SVEUČILIŠTE U SPLITUMedicinski fakultet- sestrinstvo

PATRONAŽNA SKRB ŠKOLSKOG DJETETA-

SPRIJEČAVANJE NASILJA (BULLYING)

- Jasna Karačić-

Split, 25.4.2011 jasnakaracic@hotmail.com

SADRŽAJ

1. ŠTO PODRAZUMIJEVA

NASILNIŠTVO? ....................................................................... 3

1.1. Bullying- kada djeca zlostavljaju

djecu……………………………………………….......4

2. OBLICI

NASILJA .........................................................................................................

....... 8

3. UZROCI

NASILJA .........................................................................................................

......8

3.1 Kako prepoznati

nasilnika? ................................................................................................9

3.2 Mogući znakovi

nasilnika ..................................................................................................9

3.3. Koja djeca postaju

žrtve ?..................................................................................................10

3.4. Mogući znakovi

nasilništva……………………………………………………………...10

4. PREVENCIJA NASILJA MEĐU

DJECOM ...................................................................... 11

4.1 uloga i edukacija roditelja u prevenciji

nasilja ...................................................................12

5. KRUG NASILJA – NASILNIK, ŽRTVA,

PROMATRAČ……………………………….14 6.

CYBERBULLYING……………………………………………………………………….17

6.1 Značajke zlostavljanja rane dječje dobi - što moramo učiniti?..........................................20

7. ZNAKOVI NASILJA……………………………………………………………………...22

7.1. Uloga škole………………………………………………………………………………22

7.2. Zakoni……………………………………………………………………………………23

7.3. Kako razgovarati…………………………………………………………………………23

2

8. ZADAĆA ŠKOLSKE MEDICINE………………………………………………………..24

9. PATRONAŽNA SESTRINSKA SKRB…………………………………………………...26

9.1. Opći ciljevi sestrinske skrbi……………………………………………………………...26

9.2. Pozitivni aspekti posjećivanja obitelji……………………………………………………26

9.3. Tijek kućne posjete………………………………………………………………………26

9.4. Komunikacija……………………………………………………………………………27

10. PROVOĐENJE SESTRINSKE SKRBI………………………………………………….28

11. PROBLEMI DANAŠNJICE……………………………………………………………..28

12 .PRIČE IZ ŽIVOTA……………………………………………………………………….30

11.SAŽETAK………………………………………………………………………………...32

12. LITERATURA……………………………………………………………………………33

ŠTO PODRAZUMIJEVA NASILNIŠTVO?

Nasilje postoji otkada znamo za čovjeka. O nasilju kao društvenoj pojavi pisali su

mnogi filozofi, od antičkih predstavnika, kao što su Heraklit i Platon, sve do "novijih"

filozofa, kao što su Darwin, Hobbes te psihoanalitičar Sigmund Freud i mnogi drugi. Od

sredine ovog stoljeća mnoge je sociologe zaintrigirao fenomen nasilničkog ponašanja.

(Lalić, 1999). Do danas postoji vrlo velik broj istraživanja vezana uz nasilje, no i dalje nije

posve razjašnjena etiologija nasilničkog ponašanja, a još je složenije spriječiti ovu pojavu.

Nasilničko ponašanje pojavljuje se u svim aspektima života osobe, počevši od obitelji, preko

škole sve do slobodnog vremena, a najpodložniji nasilničkom rješavanju problema smatraju

se mlade osobe koje su u procesu sazrijevanja i formiranja identiteta i životnih stavova.

Ciljevi nasilnika različiti su od osobe do osobe. Nekima je u cilju nanijeti štetu i bol

(impulzivna agresija), dok je drugima cilj postići nešto, bez obzira na to tko će stradati na tom

putu (instrumentalna agresija) (Bilić, 1999).

Postoji mnogo kompleksnih razloga zašto su neka djeca nasilna prema drugima.

Nasilničko ponašanje može biti pokušaj stjecanja popularnosti, pokušaj da se pokažu

odlučnima, sposobnima ili da na sebe skrenu pažnju. Nasilje može biti i izraz nemoćne

ljubomore na osobu prema kojoj se nasilno odnosimo. Nasilje može biti pokušaj

prevladavanja osobnih problema ili frustracija koje dijete ne može na drugačiji način riješiti.

3

Dijete izloženo nasilju u vlastitoj obitelji može isti način ponašanja prenijeti i na svoju

školsku okolinu. Neka djeca ne razumiju da je način njihova ponašanja loš i neprihvatljiv, niti

mogu sagledati kako se osjeća njihova žrtva. Ponekad nema oštre granice između “mučitelja”

i “žrtve”, jer se u različitim razdobljima i situacijama uloge mogu i zamijeniti, te nasilnik

postaje žrtvom i obratno .

Nasilje među vršnjacima (bullying) se može odrediti i na slijedeći način: učenik je

zlostavljan ili viktimiziran kada je opetovano i trajno izložen negativnim postupcima od

strane jednoga ili više učenika (Olweus, 1998, 19). Ova definicija naglašava negativno

(agresivno) djelovanje koje se ponavlja kroz duži vremenski period.

Olweus (1998) smatra da bullying uključuje tri bitna elementa:

Negativni postupci: podrazumijevaju namjerno nanošenje ozljeda drugoj osobi. Mogu biti

fizički i verbalni. Fizičko nasilje je kada netko udara, gura ili sputava drugoga tjelesnim

dodirom, dok verbalno uključuje izrugivanje, zadirkivanje i prijetnju. Negativni postupci

pojavljuju se i bez uporabe riječi ili tjelesnog dodira u obliku društvene izolacije,

kreveljenjem, nepristojnim kretnjama ili odbijanjem da se udovolji željama druge osobe.

Opetovano i trajno: da bi se neki negativan postupak smatrao nasiljem mora se ponavljati i

biti trajan. Ovaj uvjet je postavljen u definiciju nasilja kako bi se iz pojave nasilja u školi

isključili povremeni beznačajni sukobi između učenika, poput zadirkivanja, a koji su sastavni

dio igre i relativno prijateljske naravi.

Asimetričan odnos snaga: nasilništvom nazivamo samo ako između učenika postoji

nesrazmjer snaga. Stvarni ili percipirani nesrazmjer snaga može se javiti u situacijama

izravnog nasilništva ako je učenik (žrtva) zaista fizički slabiji u odnosu na učenika

(zlostavljača), ako žrtva sebe doživljava fizički ili mentalno slabijom, ako postoji brojčani

nesrazmjer između žrtve i zlostavljača. U situacijama neizravnog nasilništva nesrazmjer snaga

može se javiti u slučaju izolacije učenika iz grupe, širenju glasina i tome slično.

U širem smislu, nasilje je svjesna okrutnost usmjerena prema drugima s ciljem stjecanja

moći, i to nanošenjem psihičke, odnosno fizičke boli. Nasilništvo može činiti pojedinac

(nasilnik) ili skupina. Meta nasilja također može biti pojedinac (žrtva) ili skupina. Borba ili

sukob između dva jednako snažna protivnika najčešće se ne smatra bullyingom. Bullying

znači ponavljanu agresiju, odnosno nanošenje ozljede ili štete bespomoćnoj žrtvi koja se ne

može braniti (Olweus, 1988).

Bullying - kada djeca zlostavljaju djecu

4

Bullying ili zlostavljanje djece od strane drugog djeteta ili djece može imati više oblika:

fizički, emocionalni, verbalni, seksualni, cyberbullying ili kombinaciju navedenoga. Može

uključivati jedno dijete koje zlostavlja drugo ili grupu djece koja zlostavljaju jedno dijete ili

drugu grupu djece.

Na žalost, bullying je jako raširena pojava. Teško je uopće procijeniti koliko s obzirom na to

da veliki broj djece nikada nikome ne ispriča što im se događa.

Također, s obzirom na to da živimo u prilično nasilnom društvu, dječje izrugivanje, gurkanje,

ismijavanje ili ignoriranje odrasli rijetko vide kao nešto više od običnog dječjeg nestašluka.

Djeci pak, s obzirom na nasilje koje gledaju i slušaju svaki dan – od obiteljskih svađa do

naslovnica dnevnih novina – bullying često preraste u zabavnu predstavu koju, ako nisu žrtve,

sa zanimanjem i navijačkim poklicima ohrabruju.

Unatoč uvriježenom mišljenju da je zlostavljač obično dječak, i djevojčice i dječaci

zlostavljaju. Razlika nije u kvantiteti već prije u načinima zlostavljanja. Djevojčice pretežno

nanose emocionalnu bol verbalnim uvredama, ogovaranjem ili ignoriranjem. Dječaci su nešto

"grublji", kako u verbalnom zastrašivanju tako i u fizičkim nasrtajima. Iako su neki

zlostavljači veći i snažniji od žrtve, zlostavljača ima u svim veličinama i oblicima.

Nekoliko je elemenata nužno da bi moglo doći do bullyinga. To su: zlostavljač, žrtva, prilika i

publika. 

