HILJADU I JEDNA NO

Preveo Besim Korkut

SINDBADOVA PUTOVANJA

SINDBAD POMORAC

U doba halife Harun Raida, vladara pravovjernih, ivio u Bagdadu neki

nosa po imenu Sindbad Nosa. Bio je to puki siromaak koji je na glavi

nosio svijetu espap i tako zaraivao svakodnevni hljeb. Sluaj je htio da je

jednog pretjerano toplog dana prtio neto preteko, pa se silno umorio pod

teretom, oblio ga svega znoj, a i ega mu bijae uveliko dojadila. Naiao je

ispred kapije nekog trgovca, pred kojom bijae isto i uredno, a i sam zrak

vrlo ugodan. Kraj same kapije nalazila se poiroka kamena klupa, te nosa

na nju spusti breme da se malko osvjei i odmori. U isti mah udari

povjetarac s kapije i donese otar miris koji udari nosau u ula pa se on

svali na kraj klupe. On samo to je tu sjeo, iznutra zau zvuke struna i lutnji

uzbudljive glasove, razliite arapske pjesme... Zauje ak i pjevanje ptica:

grlica, slavuja, kosova, golubova grivnjaa koji su izvodili svoje pjesme

cvrkutanjem na razliite naine. Nosa se udom zaudi svemu tome i lijepo

poskoi od neke dragosti. Digne se i kroi korak-dva prema toj strani,

najednom ugleda pred kuom veliku batu i u njoj mnotvo momaka, slugu,

robova, dvorjana, neto to se moe nai samo u careva i vladara! A kad

dopre do njega miris finih pia i jela, nosa upravi pogled nebu i ree:

"Slava tebi, gospode, koji uzdie koga hoe a koga, opet, hoe ponizuje!

ini koga hoe bogatim a koga hoe siromanim! Tako je, eto, neko

uvijek umoran a neko miran i spokojan! Neko je sretan a neko poput

mene..."

A zatim nastavi u stihovima:

Koliko li jadnika poinka nema

a on u hladovini najboljoj lei!

Sve mi gore udarce nosi sudbina

Moj je tovar uvijek sve tei i tei.

On je sretan ne stie nesrea njega,

ja u zlu se praakam k'o riba u mrei.

Ugodnou on je obdaren i au

pred njim su sva jela i napici svjei.

to sam ja to, on je, a ja, to i on

Kap smo ista; tek od mene bjei

To je, eto, razlika koja nas dijeli.

Sunce sija za njega, a za mene snijei!

Kad izreda te stihove i iskiti pjesmu, spremi se polako uprtiti tovar i polako

krenuti, ali u isti mah ispade pred njega na kapiju mladoliko i naoito

mome lijepa stasa i u gizdavoj odjei, uhvati nosaa za ruku i ree mu:

"Hajde ui i popriaj malo s mojim gospodarem, on te zove!" Nosa nije bio

rad da zalazi unutra ali mu ono mome ne dade drugaije, te on onu balu

ostavi u predvorju, kod vratara, i s mladiem ue u kuu. Ve na prvi pogled

opazi da se nalazi u sjajnoj palai koju je krasila velianstvenost i ljepota.

Ue u veliku dvoranu i preletje oima uzdu i poprijeko kad li u dvorani

sve ugledna gospoda i visoki gosti! Tu su sve vrste cvijea, sve vrste mirisa,

razliite zakuske, cijelo brdo kojekakvih vrsta prekrasnih jela, voa, pa vina

od najplemenitije vinove loze, najposlije, tu su i lijepe robinje, i razliiti

instrumenti. Gosti posjedali redom, naokolo, prema asti i dostojanstvu, a u

samom proelju sjedi krupan, dostojanstven ovjek koga su brojne godine,

vidjelo se to dobro, mlatnule po zubima prednjim; imao je divne crte lica i

lijep oblik tijela, a na njemu su bile vidljive gordost, ponos, ast i

dostojanstvo.

Iznenadi se nosa kad sve to vidje i odmah pomisli u sebi:

"Bog mi i dua, ovo je zacijelo neka rajska baa ili e biti da su dvori nekog

vladara ili cara!"

Pribra se brzo pa ih uljudno pozdravi i poljubi zemlju pred njihovim nogama

a zatim se ispravi i osta pognute glave stojei pred njima. Domain mu

otpozdravi lijepim besjedama i dobrodolicom, a onda ga pozva da prie

blie i da sjedne kraj njega. Nosa prie i sjede a domain ti odmah stavi

pred njega onih slasnih i raznovrsnih jela. Prihvati se nosa i pone jesti i jeo

je dokle god je mogao. Kad se najeo, opra ruke, zahvali Allahu na davanju i

domainu na ljubaznosti i asti. Domain mu ponovno iskaza dobrodolicu i

ree: "Bio ti srean dananji dan, kako se zove i ime se bavi?"

"Ime mi je, gospodaru", kaza on "Sindbad Nosa. Nosam na glavi svijetu

to god treba i tako se prehranjujem."

"Neka zna, nosau", ree starac s blagim osmijehom na licu, "da ti je ime

isto kao i meni ja sam Sindbad Pomorac. Nego imam elju da mi ponovi

one stihove to si ih malo prije govorio kad si bio pred kapijom."

Nosaevo lice obli rumen od stida i stade se ispriavati: "Due ti tvoje, ne

uzimaj to za zlo, gospodaru, umor, nevolja i prazna ruka ue ovjeka

svakakvoj nepristojnosti i budalatini."

"Nita se ne stidi" doeka domain "ti si mi kao i brat! Daj da ujem onu

pjesmu jer me ona zaista zadivila kad sam uo kako je kiti dok si stajao

pred vratima." Nosa ne imade kud i ponovi pjesmu. Svidje se ona Sindbadu

Pomorcu i sav se ozari pa e rei Nosau: "Neka ti je znano, nosau, da je

moja prolost vrlo udnovata. Ja u tebi ispriati sve to to mi se zbivalo

prije nego to sam postao ovo to sam sad. Do ove sree i dvora doao sam

tek poto sam proivio grdne muke, silne uase i teak umor. Da ti je samo

znati koliko me je puta poklopila zla sudbina, zamor, udes! Sedam sam puta

putovao po svijetu a svako to putovanje pria je za sebe i svako se razlikuje

po zanimljivostima. To su dogaaji od kojih ti staje pamet a sve je moralo

tako biti, tako da nita nisam mogao izbjei od onoga to mi je zapisano!"

PRVO PUTOVANJE

"I, eto, sluajte gospodo i odlinici"! okrenu se Sindbad Pomorac prema

gostima i otpoe svoju priu.

"Otac mi je bio trgovac i to jedan od najuglednijih ljudi i trgovaca u svojoj

pokrajini. Imao je teko blago i silnu robu, ali umrije jo dok sam ja bio

dijete i tako mi ostavi sav taj imetak, pa jo kue, zemlje i brojne prihode.

im sam postao punoljetan, uzeo sam sve u svoje ruke pa stao uivati u

lijepim piima i jelima, druiti se s momcima, gizdati se u lijepe haljine i

hodati s prijateljima i drugovima. Uvrtjelo mi se u glavu da e to kod mene

trajati do smrti i da u uvijek tako lijepo ivjeti. Potraja to, meutim, neko

vrijeme a ja dooh pameti trgoh se, ali b sve kasno; imanje otilo, moj ivot

se i te kako izmijenio. Kad ja dooh sebi, naoh da je otilo u nepovrat sve

to sam imao! Poduze me zebnja za svoju budunost a tad mi padoe na

pamet rijei naeg gospodina Sulejmana Mudrog, a sina Davudovog, koje

sam nekada davno uo: "Troje je bolje od troga, umrli as od roenja, iv

pas od mrtvog lava a grob od bijede i sramote".

Sjetivi se tih rijei, skoim, iskupim jo ono malo pokustva i haljina to mi

je ostalo, te to sve prodam, zatim isprodavah zemlje, kue i sve drugo to

sam jo imao u rukama i sastavih jedva tri hiljade groa! Zavrgla mi se bila u

glavi misao da se otisnem u bijeli svijet i tada se sjetih i pjesme nekog

pjesnika:

Cilj to uzme vii trud te eka vei

hoe li da prodre radi i po noi!

Biserje ko trai roni u dubine,

do bogatstva da bi doao i moi!

Ako trai uspjeh bez ikakva truda,

do svog cilja nikad nee moi doi!

Rijeim se, skoim i nakupujem espapa, raznih roba i svega to e mi trebati

na putu. Vukla me elja da putujem morem i ja se ukrcam na jednu lau sa

cijelim drutvom nekih trgovaca koji su kretali laom iz Basre. Otplovili

smo i tako jedrili danju i nou sve dok nismo stigli do jednog krasnog otoka

koji po svojim ljepotama bijae slian rajskoj bati. Gospodar lae pristate

uz obalu, baci sidro i spusti ljestve pa se iskrcae svi koji su bili na lai.

Odmah se napravie ognjita pa se svi razletjee: neko kuha, neko pere

rublje a neko, opet, ide u razgledanje otoka. Ja sam bio meu tim

posljednjim. Malo zatim putnici se iskupie da togod pojedu i popiju, da se

zabave i odmore, i mi upravo u tome, kad li povika kapetan to mu grlo

pridaje: "Vi sretni putnici, pourite lai, ukrcavajte se to prije! Ostavljajte

sve svoje stvari, spaavajte ivote! Kopno na kojem stojite nije ostvro nego

grdni kit koji se upoprijeio na morskoj puini! Po njemu se nakupio pijesak,

a raste, eto, i drvee od kadikad, pa vam se ini da je to otok! Kad ste

naloili na njemu vatru, on je osjetio toplinu i pokrenuo se. Evo, upravo u

ovaj as uranja u more, zajedno s vama. Svi ete se podaviti! Traite glavi

spasa dok niste svi stradali! Ostavljajte sve!" im putnici ue kapetanov

glas, svi potrae i nagrnue bre-bolje skakati u lau ostavljajui sve stvari i

odjeu, kazane i ognjita.Neko se doepa lae neko jo i nije a "otok" se

silno potrese i ode na dno sa svim onim to je bilo na njemu i za tili se as

valovito more sastavi nad njima. Ja se, gle, naoh meu onima to zaostae

na "otoku" te se svi uvalismo u more. Moja se druina odmah utopi, a mene

usud sauva od propasti. Podari mi, naime, jedno od onih velikih vjedara u

kojima su malo prije putnici prali rublje, a ivot, pusto, ionako drag ovjeku,

pa ti ga ja bre-bolje dograbim, zakoraim u njega i stanem poput vesala

grabiti nogama po vodi a bijesni valovi poigravaju se sa mnom i s desne i

lijeve strane.

Kapetan je ve bio razvio jedra i otplovio sa onima koji su se ukrcali na

lau, a da se nije ni obazro na one koji su ostali u vodi. Pratio sam ih

pogledom i nadao se spasu, sve dok mi laa nije sasvim umakla iz vida, a

tada dooh do uvjerenja da mi je smrt neizbjena!

Ostao sam tako u vodi cijeli dan i iduu no. A kad bi drugi dan, spopadoe

me valovi i vjetar me baci pred neko kopno. Obala je bila veoma strma a po

kopnu nekakvo drvee koje je nadnijelo grane nad samo more; te se odmah

prihvatim za granu nekog visokog stabla, objesim se o nju upravo kad sam

bio na rubu propasti i nekako se uzverem na kopno. Pogledam svoje noge.

Na njima otekline, po stopalima rane i ujedi od riba a ja to do tada nisam

osjeao od velika jada i napora koje sam poduzimao da se spasim. Vidjeh to,

onesvijestih se i odmah se svalih na mjestu gdje bijah sjedio. Leao sam tako

onesvijeen i polumrtav sve do idueg dana, a tada me obasja i ogrija

sunce. Dooh sebi, pogledah odmah u noge kad obje jo uvijek nateene.

Stadoh se as vui, as puzati na koljenima. Na tom otoku bilo svakojaka

voa, izvora pitke vode, ja ti se dograbim voa pa udri jedi! Proe mi tako

nekoliko dana i dua mi se povrati, pa malo ivnuh i lijepo omoah. Stadoh

onda o kojeemu razmiljati i vrljati tim kopnom uivajui u svemu to se tu

nalazilo. Odlomio sam jednu granu i opirem se o nju.

Jednog dana zagledam se u drugi kraj otoka i, odjednom, ugledam jednu

priliku. Pomislih da bi to mogla biti zvjerka ili koja morska ivotinja i

radoznalo prioh blie, kad li to krupna bedevija privezana na samoj obali.

im joj se prikuih, stade prema meni strahovito rzati, ja se uplaih i

natisnuh bjeati a u isti mah nie ispod zemlje neki ovjek, potra za mnom i

stade vikati:

Ko si ti? Odakle si doao? Zato si doao ovamo?

