi? Moj pad u potištenost spriječila je Umana. "Mislim da je najbolje prepustiti se mudrom vodstvu Boginje", rekla je. "Vjerujem da će Ona pronaći neki način da se spasimo. Ako su legende istinite, to se već jednom dogodilo." Umana se okrenula prema meni. "Dan, možda je vrijeme da nam ispričaš legendu o Inji." Podigao sam glavu i pogledao visoku svećenicu u oči. Možda je legenda o Inji doista priča o spašavanju Uma-Netha, ali zar Umana ne zna daje to i tužna priča o ljubavi? Zar ona ne zna da ta priča još nije završila usprkos mnogim godinama koje su prošle? I zar ne zna da sam i ja, njihov Uma-Haran, na dobrom putu da i sam uđem u jednu takvu priču bez izvjesnog završetka?

Ne, Umana to nije znala, ili je odlučila ne znati, jer je njezin pogled čvrsto počivao na meni. Doista je željela da im ponovo ispričam i otpjevam legendu o Inji. Duboko sam uzdahnuo i ponovo uzeo u ruke svoj tanel. Na moj nježni dodir iz njega je izišao dubok i skladan zvuk. Legendu o Inji počeo sam onako kako je ispravno: pjesmom koja slavi nazočnost Boginje među ljudima. Došla si k nama s drugoga svijeta, izvan zvijezda i praznine svemira. Transcendentalna, čista i neopisive ljepote, došla si k nama s drugoga svijeta donoseći sa sobom bit ljubavi. Došla si k nama s drugoga svijeta i sada mijenjaš sve koji te sretnu. Uzvišena, blaga i neopisive dubine, došla si k nama s drugoga svijeta i svojim dodirom donosiš radost. Došla si k nama s drugoga svijeta. Svakidašnje brige, nevolje i tuge nestaju u tvojoj nazočnosti. Donosiš ljubav svima, vraćaš nam nadu i ljepotu života. Došla si k nama s drugoga svijeta i zadivljuješ nas svojom milošću. Sve zlo pretvaraš u dobro. Pališ vatru ljubavi na zemlji i u nebu, u srcu i u duši svakog živog bića. Došla si k nama s drugoga svijeta. U ljubavi Tvojoj stapaju se postojanje i nepostojanje. Došla si k nama s drugoga svijeta. U tebi, sve suprotnosti postoje zajedno: sve stoje svjetovno, postaje ponovo sveto. Uma-Neth, prolaz prema otvorenim vodama Maloga mora, kasna jesen 3732. god. pr. n. e. Enoa i Zora Krenuli su u rano ujutro, još prije zore. Enoa je vješto upravljao malim čamcem na vesla i odveo ih iz zaštićenog zaljeva Uma-Netha, kroz uski prolaz do otvorenoga mora. No, otoci su bili blizu i nije to bilo opasno i prijeteće more. Izgledalo je pitomo, osvijetljeno prvim zrakama izlazeceg Sunca. Lagani vjetrić puhao im je u leđa noseći ih prema pučini. Ali, bili su dovoljni samo jedan ili dva zamaha veslima i čamac bi se okrenuo prema obali. Dok je Enoa pomalo odsutno bacao i skupljao mrežu, Zora je sjedila u čamcu pokušavajući iz svoga srca otjerati tugu. Ali, nije u tome uspijevala. Morali su se vratiti već prije dva mjeseca, a njih nije bilo. Vrijeme je bilo toplo i blago. Nije bilo znakova oluja niti pak vijesti da su one divljale na jugu. A ipak, njih nije bilo. Zar su se mogli zadržati u Inan-Durhu? Da, mogli su. Tko zna kakve su nove vijesti i tko zna kakvi se poslovi pripremaju tamo? Možda su upravo na putu kući? Možda će se njihova lađa upravo sada pojaviti iza grebena onog otoka? Ali, lađe nije bilo. Nije se pojavila toga dana, baš kao ni mnogih prije njega dok je Zora čekala. Srce joj je bilo slomljeno. Negdje duboko u sebi znala je da nešto nije u redu. Već su se morali vratiti, a ako ih nema to znači da se dogodilo nešto nepredviđeno. Nešto toliko strašno da Zora o tome ne može ni misliti. Nitko ju nije mogao utješiti. Iako su svi očekivali povratak njihovih ljudi još sredinom ljeta, na posljetku, sastanak u Inan-Durhu je trebao trajati samo desetak dana, nitko nije bio ozbiljno zabrinut. Putovanja se ponekad moraju odgoditi. Često se događaju nepredviđene stvari. A ne ide se tako često ni u Inan-Durh. Tko bi im zamjerio ako su svi zajedno odlučili neko vrijeme ostati tamo?

Ali, zar ovo nije vrijeme žurbe? Zar dolazak Kurgana nije važniji čak i od Inan-Durha? Ne, Zora nije mogla vjerovati daje devetero mudrih, zajedno s njezinim voljenim, odlučilo tratiti vrijeme na nešto drugo dok Uma-Neth čeka na njihov povratak. Ali, izgleda da se s njezinim mišljenjem malo tko slagao. Jedan od tih malobrojnih bio je Enoa, njihov dugogodišnji prijatelj. Kako je ljeto odmicalo, tako su njih dvoje sve češće provodili vrijeme zajedno pričajući o odlascima i dolascima, o proteklom vremenu i mogućoj budućnosti. Zapravo, pokušavali su jedno drugo utješiti. Jer, ako je Zora bila tužna što njezinog najdražeg nema, isto tako je bio tužan i Enoa. Jer, on je žarko želio ići sa svojim prijateljem. Zapravo se sve do samoga kraja nadao da će tako i biti. I ovog su jutra Zora i Enoa bili zadubljeni u iste misli uzalud tražeći odgovore na svoja pitanja. "Zoro," rekao je Enoa uspravivši se u čamcu, "misliš li da se oni nikada neće vratiti?" "Ne znam, Enoa", odgovorila je Zora pokušavajući kontrolirati svoj glas. "Moje je srce uznemireno. Ne osjećam ga više. Kao da ga više nema." Enoa se okrenuo prema njoj: "Ne osjećaš svoje srce?" Zora je najprije zastala, a onda se nasmijala: "Ma, ne, ludice. Ne osjećam njegovu nazočnost. Kao daje... kao daje..." Smijeh se pretvorio u jecaj. "Ah, baš sam lud", rekao je Enoa. "Oprosti. Znam što misliš." Nastala je tišina u kojoj je Zora krišom obrisala suze. "Misliš li da je znao da će tako biti?" upitala ga je. "Dan? Pa, da, mislim daje znao. Mislim daje to razlog što me nije poveo sa sobom." "Želio te zaštititi. Da, to je tako slično njemu." "Da, doista. To je slično njemu", potvrdio je Enoa. "A mogao sam ići. On je ipak Uma-Haran. Jedna njegova riječ bila bi dovoljna. Mogao sam pomagati oko broda. Mogao sam možda i njima pomoći ako se doista nešto dogodilo..." Zora nije ništa rekla. Gledala je u daljinu dok su joj umom prolazile slike rastanka. Lađa za Inan-Durh nestala je iza ruba prvog otoka prije više od sedam mjeseci. Njezinog voljenog nema već dva mjeseca duže od očekivanog. I tko zna koliko ga još neće biti...? "A možda", Enoa je razmišljao na glas, "možda je imao neke druge razloga za to." "Kako to misliš? Koje razloge?" začudila se Zora podigavši pogled. Enoa je zagrizao donju usnu. Promatrao je Zoru kako sjedi u njegovom čamcu. Bila je prekrasna. Izgledala je poput djevojke iz najsenzualnijih snova svakog mladića. Bijela joj je košulja jedva prekrivala bujne grudi, a obrisi njezinoga tijela obećavali su putenost. Oduvijek je bila zanosna, a otkad je ovoga ljeta postala svećenica u hramu Boginje i prošla sve inicijacijske obrede, njezino se tijelo promijenilo. Postalo je još više nalik Inani, boginji svih ljubavnica. Enoa je oduvijek bio zaljubljen u Zoru. Nikad to nije skrivao. Ni pred njom, ni pred svojim prijateljem Danom. Oboje su to znali, a Zora je bila posebno pažljiva prema Enoi ne želeći ga povrijediti i ponekad mu nudeći dragocjene trenutke nježnosti i prijateljstva. Enoa je bio svjestan da on i Zora nisu stvoreni jedno za drugo. Zora je pripadala Danu, to je bilo vidljivo svima. Mlad, vrlo lijep i pametan Uma-Haran i nasljednica Inane i Inje, buduća visoka svećenica Uma-Netha. To je bio par u čiji se odnos nitko nije mogao umiješati. Enoi to nije ni padalo na pamet. Ali, baš kao što je znao da će zauvijek slijediti Dana i biti mu prijatelj, tako je znao da će zauvijek voljeti Zoru i čeznuti za njezinom ljubavlju. Sada je stajao u čamcu u kojem je bila i ona; gledao ju je očima prijatelja, ali i očima ljubavnika. Svijetla kosa, rijetko viđena u Uma-Nethu, nemirno mu je padala sve do ramena. Bio je krhke građe, tanak i nježan. Takvo mu je bilo i srce iako je svoje osjećaje znao dobro

skrivati. A sada je promatrao ženu koju je oduvijek volio i želio. Ali, kako da joj to kaže, sada, kada ona tuguje za Danom? Zakoračio je prema njoj, oprezno da previše ne zaljulja čamac, i sjeo pokraj nje. Ona ga je gledala u oči. "Zoro," počeo je polako, "onaj put kad mi je rekao da ne mogu ići s njima, ja sam se pobunio. Bio sam bijesan, želio sam ga istući, rekao sam da ću oštetiti brod i da nitko neće ići ako ja ne mogu... Bio sam potpuno izvan sebe. Nikad ne bih dopustio da se stvari odigraju na taj način da mi Dan nije rekao nešto što me... smirilo i uvjerilo da ostanem." Zora je nakrivila glavu i podigla jednu tamnu obrvu potičući ga da nastavi. Kako je lijepa, pomislio je Enoa. Boginjo sveta, kako je lijepa! Progutavši slinu, nastavio je: "Rekao mi je da moram ostati zbog tebe." Sada je bio red na Zori da se uznemiri. "Zbog mene!? Kako to misliš zbog mene?" Enoa joj je stavio obje ruke na ramena. "Znam da to zvuči ludo. I jasno mi je da ne mogu očekivati ništa. To su samo moji razlozi. Ne moraju biti tvoji. Na posljetku, ti znaš što ja... kako ja..." Tu je Enoa malo zastao skupljajući snagu. "Dan je Uma-Haran, Zoro. Njegove riječi imaju težinu. Ako on smatra daje nešto u redu, ljudi moraju o tome razmisliti. Istina je, kad mije zabranio da idem, njegove se riječi nisu slagale s mojim željama pa sam se bunio. Kad mi je rekao da ostanem da bih bio pokraj tebe, njegove su se riječi složile s mojim davnim željama. 'Moraš ostati ovdje da bi joj bio od pomoći', rekao mije. 'Bit ćeš joj potreban.' Tada sam mislio da odlazi samo na nekoliko mjeseci. Ali, zamisao da ću biti potreban tebi toliko me dirnula da sam odlučio povjerovati mu. I sada ne znam da lije mislio ozbiljno, da li ću ti doista biti potreban ili je to samo izmislio da bi me poštedio sudbine koja je zadesila sve njih..." Enoa je pognuo glavu još uvijek držeći Zoru za ramena. A ona je promatrala svoga prijatelja s pomiješanim osjećajima. Znala je da je Enoa voli. Ali, jednako tako je znala da mu ona nikada neće moći pružiti onakvu ljubav kakvu je željela pružiti Danu. Ako je Dan iskoristio osjećaje svoga prijatelja da bi ga sačuvao od propasti, to nije nešto zbog čega bi ga ona osudila. Ali, možda je Dan doista mislio to što je rekao? Možda joj je Enoa sada doista potreban? Svojom je rukom prekrila njegovu, onu koja joj je počivala na lijevom ramenu. I kao po nekoj naredbi, taj je dodir u njoj probudio svećenicu. Školovana je da pruža užitak. Prošla je sve obrede i sada može Boginji ponuditi svoje darove kad god za to ima priliku. Nije joj potreban hram. Svijet je Boginjin dom, a ovaj je čamac jednako svet kao i svaki ležaj, bio on načinjen od trave ili meke tkanine. Možda će i njoj Boginjini darovi pomoći da razumije zašto je Danov odlazak bio potreban. "Enoa", zazvala ga je tiho. "Znaš li molitvenu pjesmu spajanja?" Enoa je podigao glavu. Oči su mu brzo prelazile preko Zorina lica tražeći pravo značenje njezinih riječi. Možda je pogrešno čuo? Ili mu to ona doista nudi...? Kimnuo je glavom. "Znam, znam." "Onda je kaži!" rekla mu je mičući njegove ruke sa svojih ramena, ali ih zadržavajući u svojima. I dok je jesenje Sunce polako zagrijavalo ionako topao zrak iznad mora, a povjetarac sa sjeveroistoka slabio, Enoa je polako izgovarao riječi koje muškarac izgovara u Boginjinom hramu tražeći posvećenje i milost neke od njezinih svećenica. 0, Boginjo! Tražio sam te na mnogim mjestima. Jesi li ovdje? Jesam li te pronašao? 0, Boginjo! Spreman sam u tijelu i duši. Hoćeš li me primiti? Uzbudila si me, Boginjo, pod krinkom žene! Tvoji dodiri su me ispunili željom.

Ovo su dragocjeni trenuci. Molim te, nemoj me pustiti da čekam! Dopusti mi da se pretopim u Tebe. I dok je Enoa izgovarao obredne riječi pristupanja svetom činu dijeljenja ljubavi, Zorin duh se ispunio njezinim poslanjem. Kad je Dan otišao mislila je da nikada neće proći inicijacije u obred Plodnosti. Dok je on bio pokraj nje, sve je izgledalo lako i jednostavno. Mogla je dijeliti svoju ljubav s mnogim muškarcima i ženama. Ali, to je bilo samo zato jer je osjećala sigurnost njegove nazočnosti i toplinu njegova srca. S njim, sve je bilo samo po sebi razumljivo. Uživanje, putenost, plodnost, strast i ljubav - sve su to bili darovi Boginje i ona je željela da ih njezina djeca slobodno dijele među sobom. Svećenice i svećenici osiguravali su da to doista tako i bude. Oni su pretvarali čin zadovoljstva u čin predanosti. Pretvarali su običan dodir u ekstazu Boginjina prikazanja. Kroz njih Boginja je oživljavala svakoga jutra i svake večeri, pri svakom mjesečnom i godišnjem obredu. Kroz njih Boginja je živjela među ljudima Uma-Netha. Nikada, od najranijih godina, Zora nije sumnjala što će biti njezina životna zadaća. Ali, kad je došlo vrijeme za Danov odlazak, nešto se u njoj slomilo. Kakvog smisla ima pružati ljubav drugima, pa čak i u ime Boginje, kad je njezina ljubav negdje daleko? Trebalo joj je mnogo snage da istraje i slijedi svoj put. Ipak, nakon početnih teškoća, sve je krenulo kako je bilo i zamišljeno. Zora je podijelila ljubav s mnogima i usrećila ih, možda više i bolje nego bilo koja svećenica do sada. Možda je to mogla baš zato stoje u svom srcu čuvala snažne i nedirnute osjećaje za nekoga tko nije bio ovdje. Boginjine svećenice moraju znati stoje ljubav, a Zora je to jako dobro znala. I zato je sada, kad je prepoznala tu istu čežnju u Enoi, probudila u sebi svećenicu. Nije mogla s njim biti na drugačiji način. Znala je da će Enoa shvatiti što želi i zašto čini baš tako. Ovo među njima nije bila ljubav muškarca i žene koji pripadaju jedno drugom. Bilo je to obredno dijeljenje užitka. To je ono što je Zora mogla pružiti svome prijatelju, a Enoa je dar prihvatio u istome duhu u kojem ga je ona nudila. Dok je svlačila svoju košulju i dopustila da joj Enoa neko vrijeme siše i ljubi obje uzdignute bradavice u znak zahvalnosti Boginji na životu, izgovarala je svoj dio molitvene pjesme spajanja. 0, Boginjo! Neka svi ljubavnici budu sretni! Neka njihova tijela gore u vatri strasti, a njihove duše pjevaju istu pjesmu. 0, Boginjo! Neka svi ljubavnici budu sretni! Daj im sretan završetak, a njihovi životi neka budu proslava. Neka moje tijelo postane dijelom Tebe! Neka naša srca plešu u vatri Tvoje ljubavi! I dok je Enoa nježno ulazio u nju, a čamac se blago njihao u ritmu njihovih pokreta, Zora se prisjetila riječi koje joj je njezin voljeni rekao na odlasku. Rekao ih je zato što mu je Zora ishitreno obećala kako neće ni s kim dijeliti ljubav dok njega neće biti i kako će otkazati svoje inicijacijske obrede upravo zbog toga. Naravno, bile su to neodgovorne riječi djeteta u njoj, djeteta koje nešto gubi i silom to želi zadržati. Dan je to shvaćao pa se samo slatko nasmijao. "Ne budi smiješna", rekao joj je. "Kad se vratim, želim pronaći svećenicu u tebi. A u pogledu dijeljenja ljubavi, zapamti: svatko tko te bude usrećio i zadovoljio dok mene nema, moj je brat po ljubavi!" I sada, dok se strast u njoj skupljala u jednu točku, ona ju je s lakoćom pokretala naviše, kroz tajne odaje duha, sve do vrha glave, pa natrag i naniže, preko očiju, jezika i pupka, sve do vagine. Zatim je posegnula duhom kroz taj čarobni portal života, preko čvrstoga uda koji je bio u njoj i ušla u Enou. Tamo se poigrala s crvenim i plavim trakama energije i okrenula ih prema Enoinom srcu. Dok su se one spajale u vrtlog jedinstva, Zora je prizvala Boginju. 'Ovo je za Tebe', ponudila joj je u mislima. Njezin orgazam je bio dug, a snagom svojega duha i pritiskom prsta na pravo mjesto između Enoinih testisa i anusa, spriječila je izlijevanje

njegova sjemena. Dok su se Enoine oči okretale unazad u ekstazi blaženstva, Zora je pratila njegovu svijest kako se uzdiže visoko, visoko, sve do praga jedva vidljiva Boginjina doma, pa opet natrag, dolje, do maloga čamca koji je sada mirno plutao morem. Enoa je s nježnošću na licu promatrao Zoru kako oblači svoju dugu košulju. Ona mu je uzvratila osmjehom i blagim dodirom ruke po obrazu. "Moram se zahvaliti Boginji", rekla je. "Ali, da bih to učinila, moram biti na kopnu. Hoćeš li me odvesti u onu uvalu?" Pokazala je rukom mali sjenoviti zaljev nadesno od njih. Enoa je kimnuo glavom i uzeo vesla u ruke. Za nekoliko minuta Zora je već koračala po obali prekrivenoj travom. "Pričekaj me tu!" doviknula mu je. Enoa ju je promatrao kako traži prikladno mjesto. Neko vrijeme je promatrala drveće i stijene, a onda se odlučila za poveću stijenu u kojoj je bila udubljena mala špilja. Zapravo, bila je to udubina jedva pola metra duboka. Gledajući iz čamca, Enoi je ta stijena sličila velikom ženskom spolnom organu. Nasmiješio se. Zora je doista znala odabrati simbol Boginje! Potpuno seje svukla i čučnula ispred stijene otvarajući i nudeći joj svoj spolni organ. Bio je to čin zahvale na koji su svećenice i svećenici, svaki na svoj način, obvezni nakon obrednog dijeljenja ljubavi. Zatvorila je oči i započela obrednu pjesmu. Dođi! Ti, koja si poput Sunca, Mjeseca i zvijezda, poput tihoga mora i nemirnih rijeka... Dođi! Ti, koja si sjajna i jedinstvena, uzvišena i savršena... Dođi! Ti, koja si poput visokih planina posutih snijegom, i suhih pustinja prekrivenih pijeskom; Ti, koja si poput zelenih šuma, poput plodnih dolina i vrtova... Dođi! Bez Tvoga sjajnoga lica, ova je kuća umorna i mrtva. Dođi! Bez Tebe, cijeli ovaj svemir je beskorisna prašina. Dođi! Bez Tebe, bez Tebe... izgubljeno je zadovoljstvo i ljepota ovoga svijeta. Dođi! Molim Te, dođi! Pokaži svoje lice! Poput Sunca i Mjeseca, dođi! Donesi svoje svjetlo u naše živote. Da, dođi! Dođi! Ti, koja si poput mirisnoga cvijeta u proljeće, poput morske pjene što oplakuje stijene; Ti, koja si poput zelene vode izvora, poput lišća što ujesen crveni tlo... Dođi! Ti, koja si poput dodira vjetra i urlika oluje, poput bijelih oblaka na Ijetnome nebu... Dođi! Ti, koja si podatna i nježna, sigurna i čvrsta... Dođi! Bez Tebe, ovaj vrt izgleda tako pust. Boje su blijede i tužne. Dođi! Bez Tebe, život prolazi kroz moje prste poput prašine. Dođi! Bez Tebe, bez Tebe... više neće biti vina, neće biti veselja. Dođi! Molim Te, dođi! Pokaži svoje lice. Poput Sunca i Mjeseca, dođi! Donesi svoje svjetlo u naše živote. Da, dođi! Sve je bilo lijepo toga jutra. I ljubav, i prijateljstvo, i obredi, i Boginja, i more i zemlja... Ali, sve to nije pomoglo Zori da otjera svoju tugu. Njezinog najdražeg nema i tko zna kada će se vratiti. A ako se ne vrati, tko zna hoće li ona ikada saznati što mu se dogodilo? I što sad da ona radi u Uma-Nethu? Da li je Boginja za nju pripremila još nešto osim tuge i pjesama prizivanja? Jer, iako je pjevala Boginji, Zorine su misli, baš kao i glasni, bolni usklik

"Dođi!" bile upućene njezinom voljenom, njezinoj ljubavi koja će zauvijek živjeti u njezinu srcu. Šibenik, proljeće 2002. god. n. e. Danijelov san, drugi dio; Legenda o Inji Dok se noć polako prikradala, a da mi to zbog razgovora nismo ni primjećivali, ja sam uz duboke zvuke tanela svojim suputnicima, devetorici njih, pričao priču o Inji. Tu su priču čuli već mnogo puta, ali sada, na želju Umane, visoke svećenice Uma-Netha, čut će je još jednom, na lađi, daleko od doma, u zagrljaju mora. Moji su slušatelji bili pozorni. Jer, ja sam bio dobar pjevač i najbolji pripovjedač kojega su čuli. A običaj je da priča ni jedan jedini put ne bude baš ista kao ona prethodna. To znači da je svako iskustvo slušanja drugačije. Prije svega, pripovjedač je imao slobodu promijeniti redoslijed pjesama koje su pratile priču. Također, imao je slobodu promijeniti način pričanja ili istaknuti neke dijelove, a neke druge možda sasvim izostaviti. Pripovijedanje i pjevanje legendi je u Uma-Nethu bila stara tradicija i vrlo cijenjena umjetnost. Nakon što su utihnuli zvuči uvodne pjesme, na tanelu sam održavao samo lagani, jedva čujni ritam nalik smirenim otkucajima srca. Moje su riječi bile odmjerene, a glas baršunast i dubok. "Kažu da je prošlo tisuću ljeta otkada je Boginja posljednji put kročila svetim tlom na kojemu žive ljudi. Došla je prizvana ljubavlju jednoga čovjeka, a zatim otišla otjerana njegovom sumnjom i ljubomorom. Kažu daje Endra bio najljepši muškarac ikada rođen. Ako je netko bio predodređen za ljubavnika žive Boginje, onda je to bio Endra. Kažu da Endra nije posjedovao samo vanjsku ljepotu već i onu unutarnju. Bio je Boginjin poslanik. Razumio je pitanja ljubavi, spontano i lako, kao što splavar razumije rijeku i svoju splav. Ali, za razliku od drugih splavara, Endra nije imao ženu. Kažu daje nakon školovanja služio kao svećenik u mnogim hramovima. Dijelio je ljubav i Boginjine darove. Znao je kako u ženama izazvati uživanje i kako ih spojiti s Boginjom koju je svaka nosila u sebi. U njegovom zagrljaju nije bilo razlike između zemlje i neba, između ljudi i božanstva. Kažu da je Endra imao savršenu sposobnost prepoznati ljepotu Boginje u svakoj ženi. Za njega, svaka je posjedovala barem nešto od Nje, neki Njezin znak. I čak kad je taj znak bio malen i jedva vidljiv, Endra gaje znao obožavati. Budio bi u ženama ono što ni same nisu znale da posjeduju. Kažu da je svakoj prije nego što su se spojili, milujući je i ljubeći, tiho, sasvim tiho, na uho otpjevao svoju pjesmu." Sada sam pustio da iz tanela iziđe nježan akord koji je neko vrijeme lebdio iznad nas i pripremao naša srca za Endrinu pjesmu. Tako sam činio cijelo vrijeme. Pričanje je bilo popraćeno ritmom, a pjevanje harmonijom. Znaš li, o ti koju danas ljubim, da se Ona skriva u tebi? U tvom licu je Njezino lice, Vidim je u tvojim zelenim očima. Podarila ti je smiješak dragosti, a svoje vlasi utkala u tvoju kosu. U tvom mirisu je trag Njezine ljepote, a tvoj dodir prenosi Njezin. Ona se prekriva mekoćom tvoje puti, i bjelinom tvojih ramena. Znaš li, o ti koju danas ljubim, da se Ona skriva u tebi? Njezina je nježnost u Tvojim grudima, a dodirujući njih ja dodirujem Nju. Ona me sada gleda tvojim očima, i sluša tvojim ušima.

Ona se skriva u tebi, ali mi se kroz tebe i pokazuje. I danas, kad ljubim tebe, kroz tebe ću ljubiti Nju. Danas ćeš ti biti moja Boginja, jer Ona je danas izabrala tebe. "Kažu da je svaka žena koja je čula Endrinu pjesmu cijelog života pamtila trenutke koji su slijedili. Endra je bio božanstveni ljubavnik. Ali, kažu da je njegovo srce, iako zauvijek ispunjeno ljubavlju prema Boginji, ipak bilo prazno. U njegovom životu nije bilo žene od krvi i mesa kojoj bi mogao dati cijeloga sebe. A on je žudio za tim. Žudio je pokloniti božansku ljubav ljudskome biću. I zbog toga je, u tišini svojih odaja, svake večeri molio za milost i sreću u kojoj su drugi, manje vješti ljubavnici, uživali svakoga dana. Kažu daje Boginja čula njegove molitve. Čula ih je jer gaje voljela i uvijek bila s njim. Kažu i to daje Boginja bila tužna što mu nije dovoljna i što Endra želi više od onoga što ima. I zato je, pomalo nevoljko, odlučila pokazati mu se u obličju za kakvim je čeznuo. Ipak, kažu da mu se prije toga prikazala u snu i zatražila nešto od njega. Nitko nikada neće saznati stoje to točno bilo, ali kažu daje Boginja od Endre zatražila bezuvjetnu ljubav." Kada dođem, znam da ćeš me prepoznati. Ljubljeni moj, za tebe ću i to učiniti! Doći ću, doći! I mnoge ćemo noći provesti zajedno! Ljubljeni moj, mnogi će dani biti samo naši. Ali, sve ima svoju cijenu, pa i ljubav koja ti se nudi. Ljubljeni moj, moram prihvatiti život ljudi. Kada nakon ove noći božansko u meni postane žena, s tim će doći i posebna sudbina. Jednom će stići i vrijeme za nju, a tada, hoćeš li mi vjerovati? Sada mi daješ ljubav svu, ali hoće li tako i ostati? Ipak, doći ću, doći! I neću požaliti. "Tek mnogo kasnije Endra je shvatio značenje ovih riječi. Sudbina o kojoj je Boginja govorila bila je strasnija od svega što je Endra u tom trenutku mogao zamisliti. Jer, ako je u bilo što vjerovao, vjerovao je u svoju ljubav i sposobnost davanja. Nikada, nikada ne bi pomislio da će on, svećenik Boginje, majstor ljubavi i davanja, postati žrtvom sasvim suprotnih osjećaja; žrtvom ljubomore i nepovjerenja. Kažu da se Inja spustila u Uma-Neth s obronaka sjevernih planina. Pojavila se usred žita koje je čekalo sjetvu. Izišla je iz njega kao iz zlatnoga mora i pružila svoje tjelesne ruke Endri. Kažu da su na njegovom licu tada zasjale suze. A suze su bile i na licima ljudi koji bi ugledali Inju. Jer, svakome je bilo jasno da među njima korača Ona! Bila je nježna poput ljiljana i čvrsta poput zemlje, bila je osjetljiva poput neba i pokretna poput mora. A njezina je ljubav bila neopisiva: zračila je iz nje kao što svjetlo zrači iz Sunca. Kažu da su Endra i Inja proveli mnoge godine u sreći. En-drino srce je konačno pronašlo mir, a njegove ljubavne vještine postale su još bolje. Njegovo davanje sada se prelijevalo iz ljubavi, a ne iz čežnje. Uz dvoje tako svetih ljudi u Uma-Nethu je zavladalo blagostanje. Klima je bila topla i blaga, kiše su dolazile na vrijeme, a zemlja je bila plodna. More je oplakivalo obale Uma-Netha i svojom ga svježinom činilo sjajnim i čistim. Sve je bilo mirno. Boginja je živjela među ljudima. Ali, kažu daje baš tada, dok je Inja boravila među nama, stigla prva prijetnja sa sjevera. Kurgani, divlji ljudi koji su ja-hali na velikim životinjama, spuštali su se s dalekih planina. Oni su bili drugačiji. Nisu poštovali život, a niti Boginju. Pred sobom su sijali smrt.

Kažu da ljudi Uma-Netha nisu bili svjesni opasnosti. Ali, Boginja je znala sve. I da se tada nije nalazila u Inji, možda se nikada ne bi umiješala. Njezini putevi nisu izravni i ljudima su često neshvatljivi. Međutim, kao što je najavila u svojoj pjesmi, s tijelom žene preuzela je i ljudsku sudbinu. Inju je čekalo teško poslanje. Kažu da Kurgani imaju vladare. Njihov život ovisi o njihovim vođama. Kažu da se ponekad bore i ubijaju za osvajanje vlasti, a ponekad se pojavi netko tko je toliko snažan da mu svi vjeruju i svi ga slijede. I da, kažu da Kurganima uvijek vladaju muškarci. Teško je razumjeti način na koji razmišljaju ti ljudi. Oni ne poštuju žensko tijelo, ali muškarci ipak poznaju užitak koji ono daje. Opsjednuti su ženama, ali ih ne cijene. Kažu daje Inja upravo u tome vidjela mogućnost svoga djelovanja. Jer, Inja je željela spasiti Uma-Neth. Željela je spasiti Endru kojega je voljela. U svojim snovima vidjela je što će se dogoditi ako se ne umiješa u napredovanje sjevernih osvajača. Također, vidjela je čovjeka kojeg mora zaustaviti. Zvao se Gromar, veliki vojskovođa i poglavar Kurgana. I tako je jedne noći odlučila otići i zavesti toga čovjeka. Uma-Neth se ne može braniti. Može ga spasiti samo ljubav. A tko zna više o ljubavi nego ona, Inja? Kažu da Inja nije ništa rekla Endri. Jednostavno je nestala te noći. Mislila je da je tako bolje. Na posljetku, Endra će razumjeti i vjerovati joj. A možda je, samo možda, Inja postupila tako jer je morala. I Endra je, kao i svi ljudi, morao svladati svoje poduke. Imao je božansku ljubav, a želio je ljudsku. Sada će naučiti da s njom dolazi i mnogo toga drugoga. Ljudska ljubav se rađa, ali i umire. Ona raste, ali i nestaje. Dolazi i odlazi. I tako je, kažu, Inja otišla, a Endra se probudio sam ne znajući zašto njegove voljene nema. Svladala gaje tuga i to u toj mjeri da više nije mogao dijeliti ljubav ni s kim. S Injom je, kako neobično, iz njegovog života otišla i Boginja. Duge je mjesece i godine Endra pjevao samo žalopojke." Izgubio sam razum zbog Tebe. Otrovan sam ludošću ljubavi. Otišla si i za sobom ostavila trag magle. Izgubljen, u njoj sam postao stranac samome sebi. Pijan sam od čežnje i zbog toga sam izgubio put do svoje kuće. U vrtovima vidim samo Tvoje lice. Iz drveća i cvijeća udišem samo Tvoj miris. Pijan sam od ekstaze ljubavi i više ne razlikujem pijanicu od pića, ljubavnika od njegove ljubavi. Izgubio sam razum zbog Tebe. Otrovan sam ludošću ljubavi. Otišla si, a ljubav prema tebi me izludjela. Lutam beskrajno po ruševinama svoga života. Sebi sam stranac i okružen sam strancima. Zbog Tvoje ljubavi sam prekinuo s prošlošću. Moja me žudnja za Tobom odvaja od sadašnjosti. Više nikoga i ništa nemam. Izgubio sam razum zbog Tebe. Otrovan sam ludošću ljubavi. Otišla si, a ja se utapam u poplavi koja će tek doći. Zarobljen sam u zatvoru koji će tek izgraditi. Okusio sam tek kap iz Tvoje čaše, a već sam pijan. Nisam ni vidio borbu, a već sam ranjen i zarobljen! Više ne razaznajem privid od stvarnosti. Poput sjenke, ja jesam, ali i nisam! Izgubio sam razum zbog Tebe.

Otrovan sam ludošću ljubavi. Otišla si, a agonija ljubavnika boli vatrom strasti. U mraku vrta žudim za Tvojim licem. U okusu slatkoće žudim za poljupcima Tvojih usana. U sjenci drveća žudim za Tvojom ljubavlju. A tebe nema i ja više ne postojim. Izgubio sam razum zbog Tebe. Otrovan sam ludošću ljubavi. Otišla si, a ja sam bolestan od igara ovoga svijeta. Žudim za Tvojim svjetlom. Ti si bit svake biti. Ti si opojnost ljubavi. Žudim da Te pjevam, ali stojim tih i agonija mi pali srce. "Kažu da su drhtaji slomljenoga srca vrata koja vode k Boginji. Ali, Endru su oni najprije odveli na mnogo mračnije mjesto: u ponore pakla ljubomore. Jer, Inja je uspjela u svojoj namjeri. Pronašla je Gromara ili je dopustila da on pronađe nju. Zaluđen njezinom ljepotom, a kasnije i ljubavnom vještinom, kurganski ju je vođa pustio vrlo blizu sebi. Injine riječi prošaptane na jastuku nakon strastvene noći malo-pomalo ostavljale su traga. Ni ne znajući, Gromar se mijenjao. Postao je mirniji i manje željan krvi i pustolovina. Kažu daje Injina ljubav bila ta koja gaje promijenila i zaustavila. Kažu daje Boginja na taj način, jedini način koji je dobro poznavala, spasila Uma-Neth i mnoge druge zemlje od okrutne sudbine. Ali, ako je takav razvoj događaja odgovarao ljudima koji su štovali Boginju, to nije bio slučaj s Kurganima. Gromar je imao suparnike, a oni nisu slušali Inju svakoga dana i snaga ljubavi nije promijenila njihova srca. Ipak, razumjeli su daje upravo ona razlog za promjenu velikog vojskovođe. Sve dok je bio mir, nije bilo mogućnosti za prevrate. Gromar je mogao vladati još mnogo godina, a to njima nije odgovaralo. S druge strane, nisu ga mogli ni ukloniti jer je bio omiljen u narodu. Umjesto toga smislili su mnogo lukaviji plan. Kažu da su se Gromarovi protivnici u to vrijeme potrudili saznati odakle je Inja došla. Prerušeni, slobodno su se kretali među ljudima Boginje i konačno pronašli Uma-Neth, a zatim i Endru koji je još uvijek bolovao od tuge zbog gubitka svoje voljene. Kažu da ljudi Kurgana dobro poznaju mračnu stranu života. Zbog toga im nije bilo teško prepoznati slomljeno sce. Znali su da u njega mogu posijati sjeme mržnje i ljubomore. Na posljetku, s njihovog stajališta, sve što su Endri rekli bila je istina. Da, Inja je njega napustila zbog Gromara i sada njih dvoje uživaju svaki dan i svaku noć, dijeleći ljubav koja je prije toga pripadala Endri! Kažu da Endra isprva nije shvaćao što mu ti ljudi žele reći. Ljubav je u njemu ipak bila jaka. Ali godina dana tuge i nerazumijevanja predstavljale su prepreku koju Endra nije mogao svladati. Pao je na ispitu ljubavi. Međutim, kažu da je ipak iznenadio kurganske uhode od-bivši djelovati zbog povrijeđenosti. Samo je još dublje propao u svoju tugu, sada dodatno mučen crnim oblacima kojih prije nije bilo u njegovom srcu. Zbog toga su spletkari promijenili svoju taktiku. Ponudili su Endri nešto što nije mogao odbiti. Kažu da su ga uvjerili kako Gromar sprema pohod upravo na Uma-Neth. Rekli su mu da ga se može zaustaviti jedino ubojstvom, a da oni to ne mogu učiniti jer bi tako osudili i sebe na smrt. Ali on, Endra, mogao bi to učiniti sasvim lako. Oni će mu pokazati kako, gdje i kada mora ući u Gromarove odaje. I tada je, tako kažu, otpočela Endrina istinska propast. Mislio je da djeluje zato što želi zaštititi Uma-Neth, ali negdje duboko u njemu gorjela je želja da još jednom vidi Inju. Taje želja bila poticana nadom: možda ipak nije istina sve što su mu ispričali? Možda ga Inja još

uvijek voli? Ali s druge strane, taje želja bila poticana i ljubomorom. Ako je istina to što mu kažu, onda... onda... Endrine ruke su se na te misli počele tresti. Nije znao što slijedi iza tog 'onda', ali bilo je to nešto mračno, puzavo i strašno. Endra se spremao na ubojstvo. Spremao se na čin potpuno suprotan svemu stoje znao i radio do sada. Znao je da će time poreći ljubav, a možda i Boginju. Ali opet, ako to ne učini, nestat će i ljubavi i Boginje. Činilo mu se da nema izbora. Kažu da Endra nije bio svjestan svojih motiva. Možda je želio ubiti Gromara zbog zaštite svojih ljudi, a možda mu se želio osvetiti jer mu je preoteo Inju? Kako bilo da bilo, kur-ganski spletkari postigli su svoj cilj. Kažu i to daje Endra, noć prije nego je ponovo susreo Inju, u snu začuo dijelove davno zaboravljene pjesme. One iste kojom mu je Inja najavila svoj dolazak." Ali, sve ima svoju cijenu, pa i ljubav koja ti se nudi. Ljubljeni moj, moram prihvatiti život ljudi. Kada nakon ove noći božansko u meni postane žena, s tim će doći i posebna sudbina. Jednom će stići i vrijeme za nju, a tada, hoćeš li mi vjerovati? Sada mi daješ ljubav svu, ali hoće li tako i ostati? "Kažu da Endra nije razumio te riječi. Jer da ih je doista razumio, nikada ne bi učinio to stoje učinio. Uma-Neth je bio siguran, baš kao i njegova ljubav. Zato je bila zaslužna Inja. Ali zaveden mračnim osjećajima, Endra to nije znao. Kažu daje uz podršku zavjerenika lako pronašao Gromarove odaje. Dali su mu mač, simbol kurganskih osvajanja. A kada je, sakriven tamom noći, ušao u spavaonicu, na velikom je krevetu ugledao isprepletena tijela dvoje ljudi. Njihova je ljubav bila strastvena i duboka. Njihova su se tijela spajala, a njihova srca dijelila ljubav. Znao je tko je žena koja se sada daje ovom nepoznatom muškarcu. Znao je daje ta ista žena nekoć svoju ljubav na isti način davala njemu. I jasno je vidio: ovdje nema nikakve prisile. Inja pripada Gromaru. I u tom trenutku, tako kažu stare priče, Endrine nade su nestale i on je izgubio vlast nad sobom. Žurno je prišao krevetu, u bijesu zamahnuo mačem i probo isprepletena tijela dvoje ljubavnika. Gromar je umro odmah, ali Inja je bila samo ranjena. Zatim je Endra, još uvijek u bijesu, bacio krupno Gromarovo tijelo s kreveta ne bi li pogledao u oči onoj koja gaje izdala. Inja je mirno ležala dok je krv polako tekla iz njezinih grudi. Njihovi pogledi su se sreli. Nitko, baš nitko ne može znati što se tada doista dogodilo, ali kažu da se Inja nasmiješila Endri. Gledala ga je blago, s ljubavlju koja nikad nije umrla u njezinom srcu. Kažu da mu je tada otpjevala svoju posljednju pjesmu." Zbog čega si svoj život donio k meni? Ljubavnice! Kamo ideš? Koga tražiš? Tvoja je ljubav ovdje. Ona živi u tvom susjedstvu. Njezino je lice skriveno, ali ona je ovdje. Zbog čega si svoj život donio k meni? Ja se skrivam u licima drugih ljudi, a ti me tražiš u divljini i pustinji, ti me tražiš na dalekim mjestima. Zbog čega si svoj život donio k meni? Prestani! Prestani tražiti cvijeće izvan svoga vrta! Dok moliš za komadić kruha, cijela se gozba skriva u tebi! Nema potrebe za patnjom. Ja sam ovdje! Ništa nije vječno osim mene. Zbog čega si svoj život donio k meni, ako ne da bi ga izgubio u ljubavi?

"Ali Endra se nije izgubio u ljubavi, nego u njezinoj suprotnosti. U njegovim očima čučala je okrutna zvijer mržnje i bijesa. Lice mu je bilo iskrivljeno od ljubomore, a ruke su se grčile u želji da Inji zada još smrtonosniju ranu. Ipak, to nije morao učiniti. Kad je vidjela u što se pretvorio njezin ljubavnik, Injino se srce raspuklo od tuge. Ona nikada ne bi umrla od rane zadane mačem, ali umrla je od rane zadane ljubomorom i nepovjerenjem. Kažu da je Endra, gledajući je kako umire, u posljednji tren shvatio svoju pogrešku. Kažu da je shvatio sve što je Inja učinila i zašto je to učinila baš tako. Ali, bilo je kasno. Njegova je ljubav otišla. Endra je nakon bijega iz kurganskog naselja poživio vrlo kratko. Nije se vratio u Uma-Neth. Umro je usamljen, negdje u planinama. Gromara je zamijenio netko drugi. Kur-ganski osvajači su bili usporeni, ali njihova prijetnja nije nestala." I tu sam zastao s grčem u grlu dok su zvukovi tanela zamirali u noći. Mogao sam ispričati tu priču na malo drugačiji način. Na primjer, ispustio sam jednu od čestih pjesama koje se pripisuju Inji. Jedna od inačica legende kaže da su Endra i Inja ipak uspjeli razgovarati nakon što je Endra shvatio pogrešku, a prije nego je Inja umrla. Zapravo, u toj najraširenijoj inačici legende Endra pita Inju da li će se njih dvoje ikada sresti ponovo, a Inja mu odgovara pjesmom i kaže da će to biti... tada, kad jednom postane sada. Ali, tu sam pjesmu otpjevao Zori na rastanku i znao sam da bi me svladala tuga ako bih je sada ponovo pjevao. Zbog toga sam pustio da se priča prekine upravo na ovome mjestu. Kurganska prijetnja nije nestala. Čak i nakon tisuću godina ona je još tu. Ona je razlog zbog kojega smo sada na ovoj lađi. Ona je razlog zbog kojega sam sada daleko od svoje ljubavi. I dok je zrak iznad površine mora postajao sve hladniji i hladniji, među nama je zavladala tišina. Prije nego što smo krenuli na počinak, Umana, visoka svećenica Uma-Netha, progovorila je tiho, ali razgovjetno tako da su je svi čuli: "Imam osjećaj da ćemo se svi mi uskoro suočiti s istom dilemom. Što učiniti kad te svlada strah? Što učiniti kad mrak zatire svjetlo? Endra nam je svojom pogreškom pokazao ispravan put. Ali, hoćemo li ga znati prepoznati ili će se na posljetku pokazati da je sve bilo uzalud?" Tvrđava sv. Nikole, ulaz u Kanal sv. Ante ispred Šibenika, proljeće 2003. god. n. e. Vedran je odlučio vjerovati Dok je Danijel pričao svoju priču, gotovo ne zastajući i brzo prelazeći preko događaja koji su mu promijenili život, Vedran je pokušavao zadržati stav neupletenog slušatelja. Čak i nakon što je 'odlučio' povjerovati Danu, jedan dio njega zadržao je pravo na sumnju. Međutim, kako se priča razvijala, taj je dio postajao sve tiši i tiši. Tek bi se ponekad na neku Danovu rečenicu ponovo probudio i pobunio. Ali, sada je to činio sve slabijim glasom i Vedran je znao da ga uskoro više neće ni čuti. Također, vrlo brzo je shvatio da ni na koji način ne može ostati neupleten. Ova priča se vrti i oko njega, osjećao je to. Nije znao kako. Nije mogao ni zamisliti kako bi to bilo moguće, ali je upravo tako osjećao. I sada, kad je Danijel tek na trenutak zastao da uhvati zraka, Vedran je postao nestrpljiv. "Tvoji snovi su doista bili tako živi, tako puni detalja?" upitao je Danijela. "Da", odgovorio mu je on. "Bili su toliko jasni i stvarni da sam nakon buđenja još neko vrijeme provjeravao da li sam se doista probudio ili još uvijek putujem na toj prastaroj lađi pa sam zaspao na palubi i sada sanjam neki drugi svijet kojega jedva poznajem." "Svi ti ljudi, njihova imena, zanimanja, stavovi... sve si to sanjao?" "Sve, baš sve. I još više od toga. Mnoštvo detalja. Njihovu kosu, oči, boju kože... Pa čak i mirise. Znam daje Umana mirisala na zasićeni miris cimeta. Pokraj Ester osjećao sam ljiljane, a Belar je mirisao na lavandu!" Vedran je odmahnuo glavom u nevjerici. Sumnjičavko u njemu je otvorio jedno oko. "Ali, zar ne misliš da je to mogao biti samo san? San izazvan pretjeranim uzbuđenjem. Ti si sklon razmišljanju. Oduvijek si želio shvatiti ono što nitko drugi nije shvaćao. Zar nije moguće da si

samo odsanjao svoja razmišljanja? Možda si ih zaogrnuo u zanimljivu priču, ali zašto tome pridaješ takvo značenje?" Danijel se kratko nasmijao okrenuvši se k svome prijatelju: "Mogao bih ti odgovoriti da jednostavno znam. Osjećam istinu. Ali kasniji događaji potvrdili su moje snove. Ono što ću ti ispričati još je nevjerojatnije od snova..." "Da se ne radi o tebi, tako nešto bi mi bilo teško povjerovati! Ali, s tobom je sve moguće! Pričaj!" "Da, da, sve ću ti ispričati... ali," Dan je malo zastao grizući donju usnu, "malo mi je teško složiti sve to u smislenu cjelinu. Vidiš, snovi su dolazili u nekoliko navrata. Gotovo kao da sam sanjao priču u nastavcima. Ponekad bih sanjao dvije ili tri noći za redom, a ponekad mjesecima ne bi bilo ničega. Prošla je čitava godina dok nisam u snovima 'složio' cijelu priču. Njezin završetak pojavio se tek nedavno..." "Čekaj!" prekinuo gaje Vedran. "Sada mije nešto palo na um. Ti tvrdiš da su snovi povezani s kipićem Boginje?" Uz malo oklijevanja Danijel je potvrdno kimnuo glavom. "Da. Siguran sam u to. Boginja je cijelo vrijeme bila pokraj mene. Svake večeri sam je držao u rukama. Ponekad bih tako i zaspao. Imao sam osjećaj da slike i utisci izlaze iz nje. Znam da je tako nešto teško prihvatiti racionalnom umu, ali ja sam siguran u to." "U redu", složio se Vedran. "Razumijem te." Za kratki trenutak dvojica prijatelja su utihnula, svaki zabavljen svojim mislima. I dok je lagani povjetarac s juga još uvijek mirisao na proljetnu toplinu, sumnjičavko u Vedranu sasvim je zaspao. Odjednom je osjetio snažnu želju da sazna sve o Danijelovim snovima. Iako nije mogao reći odakle taj osjećaj, ti su mu se snovi činili važnima. Ne samo za njih dvojicu već i za mnoge druge ljude. Možda čak i za čitav svijet. Njegove misli su se pretvorile u pitanja, a ona su nezaustavljivo navrla iz njega, jedno za drugim, poput bujice nakon proljetnih kiša. "I? Što je bilo dalje? Pričaj! Jesi li stigao na Kretu? Što se tamo dogodilo? I zar doista misliš da to što si sanjao odgovara stvarnoj prošlosti? To bi značilo da si vidio i doživio pretpovijesnu civilizaciju, to bi značilo..." "Hej, stani, stani!" Danijel je uhvatio Vedrana za rame i kroz smijeh ga prodrmao. "Ne tako brzo. Znam kakve mogućnosti otvara prihvaćanje mojih snova kao istinitih. Smiri se sada. To i nije toliko važno." Vedran se doista uzbudio na pomisao daje njegov prijatelj nekim čudom u snovima otputovao u prošlost. Uhvatila ga je grozničava želja da sazna kako je svijet izgledao u to vrijeme, još prije nego što su Rimljani osnovali svoje carstvo, prije nego što su stari Grci i njihovi sukobljeni gradovi-državice udarili temelje zapadnoj civilizaciji. "Moj Bože", izgovorio je Vedran glasno svoje misli. "Pa to je bilo prije šest tisuća godina! Tko zna što se tada događalo u Egiptu? Židovi još nisu ni bili u Kanaanu, sumerska civilizacija je bila u svojim povojima, a u Indiji... tko bi ga znao, možda je još tekla njihova legendarna rijeka Sarasvati! A ovdje je u to vrijeme također postojala civilizacija, ovdje su živjeli ljudi, baš ovdje gdje sada živimo mi! I kako da ne budem uzbuđen? Ti si sve to promislio i provario mnogo puta, a menije ovo sasvim novo. Reci mi, što se dogodilo na Kreti?" Danijel je, smiješeći se, promatrao lice svoga prijatelja. Ono je bilo puno očekivanja, upravo onakvo kakvom se nadao da će biti prije nego je otpočeo svoju priču. "Na Kreti? Pa, dogodilo se ono što je bilo najavljeno. Sastanak predstavnika svih poznatih naroda Staroga svijeta. Taj dio sna je svakako bio najživotopisniji i najzanimljiviji. A onaj nakon toga..." U tom trenutku Danijelovim licem je prešla tamna sjenka. "Posljednji dio bih najradije preskočio..." "Doista? Zašto?" upitao gaje Vedran. "Zato što..." sjenka se nije povlačila. Danove oči umirile su se usmjerene čvrsto u neku daleku plavu točku ispred Prvića. Tamo su se još uvijek vidjela bijela jedra. "Doći će vrijeme i za to. Reći ću ti sve. Ali, moram ti ispričati priču onako kako se odvijala. San je dolazio u dijelovima, a između njih... između njih se događalo mnogo toga."

Danje sada ipak živnuo, a sjenka je nestala. Okrenuo se prema Vedranu. "Spomenuo si sumersku civilizaciju. To me podsjetilo na nešto iznimno važno. Na jednu osobu koja je svemu dala neki unutarnji smisao. Bez nje bi mi bilo mnogo teže." "To je ona djevojka u koju si se zaljubio?" zabrzao je Vedran. Međutim, Danijela je njegovo pitanje zbunilo. "Molim? Kako to misliš? Koja djevojka?" "Pa, kad smo došli na ovo mjesto, prije nego što si počeo pričati ove nevjerojatne stvari o kipiću Boginje i svojim snovima, rekao si mi da si se zaljubio. To je bila prva rečenica s kojom si počeo!" Danijel ga je neko vrijeme gledao uopće ne razumijevajući o čemu to Vedran govori. Tek nakon nekoliko dugih sekundi shvatio je da je doista tako otpočeo razgovor. "Ah, da", rekao je na posljetku, još uvijek zbunjen, "zaljubio sam se, to je istina. Cijela ova priča je priča o ljubavi. Ali... nisam sada mislio na to. Osoba koju sam sreo je moja teta. Prvi put sam je upoznao tek prošle godine u Zagrebu." "To je teta kod koje si stanovao? Ona koja mnogo putuje i bogata je?" "Da, to je ona. Istina je da mnogo putuje, ali za bogatstvo nisam siguran. Ima veliki stan u Ilici, to je sigurno. Za putovanja je potreban novac i to je sigurno. Ali, ne znam da liju se baš može svrstati među bogate. Osim duhom, naravno. Duhom je bogata, doista! I dio toga bogatstva prenijela je na mene. Zbog toga sam joj neizmjerno zahvalan." Vedran je nekoliko trenutaka šutio. Povratak u sadašnje vrijeme oživio je u njemu bol koji je još uvijek osjećao iako gaje dobro sakrio iza maske koju je obično pokazivao Danijelu. Pretprošla jesen za njega je bila vrlo bolna. Odlazak na studij u Zagreb bio je označen velikim razočaranjem. Njegove nade da će se prijateljstvo s Danom nastaviti grubo su bile srušene. Bio je siguran da će zajedno stanovati i dijeliti sobu, a to je značilo i mnoge dragocjene trenutke. Ali, Danijel je odlučio drugačije. Iznenada se pojavila tajanstvena teta iz Zagreba za koju Vedran nikada prije nije čuo. Ispalo je da teta ima sobu u koju može primiti Dana, ali samo njega, ne i njegovoga prijatelja. Zapravo, Vedran je osjećao kako to nije u potpunosti bila istina. Osjećao je da je Dan donio tu odluku. Na posljetku, taj stan u Ilici bio je, po onome stoje čuo, vrlo prostran. U svakom slučaju, Vedran je završio u studentskome domu, a Dan je otišao u susret neobičnim događajima koji su ga toliko potresli. Iako je sada konačno došlo vrijeme da se rukavac rijeke Vedra-novoga života, onaj koji se te jeseni odvojio od Danijela, konačno vrati k njemu, Vedran je osjetio odjek onog starog bola. Ta mu je Danijelova teta zagorčila život. Ali eto, sada je njegov prijatelj spominje kao vrlo važnu osobu. 'Pa neka', pomislio je Vedran. 'Konačno ću saznati što je zapravo radio sve ono vrijeme dok ja nisam radio ništa!' Zagreb, jesen i zima 2001. god. n. e. Dan susreće Umu Marija nije bila Danijelova teta, već prateta: neobična i za obitelj davno izgubljena sestra njegove bake. U vrijeme kad je Danijel krenuo u Zagreb na prvu godinu studija povijesti i filozofije, gospođa Marija imala je gotovo osamdeset godina. Rođena u Šibeniku, s dvadeset je godina uoči drugoga svjetskog rata otputovala u Ameriku. Govorilo se da je u pitanju bila ljubav, ali nitko nije točno znao. Na posljetku, Marija se nikada nije udavala i, barem koliko se znalo, nije imala djece. Ali je nekako uvijek imala dovoljno novaca za mnoga putovanja. Također, našlo se novaca i za kupovinu prilično velikoga stana u Zagrebu, u Ilici, nešto poviše starog Britanskog trga. Istina je daje taj stan uglavnom zjapio prazan jer ga gospoda Marija nije htjela iznajmljivati. Ponekad bi izbivala i po godinu dana, a ponekad bi se vraćala nakon samo nekoliko tjedana. U životu svoje rodbine pojavila se nenadano, šezdesetih godina, kad se po prvi put vratila u Hrvatsku. Obišla je sve žive rođake, svakome nešto donijela (i to ne male vrijednosti), a

mnogima pomogla, posebice ako im je bio potreban novac. A novac je bio potreban većini. Tako je gospođa Marija postala vrlo popularna među svojima iako su njezini stavovi bili neobični, a njezina česta izbivanja u najmanju ruku sumnjiva. Nakon što im je na početna pitanja kratko i jasno odgovorila da gledaju svoja posla, rođaci su upravo tako počeli i činiti. Dok im je pomagala, koga briga što radi i kuda odlazi! No, ljudi su pričali. Pričali su da radi za neku stranu vladu. Govorilo se da je bogata udovica i da se novac kojim raspolaže ne može ni izbrojiti. Ali najčešće su tvrdili da je pripadnica nekoga kulta ili sekte te da u to ime obavlja misionarske poslove posvuda po svijetu. Istina je, međutim, bila sasvim drugačija. Prije svega, gospođa Marija je kao mlada otišla na školovanje. Iskoristila je priliku i otputovala kao služavka bogatom starom bračnom paru kojemu je bila potrebna dadilja za njihovu unuku. Roditelji male nasljednice poginuli su u nesreći na moru, a baka i djed nisu više bili dovoljno živahni da bi u potpunosti slijedili trogodišnje dijete. Iznenadila je svoje zaštitnike tražeći da joj umjesto plaće osiguraju studij na obližnjem sveučilištu. Nakon pet godina stekla je svoju prvu diplomu. Njezin glavni predmet bila je književnost. Odmah nakon toga Marija je počela studirati povijest, a istodobno i lingvistiku, a na posljetku i medicinu. Ovaj posljednji studij bio je nešto zahtjevniji, ali do tada je njezina štićenica već i sama krenula na koledž pa je Marija ostala bez obveza. No stari bračni par zadržao ju je pokraj sebe, sada ne više kao služavku, već kao prijateljicu, a pomalo i kao vlastito dijete. Kad su umrli, oboje u razmaku od nekoliko dana, oporukom su Mariji ostavili dovoljno za život. Zapravo, dovoljno za nekoliko života ne samo njezinih, već i svih onih za koje bi se odlučila pobrinuti. Marija je mudro postupila sa svojim nasljedstvom. Nešto malo je uzela za sebe, a ostalo je sigurno uložila iskoristivši znanje koje je stekla uz staroga gospodina. On je na burzi stekao mnogostruko bogatstvo, a sada se mali djelić toga, ostavljen Mariji, iz godine u godinu dalje povećavao. I tako se, nakon dvadeset i nešto godina izbivanja, Marija vratila u svoj rodni kraj s nekoliko doktorskih diploma za koje nitko nije znao te s očiglednom gomilom novca čiji je izvor bio nepoznat. Mnogo toga se nije znalo o Mariji, a vjerojatno se nikada neće ni saznati. Na primjer, to je bio slučaj s činjenicom da nije bila s muškarcem do svoje četrdesete godine iako je bila iznimno lijepa. Tek nakon što su njezini dobrotvori preminuli, Marija se otvorila suprotnom spolu. No uskoro je otkrila da zadovoljstvo ne pružaju samo muškarci nego i žene. Zatim ju je priroda njezinih istraživanja odvela do psihologije te je i nju završila i doktorirala, ovaj put na sveučilištu u New Delhiju. Kao usput, svladala je sanskrit te postala učenica rijetko viđenog tantrika čije je ime, kažu, bilo toliko moćno da se nije ni izgovaralo. Da, malo toga je o Mariji bilo poznato njezinoj rodbini. Oni su o njoj znali samo toliko daje sad u Turskoj, sad u Kini, ponekad u Americi, a ponekad u srednjoj Africi te da zapravo nije sigurno gdje se u nekom određenom trenutku nalazi. Rodbina je zapravo o svojoj neobičnoj Mariji znala toliko malo da joj je promakla i činjenica da Marija, iako rođena s tim imenom, više uopće nije Marija! Tu je istinu saznao tek Danijel kad je prvi put upoznao svoju pratetu. Svi dogovori oko njegovoga stanovanja išli su preko roditelja, a dogodilo se daje prvi put došao u Zagreb bez njih. Stan nije bilo teško pronaći; Ilica je najpoznatija ulica u Zagrebu. Ulazeći kroz tipični 'haustor' drvenim stepenicama nalijevo i gore, kroz polutamu stare zagrebačke purgerske zgrade, Danijel je osjetio blagu neugodu. Čuo je mnogo toga o teti Mariji, ali ništa nije bilo određeno, ništa što bi mogao povezati s nečim stvarnim i opipljivim. Tek će mu njihov prvi susret dati materijala za stvaranje slika i predodžbi. Po svemu sudeći, teta Marija je bila posebna

osoba, ali Danijel nije znao u kom smjeru će ta posebnost ići i kako će se ona odraziti na njihov budući odnos. Međutim, nelagoda je nestala već od prvoga trenutka. Vrata mu je otvorila nasmijana žena čije su crte lica odavale pomalo egzotičnu ljepotu u mladosti. Čak i sada, samo su blage bore ukazivale na to da se radi o godinama vrijednim poštovanja. Ali Danijel joj nikada ne bi dao osamdeset! Šezdeset, možda. A kad se okrenula da ga propusti u stan, postranični obris njezinoga tijela i dalje je odisao ženstvenošću. Hodala je uspravno i čvrsto, a pokreti su joj bili živahni i brzi, daleko od nesigurnosti koja se ponekad susreće kod ljudi njezinih godina. Nakon što je skinuo jaknu i ostavio dvije putne torbe u hodniku, Danijel i Marija razmijenili su jedan dugi pogled. Bilo je očigledno da ijedan i drugi mnogo očekuju od zajedničkoga druženja, a prvi susret je uvijek vrijeme uzajamnog energetskog proučavanja. Mladić je prvi posustao i prekinuo tišinu: "Teta Marija, ja sam Danijel", rekao je pomalo nesigurno i pružio joj ruku. Stara žena se nasmijala i prihvatila njegovu šaku, ali nekako neobično, sa strane. "A ja, ja nisam Marija", rekla je. "Moje ime je Arina." Naravno, to je sasvim zbunilo Danijela. "Ali, rekli su mi... oduvijek vas zovemo..." "Znam, znam. Nitko se nije potrudio saznati", odgovorila mu je Arina nudeći mu stolac za masivnim drvenim stolom u blagovaonici. Pričekala je da Danijel sjedne, a zatim i sama sjela nasuprot njega. "Rođena sam kao Marija, ali sam u svojoj četrdesetoj promijenila ime u Arina. U Americi se to često radi, znaš. Vrlo je jednostavno. Ali, u ovdašnjim papirima još me vode kao Mariju. Ništa zato, to je zapravo vrlo slično. Znaš li odakle dolazi ime Arina?" Danijel je odmahnuo glavom. "To je ime boginje Sunca iz stare Anatolije. Pazi!" upozorila ga je podizanjem prsta, "Boginje Sunca! Jedno od rijetkih ženskih naziva za našu malu zvijezdu koja nam daje život." Danijel nije znao što bi na to rekao dok ga je njegova neobična prateta pažljivo promatrala. "Imena su važna, znaš. Svako ime nosi u sebi značenje, ali i poseban utjecaj na onoga tko ga nosi. Zvukovi su važni. Mene eto znaju kao Mariju, ali moje odabrano ime je Arina. A moram ti priznati, unaprijed se ispričavam na zbunjivanju," tu se zvonko nasmijala, "da me prijatelji zovu sasvim drugačije. Zovu me Uma." Zastala je kao da je očekivala da će zvuk toga novog imena Danijelu nešto značiti. Međutim, ako i jest, on to nije pokazao. Samo je kratko kimnuo glavom zagrizavši donju usnu. "Uma mi sasvim pristaje. Na posljetku, to je mnogo izvornije nego Marija, pa čak i Arina!" Još jedna stanka i pogled pun vrckavog ispitivanja. Ali Danijel nije znao što bi rekao na sve to. Nije razumio igru koju mu je ponudila ova neobična žena. Tek će kasnije shvatiti na što je mislila spominjući "izvornost" imena Uma nasuprot imenu Marija. "U redu," nastavila je, "onda me i ti možeš zvati Uma. A ja ću tebe zvati Dan, može? Danijel je predugo za tebe." I tada, ako ga ovo poigravanje s imenima nije dirnulo do sada, zvuk njegovog nadimka pogodio gaje ravno u srce. Otvorio je usta u posvemašnjem čuđenju. "Kako ste znali da mi je to nadimak?" upitao je uzbuđeno. "Zar vam gaje netko rekao?" Uma ga je promatrala ne skrivajući smiješak. "Dan - zar je to tako neobično? Ne moram biti vještica da Danijel skratim u Dan, zar ne?" Danijel je još uvijek bio osupnut onim što se dogodilo. Da, skraćivanje je savršeno logično objašnjenje. Zastoje onda imao osjećaj da se tu skriva još nešto? Možda i nije vještica, ali u njegovoj prateti ima nešto nedokučivog. Njezin pogled je tako prodoran kao da ulazi u njega i zna sve o njemu, pa čak i stvari kojih ni sam nije svjestan. Bio je siguran daje znala za nadimak. Vjerojatno ne iz nekog vanjskog izvora, ali možda na način na koji i on ponekad zna stvari, iznutra, srcem ili nekim dubokim i skrivenim dijelom svoga duha.

