Ahmed Rašid

TALIBANI

Islam, nafta i nova velika igra u Srednjoj Aziji

S NOVIM PREDGOVOROM nakon terorističkog napada od 11.rujna 2001.

I. Vjerski fundamentalizam - Islam -AfganistanII. Unutarnja politika - Afganistan ~ 1973.

III. Afganistan - Unutarnja politika IV. Afganistan -političkapovijest

Što su o knjizi rekli:

Patrick Seale, Sunday Times:"Pročitajte ovu izvrsnu knjigu i bit će vam jasna vrlo složena politika

u Afganistanu i smrtonosna opasnost od širenja kaosa, droge ivjerskog nasilja na susjedne zemlje."

Tariq Ali, New Left Revivr."Prvi vjerodostojan prikaz dolaska talibana na vlast."

Rupert Edis, Sunday Telegraph:"U cijeloj toj zbrci Rashid ima izvrstan osjećaj za osobe i karaktere,

koji su jednako egzotični kao i u vrijeme stare velike igre."

Jason Burke, Observer."Knjiga Ahmeda Rashida opisuje događaje kakve nalazimo u

filmovima Jamesa Bonda: zaraćena plemena, sraz carstava, fanatikekoji sanjaju o osvajanju svijeta, nasilje i seks... Ako itko doistarazumije što se tamo događa onda je to Rashid."

Robin Banerji, Daily Telegraph:"Jednu kompliciranu priču Rashid priča na jasan način. Pojavu

talibana smješta u kontekst afganistanskog građanskog rata,nadmetanja oko izvora energije u republikama Srednje Azije iinteresa američke, saudijske i pakistanske tajne službe."

International Herald Tribune: "Ovo je dobro utemeljena i uravnotežena knjiga, znalački

napisana."

Roger Hovvard, Spectator."U ovoj izvrsnoj i vrlo čitkoj knjizi Ahmed Rashid uspio je spojiti

podrobne analize ne samo s anegdotama nego i s iskrenom sućutiprema nevinim narodima što su već desetljećima žrtvom raznih igarau nadmetanju stranih sila pa se čini kako su predodrđeni za vječnostanje rata."

Richard Beeston, New Statesman:"Autor ove knjige donosi svoje duboke spoznaje o tajnovitom i

čudnom tali-banskom vodstvu stečene osobnim iskustrvom uAfganistanu tijekom posljednjih deset godina."

Neil Ouilliam, BRISMES Nevsletter."Rashid je napisao do sada najtemeljitiji prikaz talibana i smjestio

ga u prikaz afganistanske povijesti sve od vremena velike igre."

Michael Church, Independent:"Zahvaljujući izvrsnoj Rashidovoj analizi poteza i nadmetanja

naftnih kompanija i stranih država, direktori naftnih kompanija dobilisu suvremenu bibliju a ljudi zainteresirani za nove turkijske republikemogu steći uvid o tome u kojem se smjeru kreću te misteroiznedržave."

Mojoj majci, jer me naučila što trebam spoznati.Nadam se da sam ispunio njezina očekivanja. I za Angeles.

NOVI PREDGOVOR NAKON TERORISTIČKIHNAPADA IZ RUJNA 2001.

Od 1989. godine Sjedinjene Američke Države i druge zapadnezemlje ignorirale su nesmiljeni građanski rat u Afganistanu. Dana 11.rujna 2001. Afganistan se svijetu predstavio na okrutan i tragičannačin i svijet se toga dana zauvijek promijenio. Devetnaest pilotasamoubojica, što su oteli četiri zrakoplova i s trima od njih srušili dvanebodera Svjetskoga trgovinskog centra u New Yorku i zgraduPentagona u Washingtonu, bili su članovi organizacije Al- Qaida, čijije vođa Osama bin Laden, a sjedište joj je u Afganistanu, državi pod vlašću taliba-na. Cilj njihova napada bilo je

samo srce posthladnoratovskoga svijeta, nervni centar globalizacije ipretpostavljenih napora međunarodne zajednice da taj svijet učinesigurnijim i boljim.Samo nekoliko sati nakon tih napada američki je predsjednik

George W. Bush izjavio kako se Amerika nalazi u ratu smeđunarodnim teroristima. "Oni koji napadaju Sjedinjene AmeričkeDržave sami su odlučili o vlastitom uništenju", rekao je 15. rujna,nakon što je objavio izvanredno stanje u cijeloj zemlji. Upozorio jekako će reakcija SAD-a biti "rat bez bojišnice i bez crta obrane" ikako "taj rat neće trajati kratko". Svečano se obvezao kako ćeosnovati međunarodni savez, preko članica NATO-a i drugihsavezničkih zemalja, u namjeri da kazni organizaciju Al- Qaida italibane.Piloti samoubojice, školovani u SAD-u i u Njemačkoj, pripadaju

novome naraštaju militantnih islamskih skupina. Bili su to obrazovanimladići iz srednjega sloja, imali su dobra zaposlenja, obitelji,djevojke. Bez obzira na to bili su puni nepomirljiva ogorčenja koje sugodinama njegovali i tako postali sposobni olako ubiti sedam tisućaljudi, odAhmed Raskid: Talibani kojih su mnogi bili obični, pobožni američki

muslimani. Ova knjiga djelomično nastoji pridonijeti razumijevanjutog ogorčenja i organizacije koja ih je obučila i nadahnula.Ali, Al-Qaida ne bi mogla tolike godine planirati ni organizirati

napade da nije imala sigurno utočište u kojemu joj je sve bilo

dostupno - obuka, financijska sredstva, komunikacije i nadahnuće.Činjenica da su talibani, zbog dugogodišnjeg nemara SAD-a i

drugih zapadnih zemalja, uspjeli pretvoriti Afganistan u pravoutočište ekstremističkih skupina i proširiti svoju globalnu mrežu natrideset četiri zemlje, samo je vrh jednog golemog ledenjaka. Talibaniudomljuju i islamske ekstremističke skupine iz Rusije, Pakistana,Kine, Burme, Irana, zemalja Srednje Azije i iz nekolikozemalja Dalekog istoka, a svi se bore za talibane i istodobno

nastoje u svojim zemljama provesti vlastite političke ciljeve.Afganistan je postao središtem svjetske terorističke mreže, za štokrivnju ne snosi bijedni afganistanski narod pritisnut sušom, glađu,građanskim ratom i golemom neimaštinom kao posljedicomdugotrajnoga rata između talibana i antitalibanskih snaga UjedinjeneFronte (UF).Napad od 11. rujna naviješten je samo dva dana prije toga kad je

ubijen vođa UF-a Ahmad Sah Masud, najvjerodostojniji protivniktalibana. Dvojica mladih Marokanaca, s belgijskim putovnicama,glumeći novinare na putu od Bruxellesa preko Londona i Islamabadado Kabu-la, nosili su bombu skrivenu u video kameri. Na krajnjemsjeveru Afganistana, čim su počeli intervju s Masudom, digli su uzrak i njega i sebe. S krhotinama od granate u glavi i u drugimdijelovima tijela, Masudje preminuo nakon samo nekoliko sati. Nijebaš bilo dvojbe da je to ubojstvo organizirala Al-Qaida kako bi jošviše učvrstila svoje ionako bliske odnose s talibanskim vodstvom iujedno Ujedinjenu Frontu lišila njezina najsposobnijeg vođe upravo utrenutku kad je Al-Qai-da planirala još veći teroristički napad znajućikako će time na Afganistan navući osvetoljubive američke snage.Bin Laden i talibanski vođa mula Muhamed Omar očito nemajunikakvih dvojbi kako će oni uništiti svaku američku vojnu invaziju,bez obzira na njezinu vojnu moć, baš kao što su i afganistanskimudžahedini nakon desetogodi- šnjeg rata uništili sovjetsku vojsku.Početkom godine još je više narastao bijes talibana prema

zapadnim zemljama. Dana 19. siječnja Vijeće sigurnosti Ujedinjenihnaroda donijelo je Rezoluciju broj 1333 kojom su talibanimanametnute sankcije, a uključivale su potpunu zabranu prodaje oružjatalibanima, zapljenu talibanskih novčanih sredstava u svim zemljamasvijeta i obustavu svih međunarodnih letova afganistanske zračne

kompanije Ariana. Vijeće sigurnosti UN-a izjavilo je kako jeAfganistan, u kojemu su na vlasti talibani, svjetsko središtemeđunarodnog terorizma i zatražilo izručenje Bin Ladena. Talibani su oštro reagirali i izjavili da Bin Ladena neće

nikada izručiti. Još ih je više razljutila činjenica da nikakvaograničenja nisu nametnuta Ujedinjenoj fronti, koja je i dalje dobivalavojnu pomoć od Rusije, Irana, Indije i zemalja Srednje Azije.Pakistan, kao glavni opskrbljivač oružja i goriva za talibane, našao

se u nezgodnu položaju, ali se obvezao na poštivanje sankcijaUN¬a. Međutim, u godišnjem izvješću o globalnom terorizmu, štogaje 30. travnja objavilo američko Ministarstvo vanjskih poslovastajalo je kako Pakistan i dalje talibanima pruža pomoć u "nafti,novcu, tehničkoj potpori i vojnim savjetnicima". Istodobno jeorganizacija Human Rights Watch, sa sjedištem u New Yorku,objavila oštro izvješće u kojemu je stajalo kako Pakistan krši sankcijeUN-a tako što talibane i dalje opskrbljuje oružjem i ljudstvom. Uzrastuću dvojbu međunarodne zajednice kako Pakistan ne poštujesankcije UN-a nego talibanima i dalje dostavlja oružje, Vijećesigurnosti donijelo je 31. srpnja Rezoluciju broj 1363 kojom osnivaskupinu promatrača za provedbu embarga UN-a na dopremu oružjatalibanima. Na to su talibani i afganistanske islamske stranke koje suih podržavale odgovorili da će ubiti svakog promatrača UN-a kojidođe na pakistansko-afganistansku granicu.Nadalje, tijekom prvih devet mjeseci 2001. godine bilo je nekoliko

znakova upozorenja kako će neizbježno doći do terorističkih napada.Dana 5. veljače u jednom je njujorškom sudu počeo proces protivčetvorice suradnika Bin Ladena, optuženih za postavljanje bombi udva američka veleposlanstva u Africi 1998. godine. Sud ih je 29.svibnja proglasio krivima za 302 teroristička zlodjela i osudio ih nadugogodišnje zatvorske kazne. U travnju je jedan Alžirac po imenuAh-mad Resam osuđen za unošenje oružja iz Kanade u SAD, gdjeje 2000. namjeravao dignuti u zrak zračnu luku u Los Angelesu. Odsiječnja do kolovoza u Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj i Velikoj Britanijiuhićena su dvadesetorica Alžiraca zbog navodnog planiranja višeterorističkih napada u europskim zemljama. Bili su tijesno povezani sBin Ladenom i uvježbavani u Afganistanu. Američke su snage 23.lipnja u Arapskom moru stavljene u najviše stanje pripravnosti nakon

objave o mogućim terorističkim napadima. U nekoliko zemalja Afrikei Perzijskog zaljeva zatvorena su američka veleposlanstva a Wash-ington je istodobno upozorio talibane kako će njih smatratiodgovornima u slučaju da Bin Laden poduzme bilo kakav terorističkinapad.Talibansko je vodstvo, kao rezultat sankcija UN-a, postalo izolirano

ali su i talibani krenuli u ofenzivu, odlučni u namjeri da se oduprupritisku zapadnih zemalja bez obzira na to što se zbog cjelogodišnjesuše, građanskog rata i potpunog uništenja poljoprivrede još višepogoršala ionako velika humanitarna kriza koja je izazvala golemi valod milijun izbjeglica u druge dijelove Afganistana i izvan njega. Usiječnju je između talibana i Ujedinjene fronte došlo do snažnih borbiza područje Hazaradžat u središnjem Afganistanu, gdje žive Hazari,koji su muslimani-šiiti i koje talibani, kao muslimani-suniti, mrze.Talibani su 8. siječnja ponovno zauzeli Jakovlang, a predstavniciorganizacija za ljudska prava kasnije su podastrli dokaze o tomekako su masakri-rali 210 civila u gradu i okolici. Ujedinjena je fronta13. veljače ponovno zauzela grad Bamijan ali je ubrzo opet prešao uruke talibana.Dana 26. veljače, u znak kazne i podjarmljivanja Hazara, taliban-

ski vođa mula Muhamed Omar zapovjedio je svojim snagama daunište dva divovska kipa Bude, stara 1800 godina, koja sunadvisivala Bamijansku dolinu. Dok su talibani u Bamijan dovozilidinamit i tenkove, mnoge su zemlje osudile taj čin, među njima iJapan, Šri Lanka i Egipat, i poslale svoja izaslanstva u namjeri datalibane privole na obustavu rušenja tih kipova. U glavnim gradovimamnogih zemalja budisti, Afganistanci i ljubitelji umjetnosti organiziralisu antitalibanske demonske demonstracije ali se talibani nisupokolebali pa su 10. travnja kipovi srušeni dinamitom i tenkovskomvatrom. Uništili su i oko četrdeset kipova u Kabulskom muzeju ijedan veliki drevni kip bude u mjestu Gazna. Talibani su optužili svijetkako mu nije stalo do njihove zemlje, koju su izolirali, ni do njezinagladnog naroda, nego do kipova, iako ni njih same nije ni najmanjebrinula bijeda vlastita naroda.Neke je zemlje rušenje kipova Bude prenulo iz sna glede mogućih

opasnosti od talibana. Vođa Ujedinjene fronte, Ahmad Šah Masud,prvi je put posjetio Europu u travnju 2001. Obratio se Europskom

parlamentu u Strasbourgu, primili su ga predstavnici Europskezajednice u Bimellesu i francuski ministar vanjskih poslova u Parizu.Ujedinjena je fronta dobila na snazi povratkom generala RašidaDostuma u Afganistan gdje je, uz pomoć Turske, na sjeveru zemljeosnovao bazu kako bi uzbečke nacionalističke borce digao na borbuprotiv talibana, kao i Ismaila Hana, bivšega guvernera zapadnogAfganistana, koji je u pokrajini Gor u zapadnom Afganistanu, uzpotporu Irana, osnovao još jednu bazu za borbu protiv talibana. Takoje Ujedinjena fronta stekla mogućnost otvaranja dviju novih bojišnicakojima bi razvukla talibanske snage.Vođa talibanske vlade u Kabulu, zvane Sura, i zamjenik vođe tali-

banskog pokreta mula Muhamed Rabani umro je 16. travnja od rakau jednoj bolnici u Karačiju. Smatrali su ga umjerenjakom,zagovornikom uspostave dijaloga s Masudom. Njegova je smrtoznačila kraj svakom ozbiljnijem pokušaju umjerenih talibanskihvođa da se odupru pobornicima tvrde politike u talibanskom režimu,koji su bili odlučni suprotstaviti se Zapadu u namjeri da stvore, kakosu to zvali, najčistiju islamsku zemlju na svijetu.Otpor talibana ujedno je značio i jačanje sukoba s UN-om i drugim

međunarodnim humanitarnim organizacijama koje su djelovale uAfganistanu kao i donošenje novih zakona, što je prouzročilo ozbiljnakršenja ljudskih prava i netrpeljivost mnogih Afganistanaca premanjima. Dana 19. svibnja talibani su zatvorili jednu talijansku bolnicu uKabulu i europske liječnike natjerali u bijeg optuživši ih da su sedružili s afganistanskim ženama. Dva dana nakon toga odbili susurađivati s Ahmed Rashid: Talibani projektom organizacija UN-a zacijepljenje djece protiv dječje paralize. Dana 22. svibnja izjavili sukako će svi Indijci u Afganistanu morati nositi žute značke kao znakprepoznavanja, što je potaknulo još veću osudu međunarodnezajednice, koja je trajala nekoliko tjedana pa su na kraju povukli tuizjavu i rekli kako Indijci neće nositi značku nego osobne dokumente.Procjenjuje se da u Afganistanu ima još oko 1700 Indijaca i Sikha.Dana 31. svibnja zabranili su ženama zaposlenim u stranimhumanitarnim organizacijama voziti automobile.Talibani su došli u najozbiljniji spor s humanitarnim organizacijama

kad Svjetskom programu za hranu UN-a (World Food Program -WFP), koji hrani oko tri milijuna Afganistanaca, nisu dopustili provesti

kontrolu primatelja doniranoga kruha u pekarnicama WFP-a uKabulu. Nakon više mjeseci neuspješnih pregovora, WFP jezaprijetio kako će do 15. lipnja zatvoriti 157 pekarnica u Kabulu.Talibani su zatražili pomoć od arapskih i muslimanskih humanitarnihorganizacija ali se nisu mogli nadati nikakvoj većoj pomoći. WFP je15. lipnja zatvorio svoje pekarnice i time prisilio talibane nakompromisno rješenje, postignuto dva dana poslije toga. Dana 13.srpnja talibani su zabranili uporabu Interneta u cijeloj zemlji. Tjedandana nakon toga izdali su dekret o zabrani uvoza trideset proizvoda,uključujući razne igre, kasete sa snimljenom glazbom i ruž za usne.Još su se jače sukobili s humanitarnim organizacijama 5. kolovoza,kad su uhitili osam stranaca i šesnaest Afganistanaca, djelatnikaorganizacije "Shelter Now International", i optužili ih za pokušajpropagiranja kršćanstva, za što je predviđena smrtna kazna. Sudskiproces osmorici stranaca, među kojima su bila četvorica Nijemaca,počeo je 4. rujna, po šerijatskom zakonu, u Vrhovnom sudu uKabulu. Godišnja ljetna talibanska ofenziva počela je 1. lipnja kad je25.000 talibanskih vojnika, među kojima je bilo oko 10.000neafganistanaca (Arapa, Pakistanaca i pripadnika srednjoazijskihnaroda), napalo crte bojišnice Ujedinjene fronte izvan Kabula, upokrajini Tahar, na sjeveroistoku zemlje, i na području Hazaradžat. Ujedinjena fronta nije uspijevala zauzeti daljnja područja, ali je

čvrsto držala svoju crtu obrane, a na novim je bojišnicama nasjeveru i na zapadu zemlje uspjela razvući talibanske snage. Ujednom izvješću Vijeću sigurnosti UN-a iz kolovoza, glavni tajnik UN-a Kofi Annan zagovarao je novi "razumljiv pristup" kako bi sepokušao uspostaviti mir u Afganistanu, nazvavši sve dotadašnjepokušaje "neuspješnima" i istaknuvši potrebu za osmišljavanjemstrategije poticaja i uzmaka kao i plana obnove Afganistana.Spomenuo je i to da na strani talibana ima više radikalnih islamskihboraca nego ikada ranije.Tijekom te političke krize neopisivo je porasla patnja afganistan-

skog naroda a Afganistan je proglašen zonom najveće humanitarnekatastrofe u 2001. godini. Afganistanski narod ima najveći brojizbjeglica na svijetu, s tri milijuna i šesto tisuća izbjeglica izvanAfganistana, od toga dva milijuna i dvjesto tisuća u Pakistanu, ajedan miljun i dvjesto tisuća u Iranu. Do rujna je bilo više od milijun

novih stradalnika - 800.000 novih izbjeglica unutar Afganistana,200.000 novih izbjeglica u Pakistanu i još 100.000 u Iranu.Dugotrajna je suša otjerala milijune ljudi sa zemlje u gradove gdje suhumanitarne organizacije bile preplavljene zbog nedostatkasredstava i talibanskog šikaniranja. U siječnju je u izbjegličkomlogoru u Heratu, u kojemu je bilo oko 80.000 izbjeglica, od gladiumrlo stotinu osoba, većinom djece. U sjevernom Afganistanu, gdjeje bilo oko 200.000 izbjeglica iz drugih dijelova zemlje, ljudi su jelitravu, stočnu hranu i glodavce te za sitniš prodavali žensku djecukako bi kupili malo hrane. Ujedinjeni su narodi bili shrvani krizomafganistanske poljoprivrede. U jednom izvješću WFP-a od 24.travnja pisalo je kako će u 2001. godini biti obrađeno 50% manjezemlje, zbog suše i nedostatka sjemena i kako je zbog akutnognedostatka vode i ispaše uginulo 70% goveda, ovaca i koza.Ujedinjeni su narodi u lipnju upozorili na mogućnost masovnogumiranja od gladi ukoliko međunarodna zajednica ne poveća pomoćAfganistanu. Međutim, zbog talibanskog šikaniranja humanitarnihdjelatnika mnoge zemlje nisu bile spremne povećati humanitarnupomoć. WFP je izjavio kako će tijekom zime 2001. na 2002. moratihraniti 5,5 milijuna ljudi, naspram 3,8 milijuna, koliko ih je hranio2000. Potkraj kolovoza bijeda afganistanskog naroda postala jemeđunarodno pitanje, jer je Australija u to vrijeme odbila primiti 438izbjeglica, uglavnom Afganistanaca, koje je, dok su plovili zaAustraliju, s jednoga potonulog indonezijskog broda pokupio jedannorveški teretni brod.Afganistanci danas čine najbrojniju skupinu ilegalnih doseljenika u

Europi.Jedini zahtjev međunarodne zajednice što su ga talibani ispunili bila

je zabrana uzgoja maka, čime se, ironično ali istinito, još višepogoršalo strašno ekonomsko stanje u zemlji. Od cvijeta makaproizvode se opijum i heroin, stoje donosilo velik dio prihoda svimzaraćenim stranama u Afganistanu. Mula Omar zabranio je uzgojmaka u srpnju 2000. i njegova je zabrana nemilosrdno provedena. Uožujku 2001. Ujedinjeni narodi i Sjedinjene Američke Države objavilisu kako su talibani u potpunosti spriječili sijanje maka u vrijemenjegove sjetve pa se nekoliko zemalja zalagalo za slanje izravnepomoći tisućama zemljoradnika, koji su ostali bez ičega jer nisu imali

umjetnog gnojiva ni ikakva drugog sjemena za početak uzgojadrugih kultura. Među novim izbjeglicama bili su i mnogobrojnizemljoradnici koji su ostali bez sredstava za život. Zalihe opijuma izprethodnih godina i dalje su se krijumčarile u susjedne zemlje, poputTadžikistana i Irana, odakle je odvožen za Rusiju i Europu, a cijenamu je od 2000. na 2001. porasla deset puta.Do 11. rujna pojavili su se svi mogući pokazatelji kako je Afganistan

postao velika opasnost za međunarodnu i regionalnu stabilnost.Zbog suše, građanskog rata, masovnih seoba, trgovine drogom,tvrde linije talibanskih vođa i povećanja broja terorističkih skupinazapadne su sile trebale shvatiti da se kriza približava. Svijet jevažnost Afganistana shvatio tek kad su ljudi, toga sunčanog jutra uNew Yorku, zgranuto promatrali kako se dva zrakoplova zabijaju udva nebodera Svjetskoga trgovinskog centra. Sad kad su SjedinjeneAmeričke Države i njihove zapadne saveznice krenule u uništavajućivojni pohod na tali-bane i organizaciju Al-Qaida, ostaje pitanje postojili i politička i ekonomska strategija za uspostavu neke nove vlasti uAfganistanu i za rješavanje ekonomske krize koja je samo pridonijelaporastu ekstremizma i terorizma.Ova se knjiga piše već dvadeset jednu godinu, stoje gotovo

jednako razdoblju tijekom kojega kao novinar izvješćujem odogađajima u Afganistanu. Rat u Afganistanu uzeo mi je dobar dioživota uz to što sam, kao pakistanski novinar, puno pisao i odogađajima u svojoj zemlji, jer ih je bilo na pretek, a u tom samrazdoblju bio zadužen i za druge zemlje Srednje Azije i za raspadSovjetskog Saveza.Zašto pišem o Afganistanu? Koga god su Afganistanci dirnuli i tko

god je bio u toj zemlji, bilo u ratu ili u miru, dobro zna što mislim kadakažem da se ta zemlja i njezin narod ubrajaju među najneobičnijezemlje i narode na kugli zemaljskoj. Osim toga, taj je narod pogodilajedna od najvećih tragedija dvadesetoga stoljeća - najdugotrajnijigrađanski rat u tom dijelu svijeta, koji je prouzročio neizrecivu bijedu.Povijest i priroda te zemlje i njezina naroda puni su proturječja.

Afganistanski je narod, i muškarci i žene, hrabar, veličanstven,častan, velikodušan, gostoljubiv, dobrohotan i lijep a opet, i žene imuškarci, umiju biti opaki, zli i spremni na prolijevanje krvi. Tijekommnogih stoljeća razne su sile, Perzija, Mongoli, Velika Britanija,

Sovjetski Savez a u novije vrijeme i Pakistan, svoja nastojanja dashvate Afganistance kao narod i upoznaju njihovu zemlju pretvorili uumjetnost i u političku igru velikih sila. Ali, nikada ih nijedan tuđinacnije pobijedio niti im je uzeo dušu. Afganistanci su jedini narod kojise uspio obraniti od dvaju kolonijalnih carstava dvadesetoga stoljeća- britanskog i sovjetskog. Međutim, u ratovima što traju već dvadesetjednu godinu platili su golemu cijenu - više od milijun i pol mrtvih i potpuno

razaranje zemlje.U mojim odnosima s Afganistancima i sreća mije uvelike bila

naklonjena. Puno sam se puta jednostavno zatekao na pravomemjestu u pravo vrijeme. Bio sam na licu mjesta kad su tenkovi jurišalina palaču predsjednika Muhameda Dauda u Kabulu 1978. godine, udržavnom kojim je započeo raspad te zemlje. Godinu dana kasnijepijuckao sam čaj na kandaharskoj tržnici kad su u taj grad ušli prvisovjetski tenkovi. Dok sam izvješćivao o ratu Sovjetskog Savezaprotiv mudžahedina obitelj me nagovarala da o tim zbivanjimanapišem knjigu, što su u to vrijeme činili mnogi novinari. Nisam jenapisao. Toliko sam toga imao reći ali nisam znao odakle početi.Čvrsto sam odlučio napisati knjigu nakon što sam 1988. godine

nekoliko mjeseci proveo u Ženevi kao izvjestitelj s mučnih pregovorapod pokroviteljstvom UN-a, koji su završili Ženevskim sporazumima ipovlačenjem sovjetskih snaga iz Afganistana. Među gomilom oddvjesto novinara imao sam sreće da su mi bili dostupni mnogizatvoreni razgovori između diplomata Ujedinjenih naroda, SAD-a,Sovjetskog Saveza, Pakistana, Irana i Afganistana. Tu knjigu nisamni uspio napisati jer su Afganistanci, moja prva ljubav, ravno izŽeneve odjurili u krvav i besmislen građanski rat koji traje još idanas.Umjesto pisanja knjige otišao sam u Srednju Aziju posjetiti afga-

nistanske pretke, gdje sam iz prve ruke promatrao slom SovjetskogSaveza, o čemu sam napisao knjigu sa stajališta srednjoazijskihzemalja što su u tom procesu netom postale neovisne. Ali,Afganistan me uvijek nanovo privlačio.Godine 1992. trebao sam napisati knjigu kad sam u Kabulu mjesec

dana izmicao mecima dok je rušen režim predsjednika Nadžibulaha idok je grad padao u ruke mudžahedina. Afganistanska me saga

prethodnih godina odvela u mnoge prijestolnice - Moskvu,Washington, Rim, Džedu, Pariz, London, Aškabad, Taškent iDušanbe. Osebujna priroda talibana i nedostatak literature o njihovumeteorskom usponu u konačnici su me uvjerili da o njima moramnapisati knjigu, tj. opisati posljednju dvadeset jednu godinuafganistanske povijesti koje su ujedno i dio moje osobne povijesti.Godinama sam bio jedini pakistanski novinar što je temeljito

izvješćivao iz Afganistana, bez obzira na to stoje rat plamsao usamom susjedstvu Pakistana i stoje Afganistan podupiraopakistansku vanjsku politiku i održavao na vlasti vojni režim generalaZia ul-Haka. Još jedan važan čimbenik bilo je, možda, mojeuvjerenje, što sam ga stekao još 1982., kako će pakistanska politikaprema Afganistanu igrati presudnu ulogu za buduću nacionalnusigurnost Pakistana i za njegovu unutarnju politiku kao i dovesti dovala islamskog fundamentalizma u mojoj zemlji. Dok Pakistan danashoda po rubu političkog, ekonomskog i socijalnog ponora a kulturadroge, oružja, korupcije i nasilja prožima zemlju, sve što se događa uAfganistanu poprima još veću važnost za Pakistan.Pakistanski se političari nisu uvijek slagali s onim što sam pisao.

Nije bilo lako imati drukčije mišljenje od Zie. Godine 1985. nekolikosu me sati ispitivale njegove tajne službe i zaprijetile mi da ne pišempola godine, zbog mojega kritičkog stajališta prema vlasti. Nisamprestao pisati ali sam objavljivao pod raznim pseudonimima. Stalnosu me pratili i prisluškivali mi telefone.Afganistan je, kao i Afganistanci, zemlja proturječja koja neprestano

iscrpljuju svakog izvjestitelja. Ekstremistički mudžahedinski vođaGulbudin Hikmetjar osudio me na smrt proglasivši me komunističkimsimpatizerom - kao i Georgea Arnevja iz BBC-a - i godinu je dana usvome partijskom listu za mnom objavljivao potjernicu. Kasnije segomila ljudi u Kabulu sručila na mene, jurila za mnom da me ubije jersam tamo stigao nekoliko trenutaka nakon što je eksplodirala raketakoju je ispalio Hikmetjar i usmrtila dvojicu dječaka u naselju Mikro-jan. Mislili su kako sam ja agent koji je došao provjeriti kakvuje šteturaketa prouzročila. Godine 1981., dok je Nadžibulah bio direktor zloglasnog KHAD-a,

tajne službe Afganistanske komunističke stranke ustrojene po uzoruna ruski KGB, on me osobno ispitivao nakon što su me agenti

KHAD-a priveli jer sam u kabulskoj pošti čitao zabranjeni brojčasopisa Time. Nakon stoje postao predsjednikom i nakon što sam snjim napravio nekoliko intervjua došao je do zaključka kako bihmogao prenijeti njegovu pomirbenu poruku pakistanskoj premijerkiBenazir Buto. Rekao sam mu da me neće ni slušati, što se idogodilo.Bezbroj sam se puta našao u unakrsnoj vatri između afganistan-

skih komunističkih snaga i mudžahedina, između suparničkihmudža-hedinskih ratnika i između talibana i tenkovske vatre AhmadaŠaha Masuda. Nikad nisam bio ratnički raspoložen pa samuglavnom eskivirao.Moje zanimanje za Afganistan ne bi trajalo tako dugo da mi nisu

pomagali mnogi ljudi, napose sami Afganistanci. Talibanski mule,antitalibanski zapovjednici, lokalni zapovjednici na prvoj crtibojišnice, ratnici na bojišnicama i taksisti, intelektualci, humanitarnidjelatnici i seljaci, previše ih je da bih ih sve spomenuo a, osim toga,bilo bi ih previše osjetljivo i spominjati. Svima im od srcazahvaljujem.Osim Afganistanaca, najviše su mi pomogli pakistanski ministri,

diplomati, generali, djelatnici državnih službi i tajnih organizacija kojisu me ili napadali ili su iskreno dijelili moja stajališta. S mnogimasam se istinski sprijateljio.Svih tih godina mnoge su mi institucije, predstavništva Ujedinjenih

naroda i nevladinih humanitarnih organizacija, pružale utočište pocijelom Afganistanu, od njih sam učio, dobivao podatke i potpora.Neizmjernu su mi pomoć pružili svi direktori Ureda UN-a zakoordinaciju humanitarne pomoći Afganistanu - Martin Barber,Alfredo Wits-chi-Cestari i Erick de Mul, kao i Brigitte Neubacher, kojase bavi Afganistanom gotovo jednako dugo kao i ja. Svima im toplozahvaljujem. Iskreno zahvaljujem i djelatnicima Visokog odbora UN-a za izbjeglice, a to su: Robert Van Leeuwen, Shamsul Bari, SriWijaratne, Jacques Muchet, Rubert Colville i Monique Malha, kao ineumornom Adanu Adaru iz Svjetskog programa za hranu, koji jebolje razumio talibane nego bilo koji dužnosnik UN¬a.Zadužili su me i mnogi drugi ljudi, kojima iskreno zahvaljujem -

Francis Okelo, James Ngobi, Hiroshi Takahashi, ArnoldSchifferdecker i Andrew Tesoriere iz Posebne misije UN-a za

Afganistan, Benon Se-van i Andrew Gilmour iz sjedišta UN-a u NewYorku, Thomas Gurt-ner i Oliver Durr iz Međunarodnog odboraCrvenog križa, Frederick Rousseau i Marie Pierre Caley izhumanitarne agencije Acted i Andrew Wilder i Sofie Elieussen izorganizacije Spasite djecu. Od bitne važnosti za moj rad bila jepotpora što sam je dobio od posebnog izaslanika glavnog tajnikaUN-a za Afganistan.Šesnaest sam godina bio specijalni izvjestitelj iz Afganistana za

časopis Far Eastern Economic Review i veliku zahvalnost dugujemsvojim urednicima, napose Najan Čandi, jer su objavljivali mojepriloge, financirali moja putovanja i pothranjivali zanimanje zaizvješća o sada već mračnom i nerazjašnjenom ratu na rubu Azije.Bivši urednik za vanjsku politiku V. G. Kulkarni doveo je sebe 1997.u golemu opasnost kad je svoje nepovjerljive šefove uvjeravao kakomoj tadašnji prikaz afganistanskoga rata, kao borbe za naftovode iplinovode u Afganistanu i Srednjoj Aziji, zaslužuje mjesto nanaslovnoj stranici. Taj je prikaz iznjedrio sada već uobičajenu frazu"nova velika igra". Tu su tradiciju nastavili i sljedeći urednici terubrike, Andrew Waller 1 Andrew Sherrv.Zahvaljujem urednicima rubrike za vanjsku politiku Daily

Telegrapha, Nigelu Wadeu, Patricku Bishopu i Stephenu Robinsonu,jer nisu digli ruke od Afganistana. Zahvaljujem i kolegamanovinarima i prijateljima iz BBC World Servicea,postaja Radio France International i Radio Australia, što su mi

neprestano dopuštali objavljivati svoja stajališta. Urednik pakistanskog lista Nation Arif Nizami stajao je uza me dok

sam pisao kilometarska izvješća o Afganistanu. Uvijek mije davaoprostor na prvoj stranici i štitio me od telefonskih poziva bijesnihpakistanskih državnih dužnosnika. I bivša urednica Heralda, SherrvRahman, dopuštala mi je da u njezinu časopisu objavim mnogesvoje fotografije i izvješća.Sve to ne bih mogao napraviti bez goleme pomoći i prijateljstva

Barnetta Robina, da ne spominjem njegovu pomoć preko Interneta,koji više zna o Afganistanu nego itko dragi koga poznajem. Dubokuzahvalnost dugujem velikom broju afganistanskih profesora iznanstvenika, novinara i boraca za ljudska prava koji se, kao ni ja,ne mogu prestati baviti Afganistanom i od kojih sam puno naučio. To

su Olivier Roy, Nancy Hatch Dupree, Ašraf Gani, William Maley,Anders Fange, Citha Maass, Ekbal Ahmad, Patti Gossman, AbasFaiz, Steve Levine, Tony Daviš, Edward Giradet, Sadao Sakai, TimMcGirk, Bob Nicklesberg, Malika Lodhi, Rahimulah Jusufzai, LeslieCockburn, Francois Chipaux, Jennifer Griffin i Gretchen Peters.Duboko sam zahvalan Cathy Gannon, direktorici ureda agencije

Associated Press u Islamabadu i Kabulu, čija izvrsna izvješća svihtih godina zaslužuju nekoliko Pulitzerovih nagrada, da nespominjemo njezinu velikodušnost i skromnost. Iskreno zahvaljujemdirektorima ureda agencije Reuters u Islamabadu, a to su JaneMacartnev, Alistair Lyon i Andy Hill. Iskreno hvala i Šarah HuntCooke, mojoj urednici u izdavačkoj kući I. B. Tauris, koja je odpočetka vjerovala u ovaj projekt i imala strpljenja glede rokova.Ovu knjigu ne bih mogao napisati da nije bilo strpljenja, ljubavi i

razumijevanja moje supruge Angeles i moje dvoje djece, kojigodinama podnose moja lutanja i izbivanja i koji već dugo imajujednake osjećaje prema Afganistanu kao i ja.

Ahmed Rashid Lahore

UvodAFGANISTANSKI SVETI RATNICI

Ujedno toplo proljetno popodne u južnom dijelu Kandahara vlasnicitrgovina spuštali su rolete na vratima trgovina jer je bio početakvikenda. Zdepasti Paštuni, s dugim bradama i čvrsto povezanimcrnim turbanima oko glave, kretali su se uskim i prašnjavim ulicamaprema gradskome nogometnom stadionu smještenom odmah izaglavne tržnice. Po ulicama su skakutala djeca, većinom siročad udronjcima, uz uzbudljive pokrete i viku zbog skoroga nesvakidašnjegdogađaja.Bio je ožujak 1997., a Kandahar je već dvije i pol godine bio

glavnim gradom žestokih talibanskih islamskih ratnika što su osvojilidvije trećine Afganistana i dalje se borili kako bi osvojili i preostali diote zemlje. Jedna se šačica talibana osamdesetih godina borila protivsovjetske Crvene armije a većina ih se borila protiv režimapredsjednika Nadžibulaha koji se uspijevao održati na vlasti četirigodine nakon što su se sovjetske trupe, godine 1989., povukle izAfganistana, ali ih se većina nije nikada borila protiv komunista a tusu većinu činili mladi studenti Kur'ana, polaznici stotina medresa(islamskih teoloških škola) osnovanih po afganistanskim izbjegličkimlogorima u Pakistanu.Od svoje dramatične i iznenadne pojave, potkraj 1994., talibani su u

Kandahar i okolne pokrajine donijeli relativan mir i sigurnost. Potuklisu zaraćene plemenske skupine i povješali njihove vođe, razoružalido zuba naoružan narod i otvorili ceste kako bi omogućili vrlounosnu ilegalnu trgovinu između Pakistana, Afganistana, Irana iSrednje Azije, koja je predstavljala okosnicu tamošnjegagospodarstva.Talibani, pripadnici većinskoga paštunskog naroda, koji čini nekih

40% od ukupno dvadeset milijuna afganistanskih stanovnika, dokrajnjih su granica naelektrizirali paštunski nacionalizam. Paštuni suvladali Afganistanom tristo godina ali su vlast ne tako davno preuzelimanji afganistanski narodi. Talibanske su pobjede oživjele nade uponovnu dominaciju Paštuna u Afganistanu.

Ali, talibani su, osim toga, uveli ekstremno shvaćanje islamskogzakona zvanog šerijat, na zgražanje mnogih Afganistanaca i ostatkamuslimanskog svijeta. Zatvorili su sve ženske škole i dopustili rijetkeprilike kad žene mogu izići iz kuće, čak i u kupovinu. Zabranili su svemoguće oblike zabave, glazbu, televiziju, video, igranje karata,bacanje zmajeva i većinu igara i sportova. Njihov je islamskifundamentalizam tako ekstreman da je bacio ljagu na islamskuporuku mira i snošljivosti i na sposobnost islama na suživot s drugimnarodima i vjerama. Njihov će islam nadahnuti jedan noviekstremistički oblik fundamentalizma diljem Pakistana i SrednjeAzije, islama koji ne prihvaća nikakav kompromis s tradicionalnimislamskim vrijednostima, društvenim strukturama ni postojećimustrojem država.Nekoliko tjedana prije toga proljetnog popodneva talibani su u

Kandaharu ukinuli dugogodišnju zabranu igranja nogometa.Humanitarne organizacije UN-a zgrabile su tu rijetku priliku da neštoučine za javnu zabavu i hitro obnovile tribine i sjedala na tombombama uništenom stadionu. Ali, nijedan strani humanitarnidjelatnik nije bio pozvan da toga blagog proljetnog četvrtka, upopodnevnim satima, kad počinje muslimanski vikend, dođe nainauguraciju obnovljena stadiona. Na programu nije bilo nogometneutakmice. Umjesto utakmice, trebalo se održati javno smaknuće, ažrtva je trebala biti ustrijeljena na golu.Upravo sam stigao zrakoplovom UN-a iz Pakistana kad su mi

utučeni i zbunjeni strani humanitarci tihim glasom priopćili vijest osmaknuću. "Ovo neće baš potaknuti međunarodnu zajednicu dadodijeli više sredstava za projekte pomoći Afganistanu. Kako ćemoopravdati sredstva utrošena na stadion koji talibani ovako koriste?",reče jedan zapadni humanitarac.Nervozno su promatrali i moju kolegicu, američku novinarku Gret-

chen Peters. Ta visoka i vitka plavuša, široka i vrlo izražajna, kaodlijetom isklesana lica, odjevena u premalen kamiz - lokalnu odjećušto se sastoji od pamučnih dimija, košulje do ispod koljena i dugogšala što joj je prekrivao glavu. Ali, sve to nije uspjelo prikriti njezinuvisinu ni upečatljiv američki izgled, koji je predstavljao opasnost zataliban-sko poimanje ženskog odijevanja - žene se ne smiju ni čuti nividjeti jer odvlače muškarce s čvrstog islamskog puta i stavljaju ih na

divlje kušnje. Bilo iz straha od žena ili zbog prezira premaženstvenosti, ta-libanski su čelnici često odbijali dati intervjuenovinarkama.Još od zime 1994., kad su se tajnoviti talibani po prvi put pojavili i

osvojili Kandahar a potom nadrli prema sjeveru i u rujnu 1996.osvojili Kabul, izvještavao sam o fenomenu talibana i više od desetputa putovao u njihova uporišta u Kandaharu, Heratu i Kabulu. Jošviše od dnevnih događaja zanimalo me tko su talibani, kakve su impobude, tko ih podržava i kako su došli do tako nasilna i ekstremnatumačenja islama.Evo, dogodilo se još jedno talibansko iznenađenje, koje je svakom

novinaru i noćna mora i dar - taj strašan događaj na koj i sam sezgrozio, od straha i od iščekivanja. Vidio sam toliko smrti tijekomtoga rata ali to ne znači da će mi zbog toga biti lakše promatratismaknuće jednog ljudskog bića. A još je bila gora činjenica da će sesmaknuće gledati iz zabave, s tisućama drugih ljudi, kao izrazislamske pravde i talibanske vlasti.Talibani nas najprije nisu pustili na stadion ali su potom mene pustili

pod uvjetom da stojim mirno na bočnoj crti i da ni s kim nerazgovaram. Kolegica Gretchen Peters uspjela je ući ali ju je brzoizbacila skupina uspaničenih i naoružanih talibanskih stražara,gurkajući je automatskim puškama marke kalašnjikov.Oko tri popodne stadion je bio pun, sva sjedala i sva stajaća mjesta

i samo pješčano igralište. Bilo je ondje više od deset tisuća ljudi idjece. Djeca su se igrala, istrčavala na igralište a ljutiti ih čuvarigurali izvan bočne crte. Činilo se da je na stadionu sva muškapopulacija Kandahara. Ženama je zabranjeno odlaziti na javnedogađaje.Buka je na stadionu naglo splasnula kad je na igralište umarširalo

oko dvadeset naoružanih talibana, u plastičnim japankama, crnimturbanima i muškim verzijama islamske odjeće zvane kamiz. Prošlisu duž bočne crte igrališta gurkajući puščanim cijevima razigranudjecu prema tribinama i vičući gomili da utihne. Ljudi su ih odmahposlušali pa se samo čuo klopot njihovih plastičnih japanki.A onda, kao da je dan neki znak, na igralište je stiglo nekoliko

terenskih automobila marke datsun s dvoja vrata, omiljenoga taliban-skog prijevoznog sredstva. S jednog se oglasilo pojačalo limena

zvuka, kakve možemo vidjeti na tisućama džamija u Pakistanu iAfganistanu. Jedan postariji čovjek je ustao i počeo narodu držatipredavanje. Bio je to kadi (kadija, tj. sudac) Halilulah Ferozi, sudactaliban-skoga Vrhovnog suda u Kandaharu. Govorio je više od satvremena, objašnjavajući narodu vrline talibanskog pokreta, prednostiislamskog načina kažnjavanja i cijelu povijest toga slučaja.Kažnjenik se zvao Abdulah Afgan, mladić u ranim dvadesetim, koji

je navodno ukrao neke lijekove od Abdula Valija, svog suseljana iznekog sela blizu Kandahara. Kad mu se Vali odupro, Abdulah jepucao u njega i ubio ga. Nakon potrage koja je trajala nekolikotjedana Valijevi su ga rođaci pronašli, uhitili i priveli talibanima nasuđenje. Proces je održan i osuđen je na smrt, prvo na Islamskomevisokom sudu u Kandaharu a potom, nakon njegove žalbe, i natalibanskom Vrhovnom sudu. Bili su to procesi bez odvjetnika, nakojima se pretpostavlja daje osumnjičeni kriv i mora dokazivati svojunevinost.Po talibanskom tumačenju šerijata ili islamskog zakona smaknuće

obavlja obitelj žrtve, ali prije samoga smaknuća sudac moli rodbinužrtve da poštede ubojicu. Ako ga pomiluju onda obitelj žrtve dobivanovac za krv, tj. novčanu naknadu ili odštetu. Ali, među mnogimislamskim teolozima, u Afganistanu i u drugim islamskih zemljama,vode se rasprave o tome koliko se to talibansko tumačenjeislamskog zakona temelji na šerijatu a koliko na zakonu plemenaPaštuna o ponašanju, zvanom "paštunwali". Na igralište su izišla okodvadesetorica rođaka ubijenoga a onda im se obratio kadi. Rukuuzdignutih prema nebu, molio ih je da poštede Abdulahov život uzamjenu za krvni novac. "Ići ćete u Meku deset puta ako poštediteživot ovoga čovjeka. Naši su vođe obećali da će vam isplatiti golemusvotu novca iz fonda zvanog Beit ul-mal (islamski dobrotvorni fond)ako mu oprostite", rekao im je. Dok su svi rođaci glavom davali znakodbijanja, talibanski su čuvari uperili puške u gledatelje uzupozorenje da će pucati u svakoga tko se makne. Na tribinama jezavladalo muk.Abdulah, koji je tijekom cijeloga tog postupka sjedio u jednim

kolima, pod stražom naoružanih talibana, izveden je iz automobila.Sa svijetložutom kapicom na glavi i u novoj odjeći, s teškim okovimana nogama, s rukama na leđima zavezanim u lance, zapovjeđeno

mu je da krene prema jednom golu stadiona. Noge su mu vidnopodrhtavale od straha dok je hodao igralištem a lanci su zveckali isvjetlucali se na suncu. Kad je stigao do gola, morao je kleknutiokrenut suprotno od gledatelja. Jedan mu je čuvar šapnuo da možeizmoliti svoju posljednju molitvu.Jedan je čuvar jednom rođaku ubijenoga dodao kalašnjikov. Ovaj

se hitro približio Abdulahu, napeo pušku i ispalio mu tri hica u leđa sudaljenosti od dva metra. Kad je Abdulah pao na leđa krvnik jeprišao njegovu drhtavu tijelu i sasuo mu još tri hica u grudi. U rokuod nekoliko sekundi ubacili su tijelo na karoseriju jednog terenca iodvezli ga. Rulja se hitro i u tišini razišla. Dok smo se automobilomvraćali u grad, s tržnice su se dizali tanki oblaci dima jer su sevlasnici čajana i roštilja pripremali za večernje goste. Mješavinastraha, mirenja sa sudbinom, potpune iscrpljenosti i očaja nakontolikih godina rata i više od milijun i pol žrtava mnoge je Af-ganistance prisilila da prihvate talibanski način dijeljenja pravde.Sutradan je u jednom selu razjarena svjetina kamenovala neku ženuosuđenu jer je pokušala pobjeći iz Afganistana s čovjekom koji jojnije bio u rodu. Uobičajena talibanska kazna za osobu uhvaćenu ukrađi jest odsijecanje jedne ili obiju ruka ili jednog ili obaju stopala.Kad su u rujnu 1996. osvojili Kabul i bili dočekani kao osloboditelji,mnogim su se ljudima u Kabulu i u svijetu zgadili jer su mučili apotom javno objesili bivšeg predsjednika Nadžibulaha, nekadašnjegaAhmed Rashid: Talibani komunističkog vlastodršca, koji je prije togaživio četiri godine u jednoj zgradi UN-a, pod zaštitom UN-a.Od kraja Hladnoga rata nijedan drugi politički pokret islamskoga

svijeta nije privukao toliko pozornosti kao afganistanski talibani. Umnogim su Afganistancima pobudili nadu da će taj pokretjednostavnih islamskih studenata, koji su imali namjeru uvesti mir uzemlji, konačno uništiti zaraćene frakcije što su uništavale ljudskeživote od 1992., kad je u Kabulu srušen komunistički režim. Drugi suse bojali kako će se taj pokret srozati i postati tek još jedna zaraćenafrakcija, s namjerom da afganistanskom narodu nametne despotskustrahovladu.Osim toga, paštunski su talibani u prvi plan izbacili pitanje

međuetničkih odnosa u toj multietničkoj zemlji, kao i druga pitanja,uključujući i ulogu islama naspram uloge klana, plemensku i

feudalnu strukturu društva i pitanje modernizacije i ekonomskograzvoja u jednome konzervativnom islamskom društvu.Razumijevanje fenomena taliba-na dodatno otežava prekomjernatajnost koja okružuje njihove političke strukture, njihovo vodstvo iproces odlučivanja unutar samoga pokreta. Oni ne daju izjave zatisak, političke izjave niti održavaju redovite konferencije za tisak.Kako su zabranili fotografiranje i televiziju nitko ne zna ni kakoizgledaju njihovi čelnici. Jednooki talibanski vođa, mula MuhamedOmar, i dalje je zagonetna osoba. Talibani su, poslije Crvenih kmeraiz Kambodže, danas najtajnovitiji politički pokret na svijetu. Ipak, inehotice su postavili novi put islamskog radikalizma u cijelome tomdijelu Azije, odašiljući udarne valove u susjedne zemlje. Zato ne čudida Iran, Turska, Indija, Rusija i četiri od pet srednjoazijskih zemalja -Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan -oružjem i novcempodupiru antitalibanski Sjeverni savez u pokušaju da zaustavenapredovanje talibana. S druge strane, Pakistan i Saudij-ska Arabijapodupiru talibane. U razdoblju nakon Hladnoga rata to je potaknulonezapamćenu polarizaciju u tome golemom dijelu svijeta. Pobjedetalibana na sjeveru Afganistana iz ljeta 1998. i njihova uspostavavlasti na više od 90% područja Afganistana izazvali su još oštrijeregionalno sukobljavanje jer je Iran zaprijetio kako će okupiratiAfganistan i optužio Pakistan da podupire talibane.U samom središtu toga regionalnog meteža leži borba za bogata

nalazišta nafte i plina u kontinentalnom dijelu Srednje Azije - danasna svijetu posljednjih netaknutih zaliha energije. Jednaku važnostima i snažna konkurencija među državama u toj regiji i zapadnihnaftnih kompanija kad je riječ o tome tko će graditi unosne naftovodei plinovode prijeko potrebne za transport te energije po Europi i Aziji.Ta borba međusobnih suparnika pretvorila se u "novu veliku igru" -nasljednicu "velike igre" između Rusije i Velike Britanije izdevetnaestoga stoljeća oko prevlasti u zemljama Srednje Azije i uAfganistanu.Od kraja 1995. godine Washington pruža snažnu potporu američkoj

kompaniji Unocal u njezinoj namjeri izgradnje plinovoda od Turkme-nije do Pakistana, preko afganistanskog područja pod talibanskomvlašću. Ali, u toj se novoj velikoj igri pojavio još jedan, neočekivanigrač. Dan nakon spomenutog smaknuća stigao sam u palaču mule

Muhameda Hasana, guvernera Kandahara, kako bih ga intervjuirao.Idući prema zgradi pokraj do zuba naoružanih talibanskih čuvara,sm-rznuo sam se. Iz guvernerova je ureda izašao zgodan poslovančovjek sijede kose, odjeven u besprijekoran plavi sako sa zlatnomdugmadi, sa žutom svilenom kravatom i u skupim talijanskim kožnimcipelama. U pratnji su mu bila još dvojica poslovnih ljudi, takođerbesprijekorno odjevena, s teškim aktovkama u rukama. Izgledali sukao da su upravo sklopili posao na Wall Streetu a ne kao da su vodilipregovore sa skupinom islamskih gerilaca u prašnjavim ulicamaKandahara.Glavni poslovni čovjek bio je Carlos Bulgheroni, predsjednik

argentinske kompanije Bridas Corporation koja je od 1994. vodilatajne pregovore s talibanima i sa Sjevernim savezom oko izgradnjeistoga plinovoda preko Afganistana. Korporacija Bridas bila je oštrakonkurencija Unocalu i čak je u Kaliforniji pokrenula sudski procesprotiv Unocala uz optužbu da joj je Unocal ukrao ideju. Godinu samdana nastojao otkriti kakve interese ima jedna argentinskakompanija, nepoznata u ovome dijelu svijeta, ulagati u zemlju takovisoka rizika kao što je Afganistan. Ali, i u Bridasu i u Unocaluvladala je tišina. Posljednje stoje Bulgheroni želio bilo je to da gakakav novinar vidi dok izlazi iz ureda talibanskog čelnika. Ispričao sei rekao kako ga čeka službeni zrakoplov kojim će odletjeti u glavnigrad Sjevernog saveza, Mazar-e Šarif.Kako se borba za naftovode i plinovode iz Srednje Azije pojačavala,

islamske zemlje i Zapad bili su u brizi i oko toga predstavljaju litalibani novu budućnost islamskog fundamentalizma - agresivna,ekspanzionističkog i nepomirljiva u svojim najčistijim zahtjevima daafganistansko društvo vrate na neki zamišljeni model Arabije izsedmoga stoljeća, u vrijeme proroka Muhameda. Zapad se bojao iposljedica sve veće trgovine drogom iz Afganistana i talibanskepotpore međunarodnim teroristima poput saudijskog ekstremistaOsame bin La-dena, čija je organizacija Al-Qaida podmetnularazorne bombe u američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji ukolovozu 1998.Nadalje, neki su se stručnjaci pitali neće li možda talibanski fun-

damentalistički islam ispuniti mračna predviđanja nekih američkihintelektualaca koji smatraju kako će se nakon Hladnoga rata novi

militantni islamski svijet suprotstaviti Zapadu i jednim novim srazomcivilizacija stvoriti novi hladni rat.Ne bi bilo nikakvo čudo da Afganistan bude središtem toga novog

sukoba. Današnji su talibani samo nova verzija cijeloga nizaosvajača, ratnika, propovjednika, svetaca i filozofa što su prohujaliafganistan-skim koridorom, rušili stare civilizacije i vjere i donosilinove. Drevni su kraljevi vjerovali kako je Afganistan središte svijeta ato se vjerovanje održalo do danas. Poznati indijski pjesnik MuhamedIkbal opisao je Afganistan kao "srce Azije", a lord Curzon, britanskinamjesnik u Indiji s početka dvadesetoga stoljeća, nazvao gaje"bojišnicom Azije". Malo je zemalja na svijetu čiju povijest, politiku i karakter naroda

toliko određuje zemljopisni položaj kao što je to slučaj sAfganistanom. Zbog svoga geostrateškog položaja, na križanjuputova između Irana, Arapskog mora i Indije sjedne strane i Srednjei Južne Azije s druge strane, ta zemlja i njezini planinski prijevojiimaju posebnu važnost još od vremena arijske invazije, tj. od priješest tisuća godina. Njezin neprohodan, brdovit, pustinjski i suh terenstvorio je jedne od najboljih ratnika u povijesti svijeta, a njezinkrajolik s pustim, ogoljelim planinama i raskošnim zelenim dolinamagdje se grane voćaka povijaju pod bremenom plodova, nadahnuo jemnoge pjesnike.Prije više godina jedan mi je mudri stari afganistanski mudžahe- din

ispričao mit o tome kako je Bog stvorio Afganistan. "Kad je Allahstvorio svijet vidio je da mu je ostalo puno smeća, komadića i raznihotpadaka što se nisu nigdje uklapali. Skupio ih je na jednu hrpu ibacio na zemlju. Tako je nastao Afganistan." Tako je glasila njegovapriča.Površina današnjeg Afganistana iznosi gotovo 650.000 četvornih

kilometara. Planinskim lancem Hindukuš podijeljen je na dva dijela,sjeverni i južni. Iako su se u dvadesetome stoljeću na tom područjumiješale mnoge rase, južno od Hindukuša žive uglavnom Paštuni ineke etničke skupine koje govore perzijskim jezikom a sjeverno odtoga lanca žive etničke skupine perzijskog i turkijskog podrijetla. Nasamom planinskom lancu žive Hazari i Tadžici koji govore perzijskimjezikom. Na krajnjem sjeveru, na području planina Pamir, koje jeMarko Polo nazvao "krovom svijeta", Afganistan graniči s

Tadžikistanom, Kinom i Pakistanom.3 U visokim i snijegomzatrpanim udolinama planina Pamir živi mnoštvo različitih iegzotičnih etničkih skupina a ne-pristupačnost samoga terena govorida među njima nema nikakve komunikacije. Na južnom podnožjulanca Hindukuš smješten je Kabul. Okolne ravnice čine najplodnijipredio Afganistana. Zapadni i južni dio Afganistana smješten je naistočnom dijelu iranskog platoa - ravan, gol, suh i slabo naseljen.Veći dio.toga područja lokalno stanovništvo jednostavno zove"registan", tj. pustinja. Jedina je iznimka grad-oaza Her-at, središtecivilizacije više od tri tisuće godina.Sjeverno od lanca Hindukuš počinje nepregledna gola

srednjoazijska stepa što se proteže tisućama milja prema sjeveru,sve do Sibira. Tamo vladaju tako velike razlike klime i terena da sestanovnici toga područja, turkijske etničke skupine, ubrajaju međunajotpornije ljude i najbolje ratnike na svijetu. Na istočnom dijeluAfganistana protežu se manji planinski lanci, među njima i lanacSuleman, koji sežu preko granice s Pakistanom a na cijelome tompodručju žive paštunska plemena. Preko tamošnjih planinskihprijevoja, poput prijevoja Hajbar, osvajačima su stoljećima biledostupne plodne indijske ravnice.Obradive površine čine samo deset do dvanaest posto površine

Afganistana i većinom su smještene na takvim strminama da je zanjihovu obradu potrebno uložiti natprirodne napore. Dosedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća nomadstvo je bilo glavniizvor prihoda. Uzgajale su se koze i posebna sorta afganistanskihtustorepih ovaca, a nomadi Koči svake bi godine proputovali tisućekilometara sa svojim stadima, po Pakistanu, Iranu i Afganistanu, upotrazi za dobrom ispašom. Iako je osamdesetih godina rat saSovjetskim Savezom uništio kulturu i izvor prihoda nomada Koči,siromašnim su seljacima stada koza i ovaca još uvijek bitna zapreživljavanje. Bivši nomadi postali su trgovci i vozači kamiona naafganistanskim krijumčarskim putovima što je od presudne važnostikao izvor prihoda talibana. Ceste i putovi vode preko Afganistana odpočetka povijesti. To zatvoreno područje bilo je raskrižje azijskihputova kao i stjecište i bojišnica dvaju velikih naleta civilizacije,urbanih perzijskih carstava prema zapadu i nomadskih turkijskih

carstava prema sjeveru. Stoga Afganistan ima golema arheološkabogatstva.Za te dvije drevne civilizacije, koje su u raznim povijesnim

razdobljima jačale i slabile, prevlast nad Afganistanom bila je odpresudne važnosti. U nekim je razdobljima ta zemlja služila kaotampon zona stoje razdvajala te dvije civilizacije, a u nekima je bilakoridor kojim su se njihove vojske, u pohodima na Indiju, kretale odsjevera prema jugu ili od zapada prema istoku. U toj su zemljinastale prve drevne religije - zoroastrizam, maniheizam i budizam.Prema UNESCO-u, grad Balh, koji je bio smješten samo nekolikokilometara od današnjega Mazar-e Šarifa i čije su ruševine još uvijekvidljive, jedan je od najstarijih gradova na svijetu, grad u kojemu sucvjetali budistička, perzijska i turkijska umjetnost i graditeljstvo.Preko Afganistana, drevnim su Putem svile, hodočasnici i trgovci

donijeli budizam u Kinu i Japan. Osvajači su pustošili tu zemlju kaozvijezde repatice. Godine 329. pr. Kr. Aleksandar Veliki najprije jeosvojio Afganistan i Srednju Aziju a potom Indiju. Za sobom jeostavio novo, blistavo budističko-grčko kraljevstvo i civilizaciju uplaninama Hindukuš -jedini u povijesti poznati spoj europske iazijske kulture.Godine 654. Afganistan je pregazila arapska vojska i stigla do rijeke

Amu Darja na granici sa Srednjom Azijom. Sa sobom je donijelasvoju novu vjeru - islam, koja je propovijedala jednakost i pravdu ivelikom brzinom prožela cijelo to područje. Pod vlašću perzijskedinastije Samanida, koja je trajala od 874. do 999., Afganistan je biosudionikom u umjetnosti i književnosti nove perzijske renesanse.Dinastija Gaznevida vladala je od 977. do 1186. i osvojilasjeverozapadnu indijsku pokrajinu Panđab i neke istočne dijeloveIrana.Godine 1219. Afganistan je pregazio Džingis Kan sa svojim

mongolskim hordama, razorio gradove poput Balha i Herata i pobiovelik dio naroda. Ipak su i Mongoli dali neki doprinos jer su iza sebeostavili današnje Hazare - mješance Mongola i pripadnica lokalnihplemena.U četrnaestom je stoljeću Timur ili, kako ga na Zapadu zovu, Ta-

merlan, potomak Džingis Kana, stvorio golemo novo carstvo što seprotezalo od Rusije do Perzije, a prijestolnica mu je bila Samarkand

u današnjem Uzbekistanu. Godine 1381. osvojio je Herat pa jenjegov sin, Šah Ruh, godine 1405., tamo preselio prijestolnicu svogaTimu-ridskog carstva. Turkijski narod Timuridi donio je u perzijskucivilizaciju turkijsku nomadsku kulturu Srednje Azije i izgradio Herat,jedan od najkulturnijih i najljepših gradova na svijetu. Taj spojsrednjoazijske i perzijske kulture bio je najveće naslijeđe zabudućnost Afganistana. Stotinu godina kasnije Babur šah, Timurovpotomak, posjetio je Herat i zapisao da "na cijelome svijetu nemagrada kao što je Herat".Sljedećih tristo godina istočna afganistanska plemena povremeno

su upadala u Indiju, osvojila Delhi i osnovala golema indijsko- afga-nistanska carstva. Afganistanska dinastija Lodhi vladala je u Delhijuod 1451. do 1526. Godine 1500. Timurov potomak, car Babur,istjeran je iz svoje prijestolnice u Dolini Fergana u Uzbekistanu. Nasvom je putu najprije osvojio Kabul, 1504., a potom Delhi. Osnovaoje dinastiju Mogul koja će vladati Indijom sve do dolaska VelikeBritanije. Istodobno je, na zapadnoj strani, oslabila perzijska moć, pasu Herat osvojili uzbečki Shaybani- Hani. U šesnaestom je stoljećuzapadni Afganistan opet potpao pod perzijsku vlast, u vrijemedinastije Safa-vida.Taj dugi niz invazija stvorio je mnoštvo različitih etničkih skupina,

kultura i religija što će predstavljati goleme poteškoće za stvaranjeafganistanske države-nacije. U zapadnom Afganistanu prevladavaoje narod koji je govorio perzijskim jezikom ili jezikom dari, kako zovutaj afganistanski dijalekt perzijskog jezika. Tim dijalektom govore iHazari u središnjem Afganistanu, koje su Perzijanci obratili na šiizampa su tako postali najveća šiitska skupina na tom pretežito sunitskompodručju. Dijalektom dari govore i Tadžici, nasljednici drevneperzijske kulture. Uzbeci, Turkmeni, Kirgzi i drugi narodi na sjeveruAfganistana govore turkijskim jezicima Srednje Azije. A plemenaPaš-tuna na jugu i na istoku zemlje govore svojim jezikom -paštunskim (pashto), koji je zapravo mješavina indijsko-perzijskogjezika.Modernu državu Afganistan osnovala su južna paštunska plemena

na jednoj povijesnoj prekretnici, kad je, u osamnaestome stoljeću,opala moć svih velikih dinastija - perzijskih Safavida, indijskihMogula i uzbečkih Janida. Paštunska su plemena bila podijeljena na

dvije velike skupine - Gilzai i Abdali - koje su kasnije same sebepočele nazivati Durani i koje su se često međusobno borile za vlast.Paštuni kažu da su potomci Kaisa, učenika proroka Muhameda.

Stoga se smatraju semitskim narodom iako ih antropolozi smatrajuindoeuropskim narodom koji je kroz povijest asimilirao mnogeetničke skupine. Pripadnici naroda Durani kažu kako su potomciKaisova najstarijeg sina Sarbanara dok pripadnici plemena Gilzaismatraju sebe potomcima Kaisova drugorođenog sina. Njegovatrećega sina smatraju pretkom raznih drugih paštunskih plemena,kao što su Kakari, Kan-dahari i Safisi u okolici Pešavara. U kineskimi indijskim zapisima iz šestoga stoljeća spominju seAfganistanci/Paštuni koji žive istočno od Gazne. Ta su se plemena upetnaestome stoljeću počela seliti na zapad, prema Kandaharu,Kabulu i Heratu. Već u šesnaestom stoljeću plemena Gilzai i Duranipočela su se boriti za zemlju oko Kandahara.Područje plemena Gilzai danas se proteže južno od rijeke Kabul,

između planine Safed i planinskog lanca Suleman na istoku, lancaHazaradžat na zapadu i Kandahara na jugu.5 Godine 1709.,poglavica plemena Hotaki Mir Vais, iz paštunskog ogranka Gilzai,pokrenuo je u Kandaharu ustanak protiv šaha Safavida. Bila je todijelom posljedica šahovih nastojanja da Paštune, koji su bilizagriženi suniti, obrati na šiizam, među kojima postoji povijesnanetrpeljivost koja će, nakon tristo godina, ponovno doći do izražaja uobliku talibanskog neprijateljstva prema Iranu i afganistanskimšiitima.Nekoliko godina nakon toga Mir Vaisov je sin porazio Safavide i

osvojio Iran. Ali, godine 1729. Afganistanci su istjerani iz Irana. Kakoje moć plemena Gilzai opadala, njihovi tradicionalni protivnici uKandaharu, plemena Abdali, osnovali su godine 1747. konfederaciju,nakon devetodnevnog vijećanja plemenskih poglavica u tijeluzvanom Laje džirga, i za kralja izabrali šaha Ahmada Abdalija.Poglavice su mu oko glave zamotale turban u koji su, u znakodanosti, zabole mjedene mačeve. Vijećanje zvano Laje džirgapostat će tradicionalno legalno tijelo i sredstvo biranja vladara kakobi se izbjegla nasljedna monarhija. Tako su i vladari imali pravo tvrditida su ih izabrala plemena zastupljena u Džirgi.

Ahmad Šah promijenio je ime konfederacije Abdali u Durani,ujedinio sva paštunska plemena i pošao u velike osvajačke pohodeu kojima je osvojio velik dio današnjeg Pakistana.Godine 1761. Ahmad-Šah Durani potukao je indijske maharadže i

osvojio prijestolje u Delhiju i Kašmir i tako stvorio prvo Afganistan-sko carstvo. Kao otac afganistanske nacije pokopan je u bogatoukrašenu mauzoleju u svojoj prijestolnici Kandaharu, kamoAfganistanci i danas odlaze na molitvu. Mnogi ga Afganistancismatraju svetim. Njegov sin, Timur-Šah, preselio je prijestolnicu izKandahara u Kabul godine 1772. i time olakšao kontrolu nadnovoosvojenim područjima sjeverno od Hindukuša i istočno od rijekeInd. Godine 1780. dinastija Durani sklopila je savez s amiromBuhare, glavnim vladarom Srednje Azije, po kojemu je rijeka Oxus iliAmu Darja postala granicom između Srednje Azije i nove paštunskedržave Afganistana. Bila je to prva utvrđena sjeverna granica noveafganistanske države.Dinastija Durani u sljedećem će stoljeću izgubiti područja istočno od

rijeke Ind jer joj je moć opala zbog unutarnjih klanovskih borbi.Međutim, više od dvjesto godina, sve do 1973., Afganistanom ćevladati neki od klanova dinastije Durani. Te je godine kralja Zahir-Šaha svrgnuo njegov rođak Muhamed Davud-Han i Afganistan jeproglašen republikom. U međuvremenu se nastavilo nesmiljenosuparništvo između paštunskih plemena Gilzai i Durani, koje jenakon sovjetske invazije na Afganistan postalo još snažnije, anapose nakon pojave talibana.Oslabljeni i posvađani kraljevi plemena Durani morali su se boriti

protiv dvaju velikih imperijalnih sila, Velike Britanije na istoku i Rusijena sjeveru. U sedamnaestome stoljeću, zbog straha od nadirućegaruskog imperijalističkog carstva u Srednjoj Aziji, Velika je Britanija triputa pokušala osvojiti Afganistan i u njemu uspostaviti čvrstu vlastdok nisu shvatili kako je tvrdokorne Afganistance lakše potkupitinego potući. Britanci su im ponudili novac, manipulirali suplemenskim poglavicama i tako uspjeli pretvoriti Afganistan u svojprotektorat. To je rezultiralo "velikom igrom" između Rusije i VelikeBritanije, tajnim ratom nadmudrivanja i podmićivanja i povremenimvojnim pritiscima jer su te dvije sile nastojale pretvoriti Afganistan utampon zonu i tako jedna drugu držati na odstojanju.

Ratovima između vladara plemena Durani, koje su potpaljivalibritanski obavještajci, Velika je Britanija uspjela afganistanskekraljeve, koji nisu bili sposobni ubirati poreze, učiniti slabima iovisnima o britanskoj širokogrudnosti. Kao posljedica toga stanja,nepaštunska su plemena na sjeveru zemlje postajala sve neovisnijao središnjoj vladi u Kabulu. Velika je Britanija osvojilasjeverozapadnu Indiju, što je oslabilo Paštune, jer je dio paštunskihplemena po prvi put potpao pod vlast druge zemlje, britanskekolonije Indije. Ta je podjela postala službena kad je Velika Britanija,1893., utvrdila službenu granicu između tih dviju zemalja, takozvanuLiniju Durand.Nakon drugog englesko-afganistanskog rata Velika je Britanija

pružila potporu amiru Abdulu Rahmanu, kao pretendentu na afgani-stansko prijestolje. Tako je "Željezni Amir" (1880. - 1901.), kako suga zvali, dobio potporu Velike Britanije centralizirati i ojačati afgani-stansku državu. Uz britansku financijsku potporu i opskrbu oružjem,stvorio je učinkovitu državnu upravu i jaku vojsku. Najprije je pokoriobuntovna paštunska plemena a potom krenuo prema sjeveru zemljei okrutno okončao autonomiju Hazara i Uzbeka. Primjenjujućimetode koje će stotinu godina kasnije primijeniti i sami talibani,proveo je etničko čišćenje tipa devetnaestoga stoljeća tako stojepobio nepaš-tunske protivnike a Paštune preselio na sjevernepredjele, gdje su obrađivali zemlju, čime je stvorio lojalni diopaštunskog naroda naseljena među drugim etničkim manjinama. Za svoje je vladavine ugušio više od četrdeset ustanaka nepaštun-

skih plemena i stvorio prvu okrutnu afganistansku tajnu policiju,preteču komunističkoga Khada iz osamdesetih godina dvadesetogastoljeća. Iako je tim potezima integrirao Afganistance svih etničkihskupina i učvrstio afganistansku državu kao nikada do tada, većinanaknadnih etničkih tenzija u sjevernom Afganistanu i međuetničkihpokolja nakon 1997. posljedica su politike Željeznog Amira. Unjegovu ostavštinu, koja će neizravno imati utjecaja i na talibane,ubrajamo i izolaciju Afganistana od Zapada i utjecaja modernizacije,uključujući i obrazovanje, jačanje islama davanjem većih ovlastipaštunskim mulama i uvođenje koncepta božanskog prava vladanjaumjesto tradicionalnog koncepta po kojemu je vladare biralo tijeloLaje Džirga.

Nasljednici Željeznoga Amira iz prve polovice dvadesetoga stoljećau velikoj su mjeri bili pobornici modernizacije. Godine 1919.uspostavili su potpunu neovisnost od Velike Britanije, donijeli prviustav i počeli stvarati malu urbanu obrazovanu elitu. Ipak, činjeniceda su dva afganistanska vladara ubijena i daje bilo povremenihplemenskih ustanaka pokazuju s kakvim su se poteškoćamasuočavali afganistanski vladari u svojoj nakani da to višenacionalnoplemensko društvo pretvore u modernu državu.Kad je kralja Zahir Šaha, koji je bio na vlasti od 1933., svrgnuo

njegov rođak Sardar Muhamed Davud i poslao ga u izgnanstvo uRim, bio je to kraj dinastije Durani. Afganistan je proglašenrepublikom a Daud je postao njezinim predsjednikom. Uz pomoćlijevo orijentiranih vojnih časnika i male stranke Parcham (Zastava)smještene u gradovima, koju je predvodio Babrak Karmal, skršio jepokret islamskog fundamentalizma koji je još bio u povojima. Čelnicitoga pokreta pobjegli su 1975. u Pešavar, gdje im je potporu pružiopakistanski premijer Zulfikar Ali Buto pa su tamo nastavili sa svojimdjelovanjem protiv predsjednika Davuda. Ti će čelnici, GulbudinHikmetjar, Burha-nudin Rabani i Ahmad Šah Masud, kasnije postativođama mudžahedina. Predsjednik Davud obratio se Sovjetskom Savezu za pomoć oko

modernizacije ustrojstva države. Od 1956. do 1978. Sovjetski jeSavez dao Afganistanu milijardu i dvjesto šezdeset milijuna dolaraekonomske pomoći i milijardu i dvjesto pedeset milijuna dolarapomoći u oružju, jer su tako, na vrhuncu Hladnoga rata, pridobili tuzemlju u svoju interesnu sferu. U tom istom razdoblju SAD su daleAfganistanu pomoć u ukupnom iznosu od 533 milijuna dolara,većinom tijekom pedesetih godina, nakon čega Washington više nijepokazivao zanimanja za tu zemlju. U vrijeme kad je Davud preuzeovlast Afganistan je već bio zemlja čijih je 40% prihoda stizalo izinozemstva. A ipak nije uspio, kao ni kraljevi prije njega, izgraditidržavne institucije. Naprotiv, centralizirana ali slabo učinkovitadržavna birokracija bila je nametnuta a ne birana, osim stoje posaobiranja imala Laje Džirga, a i članovi toga tijela uglavnom su bivaliimenovani.Pet godina kasnije, u travnju 1978., marksistički nastrojeni vojni

časnici, školovani u Sovjetskoj Savezu, od kojih su neki 1973.

pomogli predsjedniku Davudu preuzeti vlast, izveli su krvav državniudar i svrgnuli Davuda. Ubili su njega, njegovu obitelj i tjelesnugardu. Ali, komunisti su bili oštro podijeljeni na dva tabora. Jedan sezvao Khalq (mase) a drugi Parcham (zastava), a njihov nedostatakrazumijevanja složenog afganistanskog plemenskog društva doveoje do sveopćih pobuna protiv njih. Mule i kanovi objavili su džihad, tj.sveti rat, protiv komunističkih bezvjernika pa je i sama vladajućakomunistička elita bila uhvaćena u klopku žestokoga bratoubilačkognasilja. Ubijen je prvi komunistički predsjednik, predstavnik strujeKhalqi, Nur Muhamed Taraki, a njegov je nasljednik, Hafizulah Amin,ubijen u prosincu 1979., kad su sovjetske snage ušle u Afganistan ina vlast dovele predstavnika struje Parcham, Babraka Karmala.Ubrzo je Afganistan, za samo nekoliko dramatičnih mjeseci,

izbačen u središte snažnoga Hladnog rata između SovjetskogSaveza i SAD-a. Mudžahedini su postali protusovjetske udarnesnage, kojima su pomagale Sjedinjene Američke Države. Ali,sovjetska je invazija za Afga-nistance bila samo još jedan pokušajneke strane sile da ih pokori i njihovu vjekovnu religiju i društvopodredi nekoj tuđinskoj ideologiji i društvenom ustrojstvu. Džihad jedobio nov zamah kad su SAD, Kina i arapske zemlje počelemudžahedinima dostavljati velike količine novca i oružja. Taj će rat,koji je odnio milijun i pol afganistanskih života i završio tek nakonpovlačenja sovjetskih snaga iz Afganistana, 1989., iznjedriti jedannovi naraštaj mudžahedina koji su sebe nazvali talibanima (tj.učenicima islama).

Prvi dio - Povijest talibanskog pokreta

Prvo poglavljeKANDAHAR 1994.GODINE: PODRIJETLO

TALIBANA

Talibanski guverner Kandahara, mula Mouhamed Hasan Rahmani,ima jednu zbunjujuću naviku - neprestano gura stol onom svojomzdravom nogom. Do kraja razgovora, bez obzira koliko taj razgovortraje, drveni će stol tako gurati oko svoje stolice i po desetak puta. Taneuroza vjerojatno predstavlja njegovu psihološku potrebu da osjetikako još uvijek ima i drugu nogu ili je to možda samo tjelovježbakako bi mu ona zdrava noga u svakom trenutku bila u pokretu.Nosi drvenu protezu, kakvu je nosio Long John Silver, gusar u djelu

Treasure Island (Otok s blagom) Roberta Louisa Stevensona. Staridrveni patrljak. Lak se davno izlizao, pun je ogrebotina i usjekotina,vjerojatno od svladavanja afganistanskoga brdskog krša. Kao jedanod najstarijih talibanskih vođa, u svojim četrdesetima, ijedan odrijetkih koji su se doista borili protiv sovjetskih snaga, Hasan je jedanod utemeljitelja talibanskog pokreta i smatraju ga čovjekom broj dvau pokretu, odmah iza njegova starog prijatelja, mule Omara.Nogu je izgubio 1989. na kandaharskoj fronti, netom prije

povlačenja sovjetskih snaga iz Afganistana. Unatoč činjenici dameđunarodne humanitarne organizacije opskrbljuju umjetnimudovima milijune ranjenika u Afganistanu, on kaže kako više voli tuprotezu. Jednom drugom prilikom šrapnel mu je odnio dio jednogprsta. Talibansko se vodstvo može pohvaliti da ima najveći brojinvalida na svijetu a posjetitelji ne znaju kako na to reagirati, smijatise ili plakati. Godine 1989. mula Omar izgubio je desno oko, kad je unjegovoj blizini eksplodirala raketa. Jednooki su i ministar pravosuđaNurudin Turabi i bivši ministar vanjskih poslova Muhamed Gaus.Gradonačelnik Kabu-la Abdul Madžid nema jedne noge ni dva prsta.Slične vrste invaliditeta imaju i drugi čelnici, čak i vojni zapovjednici.Rane talibana vječiti su podsjetnici na dvadesetogodišnji rat, koji je

odnio milijun i pol ljudi i poharao zemlju. Sovjetski je Savez godišnjetrošio oko pet milijardi dolara na rat protiv mudžahedina, tj. ukupno

četrdeset pet milijardi za devet godina, i izgubio. SAD su od 1980. do1992., na ime pomoći mudžahedinima, dale četiri do pet milijardidolara. Jednaki je iznos dala i Saudijska Arabija pa su mudžahedini,kad tome dodamo i pomoć drugih europskih i islamskih zemalja,dobili ukupno više od deset milijardi dolara pomoći.1 Većina tepomoći stigla je u obliku modernoga smrtonosnog naoružanja,danog priprostom poljodjelskom narodu koji gaje primjenjivao sastrahotnim posljedicama.Ratne rane talibanskih čelnika odraz su i krvava i okrutna načina

ratovanja u Kandaharu i njegovoj okolici tijekom osamdesetih godinadvadesetoga stoljeća. U usporedbi s Paštunima iz ogranka Gilzai,koji žive na sjeveru zemlje i oko Kabula, Paštuni iz ogranka Durani,nastanjeni na jugu i u Kandaharu, dobili su znatno manje pomoćipreko CIA-e i drugih zapadnih kanala koji su mudžahedineopskrbljivali oružjem, financijskom pomoći i logistikom, poput lijekovai medicinske opreme. Pomoć je distribuirala pakistanska organizacijaISI (In-terservice Inteligence), koja se prema Kandaharu odnosilakao prema kakvoj zabiti a prema organku Durani s nepovjerenjem.Tako je za ranjenog kandaharskog mudžahedina najbliža bolnica bilau mjestu Keta u Pakistanu, do kojega se stizalo nakon dva dananaporna jahanja na devi po brdovitu terenu. Mogućnost dobivanjaprve pomoći vrlo je rijetka među talibanima čak i danas, liječnika jepremalo a kirurga na prvoj crti bojišnice uopće nema. Liječničkoosoblje praktički je jedino moguće naći u bolnicama Međunarodnogodbora Crvenog križa.Slučajno sam se našao u Kandaharu u prosincu 1979. kad su u

grad ušli prvi sovjetski tenkovi. Maloljetni su sovjetski vojnici dvadana putovali od Sovjetske Republike Turkmenije u Srednjoj Aziji doHe-rata a potom do Kandahara nasutom cestom koju su šezdesetihgodina izgradili sami Sovjeti. Mnogi su vojnici bili iz srednjoazijskihzemalja. Izišli su iz tenkova, otresli prašinu sa svojih uniforma ilagano krenuli do najbliže čajane na šalicu nezaslađena zelena čaja,jednog od glavnih prehrambenih artikala i u Afganistanu i u SrednjojAziji. Afganistanci koji su se zatekli na tržnici samo su stajali i buljili.Nešto prije toga, dana 27. prosinca, sovjetske su Specijalne snage(Spetsnatz) snažno napale palaču predsjednika Hafizulaha Amina u

Kabulu, ubile ga, okupirale Kabul i za predsjednika postavileBabraka Karmala.Kad je oko Kandahara počeo obrambeni pokret, temeljio se na

plemenskoj mreži ogranka Durani. Borba u Kandaharu bila jezapravo plemenski džihad na čelu kojega su stajale klanskepoglavice, tj. uleme (stariji vjerski poglavari), a ne ideološki džihadpod vodstvom isla-mista. U Pešavaru je bilo sedam mudžahedinskihstranaka koje je Pakistan priznao i koje su dobivale jedan dio pomoćipreko CIA-e. Zanimljivo je da na čelu nijedne od tih stranaka nisu biliPaštuni iz ogranka Durani. Svih je sedam stranaka imalo svojepobornike u Kandaharu ali su na jugu bile najpopularnije one strankešto su se temeljile na plemenskim vezama, poput stranke Harakat-i-Inqilab Islami (Pokret islamske revolucije), koju je predvodio mevlanaMuhamed Nabi Mohamadi, i Hizb-i-Islami (Islamska stranka), koju jepredvodio mevlana Jounis Halis. U paštunskom su pojasu obojica tihčelnika prije rata bila dobro poznata, jer su imala vlastite medrese, tj.vjerske škole.Za zapovjednike na jugu odanost nekoj stranci ovisila je o tome koji

će im pešavarski vođa dati novac ili oružje. Mula Omar stao je nastranu Halisove stranke Hizb-i-Islami, a mula Hasan na stranustranke Harakat. "Poznavao sam Omara vrlo dobro ali smo se borilina različitim frontama i u različitim skupinama, no ponekad smo seborili zajedno", rekao je Hasan.2 Popularna je bila i Nacionalnaislamska fronta, koju je predvodio Pir Sejid Ahmad Gailani, pobornikpovratka bivšeg kralja iz loze Durani, Zahir- Šaha, kao vođeislamskog otpora, čemu su se snažno usprotivili Pakistan i SAD.Bivši kralj Zahir-Šah živio je u Rimu a među žiteljima Kandaharauvijekje bio popularan pa su se nadali kako bi njegovim povratkomplemena Durani opet dobila vodeću ulogu u zemlji.Kako je rat odmicao, proturječja u vodstvu paštunskih mudžahedina

slabila su Paštune. Ulema je zastupala povijesne ideale iz ranepovijesti islama i rijetko je dovodila u pitanje tradicionalneafganistanske plemenske strukture poput Džirge. Osim toga, veća suprava davale nacionalnim manjinama. Islamisti su napadaliplemensku strukturu društva i slijedili radikalnu političku ideologijukako bi stvorili uvjete za islamsku revoluciju. Bili su isključivi pamanjinske etničke skupine nisu u njih imale povjerenja.

Tako stranka Harakat nije imala nikakve čvrste stranačke strukture,nego je bila samo labavi savez između zapovjednika i plemenskihpoglavica, od kojih su mnogi imali samo osnovno obrazovanjestečeno u nekoj od medresa. S druge strane, stranka Hizb-i-IslamiGulbudina Hikmetjara izgradila je tajnu, snažno centraliziranupolitičku organizaciju s kadrovima iz redova obrazovanih Paštuna izgradova. Prije samoga rata islamisti gotovo i nisu imali baze uafgani-stanskom društvu ali su, zahvaljujući novcu i oružjudobivenom od CIA-e i pomoći od Pakistana, izgradili bazu i stekligolemu moć. Tradicionalisti i islamisti bespoštedno su ratovali takodaje do 1994. vodstvo tradicionalista u Kandaharu praktički bilouništeno, što je stvorilo slobodan prostor za novi val još ekstremnijihislamista - talibana.Bitku za Kandahar odredila je i posebna povijest toga grada. To je

drugi po veličini grad u Afganistanu, koji je prije rata, 1979., imao oko250.000 stanovnika, a danas ih ima dvostruko više. To je gradnastanjen još 500. godine pr. Kr., a na udaljenosti od samo 55kilometara smješteno je selo iz brončanog doba, Mundigak,nastanjeno oko 3000. godine pr. Kr., koje je nekada pripadalocivilizaciji Doline Inda. Stanovnici Kandahara oduvijek su bili dobritrgovci, jer je taj grad bio smješten na križanju starih trgovinskihputova - prema istoku, prijevojem Bolan u smjeru Sinda, Arapskogmora i Indije i prema zapadu u smjeru Herata i Irana. Bilo je toglavno čvorište za trgovinu, umjetnost i zanatstvo između Irana iIndije pa su mnogobrojne tržnice toga grada stoljećima poznate.Novi se grad nije gotovo nimalo izmijenio u odnosu na njegove

velebne proporcije što ih je 1761. postavio Ahmad-Šah Durani,utemeljitelj dinastije Durani. Činjenica da je dinastija Durani stvorilaafganistansku državu i njome vladala tristo godina dala je žiteljimaKandahara poseban status među Paštunima. Kao ustupak zapreseljenje prijestolnice u Kabul, kabulski su kraljevi žiteljeKandahara oslobodili od vojne službe. Mauzolej Ahmad-Šahadominira središnjom tržnicom i još uvijek se tisuće Afganistanacatamo dolaze moliti i odati počast utemeljitelju države.Do njegova groba nalazi se svetište Plašta proroka Muhameda -

jedno od najsvetijih mjesta bogoštovlja u Afganistanu. Plašt seotvara samo u rijetkim prigodama, kao, primjerice, kad je kralj

Amanulah, 1929., želio okupiti plemena ili kad je, 1935., gradzahvatila epidemija kolere.3 Ali, godine 1996., kako bi ozakoniosvoju ulogu vođe i čovjeka kojega je Bog predodredio da stane načelo afganistanskog naroda, mula Omar je izvadio plašt i pokazao gaokupljenom mnoštvu talibana koji su ga tom prigodom nazvali amir-ul-mominin, tj. "vladar pravovjernih".Ali, slava Kandahara na tom području temelji se na njegovim

voćnjacima. To je grad-oaza, smješten u pustinji sa strahotnimljetnim vrućinama, okružen raskošnim zelenim poljima i sjenovitimvinogradima, poljima lubenica, voćnjacima murvi, smokava, breskvi išipaka čuvenih diljem Indije i Irana. Slike kandaharskih šipaka rese perzijske rukopise napisane prije tisuću

godina a u prošlom su se stoljeću posluživali i na stolu britanskogaguvernera Indije u Delhiju. Kandahar-ski vlasnici i vozači kamiona,koji će talibanima pružiti veliku financijsku pomoć u njihovoj borbi zaosvajanje zemlje, počeli su trgovati u prošlome stoljeću, kad sukandaharsko voće prevozili sve do Delhija i Kalkute.Voćnjaci su se do rata navodnjavali dobro održavanim sustavom za

navodnjavanje a u ratu su i Sovjeti i mudžahedini tako snažnominirali polja daje seosko stanovništvo pobjeglo u Pakistan pa suvinogradi i voćnjaci ostali napušteni i zapušteni. Kandahar je i daljejedan od najminiranijih gradova na svijetu. Na tom su ravničarskompodručju voćnjaci i kanali za navodnjavanje pružali zaklonmudžahedinima, koji su brzo preuzeli vlast i izolirali sovjetske snageu gradu. Sovjeti su za odmazdu posjekli tisuće voćaka i uništilisustav za navodnjavanje. Kad su se izbjeglice poslije 1990. moralevratiti u svoje poharane vinograde i voćnjake, morali su, kako bipreživjeli, uzgajati opijum pa su tako stvorili jedan od najvećih izvoraprihoda za talibane.Kad su se Sovjeti 1989. povukli uslijedila je dugotrajna borba protiv

režima predsjednika Nadžibulaha dok nije svrgnut, 1992., kad sumudžahedini zauzeli Kabul. Građanski rat, koji je uslijedio, uglavnomje posljedica činjenice da Kabul nije pao u ruke dobro naoružanih imeđusobno zavađenih paštunskih stranaka koje su djelovale izPeša-vara, nego još bolje organiziranih i složnijih tadžičkih snagaBurhanu-dina Rabanija i njegova vojnog zapovjednika Ahmada ŠahaMasuda i uzbečkih snaga sa sjevera pod zapovjedništvom generala

Rašida Dos-tuma. Bio jl to ubitačan psihološki udarac, jer su timePaštuni, po prvi put u tristo godina, izgubili vlast u glavnom gradu.Gotovo istodobno počeo je građanski rat, jer je Hikmetjar okupioPaštune, opkolio Kabul i počeo ga nemilosrdno bombardirati.Afganistan je, netom prije pojave talibana potkraj 1994., bio u stanju

raspadanja. Zemlja je bila podijeljena na mala područja, na kojimasu vladali lokalni vojni diktatori, a svi su se međusobno borili,mijenjali strane i borili se protiv svojih dojučerašnjih saveznika, takodaje postojalo nepregledno mnoštvo raznih savezništava, izdaja ikrvoprolića. Vlada predsjednika Burhanudina Rabanija, u kojoj supretežito bili Tadžici, držala je Kabul, njegovu okolicu i sjeveroistočnidio zemlje, dok je Ismail Han držao tri pokrajine zapadno od Kabula,sa središtem u Heratu. Na istoku zemlje, prema granici sPakistanom, tri paštunske pokrajine bile su pod vlašću triju neovisnihtijela zvanih Sura (Vijeće), sastavljenih od mudžahedinskihzapovjednika, sa sjedištem u Džalalabadu. Jedno malo područjejužno i istočno od Kabula držao je Gulbudin Hikmetjar.Uzbečki vođa, general Rašid Dostum, koji je na sjeveru zemlje

držao golemo područje od šest pokrajina, u siječnju 1994. raskinuoje savez s Rabanijevom vladom i pridružio se Hikmetjaru pa suzajedno napali Kabul. U središnjem dijelu Afganistana pokrajinuBamijan držali su Hazari. Južni Afganistan i Kandahar podijelilo jedesetak bivših nižih mudžahedinskih zapovjednika i razbojnika, kojisu na sve moguće načine pljačkali tamošnje stanovništvo. Uzplemensku strukturu i gospodarstvo u rasulu, bez konsenzusa gledepaštunskog vodstva i uz nespremnost Pakistana da osigura vojnupomoć ogranku Durani, kao što suje osigurali Hikmetjaru, Paštuni naistoku zemlje zaratili su jedni protiv drugih.Predstavništva međunarodnih organizacija čak su se bojala raditi u

Kandaharu jer je i sam grad bio podijeljen na različite zaraćeneskupine. Njihovi su vođe, kako bi namaknule novac, pakistanskimtrgovcima prodavali sve do čega bi dolazili. Kidali su telefonske žice ivadili stupove, sjekli drveće, rasprodavali tvornice, postrojenja, čaksu i valjke za ravnanje ceste prodavali trgovcima starim željezom.Oduzimali su ljudima kuće i zemlju, vlasnike i njihove obiteljiistjerivali i imanja davali svojim pristašama. Vojni su zapovjednicistanovništvo mučili kako su željeli, otimali su djevojčice i dječake radi

seksualne zabave, pljačkali trgovce na tržnicama, tukli se i stvaralinered po ulicama. Umjesto da se izbjeglice počnu vraćati izPakistana, novije val izbjeglica počeo odlaziti iz Kandahara u Ketu.Moćnoj je mafiji vozača kamiona iz Kete i Kandahara to stanje bilo

nepodnošljivo za poslovanje. Godine 1993. putovao sam na tomekratkom putu od 210 kilometara od Kete do Kandahara, na kojemnas je zaustavilo najmanje dvadeset skupina. Put bi prepriječililancem i za prolaz tražili cestarinu. Prijevozničkoj je mafiji, koja ježeljela otvoriti ceste kako bi krijumčarila od Kete i Irana do novedržave Turk-menije, posao postao nemoguć.To je stanje bilo napose mučno za one mudžahedine što su se borili

protiv Nadžibulahova režima i potom se vratili kućama ili otišli nadaljnje školovanje u medrese Kete i Kandahara. "Svi smo semeđusobno poznavali - mule Omar, Gaus, Muhamed Rabani (nemanikakve veze s predsjednikom Rabanijem) i ja -jer smo svi izpokrajine Urozgan i zajedno smo se borili", rekao je mula Hasan."Odlazio sam u Ketu i vraćao se, tamo sam polazio medresu, ali, kadgod bismo se susreli pričali bismo o strašnoj nedaći stoje snašla našnarod pod vlašću tih razbojnika. Bili smo istomišljenici i dobro smose slagali, tako daje bilo vrlo lako donijeti odluku da se nešto učini",dodao je.Mula Muhamed Gaus, jednooki talibanski ministar vanjskih poslova,

rekao je uglavnom to isto: "Dugo bismo sjedili i pričali o tome kakopromijeniti to strašno stanje. Prije nego što smo u to ušli imali smotek nejasne zamisli o tome što učiniti i mislili smo da nećemo uspjetiali smo vjerovali da radimo s Allahom, kao Njegovi učenici. Prešlismo tako dug put jer nam je Allah pomagao", rekao je Gaus.O tim su problemima raspravljale i druge skupine mudžahedina na

jugu zemlje. "Mnogi su ljudi tražili rješenje. Ja sam iz Kalata, izpokrajine Zabul (135 kilometara sjeverno od Kandahara) i bio sampočeo polaziti medresu, ali je situacija bila tako loša da nas je toodvlačilo od učenja pa smo s jednom skupinom prijatelja svo vrijemeprovodili u raspravi o tome što je nama činiti i što je uopće potrebnoučiniti", rekao je mula Muhamed Abas, koji će kasnije postatiministrom zdravstva u Kabulu. "Staro mudžahedinsko vodstvodoživjelo je potpun neuspjeh u uspostavi mira. Tako sam s jednomskupinom prijatelja otišao u Herat kako bih nazočio sjednici Sure

(Vijeća), koju je sazvao Ismail Han, ali nisu uspjeli pronaći rješenje astanje se sve više pogoršavalo. Tako smo došli u Kandaharrazgovarati s mulom Omarom i pridružili se njemu", dodao je Abas.Te su različite ali duboko zabrinute skupine ljudi, nakon dugih

rasprava, zacrtale ciljeve koji i danas predstavljaju službene iobjavljene ciljeve talibana: uspostava mira, razoružanjestanovništva, uspostava šerijatskog zakona i obrana integriteta iislamskog karaktera Afganistana. Kako su većinom bili studenti umedresama, prirodno je da su izabrali ime talibani. Talib značistudent islama, osoba koja stječe znanje, naspram mule, koji dajeznanje. Odabirući to ime, taliban (množina od Talib), distancirali suse od stranačke politike mudžahedina i time dali znak kako su onipokret za čišćenje društva a ne stranka koja želi prigrabiti vlast.Svi koji su se okupili oko Omara bili su djeca džihada, ali duboko

razočarana frakcionaštvom i kriminalom nekad idealiziranogamudžahedinskog vodstva. Sebe su vidjeli kao čistače zabludjelogagerilskog rata, pogrešnog društvenog sustava i islamskog načinaživota okaljana korupcijom i razularenošću. Mnogi su rođeni uizbjegličkim logorima u Pakistanu, školovani na pakistanskimmedresama a borilačke su vještine naučili od mudžahedinskihskupina u Pakistanu. Tako su mlađi talibani jedva poznavali vlastituzemlju i povijest ali su na svojim medresama učili o idealnomislamskom društvu što ga je prije 1400 godina stvorio prorokMuhamed i po tom su uzoru željeli stvoriti društvo.Neki talibani kažu kako nisu izabrali Omara za vođu zbog njegovih

političkih i vojnih sposobnosti nego zbog njegove pobožnosti inepokolebljive vjere u islam. Neki kažu kako gaje odabrao Bog. "Mismo mulu Omara izabrali da vodi ovaj pokret. Bio je prvi međujednakima pa smo mu dali vlast da nas vodi a on je nama daoovlasti da rješavamo probleme naroda", rekao je mula Hasan. Sam

je Omar pakistanskom novinaru Rahimulahu Jusufzaiju daojednostavno objašnjenje, koje glasi: "Uzeli smo oružje u ruke kakobismo postigli ciljeve af-ganistanskog džihada i spasili svoj narod oddaljnje patnje u rukama takozvanih mudžahedina. Imali smo potpunuvjeru u Svemogućega Boga. To nikada nismo zaboravili. On nasmože ovjenčati slavom ili odvesti u poraz".