Gospodaru stanem i odgovorim ja sam stranac. Bio sam u nekoj lai pa

se utopih ja, neki moji saputnici i posada. Uhvatio sam neko vedro, sjeo u

njega, ono je onda plivalo sa mnom i tako su me eto, talasi izbacili na ovaj

otok. im ovaj ovjek u ta mu rekoh, uhvati me za ruku i dobaci: "Hajde

sa mnom!"

Ja ga posluah i pooh, a on me onda uvede u neko podzemno skrovite.

Dovede me u neku veliku prostoriju i napravi mi mjesto u samom proelju.

Prinese mi tu nekakva jela a ja bijah izgladnio, naklopim se i najedem.

Poslije toga upita me onaj ovjek za moje zgode i nezgode pa mu ja sve

potanko razglobih od poetka do kraja. On se silno zaudi mome prianju. A

kad priu zavrih, zamolih ga:

"Gospodaru, tako ti svega, ne srdi se na mene, hou neto da te upitam. Ja

sam, eto, priao sve o sebi i to sve po istini, pa bih sad elio da i ti meni

kae ko si, zato sjedi u ovoj zemunici i zato si privezao onu kobilu na

obali."

"Ima nas cijela eta" odvati on "a ostali su se razili po obali. Mi smo

konjuari cara Mihriana i pod naom upravom stoje svi njegovi konji.

Svakih trideset dana mi dovodimo kobile plemenite pasmine u vrijeme

mlaaka, priveemo ih negdje na otoku, a mi se onda sakrijemo u ovo

sklonite da nas niko ne vidi. Tada izlazi po njuhu iz mora po koji drijebac

izmeu morskih konja, okrene se oko sebe i kad ne opazi nikoga, on prie

drebici i oplodi je, a onda eli da je povede sa sobom u more, no ona se ne

moe pokrenuti jer je privezana. drijebac tada poinje da je grize zubima,

rita se i njiti. Mi kad to ujemo, izlazimo napolje i viemo na njega,

poplaimo ga i otjeramo. drebica, koja je sada drebna, poslije godinu dana

odrijebi drebe koje vrijedi itave carske hazne. Ne moete na cijelom

svijetu nai takvog! Ba sada je vrijeme da se drijebac pomoli pa, kad

zavrimo posao, poveu te naem caru Mihrianu. Znaj dobro da se nisi s

nama naao da nikad nikoga na ovom otoku ne bi naao, niko za tebe ovdje

ne bi znao i ti bi skapao od gladi. Mojom e, eto, zaslugom ostati u ivotu!

Vratie se, moda, ak i u svoj rodni kraj!"

Poto on meni to tako ispria ja mu se lijepo zahvalih i zaeljeh mu svako

dobro zbog njegove ovjenosti i dobrote. Mi jo estito nismo ni zavrili

razgovor, a iz mora izae drijebac i stade silno njiskati, htjede drebicu

potjerati sa sobom poto ju je oplodio, ali bi mu uzalud! Moj konjuar ti

zgrabi sablju i tit i istra napolje pa stade zveketati sabljom po titu i zapoe

vikati na svoju druinu: "Tjerajte drijepca, tjerajte drijepca!"

U tren oka dotrae oni s kopljima, bukom, galamom i morski konj se

poplai i zaas ode svojim putem, zagnjuri se u more, poput bizona velik, i

zamae!

Tada onaj konjuar sjedne da malo odahne, uto se iskupi i ostala druina i

svaki dovede po jedno konje. Opazie mene i ponu se raspritivati ko sam i

odakle sam, te im ja ispriam sve po redu kao i prvi put. Poto smo se

upoznali, oni razastru sofru i sjednu da jedu. Pozvan sam i ja za sofru i, kad

smo jeli, svi zajahae konje pa i meni naoe nekakvog konjia. Podugo

smo jahali i napokon stigosmo u grad cara Mihriana. Odu oni svom caru i

ispriaju mu o meni, a on me pozove k sebi, i ja odoh. Kad sam ulazio kod

njega, ja ga lijepo pozdravim a on mi, isto tako lijepo, otpozdravi, zaeli mi

sreu i dug ivot a onda me stade pitati za moje nevolje. Ispriao sam mu

sve od poetka do kraja; sve to mi se dogodilo i to sam vidio; a on se udio

udom ta sam ja sve preko glave preturio i na kraju mi ree: "Boga mi,

sinko, imao si veliku sreu! Da ti nije suen dug ivot, ti se nikad ne bi

spasio tih muka i neka je hvala gospodu to si iznio ivu glavu!"

Potom mi ukaza svu dobrotu i poasti me, napravi mi mjesto kod sebe i

stade me uveseljavati prianjem i lijepom besjedom, a onda me postavi za

pisara u morskoj luci da popisujem robu s laa koje pristaju uz obalu.

Ostanem ja tako kod njega da mu obavljam te poslove i druge potrebe. On

mi je i dalje inio svako dobro, odjeo me u lijepe i sjajne haljine, i ja tako

postanem najuticajnija osoba kad se trebalo zauzeti za koga ili zavriti kome

kakav posao.

Sluio sam kod njega, podugo vremena. Kad sam god bio na pristanitu,

uvijek sam raspitivao trgovce i mornare za zemlju koja ima grad Bagdad, ne

bi li mi znao ko neto rei o njoj pa da s njim poem i da se kako vratim

svojoj kui. No, za tu zemlju niko nije znao niti je poznavao nekog drugog

koji bi o njoj neto znao. Zbog toga sam bio sav oajan i smeten to tako

dugo lutam po tuini.

Potraja to tako neko vrijeme, a ja jednog dana uem caru Mihrianu i

zateem kod njega cijelo drutvo Indijaca. Nazovem im ja tu selam i oni mi

otpozdravie i odmah se ponu raspitivati o mom kraju te im ja sve ispriam.

Zatim sam ja njih raspitivao za njihov kraj, pa mi oni rekoe da pripadaju

razliitim plemenima. Neki od njih su akirije a to je njihovo prvo pleme.

Niti kome ine kakva nasilja niti ratuju protiv koga. Drugi su opet Brahmani,

a to vam je narod koji nikad ne pije vino. Ljudi su to sretni i bistri, vole igru

i zabavu, ljepotu, konje i domae blago. Rekoe mi i to da se u Indiji narod

dijeli u sedamdeset i dvije kaste! Ja se tome doista nisam mogao nauditi.

U Mihrianovoj carevini vidio sam meu ostalim otocima i jedan poseban

koji se zvao Kabil. Preko cijele se noi uje kako na njemu udaraju daire i

bubnjevi, a rekoe mi da je to narod vrijedan i pametan! U blizini toga otoka

vidio sam ribu, dugu nita manje nego dvije stotine lakata! I jo jednu takvu

ija je glava liila na sovinu glavu! U okolini sam vidio jo mnogo uda i za-

nimljivosti i kad bih sad htio to sve ispriati oduljilo bi se to.

Tako sam ja, eto, iz dana u dan doivljavao neto novo na tim otocima i

lijepo provodio svoje vrijeme. Jednog dana, upravo stojim na obali, kad li se

pomoli jedna velika laa i na njoj mnotvo trgovaca. Kad prispje u luku i

kotvite, kapetan savi jedra i priveza lau za kopno, potom spusti ljestve i

mornari iznesoe sve na suho to je bilo na lai. Oni su polako prenosili, a ja

stajao i popisivao. Na kraju upitah kapetana; "Je li ostalo jo neto na lai?"

"Jest, gospodaru", kaza on imam na lai jo neke bale rb, ali nam se

njihov vlasnik utopio u moru kod nekog otoka. Kako smo mi krenuli dalje,

njegova je roba ostala kod nas u pohrani. Sad bismo bili radi prodati je, od

kupca bi uzeli potvrdu, poto smo dali robu, da to poslije uruimo njegovoj

porodici u Kui Spasa, gradu Bagdadu."

"A kako je ime tome ovjeku, vlasniku robe?" pitam ja, to on ree:

"Sindbad Pomorac, utopio se davno u moru."

im ja to uh, razrogaih oi u njega i prepoznadoh ga pa viknuh:

"Kapetane! Moja je to roba o kojoj zbori. Ja sam njen vlasnik. Ja sam

Sindbad Pomorac i sa drugovima sam siao s lae na onaj otok. Kad se

potresao kit na kojem smo bili i kad si ti viknuo na nas, ko je bio uskoio, taj

se spasio, a ostali su se svi potopili. U toj posljednjoj skupini naao sam se i

ja, ali ja sam se spasio u jednom od onih velikih korita u kojima su putnici

prali. Zajahao sam na njega i poeo veslati nogama. Poslije me pomjerae

vjetar i valovi i tako se nekako dograbih ovog otoka. Poto sam izaao na

suho, pronaao sam konjuare cara Mihriana koji su me uzeli sobom i

predali svome caru. Ispriao sam caru svoju nesreu pa me on obdari i

postavi na ovo mjesto u ovom pristanitu."

"Nema preinake niti moi u onom to biva" u udu e kapetan. "Ba vie

ni u koga nema vjernosti niti savjesti!"

"Zato tako kapetane", zagalamih ja "kad si uo cio moj doivljaj?"

"Zato", odbrusi on, "to si uo kako sam rekao da imam bale rb iji se

vlasnik utopio i to hoe da ih bespravno prisvoji! To ti je zabranjeno! Mi

smo svojim oima vidjeli kad se on utopio! S njim je bila cijela druina

putnika i niko se nije spasio! Kako sad moe tvrditi da si ba ti vlasnik te

robe?"

"Kapetane, sluaj ponovno moju priu i dobro pazi ta govorim, pa e

vidjeti da imam pravo, a la je osobina varalica!" zavikah i poeh da mu

kazujem sve to mi se dogodilo od trenutka kad sam zajedno s njim krenuo

iz Bagdada pa dok nismo doplovili do onog mjesta na kome smo se utopili.

Podsjetio sam ga i na neke zgode izmeu mene i njega koje su se dogodile

za vrijeme naeg putovanja. Najposlije i trgovci i kapetan uvidjee da sam

govorio istinu. Poznadoe me i poee mi estitati to sam ostao na ivotu.

"Zaista ti nismo vjerovali da si se spasio!" povikae uglas. Urue mi,

potom, moje bale robe, kadli na njima i moje ime! Propalo nije ama ba

nita! Odmah razvrim robu i odaberem neto lijepo i skupocjeno, zaprtim

time mornare i to odnesemo caru na poklon. Predam mu darove i obavi-

jestim ga da je stigla laa na kojoj sam ja bio i da je moja roba stigla sasvim

u redu. Ovaj dark je, eto, iz te robe. A caru da pamet odleti od uda! Uvidje

i on da je ono to sam mu prije govorio suta istina pa me jo vie zavolje i

on meni dade lijepe darove.

Prodadoh one tovare i zaradih na tome grdne pare. Nakupovah ondje drugu

robu i espap i kad trgovci s one lae odluie poi, ukrcah i ja svoju robu i

odoh caru da mu se lijepo zahvalim na njegovoj dobroti i ovjenosti i

zatraih doputanje da idem svom rodu i zaviaju. On mi to odmah dopusti i

dade mi kojekakve robe iz toga grada. Ja se zahvalim, oprostim se i odem na

lau.

Krenuli smo iz toga grada, a srea i dobra sudbina bili su nai pratioci, pa

smo jedrili i nou i danju dok nismo sretno stigli u Basru. Tu smo se iskrcali

i ostali nekoliko dana, a ja sav veseo kad sam ostao iv i kad sam se napokon

vratio u svoj kraj.

Poslije se zaputih u Kuu Spasa Bagdad a uza me moji tovari robe, puno

kovega velike vrijednosti i tako sa svim tim dooh sretno svojoj kui u svoj

kraj! Zatekoh tu svoju rodbinu sretnu i zdravu i sve svoje drugove i

prijatelje.

im sam doao kui, obnovio sam svoje domainstvo, nabavio mnogo

potrebne radne snage, nakupovao kua i nekretnina mnogo vie nego sam

ikad imao. Ali svejedno, ubrzo sam se ponovo poeo druiti sa onim starim

drutvom, poesmo troiti i rasipati i u tome ja zaboravih sve one muke koje

sam ranije podnio. Tako smo, eto, provodili dane i dane. Time je moja pria

o prvom putovanju gotova, a sutra u vam priati drugu."

Poslije toga Sindbad Pomorac zadra na ruku i veeri svoje goste a

Sindbadu Nosau dade stotinu miskala zlata. Na kraju ree: "Ba si mi danas

ugodio svojim prisustvom".

