Guitar DuoGoran Krivokapić & Danijel Cerović

Montenegrin

Guitar DuoGoran Krivokapić & Danijel Cerović

Crnogorski gitaristički duo čine dvojica istaknutih crnogorskih gitarista Goran Krivokapić i Danijel Cerović. Duo je uspješno nastupao u Crnoj Gori (gdje su premijerno Joaquina Rodriga je "Madrigal Koncert" za dvije gitare s crnogorskim simfonijskim orkestrima) na važnim festivalima kao što su "A tempo" , "Kotor Art", "Budva grad teatar", "Nikšić guitar festival" , "Crna Gora jedna kulturna adresa" , kao i u Njemačkoj, Španiji (Granada Festival Musica y Danza), Srbiji, Holandiji i Sloveniji. Njihov repertoar se sas-

Guitar DuoGoran Krivokapić & Danijel Cerović

Montenegrin

Nova glazba za gitaruUmjesto ulaska u gnostičke, posvećene

prostore Nove glazbe, pristupačan gitaristički program ove kompaktne

ploče nudi pitku glazbu 20. stoljeća, atraktivnu i «običnimð zaljubljenicima u glazbu, ali i glazbu koja u sve tri skladbe poznatim glazbenim uzorcima pridodaje nova značenja. Stoga bismo je mogli nazvati Novom: nova pučka glazba (tango), nova klasična glazba (sonata), nova uporabna glazba (cirkuska glazba)... Pridjev novo ne odnosi se ovdje na spekulativne glazbene svjetove. Ovom prilikom on samo govori o jednostavnom, ali ipak novom oblikovanju melodijskih, harmonijskih, ritamskih, interpretacijskih i drugih ćelija, te glazbenih stilova i pravaca koji su sastavni dio odrastanja i života suvremenog čovjeka. Stoga skladbe s nosača zvuka i sada mogu suvremenim skladateljskim praksama poslužiti kao primjeri glazbe okrenute konzumaciji publike. Trostavačna Tango suita br. 1 za dvije gitare neprikosnovenog «kralja tangað Astora Piazzolle (1921.-1992.), objavljena je 1985. g., te posvećena poznatim gitaristima - braći Sérgiu i Odairu Assad. O širokoj popularnosti

skladbe svjedoče mnogobrojne obrade, koje su tijekom prethodnih 25 godina nastajale za različite izvođačke sastave: orkestar sa solo saksofonom, dvije marimbe i bongose, gitaru i bandoneón, klavirski trio, puhački kvintet, kvartet saksofona, ali i fagota… Bandoneón je tipičan instrument za Piazzollu. Stoga bi se u skladbi za dvije gitare mogle očekivati i skladateljske nedorečenosti.

Ipak, ovu skladbu resi majstorski krasopis do razine koja skladbu čini utjelovljenjem svega onoga što je široj publici poznato kao osebujan Piazzollin stil. Virtuozna, rascvjetana, senzualna dramatika, naglašena sinkopiranim ritmovima ispunjenima energijom, sentimentalnost i emotivnost koje otkrivaju melodie lunghe drugog stavka te nestalna horizontalna polimetrija poput one između 4/4 i 6/8 (u prvom stavku) ili 4/4 i 5/4 (u drugom stavku) pripadaju do tada već dobro razvijenom i utvrđenom Piazzollinom stilu tango nuevo. Većina glazbenih pisaca naglašava utjecaj jazza na

1

2

Piazzollin harmonijski jezik. To je neosporivo, ali ti su utjecaji u ovoj skladbi prepoznatljiviji u načinu izgrađivanja akordičkih kompleksa negoli u modulacijskim postupcima. Inovativnost stila tog novog tanga, kojeg su ranijih godina napadali zagovornici konzervativnijih struja, na izrazit je način označena harmonijskim osobitostima. Jedna od njih je visok stupanj prisutnosti kromatskih klizanja, skokova i sekvenci, što skladbu čini prototipom Piazzollinog zrelog stila. Ovi postupci premošćuju tonalitetne jazove između područja povisilica i snizilica bez korištenja tercnih i kvintnih kromatskih srodnosti, svojstvenih popularnoj glazbi. Zanimljivo je i zgušnjavanje harmonijskog jezika u codi 3. stavka, koje nadilazi očekivane Piazzolline harmonijske poteze. Osebujnost ovog stila odlikuje i prividna slušna jednostavnost koja počiva na odličnom poznavanju tradicionalnih skladateljskih tehnika, osobito kontrapunktskih. Glazbena tradicija primjećuje se u učestalom korištenju ostinatnih harmonijskih struktura, čija se zvučna upečatljivost postiže ritamskim usitnjavanjem. Tome se pridružuje i iskorištavanje cjelokupnog tonskog materijala u vertikalnom i horizontalnom smislu. Utjecaj kontrapunktskih tehnika na Piazzollin stil vidljiv je u fragmentarnim kompozicijskim principima passacaglie u 1. stavku koje ne percipirajmo kao takve - oni nestaju i prije nego