Danas nema na svijetu vođe koji je obavijen tolikom tajnovitošćukao mula Muhamed Omar. Trideset devet mu je godina a nikad ganitko nije fotografirao niti se ikada susreo s ijednim zapadnimpolitičarom. Prvi se put sastao s jednim diplomatom UN-a u listopadu1998., četiri godine nakon pojave talibana, i to s posebnimpredstavnikom za Afganistan Lahdarom Brahimijem, jer je talibanimaprijetio razoran napad Irana. Živi u Kandaharu a glavni grad Kabulposjetio je samo dvaput a i onda samo nakratko. VećinaAfganistanaca i stranih diplomata danonoćno nastoje prikupiti golečinjenice o njegovu životu.Rođenje negdje oko 1959. u selu Nodeh blizu Kandahara, u obitelji

siromašnih seljaka bezemljaša, članova plemena Hotak, kojepripada paštunskom ogranku Gilzai. Poglavica plemena Hotak, MirVais, osvojio je 1721. iranski grad Isfahan i tamo osnovao prvoafganistansko carstvo ogranka Gilzai ali je na njegovo mjesto ubrzodošao Ahmad-Šah Durani. Omarov je otac bio bez plemenskog i bezdruštvenog statusa a uglednici iz Kandahara kažu kako nisu nikadačuli za njegovu obitelj. Tijekom džihada iz osamdesetih godina obiteljmu se preselila u Tarinkot, u pokrajinu Urozgan, jedno odnajzaostalijih i najnepristu-pačnijih područja Afganistana, u koje susovjetske snage rijetko prodirale. Otac mu je umro dok je bio mladićpa je na njega pala skrb za majku i za širu obitelj.U potrazi za poslom otišao je u selo Sengesar u okrugu Mevand u

pokrajini Kandahar gdje je postao seoski mula i otvorio medresu.Vlastito je školovanje u medresama Kandahara morao dvaputprekidati, prvi put zbog sovjetske invazije a drugi put zbog osnivanjatalibana.6 Pridružio se Halisovoj stranci Hizb-i-Islami i od 1989. do1992. borio se pod zapovjedništvom Neka Muhameda a protivNadžibulahova režima. Bio je ranjen četiri puta, od čega jednom udesno oko na koje je potpuno slijep.Unatoč uspjehu talibana, Singesar još uvijek izgleda kao i sva

druga paštunska sela. Žive u kućama od nepečene gline oblijepljenedebelim naslagama blata i slame, ograđenim visokim zidovima -tradicionalnim načinom obrane paštunskih kuća. Od jedne kuće dodruge vode uski, prašnjavi puteljci što se u kišne dane pretvaraju uduboke kaljuže. Omarova medresa još uvijek radi - mala koliba odblata sa zemljanim podom prekrivenim madracima na kojima učenici

spavaju. Ima tri žene koje i dalje žive u selu i nedostupne su javnosti.Prva mu je žena iz Urozgana, kao i treća, a druga, tinejdžerkaGuljana, kojom se oženio 1995., je iz Singesara. Ukupno ima petorodjece koja se školuju u njegovoj medresi.Omar je visok čovjek, dobro građen, s dugom crnom bradom i

crnim turbanom, ima trpak smisao za humor i sarkastične dosjetke.Krajnje je zatvoren prema neznancima, napose strancima, ali jetalibanima dostupan. Na početku pokreta petkom bi se molio uglavnoj džamiji u Kandaharu i družio bi se s ljudima, ali se kasnijeprilično povukao i rijetko izlazi izvan upravne zgrade u Kandaharu,gdje i živi. Danas rijetko posjećuje svoje selo a kad odlazi u posjetprati ga tucet tjelohranitelja u konvoju luksuznih japanskih džipova sazatamnjenim staklima.Na sjednicama Sure vrlo malo govori, uglavnom sluša mišljenja

drugih sudionika. Zbog svoje je sramežljivosti vrlo slab govornik i,unatoč mitologiji koja ga okružuje, nema baš osobne karizme. Pocijele dane radi u malom uredu u upravnoj zgradi. U početku jesjedio na betonskom podu zajedno s talibanima koji bi ga posjećivaliali danas sjedi na krevetu dok ostali sjede na podu - čime jenaglašen njegov položaj vođe. Ima nekoliko tajnika koji bilježenjegove razgovore sa zapovjednicima, običnim vojnicima, ulemom itužiteljima a kako ga često zovu zapovjednici iz cijele zemljeneprestano pucketaju telefonski aparati.Njegov se posao sastoji od dugih rasprava, a svaka završava

izdavanjem komadića papira zvanog "čit", na kojemu je zapisanauputa, tj. dopuštenje nekom zapovjedniku da krene u napad ili nalognekom talibanskom guverneru da pomogne tužitelju ili pak kakvaporuka pregovaračima UN-a. Službene izjave stranimveleposlanstvima u Is-lamabadu često su mu diktirali pakistanskisavjetnici.U početku pokreta sakupio sam mnoštvo tih "čitova", zapisanih na

kutijama od cigareta ili na duhanskim papirićima, koji su sadržavalidopuštenja za putovanja iz jednog grada u drugi. Sada se koristemalo bolji blokovi papira. Uz Omara se nalazi jedan metalni kovčegiz kojega vadi smotke afganistanskih novčanica za potrebezapovjednika i tužitelja. Kako su talibani pobjeđivali, pojavio se još

jedan kovčeg - s američkim dolarima. Ti željezni kovčezi suministarstvo financija tali-banskog pokreta.Na važnim sastancima, pokraj Omara je uvijek njegov čovjek od

povjerenja i službeni glasnogovornik - mula Vakil Ahmad. Taj mladipolaznik medrese iz plemena Kakar, kojemu je Omar bio učitelj,počeo je kao njegov pratitelj, vozač, čovjek koji mu je kušao hranu,prevodio i pravio bilješke. Brzo je napredovao do viših poslova,poput obavljanja razgovora sa stranim diplomatima i dužnosnicimahumanitarnih organizacija što su posjećivali Omara, odlazaka nasastanke s taliban-skim zapovjednicima i susreta s pakistanskimdužnosnicima. On je, kao Omarov glasnogovornik, glavna talibanskaosoba za kontakt sa stranim novinarima kao i osoba koja imodređuje kaznu ako ocijeni da je koji novinar preoštro kritiziraotalibane. Vakil djeluje kao Omaro-ve oči i uši a ujedno je i njegovvratar. Svaki važan Afganistanac može doći do Omara samo prekoVakila.Danas postoji cijelo mnoštvo mitova i priča o tome kako je Omar

poveo jednu malu skupinu talibana protiv pohlepnih lokalnih kanda-harskih vojnih zapovjednika. Najvjerodostojnija od svih priča, koja sečesto ponavlja, jest ona po kojoj su mu, u proljeće 1994., susjedi izSingesara došli priopćiti kako je jedan vojni zapovjednik oteo dvijemaloljetne djevojčice, obrijao im glave i odveo ih u vojni logor gdje suih mnogi vojnici silovali. Omar je okupio nekih trideset taliba, koji suzajedno imali samo šesnaest pušaka, i s njima napao taj logor,oslobodio djevojčice a zapovjednika logora objesio o tenkovsku cijev.Zaplijenili su goleme količine oružja i streljiva. "Borili smo se protivmuslimana koji su krenuli stranputicom. Kako smo mogli ostati mirnina zlodjela počinjena ženama i siromašnima?", rekao je kasnijeOmar.Nekoliko mjeseci poslije toga u Kandaharu su se sukobila dvojica

zapovjednika oko jednog dječaka kojega su obojica htjela seksualnozlostavljati. Došlo je do pucnjave u kojoj su poginuli i neki civili.Omarova je skupina oslobodila dječaka pa su ljudi sa svih stranapočeli talibane pozivati u pomoć oko razrješavanja lokalnihrazmirica. Tako je Omar isplivao kao vrsta Robina Hooda kojipomaže siromasima u borbi protiv gramzivih zapovjednika. Ugled muje rastao i zato što nije tražio nikakve plaće ni nagrade od onih

kojima je pomagao, samo je tražio da ga slijede u uspostavipravedne islamske države.Omarovi su izaslanici istodobno procjenjivali raspoloženje drugih

zapovjednika. Njegovi su kolege otišle u Herat na sastanak sIsmailom Hanom pa je u rujnu mula Muhamed Rabani, jedan odutemeljitelja talibana, posjetio Kabul i razgovarao s predsjednikomRabanijem.Izolirana je kabulska vlada bila spremna poduprijeti bilo kakve paš-

tunske snage što su bile spremne oduprijeti se Hikmetjaru, koji je jošuvijek bombardirao Kabul, pa je predsjednik Rabani obećao novčanupomoć talibanima ako se pristanu boriti protiv Hikmetjara.Međutim, talibani su bili vrlo tijesno povezani s Pakistanom, gdje su

mnogi od njih odrasli i polazili medrese koje je vodio spretni mevlanaFazlur Rahman sa svojom strankom Jamiat-i-Ulema Islam (JUI),fundamentalističkom strankom koja je imala znatnu potporu međuPašrunima u Balučistanu i u pokrajini zvanoj NWFP (North WestFron-tier Province, tj. Sjeverozapadna pogranična pokrajina). Onošto je bilo najvažnije, mevlana Rahman je u to vrijeme bio političkisaveznik premijerke Benazir Buto i imao je pristup vladi, vojsci iorganizaciji ISI, kojoj je pripisivao te nove snage na pomolu.Pakistanska politika prema Afganistanu bila je u stanju mrtvila.

Nakon pada Sovjetskog Saveza 1991., pakistanske su vlade, jednaza drugom, očajnički pokušavale otvoriti izravne kopnene putove zatrgovinu s Republikama Srednje Azije (Central Asian Republics -CAR). Glavna zapreka toj nakani bio je nesmiljeni građanski rat uAfganistanu, kroz koji su prolazili svi putovi. Tako su pakistanskipolitičari bili suočeni sa strateškom dvojbom. Ili će Pakistan i daljepodupirati Hikmetjara u nastojanju da na vlast u Kabulu dovedejednu paštunsku skupinu koja će biti naklonjena Pakistanu ili ćepromijeniti smjer i zahtijevati sporazum o podjeli vlasti među svimafganistanskim strujama, bez obzira na cijenu po Paštune, kako bise osnovala stabilna vlada koja će otvoriti putove prema SrednjojAziji.Pakistanska je vojska bila uvjerena kako druge etničke skupine

neće udovoljiti njihovoj nakani pa je nastavila podupirati Hikmetjara.U pakistanskoj je vojsci bilo oko 20% vojnika iz redova Paštuna kojisu živjeli u Pakistanu i propaštunskog i islamskoga

fundamentalističkog lobija iz redova organizacije ISI pa je vojska idalje bila odlučna postići pobjedu Paštuna u Afganistanu. Međutim,godine 1994. bilo je jasno daje Hikmetjar izgubio jer je ostao bezkopnene vojske, a njegov je ekstremizam podijelio Paštune, od kojihgaje većina mrzila. Pakistan je postao umoran od podupiranjagubitnika pa je potražio nove potencijalne predstavnike Paštuna.Kad je godine 1993. za premijera izabrana Benazir Buto, žarko je

željela otvoriti put za Srednju Aziju. Najkraći je bio onaj od Pešavarado Kabula preko planinskog lanca Hindukuša do Mazar-e Šarifa apotom do Tirmeza i Taškenta u Uzbekistanu, ali je bio zatvoren zbogborbi oko Kabula. Pojavio se novi prijedlog koji je snažno zastupalaočajna pakistanska prijevoznička i krijumčarska mafija, kao i JUI ipaštunski vojni i politički dužnosnici. Umjesto toga sjevernog puta,moguće je bilo raščistiti put od Kete do Kandahara i Herata te daljedo Ašhabada, glavnog grada Turkmenije. Na jugu zemlje nije biloborbi, tek desetak zapovjednika koje će trebati primjereno podmititikako bi pristali otvoriti trgovinske kanale.U rujnu 1994. pakistanski su promatrači i dužnosnici organizacije

ISI potajno prevalili put od Čamana na pakistanskoj granici doHerata, kako bi stekli uvid u stanje na tom putu. Tog je mjesecaČaman posjetio i ministar vanjskih poslova Nasirulah Babar,podrijetlom Paš-tun. Kandaharski su ratni zapovjednici na taj plangledali s nepovjerenjem, misleći kako Pakistan time nastoji vojnointervenirati i skrši-ti ih. Jedan je zapovjednik, Amir Lalai, Babaruuputio otvoreno upozorenje, koje je glasilo: "Pakistan nudi obnovunaših cesta ali ja ne mislim da će popravkom naših cesta automatskinastupiti mir. Sve dok se susjedne zemlje miješaju u naša unutarnjapitanja, ne trebamo očekivati mir".9 Pakistan je ipak počeopregovore s kandaharskim zapovjednicima i s Ismailom Hanom uHeratu da dopuste promet kroz to područje do Turkmenije. Babar je20. listopada 1994. poveo skupinu od šest zapadnih veleposlanika uKandahar i Herat a da o tome nije ni izvijestio vladu u Kabulu. 1 ° Utom su izaslanstvu bili i viši dužnosnici za željeznice, ceste, telefone ielektričnu energiju.Babar je rekao kako namjerava od međunarodnih organizacija

prikupiti 300 milijuna dolara za obnovu cesta od Kete do Herata.Dana 28. listopada premijerka Benazir Buto sastala se s Ismailom

Hanom i generalom Rašidom Dos-tumom u Ašhabadu i nagovaralaih da pristanu otvoriti jedan južni put, duž kojega bi kamioni plaćalisamo nekoliko cestarina i imali zajamčenu sigurnost.Međutim, prije toga sastanka jedan je veliki događaj uzdrmao kan-

daharske ratne zapovjednike. Oko 200 talibana iz Kandahara ipakistanskih medresa stiglo je 12. listopada 1994. na maluafganistansku graničnu postaju Spin Baldak na pakistansko-afganistanskoj granici odmah nasuprot Camana. Tamna i masnarupa usred pustinje bila je važna postaja za kamione i gorivo koju jekoristila prijevoznička mafija a držali su je Hikmetjarovi ljudi. Tu suafganistanski kamioni preuzimali robu iz pakistanskih, kojima nijebilo dopušteno ulaziti u Afganistan, a iz Pakistana su krijumčariligorivo za vojske lokalnih af-ganistanskih zapovjednika-razbojnika.Za prijevozničku je mafiju kontrola nad tim gradićem bila odpresudne važnosti. Već su muli Omaru bili darovali nekoliko stotinatisuća pakistanskih rupija i obećali mu mjesečnu naknadu za talibaneako s cesta počisti lance i razbojnike i ako im zajamči siguran prometza kamione.Talibanske su se snage podijelile na tri skupine i napale Hikmet-

jarove vojarne. U toj kratkoj i oštroj borbi ubijena su sedmorica Hik-metjarovih vojnika a nekoliko ih je ranjeno, nakon čega su pobjegli.Talibani su izgubili samo jednog čovjeka. Potom je Pakistanpomogao talibanima tako što im je dopustio zaplijeniti velikoskrovište oružja nedaleko od Spin Baldaka koje su čuvaliHikmetjarovi ljudi. Oružje su prenijeli preko granice u Afganistan1990. godine, kad se Islam-abad, prema uvjetima Sporazuma izŽeneve, obvezao kako neće na području Pakistana držati oružje za

Afganistance. Tom su prilikom talibani zaplijenili 18.000 kalašnjikova,desetke topova, velike količine streljiva i mnogobrojna vozila.Taj je događaj tako zabrinuo kandaharske ratne vođe da su optužili

Pakistan za potporu talibanima ali su se i dalje međusobno svađaliumjesto da se ujedine protiv te zajedničke opasnosti. Babar jepostajao nervozan pa je izdao zapovijed da se napravi jednopokusno putovanje - poslao je konvoj od trideset kamiona slijekovima u Aškabad. "Rekao sam Babaru kako trebamo dvamjeseca pričekati jer nismo imali nikakva sporazuma skandaharskim zapovjednicima a on je bio uporan u slanju konvoja.

Zapovjednici su bili sumnjičavi, mislili su kako se tim konvojemprevozi oružje za neke buduće snage u Pakistanu", rekao mi jekasnije jedan pakistanski dužnosnik u Kandaharu.Dana 29. listopada 1994. konvoj vojnih kamiona iz Nacionalne

ćelije za logistiku (National Logistics Cell-NLC), koju je osamdesetihgodina osnovala organizacija ISI za dopremu američkog oružjamudžahedinima, krenuo je iz Kete s osamdeset bivših pakistanskihvojnih vozača. U konvoju je bio i pukovnik Imam, najistaknutiji časnikISI-a, koji je zapovijedao na jugu zemlje kao i pakistanski generalnikonzul u Heratu. Bila su tu i dvojica mladih talibanskih zapovjednika,mula Bordžan i mula Turabi. (Obojica će kasnije predvoditi prvinapad na Kabul, gdje će mula Bordžan i poginuti.) Oko dvadesetkilometara od Kandahara, u mjestu Taht-e Pol blizu vanjskeobrambene crte kandaharske zračne luke, konvoj je zaustavila jednaskupina zapovjednika - Amir Lalai, Mansur Ačakzai, koji su nadziralizračnu luku, i Ustad Halim. Zapovjedili su konvoju da se parkira uobližnjem selu u podnožju jednoga niskog planinskog lanca. Kadsam, nakon nekoliko mjeseci, prolazio tim područjem još su se uvijekmogli vidjeti ostaci logorskih vatri i razni drugi otpaci.Zapovjednici su tražili novac, dio tereta kao i to da Pakistan

prestane pomagati talibane. Dok su pregovarali s pukovnikomImamom, Islamabad tri dana nije objavio nijedne vijesti o toj otmicikonvoja. "Strahovali smo kako će Mansur na konvoj utovariti oružje iza to optužiti Pakistan. Zato smo razmotrili sve vojne opcije zaspašavanje konvoja, primjerice, napad Skupine za specijalnezadatke (pakistanski vojni komandosi) ili padobranski desant. Objesmo te opcije smatrali preopasnima pa smo zatražili od talibana daoslobode konvoj", rekao je jedan pakistanski dužnosnik. Talibani su3. studenoga 1994. krenuli u napad na zapovjednike koji su držalikonvoj. Misleći kako ih je napala pakistanska vojska, zapovjednici supobjegli. Talibani su krenuli u potjeru za Mansurom preko pustinje,uhvatili ga i ubili, zajedno s njegovih deset tjelohranitelja. Tijelo sumu objesili o tenkovsku cijev kako bi ga svi ljudi mogli vidjeti. Iste su večeri krenuli na Kandahar i tamo, nakon dva dana

sporadičnih borbi, do nogu potukli vojske lokalnih zapovjednika.Najistaknutiji zapovjednik u samom gradu, mula Nakib, koji je imaovojsku od 2500 ljudi, nije pružio otpor. Neki su njegovi pomoćnici

kasnije izjavili kako je za predaju od ISI-a uzeo veliki mito, uzobećanje da će moći ostati na svom položaju. Talibani su njegoveljude uzeli u svoje redove a njega su demobilizirali i poslali u rodnoselo blizu Kandahara. Zaplijenili su desetine tenkova, oklopnihvozila, vojnih kamiona, oružja i, kao najvažnije, šest bombarderaMig-21 i šest transportnih helikoptera što su ostali u zračnoj lucinakon sovjetske okupacije.Za samo nekoliko tjedana ta je nepoznata sila zauzela drugi po

veličini grad u Afganistanu, a izgubila je samo desetak ljudi. Nijedanstrani diplomat ni analitičar u Islamabadu nije dvojio da su dobiliznatnu pomoć od Pakistana. Pakistanska vlada i JUI proslavili supad Kandahara. Babar je uspjeh talibana proglasio svojom zaslugomi novinarima potajno govorio kako su talibani "naši momci". Međutim,talibani su jasno pokazivali kako su neovisni o Pakistanu i timedavali do znanja da nisu ničije marionete. Dana 16. studenoga 1994.mula Gaus je izjavio kako Pakistan kod slanja konvoja u budućnostine bi trebao zaobilaziti talibane niti sklapati sporazume s pojedinimlokalnim zapovjednicima. Rekao je i to da talibani neće dopustiti dase roba namijenjena Afganistanu prevozi pakistanskim kamionima -stoje bio glavni zahtjev prijevozničke mafije.Talibani su uklonili lance s putova, uspostavili jednoobrazni sustav

cestarina za kamione što su kod Spin Baldaka ulazili u Afganistan inadzirali autoput iz smjera Pakistana. Prijevoznička je mafija bilaushićena pa je u prosincu prvi pakistanski konvoj od pedesetkamiona sa sirovim pamukom stigao iz Turkmenije u Ketu, nakon štosu tali-banima platili cestarinu u iznosu od 200.000 rupija (5000američkih dolara). U međuvremenu su tisuće mladih afganistanskihPaštuna, koji su studirali u Balučistanu i u NWFP-u, pohitalo uKandahar kako bi se pridružili talibanima. Za njima su ubrzo krenuli idragovoljci iz medresa stranke JUI u Pakistanu, nadahnuti novimislamskim pokretom u Afganistanu. Do prosinca 1994. talibanima seu Kandaharu pridružilo 12.000 afganistanskih i pakistanskihstudenata.Kako je u zemlji i u inozemstvu jačao pritisak na Pakistan da

objasni svoje stajalište, premijerka Benazir Buto prvi je puta u veljači1995. zanijekala bilo kakvu pomoć Pakistana talibanima. "UAfganistanu ne podržavamo ničiju stranu niti se miješamo u njihove

odnose", izjavila je tijekom svog posjeta Manili.15 Kasnije je reklakako Pakistan ne može spriječiti da talibanski novaci odlaze prekopakistanske granice i priključuju se talibanima. "Ja se ne mogu boritiumjesto gospodina Rabanija (predsjednika Burhanudina) u njegovuratu. Ako Af-ganistanci žele ići preko granice, ja im to ne priječim.Mogu im zabraniti povratak, ali ih većina u Pakistanu ima obitelj",rekla je.16 Talibani su odmah uveli najstrože tumačenje šerijatskogzakona u povijesti muslimanskog svijeta. Zatvorili su sve škole zadjevojčice i zabranili zapošljavanje za žene, porazbijali televizore,zabranili čitav niz sportova i rekreacijskih aktivnosti a svimmuškarcima zapovjedili da nose duge brade. Tijekom sljedeća trimjeseca talibani će zauzeti 12 od ukupno 31 afganistanske pokrajinei na tom području otvoriti sve ceste i razoružati narod. Kako sunapredovali sjeverno prema Kab-ulu lokalni su zapovjednici ili bježaliili su im se, mašući bijelim zastavama, predali. Mula Omar i njegovavojska studenata krenuli su u pohod na Afganistan.

Drugo poglavljeHERAT 1995.god : NEVIDLJIVI BOŽJI VOJNICI

U ožujku 1995., na sjevernom rubu pustinje Dasht-i-Mango -Pustinje smrti - dizali su se oblaci sitne prašine nad uskim trakomistrošene autoceste što povezuje Kandahar i Herat, koji sumeđusobno udaljeni 560 kilometara. Ta autocesta, što su jepedesetih godina izgradili Rusi, išla je rubom šikare i pijeska jedneod najvrelijih i naj-sušnijih pustinja na svijetu. Nakon toliko godinarata bila je puna tenkovskih brazdi, kratera od bombi, a mostovi subili porušeni, zbog čega je promet tekao brzinom od samo dvadesetkilometara na sat.Talibanska se ratna povorka -japanska terenska vozila s dvoja

vrata, otvorenih karoserija - kretala u smjeru Herata, krcata do zubanaoružanim mladićima što su nakanili zauzeti taj grad. Iz suprotnogse smjera kretala duga kolona vozila s ranjenim talibanima nažicanim krevetima, privezanima za karoserije kao i zarobljenika izredova snaga Ismaila Hana, koji je držao Herat. Tijekom prva trimjeseca nakon zauzimanja Kandahara talibani su afganistanskigrađanski rat pokrenuli s mrtve točke jer su zauzeli dvanaest odtrideset jedne afganistanske pokrajine i stigli do Kabula na sjeveru ido Herata na zapadu. Talibanski su vojnici u Kandaharu neradogovorili u nazočnosti svojih zapovjednika pa se o talibanima neštomoglo saznati samo tako da putujete autostopom iz Kandahara inatrag. Unutar terenskog vozila, u kojemu bi se naguralo oko desetvojnika s kovčezima streljiva, raketa, bacača granata i vrećapšenice, jedva bi dočekali da nekome ispričaju svoje životne priče.Po njihovim riječima, od zauzimanja Kandahara oko 20.000 Af-

ganistanaca što su studirali u stotinama pakistanskih medresanapustilo je izbjegličke logore u Pakistanu i pridružilo se snagamamule Omara. Na njihovu putu prema sjeveru pridružile su im setisuće afganistan-skih Paštuna. Većina ih je bila vrlo mlada - u dobiizmeđu četrnaest i dvadeset četiri godine - a mnogi se nikada prijetoga nisu borili premda su, kao i svi Paštuni, znali rukovati oružjem.Mnogi su od rođenja živjeli u izbjegličkim logorima u dvjema

pakistanskim pokrajinama - Balučistanu i Sjeverozapadnoj

pograničnoj pokrajini, gdje su povremeno bivali zadajani Kur'anom udesetinama medresa što su niknule duž granice u organizacijiafganistanskih mula ili pakistanskih islamskih fundamentalističkihstranaka. U tim su školama proučavali Kur'an, izreke prorokaMuhameda i osnove islamskog zakona, onako kako su ih tumačilinjihovi jedva pismeni učitelji. Ni učitelji ni polaznici nisu poznavali niosnove matematike, znanosti, povijesti ni zemljopisa. Mnogi od tihmladih ratnika nisu poznavali ni povijest vlastite zemlje kao ni džihadprotiv Sovjetskog Saveza.Ti dječaci nisu imali ništa zajedničko s mudžahedinima koje sam

upoznao tijekom osamdesetih godina - ljudima što su dobropoznavali loze svojih plemena i klanova, s nostalgijom se sjećalisvoje napuštene zemlje i sela i pričali priče i legende izafganistanske povijesti. Bili su to pripadnici naraštaja koji nikad nijevidio svoju zemlju u miru - Afganistan bez rata protiv nekog osvajačaili bez međuetničkih sukoba. Nisu znali ništa o svojim plemenima,precima, susjedima ni o složenoj etničkoj strukturi naroda stoje čestopovezivala njihova sela i domovinu. Bili su kao naplavina što ju jemore izbacilo na obali povijesti.Nisu znali ništa o prošlosti niti su imali planova za budućnost.

Sadašnjost je bila sve. Doslovno su bili siročad rata, bez korijena ibez mjesta, bez posla i bez imanja, bez gotovo ikakvih spoznaja osebi samima. Ratu su se divili jer je rat bio jedino zanimanje na kojesu se mogli priviknuti. Njihovo priprosto vjerovanje u mesijanski ipuritanski islam, koji su im ulile njihove priproste seoske mule, bilo jejedino za što su se mogli uhvatiti i stoje njihovim životima davalonekakva smisla. Bez ikakve praktične naobrazbe, čak ni onakvekakvu su imali njihovi preci - obrada zemlje, čuvanje stada ili izradaručnih radova -bili su ono što bi Karl Mara nazvao afganistanskimlupenproleterija-tom.Nadalje, rado su se okupili u to u potpunosti muško bratstvo što su

ga stvorili talibanski vođe jer za ništa drugo nisu ni znali. Mnogi su,zapravo, bili siročad odrasla bez žena - majki, sestara ili rođakinja.Neki su bili polaznici medresa ili su do tada živjeli zatvorenimživotom izbjegličkih logora, kamo su ženski članovi obitelji moglirijetko zalaziti. Čak i po normama konzervativnih paštunskih

plemena, koji su u svojim selima i nomadskim logorima živjeli kaousko povezane zajednice u kojima su se muškarcidružili sa ženama iz svojih obitelji, život tih dječaka bio je okrutan i

težak. Biti u društvu sa ženama bila im je nepoznanica.Njihovi učitelji, mule, isticali su kako žene predstavljaju kušnju,

nepoželjno odvlačenje čovjeka od službe Allahu. Kad su talibani ušliu Kandahar i žene zatvorili u kuće tako što su im zabranilizaposlenje, školovanje, čak i odlazak u kupovinu, većina tih dječakaiz medresa nije u tome vidjela ništa loše. Osjećali su se ugroženimatom polovicom ljudskoga roda koju nikada nisu upoznali pa ih je biloznatno lakše zatvoriti u kuće, poglavito ako tako nalažu mule što suse pozivale na primitivne islamske navade koje nisu imale nikakvauporišta u islamskom zakonu. Podjarmljivanje žena postalo jeposlanjem istinskih vjernika i fundamentalista po kojemu su setalibani razlikovali od mudžahedina.To muško bratstvo nije tim mladićima pružalo samo vjerski cilj za

koji se trebalo boriti nego ukupan način života koji je trebalo prigrliti ikoji im je trebao osmisliti život. Ironijom sudbine, talibanski je pokretbio izravan povratak na vjerske vojne redove što su se pojavili ukršćan-skome svijetu u vrijeme križarskih ratova protiv islama -disciplinirani, motivirani i bezobzirni u postizanju svojih ciljeva.1Tijekom prvih nekoliko talibanskih pobjedonosnih mjeseci stvorena jecijela mitologija o njihovoj nepobjedivosti kakvu su mogli postićisamo Božji vojnici. U to vrijeme stalnog napredovanja svaka jepobjeda samo jačala dojam o istinitosti njihova poslanja - daje Bogna njihovoj strani te daje njihovo tumačenje islama jedino ispravno.Ojačani velikim brojem novaka, krenuli su prema sjeveru i ušli u

pokrajine Urozgan i Zabul, koje su zauzeli bez ijednog hica.Paštunski lokalni zapovjednici - pljačkaši, nespremni staviti nakušnju vjernost svojih pobornika, istaknuli su bijele zastave, predalise i u to ime predali svo svoje oružje.Na jugu zemlje talibani su krenuli u napad na snage Gafara Ahun-

dzadeha, čiji je klan, tijekom gotovo svih osamdesetih godina, držaopokrajinu Helmand i njezina unosna polja opijuma. Naišli suna oštar otpor, ali su uspjeli neke manje zapovjednike, mafijaše

droge, nahuškati na Ahundzadeha a neke potkupiti i tako, u siječnju1995., zauzeti tu pokrajinu. Krenuli su dalje prema zapadu i stigli

do.Dilarama na autocesti Kandahar - Herat i do granice trijuzapadnih pokrajina koje je držao Ismail Han. Istodobno su krenuliprema sjeveru u smjeru Kabula i s lakoćom prodrli kroz paštunskipojas gdje su naišli na više masovne predaje nego masovnogotpora.Paštunski jug, u kaosu i anarhiji, čiji su sitni zapovjednici bili

neorganizirani, s lakoćom je pao u ruke talibana, ali su se na krajumorali suočiti s velikim zapovjednicima i sa složenom političkom ietničkom situacijom stoje vladala na drugim područjima zemlje. Usiječnju 1995. sve su oporbene skupine združile snage kako binapale vladu predsjednika Rabanija u Kabulu. Hikmetjar se udružio suzbečkim zapovjednikom generalom Rašidom Dostumom na sjeverui s Hazarima u središnjem dijelu Afganistana koji su držali jedan dioKabula. Pakistan je pomogao oko osnivanja toga saveza jer jeHikmetjar još uvijek bio očiti miljenik Islamabada a početkom tegodine dobio je od Pakistana velike količine raketa za bombardiranjeKabula. Međutim, čak je i Islamabad bio zatečen brzimnapredovanjem talibana. Iako je vlada premijerke Benazir Butopružala punu potporu talibanima, ISI je bio skeptičan glede njihovihsposobnosti, uvjeren kako će oni ostati korisna ali periferna snagana jugu Afganistana.Hikmetjar je bio vidno zabrinut zbog tih suparničkih paštunskih

snaga što su velikom brzinom napredovale od juga prema sjeveru paje pokušao zaustaviti talibane i istodobno poduzeti snažan raketninapad na Kabul, u kojemu su stotine civila poginule a velik je diograda porušen. Dana 2. veljače 1995. talibani su zauzeli Vardak, oko55 kilometara južno od Kabula, pa je po prvi put zaprijetila opasnostHikmet-jarovim bazama oko Kabula. Talibani su munjevitonapredovali pa su 10. veljače 1995. zauzeli Meidan Sahr, nakonžestokih borbi u kojimaje poginulo 200 ljudi, a sutradan i MuhamedAga. Hikmetjar se našao u klopci između vladinih snaga sjeverno odgrada i talibana južno od grada. Moral njegovih vojnika je potonuo.Dana 14. veljače 1995. talibani su zauzeli Hikmetjarov stožer u

Carasjabu, prouzročili paniku među njegovim vojnicima i natjerali ihu bijeg na sjever, prema Džalalabadu. Snage predsjednika Rabanija,pod zapovjedništvom Ahmada Šah Masuda, povukle su se u Kabul.Talibani su otvorili sve ceste i tako omogućili da u Kabul uđu konvoji

hrane, nakon višemjesečne blokade grada koju je nametnuoHikmetjar. Bio je to mudar potez, kojim je među skeptičnim žiteljimaKabula porastao ugled talibana i ispunjen glavni zahtjevprijevozničke mafije koja ih je podupirala. Došlo je do borbi izmeđuMasuda i talibana, koji se nisu obazirali na pozive za prekid vatreposebnog izaslanika UN-a za Afganistan, tuniskog diplomataMahmuda Mestirija.Masud je imao još jedan veći problem. Iako je Hikmetjar bio

natjeran u bijeg, Masud se morao suočiti i sa snagama Hazara šiitakoje je predvodila stranka Hizb-i vahdat, a držale su južne dijelovegrada. Pokušao je dobiti na vremenu pa se u Carasjabu dva putasastao s talibanskim zapovjednicima, mulama Rabanijem,Bordžanom i Gausom. Tom su se prigodom talibani po prvi putsastali sa svojim najvećim suparnikom, koji će ih tijekom sljedećečetiri godine uporno nastojati kazniti. Zatražili su ostavkupredsjednika Rabanija i Masu-dovu predaju, a takvim pregovaračkimstajalištem nisu baš mogli steći potporu. Istodobno su počelipregovarati i s Hazarima.Sastali su se i s Mestirijem, posrednikom UN-a, kojemu su predali

tri uvjeta za svoje sudjelovanje u mirovnom procesu podpokroviteljstvom UN-a. Zatražili su da njihove jedinice dobiju status"neutralnih snaga" u Kabulu, da prijelazna vlada u Kabulu budesastavljena samo od "dobrih muslimana" te da svih trideset pokrajinabudu zastupljene u toj vladi. Zbog njihova inzistiranja da u novojvladi u Kabulu oni imaju većinu, predsjednik Rabani i UN bili suprimorani odbiti takve zahtjeve. Masud je odlučio potući svoje neprijatelje jednog po jednog. Dana

6. ožujka 1995. na prepad je napao Hazare, poslao tenkove u južnedijelove Kabula, potukao Hazare i istjerao ih iz grada. Hazari su utom beznađu postigli sporazum s talibanima, koji su sve višenapredovali, i predali im svoje teško naoružanje i položaje. Ali, u tojpredaji i metežu ubijen je hazarski vođa Abdul Ali Mazari dok je bio utalibanskom zatočeništvu. Hazari su kasnije tvrdili kako su talibanibacili Mazarija iz helikoptera kad je, dok su ga kao zatočenikaprevozili u Kandahar, pokušao dograbiti pušku.Njegova će smrt, bez obzira na to je li bila slučajna ili namjerna,

zauvijek osuditi talibane u očima afganistanskih šiita i njihova

glavnog pokrovitelja - Irana. Hazari im nikada neće oprostitiMazarijevu smrt a tri godine kasnije osvetili su im se tako što su nasjeveru zemlje masakrirali tisuće njihovih pripadnika. Time su izbilena površinu krvave međuetničke i sektaške podjele - izmeđuPaštuna i Hazara i između sunita i šiita - što su tinjale pod samompovršinom.U međuvremenu Masud nije imao namjere dopustiti talibanima da

preuzmu mjesto Hazara u južnom dijelu Kabula. Dana 11. ožujka1995. poduzeo je još jedan kazneni napad i nakon krvavih uličnihborbi, u kojima su poginule stotine talibana, istjerao ih iz grada. Bilaje to prva velika bitka u kojoj su talibani izgubili. Njihova slaba vojnastruktura i bijedna vojna taktika bila je siguran put u poraz prediskusnijim Masudovim borcima.Talibani su već bili osvojili nesređeni paštunski jug zemlje jer je

iscrpljeno i od rata umorno stanovništvo toga kraja u njima vidjelospasitelje i mirotvorce, ako ne i potencijalnu silu koja će oživjeti paš-tunsku moć što su je Tadžici i Uzbeci ponizili. Mnogim je predajamapotpomoglo podmićivanje lokalnih zapovjednika, koji bi nakon togamijenjali stranu - taktika koju će talibani kasnije pretvoriti u pravuumjetnost i koju su mogli sebi priuštiti zahvaljujući velikim prihodimaod trgovine drogom, prijevozničke mafije i inozemne pomoći, odPakistana i Saudijske Arabije. Tijekom svojega napredovanjazaplijenili su i goleme količine elitnog naoružanja, tenkova pa čak ihelikoptera, što im je omogućilo naoružavanje još većeg brojavojnika. Na područjima pod njihovom vlašću razoružavali sustanovništvo, uvodili zakon i red, nametali strogi šerijatski zakon iotvarali ceste za promet, što je rezultiralo naglim padom cijenaprehrambenih proizvoda. Narod je nakon dugogodišnjih patnji skrajnjim veseljem dočekao sve te mjere. Poraz u Kabulu bio je velikudarac talibanskom ugledu, ali ne i njihovoj odlučnosti.Talibani su nakon toga svoju pozornost usmjerili prema zapadu u

namjeri da zauzmu Herat. Potkraj veljače 1995., nakon snažnihborbi, zauzeli su pokrajine Nimroz i Farah koje je držao Ismail Han ikrenuli dalje prema bivšoj sovjetskoj bazi u Šindandu, južno odHerata. Režim u Kabulu bio je vidno zabrinut zbog talibanskognapredovanja i neuspjeha Ismaila Hana da im se odupre.

Masudovo je ratno zrakoplovstvo iz Kabula počelo bombardiratitalibanske crte bojišnice kako bi pomoglo obrani Šindanda i Herata.Kako nisu imali zračne luke a logistička im je potpora iz baza uKandaharu bila slaba, kao i zapovjedna struktura, talibani su počelitrpjeti velike gubitke u napadima na vladine položaje oko Šindanda.Potkraj ožujka 1995. istjerani su iz Šindanda. Povukli su se i pritom

izgubili većinu područja koja su ranije osvojili i izgubili najmanje tritisuće vojnika. Stotine ranjenika ostavljene su u pustinji, gdje su iumrli, jer talibani na bojišnici nisu imali nikakve medicinske opreme azbog nedostatka logistike nisu bili u mogućnosti osigurati vodu ihranu za svoje vojnike. "Nikad nismo doživjeli takvu okrutnost.Svakog smo dana bombardirani, deset do petnaest puta. Nema nihrane ni vode pa su mi prijatelji umirali od žeđi. Izgubili smo vezu sazapovjednicima i nismo znali gdje su nam drugi vojnici. Nestalo namje streljiva. Bila je to velika bijeda", rekao mije talibanski ranjenikSaleh Mohamad, dok su ga prevozili u Kandahar. Vladine su snage odlučno potisnule talibane na dvije fronte a

političko im je i vojno vodstvo bilo u rasulu. To je znatno narušilosliku talibana kao potencijalnih mirotvoraca jer su u očima mnogihAfga-nistanaca postali tek još jedna skupina lokalnih mafijaškihratnika. Predsjednik Rabani na nekoje vrijeme učvrstio svoj politički ivojni položaj oko Kabula i Herata. U svibnju 1995. vladine su snageimale potpunu kontrolu u šest pokrajina. Tim je porazima vlasttalibana smanjena s dvanaest na osam pokrajina. Međutim, Herat jei dalje bio primamljiv, ne samo talibanima nego i paštunskojprijevozničkoj i opijumskoj mafiji koja je očajnički čekala otvaranjeputova prema Iranu i srednjoazijskim zemljama što su vodili prekoHerata.Nijedan mudžahedinski zapovjednik nije bio tako ugledan kao

Ismail Han a rijetki su tijekom rata protiv Sovjetskog Saveza prošlitakve patnje kakve je prošao narod Herata. Ismail Han bio je časniku afga-nistanskoj vojsci kad su Rusi okupirali Afganistan i imao jesnažne islamističke i nacionalističke osjećaje. Kad su Sovjeti zauzeliHerat tamošnji su narod, koji govori perzijskim jezikom, smatralinezainteresiranim za borbu i najkulturnijim od svih Afganistanaca.Heraćani su posljednji put bili prisiljeni na borbu prije više od stotinugodina, tj. 1837., kad su pružili otpor perzijskoj invaziji. Kako se nisu

bojali otpora, Sovjeti su izgradili zračnu bazu Šindand, kao svojunajveću zračnu bazu u Afganistanu i dopustili svojim časnicima da uHerat dovedu svoje obitelji. Ali, 15. ožujka 1979., stanovnici togagrada organizirali su protiv Sovjeta do tada nezabilježen ustanak ujednom gradu. Dok su ubijali sovjetske časnike i savjetnike i njihoveobitelji, Ismail Han je u gradskoj vojarni izveo udar, pobioafganistanske komunističke časnike i narodu podijelio oružje.Ubijene su stotine Rusa. Iz straha od sličnih pobuna u drugimafganistanskim gradovima, Moskva je iz Sovjetske RepublikeTurkmenije poslala tristo tenkova za gušenje ustanka i počelanesmiljeno bombardirati jedan od najstarijih gradova na svijetu.Petnaest godina nakon toga veliki dijelovi grada još su uvijekizgledali kao mjesečeva površina, s nepreglednim ruševinama. Zasamo nekoliko dana ubijeno je više od dvadeset tisuća Heraćana.Ismail Han je sa svojim gerilcima pobjegao u provinciju a desetinetisuća civila pobjeglo je u Iran. Sljedećih je deset godina vodiosnažan gerilski rat protiv sovjetske okupacije i u provinciji uspostavioučinkovitu upravu i tako zadobio poštovanje naroda. To sepoštovanje pokazalo neprocjenjivim kad se nakon odlaska sovjetskihsnaga vratio u Herat.Herat je bio kolijevka afganistanske povijesti i civilizacije. Taj grad-

oaza nastao je prije pet tisuća godina. Njegova dolina, s više od 500četvornih kilometara navodnjavane zemlje, okružena planinama,smatrana je najplodnijom zemljom u Srednjoj Aziji. Grčki povjesničarHerod opisao ju je kao žitnicu Srednje Azije. "Na cijelome svijetunema grada kao što je Herat", napisao je u svojim memoarima carBabar. Englezi su tu ljepotu uspoređivali sa svojim grofovijama uEngleskoj. "To područje među planinama prekrasan je predio malihutvrđenih sela, vrtova, vinograda i kukuruznih polja a taj bogat prizorrese mnoge rječice blistave vode što teku dolinom u svim pravcima",napisao je 1831. britanski avanturist i špijun kapetan Connolly.Herat je stoljećima bio raskrižje između dvaju suparničkih carstava,

Turskog i Perzijskog, a njegovi su stanovnici vrlo rano prihvatiliislam. Glavna džamija u središtu grada potječe iz sedmog stoljeća aobnovila ju je 1200. godine dinastija Gorid. U srednjem je vijeku bio isredište kršćanstva, tj. nestorijanske crkve, i sufizma - duhovne imistične strane islama. Sljedbenici sufijskih bratstava nakšibendija i

kadirija dobivali su položaje predsjednika vlade i ministara. ZaštitnikHerata je hadži (hodža) Abdulah Ansari, slavni pjesnik i filozofsufizma, koji je umro 1088. i koji u Afganistanu još uvijek ima brojnesljedbenike. Kad je Džingis Kan 1222. osvojio Herat od njegovih160.000 stanovnika poštedio je samo 40.000. Ali, grad se oporavio iza manje od dvjesto godina dosegnuo svoj vrhunac nakon što suTimurov sin, Šah Ruh, i njegova supruga, kraljica Gouhar Šad,godine 1405. preselili prijestolnicu Timuridskog carstva izSamarkanda u Herat. Timuridski su vladari po prvi put u povijesti objedinili turkijsku

nomadsku stepsku kulturu i visoku kulturu uređenih perzijskihzemalja, doveli razne majstore i obrtnike iz Perzije, Indije i SrednjeAzije i podigli stotine veličanstvenih spomenika i drugih zdanja.Šah Ruh i njegova kraljica Gouhar Šad pretvorili su Herat u golemo

gradilište, gradeći džamije, medrese, javna kupališta, knjižnice ipalače. Na tržnicama Herata prodavali su se najljepši sagovi, nakit,oružje, vojna oprema, crijep i keramika. Na dvoru je djelovao Bihzad,kojega smatraju najboljim perzijskim slikarom minijatura. "Ako uHeratu ispružiš noge zasigurno ćeš udariti kakvog pjesnika", rekao jeAli Šir Navai, predsjednik vlade Šaha Ruha, koji je i sam bioumjetnik, pjesnik i pisac.4 Navaija, koji je pokopan u Heratu inacionalni je pjesnik današnjeg Uzbekistana, smatraju ocemturkijske književnosti jer je bio prvi pjesnik koji je pisao na turkijskomumjesto na perzijskom. Na dvoru je bio i perzijski pjesnik Jami koji jetakođer pokopan u Heratu, a sin Šaha Ruha, Ulug Beg, bio jeastronom koji je u Samarkandu imao zvjezdarnicu stoje promatralakretanja zvijezda. Njegov kalendar i položaj zvijezda tiskani su naOksfordskom sveučilištu 1665. i još su uvijek zapanjujuće točni.Godine 1417. kraljica Gouhar Šad, koja je i sama izgradila desetke

džamija, dovršila je gradnju velebna kompleksa na rubu grada kojise sastojao od džamije, medrese i njezine grobnice. Njezinugrobnicu, sa zidovima popločanim plavom perzijskom keramikomukrašenom cvjetnim uzorcima, natkritu rebrastom plavom kupolom sprekrasnim bijelim zapisima iz Kur'ana, još uvijek smatraju jednim odnajljepših spomenika islamske arhitekture na svijetu. Kad ju jegodine 1937. vidio Byron opisao ju je kao "najljepši primjerarhitekture u boji što gaje čovjek izgradio na slavu Bogu i sebi

samome".5 Kad je kraljica Gouhar Šad umrla, u dobi od 80 godina,nakon stoje podigla oko tristo građevina u Afganistanu, Perziji iSrednjoj Aziji, na njezin je grob stavljen jednostavan natpis, kojiglasi: "Bilkisa svoga vremena". Bilkisa znači Kraljica od Sebe.6 Velikdio toga kompleksa uništili su Britanci 1885. a Sovjeti su to područjeminirali kako bi spriječili ulazak mudžahedina.Kad su Sovjeti 1979. bombardirali Herat grad su porušili gore nego

nekada Mongoli. "Herat je danas najporušeniji i najminiraniji grad nasvijetu a ipak ne dobivamo nikakve pomoći niotkuda", rekao mije1993. Ismail Han.7 Unatoč pustoši što gaje okruživala, Ismail Han jerazoružao narod i u trima pokrajinama uspostavio učinkovitu upravuu kojoj su funkcionirale zdravstvena skrb i škole.Ukratko, zahvaljujući tom lukavom čovjeku s vragoljastim

smiješkom zbog kojegaje izgledao znatno mlađi od svojih četrdesetsedam godina, škole u Heratu polazilo je 45.000 djece, od kojih su1993. polovica bile djevojčice, a u školama njegovih triju pokrajinabilo je ukupno 75.000 učenika. Godine 1993. odveo me u posjet školiAtun Heirvi, koju je u dva turnusa polazilo 1500 djevojčica, podvedrim nebom, bez učionica, stolova, knjiga, papira ni tinte - njihovaje želja za učenjem bila tek odrazom duge povijesti učenja i kulturegrada Herata. Nasuprot tome, kad su talibani preuzeli Kandahar,zatvorili su četrdeset pet škola a ostavili samo tri. Kad su kasnijezauzeli Herat zatvorili su sve škole u gradu a djevojčicama čakzabranili učenje kod kuće.Godine 1995. Ismail Han je bio suočen s golemim problemima. Već

je bio razoružao narod i stvorio nepopularni redovni vojni rok. Kakobi se odupro talibanima morao je ponovno naoružati narod a uredovnoj je vojsci vladala korupcija, slab moral i nedostataksredstava. Korumpiranost vojnih časnika i bahatost prema civilimauzeli su maha u cijelome gradu a carinici su od kamiona što suprolazili kroz Herat naplaćivali čak deset tisuća pakistanskih rupija(330 američkih dolara) - što je bio zajamčen način stvaranjaneprijatelja od prijevozničke mafije. Talibani su bili dobro obaviještenio njegovim problemima. "Ismail je slab, vojnici se ne žele boriti jer nedobivaju plaću a među narodom je diskreditiran zbog korupcije uredovima vlasti. Ostao je usamljen pa mu mora pomagati Masud",rekao mi je mula Vakil Ahmad.

Napravio je i jednu ozbiljnu vojnu pogrešku. Uvjeren kako sutalibani zbog poraza na rubu raspada, krenuo je u loše odabranomtrenutku u loše pripremljenu ofenzivu. Jakim je mobilnim snagama23. kolovoza 1995. zauzeo Dilaram a tjedan dana kasnije i nekedijelove Helmanda i time zaprijetio Kandaharu. Ali, njegova je vojskabila prenapregnuta i nalazila se u neprijateljskoj sredini dok sutalibani cijelo to ljeto, uz pomoć Pakistana i Saudijske Arabije,obnavljali vojsku i dopremali oružje, streljivo i vozila i stvarali novuzapovjednu strukturu uz pomoć savjetnika ISI-a. ISI im je pomogao ioko sklapanja jednog sporazuma, koji je ostao tajnom, izmeđutalibana i generala Rašida Dostuma. Dostum je u Kandahar poslaosvoje uzbečke tehničare da poprave Migove i helikoptere što su ihtalibani prethodne godine u Kandaharu zaplijenili i tako stvorili prvotalibansko ratno zrakoplovstvo. U međuvremenu su Dostumovibombarderi počeli napadati Herat.Kako bi se oduprli prijetnji Ismaila Hana, talibani su hitro mobilizirali

oko 25.000 ljudi, od kojih su mnogi bili svježi dragovoljci izPakistana. Iskusnije su borce poslali u kolonama terenskih datsunada presijecaju opskrbu Ismailove vojske. Potkraj kolovoza kodGiriška su postavili vrlo uspješnu zasjedu pa je Ismail Han naložioopće povlačenje. Talibani su za samo nekoliko dana odbili njegovesnage prema Šindandu, a i taj je grad neobjašnjivo napustio 3. rujna1995., bez borbe. Dva dana nakon toga, dok mu je vojska bezglavobježala a talibanske mobilne kolone nadirale sve dublje u njihoveredove i opkoljavale ih, napustio je i Herat i sa svojimzapovjednicima i nekoliko stotina vojnika pobjegao u Iran. Sutradansu provladine mase u Kabu-lu, razjarene zbog pada Herata, napale iopljačkale pakistansko veleposlanstvo i ranile pakistanskogveleposlanika dok su vladini vojnici mirno promatrali taj događaj.Odnosi između Kabula i Islamabada pali su na najnižu razinu kad jepredsjednik Rabani otvoreno optužio Pakistan za pokušaj njegovasvrgavanja uz pomoć talibana.Talibani su tako osvojili cijeli zapadni dio zemlje, to osjetljivo

područje do granice s Iranom i po prvi put uspostavili vlast u nekomdijelu zemlje u kojemu Paštuni nisu bili u većini. Prema Heratu su seodnosili kao prema okupiranom gradu, uhitili stotine Heraćana,zatvorili sve škole i silom provodili razne zabrane i šerijatski zakon

još strože nego u Kandaharu. Grad nisu čuvali lokalni izdajice negotvrdokorni paštunski talibani iz Kandahara a gradska je upravapredana Paštuni-ma iz ogranka Durani, od kojih mnogi nisu ni znaliperzijski jezik pa stoga nisu mogli ni komunicirati s lokalnimstanovništvom. Tijekom sljedećih nekoliko godina u tijela gradskevlasti nije primljen nijedan lokalni čovjek, Heraćanin. Jedino što jepreostalo tim obrazovanim i kulturnim stanovnicima Herata, gdje suvladali, po njima, odvratni i neobrazovani Paštuni koji nisu ništa znalio veličanstvenoj povijesti toga grada, bilo je to da odlaze naDžamijev grob i čitaju njegov tužni natpis, koji glasi:Kad ti lice ne mogu vidjeti, kao ni mjesec u mračnoj noći, ronim

zvijezde od suza a noć mi ostaje mračna unatoč svem zvjezdanomsja-ju.Pad Herata bio je i početak kraja Rabanijeve vlade. Talibani su,

ojačani pobjedama, u listopadu i rujnu krenuli u još jedan napad naKabul, u nadi da će uspjeti zauzeti daljnja područja prije dolaskazime kad su borbe nemoguće. Masud je potkraj studenoga krenuo upro-tunapad i odbio ih, pri čemu su poginule stotine vojnika. Ali,talibani će ustrajati i nastojati grad osvojiti drugim sredstvima,slabljenjem Masudovih crta obrane podmićivanjem a ne tenkovskomvatrom.

Treće poglavljeKABUL 1996.god : VLADAR PRAVOVJERNIH

Tog prohladnog proljeća 1996. stotine afganistanskih mula, udžipovima, kamionima i na konjima, počele su stizati u Kandahar. Do 20. ožujka u taj je grad stiglo više od 1200 paštunskih vjerskih

vođa iz južnog, sjevernog i središnjeg Afganistana. Smjestili su se uvladinim uredima, u staroj utvrdi i na natkrivenoj tržnici, jer su tamjesta pretvorena u goleme spavaonice jednostavno tako što su napod prostrte stotine sagova na kojima su mule spavale.Bio je to najveći skup mula i uleme u povijesti Afganistana. Bila je

vrlo znakovita činjenica da nisu bili nazočni lokalni vojni zapovjednici,tradicionalni vođe plemena i klanova, politički dužnosnici iz rataprotiv Sovjetskog Saveza ni predstavnici nepaštunskih naroda sasjevera Afganistana. Mula Omar pozvao je samo vjerske vođe kakobi raspravljali o budućem planu djelovanja ali, kao još važnije, kakobi legitimirali talibanskog vođu, mulu Omara, kao svemogućega vođuzemlje.Desetomjesečna talibanska opsada Kabula nije uspjela slomiti taj

grad pa je među njihovim redovima, zbog sve većih gubitaka, rastaobroj nemira. Tijekom dugih zimskih mjeseci umjerenjaci u taliban-skim redovima otvoreno su govorili o potrebi pregovora s kabulskimrežimom. Pobornici tvrde politike željeli su nastaviti pohod na cijeluzemlju. Došlo je i do velikih podjela među Paštunima. Kandaharciokupljeni oko Omara željeli su nastaviti rat dok su predstavnici onihpaštunskih područja koja su talibani nedavno bili zauzeli željeli mir iobustavu rata.I svi ljudi izvan te zemlje shvatili su kako se talibani nalaze na

raskrižju. "Talibani ne mogu zauzeti Kabul a Masud ne može zauzetiKandahar. Kako će talibani napredovati ako ne uspiju zauzeti Kabul?Čak i ako ga uspiju zauzeti, kako će ostatak Afganistana prihvatitinjihov oblik islamskog sustava?", rekao mije posrednik UN-a Mah-mud Mestiri.1 Sjednice Sure trajale su dva tjedna, po cijele dane inoći. Odvojene su Sure raspravljale o pitanjima poput političke ivojne budućnosti, najboljeg načina provedbe šerijatskog zakona ibudućnosti obrazovanja djevojčica na područjima pod talibanskom

vlašću. Sve su se rasprave odvijale u krajnoj tajnosti a strancima jetih dana bilo zabranjeno ulaziti u Kandahar. Međutim, kao promatračibili su nazočni pakistanski dužnosnici, među njima i pakistanskiveleposlanik u Kabulu kadi Humajun i nekoliko časnika ISI-a, a jedanod njih bio je pukovnik Imam, pakistanski generalni konzul u Heratu.Kako bi pomirili svoja različita stajališta, glavna je skupina Kan-

daharaca, okupljena oko mule Omara, izabrala mulu Omara za"vladara pravovjernih" (amir-ul mu'minin), čime je, slijedom togaislamskoga naslova, postao neupitnim vođom džihada i emiromAfganistana. (Talibani će kasnije promijeniti ime Afganistana uAfganistan-ski Emirat.) Dana 4. travnja 1996. Omar se pojavio nakrovu jedne zgrade u središtu grada, zamotan u plašt prorokaMuhameda, koji je izvađen iz svoga svetišta prvi put nakon šezdesetgodina. Dok je oko sebe omotavao i razmotavao plašt, koji je takolepršao na vjetru, ushićeno mu je pljeskalo okupljeno mnoštvo mulau dvorištu zgrade, uzvikujući "amir ul-mu'minin". Taj zavjet vjernosti ili"baiat" predstavljao je postupak sličan onome kad je halif Omarpotvrđen vođom muslimana u Arabiji nakon smrti prorokaMuhameda. Bio je to majstorski politički potez, jer je mula Omar,zamotavši se u plašt proroka Muhameda, preuzeo pravo vođe nesamo Afganistanaca nego i svih muslimana. Sastanak je završioobjavom džihada protiv režima predsjednika Rabanija. Talibani su sezarekli da neće ući u pregovore ni s jednom od protivničkih strana iizjavili su kako se o konačnoj odluci glede dopuštanja obrazovanjaza žene može raspravljati "kad Afganistan dobije legitimnu vladu".Pobornici tvrde linije mule Omara odnijeli su pobjedu.Ali, za mnoge Afganistance i muslimane u drugim zemljama bila je

to ozbiljna povreda pravilnog postupanja jer je taj visoki položaj dančovjeku koji nije imao ni pravog obrazovanja ni plemenskog pedigreaniti je bio u srodstvu s obitelji proroka Muhameda. Tu titulu nije uzeonijedan Afganistanac još od 1834. godine kada ju je uzeo kralj DostMuhamed Han, prije negoli je objavio džihad vlastitom narodu.Nadalje, po islamu taj naslov nije valjan osim ako ga nekom vođi nedodijeli sva ulema u zemlji. Talibani su uporno tvrdili da njihovsastanak udovoljava zahtjevu Kur'ana zvanom "ahl al-hal o aqd", kojidoslovno znači "ljudi koji mogu otpustiti i svezati", tj. oni koji imajuvlast donositi legitimne odluke u ime islamske zajednice.

Taj je naslov Omaru dao prijeko potreban legitimitet i mistiku međuPaštunima kakvu nije tijekom rata stekao nijedan mudžahedinskivođa. To će mu omogućiti da se još više udalji od dnevne politike,osigurati mu još jedan razlog da se ne sastaje sa stranimdiplomatima kao i to da bude još tvrđi glede proširenja bazetalibanskog vodstva ili pregovora s protivnicima. Otkako je stekao tajnaslov uvijek se mogao iza njega sakriti i odbiti se sastati sprotivničkim vođama kao sa sebi ravnima.Ali, na tom sastanku uleme namjerno nisu donijete nikakve odluke

glede znatno osjetljivijih pitanja o tome kakvu vlast talibaninamjeravaju uspostaviti u Afganistanu i što planiraju, ako uopćeimaju planova, glede ekonomskog i društvenog razvoja zemlje. Ta ćepitanja zauvijek ostati bez odgovora, čak i nakon što su zauzeliKabul. "Našu strukturu nismo još javno iznijeli jer nismo dovoljno jakida odlučimo tko će biti predsjednik vlade ili predsjednik zemlje",rekao je mula Vakil, Omarov pomoćnik i dodao: "Šerijat ne dopuštapolitiku ni političke stranke. Zato ni ne dajemo nikakvu plaćupolitičkim dužnosnicima ni vojnicima, samo hranu, odjeću obuću ioružje. Želimo živjeti onako kako je živio naš Prorok prije 1400godina a džihad je naše pravo. Želimo ponovno uspostaviti vrijemenašega Proroka pa samo provodimo ono što afganistanski narod želiposljednjih četrnaest godina".Jedan je drugi talibanski vođa to izrazio još jezgrovitije, riječima:

"Svoje neprijatelje možemo voljeti, ali tek nakon što ih porazimo".Samo dan ranije talibanski su izaslanici rekli Mestiriju u Islam- abadukako su spremni razgovarati s predsjednikom Rabanijem.4 "Ako sutalibani spremni razgovarati i ako je i predsjednik Rabani spremanrazgovarati, onda je to doista velika stvar", rekao je Mestiri, punnade. Konačni ishod sastanka uleme bio je udarac od kojega se nisuoporavili ni Mestiri ni mirovni napori UN-a pa je Mestiri u svibnjupodnio ostavku. Taj sastanak uleme bio je potaknut i sve brojnijim uspjesima af-

ganistanskog režima u pridobivanju oporbenih čelnika kao i sveboljim međunarodnim položajem predsjednika Rabanija. Nakonuspjeha vladinih snaga nad Hikmetjarom, Hazarima i talibanima,vlada je shvatila kako je došao čas za stjecanje većeg političkogugleda i širenje političke baze za potporu njezinoj politici.

Predsjednik Rabani počeo je pregovarati s lokalnim vođama,nastojeći ih pridobiti obećanjem kako je spreman osnovati novuvladu u koju bi i oni mogli ući. U siječnju i veljači 1996. njegov jeizaslanik, dr. Abd-ur Rahman, imao odvojene sastanke sGulbudinom Hikmetjarom u Sarobiju, s generalom RašidomDostumom u Mazar-e Šarifu i s vodstvom stranke Hizb-i vahdat uBamijanu. U veljači su sve protivničke strane, osim taliba-na,osnovale vijeće od deset članova za mirovne pregovore s Kabu- lom,bez obzira na to što su talibani i dalje zahtijevali predaju vladinihsnaga. Tjedan dana nakon toga vijeće stranke Hizb-i- islami ovlastiloje Hikmetjara da s predsjednikom Rabanijem pregovara o podjelivlasti.Pakistan je bio zabrinut zbog Rabanijeva uspjeha pa je pokušao

pridobiti iste te lokalne vođe na stranu talibana i osnovati savezprotiv vlade u Kabulu. ISI je u Islamabad pozvao Hikmetjara,Dostuma, paš-tunske vođe iz Sure u Džalalabadu i neke čelnikestranke Hizb-i vahdat kako bi na njih izvršio pritisak da se priklonetalibanima. Sastali su se s predsjednikom Farukom Legarijem ivojnim zapovjednikom, generalom Jehangirom Karamatom, apregovori su trajali cijeli tjedan, od 7. do 13. veljače. Pakistan jepredložio politički savez a u tajnim je razgovorima predložiozajednički napad na Kabul u kojemu bi talibani napali grad s juga,Hikmetjar s istoka a Dostum sa sjevera.5 Kako bi omekšao talibane,Babar je ponudio tri milijuna dolara za obnovu ceste u južnomAfganistanu, od Camana do Torgundija na granici s Turkmenijom.Ali, talibani se nisu pojavili na tom sastanku, čime su još jednom sprijezirom odbili svoje pokrovitelje u Pakistanu, unatoč osobnimpozivima pakistanskog ministra unutarnjih poslova Nasiru-lahaBabara, čelnika JUI-a Fazlur Rahmana i organizacije ISI. Talibani suodbili bilo kakvo povezivanje s lokalnim vođama koje su osuđivalikao komunističke bezvjerce. Taj neuspjeh Islamabada da stvoriujedinjenu frontu protiv Kabula još je više učvrstio predsjednikaRabanija. Početkom ožujka krenuo je, s delegacijom od šezdesetljudi, na veliku turneju po Iranu, Turk-meniji, Uzbekistanu iTadžikistanu kako bi pridobio potporu i vojnu pomoć tih zemalja. Iran,Rusija i Indija, kao pobornici kabulske vlade, zaključili su kako je ratdošao u presudnu fazu jer bi još jedna bitka za Kabul mogla povećati

političku nestabilnost i širiti islamski fundamentalizam po SrednjojAziji. Iran se zabrinuo zbog pada Herata u ruke Paštuna, koji su biliveliki protivnici šiita i kojima su pomagali suparnici Irana, Pakistan iSaudijska Arabija. Rusija je kabulski režim smatrala umjerenijim ipopustljivijim od talibana, jer je bila zabrinuta za sigurnost svojihrepublika na području Srednje Azije. Moskva je osim toga željela krajčetverogodišnjem građanskom ratu u Tadžikistanu, izmeđuneokomunističkih vladinih snaga i islamskih pobunjenika, koji je biopotaknut iz Afganistana. Indija je podupirala Kabul jednostavnostoga stoje Pakistan bio na strani talibana.Sve su te zemlje ubrzale vojnu pomoć vladinim snagama. Rusija je

poslala tehničku pomoć za obnovu zračne luke Bagram a ruski suvojni transporteri u Kabul dopremali oružje, streljivo i gorivo iz Rusije,Tadžikistana i Ukrajine. Iran je uspostavio zračni most od Mešhada uistočnom dijelu Irana do Bagrama i dopremao oružje. Pakistanska jetajna služba izvijestila kako je u jednome jedinom danu u Bagramsletjelo trinaest iranskih zrakoplova. CIA je došla do podataka kakosu afganistanski šiiti, saveznici predsjednika Rabanija, prodali Iranupet protuavionskih raketa Stinger za milijun američkih dolara pokomadu. (Sjedinjene su Američke Države mudžahedinima prodaleoko 900 Stingera tijekom 1986. i 1987. godine a CIA je nakon 1992.godine poduzela bezuspješnu akciju ponovnog otkupaneupotrijebljenih Stingera of mudžahedina.).6 Iran je osnovao i petlogora za obuku blizu Mešhada za oko pet tisuća vojnika podvodstvom bivšega guvernera Herata, Ismaila Hana. Iran jeafganistanskoj vladi pružao veliku pomoć s obzirom na to da jeTeheran morao progutati svoj bijes prema Masudu zbog pokolja šiitaHazara u Kabulu od prije godinu dana. U međuvremenu je Indijadala pomoć za obnovu afganistanske zračne kompanije Ariana, kojaje sada imala sjedište u New Delhiju, kako bi afganistanskom režimuosigurala pouzdanu dopremu oružja zrakom. Osigurala je i rezervnedijelove za zrakoplove, nove kopnene radare i novčanu pomoć.S druge strane, Pakistan i Saudijska Arabija ubrzali su opskrbu

oružja talibanima. Pakistan im je osigurao novu telefonsku itelegrafsku mrežu, obnovio kandaharsku zračnu luku i pružio pomoću rezervnim dijelovima i naoružanju za njihovo ratno zrakoplovstvo ai dalje je dopremao hranu, gorivo i streljivo, uključujući i rakete.

Saudijska im je Arabija dopremala gorivo, novac i stotine novihterenskih vozila. Većina te pomoći stizala je zrakoplovima ukandaharsku zračnu luku iz lučkoga grada Dubaija u Perzijskomzaljevu.Amerika je bila zabrinuta zbog tako velikog upletanja drugih

zemalja. Nakon stanke od četiri godine opet je pokazala zanimanjeza pokušaj rješavanja rata u Afganistanu. Početkom ožujkakongresmen Hank Brown, član Senatskog pododbora za vanjskeposlove za područje južne Azije, bio je prvi izabrani američkipredstavnik što je nakon šest godina posjetio Kabul i druga središtamoći na tom području. Nadao se kako će organizirati sastanak svihafganistanskih frakcija u Washingtonu.Pomoćnica američkog ministra vanjskih poslova za južnu Aziju,

Robin Raphel, stigla je u Islamabad kako bi načinila pregledameričke politike prema Afganistanu. Njezino je putovanje počelo19. travnja 1996. i posjetila je tri središta moći, Kabul, Kandahar iMazar-e Šarif, a kasnije i tri glavna grada srednjoazijskih zemalja."Ne želimo se miješati u poslove Afganistana ali se smatramoprijateljima Afganistana i zato sam ovdje kako bih pokušalanagovoriti same Afganistance da se okupe i razgovaraju. Zabrinutismo i zbog mogućnosti propuštanja ekonomskih potencijala u ovojzemlji ako se ne uspostavi politička stabilnost", rekla je Raphel uKabulu.8 Mislila je na prijedlog za izgradnju plinovoda prihvatljiv zasve afganistanske frakcije i nagovarala Pakistan da se pomiri sRabanijevom vladom i da talibane i Rabanijevu vladu dovede zapregovarački stol.Sjedinjene Američke Države krenule su u akciju i na drugim

frontama. Tijekom rasprave u Vijeću sigurnosti UN-a o Afganistanu,10. travnja 1996., prve nakon šest godina, predložile su uvođenjemeđunarodnog embarga na uvoz oružja u Afganistan. Raphel jetakvu odluku željela primijeniti kao polugu kojom bi se sve zemlje utoj regiji prisilile na politiku nemiješanja u Afganistan i ujedno dalaveća uloga naporima UN-a da sazove konferenciju svih zaraćenihstrana u Afganistanu.Clintonova je administracija očito bila naklonjena talibanima, jer je

njihova politika bila na crti vašingtonske protuiranske politike a bili sujoj važni i za izgradnju bilo plinovoda ili naftovoda od Srednje Azije

koji tako ne bi morao ići preko Irana. Američki je Kongres već ranijeodobrio CIA-i tajni proračun u iznosu od dvadeset milijuna dolara zadesta-biliziranje Irana, a Teheran je optužio Washington da jedan diotih sredstava dostavlja talibanima, stoje Washington uvijekdemantirao. Pakistanska premijerka Benazir Buto poslala je uWashington nekoliko izaslanika radi pridobivanja SAD-a zaotvoreniju intervenciju na strani Pakistana i talibana ali Washingtonna to nije pristao, osim stoje izrazio svoj poznati neprijateljski stavprema Iranu i odbio je stati na bilo čiju stranu u afganistanskomegrađanskom ratu.Raphel je odlučno opovrgnula nagađanja kako SAD pomažu

talibanima. "Mi nismo na ničijoj strani niti ijednoj zaraćenoj skupinipružamo pomoć", rekla mije. SAD su i dalje bile skeptične glede talibanskog osvajanja Kabula u

skoroj budućnosti. Raphel je talibane opisala kao međusobnoduboko podijeljene, neiskusne, bez jakog vodstva i nesposobne zavođenje vlasti i rekla kako su svojom tvrdoglavošću od sebe udaljilidruge frakcije. "Cini se kako vaga, zbog tih slabosti i Masudoverastuće snage, u izvjesnoj mjeri pada na štetu talibana i spriječit ćeih u postizanju zacrtanoga cilja da zauzmu Kabul. Iako se čini kakosu talibani dosegnuli krajnju crtu svoje ekspanzije, njihov je položajna paštunskom jugu vrlo čvrst", rekla je.Washington se dodvoravao i drugim lokalnim vođama. Nekolicina ih

je posjetila Washington, a prvi je bio general Dostum, koji se uWashingtonu sastao s američkim dužnosnicima 11. travnja 1996. Af-ganistanski su vođe i njihovi predstavnici iz svih zaraćenih strana uneviđenim razmjerima sudjelovali u kongresnim saslušanjima uWash-ingtonu, koje je od 25. do 27. lipnja održao senator HankBrown. Međutim, kako je to bila izborna godina i kako je bilo malointeresa za novo upletanje Amerike u afganistansku kaljužu,Washington je mogao imati samo ograničene ciljeve, iako je biozabrinut zbog porasta trgovine oružjem i drogom u samomAfganistanu.Na nevoljkost SAD-a da pruži potporu talibanima utjecao je i

neuspjeli pokušaj Pakistana da stvori savez protiv predsjednikaRabanija. To se dokazalo još poraznijim za Islamabad kad je, usvibnju, u Kabul stiglo tisuću Hikmetjarevih vojnika pružiti potporu

vladinim snagama u obrani od talibana. Dana 26. lipnja 1996. sam jeHikmetjar, prvi put nakon petnaest godina, ušao u Kabul, kako bizauzeo položaj ministra vanjskih poslova koji mu je ponudilaafganistanska vlada, a njegova je stranka prihvatilajoš devetpoložaja u vladi. Istoga su dana talibani u znak osvete krenuli umasovni raketni napad na Kabul, u kojemu je ubijena šezdeset jednaosoba a više od stotinu ih je ranjeno.Nakon toga političkog zbližavanja s Hikmetjarom predsjednik Ra-

bani posjetio je Džalalabad u pokušaju da privoli tamošnju Suru dauđe u njegovu vladu. Izjavio je kako je spreman odstupiti s vlasti ukorist bilo kojeg afganistanskog vođe i predložio konferenciju svih

strana u Džalalabadu na kojoj bi se izabrao novi predsjednik. IDostum je u kolovozu pristao na primirje i otvorio autoput Salang,tako da je Kabul, prvi put nakon više od godinu dana, bio povezan sasjeverom zemlje. Zahvaljujući Rabanijevim sporazumima njegovi su"unutarafganistanski dijalozi" konačno pokrenuti s mrtve točke. "Ovajse savez može učvrstiti pridobivanjem još većega broja protivničkihvođa kako bi se stvorila osovina za mir pa zato pozivam sve drugeda se pridruže ovome procesu kako bismo našli formulu zaosnivanje zajedničke vlade", rekao mi je Rabani u Kabulu.1' Bio je toznačajan uspjeh koji je razbjesnio talibane, jer su shvatili kakomoraju hitro krenuti na Rabanija, prije negoli uspije učvrstiti svojsavez.Utaborili su se izvan glavnoga grada i cijele ga godine nemilosrdno

bombardirali. Samo su u travnju 1996. ispalili 866 raketa i ubili 180 aranili 550 civila te razrušili velike dijelove grada-jednako kao iHikmetjar od 1993. do 1995. U srpnju 1996. talibanske su raketepale u blizini novoimenovanog posrednika UN-a za Afganistan,njemačkog diplomata Norberta Holla, koji je tada bio u posjetuKabulu. Holl je pobjesnio. "Ovako se ne postupa prema mirovnomizaslaniku, ispaljujući rakete na njega. Ako u svoj dom primite gostaonda na njega ne pljujete. To pokazuje vrstu prezira prema mojojmisiji", rekao je talibanima.Talibansko je raketiranje grada bilo popraćeno čestim kopnenim

napadima na Masudove crte bojišnice sjeverno i južno od grada.Potkraj svibnja stajao sam s Masudovim vojnicima najednombrežuljku blizu Kabula, dok je lila kiša, i dalekozorom promatrao

desetine talibana kako terenskim vozilima pokušavaju probitiMasudove crte obrane na cesti u dolini ispod brijega uz potporutalibanske artiljerijske vatre. Masudove su haubice D-30 ruskeproizvodnje uzvraćale na skrivenu talibansku artiljeriju. Planine supodrhtavale od muklih udara granata, a uši su zaglušivale odneprestane paljbe i nedostatka zaštitnika za uši. Iza Masudovih crta obrane uz brda i kroz blato probijali su se

kamioni puni svježih vojnika i streljiva. "Talibani imaju goleme zalihestreljiva i ispaljuju tisuće granata ali su im topnici vrlo neprecizni.Međutim, bolje koriste tenkove i terenska vozila nego prije godinudana", rekao je jedan general Masudove vojske i dodao: "Taktika imje još uvijek vrlo slaba, s većim osloncem na frontalni napad i čini seda nemaju učinkovita zapovjednog lanca". Talibani nisu mogliusmjeriti dovoljne količine oružja ni ljudstva na jednu frontu kako bise probili u grad a Masud im je neprestano razbijao postrojbe. Iakoje uspijevao držati crte obrane oko Kabula, a njegove snage, koje poprocjeni imaju samo 25.000 vojnika, nisu mogle razvući tu obranu ipoduzeti učinkovitu ofenzivu kako bi potisnule talibane prema jugu.Talibansko tvrdoglavo odbijanje sporazuma s drugim zaraćenim

stranama bacalo je Pakistan u očaj ali se to talibanima, čini se, nakoncu isplatilo jer su uspjeli pridobiti Pakistan i Saudijsku Arabiju dapodupru još jedan njihov pokušaj osvajanja Kabula prije dolaskazime. Šef saudijske tajne službe, princ Turki al-Fejsal, posjetio jeIslamabad i Kandahar u srpnju 1996. kako bi s ISI-em razmotrio noviplan zauzimanja Kabula pa su obje te zemlje ubrzale i povećalesvoju pomoć talibanima. Dva mjeseca nakon Turkijeva posjetatalibani su krenuli u napad, ne na Kabul nego na Džalalabad naistoku zemlje. Pakistan i Saudijska Arabija pomogle su im okopredaje grada i mogućeg bijega čelnika Sure u Džalalabadu, hadžiAbdula Kadira. Dali su mu veliko mito, po nekim Afganistancima čakdeset milijuna američkih dolara, i jamstva da njegova imovina nibankovni računi u Pakistanu neće biti zamrznuti.Talibani su krenuli u iznenadnu ofenzivu na Džalalabad 25.

kolovoza 1996. Dok se glavnina talibanskih snaga kretala premagradu s južne strane, Pakistan je dopustio stotinama naoružanihpristaša tali-bana iz izbjegličkih logora u Pakistanu prijećipakistansku granicu i krenuti na Džalalabad s istočne strane. U

Džalalabadu je zavladala panika a Sura se raspala. Hadži Kadir jepobjegao u Pakistan 10. rujna a novije vršitelj dužnosti guvernera,Mahmud, sljedećega dana ubijen zajedno sa šestoricom svojihtjelohranitelja, dok je i sam pokušavao pobjeći u Pakistan. Iste jevečeri kolona talibanskih terenskih vozila, pod vodstvom muleBordžana, ušla u Džalalabad, nakon kratke vatre u kojoj je poginulooko sedamdeset ljudi.Tijekom nekoliko sljedećih dana mobilne su talibanske kolone

zauzele tri istočne pokrajine, Nangarhar, Lahman i Kunar i u noći od24. rujna 1996. krenule na Sarobi, koji je smješten oko sedamdesetkilometara od Kabula i predstavlja vrata Kabula. Taj munjeviti napadta-libana, iz nekoliko smjerova, potpuno je iznenadio vladine snagepa su pobjegle u Kabul. Glavni je grad tako po prvi puta ostaopotpuno nezaštićen s istočne strane. Talibani se nisu zaustavili radipreustro-javanja nego su branitelje Sarobija tjerali natrag u Kabul.Druge su talibanske kolone krenule prema Kabulu s juga a jedna jekrenula od Sarobija prema sjeveru kako bi zauzela bagramskuzračnu luku i tako presjekla jedinu Masudovu zračnu vezu.Brzina njihove ofenzive zapanjila je vladu u Kabulu. Talibanske su

kolone nadrle u Kabul uvečer 26. rujna 1996., samo nekoliko satinakon što je Masud izdao zapovijed o potpunom povlačenju kako bise grad evakuirao. U pozadini su ostale male jedinice kako bizadržale napredovanje talibana i digle u zrak skladišta streljiva dokje Masud pobjegao prema sjeveru s mnoštvom oklopnih vozila inaoružanja. Odlučio je napustiti grad bez borbe svjestan da ga nemože obraniti od napada sa svih četiriju strana. A nije ni želio izgubitipotporu kabul-skog naroda, što bi se dogodilo daje odlučio branitigrad, jer bi došlo do još većeg krvoprolića. Talibanskaje pobjeda bilapotpuna. "Nijedne afganistanske snage, bilo vladine ili nekeprotivničke, nisu nikada izvele tako brz i složen niz operacija na takovelikom području. Bio je to najučinkovitiji vid mobilnog ratovanja".Prvi i najkrvaviji čin talibana bilo je vješanje bivšeg predsjednika

Nadžibulaha, koji je u to vrijeme imao pedeset godina a bio je navlasti od 1986. do 1992. Od 1992., kadje propao mirovni plan UN-aouspostavi prijelazne vlade, boravio je u diplomatskoj zgradi UN-a usredištu Kabula. Nešto prije nego što će mudžahedini osvojiti Kabul,Nadžibulaha je iz Kabula trebao odvesti posrednik UN-a Benon

Sevan, ali je taj plan u zadnji čas obustavljen. Do tada su svezaraćene strane poštivale diplomatski imunitet UN-a. Nadžibulahovažena Fatana i tri njihove kćeri živjele su od 1992. u izbjeglištvu uNew Delhiju.Za njegovu smrt dijelom su odgovorne pogreške UN-a. Na dan

pada Sarobija Nadžibulah je poslao poruku u sjedište UN-a u Islam-abadu u kojoj je zamolio Norberta Holla da organizira evakuaciju zanjega i trojicu njegovih suputnika - njegova brata Šahpura Ahmadza-ija, njegova osobnog tajnika i tjelohranitelja. Ali, u Kabulu nije bilonijednog dužnosnika UN-a koji bi preuzeo odgovornost zaNadžibulaha. Samo mu je Masud ponudio da će ga odvesti iz grada.Dana 26. rujna 1996., u popodnevnim satima, Masud je poslaojednoga svog starijeg generala da zamoli Nadžibulaha da napustigrad s vladinim snagama koje su se povlačile, uz obećanje da će muosigurati putovanje do sjevera zemlje ali je Nadžibulah to odbio.Kako je bio ponosan i tvrdoglav čovjek vjerojatno se bojao da će,ako pobjegne s Tadžicima, zauvijek biti osuđen u očima svojihsunarodnjaka Paštuna.15 Na dužnosti unutar kompleksa UN-a bilasu samo trojica uplašenih afganistanskih čuvara koji su pobjegli čimsu čuli talibanske puške na rubovima grada. Nadžibulah je poslaoposljednji brzojav UN-u u Is-lamabadu u ranim jutarnjim satima, ukojemu je ponovno zatražio pomoć. Ali, tada je već bilo kasno.Specijalna talibanska jedinica od pet ljudi, određena za taj zadatak,na čijemu je čelu, kako se vjeruje, bio mula Abdul Razak, guvernerHerata i u to vrijeme zapovjednik snaga koje su trebale osvojitiKabul, stigao je po Nadžibulaha ujedan sat poslije ponoći, dakle čakprije nego li su talibani ušli u Kabul. Kasnije je Razak priznao kako jeosobno izdao zapovijed za Nadži-bulahovo smaknuće.16 Talibani suušli u Nadžibulahovu sobu, nemilosrdno pretukli njega i njegovabrata a potom ih zamotali i terenskim vozilom odvezli u zamračenupredsjedničku palaču. Tamo su ga kastrirali, privezali ga za terenskovozilo i vukli ga nekoliko krugova oko palače, a potom ga ustrijelili.Njegova su brata mučili na sličan način i na kraju ga udavili. Tijela suim objesili o betonski stup odmah ispred palače, udaljene samonekoliko zgrada od kompleksa UN-a.U zoru su znatiželjni stanovnici Kabula dolazili gledati dva naduta

izmrcvarena tijela obješena o čelične omče. Među prste su im stavili

cigarete a džepove im napunili afganistanskim novčanicama - što jenarodu trebalo prenijeti talibansko stajalište glede raskalašena životai korupcije. Ostala dvojica Nadžibulahovih suputnika uspjela supobjeći iz zgrade UN-a ali su kasnije uhićena pri pokušaju bijega izgrada te su na jednak način mučena i obješena.Nadžibulahovo je smaknuće bilo prvi okrutan i simboličan čin ta-

libana u Kabulu. Bilo je to unaprijed smišljeno i ciljano ubojstvosnamjerom da u narodu izazove strah. Novoimenovani poglavarkabul-ske Sure, mula Rabani, izjavio je kako je Nadžibulah biokomunist i ubojica te je zato osuđen na smrt. To je bilo točno ali jetakvo sakaće-nje i mučenje bilo mimo svakog islamskog zakona, azbog činjenice da nije bilo suđenja i da su tijela bila tako javnoizložena mnogi su žitelji Kabula bili ogorčeni. Još ih je više ogorčilatalibanska zapovijed da se Nadžibulaha ne smije pokopati naislamski način, iako su sutradan za njega organizirane pogrebnemolitve u Keti i Pešavaru gdje su ga se paštunski nacionalisti uPakistanu dobro sjećali. S vremenom su tijela skinuta sa stupova ipredana Međunarodnom odboru Crvenog križa koji ih je odvezao uGardez, Nadžibulahovo rodno mjesto u pokrajini Paktiji, gdje su ihpripadnici njegova plemena Ahmadzai pokopali.Cijela je međunarodna zajednica osudila to ubojstvo a napose

muslimanski svijet. Talibani su time ponizili Ujedinjene narode imeđunarodnu zajednicu a svoje saveznike, Pakistan i SaudijskuArabiju, doveli u vrlo neugodan položaj. Ujedinjeni su narodikonačno dali sljedeću izjavu: "Ubojstvo bivšeg predsjednika bezlegitimnoga sudskog procesa predstavlja ne samo grubo kršenjeimuniteta predstavništva UN-a nego i još više ugrožava sve naporeglede postizanja mirnog rješenja afganistanskog sukoba". Totalibane nije prestrašilo pa su dosudili smrtne kazne za Dostuma,Rabanija i Masuda.U roku od dvadeset četiri sata uveli su najstroži islamski režim na

svijetu. Svim su ženama zabranili raditi izvan kuće iako su ženečinile četvrtinu zaposlenika u državnim službama u Kabulu, velik diozdravstvenog osoblja i svo osoblje u osnovnom obrazovanju.Zatvorili su sve škole i koledže za djevojke čime je prekinuto daljnješkolovanje za 70.000 učenica i studentica, i uveli strogi načinmuslimanskog odijevanja za žene, od glave do pete. Bilo je bojazni

da će 25.000 obitelji ratnih udovica, čiji je prihod ovisio o njihovuzaposlenju i o donacijama UN-a, umrijeti od gladi. Svakoga su danaizdavali nove dekrete. U jednoj objavi radio Kabula od 28. rujna1996. stajalo je: "Lopovima će se odsijecati ruke i stopala,preljubnice će biti kamenovane na smrt a oni koji budu pili alkohol bitće bičevani".Zabranili su televiziju, video, satelitske antene, glazbu i sve igre

uključujući i šah, nogomet i puštanje zmajeva. Radio Kabulu dali suime Radio Šerijat i s programa skinuli svu glazbu. Na glavnim suulicama stajali talibanski vojnici i privodili muškarce bez brade. Zarazliku od Herata i drugih gradova, u Kabulu je bilo mnoštvomeđunarodnih novinara i TV ekipa koje su po prvi put opširnoizvješćivale o talibanskim mjerama. Talibani su osnovali šestoročlanuSuru koja će vladati Kabulom a većina njezinih članova bili suPaštuni iz ogranka Durani. U Suri nije bilo nijednog stanovnikaKabula. Na čelu Sure bio je mula Muhamed Rabani a ostali članovibili su mula Muhamed Gaus, kao ministar vanjskih poslova, mulaAmir Hanmutaki, kao ministar informiranja, mula Sejid Giasudin Aga,mula Fasil Mohamad i mula Abdur Razak. Nijedan od članova Surenije nikada živio u nekome velikom gradu, većina ih nije nikada ranijeposjetila Kabul a sad su bili u situaciji vladati jednim živim,polumodernim, multietničkim gradom od milijun i dvjesto tisućastanovnika, u kojemu su Paštuni bili tek neznatna manjina.Novoosnovana talibanska vjerska policija provodila je po gradušerijatski zakon i prema Kabulu se odnosila kao prema okupiranomgradu. Talibani nisu shvaćali da upravljati velikim gradom nije isto štoi vladati u nekom selu.Činilo se da na putu njihove pobjede stoji jedino Ahmad Šah

Masud.Masud je bio jedan od najsjajnijih vojnih zapovjednika i najkariz-

matskijih osoba što ih je iznjedrio džihad. Nazvan "Lav Pandžšira",prema svome rodnom mjestu na području u kojem su živjeli Tadžici,u Dolini Pandžšir sjeverno od Kabula, bio je neuhvatljiv i potukao jesedam velikih sovjetskih ofenziva na Pandžšir tijekom osamdesetihgodina. Sovjetski su ga generali nazvali neuništivim i majstoromgerilskog ratovanja. Njegova gaje vojska od 20.000 vojnikaobožavala a ugled mu je bio na vrhuncu 1992. godine kad je, u

vrijeme pada komunističkog režima, osvojio Kabul i tako spriječio dato učini Hikmetjar. Ali, nakon četverogodišnje vladavine u Kabulu,njegovi su se vojnici pretvorili u arogantne naredbodavce što sušikanirali civile, krali po trgovinama i ljudima oduzimali domove zbogčega su stanovnici Kabula u početku s radošću dočekali ulazaktalibana u grad.Masud je rođen 1953. u vojničkoj obitelji i studirao je na Lycee

Istiqlal u Kabulu, koji su vodili Francuzi. Postao je jedan od mladihislamskih protivnika režima predsjednika Davuda pa je 1975.pobjegao u Pakistan nakon neuspjelog ustanka u Pandžširu koji jesam organizirao. Dok je bio u izgnanstvu u Pešavaru sukobio se sasvojim kolegom Gulbudinom Hikmetjarom pa je njihovo suparništvotijekom sljedećih dvadeset godina bilo odlučujućim razlogom zbogkojega mudžahedini nisu nikada pristali ući u koalicijsku vladu uKabulu. Bio je opsjednuto ogorčen na Pakistan jer je Pakistannajprije pomagao Hikmetjaru a potom talibanima. Tijekom džihadatvrdio je da o strategiji rata trebaju odlučivati Afganistanci a nepakistanski ISI. Ali, Pakistan je dostavljao svo oružje američkogpodrijetla stoje potaknulo netrpeljivosti koje još uvijek traju.Islamabad je bio zatečen kad su Kabul 1992. osvojili Tadžici i Uzbecisa sjevera a ne Paštuni s juga.Masud je uvijek izmicao pokušajima mirotvorstva. Bio je slab

političar, nesposoban da druge lokalne paštunske zapovjednike, kojisu mrzili Hikmetjara, uvjeri kako je savez između Tadžika i Paštunajedini mogući način postizanja mira. Iako je bio veliki vojni strategnije imao smisla za sklapanje političkih saveza među različitimetničkim skupinama i strankama. Veliki mu je problem bila činjenicastoje bio Tadžik. Ako izuzmemo jedan neuspjeli ustanak iz 1929.godine, Tadžici nisu nikada vladali u Kabulu a Paštuni im nisuvjerovali.U Kabulu se ponašao suzdržano i nije želio prihvatiti nijedan

položaj u vladi, odbijajući i položaj ministra obrane u vladipredsjednika Ra-banija iako je bio zapovjednik vojske. "Postoji jednastara perzijska uzrečica: 'Kad svatko želi stolicu, bolje je sjesti napod'", rekao mi je u svibnju 1996., samo nekoliko tjedana prije negoli su ga talibani istjerali iz grada, i dodao: "Pakistan pokušavapodjarmiti Afganistan i pretvoriti ga u koloniju tako da ovdje postavi

kvislinšku vladu. To mu neće uspjeti, jer je afganistanski narododuvijek bio neovisan i slobodan".Radio je osamnaest sati dnevno uz dvojicu vojnih tajnika, koji su

radili u smjenama kako bi ga mogli pratiti, spavao je samo četiri satanoću a zbog straha od ubojstva nije nikad proveo dvije noći na istommjestu. Sa svojim je vojnicima spavao, jeo i borio se, a usred bilokoje velike bitke uvijek ga se moglo naći na prvoj crti bojišnice.Sljedećih nekoliko mjeseci bit će suočen s najvećom opasnošću jersu ga talibani istjerali iz Kabula i, kako se činilo, bili nadomak pobjediu cijeloj zemlji. Uspio je preživjeti ali je godine 1999., u dobi odčetrdeset šest godina, već imao borački staž od dvadeset petgodina.Masudove su se snage povukle autoputom Salang na područje

njegove baze u Pandžširu. Kako su ih talibani slijedili njegovi suvojnici minirali planine i tako stvarali odrone kako bi spriječili ulazaktaliba-na u dolinu. Talibani su poduzeli bezuspješan napad naPandžšir, ali se nisu uspjeli probiti. Napredovali su duž autoputaSalang i zauzimali gradove smještene u tom smjeru dok ih u tuneluSalang nisu zaustavile Dostumove snage koje su napredovale odMazar-e Šarifa prema jugu. Još nije bilo jasno čijoj će se straniDostum prikloniti a njegove snage u to vrijeme nisu napadaletalibane.Mula Rabani sastao se s Dostumom 8. listopada 1996. želeći

neutralizirati Uzbeke dok su talibani slijedili Masuda, ali su tipregovori propali. Talibani su odbili Dostumu dati autonomiju i vlastna sjeveru zemlje. I Pakistan je poduzeo diplomatske korake kako biodvojio Dos-tuma od Masuda. Međutim, Dostum je shvatio daunatoč njegovim neslaganjima s Masudom stvarnu opasnost zanepaštunske narode predstavljaju talibani. Dana 10. listopada 1996.,u mjestu Hin Džan na autoputu, sastali su se svrgnuti predsjednikRabani, Masud, Dostum i vođa Hazara Karim Halili i osnovali"Vrhovno vijeće za obranu domovine" radi obrane od talibana. Bio jeto početak novog antitalibanskog saveza, što će produžiti građanskirat.U svome brzom napredovanju prema sjeveru talibanske su se

snage previše prorijedile pa je Masud to iskoristio i 12. listopada1996. poduzeo veliki protunapad duž autoputa. Osvojio je nekoliko

gradova i ubio i zarobio stotine talibanskih vojnika koji su u panicibježali prema Kabulu. Masudove su snage 18. listopada 1996.ponovno zauzele zračnu bazu Bagram i počele bombardiratikabulsku zračnu luku dok je Dostumova ratna avijacija bombardiralatalibanske ciljeve u Kabulu. U tim su snažnim borbama stradaletisuće civila a 50.000 ljudi pobjeglo je iz sela duž autoputa Salang.Dok su ti očajni prognanici stizali u Kabul desetine tisuća žiteljaKabula, većinom Tadžika i Hazara, pokušavalo je pobjeći usuprotnom smjeru - istočno prema pakistanskoj granici, kako biumaknuli talibanskoj osveti i masovnim uhićenjima što su ih talibaniu gradu već provodili.Suočeni sa sve većim gubicima, talibani su počeli patiti od

nedostatka ljudstva pa su počeli prisilno novačiti mladiće iz Kabulajednostavnim upadanjem u džamije i prisilnim odvođenjem vjernika.Tisuće dragovoljaca stizalo je iz Pakistana gdje su neki ulemezatvorili svoje medrese tako da studenti nisu imali drugoga izboranego se masovno pridruživati talibanima. Dnevno su u Kandahar iKabul počele stizati tisuće afganistanskih studenata iz medresa iizbjegličkih logora u Pakistanu, autobusima koje su iznajmilepakistanske islamističke stranke. Pakistan nije obraćao pozornost nanjihove putovnice ni vize.Ojačani tim svježim snagama, talibani su krenuli u napad na

zapadni Afganistan, sjeverno od Herata, u pokrajini Bagdis.Potkraj listopada 1996. u Maimanu je Dostumovim zrakoplovom

stigao Ismail Han s dvije tisuće svojih boraca kako bi u pokrajiniBagdis pomogao prvoj crti obrane od talibana. Iran je prije togaponovno naoružao i opremio snage Ismaila Hana stoje bio izazovan iproizvoljan pokušaj jačanja toga novog antitalibanskog saveza. Kakoje tijekom studenoga i prosinca u Bagdisu došlo do teških borbi, ukojoj su obje strane u znatnoj mjeri koristile avijaciju, još 50.000 ljudiizbjeglo je u Herat. To je pogoršalo ionako katastrofalnu izbjegličkukrizu o kojoj su se brinule organizacije UN-a a zbog zime, visokihsnjegova i neprestanih borbi obustavljena je i isporuka humanitarnepomoći.Unatoč jakom snijegu talibani su potisnuli Masuda s rubova Kabula.