"U redu, Dan, dođi sad", ustala je jasno mu dajući do znanja da je upoznavanje završeno. "Pokazat ću ti tvoju sobu. I uzgred, još se nisam umnožila. Prijeđimo na ti, može? Ipak smo nekakav rod, zar ne?" "Može", odgovorio je Dan. Uz svu zagonetnost i neobičnost morao je sam sebi priznati da mu se Uma dopada. Osjećao je da će se razumjeti, ona i on. A do sada je već naučio vjerovati svojim osjećajima. Rijetko su ga prevarili. I tako je počelo prijateljstvo između Ume i Dana. Vrijeme će pokazati da je ono za oboje bilo važan dio njihovoga životnog puta. I dok je Uma možda već od samoga početka bila svjesna pravoga značenja njihovog susreta, Dan će to značenje tek morati otkriti u danima i mjesecima koji su dolazili. A ti su mjeseci Danu donijeli mnogo učenja. Međutim, učenje se nije odvijalo na fakultetu, na mjestu gdje ga je očekivao, već upravo ovdje, u stanu pratete Ume, a posebice u njezinoj radnoj sobi. Do te prostorije nije odmah došao. Bilo je to njezino svetište, a u svetišta se ne ulazi tako lako. Najprije se Dan morao naviknuti na veličinu Umina stana koji se prostirao po cijelom prvom katu dugačke zgrade čiji su prozori gledali na Ilicu. Čovjek bi pomislio da će u takvom stanu biti bučno zbog tramvaja, automobila i ljudi koji su prolazili samo nekoliko metara ispod prozora. Ali, nije bilo tako. Prostorije su odisale mirom, a debeli zidovi su djelotvorno zadržavali sve zvukove osim onih najglasnijih. Teta Uma živjela je sama u barem desetak soba. Međutim, većina soba bila je zaključana, a ona sama je koristila tek tri. Hodnik je od ulaznih vrata vodio do velike blagovaonice. Nadesno je bila mala kuhinja, a vrata ravno vodila su u drugi hodnik. Taj je bio vrlo dugačak i širok. Na njegovom kraju bile su dvije sobe: jedna u kojoj je Uma spavala i ona najveća, radna soba u kojoj je provodila većinu svoga vremena. Danijel nikada nije saznao što se nalazilo u nekoliko soba, njih barem pet, pokraj čijih se vrata prolazilo na putu do Uminih prostorija. Nikad ju nije ništa pitao o tome jer je osjećao da ona to ne želi. Na posljetku, da je to nešto što se njega tiče, rekla bi mu sama. Njegova soba je bila odvojena od Uminog prostora. Prvog je dana u uzbuđenju previdio uska vrata koja su iz prvoga hodnika vodila nadesno prema dvorištu. Kad gaje Uma povela u tom smjeru, pomislio je da se radi o vratima ormara. Međutim, prevario se. Iza vrata se nalazilo malo predsoblje. Za razliku od drugih prostorija u stanu, ono je bilo vrlo svijetlo jer se prema dvorištu otvarao velik prozor. Jedna vrata vodila su u skromnu, ali čistu kupaonicu, a druga u Danovu buduću sobu. I ona je bila svijetla i potpuno tiha. Kroz dvorište je rijetko tko prolazio, a buka s ulice se uopće nije čula. U zapadnom kutu nalazio se krevet, pokraj njega ormar, a na sjeveru radni stol. Uz prozor pokraj radnog stola bila je smještena niska, ali dugačka polica za knjige. Danijel je odmah zavolio svoj studentski kutak. Njime je, zapravo, bio oduševljen! Praktički, imao je svoj ulaz jer ga Uma uopće nije ni čula ni vidjela kad bi dolazio i odlazio, a zasebna kupaonica bila je luksuz iznad svakog očekivanja. Za razliku od smještaja, Zagreb ga je razočarao. Možda je uobičajeno da u tako velikom gradu, pokraj toliko ljudi, nema mnogo mjesta iz kojih izvire "moć", ali Dan ih je ipak očekivao. Razočarao se jer u prvih nekoliko mjeseci nije pronašao ni jedno! Bilo je mjesta koja su nešto "toplija" od drugih, ali nijedno se nije moglo mjeriti s pravim mjestima moći koja je do sada susretao. No, na to nije toliko obraćao pozornost. Ulice su uvijek bile pune ljudi, a promet je bio začuđujuće gust. Danijel je znao da takve stvari ometaju protok energije odnosno što god to bilo što osjeća kao "moć". Nije se zamarao tim problemom jer je u središtu njegove pozornosti bilo mnogo toga drugoga. Drugo razočaranje bio je fakultet. Mislio je da će studij ipak biti drugačiji od njegovog učenja u srednjoj školi. Međutim, ubrzo je otkrio da profesori zastupaju jednake stavove kao i

oni u Šibeniku. Osim toga, najteža mu je bila spoznaja da je rijetko kome bilo doista stalo do onoga što radi. Tješio se da se radilo samo o prvoj godini i da se stvari mogu promijeniti. Ali u njemu je ostao okus blage gorčine. Jedina osoba kojoj je doista bilo stalo do nečega, ne samo do učenja, već i općenito do ljudi i do svijeta; bila je njegova prateta Uma. Za razliku od ostalih ljudi koje je susretao, u Umi je gorjela neka pritajena vatra. Sve što bi dotakla, bilo rukama bilo umom, odjednom bi zasvijetlilo nekim iznenađujućim sjajem. Za razliku od dosadnih profesora i ciničnih i nezainteresiranih studenata, život s Umom bio je pun novih uvida. Kad god bi je sreo, a to nije bilo svakoga dana, Uma bi mu otvorila neke nove obzore. Ponekad bi ručao s njom vrlo ukusnu vegetarijansku hranu koju je Uma pripremala u svojoj kuhinji. Tada bi mu pričala o prehrambenim običajima iz dalekih zemalja koje je posjetila, o neobičnim namirnicama i načinima njihovog pripremanja. Danijel je uz nevjerojatno ukusnu hranu gutao i njezine riječi. One su u njemu istodobno budile čežnju za putovanjima, ali i životnu radost samo zbog toga što je ovdje i sada. Imao je veliku sreću da mu ova neobična žena bude rod. A Uma mu je bila i više od toga. Vrlo brzo postala je i njegova učiteljica. Već nakon nekoliko razgovora za stolom, Danijel je shvatio da Uma nije neuka stara žena koja je imala sreće u životu. Nije mu bilo teško povjerovati da sjedi pokraj osobe koja ima nekoliko doktorata uključivo i onaj iz povijesti. Iznenadilo ga je jedino kad je otkrio daje Uma liječnik. Specijalist za prirodne lijekove, kako mu je objasnila. "Travarica, ali ne rakija", rekla mu je u šali zbog koje su se dugo zajedno smijali. Uma nikada nije nigdje radila, barem ne za novac ili plaću. Nije pripadala ni jednom institutu niti je surađivala s bilo kim. Ali, svakoga je dana provodila sate i sate u svojoj radnoj sobi čitajući stare knjige, razmišljajući i tek ponekad nešto pišući na suvremenom prijenosnom računalu. To je računalo ujedno bilo i jedini predmet koji je pripadao dvadeset prvom stoljeću. Sve ostalo, od namještaja do odjeće, sasvim bi se lako uklopilo u svijet kakav je bio dvjestotinjak godina ranije. No, da bi došao do Umine radne sobe, Danijelu su bila potrebna puna dva mjeseca. Jednom u prosincu, dok je vani padao prvi snijeg, ušao je u blagovaonicu tek toliko da na stolu ostavi poštu za Umu. Vrata od drugoga hodnika bila su otvorena, baš kao i vrata Umine radne sobe. Ona je sjedila tamo okrenuta leđima, zadubljena u neke papire ispred sebe. Očigledno gaje čula kad je ušao jer gaje glasno zazvala: "Dan, dođi ovamo. Željela bih ti nešto pokazati." Pomalo oklijevajući, Dan je prešao tih dvadesetak metara do ulaza u radnu sobu, ušao u nju, a onda u čudu zastao. Prostorija je imala barem šezdesetak kvadrata! Bila je visoka oko četiri metra, a zidovi su bili do vrha ispunjeni knjigama. Ovo nije bila radna soba, bila je to prava knjižnica! "Dođi, dođi", pozvala gaje Uma još uvijek ne dižući glavu s papira ispred sebe. "Sjedni ovdje." Pokazala mu je na udobnu stolicu pokraj sebe. "Da li znaš što je ovo?" Dan je, još uvijek zbunjen ogromnom količinom knjiga oko sebe, prihvatio papir na kojemu je bila vrlo kvalitetna preslika nekog kamena ili stijene s uklesanim crtežom žene. Neko vrijeme ga je promatrao, a onda se dosjetio: "Znam! To je crtež Boginje iz neke špilje u Francuskoj. Iz paleolitika, ako se ne varam." "Ne varaš se. Doista je tako", potvrdila je Uma promatrajući ga svojim prodornim očima. "Nije baš crtež, više je reljef. Zovu je Venera iz Laussela. Da, paleolitik. Stara je barem dvadeset tisuća godina." Danijel je promatrao presliku u svojim rukama. Vidio je već taj reljef, ali nikad nije na njega obratio previše pozornosti. Paleolitska Venera bila je krupna žena, vrlo širokih bokova, s vidljivim trbuščićem. Pubični trokut joj je bio jasno istaknut, a velike grudi pomalo obješene. Teško da bi u današnje vrijeme prošla kao seksualno poželjna. Više se radilo o vrlo stvarnom prikazu gole žene koja je vjerojatno mnogo puta rađala djecu. Danijel je podigao pogled prema Umi i obrvama postavio neiz-rečeno pitanje.

"Pogledaj joj ruke", uputila ga je Uma. "U desnoj, savijenoj i uzdignutoj do visine ramena drži polumjesec, a lijeva joj je položena preko trbuha i pokazuje u smjeru spolnih organa. Vidiš li?" Danijel je potvrdno kimnuo glavom. "Pogledaj malo bolje taj polumjesec. Imali nečega na njemu?" "Izgleda kao da su u pitanju neke oznake, crte ili nešto takvo", odgovorio je Danijel proučavajući Mjesec u Venerinoj ruci. "Pogledaj bolje", rekla mu je Uma i pružila povećalo. "Koliko ima tih crta?" Danijel je neko vrijeme promatrao sliku kroz povećalo. "Ako dobro vidim, trinaest. Ima ih trinaest." "Točno tako! Trinaest crta na Mjesecu stoje broj mlađaka ili lu-narnih mjeseci tijekom jedne godine. A druga ruka pokazuje na maternicu. Venera iz Laussela jasno nam govori kako su ljudi paleolitika znali u kakvoj su vezi ženski menstrualni ciklus i mjesečeve faze. Trinaest mlađaka i trinaest menstruacija na godinu!" "Fascinantno!" rekao je Dan. "Nitko mi nikada na to nije obratio pozornost!" "Da, znam da nije. Povjesničarima je ispod časti ili ispod njihove moralnosti raspravljati o tako 'prljavoj' stvari kao stoje ženski menstrualni ciklus. Ali vidiš, prastari ljudi su ga cijenili kao božanski dar. Znali su da bez njega ne bi bilo stvaranja. I tako je Mjesec zauvijek ostao povezan sa ženskim vidom božanskog. Pogledaj ovo!" Sada mu je Uma istrgnula papir iz ruke i u nju tutnula drugi. Na ovom je bila slika kipića žene, također gole, ali mnogo suvremenijih proporcija: bokovi su bili uži, nazirao se struk, a grudi su bile uspravne i manje. "Znaš li tko je to?" upitala je Uma. Dan je neko vrijeme razmišljao, a onda odmahnuo glavom. "Ne, ovo mije nepoznato." "To je Astarte, babilonska boginja. Negdje iz drugoga stoljeća pr. n. e. Pogledaj što ima na glavi." Doista, Astarte je na urednoj kosi imala pričvršćen ukras u obliku polegnutoga polumjeseca! Danijel je zadivljeno pogledao Umu. "A sada, vidi ovo!" Sljedeća slika koja se našla u Danijelovim rukama bila je mnogo mlada, možda iz petnaestoga stoljeća. Bila je to slika iz kršćanskoga svijeta. Djevica Marija s krunom na glavi koja u rukama drži golo dijete, Isusa, sina Božjeg. Ipak plašt kojim je bila čedno zaogrnuta, sasvim u skladu s moralnošću svoga vremena, nije skrivao ono što mu je Uma htjela pokazati. Danijel gaje odmah ugledao: "Polumjesec! Ona stoji na polumjesecu!" "Naravno!" oduševljeno je uzviknula Uma. "Slika 'Slavljenje djevice', 1490. godina, usred mračnoga kršćanskog doba. Netko se usudio staviti prastari simbol ženskog božanstva na djevicu Mariju. Ali, nije pogriješio, nije! Tom je simbolu mjesto na toj slici." Dan je zadivljeno promatrao Umu kako sprema slike u veliku mapu na stolu ispred nje. "Znaš, Dan," govorila mu je usput, "ima mnogo toga što bih ti željela reći i pokazati. Ali, ne mogu sve. Većinu ćeš morati sam otkriti. Ono što mogu je pokazati ti natuknice, tragove. Ili još bolje, naučiti te da slijediš te tragove. Ako je želiš pronaći, morat ćeš je slijediti." "Pronaći koga?" upitao je Dan odmah. Uma se okrenula prema njemu sa smiješkom u očima. Za trenutak ga je promatrala. "Pronaći... pronaći svoju sudbinu, naravno", rekla je na posljetku, a zatim se glasno nasmijala. Danijel joj se pridružio, ali imao je osjećaj daje nešto ostalo nedorečeno. "Tebe opčinjava povijest, zar ne?" upitala ga je zatim. Dan je kimnuo glavom. "Naravno da te opčinjava! Ne bi to studirao da nije tako! Baš sam glupa starica, zar ne?" Uma je odmahivala glavom glumeći starost koje u njoj nije bilo. "Ali nisi baš oduševljen onim čemu te uče u školama?" Dan je ponovo kimnuo glavom potvrđujući Umine riječi.

"Vidiš", nastavila je ona, "drag si mi, a osim toga i rod, pa bih željela ukazati ti na neke stvari iz naše povijesti. Te stvari će ti pomoći da bolje razumiješ sadašnjost, a možda i budućnost. Odnos prema božanskom oduvijek je bio presudan za život ljudi. Žensko načelo unutar božanskog bilo je nazočno najprije, od najstarijih vremena, a danas je gotovo sasvim zanemareno. Tek se tu i tamo provuku prastari simboli kao u slučaju ovog polumjeseca. Vjerovao ili ne, promjena stava prema božanskom nekako se podudara s granicom kojom današnji povjesničari odjeljuju pretpovijest od povijesti. Znaš li kada počinje povijest?" Danijel se nasmijao. "To je tema o kojoj sam raspravljao s učiteljicom povijesti još u šestom razredu osnovne škole. Rekla mi je da granicu određuju pisani zapisi. Pretpovijest je, prema službenom određenju, vrijeme kad ljudi nisu poznavali pismo. Ali meni je to oduvijek bilo sumnjivo." "S pravom!" uskliknula je Uma. "Po svemu što znam ljudi su pismo poznavali u neolitiku, a možda čak i u paleolitiku, što je debelo u pretpovijesti. Na taj način crta koja dijeli povijest od pretpovijesti postaje vrlo nejasna. Osim toga, pisana riječ, pa onda i pisana povijest mogu biti vrlo varljive. Kao što znaš, izreka kaže da povijest pišu pobjednici. Zato sam ja uvijek više voljela arheologiju. Bez obzira na pisanu riječ, činjenice ostaju činjenice." Danijel je sa zanimanjem slušao što mu Uma govori. Potvrđivala je njegova davna razmišljanja, ali je očigledno znala mnogo više o tome od njega. "Vidiš, na primjer", nastavila je Uma, "iz Staroga zavjeta, najvažnijeg pisanog zapisa iz stare Palestine, dobivamo sasvim drugačiju sliku o religiji toga vremena nego što to govore arheološki nalazi. Stari zavjet se isključivo usmjerava na Jahvu kao jednog i jedinog hebrejskog Boga, a arheološki nalazi ukazuju na činjenicu da su se u to vrijeme štovala i druga muška božanstva poput Ela, Baala i Tammuza. Štoviše, dok Stari zavjet rijetko spominje Boginju i to jedino u smislu heretičkog povratka na štovanje Nebeske kraljice, u to vrijeme je boginja Ištar ili Astarte još uvijek bila najpopularnije božanstvo među narodom. Obredi posvećeni Njoj i te kako su bili prisutni među Hebrejima. Što možemo zaključiti iz toga?" "Daje pisana povijest samo tumačenje prave povijesti", ubacio se Dan sretno, "i to vjerojatno tumačenje koje je najbolje odgovaralo najmoćnijima!" "Točno tako! Našu pravu povijest pronaći ćemo prije u neverbalnim ostacima prošlosti, pa čak možda i u našoj duši, a ne u onome stoje zapisano." Uma se sada nagnula prema Danu i zamišljeno nabrala čelo. "Slušaj me sada, Dan. Reći ću ti nešto važno, nešto što ti želim ostaviti kao moj najvredniji dar." Dan se nesvjesno uspravio. Osjetio je kako iz Ume prema njemu struji neka tanahna, ali vrlo postojana energija. Ozračje se iznenada promijenilo. Više nije bio svjestan prostorije u kojoj su bili ni silnih knjiga koje su ga okruživale. Pred njim je bilo samo Umino lice - staro, a opet i mlado, umorno, a opet i puno životne energije. "Najveća laž koju su izmislili pobjednici, a i najveća tajna koja se usprkos tome uspjela očuvati, odnosi se na Boginju, na žensko načelo božanskog i ulogu toga načela u životu ljudi. Ta je laž označila našu povijest i, doista, mi danas smatramo povijesnim ono što se događalo nakon njezinog izmišljanja. Pet tisuća godina povijesti zapravo je pet tisuća godina stalnog, nezaustavljivog, krvavog i mržnjom ispunjenog divljačkog ubijanja Boginje." Nakon toga Uma je pustila da njezine riječi ostanu u zraku iznad njih. One su odjekivale u Danovom srcu poput davno zaboravljenih zvona. Odjekivale su istinom i Danje znao da njihov zvuk nikada neće zaboraviti. Od sada nadalje zauvijek će ga slijediti. I dok je polako dolazio k sebi, Uma se okrenula svojim papirima. "U kuhinji imaš pripremljeno vrlo ukusno varivo od povrća", rekla mu je tiho. "Posluži se sam. Ja ću još malo raditi." A zatim je uzela drugu mapu sa svojega stola i duboko uzdahnula zadubljujući se u nju. Dan je tiho izišao iz sobe i zatvorio vrata za sobom.

Zagreb, zima 2001. i proljeće 2002. god. n. e. Razgovori Ume i Dana _ _ izgovori između Ume i Dana, oni pravi duboki razgovori koji su ostavili najviše traga u mladićevu duhu i srcu, nikada nisu trajali dugo. Bili su to isječci iz nekog drugog vremena. Kao da je neki vješti režiser prekinuo tijek uobičajenoga života, odlazaka na fakultet, učenja za kolokvije, rijetkih odlazaka kući u Šibenik i još rjeđih izlazaka u bučni Zagreb. Odjednom bi se, usred svega toga, stvorila Uma s nekim pitanjem ili zanimljivom zamisli. Ali, koliko god rijetki bili, ti su trenuci Danu mnogo značili. Na posljetku, odjekivali bi njegovim duhom još dugo, dugo nakon što bi razgovor završio. A svaki je razgovor, s različitih stajališta, govorio samo o jednoj temi: o Boginji, njezinoj povijesti i nasilnom nestanku. To jest, kako je tvrdila Uma, o njezinom ubojstvu. "Znaš li," rekla mu je jednom dok su ispijali čaj u njezinoj radnoj sobi okruženi razbacanim knjigama, "u kojoj se civilizaciji takozvana pretpovijest najviše isprepliće s poviješću?" Kad je Dan odrečno odmahnuo glavom, Uma je nastavila: "Sumerska civilizacija pripada i jednom i drugom vremenskom razdoblju. Sumerani su poznavali pismo pa iz njihovih zapisa znamo mnogo o tom vremenu. A opet, ideološki, filozofski i religiozno, Boginja je kod njih još uvijek bila živa. Poslušaj ovo!" Proklijaoje, nabubrio je! On je lotos posađen pokraj vode. Njega moja utroba najviše želi. Marljivi i nestrpljivi njegovatelj mojega pupka; Onaj koji miluje moje nježne bokove! Njega moja utroba najviše želi! On je lotos posađen pokraj vode. Proklijaoje, nabubrio je! Danijelu je bilo potrebno nekoliko sekundi prije nego je blago pocrvenio shvativši o čemu govori pjesma koju je čuo. "Znaš li što je to?" upitala ga je Uma. Brzo je odmahnuo glavom. Nije znao. "To je jedna od brojnih himni koje govore o Inani, sumerskoj boginji i Kraljici neba. Rječnik tih himni vrlo je erotičan. Moralisti bi ga čak proglasili vulgarnim. Ali, kad malo bolje razmisliš, to su samo riječi koje slave život nesputano, bez ograda, sasvim prirodno. Himne Inani uglavnom govore o njezinom svetom vjenčanju s Dumuzijem, čovjekom, ali i božanstvom. Dumuzi je kralj koji vlada ljudima. Sumerani su smatrali da muška vladavina, dakle kraljevstvo, prima snagu i podršku od ženskog načela. Naime, došlo je do miješanja stare kulture u kojoj je Boginja imala glavnu riječ i nove, pastirske kulture, gdje su prevladavala muška božanstva. Pazi, govorimo o vremenu oko 3000. god. pr. n. e.! Staro znači još starije od toga. A novo se odnosi na plemena i narode koji su sa sjevera pritiskali staru civilizaciju. Kad se pojavio prvi val tih sjevernih naroda, ljudi koji su štovali Boginju nisu imali drugog izbora nego prihvatiti ih u svoje naručje. Boginja je majka i zaštitnica, a ne ratnica. I tako je Inana dragovoljno pristala prepustiti svoju 'vlast', koju zapravo u pravom smislu te riječi nikada nije ni posjedovala, kralju i bogu Dumuziju koji je vladao ljudima i njihovim svjetovnim poslovima. U Sumeru Boginju nisu ubili, ali su je natjerali da svoju energiju preda muškome Bogu, a zatim su je postupno zaboravili. Slušaj još malo!" 0, Gospodarice! Tvoje grudi su tvoja polja. Inana, tvoje grudi su tvoja polja. Na tvojim velikim poljima niču biljke, Na tvojim velikim poljima raste žito. Iz tebe teku obilne vode do Tvojih slugu.

On stavlja svoju ruku u njezinu ruku, On stavlja svoju ruku na njezino srce. Slatko je spavati s rukom u ruci. Još je slađe spavati srcem do srca. "Kao što čuješ", nastavila je Uma, "muško božanstvo u Sumeru nije nasilno preuzelo vlast. Dumuzi i Inana najprije su bili ljubavnici. Njihova ljubav i njihovo zadovoljstvo predstavljali su sreću, miran život i obilje za ljude. Zbog toga je poredak stvari zahtijevao da se kralj svake godine tjelesno spoji s Visokom svećenicom koja je predstavljala Inanu. Taj obred je, vjerovali su Sumerani, osiguravao moć kralju te sigurnost njegovim podanicima. Ali, to je bilo tako u početku. S vremenom, izvor snage se zaboravio, korijen drveta je ostao skriven. I dok su sa sjevera dolazili sve barbarskiji i nasilniji narodi, kraljev položaj je morao jačati dok je nježno žensko načelo polako tonulo u zaborav." "Želiš reći", upitao je Dan, "da je Boginja podijelila svoje mjesto s muškim božanstvom koje je došlo sa sjevera, a zatim bila zaboravljena jer se agresija sve više širila pa je bila potrebna čvrsta ruka za organiziranje obrane?" "Upravo tako!" odgovorila je Uma. "Jednom kad se muško božanstvo pojavilo, Boginja se morala povući. Ona nema načina da se bori protiv toga. Njezin način djelovanja je sasvim drugačiji. A osim toga, nije posvuda bilo kao u Sumeru. Na mnogim mjestima Boginja je umrla nasilno." "Da li to znači da u vrijeme kad su ljudi štovali Boginju nije bilo rata?" Uma se nasmiješila. "Da, to je točno Dan. Tada nije bilo ratova. Barem ne u onom smislu u kojem oni postoje unatrag pet tisuća godina. Pogledaj samo umjetnost! Umjetnost je dobar odraz života neke civilizacije, odnosno dobar pokazatelj vremena u kojemu je nastala. Znaš li koja je razlika između pretpovijesne i povijesne umjetnosti?" "Pa, pretpostavljam daje ona prva miroljubiva...", usudio se na glas razmišljati Dan. "Miroljubiva!? Više nego miroljubiva. Kao i u svim razdobljima i tijekom pretpovijesti umjetnici su najčešće oslikavali ono što je sveto. Znaš li stoje bio najčešći religiozni obred u pretpovijesti?" Danijel je slegnuo ramenima. Pomislio je na nešto, ali se nije usudio reći. Činilo mu se da već pomalo razmišlja na način na koji je razmišljala Uma. Zbog toga ga nije iznenadilo kad je ona jednostavno rekla: "Seks." Gledajući je, Dan bi se mogao okladiti da su joj oči zabljesnule kad je to rekla. Nasmijao se krajičkom usana. Bilo je neobično vidjeti gotovo osamdeset godina staru ženu, koliko god izgledala mlađe, da s takvom vatrom govori o seksu. A Uma je doista govorila s unutarnjom vatrom iako možda ne u potpunosti iz razloga o kojima je mislio Dan. "Netko će možda reći daje to bio ples. Ali ritualni ples na kraju je opet izražavao spolnost. Seks, seksualnost, užitak i ljubav - to su bili darovi Boginje koje su ljudi dijelili između sebe. U naše vrijeme se to pretvorilo u sramotu i grijeh. Prastari ljudi su mislili drugačije. Također, sveto je bilo sve stoje povezano sa ženskim tijelom, posebice menstrualni ciklus i sam čin rađanja. Rađanje je davanje života, baš kao što to može biti i spolni čin. Ako nešto zavrjeđuje položaj svetosti, onda je to upravo to! A sad pogledaj što prikazuje povijesna umjetnost! Zapanjuje činjenica kako uopće ne postoje djela koja opisuju čin davanja života dok su djela koja oduzimaju život (prizori rata, patnje i nesreće) prisutna u najvećoj mogućoj mjeri. Nasuprot tome, umjetnost neolita pa i paleolita slavi davanje života dok oduzimanja života uopće nema!" Danje začuđeno slušao svoju pratetu kako iznosi činjenice koje je i sam znao, ali se one nikada nisu baš tako posložile u njegovu umu. Ako se gleda na taj način, postaje jasno da je čovječanstvo jednom živjelo u nekoj vrsti blagostanja; možda čak doslovce u rajskome svijetu, a zatim je taj raj izgubilo. Zašto se to dogodilo? Uma je davala odgovore. Međutim, Dan nije bio siguran da će te odgovore razumjeti bilo tko osim njega.

Nije lako zamisliti umjetnost u kojoj nema ubijanja ljudi, u kojoj se rađanje na slikama i kipovima Boginje oslikava kao sveti čin, a spolno spajanje muškaraca i žena predstavlja religiozni obred. Nije lako menstrualnu krv doživjeti kao božanski dar jer nismo navikli razmišljati o ljudskome tijelu kao o nečemu duhovnom. Posebno je teško vidjeti žensku seksualnost, njezinu vaginu, trudnoću i rađanje povezane sa svetošću, a ne s nečim sramotnim, neprikladnim čak i za pristojnu raspravu, a još manje za religioznu umjetnost. A upravo tako je bilo u ta pradavna vremena dok je, kako je Uma govorila, Boginja još bila budna. Dan je osjećao da se pred njim, ali i u njemu, otvaraju novi svjetovi. To je otvaranje bilo neprimjetno i postupno. Na posljetku, Uma mu je tek na proljeće, nakon gotovo osam mjeseci razgovora, po prvi put spomenula Danilo-Hvar kulturu te ga sasvim neprimjetno uputila na mjesto gdje će pronaći svoju Boginju. "Znaš li za izraz 'Stara Europa'?" Pitanje je došlo iznenada kao i uvijek. Bilo je proljeće, kraj trećega mjeseca. Kroz otvoreni prozor ulazio je proljetni miris pomalo obojen ostacima gradskoga života. Dan je sjedio u Uminoj radnoj sobi i proučavao neku knjigu o rimskoj povijesti. Uma je bila zabavljena svojim papirima iz kojih je nešto prepisivala na računalo. U posljednje vrijeme su tako često sjedili jedan pokraj drugoga, u tišini, zabavljeni svaki svojim poslom. Dan je volio Uminu radnu sobu. Sve te knjige ostavljale su dojam znanja i mudrosti. Ozračje je bilo nabijeno učenjačkom znatiželjom. Osim toga, na taj načinje davao prigodu Umi da tu i tamo započne razgovor koji će mu otkriti još poneki detalj u složenom mozaiku Umina svjetonazora. Upravo tako je bilo i toga dana. "Nisam siguran", odgovorio je Dan. "Pretpostavljam da se taj naziv odnosi na kulturu neolitika na području Europe." "Da, to je točno", rekla je Uma. "Noviji naziv, rekla bih. Do prije dvadesetak godina o toj se kulturi nije ni razmišljalo kao o jednoj cjelini. Marija Gimbutas, moja imenjakinja," tu je Uma značajno podigla obrve, "najzaslužnija je za taj naziv kao i za prepoznavanje kontinuiteta mnogih naselja na tom području. Pogledaj kartu." Uma mije pružila kartu Europe na kojoj je crnom olovkom bilo zaokruženo područje takozvane Stare Europe. "To je iz njezine knjige Boginje i Bogovi Stare Europe. Područje koje je označeno obuhvaća gotovo cijeli Balkan, proteže se na sjever do današnje Češke, a na jug i istok preko Grčke i Turske do Crnoga mora. Vremenski, govorimo o razdoblju od oko najmanje 3500 godina; od 7000. do 3500. god. pr. n. e. A sad pogledaj ovu kartu!" U Danovim rukama se sada našla manja karta s označenim suvremenim mjestima i arheološkim nalazištima na njihovom području. "Evo, i ti i ja smo rođeni u blizini ovoga mjesta, zar ne?" Uma je prstom pokazala na riječ 'Danilo', na karti. "Što misliš, da li se ljudi slučajno rađaju baš na nekom mjestu ili u tome postoji neki smisao?" Danijel je još uvijek bio zadubljen u proučavanje karte pa nije shvatio da mu je postavljeno pitanje koje ima vrlo malo veze s njom. "Molim?", upitao je nakon što je shvatio da se od njega nešto očekuje. "Pitala sam te", ponovila je Uma strpljivo, "da li smatraš da se ljudi slučajno rađaju na nekom mjestu i u nekom vremenu?" Dan je slegnuo ramenima. "Mislim da ne. Ali, ne znam kakve to ima veze s poviješću?" "Ima, mladiću, ima. Vidiš, u vrijeme o kojemu govorimo ljudi su štovali prirodu. Bili su jedno s njom i nikada se nisu odvajali od nje. Smatrali su da je čovjek nastao od majke zemlje i prirodnih elemenata koji postoje na točno određenom mjestu. Njihov svjetonazor obuhvaćao je duboko povjerenje u podređenost svega što je stvoreno nekoj višoj svrsi. Ali, ta svrha nije bila nerazumljiva i 'nebeski' uzvišena. Ona je bila zemaljska i konkretna." Uma je malo zastala, a zatim bez upozorenja upitala: "Zar ne misliš da je činjenica što smo rođeni na području Stare Europe važna za naše poimanje života? Zar ne misliš da će Boginji, ako uopće ikada može oživjeti, u tome pomoći ljudi koji su najviše povezani s njom?"

Danijel nije znao kako bi odgovorio na ovo pitanje. Nije znao treba li uopće odgovarati na njega jer je Uma odvratila glavu i počela brzo udarati prstima po tipkovnici računala. Neko vrijeme ju je zbunjeno promatrao kako radi. Obično bi mu jasno rekla kad je željela da ode. Sada je samo tiho radila dok je on čekao. Na posljetku, nakon desetak minuta, ponovo se okrenula k njemu. "Znam da si se često pitao što je to s nama ljudima? Jesmo li doista neizlječivo bolesni od agresivnosti? Mora li naš svijet biti toliko ispunjen patnjom? Odgovor je negativan. Nismo neizlječivo bolesni i svijet ne mora biti takav kakav jeste. Jednom u našoj prošlosti živjeli smo mirno i u skladu s prirodom. To je bilo vrijeme kad smo štovali Boginju. A zatim se to promijenilo. Narodi Stare Europe bili su poraženi od strane osvajača sa sjevera. Dolazili su u nekoliko navrata, u valovima između kojih je bilo i po 500 do 1000 godina razmaka. Ali, na kraju su pobijedili. Doveli su sa sobom muškog Boga. Ili, obrnuto: zbog toga jer su štovali muškog Boga, nisu mogli ni znali drugačije nego osvajati. Ali pazi! Sa stajališta ljudi koji su štovali Boginju čak ni to nije u potpunosti bila istina. Jer, oni su znali za muško načelo. Poznavali su njegovu ulogu u stvaranju svijeta. Jedino stoje nisu uzvisivali preko mjere i smisla. Zapravo, može se reći da se svijet promijenio onda kada su pobijedili štovatelji neuravnoteženog muškog načela, štovatelji ljubomornog, posesivnog i agresivnog Boga." Uma je malo zastala udahnuvši duboko. Vidjelo se na njoj daje uzbuđena što ovako otvoreno iznosi svoje stavove. "Nemoj me pogrešno shvatiti, Dan. Znam da se raj neće vratiti na Zemlju. Neolit je davno prošao. Međutim, vjerujem da, ako smo jednom mogli živjeti u miru sa samima sobom i s prirodom i ako smo u tome uspijevali tisućama pa i desecima tisuća godina, onda to možemo učiniti ponovo. Dan, mi to možemo. Moraš u to povjerovati! Ako možeš, moraš pronaći... oživjeti... Boginju." Uma je zatvorila oči i ostala mirno sjediti na svojem stolcu. Na trenutak Dan se zabrinuo za nju. Ali, onda je primijetio lagani pokret ruke kojom mu je naznačila da može otići. Ustao je i krenuo prema vratima. Međutim, zastao je čuvši Umin tihi glas. "Jesi li već posjetio Danilo?" upitala gaje gotovo šapatom. Dan se lagano okrenuo. "Ne. Nikada nisam bio tamo. Čudno, zar ne?" Uma se nasmiješila. "Ne, nije čudno. Sve se događa u pravo vrijeme. Otiđi tamo, Dan. Otiđi tamo kad sljedeći put budeš kod kuće." "Hoću, svakako hoću", rekao je i izišao iz radne sobe. I dok je zatvarao vrata i laganim korakom krenuo prema kraju hodnika, Dan je razmišljao o Uminim riječima. Nije ih sve razumio, barem ne razumom. Srce... pa srce je znalo neke stvari i sada je kucalo brže. A onda su mu misli otišle u prošlost, u vrijeme Stare Europe. Tisuće i tisuće godina mira! Svijet bez ratnika i osvajača, bez kraljeva i podanika, bez patnje i politike! Kako lije samo izgledao taj svijet? Kakve je to posljedice imalo na život ljudi? Kako su se organizirali? Što su radili svakoga dana? O čemu su razmišljali i čemu su se veselili i nadali? Kako je doista život izgledao u vrijeme koje je, po svemu sudeći, bilo mnogo bolje od ovoga, sadašnjeg? Dan nije ni slutio da će odgovore na ta pitanja dobiti vrlo brzo i to iz prve ruke. Njegova gaje prateta Uma usmjerila na Danilo, na mjesto njegovog izvorišta. A Boginja, njegova Boginja, konkretna i čvrsta, izrađena od kamena rukom davno umrlog majstora iz neolita ili čak i ranije, već je bila spremna čekajući skrivena ispod tankog sloja zemlje i prašine. Šibenik, ljeto 2002. god. n. e. Danijelov san, treći dio; Irana Cijelo vrijeme putovanja more je bilo mirno, a vjetar nam blagonaklon. Uz blagoslov Anile do Krete smo stigli za manje od mjesec dana. Plovili smo uz obalu te zastali nekoliko puta da napunimo brodske zalihe hrane, a posebice vode. Nije bilo većih uzbuđenja osim previranja mnogobrojnih pitanja i sumnji unutar nas. Naša srca bila su središta oluje, a naši umovi

ispunjeni krilima njezinoga bijesa. Zašto zapravo idemo na Kretu? Što nas tamo očekuje i možemo li se uopće nadati da ćemo Ume-Nethu svojim povratkom donijeti neku nadu? Zar ne bi bilo bolje da smo ostali kod kuće očekujući milost Boginje? Zar ne bi bilo bolje da uopće nismo ni saznali za opasnost koja nam prijeti? Na ta i druga slična pitanja svatko je imao svoj odgovor. Astar i Orian vjerovali su u pobjedu ljubavi. To ne iznenađuje jer ako je itko bio predstavnik ljubavi na našoj lađi, onda su to bili njih dvoje. Skrivali su svoju strast iza rezervnih jedara, tamo otraga, sasvim na krmi. Ali morski je zrak donosio njihove uzdahe pa se svatko od nas na svoj način morao boriti sa sjećanjima, a ponekad i s probuđenim željama. Ušar je bio šutljiv, a kad bi i progovorio izražavao je brigu za svoje sokolove i druge životinje koje je ostavio u Uma-Nethu. Veselilo ga je jedino to stoje čuo da i na Kreti znaju sa životinjama. Govorio je da će tamo možda naučiti nešto novo. Također, Ušar je bio jedini među nama koji je na neki način bio radoznao u pogledu Kurgana. Naime, očito je da su i oni znali mnogo toga o životinjama. Priče o njihovim konjima i o tome koliko su brzi i opaki u drugim su ljudima izazivale strah i nelagodu. Za razliku od njih, Ušaru bi se pri spominjanju konja zasvijetlile oči. Nikada nije vidio takvu životinju. A želio je! Zbog toga je, u svojoj šutljivosti često pomišljao da odlazi na pogrešnu stranu svijeta. Možda je morao krenuti u susret sjevernjacima? Možda bi, naučivši nešto o njima, mogao pomoći i svome narodu? Endivu je znao da ne želi poći u susret tim divljacima. Njegov svijet je bio načinjen od blistavih i čvrstih komadića gline i kamena, a tako nešto je Kurganima bilo nepoznato. Tamo naprijed, na Kreti, čeka ga umjetnost iznad svake mašte i tome se veselio ne mareći mnogo za ishod njihovoga putovanja. Belar, Estar i Dita često su tiho razgovarali odvajajući se od drugih. Pričali su o Boginji i nagađali njezine razloge za postojanje ljudi koji za nju uopće nisu ni znali. Bili su to razgovori puni filozofije koje je netko poput mene teško mogao pratiti. Ponekad im se u tome pridružila i Joha, ali su se njezini komentari ograničavali na zvijezde i njihov utjecaj na ljude. I ona se nadala naučiti nešto na Kreti. Znakovi koje je uspjela protumačiti bili su nepovoljni. Ali, tko zna? Možda ondašnji zvjezdoznanci znaju više? Možda su vidjeli nešto što ona nije? Visoka svećenica Umana uglavnom je sjedila na pramcu lađe pogleda usmjerenog u daljinu. Kao da je u mislima pratila nevidljive obale kojima smo se približavali. Iako to nije ničim pokazivala, ja sam znao da pažljivo sluša o čemu ostali pričaju. Željela je osjetiti raspoloženje cijele skupine jer, znala je, o tom raspoloženju ovisi njihov doprinos sastanku, a vjerojatno i vijesti koje će po povratku donijeti sa sobom. Umana je vjerovala u snagu Boginje u svakom čovjeku. Vjerovala je da Boginja oblikuje svijet prema stanju našega srca i uma. Zato je željela da naša srca budu čista i otvorena tako da bi Boginja mogla kroz nas nesmetano djelovati. Kad bi primijetila da razgovori poprimaju tijek koji bi se mogao nazvati negativnim, poticala bi me da pjevam pjesme o Boginji. To je bilo njezino rješenje za moralne krize koje su iz dana u dan bojile ozračje na našoj lađi. A meni nije bilo teško pjevati. O, ne! Pjevao sam punoga srca pokušavajući u pjesmi oživjeti ljubav koju sam ostavio iza sebe i koja mije, kako smo se približavali završetku našega puta, sve više nedostajala. Doista, dok je naša lađa sjekla modrinu mora, ja iz dana u dan nisam mislio ni o čemu drugome osim o svojoj Zori. Ostavio sam je kod kuće tik prije važnih obreda kroz koje će sada proći bez moje nazočnosti. A to joj je, kao i meni, tako mnogo značilo. Jesam li pogriješio? Jesam li doista morao poći na ovo putovanje? Osjećaj mije govorio da me na Kreti čeka odgovor na to pitanje. Samo, taj je osjećaj bio taman poput noćnoga neba i kakav god odgovor u sebi skrivao, nisam bio siguran da ga želim čuti. I tako se dogodilo da sam toga jutra, dok je naša lađa nošena vjetrom sa zapada hiiro sjekla površinu mora, a Umana ustala sa svoga sjedišta jer je konačno ugledala toliko očekivanu

obalu, ja, pjevač i Uma-Haran, sve svoje srce unio u pjesmu. Ona je tako, prije mene, dotakla mjesto gdje će Boginja umrijeti. Sramim se nazvati ovu ljubav ljudskom, a plašim se Boga zvati je božanskom! Od samoga početka, od vremena kojega se ne mogu sjetiti, ja tražim Tvoje lice. I danas... danas sam ga vidio! Danas sam vidio Tvoju neopisivu ljepotu! Vidio sam veličanstveni sklad Tvoga lica! Želim te gledati zauvijek, želim Ti se zauvijek diviti. Oduvijek sam tražio ljepotu koju danas promatram! Kad bih ih samo imao, gledao bih Te stotinama očiju! Danas sam te pronašao! A oni koji su mi se jučer smijali, sada žale što nisu krenuli za mnom i tražili Te poput mene. Sramim se nazvati ovu ljubav ljudskom, a plašim se Boga zvati je božanskom! Ali, sav gorim u strasti! Moja duša vrišti u ekstazi! Svaki djelić mojeg bića zaljubljen je u Tebe! Tvoj je mirisni dah poput jutarnjega povjetarca došao u mir mojega vrta. Udahnula si novi život u mene. Postao sam Tvoj sunčev sjaj, ali i Tvoja sjenka. Tvoje obilje je zapalilo vatru u mojemu srcu. Za mene si učinila sjajnim nebo i zemlju! Strijela moje ljubavi stigla je do cilja. Nalazim se u kući milosti i moje je srce... mjesto molitve. Prvih dana naša se mala skupina raštrkala po kretskom labirintu. Bili su to nizovi kuća i građevina ispremiješane namjene. Bilo je tu svega i svačega: smirenih hramova i bučnih tržnica; mjesta za raspravu i mjesta za ljubav. Nikada nisam vidio ništa slično tome mjestu, a vjerojatno nikada i neću sve dok sam živ. Možda je Kreta bila mjesto gdje će Boginja umrijeti, ali je isto tako bila i mjesto gdje ona rado živi. Vidjelo se to u kućama koje su bile vrlo čiste i uredne. Vrata i prozori bili su vrlo veliki u odnosu na veličinu građevina. Ponekad se činilo da ljudi napola žive u vanjskome svijetu, a samo napola pod krovovima svojih kamenih kuća. Zidovi nikada nisu bili prazni, već uvijek ukrašeni znakovima Boginje: pticama, zmijama, bikovima, a ponekad i drugim životinjama koje nikada nisam vidio. Bile su to velike životinje nalik mačkama, ali mnogo strasnije s ogromnim očnjacima. Boginja je, na mjestima gdje su je svi mogli vidjeti, bila prikazivana kao prelijepa žena, uvijek sa istaknutim grudima i bokovima, najčešće u zamamnim položajima pozivanja na ljubav. Oko nje su bila njezina djeca, životinje i ljudi. Ponekad bi Boginja bila pola čovjek, a pola ptica ili neka druga životinja. Najčešće je blagonaklono promatrala radosne prizore iz života, a posebice prizore ljubavi muškaraca i žena. Naravno, oko njezinih kipova, mozaika i slika bilo je uvijek mnoštvo ukrasa, posebice umjetnički oblikovanih listova i cvijeća. Boginja je davala život, a sve ju je na Kreti zauzvrat slavilo ističući jedinstvo čovjeka i prirode.

Na skrovitijim mjestima, posebice u hramovima i ritualnim odajama, Boginja bi bila prikazana u drugačijem svjetlu. Jer, njezina uloga žene nije završavala ljubavlju i dijeljenjem zadovoljstva. Boginja je bila i Majka. Prizori u kojima se ukazuje na ženski ciklus i ritualno davanje menstrualne krvi bili su vrlo živi i ispunjeni posebnom svetošću. Ipak, kretski su umjetnici najviše pozornosti pridavali Boginji kao roditeljici. Prizori rađanja bili su izrađeni s mnogo pažnje i detalja. Na njima je Boginja bila krupnija, s većim, majčinskim grudima i zaštitničkim trbuščićem. Najčešće su ti prikazi bili skriveni dublje u tami hramova. Jer baš kao i mi, ljudi Uma-Netha, i Krećani su znali da tama predstavlja Boginjinu maternicu. Iz toga mračnoga mjesta, skrivenoga od svjetlosti, rađa se novi život. Zbog toga mi je bilo potrebno malo vremena da razaz-nam ljepotu tih slika i mozaika. Moje su se oči morale priviknuti na polutamu skrivenih hramskih kutaka u kojima su se nalazili. Mnogo neobičnih događaja proživio sam na tome mjestu, na svetome otoku. Teško mije čak i razmišljati o tome jer se sve odvijalo kao u nekom oblaku. Bio sam uzbuđen ne samo zbog činjenice da smo stigli na svoje odredište nego i zbog posebnih 'osjećaja' koje sam imao posvuda u tijelu. Već prvoga trenutka, dok sam još uvijek pjevajući ugledao obrise Krete kako se pomaljaju iz jutarnje izmaglice, shvatio sam da je zemlja kojoj se približavam blagoslovljena. Uma-Haran u meni odmah se probudio. Ovaj otok bio je kao izmišljen da bi ljudi koji ga nastanjuju bili sretni. Prišli smo mu sa sjeverozapada usmjereni točno prema zaljevu u kojem su se nalazila Usta Krete, legendarni Min. Nakon samo nekoliko minuta, u daljini prema jugu, ugledao sam vrhove visokih planina. Nisam bio siguran u to, ali učinilo mi se da su bili prekriveni snijegom. Ispod njih prostirale su se zelene i smeđe mrlje ispresjecane bijelim trakama puteva. Nije to bila pusta zemlja, već obrađena i kultivirana poput naše plodne doline u Uma-Nethu, samo mnogo prostranija, možda stotinama puta veća. Gledajući taj prizor, ne samo običnim očima, već i unutarnjim pogledom, moje je srce zadrhtalo. Sada sam znao zašto se pričalo da će ovdje Boginja umrijeti. Gledao sam Njezin dom. A onda, kad smo pristali i našli se usred mnoštva ljudi, moje su misli sasvim prestale. Prepustio sam se unutarnjim osjećajima i vanjskim utiscima. Prije svega, ovdje je bilo na tisuće i tisuće ljudi! Tako nešto nije se vidjelo u Uma-Nethu čak ni za vrijeme najvećih proslava. Lađe su dolazile i odlazile svakih desetak minuta, a ljudi najrazličitijeg izgleda i odjeće hodali su amo-tamo, svaki za svojim poslom. Moji su suputnici, baš kao i ja, otvorenih usta promatrali taj nevjerojatni prizor. No, sva je ta gužva bila samo prividno kaotična. Uskoro smo primijetili žene i muškarce koji su bili odjeveni u plave tunike. Oni su upravljali prometom u luci te bili zaduženi za sve pridošlice. I našu je lađu dočekao muškarac odjeven u plavo, ali s njim je bila i visoka žena u odjeći za koju sam kasnije saznao da na Kreti predstavlja obilježje svećenica Boginje. Bila je visoka i prekrasno građena. Ramena su joj bila široka, a istodobno krhka. Duga crna kosa bila joj je spletena u uredan rep, a oči istaknute posebnom bojom. Njezina je boja kože bila bijela poput mlijeka i time se isticala između tamnoputih ljudi koji su je okruživali. Pozornost su privlačile njezine obnažene grudi, također bijele, pridržavane umetkom u široku haljinu koja je dosezala do poda. Do sada sam vidio mnoge žene, odjevene i razodjevene,u položajima pozivanja na ljubav. Međutim, ova je svećenica, posebice te njezine grudi, predstavljala najpoželjniji prizor koji sam ikada vidio! Očigledno su tako mislili i moji suputnici, kako muškarci tako i žene. Vidio sam to u njihovim pogledima te u načinu na koji su prihvatili njezine ispružene ruke. Ni ja nisam bio pošteđen njezinoga sveprodirućeg šarma. Pogledao sam je u oči, lagano kimnuo glavom i rekao: "Zovem se Dan, pjevač sam i Uma-Haran." Ona se zvala Irana. Njezina je zadaća bila dočekati nas i pomoći nam da se smjestimo u posebne kuće namijenjene isključivo gostima. Također, bila je ovdje da odgovori na sva naša

pitanja te nas uputi u raspored naših aktivnosti. Budući da smo stigli gotovo mjesec dana prije očekivanoga događaja, taj je raspored bio vrlo jednostavan: upoznati Kretu i njezine ljude. Na moje je riječi odgovorila laganim smiješkom. "Uma-Haran", ponovila je dok su joj oči neobično bljeskale. "Zanimljivo. Drago mije da si ovdje, Dan. Kasnije ćemo se mnogo bolje upoznati, sigurna sam u to." A zatim je okrenula glavu prema Umani upućujući joj osobnu poruku visoke svećenice. Iranine riječi u meni su ostavile dubok utisak. Da, i ja sam je želio bolje upoznati. Tko i ne bi, kad je bila tako posebna! Ipak, nisam ni slutio da će "posebnost" našeg upoznavanja u meni osvijestiti slutnju koju sam još prije polaska na put zakopao duboko u sebi. Ali, prije toga sam doista morao upoznati Kretu! Teško je opisati što sam sve tamo vidio. Uma-Neth je bio mjesto blagostanja, ali Kreta je bila raj! Bilo je toplije nego kod nas pa su i muškarci i žene češće bili vrlo oskudno odjeveni, a ponekad čak i bez odjeće. No, s njom ili bez nje, svojim izgledom su svi stanovnici ovoga blaženog mjesta, bilo mladi ili stari, pozivali na ljubav. Ženska odjeća u kojoj nas je dočekala Irana bila je rezervirana za svećenice, ali i obične djevojke u posebnim prigodama. Uobičajeno je bilo da žene budu gole iznad pojasa dok su im stegna prekrivale kratke suknjice. Oko vrata bi nosile nakit izrađen od kože ili tkanine, a tu i tamo bi se vidio poneki kristal upleten u mrežu drugih prirodnih ukrasa. Ako bi i nosile košulje, one bi bile ne-privezane tako da su se grudi slobodno pokretale i nerijetko virile van. Nije bilo neobično da u takvoj situaciji druga osoba, bilo muškarac ili žena, pomiluje nestašnu dojku ili je čak i poljubi izričući blagoslov Boginjinim darovima. Muškarci su također nosili kratku nošnju nalik hlačama koje su sezale samo do iznad koljena. Te su hlače bile vrlo nalik ženskim suknjama samo što je tkanina bila spojena između nogu. Međutim, postranični izrez sezao je sve do pojasa tako da su se muškarcima vidjela mišićava stegna, a nerijetko i dio stražnjice. Penis je bio posebno istaknut, a istodobno i zaštićen navlakom od čvrste tkanine koja je obuhvaćala i testise. Muškost je ponekad bila naglašena crtežom bika ili stiliziranim rogovima na navlaci za penis. Ali, kretske žene i muškarci nisu mnogo marili za formalnost svojega odijevanja. Vrlo često bi se dogodilo da djevojka obuče mušku nošnju, naravno, bez štitnika za muškost, a muškarce se ponekad moglo vidjeti u tipičnim ženskim košuljama, pa čak i suknjama. Naravno, iako se znalo tko je muškarac, a tko žena, tome se nije pridavalo previše pozornosti. Vrlo brzo sam shvatio da se to ne odnosi samo na podjelu poslova, već i na ljubav. Nije bilo neobično vidjeti par istoga spola, i muškog i ženskog, kako zagrljen hoda ulicama Mina dok su večernje sjenke blago milovale Boginjine kipove na pročeljima hramova i kuća. Usred svega toga, ja sam većinu vremena provodio po mjestima moći kojih je u Minu bilo u izobilju. Također, činilo se da kretski Uma-Harani dobro znaju svoj posao. Jer, baš je svako mjesto na kojem bih osjetio neobično kretanje energije, a koje ukazuje na nazočnost Boginjinih tragova, bilo posebno obilježeno. Kamen na uglu neke ulice s oznakom dvostruke sjekire, simbola Boginjine snage; zid neke kuće na kojem visi polumjesec, simbol ženskog ciklusa; smokvino drvo na obali okruženo kamenim kipićima Boginje koja njeguje mlade životinje; pa čak ijedan dio mora, udaljen desetak metara od obale, na kojem je stalno bila usidrena brodica posvećena zaljubljenima. Do nje se moglo doći samo plivajući, a bila je uređena tako daje nekoliko parova u njoj moglo nesmetano voditi ljubav pridružujući se često u radosti jedan drugome. Moji suputnici su tih mjesec dana proveli svaki na svoj način. Umana i njezina pomoćnica Dita vrlo brzo su se pridružile obredima u glavnome hramu i njih nisam viđao često. Mlađe svećenice i svećenici lako su se uklopili u veseli život otoka, a zapravo se ni sa ostalim članovima skupine nisam previše družio. Na posljetku, svakome od nas je bilo jasno da smo se našli na posebnom mjestu i da moramo iskoristiti svaki trenutak koji nam je darovan. Bit će vremena za razgovor tijekom dugog povratka kući.

Nakon desetak dana Irana je ispunila svoje obećanje o boljem upoznavanju. Susreli smo se u jednom od manjih hramova za koji se, kasnije sam saznao, brinula upravo ona. Stajao sam ispred mozaika na kojem je bila prikazana Boginja u zaigranu plesu usred rascvjetale livade. Bila je okrenuta leđima samo malo zabačene glave tako da joj se lice vidjelo iz profila. Kroz visoki otvor na drugoj strani prostorije prodiralo je Sunce i osvjetljavalo žive boje cvjetova i malih životinja u travi oko Boginjinih nogu. Dugo sam je promatrao zato što me podsjetila na moju ljubav, prelijepu Zoru koja je ostala u Uma-Nethu. Izgledalo je kao da je Zora pozirala nepoznatom umjetniku. Građa tijela, oblik glave i slutnje lica, pokreti ruku u plesu, lagano podignuto koljeno i nježno oblikovani mišići nogu... Ali, to je bilo nemoguće. Zora nikada nije bila ovdje, posebno ne u vrijeme kad se gradio ovaj hram. Ipak, prizor me toliko opčinio da nisam ni primijetio kad se Irana pojavila pokraj mene. Nježnim me glasom trgnula iz sanjarenja. "Podsjeća te na nekoga?" Naglo sam okrenuo glavu prema njoj. "Uh, Irana... uplašila si me, nisam znao da si ovdje." "Ovdje sam već desetak minuta", odgovorila je kroz smijeh. "Promatram te. Vidim da ti se moja Boginja plesa sviđa. Mislim da te podsjeća na nekoga. Jesam li u pravu?" Kimnuo sam glavom potvrđujući njezinu pretpostavku. "Podsjeća me na Zoru, djevojku koju volim i koja nije mogla poći s nama na ovaj put." "Ah, ljubav!" uskliknula je Irana. "Naravno, ljubav pokreće svijet. Tako je to uredila Boginja. Dođi!" Irana se okrenula na peti i odlučnim korakom krenula prema vratima koja prije nisam ni primijetio. Bila su skrivena u polutami nasuprot mozaiku. Krenuo sam za njom ne pitajući se uopće kuda me, niti zašto vodi ova neobična žena. Ona nije bila od onih kojima se otkazuje poslušnost. A to nisam ni želio jer me ponovo zapanjila svojom ljepotom. Nosila je onu istu ili sličnu svećeničku odoru, a njezine su me obnažene grudi promatrale svojim tamnim bradavičama. Hodajući za njom, prošao sam kroz nekoliko hramskih prostorija da bih se na posljetku našao u jednostavnoj sobi s jednim velikim krevetom i nekoliko kutija neobična izgleda oko njega. Irana se okrenula k meni i promatrala me ništa ne govoreći. A ja sam zauzvrat promatrao nju osjećajući kako se muškost u meni budi. Otkada smo stigli na Kretu bio sam okružen slobodnim izražavanjem ljubavi, ali ni u čemu nisam sudjelovao. Međutim, stalna nazočnost Boginjinih darova moju je muškost često držala ukrućenom. Tako se dogodilo i sada. Irana je to primijetila i s radošću se nasmijala. "Već sam se uplašila da te ne privlačim", rekla je. "Oh, privlačiš me, naravno. Vrlo si lijepa...", rekao sam, a zatim opet pomislio na neobičnu bjelinu njezine kože. "Reci mi," izgovorio sam pomalo oklijevajući, "zašto ste vi Krećani tako bijeli?" Zvonko se nasmijala. Očigledno ju je moje pitanje zabavljalo. Ali, ono je bilo na mjestu jer boja kože naših domaćina doista je odudarala od svega što sam do sada vidio. Na Kreti, posebno u Minu, uvijek je bilo mnogo ljudi iz raznih krajeva svijeta. Trgovina je evala i s jugom i sa sjeverom. Sada, u očekivanju povijesnoga sastanka, broj posjetitelja se vjerojatno udvostručio. Zbog toga me šarenilo raznih tipova ljudi nije iznenadilo. Štoviše, iznenađujuća je samo bila ta bjelina; nepogrešiva svjetloputost izvornih Krećana. U Uma-Nethu bilo je ljudi razne boje kože: od blijedosmede preko žutocrvene do tamnosmeđe, gotovo crne. Ali tako blijedu kožu nitko nije imao. "Ne znam da li ti mogu odgovoriti na to pitanje", rekla je Irana pomalo tajanstveno. "Tako je to oduvijek." "Pomislio sam da koristite neku boju ili se kupate u mlijeku...", rekao sam nedužno. "Ne, ništa od toga", nasmijala se mojoj šali. "Jednostavno smo takvi. Zar te to smeta?" "Ne, nipošto", odmahnuo sam glavom. "Štoviše, privlači me.