što su se razvili. Gledajući iz širih povijesnih perspektiva, sve su to postupci uočljivi i u djelima majstora devetnaestog (katkad i osamnaestog) stoljeća, ali i utemeljitelja Nove glazbe.

Posve drugačiju atmosferu predstavlja skladba Glazba za cirkus op. 54a za dvije gitare Carla Domeniconija,

jedna od najizvođenijih skladbi ovog talijanskog skladatelja. Minijaturna suita, skladana 1992. g., sastavljena je od 9 stavaka koje bi bilo primjerenije nazvati «skicamað negoli «stavcimað. Domeniconi u sedam stavaka koristi melodijske uzorke i tempa popularnih i narodnih napjeva i plesova, poput tanga, valcera, sirtakija, pasodoblea, kan-kana, swinga… Stavci su s jedne strane zamišljeni kao programska glazba čije je izvanglazbeno značenje podcrtano deskriptivnim naslovima u cilju zvukovnog «oslikavanjað cirkusa i njegovih karakterističnih likova na razini asocijativnosti. S druge strane, sama zvukovna realizacija je glazbena parodija. Zalog izvođenosti ove skladbe ili pojedinih njenih dijelova počiva u iznimnoj pjevnosti te jednostavnosti i transparentnosti notnog zapisa većine stavaka, što omogućuje da pojedine stavke izvode i učenici, studenti i amateri. Ipak, ova fiktivna jednostavnost u sebi nosi nešto od

međuprostora između umjetničkog i trivijalnog, kojeg je u prvoj polovici 20. stoljeća majstorski inaugurirao Erik Satie. Dokaz tome su i dva stavka (Pačja utrka i Jogi koji je nestao kroz ključanicu) koji izlaze iz područja parodiranja banalnog te dotiču područje Nove, ali i indijske glazbe.

Posljednja skladba na nosaču zvuka je Sonata fantasia za dvije gitare, koju je Dušan Bogdanović skladao između 1991. i 1992. g. Poput Piazzolline Tango suite, i ova je skladba posvećena braći Assad. U svojih desetak minuta ona predstavlja bogati zvukovni imaginarij, nastao vještim spajanjima tradicijom naslijeđenih glazbenih formi i suvremenih skladateljskih pristupa. Tri stavka (Allegro ritmico, Adagio rubato, Allegro molto) u notnom su zapisu spojeni u jedinstvenu cjelinu, a izvođenjem stavaka bez uobičajene stanke postižu se poseban nutarnji doživljaj i kohezija. Prvi stavak u izuzetno jasnom formalnom okviru sonatnog oblika spaja se pomoću meditativnog drugog stavka s trećim, brzim stavkom u obliku ronda. Ova cjelina služi za ispunjavanje specifičnim glazbenim sadržajima koji se ne daju svesti na uniformni stilski nazivnik. Pored elemenata jazza, nailazimo tu i na efekte svojstvene