Potkraj siječnja 1997. ponovno su osvojili gotovo čitav teritorij dužautoputa Salang koji su bili izgubili kao i zračnu bazu Bagram i

Carikar. Masud se povukao u Pandžšir dok su talibani napredovaliduž autoputa u namjeri da se sukobe s Dostumom.Pad Kabula izazvao je zabrinutost cijele regije. Iran, Rusija i četiri

Srednjoazijske Republike upozorile su talibane da ne idu daljeprema sjeveru i javno izjavile kako će pomoći naoružati antitalibanskisavez. U međuvremenu su Pakistan i Saudijska Arabija poslalidiplomatska izaslanstva u Kabul da provjere kakvu pomoć te dvijezemlje mogu ponuditi talibanima. Apeli UN-a i drugih međunarodnihtijela za obustavom vatre i za posredovanjem u pregovorima nisunaišli na plodno tlo među zaraćenim stranama. Cijela je regijapostala duboko podijeljena. Pakistan i Saudijska Arabija bili su nastrani talibana a druge zemlje u regiji na strani opozicije. Talibani sejoš nisu mogli nadati međunarodnom priznanju koje su tako očajničkiželjeli. "Nemamo nijednog prijatelja na svijetu. Osvojili smo tričetvrtine zemlje, zauzeli glavni grad a nismo dobili ni jednu jedinučestitku", sjetno je rekao mula Muhamed Hasan.Činilo se da su se nespremnost mule Omara na kompromis s

protivničkom stranom ni s UN-om, kao i njegova nepoljuljana vjera iodlučnost da postigne vojnu pobjedu, konačno ipak isplatili. GradKabul, prijestolnica paštunskih kraljeva od 1772. godine, u kojemusu posljednje četiri godine vladali Tadžici, opet je bio u rukamaPaštuna. Taj studentski pokret, kojemu su mnogi ljudi predviđali daneće uspjeti zauzeti glavni grad, upravo je to učinio. Unatoč golemimgubicima, talibanski je ugled bio na najvišoj razini. Međutim, cijenanjihove pobjede odražavala se u sve dubljim etničkim i vjerskimpodjelama, što je naočigled podijelilo Afganistan i cijelu regiju."Rat je zamršena igra", rekao je Omar, koji je ostao u Kandaharu i

odbio čak i posjetiti Kabul, i dodao: "Talibanima je trebalo petmjeseci da osvoje jednu pokrajinu ali je onda za samo deset današest pokrajina palo u naše ruke. Sada imamo vlast u dvadeset dvijepokrajine, uključujući i glavni grad Kabul. Inšalah (ako Bog da), cijeliće Afganistan pasti u naše ruke. Čini nam se da vojno rješenje imaviše izgleda nakon brojnih neuspjelih pokušaja mirnog rješenjaputem pregovora".' 8 Činilo se kako sjeverni Afganistan samo čekada ga talibani zauzmu.

Četvrto poglavljeMAZAR-E ŠARIF 1997.god : POKOLJ NA

SJEVERU 

Svi su očekivali da će talibani u proljeće krenuti u ofenzivu naMazar-e Šarif, posljednje uporište antitalibanskog saveza usjevernom Afganistanu, koje je držao general Rašid Dostum sasvojim Uzbe-cima. Tijekom dugih zimskih mjeseci u tom je gradurasla panika jer je zbog talibanske blokade ponestajalo hrane igoriva a odnos domaće valute i dolara se udvostručio a potom, kakosu bogati stanovnici Ma-zara bježali u srednjoazijske zemlje, iutrostručio.Iako je većina afganistanskog stanovništva koncentrirana na jugu,

koji je u to vrijeme bio pod talibanskom vlašću, na sjeveru je bilo60% afganistanske poljoprivrede i 80% industrijskih dobara, mineralai plina. Tijekom dvadesetoga stoljeća vlast Kabula nad sjevernimdijelom zemlje bila je ključnim čimbenikom izgradnje i ekonomskograzvoja Afganistana. U očima talibana, odlučnih da osvoje cijeluzemlju i sve njezine pokrajine drže na okupu, autonomija što su jeuživali ratni zapovjednici na sjeveru zemlje morala je biti skršena.Međutim, kad je u svibnju konačno otpočela talibanska ofenzivanitko nije očekivao krvavu dramu u obliku izdaja, protuizdaja imeđuetničkog krvoprolića, i to u razmjerima koji su bili zapanjujući ipo standardima samih Afganistanaca i koji će pokrenuti kovitlac nacijelom području Srednje Azije.Kako je tijekom zime bio udobno smješten u mjestu Kala-e Džangi,

(utvrda rata), na rubu Mazara, Dostum se najednom našao u situacijida ga mnoge susjedne zemlje i mnogi Afganistanci smatrajuspasiteljem i posljednjom nadom u obrani od talibana. Grad Mazar,smješten u srednjoazijskoj stepi koja počinje od sjeverne straneplanine Hin-dukuš, kulturno je i etnički jednako udaljen odKandahara kao i Kan-dahar od Karačija. Njegova utvrda izdevetnaestog stoljeća predstavlja nadrealističnu mješavinueuropskog dvorca opasana opkopom i obrambenim rovovima izdanja iz svijeta mašte u arapskim noćima, s golemim zidinama odpečene gline i s plavom kupolom na vrhu goleme tvrđave u kojoj je

bio smješten Dostumov ured. Cuvana tenkovima i artiljerijom i dobrouvježbanim Dostumovim snagama, čiji su vojnici još uvijek nosiliuniforme iz komunističkih vremena, ta impresivna utvrda nije bilajedini čimbenik kojim je Dostum pokušavao pridobiti posjetitelje,poput stranih diplomata koji su ga sada posjećivali jedan za drugim.Svoju je moć očitovao na nemilosrdan način. Kad sam prvi put

došao k njemu u blatnjavom su se dvorištu mogle vidjeti mrlje od krvii komadi ljudskog mesa. Naivno sam upitao čuvare jesu li to zaklalikozu. Odgovorili su mi kako je Dostum prije sat vremena kazniojednog vojnika zbog krađe. Čovjeka su privezali za gusjenicu jednogtenka ruske proizvodnje koji su onda vozili po dvorištu i takodoslovno samljeli kažnjenikovo tijelo a prizor su promatrali svi vojnicii sam Dostum. Kao najokrutniji i najotporniji od svih srednjoazijskihnaroda, Uzbeci su poznati po tome da vole pljačkati, što su naslijediliod svojih predaka kao potomci horda Džingis Kana a takav im je bio ivođa Dostum. Visok preko 180 cm, s nabreklim mišicama i grlenimgrubim smijehom, Dostum je medvjed od čovjeka a neki se Uzbecikunu kako su se neki ljudi od toga smijeha na smrt prestrašili.Rođen 1955. u siromašnoj seljačkoj obitelji, u jednom selu blizu

Šibergana, bio je pomoćni radnik na zemlji i vodoinstalater a ondase, 1978., pridružio afganistanskoj vojsci. U vojsci je napredovao ipostao zapovjednikom oklopnih jedinica što su branile sovjetskuopskrbu za Afganistan koja je stizala iz luke Hairatan na rijeci AmuDarji. Nakon povlačenja sovjetskih snaga, 1989., Dostum je bio načelu snažne uzbečke milicije zvane Džouzdžan, koja je ime dobila popokrajini iz koje su potekli i koju je predsjednik Nadžibulah koristiokao udarne snage protiv mudžahedina. Pripadnici te milicije borili suse po cijelom Afganistanu a često su ih dopremali zrakoplovima uposljednjem času kako bi spriječili poraz vladinih snaga.Godine 1992. Dostum se prvi digao na ustanak protiv svog

pokrovitelja Nadžibulaha i time stekao reputaciju prevaranta ipolitičkog oportunista. Do tada je puno pio a onda je postao "dobarmusliman". Od tada je mijenjao strane i sklapao saveze sa svimzaraćenim vojskovođama - s Masudom, Hikmetjarom s talibanima paopet s Masudom - i sve ih otvoreno izvarao. Osim toga bio je nasvim platnim listama u zemlji. Plaćala gaje Rusija, potomUzbekistan, Iran i Pakistan, a u posljednje vrijeme Turska. Godine

1995. uspjelo mu je biti na platnom spisku dviju zemalja, Irana iPakistana, koje su u to vrijeme bile do krajnosti posvađane zbogtalibana.1 Iako je držao samo šest pokrajina na sjeveru uspio je odsebe napraviti čelnika kojega susjedne zemlje nisu mogle zaobići.Sada su ga Iran, Uzbekistan i Rusija, koje su ga postavile kaosvjetovni tampon protiv paštunskog fundamentalizma, smatralijedinim vođom koji je sposoban spasiti sjever od talibana.2 Ako jeuopće i imao kakvu trajnu karakternu crtu bilo je to njegovo dubokoprotivljenje ekstremističkom fundamentalizmu i paštunskih frakcijajoš prije uspona talibana.Grad Mazar, nekad živopisno mjesto na drevnom Putu svile,

ponovno je steklo važnost kao ključna postaja u novoj masovnojkrijumčarskoj trgovini između Pakistana, Srednje Azije i Irana.Dostum je osnovao vlastitu zračnu kompaniju "Balkh Airlines" kojomje krijumčarenu robu dopremao iz Dubaija dok mu je prijevozkamionima do granice srednjoazijskih zemalja, udaljene samostotinu i deset kilometara od Mazara, osiguravao stalan prihod odtranzitnih poreza i carina. Mazarske su tržnice bile pune ruske votkei francuskih parfema za uzbečke vojnike odane piću i ženama. Ali, zarazliku od drugih lokalnih zapovjednika, Dostum je imao učinkovituupravu u kojoj su zdravstvo i obrazovanje dobro funkcionirali. NaSveučilištu Balh u Mazaru, jedinom sveučilištu u zemlji koje jenormalno radilo, studiralo je oko 1800 djevojaka, većinom odjevenihu suknje i s visokim potpeticama.Zajamčio je sigurnost desetcima tisuća izbjeglica iz Kabula koji su

otuda bježali u nekoliko valova od 1992. i našli utočište u Mazani,gradu koji su smatrali posljednjom tvrđavom mira. U Mazar su sepreselili i poznati afganistanski pjevači i plesači koji više nisu moglinastupati u Kabulu. Mazar je bio i grad hodočasnika. Svakodnevnosu stizale tisuće ljudi na molitvu na Alijevu grobu, popločanu plavomkeramikom. Ali je bio rođak i zet proroka Muhameda i četvrti halifaislama, kojega šiiti posebno štuju. Vjeruje se daje pokopan u danasnajveličanstvenijoj džamiji i najsvetijem mjestu u Afganistanu. Pokrajgrada Mazara nalaze se ruševine grada Balha, koji su arapskiokupatori u sedmom stoljeću nazvali "majkom svih gradova". Unjemu je propovijedao Zaratustra prije gotovo tri tisuće godina, tu jeAleksandar Veliki postavio logor a u tom je gradu rođen i perzijski

pjesnik Rumi. Balh je cvjetao kao središte neprekidne civilizacije izoroastri-zma, budizma i islama dok ga 1220. nije porušio DžingisKan pa je nakon toga postao središtem kulture i trgovine.Dostuma su štovali zbog jednostavne činjenice daje njegov grad u

posljednjih osamnaest godina rata ostao netaknut. Žitelji Mazaranisu nikada bili izloženi bombardiranju ni uličnim borbama od kojihsu stradali drugi gradovi. Međutim, sve će se to ubrzo promijeniti.Povijest uzbečkih klanova sastoji se od nepregledne priče krvnihosveta, borbe za vlast, pljački, paleža i razmirica zbog žena. Omiljeniuzbečki sport zvan bozkoši, stoje vrsta pola u kojemu jahači nastojebičevima dohvatiti leš koze s odrubljenom glavom, uvijek se koristikod opisivanja uzbečke politike. U tom sportu nema ni momčadi nipravila što je dobra analogija Dostumovih odnosa prema njegovojsubraći časnicima.Postojala je oštra svađa između Dostuma i njegova prvog

pomoćnika, generala Malika Pahlavana. Dostum je bio optužen zaubojstvo Malikova brata, generala Rasula Pahlavana, ubijenog ujednoj zasjedi u lipnju 1996., zajedno s njegovih petnaesttjelohranitelja. Ta svađa i strah daje Dostum već izdao zapovijed i zaMalikovo ubojstvo, potpomognuti talibanskim mitom i obećanjima daće dobiti vlast, potaknuli su Malika da izda Dostuma, stoje 19.svibnja 1997. i učinio pozvavši talibane da mu pomognu svrgnutiDostuma.3 Maliku su se pridružila još trojica starijih uzbečkihgenerala, njegov polubrat Gol Muhamed Pahlavan, Gafar Pahlavan iMadžid Ruži. Nadalje, Dostum nije svojim vojnicima podijelio plaćečitavih pet mjeseci pa je među njima dolazilo do pobuna.Talibani su od Herata i Kabula brzo napredovali prema sjeveru.

Kako su sjeverne pokrajine, jedna za drugom, padale u ruke togneprirodnog saveza između Paštuna i Uzbeka iz Malikove baze upokrajini Farjab, Dostum je s 135 časnika i vojnika najprije pobjegaou Uzbeki-stan a potom u Tursku. Na putu za Termez, na graniciizmeđu Uzbeki-stana i Afganistana, morao je američkim dolarimapodmititi vlastite vojnike kako bi propustili njegov konvoj. To je zatalibane bila bogom dana prigoda, ali nisu ništa naučili iz svojihdotadašnjih pobjeda nad drugim gradovima, u kojima nisu pristalipodijeliti vlast s ostalim zapovjednicima, gdje su i dalje bili političkikruti i nisu željeli ublažiti šerijatski zakon i uskladiti ga s etničkim

potrebama naroda. Ako je Malik mislio da će mu talibani dati nasjeveru zemlje onakvu autonomiju kakvu je od 1992. uživao Dostum,grdno se prevario. Bio je to sporazum s đavlom koji se raspao zasamo nekoliko sati.Kad je u Mazar, u terenskim vozilima pod zapovjedništvom mule

Abdul Razaka (čovjeka koji je izdao zapovijed za Nadžibulahovoubojstvo), ušlo 2500 do zuba naoružanih talibanskih vojnika, odbilisu podijeliti vlast s Malikom i ponudili mu beznačajno mjestozamjenika ministra vanjskih poslova u kabulskoj vladi. Talibani, odkojih većina nije nikada ranije bila na sjeveru zemlje, bahato supočeli razonižavati žestoke uzbečke i hazarske vojnike, preuzimatidžamije, iz kojih su objavljivali uspostavu šerijatskog zakona,zatvarati škole i sveučilišta i uklanjati žene s gradskih ulica. Bio je torecept za katastrofu u gradu u kojemu je živjela složena mješavinanacionalnih i vjerskih skupina i koji je oduvijek bio najotvoreniji inajliberalniji grad u zemlji.Pakistanski diplomati i djelatnici ISI-a doletjeli su u Mazar kako bi

pomogli talibanima u postizanju novog sporazuma, jer se stari većraspadao. Potom je Islamabad i dalje pogoršavao situaciju tako stojeprerano priznao talibane kao legitimnu vlast u Afganistanu inagovorio Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate da učineto isto.4 Uzbeci su ranijim dogovorom bili zavedeni, jer su povjerovalikako se radilo o sporazumu o podijeli vlasti a onda su shvatili da seradi o ta-libanskom preuzimanju vlasti. Malik je uhvaćen u klopku jerje osim izdaje Dostuma učinio još jednu veliku pogrešku - talibanimaje predao Ismaila Hana, koji se protiv njih borio u Farjabu.Dana 28. svibnja 1997., u popodnevnim satima, izbile su razmirice

jer se jedna skupina Hazara odbila razoružati. Nastupio je pravipakao. Na ustanak su se digli najprije mazarski Hazari a onda i savnarod. Kako nisu bili obučeni za uličnu borbu i nisu poznavali labirintmazarskih ulica, talibani su padali kao lake žrtve u svojim terenskimvozilima, u slijepim ulicama, panično bježeći pred vatrenom paljbomiz kuća i s krovova. Za petnaest sati žestokih borbi na ulicamaMazara ubijeno je oko šesto talibana a više od tisuću ih je zarobljenou zračnoj luci dok su pokušali pobjeći. Ubijeno je ili zarobljeno desetnajviših talibanskih političkih i vojnih čelnika. Među uhićenima su biliministar vanjskih poslova mula Muhamed Gaus, mula Razak i

guverner središnje banke mula Ehsanulah. Malikovi su vojniciodmah počeli pljačkati grad, uključujući i predstavništva organizacijaUN-a, i tako prisilili UN da napusti grad. Ubijeni su i desecipakistanskih studenata. Malikove su snage brzo povratile četirisjeverne pokrajine (Tahar, Farjab, Džouzdžan i Sar-e Pol) koje sutalibani osvojili prije samo četiri dana a došlo je i do snažnih borbi zajoš tri sjeverne pokrajine (Balh, Samangan i Kunduz). Kako su sviputovi bili zatvoreni, zarobljeno je na tisuće talibanskih vojnika i nastotine pakistanskih studenata koji su potom pobijeni i pokopani umasovne grobnice. Na jugu zemlje Masud je iskoristio tu priliku ikrenuo u protunapad u kojemu je opet osvojio Džabal ul-Seradž kodjužnog ulaza u tunel Salang. Minirao je ulaz u tunel i tako uhvatio uklopku talibane koji su još uvijek bili na sjeveru i pokušavali pobjećicestom prema Kabulu.Masud je povratio još jedan dio područja oko Kabula i nekoliko

gradova na sjeveroistoku zemlje koji su samo tjedan dana prije togapali u talibanske ruke. Ubijene su ili zarobljene daljnje stotinetalibana. U međuvremenu su i Hazari, potaknuti pobjedom u Mazani,krenuli u protunapad i tako probili devetomjesečni talibanski obručoko svojega područja, Hazaradžata. Na ulazu u bamijansku dolinutalibanske su snage potisnute pa su Halilijeve snage počelenapredovati južno prema Kabulu i tisuće Paštuna iz tamošnjih selanatjerale u bijeg u glavni grad.Bio je to najveći poraz talibana otkako su se, prije trideset mjeseci,

pojavili, u namjeri da osvoje zemlju. Tijekom desetotjednih borbi, odsvibnja do srpnja, talibani su izgubili više od tri tisuće vojnika,poginulih i ranjenih, a još oko tri tisuće i šest stotina ih jezarobljeno.6 Prema podacima Međunarodnog odbora Crvenog križana objema je stranama ranjeno više od sedam tisuća vojnika i civila.Od svibnja do srpnja ubijeno je više od 250 Pakistanaca a 550 ih jezarobljeno, stoje Islamabad dovelo u vrlo neugodan položaj. Moraltalibana je potonuo jer su izgubili i neke od najboljih i najiskusnijihjedinica s prvih crta bojišnica.Mula Omar poslao je hitan poziv studentima u Pakistanu da dođu

pomoći talibanima. Opet su zatvorene pakistanske medrese i uredove talibana stiglo je pet tisuća novaka, Pakistanaca iAfganistanaca. Tali-banska je situacija bila tako ozbiljna daje čak i

tajnoviti mula Omar bio prisiljen izići iz svog skrovišta u Kandaharu ipo prvi put posjetiti Kabul kako bi se sastao sa svojimzapovjednicima i podignuo moral svojih vojnika.Talibani su bili prisiljeni novačiti sve veći broj ljudi iz paštunskih

plemena ogranka Gilzai na istoku Afganistana i iz Pakistana. Ali, onisu zahtijevali političku cijenu koju talibani nisu bili spremni platiti.Pripadnici plemena Gilzai, nekad glavni borci protiv sovjetskihsnaga, nisu željeli biti topovska hrana talibanima ako ne buduadekvatno zastupljeni u talibanskim šurama (vijećima), u kojima suvećinu imali pripadnici ogranka Durani. Pridružit će im se ako dobijuudio u vlasti. Pripadnici ogranka Gilzai koji su bili zapovjednici utalibanskoj vojsci bili su krajnje kritični prema talibanskoj taktici uMazani. "U Ma-zaru je napravljeno previše pogrešaka. Do prvogdogovora između Malika i talibana došlo je prebrzo. Taj je sporazumtrebalo podrobnije raspraviti kako bi se uspostavio međusobnidijalog. Napravljene su i brojne vojne pogreške", rekao mije uKabulu, u srpnju 1997., Džala-ludin Hakani, vodeći talibanskizapovjednik iz redova istočnih Paš-tuna. Hakani, koji je biozapovjednik talibanskih snaga na kabulskoj fronti, bio je paštunskizapovjednik veteran iz mjesta Host u pokrajini Paktiji a talibanima sepridružio 1995. Bio je jedan od najslavnijih zapovjednika iz rata protivSovjetskog Saveza. Iako je postavljen za ministra u kabulskoj vladi ion i drugi članovi vlade koji nisu bili iz Kandahara bili su ogorčeničinjenicom da nisu sudjelovali u procesu odlučivanja, koji se zbivao uKandaharu, pod vodstvom Omara, a ne u Kabulu.7 Nakon poraza uMazani talibani su mu dali veliku svotu novca da prikupi tri tisućenovaka iz redova paštunskih plemena ogranka Gilzai. Hakani je snovim ljudima stigao na kabulsku frontu, ali kako nije mogao donositivojne odluke, a i zbog činjenice da su bili pod zapovjedništvomkandaharskih časnika, došlo je do masovnog dezertiranja. Nakondva mjeseca ostalo mu je samo tristo novaka. Ta-libane je još višeuznemirivala činjenica da su stanovnici sela oko Kandahara odbijaliposlati svoje sinove u talibansku vojsku. Tako su talibani po prvi putbili suočeni s problemom novačenja i pomanjkanja ljudstva.Među državama Srednje Azije to krvoproliće u samom susjedstvu

izazvalo je paranoidnu reakciju jer su smatrali kako će se rat proširitina njihova područja i kako će tisuće afganistanskih izbjeglica prijeći

njihove granice. Napravili su do tada nezabilježen potez - u cijeloj suregiji pojačali mjere vojne sigurnosti. Oko 3000 ruskih vojnika nauzbekistansko-afganistanskoj granici, 25.000 ruskih vojnika natadžikistansko-afganistanskoj granici, ruski graničari u Turkmenijikao i razne lokalne vojne jedinice na tom području stavljene su ustanje najviše pripravnosti. Uzbekistan i Tadžikistan zatvorili sugranice prema sjevernom Afganistanu. Uzbečki su vojni helikopteri uTermezu prevozili vojne patrole dok su vojnici postavljali maskiranetenkove i osiguravali most preko rijeke Amu Darja, koji spajaAfganistan sa Srednjom Azijom.Rusija je ponudila da će poslati deset bataljuna u Kirgistan nakon

jednog apela kirgistanskog predsjednika Askara Akajeva, iako tazemlja ne graniči s Afganistanom. Rusija i Kazahstan organizirali suhitan sastanak Zajednice neovisnih zemalja kako bi raspravili krizuna tom području, a na sastanku je ruski ministar vanjskih poslovaJevgenij Primakov obećao "vrlo oštru i učinkovitu akciju Rusije" akotalibani krenu u daljnje pohode. Turkmenija, koja se sama proglasilaneutralnom i koja graniči sa zapadnim Afganistanom, uspostavila jeposlovne odnose s talibanima ali su Turkmene uznemirile borbe okoMazara. Po prvi je put devet tisuća afganistanskih Turkmena prešlogranicu Turk-menije i tamo zatražilo utočište.Iran je izjavio kako će i dalje podupirati antitalibanski savez pa je

pozvao Rusiju, Indiju i zemlje Srednje Azije da mu u tome pomognu.Iranski je ministar vanjskih poslova, Ali Akbar Velajati, apelirao naUjedinjene narode da interveniraju. Talibani su bili bijesni na svesvoje susjede. "Iran i Rusija se miješaju i pomažu protivničkoj strani.Dali su joj zrakoplovstvo kako bi mogli bombardirati naše položaje.Iran dnevno šalje u Mazar do dvadeset dva leta s naoružanjem",izjavio je mula Muhamed Abas,talibanski ministar zdravstva.8 Iranski diplomati i njihove kolege iz

srednjoazijskih zemalja uputili su oštru optužbu Pakistanu jer nesamo da pomaže talibanima nego i laže i krši svečano obećanje kojeje dao premijer Navaz Šarif samo tjedan dana prije ta-libanskeofenzive. Najednom sastanku na vrhu regionalnih zemalja uAšhabadu, glavnom gradu Turkmenije, Šarif je obećao da ćezauzdati talibane i spriječiti širenje rata prema sjeveru.

"Vjerodostojnost Pakistana u Srednjoj Aziji sada je ravna nuli", rekaomi je jedan stariji uzbečki diplomat.Međutim, dolazak talibana na sjever doista je imao koristan učinak

na četverogodišnji građanski rat u Tadžikistanu jer je obje zaraćenestrane prisilio da ubrzaju pregovore iz straha od talibana. Konačno je27. lipnja 1997. u Moskvi postignut mirovni sporazum izmeđutadzikistanske vlade i islamističke oporbe, kojemu su pripomogliRusija i UN. Taj je sporazum bio velik poticaj Masudu jer mu jeRusija opet mogla slati opskrbu iz baza u Tadžikistanu. Dopuštenomu je koristiti zračnu luku u Kuliabu u južnom Tadžikistanu, kamo jestizala opskrba iz Rusije i Irana a on ju je prevozio dalje u DolinuPandžšir.Tada je antitalibanski savez pokušao učvrstiti svoje redove

osnivanjem novoga političkog saveza, koji je morao uzeti u obzirDostu-mov silazak s političke pozornice. Dana 13. srpnja 1997.osnovali su "Ujedinjenu islamsku i nacionalnu frontu za spasAfganistana " i proglasili Mazar svojim glavnim gradom. Ponovno suimenovali Burha-nudina Rabanija predsjednikom a Masudaministrom obrane i dali obećanje kako će osnovati novu vladu u kojojće biti plemenski i islamski vođe ali i tehnokrati. Ali, taj je savez bioosuđen na propast jer su opet razlike između Malika, Masuda iHalilija spriječile zajedničko djelovanje Uzbeka, Tadžika i Hazara. Ukorijenu njihova raspada bilo je nepovjerenje drugih vođa premaMaliku nakon niza njegovih izdaja. Malik prije toga nije uspiospriječiti talibansku vojsku na sjeveru, koja je imala 2500 vojnika, dazauzme grad Kunduz i njegovu zračnu luku. Talibani su tu enklavujoš više ojačali tako što su svakodnevno zrakoplovima dopremaliljudstvo i opremu iz Kabula. Malik nije mogao ili nije želio istjeratitalibane sa sjevera ali se zato Masud sve više približavao Kabulu.Sredinom srpnja Masud je sjeverno od Kabula pokrenuo stanje s

mrtve točke tako stoje ponovno osvojio Čarikar i zračnu bazuBagram i pritom pobio daljnjih nekoliko stotina talibanskih vojnika. Urujnu su Masudove snage opet stigle na samo tridesetak kilometaraod Kabula. Obje su zaraćene strane ispaljivale rakete i artiljerijskuvatru što je daljnjih 180.000 civila natjeralo u bijeg iz bogate DolineŠomali (Sjeverne doline), sjeverno od Kabula, koja se našla na prvojcrti bojišnice. Povlačeći se iz Doline Šomali talibani su zatrovali

izvore vode i minirali male kanale za navodnjavanje i brane kako selokalno tadžičko stanovništvo ne bi ubrzo vratilo. Ne samo daje tajrat raseljavao i ubijao civile nego je počeo uništavati i njihovaosnovna sredstva za život i kabulski poljoprivredni pojas pretvarati upustinju.Antitalibanski savez je do tada uspio napraviti golemi luk od 180

stupnjeva oko Kabula. Zapadno i sjeverno od grada bile suMasudove snage a Halilijevi su Hazari držali područja istočno i južnood grada.Kako su rasla nagađanja o njihovu mogućem napadu na Kabul

talibani su i dalje bili uvjereni da su njihovi protivnici previšepodijeljeni a da bi napali glavni grad. "Protivnike smo podijelili na dvadijela tako što smo postavili svoje snage u Kunduzu. Sjeverne suskupine međusobno posvađane. Drugi se uzbečki generali ne mogupouzdati u Malika. Već ih je jednom izdao i on se sada nastoji samospasiti. Nijedna skupina nije dovoljno snažna da sama napadnetalibane tako da se moraju pokušati ujediniti ali im to nikada nećeuspjeti", rekao je Ha-kani.Cinilo se da su dvojbe u Malikovu lojalnost opravdane, kad su ga

talibanske snage u rujnu iznenada napale u Kunduzu. Talibani su seprobili iz svoje tamošnje enklave i uz pomoć paštunskih plemena stog područja krenuli u još jedan napad na Mazar. Dana 7. rujna1997. zauzeli su grad Tašhorgan i stvorili paniku u Mazani. Dok sunapredovali u smjeru Mazara došlo je do žestokih borbi izmeđuuzbečkih snaga lojalnih Maliku i drugih snaga lojalnih Dostumu.Dostumova je vojska spalila Malikovu kuću pa je Malik pobjegao usvoju bazu u pokrajini Farjab a odatle u Turkmeniju i konačno u Iran.U jednoj dramatičnoj prekretnici Dostum se iz izgnanstva iz Turskevratio u Mazar i okupio svoje snage kako bi potukao Malikovepobornike i potisnuo talibane iz predjela Mazara. Mazar je zapao ukaos jer su Uzbeci ponovno opljačkali neke dijelove grada i sjedištaorganizacija UN-a i prisilili humanitarne djelatnike da po drugi put ugodini dana napuste taj grad. Dok su se talibani povlačili ubili sunajmanje trideset Hazara šiita u selu Kazilabad južno od Mazara amožda i nekoliko stotina. "Talibani su prohujali kroz ovo selo poputoluje. Ubili su oko sedamdeset ljudi, nekima su prerezali grkljane, a

neke su žive oderali", izjavio je Sohrab Rostam, čovjek koji jepreživio taj pokolj.Dok su se talibani povlačili prema Kunduzu, Dostum je pokušao

učvrstiti svoj položaj ali su Mazar praktički preuzele hazarskeskupine pa je Dostum bio prisiljen napustiti tu uzbečku prijestolnicu iosnovati bazu u Šiberganu. Oštre tenzije između Uzbeka i Hazaraoslabile su antitalibanski savez pa je Dostum ipak morao pridobitiMalikove pobornike. Učinio je to tako što je razotkrio strahote koje jeMalik počinio. Dostumove su snage otkopale dvadeset masovnihgrobnica blizu Šibergana u pustinji Dašt-e Laili u pokrajiniDžouzdžan gdje je pobijeno i zakopano više od dvije tisućetalibanskih ratnih zarobljenika. Dostum je za taj pokolj optužioMalika, ponudio je talibanima pomoć oko prijevoza tijela i pozvao UNda provedu istragu. U znak dobre volje oslobodio je oko dvjestotalibanskih zarobljenika.12 U naknadnoj istrazi UN-a utvrđeno je dasu zarobljenici prije smrti mučeni i izgladnjivani. "Njihova je smrt bilazastrašujuća.Odvodili su ih iz zatvora govoreći im kako će biti razmijenjeni a

onda su ih kamionima odvozili do bunara koji su često koristili pastirii u kojima je voda bila duboka oko 10 do 15 metara. U bunar subacani živi a ako bi pružili otpor prvo bi ih ustrijelili a onda bacili. Kadbi napunili bunar pucali bi iz pušaka i bacali u nj granate i na kraju biga zatrpali buldožerom", izjavio je posebni izvjestitelj UN-a PaikChong-Hyun koji je pregledao te zajedničke grobnice.Kasnije su se pojavili i svjedoci iz čijih je izvješća postalo jasno

kako se dogodilo strašno etničko čišćenje. General Šalim Sahar,vojni časnik odan Maliku, kojega je Dostum zarobio, izjavio je: "Ponoći kad bi se spustio mrak i u tišini, uzimali smo oko 150 talibanskihzarobljenika, povezali im oči, svezali im ruke na leđima i odvozili ih uzatvorenim kamionima u pustinju. Tamo bi ih poredali, po desetoricu,uz rub iskopanih rupa i otvorili paljbu. To je trajalo oko šest noći".14 Osobito je strahotna bila uporaba

kontejnera jer će ih obje strane sve više rabiti kao metodu ubijanja."Kad smo izvlačili tijela iz kontejnera koža im je od vrućine inedostatka kisika bila spaljena i gotovo crna", izjavio je jedan drugiMalikov general i dodao kako je u kontejnerima umrlo 1250 talibana.

Katastrofa na sjeveru zemlje i snažne borbe što su uslijedilecijeloga ljeta samo su povećale etničke podjele između talibanaPaštuna i nepaštunskih naroda u Afganistanu. Zemlja je bila praktičkipodijeljena na sjever i jug i na Paštune i nepaštune. Sve su straneprovodile etničko čišćenje i vjerske progone. Talibani su pobili cijelasela Haza-ra šiita i protjerali tadžičke seljake iz Doline Šomali.Uzbeci i Hazari pobili su na stotine talibanskih ratnih zarobljenika ižitelja paštunskih sela na sjeveru i oko Kabula. I Hazari šiitiprotjerivali su Paštune iz njihovih domova samo zato što su suniti. Uborbama tijekom posljednjih nekoliko godina protjerano je više od750.000 ljudi - na sjeveru oko Mazara, na bojišnici oko Herata i okoKabula - što je potaknulo novu izbjegličku krizu u trenutku kad supredstavnici UN-a pokušavali nagovoriti izbjeglice koje su još uvijekživjele u Pakistanu da se vrate kućama. Također, susjedne su zemljemanipulirale podjelama unutar Afganistana i tako ih produbljivale, jersu sve zemlje povećavale pomoć nekoj od zaraćenih strana. To jesamo pogoršavalo podjele među etničkim skupinama. Osim patnjecivila najveću štetu od jačanja borbi pretrpjeli su Ujedinjeni narodi.Posrednik UN-a Norbert Holl nije uspio uvjeriti talibane da suUjedinjeni narodi neutralni u pokušaju uspostave mira niti je uspiouvjeriti protivničku stranu da će Ujedinjeni narodi štititi intereseetničkih manjina. Niti mu je uspjelo izvršiti pritisak na zemlje u tojregiji da prestanu naoružavati zaraćene strane u Afganistanu. Nitkonije imao povjerenja u Ujedinjene narode i svi su ih ignorirali. Holl jeu jednoj otvorenoj izjavi okrivio vanjske sile za neprestano upletanjekao i zaraćene strane za krutost. "Pregovori su došli do mrtve točke,jednostavno ne možemo nastaviti pregovarati kako bi trebalo. Nesmatram da su afganistanski vođe nečije marionete ali netko im ipakšalje naoružanje", izjavio je Holl.15 Nakon mjesec dana podnio jeostavku.Pokazalo se da najveću zapreku predstavlja talibansko vodstvo,

neupućeno u proceduru UN-a pa čak i u povelju UN-a. Mula Omarodbio se sastati s Hollom, stoje prouzročilo prijezir unutar tima UN--a, dok su drugi talibanski vođe javno izrugivali nastojanja UN-a okopostizanja obustave vatre. Prijezir talibana prema UN-u povećao senakon njihova poraza u Mazani a još više nakon što je Vijećesigurnosti UN-a odbilo poduzeti mjere u svezi s pokoljem u Mazani i

predati talibanima mjesto Afganistana u UN-u koje je još uvijek držaopredsjednik Rabani.Talibani su imali nekoliko nerealnih dvojbi glede UN-a koje nije bilo

moguće raspršiti nikakvom diplomacijom. Bili su uvjereni kako UN, udogovoru sa zapadnim silama, kuje urotu protiv islama i njihovašerijatskog zakona. Osim toga, optužili su UN da su pod utjecajemzemalja u toj regiji i da zato odbijaju priznati njihovu vladu. Krizaunutar UN-a dogodila se u vrijeme kad je UN bio suočen sasmanjenjem donacija bogatih zemalja za programe pomoćiAfganistanu jer je zbog dugotrajnog rata došlo do "zamoradonatora". Donacije su se i nadalje smanjivale zbog talibanskediskriminacije prema ženama. Buduće operacije humanitarnepomoći u Afganistanu ovisile su o tome hoće li predstavništva UN¬auspjeti uvjeriti talibane da ublaže diskriminaciju među spolovima, štosu talibani odbili učiniti. Nekoliko zapadnih nevladinih organizacijaobustavilo je svoje humanitarne programe u Kabulu jer im talibaninisu dopustili da i dalje pomažu ženama. Talibani su na sjeveruzemlje dva put prisilili nevladine organizacije da napuste to područjea potom se više nisu ni vratile. Pobornici tvrde linije među talibanimasnažno su se zalagali za poticanje krize s predstavništvimahumanitarnih organizacija UN-a kako bi ih mogli istjerati s područjapod talibanskom vlašću, uz izgovor da njihove agencije promičuzapadne svjetovne nazore među lokalnim stanovništvom. Potkrajrujna direktorima triju agencija UN--a u Kandaharu naloženo je danapuste zemlju nakon što su izrazili prosvjed zbog toga što je jednaodvjetnica u službi visokog predstavnika UN-a za izbjeglice(UNHCR-a) bila primorana razgovarati s taliban-skim dužnosnicimaiza zavjese kako joj ne bi vidjeli lice. UNHCR je u rujnu suspendiraosve svoje programe jer su talibani uhitili četvero njegovihzaposlenika koji su bili afganistanski državljani. Organizacija Spasitedjecu obustavila je nekoliko programa jer su talibani odbili dopustitiženama polaziti predavanja o opasnostima od mina. Postajalo jenemoguće osiguravati humanitarnu pomoć stanovništvu bilo kojegpodručja Afganistana bez obzira na to što se približavala zima i štosu nestašice hrane bivale sve češće.Odnos talibana prema ženama donio im je golem negativan

publicitet i međunarodnu kritiku kad je talibanska vjerska policija, 28.

rujna 1997. u Kabulu, uhitila i tri sata zadržala europskupredstavnicu za humanitarna pitanja Emmu Bonino i devetnaesterozapadnih novinara i humanitarnih djelatnika. Bili su u obilaskuženskog odjela jedne bolnice koji je financirala Europska unija kadsu uhićeni novinari koji su pratili gospođu Bonino jer su fotografiralipacijentice a - talibani su zabranili svako fotografiranje."Ovo pokazuje kako narod ovdje živi u stanju terora", rekla je

gospođa Bonino novinarima u Kabulu.16 Talibani su se ispričali ali jezadan još jedan udarac spremnosti Zapada za financiranjehumanitarne pomoći Afganistanu. Potom su talibani izjavili kako ćerazdvojiti kabulske bolnice i neće dopustiti da se žene liječe zajednos muškarcima - a u cijelom je Kabulu postojala samo jedna ženskabolnica.Clintonovoj je administraciji bivalo sve teže i dalje gajiti naklonost

prema talibanima. Snažne američke feminističke skupine lobirale suu Washingtonu u korist afganistanskih žena. Američka ministricavanjskih poslova Madeleine Albright izrekla je u rujnu do tadanajoštriju kritiku SAD-a prema talibanima. Za svog posjetaIslamabadu, 18. studenog 1997., izjavila je: "Mi se protivimotalibanima zbog njihova protivljenja ljudskim pravima i odvratnaodnosa prema ženama i djeci i velikog nedostatka poštovanja premadostojanstvu čovjeka". Ta njezina izjava shvaćena je kao značajanpokazatelj američkog udaljavanja i od talibana i od pakistanskepotpore talibanima. Međutim činilo se kako talibane ni najmanje nebrinu ti međunarodni pritisci. Zapravo, prouzročili su još većeprotuzapadno raspoloženje. U Pakistanu i Kandaharu uleme su rekleOmaru da bi trebao iz Afganistana istjerati sve humanitarneorganizacije jer su one samo špijuni neprijatelja islama.U namjeri da poboljša posredovanje UN-a, glavni tajnik UN-a Kofi

Annan izdao je nalog bivšem alžirskom ministru vanjskih poslovaLahdaru Brahimiju da obiđe to područje i Vijeću sigurnosti UN-apodnese izvješće. Nakon stoje Brahimi, od 14. kolovoza do 23.rujna, posjetio trinaest zemalja u toj regiji, uključujući i Afganistan,donio je zaključke koji će potaknuti jači međunarodni pritisak naokolne zemlje da prestanu slati pomoć i oružje zaraćenim stranama.Annan je u listopadu u Ujedinjenim narodima osnovao "Skupinuzainteresiranih zemalja". U toj skupini stoje dobila nadimak "Šest

plus dvije", bilo je šest Afganistanu susjednih zemalja te Rusija iSjedinjene Američke Države.18 Brahimi se nadao kako će taj forumpotaknuti Iran na pregovore s Pakistanom i istodobno ponovnouključiti Washington u napore oko postizanja mira. Osim toga, taj jepotez imao svrhu provesti embargo na uvoz oružja u Afganistan ipotaknuti pregovore između zaraćenih strana.Nakon tih koraka Annan je sredinom studenoga Vijeću sigurnosti

UN-a podnio oštro izvješće o Afganistanu u kojemu je po prvi putbeskompromisno upotrijebio teške riječi i optužio zemlje na tompodručju, poglavito Iran i Pakistan, za poticanje sukoba. Rekao je date zemlje koriste UN kao smokvin list kako bi i dalje pomagalezaraćenim stranama.19 "Strana vojna i financijska pomoć šalje se unesmanjenim količinama što podgrijava rat i zaraćenim stranamaoduzima stvarni interes za postizanje mira" izjavio je Annan i dodao:"Nesmanjena potpora tih vanjskih sila kao i nezainteresiranostdrugih zemalja koje nisu izravno uključene svode diplomatskeinicijative na irelevantne čimbenike". Annan nije poštedio ni lokalnevojne zapovjednike, rekavši:"Afganistanski se vođe ne žele uzdići iznad svojih lokalnih interesa i

početi zajedno djelovati u smjeru nacionalne pomirbe. Cini se kako uAfganistanu ima previše skupina, lokalnih vođa, terorista, trgovacadrogom i ostalih koji s ratom puno dobivaju a s mirom bi punoizgubili".Kasnije se u Teheranu obratio sastanku na vrhu Organizacije

islamske konferencije i bez uvijanja kritizirao njihove apatičnepokušaje rješavanja toga sukoba. Cinilo se kako Afganistan, nakondugogodišnjega nemara međunarodne zajednice, postajepredmetom međunarodnih diplomatskih rasprava, ali to nijezadovoljilo talibane, odlučne u namjeri da osvoje sjever zemlje, ninjihove protivnike, jednako odlučne oduprijeti se toj njihovoj namjeri.

Peto poglavljeAMIJAN 1998. - 1999.god RAT BEZ PREDAHA

U domovini Hazara u središnjem Afganistanu, zvanoj Hazaradžat,temperatura je bila ispod ništice. U podnožju visokih snježnihnanosa, što su prekrivali vrhove planinskog lanca Hindukuša kojiokružuje Bamijan, hazarska su se djeca, proširenih trbuha i ispijenihobraza, igrala "talibana", što je bila njihova verzija igre policajaca ilopova. Među Hazarima je vladala glad pa se igra sastojala od togada djeca hvataju u zamku talibanski konvoj pšenice, kradu impšenicu i nose je kući svojim gladnim obiteljima. Ta su djeca živjelaod korijenja, šumskih bobica i ono malo krumpira što su im roditeljiuspijevali uzgojiti na malim, uskim njivama među kamenjem, nastrmim planinskim obroncima. Hazaradžat ima samo 10% obradivezemlje a te im je godine propala ljetina pšenice i kukuruza.Ali, oni su gladovali i jednostavno zato što su Hazari. Godine 1997.,

u namjeri da ih prisile na predaju, talibani su zatvorili sve prilazneputeve s juga, zapada i istoka. Pomoć sa sjevera nije bilo mogućedopremiti zbog bezvlađa i nereda, nestašice hrane na tom područjua i zbog toga što su zimski snjegovi potpuno zatvorili planinskeprolaze pa konvojima hrane nije bilo moguće doprijeti do Bamijanakoji je smješten na nadmorskoj visini od 2250 metara. MeđuHazarima u pokrajini Bamijan, kojih je bilo 300.000, već je vladalaglad, a od nedostatka hrane patili su i njihovi sunarodnjaci ususjednim pokrajinama Gor, Vardak i Gazna, gdje ih je bilo 700.000,što znači daje svih milijun Hazara zahvatila glad.UN i Svjetski program za hranu (World Food Program, WFP) već su

mjesecima vodili mučne pregovore s talibanima da propuste konvojepomoći za Hazare ali su ih talibani uporno odbijali. Ono što je jošviše ogorčilo UN bila je činjenica daje Pakistan odlučio talibanimaposlati 600.000 tona pšenice a da im nije postavio zahtjev daobustave blokadu Bamijana. Bio je to prvi put u dvadeset godina ratada je jedna strana primijenila hranu kao oružje protiv druge stranešto je odražavalo jačanje etničkih i plemenskih podjela koje surazdirale Afganistan.

Hazari su s Paštunima uvijek izvlačili deblji kraj ali nikada u tolikojmjeri. Prema jednoj teoriji ti niski zdepasti ljudi s naglašenimmongolskim crtama lica potomci su Džingis Kanovih mongolskihratnika, domaćih Tadžika i drugih turkijskih naroda. Godine 1222.branitelji Bamijana ubili su unuka Džingis Kana nakon čega jehazarski narod iz osvete masakriran.1 Bamijan je prije toga, cijelojedno tisućljeće, bio središte budizma u Indiji i važno odmorište,zvano seraj, za karavane deva na drevnom Putu svile, koji jepovezivao Rimsko carstvo sa Srednjom Azijom, Kinom i Indijom.Bamijan je, nakon stoje tim područjem zavladao islam, ostaozaštitnik i glavno središte budizma za cijelu Srednju Aziju i Indiju.Korejski svećenik po imenu Hui-chao, koji je bio u tom gradu 827.godine, zapisao je daje kralj Bamijana još uvijek bio budist i tek će ujedanaestom stoljeću Gaznevidi prihvatiti islam na tom području.Grad još uvijek nadvisuju dva golema kipa Bude iz drugog stoljeća

po Kr., zapravo likovi Bude uklesani u visokim stijenama. Ta dvakipa, jedan visok oko 50 a drugi oko 35 metara vrijeme je takoizgrizlo da su im glave nestale ali njihova veličina zadivljuje. Obakipa odražavaju klasične crte svih Buda azijskog potkontinenta ali suim tijela umotana u grčke halje jer predstavljaju jedinstven spojklasične indijske i srednjoazijske umjetnosti i helenizma koji je u tekrajeve donijela vojska Aleksandra Velikog. Ta dva kipa predstavljalasu jedno od čuda drevnoga svijeta i tamo su dolazili hodočasnici izcijele Kine i Indije.U stijenama do kipova uklesane su spilje u kojima su nekada živjele

tisuće budističkih svećenika. U tim su se spiljama, prekrivenimdrevnim štukaturama, smjestile tisuće hazarskih izbjeglica iz Kabula.Kad su talibani osvojili Bamijan zaprijetili su da će kipove Budaminirati što je potaknulo žestoke prosvjede budističkih zajednica uJapanu i Šri Lanki. U međuvremenu su osam puta bombardiraliplaninsko područje iznad kipova zbog čega su se u liticama i samimkipovima pojavile pukotine.Hazaradžat je bio praktički neovisan sve do 1893. kad gaje osvojio

paštunski kralj Abdul Rahman koji je pokrenuo prvi program protivHazara u kojemu su tisuće Hazara pobijene a tisuće odvedene uKabul gdje su živjeli kao neslobodni kmetovi i sluge. Sve njihovedžamije dao je porušiti. Hazari, kojih po nekoj procjeni ima tri do

četiri milijuna, najveća su skupina muslimana šiita u Afganistanu.Neprijateljstvo temeljeno na vjerskoj pripadnosti, tj. između dvijumuslimanskih sekti, sunita i šiita, traje već stoljećima. Paštuni susuniti a Hazari šiiti. Talibani su tu netrpeljivost još više produbili jersve šiite nazivaju munafikun, što znači licemjeri ili ljudi bez imalopravog islama.Ono stoje u talibanima izazivalo još veći bijes bila je činjenica da

hazarske žene igraju važnu ulogu u politici i društvu, čak i u vojsci, tj.u obrani svoje zemlje. U središnjem vijeću hazarske stranke Hizb-ivahdat (Stranka jedinstva), koje ima osamdeset članova, bilo jedvanaest žena od kojih su mnoge bile visoko obrazovane.Zene su bile zadužene za humanitarne programe UN-a i za

provedbu programa svoje stranke na području osnovnogobrazovanja, zdravstvene skrbi i planiranja obitelji. Žene su čestobile na bojišnicama, rame uz rame s muškarcima, a neke su od njihu gradu Mazani u svibnju ubijale tali-bane. Hazarke sa zvanjemsveučilišnih profesora, koje su pobjegle iz Kabula, osnovale su uBamijanu sveučilište, po svoj prilici najsiromašnije na svijetu jer sumu učionice bile sagrađene od blata i slame, bez električne energije igrijanja i s vrlo malo knjiga."Mi mrzimo talibane, oni su protiv svakog oblika civilizacije, protiv

afganistanske kulture, a napose protiv žena. Oni su okaljali islam iafganistanski narod" rekla mi je dr. Humejra Rahi, koja je na tomsveučilištu predavala perzijsku književnost i postala najveći pjesnikotpora. Talibanima se nije sviđao ni način odijevanja hazarskih žena.Dr. Humejra Rahi i njezine kolegice nosile su suknje i čizme svisokim potpeticama. Poezija Humejre Rahi prožeta je novom vjeromhazarskog naroda i samopouzdanjem što su ga stekli nakon tolikostoljeća tlačenja dok su živjeli na milosti i nemilosti Paštuna."Pobjeda je vaša i Bog je s vama, pobjedonosna vojsko

Hazaradžata. Neka grudi vaših neprijatelja budu meta vašihpuščanih cijevi. Vi ste pobjednici, pobjedom ovjenčani, Bog je svama. S vama su moje ponoćne molitve i moj jutarnji plač i dječjiuzdasi 'O Bože, o Bože!' I suze i uzdasi obespravljenih."2 Unatočopsadi i desetljećima obespravljenosti i predrasuda što su ihdoživljavali od paštunskih vlastodržaca u Kabulu, Hazari su dočekalisvoj trenutak. U svibnju su odigrali presudnu ulogu u pobjedi nad

talibanima u Mazani, kao i u listopadu 1997. Osim toga uspjeli suodbiti nekoliko talibanskih napada na Bamijan. Nekad su bili treća poredu i najslabija karika u savezu između Uzbeka, Tadžika i Hazaraprotiv talibana, a sada, kad su Uzbeci bili podijeljeni i u rasulu aTadžici oko Kabula na mrtvoj točki, Hazari su osjetili kako je kucnuonjihov čas. "Iza leđa nam je Hindukuš a pred nama su talibani injihovi pomagači Pakistanci. Poginut ćemo ako treba ali se nećemopredati", rekao mi je prkosni zamjenik vođe stranke Vahdat, poimenu Kurban Ali Irfani, dok smo sjedili oko vatre i pokušavali sezagrijati, u jednoj prostoriji iznad kipova Buda, koje je naveličanstven način obasjavala mjesečina.Njihova dobra organizacija i spremnost na borbu zračili su jednim

novim samopouzdanjem i ponosom. "Mi smo spasili sjever odtalibana", rekao je četrnaestogodišnji hazarski vojnik Ahmad Šir, kojije u borbama sudjelovao već dvije godine i držao svoj kalašnjikovkao kakav profesionalni vojnik. Nisu Hazari bili sami, imali su i oniprijatelja. Iran im je dopremao oružje i opremu na novosagrađenupistu blizu Bamijana, dugačku više od tri kilometra a vođa strankeVahdat Karim Halili te je zime, nastojeći dobiti još više vojne pomoći,posjećivao Teheran, Moskvu, New Delhi i Ankaru.Ali, i Hazari su imali svojih problema. Bili su podijeljeni na nekoliko

frakcija a sve su se međusobno borile za teritorij, vlast i vanjskupomoć. Stranka Hizb-i vahdat bila je podijeljena na frakcije a svakaje frakcija kontrolirala jedan dio Mazara i sve su se borile jedna protivdruge i protiv Uzbeka, tako daje Mazar bio pretvoren u ratnu zonu aantitalibanski savez u političku klaonicu. Casnici iranske i ruske tajneslužbe nekoliko su puta pokušavali posredovati između Dostuma,čija se baza nalazila u Šiberganu, i Hazara kao i između raznihhazarskih frakcija, ali nijedna strana nije bila spremna na kompromis.U siječnju 1998., kad su u Mazaru izbile teške borbe između Uzbekai Hazara, Masud je prvi put posjetio Teheran kako bi Irancenagovorio da nešto poduzmu i pokušaju spasiti antitalibanski savezprije nego li bude prekasno. Talibani su u međuvremenu cijele tezime mirovali, promatrali kako se njihovi neprijatelji međusobnouništavaju, pojačavali opsadu Bamijana i pripremali se za još jedannapad na Mazar. Borbe su trajale cijele te zime u zapadnoj pokrajiniFarjab, gdje su talibani u siječnju počinili još jedan pokolj ubivši oko

600 uzbečkih seljaka. Humanitarni djelatnici iz zapadnih zemalja, kojisu kasnije istraživali taj slučaj, izjavili su kako su talibani vukli ljude iznjihovih kuća, postrojavali ih i ustrijelili. Kako su talibani uvodili svestrože islamske zakone i kazne u Kabulu rasla je međunarodnaosuda njihove politike. Svakoga su se tjedna u Kabulu i Kandaharudogađala javna odsijecanja udova, bičevanja i kamenovanja žena.Međunarodni dan žena, 8. veljače, bio je te godine, 1998., posvećenpatnjama afganistanskih žena pod vlašću talibana. Jedno izvješćepred američkim Senatom, o pitanju spolova u Afganistanu, privukloje pozornost cijele javnosti kao i osudu talibanske politike što su jeizrekle razne istaknute osobe, među njima i gospođa Hillarv Clinton.Talibani su izdali nove dekrete u kojima su odredili točnu dužinubrade za muškarce i dali popis muslimanskih imena koja se imajudavati novorođenoj djeci u Afganistanu. Zatvorili su i ono maloobiteljskih škola za djevojčice u Kabulu a njihova je vjerska policijaodlazila u pohode na kabulske ulice kako bi sve žene stjerala u kućei zatražila od vlasnika kuća da zamrače prozore kako se žene ne bimogle vidjeti s ulice. Tako su žene bile prisiljene svo vrijeme boravitiu kućama kamo ni sunce nije smjelo doprijeti. Pobornici tvrdetalibanske politike čvrsto su odlučili iz Afganistana istjerati svehumanitarne organizacije UN-a pa su izazvali nekoliko incidenatakojima su ih doveli do krajnjih granica strpljivosti.Dana 24. veljače 1998. cijelo se osoblje UN-a povuklo iz Kanda-

hara i obustavilo sve operacije u tom gradu nakon što su viši taliban-ski dužnosnici pretukli djelatnike UN-a i priprijetili im. Mula MuhamedHasan, guverner Kandahara, koji je invalid bez jedne noge i običnoje blage naravi, na jednog je dužnosnika UN-a bacio stol i stolicu apotom ga pokušao zadaviti jer je ovaj odbio asfaltirati cestu uHasano-vu selu. U ožujku talibanske vlasti nisu dopustile direktoruhumanitarnih operacija UN-a, Alfredu Witschiju-Cestariju, posjetitiKabul radi razgovora s tamošnjim vlastima. Osim toga, UN je svo tovrijeme bio duboko frustriran zbog talibanske opsade Hazaradžata."Naše humanitarne operacije na sjeveru zemlje nemaju nikakvesigurnosti a na jugu imamo golemih problema s talibanima. Nasjeveru nema nikakve vlasti a na jugu je vlast vrlo naporna", rekaomije Lahdar Brahimi. 

Unatoč svim tim problemima Brahimi je pokušao organiziratisastanak između talibana i antitalibanskog saveza. U želji daizbjegnu sastanak s protivničkim vođama, kojima bi time pružililegitimitet, talibani su predložili sastanak ulema obiju strana.Nekoliko su se mjeseci međusobno svađali oko toga tko ima pravobiti ulema. UN je uspio dobiti pomoć SAD-a. Tako je 17. travnja1998. Bili Richardson, posebni izaslanik predsjednika Clintona zavanjsku politiku i američki veleposlanik u UN-u, došao ujednodnevni, takozvani padobranski, diplomatski posjet Afganistanu iobje zaraćene strane prisilio da sazovu sastanak ulema.Obje su strane pokušavale pridobiti SAD pa je razmetljivi

Richardson bio na obje strane primljen s oduševljenjem. Obasuli suga darovima u obliku sagova, bisaga i turbana. Talibani su u Kabulupo prvi put dopustili američkim novinarima i TV reporterima, koji supratili Ri-chardsona, da snimaju njihove vođe i u čast Richardsonuodgodili svoj redovnijavni događaj petkom- bičevanja i odsijecanjaudova na gradskome nogometnom stadionu. Ali, premda sutalibanske vođe u Kabulu obećale kako će smanjiti opsaduHazaradžata i raspraviti svoju politiku prema spolovima s UN-om,samo nekoliko sati nakon Ri-chardsonova odlaska mula Omar je tajdogovor odbacio.Potkraj travnja, pod pokroviteljstvom UN-a, uleme su se sastale u

Islamabadu pa su se obje strane, nakon četverodnevnih razgovora,složile u mirovnu komisiju imenovati po dvadeset ulema a ta jemirovna komisija trebala donositi odluke o pitanjima poput obustavevatre, prestanka talibanske opsade Hazaradžata i razmjene ratnihzarobljenika. Međutim, talibani su poslije odbili imenovati svojeizaslanstvo uleme pa je tako i taj mirovni proces u svibnju propao atalibani su u to vrijeme čak pripremali novu ofenzivu.Dio tih priprema činili su i novi sukobi s UN-om. Talibani su u lipnju

zabranili svim ženama boravak u općim bolnicama i svim sumuslimankama zaposlenim u predstavništvima UN-a, koje su zbogposla morale putovati, naložili da moraju putovati u pratnji nekogčlana obitelji, krvnog srodnika, takozvanog mahrama, čemu je bilonemoguće udovoljiti, jer su predstavništva UN-a upošljavala veći brojžena upravo zato da bi udovoljila talibanskim zahtjevima i steklapristup afganistanskim ženama. Potom su talibani zahtijevali da se

sve zapadne nevladine organizacije u Kabulu isele iz svojihposlovnih prostora i presele u razrušenu zgradu Politehničkogfakulteta. Od trideset nevladinih organizacija, koliko ih je bilo uKabulu, njih dvadeset dvije glasovale su da će otići iz Kabula akotalibani ne povuku taj svoj zahtjev a talibani su izjavili da to pitanjenije za raspravu.Kad je Europska unija obustavila svu humanitarnu pomoć za

područja pod talibanskom vlašću, Brahimi je javno obznanio UN- ovufrustriranost, što je odjeknulo kao bomba. "To je organizacija kojanam uručuje dekrete kojima nas sprječava u obavljanju svog posla",izjavio je i dodao: "Talibani moraju znati da ne samo da postojegranice podnošljivosti nego da nas i zemlje donatori sve više pritišćukako bismo konačno rekli da nam je dosta".4 Talibani su odbilipovući svoje zahtjeve pa su 20. srpnja 1998. nasilno zatvorili uredesvih nevladinih organizacija i tako je počeo egzodus stranihhumanitarnih djelatnika iz Kabula. Istoga su dana u Džalalabadupronađena tijela dvojice Afganistanaca koji su radili za organizacijeUN-a, Muhameda Habibija iz UNHCR-a i Muhameda Bahsarjara izWFP-a, koji su ranije bili kidnapirani. Njihovu smrt talibani nisu nipokušali objasniti.Od milijun i dvjesto tisuća stanovnika Kabula, više od polovice ih je

dobivalo neku pomoć od nevladinih organizacija ali kad je pomoćprestala stizati prve žrtve bile su žene i djeca. Ozbiljne šteteprouzročene su na području distribucije hrane, zdravstvene skrbi ikrhke gradske mreže za distribuciju vode. Dok su ljudi mahalipraznim loncima i kantama kad bi prolazila talibanska terenskavozila, talibani bi im odgovarali na svoj karakterističan način ukojemu nije bilo nimalo brige za socijalne probleme. "Mi muslimanivjerujemo da će svemogući Bog na ovaj ili onaj način svakoganahraniti. Ako strane nevladine organizacije odu, neka to budenjihova odluka. Mi ih nismo istjerali", riječi su koje je ministar zaplaniranje Karidin Mohamad također često ponavljao.U međuvremenu su talibani nagovorili Pakistan i Saudijsku Arabiju

da im pruže pomoć još jednoj ofenzivi radi zauzimanja sjeverazemlje. Sredinom lipnja Kandahar je posjetio šef saudijske tajneslužbe, princ Turki al-Fejsal, nakon čega je Saudijska Arabijatalibanima dopremila četiri stotine terenskih vozila i financijsku

pomoć. Pakistanska organizacija ISI osigurala je svotu od dvijemilijarde rupija (pet milijuna američkih dolara) pomoći u oblikulogistike, koja je talibanima bila prijeko potrebna. Djelatnici ISI-ačesto su posjećivali Kandahar kako bi talibanima pomogli pripremititaj napad jer su u redove talibana stizale tisuće afganistanskih ipakistanskih novaka iz izbjegličkih logora i medresa. Umeđuvremenu su Iran, Rusija i Uzbeki-stan, u travnju, počelidopremati oružje, streljivo i gorivo za antitali-banski savez.6 Iranci suHazarima dopremali oružje zrakoplovima izravnim letovima odMešheda do Bamijana, dok su Rusija i Iran dopremali oružjeMasudovim snagama u zračnu bazu Kuliab u južnom Tadžikistanu,odakle gaje Masud transportirao u Afganistan. Talibani su u srpnjukrenuli od Herata prema sjeveru i 12. srpnja 1998. osvojili Maimanu,nakon što su potisnuli Dostumove snage, zaplijenili stotinu tenkova idrugih vozila i zarobili oko osam stotina uzbečkih vojnika, od kojih suvećinu masakrirali. Dana 1. kolovoza 1998. talibani su zauzeliDostumovo sjedište u Šiberganu, jer je nekolicina njegovihzapovjednika od talibana uzela mito i prešla na njihovu stranu.Dostum je pobjegao u Uzbekistan a potom u Tursku. Zatim su i nekidrugi uzbečki zapovjednici, čije su jedinice držale zapadnu cestuprema Mazani, razočarane Dostumovim bijegom, primili od talibanamito i otvorili im put prema hazarskim snagama, koje su imale 1500vojnika. Bile su smještene izvan grada gdje su ih talibani iznenadanapali. Dana 8. kolovoza 1998., u ranim jutarnjim satima, hazarskesu se snage najednom našle u okruženju. Borili su se sve dok im nijeponestalo streljiva i samo ih je stotinu preživjelo. U deset sati ujutro,dok su žitelji Mazara mirno obavljali svoje dnevne poslove, u grad suušla prva talibanska terenska vozila.Uslijedio je još jedan okrutan pokolj, po žestini genocidan, jer su se

talibani željeli osvetiti za svoje gubitke iz prethodne godine. Kasnijeje jedan talibanski zapovjednik rekao da im je mula Omar dopustioda ubijaju dva sata, a da su oni ubijali dva dana. Talibani su ubijalikao ludi, jureći svojim vozilima uskim ulicama Mazara i pucajući nasve strane, ubijajući sve što se micalo - vlasnike trgovina, vozače rik-ši, žene i djecu po trgovinama, čak i koze i magarce. Protivno svimzakonima islama, po kojima se mrtve odmah mora zakopati, ostavilisu trupla trunuti na ulicama. "Pucali su bez upozorenja u svakoga

tko se zatekao na ulici, bez razlike jesu li to bili muškarci, žene ilidjeca. Ulice su ubrzo bile prekrivene truplima i krvlju. Tijekom prvihšest dana nitko nije smio zakapati trupla. Psi su jeli ljudsko meso odčega su poludjeli a smrad je ubrzo postao nepodnošljiv", rekao jejedan Tadžik koji je uspio pobjeći.Kako su ljudi bježali i tražili zaklon u vlastitim domovima, talibanski

bi vojnici upadali i masakrirali cijele obitelji. "U ljude bi ispaljivali trihica na licu mjesta, jedan u glavu, jedan u grudi a jedan u spolniorgan. Preživjeli su svoje mrtve pokapali u svoje vrtove. Žene susilovali", rekao je taj isti svjedok. Jedna četrdesetogodišnja udovicaje izjavila: "Kad su talibani upali u našu kuću ubili su mog supruga idva brata na licu mjesta. Svakoga su ustrijelili tri puta a potom imprerezali grkljane u stilu halal".9 Nakon prvoga dana mahnitogubijanja, počeli su ciljano ubijati Hazare. Kako nisu željeli ponovitisvoju pogrešku iz prethodne godine, kad su u Mazar ušli bez vodiča,ovoga su puta doveli lokalne Paštune, nekada odane Hikmetjaru,koji su dobro poznavali grad. Ti paštunski borci iz Balha sljedećih sunekoliko dana vodili talibanske jedinice u potragu za domovimaHazara. Ali, talibani se nisu mogli kontrolirati pa su i dalje ubijali sveljude bez razlike, čak i one koji nisu bili Hazari (vidio sam kako suubili jednoga tadžičkog dječaka -taliban koji gaje ubio stajao je tamoneko vrijeme a dječakov je otac briznuo u plač i rekao: 'Zašto steubili moga sina? Mi smo Tadžici'. Taliban je odgovorio: 'A zašto nisterekli?' A otac mu je na to uzvratio: 'Jesi li me pitao da bih ti mogaoodgovoriti?'Tisuće Hazara odvedeno je u mazarski zatvor a kad se zatvor

napunio sve su ih utrpali u zatvorene kamione (kontejnere),zaključali i tako su se ugušili. Neke su kontejnerima odvezli upustinju Dašt-e Laili izvan grada i tamo ih masakrirali - kao izravnuodmazdu za postupanje Hazara prema talibanima 1997."Dovezli su tri kontejnera iz Mazara u Šibergan. Kad su najednom

otvorili vrata samo je još troje ljudi bilo živo. Oko tri stotine ih je većumrlo. To troje odvedeno je u zatvor. Sve sam to promatrao s mjestana kojemu sam stajao", rekao je neki drugi svjedok.1' Dok su idućihdana desetine tisuća civila bježale iz Mazara pješice u dugimkolonama, talibani su ih iz zraka bombardirali i mnoge ubili.

Talibanski je cilj bio je očistiti sjever zemlje od šiita. Talibanski vojnizapovjednik mula Niazi, koji je naložio ubojstvo bivšega afga-nistanskog predsjednika Nadžibulaha, imenovanje guverneromMazara pa su talibanske mule, samo nekoliko sati nakon zauzimanjagrada, s tornjeva gradskih džamija odaslale proglas da tamošnji šiitiimaju tri mogućnosti: postati suniti, otići u šiitski Iran ili umrijeti.Zabranjeni su svi šiitski molitveni obredi u džamijama. S tornjasredišnje mazarske džamije Niazi je objavio: "Prošle ste godine digliustanak protiv nas i ubijali nas. Pucali ste u nas iz svih vašihdomova. Sad smo se vratili da se s vama obračunamo. Hazari nisumuslimani pa ih zato moramo ubijati. Ili prihvatite biti muslimani ilinapustite Afganistan. Kamo god odete mi ćemo vas naći. Ako sepopnete visoko, povući ćemo vas za stopala. Ako se prikrijete nisko,povući ćemo vas za kosu".12 O rimskom osvajanju Velike Britanijerimski je povjesničar Tacit rekao: "Rimska je vojska napravila pustoši to nazvala mirom". Kako u Mazaru nije bilo neovisnih promatračakoji bi izbrojili trupla, bilo je nemoguće procijeniti broj ubijenih ali sukasnije UN i Međunarodni odbor Crvenog križa ocijenili daje ubijenoizmeđu pet i šest tisuća ljudi. Kasnije je postalo jasno da su se naputu toga tali-banskog pohoda dogodili slični pokolji Uzbeka iTadžika, u Maimani i Šiberganu. Po mojoj procjeni talibani su usrpnju i kolovozu ubili između šest i osam tisuća ljudi uključujući imnogobrojne žrtve među antitalibanskim snagama. Ali, talibanskanamjera da teroriziranjem naroda spriječe njegove kasnije pobunenije se ostvarila.Talibani će u Mazaru krenuti i na još jednu skupinu i time na sebe

navući snažne međunarodne prosvjede i gotovo prouzročiti ratizmeđu talibana i Irana. Jedna je mala talibanska jedinica, podvodstvom mule Dosta Mohamada, u kojoj je bilo i nekolikoPakistanaca, pripadnika militantne ptorušiitske stranke Sipah-iSahab, ušla u iranski konzulat u Mazaru, pokupila jedanaest Iranacakoje su tamo zatekli - diplomata, djelatnika tajne službe i jednognovinara - odvela ih u podrum konzulata i ustrijelila. Teheranska jevlada već bila stupila u kontakt s pakistanskom vladom od koje jezatražila da zajamči sigurnost njihova konzulata jer su Iranci znali dasu s talibanima u Mazar otišli i djelatnici pakistanskog ISI-a. Irancizatečeni u konzulatu mislili su da su Dost Mohamad i njegova

jedinica poslani da ih zaštite pa su im izrazili dobrodošlicu.13Talibani su zarobili i četrdeset pet iranskih vozača kamiona koji suHazarima dopremali oružje.Talibani su u početku odbili otkriti gdje se nalaze iranski diplomati

ali su kasnije, zbog sve većega međunarodnog pritiska i ogorčenjaIrana, priznali da su ih ubili, uz napomenu da nisu ubijeni poslužbenom nalogu nego da su ih ubili talibanski razbojnici. Ali, izpouzdanih se izvora saznalo daje Dost Mohamad razgovaraotelefonom s mulom Omarom i pitao ga hoće li ubiti iranske diplomateza što mu je mula Omar dao dopuštenje. Bez obzira na to je li toistina ili nije, to je zacijelo verzija u koju vjeruju Iranci. Ironično jedaje Dost Mohamad kasnije završio u zatvoru u Kandaharu jer je izMazara sa sobom doveo dvije konkubine pa se njegova supruga uKandaharu požalila muli Omaru. Talibani su oteli oko četiri stotinehazarskih žena i odveli ih sa sobom kao konkubine.14 Upravo je tatalibanska pobjeda, kojom su preuzeli vlast na najvećem dijeluAfganistana, uz naknadne pobjede i izjave pakistanskih dužnosnikakako će talibani ubrzo biti priznati na međunarodnoj razini, dijelompotaknula njihova gosta, saudijskog disidenta Osamu bin Ladena, dapostane odvažnijim glede svog objavljenog džihada protiv SAD-a isaudijske kraljevske obitelji. Dana 7. kolovoza 1998. Bin La-denovisu pobornici digli u zrak američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji,pri čemu je ubijeno 224 a ranjeno 4500 osoba. Zato su SjedinjeneAmeričke Države 20. kolovoza 1998. izvele raketne napade na BinLadenove logore za obuku na sjeveroistoku Afganistana. Višedesetaka kružećih raketa pogodilo je ciljeve, ubilo više od dvadeset iranilo trideset ljudi. SAD su izjavile kako je Bin Laden bio tamo ali jeuspio pobjeći. Ustvari, među poginulima i ranjenima bilo je vrlo maloArapa. Većina poginulih bili su Pakistanci i Afganistanci koji su seuvježbavali za rat u Kašmiru, koji je pod vlašću Indije.To je razbjesnilo talibane pa su u velikim afganistanskim gradovima

organizirali demonstracije u znak prosvjeda protiv tih američkihnapada. Razjarena je svjetina napala urede UN-a u nekolikogradova. Pojavio se i mula Omar kako bi napao predsjednikaClintona osobno. "Ako je napad na Afganistan Clintonova osobnaodluka, onda je to učinio kako bi pozornost svijeta i američkognaroda skrenuo sa sramne afere Bijele kuće koja je dokazala daje

Clinton lažljivac i čovjek bez pristojnosti i časti", rekao je Omarmisleći na aferu s Monikom Lewin-sky.Omar je tvrdio kako je Bin Laden gost ne samo talibana nego i

afganistanskog naroda i kako ga talibani neće nikada izručiti SAD- ui dodao: "Upravo je Amerika najveći terorist na svijetu".15 Dok su sedužnosnici UN-a zbog rastuće nesigurnosti evakuirali iz Kabulavojnici su ustrijelili jednoga vojnog časnika UN-a, po nacionalnostiTalijana i ranili jednoga francuskog diplomata.Obojica napadača, Hak Navaz i Šalim, podrijetlom iz

Ravalpindija, koje su talibani uhitili i zatvorili, bili su pakistanski islamistički

militanti iz skupine Harakat ul-ansar.Umjesto da nastoje umiriti međunarodne kritičare i Iran talibani su

poduzeli ofenzivu na Bamijan iz tri smjera pa je Bamijan, 13. rujna1998. pao, nakon što su se neki hazarski zapovjednici predali taliba-nima. Karim Halili i drugi čelnici stranke Vahdat, zajedno s većinomžitelja grada, pobjegli su u planine čim su prve talibanske jediniceušle u grad. Zahvaljujući višekratnim međunarodnim apelima zapoštivanjem ljudskih prava, ovoga je puta mula Omar zapovjediosvojim zapovjednicima da se suzdrže od ubijanja hazarskih civila.Ipak je u Bamijanu bilo smaknuća nekoliko tjedana nakon dolaskatalibana. U jednom obližnjem selu talibani su ubili pedeset staracakoji nisu mogli bježati s mlađim žiteljima. U nekoj drugoj tragediji kojase dogodila 18. rujna, samo pet dana nakon okupacije Bamijana,talibani su dinamitom raznijeli glavu manjega Bude. Potom su kipgađali raketama i znatno ga oštetili. Uništili su i vrlo fine freske usamoj niši u kojoj je kip postavljen. Ta dva kipa, kao najvećearheološko naslijeđe Afganistana, stajala su tamo gotovo dvije tisućegodina i izdržala napade Mongola. A talibani su ih namjernouništavali. Bio je to zločin koji se nije mogao opravdati nikakvimpozivanjem na islam.Pad Bamijana predstavljao je za Iran kap koja je prelila čašu. Iran je

izjavio da ima pravo na samoobranu po međunarodnom pravu i poPovelji UN-a kao i pravo da protiv talibana poduzme sve potrebnemjere. Isto to je izjavio i Washington kad se odlučio na raketninapad. Nakon tjedan dana vrhovni poglavar Irana, ajatolah AliHamnei upozorio je kako bi moglo doći do rata širokih razmjera koji

bi zahvatio cijelu regiju. Optužio je Pakistan daje za zauzimanjeBamijana poslao vlastitu vojsku i avijaciju, stoje Islamabadzanijekao. Odnosi između Irana i Pakistana znatno su se pogoršali aTeheran je isprobavao mišice. Uz iransko- afganistansku granicupočela je do tada najveća iranska vojna vježba u kojoj je sudjelovalo17.000 pripadnika Iranske revolucionarne garde, uz podršku tenkovai avijacije. U listopadu je duž iste granice otpočeo još jedan niz vojnihvježbi, u kojima je sudjelovalo oko 200.000 pripadnika redovneiranske vojske a talibani su mobilizirali oko pet tisuća boraca zaborbu protiv iranske invazije, koju su očekivali.Kako je Vijeće sigurnosti UN-a izrazilo strahovanja zbog mogućega

sveobuhvatnog napada Irana na Pakistan, ponovno je poslalo Lah-dara Brahimija na to područje. Vojna napetost između Irana italibana splasnula je tek nakon što se Brahimi sastao s mulomOmarom, 14. listopada 1998., u Kandaharu. Tom se prigodom mulaOmar prvi put sastao s nekim dužnosnikom UN-a ili stranimdiplomatom, ako izuzmemo Pakistan. Omar je pristao osloboditi sveiranske vozače kamiona i izručiti posmrtne ostatke iranskihdiplomata, uz obećanje da će poboljšati odnose s UN-om.Zahvaljujući razmiricama između talibana i Irana, Masudu je ostalo

dovoljno vremena i prostora preustrojiti svoje snage i ostatke uz-bečkih i hazarskih boraca koji se nisu predali talibanima. Istodobnoje od Rusije i Irana dobivao sve veće količine oružja, vozila ihelikoptera. Poduzeo je niz dobro organiziranih i munjevitih napadana sjeveroistoku zemlje i od talibana povratio znatan dio teritorija,osobito na području duž osjetljive afganistanske granice sTadžikistanom i Uzbeki-stanom. U listopadu i studenomedemoralizirani i slabo opremljeni talibanski vojnici, promrzli odhladnoće, kratko su pružali otpor a onda se predali Masudu. Međutalibanima je bilo dvije tisuće poginulih vojnika i ranjenika. Masud je7. prosinca 1998. u Dolini Pandžšir održao sastanak sa svimzapovjednicima koji su se borili protiv talibana. Zbog pada hazarskogi uzbečkoga vojnog zapovjedništva Masud i njegovi Tadžici izbili suna vrh pa su ostali zapovjednici, među kojima je bilo i nekolikoistaknutih Paštuna, imenovali Masuda vojnim zapovjednikom svihantitalibanskih snaga.

Talibanska ofenziva, pokolj Hazara i sučeljavanje s Iranom, uznapad američkih kružećih raketa, znatno su narušili krhku ravnotežusnaga na tom području. Talibansko je napredovanje razbjesnilo iRusiju, Tursku i srednjoazijske zemlje koje su optužile Pakistan iSaudijsku Arabiju za pružanje pomoći talibanima. Zbog zaoštravanjaverbalnog rata još su se više polarizirala dva bloka zemalja na tompodručju. Dana 25. kolovoza 1998. u Taškentu su se sastali ministrivanjskih poslova i ministri obrane Kazahstana, Kirgistana,Uzbekistana i Tadžikistana i ruskih dužnosnika kako bi napravilizajednički vojni i politički plan zaustavljanja talibanskognapredovanja.Eskalacija rata na tom području imala je goleme posljedice.

Postojala je opasnost od izbijanja rata između Irana i talibana u kojibi se, na strani talibana, mogao uključiti i Pakistan. Zapadni ulagači inaftne kompanije postali su oprezni glede ulaganja u naftom bogatimdržavama oko Kaspijskog jezera. Porasla je opasnost od širenjaislamskog fundamentalizma u srednjoazijske zemlje, koje su ionakoveć bile osiromašene a antiameričko raspoloženje je i dalje raslo nacijelome tom području. Kako su pakistanske islamske strankezahtijevale islamizaciju zemlje, Pakistan se sve dublje polarizirao.Međunarodna je zajednica i dalje bila očajna zbog upornoga

talibanskog odbijanja da osnuju vladu sastavljenu od svih zaraćenihstrana, promijene svoje stajalište glede pitanja spolova i prihvatediplomatske norme ponašanja. Humanitarne organizacije UN-a nisuse mogle vratiti u Kabul. Washington je već bio opsjednut uhićenjemBin Ladena i talibanskim odbijanjem njegova izručenja. Cak je iSaudijska Arabija, kao bliska saveznica talibana, povrijeđena jer sutalibani dali utočište Bin Ladenu, povukla svoje diplomatskepredstavnike iz Kabula i potpuno obustavila službenu financijskupomoć talibanima, nakon čega je Pakistan ostao njihov jediniopskrbljivač.Dana 8. prosinca 1998., taj bijes međunarodne zajednice rezultirao

je do tada najoštrijom rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a zaAfganistan. Tom su rezolucijom talibanima upućene prijetnje onametanju sankcija zbog njihove zaštite međunarodnim teroristima,zbog kršenja ljudskih prava, poticanja trgovine drogom ineprihvaćanja obustave vatre. "Međunarodni terorizam sa sjedištem

u Afganistanu postao je pošast" izjavila je američka izaslanica NancySoderberg.17 Pakistan je bio jedina zemlja koja nije podržala turezoluciju, nazvavši je pristranom pa je i on postao izoliran nameđunarodnoj razini u jednakoj mjeri kao i talibani. Početkom 1999.rastući pritisak UN-a, SAD-a i drugih zemalja ponovno je doveo objezaraćene strane za pregovarački stol. Pod pokroviteljstvom UN-a,11. ožujka 1999. u Ašhabadu su počeli razgovori izmeđuizaslanstava talibana i oporbenih snaga. Razgovori su završilijednom pozitivnom izjavom, koja je ulijevala nadu, jer su obje stranepristale razmijeniti ratne zarobljenike i nastaviti s pregovorima. Ali,mula Omar je u travnju isključio sve daljnje razgovore, optuživšiMasuda za dvoličnost. Ustvari, obje su strane iskoristile to zatišje ipregovore za pripremu nove proljetne ofenzive. Dana 7. travnja1999. Masud se u Dušanbeu sastao s ruskim ministrom obraneIgorom Sergejevim, nakon čega je Rusija najavila izgradnju novevojne baze u Tadžikistanu. Bilo je jasno da time želi povećati vojnupomoć Ma-sudu. Talibani su popunjavali svoje redove i novačili sveveći broj studenata iz pakistanskih medresa. Masud i Hazaripoduzeli su niz napada na sjeveroistoku zemlje i u Hazaradžatu. Ujednome dramatičnom preokretu, 21. travnja 1999., snage Vahdataponovno su zauzele Bamijan. Rat se na sjeveru ponovnorasplamsao, a mirovni napori UN-- a opet su bili na nuli.Početkom 1998. Kofi Annan uputio je sljedeće upozorenje: "U

zemlji od dvadeset milijuna stanovnika pedeset tisuća naoružanihljudi drži u zatočeništvu cijeli narod".18 Potkraj 1998. Annan jezloslutno progovorio o "mogućoj dubljoj regionalizaciji toga sukoba"u kojoj je Afganistan postao "pozornicom nove verzije velike igre".19Umjesto da donesu mir, talibanske pobjede i pokolji ljudi na sjeveruzemlje doveli su Afganistan do samog ruba potpunih etničkihpodjela.Cini se kako su se zloslutna predviđanja Kofija Annana počela

ostvarivati potkraj godine kad je posrednik UN-a Lahdar Brahiminajavio svoju ostavku. Optužio je talibane za nepopustljivost,pakistanske medrese za slanje tisuća studenata u talibanske redovekao i zemlje koje su talibanima pružale pomoć. Ostavku je dao ulistopadu, nakon dviju talibanskih ofenziva, jedne u srpnju a druge urujnu, u kojima su talibani pokušali potisnuti Masudove snage s

područja oko Kabula i presijeći mu opskrbu sa sjevera zemlje, izsmjera Tadžikistana.Obje su te ofenzive doživjele neuspjeh ali su talibani sjeverno od

glavnoga grada proveli akciju krvave i spaljene zemlje, u kojoj je okodvjesto tisuća ljudi pobjeglo s tog područja, a Dolina Šomali - jednood najplodnijih područja Afganistana - u potpunosti je uništena. Kakose zima približavala postojala je opasnost da će tisuće izbjeglica, štosu našle utočište pod zaštitom Masudovih snaga u dolini Pandžšir ione pod zaštitom talibanskih snaga u Kabulu, ostati bez hrane iskloništa.Nakon Rabanijeve ostavke međunarodna je zajednica znatno

oštrije osudula talibane. Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je, 15.listopada, nametnulo ograničene sankcije talibanima - zabranilo jekomercijalne letove u Afganistan i iz Afganistana i zamrznulotalibanske bankovne račune u svim zemljama svijeta, a"VVashington je istodobno jače pritisnuo talibane da izruče BinLadena.Dana 6. veljače 2000. uslijedio je novi međunarodni pritisak na

talibane, nakon stoje skupina očajnih afganistanskih civila otelajedan putnički zrakoplov kompanije Afghan Airlines, koji je letio izKabula na jednoj domaćoj liniji, i sletjela u Londonu, gdje su svizatražili politički azil. Otmica je nakon četiri dana mirno završila.Početkom ožujka 2000. talibani su poduzeli nekoliko bezuspješnihofenziva protiv Masudovih snaga ali su bili odbijeni. Talibanskom jeugledu zadan velik udarac kad su, 27. ožujka, dvojica najvišihčelnika Sjevernog saveza, koji su proveli tri godine u talibanskomzatvoru u Kandaharu, uspjela pobjeći i stići u Iran. Jedan od njih bioje Ismail Han, koji je osamdesetih godina bio vođa mudžahedinskogotpora protiv sovjetskih okupacijskih snaga a potom se borio protivtalibana. Talibani su u travnju poslali nekoliko apela međunarodnoj zajednici

za pomoć južnim pokrajinama pogođenima sušom i pokrajini Baglan,gdje se pojavila najezda skakavaca. Suša se tijekom ljeta pogoršalai zahvatila cijelu zemlju ali, kako su talibani odbijali objaviti obustavuvatre, međunarodna zajednica nije poslala pomoć. Od ukupno 67milijuna dolara, koliko su agencije UN-a zatražile za pomoćpodručjima pogođenima sušom, uspjele su prikupiti samo osam

milijuna. Kako se stanje zbog suše sve više pogoršavalo, cijeneprehrambenih namirnica porasle su od veljače do srpnja za više od75% a afga-nistanska je valuta, od veljače do srpnja, devalvirala za50%. Međutim, to nije spriječilo talibane da poduzmu planiranu ljetnuofenzivu protiv Sjevernog saveza. Dana 1. srpnja tisuće talibanskihvojnika i deseci tenkova krenuli su u napad iz svih smjerova,pokušavajući probiti položaje Sjevernog saveza, samo tridesetkilometara sjeverno od Kabula. Ali, Masudove su ih snage odbile,nakon što su talibani izgubili oko 400 vojnika.Kako su borbe oko Kabula jenjavale, talibani su 28. srpnja poduzeli

ofenzivu na sjeveroistoku zemlje u namjeri da presijeku Masu-dovuopskrbu iz smjera Tadžikistana. Snažno su bombardirali civilneciljeve i polagano napredovali prema Talokanu, političkom sjedištuSjevernoga saveza. Nakon četverotjedne opsade i teških borbiTalokan je 5. rujna pao, odmah nakon što je Masud zapovjediostrateško povlačenje iz grada kako ne bi stradali civili. Povukao sena granice Badah-šana, jedine pokrajine koju su još držale njegovesnage, a 150.000 izbjeglica, bježeći pred talibanima iz Talokananagrnulo je na granicu s Tadžikistanom moleći tamošnje vlasti da impruže utočište. Talibani su zauzeli i nekoliko gradova naafganistansko- tadžikistanskoj granici i tako pokrenuli val panike uzemljama Srednje Azije.Tijekom 2000. godine bilo je sve više znakova o podjelama i

nezadovoljstvu među talibanskim vodstvom jer su paštunskaplemena pokazivala sve veću netrpeljivost prema talibanskimzakonima i korupciji u njihovim redovima kao i prema njihovoj nebriziza stradanja naroda. Dana 13. siječnja u Kabulu su čuvari opljačkaliBurzu i ukrali novac u protuvrijednosti od 200.000 američkih dolara.Burza je u znak prosvjeda bila zatvorena nekoliko dana aafganistanska je valuta, "af-gani", u odnosu na američki dolar,potonula. Dana 25. siječnja, četiri stotine plemenskih vođa iz četiripokrajine - Paktija, Host, Paktika i Gardez - prisililo je talibane dasmijene njihove pokrajinske guvernere tako što su se usprotivilinovačenju u svojim pokrajinama i naglom porastu poreza, uzpritužbe kako se novac od poreza šalje u Ka-bul umjesto da sekoristi za ublažavanje nedaća lokalnog stanovništva. U pokrajiniHost 27. siječnja je više od 2000 ljudi održalo do tada nezabilježen

antitalibanski prosvjed. Zbog suše i uporne taliba-nske politikenastavljanja rata, javnost je sve više kritizirala nebrigu talibana zanedaće civilnog pučanstva. Krijumčari i prijevoznici okrivljavali su ihzbog toga što su pružili utočište Bin Ladenu, što je potaknulosankcije UN-a i naglo smanjenje krijumčarske trgovine. Potkrajtravnja talibani su u Kandaharu uhitili zapovjednika svojih zračnihsnaga, generala Ahtara Mansurija, i još deset dužnosnika, jer su Is-mailu Hanu pomogli pobjeći iz zatvora.Osim toga, rasla je netrpeljivost prema sve većoj pomoći talibana

islamskim fundamentalističkim i terorističkim pokretima u susjednimzemljama, napose u zemljama Srednje Azije. Talibani su udomljavaliekstremističke skupine iz tih zemalja, kao i iz Irana, Kašmira, Kine iPakistana, čiji su se militantni članovi borili na strani talibana.Islamski pokret Uzbekistana (Islamic Movement of Uzbekistan,skraćeno IMU), koji je u ljeto 1999. i ponovno tijekom 2000. poduzeonekoliko bezuspješnih ofenziva na Uzbekistan, ima baze usjevernom Afganistanu. Više od jedne trećine talibanskih snaga štosu zauzele Talokan, a imale su ukupno 15.000 vojnika, činili supripadnici neafganistan-skih naroda, od toga 3000 Pakistanaca,1000 pripadnika IMU-a, više stotina Arapa pod vodstvom BinLadena kao i Kašmiraca, Cečena, Filipinaca i kineskih muslimana.Pojačani su napori SAD-a, Rusije i zemalja u regiji oko

koordiniranja antiterorističkih akcija. Nakon stoje Kabul priznaosecesionistič-ku vladu Republike Cečenije i, 16. siječnja 2000.,dopustio Cečenima da u Kabulu otvore veleposlanstvo, optužbeRusije na račun talibana dramatično su porasle. Nakon vojnogaudara u Islamabadu od 12. listopada 1999., Pakistan je ubrzao svojupotporu talibanima i povećao vojnu pomoć za ljetnu ofenzivu 2000. Uto je vrijeme Pakistan bio jedina zemlja koja je pomagala talibanimaa zemlje u regiji pokazivale su sve više netrpeljivosti prema vojnomrežimu u toj zemlji.Bilo je nekoliko pokušaja UN-a i Organizacije islamske konferencije

(Organisation of the Islamic Conference, skraćeno OIC) da zaraćenestrane dovedu za pregovarački stol, ali nijedan nije polučio pozitivnerezultate. Španjolski diplomat Francesco Vendrell imenovan je 18.siječnja posebnim izaslanikom glavnog tajnika UN-a za Afganistan.OIC je u ožujku, i ponovno u svibnju, organizirao u Džedi posredne

razgovore između talibana i Sjevernog saveza ali bez rezultata. Iakose činilo kako su talibani na putu da preuzmu vlast na cijelompodručju Afganistana, sve su ih susjedne zemlje izolirale i osudilekao pokret razbojnika.