Posebice na tebi." "Ah," odgovorila je, zavodnički obliznuvši usne, "moja je zadaća da privlačim ljude. To nije ništa posebno." Nakon toga se uozbiljila i uputila mi dug, ispitujući pogled. Izgledala je pomalo napeta. "Dan, prevalio si dug put", rekla je. "Ostavio si iza sebe ženu koju voliš. Znaš li zašto si zapravo ovdje?" To je bilo neočekivano pitanje zato što nekako nije odgovaralo njezinom izgledu i raspoloženju u kojem sam bio. Uzbudila me je, dovela u tajnu odaju u kojoj je samo jedna postelja, a sada me ispituje o razlozima mojega dolaska. Očekivao sam dijeljenje ljubavi s njom, možda obredno spajanje ili nuđenje užitka Boginji, ali ne i razmišljanje o svrsi mojega putovanja. Ipak, njezino je pitanje pokrenulo Uma-Harana u meni. Osjetio sam kako mi energija struji tijelom. Također, osjetio sam kako dio te energije dolazi izvana, iz... Iraninog tijela! Ovo je bio poseban trenutak; trenutak koji sam doživio još samo jednom, u susretu sa starim Uma-Haranom iz jednog od sjeverozapadnih naselja. Odjednom, znao sam da se nalazim pred nekim kome se mogu otvoriti. Iranine oči su ulazile u moju dušu, a ja sam sada znao da ona nije samo svećenica. "Istina je da...", progovorio sam tihim glasom, "...ne očekujem da ću se vratiti." Irana je na trenutak sklopila oči, a zatim uzdahnula. "Oh, hvala Boginji...", izgledala je kao da joj je laknulo, "...onda je moja zadaća mnogo lakša." Promatrao sam je. Nisam znao o kakvoj zadaći govori, ali sam naslućivao njezin oblik. Tako je to uvijek bilo sa sposobnostima Uma-Harana: najprije se vidi nejasni obris misli ili osjećaja gotovo poput obrisa čovjeka ili kuće u magli, a tek kasnije se pojavljuju detalji. Ali, ovaj put nisam želio detalje. Ostavio sam ih iza sebe, u Uma-Nethu, ne mogavši se suočiti s njihovim posljedicama. Ako je Irana imala neku zadaću, nisam želio da to bude podsjećanje na ono što sam sakrio u dubine svojega uma. Ali svatko od nas je morao slijediti svoju sudbinu. Nisam mogao očekivati da ću zaustaviti Iranu u onome što je namjeravala učiniti. Ipak, morao sam nešto razjasniti. "Ti si također Uma-Haran, zar ne?" upitao sam je. "Na neki način", odgovorila je. "Alija ne otkrivam mjesta moći niti za moj dar zna mnogo ljudi. Zapravo, moj dar je poseban utoliko što vidim moguću budućnost i to ne za sve, već samo za neke." "Da, to mi je jasno", rekao sam. "Ni moj dar nije prisutan uvijek. Nekad znam, a nekada ne..." "Nisam mislila na to", prekinula me je. "Poznato je da sposobnosti Uma-Harana ovise o mnogim činiteljima i da često nisu pouzdane. Kod mene se radi o drugom... hm, problemu. Naime, postoji samo nekoliko ljudi čiju budućnost 'moram' sagledati. Tih nekoliko ljudi nagovijestila mi je moja majka od koje sam naslije-t dila taj dar. Svojoj ću kćeri, kad je bude i ako joj Boginja udijeli istu milost ili prokletstvo, ja nagovijestiti ljude koji će se pojaviti u njezinom životu." Slušajući ju, počeo sam shvaćati da sam vjerojatno i ja jedan od onih s kojima će Irana, svećenica s Krete, morati odraditi svoju zadaću. Njezine su sljedeće riječi to potvrdile. "Moja majka, Dira, govorila mi je o mladom Uma-Haranu koji će iz daljine doći brodom. Bit će lijep, rekla je," tu se Irana ipak nasmiješila, "a njegova sudbina teška." Irana mije sada prišla malo bliže. Osjetio sam miris njezinoga tijela pomiješan s mirisom neke meni nepoznate biljke. Bio je suh i težak, a podsjetio me na rijedak začin koji je jednom u hranu stavila Zorina majka. "Često sam te sanjala, Dan", nastavila je Irana, sada nešto tišim glasom. "Dolaziš mi u snove i vizije još od moje desete godine. Ipak, nikada ti nisam vidjela lice u tim snovima. Tek

kad ste stigli, kad si mi prišao i prihvatio moju ruku, shvatila sam da si to ti. Došlo je vrijeme za moju viziju. Hoćeš li sudjelovati?" Kimnuo sam glavom iako nisam znao o čemu se radi. Nisam mogao odbiti Iraninu ponudu. U meni nije bilo straha. Znao sam da me moja sudbina, ona koja zaslužuje strah, još nije sustigla. "Pozdravi Boginju u meni", rekla mije Irana malo podignuvši glas. Budući da nisam znao što se točno očekuje od mene, prepustio sam se nagonskom porivu. Sagnuo sam se i približio usne njezinoj lijevoj dojci. Jednom sam je rukom blago podigao usmjerivši bradavicu prema sebi. Bila je puna i teška, a tamni kolut oko nje odudarao je od njezine mliječne bjeline. Stavio sam bradavicu u usta i počeo je blago sisati. Irana je ispustila glasni uzdah zadovoljstva. Zatim sam se okrenuo drugoj dojci i ponovio nježni ritual sisanja i ljubljenja. Osjetio sam kako se u meni budi osjećaj svetosti. Muškarac i žena, to smo u tom trenutku bili Irana i ja, bez imena i povijesti. Ona je predstavljala Boginju, a ja njezinog sina i ljubavnika. Naša će se tijela spojiti baš kao što su se spajala milijunima godina u uzvišenom činu stvaranja. U meni se probudila neobična mješavina osjećaja pobožne smirenosti i velikog uzbuđenja. Mnogo puta sam bio u obrednim situacijama poput ove, ali nikada do sada osjećaj bezvremene božanskosti nije bio tako jak. Osim sa Zorom, naravno. Ali, sa Zorom, na koju sam s nježnošću pomislio u tom trenutku, osjećao sam i nešto drugo, nešto više. Obred sam mogao provesti sa svakom ženom, posebice sa školovanom svećenicom kakva je bila Irana. Ali, ljubav je davala drugačiju dimenziju dijeljenju darova Boginje. I zbog toga sam tada, opijen mirisom Iraninih bijelih grudi, odlučio usmjeriti uživanje koje će uslijediti prema Zori, utjeljovljenju Boginje koju sam volio. Isprva su stvari krenule uobičajenim tijekom. Priznajem da me malo iznenadila brzina kojom je Irana u sebi, a i u meni, izazvala stanje ekstaze. Kad sam podigao glavu s njezinih grudi, najprije me samo ovlaš dodirnula usnama po obrazu, a zatim i po vratu gdje sam na koži osjetio vlažnost njezinoga jezika. Zatim se bez upozorenja spustila na koljena i izvadila moj već ukrućeni ud. Jednom je rukom obuhvatila testise i nježno ih stiskala dok je drugom prelazila preko vrha penisa. Zatim ga je obuhvatila usnama i počela nježno sisati. Istodobno je kružnim pokretima jezika milovala otvor sjemenog kanala izazivajući u meni vatrene iskre. Nakon toga je učinila nešto što nikada nisam doživio. Moj je ud nestao cijelom dužinom u njezinim ustima. Osjetio sam kako glavićem dodirujem stijenke njezinoga grla. Bio sam tako duboko u njoj da su joj usne dodirivale moje sada već nabrekle testise. Nekoliko minuta me držala u takvom položaju grčeći mišiće ustiju, vrata i grla na takav način da sam mislio da neću izdržati. I da nisam od mladosti naučio kontrolirati stezanje muške žlijezde, izbacio bih sjeme u njezino grlo. Možda bi se to ionako dogodilo da Irana nije naglo ustala i jednim pokretom zbacila sa sebe obrednu haljinu. Ispod nje nije imala ništa osim tanke uzice od kože koja joj je opasivala struk. "Pričekaj", rekla mije, prilazeći jednoj od kutija pokraj kreveta. Tek sam sada vidio da su kutije bile načinjene od vrbovoga granja iako neobično svijetle boje. "Nemoj se uplašiti, molim te", rekla mije ozbiljno, a zatim se sagnula i iz kutije izvukla dvije zmije! "Oh", ustuknuo sam, ipak zaplašen, prepoznavši ritualne otrovnice koje smo jednostavno zvali Zmije. U Uma-Nethu svećenice ih nisu koristile osim, pričalo se, u nekim tajnim obredima dostupnim samo vrlo iskusnima. Na Kreti, kako su mi rekli, zmije su bile u mnogo široj uporabi. Ipak, nikada nisam proveo obred spajanja u nazočnosti zmija. "Zmije su simbol ženske stvaralačke sile, to znaš", rekla je Irana umirujućim glasom pokušavajući odvući moje misli od posljedica ugriza dva vijugava stvorenja u njezinim rukama.

Znao sam što simboliziraju zmije. Ali, budući da sam bio muškarac, nikad nisam osjetio preveliku bliskost s njima. Simbol muške stvaralačke snage, bik, bio mi je mnogo simpatičniji. "Potrebne su mi", nastavila je Irana, "da bih svoju viziju usmjerila na ispravan način." Malo je zastala ispred mene držeći dvije zmije svaku u jednoj ruci. One su očigledno bile navikle na njezin zahvat jer se nisu previše otimale. Ipak, njihove žute oči, baš kao i palucavi jezik usmjeren prema meni, nisu bili ohrabrujući prizor. "Pokušaj se opustiti", rekla je sjedajući na rub kreveta. "Ovo je obred, ne zaboravi. Prodri u mene!" Zatim je raširila noge između kojih sam ugledao već vlažan otvor obrubljen nježnim crnim dlačicama. Iznenadilo me što nije bilo previše dlaka, kao daje bila posebno uređena za ovu prigodu. Takvo uređivanje nije bila česta pojava. Iako sam čuo za taj običaj, nikada mu nisam svjedočio uživo. Morao sam priznati da me prizor ispred mene uzbudio. Zanemario sam palucanje i siktanje zmija koje je Irana još uvijek držala u rukama i gurnuo sam ud u njezinu spremnu ženskost. Do tada sam mislio da poznajem sve tajne vođenja ljubavi, ali Irana me opet uspjela iznenaditi. Gornji dio tijela bio joj je nepomičan i usmjeren na igru zmija. Donji dio se micao usklađen s mojim pokretima prodiranja. Isprva sam bio nježan i polagan, ali uskoro je Irana nametnula svoj ritam koji je bio mnogo brži. Međutim, ono što se istodobno događalo u njezinoj nutrini bilo je gotovo nevjerojatno. Stijenke njezinog vaginalnog otvora, pa čak i dubine njezine vagine, kao da su bile žive! Njezini unutarnji mišići kretali su se u valovima, manjim i većim, pritišćući i stežući moj ud. Imao sam osjećaj kao da u njoj postoji nekoliko ruku, ili još bolje nekoliko usta, koja istodobno sišu, grickaju, zatežu i opuštaju moju muškost. Bilaje mije potrebna sva moja snaga da obuzdam prolijevanje sjemena i zadržim razinu ekstaze barem približnu njezinoj. Ali, za nju se glavnina događaja odvijala poviše njezinih grudi gdje su zmije sada slobodno šetale oko njezinoga vrata, lica i ramena. Rukama ih je sada samo milovala po glatkim ljuskama. Vidio sam, ili bolje rečeno, osjetio sam kako je sa svakim njihovim gmizavim pokretom dio neke neobične energije ulazio u Iranu. A kroz nju i njezinu ženskost, ulazio je i u mene. I na posljetku, dvije su se zmije donjim krajem ovile oko njezinih grudi, ispreplele se preko vrata i položile svoje glave do njezinih ušiju. Istodobno, ples naših spolovila i dalje se nastavljao neumitno se približavajući svojemu vrhuncu. Osjetio sam kako mi se energija penje uz kralježnicu i ulazi u posebnu točku u podnožju glave. Svjetlost je eksplodirala u meni. I dok smo zajedno doživljavali ekstazu orgazma, začuo sam neobično šištanje zmijskoga jezika koje se najprije pretvorilo u riječi, a zatim i u niz slika. Irana mi nikada nije morala ispričati viziju moje budućnosti. Vidio sam je zajedno s njom. Šibenik, jesen 2002. god. n. e. Danijelov san, četvrti dio; Sastanak na Kreti Vizija koju smo podijelili Irana i ja u svojoj poruci nije bila jako različita od slutnji, znakova i osjećaja koje sam imao kod kuće. Samo, sve je to sada bilo mnogo jasnije, popraćeno slikama i, stoje najvažnije, potvrđeno činjenicom da su dva Uma-Harana doživjela isto. No, to nije značilo da sam sada bio mirniji pa čak ni sigurniji u pogledu značenja svega toga. Izvjesno je bilo jedino to da je moj povratak u Uma-Neth upitan. U budućnosti nije bilo skorog susreta sa Zorom niti pak događaja koji bi se očekivali u životu mladića poput mene. Umjesto toga bilo je mnogo neobičnih slika kojima ni Irana ni ja nismo znali podrijetlo. Bilo je slika krvi i uništavanja, slika nepoznatog mnoštva ljudi neobična izgleda načina dijevanja. Bilo je patnje i čežnje i dugog, dugog čekanja. Mnogo toga nisam znao ni opisati, a

kamoli protumačiti. Riječi poput obnove, povratka, dugog nestanka, a zatim oživljavanja bile su popraćene slikama koje nisam razumio. Vidio sam oluju, a zatim i prolazak kroz mračne predjele. Na leđima sam nosio teret, a u grudima me boljelo. Iza mene je bilo mnoštvo ljudi koji su kao i ja prelazili isti put. Slijedili su me, a opet nisu ni znali da me slijede. Probudio sam se na mjestu kojem nisam znao imena. Probudio sam se zaboravivši tko sam i zašto sam se našao tamo. A zatim sam se opet sjetio jer je Boginja dodir-nula moje ruke. I Zora, tu je bila i Zora. Nju sam tražio, dugo sam je tražio. Na posljetku sam je našao, ali okolnosti našega susreta bile su nejasne kao u magli... Vidio sam velike promjene, ali ovaj put ne izvana, već u ljudskim dušama. Ljudi će se promijeniti, a ja sam im morao prenijeti poruku. Samo, nisam znao kakva je to poruka? I čija? Na što se sve to odnosilo? Kakvu mi je zadaću namijenila Boginja i zašto mije sve tako jasno na razini osjećaja, a tako nejasno na razini riječi? Irana mi je nekoliko puta rekla da moram imati povjerenja u Boginju i da čvrsto slijedim njezin put. Ali, kao što je i ona dobro znala, taj je put završavao tako daleko da uopće nije bilo riječi kojima bi se ta daljina opisala. I stoje najgore, tek na tom završetku, nejasan i potpuno neizvjestan, nalazio se ponovni susret s mojom ljubavlju. Nisam bio mudriji nakon Iranine vizije, ali bio sam sigurniji da me očekuje sudbina koju nikada nisam tražio. I taje sudbina imala veze ne samo s Iranom nego i s dolaskom na Kretu. Irana je bila samo još jedno sredstvo potvrde, još jedan putokaz na putu. Ono stoje bilo važno dogodit će se na sastanku zbog kojega sam došao. Nisam znao što bi to moglo biti niti kakve to ima veze sa mnom, ali počeo sam s nestrpljenjem očekivati ljetnu pobjedu dana nad noći. Jer, sastanak je bio zakazan u vrijeme najdužeg dana u godini. U labirintu Mina postojalo je središnje mjesto, trg posebice izgrađen za velika okupljanja. Koristio se za velike godišnje svečanosti, posebice proslave dolaska proljeća i ljeta. Velik otvoreni prostor bio je okružen s nekoliko prirodnih stijena na kojima su Krećani izgradili nizove udubljenja za sjedenje. Ubrojivši i drvene skele koje su za ovu prigodu pripremljene, tu se moglo udobno smjestiti do tisuću ljudi. Očekivalo se da će ih u vrijeme sastanka biti i više. Poseban prostor osiguranje za Visoku svećenicu i njezine goste iz raznih krajeva svijeta. Taj je prostor bio tek malo uzdignut i dobro vidljiv iz svih dijelova središnjega trga. Smjestio sam se pokraj tog posebnog prostora, dvadesetak metara udesno. Nakon gotovo mjesec dana lutanja Kretom moja je skupina ponovo bila zajedno. Ušar, Endivu, Orian, Estar i Belar sada su sjedili pokraj mene. Nešto dalje sjedile su Joha i Aster. Dite nije bilo, a ja nisam znao gdje je. Mjesto za Umanu, našu Visoku svećenicu, bilo je pokraj predstavnika pojedinih naroda i zemalja na posebnom podiju. Sastanak je počeo odmah ujutro, s prvim zrakama Sunca. Visoka svećenica Krete, žena srednjih godina, još uvijek iznimno privlačna i očuvane ljepote tijela koja se mogla usporediti s mnogo mlađom Iranom, otvorila je skup pozdravnom pjesmom Boginji. Njezino ime bilo je Iša, a kad je umjesto pozdravnih riječi jednostavno zapjevala, protrnuo sam od glave do pete prepoznavši u njezinom glasu talenat Pjevača kojega sam i sam posjedovao. U vrijeme kad ću se ponovo vratiti k vama, moj će se ljubavnik Mjesec uzdići na pola puta. Znak vode će okruživati njegovo lice, a ja ću, slijedeći njegovu zraku, pokucati na vaša vrata. U vrijeme kad ću se ponovo vratiti k vama, Žena nad ženama, ona koja dolazi s drugoga svjetla, bit će u tihom i nijemom društvu. Slijedeći njezinu želju, ja ću pokucati na vaša vrata. Vašoj duši i vašemu srcu, doći ću ponovo jedne mirne večeri, kad učitelji učvrste pogled na jarčevim rogovima. S tog će ih mjesta osvjetljavati unutarnja vatra, a dvije će sjenke bez vlastitoga postojanja, ushićenim siktajem obuhvatiti nebo. U vrijeme kad ću se ponovo vratiti k vama, početak nebeskoga kruga bit će obilježen Suncem. Ništa vam neću reći, a vi, vođeni znamenjem s nebesa

i čežnjom bez kraja i početka, vi ćete znati, sasvim sigurno znati: To sam ja, to sam ja... Ona koja seje vratila! I dok je Išin glas zamirao u tišini, ja sam, voden nekom nevidljivom silom, okrenuo glavu prema Johi. Nikada nisam čuo ovu pjesmu što nije bilo čudno jer bila je to očito pjesma iz tradicije Krete. Međutim, nešto mije govorilo da u njoj ima nečega višeg od uobičajenog izražavanja čežnje za izgubljenom Boginjom. Bilo je u njoj nečeg... proročanskog. Boginja je kroz Išu objašnjavala ljudima kad će se vratiti. Nažalost, ja nisam razumio njezine riječi niti simbole koje je koristila. Ipak, izraz "znamenje s nebesa" natjerao me je da se okrenem k Johi, našoj zvjezdoznanki. I doista, Johin izraz lica bio je zapanjen. Nabrala je obrve, očigledno nešto računajući u sebi, a zatim odmahnula glavom ne uspijevajući pohvatati sve niti u svojim proračunima. Primijetila je da je gledam pa je usnama oblikovala poruku za mene. "Zapamti riječi pjesme!" rekla je bez glasa. Kimnuo sam glavom. To mi neće biti teško. Pjesme su bile moj život. "Poslušajte me sada!" odjednom je glasno progovorila Iša, autoritativno i čvrsto, sasvim različito od nježnosti s kojom je otpjevala svoju pozdravnu pjesmu. "Poslušajte priču o razlozima našega sastanka. Pozdravljam sve ljude dobro volje, prestavnike naroda ljudi sa sjevera i juga, istoka i zapada. Neki od vas došli su izbliza, a neki iz velike daljine. Odakle god bili, dobrodošli ste na našem otoku, na mjestu koje je, prema našoj predaji, posebno drago Boginjinu srcu." Ove je riječi Iša izgovorila malo uzdignutih i raširenih ruku. Snaga njezinoga glasa dodatno je objedinila i povezala sve nazočne, posebice one koji su, poput nas iz Uma-Netha, donedavno bili potpuni stranci. No, nakon toga je Iša nastavila mnogo blažim glasom pokušavajući kratko i jasno obrazložiti razloge sazivanja ovakvoga skupa. "Ljudi koji štuju Boginju oduvijek su mirno živjeli na ovome svijetu. Znali smo da ima naroda koji ne poznaju njezina imena. To nije bilo važno jer ona ih ima mnogo. Pa čak i kad ljudi ne znaju ni za nju samu, znaju za njezina djela. Vide svijet oko sebe; vide ljepotu i svrhovitost njezinoga stvaranja. Ali, još u davnoj prošlosti, prije više od sedam stotina Sunčevih ciklusa, saznali smo da postoje ljudi koji ne samo da ne štuju Boginju nego je otvoreno mrze. Vi znate njihovo ime: to su Kurgani, narod ili narodi koji dolaze sa sjevera. Ne znamo zašto, ali oni se već odavno spuštaju iz svojih sjevernih domova i na svojem putu siju strah, mržnju i uništavanje. Kurgani su drugačiji od svega što smo do sada poznavali. S njima je nemoguće razgovarati. Prihvaćaju trgovinu, ali samo s našim muškarcima. Ponašanje im je agresivno i ne razumiju vrijednost ljubavi. Iako smo znali za postojanje Kurgana, do nas su sada doprle glasine da se sprema njihova velika najezda. Stotine, a možda i tisuće kurganskih plemena počelo je svoju seobu na jug. Ako su ostali isti kao i prije, a sve govori da jesu, Kurgani će uništiti sve pred sobom i naš će svijet nestati." Iša je zastala načinivši dramatičnu stanku, a zatim malo povišenim glasom rekla: "Ljudi, Boginje! Vaša Majka i stvarateljica, vaša ljubavnica i darovateljica užitaka je u opasnosti. Veliko je pitanje hoće li preživjeti pod pritiskom stranih plemena kojajoj žele smrt. Sastali smo se da bismo raspravili kakve su mogućnosti pred nama. Sastali smo se da bismo, ako se ikako može, očuvali Boginju od propasti." Svi nazočni znali su za svrhu svoga dolaska. Također, mnogo puta su o njoj razmišljali u miru tihih večeri, ali i u vrlo bučnim raspravama na ulicama Mina kojima sam i ja ponekad svjedočio iako bez previše volje da se u njih uključim. Ono što je slijedilo bilo je, više ili manje, odmjerenije ponavljanje stavova koje sam već mnogo puta čuo. Najprije je ustao naočit muškarac duge sijede brade. Nisam znao njegovo ime, niti se je on predstavio. Tek mi je Endivu došapnuo da se zove Emitru. Njegov narod živi na sjeveru, na

obalama Unutarnjega mora. Budući da su bili bliže Kurganima, smatralo se da su ugroženiji od drugih. Na posljetku, Kurgani će prvo stići do njih. Emitru je najprije zahvalio Iši na pozivu i ljubaznoj gostoljubivosti. A zatim je rekao: "Vjerujem da mnogima nije jasno o čemu se zapravo radi. Vaš svijet je nepromijenjen i ništa pod Suncem ne ukazuje da bi se mogao promijeniti. Mi smo, za razliku od većine naroda, mnogo svjesniji promjene koja dolazi. Također smo svjesni da se njoj vrlo teško oduprijeti." Emitru je malo zastao skupljajući snagu. Vidjelo se da na leđima ima priličan broj godina. Zapravo, vjerojatno je bio najstariji čovjek na ovome skupu. "Pitali su me često po čemu se to Kurgani razlikuju od nas. Teško je to objasniti. Naravno, oni imaju sasvim drugačiji način života. Uzgajaju stoku, a obrađivanje zemlje im je naporno i, kako to kažu, ispod časti. Međutim, najvažnija razlika je, kako je to Iša objasnila, činjenica da oni ne štuju Boginju. Kurgani štuju muška božanstva." Na ove riječi začuo se žagor iz okupljene mase. Netko je dobacio: "Pa i mi štujemo muška božanstva!" "Da," odgovorio je Emitru, "ali mi znamo da između ženskog i muškog načela mora postojati suradnja. Boginja je stvarateljica, ali bez muškoga načela ne bi bilo njezinoga stvaranja. Bik i zmija, dvostrana sjekira - mi to znamo, ali Kurgani ne znaju. Mi štujemo suradnju, a oni štuju... moć." "Moć?" netko je ponovio. "Što znači štovati moć?" Emitru je slegnuo ramenima. "Teško je to objasniti. Ni sam ne razumijem u potpunosti njihovu filozofiju. Oni ne razumiju suradnju. Vjeruju da postoji netko tko je viši i netko tko je niži. Onaj viši upravlja onim nižim. Taj svoj svjetonazor izražavaju u svakidašnjem životu. Imaju poglavare i sljedbenike; naredbodavce i poslušnike. Jednostavno su drugačiji. Meni to osobno ne bi smetalo jer ja, kao i vi, mogu razumjeti drugačiji način života. Ali, očigledno je da smeta njima. Na primjer, oni vjeruju da muško načelo više vrijedi od ženskog. Dakle, njihov vrhovni Bog je muškarac koji je sebi podredio Boginju. Štoviše, toliko ju je podredio da je ponekad uopće ni nema." Ove riječi su sasvim zapanjile okupljene ljude, posebice Kre-ćane. Do njihove svijesti, okružene izrazima blagostanja i Bogi-njinim darovima, nije mogla doprijeti činjenica da negdje postoje ljudi koji imaju tako izvrnut pogled na stvarnost. "Ali, kako onda oni žive?" dobacivali su neki. "Ako ne razumiju Boginju, kako onda razumiju sebe?" pitali su drugi. "Toje nemoguće, jednostavno nemoguće...", odmahivali su glavama treći. Iša je ustajanjem malo smirila buku nastalu nakon Emitruovih riječi. "Nepriznavanje ženskoga načela", rekla je, "dovodi do nerazumijevanja stvaranja. Kako im Majka zemlja uzvraća na njihovo ner azumij e vanj e? " "Dobro pitanje", rekao je Emitru. "Uzvraća im oskudicom, naravno. Očigledni razlog za njihov dolazak na jug je nedostatak hrane. Iscrpli su svoje izvore i sada žele naše." Ove su riječi bile tako strašne da nitko nije mogao ništa dobaciti. Odjednom je postalo jasno da je razlog sastanka i te kako opravdan. Svijet Boginje je u velikoj opasnosti. Emitru je nastavio svoju crnu priču: "Kurgani su ratnici. Znam da mnogi među vama ni ne razumiju tu riječ. Ratnik je onaj koji ubija druge ljude oružjem. Mi smo nemoćni pred ratnicima. Ne poznajemo oružje. Naši ljudi nisu spremni za borbu niti to itko zapravo želi. Ali, ako se ne borimo, Kurgani će jednostavno doći, istjerati nas s naših ognjišta, a vjerojatno i ubiti. Nakon toga će se smjestiti na našoj zemlji i nastaviti živjeti na svoj način." "Koji je vaš odgovor na to, mudri Emitru?" upitala je Iša. "Što predlažete?" "Moj prijedlog nije ishitren, Iša", odgovorio je Emitru. "Mnoge sam noći probdio zbog njega. Nisam sretan s njim, ali ne vidim drugoga rješenja. Predlažem da postanemo ratnici i da se borimo za obranu svoje zemlje!"

Iša je zadržala svoj ozbiljni pogled na Emitruu. Mnogi poslanici su se promeškoljili u svojim sjedištima, a iz mnogih grla se začuo uzvik nevjerice. "Što? Što on to predlaže?" "Da postanemo... ratnici?" "Što to znači? Kako on to misli?" Žamor je opet utišala Iša: "Čuli smo te, Emitru. Ljudi reagiraju kako reagiraju, a što ne znači da prijedlog nema svoju osnovu. Međutim, ima li još prijedloga?" Sada je, na moje iznenađenje, ustala naša Umana. Izgledala je vrlo dostojanstveno ovako izdaleka. Na trenutak me zahvatio val ponosa. Umana je progovorila mnogo slabijim glasom od Iše i Emitrua. Ali, njezine su riječi imale veliku težinu. "Razumijem što govori Emitru. Također razumijem da je njegov narod u najvećoj opasnosti te da ga on želi spasiti po svaku cijenu. Međutim, pitam se da li je doista naš spas vrijedan svake cijene? Naime, čak i ako zanemarimo činjenicu da nitko među nama nema ratničkoga iskustva, ostaje činjenica da bismo, prihvatimo li taj način razmišljanja, morali postati slični našim napadačima. Drugim riječima, ako prihvatimo borbu kao rješenje, nećemo postati samo ratnici, postat ćemo Kurgani!" Kimanje mnogih glava i poneki spontani pljesak označio je slaganje mnoštva s Umaninim riječima. "Vidite," nastavila je ona, "Boginja ne oduzima život, ona ga daje. Ako prihvatimo njihov način razmišljanja i suprotstavimo im se, možda ćemo sačuvati ljude i to tek ako pobijedimo u vrlo neizvjesnoj borbi s njima koji su u borbi kod kuće. Ali, istodobno ćemo izgubiti sve u što vjerujemo. Izgubit ćemo ljubav i suosjećanje, izgubit ćemo sami sebe, a na posljetku i Boginju. Da li je to doista vrijedno našega života? Boginja uvijek djeluje u ciklusima rađanja i smrti. Smrt nije problem ako je ravnoteža sačuvana. Uz sve poštovanje, mudri Emitru, ono što ti predlažeš jest gubitak ravnoteže, a to je gore od smrti!" "Ali," usprotivio se Emitru naglo ustavši, "da li to znači da ćemo pasivno gledati kako Kurgani dio po dio proždiru naš svijet i ubijaju našu djecu? Za ime Boginje, pa oni nas mrze! Ne samo nas. Oni mrze svoje vlastite žene. Porobili su ih i ponašaju se prema njima kao prema rasplodnoj stoci. Kad čuju da su u našem društvu žene ravnopravne muškarcima, najprije se smiju, a onda postaju agresivni, tvrdeći daje naš način života uvreda njihovom muškom Bogu!" Umana je, još uvijek stojeći, raširila svoje ruke dlanovima okrenutim prema gore. "Čuo si moj prijedlog, Emitru. Ja vjerujem u mudrost Boginje, a ne u mudrost Kurgana." I dok je Umana sjedala, Emitru je zavrtio glavom. Negdje u sebi znao je da je uzaludan svaki pokušaj pretvaranja ljudi Boginje u ratnike. To je bilo protivno i njegovim načelima. Ipak, morao je pokušati. To je bio jedini izlaz koji je mogao vidjeti, a koji pruža barem malu nadu da će djeca njegove djece ostarjeti i imati svoju djecu. Nakon dijaloga Umane i Emitrua, razvila se rasprava u kojoj su različiti govornici na svoj način obrazlagali priklanjanje jednom ili drugom stavu. Umana i Emitru su nakon toga ušutjeli, baš kao i njihova domaćica Iša. Moja je pažnja odlutala. Nisam mogao pratiti sve što je rečeno. Zapravo, mojim umom je i dalje odjekivala pjesma koju je Iša otpjevala otvarajući skup. Ništa vam neću reći, a vi, vođeni znamenjem s nebesa i čežnjom bez kraja i početka, vi ćete znati, sasvim sigurno znati: To sam ja, to sam ja... Ona koja seje vratila! Ona koja se je vratila... Hoće li se doista vratiti? Ako je pjesma istinita, onda hoće. Ali, zar povratak ne podrazumijeva i odlazak? Boginja je sada ovdje, u to nisam imao sumnji. Vidio sam je i osjetio mnogo puta tijekom svoga života, a posebice sada, na Kreti. Znači ona će

najprije otići, a zatim se vratiti. Znači li to da će Kurgani pokoriti njihov svijet, a zatim jednom ustuknuti i vratiti im ga natrag? I koliko će vremena proći prije nego što se to dogodi? Iz mojih me misli prenuo snažni Išin glas. Rasprava je bila završena. Očigledno, većina se priklonila Umaninom načinu razmišljanja: oni neće postati ratnici. Imat će povjerenja u Boginju. Neka bude prema Njezinom planu. Emitru je izgledao tužan. Plan u koji ni sam nije vjerovao pokazao se neprihvatljivim za većinu. Sada mu jedino preostaje da ga provede u svome narodu pokušavajući se suprotstaviti mnogo nadmoćnijem protivniku. Ili, da postane poput njega. U oba slučaja, Emitru je to dobro znao, ne smiješi mu se sretna budućnost. Kao zaključak iscrpne rasprave Iša je ponudila svoj posljednji prijedlog. "Odlučili smo ostati vjerni Boginji. Nećemo odustati od načela ljubavi i stvaranja. Ali, svjesni smo da to znači propast za mnoge od nas. Slušajte me, posebice vi, predstavnici naroda koji žive na kopnu. Kurgani će doći, u to nema sumnje. Nitko ne zna koliko će trajati njihova vladavina. Međutim, na moru su još nevjesti tako da su otoci mnogo sigurnija mjesta za život. Ne možemo znati kada će koji val doći do vaših naselja. Možda ih ni vaši unuci neće dočekati. Ali, ipak se pripremajte! Pripremajte se tako što ćete većinu svojih poslova, a zatim i ljudi, preseliti na otoke. Tamo ste sigurniji. U ime Krete i Krećana nudim gostoprimstvo svakom narodu koji se nađe u stisci i nema kuda pobjeći pred Kurganima. Kreta je velika. Dobrodošli ste! Ali, ima i drugih otoka, možda bližih vašim naseljima. Iskoristite ih! Na taj način produžit ćete život Boginji za desetke ili čak stotine godina. Za to vrijeme, Kurgani možda prestanu biti Kurgani ili nam Boginja otkrije način kako da je sačuvamo. Ako budemno dovoljno strpljivi, Boginja će se vratiti, u to sam sigurna!" Napustio sam skup zajedno s ostalima iz svoje skupine, pomalo pognute glave, zadubljen u misli. Sljedećeg dana pričekali smo Umanu i Ditu koje su se vratile s posljednjega privatnog posjeta Iši, a zatim krenuli prema našoj lađi. Na samoj obali dočekala nas je Irana, dostojanstvena i poželjna kao i onoga dana kad smo stigli. Pozdravila nas je pristojno nam poželjevši sretno putovanje i Anilinu i Ešaninu naklonost. Kad je došao red na mene da se oprostim od Irane, nisam mogao da ne primijetim tračak uznemirenosti u njezinim očima. I sam sam bio nemiran. Nešto nije bilo u redu. "Što se događa, Irana?" upitao sam je šapatom da drugi ne čuju. Sklonila je pogled pred mojim licem. "Dan...", rekla je oklijevajući. "Svatko mora slijediti svoju sudbinu. Tvoja je... tvoja je teška, ali će na kraju biti sjajna. Bit ćeš sredstvo povratka Boginje, vjeruj mi." Pustio sam da mi licem preleti nježni smiješak. "Vjerujem ti, Irana", rekao sam iako nisam bio uvjeren u svoje riječi. Nemir je bio vrlo jak. U jednom sam trenutku pomislio kako bih trebao ostati na Kreti. Ali, to je bilo nemoguće. Poljubio sam Iranu. "Hvala ti na dijeljenju ljubavi", rekao sam i brzo se okrenuo. Kratki skok preko daske i već sam bio na lađi. Irana je ostala na obali ispraćajući nas pogledom. I dok smo se već prilično odmakli, začuo sam njezin glas kako mi dovikuje: "Dan! Prisjeti se Zore! Prisjeti se Zore!" Čuo sam je, ali nisam razumio zašto mi to dovikuje. Zoru nisam ni zaboravio, pa je se ne moram ni prisjećati! Slegnuo sam ramenima i mahnuo Irani. Možda sam pogrešno čuo. Toga jutra, kad je nas desetero iz Uma-Netha krenulo natrag prema svome domu preko Vanjskoga i Maloga mora uz otoke i obalu koja je sada postala prijeteća, nisam shvaćao da je Iranina poruka bila upućena nekome drugome, nekome koga još nema i koga još dugo, dugo neće biti. Također, iako sam to slutio i u srcu znao, nisam dopustio svojoj svijesti da prihvati činjenicu da nikada nećemo stići do Uma-Netha. Nestat ćemo prije Boginje i naše će se strpljenje morati protegnuti preko ponora dugih tisućljeća. Jer, usprkos Išinim riječima, Kurgani i njima slični će zavladati svijetom, a proći će više od pet tisuća godina prije nego što Boginja uopće dobije prigodu za povratak. U međuvremenu svijet će je ubiti mnogo puta, odricati je se ponovo i ponovo, sve dok na kraju ne nestane i samo sjećanje na Nju.

Uma-Neth, središnje naselje, proljeće 3731. god. pr. n. e. Boginja dolazi u Zorine ruke iz maloga bazena punog tople vode virila je samo Ikina glava. Na licu joj je bio smiješak ugode, a ruke je položila preko svoga nabreklog trbuha. Voda je bila zagrijana tek nešto iznad temperature tijela, a jednako tako topao je bio i zrak u hramskoj prostoriji za rađanje. To znači daje bilo vruće. Otac Ikina djeteta, mladi Emon, sjedio je na rubu bazena, s nogama do koljena uronjenim u vodu. Prstima je prolazio kroz pomalo vlažnu Ikinu kosu. Vidjelo mu se na licu daje uzbuđen, ali se sasvim dobro držao. Već je nekoliko puta bio nazočan obredu rađanja ne bi li se navikao na tu situaciju kad dođe vrijeme za njegovo dijete. To mu je bilo prvo, baš kao i Iki. Bili su mladi i sretni, a sad će im, eto, Boginja, podariti plod njihove ljubavi. Zora im je zavidjela. Tko zna, možda bi i ona uskoro sjedila u ovom bazenu samo da se Dan vratio iz Inan-Durha. Mogli su biti sretni baš kao Ika i Emon, mogli su voditi ljubav i častiti Boginju svakoga dana, a zatim disati njezin zrak, jesti njezinu hranu, pjevati i plesati njezin život. Ali, sada su propale nade da će se to ikada dogoditi. Prošlo je previše vremena. Dan se, baš kao ni nitko iz njihove skupine, nikada neće vratiti u Uma-Neth. Zora je ponekad optuživala Boginju što im je dodijelila takvu sudbinu. Zašto se to moralo dogoditi baš njima? Zašto ih je rastavila? I hoće li ih ikada, u nekom od mnogih drugih ciklusa života i smrti, ponovo sastaviti? "Oh," rekla je iznenada Ika otvorivši širom oči, "mislim da počinje..." Emon se uznemirio. Spustio se u vodu pokraj nje i uhvatio je za lijevu ruku. Zora, koja je također sjedila u vodi, prihvatila je njezinu desnu ruku i lagano je stisnula. Ovo je radila već treći ili četvrti put. Obred porađanja bio je dio posla koje su svećenice u Uma-Nethu morale obavljati. Prije nego je Dan otišao, Zora se veselila tome, ali sada više ne. Bilo joj je bolno promatrati nešto o čemu je maštala, a za što je sada znala da se neće dogoditi. I ona je željela odigrati ulogu Boginje, sjediti u bazenu za rađanje, držati Dana za ruku i gledati kako njihovo dijete izlazi iz vode i po prvi put udiše zrak. Možda će se s vremenom naviknuti na taj prizor. Možda će kasnije moći dijeliti radost s majkama, očevima i svim svećeni-cama i svećenicima koji su nazočni porodu. Ali, sada to nije mogla. Trudila se ne pokazati svoje osjećaje. Na posljetku, upravo sada je bila prva pomoćnica Iki, svojoj najboljoj prijateljici, i namjeravala je svoju zadaću obaviti kako treba. "Mirno, Ika, mirno", rekla joj je na uho. "Sve će biti u redu. Kad dođu trudovi, diši kratko i gornjim dijelom tijela kako si vježbala. Osjećaš li ih?" "Mislim da da", odgovorila je Ika. "Nešto se događa." "U redu", smirivala ju je Zora. "Samo tako nastavi. Ubrzo će proći. Nije još vrijeme. Još ćemo malo uživati u ovom bazenu!" Ika se nasmijala, a isto tako i Emon. Zatim su razmijenili dugi zaljubljeni pogled. Zora ih je promatrala i osjetila se sretnom zbog njih. Možda to ona nikada neće doživjeti, ali svijet koji je stvorila Boginja tako je velik da sreće i uživanja neće nedostajati. U tom kratkom trenutku Zora je prenijela osjećaje u svijest svoje prijateljice i prepustila se bezvremenoj radosti majke koja očekuje porod svoga djeteta. A ta je radost bila, doista, potpuna jer Ika je imala muškarca koji ju je volio, a oko nje su bili ljubazni i dobri ljudi koji su joj pomagali. Njezino će dijete doći na svijet potpuno sigurno i zaštićeno, baš kao što je i raslo u njoj posljednjih devet mjeseci. Bazen za rađanje nalazio se u zasebnom hramu pokraj obale mora. Voda u njemu bila je morska, zagrijana u posebnim kamenim kotlovima, a zatim mješinama prelivena u bazen. Ispod kotlova su se nalazila ognjišta u kojima je i sada gorjela vatra. Jedan se svećenik brinuo da temperatura vode ne bude ni preniska ni previsoka. S vremena na vrijeme bi se nova mješina tople vode izlila u bazen. Istodobno, otvaranjem gornjih prozora, taj je čovjek

održavao temperaturu prostorije na istoj razini. Za dolazak novoga člana njihove zajednice sve je moralo biti savršeno. U samom bazenu nije billo nikoga drugog osim Ike, Emona i Zore. Međutim, ponekad bi se dogodilo da dvije ili čak tri žene rađaju istodobno. Bazen je bio dovoljno velik i za to, a iskustvo zajedničkoga rađanja uvijek je završavalo ekstazom zanosa svih nazočnih. Oko bazena, s druge strane ognjišta, nalazilo se nekoliko svećenica i svećenika. Zbog vrućine, ali i zbog prigode, svi su bili potpuno goli. Njihov zadatak je bio da pjevaju obredne pjesme, a jedan od njih je na malom bubnju održavao ritam jednak ritmu otkucaja srca. Na taj načinje umirivao rodilju, ali i novom članu zajednice davao do znanja da srce Velike Majke nikada neće prestati kucati iako on ili ona sada više ne čuju otkucaje srca svoje majke. U prostoriji je bio polumrak. Tek je slabo svjetlo prodiralo kroz pukotine na drvenim prozorima i vratima. Dijete se nije smjelo izlagati izravnom svjetlu odmah po rođenju. Štoviše, to će biti moguće tek nakon nekoliko tjedana. Prvih dana svoga života ostat će u polutami koja više nalikuje plodnoj majčinoj utrobi iz koje je izišlo. Ika je nakon prvih trudova mirno disala zatvorenih očiju slušajući udarce bubnja i usklađujući ritam svoga srca s njim. Dvije svećenice zapjevale su pjesmu Velikoj Majci. 0, Majko, roditeljice! Iz Tvoje su utrobe nastali Mjesec i zvijezde. Iz tamnih ponora tvojih špilja, uzdiže se život poput nježnoga cvijeta. Tvoja maternica je izvor svakoga stvaranja. Oplođena sjemenom Sunca, ti rađaš voće, žito i obilje plodova. Ti rađaš ptice, stoku, ribe i ljude. Trudovi Tvoje ljubavi nikada ne prestaju, a sokovi života prelijevaju se iz Tvoga međunožja. Pjesma je bila više nalik recitiranju; tiho melodično izgovaranje koje je pratilo ritam bubnja. Ika je počela dublje disati. "Mislim da se pojačava...", rekla je. "Izvrsno, Ika", rekla joj je Zora. "Slušaj pjesmu. Posveti svoj bol Boginji. Ona će ga pretvoriti u užitak." A pjesmu su sada, nešto snažnijim glasom, svi prihvatili. 0, Majko, roditeljice! Nabreklim grudima hraniš svoju djecu, a zatim im daješ najveći dar: sposobnost dijeljenja ljubavi koja stvara novi život! Ova je žena blagoslovljena Tvojim darom, ona je znala za nježnost i snagu ljubavi. Zbog ljubavi postala je otvorena i vlažna; postala je plodna poput crne zemlje i u sebe primila muško sjeme. Zora je osjetila kako Ika stišće njezinu ruku. "Osjećam kako se stežem..." rekla je između dva brza udisaja, "...ali, nema više boli. U redu je, nema više boli..." Zora se nasmiješila, a Emonu je očigledno laknulo. Jedno od najvažnijih postignuća kod prvorodilje bilo je uklanjanje neugode rađanja. Topla voda, ugodno okruženje, posebne tehnike disanja i ritualna pjesma - sve je to pomagalo da rađanje bude iskustvo užitka, a ne patnje. Ipak, rodilja je morala sama postići odgovarajuće stanje svijesti. Morala je zanemariti tjelesne osjete i prepustiti se radosti stvaranja novoga života. Djevojke Uma-Netha bile su pripremane na to od malih nogu. Međutim, uvijek se moglo dogoditi da neka od njih, kod svojeg prvog poroda, osjeti bol. Ika je bila pomalo uplašena, stoje znak da bi porod mogao biti

bolan. Međutim, nakon prvih nekoliko trudova koji su bili neugodni, Ika se našla u ispravnom stanju svijesti. Sada će sve biti lakše. Boginja je u njoj. I dok se Ika smijala zajedno s Emonom i Zorom, a dijete putem glatkih i bezbolnih stezanja mišića Ikine utrobe izlazilo iz njezinoga tijela, pjesma se dalje nastavljala. Svećenice i svećenici također su bili uzbuđeni, a njihova gola tijela ljeskala su se od znoja. 0, Majko, roditeljice! Blagoslovi ovu ženu koja u sebi nosi plod svoje ljubavi. Taj će se plod uskoro otkinuti od nje, a zatim kroz istu ljubav rađati novi život. Blagoslovi našu ljubav prema Tebi, blagoslovi naše uživanje u Tvojim darovima! Budi živa i budna u djetetu koje se rađa, Ti, koja si izvor svega stvaranja, učini nas dostojnima Tvojega dara. Kad je izašlo iz Ike, dijete je, lagano podržano Emonovim pokretima, samo isplivalo na površinu. Voda u bazenu se obojila crvenosmeđe, zbog Ikine plodne vode pomiješane s malo krvi. Zora je podigla dijete, a Emon je, u duhu običaja, pregrizao pupčanu vrpcu. Zora je dijete položila Iki na grudi. Emon i ona su joj pomogli da iziđe iz bazena, a zatim se Zora pobrinula za ostatak pupčane vrpce na djetetu i majci. U tu svrhu uporabila je poseban želati-nozni pripravak, a kasnije će Ika sama stavljati suhe obloge od ljekovitih trava. Sve je bilo gotovo vrlo brzo, baš kao što je moralo biti. Ipak, ekstaza je ostala. I dok su Ika i Emon zaljubljeno promatrali svoga sina, svećenice i svećenici koji su pjevali obrednu pjesmu sada su počeli plesati, slaveći tako dolazak novog života. Ali, cijelo je ozračje bilo nabijeno spolnošću i njihov je ples uskoro prerastao u nešto drugo. Prepustili su se uživanju u dodirima i milovanjima, dijeleći sreću i radost na najiskreniji način koji su poznavali. U nekim drugim prigodama i Zora bi im se pridružila, ali sada, nakon stoje sve bilo gotovo, u njezine je misli opet ušla izgubljena ljubav. Poželjela je sreću mladim roditeljima i polako izišla iz hrama. Tih dana za Zoru nije bilo utjehe. Enoa je bio uz nju, ali samo onda kad bi mu to dopustila, a to nije bilo često. Više je voljela biti sama i svoju tugu predavati moru ili zemlji. Sve do zime prošle godine još se uvijek nadala da će se lađa vratiti iako su joj unutarnji osjećaji govorili sasvim drugačije. Međutim, kako je zima odmicala i dolazilo proljeće, čak su i te blijede nade prestajale. Njezina ju je majka pokušala utješiti govoreći joj kako je mlada i kako će zasigurno još pronaći sreću. Gubici se događaju, naravno. Ljudi umiru u nesrećama, a ponekad i od bolesti, ali oni koji ostaju moraju gledati naprijed. Boginja ima svoje planove, govorila bi joj majka, a nije na nama da im sudimo. Ako je Dan morao otići, to samo znači da se nešto drugo mora dogoditi. No, i Zorina majka je također znala da to što govori ne predstavlja nikakvu utjehu njezinoj kćeri. Bile su to samo riječi. Tek će vrijeme pokazati kada će Zora preboljeti svoju ljubav. A vrijeme je neumitno teklo ne donoseći Zori nikakvu utjehu. Štoviše, postala je povučena i tiha. Nije mogla punim srcem sudjelovati u životu Uma-Netha niti u svojim hramskim obvezama. Čak joj ni dijeljenje ljubavi nije ništa predstavljalo. Enoa i ona još su se dva ili tri puta prepustili trenutnim porivima, i to uvijek na obredni način, ali uskoro je i to prestalo. Zorin život bio je prazan. Jedina osoba kod koje je mogla provoditi vrijeme bila je majka njezine majke, bivša visoka svećenica. U njezinom zagrljaju je mogla plakati satima kao što je to u početku i činila. A zatim ju je promatrala kako obavlja svakidašnje poslove, tek joj tu i tamo pomažući. Njezina je baka bila šutljiva žena. Rijetko bi progovorila bez da ju je netko nešto pitao, a nikada nije ni pokušala utješiti Zoru lažnim riječima. Dok bi joj unuka plakala, ona bi ju samo nježno milovala po kosi.

Zorina baka bila je neobična žena. Nitko nije točno znao koliko ima godina. Izgledala je vrlo stara. Još dok je rodila njezinu majku, imala je možda preko pedeset godina. Ako je to bilo točno, sada ih ima više od osamdeset! To je bila vrlo duboka starost pa čak i ako se radilo o visokoj svećenici. Naime, smatralo se da svećenice koje su slavile Boginju, posebice visoka svećenica kao Njezina miljenica, imaju posebnu povlasticu dugoga života. Ne samo dugoga, već i dobroga! Zorina baka je potvrđivala to mišljenje barem u pogledu svoga izgleda. Izgledala je staro, ali nipošto starački nemoćno. Bila je uspravna i bistra pogleda, a grudi su joj, iako smanjene, još uvijek bile istaknute ispod košulja koje je nosila. Odavno već ona nije sudjelovala u obredima dijeljenja ljubavi, a u njezinom životu nikada nije bilo muškaraca koje bi voljela i koji bi uz nju ostali. Bila je u potpunosti posvećena svom poslu. Nitko nije znao njezino pravo ime, a nakon što se povukla, a to je bilo prije Zorina rođenja, jednostavno joj je ostalo ime koje po statusu pripada visokim svećeni-cama. Zvali su je Uma. Osim Zorine majke, bivša je visoka svećenica rodila još troje djece. Bila su to trojica sinova koja su otišla na more i, govorilo se, nastanila se na otocima. Ako je to točno, i oni su sada stari ljudi. Zora je jednom upitala baku zašto se u kasnim godinama odlučila imati još jedno dijete. "Zato što sam po svojoj majci naslijedila kuću u kojoj si se ti rodila. To je bilo ognjište mojih pretkinja, a kao što znaš, ognjište i ime prenose se na ženske potomke. Ja ih nisam imala, a ognjište se moralo nastaviti." Zora ju je promatrala zbunjeno kimajući glavom. Nikada nije čula da se netko odlučuje na dijete zbog ognjišta. Takve stvari su se mogle drugačije srediti, a osim toga, kako je baka mogla znati da će roditi djevojčicu? Možda se radilo o nečemu što Zora nije znala, ali bakino objašnjenje bilo joj je sumnjivo. Vidjevši to, Uma se nasmijala i rekla: "Ludice, to je bilo zato da dobijem tebe!" Zatim ju je zagrlila, a Zora se prepustila njezinoj toploj ljubavi. Mnogo puta su ona i baka Uma sjedile pokraj obale mora, u tišini, očekujući zalazak sunca. Ponekad, samo ponekad, Zora bije upitala: "Misliš li da će se vratiti?" Uma bije pogledala, polako trepnula, a zatim, ne rekavši ništa, vratila pogled moru. Zora nije znala što zapravo znači taj treptaj. Nije to bilo jasno da. Ali, nije bilo ni jasno ne! Njezina je baka bila vrlo tajanstvena žena. Toga dana, nakon što je pomogla pri porodu svoje prijateljice Ike, Zora je izišla iz hrama duboko udahnuvši svježi proljetni zrak. Jutro je bilo odmaklo, ali još nije bila sredina dana. Odmjerenim korakom - ah, kako dugo već nije trčala, onako od veselja kako je to nekada činila! - krenula je prema kući svoje bake. Uma je živjela nekoliko kilometara južnije od Uma-Netha, na raskrižju jednog od puteva koji je vodio od mora pa preko niskog prijevoja do plodne doline u kojoj su uzgajali hranu. Bilo je to neobično mjesto za život jer nije bilo pitke vode. Međutim, ljudi su svaki dan išli od Uma- Netha do doline pa je Uma svakog jutra dobivala mješinu slatke vode s izvora sjeverno od naselja. Njezina je kućica bila načinjena od kamena i šiblja, zaklonjena od sunca i vjetra malim borovim šumarkom. Toga dana Uma je sjedila na kamenu ispred ulaza grijući lice na sunčevim zrakama koje su se probijale kroz krošnju najbližeg drveta. U rukama je držala mali zamotuljak: komad crvene tkanine omotan oko nečeg teškog. Kad je stigla do nje, Zorine su oči bile vlažne od suza. Hodala je po ovome svijetu, ali nije ga osjećala. Vidjela je sivi kamen ispred sebe, a on ju je podsjetio na mjesta moći koja je Dan otkrivao. Čula je krikove sokolova, a oni su je podsjetili na njihove zajedničke trenutke u travi, daleko od ljudi. Podsjetili su je na sreću koju joj je pružao njegov dodir. Uzdisanje vjetra podsjećalo ju je na njegovu pjesmu, a šum mora na njegov odlazak i činjenicu da se nije vratio usprkos svim njezinim molitvama.

Za Zoru, ovaj svijet je postao dolina suza i one su sada nesmetano tekle niz njezine obraze. Vidjevši je takvu, Uma je ustala i odmah je zagrlila. "Drago moje dijete! Opet plačeš? Neka ti Boginja podari mir. Molim za tebe svakoga dana." A Zora se prepustila tuzi i dugo i bolno jecala u bakinom naručju. Prošlo je gotovo desetak minuta prije nego što se smirila. "Ne mogu više, bako", konačno je rekla Zora. "Ovo nema smisla. Ne zaboravljam. Ne prolazi. Sve me podsjeća na njega..." "Znam, dijete moje, znam...", rekla je Uma nježno joj pokazujući da sjedne pokraj nje. "Teška je to sudbina. Voljela bih da ti mogu olakšati patnju. Ali, ne mogu ti vratiti Dana, ne još... Mogu pomoći, ali taje pomoć tako... daleka..." Zora nije razumjela što joj baka priča. Slušala ju je, ali bila je previše uvučena u svoj gubitak da bi pokušala razjasniti njezine nejasne riječi. Umjesto toga, ponovo je briznula u plač. Uma joj je prebacila ruku preko ramena i pričekala da grč tuge prođe. Nakon nekog vremena Zora se smirila. "On se nikada neće vratiti, zar ne?" upitala je kroz tihe jecaje koji su još uvijek tresli njezino tijelo. Uma je zamišljeno šutjela. Borila se s nečim u sebi. Na trenutak je pomislila da, usprkos svojoj starosti i mudrosti, nije dorasla ovoj situaciji. Što da kaže svojoj unuci? Istinu? Istina bije slomila, baš kao što je slomila i nju... "Bako?" zazvala ju je Zora vidjevši da se izgubila u mislima. "Reci mi, bako. Reci mi istinu. Znam da si ti Uma. Znam da znaš mnoge stvari. Nikada mi nisi jasno rekla. On se nikada, nikada neće vratiti, zar ne?" Uma je okrenula glavu prema svojoj unuci. Njezine su tamne oči bile duboke poput grotla neke špilje kojoj se ne vidi dno. Zora ju je s očekivanjem promatrala. Bila je spremna na sve. Neka joj baka kaže da se Dan nikada neće vratiti. Ako joj to ona kaže, onda je to istina i onda će ona, Zora, umrijeti. Nju zapravo boli nada koju, usprkos svemu, čuva u sebi. Sve ove mjesece nije mogla živjeti bez nade, a sada ne može živjeti s njom. 'Reci mi, bako', pomislila je, 'reci mi istinu.' Misli su ponekad snažnije od riječi. Misli ponekad pokreću ono što ni djela ne bi mogla. U tom trenutku, Zorina je misao imala snagu preobrazbe. Ni ne znajući, otputila je svoju baku, iskusnu putnicu područjima duha, na kratko, ali duboko putovanje do istine za kojom je žudjela. Uma gleda kroz svoju unuku u neku točku između nje i ničega, te pokušava razmrsiti mrežu vremena. Ponekad joj takav postupak uspijeva pa u blijesku spoznaje pronalazi rješenje za na izgled bezizlazne situacije. Ali, plaši se da ovaj put to neće biti moguće. Suočena je s ovim problemom već dugo, godinama zapravo, čak i prije nego što su glasnici Inan-Durha došli u Uma-Neth. Ona zna što se događa sa svijetom. Također zna da su njezina djeca upletena u te događaje. Mreža je providna. Ona je vidi. Ipak, nedostaje joj jedan dio. Nedostaje joj poveznica, nešto... nešto što će cijeloj priči dati neki smisao. Gdje je rješenje? Kako se ublažava ova patnja? I tada, u trenutku ne duljem od treptaja oka, Uma vidi ono što joj je izmicalo cijelo ovo vrijeme. Vidi, ali nije joj lakše zbog toga. Mreža je doista potpuna. Boginjin plan je savršen. Zapravo, to je jedini mogući plan koji će na kraju možda dovesti do spajanja raspletenih krajeva sreće i ispunjenoga života ljudi na ovome planetu. Može li to reći Zori? Može li joj objasniti? Ne, ne još... govori tihi glas u njoj. 'Ali, što da učinim? Kako daje iscijelim?' očajnički moli Uma. Najprije tišina, a zatim glas kaže: Daj joj mene. Uma je za trenutak zbunjena. Podiže jednu obrvu dok joj se mišići desnoga oka lagano grče. Odjednom osjeća težinu predmeta u svojoj ruci. Kutovi usana joj se jedva vidljivo uzdižu. Da, to je to. Dat ću joj Tebe!

Zora je promatrala svoju baku, ali nije ništa primijetila. Bakine šutnje i dugi pogledi nisu bili ništa neobično. Ovaj je pogled izgledao poput mnogih drugih. Nije mogla znati da se iza njega skrivao Umin bijeg u jednu drugačiju stvarnost. "Istinu, moje dijete, želiš čuti istinu?" na posljetku je rekla Uma. "Nikada nije prava riječ... za njegov povratak." Zora je napeto proučavala bakino lice. "Što to govoriš, bako? Zar je moguće da..." Uma se nasmiješila. "Čula si me. Nemoj previše razmišljati o tome. Proći će mnogo vremena, a opet, na neki način, bit će to vrlo skoro..." Zora je počela ubrzano disati. "Moraš mi reći više, bako! O čemu to govoriš!?" "Ne mogu, dijete moje. Ne sad, vjeruj mi! Ali, mogu ti ponuditi nešto drugo." Uma je podigla ruku u kojoj je držala crvenu tkaninu. "Ovo sam danas željela pokazati Suncu. Već je dugo u tamnim područjima mojega svetišta. Dobro ju je osvijetliti s vremena na vrijeme. Nisam točno znala zašto je iznosim baš danas. Sada znam. To je bilo zbog tebe. Evo, uzmi..." S tim je riječima Uma pružila težak predmet svojoj unuci. Zora je bila zbunjena Uminim riječima, ali je prihvatila crvenu tkaninu gledajući cijelo vrijeme u bakine oči. Na posljetku je kimnula glavom i polako odmotala tkaninu. Ugledala je malen, ali težak kameni kip Boginje. Raširene ruke, stilizirane crte lica, velike grudi i naglašen struk uz široke bokove. Zora je vidjela razne načine prikazivanja Boginje, ali ovaj joj je bio nepoznat. Ova Boginja nije bila zavodnica koja nudi ljubav, ali ni majka koja rada život. Bila je nešto između, pomalo od jednog i od drugog. No, više od svega zacudilajuje težina. Kao daje u njoj bilo nečeg više od kamena. I... da, u to nije bilo sumnje, iz kipića je stru-jila toplina. Bio je gotovo vruć. Ali Zora je znala da ta vrućina nije s ovoga svijeta. Bila je to energija stvaranja koja se, na neki njoj nepoznati način, zadržala u ovom kipu Boginje. "On, stvarno je prekrasna!" rekla je napokon. "Odakle ti? Ovo nisu izradili naši majstori." "Jesu, jesu", rekla je Uma. "Samo, bilo je to davno. Vjerujem čak prije vremena Inje. Dobila sam je od svoje majke koja je bila visoka svećenica poput mene. Ona je, tako mi je barem rekla, Boginju dobila od svoje prethodnice. Lanac ide dalje, tko zna do kojeg trenutka u prošlosti." Zora je zadivljeno promatrala kipić u svojoj ruci. "Težak je", rekla je. "Od čega je načinjen? To nije kamen?" Uma je slegnula ramenima. "Mislim daje kamen, ali vrlo star i iz vrlo velike dubine; iz same utrobe Majke zemlje. Također mislim da joj težinu daje sila ljubavi koja je u njemu. Ova je Boginja bila nazočna u mnogim javnim i tajnim obredima. Mnoge su je ruke dirale i mnoga srca štovala. Čula je mnogo toga i sada zna mnogo toga. Moja mije majka rekla daje dam svojoj kćeri ili svojoj nasljednici. Nisam učinila ni jedno ni drugo. Ne znam zašto. Uvijek mi je bila draga i bilo mi je teško rastati se od nje. Sada znam da sam je čuvala za tebe." Zorine oči su se ispunile suzama, ali ovaj put suzama zahvalnosti. "Oh, bako! Čime sam to zaslužila?" "Zaslužila si, vjeruj mi", rekla je Uma. "Ako itko zaslužuje ovu Boginju, onda si to ti. Čuvaj je i nemoj dozvoliti da padne u pogrešne ruke." "Pogrešne ruke?" ponovila je Zora za njom. "Na koga misliš?" "Znaš na koga mislim. Dijete moje, svijet se mijenja. Dolaze ljudi koji će je mrziti, baš kao što je ti voliš." Zora je šutke promatrala svoju baku. Boginja u njezinoj ruci kao da je postala teža. "Zar bi se moglo dogoditi da Kurgani stvarno dođu do Uma-Netha?" Uma je prešutjela odgovor. "I to dok sam ja još živa?" nastavila je Zora. "Govori se da to neće biti tako brzo. Ima dosta prostora između nas i njih."