Zahvali nosa na svemu dobroinstvu i ode svojim putem a u glavi mu se

roje misli ta se sve ljudima ne dogaa i udom se udio. Doe on svojoj

kui, prenoi i obavi sve svoje dnevne poslove pa krenu kui Sindbada

Pomorca. Kad se iskupilo cijelo drutvo, kad je bilo ponueno jelo i pie,

Sindbad Pomorac pone svoju priu:

DRUGO PUTOVANJE

"Prijatelji, sluajte! ivio sam kako moe biti najljepe uvijek u najvedrijem

raspoloenju" kao to sam vam jue rekao sve dok mi opet jednog dana

nije neto puhnulo u glavu i ja hou opet u svijet. Dua mi zaeljela trgovine

i zarade, putovanja i razgledanja, provoda po otocima i gradovima, te ja

nakupovah prigodnih rb i stvari koje e mi trebati na putu, sve to lijepo

upakujem, pa ravno na obalu! Naoh krasnu i novu lau s jedrima od iste

svile a bijae puna puncata putnika. Ukrcah s nekolicinom meni poznatih

trgovaca robu i isti dan isplovismo. Putovanje bijae vrlo ugodno pa smo

plovili iz mora u more s ostrva na ostrvo. U svakom gradu u koji smo

uplovili sretali smo mnogo trgovaca, dravnika, kupaca i prodavaa pa smo i

mi lijepo trgovali, prodavali i kupovali pa i zamjenu pravili. I tako je to

trajalo dok nas kleta sudba ne baci pred jedno udno ostrvo puno zrela

voa, rascvjetana cvijea, zelena drvea, pjeva ptica i bistrih potoka. Ali,

zaudo nigdje ive due! Ni kue, ni traga od ljudi, nita! Kapetan pristane

uz obalu, trgovci se iskrcae i poee razgledati ostrvo, silno drvee i ptice i

diviti se. Sa svim ostalim izaem i ja pa sjedem kraj jednog bistrog vrela

meu onim drveem. Bio sam ponio i neto hrane, pojedem to, napijem se

vode s bistra potoka. Godio mi je i miris cvijea koji se u zraku osjeao. A

vrijeme ne moe biti bolje! Obuze me neki drijeme te se tu ispruim i u

jednom asu zaspim i to tako duboko kako nisam nikad! Opio me valjda

onaj miris i svjeina! Kad sam se ja probudio, na tom mjestu ni dina ni

ovjeka. Laa s putnicima odjedrila, a mene se nije sjetio niko ni od

putnika ni od posade. Tako me ostavie sama na tom ostrvu. Obazrijeh se ja

i lijevo i desno, ali nigdje nikoga! Spopadoe me ive muke zbog toga to

sam tako ostavljen; hoe mi u pui od muke! Sa sobom nita pod bogom

nemam, ni jela ni pia. Ostao sam sam samcat. Klonu mi dua; izgubih

svaku nadu u spas i rekoh sam sebi: "Ne ostaje lonac uvijek itav! Ako sam

se prvi put spasio i sreo onog koji me je sa jednog ovakvog mjesta doveo

ponovno meu ljude, ovog puta sam daleko, daleko od toga da bih se

namjerio na nekog koji bi me izveo u neki napuen kraj." Ponem plakati i

naricati sam za sobom, za svojim ivotom i skrha me teka muka. Korio sam

sm sebe to sam uopte kretao na put i muio se kad sam u svojoj zemlji s

mirom sjedio, odmarao se, bio zadovoljan dobrim jelima i piem, rumenim

vinom i lijepim odijelom. I nikad nisam nita trebao ni od novca ni od robe.

Stadoh se udarati u prsa to sam ikad izlazio iz Bagdada i kretao na more,

pogotovu, nakon onih muka koje sam ve bio podnio. U jednom, eto, trenu

naoh se na rubu ivota. Zatim se malo smirih i rekoh: "to e biti bie!"

Ustanem i krenem u neki vonjak ali ne mogu da se skrasim na jednom

mjestu. Popnem se na jedno visoko stablo i stanem osmatrati desno i lijevo,

ali ne vidjeh nita drugo osim drvea, neba, ptica i pijeska. Zagledah se jo

malo bolje i najednom ugledah neku bijelu, a vrlo krupnu, priliku. Siem

odmah s drveta i upravim prema onoj strani idui bez predaha dok ne stigoh

do onoga to se naziralo s drveta na kojem sam bio. Kad ima ta i vidjeti!

Bijae to ogromna bijela kupola velikog opsega i vrlo visoka. Prikuih joj se

pa je i obioh, ali ne naoh na njoj nikakva ulaza, a niti u sebi toliko snage i

okretnosti da se popnem na nju jer bijae sva glatka. Zabiljeih mjesto na

kojem sam stajao i obioh okolo, kad li punih pedeset koraka! Sjednem i

ponem misliti kako bi se moglo u nju ui.

Kraj dana i smiraj sunca bijahu ve sasvim blizu. Sunce se u tren oka sakri

a nadamnom nasta mrak. Miljah u prvi mah, oblak zaklonio sunce. Mada

bijae ljeto u punom jeku, nije vrijeme od oblaka. Zaudih se, dakle, digoh

glavu prema tom tobonjem oblaku. Najednom opazih kako po zraku krui

neka ptiurina glomaznog tijela i preirokih krila. I, eto, to je bilo ono to je

prekrilo sunce. Veoma me to iznenadi i odmah se sjetih prie koju su mi

davno kazivali putnici kako, naime, na nekim otocima ive ptice neobino

velikog tijela, zvane rh koje svoje mlade hrane velikim komadima mesa.

Sad ja saznadoh da je ta velika kupola koju sam vidio, zapravo, jaje te velike

ptiurine. Stadoh se uditi i snebivati se. Uto se ptica spusti na onu veliku

"kupolu" i itavu je prekri svojim tijelom i krilima, oprui svoje nourine po

zemlji i zaspa. "O, slava onom koji nikad ne spava!" pomislih, skoih,

odmotah s glave turban, usukah ga kao ue pa se njime opasah i dobro

utegnuh oko pasa, a onda, ni pet ni est, privezah se toj ptiurini za noge,

utvrdih dobro taj uzao i rekoh sam sebi: "Ako bude sree te me ova ptiurina

prenese u neku drugu zemlju, gdje ima ljudi i naselja, bie mi to, svakako,

bolje nego da amim ovdje na ovom pustom ostrvu!"...

Vascijelu no nisam oka sklopio, ni trenuo nisam. Bojao sam se da ne

zaspim a ova me ptica negdje prenese a da ja i ne znam gdje sam. Kad se

poe razdanjivati i kad pue zora ptica, gle, ustane sa svog jajeta pa silno

zagrakta i u tren oka izvi se sa mnom u zrak tako visoko da sam mislio da je

doprla do samog nebeskog svoda. Poslije se stade sputati malo po malo i sa

mnom se spusti na neku uzvisinu. Dograbih se ja tako zemljice-ledine pa

bre-bolje odrijeih uzao s njezinih nogu. Bijah iv premro od straha, ali ona

me sreom nije ni opazila. im ja odrijeih svoj turban s njenih nogu,

pobjegoh u strahu podaleko. Ona ti, gle, uze neto sa zemlje u svoje kande i

uzletje! Trgoh oima prema brdu, kad li to bila zmija, ogromna, koju je ptica

ugledala i epala pa nastavila put. Prooh malo tim krajem i zapazih da sam

se naao na nekoj litici. Ispod nje puca nepregledna, iroka i duboka dolina a

okolo stre beskrajne planine kojima se vrh, zbog velike daljine, nije mogao

ni sagledati. Niko se na njih, mislim, ne bi mogao uspeti. Poeh ja grditi

sebe to sam se tako ponaao i rekoh: "Kamo sree da sam ostao na onom

lijepom otoku koji je hiljadu puta ljepi od ovog pustog mjesta! Na otoku je

barem bilo voa da jedem i vode da pijem, a ovdje; ni drvea, ni voa ni

rijeke! Kad se god izvuem iz nekakve nesree uvijek padam u stotinu puta

goru!"

Ipak, priberem svu svoju snagu, ustanem i krenem onom dolinom, kad li tlo

gotovo posuto sve samim dijamantima, kojima se bruse i bue kovine i

porculan i oniks i mermer! A to vam je tako tvrd i suh kamen, koji se

gvoem i obinim kamenom ne da naeti. Bez olovnog kamena nije nitko

kadar jedan komadi odbiti od njega ni razbiti ga. Cijelu tu provaliju,

meutim, pritisle zmije i adahe, svaka kao palma! Svaka bi mogla itava

slona prodrijeti samo kad bi joj se prikuio. Tako su, eto, goleme te

zmijurine! Po dolini gmiu nou, obdan se kriju jer se boje da ih ne rastrgne

i ne ulovi ili rh ili orao. Stajao sam tako, stajao i sam sebi govorio:

"Bogami sam naskoio da sam sebi slomim vrat!" Dan se pribliavao kraju

pa i ja pooh traiti sebi kakav konak. Strepio sam od onih prokletnica, pa

sam od straha zaboravio ne samo na jelo i pie ve i na sve ivotne potrebe

jer sam se o svom jadu bavio. U blizini mi se uini neka peina pa se

pribliih i opazih da joj je uzak prolaz. Uvuem se unutra i kod samog ulaza

naem neku poveu stijenu pa je prevalim i tako zagradim ulaz u peinu.

Ostah tako unutra i rekoh: "Ovdje sam siguran, a, kad svane, morau

prihvatiti ono to mi je sudbina namijenila." Taman se ja smirio, kad li

ugledam iznad mene spava jedna ogromna zmijurina na svom jajetu.

Pretrnuh od straha, ali, ta sam drugo mogao nego da ekam jutro. Cijelu

no nisam trepnuo okom a, kad se zora zabijeljela, odmaknem onaj kamen i

istrim napolje. Bio sam kao pijan, satrven nesanicom i velikim strahom.

Stanem vrludati tako jednim krajem te doline, kad li, odnekud pade pred

mene jedan krupan komad mesa. Vidjeh to i odmah mi pade na pamet pria

koju sam sluao o lovu na drago kamenje. U nekim gorama, naime, nalaze se

velike koliine dijamanata i drugog dragog kamenja ali do njega niko ne

moe doi. Trgovci koji ga donose i prodaju dobivaju ga na veoma lukav i

prepreden nain. Uzmu brava ili govedo pa ga zakolju i ogule, potom isjeku

meso u komade pa te komade mesa bacaju s vrha planine dolje u provaliju.

Meso, koje je nasjeckano i koje pada dolje, zalijepi za sebe poneki dijamant.

Ti komadi lee tu do pred podne, a tad na njih slijeu orlovi i druge ptice

strvinari, grabe ih svojim kandama i izlijeu gore na planinu. im te

ptiurine izlete, trgovci tre i viu na njih, ptice pobjegnu a trgovci prilaze i

pobiru po mesu dijamante koji su se zalijepili. Meso potom ostavljaju ptica-

ma i zvjerinju, a dijamante prodaju. Eto, to je jedini nain kako se moe doi

do tog blaga. Kako ja ugledah ono meso i sjetih se prie, skoih, dotrah do

onog komada potom nakupih svu silu dijamanata, potrpam ih u depove i

zaveem u odjeu, pojas, turban i svaki djeli svoje oprave. I dok sam ja

brao dijamante, pade jedan pokrupan komad pored mene. Ja onda uzmem taj

komad mesa i priveem ga sebi na lea pa legnem potrbuke i ekam. Eto ti

jednog orluine, malo krui i pade direktno na ono meso. Odmah ga epa

kandama i uzletje a ja ostadoh visiti o njemu. Iznese nas i spusti na vrh

planine. Htjede orao da pone jesti to meso, kad li se ou u planini dreka i

klepet o drvee. Uplai se orao i u trenu se izvi pod oblake. Ja odvezah meso

a sve mi haljine od njega krvave. Stadoh kad li potra trgovac koji se derao

na mog orla. Ugleda mene i ukopa se na mjestu, ne umije ni rijei da

prozbori od straha. Naposljetku prie mesu, ogleda ga sa svih strana pa

zakuka: "O mog li neuspjeha! O moje li nesree i samog vraga koji se sa

mnom igra!" Podugo je tako kukao i vikao: "O alosti moje, o nesree

moje!" Ja mu se primaknem a on viknu: "Ko si i kako i zato si doao

ovdje?" "Ne plai se" kaem mu ja "ja sam jedno od najplemenitijih

ljudskih bia! Bio sam trgovac i imam najudniju priu da ti ispriam, ali

ona je poduga! Nita ne kukaj jer ja ti imam neto dati to e ti se jako

svidjeti! Evo uza me sva sila dijamanata, neto u ti od njih dati pa e se

jako razveseliti, jer svaki komad koji ja imam vrijedi mnogo vie nego oni

koje bi ti sakupio. "ovjek mi zahvali i poelje svako dobro, a onda se

upusti sa mnom u priu. Ostali trgovci ue razgovor izmeu mene i svog

druga te se svi iskupie oko mene. A svaki je od njih bacio dolje po jedno

cijelo brave. Pristupie, pozdravie me i estitae mi na spasenju i povedoe

me sa sobom. Sve sam im ispriao to god sam preturio preko glave. Dadoh

potom svakom pomalo dijamanata i posebno vlasniku onog komada mesa na

kojem sam se ja spasio te mi se oni zahvalie i blagoslovie me. "Tebi je

zapisan novi ivot" rekoe "jer se jo nikada niko osim tebe nije spasio iz

te doline." Zakonaili smo na nekom prikladnom mjestu a ja cvjetam od

veselja to sam se spasio iz doline i sa otoka. Ujutro smo krenuli niz planinu

i gledali usput svu onu silu adaha i zmija u dolini. Sve dok nismo doli do

jedne lijepe bae, mi smo putovali bez zadravanja. Tu u toj bai raste

kamforovo drvo, a tako su to ogromna stabla da ispod svakog stabla moe

logorovati stotinu ljudi. Ako hoe neko da izvadi iz tog stabla smolu, taj

onda zaree pri vrhu to drvo, iz njega tee voda koja se stvrdnjava i postaje

smolasta masa. A to onda zovu kamforov med. Poslije tog toka to se stablo

osui i postaje obian suharak.