Zlostavljači su najčešće djeca koja su i sama na neki način zlostavljana. Ponekad, to su djeca

5

koja prolaze kroz životne situacije u kojima osjećaju da nemaju nikakvu kontrolu nad onim

što se događa, kao što je razvod roditelja ili teška bolest roditelja. To mogu biti djeca koja

imaju slabo razvijene socijalne vještine, koja doživljavaju nasilje kao uobičajeni način

komunikacije kod kuće, koja ne mogu ispuniti očekivanja obitelji ili škole. Oni zlostavljaju

drugu djecu kako bi se osjećali kompetentni, uspješni, da bi imali osjećaj kontrole ili sebi dali

oduška zbog osjećaja bespomoćnosti. Oni smanjuju žrtvu da bi onda pored nje izgledali

veliki.

Žrtva, odnosno dijete koje je izloženo većem riziku da bude zlostavljano od druge djece,

najčešće ima neke od sljedećih karakteristika:

nisko samopoštovanje, nesigurnost, nerazvijene socijalne vještine, osjetljivo je, lako se

rasplače i uznemiri, ima neku vidljivu različitost (debelo je, nosi naočale, ima klempave uši i

sl.), ili ne zna kako se zaštititi i izboriti za sebe.

Bullying se ne može dogoditi ako nema za to prilike. Školski hodnici, igrališta i zahodi obično

imaju malu ili nikakvu superviziju odraslih što ih čini posebno plodnim tlom. No, bullying se

može nastaviti ili započeti i u nekom drugom okruženju: u kvartu ili u autobusu kojim se

dijete vozi u školu i kući. Moderna tehnologija nudi mnoge prilike za zloupotrebu šireći tako

mogućnosti zlostavljaču da proganja svoju žrtvu gdje god ona bila.

Bullying obično uključuje i publiku.

Publika može odigrati ključnu ulogu u zlostavljanju. Vrlo često publika reagira na

zlostavljanje smijehom i pažnjom, podupirući tako nasilnika i ohrabrujući nasilje.

 Mnogi se ipak, unatoč tome što se smiju, u sebi osjećaju loše i teško im je gledati

zlostavljanje. No, kako se boje istupiti iz gomile i time riskirati da i sami postanu žrtva, šute i

igraju ulogu koju procjenjuju da je sigurnija.

Rijetka su, ali postoje, ona hrabra djeca koja preuzmu inicijativu i pokažu zlostavljaču da to

što radi uopće nije zabavno. Najbolja prevencija i najmoćnije oružje u borbi protiv bullyinga

leži upravo u tome da publika preuzme kontrolu i spriječi zlostavljanje. Jedno hrabro dijete je

malo, i može nastradati, ali grupu hrabre djece nitko ne može zaustaviti.

Zlostavljač i žrtva su zarobljeni u zlostavljanju. Žrtva bi htjela promijeniti situaciju ali ne

može jer je žrtva. Zlostavljač se može promijeniti, ali neće, jer izvlači neku čudnu nagradu iz

maltretiranja drugih. Ali publika je stvarno moćna. Kako se postavi publika, tako će se

razvijati situacija. Odluči li publika da zlostavljanje nije "cool", zlostavljač će najvjerojatnije

prestati i povući se. U nekim je školama bullying stavljen pod kontrolu upravo djelovanjem na

publiku, bez da se utjecalo niti na žrtvu niti na zlostavljača.

 Najbolje strategije publike su: ignoriranje, zbunjivanje zlostavljača odvlačenjem pažnje,

6

pažljivo konfrontiranje zlostavljača s činjenicom da to što radi nije nikome zabavno,

započinjanje diskusije u razredu o tome kako spriječiti bullying u svom razredu i u svojoj

školi.

Bullying nije dječja igra

Djeca se često šale ili komuniciraju na načine koji uključuju ruganje ili gurkanje.

Za razliku od dječje igre, u kojoj su dvije strane ravnopravne, ili se nadmoć izmjenjuje od

situacije do situacije, bullying uključuje neravnotežu moći u kojoj je zlostavljač uvijek i

stalno nadmoćan.

Isto tako, kod dječje igre emocionalni ton se izmjenjuje od smijeha do ljutnje, no zadržava

blagi intenzitet. Bullying uključuje trajnu i vrlo često intezivnu uznemirenost, bespomoćnost i

patnju žrtve, dok je zlostavljač obično hladan, okrutan i kontrolira situaciju.

Bullying nije nasilni napad

Bullying se razlikuje od nasilnog napada na više načina. Prvo, u napadu se obično koriste

šake, noževi i drugo oružje dok je kod bullyinga najčešće više izraženo emocionalno, a manje

fizičko nasilje.

 Obično se radi o blažim oblicima fizičkih napada, najviše o naguravanju, prijetnjama

nasiljem, uzimanju stvari i šamaranju.

 Drugo, nasilni napad događa se najčešće samo jedan puta, dok bullying traje i ponavlja se.

Čak i dok nema izrugivanja ili drugih oblika bullyinga, žrtva strepi svaki dan očekujući nove

nalete agresije.To nalikuje strahu vojnika na ratištu: i kada je zatišje osoba je napeta i stalno

na oprezu.

Taj strah postaje sastavni dio života, a uloga žrtve sastavni dio osobnosti. Nasilni napad je

vrlo nalik oluji, i obično uključuje ozbiljne ozljede. Takvih je primjera nekoliko svako malo

diljem Hrvatske, o čemu čitamo u medijima. No, ozlijeđena, napadnuta djeca najčešće dobiju

7

puno suosjećanja i pažnje, što pomogne u zacijeljivanju i onih unutarnjih, nevidljivih rana.

Svi oko žrtve ogorčeni su na napadača i napadač bude javno osuđen zbog takvog ponašanja.

Bullying je kao kišica, koja pada i pada sitnim kapima i čini se kao da neće nikada stati. Žrtva

se osjeća progonjeno svaki dan, polako gubi snagu i ponekad trajno mijenja svoju osobnost i

način na koji vidi sebe i svijet oko sebe. Odrasli koji nisu imali iskustvo napada ili bullyinga

obično smatraju da je napad puno teži, zbog težih fizičkih ozljeda koje ga prate. Djeca koja su

bila izložena bullyingu znaju da je to gore od napada. Napadnuta djeca završe u bolnici

okružena ljudima koji brinu, paze i nježni su. Napadač završi u rukama policije i pravosuđa.

Djeca koja su izložena bullyingu, s teškim emocionalnim ozljedama, završe obično sami u

svojoj sobi ili na psihoterapiji. A napadači budu "face"

OBLICI NASILJA

Fizičko nasilje je najuočljiviji oblik, te podrazumijeva

udaranje, guranje, štipanje, čupanje i sl., dok verbalno nasilništvo najčešće prati fizičko, te

podrazumijeva vrijeđanje, širenje glasina, stalno zadirkivanje, ismijavanje i sl. (npr. Debela!).

Emocionalno nasilje podrazumijeva namjerno isključivanje žrtve iz zajedničkih aktivnosti

razreda ili dječje grupe, kao i ignoriranje. Seksualno nasilje uključuje neželjeni fizički kontakt

i uvredljive komentare. Kulturalno nasilje podrazumijeva vrijeđanje na nacionalnoj,

religijskoj i rasnoj osnovi. I na kraju, ali ne manje važno, ekonomsko nasilje uključuje krađu i

iznuđivanje novca (Internet stranica Obiteljskog centra Karlovačke županije Nasilje među

djecom).

Škola je bez svake sumnje mjesto na kojem se događa najviše nasilništva među

djecom. Najčešće se manifestira udaranjem, uništavanjem stvari, oštećivanjem imovine

drugog učenika, bacanjem stvari kroz prozor, ruganjem i verbalnim uvredama. Često

uključuje komentare o djetetovoj obitelji ili rodbini. Druga vrsta bullyinga, tzv. neizravno

nasilje, uključuje namjerno isključivanje djeteta iz grupnih igara. Događa se jednom od petero

školske djece. Ovakvi incidenti se ponavljaju i dijete se teško s tim nosi. U školi se najčešće

događa u zahodima, hodnicima i ostalim prostorima izvan kontrole nastavnika. Može se

događati i u razredu, pred drugom djecom koja najčešće ne priskoče u pomoć žrtvi zbog

nezainteresiranosti, straha ili nedostataka empatije (Internet stranica Hrabrog telefona – Za

8

roditelje: nasilje među djecom).

UZROCI NASILJA

Postoji mnogo faktora koji na individualnom, obiteljskom i društvenom nivou dovode

do nasilja i među njima možemo izdvojiti stres, identifikacija s agresorom, nizak stupanj

edukacije i nezaposlenost, medijska prenaglašenost, rat, karakteristike susjedstva te kvaliteta

obitelji i obiteljskih odnosa.

To su često izjave roditelja u sredinama sa većom stopom nezaposlenosti i siromašnije

sredine, Djeca neobrazovanih roditelja, lošeg psihičkog stanja, niskog samopoštovanja, sa

problemom alkoholizma i sl. često su zanemarena, zlostavljana emocionalno, a nerijetko i

fizički. Europska i američka istraživanja govore o 80% počinitelja kaznenih djela koji su

adolescenti sa iskustvom osobnog zlostavljanja i zanemarivanja u djetinjstvu. Djeca koja su

odrastala bez ljubavi, potpore i zaštite, često pod utjecajem niskog samopoštovanja napuštaju

školu što najčešće dovodi do nezaposlenosti i siromaštva te mogućeg sudjelovanja u

krivičnim radnjama, nasilju, konzumaciji alkohola i droge.