"Možda, dijete", rekla je Uma. "Možda ćemo biti sretni i ne ih vidjeti tijekom svoga života. Ali, ako se to desi, hoćeš li je čuvati? To je sve što te molim. Ne daj daje vide niti dodiruju!" Iako joj je bakin zahtjev bio neobičan, Zora je kimnula glavom. "Čuvat ću je, bako. Bez brige. To je moja Boginja i tako će i ostati." Nekoliko trenutaka Uma je s ljubavlju promatrala svoju unuku. Zatim ju je ponovo pomilovala po kosi i pokretom ruke prekrila kipić Boginje u Zorinom naručju. Neko vrijeme su obje dodirivale staru relikviju, a zatim je Uma maknula ruku i zatvorila oči. "Idi sad. Učinili smo što smo morali", rekla je Zori i spustila glavu prema zemlji. Zora je još jednom pažljivo zamotala kipić Boginje, a zatim ustala ne želeći dalje smetati baki. No, dok je odlazila, Uma ju je još jednom zazvala. "Ona će ti pomoći da pronađeš Dana." Zora se odmah okrenula i suočila se s bakinim nasmiješenim licem. "Kako? Kako će mi pomoći?" "Vidjet ćeš. Samo budi dobra prema njoj!" "Dobra? Bit ću dobra! Ako kroz nju pronađem svoju ljubav, bit ću najbolja na svijetu!" Zorine oči su sada sjale od nade. Ipak, malo je oklijevala. "Kada, bako? Kada će to biti?" Uma se još jednom nasmiješila, a zatim samo odmahnula rukom. Zora je još neko vrijeme stajala očekujući odgovor, a onda shvatila da ga neće dobiti. Ali, u njoj je sada zasjalo novo svjetlo. Možda ipak ima nade? I dok je hodala natrag prema Uma-Nethu razmišljajući o vremenu i pitanju 'Kada?", u svome je umu odjednom začula tihu pjesmu koju joj je Dan pjevao njihove posljednje večeri prije gotovo godinu dana. Jednom... kad se stvari slože kako treba, kada stanovnici neba na našu stranu stanu... Nasmiješila se razdragana nježnim uspomenama. Ubrzala je hod i počela trčati. Bila je sretna, barem za trenutak, a nije ni znala da to stoje čula unutarnjim uhom nisu bila sjećanja. Bilo je to Boginjino obećanje o povratku izgovoreno samo za nju. Tvrđava sv. Nikole, ulaz u Kanal sv. Ante ispred Šibenika, proljeće 2003. god. n. e. Danijel otkriva Vedranu svoj tajni razgovor prošla su već puna tri sata otkada su mladići došli do tvrđave sv. Nikole. Danijel je cijelo to vrijeme pričao o svojim doživljajima i neobičnim snovima. Sada već bez trunke sumnjičavosti, Vedran gaje pozorno slušao. Danova priča bila je toliko nevjerojatna daje izlazila izvan svih okvira i granica pa više nije bilo smisla sumnjati. Ilije sve to istina ili je njegov prijatelj sasvim poludio. No Vedrana je čekalo još iznenađenja. Kao što će uskoro saznati, snovi su bili tek početak. Osim toga, čak i bez snova, tu je bila ta neobična prateta Uma, vrhunski obrazovana, bogata, vrlo nesvakidašnjeg ponašanja i puna uzbudljivih zamisli. "Nisi mi nikada spomenuo tu svoju tetu", požalio se Vedran. "Zar ti nikada do sada nije palo na um da podijeliš ta svoja iskustva sa mnom?" U Vedranovu glasu bilo je prijekora. Danijel je znao da su osjećaji njegovog prijatelja povrijeđeni. S pravom ga optužuje. Sebično je držao za sebe ono što mu se događalo. Ali, nije mogao drugačije. Barem ne do ovoga trenutka kad su se svi ti događaji barem malo uklopili u smislenu cjelinu. "Oprosti mi, Vedrane", rekao je Danijel okrenuvši se k svom prijatelju. "U to vrijeme, kad sam kroz sve to prolazio, osjećao sam se kao da nisam više ovdje, kao da sam izišao iz ove dimenzije i ušao u neku drugu. Na neki način, to je i bila istina." Vedran je kimnuo glavom. Iako povrijeđen, razumio je Dana. On ne bi tako postupio, ali Danje bio drugačiji. Morao gaje prihvatiti takvog kakav jest. Na posljetku, eto, sada sve to ipak prenosi njemu. Ipak gaje ponovno uključio u svoj život.

"U redu je. Drago mi je da si mi se povjerio pa makar to bilo i nakon svega..." "Nakon svega?" prekinuo ga je Dan. "Ne, ne. Nije ovo nakon svega. Ovo je prije svega! Ono pravo tek počinje! Tek nas čeka... No, dobro, ne znam točno što nas čeka ali, vjeruj mi, nismo na kraju pustolovine. Na njezinom smo početku!" Vedran se nasmijao na ovu igru riječi. "Kako ti kažeš, moj prijatelju! Jedva čekam tu pustolovinu. Ali...", sada je Vedran zamišljeno nabrao čelo, "malo su mi nejasne zamisli tvoje tete Ume. Pa valjda i sam znaš da nisu u potpunosti usklađene sa službenim inačicama povijesti." "Da, znam", odgovorio je Danijel. "Ali, što to znači 'službena inačica'? Postoje razna mišljenja o raznim događajima. Više puta smo na studiju imali prilike vidjeti da se tumačenja povijesti razlikuju. Čak i među našim profesorima..." "To je istina", složio se Vedran. "Ali u ovom slučaju prevladava mišljenje da u to vrijeme, dakle nekoliko tisuća godina prije Krista, nije bilo osvajača. 'Kurganska najezda' o kojoj ti je govorila Uma rasteže se toliko dugo u vremenu da postoji opravdana sumnja da lije uopće postojala." "Svjestan sam tih drugih mišljenja", odgovorio je Dan. "Znaš i sam da nisam toliko površan pa da prihvatim samo jedno viđenje kao potpunu istinu. Ali, ostaje činjenica da je u vrijeme neolita došlo do velike dislokacije naroda i plemena i s tim se svi slažu. Također ostaje činjenica daje upravo u to vrijeme došlo do ogromne promjene u svjetonazoru. Sve od paleolitika, a to znači dvadesetak tisuća godina unatrag, ljudi su štovali prirodu onakvu kakvu su je doživljavali oko sebe. Njihova filozofija, umjetnost i religija isticala je 'svetost' ovozemaljskih stvari. Također, što je najvažnije, štovali su ženski oblik božanstva. Boginja se štovala od zapadne Europe do istočne Azije. I onda, odjednom, tijekom ne više od tisuću godina, zajedno s velikim previranjima i seobama, došlo je i do promjene u svjetonazoru. Stare kulture su nestale, a pojavila se nova. Obrazac te nove kulture posvuda je bio isti: osvajanje, prevlast, hijerarhija, ratovi i muško božanstvo!" Govoreći o tome, Danijel je postao vrlo vatren. Vedran ga je proučavao. "I ti misliš, baš kao što očigledno misli i Uma, da je razlog tome štovanje muškog Boga odnosno bogova? "Rekao bih da se radi o povezanim pojavama", odgovorio je Danijel. "Jedno ide s drugim. Narodi koji su štovali Boginju bili su povezani s prirodom oko sebe. Boginja je bila u njima i oko njih. Sjeverni osvajači su božansko izdvajali od zemaljskog, ističući prednost onog gore nad onim dolje. Već u samom startu stvorili su hijerarhiju. Njihov muški Bog, ili bogovi kako si dobro rekao, bili su iznad ljudi i upravljali njihovim životima. Boginja to nikada nije radila. Ona je bila s ljudima i živjela među njima." "Ali zašto se takav način razmišljanja nije održao?" pobunio se Vedran. "Sve velike religije su da tako kažem muške. Kršćanstvo, islam, budizam, hinduizam... Kuda je nestala Boginja ako je bila toliko dobra?" "Upravo u tome jest njezina tragedija!" uskliknuo je Danijel uzbuđeno. "Ona se nije mogla boriti protiv mržnje i ubijanja jer bi i sama morala postati takva. Dopustila je da je ubiju čekajući svoje vrijeme. Zapravo, jednim svojim dijelom se preobrazila, ali taj dio je ubrzo izumro. Sjeverni su osvajači mrzili sve stoje bilo povezano s Boginjom. U njoj su vidjeli mogućnost da muškarci izgube svoju prevlast nad ženama, a to su bili temelji njihovoga društva. Naravno, došlo je do asimilacije i prožimanja stare i nove kulture. Međutim, Boginja nije dugo izdržala. Osvajači su primijenili metodu koju su kasnije uspješno provodile sve novije religije, posebice kršćanstvo. Stare su običaje uvukli u svoj svjetonazor promijenivši ih tako da odgovaraju njihovoj filozofiji. Kao što znaš, u ratobornim plemenima stare Grčke koja su se kasnije pretvorila u sukobljene gradove-države, a to je doista dobar primjer promjene u svjetonazoru u usporedbi s miroljubivim starijim kulturama, ženska su božanstva sasvim izgubila svoju prvobitnu ulogu. Atena je postala ratoborna i ljubomorna boginja bez bilo kakve moći stvaranja. Čak je i sama nastala iz Zeusove glave čime je prethodno sveti čin

rađanja, za kojega je, naglašavam, potrebno i muško i žensko načelo, oduzet ženama pa i Boginji, te sveden na hir mušičavog Boga. Kakva promjena od ranije, zar ne?" "Da, to je svakako velika promjena", složio se Vedran. "Ali stari Grci su bili mnogobošci, baš kao i Rimljani. Kad su se pojavile jed-nobožačke religije, i one su slavile muškoga Boga." "Jesu. Prijelaz s mnogoboštva na jednoboštvo je zaseban problem. Moraš razumjeti da je do pojave jednoboštva u današnjem smislu prošlo tisuću i više godina. Boginja je uglavnom već bila na izdisaju. Muški elementi koji su sada upravljali društvom u svakom pogledu, a to znači prije svega ekonomskom, političkom i vojnom, određivali su i smjer u kojem će se razvijati religija." "Hm," zamislio se Vedran, "time poričeš mogućnost da su današnje religije zasnovane na autentičnim božanskim objavama..." "Ne, nikako ne!" žustro se usprotivio Danijel. "Upravo suprotno! Većina proroka današnjih religija zapravo je pokušala uvesti stara načela u već utvrđenu vlast muške diktature. Primjerice, pogledaj Isusa! Okruženje u kojem se pojavio je tvrdo i konzervativno. Židovski patrijarhat i ortodoksna religija tipični su primjer religije nastale na osnovi osvajačkoga svjetonazora. I sada se pojavljuje Isus koji donosi mnogo mekše stavove. Ako malo razmisliš, ti su stavovi vrlo slični onima koje su ljudi slijedili prije dolaska osvajača, u neolitu. 'Okreni drugi obraz'; zar je to stav osvajača i ratnika? Ne, to je stav nježne i tolerantne osobe. To je stav iz kojega proviruje majčinsko, žensko načelo. Pa sve te priče o ljubavi i bratstvu među ljudima! Znaš li da su u prvobitnim kršćanskim zajednicama žene i muškarci bili ravnopravni? Baš zbog toga su toliko smetali Rimljanima. Isus je, u sada već tisućugodišnju vladavinu autoritativnog muškog načela, uveo ženske elemente. Naravno, sve se to kasnije promijenilo jer izvorno kršćanstvo, uz ravnopravnost ženskog i muškog načela, ne bi moglo podržavati politički ustroj države i crkve." "Zanimljiva gledišta, Dan", rekao je Vedran kimajući glavom. "Upravo si proglasio Isusa predstavnikom Boginje. I to su Umini stavovi, zar ne?" Danijel nije primijetio žalac sarkazma u Vedranovoj primjedbi. Ponio ga je val objašnjavanja i jednostavno je nastavio plivati s njim. "Isus je, kao i svi proroci, bio proizvod svoga vremena. O njegovoj povezanosti s božanskim gotovo da i nema sumnje. Ali, činjenica je daje žensko načelo bilo izraženo u njegovim učenjima. Na posljetku, znaš li kome se nakon uskrsnuća prvome ukazao?" Vedran je zbunjeno zastao. Nije bio tako dobar u kršćanskom vjeronauku. A čak i daje bio, vjerojatno ne bi obratio pozornost na to. "Ne, ne znam", rekao je. "Najprije se ukazao Mariji Magdaleni", odgovorio je Dan. "Ukazao se ženil Najprije svojoj učenici! A tek nakon toga drugim muškim učenicima koju su kasnije učinili od njegovog učenja to što su učinili. Ako je njegovo uskrsnuće i ukazanje istinito, mislim da ta činjenica govori mnogo. Čak mislim da su revizori evanđelja, a bilo ih je mnogo tijekom posljednjih dvije tisuće godina, jednostavno propustili ispraviti tako očiglednu činjenicu isticanja vrijednosti žene u prenošenju duhovnoga znanja. Promaklo im je. Što je pravo čudo s obzirom na silinu bijesa kojom se kršćanstvo obrušavalo na sve znakove starih vjerovanja, posebice na isticanje ženskosti." "Ali," nesigurno je rekao Vedran, "u kršćanstvu ipak ima žena i svetica..." "Tek u posljednje vrijeme. A ako ih je i bilo prije, zasigurno nisu imale istaknutu ulogu. Kršćanstvo je, baš kao i prethodne muške religije (židovska, grčka i rimska), vrlo djelotvorno uklanjalo svaki trag ženskoga načela u božanskim poslovima. Evo, primjerice, u staroj Grčkoj je preživio oblik štovanja Boginje kao darovateljice plodnosti. Bila je to Demetra. Kad se pojavilo kršćanstvo, ono je Demetru i sve običaje vezane uz nju pretvorilo u 'svetu Demetru', proglasilo bivšu boginju sveticom spustivši je tako za stupanj niže u duhovnoj hijerarhiji. Međutim, ni to nije bilo dovoljno! Nakon nekoliko stotina godina 'sveta Demetra' postala je 'sveti Demetar'! Promijenila je spol. Zar namjera crkvenih vlasti nije jasna? Mogao bih ti

nabrojiti stotine primjera iz kojih je jasno vidljivo što se događalo tijekom naše krasne povijesti. Boginju su proganjali, ubijali i sustavno istrebljivali tako daje preživjela još samo u najdubljim slojevima naše mitske prošlosti." "Ali", ponovo se nesigurno javio Vedran, "u kršćanstvu postoji vjera u Majku božju..." "Postoji, naravno. I to je dobro. U posljednje vrijeme je sve jača jer se približava trenutak kad će se Boginja probuditi. Ona je ipak živa. Usprkos svim tim ubojstvima, ipak je živa. Uspjeli smo je samo uspavati i na nekoliko tisuća godina okrenuti svoje lice od nje." Okrenuvši se ponovo prema moru, Danijel je zašutio. Vidjelo se na njemu da je uzbuđen. Mnogo toga je čuvao u sebi. Možda je doista morao ranije podijeliti svoje doživljaje s nekim. Sada mu se činilo da želi reći previše toga u premalo vremena. Plašio se da ga Vedran neće razumjeti. A ako ga on neće razumjeti, tko ga hoće? Morao se smiriti i govoriti polako, bez te silne vatre. Još nije ni dotaknuo ono najvažnije, a već se osjećao kao da je na ogromnom vrtuljku čije mu kretanje prevrće utrobu. "Dan", prekinuo gaje u mislima Vedran, "otišli smo možda predaleko naprijed u vrijeme. Osim toga, počeli smo se baviti filozofijom i religijom. Znaš daje to sklisko područje. Hajdemo radije natrag, to me više zanima. Po onome što tvrdiš, stare su kulture, one neolitske prije pretpostavljene najezde sa sjevera, bile mnogo razvijenije nego osvajači. I živjele su u miru. Ali, zar nije istina da se većina ljudskih izuma povezuje najprije s lovom, a onda s ratom? Na primjer oruđe; pa naši su ga pradavni preci najprije koristili za napad na druge životinje..." "Ah," nasmijao se Danijel, "znam na što misliš! Sjećam se kako smo zajedno uživali u 'Odiseji u svemiru 2001'. Onaj prizor na početku filma kad u pozadini svira Zaratustra, a naš majmunoliki predak otkriva kako uz pomoć debele butne kosti može razmrskati lubanju i zdrobiti ostatak kostura. I u tebi, baš kao i u meni, taj je prizor izazvao trnce. Gledali smo ga nekoliko puta, zar ne?" Vedran je kimnuo glavom ne shvaćajući što mu njegov prijatelj želi reći. "E, pa vidiš," nastavio je Dan, "čak i ako izuzmemo izvanzemaljski monolit iz Clarkeove mašte, taj prizor nije istinit. Naši preci nisu najprije otkrili oružje, već oruđe. Pomagala su koristili za kopanje gomolja i korijenja, a još više za nošenje hrane i vode, stoje, uzgred budi rečeno, bio posao ženki dok su čuvale svoju mladunčad! Naravno, i tu će biti različitih tumačenja. Ali, do sada već znamo da će muško-osvajačka kultura isticati oružje nad oruđem. Osim toga, arheološki podaci govore o postojanju razvijenih kultura s dobrom infrastrukturom i razrađenim društvenim životom baš u vrijeme neolita kad ratova nije bilo. Dakle, žao mi je, ali tvrdnja da se tehnologija razvila potaknuta ratom jednostavno ne stoji. To je postalo istinito tek kasnije, ali u početku nije bilo tako." Vedran se malo zamislio nad Danijelovim riječima. Nastala je kratkotrajna tišina jer se Danijel suzdržavao od toga da nastavi sa svojim monologom. Toliko toga je još htio reći, ali je shvaćao da će postići suprotan učinak ako pretjera. Odlučio je da umjesto toga pričeka Vedranova pitanja. I doista, Vedran je nakon nekoliko minuta otvorio još jednu spornu temu, ovaj put vezanu za samo podrijetlo štovanja Boginje. "Zanima me još jedna stvar", rekao je. "Zar nije logično da su ljudi u početku štovali Boginju jer su vidjeli da se iz ženskoga tijela stvara život, a tek kasnije shvatili ulogu muškoga sjemena? Zar nije točno da nam u početku nije bila jasna veza između spolnoga čina, odnosno muškoga sjemena, i začeća djeteta?" "Ne, te tvrdnje nisu točne", odgovorio je Danijel, sada mnogo mirnije. "Zapravo su smiješne. Zašto bismo bili tako glupi pa ne vidjeli da djece nema ako ljudi ne vode ljubav? Osim toga tu su bile i životinje. Ljudi su vidjeli, ako ne prije, onda u paleolitiku, da se koze i ovce ne rađaju ako nema jaraca i ovana. A to je bilo u vrijeme kad je Boginja bila i te kako nazočna. Kad jednom bude prilike, pokazat ću ti slike nalaza iz Catal Huvuka u Turskoj.

Tamo je pronađeno jedno od najvećih naselja iz razdoblja neolita. Postoji nekoliko nizova crteža i reljefa na kojima se najprije vidi prizor vođenja ljubavi, zatim trudnoće i na posljetku rađanja i njegovanja djeteta. To jasno ukazuje na spoznaju izravne veze između spajanja muškarca i žene, te kasnijeg nastanka života." "Hm," podigao je obrve Vedran, "vidim da si dobro oboružan za raspravu. Nadam se da si stvarno u pravu. Ali, reci mi, kad govoriš o Boginji stalno ističeš njezinu povezanost s društvenim uređenjem. Rekao si da su osvajačka plemena donijela hijerarhiju koje prije nije bilo. Ali, kako je to moguće? Zar nije točno da smo prije patrijarhata živjeli u matrijarhatu? Zar nije točno da su na Kreti, pa i onoj iz tvojih snova, vladale žene?" "O, ne!" odmahnuo je rukom Danijel. "Matrijarhat je... laž! To je izmišljena tvorevina. Nikada nije bilo vladavine žena. Kad kažeš matrijarhat, radi se o suprotnosti unutar samoga naziva, o nemogućnosti. Vidiš, postojanje ženskoga načela i njegova ravnopravnost s muškim odmah znači suradnju, a ne prevlast. Naši su povjesničari zaključili daje prije patrijarhata bio matrijarhat i to samo zato jer smo uvjetovani razmišljati u okvirima suprotnosti. To je crno-bijela filozofija. Sada vladaju muškarci. Prije je bilo drugačije. Tko je, dakle, vladao? Žene! Međutim, to nije točno. U naše umove, uvjetovane muškom filozofijom, nekako ne ulazi činjenica da možda nije bilo prevlasti. Odbijamo shvatiti da možda nitko nije morao vladati. Muškarci i žene živjeli su u suradnji, svaki ispunjavajući svoju ulogu. Ali, to je osvajačkom i hijerarhijski uvjetovanom svjetonazoru teško prihvatiti. I tako je nastao mit o prevlasti žena u prošlosti. Ako je u nekim izoliranim područjima toga i bilo, to nije bio prevladavajući oblik društvene organizacije. Vjerujem da je vladavina žena bila moguća samo u prijelaznom razdoblju kad su neke zajednice prihvatile način razmišljanja kakvog je u mom snu zastupao Emitru. Pokušali su se organizirati po uzoru na Kurgane da bi se obranili od njih. U tom trenutku, žene su prestale biti žene. Odbacile su žensko načelo i preuzele na sebe muško, bez obzira na spol. No, takvi su slučajevi bili rijetki i brzo su nestali. Na samoj Kreti, onoj iz mojega sna, a vjerujem i u onoj pravoj povijesnoj, nije bilo vladavine u današnjem smislu. Gradovima su upravljala vijeća mudrih u kojima su bili i muškarci i žene. Ničija riječ nije imala izvršnu snagu niti pak vlast nad životom drugih ljudi. Hijerarhija je, ako je uopće postojala, bila funkcionalna; dakle, povezana s izvršavanjem određenih zadaća, a nikako nije određivala nečije mjesto u društvu, poštovanje, položaj ili bogatstvo. Svi arheološki nalazi pokazuju da je Kreta, baš kao i druga naselja neolita, bila uređena na načelu ravnopravnosti, bez isticanja društvenoga statusa." Vedran je zadivljeno promatrao svoga prijatelja. Da, njegovi stavovi su bili čvrsti i izgrađeni. Ono čega se malo plašio u svemu tome nije bilo povijesno mišljenje, već očiti znakovi dubokog uvjerenja. Danijel je vjerovao u filozofiju neolitskih zajednica. Ovo nije bila samo povijest, već i radikalan društveni, pa i politički stav. "Vidim da te tvoja prateta Uma i te kako zarazila ne samo svojim tumačenjem povijesti već i nečim drugim..." Danijel je sada Vedranu uputio dugi pogled. Prijatelj mu je bio u pravu. Ovo nije više samo povijest. Ovo je... što? Promjena postojeće situacije. Traženje izvora u dalekoj prošlosti i puta koji vodi u ljepšu budućnost od one koju nam nudi sadašnji svjetonazor. Kako se to zove? Politika? Religija? Filozofija? Ili sve to zajedno? "Nije u pitanju samo Uma", na posljetkuje tiho rekao. "Bilo je tu još nečeg..." "Ah, da!" ubacio se Vedran. "Tvoji snovi!" Točno, pomislio je Danijel. Njegovi su snovi potvrđivali ono što je naučio kroz vlastita istraživanja i razgovore s Umom. Ali, istina je da su snovi mogli biti proizvod podsvijesti. Možda je samo sanjao ono o čemu je razmišljao. To bi svakako mogla biti istina da nije bilo... da nije bilo onoga o čemu se plaši govoriti čak i Ve-dranu. Jer, stavovi su samo stavovi, a snove sanjaju svi ljudi. Međutim, ono što se njemu dogodilo lako ga može svrstati među poludjele.

Danijel je duboko uzdahnuo. 'Pa što', pomislio je. 'Neka budem lud. Odlučio sam mu reći, pa ću tako i učiniti.' "Vedrane," rekao je uz novi uzdah, "nakon što me Uma poslala u Danilo i nakon što sam pronašao Boginju, nisu počeli samo snovi već i..." "I?" potaknuo gaje Vedran jer je predugo zastao. "I...", nastavio je Danijel, "počeo sam čuti glasove." "Molim!?" "Glasove", ponovio je Danijel raširivši ruke. "Čuo sam glasove." "U svojoj glavi?" ubacio se Vedran ne znajući što da misli o ovom obratu situacije. Zar je njegov prijatelj doista poludio? Zar će se obistiniti njegove najcrnje slutnje? "Ne, ne u glavi", zanijekao je Danijel. "Glasovi su dolazili iz... Boginje." "Iz Boginje?" Vedran nije znao kako bi uopće oblikovao pitanja pa je samo ponavljao Danijelove riječi. "Iz kipa Boginje, zapravo. Dolazili su iz nje." Tu je Danijel ponovo dodirnuo mjesto na hlačama gdje je nosio kameni kipić. "Hoćeš reći", uspio je nekako smisliti pitanje Vedran, "da si razgovarao s Boginjom? Ona ti se obratila? Razgovarali ste?" Danijel se nasmijao odmahnuvši glavom. "Znam kako sve ovo zvuči. Vjeruj mi, znam da izgleda potpuno ludo. Razumijem tvoje čuđenje. I meni je bilo potrebno dosta vremena da prihvatim makar vjerojatnost daje tako nešto moguće." "Čekaj, čekaj!" prekinuo ga je Vedran. "Najprije mi pričaš o dalekoj prošlosti i svojim snovima. Zagovaraš utopističke zamisli o idealnom društvenom uređenju u neolitu. Tvrdiš da božansko mora imati ženski oblik ako želimo da svijet bude dobar. I sada kažeš da si s Boginjom razgovarao. Što želiš reći? Jesi li ti prorok nove, zapravo novo-stare religije?" Danijel je promatrao svoga prijatelja smišljajući kako da ga umiri. "Polako, Vedrane. Ništa od toga. Samo sam ti povjerio svoje doživljaje. A u pogledu ovog posljednjeg, ako i postoji tako nešto kao što je religija Boginje, njoj nisu potrebni proroci. Nije joj potrebna hijerarhija, nije joj potreban nitko tko će je predstavljati. Svaka žena, pa i svaki muškarac sasvim su dobri predstavnici božanskog. I na kraju, moj odgovor na tvoje pitanje je negativan. Nisam razgovarao s Boginjom!" Sada je Vedran bio zbunjen. "Ali, rekao si da si čuo glasove i da si razgovarao..." "Rekao sam da sam čuo glasove koji dolaze iz Boginje", prekinuo ga je Danijel. "Ali nisam rekao da sam razgovarao s Boginjom. Razgovarao sam s nekim drugim." "S nekim drugim?" opet je ponovio Vedran. "Da, s nekim drugim", potvrdio je Danijel. "Preko Boginje?" "Preko kipića Boginje, da budem točan i izbjegnem pogrešna tumačenja", rekao je Danijel uputivši pomalo prijekoran pogled svom prijatelju. "Gledaj," nastavio je, "ni meni sve ovo nije lako. Ne znam što se događalo i ne mogu to objasniti. Nemam nikakve iluzije niti megalomanske zamisli. Samo ti prenosim ono što sam doživio. A najvažniji i najneobičniji dio toga bio je taj razgovor..." Neko vrijeme Vedran i Danijel su se gledali u oči, a zatim je Vedran kimnuo glavom. Pou-rata? Dopire, "U redu", rekao je pomirljivo. "Spreman sam slušati što imaš reći baš kao i do sada. S kim si onda razgovarao ako ne s Boginjom?" Danijel je uzdahnuo. "Sjećaš se što sam ti rekao na početku cijele priče? O onoj djevojci u koju sam se zaljubio? Sjećaš se?" Vedran je polako kimnuo glavom. "Da, rekao si da si se zaljubio u neku djevojku i menije to bilo vrlo čudno."

"E, pa vidiš," nastavio je Dan, "tu djevojku u koju sam se zaljubio nikada nisam vidio. Samo sam razgovarao s njom i to preko kipića Boginje. Jasno mije da to zvuči suludo, ali tako je bilo." Vedran je ponovo kimnuo glavom prihvaćajući Danijelove riječi. Trudio se biti otvoren. Odlučio je da neće suditi ni o čemu sve dok ne čuje cijelu priču. "Rekao si mi da ne znaš odakle je, a sad sam se prisjetio da si dodao nešto neobično poput: 'otkada je'. Mislim da slutim što si mi želio reći..." "Da", potvrdio je Dan. "Upravo to ti želim reći. Mislim da je ovdje u pitanju vrijeme, a ne prostor." "U redu, Danijele. Pričaj mi onda! 0 čemu ste razgovarali ti i tvoja djevojka iz nepoznatog vremena preko kamenog kipića Boginje?" Danijel je odlučio ne obazirati se na prizvuk laganog ismijavanja u Vedranovim riječima. Na posljetku, bio je u pravu. Cijela stvar zvuči prilično nevjerojatno. Ali neka, to je njegovo iskustvo i samo on zna koliko je bilo snažno i istinito. Duboko je uzdahnuo. "Pričali smo o mnogim stvarima. Zapravo o svemu: o ljubavi, životu, smrti, ljudima, politici, filozofiji... Doista, pričali smo o svemu. Ona je... Ah, da, zaboravio sam ti reći, njezino ime je Zora." Pažljivo slušajući, Vedran je prihvatio to ime bez pogovora. Danijel je drhtavim i uzbuđenim glasom nastavio pričati o vremenu koje je proživio, držeći u rukama kameni kipić Boginje i dopuštajući da ga ponesu valovi jedne davne ljubavi. I dok je tako pričao otvarajući dušu pred svojim prijateljem, iznad njih se vjetar u krošnjama borova sasvim smirio. Prošlo je podne i bilo je toplo. Zemlja je disala svojim sporim ritmom, baš kao i more. Da nije bilo ostataka stare tvrđave pokraj njih te ponekog broda na pučini koji je svojim motorima narušavao tišinu, ovaj bi se dan sasvim lako mogao uklopiti u davnu prošlost, prije više od pet tisuća godina kad su na tom istom mjestu živjeli neki drugi ljudi, a među njima i djevojka kojoj je Danijel poklonio svoje srce. Šibenik, proljeće 2002. god. n. e. Boginja nudi svoju pomoć Za mene je sve ovo vrijeme bilo poput treptaja oka. Čak i manje od toga. Jer, spavala sam dubokim snom dok su moja djeca na komadiće trgala moje tijelo i moju dušu. Stotine, tisuće dugih godina nisu radili ništa drugo nego me pokušavali istisnuti iz svojega srca. A sve samo zato da bijedan vladao nad drugim; sve zato da bi netko stajao dok drugi puzi. I neka je bilo tako dok sam spavala. Umrla sam. I doista, bio je to samo tren koji će se brzo zaboraviti. Poput treptaja oka. Ali, znam da za vas nije bilo tako. Vi ste se rađali i umirali, veselili se i patili, nadali se i očajavali. Za vas nije bilo svjetla na kraju tunela jer svjetlo u mojemu srcu prekrila je duboka tama debelih slojeva zemlje kojima su prekrili moj grob. Nisu to bila moja djela, sve te nedaće, ludosti, ubijanja i smrti. Ne, nisu. Ja sam Majka. Dajem život, ne oduzimam ga. A opet, vas sam, moji najdraži, morala pustiti od sebe. Morala sam okrenuti svoje lice od vas i prepustiti vas sili vremena. Sada se samo nadam da ćete shvatiti da nije bilo drugog izlaza. I, više od svega, nadam se da ćete mi oprostiti. Znam koliko ste patili i kakav ste gubitak morali preživjeti. Zapravo, s tim ste gubitkom morali otići u smrt, oboje, i to ne jednom, već mnogo puta. Rastavila sam vas. Bacila sam vas svakoga na njegovu stranu svemira, a vi ste se uzalud tražili sve ovo vrijeme. Čeznuli ste za ljubavlju koju ste osjetili, ali ne iproživjeli. Vaša je čežnja bila prevelika da bi se zaboravila, a opet, ne dovoljno snažna da bi se ostvarila. Da, istina je. Rastavila sam vas. Odvojila sam dvije duše koje nisu željele ništa drugo nego biti jedna uz drugu i plesati ples ljubavi u moje ime. Željeli ste primati i davati moje darove; željeli ste stvarati sreću u mojemu srcu. A zauzvrat, čini se kao da ste dobili kaznu: teški teret

kojega nitko ne zaslužuje. Doista, i sama se pitam kako stega uopće mogli podnijeti? Kako ste izdržali sve ove godine, sve ove živote? Dok sam ja spavala, vi ste morali prolaziti kroz svijet bez svjetlosti. Vidjeli ste mnogo nesreća. Vidjeli ste kako okrutni mogu biti ljudi. Ali, usprkos svemu tome, niste izgubili plemenitost. Niste izgubili vjeru u mene čak i onda kad nije bilo nikoga tko bi vam rekao da sam jednom postojala. Uvjeravam vas, djeco moja, nisam vas napustila. Ne, to nikada ne bih učinila. Samo je izgledalo tako. Izgledalo je kao da me nije briga, kao da me nema. Pustila sam da vas odnesu rijeke života poput dviju grančica tek propupalih, a silom otrgnutih od stabla. To nije bilo ispitivanje vaše snage niti iskušavanje vaše ljubavi. Nitko nije zaslužio tako okrutno iskušavanje. Bio je to jedini postupak koji pruža barem malo nade. Znam da ste za mene morali pretrpjeti ono što nijedna majka ne bi poželjela svom djetetu. Ali, tako je moralo biti. Usprkos vašim i mojim suzama. I sada, kad se cijela ta priča približava svojem raspletu, kad tisućljeća zime dolaze svome kraju, a na vrata kuca novo proljeće, ja ću se ipak umiješati u vaše živote. Probudila me je vaša ljubav. Očuvala me je vaša nada koja nikada nije usahla, čak ni za vrijeme najvećih suša. Zauzvrat, u ime vaše ljubavi, sada kad se spremam ustati, na trenutak ću spojiti ono stoje nespojivo. Jednom od vas bit će to kraj puta, a onom drugom tek početak. Ali, to je sve što mogu učiniti za vas, sada, kad je prošlo toliko vremena. Kroz moje tijelo, nazočno kako onda tako i sada, dva će se kraja raspletene vječnosti ipak spojiti. Bila sam razlog vašega rastanka, neka sada budem sredstvo vašega sastanka. Barem za trenutak, sve dok i posljednji mrak ne prođe i dok dan doista ne pronađe svoju zoru. Uma-Neth, središnje naselje, proljeće 3731. god. pr. n. e. Prvi razgovor između Zore i Dana Maleni kipić Boginje, zamotan u crvenu tkaninu, postao je nerazdvojni Zorin pratitelj. Od trenutka kad gaje dobila, Zora ga nije ispuštala iz ruku. Uz njega se osjećala sigurna. Imao je posebnu moć daju umiri i doslovce zagrije svojom unutarnjom toplinom. Ali to nije bilo ono najvažnije: on je u njoj ponovo probudio nadu. Baka Uma, nekadašnja visoka svećenica Uma-Netha, tajanstvena žena puna mudrosti i skrivenoga znanja, rekla joj je da će joj Boginja, kroz ovaj kipić, na posljetku pomoći pronaći Dana. To je Zori bilo dovoljno da svu svoju pozornost, energiju i ljubav usmjeri prema Boginji. Zanemarila je činjenicu da baka nije bila određena u pogledu vremena kada bi se to moglo dogoditi. Nije važno kada, mislila je, važno je da se dogodi! Ali, ipak se nije mogla oduprijeti uzletima mašte. Zamišljala je kako će baš sutradan, kad se uspne na brdo iznad naselja i stane tamo na kamen pokraj Čuvarice koji je za nju postavio Dan, u mor-skome tjesnacu ugledati jedra izgubljene lađe. Oni će se vratiti i ispričati nevjerojatnu priču kako su u Inan-Durhu morali ostati gotovo godinu dana zbog važnih svjetskih događaja. Ili će reći da su doživjeli manju nesreću zbog koje su morali pristati i popravljati jarbole. Ili će se opravdati nečim drugim, bilo čim. Neće biti važno što će reći. Ona ih neće slušati. Zagrlit će svojeg najdražeg i neće ga ispuštati iz ruku barem toliko vremena koliko ga nije bilo u njezinom naručju. A možda će doći kopnom sa sjeveroistoka. Možda im je lađa nastradala i nije se mogla popraviti. U tom slučaju, morali su krenuti pješke probijajući se polako kroz planine i uz rijeke, iz tjedna u tjedan, do svoga doma u Uma-Nethu. Da, to je moguće. Ako su hodali, moguće je da će stići tek sada i ponovo ispričati priču koju ona neće čuti jer će ljubiti Dana! Kakvu god priču njezina mašta izmislila, njezin temelj je bio u malenom kamenom kipu Boginje i u riječima njezine bake Ume da će je upravo on osloboditi patnje koju osjeća zbog gubitka ljubavi.

I zbog toga je svakoga dana milovala taj kipić, držala ga u rukama, odmatala i ponovo zamatala, polagala na grudi, pa čak i držala između nogu blago stisnutog unutarnjom stranom njezinih bedara. Plakala je pred njim i ispovijedala mu se. Pričala mu je priče o Danu i sjećala se trenutaka kad im je bilo lijepo. Šaptala mu je na večer prije spavanja i ljubila ga ujutro kad bi se probudila. Pjevala mu je pjesme o ljubavi, pjesme o čežnji i gubitku, ali i pjesme o povratku i ponovnom sastanku. Molila je Boginju da ju oslobodi muka. Molila ju je da joj vrati Dana, a ako joj to ne može učiniti, da nju odnese tamo gdje je on. Molila ju je da učini bilo što kako bi joj ukazala na smisao ove patnje. Neka joj pokaže kraj pa makar on bio u velikoj daljini. Molila je za nemoguće, a usprkos svemu što nije znala i zahvaljujući svemu stoje znala, dobila je upravo to. Već desetak dana nakon što je kipić došao u njezine ruke, Zora je počela doživljavati neobične snove tijekom budnosti. Zapravo, bile su to slike koje nisu pripadale njezinom svijetu. Vidjela je nepoznata lica bijele puti kako hodaju ulicama Uma-Netha. Samo, to nije bio Uma-Neth. Bilo je to neko drugo mjesto sa sasvim drugačijim kućama, mnogo većim, ali hladnijim i tamnijim. Ljudi su nosili neobičnu odjeću, tijesnu i neudobnu. Hodali su pogrbljeni i namrštenih lica, a na mnogima od njih se vidjelo da su bolesni i da teško pate. Vidjevši ih, Zora se zamislila i nad svojom patnjom. 'Ovim ljudima je teže nego meni', pomislila je. A zatim je vizija prošla i ona bi se ponovo našla među svojim narodom, raspjevanim i nasmiješenim, punim životne radosti. Neki drugi put bi odjednom vidjela neobične pokretne stvari nalik kućama u kojima su bili ljudi. Kretale su se širokim cestama, a neke od njih čak i po zraku. Bile su bučne i smrdljive i Zori se nisu svidjele. Ali, izgleda da su ti namršteni ljudi voljeli ulaziti u njih i voziti se naokolo. Vidjela je i mnoge druge neobične stvari i pojave. Čak i na moru, kad je jednom s Enoom ponovo otišla na ribarenje, pokraj njih je prošao ogroman brod, mnogo veći od bilo čega što je Zora do tada vidjela. I on je, kao i pokretne kuće, ispuštao smrad. Uplašila se kad je vidjela da ta planina od broda ide ravno na njih. Već je viknula da upozori Enou, ali je brod samo prošao kroz njih, ili su oni prošli kroz brod, i Zora se prisjetila da se radi o viziji. Čvršće je stegnula kipić Boginje i odmahnula glavom na Enoino pitanje. "Nije ništa", rekla je. "Učinilo mi se da vidim neku veliku ribu sasvim blizu površini mora." Zatim se zagledala na pučinu i u tom trenutku još jednom uskliknula jer je upravo vidjela sljedeće čudo: malo, sasvim malo jedro, ali samo, bez broda, jurilo je preko površine vode. Iza njega vidio se bijeli trag zbog brzine kretanja, a ponekad se odlijepilo od vode i izgledalo je kao da će za trenutak poletjeti. Zora je u čudu raširila oči. Da vizija nije brzo nestala, zak-lela bi se daje vidjela kako na jedru visi neki crni čovjek široko nasmiješena lica. Nakon toga još je neko vrijeme zbunjeno promatrala pučinu, a kasnije se morala potruditi da umiri Enou jer je on, zabrinut njezinim neobičnim ponašanjem, želio odmah natrag u Uma-Neth do najbližega hrama. Zora je bila školovana svećenica. Znala je da Boginja ponekad daruje vizije i neobična iskustva. Ekstaza ljubavi joj nije bila nepoznata, a tijekom nje često je bilo posebnih saznanja, bilo da su ona vezana uz ljude, uz prošlost ili budućnost. Zbog toga u njoj nije bilo ni najmanje sumnje daje razlog za njezina iskustva zamotan u komad crvene tkanine koji je uvijek bio pokraj nje. Boginja joj je nešto poručivala. Ali što? Jedina osoba od koje je mogla zatražiti odgovor bila je ona ista koja joj je Boginju dala: baka Uma. Kad je nakon nekoliko tjedana otišla k njoj i ispričala joj što se događa, Uma se samo nasmiješila. "Nije to ništa, dijete moje. Ja imam vizije od svoje petnaeste godine. I nikada se još nisu pretvorile u stvarnost." "Ali, bako," ustrajala je Zora, "zar ne misliš da mi Boginja nešto pokušava reći?" "Svakako!" odgovorila je Uma. "Ali zar ti Boginja to isto ne kazuje svakog dana kroz šum vjetra ili krikove galebova? Potrebno je samo znati slušati. Boginja govori stalno."

Zora je kimnula glavom. 'U redu', pomislila je, 'ne želi mi ništa reći. Zna ona dobro na što ja mislim, ali smatra daje dobro ako me ne usmjerava. U redu, bako. Onda ću samo nastaviti.' Ništa od toga nije rekla na glas, ali se baka Uma nasmijala kao da je čula njezine misli. Ipak, kad je odlazila doviknula joj je zbu-njujuću poruku. "Pjevaj joj!" rekla je. "Da joj pjevam?" ponovila je Zora za njom. "Kome? Boginji?" Uma je kimnula glavom. "Što da joj pjevam? Koju pjesmu?" "Već ćeš se snaći. Pjevaj joj ono što ti je srcu najdraže." I tako je Zora dobila od bake dragocjeni naputak za koji se pokazalo daje doista otvorio vrata povratku njezine ljubavi. Jer upravo kad je sljedećeg dana sjela na svoj meki jastuk od slame obučene u tkaninu te uzela kip Boginje u ruke i počela mu pjevati, dogodilo se nešto što nije očekivala. Pjesma koju je odabrala bila joj je jedna od najdražih. Dan ju je često pjevao na njezin zahtjev. Ona nije pjevala tako dobro kao on, ali ipak, ako morati pjevati, pjevat će Boginji o ljubavi. Traži me, ljubavi, na skrivenim mjestima. Traži me tamo gdje drugi ne gledaju. Poslušaj me, jer ovdje sam zbog tebe. Ja sam tvoj Mjesec i tvoja mjesečina. Ja sam tvoj cvjetni vrt i tvoja voda. Prešla sam sav taj put i sve ovo vrijeme, Zbog tebe, bez cipela i odjeće. Želim da se smiješ. Želim da nestanu tvoje brige. Zora je pjevala polako, punim srcem. Željela je unijeti sebe u tu pjesmu; željela je pokazati Boginji koliko je željna ljubavi i što bi sve učinila samo da joj se Dan vrati. Ali, kad je došla do stiha koji govori o smijehu i nestanku briga, nije mogla dalje. Jer, iznenada joj se učinilo daje sve uzalud. Preplavila ju je strašna tuga i osjećaj beznađa. Na um joj je pala užasna misao o beskorisnom zavaravanju u koje se uplela. U grlu joj se stvorio čvor i ona je zajecala. Suze su potekle niz njezine obraze. Ali, baš u trenutku kad joj je bilo najteže i kad je gotovo ispustila kipić Boginje, začula je nejasni muški glas. Podigla je glavu i prestala jecati. Napeto je slušala. Da, bio je to glas nekog muškarca koji je pjevao. Ali odakle dolazi? Ustala je, okrenula se prema vratima, pa čak i izišla van, ali nikoga nije bilo. Vratila se u prostoriju, ponovo sjela i zagledala se u Boginju. Glas se začuo ponovo. Nije bilo sumnje: muški glas koji je pjevao pjesmu dolazio je iz kamenog kipića u njezinim rukama. Sada je oslušnula još bolje i uspjela razaznati riječi. Sveta, Boginjo! On je pjevao iste stihove! Ja sam tvoj cvjetni vrt i tvoja voda. Prešao sam sav taj put i sve ovo vrijeme, Zbog tebe, bez cipela i odjeće. Želim da se smiješ. Želim da nestanu tvoje brige. 0, slatki peline! Utješit ću te i i iscijeliti. Donijet ću ti ruže jer i ja sam bio prekriven trnjem. On je pjevao iste stihove, ali je nastavljao i dalje! To nije bio samo iskrivljeni odjek njezinoga glasa. U Zori je počela oluja. 'Taj glas...', mislila je. 'To nije njegov glas, ali opet... Boginjo, što da radim?' Pokušala je nešto reći, ali nije mogla. Otvorila je usta, ali iz njezinoga grla je izlazio samo tihi jecaj. Muški glas iz Boginje također je utihnuo. 'Ne, nemoj otići...', pomislila je Zora iako to nije mogla izreći. I tada, u tišini, pjesma se nastavila pitanjem. / kad te pitam, najdraža moja: Voliš li sebe više nego što voliš mene? Zora je još šire otvorila oči. Zar ima ikakve sumnje? Ovo je pitanje upućeno njoj! Skupila je snage i odgovorila pjesmom.

Ja, tvoja ljubav, odgovaram: Umrla sam za sebe i živim samo za tebe. Nestala sam iz sebe i ovdje sam samo za tebe. Zaboravila sam sve svoje znanje, ali znajući tebe postala sam učena. Izgubila sam svu svoju snagu, ali iz tvoje moći, ja mogu sve. Iz Boginje je dopro lagani smijeh. Zora je protrnula. To nije njegov glas, ali ovaj smijeh... Koliko puta se tako smijao njoj? Koliko puta ju je zadirkivao, a ona se ljutila što joj se tako smije? 'Boginjo, Majko i zaštitnice!', zavapila je u mislima. "Ne igraj se sa mnom, molim te. Nemoj da ovo bude vizija i privid. Učini ga stvarnim. Učini ga stvarnim!' A Boginja je odgovorila muškim glasom, sada mnogo jasnijim: Volim sebe i volim Tebe. Volim Tebe i volim sebe. 0, slatki peline! Utješit ću te i i iscijeliti. Donijet ću ti ruže jer i ja sam bio prekriven trnjem. Sada se Zora uspravila. Nije smjela oklijevati. Odbacit će sve sumnje, proći će kroz sve kušnje. Ako je ovo istina, onda... Skupila je hrabrosti i glasno rekla: "Dan, jesi li to ti?" Tišina. Vani, ispred njezinog prozora odjednom je vrisnuo sokol. Preblizu ljudima. Obično ne dolaze tako blizu. Još tišine. A onda, polako, sasvim polako, kao da se probija kroz mnogo prepreka i dolazi iz velike daljine, začuo se zbunjeni glas. "Da, ja se zovem Dan. A tko si ti?" Zora je sada ispustila Boginju u svoje krilo. Prekrila je usta šakama. 'Dan, to je Dan!', divljale su njezine misli. 'Ali, zašto me pita tko sam? Zar ne zna? Zar me zaboravio?' "Dan, ja sam Zora", rekla je glasno. "Zar me ne čuješ dobro. Zora. Tvoja Zora!" Tišina. Zorino srce kucalo je kao ludo. "Zora", rekao je glas. "Čujem te. Malo nejasno, ali čujem. Zašto kažeš da si moja? Ne poznajem nijednu Zoru." Da nije bila tako uzbuđena i da joj sve ovo nije bilo toliko neobično i strano, Zorino bi srce sada prepuklo od tuge. Boginja joj je vratila Dana. Kako god to učinila, kakva god čuda i čarolije morala izvesti, ali dala im je još jednu priliku. Ali, on jest Dan, a opet i nije. Ne sjeća je se! Ne poznaje nijednu Zoru, tako je rekao. Ali, tko je onda on? "Pjevao si pjesmu zajedno sa mnom", rekla je Zora još uvijek na rubu suza. "Ako znaš tu pjesmu, kako onda ne poznaješ mene?" Tišina. "Dan? Dan, čuješ li me?" Zora je sada približila Boginju svojim ustima. "Dan?" Ali nije bilo odgovora. Još minuta ili dvije nestrpljivog čekanja. Samo tišina. Zora je plakala. Na kraju je, iscrpljena od suza, sjela na ležaj od tkaninom presvučene slame, uzela Boginju u naručje i počela tiho pjevati nastavak pjesme koja joj je za trenutak vratila nadu. Nije bila sigurna da li se radilo samo o prividu ili je njezin doživljaj bio stvaran? Da lije čula Dana ili se samo njezina mašta poigrala s njom? Nije znala odgovore na ta pitanja. Utjeha je bila jedino u pjesmi. I dok je tiho kroz jecaje izgovarala stihove, nije mogla znati daje jedan mladić u svojoj sobi, udaljen od nje samo nekoliko stotina metara u prostoru, ali više od pet tisuća godina u

vremenu, zbunjeno vrtio glavom i potpuno nesvjestan onoga što radi izgovarao stihove iste pjesme iako nije znao odakle oni dolaze ni zašto ih sada pjeva. Dođi k meni. Ja sam tvoja ljubav. Svojim srcem otvorit ću Tvoja vrata. Dođi, smiri se sa mnom. Budimo susjedi Mjesecu i zvijezdama. Dugo si se skrivala od mene, beskonačno ploveći morem moje ljubavi. Ipak, bili smo zauvijek povezani, ti i ja, začeti i objavljeni u nepoznatom. Ja sam život sam! Bio si zarobljen u malom jezeru, a ja sam ocean i njegove uznemirene plime. Dođi, pretopi se u mene! Napusti ovaj svijet neznanja. Budi sa mnom! Ja ću otvoriti vrata Tvojoj ljubavi. Volim sebe i volim Tebe. Volim Tebe i volim sebe. 0, slatki peline! Utješit ću te i i iscijeliti. Donijet ću ti ruže jer i ja sam bila prekrivena trnjem. Zagreb, kasno proljeće 2002. god. n. e. Posljednji razgovor Ume i Dana Prva godina u Zagrebu bližila se kraju. Svakidašnji odlasci na fakultet, učenje za ispite, bučni i zagušljivi grad, povremeni susreti s poznanicima iz Šibenika, a i površna druženja s kolegama sa studija - sve to Danijelu nije značilo mnogo. Njegova oaza, njegov zasebni kutak svemira bio je stan pratete Ume, točnije njezina radna soba. Zavolio je tu prostoriju i u njoj provodio više vremena nego u svojoj studentskoj sobi na drugom kraju stana. Ono što gaje privlačilo bile su naravno knjige; stotine pa i tisuće knjiga naslaganih na visoke police koje su se na više mjesta savijale pod njihovom težinom. Ponegdje, koliko je mogao shvatiti, knjige su bile složene po nekom redu, po razdobljima o kojima su govorile: od pretpovijesti, rimskog doba i srednjega vijeka pa do današnjih dana. Činilo mu se da ih je Uma svrstala po stoljećima, ali nije uvijek bilo tako. Ponekad bi se neka knjiga o sociologiji devetnaestoga stoljeća našla medu knjigama koje su govorile o ranom srednjem vijeku, a i obrnuto. A na nekim mjestima u tom ogromnom skladištu znanja knjige su bile potpuno izmiješane, bez reda i smisla kojeg bi Danijel mogao uočiti. Ipak, kad god je tražila neku knjigu, Uma je točno znala gdje se ona nalazi. Jednom ju je pitao ima li neku dobru knjigu o dolasku Hrvata na područja gdje su danas živjeli, a ona mu je, ne dižući pogled s računala, točno opisala koje knjige mora pomaknuti, njih sedam ili osam, da bi našao onu pravu. Uma je imala cijelu svoju knjižnicu u glavi. Ozračje koje su stvorili njih dvoje tijekom te prve, a kasnije se pokazalo i jedine godine zajedničkoga života u Zagrebu, bilo je smireno, ali prepuno neke nevidljive energije. Dan je tu energiju stalno osjećao. Umina radna soba bilo je najsnažnije mjesto moći na koje je naišao u Zagrebu! Njihovi razgovori su se i dalje nastavljali. Danijel je saznao mnogo o narodima Stare Europe, o njihovom načinu života i običajima. Ponekad bi mu Uma pokazivala slike ili knjige ukazujući na izvor svojih podataka. Međutim, vrlo često bi pričala spontano ne pozivajući se ni na kakav autoritet. Govorila je o ljudima iz vremena neolita kao da govori o nečemu stoje sama proživjela. U njezinim riječima bilo je topline, pa čak i nekog emocionalnog naboja. "Ti kao da jednim dijelom živiš u tom vremenu", spomenuo joj je jednom, onako usput, zadivljen načinom na koji se uživila u objašnjavanje odnosa ljudi neolita prema nastanku novoga života. Upravo mu je opisala kako je rađanje djece uvijek bilo pretvarano u ritualni čin s velikim religijskim značenjem. U tome su, rekla je, sudjelovali svi članovi zajednice.

Opisala mu je rađanje u vodi što je Danijela zapanjilo jer je o tome tek nedavno čuo kao o "najnovijoj" metodi rađanja. "Odakle ti samo sve te informacije? Iz knjiga?" Dozvolivši si samo mali vragolasti smiješak, Uma gaje značajno pogledala. "U knjigama ima mnogo toga baš kao i u životu. Samo moraš znati tražiti." Bio je to odgovor tipičan za Umu: nije odgovorila, a opet i jest. Ostavila je otvorena vrata za bilo kakva tumačenja. Njezino je znanje, dakle, dolazilo iz knjiga, ali možda i iz života. Na Danijelu je bilo da odabere ono što je istinito. A on se samo nasmijao znajući daje istina vjerojatno negdje na sredini te da nema smisla pritiskati Umu s daljnjim pitanjima. Samo će zašutjeti, odmahnuti rukom i vjerojatno ga poslati u kuhinju da nešto pojede. Odnos između njih nije se promijenio ni nakon što gaje uputila u Danilo. On je tada gotovo tjedan dana proveo u Šibeniku zadivljen svojim otkrićem kipića Boginje. Bilo je to čarobno vrijeme tijekom kojeg je otkrivao unutarnju toplinu toga predmeta i njegovu energiju, ali i utjecaj koji je počeo osjećati već prvih dana. Još prije nego što se vratio u Zagreb počele su prve slike i neobična viđenja usred čvrste stvarnosti. Odmah je uspostavio prisan odnos s Boginjom i znao je daje neće nikome pokazati, a posebno ne predati u ruke takozvanoj "znanstvenoj zajednici". Jedino o čemu je razmišljao bila je Uma. Isprva ju je odmah htio nazvati, ali se sjetio da ona ne voli telefonske pozive. Drugoga dana se već kolebao oko toga jer bi ga ona mogla natjerati daje vrati ili daje nekome preda. Na posljetku je zaključio da to Uma ipak ne bi učinila. Kad je krenuo natrag u Zagreb, odlučio je da će joj odmah reći za Boginju. Međutim, kad je došao, Uma ga je dočekala u tišini, tražeći od njega daje dan-dva ne smeta jer je nešto važno radila. Kad su i ti dani prošli, i kad je po prvi put nakon pronalaska Boginje ušao u Uminu radnu sobu, osjetio je kako ga nešto iznutra zaustavlja. Već je zaustio da će nešto o tome reći, ali nije mogao. "Što je, dječače?" upitala ga je Uma nakon što su desetak minuta sjedili u tišini. Vjerojatno je osjetila da se nešto promijenilo. "Izgledaš kao da te nešto muči." To je bila prigoda da joj ispriča sve o pronalasku Boginje. Ali, iako je nekoliko sekundi oklijevao boreći se sam sa sobom, na kraju je odmahnuo glavom. "Ništa. Samo Zagreb. Da nema tebe i ove sobe, moj bi studij bila jedna velika muka." Uma ga je pažljivo promatrala nekoliko dugih sekundi. Oči su joj bljeskale nekom unutarnjom vatrom. Dan bi se mogao zakleti da mu se u tom trenutku smijala iako se na njezinom licu nije pomaknuo nijedan mišić. "U redu je, Dan", na posljetku je rekla ok-renuvši glavu od njega. "Neke stvari moraju ostati samo naše, zar ne?" Danijel nije znao što bi na to rekao. U tom mu je trenutku pala na um misao da ona zna za Boginju te da ga je zato i poslala u Danilo. Ali, tu je misao ubrzo odbacio. Vjerojatno je samo osjećala da nešto krije i da oklijeva, to je sve. I tako je taj trenutak prošao, a Dan Umi nije povjerio tajnu pronalaska malenog kamenog kipa. Kasnije mu je izgledalo neumjesno da pokreće tu temu. Osim toga, stalno je imao osjećaj da Uma sve zna i da joj o tome uopće ne mora ništa govoriti. Imao je još jednu prigodu kad gaje Uma, tek nakon dva ili tri tjedna, upitala kako izgleda Danilo. "Nisam bila tamo godinama", rekla je. "Da li se nešto promijenilo?" Danijel je odmahnuo glavom. "Mislim da ništa. Posljednja iskopavanja, barem koliko je meni poznato, vršena su 1964. godine. Danilo stoji tamo i, kako mi se čini, još uvijek čuva svoje tajne." Uma mu je uputila značajan pogled podigavši jednu obrvu. "Da," rekla je, "takva mjesta imaju svoje tajne i nikada ne znaš kad će uskrsnuti, zar ne?" Čuvši ove riječi, Danijel se gotovo zagrcnuo. Uma je uporabila riječ 'uskrsnuti', a njegova Boginja je učinila upravo to: pronašao ju je zakopanu u zemlji! Tada je opet bio jako blizu da joj povjeri svoju tajnu, ali je ovaj put Uma prekinula čaroliju. Naglo je ustala i otišla u

kuhinju. Nije je bilo desetak minuta, a za to vrijeme se Danijel pribrao i trenutak je ponovo bio izgubljen. No, bez obzira na to, Uma se prema njemu ponašala jednako. I dalje su razgovarali, a ona ga nije ni o čemu ispitivala. Kad su počeli snovi, a prvi san o putu na Kretu Danijel je odsanjao baš u Zagrebu, bila je posebno pažljiva prema njemu. Pripremila mu je poseban ručak s mnogo ukusa i različitih egzotičnih detalja, a cijeli dan se nekako sretno smijala. Dan je ponovo imao osjećaj da ona nešto zna, ali o tome nisu progovorili ni riječi. Istina je da neke stvari moraju ostati tajna, ali u ovom slučaju Danijel nije imao osjećaj da one to jesu iako između Ume i njega nije bilo izravne komunikacije o tome. Sve je to bilo nekako neobično, sasvim u skladu s Umom i njezinim neobičnim životom. Razgovori su tekli dalje, a Uma je znala kako Danijela održati u stalnoj znatiželji za novim obavijestima. Pričali su često o staroj i novoj kulturi, a posebice o vremenu preokreta kad su narodi koji su štovali Boginju bili suočeni s onim drugim narodima, osvajačima i ratnicima. Jednom takvom prilikom Danijelu je palo na um vrlo važno pitanje. Zapravo, kad je pomislio na njega začudio se kako se toga nije prije dosjetio. "Uma," rekao je uzbuđeno, "kako su nastali osvajači?" Uma je podigla pogled s knjige koju je zadubljeno čitala. "Kako to misliš?" "Pa, tako. Kako su nastali osvajači? Naime, ako je istina da su ljudi u paleolitu i neolitu živjeli u miru, bez rata i ratne vještine, te da su bili rašireni cijelim područjem Europe i Azije, a vjerojatno i drugdje, kako se dogodilo da su se odjednom pojavili ljudi koji su razmišljali drugačije? Vladala je ravnopravnost, dobar međuodnos s prirodom, vjera u dobrotu božanskoga i brigu Boginje za ljude. Odakle sad odjednom hijerarhija, vlast, moć, rat i sukobi? Odakle podjela na muško i žensko te mišljenje da je jedno manje vrijedno od drugoga? Kako su Indoeuropljani, Arijci ili Kurgani, kako god da ih nazovemo, došli do toga? To se nije moglo dogoditi slučajno. Ili jest?" "Ah, shvaćam što želiš znati." Uma je uzdahnula i odložila na stol knjigu koju je čitala. "To je vrlo važno pitanje." Ustala je i prišla jednoj od polica. Malo je proučavala knjige koje su se nalazile na njoj, a zatim brzim pokretom ruke izvukla jednu od njih. Bila je to knjiga Jamesa DeMea. Tutnula ju je Danijelu u ruke. "Pročitaj kad budeš imao vremena." Zatim je sjela i otpočela objašnjavati podrijetlo osvajača. Rekla je: "Iskoristit ću najprije naziv jedne mnogo suvremenije autorice, Riane Eisler, koja govori o obrascu partnerstva i obrascu prevlasti. Dakle, stare kulture su živjele po obrascu partnerstva. Ono se očitovalo u odnosima između spolova, zatim u odnosu prema božanskom, a na posljetku u svim područjima života, odgoju, ekonomiji i upravljanju. Osvajači sa sjevera su donijeli obrazac prevlasti. Da bi razumio taj obrazac u upravljanju, moraš ga najprije razumjeti u međuljudskim odnosima, posebice odnosima između muškaraca i žena. Znaš li kakav su odnos imali sjevernjaci prema ženama?" "Nikakav", odgovori je Danijel. "Odnosno, tretirali su ih kao muško vlasništvo." "Baš tako", nastavila je Uma. "Upravo tako su ih tretirali i njihovi nasljednici: Babilonci, Židovi, Grci i Rimljani, a zatim i svi drugi narodi. Pitanje je kako je došlo do takve podjele? Kako su ženske kvalitete zanemarene i zašto su na površinu izbile negativne muške značajke poput grubosti i agresivnog vodstva? DeMeo će ti to bolje objasniti, ali ukratko, jedan od razloga su velike klimatske promjene koje su se dogodile u razdoblju od 5000. do 3000. god. pr. n. e. Pustinjsko područje koje DeMeo naziva Saharasia, a koje se prostire od sjeverne Afrike preko Srednjeg istoka do središnje Azije, nekad je bilo plodno i šumovito. Izgleda da se u to vrijeme dosta naglo počelo isušivati i pretvarati u stepu, a kasnije i u pustinju. DeMeo tvrdi da su u teškim životnim trenucima ljudi skloni podvrgnuti se vodstvu i autoritetu koji je potreban za preživljavanje. S druge strane, autoritet se mora, kako on to kaže, 'emocionalno oklopiti' da bi postao neosjetljiv na patnje pojedinca i brinuo se za dobrobit zajednice. To je logično objašnjenje za davanje prednosti takozvanim 'muškim značajkama'."