Drugi dio - Islam i talibani

Šesto poglavljeIZAZOV ISLAMU: TALIBANSKI

FUNDAMENTALIZAM NOVOGA TIPA

Islam je oduvijek bio u središtu života običnog afganistanskog puka.Bilo da su molili tri puta dnevno, postili tijekom ramazana ili davalizekat - islamski prilog za siromahe - malo je muslimana na svijetukoji svoje vjerske obrede pobožnosti obavljaju tako redovito i s tolikoemocija kao Afganistanci. Islam je oduvijek stijena stoje ujedinjavalarazličite i višenacionalne Afganistance dok je džihad često služio kaoglavni čimbenik za mobiliziranje afganistanskog nacionalizmatijekom otpora Velikoj Britaniji i Rusiji.Nije bilo važno je li netko bogat ili siromašan, je li komunist, kralj ili

mudžahedin. Kad sam se 1988. u Rimu sastao s bivšim afganistan-skim kraljem Zahir Šahom, kojije tada bio upoznim godinama, mirnoje prekinuo intervju i otišao u susjednu sobu na molitvu. Komunističkisu ministri molili u svojim uredima. Mudžahedini su prekidali borberadi molitve. Mula Omar provodi sate moleći na svom prostiraču zamolitvu i često nakon molitve dugo razmišlja o svojoj strategiji. Ah-mad Šah Masud pravi stanke dok zapovijeda vojskom kako bi sepomolio i ulazi u duboku duhovnu tišinu dok se razliježe buka topovai dok na sve strane zvone telefoni.Ali, nijedan Afganistanac ne smije prisiljavati svog susjeda na

molitvu. Islam je u Afganistanu tradicionalno bio vrlo tolerantan -prema drugim muslimanskim sektama, drugim religijama i premamodernom načinu života. Afganistanski mule nisu nikada ljude klju-kali islamom, a sve donedavno problemi među islamskim sektamanisu predstavljali važno pitanje. Indijci, Siki i Židovi igrali su sve do1992. važnu ulogu u gospodarstvu Afganistana. Tradicionalno suupravljali tržištem novca u gradovima, a kad bi afganistanski kraljeviodlazili u rat često je od njih posuđivao novac.Nakon 1992. okrutnije građanski rat uništio stoljetnu afganistan- sku

toleranciju i slogu. Podijelio je islamske sekte i etničke skupine nanačin kakav obični Afganistanci nisu mogli ni zamisliti. Dogodili su se

pokolji nezabilježeni u ranijoj afganistanskoj povijesti, koji su nanijelinepopravljivu štetu tkivu nacionalne i religijske duše te zemlje -Masudov pokolj Hazara u Kabulu 1995., hazarski pokolj tali-bana uMazaru 1997. i talibanski pokolji Hazara i Uzbeka tijekom 1998..Talibanski program protiv šiita nanio je veliku štetu islamu i slozi u tojzemlji jer su manjinske skupine masovno bježale iz zemlje. Po prviput u povijesti Afganistana islam kao čimbenik ujedinjenja pretvoriose u smrtonosno oružje u rukama ekstremista, u snagu podjele,razjedinjenja i golemog krvoprolića.Osamdeset posto Afganistanaca su suniti hanefiti a to je

najliberalnija od četiriju sunitskih škola.1 Manjinskih muslimanskihsekta bilo je malo i to po rubovima Afganistana.Šiiti čine većinu među Hazarima u Hazaradžatu. Toj sekti pripada i

šačica paštunskih plemena, nekoliko tadžičkih klanova i jedan diostanovništva Herata. Is-mailiti, sljedbenici Age Hana, pripadajuogranku šiita. Oduvijek su živjeli u nepristupačnim predjelima nasjeveroistoku zemlje blizu is-mailitskih zajednica u planinama Pamirana području istočnog dijela današnjeg Tadžikistana i sjevernihpredjela Pakistana. Aga Han proglasio je vođu afganistanskihismailita, po imenu Sejid Nadir Šah Hu-sain, koji je umro 1971.,poglavarom ismailitske zajednice. Od njegove smrti na čelu tezajednice nalaze se njegovi sinovi koji igraju zapaženu ulogu uantitalibanskom savezu. Indijci i Siki stigli su u Afganistan udevetnaestom stoljeću kao pratnja britanskih snaga a od 1998.uglavnom su napustili zemlju, kao i Zidovi iz Buhare, a ostalo ih jesamo nekoliko desetaka.Vjera sunita hanefita nema hijerarhije i nije centralizirana pa

vladarima dvadesetoga stoljeća nije bilo lako uključiti njihove vjerskevođe u strogo centralizirani državni sustav. Ali taje činjenica bila vrlopogodna za labavu afganistansku konfederaciju koja je trajalastoljećima. Islam je u Afganistanu po tradiciji zagovarao minimumvlasti i najmanju moguću mjeru upletanja vlasti u život ljudi. Odlukevezane za svakodnevni život provodila su plemena i etničkezajednice. Paš-tuni su imali seoske mule koji su bili vrloneobrazovani ali su se brinuli da džamija bude središtem seoskogživota. Na području svakoga plemena postojale su male medrese zaučenike ili talibe. U srednjemu vijeku Herat je bio središte

afganistanskog sustava medresa, ali od sedamnaestog stoljećaafganistanski su studenti odlazili na studij u poznatije medrese uzemljama Srednje Azije, u Egipat i Indiju kako bi što lakše postiglizvanje uleme. Islam je u Afganistanu bio duboko ukorijenjen i zbog toga stoje do

1925. u toj zemlji vladao šerijatski zakon. Kralj Amanullah bio je prvivladar koji je, 1925., počeo uvoditi civilne zakone, a država jepretvarala ulemu u islamske suce, zvane kadi (kadije). Godine 1946.u Kabulu je osnovan Šerijatski fakultet, koji je postao glavnimsredištem za integriranje civilnog zakona u šerijatski zakon. Simbolspajanja tradicionalnog i modernog bio je Muhamed Musa Šafik,posljednji predsjednik vlade iz vremena monarhije koja je svrgnuta1973. Šafik se školovao u jednoj medresi i na Šerijatskom fakultetu uKabulu a nakon toga na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Kad suga komunisti 1979. ubili cijeli je narod bio duboko ožalošćen.Zato ne čudi da se mule, 1979., nisu pridružile radikalnim islamskim

mudžahedinskim strankama nego tradicionalnijim plemenskimstrankama, poput stranaka Harakat-i inquilab-i-Islami (Pokretislamske revolucije), koju je predvodio mevlana Muhamed NabiMuhame-di, i Hizb-i-Islami, na čijemu je čelu bio mevlana JunisHalis. Obojica vođa imala su titulu mevlane, a neko su vrijemestudirali u medresi Hakania u Pakistanu, nakon čega su uAfganistanu otvorili vlastite medrese. Nakon sovjetske invazijeosnovali su labave organizacije, decentralizirane, neideološke inehijerarhijske, ali su ubrzo postali gubitnici jer su CIA i ISI oružjemopskrbljivali radikalnije islami-stičke stranke.Još jedan čimbenik umjerenog islama u Afganistanu bila je golema

popularnost sufizma, islamskog misticizma, koji je nastao u SrednjojAziji i Perziji. Riječ suf na arapskom znači vuna a sam naziv potječeod grubih vunenih ogrtača kakve su nosila prva sufijska braća.Sufijski redovi zvani tarika (tarikat, derviški red), što znači "put", bilisu srednjovjekovna reakcija na vlast, intelektualizam, zakon i mulepa su zato bili vrlo privlačni siromašnu i bespomoćnu puku. Sufije susvoju vjeru gradili na molitvi, razmišljanju, plesu, glazbi i sesijama ukojima su vrtjeli i tresli tijelom, u neprestanoj potrazi za istinom. Timse obredima u čovjeku stvara unutarnji duhovni prostor u koji nitkone može prodrijeti. Prije sedam stotina godina poznati arapski

putopisac Ibn Batuta ovako je opisao sufizam: "Temeljna svrhasufijskog života jest prodrijeti kroz zapreke ljudskih osjetila kojičovjeka odvajaju od božanstva i na taj način postići jedinstvo sBogom".Dva glavna sufijska reda u Afganistanu, nakšibendije i kadirije,

odigrala su presudnu ulogu u ujedinjenju naroda radi pružanja otporaSovjetskom Savezu jer su osigurala cijelu mrežu udruženja i savezakoji se nisu temeljili na pripadnosti mudžahedinskim strankama nietničkim skupinama. Celnici tih redova bili su vrlo istaknute osobe.Obitelj Mudžadedi stoljećima je davala čelnike reda nakšibendija ikraljeve. Komunisti su u siječnju 1979. u Kabulu, kako bi eliminiralipotencijalne suparnike, okrutno ubili 79 članova te obitelji. Jedan ječlan ipak preživio - Sibhatulah Mudžadedi - i u Pešavaru osnovaovlastitu stranku otpora, pod nazivom Jebhe-i nejat-i milli-i Afghani-stan (Nacionalna oslobodilačka fronta Afganistana), i postao oštrimkritičarom radikalnih islamističkih stranaka. Godine 1989. imenovanje predsjednikom afganistanske prijelazne vlade a godine 1992.postao je prvim mudžahedinskim predsjednikom Afganistana.Poglavar reda kadirija, Pir Sejid Ahmad Gilani, koji je preko suprugebio u srodstvu s bivšim kraljem Zahir Šahom, osnovao je u PešavaruNacionalnu islamsku frontu Afganistana, zvanu Mahaz-i milli.Poglavari obaju redova podupirali su bivšega kralja Zahir Šaha i bilinajumjereniji od svih mudžahedinskih vođa. Svi su ih zaobilazili:osovina CIA-ISI, Hikmetjar i Masud, a kasnije i talibani. U politiku suse vratili 1999. kad su osnovali novu stranku pod nazivom Strankamira i nacionalnog jedinstva, koja je pokušala posredovati izmeđutalibana i njihovih protivnika.Prije pojave talibana u Afganistanu nije nikada cvjetao islamski

ekstremizam. Među sunitima su postojali vahabiti, sljedbenici strogesekte vahabija iz Saudijske Arabije. Tu je sektu osnovao AbdulVahab (1703.-1792.), kao pokret kojem su arapske beduine očistiliod utjecaja sufizma. Širenje vahabizma postalo je glavnim ciljemsaudijske vanjske politike nakon procvata životnog standarda kaoposljedice naftnih bogatstava tijekom sedamdesetih godinadvadesetoga stoljeća. Sljedbenici toga pokreta prvi su put došli uSrednju Aziju 1912. godine, kad je jedan stanovnik Medine, poimenu Sejid Šari Mohamad osnovao vahabitske ćelije u Taškentu i u

Dolini Fergana. Iz tih područja i iz britanske kolonije Indije taje sektastigla u Afganistan, gdje je prije rata imala neznatan broj sljedbenika.Međutim, kako su čelnici tih ćelija, pripadnici paštunskog naroda,

školovani u Saudijskoj Arabiji, dobivali sve više naoružanja i novcaod Saudijske Arabije, broj njihovih sljedbenika počeo je rasti.Početkom rata Saudijci su poslali Afganistanca Abdula RasulaSajafa, koji je dugo živio u Saudijskoj Arabiji, da u Pešavaru osnujevahabitsku stranku, zvanu Ittehad-i islami (Islamsko jedinstvo).Afganistanski vahabiti, koji još imaju naziv salafi, postali suprotivnicima i sufija i tradicionalnih plemenskih stranaka ali nisuuspjeli pridobiti znatan broj sljedbenikajer su obični Afganistancinjihovu vjeru smatrali tuđom pa su od njih jako zazirali. Arapski sumudžahedini, među njima i Osama bin Laden, koji se pridružiodžihadu, pridobili mali broj sljedbenika među paštunima uglavnomzahvaljujući svome velikom bogatstvu i oružju.Zahvaljujući dostavi velikih količina oružja od CIA-e, preko ISI-a,

radikalne islamističke stranke postale su pokretačkom snagomdžihada. Godine 1975. i Hikmetjar i Masud sudjelovali su u jednomebezuspješnom ustanku protiv predsjednika Muhameda Davuda.Potom su ti radikalni islamisti pobjegli u Pakistan gdje ih je vlada uIslamabadu štitila kao sredstvo pritiska na buduće afganistanskevlade. Tako je Pakistan, kad je Sovjetski Savez 1979. okupiraoAfganistan, pod svojom kontrolom već imao profesionalne radikalneislamiste koji su mogli povesti džihad. Predsjednik Zia ul-Hak tvrdioje kako se većina vojne pomoći koju šalje CIA dostavlja timstrankama sve dok se Masud nije osamostalio i počeo oštro kritiziratikontrolu Pakistana. Ti islamski čelnici potjecali su iz novog sloja obrazovanih

sveučilištaraca - Hikmetjar je na Kabulskom sveučilištu studiraostrojarstvo, a Masud je studirao na Francuskom koledžu u Kabulu -koje je nadahnula najradikalnija i najispolitiziranija islamističkastranka u Pakistanu, Jama'at-i islami. Taje stranka bila nadahnutaorganizacijom Muslimansko bratstvo (Ihvan ul-Muslimin),osnovanom u Egiptu 1928. radi organiziranja islamske revolucije iislamske države. Utemeljitelj te organizacije, Hasan al-Bana (1906. -1949.) najjačeje utjecao na čovjeka po imenu Abul-Ala Maududi(1903. - 1978.), koji je 1941. osnovao pakistansku stranku Jama 'at.

Stari pokreti Ihvana u muslimanskome svijetu željeli su srušitikolonijalizam islamističkom revolucijom a ne nacionalističkom ilikomunističkom. Za razliku od tradicionalnih mula ti su islamisti odbilinapraviti kompromis s domaćom neokolonijalnom elitom jer su željeliradikalne političke promjene kojima bi se stvorilo istinsko islami-stičko društvo kakvo je zacrtao prorok Muhamed u Meki i Medini,kao i boriti se protiv izazova modernoga svijeta. Odbacivali sunacionalizam, plemenski sustav i feudalnu klasnu strukturu društva ukorist jednog novoga muslimanskog internacionalizma koji biponovno ujedinio muslimanski narod zvan umma.5 Radi postizanjatoga cilja stranke poput pakistanskog Jama'ata i Hikmetjarovestranke Hizb-i islami osnovale su visoko centralizirane modernestranke po uzoru na komunističke, sa sustavom ćelija, krajnjomtajnosti, političkom indoktrinacijom i vojnom obukom.Najveća slabost političkog islama po modelu organizacije Ihvan jest

njegova ovisnost o jednoj osobi, tj. karizmatskom vođi ili amiru, a neo nekoj organizaciji ustrojenoj na demokratskim temeljima. Radikalniislam nije opsjednut stvaranjem institucija nego karakterom ičistoćom svoga vođe, njegovim vrlinama i sposobnostima i pitanjemmože li njegova osoba biti slična osobi proroka Muhameda. Na tajnačin ti pokreti na prvo mjesto stavljaju islamske vrline pojedinca bezobzira na to što se te vrline, logično, mogu steći samo u onomdruštvu koje je već istinski islamsko.Taj je model, kao i u slučaju Hikmetjara, uvijek dopuštao cvjetanje

diktatura.Ti su radikalni islamisti, u usporedbi s talibanima, ipak bili relativno

moderni i napredni. Zagovarali su obrazovanje žena i njihovosudjelovanje u društvenom životu. Stvarali su ili su pokušali stvaratiteorije islamske ekonomije, bankarskog sustava, inozemnih odnosa ijedan pravedniji društveni sustav. Međutim, radikalni je islamizampatio od istih slabosti i ograničenja kao i afganistanski marksisti - kaosveopća ideologija nije integrirao različite društvene, vjerske i etničkeidentitete afganistanskog društva nego ih je odbacivao. Iafganistanski komunisti i islamisti željeli su provesti radikalnepromjene u tradicionalnoj strukturi društva, revolucijom odozgo.Željeli su dekretima dokrajčiti plemenski i etnički sustav, stoje bilonemoguće, i nisu bili spremni prihvatiti složenu životnu stvarnost.

Politički neuspjeh afganistanskih islamista i njihova nesposobnostda osmisle teorije promjena temeljene na stvarnosti opća su pojavau muslimanskome svijetu. Francuski intelektualac Olivier Roynazvao je to "neuspjehom političkog islama".7 Muslimanska društvadvadesetoga stoljeća podijeljena su na dvije proturječne strukture.Na jednoj strani su bili klan, pleme i etnička skupina, a na drugojdržava i religija. Radilo se o maloj skupini naspram velike vjere, tj. oplemenu naspram umme jer su ljudi uvijek bili odani i predaniplemenu i vjeri, a ne državi.8 Afganistanski islamisti nisu uspjeliriješiti tu dvojnost.Talibani su organizirali Pokret za reformu islama. Tijekom povijesti

muslimanskoga svijeta islamski su reformistički pokreti transformiralii prirodu vjere i politički i društveni život, jer su muslimanskanomadska plemena rušila muslimanska carstva drugih naroda,transformirala ih, potom se sama urbanizirala da bi na kraju i samabivala porušena. Te je političke promjene oduvijek omogućavaokoncept džihada. Zapadna je misao, pod snažnim utjecajemsrednjovjekovnih kršćanskih križara, džihad uvijek zamišljala kaoislamski rat protiv nevjernika, tj. nemuslimana. Ali, džihad je u bitiunutarnja borba muslimana kako bi ljudi postali bolji, korisniji i višepomagali zajednici. Osim toga, džihad je i način propitivanjaposlušnosti Bogu i provedbe Njegovih zapovijedi na zemlji. "Džihadje unutarnja borba moralne discipline i predanosti islamu i političkeakcije".9 Islam dopušta i ustanak protiv nepravedna vladara, bezobzira na to je li on musliman ili ne. On je i mobilizirajuća snaga zapostizanje promjena. Tako je život proroka Muhameda postao uzordžihada za besprijekorno ponašanje muslimana i za političkepromjene jer se i sam prorok digao na ustanak protiv trulog arapskogdruštva u kojemu je živio i osjećao duboko vjersko i moralnoogorčenje. I djelovanje talibana, kad su napali gramzivezapovjednike oko sebe, zapravo je predstavljalo džihad u duhuproroka Muhameda. Ali, džihad ne dopušta ubijanje subraćemuslimana na temelju nacionalne ni vjerske pripadnosti pa je upravoto, tj. talibansko tumačenje džihada, ono što zaprepašćujenepaštunske etničke skupine. Sjedne strane talibani tvrde kako vodedžihad protiv pokvarenih i zlih muslimana, a s druge strane

pripadnici etničkih manjina jasno vide kako oni islam koriste kaopokriće za istrijebljenje nepaštunskih naroda.Talibansko tumačenje islama, džihada i transformacije društva u

Afganistanu je predstavljalo anomaliju jer pojava toga pokreta nije usebi imala nijedne vodeće islamističke ideje što su se pojaviletijekom rata protiv Sovjetskog Saveza. Talibani nisu ni radikalniislamisti nadahnuti idejama Ihvana ni mistični sufisti ni tradicionalisti.Nisu se uklapali ni u jednu od brojnih islamskih ideja ni pokreta štosu se pojavili u Afganistanu od 1979. do 1994. Moglo bi se reći da seizrodio i propao legitimitet svih triju pojava (radikalnog islamizma,sufizma i tradicionalizma) stoje potaknulo golu i pohlepnu borbu zavlast i stvorilo ideološki vakuum koji su talibani popunili. Talibani nisupredstavljali nikoga osim sebe i nisu priznavali nikakav islam osimsvojega. Ali, imali su i oni svoj ideološki temelj -jedan krajnji oblikdeoban-dizma koji su propovijedale pakistanske islamističke strankeu afgani-stanskim izbjegličkim logorima u Pakistanu. Deobandizamkao jedna islamska grana sunita hanefita, već je neko vrijemepostojala u Afganistanu, ali se talibansko tumačenje te vjere nemože usporediti ni sa čime u cijelome muslimanskom svijetu.Deobanditi su se pojavili u britanskoj koloniji Indiji i nisu bili

reakcionaran nego napredan pokret koji je želio reformirati i ujedinitimuslimansko društvo u vrijeme dok se borio za život u toj kolonijalnojdržavi kojom su vladali nemuslimani. Glavni ideolozi deobandizmabili su Muhamed Kasim Nanautavi (1833. - 1877.) i Rašid AhmadGangohi (1829. - 1905.), koji su u mjestu Deoband blizu New Delhijaosnovali prvu medresu. Indijski ustanak iz 1857. predstavljao jeprekretnicu za indijske muslimane, jer su oni poveli tu antibritanskupobunu u kojoj su bili potpuno potučeni. Nakon toga ustanka međuindijskim se muslimanima pojavilo nekoliko filozofskih i religijskihsmjerova s namjerom da obnove svoj ugled. Raspon tih pokreta bioje vrlo velik, od deobandista do prozapadnih reformatora koji suosnivali koledže poput Muslimanskog sveučilišta Aligarh, po uzoruna britanska sveučilišta u kojima se studirao islam, kao i društveni iznanstveni predmeti kako bi muslimanska mladež mogla dostićisvoje britanske vladare i natjecati se s rastućom hinduističkomelitom.

Svi su ti reformatori smatrali obrazovanje ključnim čimbenikomstvaranja novog i modernog naraštaja muslimana. Deobanditi suželjeli stvoriti novi naraštaj obrazovanih muslimana koji će oživjetiislamske vrijednosti na temelju intelektualnih spoznaja, duhovnogiskustva, šerijatskog zakona i tarikata, tj. puta. Učeći svoje studentekako tumačiti šerijatsko pravo nastojali su uskladiti klasičnešerijatske tekstove s postojećom stvarnošću. Deobanditi nisusmatrali da žene imaju pravo na jednakost, protivili su se svimoblicima hijerarhije u muslimanskom društvu i odbacivali šiizam, aliće talibani ta stajališta dovesti do takvih krajnosti kakve začetnicideobandizma ne bi nikada prihvatili. Deobanditi su osnivali medresepo cijeloj Indiji kamo su odlazili studirati i afganistanski studenti kojisu i sami željeli steći bolje spoznaje o mogućem odnosu islamaprema kolonijalizmu. Godine 1879. u Indiji je bilo dvanaestdeobandističkih medresa sa znatnim brojem polaznika izAfganistana, koje su opisivali kao "nasilnike i nasrtljivce".' ° Godine1967., kad je Deoband slavio stotu obljetnicu svoga postojanja, ujužnoj je Aziji bilo 9000 deobandističkih medresa.Početkom dvadesetoga stoljeća afganistanska je vlada nastojala

surađivati s Deobandom kako bi što bolje provela vlastiti planizgradnje modernih državnih medresa. Godine 1933., prigodomkrunidbe kralja Zahir Šaha, uleme iz deobandske medrese posjetilesu Kabul i izjavile da će Deoband "za te nove okolnosti i vrijeme,tako pripremiti uleme da mogu u potpunosti surađivati s namjerama iciljevima slobodnih vlada u islamskom svijetu i postati iskrenidjelatnici države".1' Afganistanska je država osnovala nekolikodeobanditskih medresa ali nisu bile popularne ni u paštunskompojasu.Deobanditske su se medrese u Pakistanu osnivale znatno brže

nakon 1947., tj. nakon uspostave te države. Deobanditi su osnovaliorganizaciju JUI, u potpunosti religijski pokret, kako bi promicalisvoja vjerovanja i privukli vjernike. Godine 1962. vođa toga pokreta uSjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini, mevlana Gulam Gaus Hazar-vi, pretvorio je svoj JUI u političku stranku koja se potom raspala nanekoliko frakcija. Jedan dinamičan vođa, mevlana Mufti Mahmud,preuzeo je paštunsku frakciju JUI-a u toj pokrajini i preoblikovao jena populističan način. Njegov je JUI odigrao glavnu ulogu na

izborima 1970. kada je pridobio veliku potporu protiv vojnog režima.Promicao je jedan islamistički program od dvadeset dvije točke snaglaskom na uvođenje naprednoga socijalnog programa i s jakimanti-američkim i antiimperijalističkim stajalištem. Taje kampanja bilaobilježena žestokim sukobom između JUI-a i stranke Jama 'at-iislami pa taj jaz između dviju najvećih islamskih stranaka traje svedo danas.Povijest pokreta JUI u Pakistanu nije relevantan za ovu knjigu ali će

deobanditska vjera imati najveći religijski i ideološki utjecaj natalibane. Tijekom osamdesetih godina pakistanska politika premaAfganistanu vođena je uz pomoć stranke Vama 'at-i islami iHikmetjarove stranke Hizb-i-islami, koje su ujedno bile i glavnisuparnici JUI-a u Pakistanu. Veze ISI-a sa strankom Jama 'at-i islamibile su važan čimbenik za dodjelu pomoći mudžahedinima. PokretJUI, na čijemu je čelu sada bio sin Mufti Mahmuda, mevlana Fazl-urRahman, nije dobio nikakvu političku ulogu pa su maleprodeobandističke skupine af-ganistanskih mudžahedina bile uvelikeignorirane.Međutim, JUI je to razdoblje iskoristio za osnivanje stotina medresa

duž Paštunskog pojasa u Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini i uBalučistanu u kojima su mladi pakistanski i afganistanski izbjeglicedobili priliku za besplatno školovanje, hranu, smještaj i vojnu obuku.U tim će se medresama uvježbavati jedan novi naraštaj Afga-nistanaca za postsovjetsko razdoblje Afganistana. Iako deobanditinisu imali nikakve političke potpore, vojni je režim predsjednika Ziaul--Haka financirao medrese svih muslimanskih sekti. Godine 1971.u Pakistanu je bilo samo devet stotina medresa ali, potkraj vladavineZia ul-Haka, 1988., bilo je osam tisuća registriranih i dvadeset pettisuća neregistriranih medresa u kojima se školovalo više od polamilijuna učenika.Kako je pakistanski državni obrazovni sustav stalno propadao, te su

medrese postale jedini izlaz za dječake iz siromašnih obitelji, tj. jedininačin stjecanja barem prividnog obrazovanja.Većina tih medresa bila je smještena u ruralnim područjima i u

afganistanskim izbjegličkim logorima, a vodili su ih poluobrazovanimule čije učenje nije imalo gotovo ništa zajedničko s izvornimreformističkim programom deobanditske škole. Njihovo tumačenje

šerija-ta bilo je pod jakim utjecajem paštunskog plemenskog zakonazvanog "paštunvali", a istodobno su te medrese i stranke sklonevahabit-skoj vjeri, poput deobandita, uz financijsku pomoć SaudijskeArabije, proizvodile mlade militante koji su se krajnje cinično odnosileprema svim borcima džihada protiv Sovjetskog Saveza. Nakon štosu mudžahedini 1992. zauzeli Kabul, ISIje i dalje ignorirao rastućiutjecaj JUIa na južne Paštune. JUI je u svojoj zemlji bio političkiizoliran te je ostao u oporbi za vrijeme prvog mandata premijerkeBenazir Buto (1988. - 1990.) i za vrijeme mandata premijera NavazaŠarifa (1990.- 1993.).Međutim, na izborima iz 1993. JUI je stupio u savez s

pobjedničkom Pakistanskom narodnom strankom (Pakistan People'sParty, skraćeno PPP), čija je predsjednica bila Benazir Buto, i takoušao u vladajuću koaliciju.14 Kako je JUI time po prvi put dobiopristup kanalima moći, to mu je omogućilo uspostavu tijesnih veza svojskom, ISI--em i Ministarstvom unutarnjih poslova, čiji je ministarbio umirovljeni general Nasirulah Babar. Babar je upravo tražio novuskupinu Paštuna koja bi u Afganistanu ponovno dovela Paštune navlast i omogućila trgovinu između Pakistana i zemalja Srednje Azijepreko južnog Afganistana, a tu mu je priliku ponudio JUI. Vođa JUI-a,mevlana Fazl-ur Rahman, postao je predsjednikom Stalnog odboraza vanjske poslove u Narodnoj skupštini, čime je po prvi put stekaomogućnost utjecaja na vanjsku politiku. Svoj će položaj koristiti zaposjete Wa- shingtonu i glavnim gradovima europskih zemalja, gdjeće lobirati za talibane, kao i za Saudijsku Arabiju i države Perzijskogzaljeva, želeći pridobiti njihovu financijsku pomoć.Kako JUI nije imao centralizirane hijerarhije i kako nije bilo

nijednoga poznatog ni obrazovanog lokalnog mule koji bi otvoriomedresu, deobanditska je tradicija dovela do pojave desetakarazjedinjenih i ekstremističkih frakcija. Na čelu najvažnije frakcijeJUI-a nalazi se mevlana Sami ul-Hak, vjerski i politički vođa koji jebio član Narodne skupštine i senator i čija je medresa postalaglavnim mjestom za obuku talibanskog vodstva. Godine 1999.najmanje osam ministara u tali-banskoj vladi u Kabulu imali sudiplome njegove medrese Dar ul-'Ulum Hakania, a deseci njih imalisu položaje talibanskih pokrajinskih, vojnih zapovjednika, sudaca i

raznih državnih službenika.15 U njegovoj su se medresi školovali iJunis Halis i Muhamed Nabi Mu-hamedi, čelnici tradicionalnih mudžahedinskih

stranaka. Hakania se nalazi u mjestu Ahora Hatak, uSjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini. Sastoji se od niskih zgradauz glavni autoput Islamabad - Pešavar.Ima osnovnu školu za tisuću pet stotina učenika, koji tamo i stanuju,

Srednju školu za tisuću učenika koji stanuju izvan škole i dvanaestmanjih medresa - podružnica. Osnovao juje 1947. otac Sami ul-Haka, mevlana Abdul Hak, koji je studirao i predavao u Deobandu.Hakania nudi i osmogodišnji studij s diplomom magistra islamistike idodatni dvogodišnji program za stjecanje doktorata. Kako se toučilište financira iz donacija, za učenike je školovanje besplatno.U veljači 1999. prijavio se zastrašujući broj od petnaest tisuća

kandidata za samo četiri stotine slobodnih mjesta, čime je tamedresa postala najpopularnijim učilištem u sjevernom Pakistanu.Sami ul-Hak, veseo ali pobožan čovjek s nevjerojatnim osjećajem zahumor, s bujnom bradom crvenom poput kane, rekao mi je danjegova medresa uvijek čuva oko četiri stotine mjesta zaafganistanske studente. Od 1991. ta je medresa primila šezdesetstudenata iz Tadžikistana, Uzbeki-stana i Kazahstana a svi oni, činise, pripadaju islamskoj oporbi u svojim zemljama i u Pakistan ulazebez putovnica i viza.Hak je još uvijek ljut zbog toga što gaje ISI tako dugo ignorirao. "ISI

je uvijek podržavao Hikmetjara i kadi Huseina Ahmada (vođa strankeJama 'at-i islami) a nas je ignorirao iako je naHakaniji studiralo 80%zapovjednika što su se borili protiv Rusa na paštunskim područjima",rekao mi je dok smo sjedili na grubom sagu u njegovu ureduokruženi bradatim studentima koji su u rukama držali formulare zaupis u školsku godinu 1999.16 "Hikmetjar je imao 5% podrške međunarodom, a 90% vojne pomoći ISI-a. Nas nikada nisu priznali ali je sdolaskom talibana potpora afganistanskog naroda prešla na našustranu", dodao je uz gromoglasan smijeh. "Do 1994. nisam poznavao mulu Omara jer nije studirao u

Pakistanu ali svi oko njega bili su bivši studenti Hakanije pa su mečesto posjećivali kako bismo raspravili što treba činiti. Savjetovaosam im da ne osnivaju stranku jer je ISI još uvijek pokušavao

okrenuti jednu mudžahedinsku stranku protiv druge kako se ne biujedinile. Rekao sam im da osnuju studentski pokret. Kad jetalibanski pokret nastao, rekao sam ISI-u 'neka studenti preuzmuAfganistan'", rekao je Hak. Sami ul-Hak duboko poštuje muluOmara. "Prvi put sam ga sreo kad sam 1996. otišao u Kandahar i biosam ponosan da su ga izabrali za amir ul-mu'minina. On nemanovca, plemena ni pedigrea ali ga štuju više nego druge pa gaje zatoAllah izabrao da bude njihov vođa. Prema islamu, čovjek koji jesposoban donijeti mir može biti izabran za amira. Kad u Pakistandođe islamska revolucija neće je predvoditi stari mrtvi vođe kao štosam ja nego neki sličan nepoznat čovjek koji će se izdignuti izmasa."Sami ul-Hak u neprestanom je dodiru s Omarom, pomaže mu

rješavati pitanja s područja međunarodnih odnosa i daje mu savjeteglede važnih šerijatskih odluka. On je i glavni organizatorpronalaženja i novačenja pakistanskih studenata za borbu na stranitalibana. Nakon talibanskog poraza u Mazani iz 1997. Omar gajetelefonom zamolio za pomoć. Hak je zatvorio svoju medresu i svestudente poslao da pomognu talibanima. A nakon bitke za Mazar1998. organizirao je sastanak talibanskih vođa i predstavnikadvanaest medresa u Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini kako bibrojčano ojačala talibanske vojske. Sve su medrese pristale zatvoritisvoje učionice na mjesec dana pa su u Afganistan poslale 8000studenata. Pomoć koju talibani dobivaju iz deobandističkih medresaiz Pakistana predstavlja važnu potporu na koju se uvijek moguosloniti, a koja nije ovisna o vladi ni o tajnim službama.Jedna druga frakcija JUI-a vodi medresu Jamiat ul-Ulum-i Isla-

miyyah u gradu Binori, koji je zapravo predgrađe Karačija. Osnovaoju je pokojni mevlana Muhamed Jusuf Binori i ima 8000 učenika,uključujući više stotina Afganistanaca. U toj se medresi školovalanekolicina talibanskih ministara. I ona se financira iz donacijačetrdeset pet muslimanskih zemalja. "Sredstva koja dobivamo suAllahov blagoslov", kaže njezin nastavnik Mufti Džamil. "Ponosnismo što školujemo talibane i uvijek se molimo za njihov uspjeh jer suuspjeli provesti stroge islamske zakone", dodao je.'7 Binori je 1997.poslao talibanima 600 učenika. U rujnu 1997. polaznici te medreseorganizirali su divljačke demonstracije u Karačiju nakon ubojstva

trojice njihovih nastavnika. Tukli su se s policijom, uništavaliautomobile i trgovine video opremom i tukli fotoreportere. Tada je tajnajveći i najkozmo-politskiji pakistanski grad prvi put doživio neredeu stilu talibana.Još jedna ekstremistička frakcija JUI-a jest Sipah-i Sahab Pakistan

(SSP), najotrovnija antišiitska skupina u Pakistanu koju podupirutalibani. Kad je vlada 1998. napravila udar na SSP, nakon što sunjezini pripadnici masakrirali stotine šiita, njezini su vođe pobjegli uKabul gdje su dobili utočište. Stotine militanata SSP-a uvježbavalesu se u logoru za obuku Host koji vode talibani i Bin Laden i koji su1998. pogodile američke kružeće rakete. Stotine članova SSP-abore se rame uz rame s talibanima.JUI će se uvelike okoristiti talibanskom zaštitom. Taje organizacija

po prvi put uspjela stvoriti međunarodni ugled i utjecaj kao glavnipokrovitelj islamskog radikalizma. Pakistanska vlada i ISI nisu je višemogli ignorirati, kao ni Saudijska Arabija ni arapske zemlje okoPerzijskog zaljeva. Logore u Afganistanu, koji su služili za vojnuobuku i kao skrovište neafganistanskih mudžahedina i koje je nekadvodio Hikmetjar, preuzeli su talibani i predali ih nekim skupinamaJUI-a, poput SSP-a. Godine 1996. talibani su predali logor Badr blizuHosta, na pakistansko-afganistanskoj granici, stranki Harakat ul-ansar, koju je predvodio Fazl-ur-Rahman Halil. Bila je to još jednafrakcija JUI-a, poznata po krajnjem ekstremizmu, koja je svoječlanove slala u borbe u Afganistan, Kašmir, Cečeniju i Bosnu.18Dvije godine kasnije taj su logor napale američke kružeće rakete.Između talibana i nekih ekstremističkih deobandističkih skupina u

Pakistanu postoje čvrste veze jer imaju zajedničke ciljeve, a često ipodrijetlo. Nekolicina deobandističkih vođa s obje strane granicepotječu iz paštunskih plemena ogranka Durani naseljenih okoKandaha-ra i oko Camana u Pakistanu. Deobandisti se po svojojtradiciji protive plemenskoj i feudalnoj strukturi društva a otuda italibansko nepovjerenje prema plemenskoj strukturi i poglavicamaklanova koje su isključili iz svih vodećih uloga. I talibani i deobandistižestoki su protivnici muslimana šiita u Iranu. Pakistanski deobandistisada žele u Pakistanu provesti islamsku revoluciju talibanskog tipa.Očito je da su talibani svojom krutošću iskrivili tradicionalnodeobandističko učenje i reforme jer ne prihvaćaju nikakav koncept

dvojbe, osim da je dvojba grijeh, a raspravu smatraju gotovokrivovjerjem. Ali, time su stvorili novi, radikalan i, za vlade zemalja uregiji, krajnje opasan model bilo kakve buduće islamske revolucije.Hikmetjar i Masud nisu protivnici modernizma. Za razliku od njih,talibani su oštri protivnici modernizma i nemaju nikakve želje shvatitini prihvatiti moderne ideje napretka i ekonomskog razvoja.Talibani imaju vrlo slabo obrazovanje iz područja islama i

afganistanske povijesti, slabo poznaju šerijat i Kur'an kao i političke iteorijske događaje u muslimanskom svijetu tijekom dvadesetogastoljeća. Iako su o muslimanskom radikalizmu dvadesetoga stoljećanapisana mnoga djela i rasprave, talibani nisu uopće upućeni u tepovijesne događaje ni tradiciju niti su na tom području dali kakavdoprinos. Nisu napisali nijedan islamski proglas niti pouzdanuanalizu islamske ni afganistanske povijesti. Vrlo malo sudjeluju usvjetskim raspravama o radikalnom islamu a još manje su upoznati svlastitom poviješću. To stanje dovelo je do mračnjaštva u kojemunema mjesta ni za raspravu sa subraćom muslimanima.Novi talibanski model čiste islamske revolucije prouzročio je goleme

posljedice u Pakistanu i, u manjoj mjeri, u zemljama Srednje Azije.Pakistan je, kao krhka zemlja pogođena krizom identiteta,ekonomskim zaostajanjem, etničkim i sektaškim podjelama ipohlepnom vladajućom elitom koja ne uspijeva srediti stanje u zemlji,suočen s mogućnošću novog islamističkog vala pod vodstvomneotalibanskih skupina a ne starijih, zrelijih i popustljivih islamskihstranaka. Već 1998. skupine pakistanskih talibana počele suzabranjivati televiziju i video u gradovima duž paštunskog pojasa,uvoditi šerijatski način kažnjavanja, poput kamenovanja i odsijecanjaudova, iako je to protivno legalnom sustavu, ubijati pakistanske šiite,i prisiljavati ljude, napose žene, da prihvate talibanski načinodijevanja i života. Tako se pakistanska potpora talibanima obrušavana sam Pakistan, dok se pakistanski čelnici ponašaju kao da takveopasnosti nema pa i dalje pomažu talibanima. U zemljama SrednjeAzije, poglavito u Tadžikistanu i Uzbekistanu, tj. u Dolini Fergana,koja se nalazi na području što graniči s tim zemljama, policijaprogoni neotalibanske militante. Talibani i njihovi pomagačipredstavljaju za cijeli muslimanski svijet i za Zapad novi oblikislamskog ekstremizma, koji odbacuje svaki kompromis s umjerenim

muslimanima i sa Zapadom. Kako nisu bili spremni na kompromis shumanitarnim organizacijama UN-a i sa zemljama donatorima, kaoni na žrtvovanje nekih svojih načela u zamjenu za međunarodnopriznanje, a ujedno su svu vladajuću elitu u muslimanskim zemljamaodbacivali kao trulu, to je potaknulo žučlji-vu raspravu umuslimanskom svijetu i ujedno nadahnulo jedan mlađi naraštajislamskih ekstremista. Talibani su islamskom fundamentalizmu dalinovo lice i novi identitet - za treće tisućljeće - identitet koji odbijasvaki kompromis i svaki politički sustav osim talibanskoga.

Sedmo poglavljeTAJNO DRUŠTVO - TALIBANSKA POLITIČKA I

VOJNA ORGANIZACIJA

Ako je afganistanski narod i imao kakvu nadu u mir nakon pojavetalibana, bila je to činjenica da talibani vladaju pomoću jednogakolektivnog političkog vodstva, koje se međusobno savjetovalo inastojalo izgraditi konsenzus bez ijednog pojedinca koji bi vodioglavnu riječ. Talibanska Sura u Kandaharu tvrdila je kako djeluje pouzoru na prve islamske sure, u kojima je nakon rasprave slijedio konsenzus među "vjernicima" i koje su osjetljivost prema potrebamanaroda i bliskost s narodom smatrale važnim čimbenicima. Modelvladanja putem sure velikim se dijelom temeljio na paštunskojplemenskoj džirgi, tj. plemenskom ili seoskom vijeću, u kojemu susudjelovali poglavice svih klanova i odlučivali o važnim plemenskimpitanjima. Tijekom prvih posjeta Kandaharu duboko su me se dojmilenjihove rasprave, koje su ponekad trajale po cijelu noć jer su pozivalizapovjednike, mule i obične borce da daju svoje mišljenje prije negolibi mula Omar donio odluku.U početku su mnogi Afganistanci bili zadivljeni činjenicom da

talibani ne traže nikakvu moć za sebe. Tvrdili su da samouspostavljaju zakon i red prije negoli vlast predaju vladi sastavljenojod "dobrih muslimana". Međutim, od 1994. do 1996., kad su zauzeliKabul, njihov se proces donošenja odluka promijenio i postao krajnjecentraliziran, tajnovit, diktatorski i nedostupan.S obzirom na to da je mula Omar postajao sve moćniji i zatvoreniji i

odbijao putovati kako bi vidio i razumio ostatak zemlje i susreo se sljudima pod svojom vlašću, struktura moći talibanskog pokreta činilaje jednake pogreške kao i njihovi prethodnici, mudžahedini ikomunisti. Talibani su, također, nakon 1996. obznanili svoju želju dapostanu jedinim vladarima u Afganistanu, tj. da osnuju vladu u kojojneće sudjelovati druge skupine. Tvrdili su kako su u samomtalibanskom pokretu dovoljno zastupljene sve etničke skupine zemljepa su, kako bi to dokazali, krenuli u osvajanje ostatka Afganistana.Početne nade u talibane bile su izravnom posljedicom izrođenja

bivše mudžahedinske vlasti. Mudžahedinsko je vodstvo, smješteno u

Pešavaru, tijekom džihada bilo do krajnosti podijeljeno. Frakcije nijena okupu držala neka organizacija nego karizma njihovih vođa ilokalnih zapovjednika. Kako je rat odmicao njihove su vođe postajalesve ovisnije o financijama i oružju zapadnih zemalja pomoću kojegasu pridobivali lojalnost svojih zapovjednika i gerilaca na terenu. Velikdio vremena trošili su na doslovnu kupovinu potpore u Afganistanudok su se u Pešavaru međusobno svađali.Pakistan je samo pothranjivao to nejedinstvo. General Zia ul-Hak

bio je zapovjednik pakistanskih snaga u Jordanu 1970. gdje jepomagao kralju Huseinu skršiti Palestince. Tada je iz prve ruke vidioopasnost od ujedinjenoga gerilskog pokreta za državu koja mu jedala utočište. Pomoću razjedinjenog pokreta, koji nije imaojedinstvenog vođu, Zia je uspijevao vezati mudžahedinske vođe zaširokogrudnost Pakistana i zapadnih zemalja. Ali kad je Islamabaduočajnički trebalo jedinstveno mudžahedinsko vodstvo kao političkaalternativa komunističkom režimu u Kabulu 1989., nakon povlačenjasovjetskih snaga, i 1992., nakon pada režima predsjednikaNadžibulaha, mudžahedini u Pešavaru bili su tako razjedinjeni da ihnije bilo moguće pomiriti, čak ni pomoću velikih mita. To nejedinstvoimat će duboke posljedice na budućnost Afganistana, jer neće bitimoguće osnovati vladu širokog spektra. Drugi element međuvođama otpora protiv Sovjetskog Saveza bili su zapovjednici naterenu, koji su bivali sve očajniji zbog nejedinstva i korupcije međunjihovim vođama u Pešavaru i zbog lakoće kojom su postajalitaocima radi oružja i novca. Priroda rata i njegove poteškoćezahtijevali su njihovu međusobnu suradnju unatoč svađama njihovihpoglavara u Pešavaru.Među zapovjednicima na terenu postojala je snažna želja za

postizanjem većega jedinstva. Ismail Han organizirao je u srpnju1987., u pokrajini Dor, prvi sastanak ratnih zapovjednika, na kojemuje sudjelovalo 1200 zapovjednika iz cijelog Afganistana. Na tom jesastanku prihvaćeno dvadeset rezolucija, a najvažnija je bila onakojom su zahtijevali da politički pokret vode oni a ne njihovi vođe izPešavara. "Pravo odlučivanja o budućoj sudbini Afganistana pripadanasljednicima žrtava i muslimanima iz rovova, koji se bore nakrvavim frontama i koji su spremni podnijeti žrtve. Nitko drugi nemapravo donositi odluke o sudbini države".

Oko tri stotine zapovjednika ponovno se sastalo u pokrajini Paktijau srpnju i u Badahšanu u listopadu 1990. Međutim zbog etničkihrazlika, osobnih nadmetanja i želje da prvi stignu u Kabul, njihov jekonsenzus propao a mudžahedini su se 1992. međusobno borili okozauzimanja glavnoga grada. Bitka za Kabul iznijela je na vidjelopodjele između sjevera i juga s jedne strane i između Paštuna inepaštuna s druge strane. Nesposobnost Ahmada Šaha Masuda daiznađe kompromis s paštunskim zapovjednicima koji su se boriliprotiv Hikmetjara, čak i 1992. kad je Masud osvojio Kabul, znatno jeokaljala njegov politički ugled. Više nikad neće zadobiti povjerenjePaštuna sve do 1998., nakon što su talibani osvojili sjever zemlje.Treću razinu vodstva unutar pokreta otpora činili su znanstvenici,

intelektualci, poslovni ljudi i tehnokrati izbjegli iz Kabula u Pešavar.Mnogi od njih bili su neovisni i zagovarali su jedinstvo svih snagaotpora. Ali, toj skupini obrazovanih Afganistanaca ni stranke uPešavaru ni Pakistan nikada nisu dali ozbiljnu političku ulogu. Zatosu mnogi napustili Pešavar i otišli u druge zemlje i tako povećali brojobrazovanih Afganistanaca raseljenih po svijetu. Njihov utjecaj napolitičke događaje u vlastitoj zemlji postao je marginalan a kad ih jezemlja, nakon 1992., trebala kao predvodnike obnove nije ih bilo.Paštunska ulema i nastavnici u medresama bili su razbacani po

cijelom području pokreta otpora. Neki su bili stranački čelnici uPešavaru a neki zapovjednici na terenu, ali nisu predstavljaliujedinjenu snagu unutar pokreta otpora pa je do 1992. i njihovindividualni utjecaj u znatnoj mjeri izblijedio. Ulema je bila zrela dajepreuzme pokret ta-libanskoga tipa.Kad su se talibani 1994. godine pojavili ostalo je samo staro i

posvađano vodstvo pokreta otpora koje predsjednik BurhanudinRabani nije uspio ujediniti. Kako su na jugu glavnu riječ vodili lokalnizapovjednici, paštunsko je područje u potpunosti ostalo bezzajedničkog vodstva. Zato su talibani bivše vođe mudžahedina spravom smatrali suvišnima i korumpiranima pa iako su neke od vođameđu ulemama poštivali kao svoje bivše učitelje, nisu im u svompokretu dali nikakve političke uloge. A nisu im se sviđali ni svojeglavizapovjednici na terenu, koje su optuživali za poraz Paštuna nakon1992. Važni zapovjednici s bojišnica koji su se predali talibanimanikada nisu bivali promicani unutar talibanske vojne strukture.

Talibani su u potpunosti odbacivali i afganistanske intelektualce itehnokrate jer su ih smatrali začetnicima zapadnog i sovjetskogobrambenog sustava koji su mrzili.Tako se talibanski pokret pojavio u trenutku za njih vrlo povoljne

povijesne prekretnice, kad se komunistička struktura moći upotpunosti raspala dok su vođe mudžahedina bile diskreditirane, atradicionalno plemensko vodstvo eliminirano. Zato im je bilo vrlo lakopomesti ono malo staroga paštunskog vodstva stoje preostalo. Odtoga trenutka talibanskoj vladavini nije prijetila nikakva opasnost izredova Paštuna. Pružila im se prilika za izgradnju sustava koji nijetoliko povezan s plemenskom organizacijom koliko s islamskimkorijenima. Kako im je čimbenik islama davao potpuni legitimitetimali su mogućnost reagirati na potrebe naroda ali su dokazali dazato nemaju ni sposobnosti ni želje.Istodobno su odbili izgraditi mehanizam za uključivanje

predstavnika nepaštunskih etničkih skupina u redove vlasti. Njihovneupitan položaj na paštunskim područjima nije se mogao ponovitina sjeveru ako nisu dovoljno fleksibilni da objedine složeni mozaikafganistanskih etničkih skupina i stvore jedan novi oblik kolektivnogvodstva. Umjesto toga talibani su u konačnici stvorili jedno tajnodruštvo u kojemu su glavnu riječ imali Kandaharci i koje je bilojednako misteriozno, tajnovito i diktatorsko kao i Crveni kmeri uKambodži ili Irak pod vlašću Sadama Huseina.Najviše tijelo za donošenje odluka bila je vrhovna Sura, koja je i

dalje bila smještena u Kandaharu, gradu koji je mula Omar napustiosamo jednom (1996., kad je posjetio Kabul) i koji je pretvorio u novoafganistansko središte moći. U toj vrhovnoj Suri glavnu su riječ vodiliOmarovi stari prijatelji i kolege, uglavnom Paštuni iz ogranka Durani,koje su prozvali "Kandaharcima", iako su potjecali iz tri pokrajine -Kandahara, Helmanda i Urozgana.Sura se sastojala od deset članova (vidi Dodatak 2) ali su na

njezinim sjednicama sudjelovali i vojni zapovjednici, plemenskistarješine i uleme, tako daje i dalje bila prilično labavo i amorfnotijelo u kojemu je često sudjelovalo do pedeset ljudi.Od deset glavnih članova Sure šestorica su bili Paštuni iz ogranka

Durani a samo jedan Tadžik iz Badahšana, mevlana Sejid Giasudin(koji je dugo živio u paštunskom pojasu). Takav omjer Paštuna i ne-

paštuna mogao je biti prihvatljiv dok su talibani napredovali upaštunskom pojasu, ali nakon što su zauzeli Herat i Kabul Sura stakvim sastavom nije više bila istinsko predstavničko tijelo svihafganistanskih etničkih skupina. Kandaharska se Sura nikad nijedovoljno proširila kako bi u nju ušli i predstavnici Paštuna iz ogrankaGilzai i predstavnici nepaštunskih naroda. Ostala je uska i zatonesposobna zastupati interese cijele zemlje.Postoje još dvije Sure koje su odgovorne kandaharskoj Suri. Jedna

od njih je kabinet, tj. vlada sa svojim ministrima u Kabulu ili kabulskaSura. Druga je zapravo vojno vijeće ili vojna Sura. Kabulska je Sura1998. imala sedamnaest članova od kojih su najmanje osmorica biliiz ogranka Durani, trojica iz ogranka Gilzai i samo dvojica iznepaštunskih naroda (vidi Dodatak 2). Kabulska Sura rješava tekućeprobleme vlade, grada i kabulske vojne fronte, ali važne odlukedonosi kandaharska Sura. Kandaharska je Sura često opozivala čaki neke male odluke kabulske Sure i njezinog poglavara muleMuhameda Rabanija, poput dopuštenja za putovanje novinara ilinekoga novog projekta humanitarne pomoći UN-a. Vrlo brzokabulska Sura, koja je imala ulogu vlade, nije mogla donositi nikakveodluke bez prethodnih konzultacija s Kandaharom, stoje dovodilo dobeskonačnih odgađanja i kašnjenja.U Kabulu i Heratu, a kasnije i u Mazaru, dakle u gradovima gdje

Paštuni nemaju većinu, sve glavne položaje - guvernera,gradonačelnika, šefa policije i drugih viših dužnosnika - dobivali sukandaharski Paštuni koji tamošnji jezik dari, koji je lingua franca tihgradova, nisu uopće znali ili su ga znali vrlo slabo. U tamošnjimlokalnim šurama nema nijednog istaknutog lokalnog čovjeka.Talibani su fleksibilnost pokazali samo na području imenovanjapokrajinskih guvernera. Od jedanaest guvernera iz 1998. samo sučetvorica bila iz Kandahara.3 U prošlosti su guverneri i stariji lokalnidužnosnici obično bili članovi lokalne elite i odražavali su etničkisastav lokalnog stanovništva. Talibani su tu tradiciju ukinuli ipostavljali ljude iz drugih krajeva. Međutim, politička moć talibanskihguvernera znatno je smanjena. Zbog nedostatka sredstava s kojimasu mogli raspolagati i zbog nemogućnosti provedbe ozbiljnihekonomskih projekata kao i pomoći izbjeglicama po povratku izPakistana i Irana guverneri su imali sve manju i manju političku,

ekonomsku i socijalnu ulogu. Mula Omar i guvernere drži podkontrolom kako ne bi izgradili moćnu lokalnu bazu. Neprestano ihpreseljava ili ih, kao zapovjednike, vraća na bojišnicu.Nakon poraza u Mazaru 1997. porasle su kritike zapovjednika Paš-

tuna iz ogranka Gilzai jer nisu konzultirani o vojnim i političkimpitanjima, unatoč činjenici da su osigurali glavninu vojnog ljudstva.Talibani su u Mazaru izgubili 3000 svojih najboljih vojnika, 3600 ih jezarobljeno, a desetorica zapovjednika bila su ili ubijena ili zarobljena.Tako su bili prisiljeni zatražiti novake iz plemena ogranka Gilzai naistoku zemlje, ali im nisu bili spremni prepustiti dio političke moći nitiih uključiti u kandaharsku Suru. Zato su pripadnici ogranka Gilzai svemanje bili spremni služiti kao talibanska topovska hrana pa su seopirali novačenju.Vojna struktura talibana obavijena je još većom tajnošću. Vrhovni

zapovjednik oružanih snaga je mula Omar iako nema nikakvestvarne definicije njegova položaja ni uloge. Ispod njega jezapovjednik stožera, a potom zapovjednik kopnene vojske i avijacije.U Kabulu postoje najmanje četiri pješadijske divizije ijedna oklopna.Međutim, ne postoji nikakva jasna vojna struktura s hijerarhijomčasnika i zapovjednika a zapovjednici jedinica stalno se premještaju.Primjerice, talibanske ekspedicijske snage u Kunduzu, jedinoj vojnoj postrojbi na sjeveru zemlje, promijenile su

nakon poraza u Mazaru iz 1997. najmanje tri zapovjednika urazdoblju od tri mjeseca dok je više od polovice vojnika bilopovučeno na heratsku frontu i na njihova su mjesta poslani neiskusnipakistanski i afganistanski vojnici. Vojna je Sura jedno labavo tijelokoje planira strategiju i može provoditi odluke u svezi s vojnomtaktikom, ali se čini da nema nikakvih ovlasti za donošenje strateškihodluka. O vojnoj strategiji, imenovanju ljudi na ključne položaje idodjeli sredstava za ofenzive odlučuje Omar. Osim opće vojneobveze koju provode talibani, zapovjednici iz paštunskih područjaposebno su odgovorni za novačenje ljudi, za njihove plaće i za briguoko vojnika na terenu. Za te svrhe dobivanju sredstva - novac,gorivo, hranu, prijevoz, oružje i streljivo - od vojne Sure. Vojnici sečesto izmjenjuju jer na bojišnicu dolaze drugi članovi njihovih obiteljikako bi već umorni vojnici mogli provesti dulje vrijeme kod kuće.Redovna talibanska vojska nije nikad imala više od 25.000 do

30.000 vojnika iako bi se taj broj lako povećao neposredno prijenovih ofenziva. Na isti način su i studenti iz pakistanskih medresa,koji su 1999. činili oko 30% talibanskog ljudstva, provodili na bojišnicikratko vrijeme i potom bi se vraćali kućama, a na svoja mjesta slalinovake. Međutim, taj neplanski način novačenja, koji se uvelikerazlikuje od Masudove redovne vojske od 12.000 do 15.000 vojnika,ne dopušta stvaranje redovne i disciplinirane vojske.Zato su talibanski ratnici slični tradicionalnim plemenskim gardama,

zvanim laškar, o kojima postoje mnoge priče iz povijesti paštunskihplemena. Laškar se uvijek brzo mobilizirao, bilo po nalogu monarhaili na obranu plemenskog područja ili protiv nekoga lokalnogneprijatelja. Sudjelovanje u toj jedinici bilo je isključivo dragovoljno.Sudionici nisu dobivali plaću, ali su dijelili plijen. Međutim,talibanskim je vojnicima bilo zabranjeno pljačkati pa su u početku,kad bi zauzeli neki grad, bili nevjerojatno disciplinirani, ali je nakonporaza u Mazani 1997. te discipline nestalo. Većina talibanskih boraca ne dobiva plaću, a zapovjednici odlučuju

o tome koliko će im novca dati kad odlaze na dopust. Redovne plaćedobivaju profesionalni i školovani vojnici, pripadnici bivšekomunističke vojske. Ti paštunski tenkisti, topnici, piloti i mehaničariviše se bore kao plaćenici jer su služili u vojskama svih vlastodržacau Kabulu.Nekolicina članova vojne Sure ujedno su i ministri u vladi što dovodi

do još veće zbrke u Kabulu. Tako je ministar zdravstva, mulaMuhamed Abas, bio dozapovjednik talibanskih ekspedicijskih snagakoje su na sjeveru, nakon poraza u Mazaru 1997., ostale uokruženju. Potom je povučen i poslan u Herat kako bi organizirao jošjednu ofenzivu i na kraju vraćen na svoj položaj ministra nakon šestmjeseci, stoje zaprepastilo humanitarne organizacije UN-a s kojimaje surađivao. Mula Ehsanulah Ehsan, guverner Državne banke, bioje zapovjednik jedne elitne postrojbe od nekih tisuću Kandaharaca.Zato njegov položaj u banci nije privukao gotovo nimalo pozornosti.Ubijen je u Mazaru 1997.Mula Abdul Razak, guverner Herata koji je bio zarobljen u Mazaru

1997. i kasnije oslobođen, predvodi vojne ofenzive po cijeloj zemljijoš od 1994. Gotovo svi članovi kandaharske i kabulske Sure, osim

onih s tjelesnim invaliditetom, u nekom su razdoblju bili vojnizapovjednici.To na neki način dopušta veliku fleksibilnost u hijerarhiji talibana jer

svi njezini pripadnici istodobno djeluju i kao državni dužnosnici i kaovojni generali a osim toga u neprestanom su dodiru sa svojimborcima. Međutim, talibanska je uprava, osobito u Kabulu, zbog togapretrpjela velike štete. Dok je neki ministar na bojišnici, njegovoministarstvo ne može donositi odluke.Talibanski se sustav pobrinuo da nijedan njihov ministar ne postane

učinkovit na svom položaju niti da stvori moćnu lokalnu bazu.Svakog ministra koji bi postajao politički previše moćan mula Omarbi istog trenutka vraćao na bojišnicu. Ali, rezultat te zbrke bio je tajdaje zemlja ostala bez učinkovite vlade i da je talibanski pokret ostaobez jasno određenih uloga vodstva. Velikim dijelom zbog svoje prekomjerne tajnovitosti talibani nisu

uspjeli pridobiti povjerenje ljudi u velikim gradovima, kao nipovjerenje stranih medija, humanitarnih organizacija i međunarodnezajednice. Cak i nakon osvajanja Kabula odbili su obznaniti kakonamjeravaju uspostaviti vladu širokog spektra ili potaknuti razvojgospodarstva. Situacija u kojoj su talibani zahtijevali međunarodnopriznanje dok još nisu imali jasno određene vlade samo je povećaladvojbe međunarodne zajednice glede njihove sposobnosti vladanja.Glasnogovornik kabulske Sure, Šir Muhamed Stanakzai, relativnougodan tali-ban iz ogranka Gilzai iz pokrajine Logar, koji govoriengleski jer je u Indiji polazio policijsku školu, bio je talibanska vezas humanitarnim organizacijama UN-a i stranim medijima. Međutim,ubrzo je postalo jasno da on nema nikakve stvarne moći a niizravnog pristupa muli Omaru kako bi mu prenio poruke i od njegadonio odgovore. Tako humanitarne organizacije nisu nikada bilesigurne jesu li njihove poruke uopće dospjele do Omara pa jenjegova uloga postala beznačajna.Talibani su tu zbrku još više povećali kad su očistili kabulsku

birokraciju čiji su niži službenici ostali na svojim mjestima još od1992. Smijenili su sve više službenike Tadžike, Uzbeke i Hazare i nanjihova mjesta postavili Paštune, bez obzira na to jesu li imalipotrebne kvalifikacije ili ne. Kao rezultat otpuštanja stručnih i

sposobnih službenika ministarstva su velikim dijelom prestalafunkcionirati.Nemoguće je opisati talibansku radnu etiku u tim ministarstvima.

Bez obzira na ozbiljnost vojne ili političke krize, vladini uredi uKabulu i Kandaharu rade samo nekoliko sati dnevno, od osam ujutrodo podne. U podne počinje stanka za molitvu, a nakon toga slijedidugi popodnevni odmor. Navečer imaju dugotrajne društveneskupove ili sastanke. Na stolovima ministara nema nikakvihdokumenata ni papira niti građani ikada dolaze u vladine urede. Doksu stotine talibanskih dužnosnika i službenika prisiljavale muški diostanovništva da puste duge brade, u ministarstvima nije bilo nikogatko bi mogao odgovoriti na bilo kakva pitanja. Narod je prestao ištaočekivati od tih ministarstava, a zbog nedostatka lokalnihpredstavnika u gradskim upravama talibani su više izgledali kaookupatori nego kao uprava koja je pokušavala pridobiti srca i dušesvoga naroda.Talibani do danas nisu ničim obznanili kako i kada planiraju

uspostaviti jednu trajniju vladu, hoće li imati ustav ili ne i na koji ćenačin politička vlast biti podijeljena. O toj temi svaki talibanski čelnikima drukčije mišljenje. "Talibani su spremni pregovarati s oporbom alipod uvjetom da y pregovorima ne sudjeluje nijedna politička stranka.Većina talibana dolazi iz političkih stranaka tako da znamo kakveprobleme one stvaraju. Islam je protiv svih političkih stranaka", rekaomi je jedan ministar. Jedan drugi ministar izjavio je sljedeće:"Jednom kad budemo imali mir, narod može izabrati vladu kakvu želiali prvo treba razoružati oporbu". Neki su željeli isključivo talibanskuvladu.4 Nakon 1996. sva je moć bila u rukama mule Omara koji sesve manje savjetovao s kandaharskom Surom. To se moglo vidjeti izriječi njegova čovjeka od povjerenja Vakila, koji je izjavio slijedeće:"Odluke se temelje na savjetu amir ul-mu'minina. Nama konzultacijenisu potrebne. Mi vjerujemo daje to u skladu sa šerijatom. Mi sepriklanjamo amirovu stajalištu čak i onda kad svi drugi misle drukčije.Neće biti poglavara države. Umjesto njega imat ćemo amir ul-mu'minina. Mula Omar imat će vrhovnu vlast i nijedna vlada nećemoći provesti nijednu odluku s kojom on ne bude suglasan. Izbori sunespojivi sa šerijatom pa ih zato odbacujemo".

Za provedbu svojih odluka mula Omar se sve manje oslanjao navladu u Kabulu a sve više na uleme u Kandaharu i vjersku policiju uKabulu. Mevlana Said Muhamed Pasanai, predsjednik Islamskogavrhovnog suda u Kandaharu, koji je Omara tijekom džihada naučioosnove šerijatskog zakona, postao mu je glavnim savjetnikom. On jepreuzeo odgovornost za okončanje bezakonja u zemlji pomoćuislamskog načina kažnjavanja. "Naši su suci predsjednici trinaestvisokih sudova u trinaest pokrajina i posvuda vlada mir i sigurnost zatamošnji narod", rekao mije 1997.6 Pasanai, koji danas ima više odosamdeset godina, izjavio je kako već gotovo pola stoljeća dosuđujeislamske kazne u lokalnim selima i kako je savjetovao mudžahedineu primjeni šerijata u vrijeme džihada.Islamski vrhovni sud u Kandaharu postao je najvažnijim sudom u

zemlji jer Omar živi u Kandaharu. Taj je sud imenovao islamske sucezvane kadi, tj. kadije, i pomoćne kadije u pokrajinama i sve ihjednom godišnje poziva u Kandahar kako bi razgovarali o procesimai o primjeni šerijatskog zakona. U Kabulu postoji jedan paralelansustav jer je tamo sjedište ministarstva pravosuđa i Vrhovnog sudaAfganistana. Vrhovni sud u Kabulu rješava oko četrdeset slučajevatjedno i sastoji se od osam odjela koji rješavaju slučajeve s područjatrgovine, poslovanja, kaznenog i javnog prava ali taj sud očito nemajednake ovlasti kao i Vrhovni sud u Kandaharu. Državni odvjetnik,mevlana Džalilulah Maulavizade, izjavio je: "Svi se zakoni sadaislamiziraju. Uklanjaju se zakoni koji nisu u skladu s islamom. Trebatće nekoliko godina da pregledamo sve stare zakone kako bi ihpromijenili ili uklonili". Sve teže ekonomsko stanje i političko otuđenjena područjima pod talibanskom vlašću, uz goleme vojne gubitke,izazvali su sve veće unutarnje podjele. Talibani su u siječnju 1997.bili suočeni s pobunom u samom srcu Kandahara, do koje je došlozbog prisilnog novačenja. Na kraju su seljani, koji su odbili ići uvojsku, ubili četvoricu talibana koji su ih došli unovačiti. Talibani suprotjerani iz nekoliko sela oko Kandahara nakon oružanih sukoba ukojima je bilo žrtava na obje strane.7 Seoske su starješine izjavilekako njihove mladiće čeka smrt ako odu u vojsku. "Talibani suobećali mir, a umjesto toga pružili su nam samo rat", rekao je jedanstarješina.8 Talibani su u lipnju ubili 18 vojnih dezertera ukandaharskom zatvoru.9 Došlo je do sličnih nemira zbog novačenja i

u pokrajinama Vardak i Paktija. Zbog prisilnog novačenja talibani supostajali sve nepopularniji pa su se za dobivanje novaka sve višeoslanjali na pakistanske medrese i na afganistanske izbjeglice uPakistanu.Istodobno su, u travnju 1998., dramatično porasla neslaganja

između Sure u Kandaharu i one u Kabulu, nakon posjeta američkogizaslanika Billa Richardsona Kabulu. Mula Rabani, poglavarkabulske Sure, pristao je provesti neke od Richardsonovih zahtjevaali je mula Omar sutradan u Kandaharu odbio njihov sporazum.Rabani je otišao na dugi odmor, stoje povremeno činio, pa su sepojavile glasine daje u zatvoru. U listopadu 1998. talibani su uDžalalabadu, najvećem gradu u istočnom Afganistanu, uhitili više odšezdeset ljudi, uz tvrdnju da tamo postoji plan o pokušaju državnogudara, čiji su autori bivši vojni časnici odani paštunskom generaluŠahnavazu Tanaiju, koji je 1990. pobjegao iz vojske predsjednikaNadžibulaha i pridružio se mudža-hedinima. Njegovi paštunskičasnici bili su na strani talibana a mnogi su od 1994. služili utalibanskoj vojsci.10 U neredima na Medicinskom fakultetuSveučilišta Nangarhar u Džalalabadu, u prosincu, talibani su ubilijednog studenta i nekolicinu ranili. U gradu je došlo do štrajkova iptorutalibanskih demonstracija.Čini se da su nezadovoljstvo u Džalalabadu poticali pobornici mule

Rabanija, koji je bio umjereniji, a u tom je gradu imao političku bazu.I moćni trgovci Džalalabada, dakle šefovi krijumčarske trgovine izPakistana, željeli su liberalnije stajalište talibana. Nakon incidenata uDžalalabadu mula Rabani ponovno je pozvan iz Kabula u Kandaharnakon čega je na nekoliko mjeseci nestao s pozornice. Godine 1998.kabulska je Sura željela ublažiti talibansku politiku kako bi uAfganistan ponovno došle agencije UN-a i veća međunarodnapomoć. Tali-banski vođe u Šurama u Kabulu i Džalalabadu osjećalisu sve veće nezadovoljstvo javnosti zbog porasta cijena, nestašicahrane i obustave humanitarne pomoći. Međutim, mula Omar ikandaharsko vodstvo nisu dopustili proširenje humanitarnihaktivnosti UN-a pa su time prisilili UN da napusti zemlju. Tijekom zime 1998. na 1999. talibanski su vojnici opljačkali neke

trgovine i osobe, što je odražavalo sve veću nedisciplinu u vojsciprouzročenu ekonomskim poteškoćama. Najgori takav izgred

dogodio se u Kabulu u siječnju 1999. nakon čega su šestoricitalibanskih vojnika odsječene desne ruke i lijeva stopala. Potom suvlasti objesile te odsječene udove o drveće u središtu grada kako biih ljudi mogli vidjeti i tamo su ostali sve dok se nisu raspali. Iako suse zbog unutarnjih talibanskih nesuglasica povećale spekulacije oozbiljnim slabostima među talibanima, koje bi mogle dovesti dograđanskog rata među njima, mula Omar je, zahvaljujući svomevisokom položaju i golemim ovlastima, uspio održati potpunukontrolu nad talibanskim pokretom.Tako su talibani, kao i mudžahedini prije njih, pribjegli vladavini

jednog čovjeka, bez ikakva organiziranog sustava koji bi uzeo uobzir i druge etničke skupine i drukčija stajališta. Kako nijedantalibanski vođa nije bio spreman proturječiti Omaru niti mu sesuprotstaviti, borba između umjerenih i tvrdih talibana preselila se upodzemlje. Postoji velika vjerojatnost da će to stanje s vremenomdovesti do eksplozije unutar talibana, tj. do intratalibanskogagrađanskog rata, koji će opet podijeliti Paštune i nanijeti još većepatnje običnom narodu.

Osmo poglavljeSPOL KOJI JE IŠČEZNUO - ŽENE, DJECA I

TALIBANSKA KULTURA

Nema osobe koja bi poželjela vidjeti poluprazni ured melvane Kal-amudina u središtu Kabula. Cijeloj jednoj polovici ljudskog rodaionako to nije dopušteno jer taj mevlana ne dopušta ženama niulazak u zgradu, a kamoli u njegov ured. Taj divovski pripadnikjednoga paš-tunskog plemena ima goleme šake i stopala, dugidebeli nos, crne oči i gustu crnu bradu što dodiruje površinu stola.Njegova pojava i ime strah su i trepet u Kabulu. Šef je talibanske

vjerske policije, a rijeka uredbi što izlaze iz njegova ureda iz korijenaje promijenila način života u tom gradu čiji su žitelji nekad živjeliopušteno, i sve žene uklonila sa svakoga javnog mjesta.On je šef institucije koja se zove Amr bi'l-Ma'rufwa nahi an al--

munkar, tj. Odjel za promicanje vrlina i sprečavanje poroka. Onosobno više voli prijevod koji glasi Odjel za poštivanje vjere.Odjel ima tisuće mladih fanatika što okolo hodaju s bičem u ruci i s

dugim palicama i kalašnjikovima. Ljudi ih jednostavno zovu "vjerskapolicija" ili kakvim drugim pogrdnim imenima. Kad sam ga 1997.posjetio kako bih s njim napravio jedan od rijetkih intervjua, upravo jebio izdao neke nove uredbe kojima je ženama zabranio cipele svisokim potpeticama, obuću što pravi buku dok hodaju i šminku. Utom je dekretu stajalo: "Zabranjeno je moderno odijevanje i nakit ubolnicama. Zene imaju dužnost ponašati se dostojanstveno, hodatitiho i ne lupati cipelama o pod, što pravi buku". Nije bilo jasno kakosu fanatici uopće mogli vidjeti jesu li žene našminkane ili nisu i kakvesu im cipele na nogama s obzirom na to da su umotane od glave dopete u takozvanu burku (vidi Dodatak 1).Tim su novim dekretom formalizirane ranije zabrane ženama koje

su se odnosile na zapošljavanje izvan kuće, ali im je ovoga puta bilozabranjeno raditi i za zapadne humanitarne agencije, osim umedicinskom sektoru. "Zene ne smiju raditi nigdje osim umedicinskom sektoru. Zene koje rade u medicinskom sektoru nesmiju sjediti na sjedalu do vozačeva. Nijedna afganistanska žena nesmije se voziti u istom automobilu sa strancima", stajalo je dalje u

dekretu. U Kabulu je i obrazovanje za dječake došlo na mrtvu točkujer su većina nastavnika žene kojima je zabranjeno raditi. Cijelajedna generacija af-ganistanske djece raste bez ikakvogobrazovanja. Tisuće obrazovanih obitelji pobjeglo je iz Kabula uPakistan jednostavno zato što se njihova djeca nisu više smjelaškolovati.Nervozno sam upitao Kalamudina čime opravdava talibansku

zabranu ženama da rade i idu u školu, a on je odgovorio: "Naš ćenas narod optužiti ako ne pružimo obrazovanje ženama i svremenom ćemo im osigurati jedno zvanje, ali za sada imamoozbiljnijih problema". Poput mnogih mula i unatoč tome stojegorostas, začuđujuće je ljubazan a ja sam se upinjao pohvatatinjegove riječi. "Postoje sigurnosni problemi. Nemoguće je osiguratiposeban prijevoz za žene, posebne škole za žene u sadašnjemtrenutku. Žene moraju biti potpuno odvojene od muškaraca. A međunama imamo muškaraca koji se sa ženama ne mogu ponašati kakotreba. U ratu sa Sovjetskim Savezom izgubili smo dva milijuna ljudijer nismo imali šerijatskog zakona. Borili smo se za šerijat i sadaimamo organizaciju koja će ga provesti. Ja ću ga provesti što god sedogodilo", kategorički je izjavio.Kad su talibani prvi put zauzeli Kabul vjerska je policija javno tukla

muškarce i žene jer muškarci nisu imali dovoljno duge brade ili ženenisu nosile burke kako treba. "Našem osoblju savjetujemo da netuku ljude na ulicama. Mi samo savjetujemo ljudima kako se trebajuponašati u skladu sa šerijatom. Primjerice ako netko počne vozitinatraške i vidimo da će udariti u automobil iza sebe jednostavno gaupozorimo da malo pričeka", rekao je Kalamudin uz široki osmijeh,očito zadovoljan tom svojom modernom metaforom.Odjel je ustrojen po uzoru na slične državne organizacije u Sau-

dijskoj Arabiji i upošljava tisuće mladića od kojih mnogi imajuminimalno obrazovanje stečeno u pakistanskim medresama. Odjel jeujedno i najučinkovitija talibanska tajna služba - čudna imitacijaKHAD--a, goleme tajne agencije komunističkog režima izosamdesetih godina. KHAD, koji je kasnije promijenio ime u WAD,upošljavao je 15.000 do 30.000 profesionalnih špijuna i uz to imao100.000 plaćenih doušnika.1 Kalamudin je priznao da ima tisućedoušnika u vojsci, ministarstvima, bolnicama i zapadnim

humanitarnim agencijama. "Svi naši djelatnici imaju iskustva gledevjerskih pitanja. Osim toga mi smo neovisna organizacija i nedobivamo savjete ni od ministarstva pravosuđa ni od Vrhovnog sudao tome što trebamo činiti. Poštujemo naloge amira mule MuhamedaOmara."Kalamudinovi se dekreti redovito emitiraju na Radio Šerijatu

(bivšem Radio Kabulu) i pokrivaju sve vidove društvenog ponašanja(vidi Dodatak 1). Jedan od dekreta odnosi se na ponašanje ljudi nasportskim događajima, koje su talibani u početku bili zabranili. U tomdekretu stoji: "Svi gledatelji, dok navijaju za sportaše, trebajuuzvikivati Allah-u-Akbar (Bog je velik) i suzdržati se od pljeska. Akose vrijeme utakmice poklopi s vremenom molitve utakmicu trebaprekinuti. I igrači i gledatelji trebaju zajedno moliti. Puštanje zmajevanekad omiljena proljetna pošast žitelja Kabula, još uvijek jezabranjeno kao i svi sportovi za žene.Po mišljenju talibana propitivanje tih dekreta, koji nemaju nikakva

uporišta u Kur'anu jednako je propitivanju samoga islama, iako jeemancipacija žena bila prva zadaća proroka Muhameda."Najvažniji i nepogrešivi ispit islama bila je emancipacija žena, koja

se najprije počela proklamirati a potom, sporim korakom, ostvarivati",rekao je Ferdinand Braudel.2 Ali talibani nisu ni muslimanskimnovinarima dopustili da propituju te dekrete niti da raspravljaju otumačenjima Kur'ana. Stranim humanitarnim djelatnicimajednostavno bi rekli: "Vi niste muslimani i zato nemate pravoraspravljati o islamu". Talibani su upravu, njihovo tumačenje islamajeispravno, a sve drugo je pogrešno i izraz je ljudske slabosti inedostatka pobožnosti. "Naš ustav je šerijat pa nam ustav nijepotreban. Ljudi vole islam i zato podupiru talibane i cijene sve štoradimo", izjavio je državni odvjetnik mevlana Džalilulah Maulavizade.Međutim, nedaće afganistanskih žena i afganistanskog društva u

cjelini počele su puno prije dolaska talibana. Dvadeset godinaneprestanog rata uništilo je afganistansko civilno društvo, klanskiustroj zajednica i obiteljsku strukturu koja je pružala važno utočište utim teškim ekonomskim uvjetima. Glede uvjeta života Afganistan senalazi među najsiromašnijim državama na svijetu. Smrtnostnovorođenčadi najviša je na svijetu (18%, odnosno 163 od 1000). Uostalim zemljama u razvoju u prosjeku je znatno manja (70 od 1000).

Do pete godine života umire 25% afganistanske djece, dok ih uostalim zemljama u razvoju umire 10%.Od 100.000 rodilja umire ih 1700, stoje golem broj. Životni vijek za

muškarce i žene iznosi samo 43-44 godine, dok u ostalim zemljamau razvoju iznosi 61 godinu. Zdravstvena skrb dostupna je za samo29% stanovništva, a pitka voda za samo 12%, za razliku od drugihzemalja u razvoju gdje te razine iznose 80%, odnosno 70%. Djecaumiru od jednostavnih bolesti koje se mogu spriječiti, poput kozica iproljeva, jer nema zdravstvenih ustanova ni čiste vode.Prije pojave talibana nepismenost je bila veliki problem. Nepismeno

je ostajalo 90% ženske i 60% muške djece. Ima velikih područjaAfganistana na kojima su škole porušene u ratu, sve do jedne. Takoje talibanska politika prema spolovima samo pogoršala todugogodišnje teško stanje. U prva tri mjeseca svoje vladavine uKabulu talibani su zatvorili 63 škole u gradu, pa je bez školovanjaostalo 103.000 djevojčica i 148.000 dječaka, a bez posla 11 200nastavnika od kojih je 7800 žena.5 Zatvorili su i Kabulsko sveučilištekoje je imalo 10.000 studenata, od toga 4000 žena. U prosincu 1998.UNICEF je izvijestio da se obrazovni sustav nalazi u stanju potpunograsula te da školu ne polazi 90% djevojčica ni gotovo 70% dječaka.Svijet je uglavnom ignorirao to očajno stanje afganistanskog

naroda. Tijekom osamdesetih godina Afganistan je privlačiopozornost i pomoć međunarodne zajednice ali onog trenutka kad seSovjetski Savez 1989. povukao, Afganistan je nestao s radarasvjetske pozornosti. Pomoć bogatih zemalja neprestano sesmanjivala i bila je ispod minimalnih zahtjeva humanitarnih agencija,stoje postalo skandalozno.Godine 1996. UN je za svoj godišnji humanitarni program za

Afganistan zatražio 124 milijuna dolara ali je do kraja te godine dobiosamo 65 milijuna dolara. Za 1997. zatražio je 133 milijuna dolara, adobio samo 65 milijuna dolara, tj. samo 42% dok je sljedeće godinezatražio 157 milijuna dolara i dobio samo 53 milijuna dolara,odnosno 34%. Za 1999. godinu UN je drastično srezao svoj zahtjevna samo 113 milijuna dolara. Znanstvenik Barnett Rubin izjavio je:"Ako je situacija u Afganistanu danas ružna to nije zato što jeafganistanski narod ružan. Afganistan nije samo zrcaloAfganistanaca, on je zrcalo svijeta. 'Ako vam se ne sviđa slika u

ogledalu nemojte razbiti ogledalo nego svoje lice', kaže jednaperzijska poslovica".Kad bi se kabulske žene pogledale u ogledalo, čak i prije dolaska

talibana, vidjele bi samo očaj. Godine 1996. u jednoj maloj pekarniciu Kabulu, susreo sam gospođu Bibi Zohru, udovicu koja je saskupinom mladih žena pravila nan, tj. kruh bez kvasca kakav jedu sviAf-ganistanci, za udovice, siročad i invalide. O takvim jepekarnicama ovisilo 400.000 ljudi u Kabulu, a financirao ih je WFP.Taj broj je uključivao 25.000 obitelji udovica, tj. samohranih majki, i7000 obitelji čiji su očevi bili invalidi. Blatnjava daščara gospođeZohre bila je puna rupa od šrapnela i metaka. Najprije je pogođena irazrušena raketama snaga Gulbudina Hikmetjara 1993., a 1995.ponovno je pogođena talibanskim rafalima.Imala je šestero djece i roditelje. Mali komadić zemlje na kojemu je

nekad stajala njezina kuća dala je WFP-u da na njemu napravipekarnicu. "Pogledaj moje lice, ne vidiš li na njemu tragediju našihživota i naše zemlje?" rekla je. "Stanje se iz dana u dan pogoršava.Postali smo prosjaci, ovisni o UN-u. To nije način na koji Afganistancižele živjeti. Zene su iscrpljene, potištene i očajne. Samo želimo mir isvaku minutu dana molimo za mir".Nedaće njezine djece, kao i druge djece, bile su još gore. Na

igralištu koje je postavila organizacija Spasite djecu, u jednome polu-razrušenom naselju, na novim njihaljkama potišteno su se igralaispijena afganistanska djeca. Igralište je bilo puno podsjetnika na rat- praznih čahura, jedan uništeni tenk s golemom rupom na kojoj jenekad bila topovska kupola i drveće sasječeno raketnom paljbom."Glavni teret rata podnose žene i djeca", rekla mi je direktoricaorganizacije Spasite djecu, Sofie Elieussen. "Zene se moraju boriti s neishranjenošću svoje djece. Pate od histerije,

traume i depresije jer ne znaju kad će pasti sljedeća raketa. Kakodjeca mogu biti disciplinirana i reagirati na majčinu nježnost kadgledaju kako se stariji ubijaju i kako im majke ne uspijevaju osiguratini najosnovnije potrebe? Toliko je stresa da djeca čak ne vjeruju nidrugoj djeci, a roditelji su prestali razgovarati s djecom i više im ni nepokušavaju objasniti što se događa", rekla je.U jednom UNICEF-ovom istraživanju kabulske djece, koje je

provela dr. Leila Gupta, ustanovljeno je daje većina djece već vidjela

najgore moguće zločine i da ih većina ne očekuje da će preživjeti.Dvije trećine ispitane djece vidjelo je ljude ubijene raketama, mrtva irazni-jeta tijela. Više od 70% djece izgubilo je barem jednog članaobitelji i više nemaju povjerenja u odrasle. Izjavila je i sljedeće: "Svadjeca pate od noćnih mora i usamljenosti. Mnoga su rekla da višenije vrijedno živjeti". Rat je uništio sve norme obiteljskog života. Kaddjeca izgube povjerenje u roditelje i kad im roditelji ne mogu pružitisigurnost, djeca nemaju nikakva uporišta u stvarnom svijetu.Djeca su u tom ratu zahvaćena ratnim zbivanjima u znatno većoj

mjeri nego u bilo kojem ratu na svijetu. Svi lokalni ratni zapovjednicinovačili su i dječake, neke čak u dobi od dvanaest godina, a mnogisu bili siročad bez nade u obitelj, školovanje ili bilo kakav posao osimvojničkog. Pomoću svojih veza s pakistanskim medresama talibanisu poticali tisuće djece da idu u borbu. Postojale su cijele jedinicesastavljene od dječaka koji su punili artiljerijske cijevi, donosilistreljivo, čuvali postrojenja i sudjelovali u pravim borbama. Značajnoje Sspomenuti da je jedan veliki međunarodni pothvat iz 1998.,kojem se sadašnji dobni minimum vojnika od 15 godina želiopovećati na 18, naišao na otpor SAD-a, Pakistana, Irana iAfganistana. U jednom izvješću Amnestv Internationala iz 1999. stojida danas u svijetu ima oko 300.000 vojnika mlađih od 18 godina.8Nakon što su talibani zauzeli Kabul, bijeda žena i djece postala jeznatno veća. Svaka žena koju sam sreo u Kabulu tijekom 1995. i 1996., a u to su

vrijeme novinari bez problema razgovarali sa ženama na ulici, utrgovinama i uredima, znala je da će se njihova bijeda samo povećatiako talibani zauzmu grad. Jedna od njih bila je Nasiba Gol, izrazitolijepa i zgodna dvadeset sedmogodišnja djevojka koja je željelapripadati modernom svijetu. Godine 1990. diplomirala je naKabulskom sveučilištu i imala dobar posao u jednoj nevladinojorganizaciji. Odjevena u dugu suknju i s visokim potpeticama nijebaš brinula da joj lice bude prekriveno, samo bi, dok je putovalagradom, prebacila šal preko glave. "Talibani samo žele baciti žene ublato. Nijedna žena, ni ona najsiromašnija i najkonzervativnija ne želida talibani preuzmu vlast u Afganistanu", rekla je, i dodala: "Islamkaže da žene imaju jednaka prava kao i muškarci i da ih trebapoštivati. Ali talibanski potezi okreću ljude čak i protiv islama". Njezini

su se strahovi ispunili jer, kad su talibani zauzeli Kabul, žene sunestale iz javnosti. Nasiba je morala napustiti posao pa je otišla uPakistan.Svi talibanski vođe potječu iz najsiromašnijih i najkonzervativnijih

paštunskih pokrajina na jugu Afganistana, s najvećim brojemnepismenih ljudi. U selu mule Omara žene su oduvijek izlazilepotpuno pokrivene i nijedno žensko dijete nije išlo u školu jer školanije bilo. Omar i njegovi kolege prenijeli su svoju životnu sredinu isvoje iskustvo (ili neiskustvo) sa ženama na cijelu zemlju i tu susvoju politiku opravdavali Kur'anom. Neke su humanitarneorganizacije neko vrijeme tvrdile kako je riječ o afganistanskojkulturnoj tradiciji koja se mora poštovati. Ali u zemlji s tako raznolikimetničkim skupinama i različitim stupnjevima razvoja nije bilo nikakveuniverzalne tradicije ni kulture glede uloge žene u društvu. Niti jeijedan afganistanski vladar prije talibana uvodio takve zakone ilizahtijevao obvezno nošenje brade za muškarce ili burke za žene.Jug je u potpunosti različit od svih ostalih dijelova Afganistana.

Paštuni na istoku zemlje pod snažnim utjecajem pakistanskih Paštu-na, s ponosom su slali svoje kćeri u škole, a mnogi su to nastaviličiniti i pod talibanima. Ili su otvarali seoske škole ili slali obitelji uPakistan. Na tom su području humanitarne agencije, poputŠvedskog odbora, pomagale oko 600 osnovnih škola, koje jepolazilo 150.000 učenika, od toga 30.000 učenica. Kad su paštunskiplemenski starješine zatražili školovanje za svoju žensku djecutalibanski se guverneri tome nisu mogli usprotiviti.9 U afganistanskimizbjegličkim logorima u Pakistanu školu su polazile desetine tisućapaštunskih djevojčica. Izvan paštunskog pojasa sve druge etničkeskupine snažno su poticale školovanje ženske djece. SnagaAfganistana sastojala se od njegove etničke raznolikosti, a žene su utoj zemlji imale onoliko uloga koliko je bilo raznih plemena inarodnosti.U afganistanskim je gradovima vladala još veća raznolikost.

Kan¬dahar je oduvijek bio konzervativan grad ali je ženski dioheratske elite nekad govorio francuski kao drugi jezik i oponašaomodne trendove šahova dvora u Teheranu. Četrdeset posto žena uKabulu bilo je zaposleno i u vrijeme komunističkog režima i nakon1992. kad su na vlast došli mudžahedini. Iole obrazovane žene koje

su bile zaposlene svoj su tradicionalan način odijevanja zamijenilesuknjama, visokim potpeticama i šminkom. Odlazile su u kino, bavilese sportovima, plesale i pjevale na vjenčanjima. I sam je zdravrazum nalagao da će talibani, ako žele pridobiti narod, moratiolabaviti svoju politiku prema spolovima i prilagoditi je stvarnosti. Onisu naprotiv na Kabul gledali kao na leglo nemorala, na Sodomu iGomoru, gdje je žene trebalo batinama natjerati da prihvate njihovestandarde ponašanja a sjevernjaci nisu bili pravi muslimani pa ih jezato trebalo na silu reislamizirati.Na nepomirljiv stav talibana utjecala je i njihova unutarnja politička

dinamika i priroda novačenja. Njihovi su novaci - siročad, djeca bezkorijena, lumpenproleterijat iz rata i izbjegličkih logora - odrastalaisključivo među muškarcima. U medresama i oko njih vlast nadženama i isključivanje žena iz javnog života predstavljao je snažansimbol muškosti i potvrđivalo potpunu predanost tih mladih ljudidžihadu. Na tom je području isključenje žena iz života talibanimadavalo vrstu lažnog legitimiteta. "Takav odnos prema ženama imakorijene u političkim vjerovanjima i ideologiji, a ne u islamu ili ukulturnim normama. Talibani su novi naraštaj muslimana, proizvodkulture rata, koji su većinu života proveli potpuno odvojeni od svojihužih zajednica. U afganistanskom su se društvu žene tradicionalnokoristile kao sredstvo za reguliranje društvenog ponašanja pa su,kao takve, snažan simbol afganistanske kulture", rekla je Šimi Vali,direktorica jedne afganistanske nevladine organizacije.Talibanski su čelnici više puta rekli da će, ako ženama daju slobodu

i dopuste im polaziti školu, izgubiti potporu svojih vojnika, koji bi bilirazočarani vodstvom stoje pod pritiskom kompromitiralo načela.Tvrdili su i to da bi njihovi novaci i vojska bili oslabljeni i zavedenimogućnošću seksualnog provoda pa bi tako izgubili žar za borbu.Tako je tlačenje žena postalo glavnim obilježjem talibanskogislamskog radikalizma, kao cilj da "očiste" društvo i sačuvaju visokmoral svojih vojnika. Pitanje spolova postalo je glavnom platformomtalibanskog otpora nastojanjima UN-a i vlada zapadnih zemalja da ihprisile na kompromis i na donošenje blažih mjera. Kompromis saZapadom bio bi znak poraza i pokazatelj da su od početka na krivomputu dok je nepristajanje na kompromis bio znak pobjede.

Tvrdokorni su talibani argumente vanjskoga svijeta okrenulinaglavačke. Tvrdili su da Zapad mora ublažiti svoja stajališta inapraviti kompromis talibanima umjesto da talibani priznajuuniverzalna ljudska prava. "Da vidimo kakvu vrstu obrazovanja želiUN. To je politika bez vjere koja ženama daje takvu slobodunemorala i dovodi do preljuba, a zagovara propast islama. U svakojislamskoj državi gdje preljub postaje uobičajena pojava uništava sezemlja koja potom prelazi u ruke nevjernika jer tamo muškarcipostaju kao žene, a žene se ne mogu obraniti. Svatko tko s namarazgovara mora to činiti u okvirima islama. Sveti se Kur'an ne možeprilagođavati zahtjevima ljudi, ljudi se moraju prilagođavatizahtjevima Svetog Kur'ana", rekao je državni odvjetnik mevlanaDžalilulah Maulalvizade.1' Talibani nisu umjeli objasniti kako bi takoduboko ukorijenjena vjera poput islama mogla biti obezvrijeđena urukama preljubnika.Sva paštunska plemena pridržavala su se i svoga plemenskog

zakona zvanog "paštunvali", tj. društvenog zakonika po kojemu jeplemenska džirga ili vijeće bilo ovlašteno donositi presude temeljenena mnoštvu tradicionalnih zakona i kazni, napose po razmiricamaoko vlasništva nad zemljom, žena i ubojstava. Paštuni nisu nikadjasno vidjeli granicu između paštunvalija i šerijatskog zakona.Zapravo, ta-libanski način kažnjavanja velikim je dijelom preuzet izpaštunvalija a ne iz šerijata. Ali, paštunvali se primjenjivao u većoj ilimanjoj mjeri u cijelom Paštunskom pojasu i zasigurno nije bio praksadrugih etničkih skupina. Kako su talibani bili odlučni u nakani da tumješavinu paštunvalija i šerijatskog zakona silom nametnu i drugimetničkim skupinama, to je samo produbilo etničke podjele u zemlji.Nepaštun-ski su narodi to smatrali pokušajem nametanja zakonakandaharskih Paštuna svima u zemlji.Nema tih političkih uvjeta u kojima bi talibani bili spremni na

kompromis. Nakon svakoga vojnog poraza uvodili bi još strožupolitiku prema spolovima pod pretpostavkom da će oštrim mjeramaprema ženama očuvati moral među svojim poraženim vojnicima, ajednako su činili i nakon svake pobjede jer je novo osvojenomnarodu trebalo pokazati talibansku moć. Politika "angažmana" prematalibanima kako bi ublažili svoje mjere, a koju je zastupalameđunarodna organizacija, nije polučila nikakvih rezultata.