Često se za nasilje okrivljavaju i mediji u kojim je konstantno prisutna priča o nasilju,

bilo da se radi o novinama sa lošim vijestima ili zabavnim filmovima (Buljan, Kocijan, 2003).

Kako prepoznati nasilnika?

Nasilnici imaju potrebu osjetiti kontrolu i moć nad drugima te im ponekad nedostaje

suosjećanja za žrtve. Prkosni su, sukobljavaju se s odraslima, antisocijalni su i skloni kršenju

školskih pravila. Često su skloni ljutnji i ''lako eksplodiraju''. Teško se nose s frustrirajućim

situacijama. Vrlo često su i sami nasilnici bili žrtve fizičkog zlostavljanja i nasilništva u školi

(ili u obitelji)! Mogu biti ljuti i uznemireni zbog situacije u školi ili kod kuće. Uglavnom

biraju žrtve koje su sitnije, mlađe, slabije, povučenije i pasivnije od njih. Napadač ne mora

nužno biti uključen u čin nasilja, može biti organizator grupe, tj. poticati i nagovarati druge da

se nasilno ponašaju. Dok neki nasilnici uživaju u agresiji, osjećaju se sigurnima i prihvaćeni

su među vršnjacima, drugi imaju slabiji školski uspjeh, manje su popularni kod svojih

vršnjaka i osjećaju se manje sigurnima. U nekim situacijama i sami nasilnici postaju žrtve.

Nasilnici uvijek uspiju pronaći način zastrašivanja i zadirkivanja koji će najviše uznemiriti

žrtvu: zadirkuju zbog težine, izgleda, boje kose, obitelji, popularnosti, uloženog truda,

disleksije, dispraksije, religije, zbog položaja u društvu, ljubomore na žrtvu...

Mogući znakovi nasilnika

9

Znakovi kod male i predškolske djece: česti napadaji bijesa i ispadi agresije bez većeg

razloga, impulzivnost, neustrašivost, energičnost, konstantno odbijanje pravila i slušanje

odraslih, nisu vezani za roditelje, uživaju u nasilnim temama i zlobni su prema vršnjacima.

Znakovi kod školaraca: imaju lošiju pažnju i koncentraciju, često ometaju školske

aktivnosti, imaju loš uspjeh u školi, često upadaju u tučnjave s drugom djecom, na kritike i

zadirkivanje reagiraju izuzetnom ljutnjom, krivnjom i osvetom, često gledaju nasilne filmove

i igraju nasilne igrice, imaju malo prijatelja te su često neprihvaćeni zbog svojeg ponašanja,

sklapaju prijateljstva s drugom djecom koja su poznata po agresivnosti i neposlušnosti,

konstantno se suprotstavljaju odraslima, zadirkuju i draže životinje, osjećaju se frustrirano i

ne suosjećaju s drugima.

Znakovi kod adolescenata: ne poštuju autoritete, nedostaje im suosjećanja za osjećaje i

prava drugih, probleme rješavaju nasilnim ponašanjem, postižu loš školski uspjeh i markiraju

bez razloga, isključuju ih iz škole, koriste alkohol i droge, sudjeluju u tučnjavama, krađama i

uništavanju javnog vlasništva (Internet stranica Hrabrog telefona – Za roditelje: nasilje među

djecom).

Djeca sklona nasilju nad drugom djecom nameću se skupini ili pokušavaju okupljati

članove koje povezuje antipatija prema nekom djetetu. Pridruženi članovi obično su podložni

autoritetu vođe skupine, trude se širiti krugove mržnje, neistine ili klevete. Razlozi tome

mogu biti ostvarivanje zajedničkog cilja i motiva te potreba da im se pridruže drugi članovi

koji vole svoju individualnost istaknuti u skupini. Obično grupa nasilnika postaje vrlo

kohezivna, zahvaljujući dobroj socijalnoj strukturi odnosno međusobnoj privlačnosti članova.

Njihova privlačnost i naklonost temelje se na sličnosti interesa među osobama, sličnih

stajališta i vrijednosnih preferenci (Bilić, Zloković, 2004).

KOJA DJECA POSTAJU ŽRTVE ŠKOLSKOG NASILNIŠTVA?

Nasilnici pronalaze žrtve koje su zbog nečega ranjive ili odskaču od druge djece (boja

kože, način hoda, ime, veličina, religija, naočale, obitelj, način oblačenja…). Često su to tiha,

mirna, pasivna, anksiozna, nesigurna i oprezna djeca niskog samopouzdanja. Imaju malo

prijatelja i čvrsto su povezani s roditeljima.

Mogući znakovi žrtve nasilništva

Neke od karakteristika žrtava nasilništva su: lošije socijalne vještine, manjak

sigurnosti, manjak podrške od strane nastavnika i drugih učenika, osjećaj krivnje, želja da se

uklope, boje se ići u i iz škole i često mole roditelje da ih voze u školu, odbijaju ići u školu,

10

''bolesni'' su ujutro prije škole, imaju glavobolje ili bolove u trbuhu, pogoršava se školski

uspjeh, dolaze kući s potrganom odjećom i oštećenim školskim knjigama, postanu anksiozni,

napeti, prestanu jesti, prijete ili pokušaju samoubojstvo, zaspu plačući, imaju noćne more…

Žrtve su najčešće: novo dijete u razredu, nadareno dijete, mirno i ljubazno dijete,

dijete koje ima dobar odnos s učiteljem, dijete nižeg socioekonomskog statusa, dijete iz druge

etničke skupine, hendikepirano dijete/ dijete s posebnim potrebama, dijete razvedenih

roditelja, dijete žrtva obiteljskog nasilja (Internet stranica Hrabrog telefona – Za roditelje:

nasilje među djecom).

PREVENCIJA NASILJA MEĐU DJECOM

Nakon definiranja pojma nasilja te upoznavanja s njegovim oblicima i posljedicama

potrebno je pažnju usmjeriti na to što se može učiniti kako bi se spriječila ili barem umanjila

njegova pojava. Vlada Republike Hrvatske, u lipnju 2009. godine, predstavila je Program

aktivnosti za prevenciju nasilja među mladima za 2009. godinu. Navedeni je prijedlog

dokumenta prethodnik Nacionalnog programa za mlade i Nacionalne strategije za prevenciju

poremećaja u ponašanju djece i mladih 2009.-2012.g. Cilj Programa je prevencija nasilja

među mladima, koja da bi bila učinkovita, zahtijeva sveobuhvatnu suradnju i aktivnost svih,

izravno ili neizravno, uključenih u rad s mladima. Krajnji cilj Programa je pronaći razlog i

uzroke nasilnog ponašanja među mladima i njegovo sprečavanje raznim preventivnim

mjerama i aktivnostima na svim razinama. Donošenjem Programa Republika Hrvatska je na

najvišoj razini pokazala ozbiljnu namjeru i volju suočavanja s problem vršnjačkog nasilja i

njegova učinkovita rješavanja s ciljem da se svakome djetetu osigura pravo na zaštitu od bilo

kojeg oblika zlostavljanja ili nasilja (Internet stranica Obiteljskog centra Virovitičko

podravske županije).

U odgojnim ustanovama nasilje se javlja u rasponu od vrtića do srednje škole i

nadalje. Premda se u ranim pokušajima prevencije nasilja među djecom najviše pažnje

posvećivalo najmanjoj djeci (uglavnom do 5. razreda osnovne škole), proširivanjem spoznaja

i definiranjem prirode nasilja, programi su prošireni i za djecu u višim razredima osnovnih, te

11

srednjih škola (Zloković, 2004).

Metode rada u prevenciji nasilja

Kao metode rada u prevenciji nasilja uglavnom se koriste multidimenzionalni pristupi

i interaktivne tehnike učenja. U nižim razredima to podrazumijeva: pričanje priča i igranje

uloga (posebice u konfliktnim situacijama); korištenje lutaka ili kazališne produkcije;

uvježbavanje prihvatljivih ponašanja; primjenu tehnike crteža i promatranja slika; verbalne

instrukcije i savjete kako se u nekim situacijama nasilja snaći. Starijim se učenicima mogu

ponuditi različiti zadaci poput intervjuiranja odraslih o nasilju i rješenjima konfliktnih

situacija. Često se koriste i diskusije u većim ili manjim grupama koje se upotpunjuju

videosnimkama iz stvarnog života, te zadacima za samostalno istraživanje o uzrocima i

posljedicama nasilja. Posebice se u srednjim školama primjenjuju i metode «vršnjaka

edukatora» kao jedan od modela koji pokazuje pozitivne efekte među djecom. Učinkovitima

su se pokazale i primjene metoda kojima se stvara i podiže razina kvalitete prevencije nasilja

poput metoda «pozitivnog razrednog zajedništva», «zajedništva preispitivanja» te primjena

različitih suradničkih modela poučavanja nenasilju (Zloković, 2004).