Na tom otoku ivi ivotinja koja se zove kerkeddn. Pase po otoku kao

govee ili bivol u naim krajevima. Samo je mnogo vea od deve. Ona dere

i usirenu krv. Krupna je to ivotinja a nasred glave ima samo jedan i dosta

debeo oko deset lakata dug rog na kojem je slika ovjeka. Ima na otoku jo

jedna ivotinja koju isto tako zovu a koja je jedna vrsta goveeta i to vrlo

jaka. Ona na svojim rogovima moe nositi i slona! Kad se to dogodi, ona ga

nosa na rogovima dok ne ugine i ne pone trunuti. Slonova se mast slijeva

njemu u oi i tako oslijepi pa onda lijee na zemlju i ugine. Zatim dolazi

ptica rh i nosi njegove komade za ishranu svojih mladih. Na tom otoku sam

vidio i mnogo bivola koji se mnogo razlikuju od naih vrsta.

Poto sam ja ponio dosta dijamanata, trgovci su mi za njih dali mnogo robe i

novaca i kad smo krenuli na put i moju su robu nosili sa svojom.

Putovao sam s tim ljudima od grada do grada, od poljane do poljane,

razgledali smo sve to je bilo oko nas i divili se zajedno onom na to smo

nailazili od ljepota ovog svijeta. Najposhje stigosmo u Basru. Ostanemo tu

nekoliko dana i ja se poslije toga vratim u Bagdad.

Kad sam se vratio svojoj kui, imao sam mnogo dragog kamenja, novca,

robe, blaga svih vrsta. Drago mi je bilo to sam sve svoje zatekao u dobrom

zdravlju pa sam podijelio mnogo darova i milostinje. Opet se stadoh gizdati i

druiti se sa svojim veselim jaranima i ubrzo zaboravih sve to sam prepatio.

Pamtio sam samo one lijepe dogaaje i propovijedao o njima. Ko god je uo

da sam se vratio, hrlio je meni da uje moje neobine doivljaje.

To je, eto, kraj moje druge prie, a sutra u vam ispriati i tree moje

putovanje ako mi uinite ast i posjetite me."

Kad su gosti sasluali priu, poslue im veeru a poslije veere kuedomain

naredi opet Sindbadu Nosau stotinu miskala zlata. Ovaj mu na tome zahvali

i zaeli mu dug ivot.

Kad ujutro zarue zora, Sindbad Nosa usta, pomoli se i odmah ode kui

Sindbada Pomorca, kako mu je on bio i naredio. Poelje mu dobar dan a

ovaj mu otpozdravi dobrodolicom. Sjedoe tako da ekaju i drugo drutvo,

a kad se svi iskupie, Sindbad Pomorac poe svoju treu priu.

TREE PUTOVANJE

"Prijatelji moji, znajte da je moje tree putovanje udnije od prethodna dva.

Kad sam se onih minulih dana vratio sa svog tako interesantnog puta, bio

sam do krajnje granice veseo to sam se vratio kui, ali sam se u Bagdadu

smirio samo neko vrijeme. Jednog dana javi se u meni ponovno elja da

putujem, zaeljeh trgovine i zarade, a strast, kako ono vele, navodi na zlo te

spremih i nabavih mnogo razne robe koja se trai na moru. Sve to povezah u

bale i otjerah sve ravno iz Bagdada u Basru. U Basri dooh na morsku obalu

i ugledah jednu veliku lau, na njoj mnogo putnika, trgovaca i mornara, a

sve same dobriine, lijepi, vrli, uljudni, uredni i dobrostivi. Odmah se ukrcah

meu njih i za koji as krenusmo, zaeljevi prije toga jedni drugima sreu i

spas.

Plovili smo neprekidno iz mora u more, od jednog grada do drugog i u

svakom mjestu na koje smo putem naili, provodili smo se, veselili, pravili

izlete, prodavali i kupovali, bili veseli i raspoloeni kako se samo zamisliti

moe. Meutim, jednog od iduih dana, dok smo plovili nemirnim i

valovitim morem, kapetan baci s kraja lae pogled na okolinu svojim

durbinom, pa se najednom udari u prsa, savi jedra, poe sebi upati kosu i

zavika: "O, nesree, jadan li sam!"

"ta je to, kapetane?" upitasmo ga mi u udu.

"Neka znate" ree on "da nas je bura okrenula na stranputicu i da nas je

na nau nesreu sudbina bacila pred Goru Majmuna! Nikad se niko nije

spasio ko je imao nesreu da se nasue u ovom moru. Predosjeam da emo

i mi svi izginuti."

Kapetan to jo nije ni izgovorio, a majmuni ve doprijee i sa svih strana

opkolie nau lau. Bila ih je sva sila kao skakavaca i u tili as razmilie se

po brodu i po kopnu. Mi nismo smjeli ni jednog ni gurnuti, a kamo li udariti

ga ili ubiti, da oni nas ne bi pobili jer su bili u veini. A veina je, tono

rije, uvijek jaa od junatva. A poduzimala nas je i zebnja da nam ne

pootimaju hranu i robu jer, to bijahu gnusni divljaci. Nisu ba visoki rastom,

ali snani, utih, malih oiju i crnih lica. Popee se oni na katarku i pokidae

sva jedra, povadie sve palamare pa se s toga laa nagne na jednu stranu i

vjetar je pribi uz obalu njihovog otoka. Kad pristadosmo uz obalu, majmuni

nas sve pobacae na obalu popee se opet na lau i nekud je odvukoe a mi

smo za njima gledali dok se nisu izgubili iz vida a da nismo znali ni kuda e

ni ta e sa nama biti. Kad smo se malo pribrali, poeli smo tragati za

kakvom hranom te naosmo na otoku dosta voa, jagoda, vode i bi nam

malo lake. Kad smo bili u stanju, poeli smo istraivati otok i naiosmo na

jednu palatu koja se nalazila na sred otoka. Uputimo se tamo i kad smo bili

blizu, zapazismo da je to jedna vanredno lijepa zgrada sa ogromnim

zidovima i stupovima. Dvokrilna dvorska vrata bijahu otvorena i mi svi

uosmo u prostranu salu ija su vrata bila vanredne izrade od ebanovine a

nalazila su se u velikom broju okolo te sale. U sredini sale nalazila se jedna

klupa, velika i lijepo rezbarena, takoer od ebanovine, ali po podu tako

lijepe prostorije nalazile su se mnogobrojne oglodane kosti. Bili smo

umorni, a nismo ba bili gladni, pa posjedasmo i pospasmo, te smo spavali

sve do suneva izlaska. Probudi nas strahovita buka od koje je zemlja

drhtala. Pred nas tada izie jedno veliko bie visoko kao palma. Bilo je

crnog lica veoma slinog ovjeku, oiju nalik na upaljene ugarke, sa

onjacima kao u divljeg vepra, ogromnim ustima kao otvor bunara. Usne su

mu bile kao u deve i doticale mu grudi, dva uha kao dva golema kamena

padala su mu na ramena a nokti mu bili kao kande lava! Toliko smo se

uplaili izgleda pred nama da niko nije u sebi ivota osjeao. Sjeda on na

zemlju, a mi polumrtvi od straha! Onda on ustade pa me uhvati rukom (jer

sam mu bio najblii) podigne me i pone me okretati, a ja sam u njegovoj

ruci bio kao majuan zalogaj. Kad nae da sam mrav i da na meni nema ni

mesa ni loja, pusti me. Uze izmeu mojih drugova jednog drugog pa i njega

opipa kao i mene i njega pusti. Sve nas je tako prebirao dok nije doao na

red kapetan nae lae! Bio je to ovjek irokih plea, jak, debeo i zdrav i

dopade se divu. Spusti ga na zemlju kao pile kad se sprema za klanje, uhvati

ga za glavu i otkide mu je, zatim ga stavi pei i kad je bio peen on ga

pojede cijelog! Poslije toga pokupi kosti, baci ih u kut i lee da spava.

Spavao je tako cijelu no, a mi smo bdjeli. Kad je svanulo, ustade i nekud

ode a mi ostadosmo. Kad smo se pribrali, poeli smo razgovarati i dogo-

varati se kako da naemo neko mjesto gdje bi se mogli sakriti samo da

izbjegnemo smrt koja je snala naeg kapetana. U razgovoru zatee nas no,

pa opet zemlja zadrhta i div se pojavi! Opet se ponovilo ono sa

pretraivanjem nekoga od nas koji je jak i uhranjen dok nije naao onog koji

mu je odgovarao. Pojeo ga je pa onda pokupio kosti i legao. Kad je svanulo

opet je nekuda otiao. Mi smo od straha i nevolje poplaeni izali u vrt tog

dvorca. Onda jedan meu nama ree: "Treba da smislimo neko lukavstvo

kako da se rijeimo ove nevolje i da se spasimo. Ako bi nam to polo za

rukom, mogli bismo od balvana napraviti splav i otisnuti se na more. Mogla

bi nas dobra srea nanijeti na neki brod. A ako ne, bolje je da i pomremo na

vodi nego ovdje!" Odmah smo se spremili da gradimo splav a kad je bio

gotov na njega smo iznijeli iz dvora neto hrane i vode i vratili se u dvor.

Pred veer, poto je sve tutnjalo od njegovog pribliavanja, mi se sabijemo u

jedan kut i ekamo. Sve se opet ponovilo: opet je sebi izabrao jednog i pojeo

ga pa se svalio da spava. Otvorio je usta i krkljao tako da se inilo da nebesa

grme! Mi se po dogovoru podigosmo i uzesmo dva gvozdena ranja koja su

tu bila kad je on sebi spremao jelo, prinesemo ih vatri, ugrijemo im vrhove

do usijanja, zapnemo svi iz sve snage i gurnemo mu ih u oi. Od silnog bola,

jer smo ga oslijepili, on je tako estoko kriknuo da smo popadali od straha!