Talibanske tvrdnje da će nakon rata dopustiti školovanje za ženepostajala je sve besmislenijom. Osvajanje Herata 1995.bilo je Afganistancima i vanjskom svijetu prvi pokazatelj da talibani

neće prihvatiti kompromis po pitanju spolova. Grad Herat, kao srcesrednjovjekovnog islama u tom dijelu svijeta, bio je grad džamija imedresa ali je imao drevnu liberalnu islamsku tradiciju. Bio jedomovina islamske umjetnosti i zanatstva, minijaturnog slikarstva,glazbe, plesa, izrade sagova i brojnih priča o njegovim od-važnim ilijepim ženama. Stanovnici toga grada još uvijek pričaju priču o kraljici Gouhar Šad,

snahi osvajača Timura koja je nakon njegove smrti, 1405., preselilatimuridsku prijestolnicu iz Samarkanda u Herat. Jednoga dana, upratnji 200 dvorskih dama žarko crvenih usana, kraljica je došlarazgledati kompleks sa džamijom i medresom koji se po njezinunalogu gradio na rubovima Herata. Učenici medrese (tj. talibani)zamoljeni su da napuste medresu za vrijeme kraljičine posjete ali jejedan učenik u svojoj sobi zaspao. Probudila ga je jedna iznimnoprivlačna dvorkinja. Kad se ponovno pridružila kraljici bila jezadihana i raščupana od strastvenog ljubavnog zagrljaja. Umjesto dakazni nju ili tog studenta, kraljica je zapovjedila svim svojimdvorkinjama da se u zajedničkom obredu udaju za studente kako biih mogla blagosloviti i kako bi ubuduće mogli odolijevati iskušenjima.Svakom je studentu dala odjeću i plaću i zapovjedila da se svakibračni par ima sastajati jedanput tjedno za vrijeme dok studentinaporno uče. Taje priča utjelovila liberalnu i humanu tradiciju islama inačina školovanja u heratskoj medresi.Talibani nisu ništa znali o povijesti i tradiciji Herata. Došli su kako bi

heratske žene stjerali u kuće. Ljudima je bilo zabranjeno posjećivatisvetišta sufijskih svetaca kojih je u Heratu bilo u izobilju. Talibani suponištili višegodišnje napore mudžahedinskog zapovjednika IsmailaHana da obrazuje stanovništvo tako što su zatvorili sve ženskeškole. Zatvorena je i većina muških škola jer su nastavnici bile žene.Proveli su segregaciju u ono malo bolnica koje su funkcionirale,zatvorili kupališta i zabranili ženama odlazak na tržnice. Zato su seheratske žene prve pobunile protiv talibana. Više od stotinu ženaprosvjedovalo je 17. listopada 1996. ispred guvernerova ureda protivzatvaranja gradskih kupališta. Talibanska je vjerska policija žene

pretukla, a potom zatvorila nakon čega su policajci išli od kuće dokuće i upozoravali muškarce da žene drže u kućama.Međunarodni mediji i UN uglavnom su ignorirali događaj u Heratu,

ali je nekolicina Zapadnih nevladinih organizacija shvatila kakve ćeduboke posljedice ti događaji imati za njihove buduće aktivnosti.Nakon dugih zatvorenih razgovora i jalovih pregovora s talibanima uHeratu, UNICEF i organizacija Spasite djecu odlučili su obustavitisvoje programe za obrazovanje u Heratu jer su talibani iz tihprograma isključili djevojčice.12 Obustava tih programa nijepokolebala ta-libane jer su ubrzo shvatili da im se druge agencijeUN-a nisu spremne usprotiviti po pitanju njihove spolnediskriminacije. Štoviše, uspjeli su podijeliti humanitarne agencije.Politika UN-a bila je u rasulu jer njegova predstavništva nisu uspjelazauzeti zajednički stav u pregovorima s talibanima. Kako je svakaagencija UN-a nastojala s taliba-nima postići vlastiti dogovor,kompromitirana su načela UN-a, a tali-banska diskriminacija premaženama samo se povećala. "UN se nalazi na sklisku terenu. Misli damože malim kompromisima zadovoljiti i međunarodnu zajednicu italibane. Zapravo ne uspijeva zadovoljiti ni jedne ni druge", rekaomije direktor jedne europske nevladine organizacije.Tek kad su 1996. talibani osvojili Kabul svijet je postao svjestan

njihove politike prema ženama. UN nije više mogao ignorirati topitanje nakon što su strani mediji masovno prenosili vješanje bivšegpredsjednika Nadžibulaha i odnos talibana prema ženama uglavnom gradu. Uslijedili su prosvjedi svjetskih čelnika, poputglavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutrosa Ghalija, direktora UNICEF-a, UNESCO-A, UNHCR-a i Europskog predstavnika za ljudskaprava, ali talibani na to nisu reagirali.14 U Kabulu su zatvoreni svikozmetički i frizerski saloni, kao i ženska kupališta - jedina mjestagdje je bilo tople vode. Krojačima je naloženo da ženama ne uzimajumjere nego da nauče napamet mjere svojih redovnih klijentica.Uništeni su modni časopisi. Jedan je američki novinar napisaoslijedeće: "Nalakiraj nokte, slikaj prijatelja, zasviraj flautu, zaplješćiuz glazbu, pozovi stranca doma na čaj i prekršio si talibanskedekrete".Sve do ulaska talibana u Kabul katastrofalan nedostatak politike

UN-a nije privlačio pozornost, ali je tada postao skandalozan pa se

UN našao na udaru kritika feminističkih skupina. Tako je konačnoprisiljen zauzeti stajalište. Izdao je priopćenje u kojemu sespominjalo "očuvanje i promicanje neotuđive jednakosti idostojanstva svih ljudi" i "ukidanje diskriminacije među spolovima,rasama, etničkim skupinama i religijama".1 ć Ali, u tom istomdokumentu stajalo je i to da "međunarodne organizacije visokocijene lokalne običaje i kulture". Bio je to klasičan kompromis UN-akoji je talibanima pružio uporište za daljnje odugovlačenje tako štosu obećali da će nakon uspostave mira dopustiti školovanje ženskojdjeci. Ipak je UN, u studenom 1996., bio prisiljen obustaviti osamprojekata za osiguranje prihoda kabul-skih žena koji su bili prijekopotrebni jer žene više nisu smjele imati posao.Tijekom sljedećih osamnaest mjeseci uslijedilo je bezbroj jalovih

pregovora između UN-a, nevladinih organizacija, vlada Zapadnihzemalja i talibana pa je postalo jasno daje talibanski lobi uKandaharu, sastavljen od uleme koje je zastupala tvrdu liniju, odlučiou potpunosti se riješiti UN-a. Zato su talibani još više pooštrili svojupolitiku. Zatvorili su privatne obiteljske škole, tj. nastavu u vlastitomdomu koju su do tada dopuštali i zabranili ženama liječenje u općimbolnicama. U svibnju 1997. vjerska je policija pretukla petzaposlenica američke nevladine organizacije Care International ipotom zatražila da svi humanitarni projekti dobiju odobrenje ne samoodgovarajućeg ministarstva nego i od Ministarstva za unutarnjeposlove, Ministarstva za javno zdravstvo, policije i od Odjela zapromicanje vrlina i sprečavanje poroka. Potom su zatražili da svehumanitarne djelatnice muslimanske vjere, koje dolaze u Afganistan,dolaze u pratnji jednog muškarca s kojim su u krvnom srodstvu.Naposljetku su, u srpnju 1997., zatražili da predstavništva svihstranih humanitarnih organizacija, bilo UN-a ili nevladinihorganizacija, presele iz svojih ureda u jednu unaprijed određenuzgradu porušenog Politehničkog fakulteta. Europska je unijaobustavila daljnju humanitarnu pomoć pa su UN i nevladineorganizacije napustile Kabul.Strahote afganistanskih žena često su prikrivale činjenicu da pod

talibanskom vlašću nisu puno bolje prošli ni muškarci, naposepripadnici nepaštunskih naroda. Svim muškarcima u Kabulu danjerok od samo šest tjedana da puste bradu do duljine koju su talibani

propisali bez obzira na činjenicu što pripadnicima nekih etničkihskupina, kao što su Hazari, genetski raste vrlo kratka brada. Čovjeknije smio imati bradu kraću od muške šake pa su se zato pojavilivicevi, poput onoga daje muška brada postala najunosniji uvozno-izvozni posao i onoga da muškarcima ne treba viza za Afganistannego brada. Vjerska je policija stajala na uglovima ulica sa škaramau rukama i rezala dugu kosu a njezine vlasnike često i batinala.Muškarci su morali nositi šal vare, tj. vrećaste hlače, do iznadgležnja i svatko je morao moliti pet puta dnevno.Talibani su se okomili i na homoseksualce. Kandaharski su Paštuni

bili poznati po svojim ljubavnim vezama s dječacima, a jedan odključnih motiva zbog kojih je mula Omar mobilizirao talibane bila ječinjenica da su lokalni ratni zapovjednici silovali malodobne dječake.Ali, homoseksualizam nije spriječen, a kazne su bile vrlo neobičneako ne i nehumane. Kad su u travnju 1998. u Kabulu zatekli dvojicuvojnika u homoseksualnom činu najprije su ih nemilosrdno pretukli, apotom svezali i namazali im lica crnim motornim uljem te ih tako naterenskom vozilu vozali po Kabulu. Ljude optužene zahomoseksualizam kažnjavali su na takozvani "islamski" način, koji jenepoznat u islamskom svijetu - prignječili bi ih zidom.U veljači 1998. trojicu osuđenika na smrt zbog homoseksualizma, u

Kandaharu postavili su uz veliki zid od cigle i blata, koji su potomprevrnuli na osuđenike. Nakon pola sata su ih izvadili ispod ruševinei jedan je uspio preživjeti. "Njegovo dostojanstvo, amir ul-mu'minin(mula Omar) nazočio je šerijatskom kažnjavanju trojice pedera uKandaharu", izvijestio je talibanski list Anis.17 Na isti su način, uožujku 1998., ubijena dvojica muškaraca u Kabulu. "Naši vjerski dostojanstvenici nisu suglasni glede ispravnog načina

kažnjavanja za homoseksualizam", izjavio je mula Muhamed Hasanšto pokazuje s kakvim su se raspravama talibani bavili."Neki kažu da bismo takve grešnike trebali odnijeti na krov i odozgo

ih baciti, a drugi opet kažu da bismo trebali iskopati rupu pokrajnekog zida, zakopati ih u tu rupu i prevrnuti zid na njih".'8 Talibani suzabranili i sve moguće oblike zabave koje je u siromašnoj i jadnojzemlji kakav je Afganistan ionako oduvijek bilo malo. Afganistanci surado išli u kino, ali su talibani zabranili i kino i televiziju i video iglazbu i ples. Mula Muhamed Hasan jednom je rekao: "Naravno, mi

shvaćamo da ljudi trebaju nekakvu zabavu, ali mogu ići u park ipromatrati cvijeće i više će naučiti o islamu". Po riječima ministraprosvjete, mule Abdula Hanifija, talibani "se protive glazbi jer onanapinje dušu i otežava proučavanje islama".19 Pjesma i pleszabranjeni su i na vjenčanjima koja su stoljećima bila veliki društvenidogađaj i od kojih su živjele stotine svirača i plesača. Većina ih jepobjegla u Pakistan.Nitko nije smio u svojim kućama imati na zidovima slike ni

fotografije. Jednog od najistaknutijih afganistanskih slikara,Muhameda Mašala, koji je imao osamdeset dvije godine kad jeslikao golemi mural na kojemu je bilo prikazano pet stotina godinapovijesti Herata, prisilili su da ih promatra dok su njegov muralpremazivali vapnom. Jednostavno rečeno, talibani nisu prihvaćali nishvaćali ni samu ideju kulture. I tradicionalne afganistanskenovogodišnje proslave, zvane novruz, zabranili su kaoprotuislamske. Novruz, kao drevni proljetni festival, označava prvidan perzijskoga sunčanog kalendara kad ljudi posjećuju grobovesvojih bližnjih. Talibani su primijenili silu kako bi taj običaj spriječili.Zabranili su i praznik rada, 1. svibnja, kao komunistički blagdan.Neko su vrijeme zabranili i mjesec korote u muslimana šiita, zvanašura kao i svaki oblik svečanosti za glavne muslimanske proslave ugodini, zvane eid. Većina Afganistanaca bila je razočarana činjenicom da islamski

svijet nije oštro osudio talibanski ekstremizam. Pakistan, SaudijskaArabija i arapske zemlje oko Perzijskog zaljeva nikada nisu izdalenijedno priopćenje o potrebni školovanja za žene, ni o ljudskimpravima u Afganistanu, niti su ikada te zemlje dovele u pitanjetalibansko tumačenje šerijata. Šutjele su i azijske muslimanskezemlje. Začudo, od svih islamskih zemalja Iran je najsnažnije stao uobranu prava žena. "Svojom fosiliziranom politikom talibani nedopuštaju ženskoj djeci polaziti školu, ženama ne dopuštaju raditi isve to u ime islama. Ima li išta gore od nasilja, uskogrudnosti,ukidanja prava žena i blaćenja islama", rekao je ajatolah AhmadDžanati još 1996.20 Iranska kritika talibanske politike znatno sepojačala nakon ubojstva iranskih diplomata u Mazani 1998. godine.U Mazaru se nalazi grob lijepe i tragične srednjovjekovne

pjesnikinje koja se zvala Rabia Balhi. Bila je to prva žena svoga

vremena koja je pisala ljubavne pjesme na perzijskom i tragičnoumrla nakon što joj je brat bičem izudarao ručne zglobove jer jespavala sa svojim ljubavnikom koji je bio rob. Svoju je posljednjupjesmu napisala vlastitom krvlju u samrtnoj postelji. Uzbečke sudjevojke stoljećima njezin grob smatrale svetim i na njemu se molileza svoju ljubav. Kad su talibani zauzeli Mazar zabranili su pristupnjezinu grobu. Tako je ljubav postala zabranjena, čak i ona premasrednjovjekovnoj svetici.

Deveto poglavljeBOGATSTVO OD HEROINA - DROGA I

TALIBANSKO GOSPODARSTVO

Na udaljenosti od samo tri kilometra od središta Kandahara počinjupolja maka i protežu se dok ljudsko oko vidi. U proljeće 1997. seljacisu brižljivo njegovali te mlade zelene biljke, slične salati, posađeneprije samo nekoliko tjedana. Pažljivo su kopali oko njih da ihusprave, posipali ih umjetnim gnojivom i popravljali kanale zanavodnjavanje koje je osamdesetih godina uništila sovjetska vojska.Za nekoliko tjedana procvjetat će žarko crveni cvjetovi a nakonnekog vremena latice će im otpasti a ostat će tvrde čahure.Četiri mjeseca nakon sjetve čahure se režu tankim nožićima

domaće proizvodnje kako bi se došlo do njihove zlata vrijednetekućine. Seljak svaku čahuru stišće među prstima dok ne iscijedigustu i ljepljivu tekućinu bijelu poput snijega. Ta se tekućina zoveopijum i do sljedećeg se dana pretvori u čvrstu smeđu smolastu tvarkoja se potom struže ručnikom. Ta se radnja ponavlja svakihnekoliko dana sve dok čahura ne prestane puštati smolu. Potom setaj sirovi opijum skuplja u kalupe i drži vlažan u plastičnim vrećicamadok ne dođe nakupac. Opijum visoke kvalitete, koji se obično dobivana dobro navodnjavanom području, tamno smeđe je boje i ljepljiv.Zove se tor i izvor je prihoda svih afganistanskih lokalnih ratnihzapovjednika, a napose talibana.1 "Vječno smo zahvalni talibanima",rekao je jedan bezubi postariji seljak po imenu Vali Džan dok jeplijevio svoje makove. "Talibani su nam donijeli sigurnost tako damožemo u miru uzgajati mak. Moram uzgajati mak kako bihuzdržavao svoju četrnaesteročlanu obitelj", dodao je. Cilj talibana daosiguraju mir i sigurnost na selu pretvorio se u golemu blagodat zauzgoj opijuma. Vali Džan na svojoj maloj njivi proizvodi 45 kilogramasirovog opijuma godišnje što mu donosi oko 1300 dolara - pravobogatstvo za afganistanskog seljaka. Zna on da se na toj istojkoličini, nakon što se preradi i proda u Londonu ili New Yorku, zaradipedeset puta više, ali je sa svojom zaradom više nego zadovoljan.Rezultati tog priljeva novca posvuda su vidljivi jer se u selima okoKandahara više obnavlja nego igdje drugdje u Afganistanu.

Kako bi seljaci poput Valija proizvodili što više opijuma, talibani supronašli islamsko opravdanje, iako Kur'an muslimanima zabranjujeproizvodnju i uporabu droga. Zapovjednik talibanskih snaga za borbuprotiv droge u Kandaharu, Abdul Rašid objasnio je prirodu svogjedinstvenog posla. On je ovlašten uvesti strogu zabranu uzgojahašiša "jer ga konzumiraju Afganistanci i muslimani". Ali mije bezimalo sarkazma rekao sljedeće: "Opijum je dopustiv jer gakonzumiraju ka-firi (nevjernici) na Zapadu, a ne muslimani niAfganistanci". Talibani imaju i drugih političkih razloga zbog kojihdopuštaju procvat uzgoja maka. "Ljudima dopuštamo da uzgajajumak jer od toga dobro zarade. Ne možemo ih prisiljavati da uzgajajupšenicu jer bi se digli na ustanak protiv talibana kad bi, smo ih prisililida prestanu uzgajati mak. Tako uzgajamo mak, a pšenicu dobivamoiz Pakistana", rekao je.Guverner Muhamed Hasan tu jedinstvenu politiku opravdava

drukčijom jezičnom "piruetom": "Droga je zlo i mi bismo željelizamijeniti mak nekom drugom unosnom kulturom, ali to za sada nijemoguće jer nismo međunarodno priznati". Sljedećih nekoliko mjesecimula Omar će s vremena na vrijeme predložiti SAD-u i UN-u da ćespriječiti uzgoj maka ako talibani dobiju međunarodno priznanje. Biloje to prvi put daje talibanski pokret, koji je kontrolirao 90% zemljemeđunarodnoj zajednici ponudio takvu mogućnost.Talibani su vrlo brzo shvatili daje potrebno formalizirati ekonomiju

droge kako bi povećali prihode. Čim su osvojili Kandahar izjavili suda će zabraniti sve droge što je bio dovoljan poticaj američkimspostavili kontakt s talibanima. Međutim, nakon nekoliko mjesecitalibani su shvatili da im je prihod od maka vrlo potreban i da bizabranom njegova uzgoja ogorčili seljake. Počeli su ubirati islamskiporez zvan zekat od svih preprodavača opijuma. Prema Kur'anumuslimani moraju davati 2,5% svojih prihoda kao zekat za siromahe,ali talibanima vjera nije priječila da ubiru 20% od vrijednosti svakogkamiona opijuma. Istodobno je svaki zapovjednik i guvernerpokrajine ubirao svoje poreze kako bi punio svoju riznicu i hraniosvoje vojnike. Neki su postali i značajni preprodavači opijuma ili sukao posrednike u tome trgovinskom lancu upošljavali članove svojihobitelji.

Talibani su se u međuvremenu okomili na hašiš kao glavnunamirnicu afganistanskih vozača kamiona, i tu su zabranu provelivrlo učinkovito, čime su pokazali da bi i njihov napad na opijum biojednako snažan. U dva skladišta u Kandaharu uskladištili su stotinevreća hašiša zaplijenjenih od uzgajivača i preprodavača. Obični suljudi govorili da ih je strah uzimati hašiš nakon što su ga

talibani zabranili. Za one koji su ga i dalje potajno uzimali talibani suizmislili novi način liječenja ovisnosti o hašišu. "Kad uhvatimokrijumčare hašiša ili ovisnike o hašišu ispitujemo ih i tako ihnemilosrdno tučemo dok ne saznamo istinu", rekao je Abdul Rašid, idodao: "Onda ih satima držimo u hladnoj vodi, dva do tri putadnevno. To je vrlo dobar lijek".3 Potom je otišao u zatvor i doveo minekolicinu prestravljenih zatvorenika-ovi-snika kako bih s njimarazgovarao. Bez oklijevanja su se složili daje talibanska šok- terapijaučinkovita. "Kad me tuku i kad sam u hladnoj vodi potpunozaboravim na hašiš", rekao je jedan trgovac i preprodavač hašiša poimenu Baht Muhamed koji je izdržavao tromjesečnu zatvorskukaznu.Od 1992. do 1995. Afganistan je svake godine proizvodio od 2200

do 2400 metričkih tona opijuma i tako dosegnuo Mianmar kaonajvećeg proizvođača sirovog opijuma na svijetu. Afganistan je1996. proizveo 2250 metričkih tona sirovog opijuma. DužnosniciPrograma Ujedinjenih naroda za kontrolu droga (United NationsDrug Control Programme, skraćeno UNDCP) izjavili su daje 1996.samo u Kandaharu, na 3160 hektara zemlje, proizvedeno 120metričkih tona opijuma, stoje predstavljalo golem porast proizvodnjeu odnosu na 1995. kad je na 2460 hektara proizvedeno 79 metričkihtona. Poslije toga, 1997., kad su talibani proširili svoju vlast na Kabuli dalje na sjever, proizvodnja opijuma poraslaje za strahotnih 25%, tj.na 2800 metričkih tona. Deseci tisuća paštunskih izbjeglica što su izPakistana stizali na područja pod talibanskom vlašću, obrađivali suzemlju i uzgajali kulturu koja je donosila najlakšu i najunosnijuzaradu.Prema UNDCP-u, seljaci su dobivali manje od 1% ukupne zarade

od trgovine opijumom, 2,5% dobivali su preprodavači u Afganistanu iPakistanu, a 5% je ostajalo u zemljama kroz koje je heroin prolaziona putu za Zapad. Ostatak zarade odlazio je na preprodavače i

distributere u Europi i SAD-u. Čak i uz tako nizak postotak zaradeprocjenjuje se daje u rukama afganistanskih seljaka godišnjezavršavalo više od 100 milijuna američkih dolara. Tako su talibanipobirali poreze u iznosu od najmanje 20 milijuna dolara godišnje.Sve od 1980. svi su mudžahedinski zapovjednici prihodom od

droge financirali svoje vojne pohode i punili vlastite džepove.Pokupovali su kuće i poduzeća u Pešavaru, nova terenska vozila iimali račune u stranim bankama. Javno nisu željeli priznati da seupuštaju u trgovinu drogom, ali su uvijek za to optuživali svojesuparnike. Ali, za razliku od Talibana nijedan od njih nije bio dovoljnodrzak, ili dovoljno pošten, priznati da se ne želi boriti protiv uzgoja itrgovine drogom. Godine 1997., po procjeni UNDCP-a i SAD-a, 96%afganistanskog heroina potjecalo je s područja pod talibanskomvlašću.Talibani nisu samo povećali područje za proizvodnju opijuma.

Svojim su pobjedama znatno povećali i trgovinu i transportne rute.Nekoliko puta mjesečno do zuba naoružani konvoji kamiona marketovota kretali su iz pokrajine Helmand, gdje se uzgaja 50%afganistanskog opijuma, na duga prašnjava putovanja. Neki suodlazili prema jugu, preko pustinje pokrajine Balučistan do luka napakistanskoj obali Makran, drugi su odlazili u Iran, zaobilaziliTeheran i završavali u istočnom dijelu Turske. Neki su odlazili premasjeverozapadu u Herat i dalje u Turkmeniju. Godine 1997. trgovcidrogom počeli su opijum prevoziti teretnim zrakoplovima izKandahara i Džalalabada do luka u Perzijskom zaljevu, kao što suAbu Dabi i Šarža.Ta eksplozija proizvodnje heroina u Afganistanu najteže je pogodila

zemlje Srednje Azije. Ruska je mafija, koja je u Afganistanu imalaveze još iz vremena sovjetske okupacije, koristila svoje mreže zaprebacivanje heroina preko zemalja Srednje Azije, Rusije i Baltičkihzemalja u Europu. Tadžikistan i Kirgistan uspostavili su važneopijumske rute, a i sami su postali važnim proizvođačima opijata.Dok se afganistanski opijum ranije rafinirao u laboratorijima uPakistanu, zbog udara pakistanske policije i uspostave novih rutapreprodavači su opremili vlastite laboratorije u samom Afganistanu.Acetički anhidrid, kemikalija potrebna za pretvaranje opijuma uheroin, krijumčario se u Afganistan preko Srednje Azije.

Ironično je daje pošast proizvodnje heroina počela u Pakistanu, ane u Afganistanu. Pakistan je postao velikim proizvođačem opijumaosamdesetih godina kad je godišnje proizvodio 800 metričkih tona, tj.70% ukupne svjetske proizvodnje heroina, sve do 1989. Pod tajnimplaštem opskrbe afganistanskih mudžahedina, koju su osiguravaliCIA i ISI, razvila se proizvodnja narkotika golemih razmjera. "Tijekomosamdesetih godina korupcija, tajne operacije i proizvodnja i trgovinadrogom tako su bili isprepleteni daje bilo teško odvojiti pakistanskutrgovinu drogom od složenijih pitanja regionalne sigurnosti i oružanihpobuna", stoji u jednoj izvrsnoj studiji iz 1992. u kojoj se obrađujeneuspjela američka politika borbe protiv droge.4 Kao i u Vijetnamu,gdje je CIA namjerno okretala glavu od trgovine drogom kojom sebavila protukomunistička gerila koju je CIA financirala, Sjedinjene suAmeričke Države odlučile i u Afganistanu ne obraćati pozornost narastuću spregu mudžahedina, pakistanskih trgovaca drogom i raznihelemenata u vojsci.Pojedini slučajevi te sprege koji su osamdesetih godina uspjeli doći

na vidjelo, bili su samo vrh velikog ledenjaka. Godine 1983. direktorISI-a, general Ahtar Abdur Rahman, morao je otpustiti svo osobljeISI-a u Keti jer su bili upleteni u trgovinu drogom i preprodaju oružjakoje je dopremala CIA i koje je bilo namijenjeno mudžahedinima.Godine 1986. bojnik Zahirudin Afridi je uhićen dok se vozio iz Peša-

vara u Karači s 220 kilograma heroina visoke vrijednosti, što je bilanajveća policijska zapljena droge u povijesti Pakistana. Dva mjesecakasnije, na istoj je ruti, s jednakom količinom heroina uhićen kapetanavijacije Halil-ur Rahman. Mirno je priznao da mu je to bilo petotakvo putovanje. Samo te dvije zapljene vrijedile su na američkimulicama 600 milijuna dolara, koliko i ukupna pomoć SAD-a Pakistanute godine. Obojica časnika zadržana su u zatvoru u Karačiju, odaklesu misteriozno pobjegla. Lawrence Lifschultz o tome je napisao:"Slučajevi Afridi-Rahman ukazuju da postoji heroinska mafijaškaorganizacija unutar vojske i ISI-a, povezana s Afganistanom".Američka organizacija pod nazivom Uprava za borbu protiv droge

(Drugs Enforcement Administration, skraćeno DEA) imala jeosamdesetih godina u Pakistanu sedamnaest djelatnika s punimradnim vremenom, koji su otkrili da postoji 40 velikih heroinskihmafijaških organizacija a na čelu nekih od njih bili su najviši državni

dužnosnici. Tijekom toga desetljeća nije razbijena nijedna od tihorganizacija. Očito je postojao sukob interesa između CIA-e, kojanije željela da se pojave nikakva neugodna otkrića o drogeraškimvezama između "junačkih" mudžahedina i pakistanskih dužnosnika itrgovaca drogom s jedne strane i DEA-e s druge strane. Nekolikodjelatnika DEA-e zatražilo je premještaj, a najmanje je jedan daootkaz jer im CIA nije dopustila obavljati njihovu dužnost.U vrijeme džihada, i mudžahedini i časnici komunističke vojske u

Kabulu iskoristili su priliku. Logistika njihovih operacija bila je iznimnojednostavna. Magarci, deve i konvoji kamiona, kojima se uAfganistan prevozilo oružje, nekad su se vraćali prazni, a potom suprevozili sirovi opijum. CIA i ISI podmićivali su paštunske plemenskepoglavice kako bi ovi kroz svoja područja propustili konvoje oružja.Ubrzo su ih počeli podmićivati i za transporte heroina koji su istimrutama, ali u suprotnom smjeru, odlazili za Pakistan. Nacionalnaćelija za logistiku, vojno prijevozničko poduzeće koje je prevozilooružje CIA-e od luke u Karačiju do Pešavara i Kete, često su koristilitrgovci drogom, koji su imali dobre veze, za transport heroina uKarači, odakle je odlazio u druge zemlje. Taj transport heroina velikihrazmjera iz osamdesetih godina bez znanja, ako ne i blagoslova,najviših dužnosnika u vojsci, vladi i CIA-i. Svi su odlučili okrenutiglavu jer su imali veću i važniju zadaću - poraziti Sovjetski Savez. Zakontrolu droge nitko nije bio zadužen. Vojska je tek 1992., kad je general Asif Navaz postao vrhovnim

zapovjednikom pakistanske vojske, poduzela organiziranu akciju zaiskorjenjivanje drogeraške mafije koja je uzela maha i u pakistanskimvojnim snagama. Međutim, heroinski je novac već bio prodro u paki-stansko gospodarstvo, politiku i društvo. Predstavništva zapadnihorganizacija za borbu protiv droge u Islamabadu pratile su šefovedroge koji su za prvog mandata premijerke Benazir Buto, (1988. -1990.) i u vrijeme mandata premijera Navaza Šarifa (1990. - 1993.),bili zastupnici u Narodnoj skupštini. Ti su drogeraški mafijašifinancirali kandidate na izborima za visoke položaje i u Pakistanskojnarodnoj stranki premijerke Benazir Buto i u Pakistanskojmuslimanskoj ligi premijera Navaza Šarifa. Industrija i trgovina svesu se više financirale opranim novcem od droge, a crnu ekonomiju,

koja je činila od 30 - 50% ukupnoga pakistanskog gospodarstva,uvelike si dotirali prihodi od droge.Tek nakon povlačenja sovjetskih trupa iz Afganistana počeo se

povećavati pritisak SAD-a i drugih Zapadnih zemalja na Islamabadda smanji proizvodnju opijuma u zemlji. Tijekom sljedećih desetgodina Pakistanu je dodijeljena pomoć u iznosu od 100 milijunadolara za borbu protiv droge. Uzgoj maka osjetno je smanjen, snekadašnjih 800 tona godišnje na 24 tone 1997. godine i na samo 2tone 1999. godine. Projekti za uzgoj novih kultura u Sjeverozapadnojpograničnoj pokrajini pokazali su se vrlo uspješnima. Međutim,trgovačka i transportna mafija nije u potpunosti nestala pa je sdolaskom talibana i s povećanjem uzgoja heroina u Afganistanu opetprocvjetala. Pakistan više nije proizvodio heroin, ali je postaovelikom transportnom rutom za izvoz talibanskog heroina. Isti onitrgovci drogom, vozači kamiona, medrese i kontakti u vladi, kao ilanci za opskrbu talibana oružjem, gorivom i hranom, služili su zaprijevoz droge, kao i u vrijeme mudžahedina tijekom osamdesetihgodina.Pakistan se vraćao na svoje stare navade. U veljači 1998. Clintono-

va je vlada optužila Islamabad da ne čini ništa za suzbijanjeproizvodnje i izvoza heroina. SAD je odbio potvrditi Pakistan kaozemlju koja onemogućava proizvodnju droge, ali je na kraju ipaknapravio iznimku zbog interesa nacionalne sigurnosti SAD-a.7 Aliproblem droge prešao je granice Pakistana i Afganistana. Kako suse izvozne rute u svim smjerovima množile, u cijeloj je regijidramatično poraslo konzumiranje droge. Godine 1998. oko 58%opijata konzumiralo se na području same regije, a izvozilo se tek oko42%.8 Godine 1979. u Pakistanu nije bilo nijednog ovisnika, a 1986.bilo ih je 650.000,1992. tri milijuna, a 1999. po prilici pet milijuna.Zbog ovisnosti o heroinu i novca od droge povećali su se bezakonje inezaposlenost. Isti su čimbenici omogućili naoružavanje etničkim ivjerskim ekstremističkim skupinama. Iranska je vlada 1988. priznalada u toj zemlji ima milijun i dvjesto tisuća ovisnika ali su mi starijidužnosnici u Teheranu rekli da se njihov broj kreće blizu tri milijuna,bez obzira na to što Iran ima jednu od najstrožih politika borbe protivdroge na svijetu, gdje svatko koga uhvate s nekoliko grama heroinaautomatski dobiva smrtnu kaznu.9 Osim toga, Iran se znatno više od

Pakistana trudio otkloniti opasnost od droge. Od osamdesetih godinaizgubio je 2500 pripadnika snaga sigurnosti u vojnim operacijamapresijecanja konvoja droge iz Afganistana. Nakon stoje Iran, uvrijeme tenzija s talibanima iz rujna 1998., zatvorio granicu sAfganistanom, njegove su snage sigurnosti na toj granici, u samonekoliko tjedana, zaplijenile pet tona heroina. Kako je zatvaranjem tegranice smanjen izvoz heroina a time i talibanski prihodi od poreza,talibani su bili suočeni s velikom financijskom krizom.Broj ovisnika o heroinu porastao je i u Uzbekistanu, Tadžikistanu,

Turkmeniji i Kirgistanu nakon što su te zemlje postale dijelomheroinskog izvoznog lanca. Godine 1998. policija je natadžikistansko-af-ganistanskoj granici zaplijenila 1000 kilogramaopijuma i 200 kilograma heroina. U siječnju 1999., na jednojmeđunarodnoj konferenciji tadžikistanski je predsjednik ImomaliRahmanov rekao da se iz Afganistana u njegovu zemlju dnevnoprokrijumčari 1000 kilograma droge i da broj ovisnika raste. Uzbekistan je rekao da se tijekom 1998. godine krijumčarenje

droge iz Afganistana povećalo za 11%.Vidio sam kako heroin otvoreno prodaju u glavnom gradu Turk-

menije Ašhabadu ispred hotela s pet zvjezdica, a u hotelima samvidio kričavo odjevene turkmenske i ruske mafijaše, u pratnji joškričavijih djevojaka, kako razgovaraju o svojim putovanjima doafganistanske granice "radi posla". Policija je 1997. zaplijenila dvijetone heroina i 38 tona hašiša. Kako je Turkmenija vodila pomirbenupolitiku prema talibanima, godine 1999. postala je glavnom rutom zaizvoz afgani-stanskog heroina koji je bio vrlo unosan za korumpiraneturkmenske dužnosnike.10 Predsjednik Kirgistana Askar Akajevrekao mi je u siječnju 1999. daje njegova zemlja postala "glavnomrutom za trgovinu drogom i odgovorna je za porast kriminala". Dodaoje da u ratu protiv droga nije moguće pobijediti dok u Afganistanu nezavlada mir te da je građanski rat postao najvećim čimbenikomdestabilizacije u cijeloj regiji.Eksplozija heroina u Afganistanu pogađa politiku i ekonomiju cijele

te regije. Uništava društvo, narušava ekonomiju tih ionako krhkihzemalja i stvara novu narko elitu koja odskače od sve siromašnijegpuka. Jedan je zapadni veleposlanik u Islamabadu izjavio: "Drogaodređuje politiku ove regije kao nikada ranije", i dodao: "Smatramo

da ona sada predstavlja jednaku opasnost kao i islamskifundamentalizam i terorizam kao i potencijalni ekonomski krah unekima od tih zemalja".12To pogoršanje situacije potaknulo je međunarodnu zajednicu da

pokuša razgovarati s talibanima. U listopadu 1997. UNDCP je,nakon šest mjeseci tajnih pregovora, postigao sporazum stalibanima. Talibani su pristali iskorijeniti uzgoj maka akomeđunarodna zajednica osigura sredstva za pomoć seljacima dapočnu uzgajati druge kulture. Direktor UNDCP-a, Pino Arlacchi,zatražio je od donatorskih zemalja 25 milijuna dolara zadesetogodišnji program uništenja uzgoja maka na području podtalibanskom vlašću. "Afganistanski heroin opskrbljuje 80%europskog i 50% svjetskog tržišta heroina. Ovdje je riječ o uništenjupolovice svjetskog heroina", oduševljeno je rekao Arlacchi. UNDCPje izjavio da će osigurati nove unosne kulture, poboljšati sustavnavodnjavanja, izgraditi tvornice i dati sredstva za provedbu zakona.Ali taj sporazum talibani nisu nikada proveli pa se on, nakon

odlaska UN-a iz Afganistana 1998. jednostavno raspao. Nakon šestmjeseci i s manje optimizma Arlacchi mije rekao: "Afganistan jejedan od najtežih i najvažnijih dijelova svijeta, ali za kontroluproizvodnje droge potreban je jedan širi politički dogovor".14 Nipotezi bogatih zemalja koje su podupirale inicijative UNDCP-a nisuulijevali puno nade. Od 1993. do 1997. UNDCP je od zemaljadonatorica zatražio 16,4 milijuna dolara za borbu protiv narkotika uAfganistanu, a dobio je tek polovicu toga iznosa.Porezi na izvoz opijuma postali su okosnicom talibanskih prihoda i

njihove ratne ekonomije. Godine 1995. UNDCP je procijenio da izvozdroge iz Afganistana i Pakistana donosi prihod od oko 50 milijardirupija (1,35 milijardi dolara) godišnje. Godine 1998. izvoz heroina seudvostručio i dosegnuo vrijednost od tri milijarde dolara. Novcem oddroga financirali su se oružje, streljivo i gorivo za potrebe rata. Taj jenovac služio za kupnju hrane i odjeće za vojnike kao i za isplatunjihovih plaća, za troškove prijevoza i za dodatne nagrade što ih jetalibansko vodstvo odobravalo svojim borcima. Jedino što se možereći u korist talibana jest to da taj prihod, za razliku od njihovihprethodnika, nije punio džepove njihovih vođa, koji su i dalje živjeli

krajnje skromno. Alije od afganistanskih i pakistanskih trgovacadrogom napravio milijunaše.Istodobno s trgovinom drogom, pod talibanskom se vlašću

povećala i tradicionalna afganistanska krijumčarska trgovina izPakistana a u novije vrijeme i iz zemalja oko Perzijskog zaljeva, stojeekonomski poharalo susjedne zemlje. Kompanija Afghan TransitTrade (ATT), koju podrobno opisujemo u Petnaestom poglavlju,najveći je službeni izvor prihoda za talibane i procjenjuje se daafganistanskom gospodarstvu godišnje donosi tri milijarde dolara.Carinici u Kandaharu, Kabulu i Heratu ne žele otkriti svoje dnevnezarade, ali ako znamo da kroz Kandahar dnevno prođe tristokamiona na putu za Iran i Srednju Aziju, preko Herata, i još dvjestokroz Džalalabad i Kabul prema sjeveru, onda su one doista velike.Ilegalna trgovina robom široke potrošnje, prehrambenimnamirnicama i gorivom, koja prolazi kroz Afganistan, uništavaindustriju, smanjuje državne prihode i dovodi do povremenihnestašica hrane u svim susjednim zemljama, što njihovagospodarstva pogađa kao nikada u vrijeme džihada.Talibanski prihodi od carina, tj. od krijumčarske trgovine, idu preko

Afganistanske državne banke, koja pokušava osnovati podružnice uglavnim gradovima svih pokrajina. Ali u toj se banci ne vodiknjigovodstvo koje bi otkrilo otkud novac dolazi i kamo odlazi. Ti"službeni" prihodi ne idu u ratni proračun, jer ratni proračun izravnoprikuplja i troši mula Omar u Kandaharu, a čine ga prihod od droge,pomoć od Pakistana i Saudijske Arabije i donacije iz drugih izvora."Imamo prihode od carina, rudarstva i zekata ali postoje i neki drugiizvori prihoda za potrebe rata koji ne idu preko Afganistanskedržavne banke" priznao je zamjenik ministra financija, mevlanaArifulah Arif.15 Kako ratom upravlja izravno mula Omar iz svojihmetalnih kovčega krcatih novcem, koje drži pod krevetom, gotovo jenemoguće napraviti državni proračun, čak kad bi i bilo takvihstručnjaka, a nema ih. U Ministarstvu financija nema nijednogstručnjaka za ekonomiju ili bankarstvo. Ministar i njegovi zamjenicisu mule s obrazovanjem iz medresa, a svi raniji službenici upućeni uposao dobili su otkaz. Koliko su nedostatna službena sredstva možese prosuditi iz činjenice daje Ministarstvo financija 1997. godineodredilo proračun u protuvrijednosti od 100.000 dolara za cijelu

državnu upravu i za programe razvoja za sljedeću financijskugodinu, tj. za razdoblje od veljače 1997. do siječnja 1998. Taje svotazapravo pokrivala samo plaće dužnosnika.Neki od mula među talibanima, koji se bave trgovinom, pokušavaju

potaknuti razvoj industrije i strana ulaganja ali, čini se da nemajunikakve ozbiljne potpore talibanskog vodstva. "Želimo Afganistanpretvoriti u modernu zemlju i imamo golema mineralna, naftna iplinska bogatstva koja zasigurno zanimaju strane ulagače", rekao jeministar za rudarstvo i industriju mevlana Ahmad Džan, koji jenapustio svoj posao proizvodnje sagova u Saudijskoj Arabiji kako bise pridružio talibanima i vodio afganistanska industrijska poduzeća."Prije negoli smo preuzeli vlast na jugu zemlje, nije bilo nijednetvornice. Sad smo, uz pomoć pakistanskih i afganistanskih trgovaca,ponovno otvorili rudnike i tvornice sagova", dodao je. Priznao je dasu među članovima moćne kandaharske Sure rijetki oni kojezanimaju ekonomska pitanja jer su previše zaokupljeni ratom.16 Kaopoticaj za strana ulaganja, napose pakistanskim trgovcima besplatnoje ponudio zemlju svakome tko želi izgraditi tvornicu. Ali, kako je svainfrastruktura porušena, svaki bi ulagač morao izgraditi vlastitu cestui vlastitu elektranu, kao vlastiti smještaj za radnike. Čini se da samonekolicina pakistanskih i afganistanskih prijevoznika i trgovaca, sasjedištem u Pešavaru i Keti, koji već sudjeluju u krijumčarskojtrgovini ili u unosnoj ilegalnoj trgovini drvnom građom iz Afganistana,pokazuju zanimanje za neke projekte, poput rudarstva.U Afganistanu više nema obrazovanog ili profesionalnog sloja. S

nekoliko izbjegličkih valova što su napustili gradove od 1992., otišlisu i svi obrazovani ljudi, školovani stručnjaci, čak i telefonisti,električari i mehaničari. Većina talibana zaduženih za odjele poputfinancija, ekonomije i društvenog sektora, zapravo su trgovci, mule,tj. poslovni ljudi, prijevoznici i krijumčari koji izgradnju države videsamo kroz perspektivu širenja tržišta za krijumčarenje iprijevozništvo po cijeloj regiji.Jedan od njih je i mula Abdul Rašid, žestoki talibanski vojni

zapovjednik iz Helmanda koji je postao poznat 1997. kad je zarobiojednu pakistansku vojnu patrolu stoje iz pokrajine Balucistan ušla naafganistanski teritorij u potjeri za jednom bandom krijumčara droge.Uhitio je te vojnike i poslao ih u Kandahar pa je izbila svađa između

Afganistana i Pakistana. Osim toga on je direktor kamenoloma zaproizvodnju mramora koji je u vlasti talibana. U tom rudniku, kojiupošljava 500 radnika s krampovima i pijucima, nema nijednoginženjera, nikakve opreme, nema struje ni stručnog rada. Njegovatehnika proizvodnje mramora svodi se na uporabu eksploziva kojimse mramor raznosi (i nagrđuje).Apetit talibana za stranim ulaganjima potaknulo je nadmetanje dviju

naftnih kompanija, argentinske kompanije Bridas i američkekompanije Unocal, koje su se natjecale za naklonost talibana kako biizgradile plinovod od Turkmenije do Pakistana, preko južnogAfganistana (vidi Dvanaesto i Trinaesto poglavlje). Taj je plinovodprivukao nekoliko razmetljivih poslovnih ljudi, spremnih na rizik.Među njima su bili i afganistanski i pakistanski trgovci koji su uKandaharu duž puta za Herat gradili benzinske postaje. Obećali suizgraditi ceste. Jedna skupina iz SAD-a osigurala je talibanima 1999.godine mrežu mobilnih telefona od Kabula do Kandahara. Teaktivnosti nisu pomogle uspostavi pravoga gospodarstva. Jedini imje cilj bio unaprijediti talibanski krijumčarski posao i olakšati živottrgovcima i prijevoznicima.Zacijelo neće doći do ozbiljnih stranih ulaganja, čak ni do pomoći za

početak obnove, sve dok ne završi rat i ne pojavi se neka vlada kojabi mogla osigurati minimum stabilnosti i lojalnosti. U međuvremenuAfganistan sliči na ekonomsku crnu rupu koja odašilje valovenesigurnosti i kaosa po regiji koja je već suočena s mnogostrukimekonomskim krizama. Afganistanska je infrastruktura u ruševinama.Ne postoje ni osnovne civilne blagodati dostupne u bilo kojojnerazvijenoj zemlji. Nema tekuće vode, električne struje, telefona,prohodnih cesta ni redovite opskrbe energijom. Postoje ozbiljnenestašice vode, hrane, smještaja i drugih osnovnih potreba. Onomalo što postoji za većinu je ljudi preskupo i nedostupno.Kako su tijekom rata postavljeni milijuni mina, to je prouzročilo

ozbiljne probleme raseljavanja u gradovima i selima, jer su mine nanajplodnijim područjima ugrozile poljoprivredu i navodnjavanje. Od1979. od eksplozija mina ubijeno je 400.000 ljudi u Afganistanu i joštoliko ih je ranjeno. Trinaest posto afganistanskih obitelji imaju baremjednog člana koji je poginuo ili je ostao invalid od eksplozija mina, asvakoga mjeseca pogiba ili biva ranjavano 300 osoba. Iako postoji

4000 pirotehničara, koje upošljavaju UN i razne nevladineorganizacije i koji pokušavaju razminirati zemlju što prije, možda ćetrebati još deset godina za razminiranje samo velikih gradova.Godine 1998., nakon šest godina naporna rada, od 1300 četvornihkilometara miniranog prostora na području Kabula još je ostalo višeod 500 četvornih kilometara pod minama.'Osim borbe s minama većina stanovnika Kabula svakodnevno se

bori za malo prljavih afganistanskih novčanica za kupnju dnevnihnamirnica. Trgovine su pune krijumčarenih namirnica iz Irana iPakistana, ali ljudi nemaju novca kupiti ih. Oni afganistanski liječnicikoji nisu pobjegli iz Kabula primaju mjesečnu plaću u protuvrijednostiod 5 američkih dolara. Uspijevaju preživljavati samo zahvaljujućidonacijama Međunarodnog odbora Crvenog križa. Prosječnamjesečna plaća kreće se od jednog do tri dolara. Kao rezultatpotpunog siromaštva i nezaposlenosti veliki postotak stanovništva ugradovima potpuno je ovisan o agencijama UN-a, od kojih dobivaosnovna životna sredstva i pomoć za hranu. Polovica od 1,2 milijunastanovnika Kabula prima neku vrstu pomoći u hrani od Zapadnihhumanitarnih agencija.UN je stalno suočen s pitanjem nije li možda njihova humanitarna

pomoć samo doprinos produžetku rata, jer ratne zapovjednikeoslobađa odgovornosti za civilno pučanstvo. Talibani su uvijek tvrdilida oni nisu odgovorni za narod jer će Allah sve osigurati. Ali, bijedaobičnog čovjeka samo bi se povećala kad bi UN i nevladineorganizacije u potpunosti obustavile dostavu pomoći, osobitougroženim skupinama kao što su udovice i siročad.Godine 1998. ekonomska se situacija vidno pogoršala. Sjeverni su

Afganistan pogodila tri razorna potresa, talibanska opsadaHazaradžata izazvala je opću glad u središnjem Afganistanu,poplave u Kandaharu potopile su sela i usjeve, a stanovništvo ugradovima bilo je pogođeno odlaskom humanitarnih organizacijanakon američkih raketnih napada iz kolovoza 1998. godine. Glad sevidjela na ulicama Kabula te hladne zime 1998./99., kad su si rijetkiljudi mogli priuštiti barem jedan obrok dnevno ili ugrijati svojedomove, ali bilo je znakova nade, samo kad bi nastupio mir. WFP jeprocijenio da će urod žitarica za 1998. iznositi 3,85 milijuna tona, tj.5% više nego 1997., stoje trebala biti od 1978. najunosnija godina.

To je bio odraz poboljšanog reda i zakona na ruralnim područjimapod talibanskom vlašću, prestanka borbi i povratka izbjeglica nasvoju zemlju. Iako još uvijek ima 1,2 milijuna izbjeglica u Pakistanu i1,4 milijuna u Iranu, od 1992. do 1999. vratilo se 4 milijuna izbjeglica.Međutim, talibani i agencije UN-a još su uvijek, 1998., morali uvoziti750.000 tona pšenice za afganistanske gradove. Jasno je da talibaninisu doveli do ekonomskog rasula u Afganistanu. Zapravo su ganaslijedili od građanskog rata u kojemu su se, nakon 1992., borilesve strane. Ali, nijedna strana, uključujući i talibane, nije obraćala nimalo pozornosti potrebama civilnog pučanstva.Zato ne čudi da Zapadne zemlje pate od "zamora donatora", tj. od

nespremnosti da daju više sredstava za humanitarnu pomoć usituaciji kad građanski rat nesmiljeno traje i kad su ratni zapovjednicineodgovorni. Koordinator UN-a za Afganistan do 1998., AlfredoWitschi--Cestari, izjavio je: "Razina patnje koju je doživioafganistanski narod doslovno je zastrašujuća. Kako godine prolaze,sredstva kapaju sve sporije i sporije. Dobivamo manje od polovicezatraženoga iznosa".1 8 Ratni se zapovjednici ni izdaleka ne brinuoko obnove zemlje. Afganistanska ekonomska crna rupa sve jedublja i šira i guta sve više vlastitih ljudi i ljudi cijele regije.

Deseto poglavljeGLOBALNI DŽIHAD - ARAPI U AFGANISTANU

I OSAMA BIN LADEN

Na graničnom prijelazu Torham između Afganistana i Pakistana,smještenom na planinskom prijevoju Hajbar, samo je jednim lancemoznačeno da se tu nalazi granica.S pakistanske se strane mogu vidjeti pristojni graničari, pripadnici

paravojnih snaga u sivim šalvarama i dugim košuljama, s turbanimana glavi. Bio je travanj 1989. i upravo je završilo povlačenjesovjetskih snaga iz Afganistana. Vraćao sam se u Pakistan cestomiz Kabu-la, ali je prijelaz bio zatvoren. Iscrpljen od dugog putovanja,legao sam na rub travnjaka s afganistanske strane granice i čekao.Najednom se pojavio kamion pun mudžahedina i zaustavio se

pokraj mene. Ali, to nisu bili Afganistanci. Ispod neuredno zamotanihturbana moglo se vidjeti Arape svijetle boje kože, plavookepripadnike srednjoazijskih naroda i tamnoputa lica slična kineskima,svi u prevelikim ili premalenim šalvarama i košuljama i s redenicimastreljiva i kala-šnjikovima. Nijedan od te tridesetorice stranaca nijeznao jezik paštu, ni dari, čak ni urdu, osim jednog Afganistanca kojiim je bio prevoditelj i vodič. Dok smo čekali da se prijelaz otvoripočeli smo razgovarati.Među njima je bilo filipinskih crnaca, Uzbeka iz sovjetskih

srednjoazijskih republika, Arapa iz Alžira, Egipta, Saudijske Arabije iKuvajta i Ujgura iz Kine. Afganistanac koji ih je pratio bio je pripadnikstranke Hizb-i Islami Gulbudina Hikmetjara. Bili su na vojnoj obuci ujednom logoru blizu granice, a toga su dana odlazili na slobodanvikend u Pešavar pa su se radovali pismima od kuće, čistoj odjeći idobru obroku. U Afganistan su se došli boriti u džihadu na strani mu-džahedina i steći obuku iz naoružanja, izrade bombi i vojne taktikekako bi prenijeli džihad u vlastite zemlje.Te je večeri premijerka Benazir Buto priredila u Islamabadu večeru

za novinare. Među uzvanicima je bio i general pukovnik Hamid Gol,direktor ISI-a i najgorljiviji islamistički ideolog u vojsci nakon smrtipredsjednika Zia ul-Haka. Likovao je zbog sovjetskog povlačenja.Upitao sam ga ne igra li se vatrom kad poziva muslimanske radikale

iz islamskih zemalja koje su, tobože, saveznice Pakistana i neće li tiradikali u vlastitim zemljama prouzročiti nerede i tako nanijeti štetupakistanskoj vanjskoj politici, na što mi je odgovorio: "Mi vodimodžihad i ovo je prva islamska međunarodna brigada modernogadoba. Komunisti imaju svoje međunarodne brigade, Zapad imaNATO, zašto se i mi muslimani ne bi ujedinili i osnovali zajedničkufrontu?" Bilo je to prvi put da mi je netko dao opravdanje zapostojanje jedinica što su se već zvale arapskim Afganistancima,iako među njima nije bilo nijednog Afganistanca a mnogi čak nisu bilini Arapi.Tri godine prije toga, 1986., šef CIA-e William Casey pojačao je rat

protiv Sovjetskog Saveza tako stoje poduzeo tri, u to vrijeme tajne,mjere. Nagovorio je američki Kongres da Amerika opskrbi mudžahe-dine protuavionskim raketama Stinger za rušenje sovjetskihzrakoplova i da u Afganistan pošalje savjetnike za obuku gerilskihsnaga. Do tada su američko oružje i ljudstvo sudjelovali u izravnimborbama. Osim toga, američka CIA, britanska služba MI6 ipakistanski ISI dogovorili su se oko jedne provokativne akcije -poduzeti gerilske napade na području Sovjetskih SocijalističkihRepublika Tadžikistana i Uzbeki-stana, tj. mekanoga muslimanskogtrbuha Sovjetskog Saveza, odakle je stizala opskrba za sovjetskesnage u Afganistanu. Taj je zadatak povjeren najpouzdanijemmudžahedinskom vođi ISI-a Gulbudinu Hik-metjaru. U ožujku 1987.male jedinice mudžahedina iz baza u sjevernom Afganistanu prešlesu rijeku Amu Darja i napale sela u Tadži-kistanu. Casey je biooduševljen kad je čuo tu vijest pa je za sljedećeg posjeta Pakistanuotišao s predsjednikom Zia ul-Hakom u Afganistan održiti smotrumudžahedinskih jedinica.Također, Casey je obećao potporu CIA-e dugogodišnjoj inicijativi

ISI-a oko prikupljanja radikalnih muslimana iz cijelog svijeta koji bidošli u Pakistan i borili se na strani afganistanskih mudžahedina. ISIje taj plan poticao još od 1982. a sad su već i svi drugi sudionici u tojigri imali vlastitih razloga podupirati te zamisli. Predsjednik Zia ul--Hak imao je plan učvrstiti islamsko jedinstvo, pretvoriti Pakistan upredvodnika muslimanskog svijeta i poticati islamske skupine uzemljama Srednje Azije. Washington je želio pokazati da se protivSovjetskog Saveza, zajedno s Afganistancima i njihovim

dobročiniteljima Amerikancima, bori cijeli muslimanski svijet. ASaudijska je Arabija vidjela mogućnost promicanja vahabizma kao ipriliku da se oslobodi svojih nezadovoljnih radikala. Nikome odsudionika u toj igri nije palo na um da bi ti dragovoljci mogli imativlastite ciljeve zbog kojih će s vremenom svoju mržnju premaSovjetskom Savezu usmjeriti protiv vlada svojih zemalja i protivAmerike.Pakistan je već imao pripremljene upute svim svojim

veleposlanstvima da bez pitanja izdaju vize svakome tko se želi ićiboriti na strani mudžahedina. Na Srednjem su istoku organizacijeMuslimansko bratstvo, Svjetska muslimanska liga sa sjedištem uSaudijskoj Arabiji i Palestinski islamistički radikali prikupljalidragovoljce i povezivali ih s Pakistancima. ISI i pakistanska strankaJama 'at-i islami osnovali su odbore za prihvat čija je zadaća biladočekivati, smještati i uvježbavati te nove dragovoljce a potom ihpoticati da se priključe mudžahedinskim skupinama, obično skupiniHizb-i-islami. Sredstva za taj projekt stizala su izravno od saudijsketajne službe. Francuski pisac Olivier Roy opisao je to kao "zajedničkipothvat Saudijske Arabije, Muslimanskog bratstva i stranke Jama 'at-i islami, koje je objedinjavao ISI".2Od 1982. do 1992. u pomoć afganistanskim mudžahedinima stiglo

je 35.000 muslimanskih radikala iz 43 islamske zemlje Srednjegaistoka, sjeverne i istočne Afrike, Srednje Azije i Dalekog istoka. Ustotine novootvorenih medresa što ih je vojna vlada predsjednika ZiaulHaka počela financirati duž granice s Afganistanom pristizali su, naškolovanje, deseci tisuća mladih muslimanskih radikala iz drugihzemalja. S vremenom će u izravnom dodiru s Pakistanom iAfganistanom i pod utjecajem džihada biti više od 100.000muslimanskih radikala.U logorima blizu Pešavara i u Afganistanu ti su se radikali po prvi

put susretali a potom zajedno studirali, prolazili vojnu obuku i odlaziliu borbu. Na taj je način većina od njih stekla prvu prilikunešto saznati o islamskim pokretima u drugim zemljama pa su

uspostavili taktičke i ideološke veze koje će im dobro poslužiti ubudućnosti. Ti su logori, ustvari, postali sveučilišta budućegislamskog radikalizma. Nijedna od tajnih službi, a bile su upućene,nije se željela baviti mogućim posljedicama takvog povezivanja

tisuća islamskih radikala iz cijeloga svijeta. Bivši savjetnik zanacionalnu sigurnost SAD-a Zbignievv Brze-zinski izjavio je: "Stojevažnije za globalnu povijest svijeta? Talibani ili pad Sovjetskogcarstva? Nekoliko uznemirenih muslimana ili oslobođenje SrednjeEurope i završetak Hladnog rata?".3 Posljedice te politike američkisu građani spoznali tek kad je nekolicina islamskih militanataobučenih u Afganistanu 1993. godine postavila bombu u Svjetskitrgovinski centar u New Yorku, koja je usmrtila šestero i ranila tisućuljudi.Samuel Huntington je napisao: "Taj je rat iza sebe ostavio

nelagodnu koaliciju islamističkih organizacija koja ima cilj promicatiislam i boriti se protiv svih nemuslimanskih snaga. Stvorio je iiskusne i dobre borce, logore za obuku i logistiku, dobre vezeizmeđu pojedinaca i organizacija diljem islamskoga svijeta, velikukoličinu vojne opreme, uključujući i 300 do 500 neupotrijebljenihraketa Stinger i, kao najvažnije, snažan osjećaj moći isamopouzdanja zbog postignutih ciljeva i veliku želju da krenu udruge pobjede".Većina tih radikala smatrala je da bi afganistanski džihad, nakon

stoje porazio jednu velesilu, tj. Sovjetski Savez, mogao poraziti idrugu, Sjedinjene Američke Države i njihove saveznike. Ta se logikatemeljila na jednostavnoj pretpostavci daje afganistanski džihadvlastitim snagama bacio Sovjetski Savez na koljena. Pobornici teideje zanemarili su, jer im je to odgovaralo, mnoštvo unutarnjihrazloga koji su srušili sovjetski režim od kojih je džihad bio samojedan. Dakle, dok su SAD pad Sovjetskog Saveza smatraleneuspjehom komunističkog sustava, mnogi su ga muslimani smatraliisključivo posljedicom islamske pobjede. Islamskim je militantima touvjerenje predstavljalo nadahnuće i živo ih podsjećalo namuslimanske pobjede diljem svijeta iz sedmog i osmog stoljeća.Smatrali su da se žrtvom i krvlju jednoga novog naraštajamuslimanskih mučenika i daljnjim pobjedonosnim ratovima možeostvariti nova islamska umma.Jedan od tisuća stranih dragovoljaca bio je i student iz Saudijske

Arabije Osama bin Laden, sin građevinskog tajkuna Muhameda binLadena iz Jemena, velikog prijatelja pokojnog kralja Fejsala, koji jestekao basnoslovno bogatstvo jer je njegova kompanija uspjela

sklopiti ugovore za renoviranje i proširenje svetih džamija u Meki iMedini. ISI je dugo molio princa Turkija bin Fejsala, direktorasaudijske tajne službe Ištihbarat, da pronađe jednog člana kraljevskeobitelji koji bi stao na čelo saudijskih dragovoljaca i takomuslimanima posvjedočio predanost kraljevske obitelji džihadu. Dotada su u redove mudžahedina stizali samo siromašniji Saudijci,studenti, vozači taksija i pripadnici beduinskih plemena. Ali, nijedanrazmaženi saudijski princ nije bio spreman na težak život uafganistanskim planinama. Iako Bin Laden nije bio član kraljevskeobitelji, bio je dovoljno blizak tim krugovima i zacijelo dovoljno bogatda stane na čelo saudijskog kontingenta. Tako će Bin Laden, princTurki i general Gol postati velikim prijateljima i imati zajednički cilj.Središte arapskih Afganistanaca nalazilo se u uredima Svjetske

muslimanske lige i Muslimanskog bratstva u Pešavaru, a na čelu muje bio Abdulah Azam, Palestinac iz Jordana, kojega je Bin Ladenupoznao na sveučilištu u Džedi i divio mu se kao svom vođi. Azam jes dvojicom sinova poginuo u eksploziji bombe u Pešavaru 1989.Tijekom osamdesetih godina uspostavio je bliske veze sHikmetjarom i Abdu-lom Rasulom Sajafom, afganistanskimislamističkim intelektualcem kojega je Saudijska Arabija poslala uPešavar promicati vahabizam. U to je središte, koje se zvalo Mahtabal-Hidmat i koji je 1984. osnovao sam Azam radi pružanja usluganovim dragovoljcima i primanja donacija od islamskih humanitarnihorganizacija, Azamu pritjecao novac iz Saudijske Arabije. Preko teorganizacije stizale su donacije saudijske tajne službe, saudijskogCrvenog polumjeseca, Svjetske muslimanske lige kao i osobnedonacije saudijskih prinčeva i džamija. Deset godina kasnijeorganizacija Mahtab postat će središtem mreže radikalnihorganizacija što su pružile pomoć pri organiziranju postavljanjabombi u Svjetskom trgovinskom centru i u američkimveleposlanstvima u Africi 1998. godine.Do dolaska u Afganistan Bin Ladenov život nije ni po čemu bio

izniman. Rođenje oko 1957. kao sedamnaesto od pedeset sedmerodjece svog oca Jemenca i majke Saudijke, jedne od mnogih ženaMuhameda bin Ladena. Polazio je postdiplomski studij iz poslovnogupravljanja na Sveučilištu kralja Abdula Aziza u Džedi ali je vrlo brzoprešao na islamske studije. Vitak i visok oko 190 centimetara,

dugonog i s bujnom bradom, bio je osjetno viši od svih svojihzemljaka koji ga se sjećaju kao mirna i pobožna čovjeka ali nepredodređena za veće ciljeve.Njegov je otac podupirao i financijski pomagao afganistansku borbu

protiv Sovjetskog Saveza pa kad se Bin Laden odlučio pridružitimudžahedinima obitelj je bila oduševljena. Najprije je 1980. otišao uPešavar gdje se susreo s mudžahedinskim vođama, a potom ječesto tamo odlazio sa saudijskim donacijama, sve do 1982. kad seodlučio nastaniti u Pešavaru. Sa sobom je doveo inženjere iz svogapoduzeća, kao i teške građevinske strojeve za gradnju cesta iskladišta za mudžahedine. Godine 1986. sudjelovao je u izgradnjitunelskog kompleksa u pokrajini Host koji je financirala CIA, kaoveliko skladište oružja, prostor za obuku i medicinsko središte zamudžahedine, duboko ispod planina blizu granice s Pakistanom.Tamo je osnovao prvi logor za obuku arapskih dragovoljaca koji su utom vitkom, bogatom i karizmatskom Saudijcu sve više vidjeli svogavođu.Kasnije je izjavio: "Kako bi se oduprli ovim bezbožnim Rusima,

Saudijci su izabrali mene kao svog predstavnika u Afganistanu", idodao: "Nastanio sam se u Pakistanu, blizu granice s Afganistanom.Tamo sam prihvaćao dragovoljce iz Saudijskog Kraljevstva i iz sviharapskih muslimanskih zemalja. Osnovao sam svoj prvi logor ukojemu su dragovoljce uvježbavali pakistanski i američki časnici.Amerika je davala oružje, a Saudijska Arabija novac. Shvatio sam danije dovoljno boriti se za Afganistan nego da se moramo boriti nasvim frontama, bilo protiv komunističkog ili zapadnog ugnjetavanja".Kasnije je izjavio kako je sudjelovao u zasjedama protiv sovjetskih

snaga ali je, uglavnom, uz pomoć vlastitog bogatstva i donacija izSaudijske Arabije, radio na realizaciji mudžahedinskih projekata i naširenju vahabizma među Afganistancima. Nakon Azamove smrti,1989., preuzeo je njegovu organizaciju i osnovao Al-Qaidu, tj. Vojnubazu, kao središte za arapske dragovoljce i njihove obitelji u namjerida na taj način stvori jedan savez širokog spektra. Uz njegovupomoć, nekoliko tisuća arapskih militanata osnovalo je baze upokrajinama Kunar, Nuristan i Badahšan ali ih većina ljudi uAfganistanu, zbog njihova ekstremnog vahabizma, nije nimalovoljela. Štoviše, kako su se povezali s najekstremnijim

provahabitskim paštunskim mudžahedinima, od sebe su udaljilinepaštunske narode i muslimane šiite.Kasnije ih je Ahmad Šah Masud kritizirao. Godine 1997., nakon što

su ga talibani istjerali iz Kabula, Masud je izjavio: "U vrijeme džihadamoja frakcija džihada nije imala dobre odnose s arapskimAfganistancima. Ali smo imali dobre odnose s frakcijama AbdulaRasula Sajafa i Gulbudina Hikmetjara. Kad je moja frakcija 1992.ušla u Kabul, ti arapski dragovoljci borili su se s Hikmetjarovimsnagama protiv nas. Zamolit ćemo ih (Arape) da napuste našuzemlju. Bin Laden čini više štete nego koristi".7 Godine 1990. BinLaden se razočarao zbog razmirica među mudžahedinima pa sevratio u Saudijsku Arabiju i zaposlio u obiteljskoj kompaniji. Osnovaoje dobrotvornu organizaciju za arapske veterane iz Afganistana, odkojih se 4.000 nastanilo samo u Meki i Medini, i davao novacobiteljima poginulih arapskih dragovoljaca. Nakon iračke invazije naKuvajt lobirao je u kraljevskoj obitelji za organiziranje široke narodneobrane Saudijskog Kraljevstva, za osnivanje snaga za borbu protivIraka, koje bi se sastojale od veterana iz afganistanskog rata. KraljFahd nije ga poslušao nego je pozvao Amerikance. To je Bin Ladenubio velik udarac. Kad su počele stizati američke snage od 540.000vojnika Bin Laden je otvoreno kritizirao kraljevsku obitelj i lobirao kodsaudijske uleme da izdaju vjerske uredbe, zvane fetve, protivstacioniranja nemuslimanskih vojnika u njihovoj zemlji.Njegova se kritika pojačala kad je nakon oslobođenja Kuvajta u

Saudijskoj Arabiji ostalo oko 20.000 američkih vojnika. Godine 1992.imao je žučljivu raspravu s ministrom unutarnjih poslova princemNaifom, kojega je nazvao izdajnikom islama. Naif se požalio kraljuFahdu pa je Bin Laden postao persona non grata. Ali, još je uvijekimao veza u kraljevskoj obitelji, osoba koje su također mrzile Naifa, aistodobno je održavao svoje veze sa saudijskom Tajnom službom iISI-em.Godine 1992. otišao je u Sudan kako bi se pridružio tamošnjoj

islamskoj revoluciji pod vodstvom karizmatskog sudanskog vođeHasa-na Turabija. Kako je neprestano kritizirao saudijsku kraljevskuobitelj njezini su se članovi tako razljutili da su mu godine 1994.uskratili državljanstvo, što je do tada nezabilježeno u povijesti tezemlje. Uz pomoć svog bogatstva i veza u Sudanu je okupio brojne

veterane iz afganistanskog rata. Svi su bili ogorčeni američkompobjedom nad Irakom i ponašanjem arapske vladajuće elite koja jeameričkim vojnim snagama dopustila da ostanu u Perzijskomzaljevu. SAD i Saudijska Arabija pojačali su pritisak na Sudan jer jedao utočište Bin Ladenu pa su ga sudanske vlasti zamolile danapusti zemlju.U svibnju 1996. ponovno je otišao u Afganistan. Jednim je

iznajmljenim zrakoplovom stigao u Džalalabad zajedno s nekolikodesetaka arapskih militanata, tjelohranitelja i s članovima svojeobitelji, među kojima su bile tri njegove supruge i trinaestero djece.Tamo je živio pod zaštitom džalalabadske Sure sve do rujna 1996.,kad su talibani osvojili Kabul i Džalalabad. U kolovozu 1996. po prvije put proglasio džihad protiv Amerike koja je, kako je rekao,okupirala Saudijsku Arabiju. U toj je deklaraciji stajalo: "Zidoviugnjetavanja i poniženja mogu se srušiti samo kišom metaka".Sprijateljio se s mulom Omarom pa se 1997. preselio u Kandahargdje su mu talibani pružili zaštitu.U to je vrijeme CIA osnovala posebnu jedinicu za praćenje njegovih

aktivnosti i veza s drugim islamskim militantima. U jednom izvješćuMinistarstva vanjskih poslova SAD-a iz kolovoza 1996. stoji daje BinLaden "jedan od najvećih financijskih sponzora islamskihekstremista na svijetu". U izvješću još stoji da on financiraterorističke logore u Somaliji, Egiptu, Sudanu, Jemenu i Afganistanu.U travnju 1996. američki predsjednik Clinton potpisao jeProtuteroristički akt po kojemu su SAD dobile dopuštenje zamrznutifinancijska sredstva terorističkih organizacija. Taj je Akt prvi putprimijenjen za zamrzavanje Bin Ladenova bogatstva koje je ponekim procjenama iznosilo od 250 do 300 milijuna dolara.8 Nekolikomjeseci nakon toga egipatska je tajna služba izjavila da Bin Ladenuvježbava 1.000 militanata, drugi naraštaj arapskih Afganistanaca,radi organiziranja islamske revolucije u arapskim zemljama.Početkom 1997. CIA je osnovala odred koji je stigao u Pešavar u

namjeri da uhvati Bin Ladena u Afganistanu. Amerikanci suangažirali i neke Afganistance i Pakistance, ali se ta operacijaizjalovila. Te aktivnosti SAD-a u Pešavaru natjerale su Bin Ladenada se preseli na sigurnije područje Kandahara. Dana 23. veljače1998., najednom sastanku u već spomenutom logoru u pokrajini

Host, sve skupine povezane s Al-Qaidom izdale su proglas kaozajednička organizacija pod nazivom "Međunarodna islamska frontaza džihad protiv Židova i križara". U tom je proglasu stajalo da "SADveć više od sedam godina drži pod okupacijom najsvetija mjesta uislamskom svijetu, na arapskom poluotoku, pljačkajući njegovabogatstva, izdavajući naloge njegovim vladarima, ponižavajućinarod, terorizirajući susjedne zemlje i pretvarajući svoje baze na tompoluotoku u klin preko kojega će napasti susjedne muslimanskenarode".Na tom je sastanku izdana i jedna/efra, koja glasi: "Odluka o

ubijanju Amerikanaca i njihovih saveznika - civila i vojnika - dužnostje svakoga pojedinog muslimana, a može je provesti u bilo kojojzemlji gdje je to moguće". Time je Bin Laden formulirao politiku kojanije usmjerena samo protiv saudijske kraljevske obitelji iAmerikanaca nego je i poziv na oslobođenje cijeloga muslimanskogSrednjeg istoka. Kad su SAD 1998. pojačale svoj zračni napad naIrak, Bin Laden je pozvao sve muslimane da se "dignu, bore iubijaju" Amerikance i Britance.Međutim, nakon postavljanja bombi u američkim veleposlanstvima

u Keniji i Tanzaniji, u kolovozu 1998., od kojih je poginulo 220 ljudi,Bin Ladenovo je ime postalo poznato u cijelome muslimanskomsvijetu i na Zapadu. Nakon što su Sjedinjene Američke Državeoptužile Bin Ladena za taj napad, uzvratile su, trinaest dana nakontoga, tako što su ispalile sedamdeset kružećih raketa na njegovelogore u pokrajini Host i u Džalalabadu. Pogođeno je nekoliko logorakoje su talibani predali arapskim dragovoljcima i pakistanskimradikalnim skupinama. Glavni američki ciljevi bili su logor Al-Bard,koji je držao Bin Laden, i logori Halid bin Valid i Muavija, koje jedržala pakistanska organizacija Harakat ul-ansar. OrganizacijaHarakat koristila je te za obuku militanata za borbu protiv indijskihsnaga u Kašmiru. U tim je napadima ubijeno nekoliko dragovoljaca izdrugih zemalja - trojica iz Jemena, dvojica iz Egipta, jedan izSaudijske Arabije i jedan iz Turske. Ubijena su i sedmoricaPakistanaca i dvadesetorica Afganistanaca.U studenome 1998. SAD su ponudile nagradu od pet milijuna

dolara za uhićenje Bin Ladena. Bijes Amerike se povećao kad je BinLaden izjavio da ima islamsku dužnost nabaviti kemijsko i nuklearno

oružje koje će upotrijebiti protiv SAD-a. "Bio bi grijeh kad muslimanine bi pokušali nabaviti oružje kojim bi obuzdali bezvjerce da nanoseštetu muslimanima. Mržnja protiv Amerikanaca vjerska je dužnost inadamo se da će nas Bog za to nagraditi", rekao je.''U razdoblju od nekoliko tjedana nakon eksplozija bombi u

američkim veleposlanstvima u Africi, vlada predsjednika Clintonatako je sotonizirala Bin Ladena da gaje optužila za sva zlodjela štosu u posljednje vrijeme počinjena prema SAD-u u muslimanskomesvijetu. U jednoj presudi protiv Bin Ladena, što ju je nakon togaizrekao jedan njujorški sud, okrivljen je za ubojstvo osamnaestameričkih vojnika u Mogadišu u Somaliji, 1993., za pogibiju petoriceslužbenika u bombaškom napadu u Rijadu 1995. i za smrt jošdevetnaestorice američkih vojnika u Dahranu 1996. godine. Osimtoga, osumnjičen je daje bio povezan s postavljanjem bombi uAdenu 1992., u Svjetskom trgovinskom centru u New Yorku 1993. i uuroti za ubojstvo predsjednika Clintona na Filipinima 1994., te uplaniranju postavljanja bombi u desetke američkih civilnih zrakoplova1995.'2 Cak je i među američkim stručnjacima bilo dosta skepticizmaglede njegova sudjelovanja u mnogim od tih kasnijih operacija.Ali, Clintonova je vlada očajnički nastojala skrenuti pozornost s

afere Monike Lewinsky, a osim toga bilo joj je potrebno svrsishodno ijednostavno objašnjenje za te neobjašnjene terorističke napade. BinLaden je postao središtem zbivanja koja je Washington nastojaoprikazati kao globalnu urotu protiv Amerike. Ono što Washington niježelio priznati jest činjenica da je afganistanski džihad, uz pomoć CIA-e, stvorio desetke fundamentalističkih pokreta diljem muslimanskogasvijeta na čijem su čelu stajali militanti ogorčeni ne toliko Amerikomkoliko vlastitim korumpiranim i nesposobnim režimima. Još 1992. i1993. egipatski i alžirski diplomati savjetovali su Washingtonu da seponovno diplomatski uključi u događaje u Afganistanu radiuspostavljanja mira i radi prestanka nazočnosti arapskihdragovoljaca u Afganistanu. Washington je ta upozorenja ignorirao inastavio ignorirati Afganistan čak i nakon jačanja tamošnjegagrađanskog rata.Strahovanja alžirskih dužnosnika bila su opravdana jer su u svojoj

zemlji osjetili djelovanje arapskih dragovoljaca iz Afganistana. Uprvom krugu parlamentarnih izbora iz 1991. Fronta za spas islama

(FIS) osvojila je 60% zastupničkih mjesta u cijeloj zemlji. Alžirska jevojska, u siječnju 1992., poništila te izborne rezultate i proglasilapredsjedničku upravu pa je za niti dva mjeseca otpočeo strahotangrađanski rat koji je do 1999. odnio 70.000 života. Jedna jošekstremnija organizacija, Islamski džihad, koja je 1995. promijenilaime u Islamsku oružanu skupinu (GIA), taktički je nadmudrila i samFIS. Na čelu GIA-e bili su alžirski dragovoljci iz Afganistana, tj.alžirski veterani iz afganistanskog rata, neovahabiti, koji će svojimprogramom odvesti Alžir u krvoproliće, destabilizirati sjevernu Afriku idovesti do porasta islamskog ekstremizma u Francuskoj. Događaji uAlžiru samo su nagovijestili buduće događaje. I bombaški napadi štosu ih u Egiptu izvodile islamističke skupine povezani su s egipatskimveteranima obučenim u Afganistanu.Bin Laden je poznavao mnoge od počinitelja tih nasilja u

muslimanskom svijetu jer su u Afganistanu zajedno živjeli i zajednose borili. Kako je njegova organizacija vodila brigu o veteranima izafga-nistanskog rata i njihovim obiteljima, ostao je s njima u dodiru.Postoji velika mogućnost daje financirao neke njihove operacije, aline postoji vjerojatnost daje znao za sve njihove planove i ciljeve unjihovim zemljama. U poznavanju islama Bin Laden je oduvijek bionesiguran, on nije ni istražitelj ni poznavatelj islama pa zato pozakonu ne može izdavati fetve, iako to čini. Njegovi apeli "smrtAmerici" na Zapadu su prihvaćeni kao fatve iako u muslimanskomsvijetu nemaju moralne težine.Arapski dragovoljci, koji su ga upoznali u vrijeme džihada u

Afganistanu, kažu da nije ni intelektualac niti mu je u potpunostijasno što treba činiti u muslimanskom svijetu. U tom smislu on nije niLe-njin islamske revolucije, ni njezin internacionalistički ideologkakav je bio Che Guevera za revolucije u zemljama Trećega svijeta.Bivši poznanici Bin Ladena opisuju ga kao duboko osjetljiva čovjeka

kojemu su uvijek potrebni neki pokrovitelji, tj. ljudi što su više odnjega znali i o islamu i o modernom svijetu. Na dugi popis tihpokrovitelja iz njegove mladosti kasnije su stavljeni doktor Aiman al-Zava-hiri, vođa zabranjene organizacije Islamskog džihada iz Egiptai dvojica sinova šeika Omara Abdula Rahmana, slijepog egipatskogpropovjednika koji se sada nalazi u jednom američkom zatvoru zbogpostavljanja bombi u Svjetskom trgovinskom centru i koji je bio vođa

zabranjene organizacije Al- Jama'a Islamiyya u Egiptu. Prekoafganistan-skog džihada upoznao je i starije dužnosnike Nacionalneislamske fronte iz Sudana, Hezbollaha iz Libanona i Hamasa,radikalnoga islamskog palestinskog pokreta iz Gaze i sa Zapadneobale. S njim je u Kandaharu bilo Cečena, Bangladežana, Filipinaca,Alžiraca, Kenija-ca, Pakistanaca i američkih crnaca muslimanskevjere, od kojih su mnogi bili znatno načitaniji i upućeniji od BinLadena, ali nisu mogli putovati izvan Afganistana jer su im imena bilana američkim potjernicama. Trebala im je financijska pomoć iutočište a to im je Bin Laden osigurao.Nakon bombaških napada na američka veleposlanstva u Africi

Sjedinjene su Američke Države pokrenule pravu globalnu operaciju.U desetak zemalja uhićeno je više od 80 islamističkih militanata.Među njima je bilo Tanzanijaca, Kenijaca, Sudanaca, Jemenaca,Pakistanaca, Bangladežana, Malezijaca i Filipinaca.15 U prosincu1998. indijske su vlasti uhitile bangladeške militante koji su planiralipostaviti bombe u američki konzulat u Kalkuti. U Maleziji su uhićenasedmorica Af-ganistanaca s krivotvorenim talijanskim putovnicama,koji su optuženi za pokušaj poticanja bombaških napada.'6 PremaFBI-u Bin Laden je financirao militante u Jemenu koji su u prosincu1998. oteli šesnaest zapadnih turista.17 U veljači 1999. bangladeškesu vlasti izjavile daje Bin Laden poslao milijun dolara organizacijiHarakat ul-Jihad (HJ) iz Đake, čiji su se neki članovi uvježbavali iborili u Afganistanu. Vođe HJ-a izjavile su da žele pretvoritiBangladeš u islamsku državu po uzoru na talibane.U tisuće kilometara udaljenom gradu Nouakčotu, glavnome gradu

države Mauritanije u zapadnoj Africi, uhićeno je nekoliko militanatakoji su se također uvježbavali u Bin Ladenovu logoru u Afganistanu,a bili su osumnjičeni za planiranje bombaških napada. Umeđuvremenu, na suđenju stotinu i sedmorici članova Al-Jihada najednom vojnom sudu u Kairu, časnici egipatske tajne službe potvrdilisu daje Bin Laden financirao Al-Jihad.20 U veljači 1999. CIA jeizjavila daje pomoću satelitskog praćenja Bin Ladenovekomunikacijske mreže spriječila da njegovi pomagači izvedu sedambombaških napada na američke zgrade i ustanove u SaudijskojArabiji, Albaniji, Azerbej-džanu, Tadžikistanu, Ugandi, Urugvaju iObali Slonovače, što pokazuje koliko područje pokrivanju

afganistanski veterani. Clintonova je vlada 1999. godine za borbuprotiv terorizma odobrila 6,7 milijardi dolara, a budžet FBI-a za borbuprotiv terorizma povećanje sa 118 na 286 milijuna dolara. FBI je u tusvrhu angažirao 2.650 ljudi stoje bilo dvostruko više nego 1998.godine.Ali, najveću štetu od arapskih dragovoljaca iz Afganistana pretrpjeli

su Pakistan i Saudijska Arabija, jer su njihove aktivnosti doživjeleobrat. U ožujku 1997. ubijena su trojica arapskih i dvojicatadžikistan-skih militanata nakon pucnjave između njih i policije ujednom afga-nistanskom izbjegličkom logoru blizu Pešavara, koja jetrajala trideset šest sati. Kao pripadnici radikalne vahabitske skupineTafkir planirali su počiniti bombaški napad na zgradu u Islamabadu ukojoj se održavao sastanak čelnika islamskih zemalja.Uz poticaj Pakistana, talibana i Bin Ladena arapski su se

dragovoljci iz Afganistana učlanili u pakistansku stranku Harakat ul-ansar želeći se pridružiti borbama u Kašmiru protiv indijskih snaga.Kad su u Kašmirsku dolinu stigli Arapi sa svojim vahabitskimpravilima, domaći kašmirski militanti bili su uvrijeđeni. Američka jevlada 1996. godine proglasila Ansar terorističkom organizacijomnakon čega je ta organizacija promijenila ime u Harkat ul-Mujaheddin. Svi Pakistanci stradali u napadu američkih raketa naHost bili su članovi Ansara. Godine 1999. taje organizacija izjavila daće u Kašmirskoj dolini uvesti strog vahabitski način odijevanja izabraniti jeans. Dana 15. veljače 1999. ubili su ili ranili trojicudjelatnika kašmirske televizije jer su prenosili zapadne satelitskeprograme. Ansar je ranije poštivao liberalnu tradiciju i običajekašmirskih muslimana ali su aktivnosti arapskih dragovoljaca izAfganistana narušile legitimnost tog kašmirskog pokreta i pružileIndiji priliku za propagandni protuudar.Pakistan se našao u problemima kad je Washington napravio

pritisak na premijera Navaza Šarifa da njegova zemlja pruži pomoćoko uhićenja Bin Ladena. Tijesni dodiri ISI-a i Bin Ladena i činjenicada je Bin Laden financirao i uvježbavao kašmirske militante ulogorima Hosta, doveli su premijera Šarifa u neugodan položajtijekom njegova posjeta Washingtonu u prosincu 1998. Šarif jezaobišao to pitanje ali su drugi pakistanski dužnosnici bili punootvoreniji pa su svoje američke kolege podsjetili kako su i Amerika i

Afganistan osamdesetih godina pomagali Bin Ladenu, a devedesetihtalibanima. I sam je Bin Laden u jednom intervjuu spomenuo potporunekih elemenata pakistanske tajne službe, rekavši: "Što se tičePakistana postoje neke državne službe koje, Božjom milošću,reagiraju na islamske osjećaje pakistanskog naroda. To se očituje unjihovoj naklonosti i suradnji. Međutim, neke druge državne službeupale su u zamku bezvjeraca. Molimo Boga da ih vrati na pravi put".Potpora nekih elemenata unutar pakistanskoga državnog ustroja

predstavljala je još jedno proturječje pakistanske politike premaAfganistanu, koju šire obrađujemo u Četrnaestom poglavlju. SAD subile najbliskija saveznica Pakistana, i imale su tijesne veze svojskom i ISI-em. Ali, i talibani i Bin Laden pružili su utočište isredstva za obuku kašmirskim militantima koje je podupiraoPakistan, a Islamabadu nije bilo u interesu tu potporu prekinuti. Iakosu Amerikanci u više navrata pokušavali nagovoriti ISI na suradnjuoko izručenja Bin Ladena, ISI je to odbio, premda je SAD-u pružiopomoć oko uhićenja nekolicine njegovih suradnika. Bez pakistanskepomoći SAD nisu mogle provesti uspješnu akciju američkihkomandosa za hvatanje Bin Ladena ni precizne vojne udare nanjegove položaje jer bi se sve te akcije trebale provesti spakistanskog teritorija. Istodobno se SAD nisu usudile iznijeti ujavnost pakistansku pomoć talibanima jer su se još uvijek nadale daće im Pakistan pomoći oko hvatanja Bin Ladena.Saudijska je Arabija bila još veća zagonetka. U srpnju 1998. sau-

dijski princ Turki posjetio je Kandahar, a nakon nekoliko tjedana kan-daharskim je talibanima stiglo 400 novih terenskih vozila sregistracijama Dubaija. Saudijska je Arabija talibanima dala inovčanu pomoć za potrebe osvajanja sjevera te jeseni. Sve dobombaških napada na američka veleposlanstva u Africi i unatočameričkom pritisku da obustavi pomoć talibanima, Saudijska jeArabija i dalje financirala taliba-ne i šutjela o potrebi izručenja BinLadena.23 Istina o saudijskoj šutnji bila je još kompliciranija. Bilo imje draže ostaviti ga na miru u Afganistanu jer bi se njegovimuhićenjem i sudskim procesom u Americi otkrile njegove stalne iduboke veze s njemu naklonim članovima kraljevske obitelji i nekimelementima saudijske tajne službe, što bi Saudijsku Arabiju dovelo u

vrlo neugodan položaj. Željela je da Bin Laden ili pogine ili da gauhite talibani, ali ne i da ga uhite Amerikanci.Nakon napada na američka veleposlanstva u Africi, u kolovozu

1998., SAD su pojačale pritisak na Saudijsku Arabiju. Zato je princTurki posjetio Kandahar kako bi nagovorio talibane da izruče BinLadena. Sastao se s mulom Omarom koji je odbio izručiti BinLadena i uvrijedio princa Turkija pogrdnim riječima o saudijskojkraljevskoj obitelji. Sam Bin Laden opisao je što se dogodilo na tomsastanku, sljedećim riječima: "On (princ Turki) je zamolio muluOmara da nas vrati kući ili protjera iz Afganistana. Saudijska vladanema pravo tražiti izručenje Osame bin Ladena. To se nje ne tiče.Turki je došao u Afganistan kao daje izaslanik američke vlade".24Ogorčena zbog tali-banskih uvreda saudijska je vlada prekinuladiplomatske odnose s ta-libanima i tobože im obustavila svu pomoć,ali nije povukla priznanje talibanske vlade.U to je vrijeme Bin Laden već imao znatan utjecaj na talibane, što u

prošlosti nije bio slučaj. Prije talibanskog osvajanja Kabula nije bilonikakvih dodira između njih i arapskih dragovoljaca u Afganistanu injihove panislamističke ideologije. Pakistan se potrudio upoznati BinLadena s talibanskim vodama u Kandaharu jer je želio zadržatilogore u Hostu, koji su prešli u ruke talibana, za obuku kašmirskihmilitana-ta. Zahvaljujući posredovanju pakistanskih dužnosnika,obrazovanijim kadrovima među talibanima, koji su i sami imalipanislamističke ideje, kao i primamljivim financijskim sredstvima ipomoći Bin Ladena, talibanski su se vođe pristale sastati s BinLadenom i predati mu spomenute logore.Dijelom radi njegove osobne sigurnosti, a dijelom kako bi ga mogli

kontrolirati, talibani su 1997. preselili Bin Ladena u Kandahar. Upočetku je tamo živio kao gost, na vlastiti račun. Izgradio je kuću zaobitelj mule Omara i financijski pomogao drugim talibanskimvođama. Obećao je asfaltirati cestu od grada do zračne luke iizgraditi džamije, škole i brane ali ti građevinski planovi nisu nikadaostvareni jer su mu sredstva bila zamrznuta. Svojim raskošnimživotom u golemoj palači u Kandaharu, gdje je živio sa svojomobitelji, poslugom i drugim militantima, kao i bahatim ponašanjemarapskih dragovoljaca koji su s njim došli u Kandahar i neispunjenimobećanjima u pogledu izgradnje spomenutih objekata, navukao je

netrpeljivost lokalnog stanovništva. Stanovnici Kandahara smatralisu da od njegove velikodušnosti imaju koristi talibanske vođe, a nenarod.Bin Laden se još više dodvorio talibanskom vodstvu kad je tijekom

1997. i 1998. poslao više stotina arapskih dragovoljaca u talibanskeofenzive na sjeveru zemlje. Ti su vahabitski ratnici sudjelovali utalibanskom pokolju nad Hazarima šiitima na tom području. Nekolikostotina arapskih dragovoljaca, stacioniranih u vojarni Riškor blizuKabula, borilo se s talibanima na kabulskoj fronti protiv Masuda. BinLadenov pogled na svijet sve je više utjecao na način razmišljanjaviših talibanskih dužnosnika. Cjelonoćni razgovori što ih je vodio stalibanskim vođama na koncu su se isplatili. Prije njegova dolaskatalibansko vodstvo nije bilo posebno neprijateljski raspoloženoprema SAD-u, ni prema zapadnim zemljama, ali je tražilo da priznajunjegov režim. Međutim, nakon napada na američka veleposlanstva u Africi,

talibani su postajali sve glasniji u svojim objedama protiv Amerike,UN--a, Saudijske Arabije i drugih muslimanskih zemalja širomsvijeta. Njihov je rječnik sve više odražavao neprijateljske stavoveBin Ladena kakve talibani u početku nisu imali. Kako je jačaoamerički pritisak na talibane da izruče Bin Ladena, talibani su izjavilidaje on njihov gost, a daje protjerivanje gosta protivnoafganistanskoj tradiciji. Kad se činilo da Washington planira još jedanvojni udar na Bin Ladena, talibani su pokušali postići dogovor sWashingtonom, rekavši da će mu dopustiti da napusti Afganistan uzamjenu za američko priznanje. Tako su sve do zime 1998. u njemuvidjeli dobar zalog za trgovinu tj. za pogađanje s Amerikancima.Američko Ministarstvo vanjskih poslova uspostavilo je izravnu

satelitsku telefonsku vezu s mula Omarom. Uz pomoć prevoditelja,američki dužnosnici za Afganistan vodili su duge razgovore s mulomOmarom u kojima su ispitali sve mogućnosti, ali bez rezultata.2 5Početkom 1999. talibani su počeli shvaćati da nikakav kompromis sSAD--om nije moguć pa im je Bin Laden postao opterećenje. Zbogameričke ucjene iz veljače 1999. da ili izruče Bin Ladena ili će snositiposljedice, talibani su bili prisiljeni organizirati njegov tajni odlazak izKandahara. Time su, donekle, dobili na vremenu, ali problem nije niizdaleka riješen.

Arapski dragovoljci u Afganistanu napravili su puni zaokret. Odobičnih pomagača u afganistanskom džihadu i Hladnom ratu izosamdesetih godina postali su devedesetih godina središtemzbivanja u Afganistanu, u svim susjednim zemljama i na Zapadu.SAD su plaćale cijenu svog ignoriranja događaja u Afganistanu izrazdoblja od 1992. do 1996. a talibani su pružali utočištenajopasnijem i najmilitantnijem islamskom fundamentalističkompokretu iz razdoblja poslije Hladnoga rata. Tako je Afganistan postaopravo utočište islamskog internacionalizma i terorizma, a Amerika idruge zapadne zemlje nisu znale kako riješiti taj problem. 

Treći dio - Nova velika igra

Jedanaesto poglavljeDIKTATORI I NAFTNI TAJKUNI - TALIBANI I

SREDNJOAZIJSKE ZEMLJE, RUSIJA, TURSKA IIZRAEL

Godine 1996. dovršena je izgradnja velike međunarodne zračneluke u glavnom gradu Turkmenije Ašhabadu, s golemim terminalom,kako bi udovoljio očekivanom povećanju zapadnih letova u tupustinjsku republiku bogatu naftom i plinom. Ali, tamo vlada potpunatišina. Mjesec dana nakon otvaranja polovica zračne luke bilajezatvorena zbog visokih troškova održavanja, a ostatak se čak 1999.vrlo malo koristio jer je bilo samo nekoliko letova tjedno.Godine 1995. u gradu Sarahsu na turkmensko-iranskoj granici

izgrađena je blistava željeznička postaja od mramora, s blagajnamaza kupnju karata. Pršteći crveni pijesak iz Karakuma, tj. Pustinjecrvenog pijeska, obasipao je zgradu, a žegaje bila nepodnošljiva.Taje stanica bila završetak nove turkmenske željeznice koju jeizgradio Iran i koja povezuje Mešhed na sjeveroistoku Irana sAšhabadom. Bilaje to prva izravna veza između zemalja SrednjeAzije i muslimanskih zemalja na jugu, izgrađena nakon sedamdesetgodina međusobne izolacije. Međutim, kako tjedno postoje samo dvateretna i putnička vlaka iz Irana, postaja je veći dio tjedna zatvorena.Nakon što su Srednjoazijske Republike u prosincu 1991. stekle

neovisnost, prometne veze s vanjskim svijetom postale su odprvenstvene važnosti za svaku od njih, ali, nakon gotovo desetgodina izgledalo je kao da na tome čuvenom Putu svile deveprometuju više nego ikada. Ti spomenici rasipnosti, velikih ambicija ineostvarenih snova djelo su turkmenskog predsjednikaSaparmurada Nijazova koji neznatan dio nestalnih prihoda svojezemlje troši na njezinih 4,2 milijuna stanovnika, a velik dio naizgradnju kulta svoje osobe, ali ta pustinjska priviđenja predstavljaju ineispunjene nade turkmenskog naroda da, kako mi je još u prosincu 1991. rekao predsjednik Nijazov, postanu "novi

Kuvajt".