Uloga i edukacija roditelja u prevenciji nasilja

S obzirom na važnost uloge roditelja i učitelja u životu djeteta, programi namijenjeni

prevenciji nasilja podrazumijevaju strategije kojima se želi postići kvalitetnije povezivanje

roditelja i škole. Sadržaji namijenjeni roditeljima uglavnom se odnose na educiranje roditelja

o oblicima nasilja, njegovim uzrocima i posljedicama, te mogućnostima prevencije nasilja u

obitelji i među vršnjacima (Zloković, 2004).

12

Roditelji mogu puno toga napraviti da pomognu djetetu žrtvi nasilničkog ponašanja. U

nekim se situacijama djeca mogu sama suočiti sa zastrašivanjem i nasilničkim ponašanjem, ali

često je potrebna pomoć odraslih i njihova uključenost. Roditelji se trebaju potruditi da:

saslušaju dijete i ne prekidaju ga, uvjere dijete da nije ono krivo i da je učinilo pravu stvar

rekavši im, potraže pomoć nastavnika i školskog suradnika, budu svjesni znakova i simptoma

zastrašivanja te da ih ne zanemaruju već kontaktiraju školu. Uz to, trebali bi okupit i druge

roditelje te raspraviti o problemu nasilja i načinima njegovog suzbijanja, ukoliko već ne

postoji, potaknuti pitanje uvođenja programa za suzbijanje nasilničkog ponašanja i

zastrašivanja u školi te predložiti školski pravilnik za rješavanje sukoba - dokument u kojem

se navodi kako se škola suočava i rješava svaki incident (Internet stranica Hrabrog telefona –

Za roditelje: nasilje među djecom).

Ako, međutim, posumnjaju da je upravo njihovo dijete nasilnik u školi, važno je

odmah potražiti pomoć, prije nego što dođe do većih obrazovnih, socijalnih, emocionalnih i

zakonskih poteškoća. Važno je saznati što uzrokuje takvo ponašanje te razviti plan mijenjanja

nasilničkog ponašanja i pritom razgovarati s djetetom, pedijatrom, ravnateljem škole,

školskim pedagogom, psihologom, defektologom, psihijatrom… Istraživanja su pokazala da

se nasilno i agresivno ponašanje uči u ranim godinama života, međutim djeca nasilnici mogu

imati brojne razloge za svoja ponašanja: oponašaju stariju braću, roditelje, rodbinu, ne znaju

druge, bolje načine komunikacije s drugom djecom, sami su doživjeli zlostavljanje, napeti su

zbog raznih izvora stresa.... Roditelji, članovi obitelji i svi drugi kojima je stalo, stoga moraju

dijete naučiti kako se nositi s osjećajima ljutnje bez upotrebe nasilja. Budući da djeca

uglavnom uče prema primjerima, ponašanje, vrijednosti i stavovi roditelja i drugih odraslih

imaju veliki utjecaj na djecu. Roditelji, stoga, imaju važnu ulogu u smanjivanju nasilja,

upravo odgajajući svoju djecu u sigurnim domovima, s puno ljubavi, a vrijednosti poštovanja,

istine i ponosa u svakoj obitelji mogu biti važni izvori snage za djecu, pogotovo ako se

susreću s negativnim pritiskom vršnjaka, žive u nasilnom susjedstvu ili idu u školu punu

nasilja (Internet stranica Hrabrog telefona – Za roditelje: nasilje među djecom).

E. M. Field u svojoj je knjizi Živjeti bez nasilja razradila program i metode koje će

pomoći roditeljima da zajedno s djecom planiraju što učiniti kad ih se zadirkuje, isključuje i

tjelesno kažnjava. Kad je dijete žrtva zadirkivanja i nasilništva, ono doživljava bolne osjećaje

koji utječu na njegovo ponašanje. Prvi je korak u donošenju odluke o suočavanju s

nasilništvom, davanje oduška svojim osjećajima. Također je potrebno shvatiti zašto je dijete

zlostavljano. Razlozi mogu biti razni: genetski, osobni, kulturalni, obiteljski, okolina i škola.

Čim shvati o čemu se radi, moći će se nešto poduzeti. Vrlo je važno u suočavanju s

13

nasilništvom izgrađivanje djetetovog samopoštovanja, kao i usavršavanje njegovih

komunikacijskih vještina. One obuhvaćaju govor očiju, lica i tijela, glas i riječi. Djeca koja

aktivno sudjeluju u društvenome životu bolje se snalaze od one djece koja pokušavaju

preživjeti sama. Moraju, stoga, razvijati socijalne vještine da bi ojačala mrežu podrške u školi

Iako nasilništvo doista nanosi bol, dijete se ne smije odreći svoje moći i prepustiti je

nasilniku, ali ne smiju ni reagirati i vraćati milo za drago. Poželjno ih je, stoga, naučiti

nekolicini učinkovitih strategija kojima mogu spriječiti zadirkivanje, isključivanje i fizičke

napade (Field, 2004).

KRUG NASILJA – NASILNIK, ŽRTVA, PROMATRAČ

Sudionici u krugu nasilja nose sa sobom stereotip, kako fizičkog izgleda, tako i socijalnih

vještina. Svim tipovima nasilnika zajedničko je da vole dominirati, iskorištavati druge,

odbijaju preuzeti odgovornost za svoje ponašanje, željni su pažnje. Obično su fizički jači, što

određuje pobjedu, dok je žrtva slabija i uvijek gubi.

Nasilnici su po rezultatima nekih istraživanja (Lawson, 2001.) u 17,8% djeca koja su završila

osnovnu školu, ali žrtve pronalaze u svojoj staroj školi, jer su mlađe i slabije od njih, pa se

tako redovito pojavljuju na utakmicama, za vrijeme odmora ili nakon završetka nastave.

Uz niz zajedničkih karakteristika američki znanstvenici tijekom svojih istraživanja naišli su na

više tipova nasilnika (Coloroso, B., 2003.):

samouvjereni (reagiraju munjevito, osjećaju se superiornijim od svojih vršnjaka, što može

stvoriti krivu sliku kod ostale djece, pa mu se dive zbog odlučnosti i jake ličnosti)

socijalni nasilnici (koriste glasine, verbalne uvrede kako bi svoje žrtve izbacili iz socijalnih

aktivnosti) oboružani nasilnik (traži priliku za zlostavljanje kad ga nitko ne vidi, naizgled

miran, ali hladan i bezosjećajan) hiperaktivni nasilnik (okrivljuje druge za svoje ispade,

uglavnom imaju poteškoća u učenju i slabe ocjene, ljubomorni su na drugu djecu, te reagiraju

agresijom i na male provokacije) nasilnik žrtva (istovremeno je i meta i nasilnik, napada puno

slabije od sebe, potrebno mu je dokazivanje, jer je i sam žrtva – bilo od vršnjaka, starijih ili

članova obitelji) grupa nasilnika (u osnovi su ova djeca kukavice i snažni su samo u grupi te

14

rade stvari koje nikada ne bi izveli sami) banda nasilnika (zastrašujuća skupina djece, koja

radi što hoće i svi ih se boje).

Napadači pažljivo biraju žrtve. Vrlo često su meta ismijavanja, ruganja, verbalnog ili

tjelesnog zlostavljanja djeca koja fizični odudaraju (debela i mršava djeca, previsoka ili

preniska za svoju dob), ali i djeca s posebnim potrebama (Lawson, 2001.; Coloroso, 2004.)

Trajne posljedice na žrtvu ostavlja svaka vrsta nasilja. Djeca, žrtve bullyinga, povlače se u

sebe, strahuju i nikom ne govore o svojim poteškoćama, žive pod kontinuiranim stresom jer je

odlazak u školu njihova svakodnevna aktivnost. Boje se ići u školu i mijenjaju uobičajeni put

do škole, nesigurni su i traže blizinu učitelja, imaju noćne more, žele ići u drugu školu,

pomišljaju na samoubojstvo (Lawson, 2001.). Internetske stranice i novinski naslovi u

posljednjih samo nekoliko mjeseci preplavljeni su temama nasilja: 14-godišnjaka u Puli teško

su pretukla četvorica vršnjaka (Jutarnji list, 15.1.2004). Učenik se htio baciti kroz prozor kako

bi prekinuo zlostavljanje; Zbog nasilja u školi pokušao se ubiti (Jutarnji list, 14.3. 2005); 8-

godišnjak napisao oproštajno pismo majci (Jutarnji list, 11.3. 2005), Od udarca u trbuh

dvanaestogodišnjaku se rasprsnula slezena (S. Dalmacija, 21.5.2005) itd.

Neka istraživanja pokazuju da se među djecom žrtvama javlja simpatija, suosjećaju jedno s

drugim jer imaju isti problem. Time smanjuju napetost koju ne mogu kontrolirati (Derosier,

2004.). Povjeravaju se međusobno, imaju želju razgovarati o problemu, žele da ih netko

sasluša i ohrabri. Bitan element mnogih programa za prevenciju bullyinga je ohrabrivanje

žrtava i razgovor s njima. Istraživanje (Hunter, 2004.). na populaciji djece od 9 do 14 godina

(N = 830) potvrdilo je vrijednost povjeravanja djece i učinkovitost otvorene komunikacije.

