Ukratko

Vođena slobodnim duhom i buntovnom prirodom, Saira odbacuje stege tradicionalnih ideja o porodici, dužnostima, obavezama i sudbini, odlučivši da postane novinarka i da osvoji čitav svijet. Pet godina kasnije, doživljava ličnu tragediju koja iz korjena mijenja njen život. Žena koja je dotad putovala širom svijeta kako bi razotkrila detalje iz tuđih života, sada mora da se uhvati u koštac sa vlastitim istinama. Na putu samospoznaje, pribježište pronalazi u životnim pričama svojih roditelja i predaka. Dok korak po korak razotkriva nadu, bol, radost i strast koji su oblikovali njhove živote, Saira se suočava sa istinom koju ranije nije željela da prizna - da izbori koje pravimo nijesu uvijek u našim rukama i da vjera nije samo stvar intelektualnog opredjeljenja. „Dirljiv i poetičan roman o značenju porodice, tradicije i spona koje nas vežu. Molitva moje majke predstavlja priču o majkama i kćerima, priču o mladoj ženi koja se našla na životnom raskršću i koja će - vođena svojim porodičnim nasleđem, vjerom, kulturom i vlastitom odlučnošću - krenuti putem duboke samospoznaje" HALED HOSEINI, autor romana Lovac na zmajeve i Hiljadu čudesnih sunaca

SVOJEVOLJNA I INTELIGENTNA SAIRA KADER, MLADA AMERIKANKA INDO-PAKISTANSKOG PORIJEKLA, JOŠ OD DJETINJSTVA KRŠI GRANICE IZMEĐU

PORODIČNE TRADICIJE I ŽELJE ZA NEZAVISNOŠĆU.

Za mamu i tatu, Madži i Bapadžija, Nanimu i Nanu, Kaladžan, Marija-kalu,

Teta Mamu, Ma, Veliku Nanimu, Mamicu, Banu-kalu, Habiba-kalu, Fupidžan i Bibi -

čije su mi priče pomogle da shvatim ono što je bilo

Za Alija, mog junaka u priči o onome što jeste

I za Halila,

moj prozor u priču o onome što će biti

Prst se pomjera i piše, a kad napiše dalje ide; i sva tvoja mudrost i molitve ne mogu ga navesti

da izbriše makar pola retka, i sve tvoje suze sprati ne mogu nijednu ispisanu riječ.

– Omar Hajam, Rubaije –

(po engleskom prevodu Edvarda Ficdžeralda)

PRVO POGLAVLJE Zatvaram oči i zamišljam kako mi majka dodiruje lice, razgoneći talog dječjih košmara. Njen prst prelazi preko mog čela, ispisujući slova i riječi molitve koju nikad nisam razumjela, koju nikad nisam željela da razumijem, dok se njene usne pomjeraju u gotovo nijemom šapatu. A sada, dok se budim iz košmara koji je prerastao u rutinu – oblivena znojem, isprekidanog daha, unaprijed pomirena sa dugim besanim satima koji će uslijediti – prisjećam se njenog utješnog dodira i žudim za njim kao nikad ranije, dok je bila živa. Odmahujem glavom kako bih odagnala čežnju. Svijet koji nas okružuje bespovratno se promijenio i zbog svega što se u međuvremenu izdešavalo znam da je kucnuo čas da dajem umjesto da primam utjehu, mada se još nisam pokazala doraslom tom zadatku. Ustajem iz kreveta i krećem u tihi noćni pohod kroz hodnik. Zastajem pred vratima sobe u kojoj je moja sestra provela svoje djetinjstvo. Njena kćerka Sakina spava unutra. Njene malene grudi ujednačeno se spuštaju i podižu dok, sklupčanog tijela, leži u uglu starog Amininog kreveta, okružena mrakom i tišinom i utonula u spokoj kakav ja odavno nisam osjetila. Svake noći proganja me isti san. Probijam se kroz mnoštvo ljudi koji se vrzmaju po beskrajnom zelenom travnjaku, tražeći nekoga. Uspaničeno prolazim pored konobara koji nose poslužavnike sa biskvitima, sendvičima i šo jama za čaj. Konobari na sebi imaju besprekorno bijele uniforme i leptir-mašne, stolovi su prekriveni bijelim lanom, a na stolicama se tiska legija tetaka, teča, ujni i ujaka. Iza vrta se nalazi paviljon sa stolarijom od tikovine, a na stolicama sa trščanim naslonima sjede bledunjave aveti britanskih oficira i njihovih supruga, ljudi koji su osnovali taj posjed i čija su imena i dalje ugravirana na pločicama ispred glavnog ulaza. Britanci lagano pijuckaju svoj džin i viski, kuckaju se čašama i podsmijevaju se ludorijama starosjedilaca. Uspaničeno nastavljam potragu, znajući da svaki trenutak predstavlja gubitak. I smrt. Takođe znam da sanjam, ali ta spoznaja ne umanjuje osjećaj hitnosti. Ako na vrijeme pronađem Aminu, sve će biti u redu. Dok se približavam rubovima raštrkane svetine, vidim ono što ranije nisam vidjela – da je beskraj puka iluzija i da je travnjak okružen visokim zidovima. Sa druge strane dopire grmljavina koja zaglušuje zveckanje čaša, odjek zvonkog smijeha i žamor brbljivih glasova.

Zaprepašćeno zurim u zid i primjećujem da on počinje da se smanjuje i spušta, otkrivajući prizor koji je dotad bio skriven od mog pogleda. Primjećujem horde srditih ljudi, oblake prašine i krhotina koji lebde nad srušenim gradom. U daljini nazirem dva stuba dima koji se izdižu iz kaosa. Okrećem glavu kako bih utekla od zastrašujućeg prizora i tada vidim nju. Stoji sama, na suprotnom kraju travnjaka. Put se otvara i počinjem da trčim, ali tada čujem glasove iza leđa, glasove koji dovikuju moje ime. Zastajem i okrećem se da vidim ko me zove. Jedna starica uspaničeno maše rukama, pokazujući mi da požurim. Druga starica, moja baka, tužno odmahuje glavom. Jedan starac – obučen kao Gandi, isprebijan i pun modrica – zabacuje ramena unazad i izvikuje nešto što ne mogu da čujem, podižući pesnicu u znak protesta. Tu je i jedna bijela žena, sasvim drugačija od supruga britanskih oficira, koja pleše sama u ritmu melodije koju ne mogu da čujem, grleći svog nevidljivog partnera. Svi ti ljudi predstavljaju poznate likove iz priča kojih sam se naslušala u djetinjstvu, iz priča koje su me vodile kroz život. Ali, sada im okrećem leđa zato što je Amina još tamo, sama na rubu travnjaka. Obučena je u crveno, baš kao na svom vjenčanju, a glava joj je obmotana dugom dupatom.1 Počinjem mahnito da trčim ka njoj, izvikujući upozorenja koje ona ne čuje. Tada, odnekud iza mene, odjekuje hitac. Amina pada na zemlju, a njena tamnocrvena krv natapa njenu jarkocrvenu odjeću. Vrištim iz sve snage, ali ne puštam ni glasa. Neko stoji pored mene. Neka djevojčica. Tada shvatam da je ona zapravo sve vrijeme bila tu. Da se zajedno sa mnom probijala kroz masu, pokušavajući da spase svoju majku. Okrećem glavu i vidim da mi pruža ruke. I ja pružam ruke ka njoj i primjećujem da nešto stiskam u šaci. I ona to primećuje i naglo se povlači. Spuštam pogled i shvatam zašto. Pogriješila sam. Onaj hitac nije odjeknuo iza mojih leđa. Već iz pištolja koji držim u ruci. Ako ćemo pravo, nema tu nikakve misterije. Lako mogu da dokučim značenje tog sna. Ali i dalje ne mogu da dokučim šta bi trebalo da uradim. Prilazim krevetu i zastajem, posmatrajući malu Sakinu. Lice joj je skriveno od mog pogleda, okrenuto na drugu stranu. Ruke su joj čvrsto obmotane oko lutke koja je nekada pripadala njenoj majci. Prekrštam ruke ispred grudi, zatečena spoznajom sa kakvom je lakoćom moja mala sestričina sve to prisvojila. Amininu sobu. I Aminine igračke. Prisjećam se ljutih bitaka koje sam vodila sa sestrom kada bih ja pokušala da prisvojim nešto što je njeno. Okršaja i čarki koji su se po pravilu okončavali prigodnim naravoučenijem naše majke. Ali, to je bilo davno. U vrijeme kada sam bila dovoljno mala da poželim sve što je Amina imala. U vrijeme prije nego što sam