Poeo nas je traiti ali mi smo bjeali desno i lijevo dok on nije naiao na

vrata i izaao urliui tako glasno da se ulo u nebesima! Kad je on izaao

vani, i mi smo poustajali i poli za njim. Kad se on izgubio u jednoj peini,

mi smo ostali spremajui se da otputujemo. Nedugo zatim on se vrati i

dovede jednu enu koja je bila i vea i stranija i runija od njega. Mi se bre

ukrcasmo na na splav i otisnusmo se na more. Njih dvoje ponu stijenama

gaati na splav dok ga ne razbie i ne pobie sve moje drugove a na ivotu

ostasmo samo ja i jo dvojica. Plovili smo tako drei se nekih greda dok nas

valovi nisu izbacili na obalu. Kad smo odspavali i doli k sebi, ustadosmo da

vidimo gdje smo. Put nam preprijei jedna strana adaha golemog tijela i

irokog repa i trbuha. Uputi se prema nama i najblieg od nas epa i

proguta do pola tijela, pa, poto uze zraka, proguta i ostatke i mi usmo kako

mu kosti pucaju. Kad je zavrila s jelom, udalji se ostavivi nas u udu i

strahu. Mi smo samo jedan tren bili radosni to smo se spasili od diva, a evo

nas pred adahom i ne moemo joj pobjei! Prohodali smo malo po tom

kopnu, pojeli voa koga je bilo u izobilju, napili se bistre vode i potraili

mjesto za prenoite. Izabrali smo jedno visoko stablo i uspesmo se u

njegovu kronju a ja se popeh na najviu granu. Kad se smrailo, mi nismo

jo bili zaspali kad li eto adahe! Doe na ono mjesto gdje nas je nala,

obie ga i uputi se pravo drvetu gdje smo mi bili sakriveni. Uspuza uz drvo,

uhvati moga druga, proguta ga do polovine, odmori se i proguta njegove

ostatke pa se onda spusti na zemlju i ode. Kad je svanulo jutro i ja se malo

povratio od straha, odluim da se opet otisnem na more pa ako se i utopim

bolje je nego da ekam da me adaha proguta. Meutim, kako god sam

razmiljao, ja zakljuim da se ovjeku samo jednom daje ivot i da ga zato

treba braniti svim sredstvima. Naem zato dugih drva pa ih isprivezujem za

sebe tako da sam se naao u nekom etvrtastom ramu od jakog drvea. Kad

je dolo vrijeme da se adaha pojavi, primae mi se ali ne moe doprijeti do

mene od onih greda pa se tako odmicala i primicala a ja sam je gledao i osje-

ao njen vreli dah i bio smrtno preplaen. Potrajalo je to itavu no i kad je

svanulo sunce, ona me napusti a bila je bijesna i razdraljiva do krajnje

mjere. Ja se oslobodim greda, ustanem i krenem otokom. Popnem se na

jedno uzvienje i na moru ugledam jednu malu lau. Otkinem granu i po-

nem njome mahati. Ljudi s te lae odlue da se primaknu obali i da vide ko

trai pomo. Ukrcam se tako, a oni me ponu ispitivati o svemu to sam

doivio. Dadoe mi odijelo, hrane i hladne vode, pa kad sam se okrijepio, ja

im po redu sve ispriam. Plovili smo povoljnim vjetrom i ja sam sve po redu

priao, a ve mi se inilo kao da je sve to bio san, vrlo ruan san. Trgovci su

se iskreno udili svemu to sam ja doivio. Kad smo se pribliili kopnu,

trgovci su se spremili da svoju robu razveu i ponu trgovati. Tad mi prie

kapetan i ree: "Tvoj je ivot bezmalo udnovat, ali meni se ini da si ti

poten ovjek, pa, iako si siromaan, ja u ti dati svenjeve trgovca koji je

poao sa nama i nestao, sva njegova roba je u mom potpalublju. Trguj i sve

to zaradi tvoje je. Novac koji dobije za robu koju e prodavati dae

meni pa emo nai nekoga koji ide u Bagdad neka potrai rodbinu toga

trgovca i preda im njegovu imovinu. Zahvalio sam dobrom ovjeku

kapetanu, i poao da iznosim svenjeve. Dok sam ja silazio natovaren

jednom vreom, pisar s lae upita kapetana: "Na ije ime, kapetane, da

zapiem ove svenjeve?" "Zapii na ime Sindbada Pomorca", odgovori

kapetan, "to je njegova roba a njega je nestalo kad smo imali onu nesreu.

Ovaj stranac e pripaziti kad robu proda da novac otpremi u Bagdad

Sindbadovim roacima." Kad uh svoje ime, ja uzviknuli: "Pa, ja sam

Sindbad Pomorac, ja sam se utapao pored onog otoka sa ostalima koji su se

utopili." Priekao sam dok svi trgovci ne iskrcae svoju robu i ne dogovorie

se o cijenama i kupoprodaju pa priem kapetanu i reknem mu:

"Zna li ti, gospodaru, iji su bili ovi svenjevi to u ih ja u njegovo ime

prodavati?"

"Ne znam ni ko je ni ta je ali znam da je to bio trgovac iz Bagdada koji se

zvao Sindbad Pomorac. Kad smo na putu pristali uz jedan otok, utopio se sa

nekolicinom putnika i o njemu nismo vie nita uli." "Kapetane moj!",

uzviknem, "ja sam Sindbad Pomorac i nisam se utopio nego sam ponio neto

hrane i poto sam je pojeo malo sam zaspao a ti si otplovio i mene se niko

nije sjetio te sam ostao na onom otoku! Ovo je, dakle, moja imovina! Svi

trgovci, koji su me u Dijamantskoj dolini vidjeli, posvjedoie da sam ja

Sindbad i da mi se desilo ono to sam i tebi ispriao!"

Okupie se svi trgovci oko nas pa jedni miljahu da govorim istinu a drugi

da laem. Jo se graja nije ni stiala, ustade jedan trgovac i viknu: "Ljudi,

znajte da sam na svom putovanju svata vidio a priao sam vam kako smo

bacali komade mesa u Dijamantsku dolinu i kako se tamo naao jedan

ovjek koji se privezao za poveliki komad mesa, vi mi niste vjerovali. Taj je

ovjek, eto, pred vama. Ja ga poznajem i znam da je to njegova imovina."

Kad je to uo, kapetan mi prie i upita me: "Kakvim je znacima obiljeena

tvoja roba?" Kad sam mu kazao kakvi su moji znaci i kad sam ga podsjetio

kako smo se u Basri ukrcavali na njegov brod, on se uvjeri da sam ja

Sindbad Pomorac, zagrli me, estita mi na spasenju i zaelje mi mir i sreu.

Od toga asa samostalno sam raspolagao svojom robom i ona mi na tom

putu donese silnu zaradu. Ne mogu vam ni iskazati koliko sam bio sretan.

ak sam sam sebi estitao na spasenju i na tome to sam opet doao do svog

imetka.

U tamonjem moru sam vidio svu silu zanimljivosti i uda. Vidio sam npr.

jednu ribu nalik na kravu i neto to je riba a slino magarcu. Vidio sam

pticu koja se izvlai iz morskih koljki, nosi jaja i lee ih na samoj povrini

vode, a nikad s mora ne izlazi na kopno.

Neprekidno smo iza toga plovili. Vjetar i putovanje bili su ugodni dok ne

doosmo u Basru. Tu sam se zadrao nekoliko dana, a onda doao u Bagdad.

im sam stigao pozvao sam sve svoje prijatelje i roake i priredio gozbu

kako je ve bio moj obiaj pri povratku kui. Dijelio sam milostinju,

odijevao siroad i udovice i okupio oko sebe draga mi bia te uivao u

ivotu i polako poeo da zaboravljam ta mi se sve dogodilo."

Zatim je Sindbad Pomorac po obiaju dao svoj poklon Sindbadu Nosau i

pozvao njega i sve ostale da dou sutra kako bi uli naredno njegovo

putovanje.

ETVRTO PUTOVANJE

"Rekao sam, dragi moji prijatelji, da sam poeo da zaboravljam sve to mi se

dogodilo na putovanju koje je netom bilo zavreno. Moja naopaka dua nije

mi dala mira pa sam opet poelio da putujem, da upoznajem druge ljude i

gradove i vidim neobinosti ovoga svijeta. Odluim stoga da opet krenem na

put. Poem iz Basre u drutvu najboljih ljudi i trgovaca. Putovanje je bilo

ugodno dok nas jednog dana nije uhvatila bura i pokidala jedra, prelomila

katarku i mnogo ljudi potonu. Nas nekoliko uhvati jednu dasku i tako smo se

otiskivali sjedei vrsto stisnuti jedan uz drugoga a valovi i vjetar su nas

otiskivali i pomagali nam da se kreemo. Upravo smo bili premrzli, gladni i

edni kad nas je jedan veliki val bacio na otok. Kad smo se malo pribrali,

krenuli smo u potragu za hranom i nismo nali nita sem nekog udnog

raslinja pa smo to jeli i nekako malo utolili glad, odrali duu i malo se

okrijepili. Provedosmo tako no u jednoj uvali ispod toga gustog raslinja a

kad svanu i sunce izae, rasporedismo se i poesmo traiti ima li na otoku

ive due. Neki su naili na golemu graevinu pa se dozvasmo i krenusmo u

pravcu te goleme kue. Kad smo joj se sasvim pribliili, odjednom se

otvorie vrata i kroz njih pokulja mnotvo golih ljudi koji ne progovorie s

nama ni rijei nego nas pohvatae i povedoe svom caru koji nam naredi da

sjednemo. Odmah nam donesoe nekakvo jelo koje nismo ranije vidjeli.

Meni se, im ga vidjeh, neto zgadilo i ja ga ne okusih i tome zahvaljujui ja

sam, eto, i danas iv!

Kad moji drugovi poee jesti to jelo, razum im se pomuti, poee jesti kao

bjesomuni, izmijenie se sasvim! Poslije toga donesoe im mnogo ulja od

kokosa i oni poee da piju i time se mau, pa se sasvim izmijenie. Oi im

se izvrnue, a meni ih je bilo jako ao ali nisam mogao nikom, pa ni sebi, da

pomognem. Zagledah bolje oko sebe i zapazih da su to sve magi a da je

njihov car zli duh, kome ovi preobraeni ljudi dovode u grad sve one koje

nau ili sretnu u blioj ili daljoj okolini. Od toga jela i tog ulja proiruju im

se trbusi, um im blijedi, pa onda taj zli duh neke uzima za hranu (koji se jako

udebljaju) a druge prisiljava da rade sve to je njemu po volji. Kad sam sve

to razabrao, meni jako bi teko zbog mojih drugova a i sebe mi je bilo ao i

bio sam jako uplaen za svoj ivot. Dva dana iza toga moje prijatelje jedan

od slugu tog prokletog duha odvede na pau kao obinu stoku i, zaudo, oni

su pasli travu kao da su stoka! to se mene tie jako sam oslabio i gotovo

obolio od straha. Kad me tako jednog dana jedan od slugu tog duha nae, on

me ostavi mislei da u i onako umrijeti, a za jelo nisam bio! Iskoristio sam

jedan dan priliku i krenuo otokom pa poto sam odmakao daleko ugledam na

livadi pastira koji je na jednom uzvienju sjedio. Kad se primakoh, razaznah

da je to jedan od onih to nas je priveo duhu. Poto je znao da sam ja pri

zdravoj pameti, on mi iz daleka dade znak da idem desno od njega. Posluah

ga jer i onako nisam znao gdje sam, pa ponem trati. Kad bih se umorio,

malo bih zastao pa ponovo poeo trati iz straha ili zbog nade da u moda

nai neki put. Kad sam tako izgubio iz vida tog ovjeka, pala je i no pa sam

sjeo da se malo odmorim i zaspao bih da mi je san doao na oi. Od muke

sam ustao prije svanua s tog mjesta i iao uvijek naprijed. Kad je svanuo

dan, ja se naoh u jednoj uvalici, pa, kako nije bilo nita za hranu, ja se

najedoh korijenja i trave da bih odrao duu i tijelo. Tako sam cijeli dan

iao, malo se odmarao, malo jeo to raslinje s otoka i tako provedoh sedam

dana i sedam noi. Idui tako osmi dan ugledah na jednom mjestu neto to

mi se pribliavalo pa se sklonih da vidim ta je to. Kad sam mogao da pot-

puno vidim i razaznam, opazih da su to ljudi koji su brali biber. Prioh im a

oni se okupie oko mene i poee me ispitivati ko sam i odakle dolazim.

"Znajte, ljudi, da sam siromah ovjek koji je sluajno izbjegao veliku

nesreu!" Pa im onda ispriam sve to sam od uasa vidio i doivio. "Zaista

je to veoma udno kako je tebi uspjelo da se spasi kad je poznato da se od

tih zlih duhova niko nikad nije spasio." Posadie me pored sebe i dadoe mi

da se najedem, a bio sam veoma gladan. Odmarao sam se kod tih dobrih

ljudi neko vrijeme i kad su oni zavrili berbu, ukrcamo se na njihove amce

pa oni me odvedu na svoje otoke i predstave njihovom poglavaru. Ja mu

poeljeh mir a on mi ree: "Ispriaj mi ta si to sve doivio." Pa mu ja

ispriam sve od kako sam krenuo iz Bagdada. Sve to sam priao, prisutni su

paljivo sluali i jako se udili. Zatim me lijepo pogostie, i, kad sam jeo i

zahvalio za gostoprimstvo, dignem se i poem da proetam po gradu.

Zapazih da je grad veliki, ist i bogat. Bilo je tu svakakve robe i dosta

kupaca, dosta jela i pia i svakog blagostanja. Obradovah se to sam stigao u

taj grad, pa se poeh vremenom privikavati na njega i njegove ljude i

obiaje.