3

električnoj gitari, afričke ritmove i natruhe indijske glazbe, melodijske orijentalizme i pentatoničke obrasce… No, time se ne iscrpljuje imaginarij: gotovo brutalna vertikalna suzvučja stravinskijevog i bartôkovskog prizvuka te debussyevski crtež notnog zapisa u 3. stavku ukazuju na velik broj podsvjesnih skladateljskih postupaka. Te nutarnje slojeve naziremo i u području tempa. Primjerice, oznaka tempa spomenutog 3. stavka mogla bi biti assez vif ili très vif, upravo kao u brzim stavcima srednje i kasne Debussyeve faze. Rezultat je nevjerojatna vitalnost ove glazbe: u prvi mah ona nam se čini jednostavnom, dijelom svakodnevice, gotovo glazbom kojom smo neprestano okruženi. Istovremeno, njenu složenost možemo prepoznati svakim novim slušanjem, otkrivajući uvijek nove elemente. Komunikativnost ove sonate posve je drugačije naravi od one Piazzolline. No, obje posjeduju iskonsku iskru koja se u povijesti glazbe najčešće imenuje kao spoj nadarenosti i poznavanja glazbenih tradicija klasične glazbe, etno-glazbe u širem smislu, ali i suvremene popularne glazbe. Ipak, naglasimo da se ne radi o danas popularnom cross-overu. Ovdje su predstavljene skladbe koje su sastavni, pa i reprezentativni dio sveukupnog glazbenog repertoara za dvije gitare. Jer - kvalitetna umjetnička glazba uvijek je nastojala sintetizirati višestruke glazbene pojave.

Helena Novak Penga

ovo je otprilike višak koji treba skratiti da bi opis stao na 4 strane

New music for guitarUmjesto ulaska u gnostičke, posvećene

prostore Nove glazbe, pristupačan gitaristički program ove kompaktne

ploče nudi pitku glazbu 20. stoljeća, atraktivnu i «običnimð zaljubljenicima u glazbu, ali i glazbu koja u sve tri skladbe poznatim glazbenim uzorcima pridodaje nova značenja. Stoga bismo je mogli nazvati Novom: nova pučka glazba (tango), nova klasična glazba (sonata), nova uporabna glazba (cirkuska glazba)... Pridjev novo ne odnosi se ovdje na spekulativne glazbene svjetove. Ovom prilikom on samo govori o jednostavnom, ali ipak novom oblikovanju melodijskih, harmonijskih, ritamskih, interpretacijskih i drugih ćelija, te glazbenih stilova i pravaca koji su sastavni dio odrastanja i života suvremenog čovjeka. Stoga skladbe s nosača zvuka i sada mogu suvremenim skladateljskim praksama poslužiti kao primjeri glazbe okrenute konzumaciji publike. Trostavačna Tango suita br. 1 za dvije gitare neprikosnovenog «kralja tangað Astora Piazzolle (1921.-1992.), objavljena je 1985. g., te posvećena poznatim gitaristima - braći Sérgiu i Odairu Assad. O širokoj popularnosti

skladbe svjedoče mnogobrojne obrade, koje su tijekom prethodnih 25 godina nastajale za različite izvođačke sastave: orkestar sa solo saksofonom, dvije marimbe i bongose, gitaru i bandoneón, klavirski trio, puhački kvintet, kvartet saksofona, ali i fagota… Bandoneón je tipičan instrument za Piazzollu. Stoga bi se u skladbi za dvije gitare mogle očekivati i skladateljske nedorečenosti.

Ipak, ovu skladbu resi majstorski krasopis do razine koja skladbu čini utjelovljenjem svega onoga što je široj publici poznato kao osebujan Piazzollin stil. Virtuozna, rascvjetana, senzualna dramatika, naglašena sinkopiranim ritmovima ispunjenima energijom, sentimentalnost i emotivnost koje otkrivaju melodie lunghe drugog stavka te nestalna horizontalna polimetrija poput one između 4/4 i 6/8 (u prvom stavku) ili 4/4 i 5/4 (u drugom stavku) pripadaju do tada već dobro razvijenom i utvrđenom Piazzollinom stilu tango nuevo. Većina glazbenih pisaca naglašava utjecaj jazza na