1 Duga marama koja predstavlja sastavni dio ženske nošnje u južnoj Aziji. (Prim. prev.)

počela da kolutam očima kad bi nas majka zasula svojim moralnim poukama. Dok okrećem leđa i lagano krećem ka vratima, pogled mi privlači kutija za nakit koja stoji na komodi pored kreveta i u mojim mislima oživljava sjećanj ena još jednu od tih davnašnj ih bitaka. Na okršaj koji se odigrao baš tu, u sobi u kojoj sad spava Aminina kćerkica. Amina me je tako čvrsto ščepala da sam na jedvite jade uspjela da oslobodim jednu ruku, da je zgrabim za kosu i cimnem iz sve snage. Amina je, naravno, zavrištala, ali to nije bilo ništa u poređenju sa urlikom koji sam ja ispustila kada sam shvatila da ću ostati bez plijena. Moja sestra je malo prije toga banula u sobu i zatekla me kako diram njenu kutijicu, zbog čega je i izbio sukob. Dobro sam znala da je kosa za Aminu bila isto što i peta za Ahila jer je bila duga i prava tako da se mogla lako zgrabiti i počupati. Ali nisam se samo zbog toga opredijelila baš za taj metod. Voljela sam da je počupam zato što sam bila ljubomorna na njenu kosu. Mene je majka uvijek šišala kao dječaka jer sam, kako je objašnjavala, bila divlje stvorenje i jer je moja kosa bila jednako neukrotiva kao i ja sama. „Ostavi to, Saira! Jao!" vrištala je Amina, pokušavajući da savlada moju slobodnu ruku. Tada smo začule kako u hodniku odjekuje odsječan bat koraka. Vrhovni sudija dolazio je na bojno polje. Naša majka se, začuvši vrisku i ciku, ustremila ka sobi da prekine okršaj. „Bas! Opet se ponašate kao divljakuše! Koliko puta sam vam objasnila da ovo nije džungla?" Mama nas je u tren oka razdvojila. „Sta te je spopalo, Amina? Da se biješ sa sestrom kao neko besramno stvorenje?" Naravno, mama meni nije postavila isto pitanje. Zato što je još odavno ustanovila da sam ja bila upravo to, bešaram stvorenje, drska i bezobrazna po samoj svojoj prirodi. Za razliku od Amine koja je zaslužila takvu kritiku jer je njena narav bila sasvim drugačija. „Saira je bez dopuštenja ušla u moju sobu! Uzela mi je kutijicu za nakit i ..." Amina je podigla kutijicu koja je tokom okršaja pala na pod. „Htjela sam samo da se poigram!" „Imaš svoju kutiju, Saira." „Da, ali ..." „Ali ju je slomila!" „Nisam namjerno!" „Slomila je svoju kutiju a sad hoće da slomi i moju!" „Sa moje je otpala balerina." Briznula sam u plač. Balerina je bila strašno važna. „I sad više ne može da pleše." „Lijepo, nema šta! Stvarno si prava divljakuša, Saira. Zar uvijek moraš da lomiš stvari i da se ponašaš kao radoznalo majmunče?" „Samo sam htjela da je natjeram da brže pleše. Nisam htjela da je slomim."

„Baš o tome i govorim, Saira. Ponašaš se kao divljakuša jer ne razmišljaš o onome što radiš i uništavaš stvari iz čiste nepažnje." Mislila sam da to nije pošteno. Mada je bilo tačno da moje stvari, za razliku od Amininih, nikad nisu mogle dugo da potraju. Pa ipak, nije bilo pošteno da se Amina tek tako izvuče. I ona je imala udjela u toj svađi. „Amina me je udarila. Otela mi je kutiju iz ruke i udarila me. A onda me je gurnula i tako čvrsto me ščepala da mi je iščašila zglob." „Amina!" Zaprepašćenje koje je izbijalo iz majčinog glasa bilo je dovoljno da se Amina postiđeno zagleda u pod. Mama je klimnula, zadovoljna Amininim pokajništvom. Iskrenim pokajništvom. Za razliku od pokajništva koje sam ja glumila kada bih bila saterana u škripac. Tada se mama okrenula ka meni. „A šta si ti uradila, Saira? Zar je nisi počupala za kosu? Sve sam vidjela rođenim očima. Vidjela sam kako se valjate po podu, kako se ćuškate i udarate. Jesam li vam ispričala šta se desilo mojoj rođaki Lejli? Onda kad su se ona i njen brat pokoškali zbog olovke? Počeli su da se rvu i otimaju i onda joj je brat nabio prokletu olovku u oko. Ne zato što je to htio da uradi, Saira, nego zato što je bio nevaljao dječak. Pravi mali kabadahija. A sirota Lejla je to skupo platila!" Mama se stresla od jeze. „Izgubila je oko. Kada je odrasla, niko nije htio da se oženi njome i tako je njenom bratu palo u dužnost da čitavog života vodi računa o svojoj sirotoj, nesrećnoj, neudatoj sestri. Lejla još živi s njim, umjesto da se udala i zasnovala vlastitu porodicu. Je l' sad razumijete šta vam govorim? Je l' vidite šta se dešava kada se djeca ponašaju kao da su odrasla u džungli?" Dok je Amina postiđeno povijala glavu, iz mojih razrogačenih očiju izbijala je mješavina jeze i opčinjenosti. „Znači, stvarno je izgubila oko, mama? Kako je poslije izgledala? Je l' imala rupu? Zašto nije nabavila stakleno oko? Semi Dejvis Junior ima stakleno oko. Baš kao i Kolombo. To mi je tata rekao. Zato ovako gledaju ..." Začkiljila sam na jedno oko, imitirajući pogled ljudi sa staklenim očima. „Kad bi stavila stakleno oko, sigurno ne bi tako strašno izgledala. Vidiš, ovako? Je l' vidiš, mama?" Moja majka je zgroženo zavrtjela glavom. Skrenula je pogled ka Amini, koja je takođe zavrtjela glavom. A onda su obje prasnule u smijeh. Ja nisam prasnula u smijeh. Bar ne tada. Ali se sada sjetno osmjehujem, prisjećajući se te davne anegdote dok se spuštam na pod pored kreveta u kome leži moja usnula sestričina. To je prvi iskreni osmijeh koji sam u poslednjih nekoliko nedjelja uspjela da izmamim od same sebe, mada su moji facijalni mišići dobro izvježbani usled brojnih neuspješnih pokušaja da na svom licu složim grimasu koja bi maloj Sakini trebalo da pruži utjehu i ohrabrenje. Sada sam konačno shvatila u čemu je bio vic. Zašto su

se moja majka i moja sestra tog dana onako smijale. Zato što sam potpuno promašila poentu. Sto nisam shvatila naravoučenije da sukob sa bratom ili sestrom može rezultirati ozbiljnim posledicama kao što je gubitak izvjesnih djelova tijela ili, još gore, gubitak bračne podobnosti – pri čemu je ovo drugo predstavljalo ključnu temu u većini majčinih poučnih priča. Sakina ispušta prigušen uzdah i mrmlja nekoliko nerazgovijetnih riječi. Nakratko ostajem tu gdje sam, čekajući da soba ponovo utone u tišinu. Tada se obazrivo pridižem i primjećujem odjeću koju je Sakina razbacala po podu. Podižem njenu majicu i kratke pantalone i sjetno zurim u njih. Kada sam ja imala devet godina, tri godine više nego Sakina sada, više mi nije bilo dopušteno da nosim kratke pantalone. Moja majka je smatrala da nije primjereno da djevojčice tog uzrasta nose odjeću koja otkriva koljena. Dan uoči mog devetog rođendana pažljivo je pregledala stvari iz mog ormana i komode, odbacujući kratke pantalone na gomilu koju će pokloniti u dobrotvorne svrhe i pripovijedajući mi poučnu priču o jednoj djevojčici sa kojom se nekada davno družila u Indiji. Ta djevojčica se nesmotreno vrzmala po vrtu u previše kratkoj haljini tako da ju je kobra koja je pobjegla iz korpe nekog fakira ujela za butinu. Naravno, ja u to vrijeme nisam bila baš toliko mala da bih dovela u pitanje logiku majčinog naravoučenija: pazi se zmija kada si oskudno odjevena. Sjećam se da sam je naprosto upitala zašto to pravilo nije važilo i za dječake. Da li su oni bili imuni na zmijski otrov ili su, iz nekog razloga, bili manje privlačni za zmije? Pažljivo sklapam Sakininu odjeću, primjećujući kako je malena. Moja sestričina ima samo šest godina. Još je premala da bi podnijela teret dogadaja kojem je prisustvovala. Izlazim iz sobe koja sada pripada njoj, jednako tiho kao što sam ušla. Tumaram po kući i razmišljam o Indiji – o tom mjestu koje je tako daleko od losanđeleskog predgrađa u kome smo Amina i ja odrasle. Majka Indija, postojbina naših roditelja, predstavljala je izvor nevjerovatnih priča kojima nas je mama zasipala u djetinjstvu. Priča koje su se uvijek okončavale preokretom sudbinskih karmičkih razmjera. Moja majka je imala izuzetno utješan pogled na svijet, pogled sazdan na uvjerenju da se loše stvari dešavaju samo lošim ljudima. Ili bar ne tako dobrim ljudima koji prave loše životne izbore. Takvo stanovište je svijetu u kome živimo darivalo neku uredenu logiku, sa jasno definisanim ulogama i jasno postavljenim sistemom dužnosti i obaveza. Takva logika bila je sasvim uvjerljiva za moju sestru. Ali ne i za mene. Ja sam se, još od početka, opirala toj logici. Moj pogled je oduvijek bio usredsređen na tangente – na pirate sa staklenim očima. Kasnije sam postala toliko preokupirana pitanjima tipa šta, gdje, ko i zašto da sam svaki čas