Učenici više traže pomoć kada osjete da im netko vjeruje. Stoga, nastavnici i stručni suradnici

u školama moraju biti upućeni u epizode bullyinga kako bi saslušali djecu žrtve i spriječili

daljnje napade na njih. Isto istraživanje je pokazalo da djevojčice više traže pomoć stručnjaka

i lakše se povjeravaju.

Posebno je značajno naglasiti da sudionici u krugu nasilja nisu samo žrtve, kao ugrožena

skupina ili napadači, kao inicijatori nasilja i agresivnosti, već i djeca promatrači. Promatrači

su treća skupina vršnjaka koji indirektno i sami sudjeluju u činu zlostavljanja. Mogu pomagati

i ohrabrivati osobu koja inicira zlostavljanje. Iz straha se čak pridružuju nasilnicima kako bi

sebe zaštitili. Djeca koja promatraju nasilje, nesigurna su i prestrašena, sklona priklanjanju

nasilniku kako bi se zaštitila. Strahuju da su potencijalne žrtve u budućnosti, te neki

suosjećaju s učenikom koji je žrtva i nesretni su što ne mogu pomoći. Nasilništvo stvara

15

atmosferu straha u kojoj se djeca osjećaju nesigurno. Bullying je kao predstava. Uvijek postoji

pozornica na kojoj su žrtva i zlostavljač, a postoje i gledatelji (Buljan-Flander, 2003.)

U kojem postotku promatrači aktivno sudjeluju u nasilju pokazuju rezultati istraživanja u

Torontu 1995., autora D.J. Pepler i W.M. Craig (prema Coloroso, B., 2003.):

u 85% slučajeva promatrači su se na neki način uključili u nasilje poticali su nasilništvo u

81% slučajeva više prijateljstva pokazano je prema nasilniku, a ne prema žrtvi u 48%

slučajeva nasilja promatrači su bili aktivni sudionici u samo 13% slučajeva intervenirali su

zaštititi žrtvu.

16

Slika 1.: Krug nasilja, (Olwus)

CYBERBULLYING

Cyberbullying je relativno nova pojava koja je izrasla iz prilika koje otvara moderna

tehnologija. Internet je otvorio zlostavljačima mogućnost za uznemiravanje putem e-maila,

chata ili blogova. Mobiteli mogu poslužiti za snimanje, slanje uvredljivih sms-ova ili

pozivanja, a sve s ciljem uznemiravanja žrtve, u svako doba, na svakom mjestu, velikom

brzinom. Namjera je znači ista, problem je u temeljima isti, ali je domet veći. Za žrtvu to

može značiti da se čak i u svoja četiri zida, kao i bilo gdje drugdje, neprestano osjeća

nesigurno i prestrašeno. Također, ono što je nekada za žrtvu bila sramota koja je živjela u

učionici i hodnicima škole, s modernom tehnologijom postalo je javna sramota, dostupna

svima i odmah.

Za internet kažemo da je svjetska komunikacijska mreža. To znači da se na njemu sve odvija

međusobnom komunikacijom. Kao sto korisnici komuniciraju jedni s drugima putem

elektronske pošte ili chata, tako i računala komuniciraju međusobno, što nam omogućuje

posjećivanje stranica, slanje i primanje elektronske pošte i sve ostalo što radimo na internetu. 

Za razliku od chata, gdje se sadržaj briše jednom kad osoba izađe iz chat sobe, zapisi na

forumu su trajni, odnosno moguće ih je vidjeti i komentirati duže vrijeme.

17

Posebna je mogućnost da posjetitelji bloga mogu upisati javni komentar pojedinih članaka.

Zato se kaže da je blog interaktivan – jer omogućuje izravnu komunikaciju autora i njegovih

čitatelja.

Ono što je zajedničko chatu, blogu i forumu jest korištenje nadimaka koje posjetitelji sami

izaberu, što im pruža anonimnost. To znači da korisnici međusobno ne znaju tko je tko u

stvarnom životu, ne znaju imena i prezimena, adresu, broj telefona. Jedni o drugima znaju

samo ono što se iznese na internetu. Anonimnost stoga omogućuje ljudima da budu otvoreni i

podijele s drugima stvari koje bi im bilo neugodno reći nekome tko ih poznaje. moguće je

zatražiti pomoć u rješavanju nekog problema ili reći mišljenje o nekoj temi, bez straha da ce

biti prepoznati i da će zbog toga imati neugodnosti.

Međutim, anonimnost može biti i otvorena pozivnica svima koji žele zloporabiti takav način

komunikacije. često na forumu ili chatu mogu se naći prijatelji s kojima dopisivanje može biti

vrlo zabavno i poučno. Ali nisu svi korisnici interneta dobronamjerni, a od nekih se mogu

doživjeti i velike neugodnosti. Netko na chatu, forumu ili blogu može vrijeđati, prijetiti i/ili

pisati o drugima stvari koje nisu istinite ili koje su privatne i tajne. često je to netko koga

poznajemo.

Jedna od opasnosti je dostupnost informacija velikom broju ljudi, uključujući i pedofile, za

koje je internet postao savršeno virtualno igralište na kojem mogu doći do djece, skriveni u

anonimnosti svojih domova.

Naime, pedofil cijelo vrijeme prikuplja informacije s bloga da bi ih složio u osobni profil

djeteta. Ime škole, imena prijatelja, nastavnika, adrese, imena ulica, grad - bilo koju od tih

informacija mogu iskoristiti osobe s neprijateljskim namjerama, primjerice seksualni

zlostavljači. Dok tinejdžer misli da su detalji koje daje na internetu bezazleni, pedofil ih u

realnosti koristi kao putokaz do djetetove kuće. Naime, anonimnost djetetu daje lažni osjećaj

sigurnosti te može dovesti sebe u opasnost dajući dovoljno podataka o sebi kako bi pedofil

18

stupio s njim u kontakt.

Nasilje preko interneta, u svijetu poznato kao cyberbullying, opći je pojam za svaku

komunikacijsku aktivnost cyber tehnologijom koja se može smatrati štetnom kako za

pojedinca, tako i za opće dobro. Tim oblikom nasilja među vršnjacima obuhvaćene su

situacije kad je dijete ili tinejdžer izloženo napadu drugog djeteta, tinejdžera ili grupe djece,

putem interneta ili mobilnog telefona. Odnosno i počinitelj(i) i žrtva(e) su maloljetnici.

postoje dvije vrste nasilja preko interneta: izravan napad i napad preko posrednika. Izravan

napad događa se kad maloljetnik:

    * šalje uznemirujuće poruke mobitelom, e-mailom ili na chatu

    * ukrade ili promijeni lozinku za e-mail ili nadimak na chatu

    * objavljuje privatne podatke ili neistine na chatu, blogu ili internetskoj stranici

    * šalje uznemirujuće slike putem e-maila ili MMS poruka na mobitelu

    * postavlja internetske ankete o žrtvi

    * šalje viruse na e-mail ili mobitel

    * šalje pornografiju i neželjenu postu na e-mail ili mobitel

    * lažno se predstavlja kao drugo dijete

Međuvršnjacko nasilje putem interneta uključuje poticanje grupne mržnje, napade na

privatnost, uznemiravanje, uhođenje, vrijeđanje, nesavjestan pristup

štetnim sadržajima te sirenje nasilnih i uvredljivih komentara. može uključivati slanje

okrutnih, zlobnih, katkad i prijetećih poruka, kao i kreiranje internetskih stranica koje sadrže

priče, crteže, slike i šale na račun vršnjaka.

Takvo se nasilje, nadalje, odnosi i na slanje fotografija svojih kolega te traženje ostalih da ih

procjenjuju po određenim karakteristikama, odnosno da glasaju za osobu koja je, primjerice,

19

najružnija, najnepopularnija ili najdeblja u školi. djeca katkad na određenoj popularnoj

internetskoj stranici traže od ostalih da navedu osobu koju najviše mrze te da o njoj napisu

nekoliko riječi, a sve s ciljem da žrtvu osramote pred što većim brojem ljudi. Nasilje na

internetu uključuje i "provaljivanje" u tuđe e-mail adrese te slanje zlobnih i neugodnih

sadržaja drugima.

Nasilje preko posrednika događa se kad počinitelj napada žrtvu preko treće osobe, koja toga

najčešće nije svjesna.

Počinitelj može staviti oglas seksualnog ili provokativnog sadržaja u ime žrtve s njezinim

brojem mobitela ili adresom. Na taj način dijete može doživjeti mnoge neugodnosti i naci se u

opasnosti. Od svih oblika komunikacije na internetu, forumi su najčešće najbolje

organizirani. Na njima se nalaže administrator (jedan ili više njih) i moderatori, zaduženi za

posebne dijelove foruma. Oni čitaju sve teme i diskusije te paze da ne bude vrijeđanja,

prijetnji, objavljivanja privatnih podataka i kršenja prava. Na većini foruma postoji

mogućnost Obavijesti moderatora ispod nečijeg zapisa, tako da se jednim klikom može

obavijestiti moderatora o nekomu tko zloupotrebljava forum.