Nedugo zatim opazio sam da ljudi jau lijepe, rasne konje ali bez sedla, pa

me jo vie zaudi kad sam vidio da ak i njihov starjeina jae konja bez

sedla. Odem kod njega, pozdravim ga pristojno i upitam: "Gospodaru, zato

jae konja bez sedla? Pa na sedlu se konjanik odmara i uva svoju snagu."

"A ta je to sedlo? upita me on. To nikad u ivotu nisam vidio a nisam ni

uo o tome nita." "Hoe li mi dopustiti da ti napravim sedlo? Jahae

osedlana konja pa e vidjeti kako je to ugodno" rekoh mu a on mi odobri

da uzmem to mi treba i da mu napravim sedlo. Naem ja tako jednog

vjetog drvodjelju i ponem ga uiti kao se prave sedla. Uzmem zatim dosta

vune pa od nje napravim podlogu poto sam je dobro raeljao, pa sve to

stavim preko drveta. Nabavim, dalje, dobre koe i sve dobro zategnem preko

drvenog rama, namjestim, zatim, remenje, priveem kaie za sedlo. Onda

naem kovaa pa mu pokaem kako e mi napraviti stremene pa, kad su bili

gotovi, ja ih uglaam i prevuem kako sam najbolje znao kalajem. Konano

ukrasim sedlo svilenim kiankama. Odem zatim u tale, izaberem najboljeg

konja, osedlam ga i odem s njim do naeg gospodara. Kad je on uzjahao

osedlana konja bio je veoma zadovoljan i dobro me nagradio. Kad su i drugi

velikai vidjeli to sedlo, svi su traili da i njima napravim takvo. Poeo sam,

dakle, da izraujem sedla i dobro sam se obogatio. Kako je to bilo neto to

je svakoga usreivalo, poeli su da me esto pozivaju na svoje gozbe i

zavoljee me tako da sam i ja bio s njima veoma sretan.

Jednog dana prilikom jedne gozbe u gospodarevom dvorcu on mi ree:

"Zna li ti da si nam tako prirastao za srce da mi se ini da niko od nas ne bi

podnio da nas napusti. Prosto mi se ini da bez tebe ovaj grad ne bi bio tako

lijep. Ja sam odluio da ti predloim da se ovdje oeni jednom naom

lijepom i bogatom enom, pa da do kraja ivota ivimo u slozi i ljubavi. Ne

bih mogao da ti odbijem ma ta da si od mene zatraio jer si uvijek bio

prema meni milostiv i paljiv." Malo sam poutio razmiljajui kako da mu

kaem da eznem za svojim narodom i domovinom, a on je shvatio da sam

se postidio i s toga naredi da dovedu suce i svjedoke i oeni me enom

izuzetne ljepote i uglaenosti, bogatom iz veoma ugledne porodice i veoma

pametnom. Da i ja ne budem ispod njenog poloaja on mi pokloni kuu i

sluge, odredi mi platu i dade mi stalno zaposlenje na dvoru. Poeh ja tako

ivjeti u velikom izobilju i veselju. Poeh zaboravljati na sve muke koje sam

proivio, ali ne i na svoj grad, svoje ljude i svoju domovinu. "Kad vie ne

budem mogao da ivim ovdje, ja u povesti i svoju enu", pomislih, ali tako

nije moglo da bude.

Ja sam iskreno volio svoju enu i ona mene i mi smo ivjeli veoma ugodno,

mirno i sretno.

Jednog dana umre mom prvom susjedu ena pa ja odem da mu izrazim svoje

sauee. Naem ga kako je do te mjere tuan i nesretan da nismo mogli ni

da porazgovaramo. Sjednem ja pored njega i ponem ga tjeiti time da je

smrt neto to ide zajedno sa ivotom i da ovjek kao i sve drugo to ivi

ima svoj kraj. "Ali ti e se utjeiti i dalje e ivjeti i nai sreu u ivotu",

rekoh mu. Kad li on zarida i odgovori: "Moju su enu sahranili danas, a ja u

morati lei u njen grob sutra i ti me vie nikad nee vidjeti. Jer, kod nas je

takav obiaj, ako umre ena s njom se sahranjuje i mu, a ako umre mu s

njim se sahranjuje i ena, kako se jedno od njih ne bi naslaivalo ivotom

poslije drugog." "O kako je to lo obiaj, pa ko to moe podnijeti, povikah

zaprepaen!"

Dok sam ja sjedio s njim, dooe i drugi njegovi prijatelji malo ga tjeie i

poee spremati njega i njegovu enu za sahranu. Kad je sve bilo gotovo,

krene povorka izvan grada sve do ispod jedne planine pored mora. Okupie

se oko jednog zatrpanog otvora u stijeni, otkrie ga lopatama i bacie koveg

unutra, zatim svezae mua oko struka palminim uetom i spustie ga za

kovegom pa onda spustie za njim veliki vr vode i sedam peninih

pogaa. Kad se on naao na dnu, odvezao je ue i ljudi to ue izvukoe, pa

onda zatrpae otvor kako je i bio i raziemo se. Ja sam bio veoma iznenaen

i tuan pa pomislih da bi ovo bila gora smrt nego ma koja od onih koje su

meni do sada mogle da se dese. Odmah s pogreba odem ja poglavaru drave,

pozdravim ga s potovanjem i kaem mu koliko sam zauen to su im

pogrebni obiaji tako teki. "Mu i ena moraju ivjeti zajedno, ali poslije

smrti jednog od njih za drugog nema ivota. Takvi su nai obiaji

odvajkada." "Kad bi tuinac, kao to sam ja umro, da li bi i meni uradili

isto?" "Bi", ree mi poglavar, "isto bismo postupili i njoj i tebi da se slino

desi." Kad ja to uh, meni se smrai pred oima od tuge, poeh sebe aliti

unaprijed. Kako su dani prolazili, ja sam se smirivao i razmiljao moda u

ja umrijeti prije jer niko ne zna kad e ko umrijeti! Ponovo sam se poeo

baviti svojim poslovima pa nisam ni primjeivao ta se oko mene dogaa.

Kad li se moja ena razbolje i samo za nekoliko dana umre. Doe veina

graana da mi izrazi sauee i da me tjee, pa doe i sam poglavar.

Okupae moju enu, obukoe joj najljepe haljine, okitie je nakitom, stavie

je u koveg i ponijee prema onoj planini. Kad je njena sahrana zavrena svi

poee da se oprataju od mene, a ja u strahu povikah: "Ja sam stranac i ne

mogu da podnesem te vae obiaje!" Ali niko ne obrati panju na moje

jadikovanje nego me na silu zavezae i spustie viui: "Kad dohvati

zemlju, odvei ue!" Kad sam bio baen, ja nisam nikako htio da odveem

to ue. Oni se naljute i bace ga za mnom pa pokriju taj otvor. Ostave me i

odu.

Kad su mi se oi privikle na tamu, ja sam vidio jezivu sliku: "Sve to ti se

dogaa sam si sebi kriv", rekoh, pa ponem traiti neko mjesto gdje u se

smjestiti. Rasporedio sam i hranu i vodu, pa sam jeo ili pio samo kad nisam

mogao drugaije da zavaram glad ili e. Kakva li me nevolja natjera da se

ovdje enim i kakva li je ovo nevolja koja me prati pa samo to se oslobodim

jedne nabasam na drugu! O, kako bi mi bilo lake da sam se utopio u moru!

Ne znam koliko sam tako ivio, jer danje svjetlosti nisam ni vidio, ali znam

da sam se budio i drijemao a da sam uvijek elio sebi to prije smrt. Kad sam

se jednom probudio, osjetio sam elju da prohodam po toj pilji, pa sam se

digao i hodajui otkrio da je to ogroman prostor i da ima i istih krajeva.

Tako odaberem za sebe jedan kutak i po prvi put na tom mjestu dobro

odspavam. Hrane sam imao sve manje i zato odluim da jedem samo

jedanput i vode da pijem jedanput. Dok sam tako ivotario, jedan dan se

otkrije otvor i spustie jednog mrtvaca a za njim i jednu enu koja nije

prestala da kuka. Ona je pala onesvijeena, a ja sam se prikrao i pokupio

svu hranu i vodu koju su s njom spustili i odvukao se na drugi kraj pilje da

je ne bih ni uo ni vidio a ni ona mene. Poeo sam tako da ivim i ne znam

koliko je to trajalo. Kad god bi nekog spustili i s njim neto hrane, pa kad bi

ovaj jadnik onesvijeen od straha ekao smrt, ja bih uzimao neto njegove

hrane a kad bih otkrio da je i on umro, pokupio bih i ostatke. Jednom me iza

sna prenu neko tumaranje po pilji i ja se ozbiljno prepadoh pa dohvatih

jednu cjepanicu i pritajih se da se branim ako me neko ili neto napadne. I

dok sam se ja unjao, neto preda mnom mugne nekud i pobjee pa ja

shvatih da je to bila neka zvijer. Polako poem za njom i stignem u sasvim

drugi dio pilje i ugledam neku malu pukotinu kroz koju se probijala

svjetlost i kroz koju je ulazila hijena koja je upravo tu izala. Pomislio sam

ili je ovo isti onakav otvor kroz koji su nas sputali, a to bi znailo da je

veoma strm, ili je ovo, kako to katkad biva, drugi otvor iz ove pilje kojim se

moe sputati i u dolinu. Provirim kroz taj otvor i opazim da je to otvor u

planinskom bilu moda takav oduvijek, a moe biti da su ga proirile hijene i

neke druge ivotinje koje su jele strvinu. U svakom sluaju i ja se polako

ponem provlaiti kroz taj otvor i poslije odreenog napora naem se vani,

na slobodi, na obali mora! Ta obala je bila odvojena morem od onog otoka

na kojem sam bio, pa me ta injenica obradova i pomislih i kad bi me gonili

da me ne bi mogli nai. Vratim se opet u pilju da pokupim hranu koju sam

sakupio i da uzmem malo odijela i sve ono to bi tu i onako propalo, a to bi

meni moglo koristiti. Nou sam se ipak vraao u pilju da prespavam a danju

bih na obali iekivao neku lau kako bih se krenuo odatle. Tako su mi

prolazili dani a da nisam nita novo ni otkrio ni doivio, dok jednog dana, za

vrijeme moga bdijenja na obali, ne ugledah veliku lau koja je sjekla valove

uzburkanog mora. Ja brzo skinem svoju koulju, priveem je za jedan visok

tap koji sam imao u pripremi i ponem njime mahati. Opazie me putnici,

pa upozorie kapetana a on spusti amac i posla ga po mene. Kad je amac

pristao, oni iz njega me upitae: "Ko si i od kuda na toj pustoj obali? Kako si

se naao na toj ukletoj planini na kojoj mi nikad nikoga nismo vidjeli?" "Ja

sam pomorac" odgovorih "pa nam je laa potonula a mene je srea

posluila i na jednoj dasci sam se doepao ove obale." Ovi me ljudi uzee u

amac sa svim stvarima koje sam imao. Kad dospjesmo na lau, oni me

predadoe kapetanu sa svim mojim stvarima. "ovjee dobri, kako si dospio

na tu planinu iza koje lei jedan grad a na kojoj ja nikad ne vidjeh ni ive

due osim zvijeri i ptica. Mada ja ovim vodama plovim godinama, nita se

nije nikad promijenilo!"

Ja i kapetanu ispriah ono to sam kazao i ljudima koji su me uzeli na lau iz

straha da se meu njima ne nae neko iz onog grada pa bi me opet snalo

isto zlo. Poto sam i kapetana prevario, osjeao sam griu savjesti pa ga

zamolih da od mene uzme dar za svoju ljubaznost ali on odbi rekavi mi: "Ja

na svoju lau primim svakog brodolomca pa ako je bez odjee ja ga obuem,

hranim ga dok je na lai i dadem mu postelju a kad naiemo na prvu luku

iskrcam ga i dadem mu neto novca kako bi se u prvo vrijeme snaao i to

smatram svojom dunou. Prema tome, ti mi nita ne duguje." Na to ja

kapetanu poeljeh dug ivot i toplo mu se zahvalih.

Plovili smo mirno danima. Ja sam bio presretan zbog spasenja i osjeaja da

sam se naao meu dobrim ljudima. I sasvim mimo mojih oekivanja prva

luka na koju smo naili bila je Basra. Kako sam bio sretan! Odatle ja doem

do Bagdada svojoj kui, svojim roacima i prijateljima. Ponovno sam sredio

svoj ivot, proslavio svoj povratak sa roacima i prijateljima na jednoj

velikoj gozbi i ispriao im ta mi se na ovom dugom putovanju dogodilo.