"Ali", ubacio se Dan, "i na drugim mjestima je bilo prirodnih nedaća u kojima je bila potrebna disciplina i strpljenje. Pretpostavljam da se to tijekom paleolita i neolita često događalo. Zašto obrazac prevlasti nije nastao prije i na drugim mjestima?" "Zato što su u ovom slučaju", odgovorila je Uma, "na djelu bili i drugi činitelji. Prvo, ta je situacija trajala vrlo dugo. Došlo je do onog što DeMeo naziva 'institucionalizacija traume'. Drugim riječima, nešto što je bilo nužno u krizi, postalo je opće prihvaćeno ponašanje. Muškarci su počeli cijeniti 'emocionalni oklop', a to znači neosjetljivost na nježne osjećaje i izražavanje samo onih ekstremnih i grubih, dok je sve što je žensko postalo nepoželjno i na posljetku manje vrijedno. Drugi činitelj..." Tu je Uma značajno podigla prst jer ju je Danijel želio prekinuti potpitanjem. "Drugi činitelj je ekološki", nastavila je. "Stočarstvo, a Indoeuropljani su bili stočari, je u biti ne-ekološka djelatnost. Naime, ako nije podržano odgovarajućom poljoprivredom, stočarstvo iscrpljuje postojeće izvore hrane na jednom mjestu pa su stočari prisiljeni promijeniti mjesto boravišta i pronaći nove izvore hrane za svoju stoku. Zbog toga su sjevernjaci bili nomadi i seljenje s jednog mjesta na drugo im je bilo u krvi. Također, ne-ekološki pristup im nije omogućavao život u ravnoteži s prirodom. Odatle zamisao o osvajanju: kad je nestalo hrane kod nas, hajdemo je uzeti susjedu." Danijel je potvrdno kimao glavom. "To su logična objašnjenja. Klimatske promjene i ne-ekološka privreda. I iz toga su se dakle razvile sve značajke obrasca prevlasti..." "Ima još jedan činitelj!" uskliknulaje Uma. "Da su samo ova dva bila u pitanju, mislim da sjevernjaci ne bi pregazili kulture Stare Europe. Naime, vjerojatno bi se u susretu sa starosjediocima jednostavno asimilirali među njih prihvativši napredniji, mirniji i sigurniji način života. Ne, bilo je tu još nečega..." Danijel je napeto promatrao Umu. "Što još? Boginja? Odnosno muški bogovi?" "Ne", odmahnula je glavom Uma. "Nije samo stvar u tome. Odnos prema božanskom oslikava naše unutarnje stanje. Da, istina je, da su štovali Boginju, ne bi im palo na pamet da porobljavaju druge ljude. Ali, ako želimo biti znanstveni, ne smijemo sve svaliti na leđa religiji." "Pa u čemu je onda stvar?" upitao je Danijel. "Trećeg činitelja bih nazvala duhovnim ili etičkim. Gledaj, ima nešto u stočarstvu što je iz osnove neetično. Naime, stočar uzgaja stoku; brine se za nju, hrani je i njeguje. Pokazuje joj sve znakove ljubavi, ali je nakon toga ubija i jede. Indoeuropljani su stoljećima živjeli na takav način. Navikli su se da gospodare tuđim životom. Prijelaz s gospodarenja životinjama na gospodarenje ljudima išao je najprije preko gospodarenja njihovim ženama koje su često svedene na muško vlasništvo i sredstvo za rasplod. Nakon toga došlo je ropstvo. Mentalni ustroj robovlasnika je izrastao iz mentalnog ustroja stočara. I dandanas je teško govoriti o etici odnosa među ljudima kad se neetično ponašamo prema životinjama." Danijel je sjedio razmišljajući o riječima koje je čuo. Doista, stočarstvo nije bilo primarna djelatnost u starim kulturama. Taje tehnologija, ako je se tako može nazvati, doista došla sa sjevera i podudara se s previranjima u doba neolita. 'Kako je to zanimljivo', pomislio je. 'Koliko puta će se još pokazati daje naš odnos prema prirodi presudan za odnos kakav imamo prema samome sebi! Sve je povezano! Kad bi samo ljudi željeli shvatiti...' Uma se nasmijala kao da je čula njegove misli. "I taj obrazac koji su sa sobom donijeli sjevernjaci postao je naš način života. Stare kulture nisu mogle preživjeti pod takvim pritiskom. A sve što mi danas imamo izraslo je iz toga. Dan, ne postoji podjela na istok i zapad, na muško i žensko; postoji samo podjela na obrazac partnerstva i obrazac prevlasti. A danas partnerstva zapravo ni nema..." Danijel je šutio neko vrijeme listajući knjigu koju mu je Uma dala. Umom su mu prolazile misli o partnerstvu, odnosima među ljudima, moći, vlasti, ratovima... i sve je to nastalo zato

jer su stočarska plemena u jednom trenutku ostala bez hrane i razvila način života koji je pregazio sve ostalo. "Ima li povratka natrag?" upitao je iznenada, raširivši ruke. "Natrag?" ponovila je njegovo pitanje Uma. "Mislim da nema. Predaleko smo otišli. Ali, možda bismo mogli, postupno, promijeniti obrazac prevlasti i pretvoriti ga u obrazac partnerstva." "Na koji način? Što moramo učiniti?" Uma se nasmijala. "Eh, Dan, kao da je odgovor na to pitanje jednostavan. Moramo krenuti s različitih razina. Promijeniti se moramo iznutra, ali promjene moramo poticati i izvana. Moramo krenuti od osnovnih stvari, osnovnih odnosa kao što su, primjerice, odnos između spolova i projekcija tog odnosa na različita područja života." "Misliš na veća prava žena?" začudio se Dan. "Ali to se već radi. Žene imaju sva prava. Ostaje još samo da se s vremenom situacija stabilizira." Uma je uz smiješak zaklimala glavom. "Znaš, Dan", rekla je, "da nisam ovako stara i mudra, sad bih se razljutila na tebe. Ne vidiš dalje od nosa! Pa zar je stvar u pravima? Jest, na površini. Ali, u biti je stvar u ravnopravnosti muškoga i ženskoga načela. Kakva prava imaju današnje žene? Po mojem sudu, imaju prava postati muškarci! To je jedino pravo koje imaju. Da, mogu postati direktorice u poduzećima. Ali, molim te lijepo, kako se upravljanje poduzećem po ženskom načelu razlikuje od upravljanja poduzećem po muškom načelu?" Uma je malo povisila glas, a Danijel je zbunjeno slegnuo ramenima. "Ne znaš. Naravno da ne znaš jer nitko živ ne zna kako to izgleda upravljati poduzećem po ženskom načelu! Toga još nema. Zar misliš da si nešto učinio ako ženi daš direktorsku fotelju, a onda od nje očekuješ da se ponaša kao muškarac?" Danijel nije znao što da kaže. "Ili,"nastavila je Uma ni ne očekujući više reakciju od njega, "pogledaj politiku. Ista stvar. Zna li itko kakva bi to bila stvarno ženska politika? Ne, to ne znamo. Nije važno da li osoba između nogu ima penis ili vaginu. Važna su načela. Buđenje ženskog načela ne znači feminizam ili vlast žena. To znači partnerstvo i suradnju u punom smislu riječi. Znamo samo kako izgleda kad žena postane političarka i ponaša se jednako kao i njezini muški kolege. To nije to, Dan. Potrebno je uvesti žensku politiku, žensko upravljanje, žensku ekonomiju... Ali, ne opet tako da se time zamijeni muška, već da ta dva pristupa budu ravnopravna i primjenjiva u različitim situacijama." "Ali, kakva je to ženska politika?" usudio se napokon reći Dan. "Kakvo bi to bilo žensko upravljanje poduzećem?" Uma je na trenutak zastala, već otvorivši usta da nešto kaže, ali onda se predomislila. Uzdahnula je, a oči su joj se iznenada ispunile tugom. Trepnula je, a Danu se učinilo daje i zadrhtala. Već je želio ustati da je pridrži, ali Uma je odmahnula rukom. Sama je sjela odmjerenim pokretom, ali se ipak rukama čvrsto naslonila na koljena. Bilo je to drugi put da je Danijel u njoj vidio bilo kakve znakove tjelesne slabosti. "Dan," rekla je Uma mnogo tišim glasom, "ja sam već vrlo stara. Moja zadaća se bliži kraju. Osjećaj mi govori da ćeš na svoje pitanje sam morati pronaći odgovor. Samo se nadam da će ti u tome pomagati i mnogi drugi ljudi. A mislim da će ti pomagati. Već si na pola puta. Nešto si već pronašao...", i tu je Uma značajno zastala, a Danijelovim vratom su prošli trnci, "...ali još ima toga što moraš pronaći. Otvori se. Budi otvoren i drugi će doći. Okupit će se poput noćnih leptira privučeni svjetlom. Neće ni znati zašto, ali doći će, svi oni..." Danijel nije znao o čemu to Uma govori, ali ju je slušao i osjećao. Njezine riječi bile su nabijene nekom neobičnom energijom. Osjećao je u njima dah starine, a opet i obećanje budućnosti. Nije znao zašto, ali odjednom je u sebi osjetio ogromnu snagu. Pred njim je toliko toga, toliko toga mora učiniti... Ali odmah zatim je osjetio i tugu. Neizvjesna je bila ne samo njegova budućnost već i njegova prošlost. Ova neobična žena, s kojom je proveo toliko značajnih trenutaka i za koju sada bez oklijevanja može reći da mu je promijenila život, kao

da nije bila s ovoga svijeta. Našla se ovdje, presađena, donesena, a opet vrlo sposobna i uspješna. Ništa joj nije nedostajalo i sve je imala. Ipak, nije imala ništa. Njezino vrijeme je prolazilo ili, još točnije, već je odavno prošlo. U tom trenutku Danijel je osjetio da će ubrzo ostati sam. Panika se probila iz njegovoga srca i zasjenila njegovo lice. Uma je to vjerojatno primijetila jer mu se toplo nasmiješila i lagano mu rukom prešla preko obraza. "Dan, osjećam da si ti i pjesnik", rekla je tiho. "Jesam li u pravu?" Nije ju pitao kako to zna. Ništa više nije morao pitati. Jedan dio njega, onaj bezvremeni i neizraženi, znao je sve. Sve mu je bilo jasno: i prošlost, i sadašnjost, i budućnost. Jedan dio njega živio je sada, u ovome vremenu i na ovome mjestu. A neki drugi dio živio je u davnoj prošlosti koja, iako zaboravljena, još uvijek traje barem u njegovu srcu. Onaj treći Dan, onaj kojemu pripada budućnost, do sada je spavao. Ali došlo je vrijeme buđenja. "Reci mi jednu... pjesmu, Dan", zamolila ga je Uma tiho još uvijek ga nježno promatrajući i držeći topli dlan na njegovom licu. Dan je neko vrijeme šutio, a zatim je zatvorio oči. Pjesmu? O da! Pjesma! Pjesma je jedino što nam preostaje. Jer, ni milijun običnih riječi ne može u potpunosti izraziti osjećaje. Ali, jedan stih ili dva... I dok je Dan tiho pjevao pjesmu za koju do toga trenutka nije ni znao da postoji, Uma ga je slušala i dopustila da joj sjećanja preplave dušu. Niz stare, ali još uvijek glatke obraze potekla je jedna usamljena suza. Probudio sam se i pronašao svoje snove. A u njima, skrivena, bila je i Tvoja pjesma. Pjevajući je, ja sam se sjetio svega. U zoru mojega života, ti si mi dala tri poljupca tako da se probudim u ovom trenutku ljubavi. Sto sam to sanjao noću? Kakve su me more progonile prije nego što sam postao svjestan Tvojih ruku na mome licu? Ovoga jutra, kad sam se probudio, pronašao sam svoje snove. A u njima, skrivena, bila je i Tvoja pjesma. Vidio sam je i sjetio se svega! Dok sam spavao, Mjesec me odveo visoko. Blažioje moju bol držeći me u naručju. Sjenke su bile duboke na Tvojim grudima, a strašni krikovi noći ispunjavali su moju dušu. Ali, sve je to sada prošlo! Ne spavam više. Probudio sam se, a ovo jutro je puno tvojega mirisa. Ispunila si zoru svojim likom, a na moje pospane oči spustila još jedan poljubac. Probudio sam se i pronašao svoje snove. A u njima, skrivena, bila je i Tvoja pjesma. Pjevajući je, ja sam se sjetio svega. Kad su Danove riječi utihle, Uma mu se blago smiješila. Nije ništa rekla, samo je obje ruke prislonila na srce zahvaljujući mu tako na neprocjenjivom daru. Bio je to njihov posljednji razgovor. Tvrđava sv. Nikole, ulaz u Kanal sv. Ante ispred Šibenika, proljeće 2003. god. n. e. Dan nastavlja sa svojom pričom to je bio posljednji put što sije vidio?" upitao je Vedran prekidajući tišinu koja je nastala nakon Danove potresne priče o razgovoru s Umom. Danijel je gledao u daljinu ponovo prema pučini. Izgledalo je kao da nije čuo Vedranovo pitanje. Ali, onda se naglo trgnuo kao da se sjetio gdje je i što radi. "Ne, vidio sam je još, naravno," rekao je, "ali nismo više razgovarali o bitnim stvarima. Nekoliko puta sam se želio vratiti na taj razgovor, pitati ju još nešto, ali uvijek je nešto važno radila ili je barem tako izgledala. Osim u svezi svakidašnjih stvari, ona se meni nije obraćala.

Zapravo, kad malo razmislim, ta posljednja tri tjedna nisam od nje ni čuo ništa više od pozdrava." "I onda je, kažeš, otišla? Znaš li kuda?" "Ne", odgovorio je Dan. "Toga sam jutra samo našao pisamce na stolu u radnoj sobi. Nisam primijetio da bilo što nedostaje od njezinih stvari osim računala koje je očito ponijela sa sobom. Kasnije sam ušao u njezinu sobu. Ormar je bio poluprazan. Dijela odjeće nije bilo. Otišla je." "A što je pisalo u tom pismu?" Vedran je bio vrlo znatiželjan. "Ne mnogo", rekao je Dan sliježući ramenima. "Napisala je da mora ići i da ne zna kad će se vratiti. Zamolila me da čuvam stan. Ako se ne vrati, pisalo je, knjige ostavlja meni kao i stan u kojem ih je čuvala. Baš tim riječima: knjige su joj bile važne, a stan je bio samo kutija za njih!" Vedran je sada zapanjeno gledao Danijela. "Što? Ostavila ti je stan u nasljedstvo?" Danijel se nasmijao. "Da, izgleda da je tako. Meni je ostavila pisamce, a majka mije kasnije rekla da su službenim putem od nekog odvjetnika iz Zagreba dobili njezinu oporuku. Doista mi je ostavila svoj stan u Zagrebu!" "Nevjerojatno!" čudio se Vedran. "To je bilo prije gotovo godinu dana. Da li se kasnije javljala?" "Ne meni", odgovorio je Dan. "Poslala je novogodišnju čestitku negdje iz Turske, ali naslovljenu na cijelu obitelj. Nakon toga ništa." "Oh, pa možda je već umrla", rekao je Vedran, "i ti si sada vlasnik stana!" Danijel je prekorno pogledao svog prijatelja. "Hej, stani malo. Pa, zar je to važno? Meni bi bilo draže da se Uma vrati. Imao bih joj toliko toga ispričati. Njezina pomoć bi bila dragocjena." Vedran je zaklimao glavom, pomalo se srameći. "Oprosti. Naravno da si u pravu. Zanijela me pomisao o tom stanu. Nisam poznavao Umu pa onda ne razmišljam osobno. Oprosti." "Nema problema", rekao je Dan, a zatim se nasmijao. "Osim toga, stan je stvarno super! Jednom ću te odvesti tamo, ako ništa drugo, da vidiš knjižnicu. Do sada nisam jer se toliko toga događalo, a iskreno priznajem, očekivao sam da se vrati svakoga dana. Nisam vjerovao daje tako dugo neće biti. Još i sad jednim dijelom mislim daje to neka njezina igra. Ali, doista je dugo nema... Tko zna gdje je sad?" Vedran je slegnuo ramenima. Uspravio je leđa i protegnuo se. Već dugo sjede i pričaju. Pogledao je na sat. "Bože, već smo pet sati ovdje! Kako vrijeme brzo leti! Ali, to što mi pričaš tako je zanimljivo! Jednostavno te tjera da počneš razmišljati o današnjem svijetu. Zar je doista moguće da smo jednom živjeli drugačije? Zar je moguće da ljudi nisu po prirodi agresivni i nasilni, već da smo samo odabrali način života koji je takav? Znaš, to baca potpuno drugačije svjetlo na ljude. Ponekad, kad razmišljam o našoj povijesti, ali i o našoj stvarnosti, pomišljam kako su ljudi rak-rana ovog planeta i kako bi bilo bolje da nas nema. Umine riječi otvaraju prostor nadi..." "Upravo tako", složio se Danijel. "Kao stoje rekla: ako smo jednom živjeli u miru s prirodom i sa samima sobom, onda to možemo još jednom učiniti. A ovaj put, ako to učinimo na pravi način, moglo bi potrajati dulje nego prije. Moglo bi potrajati zauvijek." "U redu", složio se Vedran. "To je svakako plemenita vizija. Mogao bi to biti povratak izgubljenome raju." Na te riječi Danijel je živnuo. "Sad si me podsjetio! Jednom smo razgovarali o tome, Uma i ja. Ona je tvrdila da su priče o povratku u raj koje su prisutne u svim velikim religijama današnjice nastale na osnovi narodnih sjećanja o boljim vremenima. Biblijsku priču o raju Uma je gledala u tom svjetlu. Muškarac i žena su živjeli u ravnopravnosti i skladu sa sobom i prirodom sve dok muško božanstvo nije ženu proglasilo lošijom i podređenom muškarcu. U priči o Kainu i Abelu kaže se da braća nisu uvijek ubijala svoju braću. Uma je na to gledala

kao na podsjećanje na vrijeme kad narodi nisu ratovali jedni protiv drugih. Grčki pjesnik Hesod pričao je o 'zlatnoj rasi' koja je živjela miroljubivo i s lakoćom sve dok 'niža rasa' nije sa sobom donijela boga rata. I tako, postoji stotine priča, doslovce u svakoj religiji i tradiciji, koje slave davno prošlo vrijeme mira i blagostanja. Prema onome što sam naučio i iskusio, moglo bi biti da to nisu samo legende, već povijesna istina." Vedran je potvrdno kimao glavom. "Sad sam se nečeg sjetio", rekao je. "Dok nismo bili zajedno, došao sam u dodir s istočnom filozofijom. Znaš li da većina hinduista smatra daje negdje od 3000. god. pr. n. e. počelo loše razdoblje, takozvana Kali juga?" "Da, čuo sam za to", potvrdio je Danijel. "Tada je, prema legendi, Krišna napustio Zemlju. Vjerojatno je i to simbolična predaja o prestanku vremena blagostanja i dolasku novog, mnogo goreg razdoblja. Vrijeme se poklapa: to je neolit, razdoblje promjena." "Točno", rekao je Vedran. "Legende o izgubljenom raju prisutne su posvuda. A ipak, suvremena povijest tvrdi da su upravo Indoeuropljani ti koji su donijeli kulturu i civilizaciju u barbarski svijet pretpovijesti." "Ah", s gađenjem je odmahnuo rukom Dan. "To je već stara priča o indoktrinaciji. Povijest pišu pobjednici pa je tako i u ovom slučaju. Sve smo učinili samo da vrijeme prije našega označimo nevrijednim! Očigledno je da su kulture i civilizacije postojale prije dolaska Indoeuropljana. Oni su bili barbari koji su civilizaciju razrušili. Kasnije su stvorili svoju, ali zasnovanu na obrascu prevlasti kako je to nazivala Uma." "Dobro", složio se Vedran nakon malo razmišljanja. "To je vjerojatno točno. Svi arheološki nalazi upućuju na to. Ali, postoji nešto što mi izgleda ipak malo upitno." "Što to?" upitao je Dan. "Pa, koliko se sjećam, neki sociolozi opravdavaju hijerarhijski način uređenja kao nužan u trenutku kad dođe do velike složenosti života zajednice. To jest, kažu daje drugačija organizacija moguća kod manjih zajednica. Ali, čim se broj ljudi, a to onda znači i njihovih poslova, poveća, nužno je uvesti... kako si to ono rekao? Obrazac prevlasti, da." "Hm... Hoćeš reći da unutar obrasca partnerstva ne bi bilo moguće upravljati velikim gradovima ili državama?" "Da, tako nekako", potvrdio je Vedran. "Ali, Kreta je dokaz da to nije tako! Čak i ako su druga neolitska naselja uništena do te mjere da o njima ne možemo suditi, Kreta nije. Postoje dokazi daje u vrijeme neolita tamo evala miroljubiva kultura velikih razmjera." "Ali", bio je uporan Vedran, "kako znaš kako se Kretom upravljalo? Kako znaš kako se upravljalo Danilo-Hvar kulturom? Možda je i tu bilo elemenata obrasca prevlasti?" Danijel je niječno odmahnuo glavom. "Ne vjerujem u to." "Ne vjeruješ?" "Ne", ponovio je Danijel. "Mislim da je tada u potpunosti bio djelotvoran obrazac partnerstva." "Ali, kako je to konkretno izgledalo? Kako su ljudi organizirali svakidašnji život?" "Pa, vidiš," rekao je Dan tražeći udobniji položaj na tvrdoj stijeni, "mislim daje to ono na stoje Uma mislila kad je govorila o 'ženskom načelu'. Morali bismo otkriti kako žensko načelo upravljanja djeluje u praksi. Ne na način kako to danas rade borci za prava žena stavljajući žene u muški položaj, već doista otkrivajući nova, odnosno stara načela koja su drugačija od naših. Partnerstvo nasuprot prevlasti. Vjerujem da u mnogim područjima života ta načela već žive. Jer, ne zaboravi, izgleda da je upravo ovo vrijeme kad se Boginja budi. To znači da mnogi ljudi iz raznih područja života sada otkrivaju ta stara načela i pokušavaju ih primijeniti u praksi." "Znaš, moram priznati", rekao je Vedran, "da teško mogu zamisliti kako bi to djelotvorno žensko načelo izgledalo. I ima li ono ikakve šanse protiv muškog načela koje je toliko naglašeno?"

"Mislim da se ne radi o zamjeni jednog drugim", objasnio je Dan. "Partnerstvo, ne prevlast. To znači da i jedno i drugo mora biti djelotvorno, odnosno mora sudjelovati u organizaciji života na svim razinama. "Kako bi to izgledalo u praksi?" Danijel je pogledao svog prijatelja uzdignutih obrva. "To moramo otkriti, zar ne? Što bi ti htio? Naputke u knjizi?" "Pa, da ako je moguće. Tako bi nam sigurno bilo lakše!" Obojica su se neko vrijeme smijali, a zatim je Danijel rekao: "Možda jednom učinimo i to. U međuvremenu, moramo uopće otkriti o čemu se tu radi. A mislim da imam neke zamisli o tome. S jedne strane, one su došle od Ume..." "A s druge strane?" ubacio se Vedran. "Od Zore." "Ah, Zora", rekao je Vedran malo potišteno. "Tvoji razgovori i vizije..." "Vedrane," rekao je Danijel gotovo ga upozoravajući, "znam kako to tebi izgleda. Mislio sam da smo se objasnili. Ako ti je teško povjerovati u istinitost tog iskustva, onda to prihvati kao moju vlastitu stvaralačku maštu." Vedran se ugrizao za donju usnu. Zapravo je vjerovao Danu. Ali, njegov gaje intelekt još uvijek bombardirao sumnjičavim mislima. Na posljetku, bila je to doista nevjerojatna priča. "Ma, dobro," rekao je opravdavajući se, "znaš da ti vjerujem. Moram ubaciti malo zdravih upitnika!" "Da, da, jasno mi je. Znam da moraš. Ne bi bio Vedran da to ne radiš, zar ne?" "Eh, da", složio se Vedran kroz smijeh. "Ali, pustimo to. Osjećam da mi još mnogo toga moraš ispričati. Tvoji razgovori sa Zorom, na primjer. Nastavili su se?" "Da, nastavili su se", rekao je Dan uozbiljivši se iznenada. "I o čemu ste razgovarali?" "O svemu. Pričala mije o tome kako živi, a ja sam njoj pričao o nama, o našem svijetu..." "Zanimljivo. Pričaj!" "Hoću. Sve ću ti ispričati..." Popodne se već polako bližilo svojoj sredini. Mladići su se zadubili u razgovor i nisu niti primijetili da toga dana nisu ništa ni okusili. Ali, što je glad i žeđ tijela u usporedbi s gladi i žeđi duha? A ona je u njima bila toliko velika da ništa drugo nije bilo važno. Bili su važni samo uzleti duha na krilima oluje započete davno, u vrijeme koje je gotovo zaboravljeno. Šibenik i Zagreb, ljeto i jesen 2002. god. n. e.; Uma-Neth, središnje naselje, ljeto i jesen 3731. god. pr. n. e. Razgovori Zore i Dana: otkrivanje istine Danijel je čuo glasove mnogo prije nego je prvi put stvarno razgovarao sa Zorom. Slike neobičnog vremena i ljudi za koje je pretpostavljao da pripadaju vremenu Boginje viđao je redovito, ali samo kad je bio kod kuće u Šibeniku. Zagreb očigledno nije poticao takva neobična iskustva. Čak ni posebno ozračje Umina stana nije bilo dovoljno za to. Glasovi su ga isprva iznenadili pa i malo zabrinuli. Objašnjenje slika i vizija moglo je proći kao vrlo živa mašta, ali glasovi su bili nešto drugo. Na posljetku, ono stoje znao o psihologiji ukazivalo je na prilično opasno stanje duha u kojemu se nalazio. Ali, budući da nije bilo nikakvih drugih simptoma poremećaja, a vizije mu nikada nisu smetale u obavljanju svakidašnjih aktivnosti, jednostavno je prešao preko toga. Bio je uvjeren da sve što mu se događa mora zahvaliti Boginji i daje potpuno zdrav. Samo, našao se usred neobičnih okolnosti okružen strujama događaja koje nije u potpunosti razumio. Srce mu je govorilo da se prepusti pa je tako i činio. Isprva su glasovi bili nejasni. Čuo bi ih na večer kad bi razgovarao s Boginjom i pričao joj kako je proveo dan. Nakon njegovih riječi do njega bi dopro tihi odjek ljudskoga glasa. Ubrzo

je shvatio da se ne radi o odjeku, već o zasebnim rečenicama. Osim toga postalo je jasno da je ono što čuje izgovoreno ženskim, a ne muškim glasom. Naravno, prvo je pomislio da mu se obraća sama Boginja. Neko se vrijeme zabavljao s tom mišlju, a onda ju je odbacio. Nešto u njemu, neki unutarnji osjećaj, govorio mu je da to nije tako. Osim toga, kako je glas postajao razgovjetniji, postalo je jasno da se raspoloženje osobe koja govori mijenja. Ponekad bi bila mirna, ponekad uzbuđena, a vrlo često tužna. Zvukovi plača dopirali su do Dana gotovo svake večeri. Nije razumio što glas govori. Prije svega bio je tih i nerazgovje-tan. Zatim, očigledno se radilo o nekom stranom, vrlo tekućem i zvučnom jeziku. Ali, ono stoje razumio bili su osjećaji. Plač je bio vrlo bolan i Dan bi, kad gaje čuo, i sam osjetio grč u svome tijelu. Neugoda bi počela u srcu, a zatim bi se proširila gore prema grlu i dolje prema želucu. Ako bi tajanstveni plač iz Boginje potrajao dulje, Dan bi se našao u zgrčenom položaju pritišćući rukama srce i pokušavajući zaustaviti svoje vlastite suze. Tko god da je bila vlasnica glasa kojega je slušao preko Boginje, nije joj bilo lako. I što je najgore, njezina patnja pogađala je Dana izravno u dušu kao da je njegova vlastita. Kako je vrijeme odmicalo, Danje ponekad između nepoznatih riječi začuo poneku poznatu. Nije to bilo kao daje glas iznenada počeo govoriti hrvatski ili možda engleski kojim je Dan dobro vladao. Ne, bilo je to više na razini prepoznavanja. Kao da je intuitivno shvatio značenje onoga o čemu je glas šaputao. No, sve do onoga dana kad je začuo poznatu pjesmu, Dan nikada nije razumio više od pokoje riječi. Od toga dana, međutim, sve se promijenilo i njegove su uši, a možda samo njegov um, jasno razaznavale poruke koje su dolazile kroz kameni kip Boginje. Riječi pjesme ušle su u njegovo srce i on je odmah znao o čemu se radi. Tu je pjesmu pjevao, spontano i bez namjere, onoga dana kad je u zemlji nedaleko starih iskopina u Danilu pronašao svoj kipić. Sada je odjednom začuo iste riječi, izgovorene tiho i bolno. A kad je ženski glas utihnuo utopljen u suzama, on je jednostavno nastavio pjevati. Zatim su došle prve izgovorene rečenice. Ime vlasnice tajanstvenoga glasa bilo je Zora, a nekako je, tko bi ga znao kako, znala da se on zove Dan. Taj prvi razgovor trajao je kratko. Prekinuo se poput lošeg prijama na radioaparatu. Ali, Dan je osjećao da nije stvar u nikakvom prijamu. Uzbuđenje zbog događaja bilo je toliko veliko da su se jednostavno "isključili". Nastavio je pjevati nepoznate stihove pjesme čak i dulje nego što ih je pjevao onomad u Danilu. Te noći nije spavao. Adrenalin mu je kolao žilama. Prevrtao se u krevetu. Znojio se ispod pokrivača iako je noć bila svježa. Njegov je um smišljao tisuće objašnjenja za ono što se dogodilo. Možda mu se samo učinilo? Sutra će se probuditi i sve će biti samo dio neobičnoga sna. Možda je sada stvarno poludio? Odsada nadalje ženski će ga glas u njegovoj glavi pratiti posvuda i on će završiti u umobolnici. A možda je sve to istina? Razgovarao je s Boginjom ili ženom koja joj je jako bliska. Sutra će razgovarati ponovo! A zatim bi se ponovo prevrtao, ustajao i odlazio do kupaonice, lijegao da samo nakon nekoliko minuta ustane, odlazio do prozora, naginjao se van i punim plućima pokušao udahnuti smirenje. Ponekad bi zadrijemao na nekoliko minuta, ali samo zato da se naglo probudi s njezinim imenom na usnama. "Zora, Zora..." šaptao bi. A s njezinim bi ga imenom preplavila neka neobična toplina. "Ja sam Dan, a ona je Zora... kako smiješno, kako neobično..." I doista, smijao bi se zagnjurivši glavu u jastuk. Nije znao da li se smije od očaja ili od sreće.

Tek pred jutro je zaspao, ali samo na sat-dva. Probudio se potpuno svjež i nabijen energijom. Danje proveo trčeći od jednog do drugog mjesta, obavljajući zaostale obveze i pomažući roditeljima. Poslije podne se ponovo odvezao biciklom do Danila. Tamo je hodao oko iskopina, a otišao je i do mjesta gdje je pronašao Boginju. Molio je hodajući. Recitirao je dijelove tih neobičnih pjesama koje su dosad, nepozvane, uskočile u njegov život. Vratio se natrag kući prije nego stoje pala noć. Znao je: razgovor će se nastaviti te večeri! Tako je i bilo. Razgovor se nastavio, ali ne samo te večeri nego i večeri koja je slijedila, pa one sljedeće i one nakon nje. Bez prestanka, svake noći tijekom nekoliko mjeseci, Zora i Dan su jedan drugom otkrivali svoj svijet. Prvi razgovori bili su nespretni i puni čuđenja nad novim otkrićima. Ijedan i drugi najprije su željeli utvrditi tko su i odakle su, a naravno i to kako je moguće da uopće razgovaraju. Vrlo su brzo ustanovili da imaju otprilike isti broj godina i da se smatraju mladima. Imena su razmijenili već u prvom razgovoru. Dan nije znao tko je Zora i to joj je potvrdio i sljedeći put. "Ne, ne poznajem nijednu djevojku imenom Zora, žao mije", rekao je kad je Zora nekoliko puta ustrajala na njegovom prisjećanju na nju. A onda je otvorio usta u čuđenju. To ime se pojavljivalo u njegovim snovima! Da, sada se sjetio! To je ime... djevojke za kojom je, barem u snovima, toliko čeznuo. Ali ta mu je spoznaja bila previše nevjerojatna i u tom ju je trenutku prešutio. Zora je bila zbunjena. Glas koji je čula nije bio glas njezine izgubljene ljubavi, ali ako to nije bio on, tko je onda bio? I zašto onda nosi njegovo ime? "Ali", nastavio je Dan osjetivši da joj njegov odgovor nanosi bol, "osjećam da ti i ja imamo mnogo toga zajedničkoga. Na kraju., ovaj razgovor to potvrđuje, zar ne?" Zora je pokušala prigušiti jecaje. Da, ovaj razgovor to potvrđuje, ali ona se osjećala pomalo prevarenom. Ako joj je Boginja već podarila takvo čudo, zašto čudo nije potpuno? Čemu ove zagonetke? No, uskoro se pomirila s tim. Odlučila je Danu, ovom novom Danu s kojim je razgovarala, ne govoriti ništa o Danu kojega je izgubila. Pustila je neka vrijeme donese svoje. Na posljetku, ako sve ovo jeste Boginjin plan, onda joj mora dopustiti da ga provede do kraja. Ubrzo je, međutim, i sama došla do nekih zaključaka baš kao i Dan. Njih dvoje nikada nisu u potpunosti riješili tu zagonetku, ali slutnje su se vrlo brzo pretvorile u izvjesnost. "Gdje se ti zapravo nalaziš?" upitala ga je Zora već na samom početku njihovoga upoznavanja. "Sada sam kod kuće", odgovorio je Dan. "To je u Šibeniku." Zora je malo zastala pokušavajući razumjeti riječ koju je čula, ali nije uspjela. Podsjetila ju je na Uma-Neth, ali očigledno to nije bilo to. "Nisam nikada čula ime koje si izgovorio. Ja sam u Uma-Nethu", rekla je. "Uma-Neth?" ponovio je Dan. "Ne znam gdje je to." Zora je razmišljala. Ne zna gdje je Uma-Neth? A možda je čuo za Inan-Durh? Možda je zapravo tamo, ali je sve zaboravio? Možda mu se nešto dogodilo i sad... Nada u Zori nikada nije prestajala. "Jesi li onda u Inan-Durhu?" upitala ga je oprezno. Sada je bio red na Danu da se zamisli. Čuo je nepoznatu riječ, očito ime mjesta koje je spomenula Zora, ali nije ga prepoznao. Ipak, učinilo mu se da ju je već negdje čuo. Ali, gdje? I tada se sjetio! "Ah, znam na koje mjesto misliš!" uskliknuo je. "Mi ga zovemo Kreta. O njemu sam sanjao..." A zatim joj je ispričao o snovima koje je do tog trenutka odsa-njao. Pričao je gotovo dvadesetak minuta, a da zapravo nije znao kakav je učinak njegova priča imala na Zoru. Čim je počeo govoriti o putovanju morem, Zora je pokrila lice rukama i tiho plakala. Slušala je

Danovu priču neko vrijeme sve do početnih dana na Kreti, odnosno sve do njegovog stidljivog priznanja da je u svojim snovima mislio na djevojku imenom Zora. Sada je znala da priča s pravim Danom, a opet, sve je bilo neobično. On se nje zapravo nije sjećao. Prekinula gaje. "Ja znam tko si ti", rekla je. "Molim?" "Znam tko si ti", ponovila je Zora. "Ti si moj Dan. Ali, drugačiji si. Govoriš drugačije i ne sjećaš me se. Ali, ti jesi moj Dan!" Dan nije mogao previdjeti prizvuk sreće pomiješane s bolom u Zorinom glasu. Osim toga, taj isti prizvuk sreće osjetio je i u sebi. Ona snažna čežnja koju je osjećao u snu sada se pretvorila u radost. Nije znao zašto, ali osjećao je kao daje završena duga potraga koje uopće nije bio svjestan. Ipak, želio je potvrdu od Zore. "Kako to misliš 'tvoj Dan'?" upitao ju je. "Tko sam ja po tvom mišljenju?" A onda mu je Zora ispričala o svojoj ljubavi, o danima koje su proveli zajedno i o planovima koje su imali. Na posljetku mu je ispričala kako je otišao na Kretu, kako gaje čekala, ali se on nikada nije vratio. A Danje imao osjećaj da su njegovi snovi postali stvarnost. Na neki način, Zora je uklonila granicu između budnosti i neobično jasnih vizija koje je proživljavao. I ta ljubav o kojoj je govorila; zar je moguće da je istinita? Oslušnuo je svoje srce: ono je pjevalo od radosti! A onda su mu do svijesti došle njezine posljednje riječi. "Nikada se nisam vratio?" "Ne, Dan. Nisi se vratio, a već je prošlo više od godinu dana." "Godinu dana? Otišao sam od tebe prije godinu dana? Oh, Boginjo!" Odjednom, Danovim su umom proletjele slike poput mnogobrojnih dijelova velike slagalice. Sagledao je sve događaje koji su doveli do ovoga trenutka, baš kao i moguća objašnjenja za njih. Zaključak je bio jednostavan, a opet tako nemoguć! "Zoro," rekao je, "mislim da znam odgovor na tvoje pitanje gdje sam." "Doista?" odgovorila je Zora u očekivanju. "Zapravo, pravo pitanje nije gdje sam, nego kada sam!" "Kada si?" "Da, kada. Vidiš, mislim da nismo odvojeni prostorom, već vremenom. Mislim...", a tu je zastao jer mu nije bilo lako glasno izgovoriti svoj zaključak, "...mislim da sam ja u tvojoj budućnosti, a ti u mojoj prošlosti." Zora je, na svojoj strani stvarnosti, namrštila čelo. Polako, sasvim polako, do nje je dolazilo značenje onoga što je Dan rekao. A onda se sjetila svojih iskustava prije nego što su počeli razgovarati. "Postoje li u tvojem svijetu... u tvom vremenu... brodovi veliki kao planine koji su užasno bučni i smrdljivi? Voze li se ljudi u zatvorenim kućama na kotačima i hodaju po ulicama namršteni i zabrinuti kao da su teško bolesni?" Dan se morao nasmijati ovim opisima. "Da, u pravu si. Tako to izgleda u mojem vremenu. A u tvom, da li nosite lagane košulje i tunike od bijelog platna? Veselite se ljubavi i izražavate je slobodno u svakome trenutku? Niste bjeloputi, zar ne? Tamne ste kože? Na vrhu brda iznad vašega naselja je kip Boginje Čuvarice, a ispred njega je jedan poveći kamen s kojeg se pruža dobar pogled na zaljev?" "Da, da!" uzbuđeno je kliktala Zora. "Pa ti to znaš! Ti se sjećaš!" Ali, Dan se nije sjećao. Bile su to samo slike koje su mu se pojavljivale tijekom prvih dana s kipićom Boginje. Dok je Zora vidjela prizore iz njegovog vremena, on je viđao prizore iz njezinog. Vrlo brzo su zaključili da se nalaze na istome mjestu. Obrisi obale, more, planine, rijeka i slapovi na sjeverozapadu, sve je to ostalo isto. Razlika je bila jedino u vremenu. I na kraju je Zora postavila neizbježno pitanje. "O koliko vremena se radi, Dan? Koliko dugo moram živjeti da bih te dostigla?"

I tada je Dan po prvi put shvatio stvarnu tragediju njihovoga položaja. Koliko godina? 'Previše, ljubavi moja, previše. Svaka godina je previše', želio joj je reći. Ipak, zastao je i pribrao se. Ako je njegov zaključak točan, Zora živi u neolitu, u vrijeme kad je okolica Šibenika bila Uma-Neth. Njegovi snovi, Kreta u to vrijeme... Da, nema sumnje, to mora biti tako. Duboko je uzdahnuo i gotovo hladno izrekao. "Mislim da se radi o pet do šest tisuća godina." "Pet..." Zora je ponovila samo prvu brojku, a dalje nije mogla. Boginjo, majko i roditeljice! Zašto toliko mnogo? Zašto je morao otići tako daleko? I, što se sa svijetom dogodilo tijekom tog vremena? Nastala je tišina. Ni jedno ni drugo nisu imali snage da nešto kažu. Kako da protumače sve to? Kako da se utješe? Jer, do toga trenutka, čak je i Danu postalo jasno da su on i djevojka s druge strane... (čega? vremena?) ...povezani snažnim sponama ljubavi. Nije bilo ničega na ovome svijetu što bi on više želio nego razgovarati s njom. Želio je biti pokraj nje, želio je misliti o njoj, želio je prepustiti se ovome čudu koje mu je sasvim promijenilo život. "Zoro," rekao je Dan prekidajući oprezno tišinu, "kako sam dospio ovamo?" "Kako si dospio tako daleko u vremenu?" "Da. Kako je to moguće? Ja sam rođen ovdje. Sve što mi pričamo mogli bi biti samo snovi i vizije. Što se to događa?" Zora je još uvijek bila zamišljena nad veličinom oceana vremena koji ih je dijelio. Ali, Danovo pitanje ju je probudilo. Bilo je to prvo od pitanja koja su pokazala da je njezin novi Dan doista drugačiji od starog. On je bio proizvod svoga vremena i, očigledno, mnogo toga nije znao. "Ono što mi pada na pamet je vrlo logično. Rodio si se ponovo u drugom vremenu. Boginja nikada ne uzima život. Ona ga uvijek daje. To je dio njezinog dara ljudima. Baš kao što se priroda uspavljuje i budi, tako ljudi umiru i bude se negdje drugdje. Ali, nikada nisam čula da se netko probudio pet tisuća godina nakon svoga vremena!" 'A možda se i nije probudio odmah pet tisuća godina kasnije', pomislila je Zora čim je izrekla svoje pitanje. 'Možda se budio više puta. Možda se morao buditi stotinama puta da bi se našao tamo. Ali to znači da je propatio toliko mnogo! Ako je to istina, nije čudno da me zaboravio!' I u Zori se odjednom ponovo probudio stari bol. Prigušila je jecaj. Zašto? Boginjo, zastoje to moralo biti tako? Dan nije bio svjestan njezinoga razmišljanja. Zapravo, bio je začuđen ovako jednostavnim obrazloženjem. U njemu je bilo snage uvjerenja koja je, barem po standardima njegovoga svijeta, graničila s naivnošću. "Misliš na ponovno rođenje? Misliš da sam umro i rodio se ponovo?" "Da. To je jedino objašnjenje za ovo što se događa." Dan se malo zamislio. Da, to jest nekakvo objašnjenje. Samo, da lije ispravno? "Kako sam umro? Misliš li da se to dogodilo na putovanju?" upitao je Zoru. "Ne znam, Dan", odgovorila je ona. "Znam samo da se nisi vratio. Što se dogodilo u Inan-Durhu?" Dan joj je ukratko ispričao posljednje dijelove svoga sna. Objasnio joj je kako je bilo na sastanku i obrazložio dva suprotstavljena stava, onaj Emitrua o organiziranju obrane i onaj Umane o prepuštanju svoje sudbine u ruke Boginji. Nakon toga su krenuli natrag. "I, što se onda dogodilo?" požurivala ga je Zora. I ona je htjela saznati njegovu sudbinu. Ali, Dan nije znao. Nije ni mogao znati jer će san koji će mu osvijetliti taj posljednji dio njegove pustolovine sanjati tek za nekoliko mjeseci. U tom trenutku, dvoje je mladih moglo samo zaključiti da se nešto dogodilo između Inan-Durha i Uma-Netha. Zajedno su uzdahnuli i slegnuli ramenima, svaki na svojoj strani vremena. "Ostaje nam još jedno pitanje", javio se Dan nakon nekog vremena.

"Ostaje nam još mnogo pitanja", odgovorila je Zora. "Ali na koje si mislio?" "Kako razgovaramo? Na koji način?" "Ah," rekla je Zora, "to nikada nećemo znati. To zna samo Boginja." ' I u tom trenutku Danje shvatio da čvrsto stišće kipić Boginje i da se obraća njemu poput nekakve radiopostaje. Palo mu je na um da... "Zar i ti imaš kipić Boginje?" izrekao je odmah svoju misao. "Da, imam", odgovorila je Zora. Odjednom je i njoj nešto palo na um. "Misliš li...", počeo je Dan. "...daje to isti kipić?" dovršila je Zora. I tako je dvoje mladih došlo do zaključka da su povezani tajanstvenim kamenim kipom Boginje koji je čudnim slučajem ili još čudnijom namjerom prešao isti put kao Danova duša: iz Zo-rinog naručja u teško i nesretno vrijeme pet tisuća godina kasnije. Dan je ispričao Zori kako je i gdje našao kipić, ali to zapravo nije bilo važno. Čudo u kojem su se našli postepeno ih je potpuno obu-zelo. Zajedno s objašnjenjima, koliko god ona bila nevjerojatna, u njihova se srca vratila i ljubav. Zora je pronašla to što je tražila. Bakino obećanje se ispunilo. Iako nije znala što će se dogoditi dalje, bila je sretna. Pronašla je Dana. A Dan je osjetio jednako uzbuđenje i ispunjenje, ali nije znao kako da se ponaša. Da su njihova tijela bila zajedno kao što su bile njihove duše, Dan bi sada zagrlio Zoru, privio bije k sebi i ne bije puštao cijelu noć. Ljubio bi njezino lice i njezine grudi, ljubio bije cijelu i ne bi prestajao sve dok se ne bi umorili i zaspali jedno pokraj drugog nastavljajući voditi ljubav u zajedničkim snovima. Ovako, razdvojeni nepremostivom provalijom preko koje ih je, barem privremeno, prenijela malena kamena Boginja, mogli su samo šaptati. To su i činili svake večeri do duboko u noć sve dok se jedno od njih ne bi sjetilo neke pjesme. S njom su se opraštali tiho lebdeći na mekanim oblacima stvorenim samo za njih, izvan vremena, izvan svijeta, na mjestu potpunog stapanja i ljubavi. Uzbuđuješ me svojim dodirom iako ne mogu vidjeti Tvoje ruke. Poljubila si me nježno iako nisam vidio Tvoje usne. Skrivena si od mene, ali baš me Ti održavaš na životu. Možda će doći vrijeme kad ćeš se umoriti od poljubaca. Tada ću biti sretan čak i zbog uvreda koje dolaze od Tebe. Jer sve što ja tražim... sve zbog čega živim, samo je malo Tvoje pažnje. I kad nas razdvoje planine i mora, kad između nas bude mnogo života, a još više umiranja i smrti, Čak i tada, najdraža moja, bit ću sretan samo zbog zvuka Tvojega glasa u mojemu sjećanju. Možda će doći vrijeme kad ćeš se umoriti od milovanja. Tada ću biti sretan čak i zbog Tvoga prijekornog pogleda. Jer sve što ja tražim... sve zbog čega živim, samo je malo Tvoje pažnje. 3 Šibenik i Zagreb, ljeto i jesen 2002. god. n. e.; Uma-Neth, središnje naselje, ljeto i jesen 3731. god. pr. n. e.

Razgovori Zore i Dana: prošlost i sadašnjost Tko nas dijeli toliko vremena," rekla je Zora, "onda ti sigurno znaš što se dogodilo s nama? Reci mi, Dan, kakva je bila sudbina Uma-Netha? Jesmo li preživjeli? Stoje ostalo od nas?" Dan se pribojavao tog pitanja. Znao je da će ga Zora postaviti. Kako i ne bi, kad je njezin život, njezino sada, bilo ugroženo neposrednom opasnošću. Njezin je Dan, onaj rođen u njezinom vremenu, otišao od nje zbog promjena koje su očekivale njezin svijet. Naravno da ju to zanima. Nije mogao odoljeti i nasmijao se prije nego je bilo što rekao. Nasmijao se jer je pomislio kako su vijesti koje će joj priopćiti stare više od pet tisuća godina! Teško da bi ih se moglo nazvati novostima. Ipak, znao je kako će na Zoru djelovati spoznaja o onome što se dogodilo. Zato je bio blag. "Znam da ću te razočarati," rekao je oprezno, "ali istina je bolna. U moje vrijeme jako se malo zna o tvome vremenu. Gotovo ništa. Čak vas se ne svrstava u povijest. Vi ste ono stoje bilo prije." Zora je hrabro podnijela ovaj udarac. Samo je suho upitala: "Prije čega?" "Prije povijesti, naravno", odgovorio je Dan. "Ja se ne slažem s takvim stavom, ali on ipak prevladava. Istina je: Kurgani su pregazili Staru Europu. Uma-Neth, kako ga ti zoveš, nije dugo izdržao." Zora je zaklopila oči. Očekivala je tako nešto. Ali, jedno je očekivati, a drugo saznati da će tvoja kultura biti uništena i zaboravljena. Dakle, sve je bilo uzalud. Nije bilo nade za njih. "A Boginja?" tiho je upitala. "Da lije Boginja preživjela?" Danu je bilo potrebno nekoliko trenutaka da shvati kako Zora govori o božanstvu, a ne o kamenom kipiću. "Ah, to! Nažalost, ne. Boginja nije preživjela. Odnosno, preživjela je skrivena i preru-šena. Na Kreti se najdulje zadržala, možda još tisuću ili tisuću pet stotina godina. Ali, sjeverna religija i muška božanstva doprla su i do nje. Otpora gotovo da i nije bilo. Emitru i njegovi istomišljenici vjerojatno nisu imali previše uspjeha. Oni drugi, većina, jednostavno su se priklonili novoj situaciji. Malo-pomalo ljudi su zaboravili da Boginja uopće postoji. U nekim religijama dali su joj status Majke, ali onaj kojega su najviše štovali uvijek je bio muško." "Znači Inan-Durh je doista postao mjesto gdje je Boginja umrla", tiho je rekla Zora. "Da", potvrdio je Dan. "Tamo je živjela pod svoju starost i na kraju i umrla. Jedino po čemu je se sjećamo su legende o raju na Zemlji. Međutim, čak su i te legende iskrivljene i pripisuju se nekome drugome." Neko vrijeme oboje su šutjeli stiskajući svaki u svojim rukama tu istu Boginju o čijoj su smrti govorili. A onda je Zora odmahnula glavom kao da se želi otresti nečega ružnog i napornog. "Neću sada misliti o tome. Očigledno se tako već dogodilo i ne vidim nikakvu mogućnost da se bilo što promijeni. Usprkos njezinoj smrti, ja vjerujem u Boginju. Na posljetku, smrt je uvijek samo početak novoga života. Boginja je u našim rukama. Na neki način ona je ponovo živa, zar ne?" "Da", potvrdio je Dan. "U mojem je snu Iša, vrhovna svećenica Inan-Durha, izrekla proročanstvo o njezinom povratku. Govorila je u simbolima, ali mislim da je astronomski ukazivala na neko određeno vrijeme..." "Zar Joha, naša zvjezdoznanka, nije bila tamo?" ubacila se Zora. "Bila je. Čak me je zamolila da upamtim riječi toga proročanstva - bilo je u obliku pjesme. Ali, ne znam, nisam razgovarao s njom kasnije. Odnosno, nisam sanjao da sam razgovarao..." "Možda još hoćeš", rekla je Zora. "Mora postojati neko objašnjenje za ovo..." "Da, možda hoću...", potvrdio je Dan utonuvši u misli.

"Hej, Dan," prekinula gaje Zora, "sad mije nešto palo na um. Ti si u tijelu potomak Kurgana, zar ne?" "Molim?" Dan isprva nije shvatio što Zora želi reći. "Potomak si Kurgana. Oni su došli i počeli živjeti ovdje. Tvoji ljudi su potomci Kurgana." "Ah", uskliknuo je Dan konačno shvaćajući. "Pa, možda bi se moglo tako i reći, ali tko to zna. Naime, bilo je mnogo previranja na ovim prostorima. Bili su ovdje i Rimljani, a prije pa i poslije njih Iliri. Zatim su došli Slaveni... Ali, da, slažem se, ako pod imenom Kurgani podrazumijevaš način razmišljanja koji su oni imali, onda je to istina. Svi kasniji narodi zapravo su bili štovatelji muških božanstava, barem koliko je meni poznato." "Zanimljivo!" rekla je Zora. "Zar nije? Ti, kojega sam voljela, koji si bio miljenik Boginje, ti si rođen kao potomak osvajača!" "Ah, Zoro," pobunio se Dan, "ako je ta naša zamisao istinita, ne vidim kako bi drugačije moglo i biti. Osvajači su djelotvorno potisnuli i istrijebili stare narode. Danas više nema nikoga drugoga osim njih." Zora se zamislila nad ovom rečenicom. Doista, što se dogodilo sa svijetom? Kakvu budućnost su to stvorili divljaci i barbari, nasilnici i ubojice koji nisu poštivali život i njegove zakone? "Dan, pričaj mi o povijesti", rekla je. "Ispričaj mi priču o svijetu nakon smrti Boginje. A zatim mi kaži u kakvom svijetu ti živiš danas. Želim znati što se dogodilo." Dan je kimnuo glavom iako je znao da ga Zora ne može vidjeti. Nije odmah odgovorio. Kako i bi kad je pitanje zahtijevalo analizu cijele svjetske povijesti! Što izdvojiti? Kako reći ono što je bitno? Kako opisati povijest i svijet u kojemu živi, a da ga razumije djevojka koja je živjela pet tisuća godina ranije? I u tom trenutku Danu je pala na um sjajna zamisao. "Zoro!" uskliknuo je, "Možda doista postoji svrha u ovom našem sastanku. Možda je stvar u tome da ti upoznaš moj svijet, a ja upoznam tvoj. I možda, samo možda, od toga možemo stvoriti nešto novo, nešto što će oživjeti Boginju i vratiti je natrag među ljude!" Na svojoj strani vremena Zora se nasmijala. "I menije to palo na um. Zašto ne? A što drugo možemo i raditi sada? U redu, ti počni..." "Ne, ne tako brzo", usprotivio se Dan. "Moram se pripremiti za to. Evo kako ćemo učiniti. Sad ćemo prestati razgovarati o tome, a ja ću do sutra spremiti svoj pregled povijesti svijeta. Nakon što me saslušaš, ti ćeš mi iznijeti svoja stajališta." "U redu, zvuči jako zanimljivo", rekla je Zora, a zatim su oboje ušutjeli. Nakon nekog vremena Zora je prva prekinula tišinu. "Dan, postoji li netko u tvom životu?" "Kako to misliš?" "Mislim... postoji li neka žena, neka ljubav?" "Ah, to! Ne, ne postoji ništa takvoga. Bili su samo snovi... a ispalo je da su to bili snovi o tebi!" "Ali," nastavila je Zora uz smiješak zbog onoga što je čula, "ti posjećuješ hramove, zar ne? Dijeliš uživanje s nekim, to je dio tvoga života?" Čuvši Zorino pitanje Dan je otvorio usta i skupio ramena. Sva sreća što ga Zora nije mogla vidjeti jer bi joj morao objašnjavati zastoje pocrvenio. Ali znao je o čemu Zora govori. Sjetio se razgovora s Umom i njezinog objašnjenja kako je seksualnost bila prvi i najvažniji izraz štovanja božanskoga u vrijeme neolita. Osim toga, njegovo iskustvo s Iranom u snu bilo je vrlo... vrlo neolitsko! Na kraju je samo rekao: "Pa, zapravo ne. Svijet je danas drugačiji. Vidiš, to je zasigurno jedan od činitelja po kojemu se razlikuje vrijeme Boginje od vremena koje je došlo nakon nje. A ti, što je s tobom?" Zora nije u potpunosti razumjela što joj Dan želi reći, ali odlučila je pričekati njegov "izvještaj" o stanju novoga vremena. Na njegovo pitanje je ležerno odgovorila: "Ja sam svećenica, Dan. Bez toga ničega ne bi bilo. Moramo održavati ravnotežu u prirodi."

Sada je bio red na Danu da bude zbunjen. "Ravnotežu u prirodi? Hoćeš reći kako vi vjerujete da se ljubavlju održava ravnoteža u prirodi?" "Naravno", rekla je Zora. "Pa zar vi to ne znate?" "Sto? Ah...", Dan nije znao što bi rekao. Zora gaje sjedne strane oduševljavala, a s druge strane pomalo plašila. Kakva zamisao! Održavati ravnotežu u prirodi pomoću vođenja ljubavi! "Pa," na kraju je rekao, "mislim da mi mnogo toga ne znamo. Što zapravo misliš pod 'ravnotežom u prirodi'?" "Sve. Izmjenu godišnjih doba, dolazak jutra nakon noći, sunca i kiša baš koliko je potrebno, vjetra i mirnoga mora baš po želji... Sve, ravnoteža je sve. Kad vlada ravnoteža u ljudima, ona vlada i u svijetu oko njih. Zar doista to ne znate?" Dan se morao nasmijati otvorenoj iskrenosti koja je zračila iz Zorinih riječi. "Ne, mislim da to ne znamo. Naš svijet djeluje na drugim načelima." "Ah, kakva šteta", rekla je Zora. "I učinilo mi se da ste prilično nesretni kad sam u onim vizijama viđala tvoje ljude. Ljubav bi vam dobro došla, u to sam sigurna." Dan se ponovo nasmijao. "I ja sam u to siguran, Zoro. Ljubav nam je potrebna više od svega. Ali, čini mi se, i malo razumijevanja." Upravo je na tom razumijevanju Dan radio tijekom sljedećih nekoliko dana. Želio je Zori dati jasan i sažet pregled povijesti svijeta u posljednjih pet tisuća godina otkada je obrazac prevlasti koji su donijeli sjeverni osvajači ušao u sve vidove života ljudi. No, vrlo brzo mu je postalo jasno da tako nešto nije jednostavno učiniti. Zora je dolazila iz sasvim drugačijeg okruženja. Mnogo toga stoje ona smatrala samo po sebi jasnim, njemu nije bilo jasno. Naravno, vrijedilo je i obrnuto. Količina informacija koju je imao Dan bila je mnogostruko veća nego ona s kojom je bila upoznata Zora. Ali, problem nije bio samo u različitom načinu razmišljanja, već i u činjenici da je morao tisućljeća previranja sažeti u nekoliko smislenih rečenica. Sama po sebi, ta je zadaća bila vrlo blizu nemogućnosti. Zbog toga je Dan odlagao trenutak kad će ponovo početi razgovarati o tome. Umjesto toga, nekoliko večeri su se jednostavno upoznavali, pričali o svemu i svačemu, a više od svega pjevali pjesme kojih se je Dan uspijevao prisjetiti. Ipak, na posljetku je došao trenutak kad se Dan osjetio spremnim da priča o svome svijetu. "Dugo sam razmišljao o tome što ću ti i kako reći. Nisam siguran da ću to obaviti na najbolji način, ali svakako ću pokušati." Zora gaje ohrabrila smiješkom i kimanjem glave koje Dan nije vidio. "Dakle, ovako", otpočeo je Dan. "Kurganska invazija bila je zajednička pojava koja je obuhvaćala široko područje, ne samo ono koje ti poznaješ. Uporabit ću svoje nazive za ta područja, ali za tvoju informaciju ona se uglavnom nalaze istočno od Inan-Durha, na velikom kontinentu kojega mi danas zovemo Azija. U vrijeme kad je nestao Uma-Neth, slično se dogodilo sa stotinama starih kultura i civilizacija. Kurgani ili Arijci ili Indoeuropljani, kako ih mi danas zovemo, istrijebili su većinu toga, a ono stoje ostalo promijenili tako da odgovara njihovom svjetonazoru. Nažalost, na našem području, od vašega svijeta nije ostalo gotovo ništa osim Inan-Durha odnosno naše Krete. Na srednjem istoku razvila se zanimljiva sumerska civilizacija koja je tisuću i nešto godina odražavala uspomene i običaje vezane uz Boginju. Međutim, postojao je i muški Bog oslikan u liku kralja odnosno vladara koji je upravljao cjelokupnim životom svojega kraljevstva. Imao je apsolutnu vlast i moć iako je priznavao da tu moć crpi iz Boginje što se potvrđivalo jednom godišnje, na obredu gdje je došlo do spajanja visoke svećenice i vladajućega kralja. Međutim, i Sumerani su na kraju bili pobijeđeni i pregaženi. Narodi koji su došli kasnije malo su marili za Boginju, a što se toga tiče, za ženski svijet općenito. Još istočnije, u dijelu svijeta koji mi danas zovemo Indija, dogodila se slična stvar, ali opet posebna. Čini se daje stara kultura, ona koja je štovala Boginju, nestala sama od sebe zbog

klimatskih i geoloških promjena. Zatim su, kao i u drugim krajevima došli sjevernjaci, takozvani Arijci. I tamo je kao i u Sumeru došlo do asimili-caje koja je, u usporedbi s drugim krajevima svijeta, provedena vrlo nježno. Zbog toga je Boginja bila uključena u način života tamošnjih ljudi, a nekoliko tisuća godina kasnije, u vrijeme oko tisuću godina prije mojega, došlo je do obnove i ponovnog uzdizanja znanja o ženskom vidu božanskoga. To je jedino područje za kojega znam u kojem je Boginja koliko-toliko oživjela. Međutim, čak i tamo, to je njezino oživljavanje bilo pod teškim teretom arijsko-vedske tradicionalne muškosti." Dan je malo zastao ne znajući što je Zora od svega toga razumjela, a što nije. "Pratiš li me, barem malo?" upitao ju je. "U redu je", odgovorila je Zora. "Mnogo toga ne razumijem, ali mislim da nema smisla prekidati te pitanjima. Uglavnom, jasno mi je što se dogodilo. A stoje bilo kod nas? Rekao si daje Boginja sasvim nestala." "Točno", nastavio je Dan. "Sačuvala se samo u narodnom sjećanju koje je s vremenom bilo iskrivljavano. Nove religije koje su nastajale koristile su stara predanja, uključivala ih u sebe, a kad bi prošlo dovoljno vremena, promijenili bi ih onako kako njima odgovara. Moram ti reći i to daje civilizacija, ako seju tako može nazvati, koja je nastala na našemu području osnova svijeta u kojem ja danas živim. Plemena koja su došla sa sjevera organizirala su se u ratnička naselja i države. To su bila stara Grčka plemena. Nakon njih došli su Rimljani. Ijedni i drugi bili su tipični osvajači. Njihov je svijet bio svijet nasilja, krvi, osvete i potpune prevlasti muškaraca nad ženama. Također, oni su zaslužni za instituciju ropstva koje se civilizacija nije u potpunosti oslobodila sve do današnjih dana." "Ropstvo", ponovila je Zora zamišljeno. "Čula sam da su Kurgani hvatali žene i muškarce te ih držali svezane ili u ograđenim prostorima poput svojih životinja. Ti su ljudi morali raditi za njih i ispunjavati im svaku želju. Ponekad bi ih i ubijali bez razloga. Da li je to ropstvo?" "Da, to je ropstvo", potvrdio je Dan. "Ja to ne mogu razumjeti", rekla je Zora povišenim glasom. "Zašto to rade? Zar ne shvaćaju da tako uništavaju svaku mogućnost doživljaja ekstaze života i blagoslova božanskog? Zar kod njih nema svećenica i svećenika koji bi im objasnili da ubijanjem drugoga čovjeka ubijaju svoju vlastitu dušu?" "Bojim se da među njima nije bilo takvih ljudi, Zoro", tužno je rekao Dan. Znao je kako se ona sada osjeća. Njemu je to bila davna prošlost, a njoj bliska budućnost. Kurgani su kucali na vrata Uma-Netha i Zora je to znala. "Pa, hm", nakašljao se Dan nastavljajući svoju priču. "Kao što sam već rekao, na tim se temeljima razvio moj svijet. Nažalost, vlast nad drugima te zamisao da je netko viši i bolji od nekog drugog čvrsto je utkana u te temelje. Životinje su bile početak. Zatim su došle žene koje su imale podređeni položaj i nikakva prava. Tu su bili i robovi, a cijelo društvo je uređeno hijerarhijski. Postoje klase i slojevi ljudi koji imaju različite stupnjeve moći. Sve do današnjih dana taj se obrazac zadržao duboko u svijesti ljudi. Moram ti ipak reći da su najokrutniji oblici izražavanja obrasca prevlasti stavljeni izvan zakona. Barem to." "Izvan zakona?" upitala je Zora. "Što to znači? Da nisu uobičajeni?" "Pa, da... zapravo... Malo sam zbunjen. Zar ne znaš što je to zakon?" "Zakon je za nas običaj. Ono što se radi. Ne postoji ništa... ne mogu zamisliti ništa što je, kako si ti rekao, izvan zakona." Dan se malo zamislio. Očito su došli do pojma koji Zora ne razumije u potpunosti. Ili njih dvoje imaju sasvim drugačiju predodžbu o tome. A onda mu je nešto palo na um. "Što vi radite s ljudima koji prekrše zakon?" upitao je. Zora je neko vrijeme zbunjeno šutjela. "Ne razumijem te. Zašto bi netko prekršio zakon?" "Hoćeš reći da...", sada je Dan bio zbunjen. "Nitko ne krši zakon? Nema krađa, ubojstava, prekršaja?" "Ne, to rade samo Kurgani. Oni su valjda izvan zakona, zar ne?"