Značajke zlostavljanja rane dječje dobi - što moramo učiniti?

Bez obzira o kojem se obliku nasilja nad djecom radi, sva djeca imaju određene značajke u

ponašanju koje se u predškolskoj dobi najčešće manifestiraju kroz probleme spavanja (od

straha da pođu spavati do noćnih mora), razvijaju regresivne oblike ponašanja, mogu imati

20

usporeniji psihički i fizički razvoj, te, što je posebno važno naglasiti, nedostaje im dječja

radost, interesi, radoznalost, komunikacija, djeluju izgubljeno, otupjelo, tjeskobno,

bespomoćno.

Što moramo učiniti?

1. Potrebno je djetetu osigurati optimalne uvjete za razvoj, kako bi svako dijete bilo sretno,

sigurno i s povjerenjem gledalo u svijet. To je moguće različitim oblicima edukacije, prije

svega mladih osoba koje se spremaju ući u brak i roditeljstvo, kao i mladih roditelja, kako bi,

ako postoji, prekinuli transgeneracijski negativni prijenos, ali i naučili ih o potrebama djeteta i

svojoj ulozi i odgovornosti u odnosu na dijete. Nositelji takvih aktivnosti trebalo bi biti

društvo u cjelini, ali posebice odgojno-obrazovne ustanove.

Djelatnici primarne zdravstvene zaštite, posebice patronažne sestre, pedijatri i ginekolozi po

funkciji svog radnog mjesta u najtješnjem su kontaktu s mladim ljudima, roditeljima i djecom,

pa svojim stavovima, različitim oblicima tečajeva i savjetima utječu i mijenjaju loše stavove,

koji su vrlo često povezani s obiteljskim vjerovanjima, kulturalnim značajkama i

generacijskim prijenosom.

Mediji su vrlo bitan čimbenik u primarnoj prevenciji nasilja i u mijenjanju stavova. Važnu

ulogu ima Crkva svojim naučavanjem, posebice predbračnim tečajevima. Trebalo bi u

edukativne sadržaje uključiti i upoznavanje budućih roditelja s važnošću odgoja i

odgovornošću prema djetetu.

2. Kada već imamo dijete predškolske dobi koje svojim ponašanjem upućuje na to da je

nesigurno, prestrašeno, bez samopouzdanja, koje djeluje tužno, bezvoljno, naša je obaveza

utvrditi što se događa s takvim djetetom, gdje i kako odrasta, kakva je obiteljska dinamika -

sve to radi osiguranja prikladne pomoći.

Da bi mogli prepoznati takvo dijete, važno je da svi djelatnici koji rade s malom djecom

tijekom svog školovanja i poslije kroz kontinuiranu edukaciju dobiju dovoljno znanja ne samo

o tome kako prepoznati dijete u problemu već i kako takvom djetetu pomoći da bi razvilo

samopouzdanje, radost, povjerenje u okolinu. To se primarno odnosi na zdravstvene

djelatnika, odgajatelje i stručne suradnike u predškolskim ustanovama te djelatnike u centrima

za socijalnu skrb.

Predškolska ustanova možda je prvo mjesto za pojedino dijete gdje će se osjećati prihvaćeno,

gdje će se prepoznati njegove potrebe, gdje će mu se omogućiti da stekne samopouzdanje

kroz aktivnosti kojima se veseli i u kojima se osjeća uspješno.

Važno je da ustanove socijalne skrbi imaju nadzor nad rizičnim obiteljima i sredinama, kako

bi svojim preventivnim aktivnostima omogućile pozitivne uvjete razvoja djeci.

21

3. Ako se nasilje već razvilo, kada je dijete već žrtva ili nasilnik, tada je svakako potrebno

uključiti i profesionalce iz područja mentalnog zdravlja, koji će pomoći takvom djetetu da

prevlada traumu, promijeni svoje ponašanje i svoj odnos prema sebi i svojoj okolini.

4. Društvo kao cjelina, sa svojim ustanovama treba poticati i podržavati projekte koji su

usmjereni ka zaštiti djece, ali ne samo onda kada se problem, u ovom slučaju trauma i nasilje,

dogodi već primarno programe koji mijenjanju stavove i potiču aktivnosti radi osiguranja

sretnog djetinjstva te radosnog i kvalitetnog roditeljstva.

Ne smijemo zaboraviti da djeca koja su bila izložena bilo kakvu obliku nasilja razvijaju

značajke koje ih čine predisponiranim da u životu postanu žrtve ili nasilnici.

Važno je u svim ustanovama u kojima borave djeca predškolskog uzrasta organizirati

aktivnosti u kojima će dijete steći samopouzdanje, razvijati pozitivne odnose s vršnjacima i

posebice razvijati svoju kreativnost.

Dobro educirani profesionalci prepoznat će probleme djeteta i znati kamo ga treba uputiti.

ZNAKOVI NASILJA

Tipična mjesta namjerno nanesenih ozljeda su tjeme, oči, usnice, uši, vanjski dijelovi

podlaktice, prsti, leđa, stražnjica.

Znakove tjelesnog zlostavljanja moguće je većinom prepoznati fizikalnim pregledom, ali ne

uvijek, osobito ne kod seksualnog zlostavljanja. Tipična mjesta namjerno nanesenih ozljeda

su tjeme, oči, usnice, uši, vanjski dijelovi podlaktice, prsti, leđa, stražnjica. Ta mjesta možemo

razlikovati od tipičnih mjesta povreda kod slučajnih padova i slučajnih ozljeda, a to su čelo,

nos, brada, zatiljak, vanjski dijelovi šake, rubovi dlana, koljena, prednji dijelovi potkoljenica.

Psihičko nasilje ima tako velik broj pojavnih oblika da jedino stručnjak s osjećajem za

prepoznavanje takvih problema može posumnjati da se radi o nasilju. Sve može biti simptom

nasilja u obitelji - od školskog neuspjeha do glavobolje.

22

Uloga škole

Škola vrlo često upozorava školskog liječnika na nasilje u obitelji, kako nad učenicima, tako i

nad jednim od roditelja. Suradnja prosvjete i zdravstva na tom području vrlo je dobra.

Osposobljavanje učitelja za prepoznavanje znakova nasilja nad djecom i stručna pomoć

školskog liječnika mogu pridonijeti ranom uočavanju ovog problema. Prosvjetni djelatnici

koji s mnogo razumijevanja i ljubavi rade s djecom uočit će preko crteža, pisanih uradaka ili

razgovora znakove nasilja.

Zakoni

Tako prema čl 108.(1) Obiteljskog zakona svatko je dužan obavijestiti Centar za socijalnu

skrb o kršenju djetetovih prava, a posebice o svim oblicima tjelesnog ili duševnog nasilja,

spolne zloporabe, zanemarivanja ili nehajnog postupanja, zlostavljanja ili izrabljivanja djeteta.

U slučaju zlostavljanog djeteta zakon jasno propisuje kako stručnjaci i ostali treba da

postupaju te kako zaštititi dijete. Sljedeći zakoni reguliraju pravne aspekte problematike

zlostavljanja djeteta: Zakon o socijalnoj skrbi (NN 73/97,27/01,59/01,82/01,103/03),

Obiteljski zakon (NN 116/03, 17/04, 136/04) i Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (NN

116/03).

Kako razgovarati?

23

Veliko je i zahtjevno umijeće prikupiti podatke i voditi razgovor s djetetom koje se obratilo u

vezi sa zlostavljanjem. Pitanja koja su poželjna otvorena su (Što se onda dogodilo?),

usmjerena (Što radiš kada si kod mame...?), i s mogućim izborom odgovora (Jesi li bio u

odjeći ili ne?). Treba izbjegavati specifična pitanja (Je li te djed dirao po tijelu?) i sugestivna

pitanja (Rekli su mi da te je ujak dirao po guzi - je li točno?).

ZADAĆA ŠKOLSKE MEDICINE

Nasilje i zlostavljanje među mladima s motrišta školskog liječnika

Školski liječnik koji provodi mjere preventivne i specifične zdravstvene zaštite školske djece i

studenata susreće se u svojem radu s problematikom nasilja i zlostavljanja (kroz aktivnosti

cijepljenja, sistematskih pregleda, rad savjetovališta, zdravstveni odgoj...).

Nasilje nad djecom školske dobi mogu provoditi odrasle, punoljetne osobe te druga djeca i

adolescenti (maloljetne osobe, najčešće starije od žrtava). Od odraslih osoba najčešće su to

roditelji, braća, rođaci, obiteljski prijatelji i poznanici, nasilnici u lokalnoj zajednici, učitelji, a

od maloljetnika učenici osnovnih i srednjih škola, te mladež neprihvatljiva ponašanja koja ne

ide u školu.