Piazzollin harmonijski jezik. To je neosporivo, ali ti su utjecaji u ovoj skladbi prepoznatljiviji u načinu izgrađivanja akordičkih kompleksa negoli u modulacijskim postupcima. Inovativnost stila tog novog tanga, kojeg su ranijih godina napadali zagovornici konzervativnijih struja, na izrazit je način označena harmonijskim osobitostima. Jedna od njih je visok stupanj prisutnosti kromatskih klizanja, skokova i sekvenci, što skladbu čini prototipom Piazzollinog zrelog stila. Ovi postupci premošćuju tonalitetne jazove između područja povisilica i snizilica bez korištenja tercnih i kvintnih kromatskih srodnosti, svojstvenih popularnoj glazbi. Zanimljivo je i zgušnjavanje harmonijskog jezika u codi 3. stavka, koje nadilazi očekivane Piazzolline harmonijske poteze. Osebujnost ovog stila odlikuje i prividna slušna jednostavnost koja počiva na odličnom poznavanju tradicionalnih skladateljskih tehnika, osobito kontrapunktskih. Glazbena tradicija primjećuje se u učestalom korištenju ostinatnih harmonijskih struktura, čija se zvučna upečatljivost postiže ritamskim usitnjavanjem. Tome se pridružuje i iskorištavanje cjelokupnog tonskog materijala u vertikalnom i horizontalnom smislu. Utjecaj kontrapunktskih tehnika na Piazzollin stil vidljiv je u fragmentarnim kompozicijskim principima passacaglie u 1. stavku koje ne percipirajmo kao takve - oni nestaju i prije nego

što su se razvili. Gledajući iz širih povijesnih perspektiva, sve su to postupci uočljivi i u djelima majstora devetnaestog (katkad i osamnaestog) stoljeća, ali i utemeljitelja Nove glazbe.

Posve drugačiju atmosferu predstavlja skladba Glazba za cirkus op. 54a za dvije gitare Carla Domeniconija,

jedna od najizvođenijih skladbi ovog talijanskog skladatelja. Minijaturna suita, skladana 1992. g., sastavljena je od 9 stavaka koje bi bilo primjerenije nazvati «skicamað negoli «stavcimað. Domeniconi u sedam stavaka koristi melodijske uzorke i tempa popularnih i narodnih napjeva i plesova, poput tanga, valcera, sirtakija, pasodoblea, kan-kana, swinga… Stavci su s jedne strane zamišljeni kao programska glazba čije je izvanglazbeno značenje podcrtano deskriptivnim naslovima u cilju zvukovnog «oslikavanjað cirkusa i njegovih karakterističnih likova na razini asocijativnosti. S druge strane, sama zvukovna realizacija je glazbena parodija. Zalog izvođenosti ove skladbe ili pojedinih njenih dijelova počiva u iznimnoj pjevnosti te jednostavnosti i transparentnosti notnog zapisa većine stavaka, što omogućuje da pojedine stavke izvode i učenici, studenti i amateri. Ipak, ova fiktivna jednostavnost u sebi nosi nešto od

međuprostora između umjetničkog i trivijalnog, kojeg je u prvoj polovici 20. stoljeća majstorski inaugurirao Erik Satie. Dokaz tome su i dva stavka (Pačja utrka i Jogi koji je nestao kroz ključanicu) koji izlaze iz područja parodiranja banalnog te dotiču područje Nove, ali i indijske glazbe.

Posljednja skladba na nosaču zvuka je Sonata fantasia za dvije gitare, koju je Dušan Bogdanović skladao između 1991. i 1992. g. Poput Piazzolline Tango suite, i ova je skladba posvećena braći Assad. U svojih desetak minuta ona predstavlja bogati zvukovni imaginarij, nastao vještim spajanjima tradicijom naslijeđenih glazbenih formi i suvremenih skladateljskih pristupa. Tri stavka (Allegro ritmico, Adagio rubato, Allegro molto) u notnom su zapisu spojeni u jedinstvenu cjelinu, a izvođenjem stavaka bez uobičajene stanke postižu se poseban nutarnji doživljaj i kohezija. Prvi stavak u izuzetno jasnom formalnom okviru sonatnog oblika spaja se pomoću meditativnog drugog stavka s trećim, brzim stavkom u obliku ronda. Ova cjelina služi za ispunjavanje specifičnim glazbenim sadržajima koji se ne daju svesti na uniformni stilski nazivnik. Pored elemenata jazza, nailazimo tu i na efekte svojstvene

Carl Philipp Emanuel Bach: Sonata za solo fl autu, Wq. 132 (H. 562) /Sonata for fl ute solo in A minor, Wq. 132 (H. 562) *

1. Poco adagio.......................................................................................... 4:012. Allegro................................................................................................... 4:453. Allegro................................................................................................... 4:06