Od stjecanja neovisnosti Turkmenija, kao i druge naftom bogateSrednjoazijske Republike, uzaludno čeka da njezina plinska i naftnabogatstva dospiju na inozemna tržišta. Kako nemaju izlaz na more ikako su okružene potencijalno ljubomornim i neprijateljskim silama -Rusijom, Iranom, Afganistanom i Uzbekistanom - srednjoazijske sezemlje neumorno bore za izgradnju naftovoda i plinovoda koji biokončali njihovu izolaciju, oslobodili ih ekonomske ovisnosti o Rusiji idonijeli konvertibilne valute za obnovu njihovih gospodarstavapoharanih u procesu raspada Sovjetskog Saveza. Tijekomsedamdeset godina sve su se njihove prometne veze - ceste,željeznice, plinovodi i naftovodi - gradili u smjeru istoka, tj. Rusije.Sada su se sve te zemlje željele povezati s Arapskim morem,Indijskim oceanom, Sredozemnim morem i Kinom.Tijekom posljednjih nekoliko godina golemim se hiperbolama

opisuju energetska bogatstva Kaspijskog jezera i Srednje Azije (topodručje obuhvaća Kazahstan, Turkmeniju, Azerbejdžan iUzbekistan, a od sada ćemo ga zvati Kaspijskom regijom).Početkom devedesetih godina SAD su procijenile da kaspijskenaftne rezerve iznose između stotinu i stotinu i pedeset milijardibarela. Taje brojka prilično pretjerana pa se te zalihe sadaprocjenjuju na manje od polovice tih količina pa čak i na pedesetmilijardi barela. Naftne rezerve toga područja zasigurno iznoseizmeđu 16 i 32 milijarde barela (radi usporedbe, zalihe SAD-a iznose17 milijardi barela, a zalihe Sjevernoga mora 17 milijardi barela), štoznači da su zalihe Kaspijske regije 10 do 15 puta manje negoukupne zalihe Srednjega istoka.Bez obzira na to, Kaspijska je regija možda posljednje neistraženo i

neiskorišteno naftno područje svijeta i zato potiče golemo zanimanjemeđu stranim naftnim kompanijama. Zapadne naftne kompanijenajprije su, 1991. i 1992., prebacile svoje zanimanje na zapadniSibir, potom od 1993. do 1994. na Kazahstan, od 1995. do 1997. naAzerbejdžan i konačno, od 1997. do 1999., na Turkmeniju. Od 1994.do 1998. godine 24 naftne kompanije iz trinaest zemalja potpisale suugovore u Kaspijskoj regiji. Najveće zalihe nafte ima Kazahstan, aprocjenjuju se na 85 milijardi barela, ali je do sada nedvojbenodokazano da ima 10 do 16 milijardi barela. Postoji mogućnost daAzerbejdžan ima 27 milijardi barela, ali je do sada dokazano da ima

samo 4 do 11 milijardi barela. Zalihe nafte u Turkmeniji procjenjujuse na 32 milijarde barela, ali se za sada pouzdano može reći da tazemlja ima samo 1,5 milijardu barela. Moguće zalihe nafte uUzbekistanu procjenjuju se na jednu milijardu barela.Pronađene zalihe plina u Kaspijskoj regiji procjenjuju se na 6,7 do

9,5 tisuće milijardi kubičnih metara, dok zalihe u SAD-u iznose 8,5tisuće milijardi kubičnih metara. Turkmenija je po zalihama plinajedanaesta zemlja na svijetu s mogućih 4,5 tisuće milijardi kubičnihmetara. Moguće zalihe Uzbekistana iznose 3,1 tisuća milijardikubičnih metara, Kazahstana 2,5 tisuća milijardi kubičnih metara, aAzerbejdža-na i Uzbekistana po 990 milijardi kubičnih metara.Državnici zemalja Srednje Azije postali su opsjednuti planiranim

naftovodima i plinovodima, njihovim potencijalnim rutama igeopolitikom toga područja. Godine 1996. Kaspijska je regijaproizvodila milijun barela nafte dnevno od čega se izvozilo tek300.000, uglavnom iz Kazahstana. Međutim, tek polovica te količine(140.000 barela dnevno) izvozila se u zemlje izvan bivšegaSovjetskog Saveza. U to je vrijeme proizvodnja nafte na tompodručju još uvijek iznosila tek oko 4% ukupne svjetske proizvodnje.Proizvodnja prirodnog plina iznosila je 1996. godine 93 milijardekubičnih metara, od kojih se samo 22,6 milijardi izvozilo u zemljeizvan Sovjetskog Saveza - uglavnom iz Turkmenije. U zemljamaSrednje Azije postojalaje hitna, gotovo očajnička potreba zaizgradnjom naftovoda i plinovoda. Bitka velikih sila za naftu i utjecaj u Kaspijskoj regiji uspoređuje se s

bitkom za Srednji istok iz dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća.Ali, danas je Srednja Azija još složenija kaljuža nadmetanja stranihinteresa. Na tom području, u bitci koju sam u jednom člankuobjavljenom 1997. po prvi put nazvao "novom velikom igrom",sudjeluju svjetske velesile Rusija, Kina i SAD, susjedne zemlje Iran,Pakistan, Afganistan i Turska, same srednjoazijske zemlje inajmoćniji od svih igrača - naftne kompanije. Cini se da je naziv štosam ga dao tom nadmetanju bio pun pogodak jer su ga prihvatile ivlade i stručnjaci i naftne kompanije natjecateljskih zemalja.Prvi sam put posjetio Srednju Aziju 1989. u vrijeme perestrojke

sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova. Kako sam bio uvjerenda će nakon povlačenja sovjetskih snaga doći do eksplozije etničkog

pitanja u Afganistanu, želio sam shvatiti etničko podrijetlo afgani-stanskih Uzbeka, Turkmena i Tadžika i vidjeti njihove zemljepodrijetla. Cesto sam odlazio na to područje i istraživao predjele ietničke i političke osobine toga kraja, koje su s raspadom SovjetskogSaveza postale još složenije i hirovitije. Slučajno sam se zatekao uAškabadu kad su se, 12. prosinca 1991., sastali čelnicisrednjoazijskih zemalja, kako bi razgovarali o raspadu SovjetskogSaveza i neovisnosti svojih zemalja.Svi su imali jedan oblik suzdržanog nacionalizma i strahovali od

mogućeg nestanka sigurnosti i potpore sovjetskoga državnogsustava i mogućnosti da se sami suoče s vanjskim svijetom. Kako imse gospodarstvo urušavalo, za nekoliko je mjeseci postala vidljivavažnost njihovih naftnih zaliha i potreba izgradnje naftovoda. Počelisu pregovarati sa zapadnim naftnim kompanijama bez obzira na tošto su već bili u tijeku pregovori između Kazahstana i američkekompanije Chevron. Moji naknadni posjeti tome području rezultiralisu knjigom o Srednjoj Aziji ali, kako je Afganistan glibio u građanskirat, zaključio sam da će se njegove posljedice odraziti i na SrednjuAziju pa će pitanje naftovoda i plinovoda odrediti buduću geopolitikute regije. Naziv "nova velika igra" imao je povijesni prizvuk. Potkraj

devetnaestoga stoljeća izbio je neobjavljeni rat između Britanaca izbritanske kolonije Indije i carske Rusije, a svaka je strana željelaspriječiti da ona druga stekne utjecaj u Srednjoj Aziji i Afganistanu.Prije negoli je postao namjesnikom u Indiji, 1898., lord Curzon jenapisao: "Turkestan, Afganistan, Transkaspija, Perzija - mnogima sute riječi tek nešto vrlo daleko ili ih podsjećaju na čudne obrate jedneljubavi na izdisaju. Za mene su to, priznajem, figure na šahovskompolju na kojemu se vodi igra za prevlast u svijetu".5 Igru su u tovrijeme vodila ekspanzionistička carstva - Velika je Britanija prekoIndije prodirala u Afganistan, a vojska carske Rusije osvajala jeSrednju Aziju.Za obje te sile središte gravitacije bio je Afganistan. Velika Britanija

se bojala da će rusko napredovanje iz Turkmenije prema Heratuugroziti britansko kolonijalno područje Balučistan i da bi Rusijasvojim zlatom mogla okrenuti kabulske vladare protiv Velike Britanije.Rusija se bojala da će joj Velika Britanija naškoditi u Srednjoj Aziji

pružanjem potpore ustancima muslimanskih plemena i vladarimaBuhare i Kokanda. Stvarna se bitka, kao i danas, vodila okokomunikacijskih putova jer su oba ta carstva poduzela velikeprojekte izgradnje željeznica. Rusija je izgradila željezničke prugepreko Srednje Azije pa sve do granica Afganistana, Perzije i Kine, aVelika Britanija preko Indije do granice s Afganistanom.I današnja se velika igra vodi oko širenja nekih carstava na uštrb

drugih. Dok oslabljena i financijski propala Rusija nastoji čvrstozadržati područja u Srednjoj Aziji, koja još uvijek smatra svojimpograničnim predjelima, i kontrolirati kaspijsku naftu koja tečenaftovodima preko Rusije, SAD nastoje prodrijeti na to područjepomoću planiranih naftovoda koji bi zaobišli Rusiju. Iran, Turska iPakistan grade vlastite prometne veze s tim područjem i žele danaftovodi idu preko njihova područja, prema istoku, zapadu i jugu.Kina želi osigurati stabilnost u svojoj regiji Qing Zang, u kojoj živi istamuslimanska etnička skupina kao i u Srednjoj Aziji, energiju za svojbrz gospodarski razvoj i proširiti svoj politički utjecaj na tomekritičnom pograničnom području. I među zemljama Srednje Azijepostoje nadmetanja, sklonosti i strateški interesi. A nad svim timenadvila se oštra borba između američkih, europskih i azijskih naftnihkompanija.Ali, kao i u devetnaestom stoljeću, nestabilnost Afganistana i

napredovanje talibana davali su tome globalnom nadmetanju novudimenziju i time postajali važnim pokretačima nove velike igre.Zainteresirane zemlje i kompanije morale su odlučiti hoće li setalibanima suprotstaviti ili će ih nastojati pridobiti i vidjeti hoće litalibani biti zapreka ili pomoć u izgradnji naftovoda od Srednje Azijedo novih tržišta u južnoj Aziji.Afganistan je stoljećima držao Srednju Aziju u čvrstom zagrljaju.

Područje na kojemu se danas nalaze Tadžikistan, južni Uzbekistan isjeverni Afganistan stoljećima je bilo jedinstven teritorij, kojim sunaizmjenično vladali emiri ili kraljevi Buhare i Kabula. Vojska emiraBuhare ovisila je o afganistanskim plaćenicima. Progonjeniplemenski poglavice, razbojnici i mule pronalazili bi utočište jednikod drugih, prelazeći nepostojeću granicu. (Tako je odlukaTadžikistana iz 1997. da zračnu bazu Kuliab na jugu zemlje predaAhmadu Sahu Masudu, kako bi preko nje primao vojnu pomoć iz

Irana i Rusije, predstavljala samo nastavak tih nekadašnjih veza.)Povezanost Afganistana s područjem Srednje Azije okončana jeRuskom revolucijom iz 1917., kad je Sovjetski Savez zapečatio svojegranice s južnim muslimanskim područjima. Ponovno otvaranje tihgranica 1991. godine navijestilo je početak "nove velike igre".Danas Afganistan graniči s Turkmenijom, Tadžikistanom i Uzbeki-

stanom, ali samo Turkmenija ima velike zalihe energije. Tadžikistanima pet milijuna stanovnika a njegova granica s Afganistanom, kojase proteže teško prohodnim planinskim lancem Pamir, dugačka jeviše od tisuću kilometara i presijeca je rijeka Amu Darja. Tadžici činečetvrtinu afganistanskog stanovništva. Tadžika ima i u svim drugimSrednjoazijskim Republikama a 200.000 ih živi u kineskoj pokrajiniQing Zang. Tadžici su jedina velika etnička skupina u Srednjoj Azijikoja nije turkijskog podrijetla. Oni su potomci prvih perzijskihplemena što su naselila Srednju Aziju između 1500. i 1000. godinepr. Kr., ali su kasnije nizom invazija turkijskih naroda iz Mongolijepotisnuti na rubna područja.Tadžikistan je u davna vremena bio vojno i ekonomsko središte te

regije. Preko njega je prolazio Put svile kao i turkijski osvajači upohodu na zapad - Iran, Rusiju i Europu - i na jug u Afganistan iIndiju. Rusija je 1868. pripojila sjeverni dio današnjeg Tadžikistanakoji je tako pripao pokrajini Turkestan, pod ruskom vlašću. Kako setadašnja velika igra zaoštravala, Velika Britanija i Rusija utvrdile su1884. granicu između Afganistana i Srednje Azije, čime je Rusijapripojila južni dio Tadžikistana.Nakon stoje Staljin 1924. i 1925., proizvoljnim crtanjem zemljovida,

stvorio pet Srednjoazijskih Republika, dva velika središta tadžičkekulture i povijesti, Buhara i Samarkand, pripala su Uzbekistanu, stojemeđu tim dvjema republikama prouzročilo netrpeljivost koja je cijelovrijeme tinjala. U današnjem Tadžikistanu nema ni nekadašnjegslavnog tadžičkog naroda i njegovih ekonomskih središta. Staljin je uplaninama Pamira osnovao i autonomnu pokrajinu Gorno-Badahšan,koja obuhvaća 44% površine Tadžikistana ali u njoj živi samo 3%tadžičkog stanovništva. Tadžici su muslimani suniti, a u autonomnojpokrajini Gorno-Badahšan žive različite pamirske etničke skupine odkojih su mnogi muslimani šiiti. Jedna od tih skupina su i ismailiti,šiitska sekta sljedbenika Age Hana, čiji su pripadnici naseljeni i na

području Badah-šana koje pripada Afganistanu. Nekoliko mjesecinakon ruske revolucije iz 1917. po cijeloj su se Srednjoj Aziji pojavilemuslimanske gerilske skupine za borbu protiv boljševika. Boljševicisu ih pogrdno zvali basmači, što znači razbojnici. Taj je pokretzastupao islam, nacionalizam i protukomunizam. Šezdeset godinakasnije jednake su pobude nadahnule i afganistanske mudžahedine.Velika je Britanija, kako bi obuzdala sovjetsku moć, 1919. pomagalabasmačima.Kabulskim je vladarima plaćala da im šalju karavane deva s

oružjem i streljivom. Tisuće tadžičkih basmača našlo je utočište usjevernom Afganistanu jer je njihova borba trajala do 1929., kad suih boljševici konačno skršili. Na sličan su način SAD osamdesetihgodina potaknule afganistanske mudžahedine da uđu na područjeSrednje Azije i napadnu položaje sovjetske vojske. Zato su sovjetskivojnici u Afganistanu mudžahedine često zvali basmačima.Tadžikistan je uvijek bio nerazvijena i krajnje siromašna republika

na rubu Sovjetskog Saveza. Njegov je proračun ovisio o dotacijamaiz Moskve. Nakon 1991. došlo je do napetosti između Uzbeka iTadžika i između tadžičkih klanova. To je izazvalo građanski rat(1992. do 1997.) između neokomunističkih vladinih snaga i cijelogniza islamis-tičkih snaga, stoje do kraja poharalo zemlju. Ponovno sutisuće tadžičkih pobunjenika i izbjeglica našle sklonište u sjevernomAfganistanu, a tadžičke vladine snage potpomagala je ruska vojska.Godine 1993. ruski je predsjednik Boris Jeljcin izjavio daje granicaizmeđu Tadži-kistana i Afganistana "zapravo ruska granica" te da ćeruske snage od 25.000 vojnika, stacionirane na tom području, branitiRusiju.6 Moskva je time ponovno potvrdila svoju ulogu u SrednjojAziji. Konačno su komunistička vlada i islamistička opozicija u Tadži-kistanu, uz posredovanje UN-a, sklopili mirovni sporazum ali nijednastrana nije uspjela od rascjepkanih tadžičkih klanova stvoritizajednički nacionalni identitet. Zbog unutarnjih podjela i činjenice daTadžikistan "nije imao vlastite inteligencije koja bi osmislilanacionalizam i time narod povezala sa zemljom i međusobno", tajezemlja ostala izložena utjecajima iz Afganistana.7 Kasnije su objestrane iz građanskog rata surađivale s Masudom koji je za mnogeTadžike postao simbolom tadžičkog nacionalizma, dok je vodio bitkuprotiv tali-bana. Talibani su taj njegov ugled povećali tako što su ga

optužili da pokušava podijeliti Afganistan, pripojiti afganistanskupokrajinu Badahšan Tadžikistanu i tako stvoriti "Veliki Tadžikistan".Masud te optužbe odbacuje. Talibani su za Tadžikistan predstavljalijedan oblik islamskog fundamentalizma koji je odudarao odumjerene sufijske duhovnosti Srednje Azije, dok je paštunskiekspanzionizam bio u izravnom sukobu s težnjama Tadžika.Islamski je militantizam u Uzbekistanu, koji jednim dijelom potiče

Afganistan, najozbiljniji problem predsjednika Islama Karimova.Uzbe-ci kao najbrojnija, najagresivnija i najutjecajnija rasa na tompodručju žive u samom islamskom i političkom središtu SrednjeAzije. Uzbeki-stan graniči sa svim srednjoazijskim republikama i sAfganistanom. Njegovi najveći gradovi, Samarkand i Buhara, bili susjedištima bezbrojnih civilizacija tijekom dva i pol tisućljeća i postalidrugim po redu središtem islamskog učenja, odmah iza Arabije.Buhara je u srednjemu vijeku imala 360 džamija i 113 medresa, a utom je gradu još 1900. godine bilo 100 aktivnih medresa s 10.000studenata. Dolina Fergana, duga 400 kilometara, sa svojimstoljetnim islamskim učenjem i militantima, poput basmača,najbogatije je poljoprivredno područje Srednje Azije i središteislamističke opozicije predsjedniku Karimovu.Uzbeci svoje podrijetlo vuku od Mongola Džingis Kana, čiji je jedan

ogranak, klan Šajbani, 1500. godine osvojio područje današnjegUzbekistana i sjevernog Afganistana. Povjesničar iz 16. stoljećaMahmud ibn Vali za te je davne Uzbeke napisao da su "poznati pološoj naravi, brzini, odvažnosti i hrabrosti" i uživao je u njihovubezakonju.8 Od tog se vremena vrlo malo promijenilo kad je riječ ouzbečkoj želji za moći i utjecajem. Uzbekistan je najvećaSrednjoazijska Republika s 22 milijuna stanovnika. Ako tomedodamo još oko 6 milijuna Uzbeka koji žive u drugim SrednjoazijskimRepublikama - a u trima od njih (Tadžikistanu, Turkmeniji iKazahstanu) čine značajnu manjinu - predsjednik Karimov ima svojesaveznike-sunarodnjake preko kojih nastoji steći utjecaj u toj regiji. Usjevernom Afganistanu živi oko dva milijuna Uzbeka što su tamodoselili prije i u vrijeme basmačkog ustanka. U kineskoj pokrajiniQing Zang živi ih oko 25.000. Dobrano prije povlačenja sovjetskih snaga iz Afganistana Moskva i

Taškent su se dodvoravali afganistanskim Uzbecima kako bi u

sjevernom Afganistanu stvorili svjetovni "sanitarni kordon" podvlašću Uzbeka koji bi se odupro mudžahedinima. Taje politika bilauspješna gotovo deset godina. General Rašid Dostum držao je šestpokrajina i, uz vojnu pomoć Moskve i Taškenta, odbijaomudžahedine, a kasnije i talibane. U međuvremenu je Karimov,1994. godine, potaknuo stvaranje Antitalibanskog saveza izmeđuSrednjoazijskih Republika i Rusije. Međutim, s padom Mazara 1998.njegova je politika propala pa su talibani postali neposrednimsusjedima Uzbekistana. Od tada je utjecaj Uzbekistana uAfganistanu znatno izblijedio jer Karimov nije bio spreman pomoćiMasudu, koji je po nacionalnosti bio Tadžik.Karimov je bezuspješno pokušavao utjecati i na Tadžikistan u

kojemu ima 24% Uzbeka. Godine 1992. pružio je pomoć tadžičkojvladi u napadu na islamske pobunjenike. Godine 1996., u vrijememirovnih pregovora između zaraćenih snaga, Karimov je pokušaoobje strane prisiliti da daju veću ulogu uzbečkoj manjini tako što jepodupirao ustanke lokalnih Uzbeka u sjevernom Tadžikistanu.Karimov se i dalje protivi nastojanju Tadžika da osnuju koalicijskuvladu sastavljenu od današnjih vladinih dužnosnika i pobunjenika jerbi to poboljšalo sliku islamista - što će se kasnije obrušiti na bijedniuzbekistanski narod.Karimov stoji na čelu strogo kontrolirane i autoritarne policijske

države, a građanske ratove u Afganistanu i Tadžikistanu koristi kaoizgovor za svoju represivnu politiku. Najveća su mu opozicijapodzemne radikalne islamističke skupine učvršćene u DoliniFergana, od kojih su neke vahabitske. Mnogi od tih uzbečkihmilitanata potajno su studirali u Pakistanu ili su tijekom osamdesetihgodina prošli vojnu obuku u mudžahedinskim logorima uAfganistanu. S vremenom su se povezali s talibanima. Karimov jedonio najoštrije zakone protiv islamskog fundamentalizma od svihSrednjoazijskih Republika, počevši od toga daje zabranio školovanjeu medresama i nošenje brade i za sve je nerede optužio vahabite, auzbečke vlasti taj izraz sve više koriste za sve islamske aktiviste. Ali,u situaciji u kojoj je polovica stanovnika mlađa od osamnaest godina,u kojoj vladaju nezaposlenost i inflacija, uzbekistanska mladežpostaje sve nemirnija. Uzbekistanski režim nije svjestan socijalnog iekonomskog nezadovoljstva među mladima. Uzbekistan je možda

najjača država u Srednjoj Aziji, ali je suočena s najvećim političkim ivjerskim podjelama. Neuspješni upadi predsjednika Karimo-va uAfganistan i Tadžikistan samo su potaknuli islamski militantizam unjegovoj zemlji.Bez obzira na sve to, Uzbekistan je jedan od velikih igrača u novoj

velikoj igri. Proizvodi dovoljno nafte i plina za domaće potrebe, aubrzo će ih početi i izvoziti. U početku su naftne kompanije ignoriraleUzbekistan i nastojale sklopiti ugovore sa susjednim zemljama.Karimov je na te zemlje bio ljubomoran i zavidio im je jer su uspjeleprivući strana ulaganja no ipak nije želio olabaviti državnu kontrolunad gospodarstvom stoje uvjet za dolazak zapadnih ulagača. KakoTaškent postaje izvoznikom nafte i plina svakako će nastojati utjecatida se naftovodi i plinovodi grade tamo gdje će to njemu koristiti, aliće istodobno nastojati ometati razvoj susjednih zemalja kako bistekao još veći utjecaj u cijeloj regiji. U Afganistanu ima 500.000Turkmena koji su također doselili dvadesetih godina u vrijemegrađanskog rata u Sovjetskom Savezu. U Afganistan seprvo"doselilo pleme Esara početkom devetnaestog stoljeća a nakonneuspješne pobune protiv boljševika doselilo se i pleme Teke.Turkmenija je zemlja pustinja i planina u kojoj žive nomadskaturkmenska plemena koja se žestoko odupirala osvajačima ali su nakraju podlegla najprije perzijskim, potom turkijskim i na kraju ruskimosvajačima. Do početka devetnaestog stoljeća granice im nisu ništapredstavljale jer su se slobodno kretala po cijeloj regiji. U Iranu jošuvijek živi 300.000 Turkmena, u Iraku 170.000 u Siriji 80.000 i uTurskoj nekoliko tisuća.Najveće turkmensko pleme Teke počelo je pružati otpor ruskom

osvajanju njihova područja 1870. godine pa su 1881., u utvrdi GokTepe u jednoj oazi, potukli rusku vojsku. Sljedeće su godine ruskeosvetničke snage ubile 6.000 turkmenskih konjanika. Godine 1916.,pod vodstvom karizmatskog Muhameda Kurbana Džunaida Hana,Turkmeni su otpočeli dug i krvav otpor, prvo protiv carske Rusije, apotom protiv boljševika, koji je trajao sve do 1927., kad je njihovvođa poražen pa se skrasio u Afganistanu.Za cijelog razdoblja Sovjetskog Saveza Moskva je zanemarivala

Turkmeniju. Taje republika imala najvišu stopu nezaposlenosti,najvišu smrtnost novorođenčadi i najnižu stopu industrijalizacije od

svih sovjetskih republika izuzev Tadžikistana.9 Moskva je ulagala ueksploataciju nafte i plina u Sibiru dok je potencijalne zalihe nafte uTurk-meniji zanemarivala. Ipak je 1989. godine 47% prihoda tezemlje dolazilo od prodaje plina drugim sovjetskim republikama. Teje godine prodala 90,6 milijardi kubičnih metara plina.Raspadom Sovjetskog Saveza republike što su kupovale

turkmenski plin, postale su neovisne države ali vrlo siromašne i zatonesposobne plaćati svoje račune. Turkmenski ministar vanjskihposlova Avde Kulijev rekao mi je u prosincu 1991. sljedeće:"Nemamo pojma tko će sada kupovati naš plin i kako će ga plaćati".Problem Turkmenije bio je njezin geografski položaj - između Irana,

koji je za SAD bio neprihvatljiv za izgradnju plinovoda, Afganistana,koji se nalazio u građanskom ratu, i Rusije, koja je željela spriječitiizvoz turkmenskog plina na Zapad jer je predstavljao konkurencijuruskom plinu iz Sibira. Godine 1992. Ukrajina, Armenija pa čak iRusija odbile su Turkmeniji platiti plin. Moskva je imala veliki adut urukama jer se sav turkmenski plin transportirao golemom mrežomplinovoda koja je nekad pripadala Sovjetskom Savezu, a potomRusiji. Nakon što su potraživanja Turkmenije dosegnula svotu odjedne milijarde, predsjednik Nijazov obustavio je isporuku plina ususjedne zemlje pa je njegova proizvodnja 1994. pala na 20,6milijardi kubičnih metara, tj. na manje od četvrtine proizvodnje odprije pet godina. Iako su SAD čvrsto odlučile izolirati Iran, Turkmenija to nije mogla

sebi priuštiti jer joj je Iran bio najbliži i najbrži izlaz na jug i na more.Nijazov je spretno umirio SAD i istodobno pokušavao dobiti pomoćTeherana za izgradnju cesta i željeznica. U prosincu 1997. Iran jedovršio izgradnju plinovoda dugog 190 kilometara od Korpedzhea uzapadnoj Turkmeniji do mjesta Kord-Kuj na sjeveru Irana, kojim seopskrbljuje sjeverni Iran.1' To je još uvijek, nakon gotovodesetogodišnjih pokušaja, jedini novi plinovod između Srednje Azije ivanjskoga svijeta.Nijazov je pokušavao privući i zapadne naftne kompanije da

izgrade plinovode koji bi ga oslobodili ovisnosti o ruskoj mreži. Utravnju 1992. Turkmenija, Turska i Iran dogovorili su izgradnjuplinovoda do Turske i dalje do Europe, koji bi stajao 2,5 milijardidolara. Taj plinovod nije nikada izgrađen, a kasnije je doživio i

nekoliko promjena jer su SAD nastojale spriječiti svaku moguću rutupreko Irana. Potom je Turkmenija, u veljači 1999., konačno potpisalaugovor, ovoga puta s jednim američkim konzorcijem, za izgradnjuplinovoda od Turkmenije do Turske koji bi išao ispod Kaspijskogjezera do Azerbejdžana i tako izbjegao Iran.Kako se gospodarstvo predsjednika Nijazova urušavalo tražio je

alternativne putove za izvoz plina. Godine 1994. bili su gotovi nacrtiza naftovod i plinovod dužine 8.000 kilometara koji bi išao istočno doKine a stajao bi više od 20 milijardi dolara ali je taj projekt još uvijeku fazi pripreme.13 Iste je godine argentinska naftna kompanijaBridas, koja je u Turkmeniji imala koncesije, predložila izgradnjuplinovoda preko Afganistana kojim bi se plin dopremao u Pakistan iIndiju. Američka je kompanija Unocal godine 1995., uz potporuWashingto-na, predložila sličan projekt. U bitku između tih dvijukompanija, koja se podrobnije obrađuje u sljedećem poglavlju,uključili su se i talibani i zapovjednici drugih afganistanskih zaraćenihsnaga. Tako je Afganistan postao pokretačem prve bitke u novojvelikoj igri.Oslabljen i osiromašen, vojno nesposoban braniti svoju dugu

granicu s Iranom, Afganistan i njegovi suparnici, Uzbekistan iTurkmenija, zagovarali su neutralnu vanjsku politiku. To je Turkmenijipružilo opravdanje da se drži podalje od Rusije i tako izbjegnepristupanje bilo kojem ekonomskom i vojnom savezu nastalomnakon raspada Sovjetskog Saveza. To joj je omogućilo da izbjegnestati na bilo čiju stranu u afganistanskom ratu stoje razljutilo Moskvui Taškent jer se Turkmenija odbila pridružiti Antitalibanskom savezu.Ašhabad je nekada, sve do pada Kabula iz 1992., afganistanskomekomunističkom režimu osiguravao diesel gorivo. Isto je to činio iIsmailu Hanu koji je do 1995. držao Herat, a kasnije i talibanima.Turkmenski je konzulat u Heratu imao dobre odnose s talibanima, aonaj u Mazani s Antitali- banskim savezom. Turkmenija je bila jedinaSrednjoazijska Republika koja se dodvoravala talibanima umjesto daim se suprotstavljala.Nijazov je, kao i drugi predsjednici Srednjoazijskih zemalja, bio

krajnje autokratski vladar. Nije dopuštao nikakvu političku oporbu,cenzurirao je medije i držao gospodarstvo pod kontrolom države.Izgradio je sirov kult osobe po uzoru na Staljina i posvuda su visjele

njegove slike i kipovi. Postojao je cijeli odjel pri vladi za raspačavanjepredsjednikovih slika. Kao i njegov suparnik Karimov, bio je siroče.Obojica su odrasla u komunističkim sirotištima i vrlo rano postala

članovima komunističkih partija svojih republika te su dobrano prijestjecanja neovisnosti dospjeli do položaja generalnih sekretara.Njihovo obrazovanje, odgoj i sve što su imali potjecalo je od većpokojnog komunističkog režima ali su obojica naučila igrati velikuigru vrlo spretno.Nijedna zemlja u toj regiji nije imala toliko koristi od raspada

Sovjetskog Saveza kao Turska. Rusija je stoljećima bila najmoćnijineprijatelj Turske. Od kraja sedamnaestoga stoljeća do Prvogasvjetskog rata Turska i Rusija ratovale su više od deset puta pa je tosuparništvo potaknulo Tursku da uđe u NATO i pokuša postatičlanicom Europske unije. Međutim, nezavisnost SrednjoazijskihRepublika iznenada je podsjetila Tursku na njezina znatno starijapovijesna naslijeđa.Sve do 1991. ideja panturcizma - domovine turkijskih naroda od

Sredozemnog mora do Kine - bila je romantičan san nekolicineturskih intelektualaca ali je na dnevnom redu turske vanjske politikegotovo nije ni bilo. Međutim, ta se ideja nakon 1991. najednompretvorila u dostižnu stvarnost i postala integralnim dijelom turskevanjske politike. Diljem golemog i međusobno povezanog pojasa štose proteže od Istanbula preko Kavkaza i Srednje Azije do QingZanga u Kini, govorili su se razni turski dijalekti. Srednjoazijske suRepublike u Turskoj vidjele model za vlastiti gospodarski razvitak -muslimanski, ali svjetovan - a Turska je istodobno željela proširitisvoj utjecaj na cijelu regiju i postati glavnim igračem na svjetskojpozornici.Počela je Srednjoazijskim Republikama i Kavkazu slati znatnu

pomoć. Uvela je izravne letove do njihovih glavnih gradova,privlačne satelitske TV programe, ponudila tisuće stipendijastudentima iz tih zemalja, obuku za njihove diplomate, vojnezapovjednike, vojnike i bankare i potaknula održavanje godišnjegapanturkijskog sastanka na vrhu. Od 1992. do 1998. turske sukompanije na tom području uložile više do 1,5 milijardi dolara pa jeTurska tako postala najvećim ulagačem u tim zemljama.

Također je shvatila da mora, ako želi biti učinkovita u Srednjoj Aziji,umiriti Rusiju, stoje učinila kupnjom ruskog plina i povećanjemtrgovine s Rusijom. Taje trgovina od 1990. do 1997. porasla s 1,9 na4,1 milijardu dolara.14 Godine 1997. Europska je unija odbilaprihvatiti članstvo Turske, stoje Turke razljutilo i ujedno ih natjeralona tješnje odnose s SAD-om, Rusijom, Izraelom i Srednjom Azijom.Turska je postala velikim igračem u novoj velikoj igri. Zbog vlastitih

potreba za energijom i želje za širenjem svoga utjecaja, turske suvlade, jedna za drugom, nastojale da Turska postane glavnom rutomza izvoz energije iz Srednje Azije. U ljeto 1997. SAD i Turskazagovarale su ideju o "transportnom koridoru" za glavni plinovod odBakua u Azerbejdžanu preko Gruzije i Kavkaza do turskesredozemne luke Cevhan. Dogovorile su se kako će potaknutiKazahstan i Turkmeniju da svoju naftu isporučuju tim naftovodom.Po tvrdnji SAD-a to će skupoj i dugoj ruti od Bakua do Cevhanaosigurati dovoljne količine nafte i učiniti taj projekt financijskiisplativim.15 SAD su željele da Turkmenija izgradi plinovod ispodKaspijskog jezera koji bi potom išao duž koridora Baku-Ceyhan doEurope.Osim toga, SAD su poticale Kazahstan da počne graditi sličan

plinovod ispod Kaspijskog jezera kako bi se i kazahstanska naftamogla isporučivati koridorom Baku-Ceyhan. Goleme kazahstanskezalihe nafte eksploatirala su dva velika zapadna naftna konzorcija uTengizu i Karačagnaku, dok je Kina gradila treće naftno područje okoUze-na.16 Kazahstan je već imao jedan planirani naftovod odTengiza do ruske luke Novorosijks na Baltičkom moru, koji je gradioChevron, ali bi se izgradnjom naftovoda Baku- Ceyhan izbjeglaRusija.Kompanija AIOC (Azerbaijan International Operating Companv),

koju čini desetak svjetskih naftnih kompanija i najveća je naftnakompanija u Azerbejdžanu, bila je protiv naftovoda Baku-Ceyhan jerje bio preskup, predug i prolazio bi preko nemirnoga kurdskogpodručja u Turskoj.17 Godine 1998. postalo je jasno da će američkiplanovi za izgradnju naftovoda preko Afganistana biti odgođeni pa jetako koridor Baku-Ceyhan postao središtem vašingtonske politikeprema Kaspijskoj regiji.

Nesuglasice oko rute Baku-Ceyhan trajale su dvije godine, sve do1998., kad je na međunarodnom tržištu, zbog pada potražnje kaoposljedice ekonomske krize u Aziji, pala i cijena nafte na svjetskomtržištu i dosegnula rekordno nisku razinu od 13 dolara po barelunaspram 25 dolara koliko je iznosila 1997. Time je eksploatacijasrednjoazijske nafte postala neisplativa, jer su i njezina proizvodnja itransport bili skupi. Da bi tamošnja ulaganja bila na pozitivnoj nulicijena nafte morala bi iznositi 18 dolara po barelu.'8 Bez obzira na tošto naftovod Baku-Ceyhan više nije bio komercijalno isplativ,Washington je i dalje inzistirao na njegovoj izgradnji jer je on postaookosnicom američke politike u Srednjoj Aziji.Turska je osamdesetih godina podupirala afganistanske mudžahe-

dine ali je njezina uloga bila vrlo mala. Međutim, kako je Ankararazvijala svoju panturkijsku vanjsku politiku, počela je otvorenopodupirati turkijske manjine u Afganistanu, poput Uzbeka. Davala jefinancijsku pomoć generalu Dostumu i dva put mu pružila utočište.Postala je snažnim protivnikom talibana stoje izazvalo novenapetosti s njezinim bliskim saveznikom Pakistanom. Također,opasnost od talibana natjerala je Tursku na jače zbližavanje sasvojim regionalnim suparnikom - Iranom.Turska je odigrala ulogu i u zaokretu izraelske politike prema

Afganistanu. Nakon sporazuma iz Osla iz 1993., Turska i Izraeluspostavili su tijesne vojne i strateške veze. Izrael i, kao još važnije,neki židovski lobiji u SAD-u nisu u početku kritizirali talibane.19 Nacrti politike američkog Ministarstva vanjskih poslova Izrael jedoživljavao talibane kao protuiranske snage koje bi se mogleiskoristiti za obuzda-vanje utjecaja Irana na Afganistan i zemljeSrednje Azije. Štoviše, ako kompanija Unocal izgradi naftovod prekoAfganistana, Iran će odustati od izgradnje vlastitog naftovoda izSrednje Azije.Izraelska tajna služba Mossad uspostavila je dijalog s talibanima

preko talibanskih ureda za vezu u SAD-u, i s naftnim kompanijama.Pakistanski je ISI podupirao taj dijalog. Iako Pakistan nije priznaoizraelsku državu, ISI je tijekom afganistanskog džihada, preko CIA-e,uspostavio veze s Mossadom. Uz potporu Turske Izrael jeuspostavio i bliske diplomatske i ekonomske veze s Turkmenijom,

Uzbekistanom i Kazahstanom. U tim su zemljama izraelskekompanije ulagale u poljoprivredu, naftnu industriju i komunikacije.Ali, s promjenom američke politike prema talibanima promijenila se

i izraelska, jer su talibani dali utočište Bin Ladenu i poticali trgovinudrogom. Turska je uvjerila Izrael da talibani predstavljaju opasnostza sigurnost cijele regije i da bi mogli izvesti islamskifundamentalizam u zemlje Srednje Azije. Kako je projekt Unocalaispario, a Izrael shvatio u kojoj su mjeri njezine srednjoazijskesaveznice i Turska neprijateljski raspoložene prema talibanima,Mossad je stupio u kontakt s Antitalibanskim savezom. Bilo mu je uinteresu da talibani ne preuzmu vlast u cijelom Afganistanu, iako je idalje bio sumnjičav glede iranske potpore Ahmadu Sahu Masudu. Italibani i Sjeverni savez kasnije će se međusobno optuživati dadobivaju pomoć od Izraela.Kad je cijena nafte 1999. pala, Iran je postao divlja karta u toj

velikoj igri. Ta zemlja ima druge po veličini zalihe nafte na svijetu,koje iznose više od 93 tisuće milijardi barela a sada proizvodi 3,6milijuna barela dnevno. Kako su zbog pada cijene nafte projekti zaizgradnju naftovoda obustavljeni, Iran je počeo nagovaratiSrednjoazijske Republike da izvoze naftu jednim naftovodom sjever-jug, preko Irana, do Perzijskog zaljeva. Taj bi se naftovod mogaoizgraditi za samo mali dio cijene naftovoda preko Turske jer je Iranveć imao čitavu mrežu naftovoda, koju je samo trebalo povezati sAzerbejdžanom. Iranski je zamjenik ministra za naftu, Ali Madžidi, uTeheranu izjavio: "Iran je najsigurnija, najjeftinija i najlakša ruta zasrednjoazijsku naftu. Ukupni troškovi Irana iznosili bi 300.000 dolara.Probajte to usporediti s iznosom od tri milijarde dolara, koliko bistajao naftovod preko Turske". Nadalje, Iran se natjecao sTurkmenijom za izgradnju plinovoda preko svog teritorija za izvozplina u Indiju i Pakistan, što je bila znatno privlačnija ruta jer nijeprolazila preko Afganistana. U prvoj fazi toga programa Iran jepredložio zamjenu svoje sirove nafte za sirovu naftu iz Srednje Azije.Sirova se nafta iz Kazahstana i Turkmenije od 1998. transportirapreko Kaspijskog jezera do iranske kaspijske luke Neka, gdje serafinira za potrošnju u Iranu. Iran je u zamjenu za tu naftu dopustionaftnim kompanijama preuzimati naftu iz njegovih luka u Perzijskomzaljevu. Kako su projekti za izgradnju naftovoda bili do daljnjega

odgođeni, to se svidjelo naftnim kompanijama pa su, unatoč pritiskuSAD-a da to ne čine, počele pregovarati o daljnjim razmjenama sIranom. Dvije su američke kompanije, Chevron i Mobil, koje imajunaftne koncesije u Kazahstanu i Turkmeniji, zatražile u svibnju 1998.od Clintonove vlade dopuštenje za razmjenu s Iranom, što jevašingtonskoj politici donijelo velikih glavobolja i o čemu će ovisitibudućnost američkih sankcija protiv Irana.Konačno je sigurnost, kao nužnost izgradnje naftovoda od Srednje

do Južne Azije, ovisila o okončanju afganistanskoga građanskograta. "Srednjoazijske Republike imaju dva problema s Afganistanom.Jedan je strah, a drugi je mogućnost", rekao mije Lahdar Brahimi,posrednik UN-a za Afganistan, i dodao: "Strah proizlazi iz spoznajetih novih i još uvijek krhkih zemalja da afganistanski rat nećezauvijek ostati unutar afganistanskih granica. Ili će se riješiti ili će sepreliti preko granica na njihova područja.Žele izbjeći svaku avanturu koja bi dolazila iz Kabula, radilo se o

islamskom fundamentalizmu, terorizmu ili drogi. Postoji mogućnostda se, kao zemlje bez izlaza na more koje žele prestati biti ovisne oRusiji, za izgradnju plinovoda, naftovoda i komunikacijskih putovaokreću prema jugu. Zele u Kabulu odgovornu vladu i dobrogsusjeda. Svoje granice žele otvarati, a ne zatvarati".Unatoč padu cijene nafte i očajnu gospodarskom stanju u Rusiji,

bitka volje između SAD-a i Rusije bit će u središtu budućihnadmetanja oko naftovoda i plinovoda. Rusija je odlučna ne dopustitiAmerici ulazak u svoje srednjoazijsko dvorište. Predsjednik BorisJeljcin izjavio je 1998. sljedeće: "Ne može nam promaknuti buka unekim zapadnim zemljama oko zaliha energije na kaspijskompodručju. Neki nastoje isključiti Rusiju iz te igre i potkopati njezineinterese. Takozvani rat oko naftovoda i plinovoda na tom područjudio je te igre".2 4 Podgrijavajući rat u Afganistanu, Rusija produžujenestabilnost toga područja, što joj daje izgovor za vojnu nazočnost uSrednjoazijskim Republikama. Sada SAD žele stabilnost jer suzabrinute zbog mogućih posljedica afganistanskog rata na njihovupolitiku u Srednjoj Aziji. Stefan Sestanovich, posebni savjetnikameričkog Ministarstva vanjskih poslova za područje bivšegaSovjetskog Saveza (former Soviet Union, skraćeno FSU), je u ožujku1999. izjavio: "Diljem Srednje Azije, državnici su vrlo zabrinuti zbog

nestabilnog stanja u Afganistanu i Tadžikistanu. Boje se širenjairanskog utjecaja i pojave ekstremizma u vlastitim zemljama".2 5Samo okončanje građanskoga rata u Afganistanu pružit ćeSrednjoazijskim Republikama i naftnim kompanijama pouzdanje zaizgradnju naftovoda i plinovoda do južne Azije ali nema izgleda da bise to moglo ubrzo i ostvariti.

Dvanaesto poglavljeUDVARANJE TALIBANIMA

BROJ 1 - BITKA ZA NAFTOVODE IPLINOVODE 1994. - 1996.

Talibani su po prvi put stupili u dodir s vanjskim svijetom velikognovca, naftne politike i nove velike igre preko Carlosa Bulgheronija,predsjednika argentinske naftne kompanije Bridas, koji je imao planpovezati plinska polja svoje kompanije u Turkmeniji s Pakistanom iIndijom i tako stvoriti infrastrukturne veze koje bi pripomogleuspostaviti mir u Afganistanu pa čak i pomirbu između Indije iPakistana.Kao i američki i britanski naftni magnati iz prve polovice

dvadesetoga stoljeća, koji su naftu smatrali sredstvom globalnepolitike pa su zato smatrali da imaju pravo utjecati na vanjskupolitiku, Bulgheroni je bio opsjednut jednom idejom. Godine 1995. i1996. napustio je svoju kompaniju u Južnoj Americi i u svomeposlovnom zrakoplovu proveo devet mjeseci, leteći odjednogalokalnog ratnog zapovjednika do drugog u Afganistanu, u Islamabad,Ašhabad, Moskvu i Washing-ton kako bi uvjerio političke vođe danjegov planirani naftovod predstavlja realnu mogućnost. Ljudi okonjega jednako su naporno radili, možda ne zbog istih snova negozbog Bulgheronijeve radoholične prirode. Bulgheroni je potomaktijesno povezane obitelji talijanskih doseljenika u Argentinu.Dopadljiv, vrlo obrazovan i filozof na području industrije, mogao jesatima pričati o raspadu Rusije, o budućnosti naftne industrije iislamskom fundamentalizmu. Kompaniju Bridas osnovao je 1948.njegov otac Alejandro Angel kao malo uslužno poduzećeargentinske naftne industrije koja se tek pojavljivala. Car-los i njegovbrat Alejandro Bulgheroni, potpredsjednik Bridasa, u-ključili su se1978. na međunarodno tržište pa je Bridas postao treća po veličininaftna kompanija u Južnoj Americi. Ali, sve do dolaska u Turkmenijunije imala nikakva iskustva o poslovanju u Aziji.Stoje te Argentince natjeralo da prevale polovicu zemaljske kugle i

dođu u Afganistan? Nakon raspada Sovjetskog Saveza Bridas ježelio poslovati u zapadnom Sibiru. U jedinom intervjuu što gaje

Bulgheroni dao o ulozi Bridasa u Afganistanu rekao mije: "Ali, tamoje bilo previše problema s naftovodima, plinovodima i porezima takoda smo otišli u Turkmeniju kad se ta zemlja otvorila".1 Bridas je1991. bio prva zapadna kompanija što je željela sklopiti ugovore sTurkmeni-jom, a to je bio golem rizik. Zapadne su naftne kompanijetu odluku u to vrijeme nazvale suludom. Turkmenija je bila vrlodaleka zemlja, bez izlaza na more, a još nije bila donijela nikakvezakone o zaštiti stranih ulaganja. "Druge su naftne kompanijeizbjegavale Turkmeniju jer su je smatrale zemljom plina, a nisu imalepojma kome bi ga prodavale", rekao je Bulgheroni, i dodao: "Zbognašeg iskustva u pronalaženju plina i njegovu transportiranjumeđunarodnim plinovodima do tržišta u Južnoj Americi, uvjeren samda se isto može učiniti i u Turkmeniji". Predsjedniku Nijazovu laskalaje Bulgheronijeva pozornost u vrijeme kad se nijedan drugi zapadninaftaš nije ni pojavio na njegovim vratima pa su on i Bulgheronipostali veliki prijatelji.U siječnju 1992. Bridas je dobio područje Jašlar u istočnoj

Turkmeniji, blizu granice s Afganistanom, i sjeveroistočni dio golemihplinskih nalazišta u Daulatabadu koje su otkrili Sovjeti. U veljači1993. dobio je i nalazište Keimir na zapadu zemlje, blizu Kaspijskogjezera. Kako je to bila prva i jedina naftna kompanija u Turkmeniji,dobila je vrlo povoljne uvjete - podjelu zarade 50 naprema 50% zaJašlar, a za Keimir 75 prema 25% u korist Bridasa. "Željeli smopronaći nova nalazišta nafte i plina i izgraditi postrojenja, jer Rusija utom slučaju ne bi mogla prigovarati kao u slučaju kad bismo samoulagali u stara nalazišta iz sovjetskog razdoblja", rekao jeBulgheroni.Bridas je za istraživanje nalazišta plina uložio oko 400 milijuna

dolara, što je bio golem iznos za jednu malu naftnu kompaniju nasamom početku neovisnosti Turkmenije, kada u zemljama SrednjeAzije nije bilo nijednoga naftnog diva. Bridas je počeo izvoziti naftu izKeimira 1994. a proizvodnja je narasla na 16.800 barela dnevno. Aonda je, u lipnju 1995., u vreloj i suhoj pustinji Karakum, naišao nazlato, tj. golemo naftno nalazište u Jašlaru procijenjeno na 764milijarde kubičnih metara, stoje najmanje dvostruko više od ukupnihpakistanskih zaliha plina. "Za razliku od nafte, za plin je potrebnoneposredno i dostupno tržište koje smo odmah počeli tražiti", izjavio

je direktor transporta kompanije Bridas Jose Louis Sureda, čvrst ikrupan inženjer koji će sljedećih mjeseci kružiti Afganistanomispitujući moguće rute za plinovod.2 "Kad smo otkrili Jašlar htjeli smoda se dio plina isporučuje starim ruskim plinovodima ali smo željelipronaći i alternativna tržišta, u Kini ili južnoj Aziji", rekao jeBulgheroni, i dodao: "Plinovod kroz Afganistan mogao bi postatičimbenikom uspostave mira, što je teško ali moguće". U studenome1994., baš kad su talibani zauzeli Kandahar, Burlgheroni jenagovorio Nijazova da osnuje jednu radnu skupinu koja će proučitimogućnost izgradnje plinovoda preko Afganistana do Pakistana.Četiri mjeseca nakon toga nagovorio je pakistansku premijerku

Benazir Buto da se udruži s Nijazovim. Dana 16. ožujka 1995.Pakistan i Turkmenija potpisali su memorandum kojim su Bridasudopustili izradu studije o mogućnostima izgradnje toga plinovoda."Taj će plinovod biti pakistanska veza sa Srednjom Azijom i otvorit ćegoleme mogućnosti", rekao mi je suprug premijerke Buto, AsifZardari. Rekao je i to da je taj plinovod moguć jer bi prolaziopodručjem koje su držali talibani. U uredu je, iza leđa, držao velikizemljovid s rutom toga plinovoda, koji je ponosno pokazivao.U to su vrijeme pakistanska vojska i ISI pomagali talibanima kako bi

otvorili južnu transportnu vezu preko Kandahara i Herata doTurkmenije. Istodobno je Pakistan pregovarao s Katarom i Iranomkako bi osigurao opskrbu plinom preko dva plinovoda ali je prijedlogBridasa, u geostrateškom smislu, jer se Pakistan priklanjaointeresima Afganistana i Srednje Azije, nudio najpovoljnijemogućnosti.Bridas je predložio izgradnju plinovoda dugog 1.400 kilometara od

Jašlara preko južnog Afganistana do mjesta Sui u pokrajiniBalu¬čistan, gdje se nalaze pakistanska plinska nalazišta i odaklepočinje pakistanska plinovodna mreža. Kasnije bi se gradnja moglanastaviti sve do većih tržišta u Indiji, preko Multana. Bridas jepredložio izgradnju lako dostupnog plinovoda kojim bi, s vremenom, idruge kompanije i zemlje mogle transportirati svoj plin. To se osobitosvidjelo afgani-stanskim lokalnim ratnim zapovjednicima jer su i nasjeveru te zemlje postojala nalazišta iz kojih se nekada opskrbljivaoUzbekistan, ali su bila zatvorena. Bulgheroni je stigao u Afganistankako bi pridobio tamošnje lokalne zapovjednike. "Sastao sam se sa

svim vođama, s Ismailom Hanom u Heratu, s BurhanudinomRabanijem i s Masudom u Kabulu, s Dostumom u Mazani i stalibanima u Kandaharu. Svi su me vrlo dobro primili jer su shvaćalida se zemlja mora obnoviti i da su im potrebna strana ulaganja",rekao je Bulgheroni.U veljači 1996. izvijestio je premijerku Buto i predsjednika

Nija¬zova da su "postignuti i potpisani sporazumi s lokalnimzapovjednicima koji nam omogućuju pravo prolaza".5 Toga jemjeseca s afgani-stanskom vladom, na čijemu je čelu biopredsjednik Burhanudin Ra-bani, potpisao ugovor na trideset godinao izgradnji i upravljanju plinovodom, a posao su trebali preuzetiBridas i jedan međunarodni konzorcij što gaje Bridas trebaoosnovati. Bridas je ušao u pregovore s drugim naftnim kompanijama,uključujući i Unocal, dvanaestu po veličini naftnu kompaniju u SAD-u, koja je imala veliko iskustvo u Aziji i ulagala u Pakistanu još od1976. Turkmenski su se dužnosnici prvi put sastali s predstavnicimaUnocala u travnju 1995. u Houstonu, a pozvao ih je Bridas.Predstavnici Unocala posjetili su Ašhabad i Islamabad, očito unamjeri da razgovaraju o zajedničkoj izgradnji naftovoda i plinovodas Bridasom.Ali, u to je vrijeme Bridas u Turkmeniji naišao na velike probleme.

Savjetnici su uvjerili predsjednika Nijazova da Bridas izrabljuje Turk-meniju pa je turkmenska vlada u rujnu 1994. zabranila izvoz nafte izKeimira i zatražila promjenu ugovora s Bridasom. U siječnju 1995.činilo se daje to pitanje riješeno jer je Bridas pristao svoj udio zaradesmanjiti sa 75% na 65%. Kad je Bridas otkrio plin u Jašlarupredsjednik Nijazov i njegovi pomoćnici nisu došli na proslavu što juje Bridas tim povodom organizirao nego su zatražili da se još jednomrazmotre ugovori i za Jašlar i za Keimir. Predsjednik Nijazovobustavio je Bri-dasove radove u Jašlaru i ponovno zabranio izvoznafte iz Keimira. Ovoga je puta Bridas izjavio da neće odstupiti odprvotno sklopljenih ugovora koje je Turkmenija dužna poštovati.Nijazov je bio diktator komunističkog tipa koji nije razumio

međunarodne zakone ni ugovore niti su ga zanimali. Ali, imao je idrugih razloga da baš u tom trenutku pritisne Bridas. Kako jeamerička kompanija Unocal pokazala zanimanje za izgradnjuvlastitog plinovoda za postojeća nalazišta u Daulatabadu, od čega bi

Turkmenija imala znatne prihode, shvatio je kako bi preko Unocalamogao pridobiti neku veliku američku naftnu kompaniju kao izainteresirati vladu predsjednika Clintona za ulaganja u Turkmeniji.Trebala mu je suradnja s Amerikom pa je otpočeo intenzivnerazgovore s američkim diplomatima. Amerika je, s druge strane,morala podupirati Nijazova kako ne bi postao ovisan o Iranu. Nijazovje posjetio UN i u New York pozvao i Bridas i Unocal. Tom jeprilikom, 21. listopada 1995., u nazočnosti šokiranih dužnosnikaBridasa, potpisao ugovor s Unocalom i njegovim partnerom,kompanijom Delta Oil iz Saudijske Arabije, za izgradnju plinovodapreko Afganistana. "Bili smo šokirani, a kad smo mu se obratili samose okrenuo i rekao 'vi možete graditi drugi naftovod'", rekao je jedandirektor Bridasa.Potpisivanju je bio nazočan Henry Kissinger, bivši ministar vanjskih

poslova SAD-a, u to vrijeme savjetnik Unocala. Dok je ispitivao rutupreko Afganistana rekao je da taj posao izgleda kao "pobjeda nadenad iskustvom". Međutim, Bridas nije bio spreman odustati, pa jetako počela prva bitka nove velike igre. Mario Lopez Olaciregul,izvršni direktor Bridasa, kasnije je rekao: "Mi smo samo naftnakompanija koja želi ulagati i raditi, ali smo postali sudionicima nečije'velike igre' u kojoj velike sile tuku jedna drugu".Unocal je predložio izgradnju plinovoda od Daulatabada, gdje

postoje nalazišta od 700 milijardi kubičnih metara, do Multana usredišnjem Pakistanu. Osnovao je konzorcij CentGas u kojemu jesam imao 70% udjela, Delta 15%, rusko državno poduzećeGazprom 10% a turk-mensko državno poduzeće Turkmenrosgaz5%. Unocal je potpisao jedan još ambiciozniji sporazum koji sesvidio cijeloj regiji. Njegova kompanija CAOPP (Central Asian OilPipeline Project) zamislila je izgradnju naftovoda dugog 1.680kilometara od Cardzua u Turkmeniji do jednoga naftnog terminala napakistanskoj obali, kojim bi se dnevno isporučivalo milijun barelanafte za izvoz. Postojeći naftovodi iz vremena Sovjetskog Saveza -od Surguta i Omska u Sibiru do Cimkenta u Kazahstanu i Buhare uUzbekistanu - mogli bi se spojiti s naftovodom CAOPP- a, tako da bise nafta iz cijele Srednje Azije transportirala u Karači."Naša je strategija iskoristiti veliku postojeću mrežu naftovoda kako

bismo cijeli sustav naftovoda ove regije povezali s izlazom na more i

tako omogućili svim zemljama-proizvođačima nafte - Rusiji,Kazahstanu, Uzbekistanu i Turkmeniji - pristup rastućim tržištima uAziji. Postojao bi trgovački koridor preko Srednje Azije", rekao jeRobert Todor, izvršni potpredsjednik Unocala.8 Kako bi izbjegliprobleme što ih je Chevron imao s Rusijom u Kazahstanu, Unocal jeod samog početka nastojao pridobiti Moskvu. Po njegovu projektu ruska bi se nafta iz Sibira mogla

izvoziti južno prema moru, a rusko poduzeće Gazprom imalo bi udiou tom plinovodu. "Nemamo problem s Rusijom, nego sAfganistanom. To je situacija u kojoj svi dobivaju", rekao mi je uTurkmeniji Unocalov direktor Henry De La Rosa.9 Iznenadnozanimanje Clintonove vlade i Unocala za Turkmeniju i Afganistan nijebilo slučajno. Prethodno je došlo do značajne promjene u američkojpolitici prema Srednjoj Aziji. Od 1991. do 1995. Wash-ington jestrateški podupirao Kazahstan i Kirgistan, kao dvije zemlje koje ćese ubrzo ekonomski i politički liberalizirati, što će olakšati ulaganjaameričkih kompanija na tom području. Kazahstan je još uvijek imaonuklearno oružje iz razdoblja Sovjetskog Saveza, a kazahstan-skomsu se predsjedniku Nursultanu Nazarbajevu, zbog golemih zalihanafte, plina i minerala njegove zemlje, osobno dodvoravali američkipredsjednici, i Bush i Clinton. Ali, godine 1995. sve ga se višesmatralo neuspješnim državnikom, jer mu je vlada bila u potpunostikorumpirana, a način vladanja sve više diktatorski. Kazahstan je1993. predao Rusiji svoje nuklearno oružje. Kako su Rusi činili 40%stanovnika te zemlje i bili otvoreno neprijateljski raspoloženi premanjezinoj vladi, predsjednik Nazarbajev morao se priklonitisigurnosnim i ekonomskim zahtjevima Rusije. Kazahstan je četirigodine bezuspješno nastojao nagovoriti Rusiju da dopusti kompanijiChevron transport nafte iz Tengiza ruskim naftovodima do Europe.Chevron je još 1991. obećao uložiti u Tengiz pet milijardi dolara ali jeu očaju tu namjeru skresao i do 1995. uložio samo 700 milijunadolara.U tom su razdoblju (od 1991. do 1995.) SAD ignorirale Tadžikistan

jer je tamo bjesnio građanski rat, a američko je Ministarstvo vanjskihposlova smatralo Uzbekistan i Turkmeniju, u kojima su na vlasti bilidiktatori, izopćenim zemljama. Stoviše, uz zamjenika ministravanjskih poslova Strobea Talbotta, koji je bio rusocentričan i

američku politiku približavao bivšem Sovjetskom Savezu,Washington nije želio razljutiti Moskvu ugrožavanjem njezinihinteresa u Srednjoj Aziji. Talbott je kanio Rusiju pridružiti NATO-u, ane stvarati probleme u američko-ruskim odnosima upadanjem u"dvorište Rusije".Međutim, kako je Rusija zapadala u rasulo Talbottova se proruska

politika našla pod snažnim udarom američkih stručnjaka za vanjskupolitiku, židovskog i izraelskog lobija u Washingtonu i američkihnaftnih kompanija, jer su sve te zainteresirane strane željele da SADzauzmu višedimenzionalno stajalište u svojoj vanjskoj politici premabivšemu Sovjetskom Savezu, tj. stajalište koje će im omogućitieksploataciju kaspijskih energetskih dobara, pomoći kaspijskimdržavama da se što brže osamostale od Rusije i priključe seZapadnom taboru. Američke naftne kompanije, kao predvodniceameričkog pohoda na to područje, željele su imati većega udjela uameričkoj politici prema toj regiji.Početkom 1995. velike američke naftne kompanije osnovale su u

Washingtonu jednu privatnu grupu pod nazivom Foreign Oil Compa-nies, u kojoj je bio i Unocal, za promicanje svojih interesa uKaspijskoj regiji. Taje grupa počela angažirati bivše političare izvremena predsjednika Busha i Cartera kako bi u Washingtonulobirali za njezine interese.1' Njezini su se predstavnici sastali saSheilom Heslin, stručnjakom za energiju pri Vijeću za nacionalnusigurnost (National Se-curitv Council, skraćeno NSC) a kasnije, uljeto 1995., i s njezinim šefom, savjetnikom NSC-a SamuelomBergerom. Nešto prije toga Berger je unutar NSC-a osnovao odborza formuliranje politike prema Kaspijskoj regiji, u kojemu su bilipredstavnici više ministarstava i CIA-e.Strateški interes Washingtona i američkih naftnih kompanija u

Kaspijskoj regiji sve je više rastao pa je Washington počeo mijenjatistajalište prema Rusiji. Prvi su se time okoristili Uzbekistan i Turk-menija. Ranije je Washington spriječio pokušaj američkih lobista dapromiču predsjednika Nijazova. U ožujku 1993. Nijazov je unajmiobivšeg savjetnika NSC-a Alexandera Haiga, koji gaje doveo u Wash-ington kako bi ovaj pokušao nagovoriti američke naftne kompanijeda ulažu u njegovoj zemlji i kako bi ublažio američko stajalište gledeizgradnje naftovoda i plinovoda preko Irana. Nijazov se nije uspio

susresti s najvišim američkim dužnosnicima pa je taj posjet propao.Ali, Washington je 1995. shvatio da Nijazov, ako ga Amerika budeignorirala, neće imati drugoga izbora nego se prikloniti Iranu. Množilisu se ekonomski problemi Turkmenije jer nije uspijevala prodati svojplin. Mogućnost izgradnje plinovoda preko AfganistanaAmerikancima je bila vrlo privlačna ne samo zato što bi se takoizbjegao Iran nego i zato što bi to bio znak potpore Turkmeniji,Pakistanu i talibanima i ujedno jasan znak ignoriranja Rusije i Irana.SAD nisu mogle u Srednjoj Aziji steći stratešku moć bez

Uzbekistana kao najveće i najsnažnije zemlje na tom području ijedine koja je sposobna oduprijeti se Rusiji. Tako su se i Amerika iUzbekistan međusobno dodvoravali. Predsjednik Karimov podupiraoje planove NATO-a o stvaranju jedne bojne za Srednju Aziju, čemuse Rusija oštro protivila. Godine 1997. jedan mi je ruski diplomat uAšhabadu otresito rekao: "Ne prihvaćamo NATO u svom dvorištu.SAD moraju shvatiti da će Srednja Azija ostati u ruskoj sferiinteresa".13 Američke su se kompanije zainteresirale za nalazištaminerala u Uzbekistanu pa je naglo procvalo poslovanje izmeđuUzbekistana i SAD-a, koje se od 1995. do 1997. povećalo osamputa. Predsjednik Karimov prvi je put posjetio Washington u lipnju1996. Kasnije je doktor Sirin Hunter napisala: "Potkraj 1995. bilo jejasno daje Zapad, a poglavito SAD, odabrao Uzbekistan kao jedinumoguću protutežu nekoj novoj ruskoj hegemoniji i utjecaju Irana".Tako su se u toj regiji pojavljivale dvije koalicije. Jedna se sastojala

od SAD-a, koje su se priklanjale Uzbekistanu, Turkmeniji i Azer-bejdžanu i poticale svoje saveznike - Izrael, Tursku i Pakistan - naulaganja u tim zemljama, a na drugoj Rusija koja je zadržala čvrstouporište u Kazahstanu, Kirgistanu i Tadžikistanu. Kako je bitka zaenergetska i druga bogatstva jačala, Sjedinjene su se AmeričkeDržave bile spremne suprotstaviti Rusiji. Vodeći američki stručnjakza Srednju Aziju dr. Martha Brill izjavila je:"Iako američki političari zacijelo ne žele da Rusija postane

hegemonistička sila, potencijalna cijena te hegemonije bit će znatnoveća ako Rusija uspije određivati uvjete i Zapadu ograničiti pristupposljednjim poznatim nalazištima nafte i plina na svijetu. I najmanjemoguće sudjelovanje Amerike na tom području izaziva najvećumoguću sumnju Rusije".

Ovu sam priču počeo istraživati tek u ljeto 1996. Talibani su u rujnu1996. iznenada zauzeli Kabul pa me to potaknulo da pokušamodgonetnuti dva pitanja s kojima su se borili zapadni novinari ali nisuuspjeli pronaći odgovore. Prvo je pitanje bilo pomažu li Amerikancitalibanima, bilo izravno ili posredno, preko Unocala ili preko svojihsaveznika Pakistana i Saudijske Arabije, a drugo stoje dovelo dotako velike regionalne polarizacije u kojoj su na jednoj strani biliSAD, Saudijska Arabija, Pakistan i talibani, a na drugoj Iran, Rusija,srednjoazijske zemlje i Antitalibanski savez. Neki su nastojali ispitatinije li ponovno proradila stara veza CIA - ISI iz vremenaafganistanskog džihada, ali je meni postalo jasno daje strategija okoizgradnje plinovoda i naftovoda postala pokretačkom snagomameričkog zanimanja za talibane, koje je opet poticalo protureakcijuRusije i Irana.Ali, pokušati to istražiti značilo je ući u labirint u kojemu nitko ne

govori istinu ili skriva svoje stvarne pobude i interese. Bio je to posaoza detektiva a ne za novinara jer nije bilo ničega za što bi se čovjekmogao uhvatiti. Bilo je teško čak i dobiti pristup pravim igračima jerpolitiku nisu pokretali političari ni diplomati nego tajnovite naftnekompanije i tajne službe zemalja u regiji. Najtajnovitije su bile naftnekompanije, zbog oštre konkurencije diljem svijeta. Nije bilo mogućesaznati gdje namjeravaju bušiti ili kojoj će se ruti za naftovodprikloniti, čak ni to s kim su prije sat vremena ručali, jer bi time igrupredali svojim neprijateljima - suparničkim naftnim kompanijama.Dužnosnici Bridasa nikad nisu razgovarali s novinarima, samo su

tek povremeno davali izjave iz jedne diskretne tvrtke za javneodnose u Londonu. Unocal je bio pristupačniji, ali su njegovidužnosnici imali uputu da daju neutralne odgovore iz kojih se ništanije moglo saznati. Međutim, među tim dvjema kompanijama bilo jeznačajnih razlika koje će kasnije utjecati na njihove odnose stalibanima. Bridas je bio mala obiteljska tvrtka čiji su se dužnosnici,odgojeni na europskoj tradiciji, zanimali za politiku, kulturu, povijest iosobne veze naroda i ljudi s kojima su poslovali. Bili su upućeni usve zavrzlame te igre pa su se potrudili proučiti etničke, plemenske iobiteljske veze čelnika s kojima su se sastajali.Unocal je bio golema korporacija koja je upošljavala dužnosnike za

vođenje globalnoga naftnog poslovanja. One dužnosnike što su

posjećivali tu regiju, uz rijetke iznimke, zanimao je posao, a nepolitičko okruženje. Dok su istraživali rutu za plinovod, inženjeriBridasa satima bi pijuckali čaj s afganistanskim plemenima u pustinji,dok bi predstavnici Unocala dolijetali i odlijetali i uzimali kao zdravoza gotovo sve što bi im rekli notorno prevrtljivi afganistanski lokalnizapovjednici. Afganistanci su još davno ovladali umijećem da svomsugovorniku kažu upravo ono što želi čuti, a sljedećem gostu upravosuprotno od onoga što su rekli prvome. Unocal je bio u podređenompoložaju i zato što njegova politika prema talibanima nije odudaralaod američke politike pa su na kraju i njegovi dužnosnici počelitalibanima dijeliti lekcije o tome što trebaju činiti. Bridas nije imaotakvih predrasuda i bio je spreman sklopiti posao s talibanima iako ihnijedna zemlja nije priznala kao legitimnu vlast.Unocal se za podatke o lokalnim događajima i mogućem razvoju

događaja nekako više oslanjao na američko veleposlanstvo u Islam-abadu i na pakistansku i turkmensku tajnu službu. Nije samprikupljao podatke. Kad su objavljeni moji članci o nadmetanjuBridasa i Unocala i o obratima u toj novoj velikoj igri obje sukompanije u početku mislile da sam špijun koji potajno radi za onudrugu kompaniju. Unocal je to uvjerenje zadržao i nakon stoje Bridasshvatio da sam samo jedan vrlo znatiželjan novinar koji je predugoizvješćivao iz Afganistana da bi se zadovoljio neutralnim izjavama.Trebalo mi je sedam mjeseci putovanja, više od stotinu intervjua ipotpuno zaranjanje u literaturu o naftnim kompanijama i proizvodnjinafte - o čemu nisam ništa znao - kako bih na kraju napisaonaslovnu reportažu za časopis Far Eastern Economic Review,objavljenu u travnju 1997.U srpnju 1997. Strobe Talbott održao je govor kojim će označiti

američku politiku prema toj regiji. Rekao je: "Postalo je pomodnoproglašavati, ili barem predviđati, ponovnu 'veliku igru' na Kavkazu iu Srednjoj Aziji. Time se naravno misli da će pokretačka snaga teregije, nafta, dovesti do natjecanja velikih sila. Naš je cilj izbjeći iaktivno obuzdati takav atavistički ishod. Ostavimo Rudvarda Kiplin-ga i Georgea McDonalda Frasera tamo gdje im je mjesto - napolicama povijesti. Velika igra koja je izbacila Kiplingova Kima iFraserova Flashmana bila je igra bez rezultata".

Ali, Talbott je dobro znao daje igra u tijeku pa je igračima uputiooštro upozorenje, bez obzira na njegovu izjavu daje rješavanjesukoba najvažniji cilj Washingtona. "Ako unutarnji sukobi i oni međudržavama tinjaju i bukte ta bi regija mogla postati rasadnikomterorizma, vjerskog i političkog ekstremizma i poprištem pravogarata".16Nijazova odluka o potpisivanju sporazuma s Unocalom razbjesnila

je Bulgheronija. U veljači 1996., u mjestu Fort Bend blizu Houstona uameričkoj saveznoj državi Texas, podnio je tužbu protiv Unocala iDelte. Kompanija Bridas zatražila je odštetu od petnaest milijardidolara zbog "mučnog miješanja tih kompanija u njezine poslovneodnose" i zbog toga što su "Unocal, Delta i (potpredsjednik UnocalaMarthv) Miller, a možda i drugi, sudjelovali u civilnoj uroti protivBridasa". U svom je iskazu Bridas rekao kako je "Milleru otkrio svojstrateški plan izgradnje i upravljanja plinovodom. Bridas je pozvaoUnocal i predložio mu zajedničko ulaganje".17 Ukratko, Bridas jeoptužio Unocal da mu je ukrao ideju.Kasnije je Bulgheroni rekao što osjeća, izjavivši: "Unocal je došao

na ovo područje jer smo ga mi pozvali. Nije bilo razloga zbog kojegase ne bismo ujedinili. Željeli smo da nam se pridruže pa smo ihpoveli u Turkmeniju. SAD su u početku tu ideju o izgradnji plinovodasmatrale smiješnom i nije ih zanimao ni Afganistan ni Turkmenija".Osim toga, Bridas je pri Međunarodnoj trgovačkoj komori pokrenuoarbitražu protiv Turkmenije zbog tri slučaja kršenja ugovora, kad jeTurkmenija blokirala njihova postrojenja u Jašlaru i Keimaru.Unocal je smatrao daje njegov prijedlog drukčiji jer se odnosio na

nalazišta plina u Daulatabadu, a ne u Jašlaru. Predsjednik UnocalaJohn Imle u jednom je ranijem pismu Bulgheroniju, koje je kasnijedostavljeno sudu, napisao da su mu dužnosnici u Turkmeniji rekli danema nikakvih sporazuma između turkmenske vlade i Bridasa pa jezato Unocal mogao raditi što želi. 18 "Mi smo smatrali da je projektCentGas odvojen i neovisan o Bridasu. Predlagali smo kupnju plinaiz postojećih zaliha i njegovu isporuku plinovodom. Bridas jepredlagao transport plina sa svojih nalazišta u Jašlaru... projektCentGas ne priječi Bridasu izgradnju naftovoda za prijevoz i prodajuvlastitog plina", rekao je Imle.

Clintonova je vlada stala na stranu Unocala. U ožujku 1996.američki veleposlanik u Pakistanu Tom Simmons došao je u veliksukob s premijerkom Benazir Buto, zamolivši je da Pakistanprestane podržavati Bridas i počne podržavati Unocal. Jedan starijipomoćnik premijerke, Buto koji je bio nazočan na tom sastanku,izjavio je: "Premijerka je podupirala Bridas i kad je stala u obranu tekompanije Sinje. Razbjesnila se na njega". Jedan je ministar unjezinoj vladi dodao: "Premijerka Buto zatražila je od Simmonsapisanu ispriku, i dobila".I pomoćnica američkog ministra vanjskih poslova Robin Raphel,

zadužena za južnu Aziju, zalagala se za Unocalov projekt tijekomdvaju putovanju u Pakistan i Afganistan, u travnju i kolovozu 1996.Na jednoj konferenciji za tisak u Islamabadu, 21. travnja 1996.,izjavila je: "Postoji jedna američka kompanija koja je zainteresiranaza izgradnju plinovoda od Turkmenije do Pakistana", i dodala: "Tajprojekt bit će vrlo dobar za Turkmeniju, za Pakistan i za Afganistanjer neće samo osigurati mogućnost zapošljavanja nego i izvorenergije za Afganistan". U kolovozu je posjetila i glavne gradovezemalja Srednje Azije i Moskvu, gdje je prenijela istu tu poruku.Zbog otvorene potpore SAD-a Unocalu pojačale su se već

postojeće sumnje Rusije i Irana jer ih je to još više uvjerilo da CIApomaže talibanima. U prosincu 1996. jedan mije stariji iranskidiplomat potiho rekao da su Saudijska Arabija i CIA talibanimadostavile dva milijuna dolara - iako se to nije moglo potkrijepitinikakvim dokazima. Međutim, nakon što su SAD i Unocal napravilinekoliko ozbiljnih pogrešaka te su dvojbe na svim frontama porasle.Kad su talibani u rujnu 1996. osvojili Kabul, dužnosnik Unocala

Chris Taggert izjavio je da će, sad kad su talibani osvojili Kabul, bitilakše realizirati projekt izgradnje plinovoda. Tu je izjavu Unocal hitropovukao jer je podrazumijevala da Unocal podržava pobjedutalibana. Samo nekoliko tjedana prije toga Unocal je najavio da ćeafganistan-skim lokalnim zapovjednicima dati humanitarnu pomoćkao "nagradu" ako osnuju zajedničko vijeće za nadzor izgradnjeplinovoda. To je opet bio znak da je Unocal spreman dati novaclokalnim vojnim zapovjednicima.Samo nekoliko sati nakon što su talibani zauzeli Kabul američko je

Ministarstvo vanjskih poslova izjavilo da će uspostaviti diplomatske

odnose s talibanima i poslati svojeg dužnosnika u Kabul. I taje izjavahitro povučena. Glasnogovornik američkog Ministarstva vanjskihposlova Glyn Davies izjavio je da SAD "nemaju prigovora" natalibansko uvođenje islamskog zakona. Talibane je opisao kaoprotivnike modernizma, a ne protivnike Zapada. Američki sukongresmeni stali na stranu talibana. Senator Hank Brown, pobornikUnocalova projekta, izjavio je: "Ono stoje dobro jest činjenica da sekonačno čini kako je jedna frakcija sposobna uspostaviti vlast uAfganistanu".2' Američki su se diplomati našli u vrlo neugodnupoložaju pa su mi kasnije nastojali objasniti da su SAD dale tuishitrenu izjavu bez prethodnih konzultacija s američkimveleposlanstvom i Islamabadu. Ali, time je učinjena golema šteta. Unocalovi gafovi i zbrka u

američkom Ministarstvu vanjskih poslova samo su još više uvjeriliIran, Rusiju, Srednjoazijske Republike, Antitalibanski savez i većinuljudi u Pakistanu i Afganistanu da su SAD i Unocal na strani talibanai da žele njihovu potpunu pobjedu, dok istodobno tvrde da nepodržavaju nijednu zaraćenu stranu u Afganistanu.Neki pakistanski ministri, u želji da pokažu kako SAD podržavaju

talibane i stajalište Pakistana, odali su pakistanskim novinarima tajnukako Washington podupire talibane.Cijela je regija vrvjela glasinama i špekulacijama. Svoj prilog tome

stanju dale su i vječno neutralne novinske agencije. Reuters jeizjavio: "Zacijelo se čini da talibani pripomažu američkoj politiciizoliranja Irana tako što na iranskoj granici stvaraju čvrstu sunitskutampon zonu. Potencijalno omogućuju sigurne trgovinske putove inaftovode i plinovode čime bi Iran izgubio monopol kao jedina zemljakroz koju prolaze trgovinski putovi zemalja Srednje Azije".Bridas se još uvijek morao boriti kako bi ostao u igri. Njegova

plinska i naftna polja u Turkmeniji bila su blokirana. S Turkmenijomnije imao sporazum o kupnji plina za budući plinovod, a ni sPakistanom o prodaji plina. Kako su SAD i Pakistan podupiralitalibane i Unocal im se počeo dodvoravati. Bridas je ipak zadržaosvoje urede u Ašhabadu i Kabulu, iako gaje Nijazov pokušavaoistjerati. Turkmen-ski ministar za naftu i plin Murad Nazdjanov rekaomi je u Ašhabadu sljedeće: "Bridas je ispao iz igre, izgradnju

plinovoda preko Afganistana dali smo Unocalu. Naša vlada više neposluje s Bridasom".Bridas je za talibane imao jednu prednost. Rekao im je da za taj

projekt nema potrebe uzimati kredite od međunarodnih financijskihinstitucija, jer je za uzimanje takvih kredita bilo potrebnomeđunarodno priznanje talibanske vlade. Umjesto uzimanja kreditaBridas je sa saudijskom kompanijom Ningarcho osnovao kompanijuTAP Pipe-lines u kojoj su oba osnivača imala udio od 50%.Kompanija Ningarcho bila je vrlo bliska direktoru saudijske tajneslužbe, princu Turkiju. Bridas je izjavio da za izgradnju onog dijelaplinovoda koji vodi preko Afganistana može dobiti 50% sredstava odSaudijske Arabije, a ostatak od jednog međunarodnog konzorcija,koji će sam osnovati i od čega bi se financirali manje rizični dijeloviplinovoda na području Pakistana i Turkmenije. Jedan dužnosnikBridasa izjavio je: "Potpuno ćemo razdvojiti naše probleme sturkmenskom vladom i ugovor o izgradnji naftovoda prekoAfganistana. Osnovat ćemo dva konzorcija, jedan za izgradnju dijelaplinovoda preko Afganistana, a drugi za izgradnju dijelova plinovodau Pakistanu i Turkmeniji".24 Tako je Bridas ponudio da će odmahpočeti s radovima, bez prethodnih uvjeta. Bio mu je potreban samonekakav sporazum među afganistanskim zaraćenim stranama, ali nito neće biti moguće postići.S druge strane, položaj Unocala bio je tijesno povezan s

američkom politikom u Afganistanu. To je značilo da Unocal nećegraditi plinovod niti raspravljati o komercijalnim uvjetima s talibanimasve dok Kabul ne bude imao neku priznatu vladu kako bi Svjetskabanka i druge banke mogle dati kredite za taj projekt. PredsjednikUnocala John Imle izjavio je: "Od početka smo svim stranama jasnorekli daje u pitanju mogućnost dobivanja financijskih sredstava za tajprojekt, da će se zaraćene strane u Afganistanu morati sastati iosnovati djelotvornu vladu koju će priznati kreditne institucije kako bitaj projekt uspio". Unocal je talibanima bio važan jer je postojalamogućnost da SAD, ako sklope posao s Unocalom, prizna njihovuvladu, što su talibani očajnički željeli.I Bridas i Unocal počeli su se dodvoravati onim zemljama u regiji

koje su imale utjecaja na talibane, napose Saudijskoj Arabiji.

Bridas je u razgovorima s talibanima isticao svoje snažne veze sprincem Turkijem. Tako je Bulgheroni izjavio: "Saudijska je Arabijagodinama ulagala u afganistanski džihad i istinski vjeruje da će ovajnaftovod doprinijeti mirovnom procesu". I Unocal je imao svoje vezeu Sa-udijskoj Arabiji. Predsjednik kompanije Delta Oil Badr Al-Aiban u bliskim je odnosima sa saudijskom

kraljevskom obitelji, napose s prijestolonasljednikom Abdulahom, anjegov brat Mosaid Al-Aiban radio je na dvoru kralja Fahda. Tako jenadmetanje Unocala i Bridasa ujedno bilo odraz nadmetanja unutarsaudijske kraljevske obitelji.Osim toga, SAD i Unocal pridobili su Pakistan. Nakon raspuštanja

vlade premijerke Benazir Buto 1996. godine Unocal je imao potpunupodršku novog premijera Navaza Sarifa, njegova ministra za naftuCaudri Nisar Ali Hana, pakistanske vojske i ISI-a.Pakistan je nastojao osigurati izravniju potporu SAD-a talibanima,

pa je nastojao privoljeti Unocal da odmah počne s izgradnjomplinovoda kako bi talibani dobili legitimitet. SAD i Unocal u osnovi suprihvatili ISI-evu analizu ciljeva, tj. da će pobjeda talibana uAfganistanu Unocalu olakšati posao i ubrzati američko priznanjetalibanske vlasti.Osim što je Pakistan želio da SAD priznaju talibane, imao je i

velikih potreba za plinom. Plin čini 37% ukupne potrošnje energije utoj zemlji, a najveća nalazišta u mjestu Sui u Balučistanu bila su prikraju. Pakistanske zalihe plina iznose 622 milijarde kubičnih metara,godišnja potrošnja iznosi oko 20 milijardi kubičnih metara a potražnjaraste 23 milijarde kubičnih metara godišnje. Pakistanu bi 2010.godine za godišnju potrošnju nedostajalo 0,8 tisuća milijardi kubičnihstopa plina. Pakistan je imao i drugih mogućnosti, primjerice,izgradnju plinovoda iz Irana ili iz Katara, ali su ti projekti biliobustavljeni zbog nedostatka financijskih sredstava. Osim toga,Pakistan je morao osigurati i jeftiniju opskrbu naftom. Godine 1996.uvezao je nafte u vrijednosti od dvije milijarde dolara, stoje iznosilo20% ukupnog uvoza. Početkom 1990-ih godina proizvodio je 70.000barela dnevno a 1997. samo 58.000. Izgradnjom Unocalovaplinovoda Pakistan bi ne samo osigurao vlastite potrebe nego bipostao i glavnim središtem za izvoz nafte iz srednjoazijskih zemaljana druga tržišta u Aziji. 

I predsjednik Nijazov želio je da Unocal odmah počne s radovimapa je nagovarao Pakistan da prisili talibane da prihvate Unocalovuponudu. Njegovo udvaranje SAD-u počelo je donositi koristi. Usiječnju 1997. Turkmenija je potpisala sporazum s američkim naftnimdivom Mobil i britanskom kompanijom Monument Oil o istraživanjunalazišta nafte na velikim predjelima na zapadu zemlje. Bio je to prviugovor što ga je Turkmenija potpisala s nekom velikom američkomkompanijom s obzirom na to da Unocal još nije imao nikakvihizravnih ulaganja u toj zemlji. U studenome 1996. Bridas je izjaviodaje s talibanima i generalom Dostumom potpisao ugovor o izgradnjinaftovoda te da se Burhanu-din Rabani s time već ranije složio. To jeprouzročilo paniku u Unocalu i u Pakistanu. Dana 9. prosinca 1996.pakistanski je ministar vanjskih poslova Nadžmudin Sejh posjetiomulu Omara u Kandaharu kako bi ga nagovorio da prihvatiUnocalovu ponudu, ali mu Omar nije dao nikakva čvrstog obećanja.Talibani su na svoj klasičan afganistanski način igrali vrlo vještu igru,ne dajući nikome čvrstih obećanja i tako prisiljavali i Unocal i Bridasda poboljšaju svoju ponudu. Talibane nije samo zanimao prihod odnajamnine, koji bi mogao iznositi 100 milijuna dolara godišnje, negosu željeli da naftne kompanije pristanu graditi ceste, vodovode,telefonske mreže i dalekovode. Nekolicina talibanskih vođa privatnoje izjavila da zagovaraju kompaniju Bridas jer nije postavljalanikakvih uvjeta dok je Unocal od njih tražio da poboljšaju svoju slikuna području ljudskih prava i da otpočnu razgovore s antitalibasnkimsavezom, stoje bio glavni zahtjev američke politike. Unocal je,također, bio suočen s rastućim feminističkim pokretom u SAD-u kojije zahtijevao da SAD i Unocal obustave pregovore s talibanima. I UNje bio kritičan. Pomoćnik glavnog tajnika UN-a za humanitarnapitanja, Yasushi Akashi, rekao mi je: "Uplitanje stranih zemalja uAfganistan sada je u potpunosti povezano s bitkom za izgradnjunaftovoda i plinovoda. Postoji bojazan da te naftne kompanije iregionalne sile samo koriste talibane za vlastite ciljeve." Obje su kompanije uporno tvrdile da će izgradnjom plinovoda

nastupiti mir, ali nijedna zapadna banka nije željela financiratiizgradnju plinovoda u zaraćenoj zemlji. Tako je Robert Ebel izjavio:"Igrači u toj političkoj igri oko izgradnje plinovoda moraju imati naumu da mir može donijeti izgradnju plinovoda, ali da izgradnja

plinovoda ne može donijeti mir".27 "Velika igra" poprimila je novudimenziju.

Trinaesto poglavljeUDVARANJE TALIBANIMA

BROJ 2 - BITKA ZA NAFTOVODE IPLINOVODE

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE I TALIBANI

Zgodnim i privlačnim Argentinkama u mini suknjama, tajnicama usjedištu Bridasa u Buenos Airesu, rečeno je da se obuku od glave dopete - u duge suknje i bluze s dugim rukavima kako bi im i ruke inoge bile što više pokrivene. U tom se gradu očekivalo talibanskoizaslanstvo. Stiglo je u veljači 1997. i Bridas im je pružio kraljevskidoček, vodio ih u razgledanja zrakoplovom po cijeloj zemlji da videnjegova postrojenja i plinovode pa čak i u posjetu krajnjem jugujužnoameričkog kontinenta, prekrivenom ledom i snijegom.Istodobno je jedno drugo talibansko izaslanstvo doživljavalo drukčiji

kulturni šok. Članovi toga izaslanstva posjetili su Washington, gdjesu se sastali s dužnosnicima američkog Minstarstva vanjskihposlova i Unocala i lobirali za priznanje svoje vlade. Na povratku suse oba izaslanstva zaustavila u Saudijskoj Arabiji, posjetila Meku isastala se s direktorom saudijske tajne službe, princem Turkijem.Izjavili su kako još nisu odlučili čiju će ponudu prihvatiti. Brzo sunaučili igrati "veliku igru" iz svih kutova. Sta više trudile pridobititalibane. Bridas je u siječnju 1997. dobio novi poticaj jer jeMeđunarodna trgovačka komora izdala Turkmeniji privremeni sudskinalog da dopusti Bridasu izvoz nafte iz Keimira. Ali, predsjednikNijazov ignorirao je taj nalog, odbijajući postići kompromis sBridasom. U ožujku 1997. Bridas je otvorio ured u Kabulu, aBulgheroni je došao na sastanak s talibanskim vođama.Bridas je zapravo otpočeo pregovore s talibanima. Trojici Bridaso-

vih dužnosnika toga je ljeta trebalo više tjedana napornog rada da sdvanaestoricom talibanskih mula, među kojima nije bilo nijednogstručnjaka (samo je jedan imao diplomu inženjera, ali nikada nijeradio kao inženjer) usuglase dokument od 150 stranica. Talibani nisuimali stručnjaka za naftu i plin, a rijetki su govorili engleski tako da setaj ugovor preveo na jezik dari. Jedan stariji dužnosnik Bridasa rekaomi je: "Sastavljamo ugovor redak po redak tako da nas nitko ne

može optužiti da pokušavamo prevariti talibane. Ugovor će potpisati iprotivničke strane što znači da će to na kraju biti ugovor cijelogAfganistana".2 Unocal je odbio pregovarati o uvjetima ugovora svedok u Kabulu nema priznate afganistanske vlade.U međuvremenu je donirao 900.000 dolara Centru za

afganistanske studije (Center of Afghanistan Srudies) na SveučilištuOmaha u saveznoj državi Nebraska, čiji je direktor bio ThomasGouttierre, jedan od starijih stručnjaka za Afganistan. Taj je centarosnovao program za obuku i humanitarnu pomoć za afganistanskinarod, a u Kandaharu je otvorio školu čiji je direktor bio GeraldBoardman koji je osamdesetih godina bio direktor ureda Američkeagencije za međunarodni razvoj u Pešavaru. Taj je ured pružaopomoć mudžahedinima. Škola je imala oko 400 polaznika, budućihnastavnika, električara, stolara i vodoinstalatera, koji će Unocalu bitipotrebni prilikom izgradnje plinovoda. Unocal je talibanima davaodarove, poput telefaksa i generatora, što je kasnije, kad se tosaznalo, izazvalo skandal.Što god bi Unocal dao talibanima to bi za Antitalibanski savez, Iran i

Rusiju bio dokaz više da on financira talibane. Unocal je te optužbeodlučno odbijao. Kasnije su mi njegovi dužnosnici točno nabrojili štosu i koliko potrošili na taj projekt. Godine 1999. predsjednik JohnImle mije rekao: "Po našoj procjeni na projekt CentGas potrošili smoizmeđu 15 i 20 milijuna dolara. U to je uključena i humanitarnapomoć za stradale od potresa, kao i financiranje stručne izobrazbebudućih radnika i nabavka neke nove opreme, poput telefaksa igeneratora".Sumnje su se povećale i zbog uloge kompanije Delta Oil. Unocal je

u početku poticao tu kompaniju, koja ima sjedište u Saudijskoj Arabijii dobre veze s talibanima, da nastoji pridobiti zaraćene strane uAfganistanu. Umjesto da unajmi istaknute Saudijce, Delta Oil jeunajmila Amerikanca Charlesa Santosa da uspostavi veze uAfganistanu. Santos je od 1988. povremeno radio u posredničkojmisiji UN-a za Afganistan, unatoč kritikama kasnijih posrednika UN-ada je on previše blizak američkoj vladi i da ima osobnih ciljeva. U toje vrijeme bio politički savjetnik izaslanika UN-a Mahmuda Mestirija,koji je bio na čelu katastrofalne posredničke misije iz 1995. kad sutalibani bili na ulazu u Kabul. Svim dužnosnicima u Afganistanu

Santos je već bio prilično mrzak, napose talibanima, tako daje Deltaangažirala čovjeka u kojega nijedna strana nije imala povjerenja.Unocal se kasnije pokajao zbog te pogreške jer Santos nije uspioučiniti nikakav napredak u Afganistanu unatoč mnogobrojnimputovanjima u tu zemlju.Kako Delta nije uspjela pridobiti afganistanske vođe došlo je do

napetosti između nje i Unocala pa je Unocal osnovao vlastiti timstručnjaka koji će mu davati savjete po pitanju Afganistana. Unajmioje Roberta Oaklevja, bivšeg američkog veleposlanika u Pakistanu, apotom posebnog izaslanika SAD-a za Somaliju. Oaklev jeosamdesetih godina odigrao presudnu ulogu u pridobivanjuameričke pomoći mudžahedinima, ali ga Afganistanci zbog toga nisuzavoljeli jer su SAD nakon toga digle ruke od Afganistana. Mnogi suga Afganistanci i Pakistanci smatrali bahatim i arogantnim, a dok jebio veleposlanik u Islamabadu dali su mu nadimak "potkralj".Putovao je u Moskvu i Islamabad kako bi dobio potporu za Unocalovprojekt i uspio pronaći druge stručnjake za Unocal. Među njima subili Goutierre, Boardman, Zalmav Halilzad, Amerikanacafganistanskog podrijetla koji je radio u korporaciji Rand, i stručnjakza Srednju Aziju Martha Brill Olcott. Nije bilo neobično da neka američka korporacija upošljava bivše

dužnosnike američke vlade ili sveučilišne profesore. Činile su to sveameričke naftne kompanije što su sudjelovale u velikoj igri kako bi zanjih lobirali kod američke vlade, a angažirale su i još veća imena izvremena predsjednika Reagana i Busha. Međutim, u Afganistanu iokolnim zemljama ljudi to nisu shvaćali pa su ih gledali s velikimnepovjerenjem, stoje povećalo špekulacije da Unocal predstavljapolitiku američke vlade i da opet na pozornicu stupa mrežastručnjaka SAD-a i CIA-e za Afganistan SAD-a i CIA-e.Ujedno je Unocal bio suočen s golemim problemima s

predsjednikom Nijazovim, koji nije imao nikakve veze sa stvarnošću.Odbijao je shvatiti probleme neprestanog rata u Afganistanu iinsistirao da Unocal počne s radovima što prije. Kad bi mu očajnidužnosnici njegova Ministarstva vanjskih poslova pokušali objasnitida radovi ne mogu početi usred građanskog rata, on bi ih nadglasao.Jednom mije ljutito rekao: "Mi želimo plinovod. Sve svoje najvećeprojekte povezujemo s mirom i stabilnošću u Afganistanu".4 Nakon

toga su se turkmenski dužnosnici bojali svom šefu, tj. predsjedniku, ispomenuti loše vijesti s afganistanskog ratišta, pa se Nijazov sveviše udaljavao od stvarnosti.Unatoč svim tim problemima Unocal nije odustao od svojeg

projekta. Najednom sastanku na vrhu regionalnih zemalja 1997.godine u Ašhabadu, Pakistan, Turkmenija i Unocal potpisali suugovor kojim se Unocal obvezao da će do prosinca 1997. pronaćisredstva i zatvoriti financijsku konstrukciju za taj projekt te da ćeradovi početi početkom 1998. Nešto prije toga ISI je obavijestio SADi Turkmeniju da će talibani ubrzo osvojiti uporište sjevernog saveza,Mazar-e Šarif. Međutim, nekoliko tjedana nakon toga talibani suistjerani iz Mazara uz više stotina stradalih pa su borbe po cijelomAfganistanu postale još žešće. Opet su se SAD, zbog prevelikeovisnosti o analizama ISI--a, našle u neugodnu položaju. Na prvom sastanku radne skupine CentGasa u Islamabadu, nakon

talibanskog poraza u Mazani, potpredsjednik Unocala Marty Millerizrazio je ozbiljnu dvojbu da će Unocal uspjeti održati rok od prosinca1997. Na konferenciji za tisak od 5. lipnja 1997. rekao mi je: "Nijesigurno kad će radovi na tom projektu početi. Oni ovise o miru uAfganistanu i o uspostavi vlade s kojom ćemo moći surađivati. Tomože biti potkraj ove godine, iduće godine ili za tri godine ili tko znakada ako se rat nastavi". Pakistan i Turkmenija bili su prisiljenipotpisati s Unocalom drugi ugovor kojim je rok za početak izgradnjenaftovoda pomaknut za godinu dana, tj. do prosinca 1998. Za većinupromatrača i taj je rok bio previše optimističan.U to je vrijeme u Washingtonu sve više rasla nevjerica glede

sposobnosti Pakistana i talibana da stvore jedinstvenu vlast uAfganistanu. Zato su SAD počele istraživati druge mogućnosti kakobi Turkmeniji omogućile isporuku i prodaju plina. Došlo je dogolemog obrata američke politike pa su SAD u srpnju 1997. objavileda se neće protiviti izgradnji naftovoda od Turkmenije do Turske,preko Irana. Wash-ington je smatrao da ta odluka ne predstavljaobrat u njegovoj politici sankcija protiv Irana.Međutim, kako su se europske i azijske kompanije borile za ulazak

na iransko tržište, američke su kompanije to shvatile kao otvaranjenovih mogućnosti pa su pojačale pritisak na Clintonovu vladu dasmanji američke sankcije Teheranu.