Dan se morao nasmijati na ovo. Kurgani su izvan zakona, pa da, kao i cijela "civilizacija" koja je nastala nakon njih! "Pa, vidiš", nastavio je, "u našem svijetu postoje zakoni i pravila. Mnogi ljudi ih krše, a za to bivaju kažnjeni. Zatvaramo ih u zatvore gdje moraju biti neko vrijeme, a ponekad i zauvijek ako je njihov zločin težak." "Znači, porobljavate ih?" ubacila se Zora. "Ne baš, ali slično je. Ne dozvoljavamo im više da žive s drugim ljudima." "Ali, kako onda očekujete da će se popraviti?" "Zapravo ne očekujemo. Neki se trude oko toga, ali 'popravci', kako si rekla, su rijetki. Sve je to, čini mi se, rezultat pogleda na svijet koji ističe prevlast nad suradnjom. On se uvukao u naš odnos prema sebi i prema drugima. Problemi počinju još u obiteljima koje su tisućama godina bile organizirane po načelu prevlasti. Muškarac je imao glavnu vlast, žena je radila i rađala. Pritisak, naredbe, kazne, poslušnost... sve se to djeci ugrađuje od najranijih dana. Kako je kod vas? Kako odgajate djecu?" "Teško mi je zamisliti to o čemu govoriš", priznala je Zora. "Naša djeca rastu onako kako smo svi mi rasli. Ne postoji tako nešto kao što je vlast nad njima. Ona su slobodna od prvoga dana kad su rođena." "Ali tko ih odgaja? Kakve su zapravo vaše obitelji?" "Odgajamo ih svi. Djeca su blagoslov i briga zajednice. Obitelji... pa ako misliš na rodbinu, ona postoji. Veze se održavaju, a ponekad i zajednička kućanstva. Majke, budući da rađaju djecu, nositelji su tih kućanstava. Ponekad su očevi s njima, a ponekad nisu. Na posljetku, zar je važno bilo što osim sreće i blagostanja djeteta?" "Ne, pretpostavljam da nije", složio se Dan. "Iako bi mnogi ljudi iz moga vremena podigli glas protiv tako lagodnog načina razmišljanja. Ali, očigledno je daje vaše doba dopuštalo mnogo više sloboda nego naše. U svojim razmišljanjima došao sam do zaključka da je stvar u osnovnom svjetonazoru. Odnosno, razlika između vaše i naše kulture može se pratiti do najdubljih duhovnih i religioznih stavova. Zbog toga mislim da se s pravom može reći da je pitanje štovanja ženskog božanskog načela nasuprot muškom božanskom načelu jedno od najhitnijih. Ali, da dovršim pregled povijesti: nakon Grka i Rimljana pojavile su se i danas postojeće velike religije, a posebice su važni kršćanstvo i islam. Što da ti kažem o njima? Iako su njihovi proroci pokušavali vratiti ljude starim načelima ljubavi i suradnje, te su se religije pretvorile u političke strukture koje djeluju na načelu prevlasti. I u njih se uvukla zamisao o moći. Štoviše, ona je sada bila još snažnija jer je dobila 'božansku potvrdu'. "Oprosti što te prekidam", rekla je Zora. "Što je to 'prorok'?" "Prorok? To je čovjek koji je u dodiru s božanskim, čovjek kojemu se Bog objavio pa on sada pronosi njegovu riječ drugim ljudima." "Ne razumijem", rekla je Zora. "Svaki čovjek je u dodiru s božanskim. Zašto bi bio potreban netko tko drugima prenosi riječ božanskog? Svatko u sebi nosi Boginju. Kod nas su svi proroci. Ili Kurgani možda nisu?" Zorin način razmišljanja ponovo je razveselio Dana. "Da, da, vidim kako je to bilo kod vas! Svi su bili proroci! Ako ste tako svoju djecu učili od početka, naravno da su bila sretna i ispunjena! Bože, kakav je to svijet bio! Znaš, ljudima mojega vremena teško je povjerovati da je tako nešto moguće. A ipak, tisućama godina živjeli smo upravo tako. I onda su došli Kurgani i drugi, a njima su bili potrebni proroci jer su živjeli izvan zakona! Problem je u tome što tako živimo još i danas. A opet, ako dođe neki novi prorok, mi ćemo i od njegovog učenja napraviti isto što smo napravili od učenja prethodnih. Ne, nama nisu više potrebni novi proroci. Potrebno nam je razumijevanje i promjena u srcu." "Misliš li da se to može učiniti? Naše legende govore daje Inja to pokušala. Uspjela je promijeniti jednoga od njih, ali ostali su je spriječili i spletkama je uklonili."

"Da, sjećam se te legende", rekao je Dan. "Sanjao sam o njoj. Ne znam. Promjena je možda moguća, a možda i nije. Nada uvijek postoji. Stvar je u tome da je naš svijet vrlo složen. Dogodilo se mnogo toga. Stekli smo mnoga znanja. One 'pokretne kuće', kako si ih nazvala, rezultat su razvoja tehnologije i znanosti. Ne možeš ni zamisliti što smo sve sposobni učiniti. Nažalost, ta se sposobnost odnosi i na sposobnost uništavanja. Vjerovala ili ne, čovjek je danas sposoban uništiti cijeli planet. Na neki način, to stalno i činimo. Ljudi je toliko da ih Majka Zemlja već teško podnosi. Istrijebili smo mnoge životinjske i biljne vrste. Naše smeće i drugi otpaci uništavaju prirodu. Istodobno, sukobi između onih koji vladaju svijetom i onih koji su u podređenom položaju postaju sve složeniji i teži. Svijet nije u dobrom stanju. Zapravo smo na rubu propasti." "Teško mije zamisliti sve o čemu govoriš", rekla je Zora, ali osjećam tvoje riječi. Osjećam strah u njima i težak pritisak. To sam i vidjela na licima onih ljudi u viziji. Da lije i tvoje lice takvo, Dan?" "Ah," iznenadio se Dan, "mislim da nije. Još sam mlad. Osim toga, otkad tebe poznajem, pun sam nade!" Zora se radosno nasmijala na pohvalu koju je dobila. "Rekao si da smatraš kako naši razgovori imaju neku svrhu. Misliš li da se svijetu može pomoći? Boginja se očigledno probudila. Možda je tek sada došlo vrijeme za promjenu." "Možda. Zapravo, u posljednjih trideset ili četrdeset godina mnogo se toga promijenilo. Nakon mnogo tisuća godina žene su se izborile barem za neka prava. Mnogi ljudi širom svijeta bore se, svaki na svoj način, za pravednije društvo. Nasilje prema djeci, prema ženama, drugačiji odnosi među spolovima, nove životne zajednice, otkrivanje duhovnih znanja, ekološka pitanja, suradnja među različitim narodima i skupinama - sve su to područja na kojima se, barem prema mojem mišljenju, i te kako vidi buđenje Boginje. Ali nedostaje još nešto. Nedostaje ono pravo razumijevanje toga procesa. Možda čak i povezivanje s našim istinskim naslijeđem - ljudskom sposobnošću da živi u skladu s prirodom." "Dan", rekla je Zora nakon malo razmišljanja. "Ja vjerujem u svrhovitost svega što Boginja čini. Vjerujem da smo duboko upleteni u njezin plan za očuvanje njezinoga znanja. Život se mora vratiti životu. Imam osjećaj da su se ljudi okrenuli tamnoj strani, ne-životu i da sada ne znaju kako se iz toga izvući." "Da, u pravu si", potvrdio je Dan. "To je ono što sam ranije želio reći. Osnovna razlika između vaše i naše kulture je duboko duhovna. Sve drugo, od načina života, odnosa među ljudima, ekonomije, obrazovanja i politike, sve to je samo posljedica tog unutarnjeg raskola. Naravno da moramo stvari mijenjati izvana, ali u tome nećemo uspjeti ako na najdubljoj razini ne uspostavimo ravnotežu. Nje sada nema." "Na kakvu ravnotežu točno misliš?" upitala ga je Zora. "Vidiš," odgovorio je Dan, "mislim da se najdublji problem krije u odnosu prema našem izvoru, prema duhovnom i božanskom. Reci mi, gdje boravi Boginja?" "Pa, Boginja je posvuda", odgovorila je Zora. "Nje ima u svemu: u meni, u tebi, posvuda..." "I kako se može do nje doći?" "Tako da budemo ljudi. Vrlo jednostavno. Ona je nazočna u svakom činu koji donosi sreću i radost." "Dakle, ti kažeš da 'biti čovjek' znači donositi sreću i radost?" "Da. A posebice stvarati stanje ekstaze koje nas izravno dovodi u dodir s Boginjom. U svakidašnjim poslovima možemo osjetiti Njezinu nazočnost, a u stanju ekstaze možemo s njom razgovarati i vidjeti je." "I još mi reci", nastavio je s pitanjima Dan, "pa ću ti onda objasniti zašto te sve to pitam, reci mi, kako se dolazi do stanja ekstaze?"

"Ima različitih načina", odgovorila je Zora. "Jedan od njih je udubljivanje u sebe, meditacija. Drugi je pronalazak mjesta moći i uspostavljanje odnosa s njim. To je ono što si ti radio, Dan. Bio si Uma-Haran, onaj koji prati njezine tragove!" "Da, znam nešto o tome. Mislim da sam to donio sa sobom čak i u ovo vrijeme..." "Ekstaza se još može postići kroz rituale", nastavila je Zora, radosna što može nešto od svoga znanja podijeliti s Danom. "Primjerice, pjesma i ples. Znaš, ti si nekada bio pjevač. Pjevao si najljepše pjesme. I čini mi se, to si donio sa sobom. A ja, ja sam plesačica. Plešem prirodu, plešem svijest i plešem Boginju. To je dio moje zadaće kao svećenice. Plesanje je način da se postigne božanska ekstaza. Ima još načina. Na primjer, rituali rođenja odnosno oproštaja s umirućima. Ti snažni događaji iz života ljudi uvijek su omogućavali izravan dodir s Boginjom. I na posljetku, možda je najizravniji način vođenje ljubavi. Ritualno dijeljenje uživanja je jako dobro, ali s osobom koju voliš je još bolje. Zapravo, neopisivo bolje!" Dan je kimao glavom i potvrđivao Zorine riječi laganim 'aha' i 'da'. Kad je završila, malo je razmislio, a zatim rekao: "Tako nešto sam i pretpostavljao. Vidiš, kod nas je cijela duhovnost potpuno obrnuta! Naša duhovna kultura traži božansko izvan svijeta: za većinu kultura božansko je transcendentalno. To znači da je negdje drugdje, a ne ovdje u materijalnom svijetu. Tisuće i tisuće ljudi traži izlaz iz patnje ovozemaljskoga života i vjeruje da će taj izlaz pronaći u nekom drugom svijetu ili drugoj dimenziji. Tako ih uči naša religija. Na stranu to što je takav stav jako zgodan za upravljanje masama, on u ljudima izaziva rascjep u razmišljanju. Ekstaza o kojoj govoriš, posebice ona izazvana tako 'svjetovnim' postupcima kao stoje pjesma, ples ili čak seksualnost, za naše ljude nipošto nije 'put do božanskog'. Štoviše, većina naših religija tako nešto bi proglasila besmislicom i antiduhovnim, pa čak i demonskim." "Demonskim?" upitala je Zora. "Što to znači?" "Demonsko je suprotno božanskom. Negativno. Zlo." "Ali, Dan", rekla je Zora iznenađeno. "Ništa nije suprotno božanskom. Kako bi uopće moglo biti? Kakvo bi to bilo božansko kad bi postojalo mjesto gdje ga nema?" "Ah, Zoro, koliko god se slagao s tobom, ne mogu promijeniti činjenicu da milijuni pa čak i milijarde ljudi smatra upravo tako. Naše su religije uvele procjep u stvarnost svijeta. Taj se procjep nalazi u samim našim temeljima i s vremenom postaje sve veći i veći." "Ali, kako je to moguće?" rekla je Zora. "Pa zar ljudi ne osjećaju blaženstvo božanskog kad vode ljubav? Niste valjda i to promijenili?" "Ne, nismo. I dandanas vodimo ljubav", rekao je Dan kroz smijeh. "Ali u tome ne vidimo ništa duhovno ni božansko. Štoviše, većina religija seksualni čin smatra sredstvom začeća, a svako uživanje u njemu iskušenjem ne-božanskog. Znam koliko tebi tako nešto izgleda nevjerojatnim, ali mi smo, eto, uspjeli učiniti upravo to. Štoviše, uspjeli smo duhovnost povezati gotovo isključivo s bolom i patnjom. Patnja je, u mnogim slučajevima, postala put do Boga." "Ne mogu vjerovati", ponavljala je Zora, "doista ne mogu. Pa bol i patnja su suprotni Boginji! Koja majka bi željela da njezina djeca pate? I zašto bi to bio put do nje?" "Znam, znam", potvrdio je Dan. "Ali, pokušaj shvatiti daje naš pogled na stvari drugačiji. Bog je negdje drugdje, često je ljut na nas jer smo griješili, autoritativan je i zahtjevan... Ljudi misle da mu moraju dokazati da su ga vrijedni. I to čine patnjom. Opsjednuti smo njome. Još će te više začuditi da smo čak i seksualnost povezali s bolom. Seksualno nasilje muškaraca nad ženama, pa i djecom, i dandanas je posvuda prisutno." "Čula sam da Kurgani tako rade", rekla je Zora. "Uzimaju žene silom, protiv njihove volje, zadajući im bol. Nisam u to vjerovala, ali sada kad ti o tome govoriš, vidim daje istinito." "Da, istinito je", potvrdio je Dan. "Misliš li i dalje daje moguće ispraviti takvo stanje?" Zora je razmišljala. Što bi ona mogla učiniti? I kako? Svijet koji joj je opisao Dan izgledao je užasno. Ona se u njemu nikako ne bi moglasnaci. Aondajoj je na um pala misao od koje se

naježila, ali i razveselila. Nije ju podijelila s Danom, ne još. Ali, ako je ta misao bila ispravna, možda će se upravo u tom svijetu morati snalaziti. Dan više nikako ne može do nje, ali ona bi mogla do njega! Tko zna, možda je upravo to bila namjera Boginje? I s tim je mislima Zora osjetila kako joj se srcem razlijeva nada. Pokrila je rukama lice, a zatim ih spustila duboko uzdahnuvši. Usprkos svemu što joj je Dan ispričao, usprkos oceanu vremena koje je između njih i usprkos svim patnjama i bolu ovoga svijeta, ljubav je jača od svega. I u tom trenutku je znala: ta će ju ista ljubav odvesti na pravo mjesto. Ako Boginja u njezinom vremenu mora umrijeti, onda će i ona, slijedeći je, preskočiti sve prepreke i doći na mjesto njezinoga uskrsnuća. Vrijeme koje dolazi jest vrijeme patnje, ali to je vrijeme, barem za Dana, već prošlo. Njegova ljubav će joj pomoći da prijeđe svaku prepreku, pa čak i onu dugu pet tisuća godina. On je to učinio za nju. Otišao je prvi i sada je zove. Ovo nije ništa drugo nego poziv upućen preko provalije vremena. Nije bilo nikakve sumnje: ona će mu se odazvati! "Zoro", tiho je zazvao Dan. Osjetio je da se u njoj nešto događa iako nije ništa govorila. "Zoro, da lije sve u redu?" "Da", rekla je. "Sve je u redu." A zatim: "Dan?" "Da?" "Dan, hoćeš li mi otpjevati jednu pjesmu?" "Naravno. Imaš li neku želju?" "Postoji pjesma koju si pjevao na ispraćajima umirućih. Sjećaš li se? Sjećaš li se što si pjevao?" Dan se zamislio. Te su pjesme živjele u njemu. Bile su pohranjene duboko u njegovoj duši, na mjestu koje nije mogla dodirnuti ni smrt. Ali, kad bi dolazile k njemu iz dubine, pa kroz njegovo grlo van, nikada nije imao osjećaj da ih se 'prisjeća'. Ne, nije se on sjećao tih pjesama; one su se sjećale njega! I zato je sada samo zatvorio oči i pustio da ga odnesu osjećaji. Pjesma za umiruće... pjesma za one koji odlaze... u ljubavi. Umri... Umri u ovoj ljubavi! Ako umreš u ljubavi, tvoja će duša biti obnovljena. Ponovo i ponovo, svaki put, tvoja će duša pronaći Nju. Umri... Umri u ovoj ljubavi. Ne boj se smrti onoga što poznaješ. Jer ako umreš u ljubavi, u ljubav ćeš se i vratiti. Poslušaj poziv ljubavi, nikada ne oklijevaj. Jer kad umreš zbog ljubavi, smrt se povlači pred životom. Ono što izgleda neizmjerno, postaje tek trenutak. Nikada ne oklijevaj, pred licem ljubavi. Ako umreš za privremeno, postat ćeš bezvremen! Ono što izgleda važno, samo je prah na tvojoj odjeći.

Umri... Umri u ovoj ljubavi. Prekini lance zbog kojih si zarobljen u nepostojanom svijetu vezanosti! Nestat će tvoja odjeća, ali tvoja će ljubav trajati zauvijek. Umri... Umri u ovoj ljubavi. Odazovi se njezinom pozivu, i nikada ne oklijevaj! Jer, umrijeti u ljubavi, znači živjeti u vječnosti. Tvrđava sv. Nikole, ulaz u Kanal sv. Ante ispred Šibenika, proljeće 2003. god. n. e. Slutnja prisjećanja u Vedranu Danijel je naglo ustao sa stijene na kojoj su sjedili. Protegnuo se i duboko uzdahnuo. "Fascinantno", rekao je Vedran komentirajući priču koju mu je Dan ispričao o svojim razgovorima sa Zorom. "Još uvijek mi je teško vjerovati u sve to. Možda se ipak radi o tvojoj mašti. Ali, čak i daje tako, ta me priča uvlači u sebe poput vira. Da lije doista moguće da smo živjeli na ispravan način, a onda se sve promijenilo? Ako je to istina, zašto nije ostalo više dokaza o tome?" Dan ga je pogledao još uvijek raširenih ruku. "Već sam ti objasnio. Povijest pišu pobjednici. Zamisli da je Hitler pobijedio u drugom svjetskom ratu i da prođe tisuću godina. Nitko više ne bi znao da su postojali Židovi, a vjerojatno ni Slaveni. Možda bi se dvojica mladića poput nas sjetila proučavati povijest i ništa im ne bi bilo jasno. Svijet prije Hitlera za takvu bi budućnost bio gotovo nepostojeći. Sve što bi mi smatrali vrijednim odnosilo bi se na naše tumačenje povijesti." Danijel je snažno protrljao vrat, a onda ponovo sjeo pokraj Ve-drana. "Sad sam se sjetio", rekao je nakon male stanke. "Da li znaš da je jedan dio školovanja SS oficira u nacističkoj Njemačkoj obuhvaćao brigu za kućne ljubimce?" Vedran gaje pogledao. "Nisam to znao. Kako to misliš?" "Pa, brinuli bi se za njih, hranili ih i njegovali, a onda, kad je došlo vrijeme, morali su ih bez osjećaja ubiti!" "Uh, strašno!" rekao je Vedran sa zgražanjem. "Da, strašno", složio se Danijel. "Ali, u osnovi to je samo do krajnjih granica dovedena filozofija stočara: uzgajanje životinja zbog hrane ili neke druge koristi. Najprije njeguješ i brineš se za njih, a zatim ih iskorištavaš i na posljetku ubijaš. U tome ne smije biti osjećaja, zar ne? Jasno mi je da od uzgoja stoke žive mnogi ljudi, ali to ne mijenja činjenicu da se takav način razmišljanja i ponašanja vrlo lako pretvara u emocionalni paradoks. Nije onda čudo daje civilizacija izrasla s tim emocionalnim paradoksom zapravo puna emocionalnih problema. Mi ne znamo tko smo niti što činimo." Vedran je razmišljao o tome. "Još uvijek me malo muči činjenica da nam je prošlost, da tako kažem, bila slavnija od sadašnjosti. Neolit je bio davno... Ljudi su živjeli sasvim drugačije." "Gledaj," rekao je Dan, "kako god uzmeš, svi pokazatelji (povijesni, arheološki, znanstveni a i ovi moji subjektivni) jasno govore da je neolit imao tri glavne značajke koje ga razlikuju od naše sadašnjosti. Prvo, to je bilo vrijeme bez ratova. Drugo, društvo je bilo ravnopravno, nema znakova hijerarhije. Svi su, očigledno, živjeli više-manje u istoj udobnosti, imali ista prava i povlastice. I na posljetku, nema znakova diskriminacije po spolovima. Žene i muškarci bili su ravnopravni." "Zvuči utopijski", rekao je Vedran. "Nisam siguran da se danas tako nešto može postići."

"Niti ja", potvrdio je Dan. "Ali, vrijedi pokušati. Neki postupci su očigledni. Primjerice, postojeći trend stvaranja ravnopravnosti između muškaraca i žena potrebno je nadopuniti ponovnim otkrivanjem ženskoga načela u mnogim područjima društva: ekonomiji, upravljanju, politici i duhovnosti. Obrazovanje je važno jer moramo ukloniti visoki stupanj straha i nasilja koji se u djecu usađuje od najranijih nogu. Ali, mislim da prije svega moramo ukloniti priče i mitove koji slave borbu, rat, nasilje i moć." "Zanimljivo. Što zapravo misliš pod tim?" "Svaka naša herojska priča u sebi sadrži zamisao o nekom junaku, princu ili vitezu koji borbom stječe pravo na neku posebnu čast. Možda zvuči smiješno, ali takve priče i mitovi duboko su ukorijenjeni u našu psihu. Morali bismo negdje iskopati drugačije priče. Ima ih, sigurno. Možda su iskrivljene, ali tu su. Umjetnost je također važna. Primjerice, filmovi. Kad si posljednji put gledao neki film u kojemu nije bilo nasilja? Nema toga, prijatelju moj. Ako i ima, nije komercijalno pa se ne gleda. Ima mnogo toga što bismo morali izmijeniti, mnogo toga..." "Ali, ti govoriš o potpunoj rekonstrukciji društva. Zar nisi malo pretjerao?" "Mislim da nisam. I ne namjeravam sve to sam obaviti. Samo raspravljamo, zar ne? Ni sam još ne znam što ću konkretno učiniti. Vjerujem da će se prilike pokazati same..." Vedran je odmahivao glavom pomalo zbunjen smjerom u kojem je krenuo njihov razgovor. Počeo je kao priča o neobičnim iskustvima njegovog prijatelja, a sad se pretvorio u raspravu plana za promjenu svijeta. Nije bio siguran da mu se to sviđa. Ali, privlačilo gaje, i te kako gaje privlačilo! "To što ti je Zora ispričala", rekao je nakon nekog vremena, "misliš li da je stvarno primjenjivo? Primjerice, njihovi rituali slavljenja rođenja i umiranja? Plesanje još razumijem, to mi je nekako blisko... Ali ta sasvim slobodna predstava o ljubavi i dijeljenju uživanja? Tako je rekla, zar ne? Dijeljenje uživanja?" Dan je potvrdno kimnuo glavom. "Zar misliš da se nešto od toga može primijeniti u današnje vrijeme?" nastavio je Vedran. "Mogu li se naši običaji toliko promijeniti?" "Mislim da se mogu", rekao je Dan. "Danas u svijetu ima toliko toga da se nitko više neće začuditi ako se pojavi još nešto novo. Samo, to novo neće biti novo, već staro. Možemo početi s nekim elementima starih običaja i svjetonazora, a onda polako ubacivati ostale. Na primjer, ispričala mi je kakav odnos su njezini ljudi imali prema smrti." Vedran je upitno podigao obrve. "Smrt je bila dio životnog ciklusa", nastavio je Dan. "Nisu je se plašili. Smatrali su da je život vječan, ali da ljudi mijenjaju tijela. Nešto poput reinkarnacije. Njihovi posmrtni običaji bili su neobično zanimljivi. Prije svega, ispraćaj umirućeg je uvijek bila svečanost popraćena ritualnim pjevanjima i plesanjem, a čak i vođenjem ljubavi. Seksom su, tako mi je rekla, prizivali novi život za umirućeg. Pomalo morbidno, zar ne?" "Prilično morbidno", potvrdio je Vedran. "Ali, to je morbidno nama. Kad malo razmisliš, ima u tome logike. Ako je život radost, a smrti nema, onda što? Veselimo se promjeni, to je sve. Rađanje i umiranje, ništa posebno. Koliko sam uspio shvatiti, tijelo umrloga su ostavili pticama, a kad su ostale samo kosti, zakapali su ih u male okrugle grobnice koje su imale otvor prema istoku. Grobnice su bile u kućama gdje su ljudi obvezno imali makete svojeg glavnog svetišta. Znaš li zašto su grobnice bile okrugle?" Vedran je odrečno odmahnuo glavom. "Zato jer je to oblik maternice. Mali otvor prema istoku simbolizirao je vaginalni otvor. Dakle, čak je i pogrebni običaj bio vezan za seksualnost i novi život. Ponekad bi, međutim, kosti zakapali u samo tlo svojih nastambi. Na taj način su održavali tjelesnu povezanost sa

svojim precima. Nisam uspio shvatiti kad su radili jedno, a kad drugo, ali sve ukazuje na jedan sasvim drugačiji odnos prema smrti." "Uh, to mi zvuči neobično. Hodati po kostima svojih predaka...", rekao je Vedran stresavši ramenima. Dan ga je pogledao i nasmijao se. "Vidiš, sada izražavaš uvjetovanost kojoj smo svi izloženi: strah od smrti. Sve stoje povezano s njom u tebi izaziva jezu. A s druge strane uopće ne vidiš apsurdnost naših vlastitih običaja. Znaš li zašto kršćanski svijet pokapa tijela umrlih u grobove?" Vedran je ponovo morao šutke zavrtjeti glavom. "Zato što će, po kršćanskom uvjerenju, tijela umrlih uskrsnuti na sudnji dan pa ih je potrebno što više sačuvati. Molim te lijepo, što je onda besmislenije i morbidnije? Vjerovati u cikluse života i tjelesne ostatke iskoristiti kao simbole novoga života ili vjerovati u tjelesno uskrsnuće materijalnoga tijela?" Vedran nije znao što bi rekao. Tema mu se nije sviđala, ali gaje fascinirao način na koji je Dan govorio o tome. "Vidiš," nastavio je Dan, "ovdje ponovo dolazimo do onog najvažnijeg - do najveće pogreške u našem načinu razmišljanja i do, vjerojatno, najvećeg krivca za patnju ovoga svijeta." "A to je...?" upitao je Vedran. "Podjela na materijalno i duhovno. Usadili smo duboko u sebe zamisao daje svjetovno različito od svetog. Za ljude neolita to nije bilo tako. Sveto je bilo sve ono što je oko njih. Nije bilo razlike. Boginja je živjela s njima, a ne na nekom udaljenom svijetu u nekoj nepoznatoj dimenziji. Sve što je tim ljudima bilo potrebno nalazilo se oko njih i u njima. I što je najljepše, takav stav zapravo mnogo više odgovara današnjoj znanstvenoj misli. Pravo je čudo kako suvremene religije uspijevaju održati svoje dogme usprkos svim znanstvenim spoznajama. Vjerujem da će i to biti jedan od najvećih pomaka koji će se dogoditi u svijesti ljudi ako se Boginja doista vrati: božansko će oživjeti u našem svakidašnjem životu!" Vedran je zadivljeno promatrao svog prijatelja. Dan se doista promijenio. Postao je zreliji i čvršći. Njegovi su stavovi bili jasni i nije se kolebao kao nekada. Iskustvo s Boginjom gaje osnažilo. "Izrastao si, Dan", rekao je Vedran. "To ti moram priznati. Reci, o čemu ste još Zora i ti razgovarali?" "O ljubavi", rekao je jednostavno Dan. "O ljubavi?" ponovio je Vedran. "Ma, da, ludo! Zar ti nisam rekao da sam se zaljubio? Što misliš o čemu razgovaraju zaljubljeni? Većinu vremena smo... pa tako, jednostavno razgovarali." Vedran ga je neko vrijeme začuđeno promatrao, a onda se počeo smijati. "Da, rekao si mi da si se zaljubio. Ali, kako? Pa nisi je ni vidio?" "To je točno", rekao je Dan. "Ali, zar je to važno? Osjetio sam je, to je dovoljno. Osim toga, ako je sve to istina, naša ljubav je starija od pet tisuća godina!" I u tom trenutku, kad je Dan izgovorio tu neobičnu rečenicu, u Vedranu se nešto slomilo. Bilo je to iznenada, bez najave. Njihov razgovor u posljednjih pola sata bio je intelektualne prirode, bez nekih emocionalnih naboja. Ali, sve se to promijenilo u trenu. Pet tisuća godina ljubavi? Zar je to moguće? I zašto gaje ta činjenica tako pogodila? Vedrana je začudila sigurnost s kojom je Dan iznosio svoje misli. Kako može biti tako siguran? Ali, očigledno može. Promatrajući svog prijatelja, Vedran je u tom trenutku osjetio kako mu zavidi. Zapravo, osvijestio je nešto što je počeo osjećati sve ot-kada je ta tajanstvena djevojka Zora ušla u priču. Privlačnost, prepoznavanje, čuđenje, bol zbog gubitka, tuga... svi ti osjećaji polako su oživljavali u njegovom srcu. Isprva je mislio da proživljava Danove osjećaje, ali sada je sve

više postajao svjestan da nije tako. Bilo je tu nečeg više. On sam je sudjelovao u toj priči. Ne samo kao slušatelj već i kao sudionik. U tom je trenutku Vedran, možda po prvi put u životu, doživio iskustvo koje bi mogao nazvati izvantjelesnim. Odjednom je osjetio kako se podiže iz tijela i promatra prizor iz daljine. Ali, on više nije bio on! Bio je netko drugi, stariji... i tužniji. Bio je netko čije želje se nisu ispunile. Bio je ovdje zbog svoje ljubavi, a znao je daje nikada neće moći u potpunosti doživjeti. Pet tisuća godina ljubavi!? Zar je doista prošlo toliko vremena? I dok je Dan počeo završni dio priče o svojoj pustolovini, Vedran gaje slušao podijeljene pažnje. Bio je s njim, tu na stijeni pokraj mora, u sadašnjem vremenu, ali je istodobno bio negdje drugdje, u svijetu koji je odavno nestao, a u kojemu je jedan tužan čovjek ostao najprije bez prijatelja, a zatim i bez mogućnosti da se pobrine za jedinu osobu koju je ikada volio. Šibenik i Zagreb, ljeto i jesen 2002. god. n. e.; Uma-Neth, središnje naselje, ljeto i jesen 3731. god. pr. n. e. Posljednji razgovor Zore i Dana Katkad joj je na um pala ona neobična zamisao o odlasku k Danu, Zora se promijenila. Nije mogla prestati misliti o tome. Sreća zbog pronalaska svoje ljubavi, i to na tako nebičan način, polako je ustupila mjesto shvaćanju o veličini provalije koja ih dijeli. Da, razgovarali su i družili se. Iako joj je nedostajao tjelesni dodir, Zora bi mogla tako tisućama godina. Nije bilo važno može li ga zagrliti ili ne; čak nije bilo važno hoće li ikada podijeliti užitak s njim i podariti ga Boginji. Sada, kad je izgubila Dana i ponovo ga pronašla, shvatila je da se može i bez toga. Ljubav nije ograničena na tjelesnost. Čak i kada je nema, ljubav može opstati. Ipak, njezino joj je svećeničko obrazovanje govorilo daje ljubav svemoguća. Tjelesnost nije važna, to je istina, ali će ljubav, baš zbog svoje svemoći, uvijek pronaći način da se materijalizira. Ako se doista ljube, ona i Dan negdje će se, nekako, morati ponovo sresti. Koliko god joj je ta pomisao pružala nade i utjehe, istodobno ju je zabrinjavala. Jer, nije mogla zamisliti nijedan način da se to ostvari, a da u to ne uključi smrt. Nije znala što se dogodilo Danu. Nije joj to rekao jer, barem za sada, ni sam to nije znao. Ali, ako sada razgovaraju preko provalije vremena, onda nema nikave sumnje: on je umro i to negdje na povratku u Uma-Neth. Što im sada preostaje? Pričaju o svjetovima u kojima se nalaze, razgovaraju o razlikama i sličnostima, pokušavaju shvatiti što se dogodilo od njihovoga vremena do vremena u kojemu Dan sada živi. Sve to rade kupajući se istodobno u sreći zbog ponovnoga susreta, ali ne znaju što će se dogoditi nakon toga. Zoru su mučile takve misli. Osjećala je daje u njima skrivena neka nedokučiva ljepota, a opet su je i plašile. Možda je Dan doista otvorio prolaz kroz koji i ona može proći. Ali, čak i ako je to i istina, to će i nju, Zoru, stajati života. Kad bi samo znala da li su njezina razmišljanja istinita! Kad bi samo bila sigurna u to, bilo bi joj neizmjerno lakše. A ipak, nije se usudila ni s kim podijeliti svoja razmišljanja. Čak ni Danu nije ništa rekla o tome. Umjesto toga, slušala je njegov glas kako se razgovijetno oblikuje u njezinome umu pričajući joj o čudima budućega svijeta. Neka od tih čuda bila su zanimljiva i korisna. Ali, većina toga ju je plašila. Nije to bio ugodan svijet, tamo vani, pet tisuća godina unaprijed u vremenu. Ako postoji mogućnost da ga ikada ugleda, Zora će to prihvatiti, ali se tome nije veselila. Kad bi mogla izbjeći tu mogućnost, s radošću bi to učinila. Ali, upravo tamo, usred toga užasa, sada živi Dan, a ona želi biti pokraj njega. Ako bude mogla, učinit će to pa makar to podrazumijevalo život među Kurganima! Osim toga, sve ukazuje na to da njezin svijet neće još dugo opstati. Dani mira, uživanja i ljepote su prošli. Dolazi novo vrijeme. Boginja se povlači i priprema plan kojim će premostiti dugo razdoblje sna. Očigledno, to je jedini način da se spasi. Sve drugo značilo bi trajno

uništenje i nenadoknadivi gubitak. Zori je Boginjina namjera bila jasna, ali joj zbog toga nije bilo lakše. Na posljetku, oni su ti koji taj plan moraju sprovesti! Gotovo se uhvatila u prijekoru i zamjeri Boginji zbog toga što im je zadala tako tešku zadaću. Ali, takve su misli bile samo kratki odrazi slabosti. Jer, Zora je znala da Boginja nikada ne bi naudila svojoj djeci. Na posljetku, ona je u njima živjela. Njezina djeca jesu Ona. I ako djeca pate, to znači da Ona pati još i više. Ne, nema smisla zamjerati niti se žaliti. Jedini smisao nalazi se u ljubavi i njoj se potrebno prepustiti. I tako se Zora prepuštala ljubavi na jedini mogući način koji joj je bio dostupan: razgovarala je s Danom, slušala ga i pričala mu držeći čvrsto u rukama kipić Boginje kojemu je zahvaljivala svoju trenutnu sreću. "Dan", rekla mu je jednom nakon što su već dugo pričali o povijesti svijeta, analizirali i raspravljali o sličnostima i razlikama između prošlosti i budućnosti, te tražili odgovor na pitanje o smislu njihovoga mističnog susreta. "Dan, pustimo to za trenutak, molim te. Osjećam da se naši razgovori bliže kraju. Rekli smo dovoljno. Sada više ništa ne možemo učiniti osim čekati i... uživati jedno u drugom." Danje zašutio. Zorina gaje molba zatekla usred razmišljanja o pitanjima upravljanja velikim zajednicama. Problem hijerarhije činio mu se vrlo važan jer je bilo očigledno daje ona u nekim situacijama potrebna da bi se održala djelotvornost zajednice. Ali sada, kad je Zora to izrekla, morao se složiti s njom. Bila je u pravu. I on je već duže vrijeme osjećao da je svrha njihovoga susreta ispunjena. Preostalo je još samo... Zapravo, nije znao što je još preostalo! Što oni još mogu učiniti? I u tom trenutku je osjetio kako mu se srce grči od bola. Ako je istina sve to o čemu su pričali, onda ju je već jednom izgubio. Izgubio ju je i nije ju pronašao pet tisuća godina. A sada su se susreli nakratko, iz daljine. Odjednom je shvatio da će i to proći. A kad prođe... što tada? Hoće li morati čekati još pet tisuća godina da bije ponovo sreo? I hoće li je ikada susresti drugačije, a ne samo kao glas u svojemu umu dok ga tajanstvena i pradavna Boginja okružuje svojom sveprisutnom energijom? "Zoro," promucao je na posljetku, "ti znaš što osjećam, zar ne?" Zora je uzdahnula. "Znam, Dan. Dijelimo misli, baš kao što dijelimo i srce. Nije još ostalo mnogo toga... U rukama smo Boginje..." Dan je šutio. 'To je pomalo ironično', pomislio je gledajući kipić ispred sebe. 'Mi u svojim rukama držimo njezin simbol, a stvarnost je sasvim obrnuta!' "Dan?" prekinula je njegove misli Zora. "Da?" "Pjevaj mi još, Dan. Pjevaj mi jer jedino tako osjećam da smo u potpunosti zajedno. Jedino tako zaboravljam ponor koji je između nas..." "Da, razumijem te", rekao je Dan. "I ja tako osjećam. Kad pjevam te stihove, kad im dopustim da me ponesu, čini mi se da nestaju sve prepreke. Sve mi postaje jasno, nema briga ni straha... sve je na svome mjestu..." "Onda mi pjevaj, Dan. To je sve što možemo učiniti: pjevati o ljubavi." Dan je pustio da mu se jedna suza spusti niz obraz. Sreća je ponekad tako čudna, baš kao i ljubav. Trenutak, potreban je samo trenutak... i sve je tako savršeno. Vječnost više nije važna; taj trenutak traje dulje od nje! Dan je tiho zapjevao. Jednoga dana, bit ću ljubavnik poput Tebe! Moje srce se rastapa u vatri. Pobjegao sam od svijeta, želeći ti dati samo djelić ljubavi, koju si Ti pružala meni. Plamenovi moje strasti gutaju vjetar i nebo. Ispred mojih očiju su zavjese tuge,

a dušu mi muče krici žudnje. Najdraža moja, hoću li ikada biti ljubavnik dostojan Tebe? Pustio je da mu riječi zamru u tišini. Osluškujući je, Danje osjetio da mu nešto nedostaje. "U mojim snovima", rekao je tiho, "imao sam glazbalo. Svirao sam na njemu. Da li je to bilo stvarno?" "Da", potvrdila je Zora. "Bio si dobar glazbenik, pjevač i svirač. Najbolji u Uma-Nethu." "Ah", uzdahnuo je Dan. "Pjesama se sjećam, ali sada ništa ne sviram..." "Možda bi mogao naučiti... s vremenom...", rekla je Zora. Dan se nasmijao. "Možda. To bi bilo zanimljivo..." A onda je dodao: "Hoćeš li pjevati sa mnom? Ova pjesma još nije završila." "Da, znam", rekla je Zora. "Pjevat ću s tobom, ljubavi. Ono najljepše tek dolazi." Zbog ljepote Tvoga lica; postao sam preljubnik. Zbog vina iz Tvoje čaše, postao sam pijanica. Prestao sam postojati u postojanju Tvoje ljubavi. A sve zato jer sam želio biti ljubavnik poput Tebe! Strpljivo si čekala gledajući u moje pijane oči. Prihvatila si moju strast, a moju ludost otjerala smijehom. Tvoja iskrenost me zaslijepila. Tisi majstor postojanja. Jednoga dana, bit ću ljubavnik poput Tebe. Znali su da će jednom i njihovim noćnim razgovorima doći kraj. Zapravo, znali su da svaki put može biti i posljednji put. Ipak, kad je taj posljednji put došao, nisu bili spremni. Praznina koju su očekivali tek poslije, pojavila se nepozvana u njihovim srcima poput mračne, crne rupe. Pokušali su je ispuniti nadom, ali to je bilo teško. Jer, čak i nada uzmiče pred vremenom koje ih je dijelilo. Ostale su im samo riječi. Tada, posljednji put, Zora je Danu spomenula njegovog zaboravljenog prijatelja. "Sjećaš li se ljudi, Dan?" upitala gaje. "Sjećaš li se Enoe?" "Enoa", ponovio je Dan neobično ime kao da iskušava nepoznato jelo. "Mislim da ne... Enoa. Tko je to?" Zora je duboko udahnula. Kako da objasni nešto stoje za Dana bilo tako davno? Tko zna kakvim je sve iskustvima izbrisano njegovo sjećanje? "Enoa je bio tvoj prijatelj", rekla je. "Zapravo, naš prijatelj. Trebao je poći s tobom na put do Inan-Durha, ali si ga spriječio u tome. Nisi želio da ide, barem mije tako rekao." "Nisam želio da ide? Zašto?" "Zaključili smo da si znao što će se dogoditi. Osjećao si da se nećete vratiti. Želio si da on preživi da bi... da bi..." Zora je zastala. Nije znala kako da mu to kaže. "Da bi... što?" "Da bi pazio na mene", na posljetku je rekla Zora. "Ah", shvatio je Dan. "Ostavio sam te njemu. Razumijem." Neko vrijeme su šutjeli, a onda je Dan upitao: "I? Da li ste vas dvoje sada zajedno?" "Ne, Dan", odgovorila je Zora. "Enoa je divan i doista se brine za mene. Ako mije bilo što potrebno, on je tu. Ali, nismo zajedno. Znam daje zaljubljen u mene. Oduvijek je bio. Voli me. I ja njega volim, ali ne tako kao što on voli mene. Drag mije. Ponekad dijelimo uživanje.

Poklanjamo Boginji ono što joj možemo pokloniti. Ali, nažalost, nikada mu nisam mogla dati ono što on želi. Ne mogu biti s njim." Danje šutio. Nije znao što bi rekao na ovo. Što on zna o svemu tome? Zorin način razmišljanja o odnosima bio je sasvim drugačiji od razmišljanja ljudi njegovoga vremena. Ali, na neki način ju je razumio. Znao je što mu želi reći 'Enoa', pomislio je. 'Kako neobično ime!' "Poziva me da s njim idem na Hvar", rekla je Zora. Ovo je iznenadilo Dana. Zapravo, samo mu se učinilo daje čuo ime otoka Hvara. Ono što je Zora rekla zvučalo je drugačije i bilo je ženskoga roda. Vara, Zora je govorila o otoku imenom Vara, ali Dan je znao da govori o Hvaru. Možda je to bilo zato što je bio svjestan da se kultura iz koje je Zora potjecala s kopna proširila na otoke. Povjesničari njegovoga vremena nisu ju uzalud zvali Da-nilo-Hvar kultura. Ali možda se uopće nije radilo o tome. Možda je samo čuo izvorno ime koje je Zora uporabila. Način njihovoga komuniciranja i problem jezika još im je uvijek bio tajna, a tako će i ostati. "Na Hvar?" ponovio je za njom. "Zašto?" "Ljudi polako odlaze, znaš", odgovorila je Zora. "Boje se. Kažu da Kurgani nemaju brodova. Na otocima ćemo biti sigurni." "Da, to je savjet koji nam je dala Iša, visoka svećenica na Kreti", rekao je Dan. "I? Hoćeš li otići?" Zora je neko vrijeme šutjela, a zatim tiho rekla: "Ne, mislim da neću." "Zar ne misliš da je sigurnije otići na otoke? Ne znate kad će Kurgani doći. Moglo bi to biti vrlo skoro, a vi nemate nikakvu obranu od njih." "Znam, ali ipak neću ići. Osjećam da moram ostati ovdje. Osjećam da... jednostavno ću ostati ovdje." Dan se joj nije suprotstavljao. Nije bilo smisla. Iako je na trenutak osjetio zebnju u srcu, znao je da će Zora učiniti upravo onako kako je naumila. Osim toga, sad kad mu je već rekla o čemu se radi, usprkos neodređenom strahu kojega je osjetio, i u njemu se javio osjećaj da je tako najbolje. Da, Zora mora ostati u Uma-Nethu. I u tom su trenutku ijedan i drugi osjetili nešto neobično. Kao da su udarili u neku prepreku, u nešto mekano poput velikog nevidljivog jastuka koji je nekako dospio na njihov put. Zora se uspravila, a Dan posegnuo rukom prema licu uzalud pokušavajući ukloniti to u stoje "udario". No, to "nešto" nije nestalo. "Zoro," zazvao ju je Dan, "osjećaš li i ti nešto oko glave?" "Da", odgovorila je. "Osjećam. Što se događa?" "Ne znam. Možda..." Dan nije dovršio rečenicu. Nije se usudio jer je misao koja mu je pala na um bila previše bolna. Ipak, ta ista misao rodila se i u Zorinu umu. Oboje su zatvorili oči. "Dan", rekla je Zora tiho. "Ako sutra više ne budeš ovdje, želim da znaš...", morala se boriti s navalom osjećaja koji su joj stezali grlo, "...želim da znaš da ću učiniti sve da te pronađem." "Oh, ljubavi moja", rekao je Dan pokušavajući suspregnuti paniku, "misliš li daje to moguće? Misliš li da se možemo ponovo sresti?" "Da", odgovorila je Zora odlučno. "Nema sumnje u to. Ako je Boginja bila dovoljno snažna da nas poveže preko svoga kamenoga tijela, onda je sve drugo moguće. Ti si već na drugoj strani. Prešao si provaliju. Sada je red na mene. Hoćeš li mi pomoći? Hoćeš li me pronaći?" Za jedan kratki trenutak Danje ostao bez riječi. Osjetio je kako se nešto u njemu slama. Zar se može nadati tako nečemu? Zar bi doista mogao pronaći Zoru? "Učinit ću sve...", prošaptao je. "Učinit ću sve da te nađem, ljubavi moja..." Ni Zora ni Dan nisu nikada saznali što je Boginja sve morala učiniti da savije dva kraja vremena i omogući im da ponovo osjete jedno drugo. To će zauvijek ostati tajna. Ali, kad je Dan izgovorio svoje obećanje, oboje su istodobno shvatili da je prolaz zatvoren. Bila je to posljednja rečenica koju je Boginja propustila kroz sebe. Posljednji dodir ljubavi koja je, barem za trenutak, pobijedila vrijeme.

I Zora i Dan su nakon toga plakali šapćući tiho ime onog drugog. Nisu mogli znati da li će se ponovo sresti. Nisu mogli ni slutiti kada će to biti. Mogli su se samo nadati. "Zora... Zora...", šaptao je Dan puštajući da njezino ime natapa tišinu. A onda je umjesto toga počeo pjevati. Sjetila ga se je još jedna pjesma i on nije imao drugog izbora nego sjetiti se nje. 'Za tebe, ljubavi moja, i tvoje ime', pomislio je, a zatim se prepustio stihovima. Ponekad je zovem čašom, a ponekad vinom. Ponekad je zovem srebrom svojim, a ponekad najčišćim zlatom. Ponekad je zovem mirnim morem, a ponekad snježnom planinom. Ponekad je zovem olujnim valom a ponekad rijekom nemirnom. Nisam znao zastoje zovem svim tim imenima. Sve je to za mene bila tajna. Sve je bila tajna skrivena. Ponekad je zovem čašom, a ponekad vinom. Ponekad je zovem potragom, a ponekad molitvom. Čudio sam se nad tom tajnom, čudio se nad tajnom skrivenom. Sve dok je nisam nazvao... njezinim pravim imenom! Šibenik, zima 2002.-2003. god. n. e. Danijelov san, peti dio; Dan pogiba u oluji Bio je to san, a opet i nije bio san. Znao sam tko je onaj koji ga sanja u ovome trenutku, ali i tko je onaj koji je uključen u san svojim životom. Jer, mnogo se toga promijenilo u meni. Sada više nisam bio zbunjen. Sve je rečeno i sve se već zna. Nisam očekivao promjenu u slijedu događaja. Išao sam im u susret uzdignute glave i čista srca. Nije tu bilo pomoći. Sve se to već dogodilo, sve je samo niz prizora na pozornici moje svijesti. Samo za kratki trenutak pomislio sam da bih možda mogao nešto promijeniti; možda skočiti s lađe i otplivati natrag do obale. Za to mi ne bi bilo potrebno više od sat vremena. A kad bih jednom bio natrag na Kreti, mogao bih pričekati tjedan ili dva, uhvatiti neku lađu do kopna, a zatim pješke do Uma-Netha. Za nekoliko mjeseci bio bih u Zorinom zagrljaju. Ali, bio je to samo trenutak slabosti. Znao sam da to ne mogu učiniti i to ne samo zato jer se tako već dogodilo i jer ja samo sanjam ono stoje prošlo. Čak i kad bi se prošlost mogla mijenjati, pa čak i kad bih, nekako, kroz svoj san uspio to učiniti, to nije bila stvarna mogućnost. Jer, to što se dogodilo, dogodilo se onako kako je najbolje. Nisam želio mijenjati planove načinjene u umu nekog tko je pametniji od mene. Mojim je snom, baš kao i mojim životom, upravljala Boginja. Po prvi put otkada sanjam bio sam svjestan onoga što se dogodilo. Znao sam da živim u svijetu u kojemu je, nekada davno, počinjen ne samo genocid već i kulturocid. Znao sam daje nestala civilizacija zasnovana na pravdi i ljubavi; ljudska civilizacija. A ja sam sada bio samo mladić, rođen u uzburkanim vremenima, zabrinut i bez jasne vizije budućnosti. Mogao sam biti buntovnik ili sam mogao slijediti pravila. Mogao sam gledati svoja posla i pokušati proživjeti svoj život najbolje što znam pa makar i pod stalnom prijetnjom rata, prirodnih katastrofa i ekološkog uništavanja. Mogao sam sve to, ali sudbina je htjela drugačije.

Pronašao sam Boginju, ili je ona pronašla mene. I sada, kada sanjam, postao sam netko drugi. Netko tko nije znao da ga sanjaju, ali sada naslućuje čak i to. Ja sam Dan, pjevač i Uma-Haran iz Uma-Netha, na putu natrag do svoga doma i svoje voljene. U mome srcu su i nada, i želja, i čežnja. Moj je um pun utisaka, a misli pune planova. Zabrinut sam za sebe i svoje najbliže. Razmišljam o onome što ću učiniti kad se vratim. Zora i ja ćemo odlučiti kako ćemo dalje živjeti. Možda ćemo još neko vrijeme ostati u Uma-Nethu. Kurgani su još daleko. Ne očekujem da ćemo biti u stvarnoj opasnosti barem još nekoliko godina. Ali, imat ćemo na umu njihovu prijetnju. Ako ništa drugo, Vijeće mudrih će morati poslati izvidnice na sjever i istok. Moramo znati što se događa iza naših leđa. A onda, nakon nekog vremena, Zora i ja ćemo otići na otoke. Možda na Kretu. Da, to bi bilo prekrasno! Želio bih da vidi kako izgleda Kreta. Njezini hramovi bi joj se svidjeli. Ljudi su ljubazni i široke duše. Ima ih iz svih krajeva svijeta. Kreta je uvijek zanimljiva i zabavna. Da, mogli bismo tamo pronaći ispunjeni život za kojim čeznemo. Mogli bismo biti sretni. A možda je dovoljno otići na Hvar. Sumnjam da će naše obitelji i prijatelji htjeti krenuti na tako dalek put, sve do Krete, da bi živjeli u nepoznatoj zemlji koliko god ona lijepa bila. Iša je ponudila gostoprimstvo svima. Ali mislim da će to gostoprimstvo iskoristiti samo oni koji budu neposredno ugroženi. Pomislivši na to, odjednom iznutra gledam do tada nepoznate slike ubijanja i progona. Ljudi bježe pred nasiljem uzimajući samo malo hrane koliko im stane u ruke. Cijele obitelji pogibaju. Kuće i nastambe se ruše, špilje se napuštaju. Njihov svijet nestaje pod kopitima velikih životinja na kojima jašu Kurgani. Nakon toga nema više ničega. Civilizacija nestaje. Nema više pjesme i plesa, nema više umjetnosti. 0, Boginjo! Kažu da Kurgani ne znaju načiniti ni najobičniji ukras na posudi za vodu! Njihov svijet je pust, bez ljepote i tanah-nosti. Tresem glavom ne bih li se otresao takvih slika i misli. Ali, još neko vrijeme me prate. Pokušavam zamisliti kako se cijeli Uma-Neth seli na Hvar, ali ne uspijevam. Vidim samo Zoru i sebe kako zagrljeni koračamo nekim neobičnim predjelom kojega ne poznajem. To nije Kreta, a ni Uma-Neth. To je neko drugo mjesto, neko drugo vrijeme... A onda me iz sanjarenja prekida glasni uzvik s pramca: "Dupini! Dupini! Dođite ih vidjeti! Prekrasni su!" Zove nas Astar. Ona i Orian su nježno zagrljeni stajali na pramcu i gledali u daljinu. Odjednom su ugledali dupine kako bez napora plove na pramčanom valu naše lađe. Svi se skupljamo oko njih. Smiješak na licima jasno govori o našim osjećajima. Da, doista su predivni! Gledamo ih kako se bacakaju iz vode pozdravljajući nas. Njihova vitka i brza tijela stvorena su za ovakvu radost. Oni i more sasvim su sjedinjeni. Baš kao što su sjedinjeni ljudi i Boginja. Ali, odjednom, ponovo mi na um dolaze mračne misli. Ljudi su do sada bili sjedinjeni s Boginjom, ali stvari se mijenjaju. Dolaze novi ljudi. Da li će se i dupini promijeniti? Ili će i dalje pozdravljati svakoga tko se nađe usred njihova doma, pa čak i ako to budu Kurgani? Osmjeh na licu polako se pretvara u zamišljenost, a Ušar koji stoji pokraj mene svojim riječima potvrđuje moje misli. "Stara vrsta", progovara. "Čak starija od nas. Zajedno smo nastali u davnini iz Boginjinih njedara." "Jesi li ikada razgovarao s njima?" pita ga Dita. "Čula sam da se to može. Oni govore mislima, zar ne?" Ušar se smije. "I ljudi govore mislima, Dita. To znaš. Ali, u pravu si. Za razliku od drugih životinja, oni govore poput nas. Može se s njima razgovarati, ali ja im nisam toliko blizak da bih to mogao. Međutim, na Kreti sam nekoliko puta odlazio na more sa svećenicima koji to čine svakoga dana." Doista, uz ljude, ptice i bikove, dupin je na Kreti bio najčešće prikazivan na mozaicima i slikama. Govorilo se čak da su dupini miljenici Boginje, a ne ljudi. Oni žive u stalnom

blaženstvu, ispunjeni milošću i srećom. Tako nešto nije teško povjerovati jer i najmanji pogled na njih izaziva radost u srcu svakoga čovjeka. Jedno je vjerovanje čak tvrdilo da ljudi, nakon što prožive dobar, iskren i ispunjen život, postaju dupini za nagradu uživajući u plodovima svoje sreće. Bila je to samo legenda u koju nitko nije ozbiljno vjerovao. Na posljetku, poznato je da su sva živa bića stvorena da uživaju i budu sretna. Velika Majka nema miljenika. Ipak, u tom trenutku, gledajući ih kako su slobodni i razigrani, po prvi put sam pomislio kako bi nam bilo bolje da smo sada zajedno s njim, u moru. Naši problemi bi nestali i ne bismo više brinuli ni o čemu. "I o čemu su razgovarali?" upitala je veselo Astar. "Što kažu dupini ovih dana?" Ušar ju je ozbiljno pogledao. Astar je bila mlada i predana ljubavi. Ponekad je izgledalo kao da ne razumije ozbiljnost situacije u kojoj se nalaze. A opet, kako je to Umana jednom naglasila, možda je takav stav mnogo ispravniji i plodonosniji od zabrinutosti. Ušar to nije mogao prihvatiti paje na licu često nosio izraz ozbiljne strogosti možda baš zato da stvori ravnotežu nasuprot mlađima poput Astar i Oriana. "Dupini žive u posebnome svijetu", rekao je odmjereno. "Oni dijele ovaj svijet s nama, ali imaju i svoj, nalik snovima, ali opet drugačiji. Neki svećenici na Kreti naučili su kako uči u taj njihov svijet snova. Kažu da tamo vrijeme ne postoji. Također kažu da tamo zajedno žive mnoge vrste: dupini, ljudi, ribe, životinje... Žive zajedno, ravnopravni i svjesni, izvršavajući svaki svoju ulogu. Njihov svijet se nalazi na kraju vremena." Sada je naša pozornost bila podijeljena između Ušarovih riječi i prizora dupina u moru ispod nas. Da, u tim je stvorenjima bilo tajanstvenosti. Njihova radost je božanska poput ushićenja svetih ljudi koji svoju ljubav daruju Boginji. "Poruke iz toga svijeta, iz vremena snova, nisu dobre", nastavio je Ušar. "Zabrinuti su za nas. Kažu da se vrijeme mijenja i da dolaze novi ljudi. Čak kažu da postoji mogućnost da svoj svijet izvan vremena zatvore za ljude. Ili ne, pogrešno sam to rekao", ispravio se. "Rekli su da postoji mogućnost da se ljudi zatvore za svijet izvan vremena. Ne znam točno što to znači." Nismo znali ni mi. Ali, prizor dupina koji se igraju pokraj naše lađe još je dugo privlačio naše poglede. Na licima svih vidjelo se kako pokušavaju ne misliti o Ušarovim riječima. I bez toga smo znali da nas čekaju velike kušnje. Prošla su tri dana prije nego što sam prvi put imao prigode razgovarati s Johom, našom zvjezdoznankom. Nakon što smo se ukrcali na lađu i tek što smo krenuli, Joha mi je prišla i zamolila me za provjeru točnosti riječi pjesme-proročanstva koju je izrekla Iša na otvaranju skupa na Kreti. Zapravo, uhvatila me za ruku i na brzinu izrecitirala pjesmu. "Da lije sve u redu?" pitala je užurbano. "Da li je svaka riječ na svome mjestu?" Kad sam joj potvrdio daje sve u redu - naravno daje zapamtila pjesmu od riječi do riječi, baš kao i ja! - okrenula se od mene i odvojila od svijeta. Tri puna dana Joha je izgledala poput luđaka koji nešto prevrće u svojoj glavi, nesvjestan događaja oko njega. Mislim da nije ništa jela samo bi joj Orian ponekad donio malo vode. Jednom je Umana željela razgovarati s njom, ali je Joha to odbila. Vidio sam taj prizor. Samo je odmahnula rukom i rekla: "Ima vremena." A zatim se vratila svojim mislima. No nakon tri dana, primijetio sam promjenu na Johi. Gledala je u daljinu pogleda prazna poput pučine ispred nas. Kakve god bile misli kojima se prije toga bavila, one su je sada napustile. Prišao sam joj i tiho sjeo pokraj nje. Neko vrijeme je vladala tišina. Čuli smo samo zvuk povremenog napinjanja jedra pod udarima vjetra i zujanje konopa napravljenih od agavinih niti. Iznenada, Joha je prekinula tišinu. "Neće to biti tako skoro", rekla je. Pogledao sam je sluteći o čemu govori. Ništa nisam rekao, a ona je nastavila: "Pokušala sam izračunati. Nije bilo lako, ali ipak mislim da sam to učinila ispravno. Nije tako skoro..." Johin glas se slomio, kao pod nekim teretom. "Joha", rekao sam nježno. "Osjećam tvoju tugu. Ali, da bih je mogao razumjeti, reci mi... Što si računala?"

Joha je duboko uzdahnula, još neko vrijeme gledala na pučinu, a zatim se okrenula k meni. "Radi se o Išinoj pjesmi, znaš", rekla je. Potvrdno sam kimnuo glavom. Nisam bio iznenađen. Štoviše, očekivao sam tako nešto jer sam i sam naslutio da se u njoj krije nagovještaj nečega vezanog za nebeski svod. Ali, ja nisam poznavao nebeske simbole. Ako ju je itko mogao protumačiti, onda je to bila Joha. "Ona govori o vremenu povratka", nastavila je Joha. "Ako je to proročanstvo, onda Boginja objavljuje svoj povratak u točno određeno vrijeme. To pruža nadu, zar ne?" Ponovo sam kimnuo glavom. "Tako nešto sam i mislio." "Ali, to vrijeme... neće biti tako skoro, znaš", rekla je Joha tužno. "Gledaj o čemu se radi. Simboli poput 'žene nad ženama u tihom društvu', 'učitelji i njihov pogled na jarčevim rogovima', 'unutarnja vatra koja ih osvjetljava s toga mjesta', 'ushićene sjenke' i 'početak nebeskog kruga obilježen vatrom'*, sve su to formule koje opisuju stanje neba. Nije ih tako teško protumačiti ako znaš nešto o zvjezdoznanstvu. Bilo je teže izračunati kad će se svi ti znakovi poklopiti." Pustio sam Johu da sama odgovori na neizgovoreno pitanje. Kada će se Boginja vratiti? Iša, visoka svećenica mjesta-gdje-će-Boginja-umrijeti najavila je njezin povratak. Ali, malo tko je razumio njezine riječi. "Kad sam čula Išino proročanstvo," nastavila je Joha, "ponadala sam se da nam nudi skriveni ključ za nadu. Ponadala sam se da će se nebeski znakovi o kojima je govorila pokazati za neko vrijeme, možda nekoliko godina ili barem desetljeća. Pitala sam se zašto Iša nije otvoreno rekla svima da će se Boginja vratiti? Zašto nas nije uzdigla u nadi i radosnome čekanju? Sada, kada sam otkrila tu tajnu, sada znam zašto Iša nije rekla istinu jasno i neuvijeno." "Zato jer je bolna", nadopunio sam je. "Bolna?" ponovila je Joha. "Bolno je preslaba riječ. Istina je previše strašna da bi se o njoj mislilo, a kamoli govorilo!" Šutio sam. Što reći? Joha zna što o čemu govori, baš kao što je znala Iša. Ima li smisla pitati? Vrijeme o kojemu je riječ očito je toliko dugo da izaziva očaj. Ipak, odvažio sam se. "Koliko, Joha? Reci mi koliko?" Joha je okrenula glavu nagnuvši se prema mojemu uhu. "Šest tisuća godina, Dan. Ako sam u pravu, Išina pjesma govori o nebeskim znakovima koji se neće ukazati gotovo šest tisuća godina. Točnije, pet tisuća sedam stotina trideset i četiri godine. Tada će se riječi pjesme ispuniti i Boginja će se vratiti." Rekavši to, Joha se uspravila. Gledala me širom otvorenih, suhih očiju. Nije očekivala nikakvu reakciju. Jednostavno mi je rekla istinu. Prošlo je više od minute dok nisam primijetio da ne dišem. Naglo sam udahnuo zrak kao da se gušim. Do toga trenutka u menije još postojala nada. Mali, neuništivi tračak nade da će sve biti u redu i da ću svoj život ipak proživjeti u miru i sreći. U tom trenutku sam spoznao da to neće biti tako. Također mije postalo jasno da će naše putovanje, ono na koje smo krenuli prije nekoliko mjeseci, trajati mnogo dulje nego što smo planirali. Boginja nas napušta. Ostavlja nas i odlazi ostavljajući za sobom samo pjesmu s obećanjem o povratku. Ali, vrijeme koje mora proći prije toga toliko je dugo da ljudski život gubi svoje značenje. Ustao sam ostavljajući Johu. Taj sam dan proveo u tišini ležeći na leđima ispod sjene jedra i zatvorenih očiju maštao o nekom drugom, mnogo bezbrižnijem vremenu. Ipak, te sam večeri svojim suputnicima otpjevao pjesmu o čekanju. Umanin pogled je hvalio moje napore i volju da uzdignem sumnjama uzdrmane duše. Ali čak ni ona nije znala da će čekanje o kojemu sam pjevao potrajati toliko dugo. Razumjela me samo Joha, a ona je tiho plakala skrivajući svoje suze pod zavjesom noći. Hoćeš li me čekati?