prekidala majku raznim upadicama, fokusirajući se na stvari koje je ona smatrala potpuno beznačajnim. Ali su takvi detalji za mene bili važniji od svega ostalog. Ti davolski detalji zbog kojih su majčine priče morale da se preliju preko rubova kutija i fioka u koje ih je spakovala. U osmom razredu zamolila sam je da me pusti na maturski bal. „Ne dolazi u obzir! Kod nas muškarci i žene ne plešu zajedno, Saira. To je pogrešno. Dovoljno je da napraviš samo jednu grešku pa da kreneš stranputicom." „Ali, mama ..." „Nema nikakvih ali! Vjeruj mi, odlično znam dokle to može da dovede." Mama je zastala, napravivši dugu sračunatu pauzu. „Jednom sam poznavala jednog muškarca koji je volio da pleše i koji je zbog toga osramotio i sebe i čitavu svoju porodicu." Zamišljeno je promiješala jelo koje se krčkalo na šporetu, lupila varjačom po rubu lonca, smanjila vatru i vratila poklopac, a onda se spustila za kuhinjski sto i pokazala mi da učinim isto. „Bio je to nečuveni skandal! A ništa od toga se ne bi desilo da taj muškarac nije volio da pleše." „Kako se zvao?" „Zvao se ... ali, to je potpuno nebitno, Saira!” Mama je zastala, prekorno nabravši čelo. „Šta te briga kako se zvao? Ionako ga ne poznaješ." Ponovo je zaćutala, i dalje se mršteći, a onda je konačno nastavila sa pričom. „Bio je prilično imućan i uspješno je vodio porodični biznis u Bombaju. Bio je vješt trgovac i ugledan član zajednice. Odrastao je u skromnoj porodici, lišen bilo kakvog luksuza, u domu u kome se vodilo računa o svakoj pari kako bi se uštedjelo dovoljno novca za makar jednog slugu jer se u to vrijeme smatralo da svako pristojno domaćinstvo mora imati poslugu. Bio je to znak društvenog statusa. Kako je vrijeme prolazilo, njegovi poslovi su postajali sve unosniji, ali se on nikad nije hvalisao ili razmetao svojim postignućima. Kad bi ga čovjek čuo kako priča, nikad ne bi pomislio da je to bila njegova zasluga. Bio je najstariji od četvorice braće tako da je, kada mu je otac umro, u vrijeme kada je njemu bilo svega sedamnaest godina, preuzeo odgovornost za kompletnu porodicu. Niko od njegove braće nije imao razloga da mu bilo šta prigovora. Sve što je imao, sve što je uspio da stekne, bilo je njihovo koliko i njegovo." „Od čega mu je otac umro?" „Od raka krvi." „Rak krvi? Šta je to?" Majka se ponovo namrštila. „Tako se nekada nazivala leukemija. Ali, ponovo me skrećeš sa teme, Saira. Ništa ne mogu da ti ispričam kad me stalno prekidaš glupim pitanjima." „Žao mi je", skrušeno sam rekla. Ali uopšte nisam bila skrušena, već

naprosto radoznala. „U redu ... Dakle, poslovi su mu sve bolje išli i ubrzo je stekao veliki ugled u društvu. Svi su ga smatrali pravim gospodinom. I bili su u pravu. U čitavom Bombaju nije bilo obzirnijeg, velikodušnijeg i čestitijeg muškarca od njega. Svi su znali da mogu da mu se obrate za pomoć ako im kola krenu nizbrdo. A on nikad nikoga nije odbijao. Čovjek je trebalo samo da ga zamoli i on bi mu, bez trunke oklijevanja, izašao u susret. Često je objašnjavao da je tajna njegovog uspjeha počivala u čvrstoj vjeri da mu je bogatstvo koje je stekao bilo ostavljeno u amanet, da je Alah povjerio taj imetak na čuvanje njemu i njegovoj porodici kako bi ga podijelili sa svojim bližnjima, sa onima koji nisu bili blagosloveni Božjom milošću." „Je l' to stvarno činio?" „Šta to?" „Pa, je l' podijelio svoje bogatstvo sa drugima?" Mama je zamišljeno zbrčkala nos. „Da, podijelio je. Dio bogatstva. Popriličan dio." Mama je zvučala pomalo zbunjeno i kolebljivo. „Ali je i dalje bio bogat?" „Pa, naravno! Rekla sam da je bio veoma imućan, zar ne? Ali je takođe bio pažljiv i velikodušan prema onima koji su imali manje od njega. Njegova jedina slabost bila je ljubav prema stvarima koje su dolazile sa Zapada. Nakon sticanja nezavisnosti, njegov biznis je doživio pravi procvat i pare su počele da pljušte kao kiša. Od novca koji nije trošio na siromašne kupovao je stvari koje su bile popularne među zapadnjačkom elitom. Nosio je elegantna italijanska odijela i kvalitetnu obuću i skupe švajcarske satove. Samo najljepše i najkvalitetnije stvari. Vozio je luksuzni američki automobil, sa onim ukrasima što liče na peraja. „Kada se vjenčao sa svojom suprugom, u vrijeme dok još nije stekao toliko bogatstvo, odveo ju je do jednog salona ljepote i rekao stilisti da joj napravi frizuru po najnovijoj modi, nalik onima koje su se u to vrijeme promovisale u evropskim modnim časopisima. I tako je njegova mlada supruga ostala bez svoje duge tamne svilenkaste kose. Sirotica je danima plakala, ne pronalazeći utjehu u njegovim tvrdnjama da je sada djelovala moderno i zapadnjački. Takođe ju je nagovorio da nosi sari bluzu bez rukava, što je u to vrijeme bilo popularno među filmskim svijetom u Bombaju. Njena svekrva je prekorno pućila usne kad bi je vidjela tako obučenu, dok joj je baba njenog muža rekla, 'Ruke će ti zbog takve besramnosti gorjeti u paklu odavde dovde.'" Majka je zastala, skliznuvši prstima preko vlastite ruke, od ramena do zgloba šake. „A šta je ona uradila? Je l' se požalila mužu?" „Naravno. Kada je pred njim briznula u plač i ispričala mu šta joj je njegova baba rekla, on je ležerno odgovorio, 'A ti njoj sledećeg puta kaži da će njene ruke

gorjeti odavde dovde.'" Majka je ovog puta skliznula prstima od sredine podlaktice do zgloba šake, preko dijela ruke koji je otkrivala tradicionalna sari bluza. „'Ništa ne brini', dodao je utješnim glasom. 'To je razlika od samo nekoliko centimetara, tako da tvoje muke neće biti mnogo veće od njenih.' Ali, mladi biznismen se nije zaustavio na tome. Ubrzo je počeo da izvodi svoju suprugu na elitna mjesta za provod. Ona je poticala iz porodice koja je bila jednako konzervativna kao i njegova tako da su je svi odreda sažaljevali i divili joj se što je tako hrabro podnosila njegove hirove. Takođe je počeo da je vodi u plesne dvorane. Čak joj je unajmio privatnog tutora kako bi naučila korake! „Mi smo takve ljude zvali šaukin. Taj izraz se koristi kad neko žarko želi da isproba sve što je novo, od garderobe do kulinarskih specijaliteta, kada je oduševlj en svim stvarima koje čine život i kad od svega želi da uzme ono najbolje." Mama je ispustila težak uzdah i krenula ka šporetu da naspe čaj. „Znaš, uvijek je lijepo sresti nekoga ko je šaukin. To su ljudi koji zrače takvom energijom da, kad negdje kroče, sve ostale bace u zasjenak. Običan svijet u tren oka poželi da krene za njima i da im pridržava skute." Mama se, sa šoljom u ruci, vratila do stola i ozbiljno se zagledala u moje oči prije nego što je nastavila sa pričom. „Njegova supruga je u veoma kratkom roku naučila da smjerno i obazrivo slijedi svog muža. Nije joj bilo nimalo lako. Vidiš, ona je bila mlada nevjesta, takoreći dijete. Preseljenje iz roditeljskog u muževljev dom predstavljalo je za nju ozbiljan izazov. Ali se, iz najmanje dva razloga, može reći da je imala sreće. Kao prvo, bila je dovoljno dobro vaspitana da bi shvatila da su se od nje sada očekivale drugačije stvari nego ranije. Ranije je bila voljeno i paženo najmlađe dijete. Svi u kući – njeni roditelji, braća i sestra – svi su je stalno mazili i ugađali joj. A sada je postala nečija snaha. I morala je da nauči da sluša i poštuje ne samo svog muža, već i njegovu majku i babu. A one su je neprestano zasipale prekorima i kritikama. Uprkos tome, ona je veoma brzo savladala i taj ples. Naučila je da zadrži pribranost, da dostojanstveno klima glavom pred muževijevom porodicom. A, osim toga, imala je sreće i zato što je njen muž bio pravi džentlmen. Šarmantan i pažljiv, pun ljubavi i strpljenja. „U vrijeme rascjepa, kada je Indija bila podijeljena na Indiju i Pakistan, njena porodica, njeni roditelji i ostala rodbina odlučili su da, poput tolikih drugih, napuste Bombaj i presele se u Pakistan. Svoj novi dom svili su u Karačiju. Iako joj je bilo teško da se rastane od svojih najmilijih, ona je znala da je njeno mjesto bilo uz muža. Da je njen dom bio tamo gdje je on. I da je njena sreća zavisila od njegove sreće. „I tako je ta mlada žena izgradila svoj život u potpunosti se povinujući željama svog muža. Imali su troje djece. Kada su majka i baba njenog supruga