Zbog te nove mogućnosti izgradnje plinovoda od Kaspijskog jezerapreko Irana, ionako nepredvidljiv plinovod preko Afganistana postaoje još upitnijim. Ta odluka Washingtona Unocalu je bila kao grom izvedra neba, a Islamabadu, tj. Pakistanu, dokaz daje američkapomoć, kad ti je najviše potrebna, prevrtljiva. Afganistanskim jedužnosnicima postalo jasno da talibanima, ako žele zemlju ujedinitipobjedom, istječe vrijeme. Nadalje, Iran i australska kompanija BHPPetroleum objavili su da će financirati izgradnju plinovoda dugbg2.570 kilometara od Irana do Pakistana, vrijednog 2,7 milijardidolara, kojim će se od Irana do Karačija, a potom do Indije,transportirati 57 milijuna kubičnih metara plina dnevno. Prednosttoga plinovoda, koji je predstavljao izravnu konkurenciju Unocalu,bila je u tome što je trebao prolaziti preko područja što nije bilopogođeno ratom.Dana 16. listopada 1997. pakistanski je premijer Navaz Šarif

posjetio Ašhabad kako bi s predsjednikom Nijazovim razgovarao oUnocalovu projektu. To je rezultiralo potpisivanjem nacrta ugovoraizmeđu Unocala, Pakistana i Turkmenije o uvozu turkmenskog plinau Afganistan, po kojemu su talibani za plinovod preko svojegapodručja trebali dobivati 15% provizije na ime tranzitne pristojbe.6 Teodluke Šarifa i Nijazova zvučale su nerealno jer nisu uzimale u obzirborbe na terenu. Talibani su bili povrijeđeni jer nisu sudjelovali uutvrđivanju cijene plina pa su zatražili veću pristojbu.Unocal je 25. listopada 1997. najavio povećanje konzorcija Cent-

Gas, u koji su trebale ući i naftne kompanije iz Japana, Južne Korejei Pakistana.7 Međutim, njegov pokušaj da pridobije Rusiju nije uspio.Iako je 10% dionica CentGasa bilo rezervirano za rusku kompanijuGazprom, on je odbio potpisati ugovor jer je Moskva kritiziralaameričku potporu talibanima i američko nastojanje da smanji utjecajRusije na području Srednje Azije.8 Generalni direktor GazpromaRem Vijakhirev izjavio je da Rusija neće dopustiti Turkmeniji niKazah-stanu da svoju naftu i plin izvoze naftovodima i plinovodimadrugih zemalja. Rekao je sljedeće: "Odreći se svog tržišta... bio bi unajmanju ruku zločin prema Rusiji".9Američki su dužnosnici već bili jasno obznanili svoja proturuska

stajališta. Gospođa Sheila Heslin, stručnjak za energiju u američkomVijeću za nacionalnu sigurnost, izjavila je: "Američka se politika

sastojala od poticanja brzog razvoja energetskih postrojenja uKaspijskoj regiji... To smo učinili upravo radi poticanja neovisnosti tihnaftom bogatih zemalja, kako bismo u biti skršili monopol Rusije natransport nafte iz te regije i, da budem iskrena, pridonijeli što većojenergetskoj sigurnosti Zapada pridobivanjem što većeg brojazemalja isporučitelja energije". Bridas je i dalje ostao u trci, ovoga puta s moćnim partnerom

kojemu ni Washington nije imao prigovora. U rujnu 1997. američkomje naftnom divu Amoco prodao 60% udjela u Južnoj Americi i timepovećao mogućnost da Amoco utječe na predsjednika Nijazova kakobi ovaj oslobodio zamrznutu Bridasovu imovinu u Turkmeniji. Pozvaoje jedno talibansko izaslanstvo, koje je predvodio mula Ahmad Džan,bivši trgovac sagovima, a sada ministar industrije, da u rujnu podrugi put posjeti Buenos Aires. Pakistanske su vlasti zadržale toizaslanstvo u zračnoj luci u Pešavaru sve dok nije pristalo posjetiti iUnocal.Tako je u studenom 1997. u Houston, na sastanak s Unocalom,

stiglo drugo talibansko izaslanstvo na čelu s jednookim mulomMuhamedom Gausom. Bili su smješteni u hotelu s pet zvjezdica,posjetili su zoološki vrt, robne kuće i trgovine i svemirski centarNASA. Marty Miller pozvao ih je na ručak u vlastiti dom, gdje su sedivili njegovu bazenu i velikoj udobnoj kući. Susreli su se sdužnosnicima američkog Ministarstva vanjskih poslova i tom prilikomponovno zatražili američko priznanje.Nakon zimskog zatišja u Afganistanu, u proljeće 1998. ponovno su

izbile borbe pa je projekt izgradnje plinovoda za obje kompanijeizgledao dalji nego ikada. U ožujku je Marty Miller u Ašhabaduizjavio daje projekt odgođen na neodređeno vrijeme jer nije mogućeosigurati financijska sredstva sve dok rat traje. Dok je Nijazovnestrpljivo otpuhivao, Unocal je zatražio još jedno produženje rokakako bi zatvorio financijsku konstrukciju. Uz to se sve više suočavaos problemima u Americi. Na godišnjoj skupštini dioničara u lipnju1998. neki su se dioničari usprotivili projektu izgradnje plinovodapreko Afganistana zbog odnosa talibana prema ženama. Američkefeminističke skupine počele su pridobivati javnu potporu protivtalibana i Unocala.

Tijekom 1998. jačao je feministički pritisak na Unocal. U rujnu 1998.jedna je skupina zelenih zatražila od kalifornijskoga državnogodvjetnika da likvidira kompaniju Unocal zbog zločina protiv humanosti i okoliša i zbog odnosa s talibanima. Unocal je te optužbe nazvao"apsurdnima". Najprije se pokušao usprotiviti feminističkimskupinama, a potom je sve rjeđe odgovarao na njihove optužbe. Bilaje to bitka koju je Unocal mogao samo izgubiti jer su u pitanju bileameričke žene, a ne neke strane, a tražile su odgovore na pitanjakoja je i Clin-tonova vlada već podupirala.Predsjednik Unocala John Imle izjavio je: "Mi se ne slažemo s

nekim američkim feminističkim skupinama o tome kako Unocal trebareagirati na to pitanje... Mi smo gosti u zemljama koje imajusuverena prava i vlastita politička, društvena i religijska uvjerenja.Nijedna kompanija, pa tako ni naša, ne može sama riješiti ta pitanja.Napuštanje Afganistana - bilo izgradnje plinovoda ili našihhumanitarnih projekata - neće pripomoći rješavanju tamošnjihproblema".Zbog američkog bombardiranja Bin Ladenovih logora u kolovozu

1998. Unocal je bio prisiljen povući svoje osoblje iz Pakistana i Kan-daharapa se u prosincu 1998. i formalno povukao iz konzorcija Cent-Gas oko čijeg se osnivanja tako naporno trudio. Pad svjetske cijenenafte, stoje pogodio cijelu svjetsku naftnu industriju, bio je težakudarac i za Unocal. Zato se povukao iz projekta izgradnje plinovodado Turske, zatvorio svoje urede u Pakistanu, Turkmeniji,Uzbekistanu i Ka-zahstanu i najavio smanjenje ulaganja za 1999. uiznosu od 40%, zbog niske cijene nafte. Jedina pobjeda koju jeUnocal tih teških dana odnio bila je ona protiv Bridasa. Dana 5.listopada 1998. Okružni sud u Te-xasu odbacio je Bridasovu tužbuprotiv Unocala, vrijednu 15 milijardi dolara, uz obrazloženje da su zataj slučaj nadležni zakoni Turkmenije i Afganistana, a ne Texasa.Kako su SAD postale zaokupljene uhićenjem Bin Ladena, na

trenutak se činilo da je jedna faza velike igre završila. Bilo je jasnoda nijedna američka kompanija neće graditi plinovod prekoAfganistana dok postoje pitanja kao što su talibanska politika premaspolovima, Bin Laden i rat. To je Unocalu davno trebalo biti jasno, alinije, jer su mu talibani i Pakistan stalno obećavali brzu pobjedu.Bridas je ostao u utrci, ali se tijekom sljedećih teških mjeseci nije

isticao. Iako je cijeli projekt gotovo bio odbačen, Pakistan gajeuporno nastojao održati na životu. U travnju 1999., najednomsastanku u Islamabadu, Pakistan, Turkmenija i talibani pokušali suga oživjeti i izjavili su kako će potražiti novog pokrovitelja zaCentGas ali u to vrijeme više nitko nije želio imati posla sAfganistanom i talibanima pa su se strani ulagači klonili i Pakistana.Američka strategija u Srednjoj Aziji bila je, prema Paulu Staro- binu,

"jedna skupina zbrkanih događaja" a prema Marthi Brill Olcott"bahata, smušena, naivna i opasna". Pisac Robert Caplan nazvao jetu regiju "područjem anarhije".13 Ipak su SAD, koje su sada zdušnozagovarale izgradnju plinovoda od Bakua do Cevhana, unatočvelikom padu cijene nafte i nespremnosti naftnih kompanija naulaganja, ustrajale u uvjerenju daje plinovode i naftovode mogućeizgraditi i bez strateške vizije i rješenja sukoba na tom području.Nakon što su SAD opskrbile mudžahedine oružjem vrijednim

milijarde dolara, počele su dizati ruke od afganistanskog pitanja utrenutku kad su se sovjetske snage, 1989., potpuno povukle iz tezemlje. Kad je 1992. pao Kabul, Amerika je u potpunosti nestala izAfganistana. Svojim je saveznicima na tom području, Pakistanu iSaudijskoj Arabiji, dala slobodne ruke u rješavanju afganistanskogagrađanskog rata. Za obične ljude u Afganistanu američko jepovlačenje predstavljalo veliku izdaju, a kad je Washington odbioosigurati međunarodni pritisak za postizanje sporazuma izmeđulokalnih ratnih zapovjednika, to je za afganistanski narod biladvostruka izdaja. Neki su Af-ganistanci bili ogorčeni na Ameriku jerje Pakistanu dala otvorene ruke u Afganistanu. Odlaskom Amerikesve su regionalne snage, u¬ključujući i srednjoazijske zemlje što sunetom stekle neovisnost, dobile mogućnost istaknuti vlastite lokalneratne zapovjednike, što je pridonijelo jačanju građanskog rata izajamčilo njegovu dugotrajnost. Kanalima kojima je stizalo američkooružje za mudžahedine nikada nije počela stizati međunarodnahumanitarna pomoć kojom bi se lokalne ratne zapovjednike privoljelona mir i obnovu zemlje.Nakon Hladnoga rata politiku Washingtona prema toj regiji,

Afganistanu, Pakistanu, Iranu i zemljama Srednje Azije, obilježavaoje nedostatak strategije. Amerika je probleme rješavala kad bi sepojavili, nasumce i pojedinačno, umjesto da napravi smislenu i

sveobuhvatnu stratešku viziju za cijelu regiju. Američka politikaprema talibanima imala je nekoliko različitih faza, koje su bileposljedicom američke unutarnje politike ili tek pokušajimaiznalaženja brzih rješenja, a ne rezultatom jedne osmišljenestrategije.Od 1994. do 1996. Amerika je politički podržavala talibane preko

svojih saveznika, Pakistana i Saudijske Arabije, uglavnom jer je Wa-shington talibane smatrao protivnicima Irana i šiita i pobornicimaZapada. Više joj je odgovaralo ne obraćati pozornost na islamskifundamentalizam talibana, na njihovo tlačenje žena i na strah što suga stvarali u zemljama Srednje Azije jer šire posljediceafganistanskog rata nisu zanimale Washington. Od 1995. do 1997.Amerikanci su još više pomagali talibanima jer su nastojalipoduprijeti projekt Unocala, iako u to vrijeme Amerika nije imalanikakvoga strateškog plana za početak eksploatirani a zalihaenergije u zemljama Srednje Azije i mislila je da se plinovodi inaftovodi mogu graditi bez rješavanja građanskih ratova na tompodručju.Zaokret američke politike koji se dogodio od kraja 1997. do danas u

početku je bio isključivo posljedicom kampanje američkihfeminističkih skupina protiv talibana. Unutarnji politički probleminadvladali su vanjskopolitičke, stoje uvijek bio slučaj u Clintonovovrijeme, kao i želje američkih saveznika. Clinton je otvorio oči premaproblemu u Afganistanu tek kad su američke žene pokucale nanjegova vrata. I on i njegova supruga uvelike su se na izborima iz1996. oslanjali na glasove američkih žena kao i na njihovu potporu uvrijeme afere s Monikom Lewinsky. Nisu sebi mogli priuštiti darazljute liberalne Amerikanke. Nadalje, kad se upleo Hollywood - njegove liberalne zvijezde dale su najveću financijsku

pomoć i potporu Clintonovoj kampanji, a potpredsjednik Albert Goreželio je tu potporu zadržati za vlastitu kampanju na sljedećimizborima- nije više bilo govora o tome da Amerika bude nježnaprema talibanima.Tijekom 1998. i 1999. talibanskapotpora Bin Ladenu, njihovo

odbijanje Unocalova projekta i postizanje kompromisa s protivničkimstranama i s novom umjerenom vladom u Iranu, predstavljali sudodatne razloge za pooštrenje američke politike prema njima. Glavni

politički cilj Washingtona tijekom 1999. bilo je "hvatanje Bin Ladena".U to je vrijeme američka vlada još uvijek ignorirala novi islamskiradikalizam koji su talibani poticali i koji će s vremenom izlećidesetine novih Bin Ladena. No, bez obzira na tako zakašnjelureakciju, Amerika je po prvi put istinski zastupala mir i dala punupotporu nastojanjima UN-a oko okončanja rata.Američka je politika bila previše zaokupljena pogrešnim

pretpostavkama. Kad sam prvi put razgovarao s diplomatima uameričkom veleposlanstvu u Islamabadu, a bilo je to 1994. nakonpojave talibana, bili su vrlo optimistični. Mnogi su već posjetiliKandahar i čuli od talibana da mrze Iran, da će se boriti protiv uzgojamaka i proizvodnje heroina, da se protive boravku svih stranaca uAfganistanu, uključujući i Arape, te da nemaju nikakve želje prigrabitivlast i vladati zemljom. Neki su ih američki diplomati smatralimesijanskim dobrotvorima, sličnima ponovno rođenim kršćanima izameričkoga biblijskog pojasa. Vjerovali su da će talibani ispuniti bitneameričke ciljeve u Afganistanu, tj., po riječima jednoga od njih,"iskorijeniti narkotike i razbojnike". Bila je to očito naivna nada sobzirom na talibanske korijene i odgoj, a i zato što ni talibani nisu nisami znali što predstavljaju ni žele li vlast ili ne.Kad su talibani 1995. zauzeli Herat i iz škola izbacili tisuće

djevojčica, Amerika nije izrekla nijedne riječi kritike. Zapravo je, kao ipakistanski ISI, pad Herata smatrala doprinosom Unocalovu projektui stezanju omče oko Irana. Cilj Washingtona da pomoću talibanablokira Iran bio je jednako kratkovidan jer je time okrenula Iran protivPakistana, sunite protiv šiita i Paštune protiv nepaštuna. BarnettRubin o tome je napisao: "Bez obzira na korist od politike izolacijeIrana za borbu protiv terorizma, ona sprječava američko djelovanje uAfganistanu".14 Kako je Iran već bio paranoičan u pogledu urotaCIA-e protiv njega, svim je silama nastojao pokazati kako CIApomaže talibanima i ujedno je ubrzao dostavu oružjaAntitalibanskom savezu. "Američka nas politika prisiljava da stanemona stranu Rusije i Anti-talibanskog saveza, a protiv Pakistana,Saudijske Arabije i talibana", izjavio je jedan iranski diplomat.Neki su američki diplomati, zabrinuti zbog nedostatka čvrste

američke politike prema Afganistanu, priznali da Amerika nemaosmišljene politike osim što se slagala sa željama Pakistana i

Saudijske Arabije. U jednom povjerljivom memorandumu američkogMinistarstva vanjskih poslova iz 1996., napisanom prije samogatalibanskog osvajanja Kabula, čije sam neke dijelove pročitao,analitičari su napisali da će Rusija, Indija i Iran, ako talibani osvojedaljnja područja, pružiti potporu Antitalibanskom savezu što ćeprodužiti rat. Pisalo je i to da će Americi biti teško odlučiti hoće lipodržavati svog starog saveznika Pakistan i ujedno nastojati neudaljiti Indiju i Rusiju, s kojom su SAD u to vrijeme pokušavalepoboljšati odnose. Američko Ministarstvo vanjskih poslovapretpostavljalo je da Amerika u takvoj situaciji neće moći imati čvrstui cjelovitu politiku prema Afganistanu. A u izbornoj godini čvrsta ismislena politika prema Afganistanu nije bila ni osobito potrebna.Postojao je još jedan problem. Malo je ljudi u Washingtonu zanimao

Afganistan. Robin Raphel, pomoćnica ministra vanjskih poslova zajužnu Aziju i u to vrijeme ključna osoba za određivanje američkepolitike prema Afganistanu, privatno je priznala da na višim razinamavašingtonskoga zapovjednog lanca nema baš interesa za njezineinicijative glede Afganistana. Ministar vanjskih poslova WarrenChristo-pher tijekom cijelog svog mandata nije nijednom spomenuoAfganistan. Pokušaj gospođe Raphel da preko Vijeća sigurnosti UN-a osnaži ideju o uspostavi međunarodnog embarga na uvoz oružja uAfganistan nisu dobili potporu Bijele kuće. U svibnju 1996. uspjela jeu Vijeću sigurnosti UN-a progurati raspravu o Afganistanu, stoje bilaprva takva rasprava u razdoblju od šest godina. A u lipnju je senatorHank Brown, uz potporu Robin Raphel održao u Senatuobavještajne razgo-vole o Afganistanu i u Washingtonu organizirao ivodio trodnevne razgovore između vođa zaraćenih strana uAfganistanu i predstavnika američkih zakonodavnih tijela, uzdjelomičnu financijsku pomoć Uno-cala.Robin Raphel shvaćala je potencijalne opasnosti Afganistana. U

svibnju 1996. u američkom je Senatu izjavila: "Afganistan je postaopodručjem za prijevoz droge, za prijenos kriminala i terorizma štomože ugroziti Pakistan, susjedne zemlje Srednje Azije i imatiposljedica na Europu i Rusiju a i šire". Također je izjavila daekstremistički logori u Afganistanu izvoze terorizam. Ali, njezina seupornost pretvorila u povremene usamljene pokušaje jer nije imalaozbiljnu potporu američke vlade prema toj regiji. Kad su talibani u

rujnu 1996. osvojili Kabul, CIA je, opet slijedom ISI-evih analiza,smatrala kako postoji mogućnost da talibani zauzmu cijelu zemlju ida projekt Unocala postane ostvariv.Amerika nije progovorila ni riječi o represiji talibana prema kabul-

skim ženama ni o dramatičnom jačanju borbi pa je Robin Raphel ustudenome nastojala nagovoriti sve zemlje da stupe u dodir s taliba-nima, a ne da ih izoliraju. "Talibani su zauzeli više od dvije trećinezemlje, oni su Afganistanci, a ne stranci i pokazali su stvarnu moć.Stvarni razlog njihova uspjeha leži u spremnosti mnogihAfganistana-ca, napose Paštuna, da to beskrajno ratovanje i kaos narazuman način zamijene jednim oblikom mira i sigurnosti, čak i uzstrogo ograničenje društvenih sloboda", izjavila je Raphel, i dodala:"Nije u interesu Afganistana ni bilo koga od nas da talibani buduizolirani".Nekolicina zabrinutih američkih novinara zapazila je nestalnost u

tadašnjoj američkoj politici. "Sjedinjene Američke Države, bez obzirana to što su se izjasnile protiv stalnih kršenja ljudskih prava, nisuosmislile jasnu politiku prema toj zemlji i nisu zauzele čvrsto i jasnostajalište protiv upletanja svojih prijateljskih i savezničkih zemalja,Sau-dijske Arabije i Pakistana, čija je pomoć - financijska i druga -taliba-nima omogućila osvajanje Kabula".19 SAD i Unocal željeli suvjerovati da će talibani pobijediti pa su zato prihvaćali i pakistanskeanalize koje su to potvrđivale. Najnaivniji američki političari nadali suse da će se s talibanima ponoviti slični odnosi kakve je Amerikaimala sa Saudijskom Arabijom 1920-ih godina. Jedan je američkidiplomat izjavio: "Odnosi s talibanima vjerojatno će biti kao i saSaudijcima. Bit će tamo Aramco, plinovodi i naftovodi, neki emir,neće biti parlamenta i bit će puno šerijatskog zakona. S tim ćemo semoći nositi".20 S obzirom na već postojeće sumnje nije biloneočekivano da su Antitalibanski savez, Iran i Rusija Unocal smatraliproduženom rukom vanjske politike SAD-a i CIA-e i ključemameričke potpore talibanima. Unocalove veze s američkom vladompostale su predmetom brojnih špekulacija. Američki novinar RichardMackenzie napisao je da CIA i ISI redovito izvješćuju Unocal.Unocal nije ni priznao ni opovrgnuo navode da mu pomaže

američko Ministarstvo vanjskih poslova, što bi u nekoj stranoj zemljiučinila svaka američka kompanija, ali je opovrgnuo veze s CIA-om.

Predsjednik Unocala John Imle rekao mi je: "Kako je Unocal biojedina američka kompanija u konzorciju CentGas, potpora američkogMinistarstva vanjskih poslova toj ruti postala je, de facto, potporaCent-Gasu i Unocalu. Istodobno je američkoj vladi bila dobropoznata Uno-calova politika neutralnosti".22 Unocalov se neuspjehsastojao u tome što nikad nije uspio uspostaviti dobre odnose s onimzaraćenim snagama u Afganistanu koje su bile neovisne odameričke i pakistanske vlade.Postojao je još jedan veći problem. Do srpnja 1997., kad je Strobe

Talbott održao govor u Washingtonu, SAD nisu imale nikakvastrateškog plana za eksploataciju energije u zemljama Srednje Azije.Američkim naftnim kompanijama rečeno je što ne smiju činiti ali ne išto smiju, jer im je bilo zabranjeno graditi naftovode i plinovodepreko Irana i Rusije. Kad je Washington konačno uobličio svojupolitiku "transportnog koridora" od Kaspijskog jezera do Turske (kakobi se zaobišlo Rusiju i Iran), naftne se kompanije nisu željele na toobvezati zbog visokih troškova i nemira na tom području. Bitnopitanje kojim se SAD nisu željele baviti bila je uspostava mira u tojregiji. Sve dok ne dođe kraj građanskim ratovima u Srednjoj Aziji i uKaspijskoj regiji (Afganistanu, Tadžikistanu, Gruziji, Cečeniji,Nagorno-Karabahu, kurdskom pitanju) i dok se ne postigne širokikonsenzus s Iranom i Rusijom, niti će postojati sigurnosti zaizgradnju plinovoda i naftovoda niti će oni biti financijski isplativi, jerće ih Iran i Rusija blokirati pa čak i sabotirati na svakom koraku.Zapravo su Iran i Rusija bili zainteresirani za nestabilnost u regiji pa

su zato naoružavali Antitalibanski savez kako se američki planoviizgradnje plinovoda ne bi ostvarili. U Americi i danas vlada zbrkaglede ključnog pitanja, koje glasi: želi li Amerika spasiti teškogospodarsko stanje zemalja Srednje Azije tako da im dopusti izvozitienergiju kako god to one žele ili, kad je riječ o naftovodima iplinovodima, želi blokirati Iran i Rusiju.SAD i Unocal bili su u Afganistanu suočeni s jednim jednostavnim

pitanjem, koje glasi: je li bilo bolje osloniti se na Pakistan i SaudijskuArabiju po pitanju dovođenja talibana na vlast i postizanjaprivremenog konsenzusa u Afganistanu na staromodan način, tj.osvajanjem zemlje ili je za Ameriku bilo bolje učiniti napore upostizanju mira i okupiti afganistanske etničke skupine i zaraćene

strane kako bi se osnovala vlada širokog spektra koja bi moglajamčiti trajnu sigurnost? Iako je Amerika izdaleka podupiralaosnivanje multietničke vlade u Kabu-lu, ipak je neko vrijemevjerovala u talibane, a kad je tu vjeru izgubila nije željela zauzdatiPakistan i Saudijsku Arabiju.Iako CIA nije imala službenog proračuna za nabavku oružja za

talibane, niti im je Unocal dostavljao vojnu pomoć, Amerika je uistinupomagala talibane preko svojih tradicionalnih saveznika Pakistana iSaudijske Arabije, jer je prihvaćala njihovu vojnu i financijsku pomoćtalibanima. "Amerika je šutke pristala na potporu talibanima zbognaših veza s pakistanskom i saudijskom vladom koje su ihpodržavale. Ali, to više ne činimo i odlučno smo im rekli da trebamomir", izjavio je 1998. najviši američki dužnosnik zadužen zaAfganistan.23 Kad je riječ o Washingtonu nije se možda radilo tolikoo tajnoj politici koliko o nepostojanju nikakve politike. Tajna politikapodrazumijeva planiranje, financiranje i donošenje odluka ali, kad jeriječ o Afganistanu, na najvišim razinama u Washingtonu nije bilotakvog procesa.Do promjene američke politike prema talibanima potkraj 1997.

došlo je i zbog rastuće političke i ekonomske krize u Pakistanu.Američki su dužnosnici počeli izražavati bojazan da bi opasnost odtalibana, u obliku droge, terorizma i islamskog fundamentalizma,mogla ugroziti njihova starog i sada vrlo krhkog saveznika -Pakistan. SAD su upozorile Pakistan na tu rastuću opasnost, ali subile krajnje nezadovoljne odbijanjem ISI-a da pritisnu talibane kakobi omekšali svoj odnos prema ženama i svoju politiku općenito.Za svog posjeta Islamabadu u studenom 1997. američka je

ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright po prvi put javnoizrazila novo američko stajalište prema talibanima. Na stubamapakistanskog Ministarstva vanjskih poslova talibane je nazvala"odvratnima" zbog njihove politike prema ženama, a unutarMinistarstva upozorila je pakistanske dužnosnike da Pakistanpostaje izoliran u Srednjoj Aziji, što slabi utjecaj Amerike na tompodručju. Ali, režim premijera Šarifa i dalje je sam sebi proturječio,jer je istodobno nastojao da njegova zemlja postane prijenosnikomenergije iz Srednje Azije i posrednikom za postizanje mira uAfganistanu, i uporno je tvrdio da će se to najlakše postići ako

talibani pobjede. Bilo je nemoguće istodobno postići sve te ciljeve, tj.pobjedu talibana, vezu sa Srednjom Azijom, prijateljstvo s Iranom ikraj terorizma Bin Ladenova tipa. Bila je to proturječna isamouništavajuća politika koju Pakistan nije želio ni priznati.Do promjene američke politike došlo je i zbog velikih promjena u

samom Washingtonu. Na mjesto ministra vanjskih poslova, umjestotvrdog i namrgođenog Warrena Christophera, došla je početkom1997. gospođa Albright. S obzirom na njezino osobno iskustvo, dokje kao dijete živjela u Srednjoj Europi, bilo je sigurno da će ljudskaprava zauzimati istaknuto mjesto na njezinu popisu prioriteta. I uWashing-tonu i u Islamabadu jedna se nova skupina američkihdiplomata počela baviti Afganistanom, a njezin novi pomoćnik zajužnu Aziju, Karl Inderfurth, kao bivši novinar, dobro je poznavaoAfganistan i imao je s njom znatno bolje odnose nego njegovaprethodnica Rubin Raphel s ministrom Warrenom Christopherom.Nakon stoje gospođa Albright privatno kritizirala pakistansku

politiku, a javno talibane, uslijedio je, u travnju 1998., posjetameričkog veleposlanika pri UN-u Billa Richardsona Islamabadu iKabulu. Ali, kako Pakistan nije pravio nikakva stvarnog pritiska natalibane, osim što ih je savjetovao da Richardsona prime uz puniprotokol, taj se posjet pretvorio u neznatnu vježbu javnih odnosa.Richardson je postigao sporazume s talibanima, ali ih je mula Omarnakon samo nekoliko sati ukinuo. Jedini pozitivan zaokret nakontoga putovanja bio je taj daje Iran postao uvjeren da SAD počinjuTeheran smatrati partnerom u budućim mirovnim razgovorima uAfganistanu, što je smanjilo napetost između SAD-a i Irana okoAfganistana. Cinilo se da SAD, kao i u slučaju inicijativa RobinRaphel iz 1996., zabadaju prste u afgani-stanski glib, ali ne želepreuzeti nikakvu stvarnu odgovornost. Amerika je željela izbjeći statina bilo čiju stranu ili se uplesti u mirotvorne zavrzlame. Pakistan jevidio tu slabost pa je pokušao zanemariti američki pritisak.Pakistanski ministar vanjskih poslova Gouhar Ajub napao jeAmerikance neposredno prije Richardsonova posjeta. Za svogposjeta Tokiju izjavio je: "Amerikanci bi tamo (u Kabulu) postavilimarionete. To su ljudi koji u Pakistanu idu od jednog primanja dodrugog, nemaju neke težine jer nemaju potpore u Afganistanu".

Nakon Bin Ladenovih napada na američka veleposlanstva u Africi ukolovozu 1998., znatno su narasle napetosti između Amerike iPakistana. Činjenica daje upravo ISI pomogao pri predstavljanju BinLa-dena talibanima 1996. i da je s njim održavao kontakte, a sada jeodbio pomoći Amerikancima da ga uhvate, prouzročila je velikihpoteškoća u odnosima između tih dviju zemalja. Američki je tonpostao znatno oštriji. Zamjenik američkog ministra vanjskih poslovaStrobe Talbott izjavio je u siječnju 1999. sljedeće: "Čini se da postojisveopća i opasna povezanost između pakistanske politike i rata uAfganistanu. S pojavom talibana postoji sve veći strah da ćemilitantni ekstremizam, mračnjaštvo i vjerske podjele inficirati isusjedne zemlje. Ako se 'talibanizacija' proširi, Afganistan će bitizemlja koja će time najviše izgubiti".25 Ali, Amerika nije bila spremnajavno kritizirati saudijsku potporu talibanima iako je tajno pravilapritisak na tu zemlju da primijeni svoj utjecaj na talibane kako biizručili Bin Ladena. U to su vrijeme čak i američki kongresmenipočeli izražavati porazna proturječja američke politike. U travnju1999. kongresmen Dana Rohrabacher izjavio je: "Pitam se ima li ovavlada, ili nema, tajnu politiku kojom je ovlastila talibane i omogućilaodržanje toga okrutnog pokreta na vlasti", i dodao: "SAD imaju vrlobliske odnose sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom, ali nažalost,umjesto da mi njima budemo vodilja, dopuštamo da oni nama vodepolitiku".Problem Pakistana bio je u tome što je Washington do te mjere

sotonizirao Bin Ladena da je za mnoge muslimane, napose one uPakistanu, postao junak. Američka se politika opet pretvorila ujednosmjernu ulicu i isključivo se usredotočila na hvatanje BinLadena umjesto da pokuša riješiti šire probleme terorizma, sasjedištem u Afganistanu, i postizanja mira. Cinilo se da Washingtonvodi politiku prema Bin Ladenu a ne prema Afganistanu. Amerika,koja je podupirala talibane, pribjegla je drugoj krajnosti, tj. upotpunosti ih je odbacila.Američko odbacivanje talibana uvelike je bilo posljedicom pritiska

feminističkog pokreta u samoj Americi. Afganistanske aktivistkinje,kao što je Ziba Shorish-Shamlev, uspjele su nagovoriti feminističkuvećinu da pokrene kampanju prikupljanja potpisa za potporuafganistanskim ženama i prisili predsjednika Clintona da zauzme

oštrije stajalište prema talibanima. Peticiju je potpisalo tri stotineženskih organizacija, sindikata i organizacija za ljudska prava.Kampanja se doista zahuktala kad je gospođa Mavis Leno, suprugaglumca Jaya Lena, darovala toj kampanji 100.000 dolara. Najednomsaslušanju pred američkim Kongresom, u ožujku 1998., gospođaLeno je izjavila: "Sjedinjene Američke Države snose dioodgovornosti za stanje žena u Afganistanu. Naša je zemljagodinama osiguravala oružje za borbu mudžahedina protiv Sovjeta".Uz pomoć gospođe Leno feministička je većina, nakon dodjele

Oscara za 1999., organizirala golemo druženje filmskih i drugihzvijezda, u čast afganistanskim ženama. List Washington Postnapisao je: "Talibanski rat prema ženama postao je najnoviji causecelebre u Ho-llywoodu. Više nije u modi Tibet, nego Afganistan".28Kao slavna osoba u kulturi u kojoj glavnu riječ imaju slavne osobe,gospođa Leno je sa svojim mišljenjem daleko doprla. GospođaHillarv Clinton, u želji da osigura feminističku potporu za svojubuduću političku karijeru, davala je jednu izjavu za drugom u kojimaje osuđivala talibane. U jednom govoru iz 1999. izjavila je: "Kadažene nemilosrdno tuče takozvana vjerska policija, jer nisu potpunopokrivene ili jer bučno hodaju, znamo da cilj nije samo fizičkokažnjavanje, cilj je uništiti duh tih žena". Izgledalo je daje američkapolitika napravila puni zaokret, od bezuvjetnog prihvaćanja dobezuvjetnog odbacivanja talibana.

Četrnaesto poglavljeGOSPODAR ILI ŽRTVA - PAKISTANSKI RAT U

AFGANISTANU

Posljednjih dana lipnja 1998. došlo je do potpunog kaosa upakistanskom Ministarstvu financija i Ministarstvu vanjskih poslova.Stariji su činovnici jurili od tih dvaju ministarstava do premijerovaureda i natrag noseći u rukama aktovke prepune dokumenata što suih trebali potpisati razni ministri. Za nekoliko dana, tj. 30. lipnja,završavala je stara financijska godina, 1997./98., i počinjala nova.Svakoje ministarstvo pokušavalo potrošiti odobrena mu sredstva zatekuću godinu kako bi od Ministarstva financija dobilo još veća zaiduću godinu. Nekoliko tjedana prije toga (28. svibnja) Pakistan je,nakon što je to učinila Indija, izveo pokus šest nuklearnih bombi paje Zapad za kaznu objema zemljama nametnuo sankcije, što jeprouzročilo veliku krizu novca u Pakistanu i pogoršalo već postojećutešku krizu koja je pritiskala gospodarstvo još od 1996. godine.Bez obzira na to, osiromašeno je Ministarstvo financija 28. lipnja

odobrilo 300 milijuna rupija (šest milijuna dolara) za plaće talibanskedržavne uprave u Kabulu. Slijedom toga odobrenja Ministarstvovanjskih poslova moći će, tijekom sljedećih šest mjeseci, svakogamjeseca odašiljati pedeset milijuna rupija kako bi afganistanskivlastodršci dobili plaće. Ministarstvo vanjskih poslova u svom jeproračunu moralo prikriti taj novac od drugih ministarstava kako setaj iznos ne bi pojavio u proračunu za iduću financijsku godinu iujedno ga skrivati od znatiželjnih očiju zemalja donatorica koje suzahtijevale golemo smanjenje troškova kako bi se gospodarstvoizvuklo iz krize.Procjenjuje se daje Pakistan u financijskoj godini 1997./98. tali-

banima dao pomoć u iznosu od 30 milijuna dolara.' U to je uključeno600.000 tona pšenice, diesel goriva, nafte i benzina koje jedjelomično platila Saudijska Arabija, kao i oružje, streljivo,protuzračne bombe, održavanje i rezervni dijelovi za vojnu opremu izvremena Sovjetskog Saveza, poput tenkova i teškog topništva, ipopravci i oprema talibanskih zračnih snaga, izgradnja cesta, opskrba električnom strujom u Kandaharu i plaće državne uprave.

Pakistan je pomagao talibanima pri kupnji oružja i streljiva odUkrajine i istočnoeuropskih zemalja. Novac što su ga talibani dobivaliza plaće rijetko se koristio u tu svrhu, a često za ratne potrebe.Talibanski dužnosnici u Kabulu znali su mjesecima ne dobiti plaću.Pakistan je službeno poricao da pomaže talibanima. Taj dotokpakistanske pomoći bio je zapravo naslijeđe iz prošlosti. Tijekomosamdesetih godina ISI je dobivao milijarde dolara od zapadnih iameričkih zemalja na ime pomoći mudžahedinima. Uz poticaj itehničku pomoć CIA-e, taj se novac koristio i za golemo proširenjeISI-a. ISI je uposlio stotine vojnih časnika da prate događaje, nesamo u Afganistanu nego i u Indiji, sve strane tajne službe uPakistanu, domaće političare, gospodarstvo, medije i sve aspektedruštvenog i kulturnog života zemlje.CIA je osiguravala najnoviju tehnologiju, uključujući i opremu za

praćenje svakoga telefonskog razgovora u Afganistanu. Tako je ISIpostao oči i uši vojnog režima predsjednika Zia ul-Haka, a 1989. inajmoćnija pakistanska sila na području unutarnje i vanjske politike,koja je često znala preteći kasnije civilne vlade i parlament na raznimpodručjima politike, stoje bilo od bitne važnosti za interesenacionalne sigurnosti te zemlje. To se u prvome redu odnosilo naIndiju i Afganistan.Tijekom devedesetih godina ISI je nastojao zadržati ekskluzivno

pravo na pakistansku politiku prema Afganistanu. Međutim,završetkom Hladnoga rata ISI je ostao bez sredstava jer je njegovtajni proračun, zbog teške gospodarske krize u zemlji, znatnosmanjen. Kao još značajnije, ta nestalna ISI-eva sredstva sada su seusmjeravala u korist još jednog okrutnog rata, ovoga putakašmirskom narodu koji se 1989. digao na ustanak protiv Indije.U vrijeme drugog mandatapremijerke Benazir Buto (1993. -1996.)

umirovljeni ministar unutarnjih poslova, general Nasirulah Babar,podupirao je talibane. Želio je iz politike prema Afganistanu uklonitiISI. I premijerka Buto i general Babar imali su duboko nepovjerenjeprema moći i financijskim sredstvima ISI-a, koje je ISI nekad, uvrijeme prvog mandata premijerke Buto, koristio za poticanjenezadovoljstva prema njoj, zbog čega je 1990. godine bilasmijenjena. ISI je, također, u početku dvojio glede talibanskihsposobnosti jer je još uvijek svesrdno pomagao Gulbudina

Hikmetjara i nije imao dovoljno sredstava za financiranje pokretaafganistanskih učenika i studenata, tj. talibana. Babar je pomoćtalibanima prenio na područje civilne vlasti. U Ministarstvu unutarnjihposlova osnovao je Afganistansku ćeliju za razvoj trgovine, koja jenaizgled imala zadaću usklađivati napore za osiguranje trgovinskogaputa za Srednju Aziju, a zapravo joj je glavna zadaća bila osiguratilogističku potporu talibanima i to ne iz tajnih fondova nego izproračuna vladinih ministarstava.Babar je Pakistanskim telekomunikacijama naložio da za talibane

izgrade telefonsku mrežu koja je postala dijelom pakistansketelefonske mreže. Tako se iz cijelog Pakistana mogao nazvatiKandahar bez međunarodnog predbroja, uz međugradski predbroj081 koji je vrijedio i za Ketu. Inženjeri iz Odjela za javne radove i izUprave za razvoj voda i električne energije obnovili su ceste iosigurali električnu struju za Kandahar. Pogranične jedinicepakistanskog parlamenta, koje su bile pod izravnom Babarovomkontrolom, pomogle su talibanima izgraditi bežičnu telefonsku mrežuza njihove vojne zapovjednike. Kompanija Pakistan InternationalAirlines (PIA) i Uprava za civilno zrakoplovstvo odaslale su tehničareza obnovu kandaharske zračne luke, kao i borbenih zrakoplova ihelikoptera koje su talibani zarobili. Radio Pakistan je osiguraotehničku pomoć Radio Afganistanu, koji je dobio ime Radio Šerijat.Nakon što su talibani 1995. osvojili Herat, Pakistan je povećao

pomoć. U siječnju 1996. generalni direktor Afganistanske ćelije zarazvoj trgovine otputovao je automobilom iz Kete u Turkmeniju upratnji dužnosnika iz Civilnog zrakoplovstva, Pakistanskog telekoma,PIA-e, Pakistanskih željeznica, Radio Pakistana i Pakistanskenarodne banke. Pakistanska ministarstva i državna poduzećapreuzela su daljnje projekte kako bi talibanima dali financijskasredstva koja su, navodno, bila namijenjena razvoju pakistanskeprivrede.Unatoč svim tim naporima oko pomoći talibanima i da ih se drži pod

kontrolom, ovi nisu bili ničije marionete i opirali su se svakompokušaju Islamabada da umjesto njih vuče konce. Tijekom cijelepovijesti Afganistana nijedna strana sila nije nikad uspjelamanipulirati njegovim narodom, što su Velika Britanija i SovjetskiSavez naučili plativši veliku cijenu. Pakistan, čini se, nije od povijesti

ništa naučio, a još uvijek je u njoj živio u vrijeme pomoću novca odCIA-e i Sau-dijske Arabije stekao moć usmjeravati tijek džihada.Nadalje, talibani su imali goleme društvene, ekonomske i političkeveze s Paštunima na pograničnim područjima Pakistana, koje sutijekom dvadeset godina rata i života u tamošnjim izbjegličkimlogorima potpuno učvrstili. U izbjegličkim su logorima rođeni, utamošnjim medresama školovani a borbene vještine naučili su odmudžahedinskih stranaka sa sjedištem u Pakistanu. Clanovi njihovihobitelji imali su pakistanske osobne iskaznice.Duboke veze između talibana i pakistanskih državnih institucija,

političkih stranaka, islamskih skupina, cijele mreže medresa, droge-raške mafije i poslovnih i prijevozničkih mafijaških skupina nastale suu vrijeme kad se počela raspadati pakistanska struktura moći. To jeodgovaralo talibanima koji nisu bili povezani ni s jednimpakistanskim lobijem pojedinačno, pa ni s ISI-em. Dok su vođemudžahedina tijekom osamdesetih bili isključivo povezani s ISI-em isa strankom Jama 'at-i islami, nisu imali nikakvih veza s drugimpolitičkim ni ekonomskim skupinama. Talibani su, naprotiv, imalipristup većem broju utjecajnih lobija i skupina u Pakistanu od većinePakistanaca.Ta, u povijesti nezabilježena, situacija omogućila je talibanima da

međusobno posvađaju pakistanske lobije i još više učvrste svojutjecaj u Pakistanu. Ponekad bi se usprotivili ISI-u tako što bizatražili i dobili pomoć od nekog ministarstva ili od prijevozničkemafije. U nekim bi slučajevima otkazali poslušnost federalnimvlastima pa bi dobivali pomoć od pokrajinskih vlasti Balučistana iSjeverozapadne pogranične pokrajine. Kako se talibanski pokretširio, sve je manje bilo jasno tko koga pokreće. Umjesto da Pakistanpostane gospodarom talibana, pretvarao se u njihovu žrtvu.Pakistan je svoje poimanje sigurnosti u početku temeljio na afga-

nistanskom polaganju prava na neke dijelove Sjeverozapadnepogranične pokrajine i Balučistana. Među tim su dvjema državamatijekom pedesetih i šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća čestoizbijali pogranični sukobi. Afganistanci su tvrdili da pojas paštunskihplemena u Pakistanu mora dobiti pravo izabrati hoće li biti neovisan,hoće li ostati u Pakistanu ili će se pripojiti Afganistanu. Te su dvijezemlje dva put prekidale diplomatske odnose, 1955. i 1962., jer je

Kabul zagovarao stvaranje "Velike Paštunije", što su podržavali ilijevo orijentirani pakistanski Paštuni. Režim Zia ul-Haka uafganistanskom je džihadu vidio ključ za konačno i potpunorješavanje toga problema tako da u Kabulu na vlast dođe nekapopustljiva propakistanska paštun-ska mudžahedinska vlada.Vojni su stratezi tvrdili da će to Pakistanu osigurati "stratešku

dubinu" u odnosu na njegova najvećeg neprijatelja - Indiju. Zbogsvoga geografskog položaja (Pakistan je dugačka i uska zemlja),nedostatka prostora, dubine i zaleđa, pakistanske vojne snage nisubile sposobne voditi dugotrajniji rat s Indijom. Tijekom devedesetihgodina pojavila se i mogućnost da će Afganistan, kao prijateljskazemlja, osigurati kašmirskim militantima bazu u kojoj će stjecatiobuku i iz koje će dobivati financijska sredstva i naoružanje.Tijekom 1992. i 1993. Amerikaje pod pritiskom Indije gotovo

proglasila Pakistan državom koja pomaže terorizam jer su kašmirskimili-tanti, koji su tada boravili u Pakistanu, gerilski napadali naindijsku pokrajinu Kašmir. Pakistan je 1993. nastojao riješiti tajproblem tako stoje baze mnogih kašmirskih skupina preselio uistočni Afganistan i plaćao džalalabadskoj Suri, a kasnije i talibanimada im pruže utočište. Afganistanska je vlada prebacila i svoju pomoćkašmirskim mudža-hedinima u privatne ruke tako što je za njihovuobuku i financiranje zadužila islamističke stranke. Godine 1996.potaknula je Bin Ladena da se pridruži talibanima jer je i onfinancirao baze kašmirskih mili-tanata u afganistanskoj pokrajiniHost.Kašmirsko je pitanje sve više postajalo glavnim pokretačem

pakistanske politike prema Afganistanu i njegove potpore talibanima.Talibani su to vješto koristili, odbijajući prihvatiti neke zahtjevePakistana svjesni kako im Islamabad ne može ništa uskratiti sve dokosiguravaju baze za kašmirske i pakistanske militante. "Mipomažemo džihad u Kašmiru", izjavio je mula Omar 1998., i dodao:"Istina je i to da se neki Afganistanci bore protiv indijskihokupacijskih snaga u Kašmiru. Ali, oni su tamo po vlastitoj volji".Po mišljenju mnogih, koncept "strateške dubine" vrvio je zabludama

i pogrešnim zamislima jer nije uzimao u obzir očitu stvarnost naterenu, tj. da politička stabilnost u zemlji, ekonomski razvoj, većapismenost i prijateljski odnosi sa susjednim zemljama osiguravaju

veću nacionalnu sigurnost nego nerealne zamisli o strateškoj dubiniu planinama Afganistana. Pakistanski intelektualac Ikbal Ahmadnapisao je: "Postizanje strateške dubine najvažniji je cilj pakistanskepolitike prema Afganistanu od vremena generala Zia ul-Haka. Povojnoj teoriji to je nepostojeća zamisao, osim ako se ne misli na nekoteško dostupno mjesto gdje bi se mogla skrasiti poražena vojska", idodao: "Rezultat takve koncepcije jest zemlja uhvaćena u željeznumrežu pogrešnih pretpostavki, zamisli sličnih liniji maginot, neuspjelepolitike, krutih stajališta i međuvjerskog nasilja. Svi su izgledi dapobjeda talibana neće olakšati taj politički i strateški usud Pakistananego ga još više otežati".Vojska je pretpostavljala da će talibani priznati liniju Durand - tu

spornu međudržavnu granicu koju je odredila Velika Britanija i kojunije priznao nijedan afganistanski režim. Također su pretpostavili daće talibani obuzdati paštunski nacionalizam u Sjeverozapadnojpograničnoj pokrajini i omogućiti odušak pakistanskim islamističkomradikalima te tako usporiti pojavu nekog islamističkog pokreta usamom Pakistanu. A dogodilo se upravo suprotno. Talibani su odbilipriznati Liniju Durand i odreći se afganistanskog prisvajanja nekihdijelova Sjeverozapadne pogranične pokrajine. Poticali su paštunskinacionalizam, iako islamističkog tipa, koji je počeo utjecati napakistanske Paštune. Još gore, talibani su dali utočište i naoružalinajekstremnije sunitske skupine u Pakistanu, koje su ubijalepakistanske šiite, tražile da se Pakistan proglasi sunitskom državomi zagovarale da se islamističkom revolucijom svrgne vladajuća elita.Godine 1997. Olivier Roy iznio je sljedeće predviđanje: "Očitipobjednik, Pakistan, mogao bi skupo platiti svoju pobjedu. Pobjedomtalibana praktički je nestalo granice između Pakistana i Afganistana.Paštunska plemena s obje strane granice klize u fundamentalizam isve više se bave trgovinom droge. Stječu autonomiju pa se na tluPakistana već pojavljuju mali fundamentalisti-čki plemenski emirati.Njihovo usisavanje u Afganistan pojačat će centrifugalne pojave usamom Pakistanu.5 Zapravo je povratna reakcija iz Afganistanapolako "talibanizirala" Pakistan. Nisu talibani osigurali strateškudubinu Pakistanu nego je Pakistan stvarao stratešku dubinu zatalibane.

Pakistan je postao žrtvom ne samo svoje strateške vizije nego ivlastitih tajnih službi. ISIje uspijevao ovladavati svim poramaafganistanskog džihada jer je, kao organizacija vojnog režima i uzobilna sredstva stranih zemalja, ušutkao političku oporbu u vlastitojzemlji. Zia ul-Hak i ISI imali su vlast u potpunosti određivati iprovoditi pakistansku politiku prema Afganistanu, kakvu nije imalanijedna druga tajna služba, čak ni CIA. To je ISI- u osiguralo golemumoć -jedini je određivao ciljeve i dosege svojih operacija. U to sevrijeme nije suočavao ni s jednim moćnim i neovisnim lobijem nipolitičkim suparnikom kao u vrijeme talibana kad se morao natjecatis cijelim nizom pakistanskih lobija koji su samostalno pomagalitalibane i imali vlastite ciljeve.Kako je određivao i politiku i poteze prema Afganistanu nije mu

preostalo vremena za preispitivanje stanja, za izglađivanjenesporazuma, a ni mašte ni fleksibilnosti, za prilagodbunovonastalim situacijama i stalnim promjenama geopolitičkogokruženja. Postao je žrtvom vlastite krutosti, a moć kontrole nadtalibanima postala mu je vrlo nestabilna. Svi njegovi operativci uAfganistanu bili su po nacionalnosti Paštuni, a mnogi od njih iislamiski fundamentalisti. Tijesnom suradnjom s Hikmetjarom, akasnije s talibanima, stvorio je vlastite ciljeve koji su se sastojali odučvršćivanja vlasti paštunske većine i radikalnog islama u cijelomAfganistanu na uštrb nacionalnih manjina i umjerenog islama.Po riječima jednog umirovljenog djelatnika ISI-a "ti su ISI-evi

djelatnici postali veći talibani od talibana". Zato je i njihova analizaAntitalibanskog saveza i politike oko izgradnje plinovoda bila punanedostataka, krutosti, klišeja i pogrešnih pretpostavki, stoje bilaposljedica njihove snažne islamske ideologije, a ne objektivnihčinjenica. Ali, ISI je postao premoćan da bi ga tadašnja vladadovodila u pitanje, a za svakog zapovjednika vojnog stožera bio jeizvor previše vrijednih podataka da bi ga ukinuo.Kad su se talibani pojavili, ISI u početku nije imao vjere u njihov

uspjeh. U to se vrijeme bio povukao zbog Hikmetjarova neuspjelapokušaja osvajanja Kabula i zbog nedostatka sredstava. Vladapremi-jerke Benazir Buto iskoristila je to njegovo povlačenje iosmislila vlastiti sustav pomoći talibanima.6 Tijekom 1995. i dalje jeraspravljao o pitanju potpore talibanima. Tema rasprave bili su

njegovi djelatnici unutar Afganistana, po nacionalnosti Paštuni, a pouvjerenju islami-sti, koji su zagovarali veću pomoć talibanima i onimdjelatnicima što su se bavili dugoročnim strateškim planiranjem iželjeli pomoć Pakistana održati na najmanjoj mogućoj mjeri kako sene bi pogoršali odnosi sa Srednjom Azijom i Iranom. U ljeto 1995.mreža Paštuna u afgani-stanskoj vojsci i ISI odlučili su podupiratitalibane, tim više što je afganistanski predsjednik Burhanudin Rabaninastojao dobiti pomoć od pakistanskih suparnika - Rusije, Irana iIndije.Međutim, u to je vrijeme ISI već bio suočen s činjenicom da su se

talibani povezali s drugim lobijima u Pakistanu, od radikalnih mula došefova droge. Oštro nadmetanje između ISI-a, vlade i drugih lobija uPakistanu samo je još više narušilo proces donošenja odluka u sveziAfganistanom. Ta je zbrka toliko oslabila pakistansko Ministarstvovanjskih poslova da praktički ono nije imalo nikakva utjecaja napolitiku prema Afganistanu i nije se moglo nositi sa sve težimdiplomatskim okruženjem jer su sve susjedne zemlje - Rusija, Iran isrednjoazijske zemlje - optuživale Afganistan za destabilizaciju cijeleregije. Direktori ISI-a nastojali su raspršiti te kritike pa su radi togatajno odlazili u Moskvu, Teheran, Taškent i Ašhabad, ali bez uspjeha.Dok su se kritike stranih zemalja povećavale, novoizabrana vlada

Navaza Šarifa i ISI postajali su sve odlučniji u svojoj potporitalibanima. U svibnju 1997., kad su talibani pokušali osvojiti Mazar,ISI je procijenio da će priznanjem talibanske vlade prisiliti talibanimanesklone susjedne zemlje da počnu surađivati s talibanima te da ćeim za uspostavu boljih odnosa s novom talibanskom vlašću bitipotrebna pomoć Pakistana. Tako je Pakistan prerano priznaotalibane, koji su potom istjerani iz Mazara pa se ta procjena pokazalavrlo riskantnom i lošom. Pakistan je oštro napadao svoje kritičare,među njima i UN, koji je u to vrijeme otvoreno kritizirao sve zemlješto su slale pomoć zaraćenim stranama u Afganistanu. Glavnogtajnika UN-a Kofija Annana Pakistan je optužio za pristranost.Njegov veleposlanik pri UN-u Ahmad Kamal rekao je u siječnju 1998.sljedeće: "UN je postupno sam marginalizirao svoju ulogu uAfganistanu pa je izgubio vjerodostojnost nepristranog posrednika".Na jednoj konferenciji pakistanskih izaslanika u Islamabadu Kamal jeizjavio da se nije Pakistan izolirao od Afganistana nego se cijeli svijet

izolirao od Pakistana, ali će na kraju morati napraviti zaokret iprihvatiti pakistansko stajalište glede talibana.Kako je Pakistan zagovarao talibansku politiku unatoč sveopćim

kritikama međunarodne zajednice, Pakistanska vlada nije shvaćalakoliko je to štetno za sam Pakistan. Najporazniji oblik te štete bila jekrijumčarska trgovina preko Afganistana. Ona se u to vrijemeproširila i na zemlje Srednje Azije, na Iran i na zemlje oko Perzijskogzaljeva zbog čega su sve gubile goleme prihode od poreza, anapose Pakistan u kojemu je krijumčarska trgovina stranom robomširoke potrošnje desetkovala domaću industriju. Tvrtka podbezazlenim nazivom Afghan Transit Trade, skraćeno ATT, postala jenajvećom krijumčarskom mafijaškom organizacijom na svijetu koja jetalibane povezala s pakistanskim krijumčarima, prijevoznicima,šefovima droge, birokratima, političarima i policijskim i vojnimdužnosnicima. Taje trgovina postala glavnim izvorom sredstava zatalibane i ujedno uništavala gospodarstva susjednih zemalja.Pogranična postaja u Spin Baldaku u Afganistanu, između Cama- nai pokrajine Balučistan, izvrsno je mjesto za promatranje načina radate mafije. Za dobrih dana onuda prođe oko 300 kamiona dnevno.Može se vidjeti kako vozači kamiona, pakistanski carinici i talibanivrlo opušteno i srdačno satima piju čaj dok duge kolone kamionačekaju prolaz. Svatko svakoga poznaje, a vozači prepričavaju takvepriče od kojih bi se Svjetskoj trgovinskoj organizaciji naježila kosa naglavi. Mnogi od golemih kamiona marke mercedes i bedford zapravosu ukradeni i imaju lažne tablice. Za robu koju prevoze nemajunikakvih računa. Ti vozači, s lažnim tablicama, bez dozvola zaprijevoz i bez putovnica, ponekad prolaze čak šest međunarodnihgranica. Roba koju prevoze kreće se od japanskih videokamera doengleskoga donjeg rublja i čaja Earl Grey, od kineske svile doameričkih dijelova za računala, od afganistanskog heroina dopakistanske pšenice i šećera, od istočnoeuropskih kalašnjikova doiranske nafte, a nitko ne plaća ni carinu ni porez.Taj "Divlji zapad" slobodne trgovine znatno je porastao zahvaljujući

građanskom ratu u Afganistanu, trgovini drogom i propasti i korupcijipakistanskih, iranskih i srednjoazijskih državnih institucija smještenihuz granicu s Afganistanom. Pojavio se istodobno s glađu zapotrošnim dobrima u cijeloj toj regiji. Pakistanci i Afganistanci,

prijevoznička i drogeraška mafija, zajednički su krenuli ispuniti tenove potrebe. Jedan dužnosnik Pakistanske središnje porezneuprave već mije početkom 1995. rekao: "To je potpuno izvankontrole. Prijevoznici plaćaju talibanima da otvore ceste zakrijumčarenje robe, a sada ta mafija osniva i ruši vlade u Afganistanui u Pakistanu. Zbog smanjenja carina i poreza, kao posljedicedjelovanja ATT-a, Pakistan će ove godine imati 30% manjeproračunske prihode".U tom srcu islamskoga svijeta trgovina je oduvijek bila od primarne

važnosti. Put svile, što je u srednjemu vijeku povezivao Kinu iEuropu, prolazio je kroz Srednju Aziju i Afganistan, a na njemu suradila ista plemena i nomadi čiji su potomci današnji vozači kamiona.Put svile imao je gotovo jednak utjecaj na Europu kao i arapskaosvajanja, jer tim karavanama nije prolazila samo luksuzna robanego i ideje, vjera, nove vrste oružja i znanstvena otkrića. U jednojkaravani deva znalo je biti pet do šest tisuća deva a, kako je tonapisao francuski povjesničar Ferdinand Braudel, "njezin kapacitetbio je jednak kapacitetu velikoga trgovačkog jedrenjaka. Karavana jeputovala poput vojske, imala je glavnog šefa i ostalo potrebnoosoblje, stroga pravila, obvezne postaje za odmor i ustaljene mjereprotiv pljačkaških nomadskih plemena".Čini se da se u 2000 godina malo toga promijenilo. Iako su kamioni

istisnuli deve, današnji krijumčari imaju sličnu infrastrukturu vojnogatipa.Godine 1950. Pakistan je, po međunarodnim sporazumima,

dopustio Afganistanu, kao zemlji bez izlaza na more, uvoz robepreko luke u Karačiju bez plaćanja carine, u skladu s jednimsporazumom ATT-a. Prijevoznici te robe odvozili bi zapečaćenekontejnere iz Karačija, prelazili preko granice u Afganistan, u Kabuluprodali nešto robe, a potom se okretali i svu preostalu robu prodavalina pakistanskim tržnicama. Bio je to vrlo unosan, iako ograničenposao, a ljudi u Pakistanu mogli su kupiti jeftine, neocarinjene straneproizvode, napose japansku elektroniku. Tijekom osamdesetih ATTje znatno proširio poslovanje jer je opskrbljivao afganistanskegradove pod komunističkom vlašću. Pad Kabula 1992. vremenski sepodudario s otvaranjem novih tržišta u zemljama Srednje Azije i, spovratkom afgani-stanskih izbjeglica kućama, većom potrebom za

prehrambenim namirnicama, gorivom i građevinskim materijalom,stoje za prijevozničku mafiju predstavljalo pravi novi raj.Međutim, prijevoznike su građanski rat i lokalni ratni zapovjednici

bacali u očaj jer su na samo jednoj ruti svima morali plaćati pristojbu,a bilo ih je na desetine. Prijevoznička mafija iz Pešavara radila je napodručju Pakistana, sjevernog Afganistana i Uzbekistana, unatočstalnom ratovanju oko Kabula, dok je mafija iz Kete padala u očajzbog gramzivih kandaharskih lokalnih zapovjednika koji su naautocesti prema Pakistanu postavili desetke lanaca za naplatucarine. Taje mafija žarko željela otvaranje putova prema Iranu iTurkmeniji baš u trenutku kad je i vlada zagovarala sličnu politiku.Talibanski su vođe bili dobro povezani s mafijom iz Kete jer je ona

prva financijski pomagala njihov pokret. U početku im je davalamjesečnu pristojbu, ali su talibani kasnije, kako su se širili premazapadu, tražili više sredstava. U travnju 1995. razgovarao sam snekim očevicima u Keti koji su mi rekli da su talibani samo toga danaod prijevozničke mafije u Camanu ubrali šest milijuna rupija (130.000dolara) a sljedećega dana u Keti dvostruko više, jer su se pripremaliza prvi napad na Herat. Te "donacije" nisu imale nikakve veze sutvrđenim carinskim pristojbama što su ih talibani naplaćivali od svihkamiona na pakistansko-iranskoj granici i koja je postala glavnimslužbenim prihodom talibana.Kad su talibani osigurali putove nevjerojatno su porasli i količina

krijumčarske trgovine i područje koje je pokrivala. Konvoji kamionaodlazili su iz Kete za Kandahar, a potom južno do Irana, zapadno doTurkmenije i drugih Srednjoazijskih Republika, čak do Rusije.Transportna mafija iz Kete ubrzo je počela pritiskati talibane daosvoje Herat kako bi u potpunosti ovladali cestom zaTurkmeniju.12ISI je u početku savjetovao talibanima da ne napadajuHerat, ali je mafija iz Kete bila-utjecajnija. Godine 1996. nagovaralaje talibane da osvoje Kabul kako bi se otvorio prolaz prema sjeveru.Nakon osvajanja Kabula talibani su ubirali 6000 rupija (150 dolara)od svakog kamiona koji je putovao od Pešavara prema Kabulu. Radiusporedbe prijevoznici su lokalnim zapovjednicima ranije plaćali30.000 do 50.000 rupija. Prijevoznička je mafija talibane željelauključiti u svoj posao pa ih je nagovarala da kupe kamione, oniosobno ili netko od njihove rodbine. Uz to je drogeraška mafija bila

spremna plaćati zekat (porez) na prijevoz heroina pa je prijevozničkatrgovina za talibansku riznicu dobila na važnosti.Najveća žrtva te trgovine bio je Pakistan. Po procjeni Središnje

porezne uprave Pakistan je u financijskoj godini 1992./93. naprihodima od carina izgubio 3,5 milijardi rupija (80 milijuna dolara),1993./ 94. jedanaest milijardi, 1994./95. dvadeset milijardi a1997./98. čak trideset milijardi rupija (600 milijuna dolara). To golemopovećanje iz godine u godinu odražavalo je povećanu moć i vlasttalibana.13 Kao posljedica djelatnosti ATT-a u Pakistanu je stvorenagolema jezgra korupcije. Sve pakistanske državne službe koje sudolazile u doticaj s tom trgovinom uzimale su mito - Carina, Carinskaobavještajna služba, Središnja porezna uprava, Pogranična policija ičlanovi uprava u plemenskom pojasu. Unosna carinska radna mjestana afganistanskoj granici "kupovali" bi oni kandidati koji bi višimdužnosnicima davali mito. Potom bi ti novi carinici iznuđivali mito odATT-a i tako nadoknađivali kupnju radnoga mjesta pa se zato takupnja smatrala investicijom.Jezgra korupcije proširila se i na političare i pokrajinske ministre u

Balučistanu i Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini. Guverneri injihovi pomoćnici u tim dvjema pokrajinama izdavali su kamionimadozvole za prometovanje kao i za izvoz pšenice i šećera uAfganistan. Stariji vojni dužnosnici žalili su mi se 1995. i 1996. dajenatjecanje za izdavanje prometnih dozvola među visokimdužnosnicima u tim dvjema pokrajinama bilo jedan od glavnih uzrokakorupcije, stoje paraliziralo cijeli ustroj pokrajinskih uprava i čestobilo u sukobu s ISI-evom politikom prema Afganistanu, čime sutalibani stjecali sve veću "kontrolu" nad pakistanskim političarima.Kako je mafija širila svoj posao tako je i sam Afganistan ogoljela, jer

je sjekla milijune hektara šume i drvnu građu slala na pakistanskotržište. Kako nije bilo nikakva plana pošumljivanja mnogi su dijeloviAfganistana pretvoreni u golet. Rastavljali su i odvozili zahrđalapostrojenja, uništavali tenkove i vozila pa čak i stupove za struju itelefon kako bi dobili čelik i prodavali ga kao otpadni materijalčeličana-ma u Lahoreu. U Karačiju i drugim gradovima cvjetala jekrađa automobila jer je mafija organizirala lokalne kradljivceautomobila, a potom ukradena vozila odvozila u Afganistan i tamo ihprodavala. Samo je u Karačiju od 1992. do 1998. ukradeno 65.000

vozila, od kojih je većina završavala u Afganistanu, a potom se snovim registarskim oznakama vraćala u Pakistan.Prijevoznička je mafija krijumčarila i elektronsku opremu u Dubai,

Saržu i druge luke u Perzijskom zaljevu, a heroin je izvozila skriven usuhom afganistanskom voću i drvenoj građi - zrakoplovima Ariane,državne afganistanske zračne kompanije koja je bila u vlastitalibana. Ta se trgovina odvijala izravnim letovima od Kandahara,Kabula i Džalalabada do zračnih luka u Perzijskom zaljevu, stojetalibane odvelo u zrakoplovnu eru, a krijumčarenju na Putu svile dalomoderan trgovački poticaj. ATT je povećavao ionako veliku sivuekonomiju u Pakistanu. Prema jednoj sveučilišnoj studiji tajeekonomija u Pakistanu rasla takvom brzinom daje od 1973. do 1996.narasla s 15 milijardi rupija na 1.115 milijardi rupija, a njezin se udiou bruto domaćem proizvodu povećao s 20% na 51%.15 U tom istomrazdoblju utaja poreza, uključujući i izbjegavanje plaćanja carine,narasla je s 1,5 milijardi na 152 milijarde rupija, što pokazuje godišnjiporast od 88 milijardi rupija. Godine 1993. udio krijumčarske trgovineu podzemnoj ekonomiji iznosio je oko 100 milijardi rupija, a 1998.više od 300 milijardi rupija. To je odgovaralo gotovo trećini (cea 30%)ukupnog afganistanskog uvoza, koji iznosi deset milijardi dolara, ili,primjerice, ukupnom očekivanom prihodu od poreza i carina zafinancijsku godinu 1998/99. (300 milijardi rupija). Osim toga, trgovinadrogom između Afganistana i Pakistana po nekim je procjenamagodišnje iznosila pedeset milijardi rupija. U Sjeverozapadnojpograničnoj pokrajini tržnice krijumčarenom robom, takozvane bare,bile su preplavljene stranim proizvodima zbog čega je pakistanskogospodarstvo trpjelo goleme gubitke. Primjerice, godine 1994. tajezemlja, koja je imala vlastitu proizvodnju klimati-zacijskih uređaja,uvezla tih proizvoda u vrijednosti od samo 30 milijuna rupija.Međutim, Afganistan, koji u to vrijeme nije uopće imao električnestruje, uvezao je preko ATT-a klimatizacijsku opremu u vrijednosti odjedne milijarde rupija, a sva je završila na pakistanskim barama inanijela veliku štetu domaćim proizvođačima. Kad bi na pakistanskotržište stigli japanski televizori i perilice za suđe, naravno bez carine,a cijena im je bila praktički jednaka kao i domaćim proizvodima takvevrste, ljudi bi naravno kupovali japanske. Na bari u Hajatabadu blizuPešavara otvorene su trgovine sa zvučnim imenima, kao što su

britanski Marks and Spencer, Mothercare, japanski Sony, u kojimasu se prodavali originalni proizvodi, ali bez carine. Glavni ministarSjeverozapadne pogranične pokrajine Ahmad Han izjavio je uprosincu 1998.: "ATT je uništio gospodarstvo ove pokrajine pa suljudi prestali i razmišljati o poštenoj zaradi i smatraju da imaju pravobaviti se krijumčarenjem".I u Iranu je bilo na djelu slično uništavanje gospodarstva zbog

sveopće korupcije. Kako je prijevoznička mafija u Afganistan iPakistan odvozila gorivo i drugu robu državni se prihod smanjio,domaća privreda uništila a korupcija je zavladala na najvišimrazinama vlasti. Neki su mi iranski dužnosnici privatno priznali da"bonjad", tj. fondovi i državna poduzeća, kao i Revolucionarna garda,imaju najviše koristi od krijumčarenja naftnih proizvoda na kojima seu Afganistanu zarađivalo dvije do tri tisuće posto više nego u Iranu.Goleme količine nafte gutale su ratne mašinerije lokalnihafganistanskih zapovjednika, pa su vlasnici benzinskih postaja uBalučistanu ubrzo počeli, preko mafije, naručivati jeftino gorivo izIrana čime su u potpunosti zaobišli pakistanske naftne kompanije icarinu.Pakistan je nekoliko puta, ne baš odlučno, pokušavao zauzdati

ATT, primjerice, zabranom uvoza nekih proizvoda poput elektronike,ali je kasnije uvijek popuštao jer talibani nisu željeli prihvatiti takvemjere, a mafija pritiskala državne ministre. U Islamabadu nije bilonijednog lobija koji bi ukazivao na štetu koju trpi pakistanskogospodarstvo i bio spreman prisiliti talibane na poštivanje zakona.ISI nije bio spreman priprijetiti talibanima obustavom pomoći. Strani ipakistanski ulagači bili su zapanjeni činjenicom daje pakistanskavlada bila spremna radi talibana žrtvovati i vlastito gospodarstvo jerje, zapravo, dopuštala da prihodi njezine države odlaze u ruketalibana. Bio je to jedan oblik neslužbene pomoći, kojom su sekoristili talibani i od koje su se neki krugovi u Pakistanu vrlo obogatili.Ti su krugovi činili najsnažniji lobi za nastavak pakistanske pomoćitalibanima.Kako je u Pakistanu vladala nestabilnost, taje trgovina iz

Afganistana bila udar koji je samo dolio ulje na vatru. Tijekomosamdesetih godina, s prestankom sovjetske okupacije uAfganistanu, stvorena je "kultura heroina i kalašnjikova" koja je

znatno narušavala pakistansku politiku i gospodarstvo. O tome jeamerički povjesničar Paul Kennedv napisao: "Deset godina aktivnogsudjelovanja u afganistan-skom ratu promijenilo je profilpakistanskog društva do te mjere da svaka vlada ima ozbiljnihzapreka za učinkovitu provedbu vlasti. Pa-kistansko je društvo danasduboko podijeljeno, prepuno sofisticiranog oružja, okrutno zbog svevećeg nasilja i preplavljeno drogom". Potkraj devedesetih godinaposljedice su bile još poraznije jer su sve državne institucije izgubilesvoju funkciju. Pakistansko je gospodarstvo uništavala organizacijaATT, njegova je vanjska trgovina bila suočena s izolacijom zapadnih isusjednih zemalja, došlo je do sloma pravnog sustava i državnogporetka jer su islamski militanti uveli vlastite zakone, a jedan novi sojantišiitskih islamskih radikala, kojima su utočište davali talibani, ubioje od 1996. do 1999. stotine pakistanskih šiita. Taj je pokolj još jeviše produbio jaz između pakistanske sunitske većine i šiitskemanjine i narušavao odnose između Pakistana i Irana.18 Od 1994.je više od 80.000 pakistanskih islamističkih mili-tanata prošlo vojnuobuku u talibanskim logorima i borilo se u njihovim redovima. Oničine srž islamskog aktivizma i svakim su danom spremniji uPakistanu provesti islamsku revoluciju talibanskog tipa.Diljem paštunskog pojasa, u Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini

i u Balučistanu, niklo je mnoštvo plemenskih skupina po uzoru natalibane. Još 1995. mevlana Sufi Muhamed digao je svoju skupinuTanzim Nifaz Shariat-i-Muhamedi u Badžaru na ustanak, tražećiuvođenje šerijatskog zakona. Pridružile su im se stotine afganistan-skih i pakistanskih talibana, ali ih je vojska na kraju skršila, nakončega su vođe ustanka potražile utočište kod talibana u Afganistanu.U prosincu 1998. Tahrik-i Tuleba, tj. pokret talibana, u Orakzaijujavno je, u nazočnosti 2000 gledatelja i prkoseći pravnom sustavu,pogubio jednoga ubojicu. Obećali su da će u cijelome Paštunskompojasu uvesti talibanski način dijeljenja pravde pa su, po uzoru natalibane, zabranili televiziju, glazbu i video.20 Protalibanskepaštunske skupine pojavile su se i u Keti. Spaljivale su kino dvorane,ubijale vlasnike videoteka i videoopreme, razbijale satelitske antene itjerale žene u kuće. Bez obzira na sve to, kad su talibani 1998.osvojili Mazar, Pakistan je proglasio pobjedu i zatražio od svijeta daprizna taj pokret koji je, eto, osvojio 80% Afganistana. Pakistanski

vojni i civilni čelnici uporno su tvrdili daje uspjeh talibana zapravouspjeh Pakistana, te daje njihova politika ispravna i nepromjenjiva.Smatrali su daje došao kraj utjecaju Irana u Afganistanu te da ćeRusija i srednjoazijske zemlje morati uspostaviti veze s talibanimapreko Islamabada dok Zapad neće imati drugoga izbora do prihvatititalibansko tumačenje islama.Iako je javnost postajala sve zabrinutija zbog talibanizacije

Pakistana. Celni ljudi te zemlje nisu obraćali pozornost na nered uzemlji. Vanjski su promatrači Pakistan sve više smatrali državomkoja nema izgleda za uspjeh ili je već doživjela neuspjeh, poputAfganistana, Sudana ili Somalije. Neuspjela država ne znači nužno ipropala država, iako može i to značiti. Neuspjela država jest onadržava u kojoj se stalno ponavlja neuspješna politika propalepolitičke elite, a da ta ista elita to stanje ne smatra dovoljnimrazlogom za reosmišljavanje svoje politike. Pakistanska elita nijepokazivala nikakve sklonosti za promjenom svoje politike premaAfganistanu. General Zia ul-Hak u svoje je vrijeme, poput mogulskihcareva, sanjao o "ponovnom stvaranju prostora muslimana sunitakoji bi obuhvaćao bezvjernički 'Hindustan', heretički Iran (zbog šiita) i'kršćansku' Rusiju".2' Vjerovao je da će se poruka afganistanskihmudžahedina proširiti na zemlje Srednje Azije, obnoviti islam i takostvoriti blok islamskih država pod vodstvom Pakistana. Ali, nijenikada razmišljao što će time ostaviti u naslijeđe Pakistanu.

Petnaesto poglavljeŠUTI I SUNITI - IRAN I SAUDIJSKA ARABIJA

U proljeće 1999. u Teheranu je postojao osjećaj nadolaskapromjena i novoga doba. Gotovo dvadeset godina, sve od islamskerevolucije, žene su u Teheranu hodale umotane u propisani crni plaštzvan hidžab. Sad su se na hijabu iznenada pojavili obrubi i ovratniciod umjetnog leopardova krzna. Neke su žene na sebi imale samokišni ogrtač ili su hijab nosile kao pelerinu pa su im se vidjele kratkesuknje, uske traperice, crne svilene čarape i visoke potpetice.Ženska čestitost, kad je riječ o odjeći nije više podlijegala zakonunego osobnoj odluci svake žene. To popuštanje na području hidžababilo je samo jedan znak transformacije iranskog društva nakon štoje, u svibnju 1997., za predsjednika izabran Sejid Muhamed Hatami,koji je sa 70% glasova odnio uvjerljivu pobjedu nad drugimkandidatom, predstavnikom konzervativne tvrde linije. Hatami jepridobio glasove mladeži, kojoj je bilo dosta visoke nezaposlenosti(25%) i inflacije i koja se nadala da će on pokrenuti gospodarskirazvoj i otvoriti iransko društvo.Hatamijeva je pobjeda trenutačno poboljšala odnose između Irana i

vanjskoga svijeta jer se Iran otvarao prema Zapadu, dodvoravao sesvome starom neprijatelju SAD-u zbog, kako je to rečeno, "dijalogameđu civilizacijama" i nastojao poboljšati odnose s arapskimsvijetom. Američki je veleposlanik Bili Richardson već za svogposjeta Kabulu u travnju 1998. dao naslutiti da SAD smatraju Iranpartnerom u dijalogu oko rješavanja afganistanske krize. Iran jeprogovorio i s još jednim starim neprijateljem, Saudijskom Arabijom.U svibnju 1998. novi iranski ministar vanjskih poslova Kamal Haraziizjavio je: "Pozitivna klima između Irana i Saudijske Arabije ulijevanadu i obje su strane spremne surađivati u rješavanju sukoba uAfganistanu".1 Kao ugodan diplomat koji dobro govori engleski i kojije jedanaest godina zastupao Iran u UN-u Harazi je, sa svojimblagim diplomatskim nastupom i stilom, bio predstavnik jednerevolucije stoje poprimila blagu narav.Novi iranski vođe bili su žestoki protivnici talibana, ali i dovoljno

pragmatični da shvate da je za ekonomski razvitak i političku

liberalizaciju u Iranu nužan mir u Afganistanu. Osim toga, ako u regijibudu vladali mir i stabilnost, Iran će lakše okončati svojumeđunarodnu izolaciju. Hatami nije ni izdaleka želio sukob stalibanima, ali samo šest tjedana nakon dolaska nove vlasti talibanisu u Mazani ubili devet iranskih diplomata, pa je Iran uz granicu sAfganistanom mobilizirao 250.000 vojnika i prijetio je da će napastiAfganistan. Kako su napetosti s talibanima rasle, novi odnos izmeđuIrana i Saudijske Arabije postao je još važnijim. Afganistan jepredstavljao samo jedno područje sukoba u snažnom nadmetanjuizmeđu Perzijanaca i Arapa. Oba ta naroda kroz povijest su semeđusobno osvajala a sve kao posljedica nesloge između njihovihdviju muslimanskih sekti, sunita u Arabiji i šiita u Perziji. Godine1501. šah Ismail, iz dinastije Safavida, pretvorio je Iran u prvu ijedinu šiitsku državu islamskoga svijeta. I Perzija i Arapi kroz povijestsu vladali područjem Srednje Azije i Afganistana premda superzijska vladavina, kultura i jezik na tim područjima znatno dužetrajali i ostavili trajan pečat. U dvadesetome stoljeću dugotrajnije ratizmeđu revolucionarnog Irana i Iraka, koji je trajao od 1981. do 1988.i u kojemu je stradao 1,5 milijun ljudi, samo produbio to suparništvojer su sve arapske zemlje podupirale Irak i predsjednika SadamaHuseina. Nakon izbijanja tog rata upravo je počinjao još jedan rat, uAfganistanu, gdje bi se također moglo nastaviti stoljetno suparništvo,ovoga puta u okvirima Hladnoga rata i američkog cilja da uz pomoćarapskih država izolira Iran.Naizgled su i Iran i Saudijska Arabija po pitanju rata u Afganistanu

bili na istoj strani. Oštro su se protivili sovjetskoj invaziji, podupiralisu mudžahedine i međunarodne mjere za izolaciju afganistanskogrežima i Sovjetskog Saveza. No, podržavali su protivničke frakcijemudžahedina, a Iran nije nikada prekinuo svoje diplomatske odnoses kabulskim režimom. Saudijska potpora mudžahedinima bila je uskladu s američkom i pakistanskom strategijom da se glavninafinancijskih sredstava i oružja dostavi najradikalnijim skupinamaPaštuna sunita, a ne pripadnicima šiitske islamske sekte. Uz to jeSaudijska Arabija posebno financirala one Afganistance što supromicali vahabizam.Saudijska je Arabija mudžahedinima da vala jednaku pomoć kao i

SAD. Od 1980. do 1990. dala im je gotovo četiri milijarde dolara

službene pomoći. U tu svotu nije uključena neslužbena pomoćislamskih humanitarnih organizacija, zaklada, privatnih fondova,saudijskih prinčeva i pomoć prikupljana u džamijama.2 Saudijska jeArabija davala i izravnu financijsku pomoć ISI-u kao, primjerice,1989. kad mu je dala 26 milijuna dolara da za vrijeme pregovorapodmiti mudžahedinske vođe kako bi se osnovala prijelaznaafganistanska vlada u izgnanstvu, u Islamabadu.Mudžahedinske su se vođe obvezale za premijera prijelazne vlade

imenovati jednog afganistanskog vahabiju.U ožujku 1990. Saudijska je Arabija dala Hikmetjarovoj stranci

Hizb-i islami 100 milijuna dolara kako bi pružila potporu jednomneuspjelom državnom udaru unutar afganistanske vojske protivpredsjednika Nadžibulaha, koji su predvodili Hikmetjar i generalŠahnavaz Tanai u Kabulu.4 Nakon 1992. Saudijska je Arabija i daljeosiguravala financijska sredstva i gorivo za mudžahedinsku vladu uKabulu. Gorivo se dostavljalo preko Pakistana i postalo je glavnimizvorom korupcije i političkih namještaljka svih pakistanskih vlada iISI-a.Zbog prekida odnosa između Irana i SAD-a skupine

afganistan¬skih mudžahedina smještene u Iranu nisu dobivalenikakve vojne pomoći od drugih zemalja. U Iranu je bilo dva milijunaizbjeglica iz Afganistana, ali nisu dobivali jednaku humanitarnupomoć kao preostala tri milijuna izbjeglica u Pakistanu. Pomoć Iranamudžahedinima bila je ograničena zbog nestašice financijskihsredstava prouzročene ratom između Iraka i Irana. Tako su SADtijekom osamdesetih godina uspješno izolirale Iran od vanjskogasvijeta i utjecaja na Afganistan. To je samo izazvalo još većuogorčenost Irana SAD-om a nakon Hladnoga rata i silaska Amerike safganistanske pozornice to će dovesti do još većeg uplitanja Irana udogađaje u Afganistanu. U početku je Iran pomagao samoafganistanskim šiitima, napose Hazarima. Bilo je to vrijeme kad jeiranska Revolucionarna garda financirala šiitske mili-tante diljemsvijeta - od Libanona do Pakistana. Godine 1982., zahvaljujućiiranskom novcu i utjecaju, jedan mlađi naraštaj radikalnih Hazara,obučenih u Iranu, bio je spreman svrgnuti tradicionalne vođe koji suu Hazaradžatu od 1979. pružali otpor sovjetskoj invaziji. Kasnije jeosam skupina afganistanskih šiita dobilo službeni status u Te-heranu

ali Iran nije nikad imao dovoljno sredstava za njihovo naoružavanje ifinanciranje. Zato su Hazari postali marginalnom skupinom unutarafganistanskog rata i više su se borili međusobno nego protivSovjetskog Saveza. Frakcionaštvo unutar Hazara jačalo je i zbogiranske kratkovidnosti i ideološke politike koja je odanost HazaraTehe- ranu smatrala važnijom od njihova međusobnog jedinstva.Godine 1988., kad je Sovjetsko povlačenje postalo neupitno, Iran je

smatrao potrebnim ojačati Hazare. Zato je pružio pomoć ujedinjenjuosam skupina Hazara, sa sjedištem u Iranu, u jedinstvenu strankupod nazivom Hizb-i vahdat. Radio je na tome da se stranka uključi umeđunarodne pregovore o osnivanju nove mudžahedinske vlade ukojoj će većinu imati mudžahedinske stranke sa sjedištem uPešavaru. Iako su Hazari bili vrlo mala manjina i ni u kom se slučajunisu mogli na-m dati dolasku na vlast u Afganistanu, Iran je najprijezahtijevao da u svakoj budućoj mudžahedinskoj vlasti imaju 50%predstavnika, a potom je svoj zahtjev smanjio na 25%.Nadmetanje Irana i Saudijske Arabije počelo je jačati kad je

Sau¬dijska Arabija počela slati sve više arapskih dragovoljaca da uAfganistanu šire vahabizam i protušiizam, ali je Pakistan bioravnoteža između tih dviju zemalja. Kao blizak saveznik obijuzemalja isticao je potrebu očuvanja ujedinjene fronte protiv režima uKabulu. Suparništvo između Irana i Saudijske Arabije naglo jeporaslo nakon povlačenja sovjetskih snaga iz 1989. zbog iranskogpribližavanja kabulskom režimu. Iran je taj režim smatrao jedinomsnagom koja je sposobna oduprijeti se Paštunima sunitima koji suželjeli preuzeti vlast u Afganistanu. Iran je ponovno naoružao Vahdatkoji je, do 1992., kad je Kabul pao u ruke mudžahedina, držao nesamo Hazaradžat nego i znatan dio zapadnog Kabula.U međuvremenu je Saudijska Arabija pretrpjela velik udar jer su se

razišla dvojica njihovih glavnih neovahabitskih štićenika, Gulbu- dinHikmetjar i Abdul Rasul Sajaf. Hikmetjar se nije slagao snovoosnovanom mudžahedinskom vladom u Kabulu pa se pridružioHazarima u bombardiranju grada. Sajaf je podupirao novumudžahedinsku vladu. Ta je podjela bila samo produžetak znatnovećeg poraza saudijske vanjske politike nakon iračke invazije naKuvajt iz 1990. Saudijska je Arabija dvadeset godina financiralastotine neovahabitskih stranaka diljem muslimanskoga svijeta kako

bi u tim zemljama širila vahabizam i stekla utjecaj unutar islamskihpokreta.Ali kad je od tih islamskih skupina zatražila protuuslugu tj. potporu

koaliciji protiv Iraka, koju su predvodile SAD i Saudijska Arabija,većina ih je, uključujući i Hikmetjara i većinu ostalih afganistanskihskupina, stala na stranu Sadama Huseina. Tako je Saudijska Arabijaprotratila duge godine truda i milijarde dolara jer nije uspjela stvoritijedinstvenu nacionalnu vanjsku politiku. Usud Saudijske Arabijepredstavlja njezina vesternizirana vladajuća elita čija se legitimnosttemelji na konzervativnom fundamentalizmu, a svi ljudi izvankrugova te elite gaje duboko protuzapadno raspoloženje. Ta je elitapromicala radikalni vahabizam na uštrb vlastite moći u samoj zemlji iu inozemstvu. Ironično je da su Saudijskoj Arabiji, u trenutkupotrebe, u pomoć priskočile samo umjerene afganistanske skupinekoje je oduvijek ignorirala. S jačanjem rata u Afganistanu, od 1992.do 1995., jačalo je i suparništvo između Irana i Saudijske Arabije.Saudijci i Pakistanci često su pokušavali ujediniti sve zaraćenestrane. Međutim, istodobno su nastojali iz svakoga mogućegsporazuma isključiti Iran i Hazare. Zaobišli su ih i u Pešavarskomsporazumu iz 1992., kojim je dogovoren način podjele vlasti izmeđumudžahedina u Kabulu, i u neuspjelim sporazumima iz Islamabada iDžalalabada iz 1993. o obustavi građanskog rata. Takvo ponašanjePakistana i Saudijske Arabije iz devedesetih godina, koje je sličiloponašanju Amerike prema Iranu iz osamdesetih godina, još je višeogorčilo Teheran.Iran je postao pragmatičnijim pa je pružio potporu ne samo afgani-

stanskim šiitima nego i svim etničkim skupinama što su govorileperzijskim jezikom i pružale otpor Paštunima. Iran je biološkipovezan s Tadžicima - istog su rasnog podrijetla i govore istimjezikom - ali je bio ogorčen okrutnim napadima Ahmada SahaMasuda na Hazare u Kabulu 1993. godine. U svakom slučaju,Teheran je shvatio da će paš-tunski suniti preuzeti svu vlast uAfganistanu ako on ne pruži pomoć nepaštunskim narodima. Tako je1993. po prvi put počeo davati znatnu pomoć predsjednikuBurhanudinu Rabaniju u Kabulu i uzbečkom zapovjedniku generaluRašidu Dostumu te nagovarati sve etničke skupine da se priključeRabaniju.

Ta nova strategija Irana isticala je sukob interesa između Irana iPakistana. Pakistan je odlučno nastojao na vlast u Kabulu dovestisvoje paštunske štićenike, a s druge su strane i Pakistan i SaudijskaArabija čvrsto odlučili isključiti Hazare iz svakog sporazuma o podijelivlasti. Tako je Pakistan, kako bi udovoljio Saudijskoj Arabiji, napustiosvoju vještu diplomaciju iz osamdesetih godina o uspostaviravnoteže između saudijskih i iranskih interesa. RaspadomSovjetskog Saveza i otvaranjem zemalja Srednje Azije, Iran je dobiopoticaj za okončanje svoje izolacije. Iranski ministar vanjskih poslovaAli Akbar Velajati utro je put novim odnosima u studenom 1991. kadje posjetio te zemlje i potpisao sporazum o izgradnji željeznice odIrana do Turkmenije. Ali su SAD željele spriječiti Iran i na tompodručju, pa je američki ministar vanjskih poslova James Baker1992. izjavio da će Washington učiniti sve kako bi spriječio utjecajIrana u Srednjoj Aziji.6 U početku su neokomunistički vlastodršci uzemljama Srednje Azije bili duboko nepovjerljivi prema Iranu jer suse bojali da želi širiti islamski fundamentalizam.Ali, Iran se uspio othrvati tom iskušenju pa je uspostavio bliske

odnose i s Rusijom nakon što je sovjetski ministar vanjskih poslovaEduard Sevardnadze 1989. po prvi put posjetio Teheran i susreo ses ajatolahom Homeinijem. Kad je ajatolah neposredno prije smrtiblagoslovio zbližavanje Irana i Sovjetskog Saveza to je u očimaIrana dalo legitimitet novoj ruskoj državi. Osim toga, Rusija je od1989. do 1993. Iranu dostavila oružja u vrijednosti od deset milijardidolara za obnovu njegova vojnog arsenala. Iran je učvrstio svojpoložaj u regiji i uspostavom veza s drugim nemuslimanskimrepublikama bivšeg Sovjetskog Saveza, poput Gruzije, Ukrajine iArmenije. Teheran je odbio pružiti potporu Azerbejdžanu u ratu protivArmenije, iako Azeri čine 20% iranskog stanovništva, a uz to je Rusijiu UN-u pružio pomoć oko okončanja građanskog rata uTadžikistanu.7 Ono stoje bilo presudno i zajedničko Iranu iSrednjoazijskim Republikama, bilo je duboko nepovjerenje premafundamentalizmu afganistanskih Paštuna i pomoći što su je dobivaliod Pakistana i Saudijske Arabije. Tako je dobrano prije pojavetalibana već postojao savez između Irana, Rusije i SrednjoazijskihRepublika o potpori nepaštunskim etničkim skupinama uAfganistanu.