Franz Joseph Haydn: Sonata za fortepiano u D duru, Hob. XVI:33 /Sonata for fortepiano in D Major, Hob. XVI:33 **

4. Allegro................................................................................................. 9:465. Adagio.................................................................................................. 4:436. Tempo di Menuet.............................................................................. 4:27

Antonio José: Sonata za gitaru / Sonata para guitarra

7. Allegro moderato............................................................................. 7:178. Minueto............................................................................................... 2:239. Pavana triste...................................................................................... 4:2810. Final ð Allegro con brio................................................................. 4:32

TOTAL..........50:28

Transkripcija / Transcribed by :* G. Krivokapić** Carlo Marchione (G dur transpozicija / G major transposition)

Producent / Producer: Vanja Lisjak

Snimatelj / Recording engineer: Andrej Rode

Post-produkcija & Mastering /

Postproduction & Sound Master:

Filip Vidović, Morris-Studio, Zagreb

Tekst / Text: Helena Novak Penga

Prijevod / Translation: Johnatan Zalusky

Dizajn / Artwork & Design: Goran Ivšić

Urednik / Editor: Žarko Mirković

Izdavač / Publisher:

Muzički centar Crne Gore /

Montenegrin Music Center

Gitara / Guitar: Andres D. Marvi

Žice / Strings: Savarez

Snimano / Recorded at: Crkva sv. Trojice, Vrhnika,Slovenija, 2010.

MUZIČKI CENTAR CRNE GORE /MONTENEGRIN MUSIC CENTER

Rektorat UCG

Bulevar Džordža Vašingtona bb

81000 Podgorica, Montenegro

tel / phone +382 20414 262

fax / fax +382 20414 263

mob / GSM +382 68245980

www.muzickicentar.com

Goran Krivokapic, rođen 1979, jedan je od vodećih gitarista mlađe međunarodne muzičke scene. Razlozi za to su njegova tehnička virtuoznost kao i karakteristične interpretacije starog i novog repertoara.

Dobitnik je 18 prvih nagrada na međunarodnim takmičenjima, te više

regionalnih i međunarodnih priznanja (Oktobarska Nagrada Herceg Novog, priznanje za najboljeg mladog gitaristu godine i najbolji kompakt disk godine). Godine 2004. pobjeđuje na prestižnim takmičenjima u Sjevernoj i Južnoj Americi - "GFA“ (Kanada) i ðDr. Luis Sigal“ (Čile). Krivokapić od tada nastupa u najznačajnijim svjetskim koncertnim salama.

Kao solista, Krivokapić je nastupao uz pratnju renomiranih orkestara iz Crne

Gore,Srbije,Čilea,Mađarske, Njemačke, Italije i Rumunjske. Gost je na brojnim međunarodnim festivalima i univerzitetima, kao izvođač, predavač ili član žirija. O njemu je snimljeno nekoliko dokumentarnih filmova (TV Crne Gore, TV Arte), a kao izvođač ili gost je nastupao na više radio i tv stanica, kao FOX7, Fine Music Radio, Hessische Rundfunk, WGBH Radio Boston, WDR...

O Krivokapiću su pisali: Classical Guitar Magazine (Engleska), Akustik Gitarre (Njemačka), Gendai Guitar Magazine (Ja-pan), Les Cahiers de la Guitare (Francuska), Musica (Italija), Seicorde (Italija), MobilArt (Crna Gora), Stampa (Italija). Njegov fokus je na razvoju novih djela za gitaru, pretežno kroz transkribovanje, ali i saradnju sa savre-menim kompozitorima.

Od 2010. godine, Goran Krivokapić vodi klasu studenata na postdiplomskim

studijama na Međunarodnoj Akademiji Gitare u Koblencu, Njemačka.

Goran Krivokapic, born 1979, is one of the leading guitarists of the young international scene. Beside his technical virtuosity, reason for this is his characteristical interpretation of old and new repertoire. Apart from winning eighteen international competitions, he received several awards at the annual "International Guitar Convention in Alessandria”, Italy: 2005 as the best young guitarist of the year and 2006 for his debut CD "Best CD of the Year".His breakthrough came in 2004 as winner of the two most prestigious competitions in North

and South America (Canada and Chile).