preminule, konačno je preuzela kontrolu nad domaćinstvom. Lično je nadgledala sluge, od kojih je kuća sad vrvjela jer je njen muž u međuvremenu postao strašno imućan. Takođe je vodila računa o njegovoj braći i njihovim suprugama. Čak je lično učestvovala u ugovaranju njihovih brakova. Svi su i dalje živjeli zajedno, kao velika skladna porodica u ogromnoj novoj kući koju je njen muž kupio. Ona je sa ponosom vodila i održavala savršeno uređeno i disciplinovano domaćinstvo. Iako nije pridavala veliku vrijednost materijalnim stvarima, bilo joj je drago zbog muževljevog uspjeha jer je znala koliko je to njemu značilo. Ona je oduvijek bila pobožna, ali se, kako su godine prolazile, sve više okretala religiji. Provodila je još više vremena na molitvenoj asuri i još revnosnije usmjeravala svoje misli ka bogu. Njen muž je bio zadovoljan zbog toga. Često je govorio da je pobožnost njegove supruge predstavljala još jedan od razloga što im se bog tako velikodušno osmjehnuo." „I on je bio religiozan?" „Religiozan? Pa da ... bio je. Redovno se molio. Nije pio. Nastojao je da u svakoj situaciji uradi ono štoje najispravnije." „Osim što je i dalje volio da pleše?" „Hmmm?" zbunjeno je promrmljala moja majka. Na trenutak se učinilo kao da je zaboravila na poentu svoje priče. „Da, izuzev toga. Kao što sam rekla, bio je to dobar i čestit muškarac. Što je još bitnije, bio je dobar i zadovoljan muž. Često je hvalio svoju suprugu. Veličao je njene vrline i zasluge i u svom domu i pred ostalim svijetom. Uživao je ljubav svoje djece, poštovanje svoje braće i ugled u svojoj zajednici. Imao je sve što bi jedan muškarac mogao da poželi." Mama je natenane otpila gutljaj čaja. „Njegova supruga je takođe bila srećna. Djeca su im porasla i zasnovala vlastite porodice. Svi su bili dobro zbrinuti." Podigla je pogled ka meni, blago nabravši čelo, a tada je opustila lice, spustila šolju na tacnu i skliznula prstima preko mog obraza, sklanjajući zalutali pramen moje kratke kose. „Bila je srećna kao što ću ja biti srećna kad ti i Amina porastete i udate se." Ispustila je lagan čeznutljiv uzdah i nakratko zaćutala. „Kada je njihova najstarija kćer, koja se udala i preselila u London, trebalo da rodi njihovo prvo unuče, muž i žena su odlučili da otputuju za Englesku. Iznajmili su stan u Londonu, blizu mjesta gdje im je živjela kćerka, riješeni da tu sačekaju porođaj." „Zašto su iznajmili stan? Zašto nisu bili kod svoje ćerke?" „Hmmm? Pa, znaš, to se u to vrijeme nije smatralo ispravnim. Mislim, da tast i tašta borave u domu svog zeta. To je moglo da bude shvaćeno kao da mu se miješaju u život." „Čak i ako su došli samo u posjetu?"

„Čak i tada. Dakle, iznajmili su taj stan i svakog dana su poslije doručka odlazili kod svoje kćerke na čaj, a potom bi nastavili sa šetnjom. Najčešće su odlazili u Hajd park. Baš tamo je i započeo skandal. Negdje, nekako, taj muškarac je upoznao jednu ženu – tačnije rečeno, djevojku. Bila je dovoljno mlada da mu bude kćerka. Ko zna kako je došlo do toga? Kako je ta mlada Engleskinja uspjela da ga zavede? Kako je počelo i koliko dugo je trajalo? Kako god bilo, taj muškarac je nekoliko nedjelja nakon rođenja unučeta došao kući i rekao svojoj supruzi da se zaljubio. I da je napušta zbog neke žene koju je upoznao u parku. Zbog neke hipi djevojke." Mama je na tom mjestu naprasno zaćutala i otpila nekoliko brzih uzastopnih gutljaja čaja. „Šta je njegova supruga uradila?" „Šta je mogla da uradi? Ništa. Nije bilo šanse da ga zaustavi. Jednog dana se jednostavno pokupio i otišao. Napustio je i nju i čitavu porodicu. Digao je ruke od svog posla i od svojih društvenih veza i od svega što je postigao u Indiji. Napravio je budalu od sebe u očima svih ljudi koji su ga poznavali, ponizio je svoju ženu i obrukao svoju djecu. Bez trunke razmišljanja svima je okrenuo leđa." Sjećam se da sam bila šokirana pomišlju da je jedan Indijac taviše, jedan indijski musliman – mogao da učini tako nešto. Šta se onda desilo?" Mama se ozbiljno zagledala u mene. „Ubrzo nakon toga je umro", rekla je, skrenuvši pogled u stranu. „Sam i odbačen od čitave porodice." Nisam imala šta da kažem. Bar neko vrijeme. A onda sam se prisjetila zašto je moja majka započela tu priču. „Ali, mama, kakve veze to ima sa maturskim balom?" Mama je nestrpljivo coknula jezikom. „Zar je moguće da i dalje ne shvataš, Saira? Pa, vidiš ... ples je doveo do njegove propasti. Taj muškarac nije htio da se povinuje pravilima vlastite kulture i vlastitog društva. Želio je da pleše onako kako to čine zapadnjaci. U našoj kulturi muškarac i žena mogu da se dodirnu tek kada se vjenčaju. I to nasamo. Kad zaboraviš pravila svoje kulture, gubiš svoje korjene, svoj identitet. Zaboravljaš šta je ispravno a šta pogrešno. Zaboravljaš da nismo došli na ovaj svijet samo da bismo uživali i da bismo udovoljavali vlastitim prohtjevima. Ono što radimo utiče na druge ljude, na ljude koji nas vole i koji brinu za nas. Čovjek nikad ne smije da previdi ljubav i odanost svojih bližnjih, da ustukne pred samoživošću i da zaboravi da nekome nešto duguje. Svi mi imamo svoje obaveze i dužnosti. Život je sazdan na njima. I te dužnosti su na prvom mjestu, daleko ispred naših sebičnih zadovoljstava i hirova." Dužnost i obaveza. Da li sam zakolutala očima kada sam čula taj zaključak? Sigurno jesam. Sigurno sam napućila usne, izmarširala iz kuhinje i satima se durila što mi je bila uskraćena šansa da prisustvujem maturskom balu. Nijednog trenutka

nije mi palo na pamet da se obratim ocu. Naš ženski porodični trougao je, geometrijski govoreći, ostavljao mog oca na nekoj udaljenoj ravni, pretvarajući ga u usamljenu tačku koja se sa nama nalazila u relaciji koja se nije mogla definirati matematičkim terminima. Valjda je to bilo prirodno, zato što je on bio muškarac. Ali je mene to jednostavno objašnjenje očeve isključenosti ipak ispunjavalo nemirom, kao da sam se osjećala donekle odgovornom što se nisam rodila kao sin. Jednostavna objašnjenja su me oduvijek ispunjavala osjećajem nelagodnosti. Valjda sam zato i počela da se bavim novinarstvom. Godinama sam putovala po svijetu, otkrivajući detalje koje su drugi previđali i ignorišući detalje koji su se ticali moje vlastite prošlosti. A sada se ti detalji više ne mogu ignorisati – mada ja i dalje pokušavam da uteknem od njih. Spuštam se na kauč i pružam ruku ka daljinskom upravljaču. Na ekranu se pojavljuju slike ratnog vihora. Džejms Erl Džons me obavještava da gledam CNN, a ja shvatam da ne želim da budem hipnotisana dvadesetčetvorosatnim vijestima, uprkos omamljujućem glasu Darta Vejdera. Uprkos tom moćnom neodoljivom glasu autoriteta. Glasu Imperije. Glasu koji me zasipa finim pedantno sročenim pričama sa finim pedantno konstruisanim poukama. Nalik pričama moje majke. Pričama iz kojih su uklonjeni svi haotični nepoželjne detalji koji bi mogli da naruše poruku koju neko želi da lansira. U nešto drugačijim okolnostima, ja bih bila tamo, na pola puta oko svijeta, svesrdno nastojeći da razotkrijem sve te detalje – bebe koje su poginule od bombi, svadbene povorke zasute kišom šrapnela, ranjene i obogaljene vojnike, ubice i ubijene. Kolateralnu štetu koju glas Darta Vejdera otpisuje kao tričavu i beznačajnu stvar. Sve te detalje i još more drugih. Isključujem TV i pitam se kako se sve to odigralo. Kako sam se ponovo obrela u kući svojih roditelja, sama sa Amininom kćerkom koja spava u susjednoj sobi? Udišem noćnu tminu i tišinu – i razmišljam o svim tim detaljima. Kako da ih izdvojim iz prošlosti, koju donekle mogu da shvatim, i da ih uklopim u sadašnjost, koja mi i dalje djeluje nepojmljivo.

DRUGO POGLAVLJE „Ne, ne dolazi u obzir! Neću doći na svadbu. Ne ako je i ona pozvana ... ta kuti i njeno haramzada leglo." Sjećam se da sam ušla u sobu i čula kako moja majka žučno objašnjava zašto neće da prisustvuje vjenčanju moje rođake Zere. Zastala sam nadomak kuhinjskih vrata. Kučka? I njeno kopilansko leglo? Imala sam četrnaest godina i nikad prije toga nisam čula da moja majka koristi tako opscene riječi. Na bilo kom jeziku. Sjećam se da je naprasno promijenila ton kada je primijetila da, otvorenih usta, stojim na pragu i zaprepašćeno piljim u nju. Možda ju je baš to navelo da prihvati kompromisno rješenje. „Ača, baba, ača. U redu. Poslaću djevojčice, tik hej? Sigurna sam da će se lijepo provesti na svadbi. Ionako odavno nisu bile u Pakistanu. Da, naravno da će spavati kod tebe." Mama je razgovarala sa svojom mladom sestrom, mojom Lubna-kalom. (Bilo je to zapanjujuće lako zaključiti. U razgovorima koji su se vodili između tri sestre – Džamile, najstarije; Šabane, moje majke; i Lubne, najmlađe – rečenice su obično započinjale na urduu2 i završavale se na engleskom, a između ta dva sloja je, kao u nekom sendviču, bilo nagurano mnoštvo hibridnih rečenica i fraza, ali su se sve tri savršeno snalazile u toj lingvističkoj papazjaniji. Sve tri su takođe bile veoma glasne, za šta je vjerovatno bila zaslužna činjenica da su još od udaje živjele na različitim krajevima svijeta – Džamila-kala u Londonu, mama u Los Anđelesu, a Lubna-kala u Karačiju – i da su prekookeanski telefonski razgovori predstavljali njihovo najčešće sredstvo komunikacije). Moje uzbuđenje pri pomisli da ćemo Amina i ja, bez roditeljske pratnje, uskoro putovati za Pakistan gotovo da je potisnulo moju radoznalost u vezi sa motivima koji su stajali iza majčinog odbijanja da prisustvuje vjenčanju. Gotovo. Ali, na moje razočaranje, Amina je – kao i obično – pokazala daleko manji stepen spremnosti na saradnju nego što sam priželjkivala. „Neću da idem u Karači na Zerino vjenčanje", odbrusila je kada sam joj, blistajući od ushićenja, saopštila mamine planove. „Molim?! Zašto ne bi išla?!" „Jednostavno ne želim da idem", odgovorila je Amina, iskrivivši usne u onu tvrdoglavu grimasu kojom je dočekivala većinu mojih predloga. Ali, ti predlozi su obično podrazumijevali kršenje ustanovljenih pravila ili neposlušnost prema majci.