Nasuprot tome, Saudijska je Arabija činila vrlo rijetke bilateralnepokušaje u smjeru poboljšanja odnosa s Rusijom i saSrednjoazijskim Republikama. Trebale su joj gotovo četiri godine zaotvaranje veleposlanstava u srednjoazijskim zemljama. Umjesto dana vrijeme uspostavi bilateralne odnose, u te je zemlje slala milijuneKor'ana, financirala tamošnje muslimane na hadžu i njihovimmulama davala stipendije za studij u Saudijskoj Arabiji, gdje su sezadajali vahabizmom. Time je samo uznemirivala srednjoazijskevlastodršce. Za nekoliko godina uz-bekistanski, kazahstanski ikirgistanski predsjednici nazvat će vahabi-zam najvećom političkomopasnošću po stabilnost svojih zemalja.8 Kako je utjecaj SaudijskeArabije u Afganistanu bio vrlo promjenljiv i krhak velike je nadepolagala u talibane. Prve dodire s njima uspostavila je za vrijemelovačkih pohoda svojih prinčeva. Direktor pakistanske organizacijeJUI, mevlana Fazl-ur Rahman, organizirao je u zimi 1994795. zaprinčeve Saudijske Arabije i drugih zemalja Perzijskog zaljeva prvilov na droplje u pokrajini Kandahar. Arapske su lovačke družinedoletjele u Kandahar golemim transportnim zrakoplovima zajedno sdesecima luksuznih terenskih vozila, a nakon lova svojim sudomaćinima, talibanima, darovali većinu tih vozila i novac. Potom suuslijedili redoviti posjeti šefa saudijske tajne službe princa TurkijaKandaharu. Nakon stoje u srpnju 1996. posjetio Islamabad iKandahar, Saudijska je Arabija talibanima poslala financijsku pomoć,vozila i gorivo za napad na Kabul. U to su vrijeme dvije saudijskenaftne kompanije, Delta i Ningarcho, pregovarale o izgradnjinaftovoda preko Afganistana pa se povećao pritisak domaćihposlovnih krugova na saudijsku vladu da pruži pomoć talibanimakako bi što prije dospjeli na vlast.Ali, najveću ulogu u poticanju saudijske kraljevske obitelji da pruži

pomoć talibanima odigrala je saudijska vahabitska ulema. Ulema jenajvažnije savjetodavno tijelo saudijskoga kralja, a ona čini VijećeSkupštine starije uleme i još četiri državne organizacije. Zdušno je ineprestano podupirala izvoz vahabizma u sve islamske zemlje, akraljevska je obitelj još uvijek vrlo podložna mišljenju uleme.9 KraljFahd morao je sazvati sastanak 350 predstavnika uleme kako bi ihnagovorio da izdaju fatvu kojom bi se dopustilo stacioniranjeameričkih snaga u Saudijskom Kraljevstvu u vrijeme rata s Irakom

1990. godine.1 ° S ulemom je tijesno surađivala i saudijska tajnaslužba kao i brojne državne islamske humanitarne organizacije kojesu tijekom osamdesetih pomagale afganistanskim mudžahedinima anakon toga talibanima. Ulema je, također, u svojim rukama držalagolemu mrežu džamija i medresa u zemlji, u kojima je svakogapetka, za vrijeme molitve, pridobivala potporu vjernika za talibane.Prema saudijskom analitičaru Navafu Obaidu glavni igrači među

ulemom, tj. glavni pobornici saudijske pomoći talibanima, bili su šeikAbdul Aziz bin Baz, veliki muftija i predsjednik Vijeća Starije uleme, išeik Muhamed bin Džuber, ministar pravosuđa i jedan od glavnihčlanova Vijeća uleme.'2 Talibani su za uzvrat očitovali poštovanjeprema kraljevskoj obitelji i ulemi i u Afganistanu uveli neke saudijskevahabitske prakse, poput vjerske policije. U travnju 1997. vođatalibana mula Rabani sastao se u Rijadu s kraljem Fahdom isvesrdno hvalio Saudijsku Arabiju. "Kako je Saudijska Arabijasredište muslimanskog svijeta, željeli bismo imati njezinu pomoć.Kralj Fahd izrazio je zadovoljstvo dobrim mjerama što su ih poduzelitalibani i uvođenjem šerijata u našoj zemlji", rekao je Rabani.13 Petmjeseci kasnije tali-banski su se vođe sastale s kraljem Fahdom iizjavile kako su im Sau-dijci obećali još veću pomoć. Mula MuhamedStanakzai izjavio je: "Kralj Fahd bio je krajnje ljubazan. Saudijci sunam obećali sve što nam budu u mogućnosti dati".Unatoč pomoći talibanima saudijska je vlada bila vrlo nesklona

pritiskati talibane da izruče Osamu bin Ladena, iako su SAD to odnje tražile. Saudijci su skresali diplomatske veze s talibanima teknakon stoje mula Omar u Kandaharu osobno uvrijedio princa Turkija.Značajno je napomenuti daje na saudijske odluke utjecala osobnauvreda, a ne ukupne promjene vanjske politike. Saudijska je Arabija,čini se, vrlo malo naučila iz negativnog iskustva što ga je doživjelatijekom izvoza vahabizma.Zbog saudijske potpore talibanima Iran je stekao uvjerenje da ih i

SAD podupiru kako bi ojačale svoju politiku okruživanja Irananeprijateljskim zemljama i njegova potpunog izoliranja. Po mišljenjuTe-herana novi cilj SAD-a bio je promicati izgradnju naftovoda iplinovoda iz Srednje Azije koji bi zaobišli Iran. Nakon što su talibanizauzeli Kabul, iranske su novine objavljivale dugogodišnja stajalištairanskih dužnosnika. List Jomhuri islami napisao je sljedeće:

"Talibansko osvajanje Kabula osmislio je Washington, financiraoRijad, a logistički podupro Islamabad".Međutim, kad je riječ o Teheranu stvarni razlaz oko Afganistana bio

je unutarnje prirode. Njegovo je vodstvo bilo podijeljeno napobornike tvrde linije, koji su još uvijek zagovarali potporu šiitimadiljem svijeta, i umjerene, koji su željeli umanjiti potporu Antitaliban-skom savezu i ublažiti sukob s talibanima. Iran je imao jednakeprobleme kao i Pakistan, tj. razne skupine i lobije koji su u iranskojpolitici prema Afganistanu nastojali progurati osobne interese.Iranska vojska, Revolucionarna garda, tajne službe, šiitskosvećenstvo i moćni bunvardi, tj. fondacije u rukama svećenstva kojedrže velik dio državne privrede i financiraju razne pothvate napodručju vanjske politike i to vlastitim, nekontroliranim fondovima,predstavljali su samo neke od tih lobija.Ministarstvo vanjskih poslova i zamjenik ministra vanjskih poslova

za Afganistan Alaedin Boroudžerdi morali su nekako održavatiravnotežu među svim tim skupinama i lobijima. Boroudžerdi je bionadležan za politiku prema Afganistanu više od deset godina i bio jevrlo sposoban diplomat. Preživio je raniji iranski režim predsjednikaAkbara Ali Rafsandžanija i održao se na istom položaju u vrijemepredsjednika Hatamija ali je nakon ubojstva iranskih diplomata uMazaru bio prisiljen dati ostavku. Kad je riječ o Afganistanu umio jebiti i janje i vuk, ovisno o tome s kirnje razgovarao jer je morao voditiračuna i o tome da odnosi Irana s Pakistanom i Saudijskom Arabijomne izmaknu kontroli. Ali, ministar vanjskih poslova Saudijske Arabijeprinc Saud al- Fejsal prepustio je saudijsku politiku premaAfganistanu mlađem bratu, princu Turkiju i saudijskoj tajnoj službi.Raspadom Afganistana povećala se nesigurnost za Iran jer su u

zemlju počele stizati velike količine droge i oružja. Postojala jeopasnost da će se afganistanski međunacionalni sukob pretočiti napodručje Irana, a velik teret bilo je i uzdržavanje milijunaafganistanskih izbjeglica prema kojima su obični Iranci osjećali velikanimozitet. Procjenjuje se da u Iranu ima tri milijuna ovisnika oheroinu, jednako kao i u Pakistanu, iako Iran ima 60 milijunastanovnika, tj. dvostruko više nego Iran. Krijumčarenje goriva,prehrambenih namirnica i drugih proizvoda iz Irana u Afganistansmanjenjilo je državne prihode i izazvalo povremene gospodarske

probleme upravo u trenutku kad se toj zemlji dogodio dramatičanpad državnih prihoda zbog pada cijene nafte na svjetskom tržištu ikad je pokušavala obnoviti gospodarstvo.Iran je još više zabrinjavala činjenica, da su talibani od 1996. tajno

pomagali iranske protuvladine organizacije i skupine. U Kandaharusu dali utočište stranci Ahl-i Sunnat wa Jama'at, koja je okupljalairanske sunitske militante iz pokrajina Horasan i Sistan. Njihovglasnogovornik, koji je zastupao iranske nacionalne manjine,Turkmene, Balučistance i Afganistance, izjavljivao je da im je ciljsvrgnuti šiitski režim u Iranu i dovesti na vlast sunitski režim po uzoruna talibanski. Bila je to vrlo čudna težnja s obzirom na to da šiiti čine90% iranskog stanovništva, iako je navodno i to ojačalo potporupripadnicima te male skupine pobunjenika. Od talibana je dobilaoružje i drugu pomoć, pa je Iran bio uvjeren da im pomaže iPakistan.Pomoć iranske vojske Antitalibanskom savezu znatno se povećala

nakon pada Kabula 1996. i ponovno nakon pada Mazara 1998.Međutim, Iran nije graničio s područjem pod vlašću Antitalibanskogsaveza pa je pomoć Masudovim snagama morao slati zrakoplovimaili željeznicom, što je zahtijevalo odobrenje Turkmenije, Uzbekistanai Kir-gistana. Godine 1998. iranska je tajna služba zrakoplovimadopremala oružje u Masudovu bazu u Kuliabu, u Tadžikistanu, aMasud je često posjećivao Teheran. Opasnost s kojom se suočavaladoprema te pomoći izišla je na vidjelo u listopadu 1998. kad sukirgistanske snage sigurnosti zaustavile jedan vlak i u njemu otkrilešesnaest vagona sa 700 tona oružja i streljiva. Vlak je putovao naliniji od Irana do Tadži- kistana, a oružje je bilo prijavljeno kaohumanitarna pomoć.Pomoć Irana Sjevernom savezu razljutila je talibane. U lipnju 1997.

zatvorili su iransko veleposlanstvo u Kabulu i optužili Iran daugrožava mir i stabilnost u Afganistanu.18 To su izrijekom rekli ujednoj izjavi iz rujna 1997., nakon neuspjelog pokušaja osvajanjaMazara, koja glasi: "Iranski zrakoplovi grubim kršenjemmeđunarodno prihvaćenih normi povrjeđuju zračni prostor našezemlje dostavom opskrbe u zračne luke koje drži protivnička snaga.Ozbiljne posljedice tog upletanja snosit će Iran, kao neprijateljislama. Afganistan može na svom teritoriju dati utočište protivnicima

iranske vlade i tako prouzročiti probleme Iranu". Međutim, zbogubojstva iranskih diplomata u Mazaru 1998. Iran je gotovo bioprisiljen zaratiti s talibanima. Iranski je narod uvelike podupiraonakanu svoje vlade da okupira zapadni Afganistan, što su pobornicitvrde linije u Teheranu dobrano koristili jer su željeli destabiliziratipredsjednika Hatamija. Cak je i suzdržani ministar vanjskih poslovaKamal Harazi bio prisiljen rabiti krajnje oštre riječi. Dana 14.kolovoza1998. izjavio je: "Talibani su Paštuni i ne mogu s političke pozorniceukloniti sve druge etničke skupine, a da ne izazovu otpor. U timokolnostima u toj zemlji neće biti mira. Upozoravam talibane i sve one koji ih podupiru da nećemo tolerirati

nestabilnost i urotu na svojim granicama. Suglasili smo se sPakistanom da se afganistanski problem neće riješiti ratom. Upravose to dogodilo i mi to ne možemo prihvatiti".20 Iran je iz više razlogaosjećao da gaje Pakistan prevario. Godine 1996., u trenutku kad jepredsjednik Burhanudin Rabani na savjet Irana pokušavao proširitivladu i u nju uključiti Paštune i druge skupine, talibani su osvojiliKabul. Iran je bio uvjeren daje Pakistan sabotirao taj Rabanijevpokušaj. U lipnju 1997. pakistanski premijer Navaz Sarif posjetio jeTeheran. On i iranski predsjednik Hatami pozvali su na obustavuvatre u Afganistanu i izjavili da se afganistanski problem ne možeriješiti vojnim putem. Ali, Iran je smatrao da Pakistan nema namjerupoštivati taj sporazum. Iranski list Jomhuri islami napisao je sljedeće:"Pakistan je izigrao svo naše povjerenje i destabilizirao svoj položaju očima iranskog naroda. Ne možemo prihvatiti da Pakistan dovedeu pitanje našu nacionalnu sigurnost".Potom je Pakistan, u ljeto 1998., nagovorio Iran da sudjeluje u

zajedničkoj diplomatskoj mirovnoj misiji. Po prvi su put, 4. srpnja1998., iranski i pakistanski diplomati Srednje razine zajednootputovali u Mazar i Kandahar na razgovore sa zaraćenim stranama.Samo nekoliko tjedana nakon toga talibani su napali Mazar i pobiliiranske diplomate i time minirali mirovnu inicijativu. Iranci su biliuvjereni da su ih Pakistanci nasamarili i da su samo glumili mirovnuinicijativu upravo u trenutku kad je ISI pripremao talibane za napadna Mazar. štoviše, Iran je tvrdio daje Pakistan obećao sigurnostnjegovih diplomata u Mazani. Nakon ubojstava u Mazani Iran serazbjesnio i za taj zločin optužio talibane i Pakistan. Iranski su

dužnosnici izjavili daje mula Dost Muhamed, koji je navodnopredvodio talibansko zauzimanje iranskog konzulata, iranskediplomate najprije odveo u podrum konzulata odakle je razgovarao sKandaharom, a nakon toga ih ustrijelio. Talibani su odgovorili da ubijeni Iranci nisu bili diplomati nego agenti

tajne službe zaduženi za dostavu oružja Antitalibanskom savezu, štose činilo točnim. U svakom slučaju izbile su diplomatske razmirice inestalo je povjerenja između Irana i Pakistana.23 Iran je bio bijesan izbog toga što su talibani svojim akcijama ugrozili njegovopribližavanje s SAD-om. Nešto prije toga, u lipnju 1998., američkaministrica vanjskih poslova Madeleine Albright istaknula je presudnuulogu Irana u toj regiji zbog čega je "pitanje odnosa između SAD-a iIrana tema od velikog interesa i važnosti za mene kao ministricuvanjskih poslova".Iran je to shvatio kao da ga SAD po prvi put uzimaju ozbiljno.

Iranski ministar vanjskih poslova Kamal Harazi rekao mi je daameričko iranska suradnja po pitanju Afganistana "zasigurno možepredstavljati primjer i pokazuje da SAD bolje razumiju stvarnost uovoj regiji i ulogu koju Iran može odigrati u promicanju mira isigurnosti", i dodao: "Već im (SAD-u) dugo pokušavamo reći da jeIran ključni igrač u regiji".2 5 Iran i SAD zbližili su se i zbogpromijenjenog gledišta Wash-ingtona na talibane. Obje su te zemljeimale ista gledišta i obje su kritizirale talibansku politiku prema drogi iprema ženama, prema utočištu što su ga davali teroristima i premaopasnosti od talibanskog islamističkog fundamentalizma za cijeluregiju. Ironično za SAD, opasnost više nije predstavljao šiitskifundamentalizam nego talibanski, tj. sunitski.Talibani su predstavljali sve veću neugodnost i za Saudijsku Arabiju

što je Teheran približilo Rijadu. Činjenica da su talibani dali utočišteBin Ladenu iznijela je na vidjelo njihov ekstremizam i predstavljalaopasnost po stabilnost Saudijske Arabije. Značajno je napomenutida približavanju između Irana i Saudijske Arabije nije naškodila niiranska prijetnja iz 1998. da će napasti Afganistan. U svibnju 1999.iranski predsjednik Hatami posjetio je Saudijsku Arabiju stoje bilaprva posjeta jednog iranskog šefa države nakon gotovo tridesetgodina. 

Talibani su predstavljali opasnost za sigurnost Saudijske Arabijenapose zbog njihove potpore saudijskim disidentima. Saudijci su uprošlosti tolerirali talibanski fundamentalizam, a da nisu razmišljali omogućim kompromisima na području države, politike i podjele vlastiu Afganistanu, ali više sebi nisu mogli priuštiti takvo ravnodušnostajalište. Kako se velik dio saudijske vanjske politike temelji naosobnim vezama i namještenjima, a ne na državnim institucijama,bilo je teško vidjeti mogući razvoj politike prema Afganistanu koji bibio više usmjeren prema nacionalnim interesima Saudijske Arabije iprema stabilnosti u regiji, a ne prema vahabizmu.Ako je predsjednik Hatami namjeravao ustrajati na unutarnjoj

reformi Iran je sve više želio i trebao mir u Afganistanu, kako bi seokončao odljev sredstava za potrebe Antitalibanskog saveza,obustavila trgovina drogom i oružjem i prenošenje vjerskih nemira izPakistana i unaprijedilo približavanje s SAD-om. Ironično je dajetalibanski ekstremizam pridonio zbližavanju Irana i Saudijske Arabijei istodobno oslabio odnose Pakistana s objema tim zemljama.Najveći gubitnik iranskog povratka na političku pozornicu bio jePakistan. Međutim, za okončanje izolacije, što su je nametnulezapadne zemlje, Iran se morao pokazati kao odgovoran istabilizirajući član međunarodne zajednice. Njegov doprinosuspostavi mira u Afganistanu mogao je biti i njegov prvi i najvećiispit.

Šesnaesto poglavljeZAKLJUČAK - BUDUĆNOST AFGANISTANA

Bivši glavni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali izjavio je 1995.godine daje Afganistan postao "ratna zemlja siroče - kakve Zapad,čija je pozornost selektivna i nestalna, ignorira u korist Jugoslavije".'Svijet je okrenuo leđa Afganistanu i dopustio da građanski rat ietničke podjele unište tu državu. Afganistan više ne postoji kaodržava sposobna za opstanak, a kad država zakaže onda je civilnodruštvo uništeno. Cijeli naraštaji djece odrastaju bez korijena, bezidentiteta i s ratom kao jedinim načinom života. I odrasli su žrtvetrauma i okrutnosti i poznaju samo rat i moć lokalnih ratnihzapovjednika. Posrednik UN-a Lahdar Brahimi izjavio je: "Radi se opropaloj državi koja sliči inficiranoj rani. Ne znaš ni s koje strane bijepočeo čistiti".Čitavo afganistansko stanovništvo moralo je bježati, ne jedanput

nego mnogo puta. Kabul je tako razrušen daje postao Drezden skraja dvadesetoga stoljeća. Središta na azijskom Putu svile sada supodručja ruševina. Nema ni privida infrastrukture potrebne za život,čak ni na najnižem stupnju siromaštva. Godine 1998. Međunarodniodbor Crvenog križa izvjestio je da u Afganistanu već ima 98.000udovica, tj. obitelji bez oca, 63.000 obitelji čiji su očevi invalidi, asamo te godine od ratnog ranjavanja liječeno je 45.000 ljudi. O brojupoginulih nema ni približne procjene. Jedine tvornice koje rade suone što proizvode proteze, štake i invalidska kolica a financiraju ihhumanitarne organizacije.U Afganistanu postoje brojne podjele - na temelju nacionalnosti,

vjere, grada i sela, obrazovanih i neobrazovanih, naoružanih irazoružanih. Gospodarstvo je crna rupa koja ilegalnom trgovinom ikrijumčarenjem droge i oružja guta susjedne države i tako ih polakouništava. Švedski humanitarni djelatnik Anders Fange izjavio je:"Trebat će najmanje deset do petnaest godina da se uspostaviučinkovita središnja vlast koja će biti sposobna pružiti minimumuprave potrebne za razvoj zemlje. A i to je, po mom mišljenju,prilično optimistično".

Složeni odnosi moći i vlasti što su se stoljećima gradili u potpunostisu porušeni. Nijedna skupina niti ijedan vođa nemaju legitimitetponovno ujediniti zemlju. Umjesto nacionalnog ili plemenskogidentiteta na prvo je mjesto izbio regionalni identitet. Afganistanciviše sebe ne nazivaju Afganistancima, ni Paštunima ili Tadžicima,nego Kandaharcima, Pandžšircima, Heraćanima, Kabulcima iliDžouzdžan-cima. Dogodile su se i vertikalne i horizontalne podjele,čak i unutar etničkih skupina, tj. podjele na pojedine doline iligradove. Gubitkom zajedničkoga plemenskog prostora i prostora zaispašu, zbog rata i izbjeglištva, uništena je plemenska strukturapaštunskog naroda. Ne-paštunski narodi poistovjećuju svoj opstanaks pojedinim lokalnim ratnim zapovjednicima i s dolinom u kojoj surođeni.Plemenska hijerarhija, stoje nekad posredovala u sukobima, ili je

pobijena ili je u izbjeglištvu. Stara obrazovana vladajuća elitapobjegla je nakon sovjetske invazije, a nova, koja bi mogla dogovoritimir, nije se još pojavila. Nema političkog sloja koji bi se mogaosporazumjeti i dogovoriti. Postoje mnogobrojne vođe koji zastupajupojedine dijelove naroda, ali nema jednoga zajedničkog vođe. U tomscenariju, kad se ratu ne vidi kraja, najvažnije je pitanje hoće li seAfganistan raspasti i odaslati valove etničkih podjela i nestabilnostidiljem regije.Velik dio krivnje za tako dugotrajan rat pada na vanjske sile koje i

dalje podupiru svoje štićenike u rastućoj spirali intervencija i nasilja.Bivši Sovjetski Savez pokrenuo je taj proces svojom okrutnominvazijom na Afganistan ali je pretrpio goleme štete. AlexanderLebed, bojnik sovjetske vojske u Afganistanu a sada predsjedničkikandidat, izjavljuje: "Donijeli smo Afganistan sa sobom - u našimdušama, u našim srcima, u našim uspomenama, u našim običajima inavikama, u svemu i na svim razinama" i dodao: "Ta loša političkaavantura, taj pokušaj izvoza još nedokazane revolucije, označio jepočetak kraja".Afganistanski su mudžahedini pridonijeli padu Sovjetskog Saveza,

sovjetskog carstva pa čak i komunizma kao takvog. IakoAfganistanci sve to pripisuju vlastitim zaslugama, Zapad je okrenuoploču i gotovo nije ni priznao doprinos Afganistana okončanjuHladnoga rata. Povlačenje sovjetskih snaga iz Afganistana označilo

je kraj Gorbačo-vljevu eksperimentu perestrojke i glasnosti, tj. idejida se sovjetski sustav može promijeniti iznutra. To je lekcija zadanašnje mešetare -oni što se miješaju u Afganistan mogu i samidoživjeti raspad - ne zbog snage Afganistana i njegova naroda negozbog sila što su u njihovim vlastitim zemljama puštene s lanca. Okrećući tako rano leđa Afganistanu, SAD su se za samo nekoliko

godina suočile s pogibijom svojih diplomata, rušenjemveleposlanstava, bombama u New Yorku i jeftinim heroinom nasvojim ulicama jer je Afganistan postao utočištem međunarodnogterorizma i drogeraške mafije. Afganistanci su danas dubokoogorčeni što su ih napustile Sjedinjene Američke Države na čijoj suse strani oni borili u Hladnome ratu. Osamdesetih su godina SADbile spremne "boriti se do posljednjeg Afganistanca" kako bi zadaleudarac Sovjetskom Savezu, ali kad su Sovjeti otišli nisu bilespremne pružiti pomoć uspostavi mira i nahraniti gladni narod.Regionalne su sile iskoristile politički vakuum nastao povlačenjemSAD-a, vidjele mogućnost za jačanje vlastitog utjecaja i uskočile uring.Danas SAD svojom politikom isticanja pojedinih pitanja i stvaranja

cijele politike oko tih pitanja, bilo da se radi o naftovodima, odnosuprema ženama ili terorizmu, samo pokazuju da su vrlo malo naučile.Neuspjeli projekt Unocala trebao je biti lekcija za mnoge američkepolitičare ali o tome, čini se, nema nikakvih znakova jer američkidiplomati jure po Srednjoj Aziji pokušavajući nagovoriti naftnekompanije i vlade da pristanu na izgradnju glavnog naftovoda odBakua do Cevhana. Ali, postoje izgledi da se i to odgodi naneodređeno vrijeme. Početak radova predviđen za 2000. godinupostupno je odgađan za 2003. a nedavno i za 2005.god.Iz Unocalova projekta moglo se naučiti nekoliko lekcija. Nemoguće

je izgraditi bilo kakav veliki naftovod ili plinovod iz Srednje Azije bezznatno veće odlučnosti SAD-a i međunarodne zajednice zarješavanje sukoba u toj regiji - u Afganistanu, Tadžikistanu, Nagor-no-Karabahu, Cečeniji i pitanja Kurda. Taje regija bačva barutaneriješenih sukoba. Jednako je nemoguće izgraditi sigurnenaftovode i plinovode bez izvjesnog stupnja strateškog konsenzusasvih zemalja u regiji. Nemoguće je zauvijek iz tamošnjih događanja

isključivati Iran i Rusiju. Te će se zemlje opirati i sabotirati sveprojekte u kojima ne budu sudjelovale. Naftovode i plinovode nemoguće je graditi dok nacionalni sukobi

razdiru države. Nacionalna pripadnost je imperativni zov modernogadoba. Pokušaj rješavanja etničkih problema i opstanka državaiziskuje uporno i stalno diplomatsko zalaganje, a ne podmićivanjekako bi se umirilo lokalne ratne zapovjednike.Naftne kompanije ne mogu graditi naftovode i plinovode na

područjima podložnima građanskim ratovima, brzim političkimpromjenama i događajima, nestabilnošću, islamskomfundamentalizmu, drogi i oružju. Stara velika igra vodila se okozamišljenih opasnosti u kojima sila nije nikada izravno primijenjena.Rusija i Velika Britanija crtale su granice i potpisivale sporazume itako stvorile Afganistan kao tampon zonu između svojih područja.Cilj nove velike igre mora biti stabilnost i mir u toj regiji a ne jačanjezategnutosti i neprijateljstava. SAD su jedina svjetska sila sposobnautjecati na sve susjedne zemlje da se prestanu upletati u Afganistan.Moraju to činiti puno odlučnije nego do sada.Pakistan je, oslabljen okončanjem strateškog partnerstva s SAD--

om nakon Hladnoga rata i pogođen dubokom ekonomskom krizom,ipak bio odlučan proširiti svoju zonu utjecaja tako da imenuje novuvladu u Kabulu. Kako je suočen s neprijateljski naklonjenom Indijom,koja je od njega sedam puta veća, sve od 1947. kada je osnovankao država, opsjednut je problemom sigurnosti koji, stoje prirodno,oblikuje njegovu unutarnju i vanjsku politiku. Ali, njegova vojno-birokratska-intelektualna elita, stoje određivala sudbinu Pakistana jošod pedesetih godina dvadesetoga stoljeća, nikada nije dopustilafunkcioniranje civilnog društva. Samo je ona imala pravo određivatišto predstavlja opasnost po pakistansku nacionalnu sigurnost inačine rješavanja tih opasnosti, a ne izabrana vlada, parlament,organizacije civilnog društva pa čak ni zdrav razum.Od 1988. smijenjene su četiri legalno izabrane vlade. Deset je

vlada došlo i otišlo, a stabilnost države još je uvijek jednako daleksan.7 Bez obzira na tako duboku krizu identiteta i političkoglegitimiteta, na ekonomske promašaje i polarizaciju društva,pakistanska se elita upustila u najgori imperijalni pothvat što gaje udrugoj polovici dvadesetoga stoljeća poduzela neka zemlja Trećega

svijeta. Pakistan se sada bori na dvije fronte, u Kašmiru i uAfganistanu, i premda se posljedice tih ratova - islamskifundamentalizam, droga, oružje i propast društva - već vrloagresivno prelijevaju u sam Pakistan, u toj se zemlji ne događanikakvo procjenjivanje ni osmišljavanje vlastite politike. Pakistan jedanas zreo za islamsku revoluciju talibanskog tipa koja će gotovosigurno ugroziti stabilnost na Srednjem istoku i u Srednjoj i JužnojAziji.Ono što pakistanski političari nisu uspjeli shvatiti jest činjenica da će

svaka stabilna vlada u Kabulu morati biti ovisna o Pakistanu upogledu obnove zemlje, nabavke prehrambenih namirnica i goriva iizlaza u svijet. Od toga bi imalo koristi pakistansko gospodarstvo jerbi osiguravalo radnu snagu, stručnjake i materijal za obnovuAfganistana. Izbjeglice iz Afganistana vratile bi se kućama čime bi sesmanjio financijski teret države a Pakistan bi mogao početipreuzimati kontrolu nad svojim uništenim institucijama i granicama.Dok je Pakistan u Afganistanu igrao ulogu predvodnika, upletanje

Irana u biti je uvijek bilo obrambenog karaktera s ograničenimutjecajem i nastojanjem da spriječi potpunu pobjedu talibana. Ali,Iran je uvelike pridonio podjeli Afganistana tako što je igrao na kartušiiti-zma i perzijskog jezika i stoje pothranjivao podjele upravo međuonim etničkim skupinama koje je pomagao. Podjele među Hazarimai Uzbe-cima, dvjema etničkim skupinama kojima je najviše pomagaodovoljno pokazuju u kojoj je mjeri iranska politika "podijeli pa vladaj"uništila Antitalibanski savez. Iranska je politika bila odraz snažneborbe za vlast unutar iranske elite, koja se tijekom posljednje dvijegodine još više pojačala.Također, potpuni gubitak povjerenja i međusobnog razumijevanja

između Irana i Pakistana nanio je udarac mirovnom procesu ipokazao se ubitačnim za Afganistan. Te dvije države nemaju nikakvazajedničkog stajališta glede rješavanja afganistanskoga građanskograta i, što je još zlokobnije, svaka od njih financira ratove između šiitai sunita u onoj drugoj zemlji i u Afganistanu, što povećava izglede zaveliku međuvjersku eksploziju u cijeloj regiji. S pojavom talibana poprvi je put u povijesti Afganistana međuvjersko i međuetničkočišćenje pokazalo svoje ružno lice. Države Srednje Azije pojavile suse kao novi igrači ali su vrlo brzo stale u zaštitu vlastitih nacionalnih

interesa. Ne odgovara im prevlast Paštuna u Afganistanu i mrze onuvrstu islama koju zastupaju talibani. Sve dok pripadnici njihovenacionalnosti koji žive u Afganistanu ne budu sudjelovali u nekomobliku podjele vlasti u Kabulu, te zemlje neće prestati podupiratinjihov otpor talibanima. To ugrožava pakistanske planove zaizgradnju naftovoda, plinovoda i komunikacija od Srednje Azije prekoAfganistana. Ako talibani osvoje cijelu zemlju, države Srednje Azijemorat će prihvatiti tu stvarnost ali se neće moći očekivati da svojuenergiju s povjerenjem izvoze preko Afganistana pod vlašću talibanai preko Pakistana.Čini se daje Saudijska Arabija nesposobna osmisliti razumnu

vanjsku politiku koja bi služila njezinim nacionalnim interesima a nesamo išla na ruku domaćemu vahabitskom lobiju. Saudijci su seudaljili od talibana tek kad je mula Omar uvrijedio kraljevsku obiteljosobno. Saudijski se izvoz vahabizma vratio kao bumerang i sveviše narušava vlast kraljevske obitelji. Saudijski narod ne ostaje gluhna kritike Osame bin Ladena o korupciji i lošoj vladavini saudijskogrežima. I, ako ne dođe do mira u Afganistanu, u bazama uAfganistanu postoje deseci novih Bin Ladena koji su spremni ičekaju zauzeti njegovo mjesto.Muslimane diljem svijeta saudijska potpora talibanima dovodi u vrlo

neugodan položaj zbog iznimno negativne i destruktivne taliban-skeinterpretacije islama. Ljudi na Zapadu sve više izjednačuju islam stalibanima i s terorizmom tipa Bin Ladena. Mnogi zapadni promatračine izdvajaju talibane nego islam u cjelosti osuđuju kao netolerantan iprotumoderan. Poput mnogih današnjih islamskihfundamentalističkih skupina, talibani oduzimaju islamu svakonaslijeđe osim teologije. Ignoriraju islamsku filozofiju, znanost,umjetnost, estetiku i misticizam. Tako se zaboravlja raznolikobogatstvo islama i osnovna poruka Kur'ana - izgradnja civilnogdruštva u kojemu vlada pravda i jednakost i u kojemu su vladariodgovorni za svoje građane.Vrijednost rane muslimansko-arapske civilizacije bila je u njezinoj

multikulturalnoj, multireligijskoj i multietničkoj raznolikosti. Brojne izapanjujuće neuspjele države u današnjemu muslimanskom svijeturezultat su napuštanja toga izvornoga puta, cilja i nadahnuća bilozbog okrutne diktature ili uskog tumačenja teologije. Povijest

muslimana čini krug osvajanja, obnove i poraza. PovjesničarFerdinand Braudel napisao je to ovako: "Možda je islam imaosudbinu privući i iskoristiti primitivne narode koji okružuju ipresijecaju njegovo područje, a potom pasti kao plijen vlastiteokrutne moći. U konačnici se uspostavlja red i zaliječuju rane.Uspješna primitivna ratnika pripitomljuje svemoćni urbani životislama".Slijedeći tu muslimansku tradiciju, mogu li i talibani promijeniti i

ublažiti svoju politiku i uključiti bogatu etničku i kulturološkuraznolikost Afganistana kako bi postali legitimni vladari zemlje? Doksu u današnjem obliku to se od njih baš ne može očekivati. Talibanisu se u biti našli između plemenskog društva, koje pokušavajuignorirati, i potrebe uspostave državne strukture koju odbijajuuspostaviti. Za rascjepkanost paštunskih plemena već plaćaju danakjer ne uspijevaju udovoljiti zahtjevima za podjelom vlasti ni nalokalnoj razini, a ne-paštune ignoriraju. To se u prošlosti nije nikadadogodilo. Afganistan-ski pisac Ašraf Gani napisao je: "Unatočprividnoj dominaciji Paštuna, proces stvarnog stvaranja državezahtijevao je sudjelovanje elite svake etničke skupine i istaknutuulogu nepaštuna i u državnoj upravi i u vojsci".9 Talibani se opiruukupnoj afganistanskoj povijesti jer je uopće ne poznaju. Talibani istodobno odbijaju utvrditi kakvu će državu uspostaviti pod

svojom vlašću velikim dijelom jer nemaju pojma što žele.Zbog nedostatka središnje vlasti, državnih organizacija, procesa

uprave i kontrole i mehanizama koji bi održavali izvjesnu razinusudjelovanja šire javnosti (Laje Džirga ili islamska sura ili parlament)mnogim je Afganistancima nemoguće prihvatiti talibane, a svijetunemoguće priznati njihovu vlast. Ne može biti učinkovite vlade akonema zajedničke prihvatljive definicije o tome kakva je državapotrebna da bi zaliječila ratne rane. Ali, kandaharska skupina okomule Omara ne podnosi nikoga izvan svoga kruga i nikakve savjete.Podjele unutar tali-bana množe se velikom brzinom i nije isključenoda bi umjereniji talibani mogli provesti udar i srušiti mulu Omara ikandaharsku ulemu.Nijedan lokalni zapovjednik ni frakcija nisu se nikad osjetili

odgovornima za civilno pučanstvo, ali su talibani nesposobni provestii minimum razvojnih pothvata jer vjeruju da će se islam za svakoga

pobrinut. Temeljno pitanje za UN i nevladine organizacije jestsljedeće: produžuje li humanitarna pomoć građanski rat jer stranahumanitarna pomoć drži ljude na životu a lokalne zapovjednikeoslobađa odgovornosti za narod i dopušta im da sva sredstvausmjeravaju u ratne svrhe? Taje dvojba danas uobičajena u UN-u idrugim humanitarnim organizacijama glede neučinkovitih država,poput Sudana i Somalije, a u budućnosti će predstavljati najvećiproblem za međunarodne humanitarne organizacije.Čini se da se jedina učinkovita afganistanska nevladina

organizacija temelji na organiziranom krijumčarenju i trgovinidrogom. Zato je i ono malo obnove što su je talibani do sadapoduzeli u potpunosti povezano s poboljšanjem krijumčarsketrgovine i trgovine drogom. Popravili su neke ceste, postavili nekolikobenzinskih postaja i pozvali američke kompanije da uspostavemobilnu telefonsku mrežu za poboljšanje i ubrzanje trgovine drogomi druge nezakonite trgovine. Od tih talibanskih ulaganja korist imasamo prijevoznička i drogeraška mafija. Nijedan lokalni zapovjednik ne gradi škole, bolnice, vodovode ili bilo

što u svezi s unapređenjem života obična čovjeka.Talibani se, onakvi kakvi su danas, ne mogu nadati da će vladati u

Afganistanu i da će ih međunarodna zajednica priznati. Cak i akoosvoje sjever zemlje to neće donijeti stabilnost nego daljnji gerilskiotpor nepaštunskih naroda, ali ovoga puta iz baza u zemljamaSrednje Azije i u Iranu, što će još više destabilizirati cijelu regiju.Međutim, jedina alternativa talibanima u Paštunskom pojasuAfganistana jest još veći nered i rasulo. "Većina Afganistanaca južnood Kabula najvjerojatnije bi se složila da se talibani, iako više nisutako popularni kao u početku, više brinu o ljudima, o njihovojsigurnosti i dobrobiti nego njihovi prethodnici te da je jedinaalternativa potpuna anarhija".1 ° Nemoguće je poželjeti da oninestanu pa da se to i dogodi, ali puno je vjerojatnije da će talibaniosnovati frakcije s različitim suparničkim snagama u Kabulu,Kandaharu i možda u Heratu.Antitalibanski savez ne može osvojiti južno paštunsko područje ni

tamo vladati. Do sada se pokazalo da Masud nije sposoban privućidovoljan broj onih Paštuna koji odbacuju talibane i koji bi njemu dalineki legitimitet za uspostavu vlasti. Jedina mogućnost opstanka

protivničkih snaga ovisi o pridobivanju nekih dijelova paštunskihnaroda što će nedvojbeno produljiti rat, ali i oslabiti talibane i objemastranama pružiti mogućnost za pregovore. Osim toga, Antitalibanskisavez nije uspio uspostaviti ni minimum državnih struktura nizajedničko vodstvo koje bi se barem sastojalo od svih nepaštunskihnaroda. Zbog međusobnih razmirica, podjela i borbe za vlast izgubilisu ugled u očima mnogih Afganistanaca, koji možda mrze talibaneali zacijelo nemaju nimalo povjerenja ni u Antitalibanski savez.Strah od daljnjih podjela posvuda je prisutan a crta je povučena još

1996. Planinskim lancem Hindukuš Afganistan je podijeljen na paš-tunski jug pod talibanima i nepaštunski sjever, a obje se strane boreza Kabul. Uz strahotne pokolje, vjerske pogrome i etnička čišćenjana tako velikom broju područja, postoje vrlo veliki izgledi za podijelute zemlje. Nasreću, među ratnim zapovjednicima nema nijednogpoput Slobodana Miloševića ili Sadama Huseina, koji bi bili spremnibraniti svoju moć i područje po cijenu podjele zemlje. Unatočupletanju susjednih zemalja, nijednoj ne odgovara podjelaAfganistana jer bi se time otvorila pandorina kutija etničkih podijelakoje bi se brzo prenijele izvan granica Afganistana, stvorile golemekolone izbjeglica i još više povećale kulturu droge, oružja i islamskogfundalizma u tim ionako krhkim zemljama. Formalna podjelaAfganistana još je uvijek moguća, ali je za sada nitko od igrača neželi. To je jedina pozitivna nada za budućnost mirovnog procesa.Mirotvorni napori UN-a za sada nisu polučili nikakvih rezultata, ali

ne zbog slabih nastojanja. Razlog je jednostavno u tome da nemaizgleda za smirivanje građanskoga rata sve dok vanjske sileopskrbljuju ratne zapovjednike novcem i oružjem. Moguće rješenjemožda je neki proces koji bi počeo izvan Afganistana. Najprije bi svezemlje u regiji morale prihvatiti embargo na uvoz oružja uAfganistan, iskreno ga provoditi i dopustiti UN-u kontrolu njegoveprovedbe. Zemlje u regiji morale bi prihvatiti ograničenje svojegutjecaja u Afganistanu umjesto da svoje štićenike i dalje podupiru unastojanju da osvoje cijelu zemlju. Od presudne važnosti bio bidijalog između Irana i Pakistana s tim da Pakistan pristane smanjitisvoj utjecaj u paštunskom pojasu, a Iran u zapadnom i središnjemAfganistanu, uz jamstva šiitskoj manjini.

Ukratko, svaka bi zemlja morala shvatiti ne samo potrebe vlastitenacionalne sigurnosti nego i potrebe nacionalne sigurnosti susjednihzemalja. Utjecaj drugih zemalja u Afganistanu sada je nemogućeiskorijeniti, ali ga je moguće i potrebno međusobnim sporazumimaobuzdati i ograničiti do prihvatljive razine. Nijedna susjedna zemljane smije ugrožavati poznate sigurnosne interese susjednih zemalja.Pregovori za postizanje takvih sporazuma bili bi krajnje delikatni jerne bi uključivali samo političare nego i dužnosnike vojski i tajnihslužbi svih zemalja. UN i međunarodna zajednica morali bi zajamčitida ti sporazumi neće podijeliti Afganistan u budućnosti, niti ometatiproces upostave vlasti u Afganistanu.Stanje u Afganistanu ne može se više riješiti uspostavom

takozvane "vlade širokog spektra". Nemoguće je očekivati da ćemula Omar i Masud sjesti za pregovarački stol i zajednički vladatizemljom. Potrebno je postići obustavu vatre, uspostaviti neku slabusredišnju vladu za početno razdoblje, demilitarizaciju Kabula iizvjestan stupanj autonomije za područja koja drže zaraćene frakcije.Sve bi frakcije trebale pristati na dugoročno osnivanje jače središnjevlasti i, istodobno, kratkoročno zadržati svoju autonomiju. Na taj binačin zadržale svoje neovisne vojne jedinice i ujedno doprinijeleuspostavi središnjih policijskih snaga u Kabulu.Frakcije bi trebale, neovisno jedna o drugoj, dobivati vanjsku pomoć

za obnovu zemlje, ali i surađivati preko središnje vlade na obnoviuništene infrastrukture. To bi pridonijelo izgradnji međusobnogpovjerenja i razumijevanja. Potom bi se sve frakcije morale složitioko pokretanja nekog procesa uspostave legitimne vlasti, čiji bi sesudionici ili birali na općim izborima ili bi ih birala predstavnička tijelapojedinih regija što bi, u konačnici, dovelo do uspostave nekesredišnje džirge ili Sure u Kabulu.Ne smiju se potcijeniti poteškoće oko postizanja tih sporazuma s

obzirom na činjenicu da zaraćene strane za sada nisu uopćespremne na pregovore. Možda bi ih se na to moglo privoljeti nekimopsežnim planom obnove koji bi napravile i financirale zemljedonatorice, Svjetska banka ili velike privatne dobrotvorne ustanove,pod uvjetom da se pomoć dodijeli tek nakon postizanja minimalnogsporazuma. Bilo bi to u biti podmićivanje ratnih zapovjednika ali ipoticaj afgani-stanskom narodu da na njih napravi pritisak kako bi

postigli sporazum. Svaki ozbiljan mirovni proces u Afganistanuiziskuje znatno ozbiljnije predanje međunarodne zajednice oddosadašnjega. Mir u Afganistanu donio bi velike koristi cijeloj regiji. Pakistan bi

imao ekonomske koristi od obnove te zemlje i mogao bi početirješavati probleme u svojoj zemlji prouzročene afganistanskim ratom-porast trgovine oružjem i drogom, terorizma, vjerskih podijela i siveekonomije. Okončala bi se diplomatska izolacija Pakistana u toj regijii ta bi se zemlja ponovno mogla integrirati u komunikacijsku mrežuSrednje Azije i ponuditi svoje uistinu najkraće putove za izlaz namore. Iran bi povratio svoj položaj u svjetskoj zajednici i ulogu veliketrgovačke zemlje u samom središtu južne Azije, Srednje Azije iSrednjeg istoka. Turska bi imala poslovne i druge veze s turkijskimnarodima u Afganistanu s kojima je povijesno povezana.Kina bi se osjećala sigurnijom i mogla bi provesti učinkovitiji

program ekonomskog razvoja u siromašnoj muslimanskoj pokrajiniQing Zang. Rusija bi mogla izgraditi bolji odnos sa zemljama Srednjei Južne Azije, temeljen na ekonomskoj stvarnosti, a ne na lažnimhegemoni-stičkim ambicijama i konačno se osloboditi svoga mučnogiskustva u Afganistanu. Naftovodi i plinovodi preko Afganistanapovezali bi tu zemlju sa cijelom regijom i ubrzali vanjsku pomoć zanjezinu obnovu. Sjedinjene Američke Države mogle bi osmislitirealniju politiku prema Srednjoj Aziji, steći pristup zalihama energijena tom području i to u sigurnim uvjetima i riješiti opasnost odterorizma.Ali, ako se rat u Afganistanu i dalje bude ignorirao, možemo se

nadati samo najgoremu. Pakistan će se suočiti s islamskomrevolucijom talibanskog tipa koja će tu zemlju i cijelu regiju još višedestabilizirati. Iran će ostati na rubu svjetske zajednice a istočne ćemu granice i dalje biti ugrožene. Zemlje Srednje Azije neće moćiizvoziti energiju i minerale najkraćim mogućim putovima,gospodarstva će im se urušiti pa će se i one suočiti s porastomislamskog fundamentalizma i nestabilnošću. Rusija će i dalje težitihegemoniji u Srednjoj Aziji, a i njezino će se društvo i gospodarstvourušavati. Ulozi su uistinu golemi. 

Dodatak 1

NEKI OD TALIBANSKIH DEKRETA O ŽENAMAI DRUGIM KULTURNIM PITANJIMA, OBJAVLJENI

1996., NAKON OSVAJANJA KABULA{Ovaj prijevod s jezika dari predan je na provedbu

zapadnim humanitarnim organizacijama. Gramatika i pravopisprenijeti su u izvornom obliku.)

Dekret objavljuje Glavno predsjedništvo Amr bi'l-ma'rufwa nai azmunkara (Vjerske policije).Kabul, studenoga 1996.Žene, ne smijete izlaziti izvan svojih kuća. Ako iziđete izvan kuće,

ne smijete izgledati kao one žene što su izlazile u modernoj odjeći spuno kozmetike i pojavljivale se pred svakim muškarcem prijedolaska islama.Islam je kao spasonosna vjera odredio posebno dostojanstvo za

žene, islam ima vrijedne upute za žene. Žene ne smiju stvarati prilikuza privlačenje pozornosti beskorisnih ljudi koji ih nećedobronamjerno gledati. Žena ima odgovornost učiteljice iliupraviteljice svoje obitelji. Muž, brat i otac imaju odgovornostosigurati sve životne potrebe za obitelj (hranu, odjeću itd.). U slučajuda žene moraju izlaziti izvan kuće zbog školovanja, društvenihpotreba ili socijalnih službi, moraju biti pokrivene u skladu sislamskim šerijatskim pravilima. Ako izlaze u modernoj, ukrašenoj,uskoj i privlačnoj odjeći kako bi se pokazale, proklet će ih islamskišerijat i ne trebaju očekivati da će doći u nebo.Svaki starješina obitelji i svaki musliman imaju u tom pogledu

odgovornost. Od svih starješina obitelji tražimo da svoje obitelji držepod kontrolom i tako izbjegnu te društvene probleme. U protivnom ćesnage Vjerske policije {Munkrai) takvim ženama priprijetiti, ispitati ih istrogo kazniti njih i starješine obitelji. Vjerska policija {Munkrai) imaodgovornost i dužnost boriti se protiv takvih društvenih problema itrudit će se sve dok se zlo ne okonča.

Pravila rada za državne bolnice i privatne klinike temeljena naislamskim šerijatskim načelima. Ministarstvo zdravlja, u ime Amir al-mu'minina mule Muhameda Omara. Kabul, studenoga 1996.1. Bolesne žene moraju ići liječnicama. U slučaju daje potreban

liječnik, pacijentica mora biti u pratnji jednoga muškog člana užeobitelji.2. Tijekom pregleda, i pacijentica i liječnik moraju imati islamski

hidžab (pokrivalo za glavu).3. Liječnik ne smije dirati ni gledati druge dijelove tijela pacijentice,

osim oboljeloga.4. Čekaonice za pacijentice moraju imati zavjese na prozorima.5. Osoba za prozivanje pacijentica mora biti ženskog spola.6. Tijekom noćne službe, liječniku je zabranjeno ulaziti u sobu u

kojoj leže pacijentice, bez poziva pacijentice.7. Liječnici i liječnice ne smiju zajedno sjediti i pričati, a ako postoji

potreba za takav razgovor on se mora obaviti s hidžabom.8. Liječnice moraju nositi jednostavnu odjeću, ne smiju nositi

modernu odjeću ni koristiti kozmetiku ni šminku.9. Liječnice i medicinske sestre ne smiju ulaziti u sobe u kojima leže

muški pacijenti.10. Osoblje bolnice mora u džamiji moliti u za to određeno vrijeme.11. Vjerska policija ima pravo odlaziti u kontrolu u svako doba i

nitko je ne može spriječiti.Tko god prekrši ovu zapovijed bit će kažnjen po islamskim

pravilima.

Glavno predsjedništvo Amr bi 7 Ma 'rufa. Kabul, prosinca 1996.1. Za sprječavanje pobuna i otkrivenih žena (bi hidžab). Vozači ne

smiju uzimati žene koje nose iransku burku. U slučaju kršenja vozačće biti uhićen. Ako se na ulici zapaze takve žene, pronaći će senjihove kuće i kazniti njihovi muževi. Ako žene nose stimulativnu iprivlačnu odjeću bez pratnje bliskoga krvnog srodnika, vozači ih nesmiju uzimati.2. Za sprječavanje glazbe. Ima se objaviti javnim sredstvima

priopćavanja. Zabranjene su kasete u trgovinama, hotelima, vozilimai rikšama. Ova se mjera mora provesti za nekoliko dana. Ako se utrgovini nađe ijedna kaseta, vlasnik će biti uhićen, a trgovina

zatvorena. Ako pet ljudi daju jamstvo, trgovina će biti otvorena, azločinac kasnije pušten iz zatvora. Ako se kaseta pronađe u vozilu,uhitit će se i zatvoriti i vozilo i vozač. Ako pet ljudi daju jamstvo,vozilo će biti pušteno, a kasnije i vozač.3. Za sprječavanje brijanja i sisanja brade. Nakon jednoga i pol

mjeseca, ako se zapazi daje tko obrijao ili skratio bradu, bit ćeuhićen i zatvoren dok mu brada ne naraste.4. Za sprječavanje držanja golubova i igara s pticama. Ovaj običaj/

hobi mora prestati za deset dana. Ovo će se nakon deset danakontrolirati pa će golubovi i sve druge ptice za igru biti ubijene.5. Za sprječavanje puštanja zmajeva. Trgovine zmajevima u gradu

bit će ukinute.6. Za sprječavanje idolopoklonstva. U vozilima, trgovinama,

hotelima, sobama i na svim drugim mjestima treba ukinutislike/portrete. Kontrolori moraju uništiti sve slike na navedenimmjestima.7. Za sprječavanje kockanja. U suradnji sa sigurnosnom policijom,

moraju se pronaći glavna središta, a kockari uhititi na mjesec dana.8. Za iskorjenjivanje ovisnosti. Ovisnici će bit uhićeni i provest će se

istraga kako bi se otkrio opskrbljivač i trgovina. Trgovina će sezatvoriti, a njezin vlasnik i korisnik droge dobit će mjesec danazatvora.9. Za sprječavanje britanskih i američkih frizura. Ljudi s dugom

kosom bit će uhićeni i privedeni u odjel Vjerske policije na šišanje.Prijestupnik mora platiti šišanje.10. Za sprječavanje kamata na zajmove, pristojbe na promjenu

malih novčanica i na podizanje novca. Sve mjenjačnice moraju bitiupoznate da se tri gore navedena načina mijenjanja novca moraju zabraniti. U slučaju kršenja prijestupnici će dobiti duge zatvorske

kazne.11. Za sprječavanje pranja rublja mladim djevojkama i ženama na

potocima u gradu. Prijestupnice će biti odvedene kućama, na poštenislamski način, a njihovi muževi strogo kažnjeni.12. Za sprječavanje glazbe i plesa na vjenčanjima. U slučaju

prekršaja glava obitelji bit će uhićena i kažnjena.13. Za sprječavanje sviranja glazbe. Ova se zabrana mora objaviti.

Ako tko to bude činio o tome mogu odlučiti vjerske starješine.

14. Za sprječavanje šivanja ženske odjeće i uzimanja mjera klijen-tica. Ako se u krojačnici zatekne žena ili modni časopisi, krojač ćebiti uhićen.15. Za sprječavanje gatanja. Sve knjige s tim povezane moraju se

spaliti, a gatari će biti uhićeni i zadržani u zatvoru dok se ne pokaju.16. Za sprječavanje izbjegavanja molitve i zajedničke molitve na

tržnici. Molitve se moraju obavljati u za to određeno vrijeme u svimopćinama. Prijevoz se mora strogo zabraniti, a svi ljudi morajuodlaziti u džamiju. Ako se mlade ljude vidi u trgovinama, bit ćeodmah uhićeni i zatvoreni.

Dodatak 2STRUKTURA TALIBANA

Vođa talibana je mula Muhamed Omar, poznat i kao amir al-mu'minin, tj. vladar pravovjernih. Prijelazno vladajuće vijeće od desetčlanova, tj. vrhovna Sura, najveće je vladajuće tijelo, sa sjedištem uKandaharu. Postoje dva odbora koja su za svoj rad odgovorna Suri.Jedan je prijelazna vlada ili kabulska Sura, a drugi vojna Sura.

VRHOVNA SURA ČLANOVA UTEMELJITELJA TALIBANA,KANDAHAR, 1994. - 1997.

Mula Muhamed Omar. Amir al-mu'minin. Vođa vjernih. Zapovjedniktali-banskog pokreta.mula Muhamed Rabani Ahundpredsjednik Vladajućega vijeća i zmjenik zapovjednika talibanamula Muhamed Gaus, Ahundmula Muhamed Hasan, Ahund mula Muhamed Fazil, Ahund mula

Abdur Razak mula Sejid Giasudin Aga mula Hajrulah Hairhvamevlana Abdul Satar Sanani mevlana Ehsanulah Ehsan mula AbdulDžalil privremeni ministar vanjskih poslova do lipnja 1997.zapovjednik vojnog stožera zapovjednik vojnih snaga, direktorOdjela za carine, privremeni ministar informiranja, privremeniministar unutarnjih poslova, privremeni ministar pravosuđa, guvernerDržavne banke, privremeni ministar vanjskih poslova, od lipnja 1997.

Podrijetlo članova Talibanskog pokretaD = Paštun iz ogranka Durani;G = Paštun iz organka Gilzai;N = Paštun koji ne pripada ni ogranku Durani ni ogranku Gilzai;T = Tadžik;U = Uzbek;0 = ostale etničke skupine;FM = jedan od osnivača Pokreta;muj. = bivši mudžahedinski zapovjednik protiv sovjetskih snaga.

Pripadnost bivšim mudžahedinskim strankama.b. čl. = bivši član;Hizbe (K) = Hizb-i islami (Junis Halis),Hizbe (H) = Hizb-i islami (Gulbudin Hikmetjar),Jam = Jama'at-i islami (Rabani),Nifa = Nacionalna islamska fronta Afganistana (Gailani),Har = Harakat (mevlana Muhamed Nabi Mohamedi)

M. Muhamed Omar vrhovni vođaMevand/Kandahar G. Hotak, muj. školovan u kandaharskoj

medresi; FM, 37 b. čL Hizb (K) bez jednog oka; predsjednik vlade M.Muhamed Rabani predsjednik kandaharske Sure Muhamed Hasanministar vanjskih postova od 1997. Kandahar, FM, 38 KandaharM. Muhamed Gaus ministar vanjskih postova, Kandahar, Hušhab,

umirovljen 1997.N. Kakar, muj. b. ČL Hizb (K) G. Hotak, muj. b. ČL Hizb (K.)D. Nurzai, muj. b. čl Hizb (K) školovan u medresi u Keti; Omaro v

rođak na jedno oko slijep, na drugo slabo vidi; Omarov dobarprijatelj; osvojio Mazar 1997.M. Abdur RazakM. Sejid Giasudin Odjel za carine i ministar obrazovanja Kandahar

FarjabD. Popalzai muj. b. čl Hizb (K) nema formalnog obrazovanja;

poštovan čovjek; nosi naušniceM. Hajrulah Hairhva ministar unutarnjih postavaKandaharD. Popalzai, muj. b. čL Har Ehsanulah Ehsanguverner Državne banke Kandahar, Pandžvadžmevkna Abdul Satar predsjednik Vrhovnog Kandahar, 80Sanani suda u KandaharuMuhamed Abas Obaidulah ministar zdravstva; osoba za suradnju s

agencijama UN-a ministar obrane Urozgan, FM, 40 KandaharDadulah ministar građevinarstva i KandaharMohamadulah Ahond financijaamir Han Mutaki ministar informiranja i Logar, FM kultureD. Išakzai

G. Hotak muj. b. čL Hizb (K)diplomirao na Hakanijibivši guverner Hosta; poginuo u Mazaru 1997. školovan u kandaharskoj medresiškotovan u medresi u Zabulu, potom na Hakaniji; trgovac u

Kandaharu; gradonačelnik Kandahara; državni odvjetnik;zapovjednik snaga u Baglanu G. Hotak muj. škotovan u medresi uKeti; osvojio b. čL Har. Mazar; osoba za vezu između talibanskevojske i ISI-a D. Alkozai muj. škotovan u medresi u Keti a-3 TO b. čLHar. »,N. Koči škotovan na Hakaniji; stari Omarov ashi (nomadi), muj.

prijatelj; zapovjednik snaga u a.b. čL Har. Baglanu nakon Mazara ime i prezime položajpodrijetlo/dob pleme/položaj napomenaAbdul Latif Mansur ministar poljoprivrede Paktija G.Muhamed Esa ministar voda i elektroprivrede Kandahar G. b.Hotak, muj. CL Har.Alidad Ahund ministar prometa i veza Kandahar G. b.Hotak, muj. ČL Hizb (K)Nurudin Turabi ministar pravosuđa Urozgan G. Hotak Hamidulah

Nimani ministar visokog školstva Zabul D. DaftaniAhmad Džan ministar rudarstva i industrije Paktija, 40 G. ZadranDžalakidin Hakani ministar za pogranična pitanja Paktija, 55& b. Zadran, muj. ČL Hizb (K)Sadek Ahund ministar trgovine KandaharG. Hotak, muj. b. čL Har.škotovan na Hakanijiimao vlastitu medresu u Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajiniizgubio jedno okonema formalnog obrazovanja škotovan na Hakaniji; trgovac sagovima u Saudijskoj Arabiji;

talibanski povjerenik za trgovinu u Pešavaru vođa islamskog pokretaprotiv Davuda 1974.; pobjegao u Pakitan; škotovan u Paktiji i šestgodina na Hakaniji; vodeći mudžahedinski zapovjednik; osvojio Host1991.; pridružio se talibanima 1995. bez obrazovanja; osvojio Mazar1997.Karidin Mohamad ministar planiranja mevlana Kalamudin

šef Vjerske policijeBadahšanLogar, Bariki Barak, 38T. muj., b. čL Jam. vodeći Tadžik u vijećuG. Mohmand, muj. b. ČL Har.tajnik Nabi Mohamedija u vladi predsjednika Rabanija; pridružio se

taBbanima u Zabuhimevlana Džalilulah državni odvjetnik Herat, 68Maulavizade Havadža školovan u medresi u Deobandu, Indija;

savjetnik u mudžahedinskoj prijelaznoj vladi 1988.; ministarobrazovanja u vladi predsjednika RabanijaMuhamed Hasan guverner KandaharaVakil AhmadSer Muhamed Stanakzai Omarov tajnik, zemjenik ministra vanjskih

posbvaUrozgan, FM, 45 D. Ačakzai, muj. škofovan u medresi u Keti; borio

se b. čL Har. protiv Rusa u UrozganuKandahar N. Kakar FM glavni Omarovpomoćnik; glasnogovornik talibanaLogar G. Stanakzai bivši policajac; školovanu Indiji Arifulah Arif zamjenik ministra financija Paktija, Zamrud G.

Suleiman Har.nakon šest razreda osnovne škole, 14 godina na Hakaniji; radb za

džihad u Pakistanu

1996.5. studenoga: Talibani preuzimaju Kandahar i oslobađaju konvoj; u

četverodnevnim okršajima pogiba 50 ljudi.25. studenoga: Talibani osvajaju dvije južne pokrajine, Laškargarh i

Hemland. 1995.1. siječnja: U Afganistan odlazi 3000 pakistanskih talibana iz

Pešavara.2. veljače: Talibani ulaze u pokrajinu Vardak, 40 km od Kabula. 11.

veljače: Talibani osvajaju pokrajinu Logar. Od ukupno 30 pokrajinatalibani osvajaju 11. Predsjednik Rabani šalje izaslanstvo nasastanak s talibanima.

14. veljače: Talibani osvajaju Čarasjab, a Hikmetjar bježi bez borbe.18. veljače: Talibani postavljaju tri uvjeta za ulazak u prijelaznu

vladu; talibani su neutralna sila, samo dobri muslimani mogu ući uvladu, u kojoj mora biti zastupljena svaka od 30 pokrajina. 7. ožujka:Talibani napreduju prema Nimruzu, Farahu, nastoje zauzeti Herat.Ulaze u južni dio Kabula jer Hazari napuštaju položaje.11. ožujka: Masud napada talibane u blizini Kabula. Talibani

potisnuti u Čarasjab.13. ožujka: Talibani uhićuju vođu Hazara Abdula Alija Mazarija, koji

pogiba pri rušenju helikoptera dok ga odvode u Kandahar. Talibaniosvajaju Farah.29. ožujka: Vladine snage potiskuju talibane na udaljenost od 130

km od Šindanda.4. travnja: Talibani osvajaju dio zračne baze Šindand blizu Herata.12. svibnja: Talibani potisnuti iz Faraha. 31. svibnja: Direktor saudijske tajne službe princ Turki posjećuje

Kabul i Kandahar.10. srpnja: Zamjenik direktora saudijske tajne službe, u mirovnoj

misiji, obilazi afganistanske gradove i sastaje se s talibanima.2. rujna: Talibani ponovno osvajaju Farah; žestoke borbe blizu

Sindanda.3. rujna: Talibani osvajaju Sindand. Kabul reorganizira vojno

zapovjedništvo i degradira Ismaila Hana; vojska se zrakoplovimaprebacuje u Herat.5. rujna: Talibani osvajaju Herat. Ismail Han bježi u Iran, bez borbe.6. rujna: Opljačkano i spaljeno pakistansko veleposlanstvo u

Kabulu. Iran upozorava talibane da ne prelaze iransku granicu.10. listopada: Talibani prebacuju 400 tenkova iz Kandahara u

Kabul; pripremaju napad na grad.11. listopada: Talibani poduzimaju snažan napad i ponovno

osvajaju Čarasjab.11. studenoga: Talibani raketiraju Kabul. Na dan najžešćih

talibanskih raketnih napada pogiba trideset šestero ljudi a pedesetdvoje biva ranjeno. 26. studenoga: Najžešće talibanskobombardiranje Kabula, u kojemu je 39 civila poginulo a 140 ih jeranjeno. Vladine snage potiskuju talibane od Kabula.1996.

3. ožujka: Predsjednik Rabani odlazi u posjet Iranu, Turkmeniji iUzbekistanu.20. ožujka: Sastanak talibanske Sure, u Kandaharu, s tisuću

predstavnika uleme i plemenskim poglavicama, radi rasprave odaljnjim političkim potezima.4. travnja: Završetak talibanske Sure, uz poziv na džihad protiv Ra-

banija. Mula Omar proglašen amir al-mu'mininom.19. travnja: Viši se politički dužnosnici sastaju s talibanima u Kabulu

i Kandaharu.23. svibnja: Izaslanik UN-a Mestiri podnosi ostavku iz zdravstvenih

razloga. 26. lipnja: Hikmetjar se pridružuje Rabaniju i postaje premijerom.

Talibani raketiraju Kabul, 52 mrtvih.11. lipnja: Njemački diplomat Norbert Holl imenovan izaslanikom

UN--a za Afganistan.4. rujna: Žene u Kabulu prosvjeduju protiv talibanskih mjera.10. rujna: Talibani osvajaju dvije općine u Nangarharu. Hadži Kadir

bježi u Pakistan. Snažne borbe blizu Džalalabada.11. rujna: Talibani osvajaju Džalalabad.25. rujna: Talibani osvajaju Sarobi i Asadabad.26. rujna: Talibani za jednu noć prevaljuju put od Sarobija do

Kabula. Borbe izvan Kabula. Kabul pada u ruke talibana.27. rujna: Talibani vješaju Nadžibulaha. Masud se povlači prema

sjeveru. Mula Omar proglašava amnestiju i imenuje šesteročlanovijeće za upravljanje gradom, pod vodstvom mule MuhamedaRabanija. Iran, Rusija, Indija i zemlje Srednje Azije zemlje osuđujutaliban-sko preuzimanje vlasti. Pakistan šalje izaslanstvo u Kabul.1. listopada: Talibani u Pandžširu traže od Masuda da se preda ili

ga čeka smrt. Dok talibani napreduju prema sjeveru, Masud miniraceste prema Pandžširu. Talibani stižu do tunela Salang; neodlučanishod s Masudovim snagama.4. listopada: Sastanak na vrhu CIS-a upozorava talibane da se

klone Srednje Azije.8. listopada: Talibani pokušavaju osvojiti Pandžširpa dolazi do

snažnih borbi. Pakistan odlazi u političke posjete mnogim zemljama.10. listopada: U Hin Džanu se sastaju Dostum, Masud i Halili i

osnivaju Vrhovno vijeće za obranu domovine. Masud s pedeset

vojnika napada Bagram i poduzima protunapad na autocestuSalang.12. listopada: Masud osvaja Džabal ul-Seradž.13. listopada: Masud ponovno osvaja Čarikar. Borbe na udaljenosti

od petnaest kilometara od Kabula. Stotine stradalih. 18. listopada:Bagram pada u ruke Masuda. Talibani bježe. Dostumo-va oklopnajedinica stiže u pomoć Masudu. 24. listopada: Mula Omar izjavljuje: "Borit ćemo se do smrti i dati

posljednju kap krvi za Kabul". Masud zahtijeva demilitarizacijuKabula. Nakon snažnih borbi s Dostumovim snagama, talibaniosvajaju pokrajinu Bagdis.31. listopada: Snage Ismaila Hana prebačene iz Irana u Maimanu

kako bi pružile otpor talibanima na zapadu zemlje.

1997.1. siječnja: Talibani ponovno osvajaju Bagram i Čarikar; velik

udaracMasudu.23. siječnja: Talibani ponovno osvajaju Gulbahar na ulazu u Salang.2. veljače: Hazari pojačavaju obranu Bamijana dok talibani

napreduju Dolinom Gorband. Talibansko izaslanstvo odlazi u SAD.12. ožujka: Pokušaj atentata na mulu Abdura Razaka, guverneraHer¬ata.19. svibnja: General Malik Pahlavan ustaje protiv Dostuma, osvaja

Farjab i izjavljuje da se pridružio talibanima.20. svibnja: Pokrajine Bagdis, Farjab i Sar-e Pol padaju u Malikove

ruke. Dolazi do žestokih borbi. Malik predaje talibanima 700zarobljenika i Ismaila Hana.24. svibnja: Talibani ulaze u Mazar, uvode šerijat i zatvaraju škole

za djevojčice.26. svibnja: Pakistan priznaje talibansku vladu. U Mazani propadaju

pregovori između talibana i Malika. Počinju borbe.28. svibnja: Talibani istjerani iz Mazara nakon osamnaestosatne

borbe i pogibije 300 talibana. Zarobljene tisuće talibana. Masudpoduzima protunapad na jugu zemlje.2. lipnja: Talibani zatvaraju iransko veleposlanstvo u Kabulu. Tisuće

pakistanskih studenata priključuje se talibanima. Protivničke snageosnivaju novi savez u Mazani.

12. lipnja: U Baglanu razoružano 3000 talibana. Masud preuzimaDžabal ul-Seradž. Rabani se u Mazani sastaje s Malikom.Protivničke snage osnivaju Ujedinjenu islamsku i nacionalnu frontuza spas Afganistana.19. srpnja: Masud osvaja Bagram i Čarikar. Talibani ostavljaju teško

naoružanje i bježe.21. srpnja: Malik odlazi na razgovore u Iran.28. srpnja: UN zadužuje Lahdara Brahimija da pripremi izvješće o

Afganistanu. Oko Kabula se nastavljaju žestoke borbe.7. kolovoza: Međunarodni odbor Crvenog križa izjavljuje daje

tijekom posljednja tri mjeseca ranjeno više od 6800 ljudi. U KabuluCARE obustavlja programe za žene.12. kolovoza: Sastanak protivničkih snaga u Mazani završava

ponovnim imenovanjem Rabanija za predsjednika.15. kolovoza: U Islamabad stiže Lahdar Brahimi, nakon čega

posjećuje mnoga mjesta na tom području.19. kolovoza: Brahimi posjećuje Kandahar. Talibani upozoravaju

strane novinare da izvješćuju pošteno ili će biti protjerani iz zemlje.4. rujna: Mula Rabani se sastaje s kraljem Fahdom u Džedi i

izjavljuje da će Saudijska Arabija pomoći talibanima na područjuzdravstva i obrazovanja. Talibani optužuju Iran, Rusiju i Francuskuda pomažu Masudu.8. rujna: Talibani opet osvajaju mazarsku zračnu luku nakon

ponovnog napada talibanskih snaga iz Kunduza. Uzbečke snagepodijeljene, jedni prilaze Maliku, a drugi Dostumu.9. rujna: Malik odlazi iz Mazara nakon što mu Hizb-i vahdat spaljuje

kuću. Veliki neredi u gradu. Predstavništva UN-a napuštaju grad.Talibani potisnuti sa zračne luke.12. rujna: Dostum se vraća iz Turske u Mazar. Talibani ubijaju 70

hazarskih seljaka u Kazilabadu. Nakon tri dana nereda, u Mazaruuspostavljen red. Dostum okuplja snage, talibani odlaze i u grad sevraća mir. 18. rujna: Ponovno izbijaju snažne borbe blizu Mazara. Talibani

izjavljuju da će im kralj Fahd dati punu financijsku i političku potporu.23. rujna: Talibani snažno bombardiraju Bamijan. Vode se borbe 15

kilometara od Mazara.

28. rujna: Talibani u Kabulu uhićuju Emmu Bonino i zadržavaju je tridana, zajedno s još devetnaestoro izaslanika Europska zajednice.30. rujna: Talibani protjeruju iz Kandahara troje djelatnika UN-a. 1.

listopada: Nakon stoje posjetio trinaest zemalja, Brahimi završavasvoju misiju. Oko Mazara nastavljene žestoke borbe. 8. listopada:Dostum potiskuje talibane u smjeru Kunduza. Kabul odbacujesporazum o tranzitnoj trgovini s Pakistanom.21. listopada: Dostum osvaja Šebargan i Malik bježi u Iran.16. studenoga: Dostum otkriva 2000 mrtvih tijela talibana u trideset

masovnih grobnica blizu Šebargana i nudi talibanima da će impredati tijela. Razmjena zarobljenika.18. studenoga: U Pakistanu ministrica za vanjske poslove SAD-a

Madeleine Albright naziva talibanska ljudska prava "odvratnima". 26.studenoga: Glavni tajnik UN-a Kofi Annan objavljuje oštro izvješćeUN-a o upletanju stranih zemalja u rat u Afganistanu.17. prosinca: Vijeće sigurnosti UN-a osuđuje dostavu stranog

oružja zaraćenim stranama u Afganistanu i poziva na obustavuvatre.

1998.6. siječnja: Predsjednik Rabani posjećuje Iran, Pakistan i

Tadžikistan kako bi dobio potporu za održavanje regionalnekonferencije o Afganistanu, pod pokroviteljstvom UN-a. Talibanioptuženi za pokolj 600 uzbečkih civila u pokrajini Farjab. Zbogtalibanske opsade Bamijana stanje se na tom području pogoršavajer ponestaje hrane.7. siječnja: Kofi Annan upućuje apel talibanima da dopuste dostavu

hrane Bamijanu. 13. siječnja: U blizini Kete pada talibanski zrakoplov i pogiba 80

vojnika. Paljba blizu Kandahara između talibana i seljaka koji seopiru novačenju.27. siječnja: Na obje strane oslobođeno dvjesto pedeset

zarobljenika za Eid.4. veljače: Potres na sjeveroistoku Afganistana, u kojemu pogiba

4000 ljudi, a 15.000 ostaje bez krova nad glavom. Snijeg otežavarad humanitarnih organizacija.20. veljače: Drugi potres.

8. ožujka: U cijelom svijetu obilježen Međunarodni dan žena u znaksolidarnosti s afganistanskim ženama.14. ožujka: Snažne borbe u Mazaru između Uzbeka i Hazara. 22.

ožujka: Brahimi ponovno stiže u Afganistan kako bi posredovaoizmeđu talibana i protivničkih snaga.1. travnja: Talibani imenuju skupinu koja će u Odboru uleme

sudjelovati na pregovorima s protivničkom stranom.17. travnja: Izaslanik SAD-a Bili Richardson stiže u Kabul i Mazar.26. travnja: Pod pokroviteljstvom UN-a u Islamabadu se sastaje

Odbor uleme.4. svibnja: Propadaju razgovori Odbora uleme.17. svibnja: Talibanski zrakoplovi bombardiraju Talokan. Pogiba

trideset jedna osoba, a stotinu ih biva ranjeno. Snažne borbe okoKabula i na sjeveru zemlje.30. svibnja: Velik potres ponovno pogađa sjeverozapadni

Afganistan. Pogiba 5000 ljudi.18. lipnja: Direktor saudijske tajne službe princ Turki stiže u Kanda-

har.30. lipnja: Talibani zahtijevaju od nevladinih organizacija da se

presele u oštećene zgrade Politehničkog fakulteta. Nevladineorganizacije odbijaju taj zahtjev.3. srpnja: Sastanak na vrhu pet srednjoazijskih zemalja u Almaati

poziva na okončanje rata u Afganistanu.9. srpnja: U kabulskoj zračnoj luci raketiran zrakoplov UN-a. Omar

izdaje dekret o uništavanju televizora, deportiranju svih kršćana i kažnjavanju svih bivših komunista. U Keti ubijen ministar

obrane bivše komunističke vlade.12. srpnja: Talibani osvajaju Maimanu, zarobljuju 800 Uzbeka i

stotinu tenkova.18. srpnja: Europska unija obustavlja svu humanitarnu pomoć

Kabulu zbog neprihvatljivih talibanskih mjera.20. srpnja: Nevladine organizacije napuštaju Kabul. Europska unija

zatvara svoj ured.21. srpnja: U Džalalabadu kidnapirana i ubijena dvojica afganistan-

skih državljana - djelatnika humanitarnih organizacija. 31. srpnja:Talibanski vođe posjećuju medresu Dar ul- 'Ulum Haqqa-nia. Akora

Hatak u Pakistanu prikuplja ljudstvo. Pet tisuća Paki-stanaca odlazina bojište u Afganistan.1. kolovoza: Talibani zauzimaju Šebarghan. Dostum s vojskom bježi

u Hairatan, na granici s Uzbekistanom.7. kolovoza: Eksplozije bombi u američkim veleposlanstvima u

Keniji i Tanzaniji. Odgovornim se smatra Osama bin Laden.8. kolovoza: Talibani osvajaju Mazar, ubijaju jedanaest iranskih

diplomata i novinara. Masakriraju tisuće Hazara, a tisuće ih bježi izMazara.10. kolovoza: Talokan pada u ruke talibana.11. kolovoza: Rusija šalje upozorenje Pakistanu da ne pomaže

taliba-nima. Srednjoazijske zemlje uvode visok stupanj pripravnosti.12. kolovoza: Pol-e Hormi i Hairatan padaju u ruke talibana. 18.

kolovoza: Ajatolah Ali Hamnei optužuje SAD i Pakistan da koristetalibane kao urotu protiv Irana. Jačaju napetosti između Irana italibana. Mula Omar izjavljuje da će talibani štititi Bin Ladena.20. kolovoza: SAD lansiraju 75 kružećih raketa na Bin Ladenove

logore u Džalalabadu i Hostu. Dvadeset jedna osoba pogiba, atrideset ih biva ranjeno.21. kolovoza: Talibani osuđuju američki napad i zaklinju se da će

štititi Bin Ladena. U Kabulu ubijen vojni dužnosnik UN-a. Svi strancinapuštaju Afganistan, Pešavar i Ketu. 26. kolovoza: Njujorška Velika porota dostavlja zapečaćenu

optužbu za terorizam protiv Bin Ladena.1. rujna: Iran počinje ratne igre uz granicu s Afganistanom, u kojima

sudjeluje 70.000 vojnika.6. rujna: Raste opasnost od rata jer Iran izjavljuje da po

međunarodnim zakonima ima pravo štititi svoje građane. SADsavjetuju suzdržanost. Talibani ponovno traže priznanje od UN-a. 10.rujna: Talibani izjavljuju da su u Mazani pronašli devet tijela ubijenihiranskih diplomata.13. rujna: Nakon snažnih borbi Bamijan pada u ruke talibana. Omar

traži od vojnika da se suzdrže od ubijanja civila.20. rujna: Masud snažno raketira Kabul, 66 poginulih i 215 ranjenih.22. rujna: Saudijska Arabija protjeruje talibanskog izaslanika i

izražava ogorčenje zbog talibanskog odbijanja da izruče Bin Ladenanakon posjeta princa Turkija Kandaharu.

27. rujna: Talibani dopremaju 30.000 vojnika na granicu s Iranomkao protumjeru iranskim vojnim vježbama.2. listopada: Iranski vojni helikopteri i zrakoplovi ulaze u zračni

prostor Herata. Počinju iranske vojne vježbe s 200.000 vojnika.14. listopada: Lahdar Brahimi razgovara u Kandaharu s mulom

Omarom, što je Omarov prvi sastanak s nekim stranim diplomatom.Talibani pristaju osloboditi sve iranske zatvorenike.21. listopada: Američka organizacija Feminist Majoritv Foundation,

koja predstavlja 129 organizacija žena, poziva na pojačanekonomski i socijalni pritisak na talibane. Supruga Jayja Lena, MavisLeno, daje sto tisuća dolara za borbu protiv talibanske politike premaspolovima.23. listopada: Masud poduzima uspješnu ofenzivu na sjeveroistoku

i ulazi u pokrajinu Kunduz. Talibani uhićuju šezdeset pobornikagenerala Tanaija, zbog pokušaja državnog udara u Džalalabadu. 25.listopada: Talibani zabranjuju korištenje nagaznih mina. Masudosvaja Imam Saheb na granici s Tadžikistanom.7. studenoga: UN izjavljuje da su talibani odgovorni za ubojstvo

4000 ljudi u Mazani. Omar optužuje UN za pristranost i izjavljuje daje ubijeno 3500 talibana. Ponovno odbacuje osnivanje vlade širokogspektra.13. studenoga: Talibanima se u Bamijanu predaje vođa frakcije

Hizb-i vahdat, Muhamed Akbari.23. studenoga: Direktor UNESCO-a Frederico Mayor poziva svijet

da okonča talibansko kršenje ljudskih prava.1. prosinca: Talibani pucaju na studente ispred Džalalabadskog

sveučilišta, ubivši četvoricu i ranivši šestoricu.9. prosinca: Glavna skupština UN-a donosi oštru Rezoluciju o

Afganistanu.29. prosinca: UNICEF izjavljuje da je propao sustav obrazovanja u

Afganistanu.

1999.10. siječnja: Talibani odbacuju novu Stranku mira i nacionalnog

jedinstva, osnovanu u Pešavaru, i izjavljuju da je jedino vojnorješenje prihvatljivo. Na sjeveru se nastavlja Masudova ofenziva.

12. siječnja: U Pešavaru ubijena obitelj vodećega bivše mudžahe-dinskog zapovjednika Abdula Haka.19. siječnja: Talibani u Kabulu odsijecaju udove šestorici pljačkaša i

vješaju ih o drveće. 21. siječnja: Slijedom izvješća LahdaraBrahimija, Vijeće sigurnostiUN-a ponovno poziva na obustavu vatre. 31. siječnja: Prvo kinesko

izaslanstvo stiže u Kabul na razgovore s talibanima.2. veljače: Sastanak iranskih dužnosnika i talibana u Dubaiju.

Zamjenik američkog ministra vanjskih poslova Strobe Talbott sastajese s talibanima u Islamabadu. Uručuje im pismo sa zahtjevom daizruče Osamu bin Ladena.9. veljače: Talibani odbacuju američki zahtjev i izjavljuju da Bin Lad-

en neće biti protjeran, ali da će mu nametnuti ograničenja.11. veljače: 50 poginulih i 200 ranjenih u potresu u Maidan Šahru u

pokrajini Logar.13. veljače: Bin Laden odlazi u podzemlje. Talibani izjavljuju da ne

znaju gdje se nalazi. Masud stiže u Teheran na razgovore. 15. veljače: Deseta obljetnica sovjetskog povlačenja iz Afganistana.

21. veljače: Nakon sastanka s kraljem Fahdom u Rijadu, posrednikUN-a Lahdar Brahimi stiže u Islamabad. 28. veljače:Antitalibanski savez izjavljuje da će osnovati rukovodno vijeće i

parlament od 150 zastupnika.3. ožujka: Ministar vanjskih poslova Turkmenije Seihmuradov po

prvi put stiže u Kandahar, na sastanak s mulom Omarom.4. ožujka: Hillarv Clinton kritizira talibansku politiku prema

spolovima.11. ožujka: U Ašhabadu, uz posredovanje UN-a, počinju razgovori

između talibana i protivničke strane.14. ožujka: Razgovori završavaju pozitivnom izjavom obiju strana

da će osloboditi jedan broj zarobljenika; odluka o sastavu vladeostavljena za kasnije razgovore.24. ožujka: Lahdar Brahimi sastaje se s mulom Omarom u

Kanda¬haru.30. ožujka: Sljedeći krug razgovora u Ašhabadu obustavljen zbog

obostranih kritika zaraćenih strana.7. travnja: U Dušanbeu se sastaju ruski ministar obrane Igor

Sergejev i Masud; Rusija najavljuje izgradnju nove vojne baze u

Tadžiki-stanu.10. travnja: Mula Omar isključuje daljnje razgovore s protivničkom

stranom. Žestoke borbe u Kabulu i oko njega.15. travnja: Predsjednik Clinton kritizira talibansko kršenje ljudskih

prava. Talibani osuđuju Clintona.21. travnja: Bamijan pada u ruke Hizb-i vahdata. Talibani se

povlače. Deseci talibana pogibaju, a deseci padaju u zarobljeništvo.28. travnja: Talibani bombardiraju Bamijan u pokušaju da ga

preuzmu. Pogiba trideset civila.29. travnja: Talibani, Pakistan i Turkmenija potpisuju sporazum o

izgradnji plinovoda preko Afganistana i dogovaraju se pronaći novog pokrovitelja za taj projekt. Hillarv Clinton u Washingtonu

kritizira talibansku politiku prema spolovima.5. svibnja: Iran i Uzbekistan izdaju u Taškentu zajedničko

priopćenje kako će se oduprijeti svakom talibanskom preuzimanjuvlasti u Afganistanu.9. svibnja: Talibani ponovno zauzeli Bamijan nakon napada sa

sjevera i juga.12. svibnja: Talibansko izaslanstvo potpisuje s Turkmenijom

sporazum o kupnji plina i električne struje.14. svibnja: SAD upućuju prvo upozorenje Pakistanu da ne pomaže

talibane i izjavljuju da su za povratak bivšega kralja Zahir Šaha.20. svibnja: Izbijaju žestoke borbe. Masud ispaljuje dvanaest raketa

na Kabul. Talibani bombardiraju Bagram. Borbe na sjeveru zemlje.22. svibnja: Talibani guše neuspjeli ustanak u Heratu, javno

pogubljuju osmero ljudi i još stotinu ih ubijaju. Optužuju Iran zadostavu oružja.28. svibnja: Organizacija Amnestv International optužuje talibane za

ubojstvo civila pri zauzimanju Bamijana. Mula Omar poziva uKandahar nekoliko tisuća talibanskih zapovjednika i mula natrodnevni sastanak o budućnosti talibanskog pokreta.2. lipnja: Uzbekistanski ministar vanjskih poslova Aziz Kamilov po

prvi se put sastaje s mulom Omarom, u Kandaharu. Talibani inzis-tiraju da će na sljedeću konferenciju "Šest plus dva" u Taškentu doćisamo ako budu priznati kao afganistanska vlada.8. lipnja: Američki FBI stavlja Bin Ladena na čelo popisa

najtraženijih osoba. Raste strah od američkih napada na Bin

Ladena.26. lipnja: Bivši kralj Zahir Šah drži u Rimu konsultativne sastanke

ali talibani odbacuju bilo kakvu njegovu mirotvornu ulogu. Zbog BinLadenovih prijetnji SAD na tri dana zatvaraju sedam veleposlanstavau Africi.6. srpnja: SAD nameću talibanima trgovinske i ekonomske sankcije

i zamrzavaju njihove fondove u Americi. Talibani se pripremaju zaveliku ljetnu ofenzivu protiv Masuda. U redove talibana stižu tisućePakistanaca i stotine Arapa.15. srpnja: Nakon sastanka sa Zahir Sahom u Keti ubijen bivši

senator Abdul Ahad Karzai, vodeći afganistanski nacionalist.Američko ministarstvo vanjskih poslova i UN osuđuju to ubojstvo.16. srpnja: U Taškentu se sastaju ministri vanjskih poslova Rusije,

Tadžikistana i Uzbekistana radi uspostave bolje suradnje u borbiprotiv islamskog ekstremizma u Srednjoj Aziji.19. srpnja: U Taškentu počinju razgovori skupine "Sest plus dva".

Predsjednik Islam Karimov poziva na obustavu vatre i sjednicu UN-ao Afganistanu.20. srpnja: Razgovori u Taškentu bez čvrste odluke.23. srpnja: Masud posjećuje Taškent i sastaje se s predsjednikom

Karimovim.27. srpnja: Masudove rakete pogađaju zračnu luku u Kabulu pa su

obustavljeni američki letovi za Kabul. Očekuje se talibanskaofanziva.28. srpnja: Talibani napreduju u smjeru Bagrama i otpočinju

ofenzivu na tri fronte. Prvoga dana borbi na obje strane ubijeno 130vojnika.1. kolovoza: Bagram pada u ruke talibana, ali dolazi do žestokih

borbi jer ga Masud nastoji povratiti.2. kolovoza: Talibani zauzimaju Čarikar, a Masud se povlači u

Pandžšir. Dolazi do nove izbjegličke krize jer 200.000 ljudi bježi uDolinu Somali.3. kolovoza: Talibani napreduju od Kunduza prema sjeveru i

osvajaju Imam Sahib i Sir Han Bandar, čime presijecaju Masudovuopskrbu iz Tadžikistana. Do tada u borbama stradava 3000 vojnika.5. kolovoza: Masud kreće u protunapad, preuzima Čarikar i

potiskuje talibane na početne položaje blizu Kabula. Ubijeno 400

talibana, a 500 ranjeno.8. kolovoza: Masud ponovno osvaja izgubljeni teritorij na sjeveru.

10. kolovoza: Washington zamrzava sredstva talibanske zračnekompanije Ariana u SAD-u, zbog njihovih veza s Bin Ladenom. 13. kolovoza: Talibani ponovno zauzimaju Bagram.15. kolovoza: U Dolini Šomali talibani vode rat spaljene zemlje, a

UN ih poziva da ne stvaraju više izbjeglica i da obustave borbe. UKabulu uhićene tisuće ljudi.17. kolovoza: Pakistan pokušava posredovati ali ga Sjeverni savez

odbija.24. kolovoza: Od snažne eksplozije bombe ispred kuće mule

Omara u Kandaharu pogiba 40 ljudi, među njima i dvojicu Omarovihrođaka dvojicu Arapa.5. rujna: Obje strane poduzimaju ofenzive na sjeveru zemlje i oko

Kabula pa dolazi do žestokih borbi.10. rujna: UNDCP izjavljuje da se talibanska proizvodnja opijuma

podvostručila i 1999. iznosi 4600 tona. Na području podtaliban¬skom vlašću uzgaja se 97% opijuma.20. rujna: Rusija izjavljuje da se u Dagestanu i Čečeniji bore Afgani-

stanci, Pakistanci i Arapi.25. rujna: Talibani napreduju prema Talokanu, glavnom gradu

Sjevernog saveza. Žestoke borbe.27. rujna: UN kritizira zemlje koje pomažu zaraćenim stranama.

Talibani ponovno zauzimaju Imam Sahib.29. rujna: Borbe se pojačavaju i Sjeverni savez obara iznad

Talokana talibanski bombarder SU-22.4. listopada: Direktor pakistanskog ISI-a stiže u posjet Kandaharu i

traži izručenje pakistanskih terorista koji se nalaze u Afganistanu.Mula Omar pristaje na suradnju.12. listopada: U vojnom udaru u Pakistanu svrgnut premijer Navaz

Šarif.15. listopada: Vijeće sigurnosti UN-a nameće talibanima ograničene

sankcije.

2000.18. siječnja: Francesco Vendrell imenovan novim posebnim

izaslanikom glavnog tajnika UN-a za Afganistan.

6. veljače: Afganistanski civili otimaju zrakoplov na domaćoj liniji izKabula i prisiljavaju ga da sleti u London gdje otmica nakon četiridana mirno završava.ožujak: Organizacija islamske konferencijeorganizira bezuspješne pregovore između talibana i Sjevernogsaveza.27. ožujka: Iz talibanskog zatvora u Kandaharu bježi Ismail Han i

stiže u Iran. Talibani poduzimaju bezuspješnu ofenzivu na Masuda.Travanj: Afganistan pogađa velika suša pa talibani tražemeđunarodnu pomoć.1. srpnja: Talibani poduzimaju svoju ljetnu ofenzivu sjeverno od

Kabula ali bivaju odbijeni, uz teške gubitke.10. srpnja: Eksplozija bombe u pakistanskom veleposlanstvu u

Kabulu.28. srpnja: Na sjeveru zemlje talibani poduzimaju napad na

Masudove snage. Islamski pokret Uzbekistana, sa sjedištem uAfganistanu, napada Uzbekistan.2. rujna: Nakon četverotjedne opsade i žestokih borbi talibani

preuzimaju od Masuda Talokan u pokrajini Tahar. Masud se povlači upokrajinu Badahšan. Veliki pritisak na Tadžikistan zbog 150.000novih izbjeglica. Čelnici zemalja Srednje Azije i Rusije osuđujutalibanske ofenzive.

POJMOVNIK

amir al-mu 'minin - vladar pravovjernih, zapovjednik onih koji vjeruju(islamski naslov)

Beit-ul-mal - islamski dobrotvorni fond u koji građani plaćaju porezbara krijumčarska tržnica u Pakistanu

basmači - islamski gerilci iz 1920-ih koji su se borili protiv sovjetskevlasti

burka - plašt od glave do pete što ga nose afganistanske žene uvrijeme talibanske vlasti

dari - afganistanski dijalekt perzijskog jezika

džihad - nastojanje ili borba kojom se postaje dobar musliman;znači i sveti rat za obranu i širenje islama

džirga sjednica svih plemenskih starješina na fetva zakonskauredba koju izdaju uleme kojoj se raspravlja o političkim i pravnimpitanjima 

halal - obredni islamski način ubijanja životinja, tako da im seprereze grlo i ispusti krv

halifa - "nasljednik", "namjesnik" - naziv za vrhovnog poglavaraislamske zajednice, kao Poslanikovog nasljednika ili zastupnika hannekad poglavica paštunskog plemena, danas uobičajeno plemenskoime

Istihbarat - saudijska tajna služba Ahmed Raskid: Talibani kafirinemuslimani ili bezvjerci

laje džirga - Veliko vijeće; tradicionalni sastanak plemenskihpoglavica, ulema i drugih predstavnika, na kojemu se birao

afganistan-ski kralj, i najviše zakonodavno tijelo u Afganistanu laškartradicionalna plemenska milicija ili garda

malik - paštunski plemenski dostojanstvenik; nekada poglavicaplemena ili klana

medresa - islamska škola u kojoj se uče vjerski predmeti mehrammuški krvni srodnik koji, prema strogom islamskom zakonu, mora ićiu pratnji ženskog člana obitelji na putovanjima

mudiahedin - sveti ratnik koji se bori u džihadu, tj. svetome ratu

mula - tradicionalni predvodnik molitve u lokalnoj džamiji

munafikun - licemjeri

nan - kruh bez kvasca; glavna namirnica u Afganistanu paštunvalipelemenski društveni zakon Paštuna koji je često oprečanšerijatskom zakonu

pir - "najstariji"- počasni naslov poglavara sufijske sekte ramazanmjesec posta u islamskom kalendaru registan - pustinjski predio

seraj - postaja za karavane deva na drevnom Putu svile sufizamislamski misticizam

šalvar kamiz - dimije (vrećaste hlače) i duga košulja, tj. odjeća kojuu Afganistanu i Pakistanu nose i muškarci i žene

šerijat - islamski zakon

sura - islamsko vijeće

tor - opijum visoke vrijednosti

ulema - islamski intelektualac; jednina je alim 

umma - zajednica svih muslimana, islamski svijet općenito

zekat - islamski porez za siromahe, a odgovara iznosu od 2,5%osobne imovine

LITERATURA

Akiner, Sirin: Islamic Peoples ofthe Soviet Union, Kegan PaulInternational, London, 1983.Allvvorth, Edward: The Modem Uzbeks from the 14lh Century to the

Present, Hoover Institute Press, 1990.Arney, George: Afghanistan, Mandarin, London, 1990.Arnold, Anthonv: The Fateful Pebble, Afghanistan s Role in the Fali

ofthe Soviet Empire, Presidio Press, Kalifornija, 1993.Babur: Babur-Nama, u prijevodu Nette Beveridge, Sang-e-Meel Pu-

blications, Lahore, 1979.Battuta, Ibn: Travel in Asia and Africa 1325 - 1354, Routledge and

Kegan Paul, London, 1984.Bennigsen, Alexandre i Wimbush, Enders: Muslim National

Commu-nism in the Soviet Union, a Revolutionary Struggle for thePost-Colonial World, Universitv of Chicago Press, Chicago, 1979.Bennigsen, Alexandre i Wimbush, Ender: Muslims ofthe SovietEmpire, C. Hurst and Co., London, 1985.Bennigsen, Alexandre i Wimbush Enders: Mystics and

Commissars, Sufism in the Soviet Union, Universitv of CaliforniaPress, Berke-ley, 1985.Byron, Robert: The Road to Oxana, Macmillan, London, 1937.

Chase, Robert, Kennedv, Paul i Hill, Emily: The Pivotal States. ANewAhmed Rashid: TalibaniFrameworkfor USPolicy in the Developing World, W. Norton and

Co., 1999. Cordovez, Diego i Harrison, Selig: Out of Afghanistan,The InsideStory ofthe Soviet Withdrawal, Oxford Universitv Press, 1995.

Dupree, Louis: Afghanistan, Princeton Universitv Press, 1980.Dupree, Nancy Hatch: A Historical Guide to Afghanistan, Afgani-stanska turistička organizacija, Kabul, 1970. Dupree, Nancy Hatch:A Historical Guide to Kabul, Afganistanskaturistička organizacija, Kabul, 1970. EUeston, Harold: TheGeneral against the Kremlin. Alexander Lebed:Power and Illusion, Little Brown and Co., London, 1998. Ghani,Abdul: A Brief Political History of Afghanistan, Najaf Pub-

lishers, Lahore, 1989.Goodwin, Jan: Caught in the Crossfire, E. P. Dutton, New York,

1987. Grousset, Rene: The Empire ofthe Steppes, a History ofCentral Asia,Routgers Universitv, 1970.Hopkirk, Peter: The Great Game, John Murray, London, 1970.

Hopkirk, Peter: Setting the East Ablaze, John Murray, London 1984.Huntington, Samuel P: The Clash of Civilizations and the Remakingofthe New World Order, Simon and Shuster, New Yokr, 1966.

Ignatieff, Michael: The TVarrior s Honor, Ethnic War and the ModemConscience, Vintage, New York, 1999. Kaplan, Robert: The Endsofthe Earth, a Journey to the Frontiers of Anarchy, Vintage Books,1997. Khan, Riaz: Untying the Afghan Knot, Negotiating SovietWithdra- wal, Duke University Press, 1991. Khilji, Džalaludin: MuslimCelebrities of Central Asia, Sveučilište Pešavar, 1989. Magnus,Ralph i Naby, Eden: Afghanistan, Mullah, Marx and Muja- hid,Harper Collins, Indija, 1998. Maley, William (urednik):Fundamentalism Reborn? Afghanistan and the Taliban, C. Hurst,

London, 1998. Marsden, Peter: The Taliban: War, Religion and theNew Order in Afghanistan, Zed Books, London, 1998.

Table of ContentsNaslovna stranaImpresumSto su o knjizi rekliPosvetaPredgovorUvodPrvi deo - Glava 1Glava 2Glava 3Glava 4Glava 5Drugi deo - Glava 6Glava 7Glava 8Glava 9Glava 10Treci deo - Glava 11Glava 12Glava 13Glava 14Glava 15Glava 16Dodatak 1Dodatak 2PojmovnikLiteratura