24

Školski liječnik dobiva podatke o nasilju u obitelji ili školi iz nekoliko izvora:

1. učenika koji su i sami žrtve nasilja jednog roditelja ili starije braće i sestara, školskih

kolega, učenika osnovne i srednje škole te djece neprihvatljivog ponašanja

2. roditelja, najčešće majke, koji je žrtva nasilja u slučaju obiteljskog nasilja, a oba roditelja

ako je dijete zlostavljano od vršnjaka

3. putem Protokola škole, učitelja, nastavnika, stručnih službi škole koje uočavaju tjelesne i

psihičke promjene djeteta ili su od roditelja doznali za nasilničko ponašanje jednog od

članova obitelji ili vršnjačko zlostavljanje

4. patronažnih sestara

5. socijalnih radnika

6. policije ili pravosudnih organa

7. drugih osoba: susjeda, rođaka, drugih liječnika itd.

Djeca iznimno, češće stariji adolescenti, traže pomoć i zaštitu, iako jasno prepoznaju

nasilničko ponašanje roditelja. Djeca žrtve nasilja skrivaju svoje tjelesne i duševne povrede od

okoline i stručnjaka, te najčešće smatraju da su kažnjena za nešto što su „krivo" ili „loše"

učinila. Pokušaji da se od djeteta dobiju podaci o nasilju u obitelji pokazuju da se radi o dobro

čuvanoj „obiteljskoj tajni"

Zadaća školskog liječnika preventivne zdravstvene zaštite je prevencija zlostavljanja i

nasilnog ponašanja kroz aktivnosti promicanja zdravlja. Metode rada su zdravstveno odgojne

(predavanja, tribine, rad u malim skupinama), savjetovališni rad i individualni rad u

ambulanti. Radom su obuhvaćeni učenici, roditelji i nastavnici.

Kroz sistematske i druge zdravstvene preglede moguće je prepoznati učenike s povećanim

rizikom. Takva djeca upućuju se na obradu, terapijsko-rehabilitacijske postupke, a

ambulantnim radom pratimo, koordiniramo i u suradnji sa drugim stručnjacima u zdravstvu i

izvan zdravstva, sa stručnjacima interdiciplinarnog tima te stručnim suradnicima škola

pomažemo djetetu i njegovoj obitelji prevladati specifičan problem koji ga ometa u njegovu

školovanju.

25

PATRONAŽNA SESTRINSKA SKRB PREDŠKOLSKOG I ŠKOLSKOG DJETETA

Pružanje pomoći i podrške obitelji u stvaranju optimalnih uvjeta za rast i razvoj djeteta

Poduzimanje aktivnosti vezanih za edukaciju roditelja i ostalih koji brinu o zdravlju djece, a u

svrhu promicanja zdravlja

OPĆI CILJEVI SESTRINSKE SKRBI

26

1.Pružanje znanja i potrebnih vještina za prepoznavanje znakova i simptoma bolesti

2.praćenje zdravstvenog stanja, provođenje potrebnih intervencija za ublažavanje tegoba i

traženje pravovremene pomoći liječnika i sestre

3.kućne posjete

4.provođenje edukacije i radionica sa djecom na teme sprječavanja zlostavljanja

5. prikazi slučaja te igranje uloga zlostavljanog djeteta

6.proučavanje posljedica te negativnog odraza zlostavljanja na drugu djecu

POZITIVNI ASPEKTI POSJEĆIVANJA OBITELJI

Profesionalna podrška vrlo je važna roditeljima u raznim dvojbama tijekom razvojnih faza

Roditelji mogu naučiti pozitivne i efektne načine odgoja ako im je pružena adekvatna podrška

Pružanje pomoći roditeljima da prebrode “životne” probleme koji otežavaju normalan odgoj

djece

TIJEK KUĆNE POSJETE:

Priprema medicinske sestre

Uspostava komunikacije

Prikupljanje podataka i procjena potreba za sestrinskom i zdravstvenom skrbi

Planiranje -definiranje problema, dijagnoza i ciljevi

Provođenje skrbi tj. intervencije

Evaluacija

Bilježenje podataka i vođenje dokumentacije

KOMUNIKACIJA

MALA DJECA

Približiti se čim više visini djetetovih očiju

Dopustiti fizički kontakt s roditeljem

Ne tepati – govoriti razgovijetno

27

PREDŠKOLSKI UZRAST

Često pokazuju nepovjerenje

Dozvoliti djetetu da pregleda opremu koju koristi sestra i da neke predmete upotrjebi

DJECA ŠKOLSKE DOBI

Potaknuti dijete da izrazi osjećaje i emocije

Koristiti verbalne i neverbalne metode (plakanje crtanje, pjevanje, priče, igre..)

Dopustiti ispitivanje i postavljanje pitanja

Provjeriti da li je djete razumjelo

Pohvaliti

ADOLESCENTI

Ohrabriti adolescente da izraze svoje brige

Osigurati tajnost onoga što se doznalo, ali ne pod svaku cijenu

Objasniti ukoliko se radi o zdravlju i dobrobiti da je potrebno otkriti što je rečeno

PRIKUPLJANJE PODATAKA I PROCJENA POTREBA

Razvoj (fizički, motorni, kognitivni, seksualni)

Socijalni i emocionalni razvoj (govor, temperament, odnos sa roditeljima..)

Sigurnost (ovisno o dobnoj skupini - prostor u kojem se kreće, korištenje pojasa , kacige..)

Opće zdravstveno stanje i izloženost bolestima (izloženost rizicima-pušenje, droga… spolne i

infektivne bolesti)

PROVOĐENJE SESTRINSKE SKRBI

skup svih postupaka tj. intervencija koje sestra provodi za ostvarenje ciljeva. Najznačajnija

intervencija patronažne sestre je edukacija roditelja .Sestra se brine o unaprjeđenju zdravlja

djeteta

PROBLEMI DANAŠNJICE

28

Poznato je da djeca znaju biti posebno okrutna. Nove tehnologije sve češće pokazuju koliko

okrutna zapravo znaju biti, i to bez ikakvog razloga. Ne baš pretjerano inteligentna grupa

učenika jednog razreda osnovne škole u B. smatrala je da cijelom svijetu treba objaviti kako

kolektivno maltretira svog druga.

Na Facebooku su pokrenuli grupu „Svi koji MRZE I.B. i hoće da ode iz OŠ..!!!!!“, a članovi

grupe mislili su da će biti „kul“ ako svima pokažu kako se čoporativno udružuju protiv

dječaka kojem je jedini grijeh to što je, kako kažu, „retardiran“.

U tu su svrhu postavili i dva video snimka, snimljena mobilnim telefonom, u kojima se

okomljuju na nesrećnog dječaka. Dječak, napadan sa svih strana, ne zna šta bi drugo uradio,

pa bespomoćno vrišti.

Ostalim saučesnicima maltretiranja, to je očigledno jako smiješno, pa se cijeli razred smije i

zadovoljno viče. Mali I.B. nema neke velike šanse jer protiv njega su i dječaci i djevojke.

Zlostavljači su i sami nekada bili žrtve zlostavljanja pa sada pokušavaju da taj obrazac

prenesu na druge kao da je to nešto dobro i normalno. Vrlo je važno da imamo svijest da

zlostavljaču i zlostavljanju jasno kazemo NE! To nije normalno i ne treba ga tolerisati!

Zlostavljači se ili liječe ili kažnjavaju, nema im druge!

ŠKOLE BEZ NASILJA

UNICEF-ov projekt "Za sigurno i poticajno okruženje u školama" započeo je 2003. godine

kao pilot-projekt u tri škole. Iduće godine uključile su se 124 škole koje su željele provoditi

program prevencije nasilja. Plaketu "Škola bez nasilja" dobile su 133 škole. Među tim

školama su i četiri škole iz Zadarske županije: OŠ Bartula Kašića, OŠ Obrovac, OŠ Stanovi i

OŠ Šime Budinića.

Što se, pak, tiče podataka o nasilju među djecom na razini Republike Hrvatske, 71 posto

učenika izjavilo je da nad njima nije izvršeno nasilje, dok je 29 posto izjavilo da su bili žrtve

nasilja.

29

Provedenim istraživanjima došlo se do rezultata da su uglavnom mjesta gdje se provodi

nasilje školski hodnici, stubišta i učionice kad nema učitelja. Mjesta gdje se vrlo rijetko

provodi nasilje jesu blagovaonice i autobusi. No zabrinjavajuće je da su učionice u kojima je

učitelj prisutan također mjesta gdje se često provodi nasilje nad učenikom.

- U godinu dana provedbe UNICEF-ova programa znatno je smanjeno nasilje među

učenicima, ali ignoriranje i isključivanje iz društva je u porastu te ih učenici doživljavaju kao

najokrutniji oblik zlostavljanja, dodala je Šušić.

Jagoda Gauta govorila je o kriterijima održivosti statusa "Škole bez nasilja".