2 Jezik kojim govore muslimani iz Indije i Pakistana. (Prim. prev.)

Ovo je bilo nešto sasvim drugo. Imale smo majčin blagoslov da se upustimo u tu fantastičnu avanturu. Zašto bi Amina odbila takvu šansu? Bila sam totalno zbunjena i totalno frustrirana. „Ali, Amina, zašto da ne idemo? Zamisli samo, moći ćemo same da putujemo avionom! Sigurna sam da ćemo se ludo provesti! Molim te, samo nemoj da odbiješ!" Uopšte nisam pokušala da prikrijem svoje sebične motive. „Znaš da me mama neće pustiti samu. Ako ti ne ideš, ne idem ni ja. Preklinjem te, Amina, nemoj to da mi uradiš!" Glas mi je već podrhtavao od očajanja. Prekasno sam uvidjela svoju grešku. Starija braća i sestre gotovo po pravilu imaju jednu groznu osobinu. Nešto što ima veze sa pukim osjećajem moći, sa zadovoljstvom koje ih obuzima kad svom mlađem bratu ili sestri mogu da uskrate neku silno željenu stvar – bilo kroz primjenu puke fizičke snage, ili usled fizioloških prednosti kao što je visina, ili naprosto uživanjem u privilegijama koje su mladoj djeci još nedostupne. Stariji brat sestra, uvjerena sam u to, razvijaju jednu sadističku crtu koju mlađa djeca širom svijeta nepogrešivo prepoznaju. Isto je važilo i za Aminu. Kada bi primijetila da mi glas postaje piskutav i uspaničen, nije propuštala priliku da iskoristi moju slabost. „Baš me briga što ti hoćeš da ideš! Ja neću i tačka!" U takvim situacijama obično sam nastojala da zadržim svoje dostojanstvo. Da prikrijem činjenicu da sam očajnički željela to što mi je ona uskraćivala. Ali, ta taktika nikad nije palila tako da sam na kraju odlučila da se oslonim na jedini metod koji je mlađem djetetu stajao na raspolaganju. Otišla sam kod mame. Koja je u tren oka uspjela da prodre do same Brži problema. Naravno, ja sam – na Aminin zahtjev – bila izmarširana iz sobe, ali me to nije spriječilo da ostanem u toku. Kao i obično, stajala sam šćućurena ispred vrata, žudno prisluškujući nesumnjivo besmislene razloge zbog kojih je moja sestra odbijala da krene za Pakistan. „Ali, zašto ne, beti? Mislila sam da će ti biti drago da odeš. Znaš da se tamo uvijek lijepo provedeš." „Tako je nekad bilo, mama." U Amininom glasu više nije bilo one odlučnosti koja je samo nekoliko minuta ranije zdrobila moj entuzijazam. „Sad će sve biti drugačije." Zbunjeno sam namreškala čelo. Stvarno nisam imala pojma o čemu moja sestra govori i jedva sam se uzdržala da se ne umiješam u dijalog. Kada sam virnula unutra, mama je ozbiljno klimala glavom. Ona je očigledno znala na šta je Amina mislila. „Znam, beti, znam. Znam da ti je teško što Nanima više nije sa nama." Pa, naravno! Tiho sam se pljesnula po čelu, doživjevši iznenadno

prosvjetljenje. A onda sam povila glavu kao da sam bila postiđena svojim sebičlukom. Skroz sam zaboravila na to. Još gore, čak ni sada kad sam se sjetila to me nije naročito doticalo. Naša baba je preminula prije samo godinu dana, ali sam ja bila prilično ravnodušna prema toj činjenici. Pakistan je bio tako daleko. A ni Amina ni ja nakon toga nismo bile tamo. Ali, naravno, moja sestra je to mnogo teže doživljavala. Ona je bila omiljeno unuče. Tada je Amina postavila pitanje koje se vrzmalo i po mojoj glavi. „Zato ti nećeš da ideš?" „Beti, znaš da sam bila u Pakistanu kada je Nanima umrla." Dobro sam se sjećala toga. Tih trideset šest sati koje je mama provela plačući i tugujući prije nego što smo je otpratili do aerodroma i poslali je za Pakistan kako bi prisustvovala sahrani. Sahrani svoje majke. Te noći, kada je mama otišla, uporno sam pokušavala da zamislim kako bi izgledao život bez mame. Bila sam tako užasnuta tom pomišlju da sam morala da se izvučem iz kreveta i da potražim utjehu kod Amine. Ona me je primila u svoj krevet, privila me uz sebe i onda smo dugo zajedno plakale – Amina zbog smrti naše babe, a ja zbog pomisli da ću jednog dana i ja ostati bez majke. „Znači, već sam se suočila s tim. Bilo mi je strašno teško, ali to nije razlog što ne želim da idem. Znaš ..." Nagnula sam se još bliže vratima, nadajući se da ću čuti još nešto o toj kuti i njenim haramzadama, o kučki i njenim kopilanima. „Ići ću na zimu. Sada je tamo prevruće. Ne mogu to da podnesem." Bila je to obična laž, ali čisto sumnjam da je Amina to primijetila. Suze su joj već lile niz obraze. „I dalje mi strašno nedostaje. Misliš li da ona sad može da nas vidi?" „Mislim da je uvijek sa nama. Jesam li ti rekla da sam je sanjala prošle nedjelje?" Ponovo sam virnula u sobu i vidjela kako mama prebacuje ruku preko Amininih ramena i privija njenu glavu uz svoj pazuh. Od svih baba i djeda, ja sam zapamtila samo Nanimu. Roditelji mog oca su preminuli kada je Amina bila mala. Od bliske rodbine sa očeve strane imala sam samo jednog strica, očevog brata, sa čijom porodicom nismo bili naročito bliski. Otac moje majke je, kako mi je rečeno, umro još prije nego što smo se Amina i ja rodile. Kada je ostala udovica, Nanima je napustila Indiju i preselila se u Pakistan, gdje je živjela sa svojom neudatom sestrom koju smo zvali Velika Nanima i koja je bila moja omiljena rođaka. Moje prvo sjećanje na Nanimu potiče iz vremena kada sam ja imala oko četiri a Amina oko osam godina i kada smo došle u jednu od tada redovnih godišnjih posjeta Pakistanu. Nanima nas je dočekala na aerodromu i čim nas je ugledala klekla je ispred mene, spustila svoje šake na moja ramena i zapiljila

mi se u lice kao da nešto traži. Nakon kratkog pomnog ispitivanja potapšala me je po ramenima, kao da sažaljeva moj slučaj, i izjavila, „Ova se skroz izmetnula na oca." Rekla je to na urduu jer nije govorila engleski, a njen ton je nesumnjivo ukazivao da je bila razočarana tom spoznaj om. Tada se okrenula ka Amini, prebacila ruku oko njenih ramena i nježno je pomazila po leđima. „Ali, ova ovdje ... ona je naša od glave do pete." Bila je to scena koja se ponavljala svaki put kad bismo došli u posjetu kod Nanime. U empirijskom smislu, Nanima je bila u pravu. Njene riječi predstavljale su potvrdu onoga što sam i sama primijetila, ali sam tada prvi put počela da razmišljam o svom izgledu u tom kontekstu. Najznačajniji detalj na kome je Nanima zasnivala svoj sud o mojoj sličnosti sa ocem bila je boja moje kože. Amina je naslijedila nježnu mliječnobijelu put naše majke koja me je podsjećala na reklame za sapun Dove. Moja koža je, nasuprot tome, bila tamna. Kao očeva. Ali, to nije bio jedini dokaz koji je svjedočio o tačnosti Naniminog zapažanja. Amina je imala oštre izražajne crte lica. Nos joj je bio izdužen i tanak, jagodice visoke i lijepo definisane. Bila je vitka. Imala je duge noge, visok struk i skladnu građu. Ja sam, naravno, bila niža zato što sam bila mlada, ali ne samo zato. Moja građa je, u poređenju s njenom, bila zdepasta, na način koji nije imao nikakve veze sa uzrastom ili razvojnim etapama. Imala sam kraće udove i zdepastije prste. Bila sam okrugla i bucmasta. Nanima je bila prva osoba koja mi je skrenula pažnju na te razlike i koja je potom, pri svakom susretu, isticala taj kontrast u nimalo pozitivnom svijetlu. Moja sjećanja na Veliku Nanimu, koja je u to vrijeme još bila živa, bila su daleko upečatljivija i toplija nego sjećanja na moju babu. Velika Nanima je radila kao profesor engleskog jezika na ženskom koledžu u Karačiju i bila je sasvim drugačija od svoje sestre. Nanima je bila vitka, dok je Velika Nanima bila tako korpulentna da se činilo da će joj šavovi na odjeći popucati od darežljivosti kojom ju je priroda obdarila. Količina mesa koja se razlivala ispod rukava njene sari bluze opirala se svakom opisu. To meko pihtijasto meso valjalo se i talasalo pri svakom njenom gestu i pokretu, kao da je svojom korpulencijom željela da naglasi značaj svojih riječi. Dok sam bila dijete, bila sam ubijeđena da riječ „Velika" u njenom nadimku ukazuje na njenu veličinu, a ne na činjenicu da je bila starija sestra moje babe. Nanima je zazirala od ručavanja po restoranima, a naročito od uživanja u čarima lokalne ulične kuhinje. Tvrdila je – sa dobrim razlogom – da je hrana koja se prodavala na ulicama Karačija prljava i opasna po zdravlje. Velika Nanima se uporno podsmijevala njenoj obazrivosti i pedanteriji. Hrana je bila njen prijatelj, o