Eto, najudnije prie o mojim putovanjima do sada! Ali, veerajte kod mene,

prijatelji moji, a ti Sindbade uzmi svoj poklon kao i obino. On je, eto, kraj

tebe, pa doite i sutra a ja u vam ispriati i moje peto putovanje, koje nije

nimalo neobinije od ostalih, ako ne i interesantnije!" Poslije veere, koja je

protekla u smijehu i zadovoljstvu, gosti se raziu. Kad je svanuo dan i

Sindbad Nosa obavio svoje dnevne poslove, on se, kao i obino, uputi kui

Sindbada Moreplovca u kojoj zatee i ostalo drutvo pa kad su svi zauzeli

svoja mjesta kod stola, Sindbad domain poe svoju priu.

PETO PUTOVANJE

"Vi znate, dragi moji prijatelji, da sam ja prilikom svog povratka uivao u

svojoj kui, sa svojim prijateljima, da sam kao i obino, dijelio milostinju i

pomagao nemone i svakog kome je pomo bila potrebna. Zatim, da sam

dobro poslovao i mnogo zaraivao, ali vi znate da sam ja nemiran duh i da

sam, poto sam zaboravio na patnje koje sam preivio, poeo da eznem za

novim dogaajima. Zbog toga sam kao i obino, pokupovao najljepu robu,

spremio svoju kuu i krenuo u Basru. Hodajui obalom po Basri, jednog

dana zapazim lijepu i veliku lau koja je bila usidrena na obali, ponem se

za nju raspitivati i odluim da je kupim. Sve mornare, koji su bili na lai,

zajedno sa kapetanom uzmem u slubu, ukrcam na nju svoje stvari pa poto

smo se dogovorili i obavili pripreme koje su nune prije putovanja, objavim

na plan putovanja i odmah se javi veliki broj trgovaca koji su odluili da sa

nama krenu. Kad je sva roba bila ukrcana i putnici zauzeli svoje kabine, mi

zaplovismo.

Sretno i lijepo smo putovali sa otoka na otok, iz mora u more i svuda dobro

poslovali, prodavali i ukrcavali novu robu. Jednog dana, kad smo bili na

otvorenom moru, ukazalo se kopno koje ni ja ni moj kapetan nismo

poznavali. Okrenuli smo se u tom pravcu i pristali ne dugo iza toga na jedan

otok na kome ne naosmo ni ive due. Putnici su se razili po otoku i neki

naioe na neku bijelo bljetavu kupolu. Poto smo joj se pribliili

zapazismo da je to ogromno jaje. Neki ga poee gaati kamenjem i ono se

razbi. Iz njega istee mnogo vode i ljudi na kraju izvukoe pogolemo

mladune koga odmah zaklasmo jer nismo imali ba mnogo hrane. Znao

sam da e se neto dogoditi, ali nisam mogao sprijeiti ljude da to ne ine. I

dok smo se spremali da to meso pripremimo za jelo, nebo se pomrai pa svi

podigosmo glave da vidimo ta se dogaa. Ogromna ptica je svojim krilima

zaklonila sunce i zato nam se uinilo da se smrailo. Kruila je ona tako nad

nama i graktala da su se brda tresla od tog snanog pitanja. Malo iza toga

pojavi se i enka, pa obadvije ptice poee oko nas kruiti a njihova krila

stvarati oluju. Ja povikah kapetanu da se bre ukrcavamo i da otisnemo lau

na more dok nije posve kasno. Velikom brzinom mi smo zaplovili i

poveavajui brzinu bjeali od toga zla. Kad ptice opazie da mi

pokuavamo pobjei morem, one se vratie a mi odahnusmo. Neko,

meutim, povika istog trena da se ptice vraaju. I doista, ja opazih kako

svaka od njih nosi u kandama po jedan veliki kamen i kako nam se

pribliavaju. Bilo mi je jasno da hoe da gaaju lau. Kapetan je vjeto

manevrisao i kamen koji nam je bio namijenjen pade pored lae pa uzburka

more toliko da smo vidjeli dno mora kad bi se valovi dizali i sputali. Manji

kamen koji je nosila enka pade nam na krmu i razbi je u paramparad.

Odmah nam laa potone sa svim onolikim teretom to je bio na njoj. Meni

sudbina posla opet jednu dasku koje se prihvatih, jer, kako znate, ivot mi je

jako mio. Drao sam se te daske dok me more ne baci na neki otok. Bio sam

umoran, gladan i edan. Kad sam doao sebi, ustao sam i krenuo za hranom i

vodom. Otkrio sam da je to otok nalik na raj. Sav u zelenilu, pun cvijea i

voa, potoia i potoka, ptica, mirisa, mira... ali ne naoh nita ivo na

njemu i to me, kad je pala no, prestrai. Pritajio sam se u jednom bunu i

tako proveo no. Kad je svanulo, poao sam izmeu drvea i doao do

jednog potoka. Upravo sam se saginjao da se napijem vode kad li mi oi

otkrie u bunju jednog starca koji je bio zaogrnut liem i koji je sjedio na

obali. Pomislih da je to takoer jedan od brodolomnika i pozdravih ga a on

mi odgovori mimikom i ja razumjedoh da treba da mu se pribliim. "Jadni

moj stare," rekoh "zato tako sjedi bespomoan" i pozdravih ga

uljudno, a on mi dade znak kao da je htio rei "uzmi me na lea i prenesi me

na drugu stranu obale." Priem, podignem ga polako i natovarim na lea pa

prenesem na drugu obalu. Kad sam bio na drugoj obali, rekoh mu to sam

znao njenije: "Hajde sad polako spusti se" i kleknem na koljena da mu

bude lake kad li mi on obavi noge oko vrata i stee me tako da mi se

zamutilo u glavi pa padoh na zemlju. Umjesto da se i on spusti on me poe

tako snano udarati nogama po leima i ramenima da me je to ozbiljno

zaboljelo. Bacih pogled na njega, a on mi dade znak rukom: "Idi izmeu

voaka i naberi mi najboljih!" Kad god sam odbio da ga posluam, on bi

me uvijek tukao nogama, pa i biem, tako mi pokazujui mjesto gdje moram

ili trebam ii. Taj otok smo tako obili potpuno, a on mi se nije skidao s

vrata ni danju ni nou. ak je nudu obavljao a da se nije sputao s mojih

lea. Toliko me muio da sam poeo proklinjati svoj ivot i aliti to nisam

umro prije nego to sam se na njega saalio. Bio sam se zakleo u sebi da

nikom nikad neu uiniti dobro.

Kad smo jednom ili u obilazak otoka, naiosmo na polje prepuno velikih

tikava. Ja priem jednoj i naem da je suha pa je obreem i oistim, pa onda

odnesem starca do jedne vinove loze i napunim tikvu groem. Zatvorim

tikvu i ostavim je nekoliko dana na suncu da se tikva ugrije koliko je trebalo

da se groe pretvori u isto vino. Poto se tako i dogodilo ja, poto sam bio

vrlo umoran od toga prokletog starca, ponem piti svakodnevno to vino.

Jednog dana starac me upita svojim gestom: "ta je to?", a ja mu odgovorim:

"To je, stari moj, neto to jaa, umiruje i zabavlja!" Stvarno sam bio malo

veseo i ponem skakati izmeu drvea sa starcem za vratom kad mi on dade

znak da bi i on htio probati moje pie. Dadoh mu tikvu, a on poto je malo

otpio, otme mi tikvu iz ruku i namah sve popi pa se poe vrtiti na mojim

pleima i noge, kojim se drao za mene, popustie. Ja pokleknuh, kao da

sam posrnuo da padnem, i tako ga zbacim sa svojih lea. Teko mi bi da

povjerujem da sam ga se oslobodio poslije tolikog vremena pa ga zavukoh

pod jedan grm, a on je bio treten pijan. I tako ga ostavih i pobjegoh glavom

bez obzira na ono mjesto na otoku na kome sam bio prvi dan kad sam se

spasio iz vode.

Proveo sam na tom mjestu nekoliko dana i onda se na puini ukazala jedna

laa koja je sjekla valove pravo prema otoku gdje sam ja bio. Kad laa

pristane i putnici se iskrcaju, okupe se oko mene i ponu me ispitivati kako

sam dospio na otok i otkad na njemu ivim. Kad sam ispriao sve, oni mi

rekoe da je otok poznat po tome "Morskom eiku" koji koga je god do

danas uzjahao niko se nije spasio, samo ja. Zatim mi putnici donesoe hranu

i odijelo, pa se najedoh i obukoh, zahvalih se tim dobrim ljudima, ukrcah se

na lau sa njima i otplovismo. Plovei tako danima, pristadosmo u jednu

lijepu, veliku luku grada ije kue sve imaju izgled na more. Kad bi nastala

veer, ljudi koji ive u tom gradu ukrcavali bi se u amce i svi izlazili na

more iz straha od majmuna koji se u ogromnim oporima sputaju do grada.

Interesovalo me je, kao i obino svata, pa sam krenuo da razgledam grad i,

dok sam ja boravio u gradu, moja laa je otplovila. Sjetih se svega ta sam

jednom pretrpio zbog majmuna i tuan, to sam ostao iza lae, ja sjedoh na

obalu i poeh plakati kad li mi prie jedan uljudan ovjek, pozdravi me i

upita: "Vi strane, niste iz ovih krajeva?" "Nisam" rekoh "i ja sam vrlo

nesretan ovjek. Bio sam, eto, na jednoj lai koja je otplovila dok sam ja bio

u vaem gradu." "Ustani i ukrcaj se sa nama na amac jer ako ostane u

gradu moe ti se dogoditi da pogine od majmuna." "Veoma rado",

odgovorih i ukrcasmo se pa otplovismo jednu milju od obale. Ljudi su mi

ispriali da se majmuni sputaju u njihov grad nou. Danju idu po oblinjim

vonjacima i planinama, pa se i oni danju vraaju svom poslu. Jednog dana

onaj ovjek to me je pozvao na lau upita da li znam neto raditi. Ne znam,

rekao sam, ja sam bio trgovac i imao jednu veliku i bogato natovarenu lau

koja je potonula i ja sam sve izgubio a ja se spasio sluajno. Ustade taj

ovjek i donese mi jednu platnenu torbu pa ree: "Uzmi ovu torbu i napuni

je oblutcima iz ovog grada, onda izii sa ljudima kojima u te odvesti i

kojima u preporuiti da se o tebi staraju. ini ono to oni budu inili pa e

moda neto i zaraditi." Pooh s tim ovjekom, uinih kako mi je rekao i

opazivi ljude koji izlaze iz grada i sam pooh za njima. Kad smo ih stigli,

moj zatitnik me preporui i ree im: "Ovo je tuinac pa ga povedite i

nauite branju. Moda e tako zaraditi za hranu a i vama e se dobrim

vratiti." "Kad sam bolje pogledao opazio sam da svaki ima po onakvu torbu

kakva je bila i moja. Ili smo tako prilino dugo dok nismo stigli u jednu

dolinu. Zapazio sam da je u toj dolini bilo mnogo kokosovih palmi i mnogo

majmuna. Kad smo se mi pojavili, majmuni pobjegoe na drvee a ljudi ih

poee gaati kamenjem koje smo donijeli u torbama pa i ja uradih isto.

Tako smo mi gaali majmune kamenjem, a oni nas kokosovim orasima sa

palmi na koje se mi nikako ne bismo mogli popeti jer su bile veoma visoke.

Kad je na zemlji bilo dovoljno oraha mi ih pokupismo i vratismo se u grad.

Ja odoh onom svom zatitniku i dadoh mu sve to sam nabrao, ali mi on

vrati i ree: "Nosi to na pijacu i prodaj pa se tako pomozi kad nita drugo ne

zna da radi." Kad sam se vratio s trga sa neto novaca, onaj dobri ovjek

mi dade nekakav klju i ree mi da pokraj njegove kue ima jedna prostorija

u koju treba da sakupljam sve dobre orahe koje donesem, a one neto manje,

da odmah prodam. Zatim mi kaza da tu mogu i da stanujem i kad sakupim

potreban novac, mogu da otputujem svojoj kui. Posluao sam ga pa sam

svaki dan polazio s ljudima u dolinu po orahe, neke prodavao, a neke

sakupljao, dok nije naila zgodna prilika pa sam ih sve dobro prodao i

zaradio mnogo novaca. Lijepo sam ivio u tome gradu dok nije jednom

doplovila jedna velika laa sa koje su trgovci kupovali i prodavali lijepu

robu ali i kupovali po povoljnim cijenama kokosove orahe. Javih se svom

prijatelju i rekoh mu da bih elio i mogao da otputujem s tim trgovcima a on

mi ree: "Tvoje je da o tome odlui". Ja se oprostim s njim, zahvalim mu za

sve to je za mene uinio, potom se ukrcam na lau, naem kapetana

utovarim orahe, i sve to sam imao i tako otplovimo... Prodajui uz put orahe

zaradio sam mnogo novca tako da gubitak koji sam imao ranije bijah skoro

pokrio. Prolazili smo, tako, laom pokraj otoka na kome raste biber i cimet

pa smo se iskrcali i trgovali. Ja sakupih i tu mnogo bibera i cimeta i takoer

zaradih mnogo novca. Poslije smo doplovili do jednog lovita bisera. Dao

sam jednom roniocu nekoliko lijepih kokosovih oraha i zamolih ga da zaroni

za mene, na moju sreu. Kad je taj ovjek zaronio i vratio se, iznio je jednu

veliku koljku. Kad smo je otvorili, naosmo u njoj biser vanredne ljepote i

prilino veliki. Ponio sam ga sa sobom. Nakon nekoliko dana mi smo

uplovili u Basru. Ja sam odmah krenuo put Bagdada, a nisam bio nita

siromaniji nego kad sam polazio iz njega."