Since then he has performed in the most prestigious halls all over the world. As a

soloist, Goran has performed accompanied by orchestras from Montenegro, Serbia, Chile, Hungary, Germany, Italy and Romania. As an artist, lecturer and adjudicator, he is a frequent guest at many international festivals and universities. Several television documentaries were made about him (TV Montenegro, TV Arte) and he performed for and gave interviews to TV and radio stations such as FOX7, Fine Music Radio, Hessische Rundfunk, WGBH Radio Boston, WDR. Various newspapers and music magazines wrote about him: Classical Guitar Magazine (UK), Akustik Gitarre (Germany), Gendai Guitar Magazine (Japan), Les Cahiers de la Guitare (France), Musica (Italy), Seicorde (Italy), MobilArt (Montenegro), Stampa (Italy). Goran Krivokapic's focus is on the development of new works for classical guitar, mainly through transcribing Baroque and Classical works, but also collaborating with contemporary composers. Since 2010 he lectures a class of post-graduate students at the Koblenz International Guitar Academy.

Danijel Cerović diplomirao je gitaru na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu u klasi profesorke Vere Ogrizović, a master studije za gitaru završava na Konzervatorijumu u Mastrihtu (Holandija) u klasi Karla Markjonea. Magistrirao je na Muzičkoj akademiji na Cetinju , i usavršavao se na majstorskim kursevima kod poznatih inostranih izvodjača i pedagoga.

Dobitnik je brojnih priznanja na takmičenjima za gitaru u regiji i u

inostranstvu. Kao solista i član kamernih ansambala često nastupa na festivalima u zemlji i inostranstvu ( Crna Gora, Srbija, Bugarska, Hrvatska, Slovenija, Makedonija, Grčka, Njemačka, Holandija, Španija). Kao solista nastupao je sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom, s Orkestrom RTVCG, Mossani Strings (Holandija), Kvartetom Rubikon, kao i sa istaknutim domaćim i inostranim umjetnicima kao što su Amanda Stojović, Goran Krivokapić, Bojan Martinović, Milena Gjurova, Olivera Dukić i dr.

Danijel Cerović je jedan od osnivača i umjetnički direktor nikšićkog Guitar festivala. Od 2003.godine angažovan je kao stručni

saradnik u nastavi na Muzičkoj akadamiji na Cetinju. Član je odbora za muziku pri CANU, a bio je i profesor na katedri za gitaru Muzičke akademije u Istočnom Sarajevu. Snimio je solistički CD sa djelima Skarlatija, Sora i Đulijanija kao i CD muzike za glas i gitaru u okviru Amarilli dua. Često snima i za potrebe radijskih i televizijskih emisija (RTCG, RTS, RTVNK, BNT).

Danijel Cerovic graduated on the Faculty of Music Arts in Belgrade in the class profesor Vera Ogrizovic. and completed his master studies in guitar at the Conservatory in Maastricht (The Netherlands) in the class of Carlo Marchione. At the Music Academy in Cetinje he obtained master degree. He attended master courses with renowned foreign performers and educators .

Cerovic won numerous awards in competitions for guitar here and abroad. D. Cerovic regularly

performs as a soloist and member of chamber ensembles at domestic and international festivals (Montenegro. Serbia, Bulgaria, Croatia, Slovenia, Macedonia, Greece, Germany,The Netherlands, Spain).As a soloist he has performed with the Montenegrin Symphony Orchestra, the Orchestra of Mon-tenegrin Radio and Television, Mossani Strings (The Netherlands), Rubicon Quartet, as well as with prominent national and international artists such as Amanda Stojovic, Goran Krivokapic, B. Martinovic, M. Gjuro, O. Dukic and others.

Danijel Cerovic is co-founder and artistic director of the Niksic Guitar Festival. Since 2003 he is hired as an expert teacher at the Music academy in Cetinje. He is a member of the Board for music at CANU, and was a professor of guitar at the Music Academy of Eastern Sarajevo. As a soloist, he has recorded CD with music by Scarlatti, Sor and Giuliani. As a member of Duo Amarilli, he has recorded CD with music for voice and guitar. Cerovic is regularly recording for radio and television broadcasts (RTCG, RTS, RTVNK, BNT).