- Budući da rezultati UNICEF-ova programa "Za sigurno i poticajno okruženje u školama"

nisu trajni ako se ne ulažu kontinuirani napori u održavanju uspostavljenih vrijednosti, održan

je sastanak predstavnika škola i mentora u lipnju 2007. godine gdje su dogovoreni kriteriji

održivosti statusa "Škole bez nasilja". Dogovoreni kriteriji odnose se na donošenje vrijednosti,

pravila i posljedica na početku svake školske godine na razini razreda i škole, kontinuirana

dežurstva učitelja na kritičnim točkama, suradnju s roditeljima i lokalnom zajednicom,

bilježenje i dokumentiranje svih aktivnosti koje škola poduzima radi prevencije i

pravovremenog reagiranja na pojavu vršnjačkog nasilja te obilaske škola u razdoblju od tri

godine radi praćenja provođenja programa, kazala je Gauta.

PRIČE IZ ŽIVOTA

-,,Sin mi se žali na dvojicu dječaka iz vrtića, iz druge skupine. Uglavnom su to ovakve stvari:

bacanje s ljuljačke, šamaranje ako ne želi ustati s ljuljačke, bacanje kockica u travu. Više puta

sam već razgovarala s njim da se mora suprotstaviti, tražiti zaštitu od učiteljice, međutim, on

te dječake nikada nije tužio, jer se boji još goreg maltretiranja. Danas mi je stvar prevršila

svaku mjeru kad je došao kući s čvorugom i bolovima u glavi, jer ga je jedan od tih udario

drvenom letvom od ograde po glavi. I ti dječaci ne mogu biti puno stariji od njega,

maksimalno godinu dana, dakle nije puno manji od njih. Moj M. nije nikakva bubica, on je

snažan dečko i nije miran i povučen, naprotiv. Ali, nije agresivan i povlači se pred takvima,,

30

-,,Kćerka mi ima3,5 godine i oduvijek voli da ide u vrtić, nikad ne plače kad je ostavljamo.

Uglavnom, jako je druželjubljiva i obožava djecu.

Dok je ispočetka bilo sve dobro, u zadnjih 2 mjeseca sam prvo primjetila da mi svi ignorišu

dijete i da se uvijek igra sama. Ako sretnenomo koje djete ispred vrtića, ona ga zove imenom,

a oni samo stave ruke na lice, ne žele da je pozdrave. Ona ih grli i ljubi kada dođe u vrtić, ali

oni je i dalje ignorišu. Mislila sam, problem je u njoj možda im je naporna i pokušala sam sa

njom da razgovaram ali ona je jednostavno takva osoba ili je još premala da shvati neke

stvari.

Ali da se baš niko od 26 djece ne želi sa njom da se igra.

Jedno vrijeme se jako dobro slagala sa jednom djevojčicom, agresivkom, iako ju je ova znala

koji put ugristi za prstić, lijepo su se slagale, a većina djece se i tako s tom malo nisu igrala.

Dječaci su u grupi i ne žele je u njoj, a ona želi sa njima da se igra. Vidjela sam svojim očima

kada uđe u vrtić i zaleti se prema njima, kako je doslovce guraju. Ali OK. Djeca imaju pravo

da se igraju s kim hoće. Djevojčice obično hodaju kao zombiji i rijetke su one koje se igraju

jedna s drugom.

Govore mojoj maloj da je fuj, a ova kući dok to priča plače satima kao kišna godina (naravno

trebalo je par sati da se to uopšte izvuče iz nje)…i ako vaspitačica tvrdi da se oni međusobno

igraju, i da je Ema jedno vrijeme bila glavna, a posebno je glavna kad se radi o pjevanju i 

plesanju, igri skrivača i dramskoj itd. ja kad god dođem ona stoji s strane, ona je sama, sjedi

blizu grupe koja se igra i gleda ih ili čak unutar grupe ali oni se prave kao da ona ne postoji.

Muž mi je rekao da izmišljam, dok je on nije počeo voditi u vrtić i isto primjetio.

I taman kad sam htjela da idem da razgovaram sa vaspitačicom, da je pitam u čemu je

problem, zašto su djeca odjednom ama baš sva počela ignorisati moje dijete- jer možda je u

njoj problem pomislila sam, možda ona nešto radi što njima smeta pa su je odlučili ignorisati

na jedno vrijeme kao „kaznu“, počela je dolaziti kući u modricama.

Plava nogica, rukica… mislila sam, pala , udarila se, možda su se međusobno malo počupali

oko igračke, dječija posla, najbolje se ne mješati.

Kad ono nakon sati razgovora ona sva sramežljiva sa suzama, pa L…. me je udario šakom u

stomak, J.. me tuče svaki dan…drugi dan A… je udario nogom iza uha i ne želi da mi da da

vidim…kad sam juče vidjela podliv SMRAČILO MI SE, udarac nogom u glavu iza uha,

može značiti smrt…to nisu dječiji udarci tipa, čupanja, pljuskanja, to su karate udarci…

I kad sam je pitala šta je vaspitačica rekla; rekla je da ne plačem????

Totalno sam poludjela…mislila sam da će reagovati tipa ovako: zašto si udario Emu, znaš da

se to ne smije , ako ste se posvađali to se riješava ovako i ovako, sad se pomirite, dajte ruku ili

31

zagrlite se itd……….ali ništa…..ta djeca treniraju karate i ja nemam ništa protiv toga dok to

ne isprobavaju na drugoj djeci…očekivala sam da će vaspitačica pričati s roditeljima ili barem

meni reći ali ništa…„

SAŽETAK

Nasilje postoji otkada znamo za čovjeka. Pojavljuje se u svim aspektima života osobe,

počevši od obitelji, preko škole sve do slobodnog vremena, a najpodložniji nasilničkom

rješavanju problema smatraju se mlade osobe koje su u procesu sazrijevanja i formiranja

identiteta i životnih stavova. Nasiljem među djecom i mladima smatra se svako namjerno

fizičko ili psihičko nasilno ponašanje usmjereno prema djeci i mladima od strane njihovih

vršnjaka učinjeno s ciljem povrjeđivanja. Možemo ga podijeliti u više oblika: fizičko,

verbalno, emocionalno, seksualno, kulturalno i ekonomsko.

32

Postoji mnogo faktora koji na individualnom, obiteljskom i društvenom nivou dovode

do nasilja i među njima možemo izdvojiti stres, identifikacija s agresorom, nizak stupanj

edukacije i nezaposlenost, medijska prenaglašenost, rat, karakteristike susjedstva te kvaliteta

obitelji i obiteljskih odnosa.

Škole u mnogim zemljama ulažu napore kako bi smanjile pojavnost i posljedice nasilja

među djecom. Ciljevi Programa prevencije nasilja među djecom su: ssenzibiliziranje

stručnjaka, roditelja, djece i mladih za problem nasilja među djecom i mladima,

uspostavljanje sustavnih rješenja za prevenciju i sprječavanje pojave nasilja te ublažavanje i

uklanjanje njegovih posljedica.

LITERATURA

1. Bilić, V. (1999). Agresivnost u suvremenoj školskoj svakidašnjici. U: Vrgoč, H. (ur.).

Agresivnost (nasilje) u školi). Zagreb: Hrvatski pedagoško-književni zbor, str.43-53.

2. Bilić, V., Zloković, J. (2004), Fenomen maltretiranja djece – Oblici pomoći

obitelj i školi. Zagreb: naklada Ljevak, d.o.o.,

3. Buljan-Flander, G. (2007). Nasilje među djecom. Zagreb: Grad: Poliklinika za zaštitu

djece grada

4. Buljan-Flander, G., Kocijan-Hercigonja, D. (2003). Zlostavljanje i zanemarivanje

33

djece. Zagreb: Marko M. usluge d.o.o.

5. Lalić, D. (1999). Neki socijalni aspekti nasilničkog ponašanja među mladima. U:

Vrgoč, H. (ur.). Agresivnost (nasilje) u školi). Zagreb: Hrvatski pedagoško-književni

zbor, str. 43-53.

6. Field, E. M., (2004). Živjeti bez nasilja: Zagreb: Naklada Kosinj

7. Olweus, D. (1998). Nasilje među djecom u školi. Zagreb: Školska knjiga

8. Zloković, J. (2004). Nasilje među vršnjacima - problem obitelji, škole i društva:

Pedagogijska istraživanja, 1 (2), 207-220

9. Internet izvori:

a. Internet stranica pravobraniteljice za djecu RH: Izvješće o radu Pravobranitelja za

djecu za 2009. god:.

http://www.dijete.hr/attachments/078_IZVJESCE%20O%20RADU%20PRAVOBRANITEL

JICE%20ZA%20DJECU%20ZA%202009%20.pdf

b. Internet stranica Obiteljskog centra Karlovačke županije Nasilje među djecom;

http://www.oc-karlovac.hr/Teme/Ponasanje/nasilje.html

c. Internet stranica Hrabrog telefona – Za roditelje: nasilje među djecom;

http://www.hrabritelefon.hr/main.php?hrabri=za_roditelje_nasilje

d. Internet stranica Obiteljskog centra Virovitičko-podravske županije;

http://www.obiteljskicentar.hr/vijesti/624

e.prezentacija OŠ Grbavica1, Sarajevo, Nasilje (zlostavljanje) među

vršnjacima);

http://portal.skola.ba/start/LinkClick.aspx?fileticket=fDWJ3b6zwpE%3D&tabid=116,

pristupljeno

34