čemu je svjedočila i njena figura, tako da je sa apetitom tamanila jeftine i obilato začinjene poslastice koje su se prodavale na tezgama koje su prekrivale gotovo svaki gradski ugao. Ban kabab, nešto nalik hamburgeru koji se najčešće pravi od krompira pomiješanog sa slatko-kisjelim čatnijem3 od urmi i čili pastom, nalazio se na vrhu njene liste, a odmah nakon toga dolazili su puni puri, hrskave vazdušaste pržene lepinjice natopljene sladunjavom vodom sa mnoštvom začina koja nije čula za postupak prokuvavanja koji je bio obavezan među imućnijim žiteljima Karačija koji su, za razliku od ostalih, sebi mogli da priušte luksuz kao što je kuhinja. Velika Nanima me je upoznala sa svim tim i raznim drugim specijalitetima. Jedna od mojih omiljenih poslastica bio je paan, list betela sa nadjevom od mljevenih areka oraha. Taj specijalitet se pripremao u skladu sa ukusom mušterije na brojnim paan tezgama širom grada. Ja sam najviše voljela ekstrasladak paan sa raznobojnim komadićima kokosovog oraha. Nanima se naročito gnušala te poslastice tako da je često pokušavala da nas odvrati od uživanja upaanu turobnim pretnjama o preranom gubitku zuba i upozorenjima da je ta vrsta hrane često sadržala razne narkotike. Jednom prilikom, kada je pošla u šetnju sa mnom i Velikom Nanimom, Amina nije uspjela da odoli izazovu. Privučena raznobojnim pastama i praškovima koji su se koristili za spravljanje paana, odlučila je da proba našu omiljenu poslasticu, ali ju je ispljunula već nakon nekoliko zalogaja, ubijeđena da joj se zavrtjelo u glavi od droge koja se, po Naniminim pričama, nalazila unutra. Svima je već na prvi pogled bilo jasno da je Amina bila bakina miljenica, a da sam ja bila miljenica njene sestre. Jedan incident, koji je ostao urezan u mom sjećanju upravo zbog svoje apsurdnosti, nesumnjivo svjedoči o tome. Amina i ja smo tog dana zajedno bolovale od uobičajenog napada dizenterije koji je gotovo po pravilu nastupao tokom prve nedjelje od našeg dolaska u Pakistan. Amina, koja je savjesno izbjegavala uličnu hranu i neprokuvanu vodu, bila je naročito podložna toj bolesti tako da je tokom čitave posjete u manjoj ili većoj mjeri patila od mučnine i stomačnih problema. Ja sam, za razliku od nje, bolovala najviše dan ili dva, prije nego što bih se potpuno oporavila i nastavila da tamanim sve što su prljave ulice Karačija mogle da ponude – što je Velika Nanima svojoj sestri redovno nabijala na nos. Međutim, tog dana napad je tek počeo tako da smo obje imale blagu groznicu. Ljeto je bilo u punom jeku i bilo je užasno vruće, a u skromnom domu naših baka nije bilo klima-uređaja. Jedino sredstvo u borbi sa vrućinom predstavljao je plafonski ventilator. Naravno, u svakoj sobi se nalazio samo po jedan ventilator, što je u ovom slučaju bio ključni povod za izbijanje kontroverznog sukoba između dvije Nanime.

3 Turšija od voća i pikantnih začina. (Prim. prev.)

Kad god bismo stigli u Karači, Nanima bi se preselila u sobu Velike Nanime, stavljajući svoju sobu na raspolaganje mojoj majci i ocu. Nasred sobe bila bi postavljena dva mala ležaja za Aminu i mene, a položaj tih ležajeva je, kako se ispostavilo, bio dovoljno važan da podstakne žučnu raspravu između dvije sestre. Nanima je upravo premještala ležajeve kada je Velika Nanima banula u sobu sa činijom ledene vode i par malih peškira koje je namjeravala da stavi na moje i Aminino čelo. Amina i ja smo igrale ludo, primitivnu formu igre čovječe, ne ljuti se koja je bila mnogo zabavnija od američke verzije, iako se nije igrala popomatik kockicom. Sjedjele smo na krevetu Velike Nanime jer su kod Nanime postojala striktna pravila čak i u pogledu toga kada se i u koje svrhe mogao koristiti krevet. To je bio krevet, a ne stolica. Nije služio za sjedjenje već za spavanje. Ja nisam naročito ozbiljno shvatala to pravilo, ali nikad nisam dobila priliku da ispitam šta bi se desilo ako ga prekršim jer je igranje saAminom uvijek podrazumijevalo igranje po pravilima. Velika Nanima je zastala pred samim vratima, prešla pogledom preko sobe i primijetila nešto štoje meni i Amini promaklo. „Sta to radiš?" Spustila je činiju i peškire na sto i podbočila se svojim krupnim šakama, što je ukazivalo da je već izvela izvjesne zaključke. „Malo sam pomjerila ležajeve", odgovorila je Nanima, nervozno se prebacujući sa noge na nogu. „Amini je potreban ventilator. Gori od groznice." „Ma nemoj? A šta je sa Sairom? I ona je bolesna." „Jeste, ali će ona to lako da pregura. Ona je čvrsto, žilavo dijete, a Amina je tako slabašna. Znaš da ne podnosi vrućinu. Samo sam malo pomjerila ležaj kako bi vazduh strujao direktno iznad nje. Siroto dijete.” Nastupila je kratka pauza prije nego što je iznenadni pokret Velike Nanime natjerao Nanimu da upita, „Šta to radiš?" Velika Nanima je prećutala odgovor, očigledno smatrajući da je njen postupak dovoljno rječit. Energično je ćušnula Aminin ležaj u stranu i dovukla moj krevet na idealno mjesto, pravo ispod ventilatora. Amina i ja smo odmah zaboravile na igru i zbunjeno se pridigle na noge. Stajale smo u podnožju kreveta Velike Nanime, okrećući glavu lijevo-desno, kao da gledamo tenis, dok se pred našim očima odvijao dramatičan meč u kome su dva ležaja poskakivala naprijed-nazad, u nepopustljivom duelu koji, posmatrano iz retrospektive, vjerovatno nije imao nikakve veza sa nama. Bio je to ljuti boj koji se vodio za prostor od svega dvadesetak centimetara i još uvijek sam uvjerena da nijedna od lokacija ne bi predstavljala pitanje života ili smrti ni za mene ni za Aminu. „Sta to radiš, zaboga? Zar ti nisam objasnila? Amini je vazduh potrebniji i zato će ona biti ispod ventilatora", rekla je Nanima zapovjednim tonom, ponovo

raspoređujući krevete. Glas joj je postao viši i piskutaviji, a činjenica da je morala da zastane kako bi prikačila pramen čeličnosive kose koji je odlutao iz čvrsto zategnute punđe ukazivala je da je već gubila pribranost. Ništa mi nisi objasnila! Saira je veoma bolesna. Ima jaču groznicu nego Amina. Njoj je ventilator potrebniji!" Dok je vraćala moj krevet na idealno mjesto, preko lica Velike Nanime poigravali su pramenovi duge divlje kovrdžave kose. „Naravno da ima groznicu kad joj dopuštaš da jede ono smeće! Njena bolest je mogla da se izbjegne, a sirota Amina je nagrabusila ni kriva ni Južna. Ona je tako dobro i poslušno dijete. Jela je samo ono što joj ja spremim." Nanima je ponovo pokušala da ispremješta krevete, ali joj se Velika Nanima opasno ispriječila na putu. „Nije ni čudo da se razboljela!" prasnula je Velika Nanima. Nanima se dostojanstveno uspravila, svjesna činjenice da svojom tankom krhkom gradom ne može da parira korpulenciji svoje sestre, a potom se munjevito okrenula i napustila sobu, progunđavši jedno „hmmmf" koje je dovoljno rječito predočavalo dubinu njenog bijesa. Nakon Nanimine smrti često me je grizla savjest što nisam osjećala veliku tugu zbog njenog odlaska. Činilo mi se da sam sama bila donekle kriva štoje ona više voljela Aminu nego mene. I to iz više razloga. Iako sam razumjela jezik, nisam govorila urdu tako dobro kao Amina, a Nanima uopšte nije pokušavala da sakrije da je bila razočarana zbog toga. Takođe sam se sjećala da sam više puta pobjegla od nje kada me je zamolila da ostanem i da izmasiram njene bolne artritične noge. Amina je, za razliku od mene, s ponosom prihvatala taj zadatak. Ona je smatrala, kao što su nas učili na vjeronauci, da poštovanje starijih predstavlja siguran način za zgrtanje poena koji će nam jednog dana obezbijediti mjesto u raju. U mom slučaju, obećanje dugoročne nagrade nije predstavljalo doličnu kompenzaciju za kratkoročnu neprijatnost. Svaki trenutak koji sam provodila nasamo sa Nanimom bio je ispunjen zamornim predavanjima – što je bilo čudno, ako se ima u vidu da je njena sestra, Velika Nanima, predavanjima zarađivala za život. Uopšte mi nije bilo teško da shvatim od koga je mama naslijedila svoju moralizatorsku crtu. Međutim, Nanimine lekcije nisu podsjećale na poučne priče već na čitave eseje. Njena elaboracija O vrlinama i porocima bila je po pravilu zaodjevena apstraktnim terminima. Često je pričala o raju i paklu. O dobru i zlu. A ako bi pokušala da mi predoči kako bi to izgledalo u stvarnom životu, njene propovijedi, lišene likova i zapleta, bile su previše suvoparne i neubjedljive za moj ukus. Velika Nanima je takođe pričala priče. Na divnom engleskom jeziku, što mi je omogućavalo da uzmem aktivnog učešća u diskusiji, za razliku od razgovora sa