Hoćeš li sačuvati mjesečinu na svome licu i slatki sok zreloga ploda na svojim usnama? Pokazat ću ti mjesto na kojemu se rodila ljubav. Pokazat ću ti sebe, onakvu kakva jesam. Ali, hoćeš li me čekati? Hoćeš li izdržati? Oh, tako sam umoran od čekanja! Davno je mjesečina ljubila moje lice, davno su Tvoji sokovi tekli pod mojim usnama. 0, srce moje, bilo je to tako davno! Ipak, čekaj me ljubavi! Čekaj dok ne stignem do kraja svemira, dok ne prijeđem preko tisuću srušenih mostova. Čekaj dok hodam preko provalija koje zjape prazninom; dok hodam zabranjenim cestama i uskim, mračnim prolazima. Čekaj me, ljubavi, dok ti ponovo ne dođem! Ali, ja sam tako umoran od čekanja! Umoran sam i iscrpljen od iste pjesme. Došlo je vrijeme za lijek; vrijeme za slatko olakšanje. Čekanje je bilo predugo i umor me svladao. Ne, ljubavi moja, nemoj odustati. Čekaj me! Čekaj dok se ne vratim k tebi! Čekaj dok ne prijeđem široke ravnice i more zeleno, plavo i mirisno. Čekaj me još malo dok Mjesec bubri na nebu poput vatre ljubavi u mojoj utrobi. Želio bih zaboraviti brige i otpustiti prošlost! Želio bih ljubiti tvoje grudi i nježnim pokretima bokova ulaziti u tebe. Želio bih da se vratiš. Vratit ću se koračajući stazom od svjetlosti. Donijet ću ti lijek i olakšanje. Donijet ću ti svoje nabrekle grudi s kojih ćeš piti slast i užitak. Nježno, tako slatko... Udahni duboko. Sada je vrijeme! Osjeti sreću koja je u zraku. Ovdje sam, ocean ljubavi bez obala. Ovdje sam, ocean milosti bez granica. Sve se dogodilo vrlo brzo. Šesti dan putovanja doveo nas je do ulaza u Malo more na mjesto gdje ću saznati razlog za svoj strah od dubokog plavetnila, strah koji će čekati na mene mnogo tisuća godina. Krenuli smo bliže obali jer su naše zalihe hrane i vode bile pri kraju. No, to jutro nije svanulo onako kako smo ga očekivali. Sunce se nije pokazalo jer je bilo prekriveno gustim sivim oblacima. Na licima naših mornara vidjela se zabrinutost. Zrak nije mirisao na dobro. Bio je vlažan i težak. More je bilo tamno, a valovi na njemu uznemireni. Umana je pokazala rukom prema istoku. Preko sivoga neba nakupljala se još tamnija, prijeteća masa oblaka. Bili su potpuno crni i brzo su nam se približavali. Izgledalo je kao da netko navlači tamnu zavjesu preko svijeta. Dolazila je oluja. Nitko nije ništa govorio. Anila i Ešana, boginje vjetra i mora, odlučile su pokazati nam svoju nestalnu ćud. Okrenuli smo lađu u vjetar tako da nas prvi udar ne zahvati bočno. U tišini smo se privezali agavinim konopima za ogradu lađe. Moji su suputnici zatvorili oči glasno izgovarajući molitve Boginji. U tom sam trenutku pomislio kako su me uzalud poveli sa

sobom. Bio sam Uma-Haran, a nisam osjetio opasnost. Ili sam je osjetio, a nisam ih upozorio. Iznevjerio sam ih! A zatim sam tiho počeo šaptati Zorino ime nadajući se da je sve ipak dio nekog većeg plana. Samo Boginja zna zašto se sve ovo dogodilo, samo ona zna zašto smo morali umrijeti... Zid vjetra i kiše udario nas je istodobno. Poletjeli smo unatrag, a kiša pomiješana s kapljicama mora odmah je stvorila gustu maglu oko nas. Bilo je nemoguće disati. Odjednom sam osjetio kako se uzdižemo prema nebu. Lađa je stenjala, a konopi glasno pucali. Jarbol se slomio poput trske. More se poigralo s nama kao da smo list koji se slučajno našao na mjestu gdje ne bi smio biti. Desetak sekundi jurili smo kroz zrak ne znajući jesmo li u moru ili na nebu. Sve na lađi što nije bilo privezano letjelo je naokolo i nestajalo u sivilu oko nas. A onda se svijet preokrenuo. Bili smo u zraku okrenuti naglavačke. Vidio sam kako netko pada prema dolje, a zatim još netko. Moj je konop izdržao, ali to više nije bilo važno. U sljedećem trenutku nestali smo pod vodom, a iznad nas se sklopio sivi svemir mora. Još trenutak ili dva, tek toliko da se nasmiješim prepuštajući se silama snažnijim od sebe. Volio sam je i tada. Iako sam umirao, volio sam je i Boginja je to znala. Uzvratila mije osmjehom i zagrlila me nježno. Moje je čekanje završilo. Tvrđava sv. Nikole, ulaz u Kanal sv. Ante ispred Šibenika, proljeće 2003. god. n. e. U Vedranu se budi netko drugi Slušajući svojeg prijatelja, Vedran je mogao osjetiti istu podvojenost koju je osjećao Dan. Bilo je to neobično iskustvo: znati da si ovdje, a opet proživljavati nešto što se dogodilo tako davno. Naravno, njegovo trenutno stanje nije bilo ni približno ispunjeno tako jasnim doživljajima, nije bilo nalik snu ni viziji. Bio je to samo snažan unutarnji osjećaj zbog kojega je drugačije primao ono što mu je Dan govorio. A opet, usprkos promjeni, u njemu je i dalje bilo čuđenja, nevjerice, pa čak i sumnje. Jedan je Vedran, onaj novi koji se pojavio, slušao Dana s pozornim zanimanjem. Upijao je njegove riječi jer su mu, konačno, objasnile što se dogodilo u zaboravljenoj prošlosti. Znao je da to nije samo Danov san, već i stvarno iskustvo. Bila je to prošlost u kojoj je i on sudjelovao. Međutim, stari Vedran, onaj rođen u ovome vremenu čiji je intelekt bio vrlo snažan, zbunjeno je promatrao što se događa sumnjajući sam u sebe. Odakle mu takve misli? Tko se to probudio u njemu? To je netko drugi, a ne on. A opet, nije moglo biti nikog drugog. To je također on! Povremeno bi stresao glavom ne bi li se oslobodio pritiska na tjemenu, ali nije pomagalo. Novi Vedran, koji je začudo bio mnogo stariji, uporno je nastavio postojati zajedno sa starim Vedranom, mladićem koji do sada nikada nije ni pomišljao da bi mu se tako nešto moglo dogoditi. Pokušavao je vratiti stvari na svoje mjesto, na uredno stanje duha i srca u kojemu je uživao prije razgovora s Danom. Tada nije bilo svijesti o neolitu i davnim događajima koji nisu nigdje zabilježeni, a nije bilo ni ovoga novog osjećaja dvostrukog identiteta. On je bio samo Vedran, običan mladić koji studira povijest i koji je želio razgovarati sa svojim starim prijateljem. Međutim, pokazalo se da gaje taj stari prijatelj zarazio nečim za što uopće nije bilo imena. Kako nazvati snove i vizije koji odzvanjaju u našoj duši kao istinita, davno proživljena stvarnost? Kako nazvati osjećaj prepoznavanja koji je postao toliko jak da ga više nije mogao svladati i pretvorio se u zasebni entitet, upravo tu, u središtu njegove svijesti? Da, Vedran je bio zbunjen i nije znao kako se ponašati. Upravo je ta zbunjenost u njemu ponovo pokrenula sumnjičavost. Želio je znati što se događa i to odmah! "Dan", rekao je glasnije nego stoje namjeravao. "Misliš li da su iskustva koja opisuješ doista stvarna?" Dan se okrenuo prema njemu s poznatim izrazom prijekora na licu. Vedran već nekoliko puta ponavlja isto pitanje. Što još da mu kaže?

"Nemoj me tako gledati", pobunio se Vedran. "Imam pravo pitati. Imam pravo i sumnjati. Osim toga, ako to i jeste istinito, što to zapravo znači? Ti si živio u davnoj prošlosti i tvoj san predstavlja posljednji čin toga života. Umro si na moru, u oluji, na povratku s Krete. Dobro, neka sve to i bude tako, mada bi se objašnjenje moglo pronaći i u nekakvom primanju poruka, što ja znam. Tko može dokazati da si ti doista tada živio? Lakše bi mi bilo prihvatiti neku parapsihološku pojavu uzrokovanu tim predmetom, kamenom Boginjom koju si pronašao. Međutim, nije važno. Ostavimo ta pitanja po strani. Ionako nikada nećemo saznati. Ali, reci mi, čemu sve to služi? Koja je svrha toga iskustva i zašto si ga morao ponovo proživjeti?" Dan je neko vrijeme promatrao Vedrana. Samo je na trenutak osjetio malu ljutnju, ali ju je onda odbacio. Sjetio se obećanja zada-toga samome sebi: neće se uzrujavati i neće ga pritiskati. Samo će mu objasniti svoj stav, a ostalo će ići samo od sebe. Ili neće ići. Do sada je bilo dobro. Štoviše, do maloprije je u Vedranu osjećao nešto novo, neko buđenje kojega prije nije bilo. Ali, sad je opet skliznuo u poricanje. Možda se tako samo brani od spoznaja koje njegov intelekt ne može prihvatiti? Dan je slegnuo ramenima. U redu, objasnit će mu svoje mišljenje kako najbolje zna i umije. "Najprije bih ti želio reći da si u pravu kada kažeš da nikada nećemo saznati istinu. Barem ne na znanstven način, prihvatljiv našemu vremenu. Ali, Vedrane, ljudi nisu znanstvenici! Mi doživljavamo svijet oko sebe na mnogo različitih načina. Istina može doći do nas različitim putevima. Jedan od tih puteva su i osjećaji. Unutarnje znanje. Taj put je danas zanemaren, ali to ne znači da nije ispravan." Vedran je slušao, ali nije reagirao. Nije želio čak ni potvrdno kimnuti glavom. Slagao se s tim - ili se možda s tim slagao onaj novi dio njega koji se tek sada probudio? - no to sada nije bilo važno. Želio je čuti što Dan misli o razlozima; želio je čuti objašnjenja. "To je jedno", nastavio je Dan. "A kada prihvatimo to, a ja to prihvaćam, onda moram reći da mi unutarnje znanje govori o istinitosti mojih iskustava. Sve o čemu sam ti pričao predstavlja neki plan, nazovimo ga planom Boginje, koji se odvija kroz razdoblje od mnogo tisuća godina. Svrha je preživljavanje znanja o životu. Svrha je probuditi to znanje, a u ovom slučaju to znači probuditi Boginju u vrijeme kad će ona moći ponovo živjeti. Sada je to vrijeme, Vedrane. Upravo sada! Ja sam tu, mi smo tu, a i Zora... mislim da će se i ona priključiti." Vedran je nekako uspio prečuti posljednju Danovu rečenicu. "Znači ti si uvjeren", rekao je i dalje ustrajući na objašnjenjima koja bi mogao razumjeti, "da sve to ima neko posebno značenje za svijet?" Dan je potvrdno kimnuo glavom. "Ali, kakvo?" nastavio je Vedran. "Što možemo očekivati? Zar da se vratimo natrag u neolit?" "Ne", odgovorio je Dan. "To sam ti već objasnio. Za to nema nikakvih mogućnosti. Ali, mislim da sadašnjost može učiti od prošlosti. Kao stoje govorila moja prateta Uma, ako smo mogli jednom živjeti u miru, možemo to učiniti i sada." Vedran je zagrizao donju usnu. Odmahivao je glavom, ali ne zato što se ne slaže. Zapravo, to je činio negodujući sam protiv sebe. Osjetio je kako se njegov sumnjičavi um predaje. Iako je još bio glasan, osjećaji o kojima je govorio Dan bili su sve glasniji. Njegovo se srce slagalo s tom zamisli bez obzira na sve pobune uma. Sadašnjost je bila sumorna, a budućnosti možda uopće nije bilo. Nalazi li se odgovor doista u prošlosti? Možda vrijedi pokušati... A onda se sjetio događaja o kojima mu je pričao Dan. Zora... Kako je to neobično! Zašto ga ta djevojka, koja možda nije ništa drugo nego Danova vizija, toliko privlači? Zašto ga zanima što je bilo s njom i zašto duboko u sebi, na mjestu za koje nije ni znao da postoji, osjeća prazninu i bol? "Dan", rekao je, "ti razgovori sa Zorom, koliko su oni potrajali?" "Kako to misliš?"

"Koliko dugo ste razgovarali? Da li još uvijek razgovarate?" "Ah, to", Dan se malo namrštio. "Trajalo je nekoliko mjeseci. Sada više ne razgovaramo, jer..." "Jer...?" potaknuo gaje Vedran. Dan je duboko uzdahnuo i zavukao ruku u džep gdje je držao kameni kipić Boginje. Počeo je grickati donju usnu. To je značilo daje uznemiren. "Ne razgovaramo", rekao je na posljetku, "jer smo završili. Nema se više što reći. A nema ni tko. Zora je... otišla." "Otišla?" ponovio je Vedran. "Misliš, Boginja sada šuti? Nema više glasova?" Danje uzdahnuo. Vidjelo se na njemu da oklijeva. "Da, nema ih više. Ali, nije samo u tome stvar. Zora je..." Dan se namrštio, a na čelu mu je nastala duboka bora. Vedran ju nikad prije nije vidio. Promatrao je iskrivljeno lice svoga prijatelja i nije ga požurivao. Danje prinio ruku usnama i izgledalo je kao da će zaplakati. Ali onda se naglo trgnuo i grč je nestao kao i bora na čelu. Ipak, još uvijek ništa nije rekao, a Vedran je polako počeo osjećati istinu. "Ako je taj Dan iz prošlosti poginuo", rekao je oprezno. "Što je onda bilo sa Zorom?" "Zora je...", pokušao je odgovoriti Dan pomalo slabim glasom. "Zora je također... nastradala." Vedran je naglo udahnuo zrak. Onaj novi, odvojeni dio njega, zavrištao je od bola. Krik je ispunio Vedranovo tijelo pržeći njegovu utrobu poput užarenog ugljevlja. Zatvorio je oči i pokušao zadržati kontrolu. Zašto ga to toliko boli? I tko zapravo osjeća taj bol? "Kako... znaš?" uspio je promucati. "Ne možeš znati. Nije ti mogla reći ako je nastradala. Kako znaš?" Dan je promatrao Vedranovo lice i njegove zatvorene oči. Ponovo se nešto dogodilo. Osjećao je to. Ovo nije bio Vedran kojega je poznavao. Nešto... netko... se javlja njegovim glasom. Ali, tko? Nije želio prekidati to iskustvo. Jednostavno je odgovorio na pitanje. "To je točno", rekao je. "Zora mi to nije mogla reći. Nije mi ni morala jer sam vidio. Vidio sam kroz Boginju. Jednom, nakon što smo prestali razgovarati... bile su to slike, riječi... Vidio sam što joj se dogodilo i znam stoje učinila." Vedran je još uvijek držao zatvorene oči. Osjećao je jezu. Drhtao je, a nije znao zašto. Kao da su se neki davni strah i davna patnja spustili u njegovu dušu. Nije mogao pobjeći tom osjećaju. Bio je jači od njega. Želi li to znati? Želi li saznati nešto na što je tako dugo čekao? Što joj se dogodilo? Kako je živjela i da lije bila sretna kad je otišao? Nije ni bio svjestan kad je njime zavladao onaj drugi, stariji i tužniji čovjek. Više nije bilo mladoga Vedrana, a sve stoje onaj drugi želio znati bila je Zorina sudbina. Šibenik, jesen 2002. god. n. e. Posljednja poruka: Nećete nikada saznati što sam morala učiniti za vas. Zna li dijete koje odlazi u školu i igra se odakle dolazi njegova odjeća? Zna li tko se brine za hranu i toplinu njegovoga doma? Neka djeca znaju, ali čak je i to znanje blijedo u usporedbi sa znanjem roditelja. Jer, roditelji su ti koji moraju brinuti oko svih detalja. Oni moraju znati kako se odvija život i stoje sve potrebno učiniti za sigurnost njihove djece. Jednako tako, ali i neusporedivo više, i ja sam se morala pobrinuti za detalje vašega života. Vi nikada nećete saznati što sam učinila da biste vi razgovarali, da biste se ponovo susreli. Vas ne mora brinuti vrijeme i zakoni koje sam morala prilagoditi; ne moraju vas brinuti duboke, ispresjecane dimenzije stvarnosti kroz koje sam provela vaše duše. Ne, sve je to moja briga. Na vaša sam leđa prebacila dovoljno težak teret. Gotovo ste pokleknuli pod njim. I znam: ono što vam je omogućilo da ga podnesete bila je ljubav. Ona vas je spojila u početku, a zatim vas je, poput beskrajne neraskidive niti, ponovo sastavila. Nikada se nije prekinula; išla je od

jednog do drugog srca, tamo i natrag, tamo i natrag... čak je ni ja ponekad nisam mogla pratiti! Ona vas je spasila. I na posljetku, nisam ja bila ta koja je upravljala događajima, već vaša ljubav. Da nje nije bilo, daje niste imali, nikada ne biste preživjeli pogrešku učinjenu u davnoj prošlosti. Nije to bila vaša pogreška, ali ipak ste osjećali njezine posljedice. Još uvijek ih osjećate. Ali, sada ste stariji i mudriji. Mnogo toga ste proživjeli. Prošli ste kroz mnoga razočaranja, a ipak niste izgubili nadu. Zato ste sada ovdje, mladi i svježi. Zato ste preživjeli ono što bi malo tko mogao preživjeti. Čak su i vaša sjećanja preživjela. Prošli ste kroz ralje smrti, a niste izgubili ono što svaka duša gubi na tome mjestu. Vi se sjećate. Ne u potpunosti, ne još. Ali, ipak se sjećate. I to će sjećanje s vremenom postati potpunije i točnije. Nemojte nikada misliti da ste sami. Niste. Mnogi drugi su vas pratili. Rasuli su se svijetom poput maslačkovih cvjetova livadom. I oni dolaze iz istoga vremena, a mnogi među njima i iz istoga mjesta. I u njima, baš kao i u vama, leže sjećanja na davno zaboravljeno vrijeme. Ta će se sjećanja probuditi. Na mnogim mjestima, daleko i blizu, prošlost će zaviriti u sadašnjost kroz njihove oči. I baš kao što ste se vi sjetili svojih života, tako će se i oni sjetiti svojih. Odjednom, svi će željeti ispričati svoju priču. Svi će željeti reći kako je to bilo nekada, u davno vrijeme, kad su ljudi bili ljudi, a svijet još čist i ispunjen ljubavlju. Pogled po pogled, korak po korak, sadašnjost će morati postati budućnost. A svaka budućnost ovisi o znanju. Vi, oni koji ste se prisjetili, nositelji ste znanja. Učinite svoje znanje živim! Neka budućnost uči od prošlosti. Probudite se! U svom ćete buđenju probuditi i mene. Jer, vrijeme je došlo. Vrijeme je sada. Još prije mnogih tisućljeća, onda kad sam umirala, znala sam da će to vrijeme doći. Moje oči i moje ruke, moj um i moje srce ne mogu se pokrenuti ako svijet nije spreman. A trenutak spremnosti dolazi! Još malo, još samo malo... Sunce, Mjesec, zvijezde i svi planeti slavit će moj povratak. Znakovi na nebu bit će jasni. Još davno, prije toliko godina, u usta svoje kćeri stavila sam riječi koje su najavile moj dolazak. Tako će i biti jer to je vrijeme sada blizu. Zbog njega ste rođeni upravo sada. Vaše su duše znale za to mnogo prije nego što ste se rodili. Izabrale su ovo vrijeme; izabrale su biti ovdje dok se budim. Njihova će želja biti ispunjena. Ali, nemojte me tražiti u ljudima i događajima. Ni u jednom od vas se neću pojaviti cijela. Vama nisu potrebni proroci baš kao što meni nisu potrebni zastupnici. Bit ću s vama i oko vas. Svakome od vas poklonit ću djelić sebe. Živjet ću u vama, u vašim mislima i vašim djelima. I tek ćete me tako vidjeti kako se uzdižem i ponovo oživljavam. U vama, a ne izvan vas. Moja je smrt bila bolna. Otišla sam izdana i ostavljena. Ne od vas, o ne! Izdali su me oni koji su došli kasnije. Oprostila sam im jer nisu znali što čine. Oprostite im i vi! Ne brinite više o prošlosti! Samo je oslikajte onakvu kakva je bila. Izrecite je i objasnite! Ponudite svijetu budućnost kakvu nije ni sanjao da može imati. 0, djeco moja! Koliko ste samo patili! Koliko su tužne bile vaše ljubavi i vaši rastanci! Moje je srce plakalo zajedno s vama. Ali, sve će vam to biti nadoknađeno. Vrijeme je stiglo. Neka bol ostane iza vas. Ispred vas nalazi se samo ljubav. Okrenite se naprijed! Neka vas vodi nada. Sada ste zajedno i od potpunog prepoznavanja vas dijeli samo trenutak. Još samo malo i stigli ste do cilja. Sada više nema potrebe za mojim posredovanjem. Moje će kameno tijelo utihnuti. Ispunilo je svoju svrhu. Još ću se samo jednom otvoriti; još jedan, posljednji prizor i moje kameno srce otići će na počinak. Nakon toga, pronaći ćete me negdje drugdje. Ali, naravno, najprije morate pronaći jedno drugo... Uma-Neth, središnje naselje, kasna jesen 3731. god. pr. n. e. Zora umire

Sjedili su na vrhu brdašca iznad Uma-Netha. Kameni kip Čuvarice nadvio se nad njih i kao daje promatrao prilaz u zaljev. Zora i Enoa u tišini su pratili njezin pogled. Tamo, na moru ispred njih bilo je nekoliko manjih brodica koje su se vraćale s noćnog ribolova, a jedna je lađa kretala put otoka. Tih su dana lađe često odlazile odnoseći sa sobom ljude, životinje i stvari. Kopno je postalo nesigurno područje. Posljednji glasnici donijeli su vijest da je jedna skupina Kurgana koja je jahala na velikim životinjama viđena na samo tjedan dana hoda od njih. Bila je to samo izvidnica, govorili su, ali to ne znači da nisu opasni. Uvijek su jahali u skupinama većim od dvadeset. Konji na kojima su jaha-li bili su velike i poslušne životinje. Takvih nije bilo u Uma-Nethu, a koliko se znalo ni u cijelom svijetu koji štuje Boginju. Širile su se priče o nevjerojatnom zajedništvu Kurgana i njihovih konja. Na njima su mogli jahati danima i prelaziti velike udaljenosti. Ljudi su pričali da Kurgani mogu čak i spavati jašući na konjima! Da, mnogo se pričalo o Kurganima tih dana. Trećina ljudi iz Uma-Netha upravo je zbog tih priča već otišla na otoke. A kako stvari stoje, uskoro će ih slijediti i drugi. Zora je sjedila na kamenu koji je na to mjesto postavio Dan, godinu ili dvije prije nego stoje otišao da se nikada ne vrati. Iako je bilo jutro, stijena je bila topla i ugodna za sjedenje. Zapravo, ona je uvijek bila topla, kad god bi Zora došla do nje, u bilo koje doba dana ili godine. Danje tvrdio da Boginja često misli na to mjesto i da je stijena topla upravo zbog tih misli. Zora nije mogla osjetiti njezine misli, ali je osjećala toplinu. Po svim pravilima, kamen je morao biti hladan, ali nije. Zbog te je topline čak podigla suknju i dodirivala kamen golim bedrima. Osjećala je nježno peckanje na koži, a toplina joj se širila tijelom. Ali, nije dopirala do srca! Ono je bilo hladno i prestrašeno. Situacija u kojoj se nalazila bila je beznadna, a nije ju mogla nikome objasniti, posebice ne Enoi koji je sada uznemireno vrtio glavom. Nije mu se sviđalo to što čuje od Zore, a znao je daje neće uspjeti natjerati da promijeni mišljenje. Ipak, nije želio tako lako odustati. "Zoro", rekao je Enoa, ponovo se okrećući k njoj. "Doista ne vidim što možeš izgubiti na putu. Zar nije svejedno gdje si, gdje... čekaš to što čekaš? A na Vari ćeš biti sigurna. U čemu je stvar? Doista ne razumijem!" Zora je uzdahnula. Pogledala je svog prijatelja i nasmiješila mu se. Bio joj je drag i voljela gaje, ali nije mu mogla uzvratiti istim osjećajima. 'Enoa', pomislila je. 'Dragi Enoa.' A Enoa je čekao odgovor raširenih ruku. Njegovo je srce bilo odavno slomljeno. U vrijeme dok je Dan bio s njima nekako je lakše prihvaćao činjenicu da ne može imati Zoru. Ona je bila Danova, a Dan, njegov prijatelj dobro se brinuo za nju. Volio ju je i bili su sretni. Ali, nakon što je Dan otišao i nije se vratio, i nakon što mu je na neki način ostavio u zadatak da se brine o Zori, Enoa se nikako nije mogao pomiriti s njezinim odbijanjem. Zora ga nije željela. Njezino srce je bilo negdje drugdje i tu nije bilo pomoći. A kad je Enoa shvatio da čak ni Danova smrt - a što bi drugo moglo biti kad se nisu vratili tako dugo? - nije dovoljna da se Zorina pozornost okrene k njemu, na njega se spustila neka čudna bezvoljnost. Vukao se po naselju poput bolesnika, a ribarenje i druge poslove obavljao je samo kad je stvarno morao. Većinu vremena provodio bi na obali mora bacajući kamenčiće u njega i razmišljajući o Zori. Zašto ga zapravo nije htjela? Zašto mu se nije mogla prepustiti sada kada Dana nema i kad bi tako nešto zasigurno bilo i po Dano-voj želji? Koliko god se trudio, nikako nije mogao doći do pravoga odgovora. Pokušavao je razgovarati s njom, nagovarati je i uvjeravati. Ponekad bi mu se činilo daje posustala pa bi otišao kući leb-deći na krilima nade. Ali kad bi se sljedećega dana vratio, njezina je odluka ostala ista. Da, objasnila mu je: pamet nema nikakve veze sa srcem; ona ne može učiniti nešto što ne osjeća, to bi bila laž. Koliko god se morao složiti s tim, Enoa je očajnički pokušavao dokazati Zori da to ne mora biti tako. "Na posljetku," govorio bi joj, "vrijeme čini svoje. Zavoljet ćeš me, siguran sam u to."

Međutim, Zora ga je samo blago gledala i smiješila mu se. Ponekad bi ritualno podijelili ljubav, ali to je bilo sve. Enoa je mogao samo promatrati kako Zora tuguje za njihovim zajedničkim izgubljenim prijateljem. Ponekad mu se činilo da još uvijek očekuje da će se Dan nekim čudom ipak vratiti. Tada bi joj oči sjajile, a neki čudni smiješak obasjao bi joj lice. Izgledala je kao da sanja, kao daje negdje drugdje, a ne u Uma-Nethu. Bila je prelijepa, a on, Enoa, volio ju je svim svojim srcem i dušom. Međutim, kako je vrijeme prolazilo morao je prihvatiti činjenicu da se Zorini osjećaji neće promijeniti. I, učinio je to. Prihvatio je bolnu istinu. Sada je samo želio spasiti Zoru od sudbine koja će ju zasigurno zadesiti ako ostane ovdje. A ona je upravo to namjeravala učiniti. Nije željela s njim poći na otoke. "I, onda? Hoćeš li mi reći zašto ne želiš ići?" požurivao ju je Enoa još uvijek raširenih ruku s dlanovima okrenutim prema gore. "Čega to ima ovdje, a da neće biti na Vari?" "Ovdje je moj dom", na posljetku je rekla Zora okrećući glavu prema sivim i bijelim krovovima kuća. "Na Vari ću biti strankinja." "Ali, nećeš!" uvjeravao ju je Enoa. "Pola Uma-Netha će biti tamo. Gotovo svi se spremaju na Varu. Osjećat ćeš se kao kod kuće!" Zora je odmahnula glavom. "Ne, neću Enoa. Tako se mogu osjećati samo ovdje." "Ali, Zoro," bio je uporan Enoa, "Vara je prekrasna. Ima dovoljno vode, a u moru ima čak i više ribe. Ima špilja koje su prohladne i štite od vrućine. Čak je i zemlja plodna. A osim toga, Kurgani tamo neće doći za našega života." "Ah, ali to nije važno!" Zora je malo podigla glas. "Nije mi važno kad će Kurgani doći na Varu. Oni su već ovdje. Pogledaj!" Rukom je obuhvatila prostor Uma-Netha. S brdašca na kojemu su stajali vidjele su se kuće, uske ulice koje su ih povezivale i široki obalni pojas na kojemu su se nalazili hramovi. "Gotovo da više nema ljudi. Ako nisu već otišli, kriju se po kućama ili hramovima. Nestalo je veselja i nade. Mi više ne dočekujemo jutra u radosti, a večeri u zahvalnosti. Uma-Neth umire. Boginja umire, Enoa. Kurgani su već pobijedili. Zar je onda važno kada će doći?" Enoa je šutio. Nije znao što da kaže na sve ovo. Zora je bila u pravu, ali opet i nije. "Zar ti tvoj život ništa ne znači?" upitao je. "Zar to nije Boginjin dar kojega moramo sačuvati?" Zora je zatvorila oči. Da, istina je. Život je dar Boginje. Vrlo je dragocjen i mora ga se čuvati. Ali, postoje također i stvari koje su dragocjenije od života! Postoje trenuci kad Boginja traži nešto drugo, a ne čuvanje svoga dara. A Zora je znala da se jedan takav trenutak neumitno približava. Ali kako da to kaže Enoi? On ne bi razumio. On joj želi samo dobro, ali ne razumije. "Enoa, ne mogu ti objasniti zašto, ali neću ići. Ostat ću ovdje. Baka mije bolesna. Ona ne bi mogla podnijeti put niti to ne želi." "Ali, Uma je vrlo stara", navaljivao je Enoa. "Njezin će se život okončati vrlo skoro. Ona se nema za što boriti, ali ti imaš. Zora se naglo okrenula prema Enoi. "Kako to misliš da se nema za što boriti? Pa zar je smrt tijela kraj našega puta? Zar to misliš?" Enoa je odmahnuo glavom. "Ne, ne mislim tako, ali znaš daje Uma u drugoj situaciji. Za nju se može brinuti i netko drugi..." "Enoa", prekinula gaje Zora oštro, "to ne dolazi u obzir. Ostajem s bakom. Kad bi ona išla, to bi možda promijenilo situaciju. Ali, ovako... ako ona ostaje, ostajem i ja." Enoa je odmahnuo glavom. Znao je za taj Zorin stav. Ovo nije bio njihov prvi razgovor o tome. Zato je prije nekoliko dana otišao do Umine kolibe i pokušao ju nagovoriti da im se pridruži. Ali, starica, koja uopće nije izgledala bolesno, jednostavno nije željela razgovarati s njim. Nije bila neljubazna. Smiješila mu se i stalno ga nudila s voćem i kruhom. Ali, nije

odgovarala na njegova pitanja. Osim na jedno. Kad je od nje zatražio da nagovori Zoru na odlazak, samo gaje ozbiljno pogledala i rekla: "Zora je odrasla žena. Ona je svećenica Boginje. Sigurna sam da zna što radi i da će odlučiti onako kako je najbolje." Nakon toga, od Ume je mogao dobiti još samo mnogo smješkanja i nutkanja slatkim grožđem i smokvama. "Ah," rekao je Enoa očajno, "ali ona ostaje iz nekih neobičnih razloga. Mislim da uopće nije bolesna. Njoj nije potrebna pomoć..." Glas mu je prepukao. Nije znao što više reći. Zora je svom prijatelju uputila dugi pogled. Vidjela je kako mu je teško i kako je silno želi spasiti od teške sudbine koja ju po njegovom mišljenju očekuje. I1 doista, bio je u pravu. Očekuje je teška sudbina, ali ona ne može, niti ne želi, ništa učiniti da bije izbjegla. Ipak, u tom je trenutku Zora shvatila da će mu morati objasniti neke stvari. Nema smisla ovako ga mučiti. On sluti da se u ostanku krije neki drugi razlog, a ne samo briga za baku. Njegova ljubav je stvarna. Zaslužuje barem toliko da mu kaže istinu. Odnosno, barem onaj dio istine koji i sama zna. Zora je pružila svoje ruke i položila ih u Enoine. "Sjedni", pozvala gaje. "Reći ću ti nešto, ali ako obećaš da me nakon toga nećeš više ispitivati i da ćeš me pustiti da sama odlučim o ostanku ili odlasku." Enoa je sjeo pokraj Zore. Odjednom mu je cijelim tijelom prošao snažan drhtaj. Osjetio je zebnju jer je znao da, što god da mu Zora kaže, konačni ishod neće biti ispunjenje njegove želje. Ona će ostati. "Enoa," rekla je Zora, "razgovarala sam s Danom." "Molim?!" uzviknuo je Enoa ponovo ustajući. "Kako? Zar se vratio? Gdje je?" "Ne, ne", zanijekala je Zora hvatajući ga ponovo za ruke. "Nije se vratio. Ali, molim te, sjedni. Samo me saslušaj!" Enoa je malo oklijevao još uvijek u šoku zbog iznenađenja, ali se na kraju primirio i poslušno sjeo pokraj Zore. Ono što mu je ispričala bilo je sasvim neočekivano i nevjerojatno. Zorini razgovori s Boginjom njemu su izgledali poput snova ili ekstatičnog transa Boginjinih svećenica koji nikada nije u potpunosti razumio. Ali, Zora je o svemu pričala s takvim uvjerenjem da joj nije mogao protusloviti. Nije čak imao ni snage daju upita odakle zna daje glas iz Boginje doista Danov. U njemu je bilo sumnji, ali one su se rastopile u toplini žara s kojim je Zora pričala o onome što joj se dogodilo. Kako je priča odmicala, Enoi je postajalo sve jasnije da se on u nju ne uklapa. Na posljetku, kad je Zora završila, dugo je sjedio pokraj nje gledajući u daljinu, tamo preko uskog pojasa kopna, pa preko mora, do otoka i još dalje, u bijelu izmaglicu u kojoj se izgubilo jugozapadno nebo. Bio je svjestan daje izgubio bitku. Zora nikada neće poći s njim. Ona ima svoj put. A on... on samo može odlučiti hoće li je slijediti ili ne. Ali kako da je slijedi? I kuda? On ne razumije njezine razgovore s Boginjom. On ne razumije kako je moguće da je Dan umro, a ipak je živ. On sve to ne razumije. Sve što razumije je njegova neispunjena ljubav prema Zori i bol koji osjeća duboko u grudima. Što da radi? Da li da ostane s njom? Da li da je slijedi ma kojim to ona tajanstvenim putevima išla? I tada, dok su njih dvoje tako sjedili na kamenu ispod kipa Čuvarice, a Enoa se pitao što mu je činiti, iznenada je doživio svoj prvi kontakt s Boginjom. Naravno, u tom trenutku nije znao da je to bila Ona. Tek kasnije, kad je razmišljao o tome, shvatio je da nije moglo biti drugačije. Naime, začuo je glas, vrlo tih i nježan, tik pokraj svoga uha. Glas je bio tako tanahan da se uopće nije ni iznenadio ni trgnuo. Riječi su bile poput zvuka kojega je stvorilo njegovo vlastito tijelo. Bile su u njemu. Ne sada i ne ovdje. Nije čak ni pomislio pitanje, a ipak je znao da su te riječi odgovor na njega. Ne sada i ne ovdje, začuo je još jednom. Tek je tada, drugi put, shvatio što te riječi znače. On ne može ostati sa Zorom. On je ne može slijediti. Ne sada i ne ovdje. Mora otići svojim putem, a Zora će...

"Što će biti s tobom?" pitao ju je tiho. Zora je primijetila da se Enoi nešto dogodilo. Njegov izraz lica bio je i dalje tužan, ali sada kao da ga je opteretila još neka unutarnja spoznaja. Nisu to bile samo njezine riječi. Bilo je tu još nečega; neka čudna energija pojavila se za trenutak oko njih, a zatim nestala. 'Dan bi znao što to znači', pomislila je. 'On je Uma-Haran, on bi znao...' "Ne znam, Enoa", rekla je glasno. "Ali, znam da će sve biti u redu. Razgovori s njim sada su završili, ostalo je još nešto o čemu ne mogu jasno razmišljati. Ali osjećam da će me Boginja voditi kao i do sada. Moram nešto učiniti..." "Ali što se još može učiniti? I sama si rekla da se Dan neće vratiti iako si razgovarala s njim. Što je još preostalo?" Zora gaje zamišljeno gledala. "Ne znam", rekla je. "U ovom trenutku ne znam. Možda ćemo jednom saznati..." I dok je Enoa tužno spustio glavu, sada sasvim svjestan daje sve izgubljeno i da sutra kad njegova lađa krene za Varu na njoj neće biti Zore, ona je stiskala njegovu ruku u svojoj želeći ga utješiti i umiriti. Ali njezine su misli bile negdje u nepoznatoj, ali bliskoj budućnosti. 'Neka bude što prije', mislila je. 'Želim poći za njim; nema smisla čekati. Što prije, što prije...' Tu su noć proveli u hramu, dijelili su ljubav i po posljednji put zajedno pristupili Boginji. Jutro je došlo prebrzo. Dok je smeđa lađa polako napuštala obalu Uma-Netha, Zora je nijemo stajala i promatrala ju kako odlazi. Na njoj je bio Enoa, njezin prijatelj, čovjek koji ju je volio onako kako je ona voljela Dana. Odlazio je, bez nade da će ju ikada ponovo vidjeti. Njegov je um bio prazan baš kao i srce. Suze i bol će doći kasnije, mnogo kasnije, kad će usamljen stajati na obali prelijepog otoka na koji se uputio i razmišljati o ljubavi, životu i smrti. U mislima će se često vraćati na ovaj trenutak kad je bez najmanjeg pokreta promatrao kako lagani vjetar pokreće Zorinu kosu. Toga se najdulje sjećao: tog tamnog vala koji se uzdiže i leprša oko njezinoga lica. Nije se pitao kad će je ponovo vidjeti. Znao je da neće. A Zora je dugo stajala na obali čak i onda kad je lađa davno nestala u prolazu koji je vodio do otvorenoga mora. Još jedan rastanak, ovaj put zato jer je tako sama odlučila. Ipak, zbog toga ju nije manje boljelo. Toga je dana otišla do Umine kolibe. Nije željela razgovarati, željela je samo osjetiti njezinu iscjeljujuću nazočnost. Tako je i bilo. Njih su dvije sjedile jedna pokraj druge i šutjele gotovo cijeli dan. A onda je, dok je već padao suton, Zora iznenada progovorila. "Znaš li da Kurgani ponekad kao žrtvu svom Bogu prinose svoje vlastite konje?" rekla je i pogledala Umu. Starica je samo podigla obrve. Odmahnula je glavom. "A znaš li da kad zakapaju mrtve," nastavila je Zora, "s njima zakapaju i mnoge predmete, one koje je pokojnik za života koristio. A ponekad, tako sam čula, zakapaju i žive ljude..." "Ah," prekinula ju je Uma, "nemoj misliti o tome. Na posljetku, ne znaš da lije tako ili nije. I Kurgani su ljudi, znaš..." Zora je kimnula glavom. Da, znala je da jesu. Među njima će se, jednom, nakon mnogo godina roditi dijete, mnogo djece čije su duše poznavale drugačiji način života - njezin način života. Naravno da su ljudi. Ali to ne znači da je ono što čine ispravno. "Da," rekla je Uma, kao daje čula njezine misli, "mnogi će ovih dana krenuti na put. Neki na otoke u moru, a neki na odredišta dalja od njih. Teško je misliti o duljini tih puteva. Vrlo teško. Ljudi će otići i proći će mnogo vremena prije nego što se vrate. Ali, na kraju će istina pobijediti. Zapamti to, moje dijete, istina uvijek pobjeđuje!" Zora možda nije do kraja razumjela o čemu to Uma govori, ali su je njezine riječi potakle da razmišlja o svojim nadama u svezi Dana. "Bako," rekla je, "da li Boginja doista daje novi život dušama nakon smrti tijela?" Uma je kimnula glavom. "Život je posvuda. Nema ničeg drugog osim života."

"To znači da duše putuju kroz vrijeme, zar ne? Tijelo umire sada, a duša se rađa jednom kasnije?" pitala je Zora. "Da", potvrdila je Uma. Zora je malo zastala, a zatim nastavila s pitanjima: "Koliko je to kasnije? Koliko godina može proći od jednog do drugog života duše?" Uma je zamišljeno zaklimala glavom. Znala je zbog čega je njezina unuka ispituje o tome, ali nije joj mogla pomoći. Čak joj nije mogla pružiti ni utjehu. Dogodit će se to što će se dogoditi. Sve je već odlučeno. Jedino što se ne zna jest kako će se dogoditi. Ali, upravo zbog toga moraju biti zahvalne Boginji. Ponekad je bolje ne znati. "Malo. A opet mnogo", odgovorila je. Što da joj kaže? "Koliko je to?" bila je uporna Zora. "Stotinu godina? Pet stotina?" Sada se Uma okrenula prema njoj i ozbiljno je promotrila. "Zašto to želiš znati?" Zora joj je uzvratila pogled i rekla: "Kada naše duše, duše svih nas koji smo osjetili ljepotu i radost Boginjina svijeta, kada one odu na putovanje o kojemu si govorila, koliko će godina proći prije nego što se vrate natrag? Koliko?" "Drago dijete," rekla je Uma polako, "neke će se vratiti brzo, a neke će čekati pravo vrijeme. Kad to vrijeme dođe, vratit ćemo se svi. I Boginja će se vratiti. Ponovo ćemo je pronaći, i ona će pronaći nas." "Ali, zar bi se moglo dogoditi da prođe tisuću godina? Možda mnogo tisuća godina prije nego što se Boginja vrati? Zar je tako nešto moguće?" Uma je šutjela. O takvim stvarima se ne govori. Ne pred djevojkom koja će, možda, na to putovanje krenuti čak i prije nje. A opet, nije joj mogla lagati. Radije je šutjela. Zora je razumjela bakinu šutnju. Nije bilo potrebe za odgovorom. Sada je znala da je to istina. Dan je otišao prvi, a ona će ga slijediti. Uskoro. Te je večeri Zora ostala kod Ume. Zaspala je udišući miris sušenih trava koje su visjele ispod prozora i slušajući Umu kako pjeva tihu pjesmu posvećenu Boginji. Bila je to stara pjesma koju su žene od davnina pjevale osjetivši da se približava trenutak odlaska. Želim te dirati poput strune što stvara nježni jauk, tako da zajedno možemo plakati ljubav. Želim te grliti poput jastuka u noći, tako da zajedno možemo sanjati radost. Oh, Boginjo! Tako sam malena da me se jedva vidi! Kako u meni može teći takva rijeka? Pogledaj svoje oči! One su male, ali vide velike stvari. Ja sam unutra. Tvoje me srce osjeća. Tvoj duh leti poput ptice u novo vrijeme. Te si poljupce željela cijeloga života. Sanjala si dodir duha na svome tijelu. Plakala si i molila, zahtijevala i tražila. Bila si morska voda što preklinje bisernu školjku da se otvori. A sada zatvori svoja vrata i otvori prozore. Zamoli Mjesec da dođe i nasloni svoj obraz na tvoj. Neka diše u tebe! Neka u tebe pjeva! Sada pozovi hladnoću i postani još ljepša! Snijeg neka te dovede bliže mojoj ljepoti. Tu ćeš pronaći veliku tajnu; pronaći ćeš ono što nikada nije rođeno. Ti si ta svježina i Ja sam sada s tobom. Ne mogu ti objasniti put, samo cilj prema kojemu ideš. Ne mogu ti objasniti svoje suze,

ali te mogu dovesti do mjesta gdje će presušiti. Ja sam glatka površina vode i lice što se odražava u njoj. Ja kušam okus vječnosti u ovome trenutku! Ja sam slatka hladna voda i izvor iz kojega se izlijeva. Postani poput mene, o ti, koja odlaziš! Postani poput mene, o ti, koja dolaziš. Prije nego je zaspala, Zori se učinilo da se Uma nagnula nad nju. Nježno joj je dodirnula kosu i prošaptala: "Čuvaj je, zlato moje. Ne daj daje uzmu! Ne daj daje vide! Čuvaj je i pošalji je k njemu! Ona je tvoj put, tvoj prolaz do ljubavi." Nije stigla razmišljati o značenju tih riječi. Snovi su je odnijeli na mjesto nade, tamo gdje je budućnost postala sadašnjost. Toga dana oni su došli iznenada najavljeni samo potmulom tutnjavom poput udaljenih gromova koji prethode oluji. Spustili su se kroz sjeverozapadni prolaz i prelili u plodnu dolinu koja je hranila Uma-Neth. Dvadesetak grubih ratnika, duge, na vratu isprepletene kose i golih prsa prekrivenih drvenim i metalnim ukrasima u obliku mačeva, strijela i munji, ujahalo je među maslinike. Zora je bila tamo zajedno s desetak svojih sugrađana, uglavnom starijih ljudi. Većina mladih već je otišla ili se u naselju spremala na odlazak. Začuvši topot konja, svi su zastali osluškujući što se događa. Nitko nije bježao jer im to uopće nije palo na um. Međutim, kad su Kurgani dospjeli do prve trojke koja je radila na najzapadnijem dijelu maslinika, nisu se ni zaustavili. Prošli su blizu njih, a nakon bijeloga blijeska metala u zraku, ljudi su pali na tlo pokošena i okrvavljena tijela. Netko je kriknuo i tek su nakon toga shvatili da moraju spašavati svoje živote. Zora je srećom bila prilično udaljena od mjesta tog prvog proboja. Ali, kad je vidjela kako sjevernjaci vješto upravljaju konjima loveći njezine ljude poput zečeva, shvatila je da nikud ni ne može pobjeći. Najprije je mirno stajala sa suzama na obrazima promatrajući kako Kurgani provode svoj krvavi obred oduzimanja života. Nekolicina je sišla s konja jer nisu mogli upravljati njima između niskog drveća i grmlja. Ali učinili su to tek onda kad im žrtva više nije mogla pobjeći. Ubijali su bezizražajnoga lica, rutinski, kao da obavljaju dosadnu zadaću. Nakon toga bi pretresli ubijene tražeći nešto što bi mogli uzeti. Nije bilo nade ni za koga. Ostarjeli i pomalo nemoćni, Zorini ljudi nisu imali nikakve šanse za bijeg, a još manje za otpor. Jednu su ženu oborili na tlo, a daje nisu ubili. Međutim, onaj koji se nagnuo nad nju zagroktao je i pljunuo, a zatim brzim pokretom prerezao vrat svojoj žrtvi. Promatrajući taj prizor, Zora ga isprva nije razumjela. Njezin umje bio zarobljen u zamci užasa. Nije bila sposobna shvatiti da su osim smrti, Kurgani tražili i tjelesno zadovoljstvo. No, očigledno nisu bili zadovoljni onim što su vidjeli pa su samo nastavili ubijati. U jednom maglovitom trenutku Zora je pomislila da bi im mogla pobjeći. Možda se mogla negdje sakriti prije nego je ugledaju. Ali, te blijede misli nisu bile dovoljne daje pokrenu. Jednostavno je promatrala i čekala. Znala je već odavno da će se tako nešto dogoditi. Jedino što nije znala kada i kako. Sada je saznala i, iako joj se se srce stezalo, a utroba grčila od straha, jedan dio nje je napad dočekao s dobrodošlicom i olakšanjem. Došlo je njezino vrijeme za odlazak. Ali onda, u trenutku kad je još samo dvoje ili troje ljudi ostalo na životu, a Kurgani bili zauzeti njihovim proganjanjem, Zorinim umom proletjela je misao koja ju je pokrenula: 'Boginja! Boginjaje kod mene!' Naglo je udahnula zrak i posegnula rukom prema platnenoj torbici koju je nosila oko pojasa. Načinila ju je od onog istog crvenog platna kojim je maleni kipić bio omotan kad ga je dobila od svoje bake Ume. Na taj je način Boginja uvijek bila s njom. Ona je bila njezin put do Dana, rekla joj je Uma. Ako je tako - a bilo je tako jer ju je već jednom dovela do njega- Zora se nije htjela od nje razdvajati ni jednoga trenutka. Ali sada će ona otići otposlana na putovanje kurganskim mačem. Što će biti s Boginjom?

"Oni je mrze", govorila je Uma. "Mrze je i uništit će sve što podsjeća na nju. Moraš je sačuvati!" Uznemireno je počela gledati oko sebe. Stajala je između dva drveta masline, usred otvorenoga prolaza, vidljiva svakome tko bi pogledao u njezinom smjeru. Još minuta ili dvije i netko od ubojica zasigurno će dojahati do nje. Počela je ubrzano disati. Ponovo je začula Umin glas koji joj je govorio: "Čuvaj je! Ne daj daje vide i dodiruju. Ne daj im Boginju!" Ali, što da radi? Ako je uhvate, sigurno će pronaći i Nju. Kako da je zaštiti? I tada je, okrenuvši glavu nadesno, ugledala neobrađeni prostor na kojem je raslo gusto raslinje. Bilo je tu paprati i kupina, ali i biljaka čije ime nije poznavala, a koje su rasle preko visine čovjeka. Odjednom, promatrajući to grmlje, Zora se nečega prisjetila. U jednom od njezinih prvih razgovora s Danom preko Boginje, on joj je ispričao gdje ju je i kako pronašao. U zemlji! Tako je rekao! Pronašao ju je ispod nekog grmlja, zakopanu u zemlji! "Tamo!" rekla je glasno sama sebi. 'Tamo ću je sakriti za njega!' Noge su joj se pokrenule kao oslobođene tim riječima. Brzo je dotrčala do grmlja, drhtavim prstima odrješujući uzicu koja je platit nenu torbicu držala zatvorenom. Prije nego se sagnula i otpuzala pod granje, još je jednom okrenula glavu prema napadačima. Dvojica njih sjedila su na svojim konjima promatrajući što se događa. Bili su udaljeni tek nešto više od kilometra zapadno od mjesta na kojem se nalazila Zora. Baš tada, u trenutku kad je ona okrenula glavu ne bi li još jednom promotrila situaciju, jedan od njih se uspravio na konju i rukom pokazao prema njoj. Ugledali su je! I dok je Zora u panici upuzala pod granje, dvojica ratnika sa sjevera pod-bola su svoje konje i hitro pojahala u njezinome smjeru. Puzeći kroz trnje Zora je izgrebla ruke i koljena, ali za to uopće nije marila. Disala je kratko i isprekidano. Znala je da nema previše vremena. Kad se našla na mjestu za koje joj se učinilo da je najzaštićenije, kleknula je i počela rukama kopati meku crnu zemlju. Usprkos suzama i strahu, pomislila je kako je to dobro mjesto za Boginju. Zemlja je izgledala plodna. Ona će je dobro čuvati. Kad je rupa bila duboka oko tridesetak centimetara, začula je njištanje konja. Pronašli su je! Još uvijek klečeći, prinijela je Boginju srcu. Zatvorila je oči i izmolila svoju posljednju molitvu. "Idi k njemu", rekla je tiho. "Neka te pronađe... jednom... i neka pronađe moj poljubac zajedno s Tobom!" Zatim je prinijela svoje usne do Boginje i nekoliko ih sekundi zadržala na njezinim grudima. Vani, izvan grmlja, dvojica su ratnika sišla s konja i počela je dozivati grubim glasovima. Jedan od njih je zamahivao sjekirom po kupinama. Očigledno im se nije sviđala zamisao da moraju po nju dolaziti puzeći ispod njih. Ali, Zora to nije ni željela. Nije se željela skrivati. Morala ih je samo odvući što dalje od Boginje! Položila je kameni kipić na dno iskopanoga "groba" i brzim pokretima počela ga zatrpavati. Disala je glasno, a suze su joj tekle niz obraze. I u tom trenutku, dok su Kurgani već postajali nestrpljivi i pojačavali svoju grubu dreku, Zora je tihim glasom počela pjevati. Učinila je to spontano i bez ikakve namjere. Nije znala da će upravo njezine riječi biti te koje će Dana, mnogo tisuća godina kasnije, dovesti natrag k Boginji. Traži me, ljubavi, na skrivenim mjestima. Traži me tamo gdje drugi ne gledaju. Poslušaj me, jer ovdje sam zbog tebe. Ja sam tvoj Mjesec i tvoja mjesečina. Ja sam tvoj cvjetni vrt i tvoja voda. Bacila je posljednje grude zemlje na Boginju i tako zatrpala rupu. Spustila je glavu na prsa i dopustila da joj glasni jecaj prekine pjesmu. Ali, to je trajalo samo kratki trenutak, a zatim je nastavila pjevati. Prešla sam sav taj put i sve ovo vrijeme, Zbog tebe, bez cipela i odjeće. Želim da se smiješ. Želim da nestanu tvoje brige.

0, slatki peline! Utješit ću te i iscijeliti. Donijet ću ti ruže jer i ja sam bila prekrivena trnjem. I to je bilo sve. Više ništa nije mogla učiniti osim izići van, bježati i odvratiti im pozornost od ovoga mjesta. Još je malo zastala gledajući u crnu zemlju pod svojim rukama. Preko nje je nabacala travu i lišće pokušavajući sakriti Boginjino počivalište. I na posljetku, prije nego je ustala, još je jednom svoje misli uputila Boginji. 'Ponesi me do njega, o Velika Majko. Ponesi me do njegovog vremena. Ne želim prolaziti mnogobrojne živote da bih ga ponovo srela. Samo te to molim. Ako misliš da smo zaslužili tu nagradu, učini nam to. Molim te, bez zastoja, bez smetnji, odnesi me k njemu!" Zora je istrčala iz grmlja na suprotnoj strani od Kurgana. Oni su odmah uzjahali svoje konje, ali ona je bila brza i trebalo im je nekoliko stotina metara daje dostignu. Prestala je trčati tek kad je zaključila da ih je dovoljno odvukla od Boginje. Zastala je i dočekala ih čvrsta pogleda. Oni su najprije krenuli prema njoj sa isukanim oružjem, ali je jedan od njih pokretom ruke zaustavio drugoga. Licem im se raširio požudni osmjeh. Zora je bila mlada i lijepa. Bila je vjerojatno najljepša žena koju su Kurgani ikada vidjeli. Njezina je košulja sada bila prljava i rastrgana. Jedna joj je dojka bila potpuno izložena njihovom pogledu, a druga se nazirala iza ostatka tkanine. Shvativši što će se dogoditi, Zora je zadrhtala, ali nije spustila pogled. Dočekala ih je uzdignute glave. Silovali su je grubo i nasilno igrajući se s njom kao s krpenom lutkom. Pozvali su i druge da uživaju u njezinom slomljenom tijelu. Tukli su je iako se ona nije opirala. Nije pustila ni glasa, čak nije ni plakala. Njih je to izluđivalo pa su je tukli još više i silovali još nemilosrdnije. Nisu znali da su njezini osjećaji, baš kao i njezine misli, već s njihovim prvim dodirom poletjele na neko drugo mjesto. Njoj više nisu mogli nauditi. Boginja je bila spašena, a ona je krenula na putovanje na čijem je kraju čeka ljubav. Kad su se konačno zasitili njezinoga tijela, proboli su joj trbuh, prerezali grkljan i ostavili je da leži mrtva tamo gdje su je uhvatili. Ipak, usprkos svemu tome, Zora je svoje tijelo napustila s osmjehom. Zagreb, kasna jesen 2002. god. n. e. Vizija obećanja Ove je godine početkom studenog kiša padala kao da želi isprati svijet od nakupljene prljavštine. Bilo je hladno, a jesen je prijetila da će se pretvoriti u preranu zimu. Ali, onda je opet zatoplilo iako su se tome rijetki radovali. S jugozapadnim vjetrom desetak je dana dolazila težina i sparina. Zemlja natopljena vodom obilnih kiša jedva je disala baš kao i ljudi koji su tih dana bili razdražljivi. Nije bilo mnogo svjetlosti jer su nebom jedrili oblaci danju skrivajući Sunce, a noću Mjesec i zvijezde. Svi su odmahivali glavom čudeći se toplom vremenu potkraj studenog. Na jugu pokraj mora procvale su voćke, u ne-vrijeme, kad se to od njih ne očekuje. Danje tada bio u Zagrebu uzalud pokušavajući pratiti ritam studentskoga života. Trudio se, odlazio na fakultet i slušao predavanja, ali uzalud. Njegove su misli bile negdje drugdje. Očajnički je pokušavao razumjeti što mu se dogodilo. Na trenutke bi u njemu oživjela sumnja. Sve mu je izgledalo poput vrlo živoga sna iz kojega se probudio i sada mu je potrebno neko vrijeme da dođe k sebi. Ali, to su bili samo prolazni trenuci. Znao je da je onaj stari Danijel zauvijek nestao. Nema ga više. Rodio se novi Danijel i on sada mora živjeti njegov život. Međutim, osjećao se usamljen. Morao je prihvatiti istinu o kojoj nitko osim njega ništa nije znao. Bilo bi mu lakše daje s nekim mogao razgovarati o tome, ali čak ni to nije bilo moguće. Bio je potpuno sam. Njegova soba, kao i čitav stan, bili su prazni i pusti. Sada više nije bilo čak ni Ume s kojom bi dijelio tišinu. Nedostajali su mu trenuci s njom. Ponekad bi sjedio sam u njezinoj radnoj sobi nasumice posežući za knjigama s polica. Čitao bi jednu nekoliko minuta, a onda je

vraćao natrag i uzimao neku drugu jednako nezainteresiran za njezin sadržaj. Tek je tada shvatio koliko mu je prethodne godine Uma pomagala. Neprimjetno gaje usmjeravala od knjige do knjige tako daje ono o čemu je čitao imalo smisla. Na taj način ga je vodila i podučavala. Nikada se prije nije osjećao izgubljen pred Uminim knjigama. Sada, kada nje više nije bilo, knjige su postale zamršeni labirint u kojemu se nije snalazio. Proveo bi pola, a najviše sat vremena među njima i onda se razočaran vraćao u svoju sobu. Čarolije je nestalo. Sada mu je više odgovaralo samo ležati na krevetu pogleda usmjerena u neku neodređenu točku na stropu. Proveo bi tako sate i sate ni ne primjećujući kako se u njegovom umu smjenjuju san i java. Boginja je jedina ponekad u njemu probudila iskru života. Razgovori sa Zorom su prestali i kameni je kipić bio nijem. Sada je pričao samo Danijel pritišćući ga na svoje grudi. Nije očekivao da će se Zora javiti, ali ipak je pokušavao. Svakoga jutra i svake večeri dozivao bije tiho prenoseći u svoj šapat svu čežnju i bol koji je osjećao. Ponekad bi prepričavao razgovore sa Zorom, a ponekad tražio objašnjenja. Ponekad bi plakao moleći Boginju da ga uputi što mu je dalje činiti. Kako da dalje živi sada kada zna daje njegova ljubav daleko u prošlosti? Zastoje to uopće morao saznati? Sada je u njemu ostala praznina koju nada nije mogla ispuniti. Bila mu je potrebna podrška, a nije bilo nikoga tko bi mu je mogao pružiti. Ali, kad bi mu ponestalo riječi i suza, a to je bilo vrlo često, jednostavno bi pjevao. Držao bi Boginju u rukama i dopuštao neobičnim pjesmama da ispune njegov um. Bilo je dovoljno da zatvori oči i makar za trenutak odvoji misli od svijeta oko sebe. Pjesma bi došla poput svjetla udaljene svijeće u mraku. Ispunila bi njegovu svijest poput tihog šapata koji se pretvara u nježnu melodiju. I on ju je pjevao ponekad podižući glas zajedno s njom, a ponekad samo šapćući stihove, nježno, duboko, iz srca i duše. Iz dana u dan, polako i neprimjetno, Danijel je klizio prema neobičnom i pomalo zamračenom stanju svijesti. Gubio je osjećaj za mjesto i vrijeme u kojemu se nalazi. I kad se s tom neobičnom toplinom s jugozapada jesen pomiješala s proljećem, Danje imao osjećaj da se u njemu sadašnjost pomiješala s prošlošću. Već nekoliko dana nije uopće izlazio van. Nije mogao. Što on ima s tim vremenom i ljudima u njemu? On mu ne pripada. Njegovo je srce ostalo iza njega, u izgubljenoj prošlosti. Ništa mu više nije važno jer ne postoji ništa što bi u njemu probudilo nadu. Izgubio je svoju ljubav i neće je više nikada pronaći. Bili su to teški trenuci za njega. Obećao je Zori da će je pronaći, ali kako da to učini? Gdje da je traži? Što joj se uopće dogodilo, tada, u njihovo vrijeme? Rekla je da će prijeći provaliju vremena i poći za njim. Za njim? A kako je uopće on to učinio? Nije znao. I kako da je sada traži kad ne zna gdje je? Ni u vremenu ni u prostoru, on jednostavno ne zna gdje je ona. Bilo je to teško vrijeme za Danijela, ali i ono je jednom završilo. Zapravo, završilo je te noći krajem studenog dok su rijetki oblaci na nebu pokušavali sakriti puni Mjesec. Blijeda svjetlost je silazila s neba i obasjavala zagrebačke ulice. Prozor Danijelove sobe bio je otvoren, a on je ležao na krevetu ruku sklopljenih oko Boginje na svojim grudima. Nije spavao, ali mu se činilo da sanja. Umom su mu prolazile slike njegovoga djetinjstva u Šibeniku pomiješane sa slikama prošlosti koje je ponekad viđao. Plovio je na njima dopuštajući im da ga nose s jednog kraja vremena na drugi. I tada su se oblaci sasvim razmaknuli i dopustili Mjesecu da se pokaže u svojoj punoj veličini. Svjetlost se iznenada pojačala, a njezin se odsjaj probio kroz dvorišni prolaz, ušao u Danijelovu sobu i spustio se na njegovo lice. Ali, Dan nije vidio svjetlost. Umjesto toga začuo je pjesmu. Dođi! 0 dođi, moja ljubavi! Dođi i donesi radost u moju kuću! Dođi i ispuni moje oči svojom ljepotom. Počeo je micati usnama ponavljajući riječi koje su poticale njegovu čežnju. Neko vrijeme izgovarao ih je zajedno s glasom u njegovom umu.