Po svom obiaju, nakon to sam se odmorio, pozvao sam na gozbu svoje

roake i prijatelje. Ponovno sam poeo miran i ugodan ivot, trgujui i

veselei se ivotu! Zatim je Sindbad Pomorac dao uobiajen poklon

Sindbadu Nosau, poastio sve prisutne prijatelje i ponovno ih pozvao da

uju najudniju priu o njegovom narednom putovanju koje e im ispriati

ako ga udostoje svojom posjetom sutra, poto obave svoje svakodnevne

poslove i dou da mu prave drutvo za veerom.

ESTO PUTOVANJE

"Dragi drugovi i prijatelji, znajte da sam po povratku sa svog putovanja u

igri i veselju zaboravio sve patnje te sam, veselei se i zabavljajui, ivio u

svom gradu sa svojim roacima i prijateljima. Tako jednom, dok sam sjedio

ispred svog duana, proe pored mene grupa trgovaca na kojima su se vidjeli

tragovi dugog putovanja, pa me to podsjeti kako sam i ja bio vrlo sretan i

zadovoljan kad bih se vratio kui sa nekog od svojih putovanja. Poeljeh i ja

ponovno da putujem i da se zadovoljan vratim svojoj kui, pa se poeh

spremati na put. Kupih onu robu za koju sam smatrao da u moi da je

najbolje prodam, spakovah svoje svenjeve i krenuh. Doavi u Basru,

odmah sam potraio najluksuzniju lau i na nju ukrcao svoju robu. Nedugo

zatim krenuli smo i ja sam sa svojim saputnicima dugo nou, na palubi,

sjedio pa bismo priali jedan drugom ta je ko kad na svom putovanju

doivio. Usput smo pristajali u velikim lukama, dobro trgovali, kupovali i

prodavali, i svi smo bili vrlo zadovoljni.

Dok smo po obiaju, na palubi, jedne divne, mjeseinom obasjane noi,

razgovarali o poslovima, putovanjima i drugim prijatnim stvarima, dopre do

nas glas kapetana koji je odjednom tako zakukao da smo svi poskakali.

Ugledasmo ga kako se od muke udara u glavu i jaue. Okupismo se oko

njega i upitasmo za razlog njegovoj tuzi. "Ljudi moji" ree kapetan "mi

smo odavno skrenuli s puta i plovimo vodama koje ja uopte ne poznam pa

ne znam ta e s nas biti i kako emo se spasiti!" Potom se kapetan lino

popne na krmu da razapne jedra, kad li puhnu jak vjetar i okrenu lau tako

da je krmom krenula postrance, katarka se polomi, i sve to u jednom trenu

kad smo bili u blizini neke obale, koja se prostirala podno visoke planine.

Lau, koja nije bila mala, vjetar pone bacati kao igraku i mi svi, uplaeno,

ponemo se opratati jedni s drugima jer je bilo oito da emo se utopiti.

Laa zatim udari o obalu i raspade se, a daske se prosue po moru kao iverje.

Sve to je bilo na lai proguta more, mnogo ljudi i svu robu, samo

nekolicina se doepa obale i spasi glavu. Meu tim bijah i ja i prvo to sam

vidio bili su ostaci mnogih laa koje su se o tu obalu razbijale. Po obali je

bilo toliko mnogo raznih stvari i roba, koje je more izbacilo nakon to bi

laa potonula, da se meni zamutilo u glavi od toga. Proetao sam malo

kopnom, im sam se malo odmorio, i tako otkrih jedan divan bistar potok

slatke vode koji je izvirao ispod jednog breuljka i ponirao na njegovom

drugom kraju. I dok sam ja traio neto za hranu i malo se okrijepio na

potoku, drugi su brodolomci bjesomuno poeli sakupljati onu robu po obali

grabei jedan od drugog ono to su nalazili, da je vrednije. Ja sam, meutim,

otkrio da se po dnu toka potoka nalazi drago kamenje i biser, dijamanti i

ostalo, kao obini kamenii, tako da se njegovo dno presijavalo od razliitih

dragulja. Naoh na otoku i mnogo drvea kitajskog aloja, mnogo ambre koja

je zbog suneve ege tekla kao potok i razlijevala se po obali. Oticala bi u

more pa se rashlaena zgunjavala i plutala po povrini. ivjeli smo na tom

otoku neko vrijeme, a onda mnogi brodolomci poee obolijevati od neke

stomane bolesti i mnogi poumirae. Oni koji su bili zdravi brinuli su se da

se mrtvaci sahrane. Samo za nekoliko sedmica, svi osim mene, su na taj

nain poumirali. Kad sam ostao sam, bio sam jako tuan to mene nema ko

da sahrani i to sam toliko nesretan da sam izgubio sve svoje drugove.

Ujutro se dosjetih da iskopam jednu veliku rupu i odluih da, kad osjetim da

sam toliko slab, i da mi je kraj blizu, legnem u tu rupu koju e pijesak, noen

vjetrom, zatrpati pa u i ja biti na taj nain sahranjen. Nikad nisam do tada

bio toliko ljut na samog sebe to sam napustio svoju zemlju i to me

putovanje toliko privlailo da u, eto, ovaj put zaista umrijeti zaboravljen,

baen daleko od svoje zemlje. Nije mene gonila pohlepa, nije to bilo ni

potreba. Ta ja sam imao toliko novca da nisam mogao nikako sve spiskati

kad ne bih nita radio do kraja ivota! Bilo je to ono to je u meni jae od

svega drugog, elja da uvijek neto novo vidim, nauim, doivim...

Tako razmiljajui i gledajui potok pade mi na pamet da ta rijeka ima i

poetak i kraj i da bih mogao njome plovei izai negdje u neku drugu

zemlju. Bie zato, pomislih, najbolje da ja ponem graditi neki mali amac u

koji bih se ukrcao i otplovio. Ako se spasim, bie to velika srea; ako ne,

bolje je da umrem na potoku nego ovdje. Ustanem, ponem skupljati po

otoku brvna i daske ranije razbijenih laa. Pokupio sam brvna kitajskog i

amarskog aloja pa ih ponem vezivati uadima sa laa. Prikupim, zatim,

biser i drago kamenje, pa sve dobro upakovah i privezah za amac. Pokupih

i svu hranu koja mi je preostala, privrstih sa svake strane amca po jednu

jaku motku koja mi je zamijenila vesla i tako moj amac zaplovi rijekom.

Utjerao sam nekako amac u onaj otvor i naoh se pod planinom, u

dubokom mraku a amac me je nosio kroz vodu kao kroz tjesnac. Bokovi

amca zadirali su katkad u obalu, a ja sam udarao glavom o svod tunela, ali

natrag se nije moglo. Poeo sam se bojati: ako amac naie na suvie uzak

tjesnac, kako se mogu povui. Moglo bi se dogoditi da se i zaglavim. Ako bi

mi se to dogodilo, umro bih ovdje. Poe me hvatati strah od te pomisli.

Plovio sam tako dosta dugo pa me pone hvatati i drijeme. Osjeao sam jak

umor od tog tjesnaca i spavao sam u amcu potrbuke ne znam koliko. Kad

se prenuh, ugledah danje svjetlo. Kad sam doao sebi, ugledao sam oko sebe

mnogo Hindusa i Abesinaca a moj amac privezan za neku obalu. Kad su

vidjeli da ustajem iz amca, priu mi i zaponu sa mnom razgovor. Ja,

meutim, nita nisam razumio od njihovog jezika. Tako sam neopisivo bio

tuan jer nisam znao ni gdje sam ni da li ja to sanjam ili sam budan. Dok

sam ih ja tako posmatrao, prie mi jedan ovjek i ree na istom arapskom

jeziku: "Mir neka je s tobom, brate moj, ko si i zato si doao u nae mjesto i

kako si to doplovio rijekom kojom niko nikad nije doplovio? ta ima tamo

ispod ove planine?" "Ko ste vi i kakva je ovo zemlja?" upitah. "Mi ovdje

imamo svoje usjeve i polja, pa smo doli da ih zalijevamo i naiao je tvoj

amac pa smo ga privezali i ekali da se probudi. A sad nam reci zato si

doao u nae mjesto?" "Molim te", rekoh mu, "donesi mi neto za jelo, jako

sam gladan. Onda me pitaj ta god eli". Brzo mi on pribavi hranu i, kad

sam bio sit, ja im rekoh: "U ovakvoj prilici, ja sam sretan to sam se spasio.

Vama hvala to se mi pomogli pa u vam ispriati sve po redu." Kad sam

zavrio svoju priu, oni rekoe: "Svakako mora poi sa nama da naem

gospodaru ispria sve to." Kad su oni zavrili svoj posao i kad su poli i ja

krenuh s njima. Ljudi mi pomogoe da ponesem sobom amac i sve to sam

imao. Kad su me priveli svome gospodaru i kad sam ga pozdravio to sam

uljudnije znao, on mi ree: "Dobro nam doao, a sad priaj ta ti se sve

dogodilo i odakle si?" Odem ja do svog amca pa s njega donesem mnogo

lijepih stvari i poklonim ih gospodaru. On je primio moj poklon i ukazao mi

je veliko potovanje. Kad smo ponovno sjeli, on me pone ispitivati kako

na halif vlada i kakvi su nai zakoni, te mu ja kaem koliko sam znao. To

mu se jako dopalo pa ree: "Halifove su naredbe razumne i njegovi odnosi

prema narodu pohvalni. Pobudio si u meni silnu ljubav prema njemu pa bih

mu rado poslao nekakav poklon." "Sluam i pokoravam se, ja u mu to

upravo uruiti i rei mu da si mu iskren prijatelj." Neko sam vrijeme boravio

kod njega i uivao sve poasti. Jednog dana, dok sam sjedio u dvoru, uo

sam kako je neko drutvo spremilo lau u namjeri da putuje u okolinu Basre,

te odmah reknem sebi: "Nije mi nita prikladnije nego poi s ovim ljudima."

Istog asa odem do cara, poljubim pred njim zemlju i njegovu ruku i kazah

mu kako bih elio poi s onim ljudima, laom koju su spremili, jer sam se

zaelio svojih. "Na tvoju volju" ree on "mi te s draga srca primamo jer

smo se s tobom navikli." "Ti si mene obasuo darovima i dobroinstvom, ali

ja sam poelio i porodicu i kraj svoj!"

Car na to dozva trgovce koji su bili opremili lau, preporui me, onda mi

dariva mnogo toga, plati za mene kartu i spremi bogate darove za halifa

Haruna al-Raida. Potom se ja oprostim sa svim poznanicima i mi krenemo

na put. Vjetar i put bili su nam ugodni pa smo nesmetano stigli u Basru. im

sam ja potovario svoje svenjeve krenuo sam u Bagdad. Niko nije bio

sretniji od mene kad sam, poto sam se odmorio, krenuo u halifov dvor da

mu uruim poklon. Halifa me upita odakle je to, a ja mu odgovorim: "Vjere

mi moje, vladaru, ja do tog grada odakle je dar ne znam puta a, ak, imena

mu ne znam! Kad se potopila laa na kojoj sam bio, ja sam sa jednog otoka

napravio amac i uputio se rijekom u nepoznato". Ispriam mu kako je bilo.

Halifa se silno zaudi i naredi svojim ljetopiscima da zapiu tu priu kako bi

se sauvala za pokoljenja. Vratio sam se svojoj kui i dugo ivio u srei i

blagostanju sve do jednog dana. Jer, ja sam imao jo jedno putovanje koje u

vam sutra ispriati. Zatim je posluena veera i pie. Sindbad Nosa je dobio

svojih stotinu miskala zlata i