njenom sestrom, od kojih sam pošto-poto pokušavala da pobjegnem. Što je bilo najvažnije, činilo se da priče Velike Nanime, za razliku od svih drugih priča, nisu imale apsolutno nikakvu moralnu poruku. Bile su to obične sirove priče, začinjene raznim praktičnim lekcijama o najobičnijim životnim stvarima, kao što je proces varenja, i protkane mnoštvom zanimljivih i smiješnih zvukova, prizora i mirisa. Bile su to priče čija je jedina svrha bila da podstaknu smijeh – lišene bilo kakvih skrivenih motiva i propraćene upečatljivim demonstracijama. Zvuci podrigivanja i prdeža, kojima je Velika Nanima ilustrovala svoje riječi, uvijek su me tjerali da se zakikoćem. Čak ni Amina, u rijetkim prilikama kada bi uspjela da utekne od Nanime i čuje neku od tih priča, nije mogla da suzbije smijeh. Dok sam iz prikrajka posmatrala kako mama teši Aminu, prisjetila sam se još jednog razgovora koji sam načula jednog popodneva u Karačiju, tokom naše poslednje posjete, u vrijeme kada je Nanima još bila živa. Nestrpljivo sam se vrzmala po hodniku, čekajući da Velika Nanima završi molitvu. Bilo je još toplije nego obično a ona mi je obećala da će mi kupiti gola gandu, „sniježni kornet" koji je u Naniminim očima predstavljao vrhunac grijeha i siguran put ka nekoj fatalnoj neizlečivoj bolesti zbog nepoznatih svojstava i porijekla vode koja se koristila za pravljenje leda koji je bio glavni sastojak te poslastice. Amina i Nanima su sjedjele za stolom u trpezariji. Amina je savjesno čistila pirinač koji je bio rasut preko velikog poslužavnika, odvajajući kamenčiće i bubice. Nanima je sjeckala crni luk, pričajući joj nešto tihim odmjerenim glasom i naglašavajući svoje riječi ritmičnim lupkanjem noža koji se u laganim ujednačenim intervalima spuštao na dasku za sječenje. Tada mi se prvi i jedini put desilo da me njih dvije uvuku u svoj razgovor jer je tema bila krajnje lična a u Naniminom glasu osjećao se prizvuk neobične sjete. Nanima mi je bila okrenuta leđima tako da nisam bila sigurna da li bi taj ton, da se kojim slučajem okrenula ka meni, dobio odraza i na njenom licu. „Prije toga ga nikad nisi srela? Nisi čak ni razgovarala s njim prije vjenčanja?" upitala je Amina, tako zaokupljena Naniminom pričom da uopšte nije primijetila da stojim na pragu. „Nisam, mila. To se tada nije radilo. Nije bilo ničeg prije vjenčanja. Pa čak i tog dana lice mi je bilo prekriven velom. I njegovo lice je bilo skriveno. Nosio je seheru ... znaš, to je veo od ruža. U jednom trenutku, kad mi se učinilo da me niko ne gleda, pokušala sam da privirim unutra, ali sam vidjela samo niske i niske jarkocrvenih ruža." Nanima je prasnula u smijeh. „Tvoj siroti djeda! Sigurno mu je bilo užasno vruće. Bio je strašno topao dan. Otprilike kao danas." „Ali, kako si mogla ... mislim ..." Iako je Amina prilično dobro vladala urdu jezikom, riječi su je ovog puta izdale. „Tako se to tada radilo. Sve je bilo drugačije nego danas. Ali su brakovi bili

dobri i uspješni. Znaš, tvoj djeda i ja ..." Nanima je, iz nekog neobjašnjivog razloga, nakratko zaćutala, obrisavši lice i oči krajičkom marame. Na trenutak mi se učinilo da plače, ali sam se tada sjetila da je sjeckala crni luk. Kada je nastavila, glas joj je ponovo bio pribran i smiren. „Tvoj nana i ja bili smo veoma srećni. Mnogo, mnogo godina ..." Obje su ponovo utihnule, vrativši se svaka svom poslu i utonuvši u ono nemo savezništvo u kome su obje uživale iz dubine duše. Tada su Aminini prsti prestali da lete preko pirinča. Odgurnula je poslužavnik u stranu, spustila laktove na sto i naslonila lice na šake. „Znaš, Nanima, i ja bih voljela da se tako udam. Isto kao ti ..." Nanima se tiho nasmijala i odmahnula glavom. „Ne, Amina. Vremena su se promijenila. Ja sam imala samo šesnaest godina kad sam se udala! Bila sam takoreći dijete! Ti ćeš upoznati svog muža prije nego što se vjenčaš s njim. Kao što je tvoja majka upoznala tvog oca, na vjenčanju tvog strica. Naravno, roditelji će ti pronaći muža. Nekoga ko će biti dobar za tebe. Znam da će biti na velikim mukama." Nanima je naherila glavu i zagledala se u svoju mezimicu. „Ti si tako lijepo djevojče, mašala! I ja sam bila takva. Prosci ima da čekaju u redu pred vašim vratima, kao što su nekad čekali pred mojim. Ali će tvoj brak biti ugovoren tek kad budeš vidjela muškarca koga su ti roditelji odabrali. I kad se budeš srela s njim. Onda može negdje da te izvede. Na sladoled tako nešto. Dobićete priliku da upoznate jedno drugo. Ti se nećeš udati za potpunog stranca." Tada sam osjetila kako mi neko spušta ruku na rame. Ispustila sam kratak oštar uzdah iznenađenja, nedovoljno glasno da bih uznemirila Nanimu i Aminu. Bila je to Velika Nanima. Ne znam koliko dugo je stajala iza mene i šta je sve čula. Ozbiljnog lica, pokazala mi je da krenem za njom. Kada smo napustile kuću, uzela me je za ruku, neobično ćutljiva. Ali, i ja sam bila neobično ćutljiva. Kada sam smazala gola gandu, obrisala sam ostatke ljepljivog crvenog sirupa o odjeću i ponovo stegla šaku Velike Nanime. „Je l' to istina?" upitala sam. „Šta to?" Velika Nanima mi je srdačno stegla šaku iako su mi prsti još bili ulijepljeni od sirupa. „Da su se ljudi nekad tako vjenčavali? Mislim, kao Nanima. Ona i nana se prije toga uopšte nisu poznavali?" Velika Nanima je zamišljeno nabrala vjeđe. „Da li su se nekad tako vjenčavali? I dalje je tako, mila. Takve stvari se i dalje dešavaju. Roditelji udaju svoje kćeri još prije nego što se zadjevojče, kao da su ih izveli na stočnu pijacu. Djevojke prelaze iz roditeljskog u muževljev dom prije nego što dovoljno odrastu da shvate da na ovom svijetu postoji još nešto. Da se život ne svodi samo na parenje i rađanje." Tada je njeno namršteno lice ozario slabašan osmijeh. „Ali, za

tebe nema mjesta u toj staroj izanđaloj priči, beti. Moja Saira neće tako proći. Od tebe očekujem velike i krupne stvari." Veselo me je štipnula za nos i izazvala me da se trkamo do kuće. Dok sam trčala s njom, srce mi je bilo preplavljeno ushićenjem i ponosom. Kao da sam još tog dana donijela čvrstu odluku da ispunim sve nade i očekivanja Velike Nanime.

TREĆE POGLAVLJE Suočena sa mojom bijesnom traumatičnom reakcijom zbog Amininog odbijanja da mi se pridruži na putovanju za Pakistan, mama je odlučila da me ukrca na avion i da mi dopusti da sama krenem na put. Bar do Londona. Odatle je trebalo da nastavim za Karači u društvu Razije-nani, majčine dalje rođake koju sam maglovito zapamtila kao jednu vremešnu gospođu. Istini za volju, majka je pokušala da mi objasni tačnu prirodu njihove rodbinske veze, ah sam se ja isključila već na početku monologa tako da još nemam predstavu da li su njih dvije bile rođake po krvnim bračnim linijama. Iako nisam bila oduševljena činjenicom da mi je majka angažovala pratilju, spremno sam pristala na kompromis. Isti plan je važio i za povratak, koji je bio zakazan za tri nedjelje kasnije. Takođe je bilo utanačeno da prije povratka kući svratim u trodnevnu posjetu svom stricu i njegovoj porodici. Bila sam pomalo nervozna zbog toga jer godinama nisam vidjela svog brata i sestru od strica, osamnaestogodišnje blizance po imenu Mohsin i Mehnaz od kojih smo Amina i ja pomalo zazirale jer smo ih ocijenile kao prilično zastrašujuća i uvrnuta stvorenja. Razija-nani će voditi računa o meni, uvjeravala me je majka uoči polaska. „Osim toga", dodala je, vjerovatno zato da bi preduhitrila moju opasku da niko ne treba da vodi računa o meni, „i ti si njoj potrebna. Ona je stara i usamljena. Sigurno će joj prijati da joj praviš društvo u avionu." Kako se ispostavilo, druženje sa Razijom-nani bilo je izuzetno edukativno. Ona je bila rođena torokuša tako da tokom desetočasovnog leta od Londona do Karačija praktično nije zatvarala usta. Štoje bilo još zanimljivije, dok je ispredala svoje abrove uopšte se nije obazirala na moje nježne godine; niti na činjenicu da su mnogi od ljudi koje je tako otvoreno opanjkavala bili moji bliži ili dalji rođaci; niti na rizik da bih ja pred nekim mogla da izlanem osjetljive i potencijalno opasne informacije koje je podijelila sa mnom. Bilo bi to savršeno putovanje da nije bilo jednog detalja. Naime, jačina Razijinog glasa– po svoj prilici, potpuno nesvjesno – povećavala se u direktnoj srazmjeri sa delikatnošću i senzitivnošću teme koju je pretresala. Iako sam bila ushićena mogućnošću da konačno zavirim u brojne brižljivo čuvane porodične tajne, istovremeno sam bila sablaznuta pomišlju da će svi putnici u našem neposrednom okruženju dobiti nesputan uvid u njih. Sjećam se da sam početni dio