A ja ću ti pričati o traganju duljem od puta i stazi koja nema kraja ni početka. Pričat ću ti o ljubavi koja se može dodirnuti i vječnosti koja traje tek jedan tren. 0 čežnji otposlanoj pjesmom vjetra i sumnji okruženoj besmislom i prazninom. Pričat ću ti i o vjeri, čvrstoj i dubokoj, pradavnoj, prastaroj vjeri i istinitosti njezinih poruka. A tada je iznenada ugledao sliku doline nedaleko Šibenika, na mjestu gdje se u današnjem Danilu smjestila stara crkvica. Samo, crkvice nije bilo, već kružno svetište i nizovi hramskih zgrada zajedno sa skladištima za žito, voće i povrće. A u daljini, među redovima maslina, vidio je nekolicinu ljudi obučenih u bijelo. Pjesma gaje ponijela prema njima. U mislima je hodao dolinom i prisjetio se trenutka kad je pronašao Boginju. Išao je istim putem samo je sada zemlja bila mnogo tamnija, a raslinje bujnije. Bilo je mnogo paprati, a cijeli je krajolik bio više nalik nekoj tropskoj plantaži, a ne dalmatinskom zaleđu. Korak po korak, vođen stihovima koji su dolazili iz svega što ga je okruživalo, našao se pokraj djevojke koja je pripremala pletene košare ispod jednog stabla masline. Zastao mu je dah. Odmah ju je prepoznao! Iako je nikada do sada nije vidio, ni u vizijama ni u snovima, odmah je znao da promatra Zoru! Ali, ona nije vidjela njega. Oblagala je podnožja košara nekim velikim listovima nalik palminim. Ruke su joj bile nježne, a prsti dugi i tanahni. Ispod bijele tunike naziralo se mlado i čvrsto tijelo, a tamna joj se kosa, svezana u rep, spuštala sve do sredine leđa. Promatrao ju je zadivljen i potpuno zbunjen. Bila je lijepa iznad svih njegovih očekivanja. Zavolio je njezin glas i njezinu dušu. A sada je jasno znao kako je nekada, u to zaboravljeno vrijeme, obožavao i njezino tijelo. A onda ga je ponovo obuzela tuga. Sve ovo, ova dolina i ovi ljudi, njegova ljubav i njegov svijet, sve je to izgubljeno i nikada se, nikada neće vratiti. Što vrijede obećanja? Čemu se nadati? Vrijeme u kojemu su bili sretni, on i ova djevojka u njegovom umu, odavno je prošlo. Čak i ako je pronađe, tamo u svome svijetu, čak i tada ništa više neće biti isto. Svijet se zauvijek promijenio. A u njegovoj viziji Zora je pjevala pjesmu koju je čuo u sebi. Dolazila je do njega zajedno s mjesečinom koja mu je milovala lice, u vremenu mnogo tisuća godina nakon ovoga. Ipak, on je čuo tu pjesmu! Čuo ju je i sada je pjevao zajedno s njom. Dođi! 0 dođi, moja ljubavi! Dođi i donesi radost u moju kuću! Dođi i ispuni moje uši svojim glasom. A ja ću ti šaptati o kretanju i zastajkivanju; o cilju koji se gubi ispod obzorja. Šaptat ću ti o zaboravu koji donosi bol rađanja i utjehu smrti. 0 buđenju i prisjećanju; o tajnim sastancima na rubu noći i o posljednjem utočištu na kraju puta načinjenom od stvarnosti i snova. Odjednom, pjesma je grubo prekinuta. Slika u Danijelovom umu se zamračila. Kao da je tamni oblak prekrio Sunce i oduzeo svjetlost svijetu. Kriknuo je. Vidio je jahače i njihova bezizražajna lica. Vidio je sjekire i mačeve u ispruženim rukama. Čuo je jauk smrti. Zatim je vidio kako Zora poseže za nečim crvenim stoje nosila oko pojasa. To nešto prinijela je grudima i Dan je znao, po načinu na koji je to učinila, da u rukama drži Boginju. Bol.

Osjećao je bol i strah. Nesigurnost. Pitanje. A zatim ju je vidio kako trči prema grmlju, zavlači se ispod njega dok se bijelo platno njezine tunike para na trnju. Vidio je i krv na ramenima i rukama. Nije bilo važno. Znao je što radi. Znao je da će tamo, u toj crnoj zemlji, ostaviti kameni kipić Boginje koji će čekati na njega. Suze su mu potekle niz obraze. A onda se nježnost ljubavi pretvorila u očaj i bijes. Vidio ju je kako trči, tanahna i bijela, bježeći pred divljim muškarcima na konjima. Vidio je kako se okrenula prema njima prkoseći im pogledom. A zatim je vidio što su joj učinili. U krvi, nasilju i poniženju Danje ispratio Zoru na njezino posljednje putovanje. Bio je uz nju kad su je dohvatile grube ruke i pritisnula znojava tijela. Prije nego što je bilo što osjetila, dodirnuo ju je svojim umom i poveo je sa sobom. Spasio ju je jer sav je bol preuzeo na sebe. I ona je to znala. Prepustila se njegovoj ljubavi i pošla za njim. Umrla je s osmjehom jer je znala kuda je vodi. Danijel je te noći možda spavao, a možda lutao nekim neznanim područjima duha. Kad je kasnije došao k sebi, nije se sjećao ničega - ni slika ni riječi. Ali, znao je da ih je bilo. Putovao je dalekim predjelima i vremenima. Susretao je ljude kojima nije znao imena i vidio mnoge stvari koje su davno prošle, ali i one koje će tek doći. I Zora je bila pokraj njega, ali je izgledala drugačije i nije se tako zvala. Osjećao je njezinu nazočnost, ali nije znao ni tko je, ni gdje je. Nakon toga se osjećao iscrpljeno pa je ubrzo ponovo zaspao. Rano ujutro se probudio prisjećajući se sna kojega je sanjao. Bio je to njegov posljednji razgovor sa Zorom. Ali, ovaj put ona nije bila samo glas. Stajala je ispred njega, lijepa kao što je bila onoga dana kad je umrla. Držali su se za ruke, a okruživala ih je neka svijetla izmaglica. Iza nje je netko stajao, neki nejasni lik iz kojega j je zračila snažna energija. Zajedno su se kupali u njoj otvarajući svoju dušu jedno drugom. Zora ga je promatrala očima punim ljubavi. Oboje su se smi-j ješili. Odjednom, počela mu je izmicati. Prsti su joj lagano klizili iz njegovih ruku, a ona je počela blijedjeti. "Zoro," progovorio je, "hoću li te ikada ponovo sresti? Hoću li te pronaći?" "Hoćeš, ljubavi moja", rekla je Zora sigurno. "Pronaći ćemo jedno drugog." "Kako?" zavapio je. "Kako ću te pronaći?" Postajući sve tanja i blijeda, Zora mu se smiješila. "Plesat ću za tebe", rekla je. "Plešući, stići ću do tebe." A zatim se njezina slika pokrenula prelazeći nježno iz položaja u položaj, stvarajući valove bjeline. Dan je prepoznao te pokrete. Nekada davno, u vremenu kojega se samo djelomično prisjetio, bezbroj je puta uživao u njima. Zar je ovo posljednji put? Zar je doista nikada više neće vidjeti? "Ne zaboravi", rekla je Zora glasom koji je postajao sve slabiji i slabiji. "Otplesat ću ples svojega života i svoje smrti. On će me odnijeti do tebe. Ne zaboravi... plesat ću sve dok me ne pronađeš..." A zatim mu se još jednom nasmiješila i nestala stapajući se s bjelinom iza sebe. "Kada?" prošaptao je Dan spuštajući glavu. "Kada će to biti?" Nije očekivao odgovor, ali on je ipak došao. Došao je od One koja ga je jedina mogla i znati. Jednom... odgovorio je glas. Dan je podigao glavu. Poznavao je taj glas. Već ga je čuo... mnogo puta. Potraži je..., nastavio je glas. Stigla je. Ovdje je, pokraj tebe. Potraži je. A zatim je glas utihnuo i izmaglica se povukla. Dan se probudio dok mu je srce uzbuđeno lupalo. Zar je moguće da je ona doista ovdje? Možda ga ona već čeka? Ali, ako ga čeka, da li zna tko je i odakle je došla? Iskustvo mu je govorilo da prisjećanje nije jednostavan proces. Možda je ovdje, čak možda negdje blizu, a sve je zaboravila. Možda će je upravo on probuditi. I s tim se mislima u njemu probudila nova energija. Poslije ove noći on više neće očajavati. Dovoljno je besposličario. Čeka ga velika zadaća: mora pronaći svoju ljubav, negdje tamo vani, izgubljenu među ljudima. Nije znao kako će to učiniti, ali sada je osjećao nadu i

sigurnost. Ona je ovdje, pokraj njega, tako je rekla Boginja u njegovom snu. I on će je pronaći pa makar mu za to bio potreban cijeli život! A onda su mu na um pale riječi pjesme koju je Zora pjevala u viziji onoga dana kad je pošla za njim. 'Moj prvi korak', pomislio je, 'bit će da dovršim tu pjesmu!'. Nasmijao se i pustio da riječi teku iz njegova srca. Dođi! 0 dođi, moja ljubavi! Dođi i donesi radost u moju kuću! Dođi i ispuni moje srce svojom nježnošću. A ja ću ti govoriti o sunčanom jutru zaogrnutom nebeskim plavetnilom i noćima poput safira. Govorit ću ti o tijelu nježnijem od svjetla i poljupcima lakšim od tišine. 0 riječima koje bude, o znamenju i kozmičkim zagonetkama. 0 prihvaćanju, iskrenom i dubokom, o potpunom prihvaćanju tvoje ljubavi. Dođi! 0 dođi, moja ljubavi! Dođi i donesi radost u moju kuću! Dođi i ispuni moje tijelo svojim pokretima. Zajedno ćemo pjevati o savršenom mirovanju i o kraju puta prije njegova početka. Pjevat ćemo o istini koja ne zna umrijeti i o pozivu koji se ne može opozvati. Pjevat ćemo o ljudima koji su otišli, ali i o onima koji će se vratiti; i o čekanju, mirnom i strpljivom, o dugom čekanju na tebe. Bit će to pjesma o ljubavi i vječnosti zauvijek zarobljenoj u čudu sadašnjega trenutka. Pjesma ispjevana na početku vremena, ispjevana da traje, da nikad ne prestane. Dođi! 0 dođi, moja ljubavi! Dođi i donesi radost u moju kuću! Dođi i ispuni moju dušu svojom. Tvrđava sv. Nikole, ulaz u Kanal sv. Ante ispred Šibenika, proljeće 2003. god. n. e. Prepoznavanje Vedran je zgrčeno sjedio na stijeni, a lice je sakrio u dlanove. Nije želio da Danijel vidi suze koje su mu nekontrolirano tekle niz obraze. Ali, skrivanje je bilo nepotrebno. Dan je, iako i sam uzbuđen zbog toga što govori o događajima koji su ga toliko uzdrmali, primijetio promjenu u svom prijatelju. Gotovo je mogao doživjeti drhtanje Vedranovog tijela kad mu je pričao o Zori. Nije se usudio nagađati zašto je to tako iako je njegovo srce to već odavno znalo. Vedran je plakao, a opet i nije. Plakao je onaj dio njega koji se probudio nakon toliko dugo vremena. Vedran ga je sada bio potpuno svjestan. Njegovim umom prolazile su misli koje su pripadale toj novoj osobi dokje istodobno zadržao i svoje vlastite. Našao se u neobičnom stanju svijesti. Podvojen, a opet cjelovit i probuđen. Plakao je zbog Zore, naravno. Plakao je zbog spoznaje o njezinoj sudbini. Nakon toliko vremena, konačno je saznao istinu. Dugo su ga mučila pitanja o njoj. Kako joj je?

Što se s njom dogodilo? Da li gaje nadživjela ili je otišla prije njega? Sada je znao. I plakao je jer ga je istina boljela. Vedran je pustio da suze teku pokušavajući razlučiti svoje misli od misli tog drugog koji se probudio. U početku je u tome uspijevao pitajući se o čemu to priča njegov vlastiti um? On se nikada nije pitao što se dogodilo Zori. Pa on je danas prvi put čuo za nju! Ali, malo-pomalo, te su mu neobične misli postale bliske, baš kao i osjećaji koji su ih pratili. Boljelo ga je u grudima, a želudac mu se stezao. Bio je to osjećaj strašnoga gubitka. Nenadoknadivog i konačnog gubitka kojega nikada nije prebolio. A sada se taj gubitak vratio. Ili se vratilo sjećanje na njega i on nije mogao zadržati suze. Onaj novi u njemu sada je sasvim preuzeo njegov um. Pitanja, osjećaji, krivnja, nada, bol, još pitanja... 'Oh, Zoro, zašto? Zašto nisi pošla na otoke? Zašto si bila tako tvrdoglava? Moglo je biti drugačije, moglo je...' Alije onda u blijesku spoznaje taj drugi shvatio da svega ovoga danas ne bi bilo da ona nije učinila baš tako. Slijedila je Boginju, slijedila je svoju ljubav. Da, to nije bila njegova ljubav, ali ipak gaje upravo ona dovela na ovo mjesto i u ovaj trenutak. I tada, baš tada dok je Dan pričao o svojim posljednjim vizijama, Zorinom odlasku i Boginjinom obećanju, Vedran je iznenada shvatio tko je taj drugi u njemu. Otvorio je oči, pomalo u nevjerici. Odmahnuo je glavom kao da je trese, ali nije pomoglo. Spoznaja je bila tu. Da, nema sumnje, on je bio... "Vedrane," Dan mu je prekinuo tijek misli, "jesi li dobro? Što ti je? Izgledaš neobično." Vedran je iznenađeno pogledao svog prijatelja. Na trenutak se nije snašao. Nije znao u kojem je vremenu. "Dan...", počeo je oklijevajući, ali se zaustavio. "Stoje?" Ali, Vedran je šutio. Spoznaja u njemu počela je blijedjeti. Ili se njemu barem tako činilo. Kao da više nije bio siguran u ono što je pomislio. Onaj drugi je otišao ili se povukao u dubine njegovog uma. Odlučio je ne spominjati to Danu, barem ne još. A Dan ga je pozorno promatrao tražeći znakove koji bi mu objasnili promjenu u Vedranu. Nije ih našao iako je znao da su tu. Odlučio je prijeći preko toga. "Vedrane," upitao gaje, "znaš li nešto o astrologiji?" "Molim?" zbunjeno je odvratio Vedran. "O astrologiji. Naime, pjesma koju je ispjevala Iša, ona o povratku Boginje, to je proročanstvo, znaš. Joha ju je protumačila tamo na brodu kad smo se vraćali s Krete. To je proročanstvo, a opet i više od toga. Zapravo je najava povratka s točno utvrđenim vremenom." Vedran je zbunjeno promatrao svog prijatelja. Još uvijek je bio izgubljen u mislima i nije u potpunosti razumijevao o čemu on to govori. Danijel je to primijetio pa se nasmijao. "Ah, vidim da me ne razumiješ. Evo, pokušat ću ti objasniti o čemu se radi. Pjesma koju je Iša pjevala sadrži opis astronomske situacije. Znao sam da je tako još u svom snu, ali tada nisam mogao provjeriti o čemu se radi. Joha mije rekla da Išina pjesma govori o vremenu koje je pet tisuća sedam stotina godina u budućnosti od našeg... hm, zapravo, od Zorinog vremena. To bi se nekako podudaralo sa sadašnjim trenutkom. Ali, dao sam si truda pa pokušao izračunati točno kada bi to moglo biti, kada bi se Boginja mogla vratiti." Vedran je sada pozornije pratio Danijelove riječi. Uspjele su se probiti kroz maglu njegove zbunjenosti. "Doista?" upitao je znatiželjno. "Hoćeš reći da si odredio godinu ili tako nešto?" "Da!" potvrdio je Dan veselo. "Upravo tako." Vedran je raširio dlanove i podigao obrve. "I? Kada će to biti?" Danijel je malo zastao i nasmiješio se očigledno želeći stvoriti dramatsku napetost. "Sada", rekao je napokon. "Sada?" ponovio je za njim Vedran. "Da, sada. Došlo je vrijeme povratka. Zato se sve ovo događa. Zato smo ovdje upravo sada."

"Ali...", pokušao je nešto reći Vedran no Danijel gaje prekinuo. "Gledaj, objasnit ću ti. Riječi pjesme govore o planetima našega Sunčevog sustava i mjestima na kojima se oni nalaze u pretpostavljeno vrijeme povratka. Pjesma ide ovako." Danijel je odrecitirao prvu strofu Išine pjesme dok ga je Vedran iznenađeno promatrao. U vrijeme kad ću se ponovo vratiti k vama, moj će se ljubavnik Mjesec uzdići na pola puta. Znak vode će okruživati njegovo lice, a ja ću, slijedeći njegovu zraku, pokucati na vaša vrata. "Taj dio je jasan", rekao je Danijel. "Uzdižući Mjesec na pola puta od mlađaka do punog Mjeseca i to u astrološki vodenom znaku, a to znači Raku, Škorpionu ili Ribama." Vedran je zapanjeno slušao odmahujući glavom. "Stoje?" upitao je Danijel. "Ništa", uspio je reći Vedran. "Nisam znao da se baviš tim stvarima. Astrologija..." "Morao sam se pozabaviti astrologijom ako sam želio odrediti vrijeme povratka. U doba neolita ljudi su živjeli s prirodom. Nebeska tijela služila su za mjerenje prolaska vremena. Upravo nam ta činjenica omogućuje da neke događaje smjestimo u pravo vrijeme. Astrologija nije..." "Dobro, dobro", prekinuo ga je Vedran. "Neka ti bude. Znam da se to može. Pričaj dalje o proročanstvu u pjesmi." "U redu", rekao je Danijel. "Sljedeća strofa govori o Veneri." U vrijeme kad ću se ponovo vratiti k vama, Žena nad ženama, ona koja dolazi s drugoga svjetla, bit će u tihom i nijemom društvu. Slijedeći njezinu želju, ja ću pokucati na vaša vrata. "Venera je simbol za ženu, arhetip žene, 'žena nad ženama'. Osim toga 'drugo svjetlo' je vjerojatno izraz za drugi planet od Sunca. Dakle, opet Venera koja će, kako kaže pjesma, biti u 'tihom i nijemom društvu'. To može biti jedino zviježđe Riba." Vedran je kimnuo glavom potvrđujući da prati tijek Danijelo-vog razmišljanja iako nije bio u to sasvim siguran. "Dalje postaje malo složenije, ali ipak se može razumjeti." Vašoj duši i vašemu srcu, doći ću ponovo jedne mirne večeri, kad učitelji učvrste pogled na jarčevim rogovima. "Astrološki simbol za učitelja je planet Jupiter. Izraz 'učvrstiti pogled' mogao bi značiti da će promatrati 'jarčeve rogove' odnosno zviježđe Jarca. Da bi to bila istina, Jupiter mora biti na drugoj strani neba, u zviježđu Raka." "Uh", rekao je Vedran. "Nisam siguran da te sada pratim..." "Nije važno", odmahnuo je Danijel rukom. "Vjeruj mi na riječ! Jupiter mora biti u Raku, a Mars, koji predstavlja unutarnju vatru, nalazi se u Jarcu jer pjesma kaže dalje: S tog će ih mjesta osvjetljavati unutarnja vatra. "I na posljetku," brzao je Dan, "'dvije sjenke' odnose se na mjesečeve čvorove, sjecišta putanja Sunca i Mjeseca gledano sa Zemlje: A dvije će sjenke bez vlastitoga postojanja, ushićenim siktajem obuhvatiti nebo. 'Ushićeno'je ovdje ključna riječ! Neću te sada opterećivati sa astrologijom, ali ushićenje ili egzaltacija mjesečevih čvorova odvija se u Biku odnosno Škorpionu. Oni su uvijek jedan nasuprot drugom." Vedran sada više nije mogao ništa reći jer se sasvim izgubio u astrološkim pojmovima. Primijetivši to, Danijel ga je pokušao utješiti.

"Ne brini ako ne razumiješ. Jednom ću ti to detaljno objasniti. Na posljetku se još govori i o Suncu koje će obilježiti početak nebeskog kruga, a to znači da će biti u zviježđu Ovna." U vrijeme kad ću se ponovo vratiti k vama, početak nebeskog kruga bit će obilježen Suncem. "Sve u svemu", nastavio je Dan bez zastoja ne dajući Vedranu prigodu da prosvjeduje, "radi se o točno određenom trenutku koji je astronomski i astrološki opisan u toj pjesmi. Moram ti također reći i to daje taj trenutak jako rijedak. U mojem snu, Johi su bila potrebna dva dana da izračuna kad će se tako nešto dogoditi. Mene je do rješenja računalo dovelo za pola sata iako sam prije toga izgubio mjesece pokušavajući odgonetnuti pravo značenje te pjesme. Ona govori o situaciji koja se ponavlja jednom u mnogo desetaka tisuća godina. Svi ti planeti, njih sedam, astrološki su u vrlo povoljnom položaju, a šest ih je u takozvanoj egzaltaciji. To je vrlo rijedak događaj, čak i u kozmičkim razmjerima!*" "U redu, u redu", uspio se probiti Vedran kroz bujicu Danovog oduševljenja. "Sada mi samo reci kada je to. Bez astrologije molim!" "U redu." Danijel je duboko uzdahnuo, a onda rekao: "08. i 09.05.2003. godine." Vedran isprva nije reagirao, a onda je shvatio da je Danijel izrekao dva nadnevka koja će doći vrlo skoro. "Što? Pa to je za dva mjeseca? Jesi li siguran?" "Da, siguran sam", odgovorio je Dan. "U ta dva dana planeti zadovoljavaju kriterije iz pjesme. Ali, mislim da se ne moramo vezivati za te dane. Pjesma se vjerojatno odnosi na cijelo razdoblje. Rekao bih daje ovaj astronomski događaj iskorišten kao oznaka za snalaženje, a ne kao proročanstvo o danima dolaska Boginje. Jednostavno, mislim da se radi o našem vremenu, o našem životu. Ve-drane, to je sada! Boginja se vraća sada! To je njezino obećanje." Ništa vam neću reći, a vi, vođeni znamenjem s nebesa i čežnjom bez kraja i početka, vi ćete znati, sasvim sigurno znati: To sam ja, to sam ja... Ona koja seje vratila! Izgovarajući posljednje riječi pjesme, Danijel je u uzbuđenju ustao. Iznutra je gorio. Sada je sve rečeno, sve se zna. Tajna s kojom je živio toliko dugo sada je izišla na svjetlo dana. Bilo mu je teško otpočeti tu priču. Mučila ga je nesigurnost i sumnje u stvarnost vlastitih iskustava. Ovo je bilo prvi put daje bilo kome ispričao bilo što o svojim snovima i vizijama, o Boginji i njezinom odlasku, ali i o svojoj ljubavi iz davnih vremena. Osjećaji u njemu bili su jaki baš kao i onda kad je sve to proživljavao. Zapravo, možda su bili i jači. Jer, sada je njegov cilj bio malo bliži i kao da je postao malo stvarniji. A za to je bio zaslužan i njegov prijatelj Vedran. Odjednom, njegovim se umom zakotrljalo to ime poput zvuka kotača koji se brzo okreću. 'Vedran, Vedran, Vedran ...' A zatim se taj zvuk pretvorio u nejasan odjek u kojemu je prepoznao nešto drugo. Neko drugo ime! Dan se nasmijao. Naravno, znao je to oduvijek! Okrenuo se prema svom prijatelju, vlažnih očiju. 'Valjda neću zaplakati', pomislio je. A Vedran je sjedio na kamenu i podignute glave promatrao svog prijatelja. Onaj drugi u njemu ponovo se probio na površinu. I dok je u Danu svitala spoznaja da u svemiru ne postoji čovjek koji bi više od njegovog prijatelja zasluživao čuti ovu priču, Vedran je ponovo postao svjestan svoje prave naravi i svojega podrijetla. Postao je svjestan sebe i razloga zastoje ovdje. Dva su se prijatelja istodobno nasmiješila jedan drugom. Vedran je ustao, a Dan mu je položio ruke na ramena. 'Te oči, taj pogled...', pomislio je. 'Da, nema sumnje! Poznajem te, moj prijatelju! Poznajem te odavno i tako mi je drago da smo se ponovo sreli...' Nekoliko dugih trenutaka dva su prijatelja promatrala jedan drugoga smiješeći se i puštajući da se njihove duše grle i vesele bez nepotrebnih riječi.

Vedran je bio taj koji je prvi prekinuo tišinu. Iako je iznutra znao sve, u njemu je i dalje živio sasvim običan mladić. Umuje ponekad teško prihvatiti ono što srce razumije bez bilo kakvih objašnjavanja. Ponovo je pomislio na Zoru, a s tom su mišlju došli i snažni osjećaji. Osjetio je uzbuđenje i nadu, ali je također osjetio i strepnju. Dan je imao mnogo razloga da se veseli ponovnom susretu s njom, ali on... kako bi se on morao osjećati? "I ti je sada... tražiš?" promucao je. Dan se nasmijao. Znao je o kome Vedran govori. "Naravno da je tražim! Pa zar bih mogao drugačije? Boginja je rekla da je ona ovdje. Moram je pronaći." "Ali, kako ćeš je pronaći? Ona bi mogla biti bilo gdje. Na drugom kraju svijeta... u Australiji, Americi... Što ako je nikada ne sretneš?" "Slušaj..." odgovorio je Danijel sada sasvim ozbiljan, "gdje god ona bila, ja ću je pronaći. Nije važno koliko daleko. Ako je istina da smo se pronašli u oceanu vremena, onda ni ocean prostora, koji je mnogo manji, ne bi smio biti prepreka." Vedran je kimnuo glavom. Bilo mu je jasno da u njegovom prijatelju ne postoji ni zrnce sumnje u povoljan ishod potrage koja je započela tako davno, u dalekoj prošlosti. Ali, pitanja su bila opravdana. Na posljetku, oni nemaju nikakav trag, nikakav putokaz osim majušnog kipića Boginje u Danovom džepu. "A glede moje potrage," prekinuo mu je misli Dan, "ja ne tražim samo nju. Ako želim ispuniti svoju zadaću, a to znači otvoriti oči ljudima za druge mogućnosti, one u kojima smo uživali u zaboravljenoj i odbačenoj prošlosti, bit će mi potrebna pomoć. Bit će mi potrebna sva pomoć koju mogu dobiti. Znam da zvuči nevjerojatno, ali već sada se mnogi bude iz tisućugodišnjeg sna!" Danove su oči zasjale. Okrenuo se prema moru i raširio ruke. "Znam da ste tamo!" rekao je uzbuđenim i povišenim glasom. "Poznajem vas odavno, prijatelji moji! Vi, koji ste rođeni u ovom neobičnom vremenu, raštrkani po cijelome svijetu, prisjetite se sada svojega izvora. Prisjetite se svoga doma iz kojega ste nasilno istjerani. Vrijeme je! Vrijeme je da se vratite." A zatim se ponovo okrenuo Vedranu koji mu se smiješio. Danijelovo uzbuđenje bilo je zarazno. "Ti si pomalo lud, znaš", rekao mu je kroz smijeh. "Ali volim tvoju ludost! Sviđa mi se." "I meni se sviđa, prijatelju moj", odgovorio je Dan, a zatim je zastao kao da se nečeg važnog dosjetio. "Što je?" upitao ga je Vedran primijetivši promjenu na njegovom licu. "Jesi li zabrinut zbog prepreka na koje ćeš naići? Ne brini, sve će..." "Ne, ne, nije to", prekinuo gaje Danijel. "Znam da će sve biti u redu. Ljudi će doći. Doći će jer će čuti poziv kojemu se neće moći oduprijeti. Oni ga već čuju, znam to. I na putu su ovamo. Doći će baš kao..." Tu je Dan zastao, odmahnuo glavom i glasno se nasmijao. Vedranaje to zbunilo. "Baš kao...? Stoje? Zašto se smiješ?" Danijel se prestao smijati, približio se svom prijatelju i ponovo mu stavio obje ruke na ramena. "Smijem se jer... jer sam bio slijep! Bio sam slijep i gluh za nešto što je cijelo vrijeme bilo pred mojim očima." "O čemu to govoriš?" "0 tebi, Vedrane", rekao je Dan gledajući svog prijatelja u oči. "O meni?" "Da, o tebi. Znaš... ljudi će doći, svi oni, svi koji su već bili ovdje, baš kao što si došao i ti!" Vedran je na trenutak šutio, a onda je polako kimnuo glavom. Ako se on sam nije usudio izgovoriti istinu, neka je sada izgovori Dan. Tako je i bilo. "Znam tko si", rekao je Dan. "I znam da to i ti znaš. Osjetio si to u istome trenutku kad i ja. Samo, ja sam već prošao kroz ta neobična iskustva pa ih možda malo bolje razumijem."

Vedran je šutio i grizao donju usnu. Čak i sada, nakon svega što se dogodilo, još uvijek se plašio pustiti onog drugog u sebi sasvim na površinu. Ako izgovori to ime, znao je da će njegova preobrazba biti potpuna. A ipak, tako je moralo biti! Ta, on je sve to znao, možda još i onda kada je prvi put ugledao Danijela, u djetinjstvu, prije toliko godina. Radost koju je osjetio, nezadrživa iskričava radost, nije bila primjerena susretu dvojice dječaka. Osim ako to nije bio susret nakon mnogo vremena... nezamislivo mnogo vremena! Vedranove oči su zabljesnule, a na licu mu se pojavio osmjeh neizmjerne sreće. "Znaš što", rekao je Danijel prekidajući čaroliju prepoznavanja. "Mislim da ću ti danas dati jedan poklon." "Poklon?" "Da, poklonit ću ti tvoje ime! Baš kao što si ti meni, jednom davno, prilikom našeg prvog susreta poklonio moje." Vedran je zastao u očekivanju. "Enoa", rekao je Dan. "Od danas ću te zvati Enoa." Kao da gaje čulo, more se na trenutak uznemirilo. Jedan veliki val zapljusnuo je tvrđavu, a vjetar je zaurlao u krošnjama borova. Značajne stvari ne odvijaju se uvijek na poznatim mjestima i za njih ne zna uvijek mnogo ljudi. Ali, kad se dogode, za njih zna priroda. I ako pozorno slušamo, sigurno ćemo čuti usklike njezinog odobravanja. Enoa koji je bio Vedran i koji je ponovo postao Enoa, osjetio je to odobravanje u svome srcu i duši. Tijelo mu je zadrhtalo, a dah zastao. Prepoznavanje je bilo potpuno. Još su neko vrijeme stajali s ljubavlju promatrajući jedan drugog i slušajući pjesmu vjetra koja je slavila njihov ponovni susret. Kad je nakon nekoliko minuta i to prošlo, Enoa je rekao: "Tvoje ime je ostalo u mom srcu, Dan. Nisam ti ga poklonio, već sam ga prepoznao. Ali, sada ću i ja tebi pokloniti nešto. Svoju vjernost. Ovaj put, vjeruj mi, ništa me neće spriječiti da te pratim. Bit ću uz tebe kuda god ti išao. Zajedno ćemo pronaći Zoru. I ja bih je želio vidjeti, znaš." Dan se nasmijao. "Znam. Znam da to želiš. I želja će ti se ispuniti." Dvojica mladića okrenula su se istodobno prema puteljku koji je vodio natrag do ceste. Prebacivši ruku preko ramena svog ponovno pronađenog prijatelja, Dan je tiho rekao: "Hajdemo! Čeka nas mnogo posla." KRAJ Proročanstvo o povratku Boginje U vrijeme kad ću se ponovo vratiti k vama, moj će se ljubavnik Mjesec uzdići na pola puta. Znak vode će okruživati njegovo lice, a ja ću, slijedeći njegovu zraku, pokucati na vaša vrata. U vrijeme kad ću se ponovo vratiti k vama, Žena nad ženama, ona koja dolazi s drugoga svjetla, bit će u tihom i nijemom društvu. Slijedeći njezinu želju, ja ću pokucati na vaša vrata. Vašoj duši i vašemu srcu, doći ću ponovo jedne mirne večeri, kad učitelji učvrste pogled na jarčevim rogovima. S tog će ih mjesta osvjetljavati unutarnja vatra, a dvije će sjenke bez vlastitoga postojanja, ushićenim siktajem obuhvatiti nebo. U vrijeme kad ću se ponovo vratiti k vama, početak nebeskog kruga bit će obilježen Suncem. Ništa vam neću reći, a vi, vođeni znamenjem s nebesa

i čežnjom bez kraja i početka, vi ćete znati, sasvim sigurno znati: To sam ja, to sam ja... Ona koja seje vratila! U pjesmi koju je ispjevala Iša spominju se položaji planeta Sunčevog sustava unutar takozvanog nepokretnog ili sideralnog zodijaka. Naime, današnja astrologija koristi zodijak čiji početak označava prvi dan proljeća odnosno proljetnu ravnodnevicu. U tom je trenutku, kažu zapadni astrolozi, Sunce na nula stupnjeva Ovna. Međutim, ako bismo u tom trenutku pogledali kroz neki mjerni instrument, u pozadini Sunca vidjeli bismo zviježđe Riba. To je zbog toga što pokretni ili tropski zodijak koji otpočinje proljetnom ravnodnevicom ne odgovara stvarnom rasporedu zviježđa na nebu iznad nas. Sideralni i tropski Ovan poklapali su se prije otprilike dvije tisuće godina. Tada je prvog dana proljeća Sunce doista bilo u zviježđu Ovna. Prije toga, primjerice u vrijeme neolita, kad je Iša izrekla svoje proročanstvo o povratku Boginje, prvog dana proljeća Sunce je bilo u zviježđu Blizanaca! Svake godine točka proljetne ravnodnevice se pomicala polako unatrag dok s početkom naše ere nije prešla zviježđe Ovna i počela putovati kroz Ribe. Zbog toga se, astrološki, ovo naše doba zove Doba Riba. Neolit se odvijao u Dobu Raka, Blizanaca i Bika, a kako nas upozoravaju mnoga new age učenja, uskoro se približavamo Dobu Vodenjaka. Razlog za razliku između početka proljeća (tropski Ovan) i pravog zvjezdanog Ovna nalazi se u precesiji: polaganom kretanju Zemljine osi koja za otprilike 27000 godina opiše puni krug odnosno izvrnuti stožac na nebu iznad nas. Iako ovakva situacija može zbuniti laika, činjenica je da su astrolozi od davnina koristili upravo nepokretni ili sideralni zodijak. Čak i danas većina svjetskih astrologa (npr. arapski i indijski) koriste isti zodijak. Tropski zodijak, po kojem danas rade zapadni astrolozi i koji uglavnom poznaju široke mase, ušao je u uporabu mnogo kasnije, unatrag otprilike dvije tisuće godina. Učvrstio se u srednjem vijeku, u vrijeme kad je znanje o pravom izgledu svemira bilo zaboravljeno i zamijenjeno geocentričnim modelom po kojem se sve drugo u svemiru okreće oko Zemlje. Osim astrološke uporabe, sideralni zodijak predstavlja kozmički sat odnosno kalendar. Jer, ako nekome koga makar malo poznajete, kažete da se u proljeće Sunce nalazilo u zviježđu Blizanaca, taj će odmah znati o kojem povijesnom razdoblju govorite. Ako uporabite manje podjela zodijaka, možete precizirati određeno vrijeme do u godinu. Zbog toga je razumljivo što se u starim civilizicijama svaka priča o vremenu (budućem i prošlom) svodila na položaje planeta u si-deralnom zodijaku. Išina pjesma nije izuzetak. Ona ukazuje na situaciju u kojoj se sedam planeta nalaze u točno određenim znakovima. Kako je objašnjeno u samoj knjizi (u posljednjem poglavlju kad Dan tumači Vedranu pravo značenje proročanstva), to je vrijeme u kojem će planeti zauzimati sljedeće pozicije unutar sideralnog zodijaka: Jupiter u Raku Mars u Jarcu Venera u Ribama Sunce u Ovnu Rahu u Biku Ketu u Škorpionu Mjesec u Raku Rahu i Ketu su takozvani mjesečevi čvorovi (sjenke iz pjesme). Oni nemaju materijalna tijela, već se radi o matematičkim točkama sjecišta između putanja Sunca i Mjeseca gledano sa Zemlje. Osim u astrologiji, Rahu i Ketu imaju primjenu u astronomiji pri izračunavanju pomrčina Sunca i Mjeseca. Sam Mjesec mogao bi biti u Raku, Škorpionu ili Ribama jer su sva ta tri znaka prema astrološkim načelima "vodena". Ali, budući da se on mora "uzdići na pola puta" kako kaže pjesma, onda to, u odnosu na Sunce, može biti jedino Rak.

Potrebno je napomenuti da većina starih astrologija nije uzimala u obzir vanjske planete Sunčevog sustava Uran, Neptun i Plu-ton, pa su zapravo koristili devet elemenata za opis astrološke situacije (Sunce, Mjesec, Mars, Merkur, Jupiter, Venera, Saturn, Rahu i Ketu). U Išinoj pjesmi se spominje njih sedam. Čak šest od njih je u takozvanom položaju egzaltacije dok se Mjesec nalazi u svom vlastitom znaku. U astrološkim pojmovima egzaltacija se smatra položajem kad planet kao astrološki simbol daje najbolje od sebe. Položaj u vlastitom znaku (Mjesec u Raku) također je vrlo dobar. Drugim riječima, proročanstvo o povratku Boginje opisuje vrlo povoljno vrijeme! Planeti će, kako je to rekla Uma u knjizi, slaviti povratak Boginje. Radi se o vrlo posebnom vremenu jer se ovakva situacija na nebu rijetko viđa. "Rijetko" se odnosi na razdoblja od najmanje nekoliko desetaka tisuća godina! Kao stoje rečeno u knjizi, to rijetko i posebno vrijeme dogodilo se u mjesecu svibnju 2003. godine. Evo kako je izgledala slika neba u to vrijeme. Crtež je predstavljen na kvadratni način, slično kao što je to običaj u jednoj od najstarijih astrologija koje potječu također iz vremena neolita, ali s područja današnje Indije. Danas raširena ved-ska (indijska) astrologija preuzela je taj način crtanja slike neba. Iako za to nema dokaza, po mojem je mišljenju vjerojatno da su ljudi neolita posvuda crtali nebo na takav ili sličan način. Objasnivši posebnost toga trenutka, čitatelju prepuštam da sam izvede svoje zaključke. Svijet u kakvom živimo spremanje za promjenu. Možda će to biti strašna, katastrofalna promjena u kojoj ćemo svi izginuti. A opet, možda nas čeka bolje vrijeme u kojem ćemo ponovo otkriti svoje korijene i vratiti se davno izgubljenom, ali mnogo prirodnijem načinu razmišljanja. Možda ipak postoji mogućnost da se Boginja vrati? Ako na to pitanje dopustimo pozitivan odgovor, onda bismo mogli krenuti i korak dalje pa prihvatiti daje vrijeme za njezin dolazak upravo sada! Svibanj 2003. svakako je bio astrološki zanimljiv. Znači li to da se Boginja vratila baš tada kao što predviđa Išina pjesma? I, ako jeste, na koji način se to dogodilo? Budući da knjiga koju ste upravo pročitali ne osvjetljava odgovor na ova pitanja, već samo nudi razne mogućnosti, morat ćete se naoružati strpljenjem do neke sljedeće knjige. A možda će vam svakidašnji događaji pružiti cjelovite odgovore i neće biti potrebe za knjigom. U svakom slučaju, mislim da ste dobili mnoštvo zanimljivih podataka nad kojima možete razmišljati, te da će postavljena pitanja pokrenuti vašu maštu. Molim vas, izmaštajte sretniji svijet! S ljubavlju, Adrian Predrag Kezele Pojmovnik Budući da ne postoje pisani zapisi iz vremena o kojemu govori ova knjiga, a nepoznat nam je i jezik kojim su govorili ljudi neolita, pojmovnik koji slijedi može se smatrati zasnovanim na mašti začinjenoj nekim poznatim povijesnim činjenicama. Međutim, autor je uvjeren da se do spoznaja o istinitoj povijesti može doći korištenjem svijesti kao prijenosnika obavijesti. Po tom uvjerenju, svijest nije ograničena vremenom. Postoji mogućnost da se, korištenjem posebnih tehnika, saznaju obavijesti do kojih nikako ne bismo mogli doći znanstvenim putem. U stvaranju ove knjige, a posebice u oblikovanju naziva, korištene su takve tehnike. Čak i ako bi se jednom pokazalo da te obavijesti svojim oblikom ne odgovaraju stvarnosti, njihova unutarnja bit u potpunosti će je odražavati. Anila - boginja vjetra i zraka. Anian - naziv za naselja preko Jadranskoga mora, na području današnje središnje i južne Italije koje povjesničari nazivaju Im-presso kulturom.

Arina - ime boginje Sunca iz stare Anatolije. To je ime uzela Danijelova prateta Marija, poznatija kao Uma, nakon što je završila s jednim dijelom svoga života u Americi. Astarte - babilonska boginja. Često se prikazivala s ukrasom u obliku polumjeseca na glavi ili tijelu. Poznata je i pod imenom Ištar. Danilo - malo mjesto u zaleđu Šibenika gdje se nalaze arheološka nalazišta iz doba neolita. Nalazi se u plodnoj dolini okruženoj niskim brdima. Dolina je vjerojatno služila kao ogroman vrt i voćnjak za naselje koje se nalazilo na području današnjeg Šibenika. Ostaci neolitske kulture u samom gradu odavno su nestali zbog toga jer su na istom mjestu kasnije živjeli mnogi narodi. Zbog povezanosti u načinu života, cjelokupna neolitska kultura na području Dalmacije i otoka u povijesti je poznata kao Danilo-Hvar kultura. Dumuzi - kralj i muško božanstvo u Sumeru. Inanin ljubavnik (vidi: Himne Inani). Jednom godišnje provodio se obred spajanja Dumuzija (kojega je predstavljao kralj) i Inane (koju je predstavljala visoka svećenica). Njihova ljubav i njihovo zadovoljstvo predstavljali su sreću, miran život i obilje za ljude. Taj obred je, vjerovali su Sumerani, osiguravao moć kralju te sigurnost njegovim podanicima. S vremenom, izvor snage se zaboravio, a dok su sa sjevera dolazili sve barbarskiji i nasilniji narodi, kraljev položaj je morao jačati dok je nježno žensko načelo polako tonulo u zaborav. Emitru - poglavar naroda iz područja današnje Anatolije. Budući blizu Kurganima, zagovarao je organiziranje obrane i prijelaz na ratnički način života ne bi li obranili svoje domove. Endra - visoki svećenik zbog čije se ljubavi Boginja utjelovila u Inji. Njezin ubojica, žrtva okolnosti, ali i žrtva ljubomore. Elana - boginja mora i dalekih voda. Ešan - legendarni brodograditelj s otoka Vare, današnjega Hvara. Himne Inani - potječu iz starog Sumera. Uglavnom govore o njezinom svetom vjenčanju s Dumuzijem, čovjekom, ali i božanstvom. Dumuzi je kralj koji vlada ljudima. Sumerani su smatrali da muška vladavina, dakle kraljevstvo, prima snagu i podršku od ženskoga načela. Došlo je do miješanja stare kulture u kojoj je Boginja imala glavnu riječ i nove, pastirske kulture gdje su prevladavala muška božanstva. Kad se pojavio prvi val tih sjevernih naroda, ljudi koji su štovali Boginju nisu imali drugog izbora nego prihvatiti ih u svoje naručje. Boginja je majka i zaštitnica, a ne ratnica. I tako je Inana dragovoljno pristala prepustiti svoju 'vlast', koju zapravo u pravom smislu te riječi nikada nije ni posjedovala, kralju i bogu Dumuziju koji je vladao ljudima i njihovim svjetovnim poslovima. U Sumeru Boginju nisu ubili, ali su je natjerali da svoju energiju preda muškome Bogu, a zatim su je postupno zaboravili. Inja - legendarna djevojka koja je spasila Uma-Neth od najezde Kurganskog vojskovođe. Živjela je oko tisuću godina prije vremena radnje "Povratka Boginje", dakle oko 5000. god. pr. n. e. Smatra se utjelovljenjem Boginje, a žrtvovala je svoju ljubav prema En-dri zbog kojeg se utjelovila da bi spasila druge ljude. Prema legendi, bila je to najljepša žena koja je ikada rođena na ovome svijetu. Inan ili Inana - ime Boginje kad je raspoložena za ljubav, kad zavodi i pruža užitak. Inan-Durh - Inan ili Inana je ime Boginje kad je raspoložena za ljubav, kad zavodi i pruža užitak. Durh je posljednje boravište; mjesto na kojem se najradije boravi i najradije umire. Doslovni prijevod izraza Inan-Durh je bilo mjesto gdje će Boginja umrijeti. Radi se o otoku koji danas nazivamo Kreta, mjestu gdje je kultura i civilizacija ljudi koji su štovali Boginju najduže opstala zbog svojega odvojenog položaja koji ju je štitio od osvajača sa sjevera. Irana - ime svećenice koju je Dan sreo na Kreti, a koja mu je otkrila dio njegove buduće sudbine. Kurgani - zajednički naziv za sjeverna plemena koja su u nekoliko valova, od šestog do trećeg tisućljeća prije nove ere, zauzela područje takozvane Stare Europe i potisnula miroljubivu

neolitsku kulturu na tom području. Ime im dolazi od riječi koja označava 'grob' odnosno 'pokapanje' zbog znakovitog načina na koji su pokapali svoje mrtve ispod kamenih ploča. Iako su u valovima dolazili gotovo dvije tisuće godina i polako osvajali područja sve do Mediterana, u četvrtom tisućljeću prije nove ere Kurgani su se raširili preko cijelog područja od Crnoga mora kroz Sjevernu Europu, a istočno do prirodne zapreke Ural-skih planina. Vladali su primitivnom obradom metala koji su koristili i za oružje. Za razliku od neolitskih kultura, Kurgani su bili osvajači i ratnici. Negdje oko 2800. god. pr. n. e. uzrokovali su najveći val uništavanja u Anatoliji i u područjima oko Egejskoga mora, a nekoliko stotina godina kasnije u Siriji i Palestini. Kurgani pripadaju skupini naroda proto-Indoeuropljana čiji smo mi nasljednici ne samo u lingvističkom smislu već i u smislu svjetonazora i kulture. Nažalost, neolitski narodi koji su živjeli na našim područjima sasvim su nestali. Malo more - izraz ljudi Uma-Netha koji se odnosi na današnje Jadransko more. Min - naziv glavnoga naselja i luke na pradavnoj Kreti odnosno Inan-Durhu. Luka je sa svojim molovima bila oblikovana u obliku polukruga te je sličila velikim ustima. Riječ min značila je ulaz ili usta. Pretpovijest - razdoblje za koje suvremena znanost tvrdi da "prethodi" povijesti namećući tako doktrinu o superiornosti naše civilizacije nad onim što je bilo prije. Međutim, svi arheološki dokazi upućuju na činjenicu da su upravo u pretpovijesti (u vrijeme neolitika, od otprilike 8000. do 3000. god. pr. n. e., pa čak i prije u vrijeme paleolitika) cvjetale miroljubive kulture vrlo razvijene znanosti, filozofije i religije. Te su kulture uživale u svijetu gdje je rat bila nepoznanica, a sukobi rijetkost. Odnos prema prirodi bio je označen suradnjom, a ne "kroćenjem" ili pobjedom nad prirodom, a odnosi među ljudima bili su uravnoteženi. U religioznom smislu, ljudi su tada štovali ženski vid božanstva kao izvor života ne zanemarujući ulogu muškoga načela. Suprotno od uvriježenoga mišljenja zbog kojeg je načinjena granica između povijesti i pretpovijesti, postoje pokazatelji da su mnoge kulture u to vrijeme poznavale pismo. To znači daje glavna razlika između "povijesti" i "pretpovijesti" bila zapravo političke naravi: osvajačka kultura je istisnula miroljubivu i ispisala povijest onako kako je to njoj odgovaralo. Stara Europa - izraz koji je u suvremenu povijest uvela Marija Gimbutas. Radi se o neolitskim kulturama na području koje obuhvaća gotovo cijeli Balkan, proteže se na sjever do današnje Češke, a na jug i istok preko Grčke i Turske do Crnoga mora. Vremenski, radi se o razdoblju od oko najmanje 3500 godina; od 7000. do 3500. god. pr. n. e. Sumerska civilizacija - jedna od rijetkih u kojoj je došlo do miješanja stare neolitske kulture u kojoj se štovala Boginja i novoga svjetonazora sa sjevera u kojem se štovalo muško božanstvo. Više od tisuću godina Sumerani su održavali ravnotežu između ta dva božanska načela. Postojala je vrhovna svećenica koja se jednom godišnje ritualno spajala s kraljem koji je imao svjetovnu vlast. Na taj način se priznavao pravi izvor božanske snage: žensko načelo. (Vidi: Himne Inani) Tanel - naziv prastarog neolitskog glazbala iz Uma-Netha. Maleni harmonični bubanj koji se sastoji od tri spojene keramičke posude preko kojih je prevučena koža. Na tanelu se mogu svirati harmonije jer su preko postraničnih otvora napete tri tetive. Također, njime mogu održavati željeni ritam te mu dodavati tonalitete različitim pritiscima na napetu kožu. Uma - jedno od najvažnijih imena Boginje u obliku Majke i Stvarateljice. Ponekad se koristi za oslovljavanje iz poštovanja žena koje su majke, a također i kao titula visoke svećenice u Boginjinom hramu. Osim toga, Uma je i tajno ime za drugi planet od Sunca, današnju Veneru, koja se smatra simbolom Boginje, a također i njezinim domom u legendama i pričama. Uma-Haran - osoba s posebnim darom pronalaska "tragova Boginje" odnosno mjesta koja su na neki način povoljnija od drugih za izgradnju kuća, naselja, a posebice svetišta. Uma-Haran

je vrlo osjetljiva osoba koja ponekad ima sposobnost prekognicije, vidovitosti ili drugih neobičnih moći. Vještina Uma-Haran se ne uči, već se osoba s njom rađa. Doslovni prijevod izraza Uma-Haran je Onaj-koji-osjeća-tragove-Boginje. Uma-Neth - naziv jednog od najvećih naselja i cijele kulture koja se u vrijeme neolita (od otprilike 8000. - 3000. god. pr. n. e.) razvila na obalama današnje Dalmacije, posebice u području Šibenika, a kasnije i na otocima, posebice Hvaru. Ta je kultura u današnje vrijeme poznata pod imenom Danilo-Hvar kultura. Izraz "neth" označavao je nešto poput "kolijevke" ili "doma". Dakle, Uma-Neth je Kolijevka Boginje. Umjetnost - u umjetnosti neolitika većinom prevladavaju prizori seksa, seksualnosti, spolnosti, užitaka i ljubavi. To su bili Boginjini darovi koje su ljudi dijelili između sebe. Sve stoje bilo povezano sa ženskim tijelom, posebice menstrualni ciklus i sam čin rađanja, bilo je sveto. U naše vrijeme se to pretvorilo u sramotu i grijeh. U povijesnoj umjetnosti (dakle umjetnosti naše kulture; vidi Pretpovijest) zapanjuje činjenica kako uopće ne postoje djela koja opisuju čin davanja života. Međutim, djela koja oduzimaju život (prizori rata, patnje i nesreća) prisutna su u najvećoj mogućoj mjeri. Unutarnje more - izraz ljudi Uma-Netha koji se odnosi na današnje Crno more. Vanjsko more - izraz ljudi Uma-Netha koji se odnosi na današnji Atlantski ocean. Vara - ime kojim su stanovnici Uma-Netha nazivali otok Hvar. Veliko more - izraz ljudi Uma-Netha koji se odnosi na današnje Sredozemno more. Venera iz Laussela -jedan od najstarijih reljefa žene ili Boginje iz razdoblja paleolitika. Na reljefu je prikazana krupna žena, vrlo širokih bokova s vidljivim trbušćićem. Pubični trokut joj je jasno istaknut, a velike grudi pomalo obješene. U desnoj ruci, savijenoj i uzdignutoj do visine ramena, drži polumjesec, a lijeva joj je položena preko trbuha i pokazuje u smjeru spolnih organa. Na polumjesecu se nalazi trinaest crta koje označavaju broj izmjena mjesečevih mijena tijekom jedne godine, što je povezano s trinaest menstrualnih ciklusa kroz koje žene prolaze u istom razdoblju O autoru Adrian P. Kezele rođenje 1962. godine u Varaždinu. Diplomirao je logopediju na Fakultetu za defektologiju u Zagrebu. Nakon studija odlazi u inozemstvo te se posvećuje proučavanju tehnika i metoda za razvoj svijesti. Od 1988. godine održava predavanja, seminare i tečajeve širom Hrvatske i Slovenije. Višegodišnje iskustvo u savjetovanju i podučavanju rezultiralo je nastankom mnogobrojnih knjiga. Također, njegova su predavanja zabilježena na do sada šest videokaseta, a objavljenje i CD uz knjigu Savršena ljubav. Na slovenski jezik prevedene su mu knjige Maitreya, Veličanstveni Saturn i Vastu - dobri duh prostora (Založba Satjam, 2001.). A.P. Kezele trenutno najviše radi kao predavač, podučava Integralnu meditaciju, te održava osobna savjetovanja na osnovi đjotiša. U okviru tehnike Integralne meditacije održava i napredne programe poput tečajeva Ubrzanja i, u posljednje vrijeme, Tečajeva za čarobnice i čarobnjake. Osim toga, autor je seminara Skrivene poruke te vrlo djelotvornih Rasa tehnika. Pokretač je i projekta Vastu -dobri duh prostora u okviru kojeg obrazuje vastu praktičare. Njegova knjiga Dupinov san nadahnula je osnivanje istoimene udruge koja se bavi proučavanjem i promicanjem međudjelovanja dupina i ljudi, a 2002. je objavljena i na engleskom jeziku. Odnedavno je sa svojim suradnicima pokrenuo održavanje skupova u posebno odabranim razdobljima. Usklađivanje s prirodnim ritmovima važno je za razvoj svijesti ne samo pojedinaca već i čovječanstva. Takvi skupovi s više stotina sudionika održani su u kolovozu 1999., svibnju 2000., rujnu 2001., svibnju 2002., svibnju 2003. i listopadu 2003. godine.

A.P. Kezele također je osnivač globalne mreže za intuitivnu komunikaciju pod nazivom SoulNet. U SoulNetu trenutno sudjeluje oko 4000 osoba iz cijelog svijeta. U Hrvatskoj i Sloveniji krajem 2003. godine osnovana je Udruga za duhovnu podršku umirućima poradi širenja znanja sadržanih u knjigama Gospodar smrti i Život-smrt-život. Istraživanje duhovnog naslijeđa kultura s područja Stare Europe (knjige Povratak Boginje te dvije koje su u pripremi: Potraga za Boginjom i NeoDance: ples Boginje) potaknulo je nastanak duhovnog plesa pod nazivom NeoDance te provođenje posebnih plesnih radionica i školovanja NeoDance trenera. Dodatne obavijesti o aktivnostima i novostima iz rada Adriana Predraga Kezelea potražite na njegovim web stranicama: www.dvostrukaduga.hr/APK/ www.soulwindsurf.com www.vastuvidya.net www.neodance.com Knjige možete naručiti na adresi nakladnika: Dvostruka Duga d.o.o. p.p. 184 HR-40001 Čakovec ili telefonom 040 347 343 www.dvostrukaduga.hr e-mail: [email protected] Dosadašnja izdanja Dvostruke Duge: Biblioteka JUPITER A. P. Kezele: Stvaranje sreće (1995., 2000., 2002.) Deepak Chopra: Tijelo i duh, rijeka vječnosti (1995., 2002.) John Douillard: Tijelo, duh i šport (1996., 2000.) A. P. Kezele: Skrivene poruke, skrivena značenja (1996., 1999., 2001.) Deepak Chopra: Put do ljubavi (1998., 2000.) D. Epstein: Dvanaest stupnjeva iscjeljenja (1998.) A.P. Kezele: Tajne indijske astrologije (1998., 2001.) Hanna Kroeger: Zdravlje iz prirode (1999.) Caroline Myss: Anatomija duha (1999., 2000., 2003.) A.P. Kezele: Umjetnost davanja (1999., 2002.) A.P. Kezele: Moj put do čarolije (2000.) Caroline Myss: Zašto se ljudi ne iscjeljuju (2001.) Deepak Chopra: Kako spoznati Boga (2001.) A.P. Kezele: Vastu - dobri duh prostora (2001.) A.P. Kezele i A. Hampamer: Integralna meditacija (2002.) Caroline Myss: Izaberimo zdravlje (2002., 2003.) Caroline Myss: Sveti ugovori (2002.) A.P. Kezele: Život - smrt - život (2003.) Daphne Rose Kingma: Budućnost ljubavi (2003.) Biblioteka AQUARIUS Rene Erdos: Indijski gost (1996.) f Deepak Chopra: Povratak Medina (1997., 2002., 2003.) M.S. Peck: Na Nebu kao i na Zemlji (1997.) Daniel Quinn: Ishmael (1997., 2001.) A.P. Kezele: Maitreya (1997., 2001.) James F. Twyman: Poslanik svjetla (1998.) A.P. Kezele: Anđeo pod maskom (1998., 2002.) Mario Morgan: Tihi zov Australije (1999., 2002.)

Daniel Quinn: Priča o B (1999.) Dan Millman: Put mirnog ratnika (2000.) Mario Morgan: Poruka iz Zauvijek (2001., 2002.) Malidoma Patrice Some: Afrička inicijacija (2001.) A.P. Kezele: Čarobnica (2002.) A. P. Kezele: Bijela ptica (2002.) Dan Millman: Sveto putovanje mirnog ratnika (2003.) A. P. Kezele: Gospodar smrti (2003.) A. P. Kezele: Povratak Boginje (2003.) Biblioteka A URORA Deepak Chopra: Sedam duhovnih zakona uspjeha (1996., 2000., 2001.) Deepak Chopra: Put čarobnjaka (1997., 2002.) A.P. Kezele: Intuicija - mudrost pravoga izbora (1997., 1999., 2001.) Louise L. Hay: Život! (1997., 1998., 1999.) Louise L. Hay: Moć žene (1998.) Deepak Chopra: Sedam duhovnih zakona za roditelje (1998.) A.P. Kezele: Sedam čakri, sedam stanja svijesti (1999., 2002.) Wayne W. Dyer: Ostvarite svoju sudbinu (1999., 2002.) A.P. Kezele: Kozmička proslava (2001.) Biblioteka ZNANOST NOVOG VREMENA M. Fox & R. Sheldrake: Fizika anđela (1999.) Daniel Quinn: Izvan civilizacije (2000.) F. David Peat: Sinkronicitet (2000.) Gary Zukav: Život duše (2002.) Gary Zukav i Linda Francis: Srce duše (2003.) Riane Eisler: Moć partnerstva (2003.) Biblioteka SAVRŠENO ZDRAVLJE Deepak Chopra: Savršena težina (1996.) Deepak Chopra: Savršena probava (1996.) Deepak Chopra: Odmorno spavanje (1996.) Deepak Chopra: Neograničena energija (1996.) Deepak Chopra: Prevladajte ovisnost (1997.) A.P. Kezele: Zdravlje s neba (2000.) A. Hampamer: Ajurveda za svaki dan (2001.) Ostala izdanja A. P. Kezele: TM-Korak naprijed (1994.) A. P. Kezele: Istina u pjesmi (1994.) Adrian B. Smith: Ključ za kraljevstvo nebesko (1994.) A. Hampamer & K. Kezele: Nova kuharica (1995., 1997., 2000., 2001.) A.P. Kezele: Kratki pregled novih misli koje mijenjaju svijet (2000.) A.P. Kezele: Savršena ljubav 1. dio (2000.) A.P. Kezele: Dupinov san (2001.) Nije u prodaji A.P. Kezele: Trojedna - o ljubavi i vječnosti (1996.) A.P. Kezele: Veličanstveni Saturn (dosad objavljeno 10 izdanja) Dvostruka Duga je nakladnička kuća posvećena izdavanju knjiga koje istražuju mogućnosti čovjekova duha i tijela, ukazuju na blizak odnos čovjeka i prirode te načine putem kojih

možemo sačuvati dragocjeni planet na kojemu živimo. Želite li ubrzati svoju evoluciju i sudjelovati u stvaranju boljeg i sretnijeg svijeta - ovo su knjige za vas! - Bilo da se radi o duhu, tijelu ili okolini, uvijek postoje mjesta koja je potrebno istražiti i vještine koje je potrebno naučiti. Napuci i savjeti - Biblioteka JUPITER. U trenucima kad je potrebna podrška i vizija, knjige iz Biblioteke AURORA bit će izvor nadahnuća, poput zvijezde čije ime nose. biblioteka B ibiio t e k a ACJUARIUS Biblioteka^4Q?//lR/KSr posvećena je romanima. Priče, parabole, legende i mitovi - mudrost se oduvijek prenosila baš tako. Uzbudljivo istraživanje područja u kojem se susreću znanost i duh! Knjige koje spajaju objektivno i subjektivno te tako ocrtavaju put u novo tisućljeće - tisućljeće duhovnog razvoja. BIBLIOTEKA ZNANOST NOVOG VREMENA ista vam neću reci, a vi, vodeni znamenjem s nebesa i čežnjom bez kraja i početka, vi ćete znati, sasvim sigurno znati: To sam ja, to sam ja... Ona koja se vratila!

a. p. kezele - povratak boginje

Documents