puta provela duboko zavaljena na sjedište, kao da sam htjela da se sakrijem od tuđih pogleda, očajnički se boreći između poriva da utišam Raziju-nani diskretnim „pssst" i spoznaje da bi takvo ućutkivanje – po mišljenju moje majke i, što je bilo još važnije, po mišljenju Razije-nani – predstavljalo nesumnjiv izraz nepoštovanja prema starijima. Kad god bih se našla u iskušenju da je ućutkam, u mojim mislima bi izronila košmarna vizija: kako Razija-nani ispija čaj sa mojim rođacima i na sav glas objašnjava kako je „ta mala Saira jedno strašno nevaspitano čeljade" i kako je „prava šteta što je sirota Šabana za kćer dobila jedno bešaram stvorenje". Moj strah od prisluškivanja bio je dodatno pojačan djetinjastom teorijom o stepenovima razdvojenosti između ljudi koji su poticali sa Indijskog potkontinenta, teorijom koja se u principu svodila na to da je razdvojenost bila nepostojeća kategorija i da su svi oni u manjoj ili većoj mjeri bili povezani. Svjesna sam da je to potpuno iracionalno uvjerenje, ali ga uprkos tome do dana današnjeg nisam prevazišla. Za to je možda zaslužna neobična perspektiva koju mi je pružilo odrastanje u tijesno povezanoj manjinskoj zajednici. Kada sam bila mala, moja majka je sklapala prijateljstva sa svakim ko je tvrdio da je na bilo koji način povezan sa dotičnom geografskom regijom – tako da su stranci koje smo sretali po bakalnicama, tržnim centrima, bioskopima i restoranima postajali dio intimnog kruga prijatelja u kome je vladala gotovo porodična atmosfera. To osjećanje bilo je dodatno intenzivirano kulturno-specifičnim titulama „teta" i „čika" kojima smo Amina i jaoslovljavale prijatelje naših roditelja, što je zvučalo sasvim drugačije od manje intimnih titula „gospodin" i „gospođa" koje smo koristile kada smo se obraćale komšijama i poznanicama koji nisu pripadali tom krugu: bijelcima, crncima i svima koji se nisu mogli svrstati pod kategoriju desi, štoje bio žargonski izraz za „zemljaka", pri čemu su nam „zemljaci" bili svi oni koji su poticali iz istog dijela svijeta, nezavisno od religije, etničke pripadnosti, rase, pa čak i nacionalnosti. Tokom posjeta Pakistanu uvijek bih se našla u čudu kada bi preda mnom izronila čitava populacija teta i čika i kada bih primijetila da su ti ljudi, na čijim sam licima prepoznavala nesumnjive karakteristike moje rase, piljili u mene onim praznim pogledima koje sam nesvjesno povezivali sa ljudima druge boje kože. Stoga se, posmatrano iz tog ugla, nelagodnost koju sam osjećala tokom tog dugog putovanja sa Razijom-nani mogla pripisati strahu da su svi ljudi smeđe kože u tom avionu sigurno dobro znali ko smo nas dvije. I da su svi odreda bili u dovoljno bliskim vezama sa mojom porodicom da njihovo pasivno prisustvo preraste u prećutnu zainteresovanost za naš razgovor. Razija-nani je, odmah po ukrcavanju, počela da me zasipa porodičnim otkrovenjima. Ja sam još bila zadihana od vučenja torbi koje sam jedva unijela u

avion i ubacila u prostor za prtljag iznad sjedišta, kao što mi je moja vremešna pratilja naložila. „Hank, Beta. Šabaaš. Veoma dobro. Bolje da budu gore jer mi treba prostora za ove sirote stare noge. Ahhh! Već počinju da me bole. Noge mi oteknu kad god putujem avionom. Dobro je što si tu da mi pomogneš oko prtljaga. Torba mi je užasno teeeška. Znaš, trebalo je spakovati sve one čokolade. Nadam se da će moji rođaci iz Karačija znati to da cijene. Oni uopšte ne mogu da zamisle koliko moram da se namučim da bih dovukla toliko čokolade. Stalno to radim jer znam da svi prosto obožavaju čokoladu. Ali sam ostarila i noge me više ne služe kao nekada. Naravno, drago mi je kad nekog mogu da usrećim. A ako će muka oko ovih silnih skupih čokolada – znaš, čokolada je danas baš skupa, mislim da oni nemaju pojma koliko se žrtvujem zbog njih – dakle, ako će ova moja muka nekog da usreći, onda mi je drago, pa makar pala s nogu. Ozbiljno ti kažem." Pošto sam se do tog trenutka namučila isključivo ja – ruke su me boljele od tegljenja a noge su mi bile pune modrica od konstantnog sudaranja sa kabastim prtljagom – nisam naročito saosjećala sa Razijinim žrtvovanjem. Njena torba je uistinu bila teška tako da sam već počela da strepim da ćemo prekršiti propise o ograničenju težine koji su bili istaknuti na vidnim mjestima na polaznom terminalu. Pokazala sam obavještenja Raziji-nani, misleći da ih je možda previdjela, ali je ona ljutito odmahnula rukom, uplašivši se da bi aerodromski službenik mogao da čuje moj prigovor i da lično provjeri težinu torbe koju sam, u skladu sa njenim uputstvima, morala da nosim što ležernije, na način koji će prikriti njenu stvarnu težinu. Nakratko me je uhvatila panika da će se avion srušiti odmah nakon polijetanja, a sve zahvaljujući Raziji-nani i njenim čokoladama, pa sam se tiho pomolila bogu da nam se smiluje i da njena voljnost da usreći svoje rođake iz Pakistana ne poprimi fatalne razmjere. Kada smo ušle u avion, prikopčale smo pojaseve, a Razijanani je ispružila noge i raskomotila se. Zauzela je oba naslona za ruke i dobar dio mog sjedišta, što me je natjeralo da se povučem ka prozoru kako me ne bi prikliještila svojim tijelom. Tada je ispustila dug, dubok uzdah koji je ukazivao na mnogo veći teret od torbe pune engleskih čokolada. „Are, Beta! Baš mi je žao što tvoja majka nije sa nama. Odavno nisam vidjela Šabanu. Srce mi žudi da je makar još jednom sretnem. Ali, naravno, sasvim je razumljivo što nije pošla. Uopšte je ne krivim zbog toga. Uopšte mi nije jasno šta tvoja Džamila-kala umišlja." Skrušeno je odmahnula glavom i spustila šaku preko svojih pozamašnih nedara, lupivši dlanom po mjestu gdje je, po njenim pretpostavkama, trebalo da se nalazi srce. „Srce mi se slama kad pomislim kakva vas je muka snašla."

Ozbiljno sam klimnula, pretvarajući se da odlično znam kakva je to muka zadesila moju porodicu, dok sam se u sebi očajnički nadala da Razija-nani neće naprasno promijeniti temu. Međutim, nisam imala razloga za brigu jer je moja sagovornica tek hvatala zalet. „Sirota, sirota Zahida! To stvarno nije u redu, zbog sjećanja na nju, na tvoju nanimu. Naravno da Šabana nije mogla da dođe na svadbu. Tvoja majka je odana i požrtvovana kći. Mada, kad bolje razmislim, ni Džamila, tvoja kala, nije imala nekog izbora. Ko bi pomislio da tako nešto može da se desi? Da će se tvoja rođaka Zera sprijateljiti sa jednim od tih stvorenja? Da će, štaviše, insistirati da ih pozove na svoje vjenčanje! Da čovjek ne povjeruje! Kome je to moglo da padne na pamet? Naravno, Džamila tu ništa nije kriva. Mislim, jedno je održavati kontakte s njima – sa tom porodicom – onako reda radi, ali dopustiti da se između tih djevojaka razvije prijateljstvo?! Tavba! Neka nam bog oprosti i smiluje nam se! Da se tako nešto desi! Šta bi draga Zahida, tvoja sirota nanima, rekla na to? Da, Džamila je trebalo da lupi pesnicom o sto. A opet, ako su se viđali, ako su te dvije kuće održavale neke kontakte, šta je drugo mogla da učini? Da naredi djeci da ne razgovaraju s njima? Ne, ni to ne bi bilo ispravno." Bio je to jezivo loš i nebulozan početak tako da sam odmah zažalila zbog svoje odluke da se pravim kao da znam o čemu Razija-nani govori. Bila sam izgubljena u tom moru zamjenica, insinuacija i opskurnih referenci koje su dodatno raspirile moju glad za informacijama i osnažile moju želju da dokučim o kome je i o čemu moja majka pričala u onom telefonskom razgovoru od prije nekoliko nedjelja. Imala sam utisak kao da sam ušetala u priču čija je radnja već poprilično odmakla – van svake sumnje, u veomapikantnu priču – ali kako sam mogla da navedem Raziju-nani da krene od samog početka? Od „nekada davno iza sedam mora i sedam gora ..." „Mislim da ste u pravu, Razija-nani. Džamila-kala nije imala drugog izbora. Možda je to Zerina greška?" Nisam uspjela da potisnem upitan ton iz svog iskaza, ali je Razija-nani po svoj prilici previdjela taj detalj. „Zerina greška, kažeš? Nikako! Kako bi tvoja rođaka Zera mogla da bude kriva za to? Ne, bio bi grijeh da nju za bilo šta optužujemo. Na kraju krajeva, tu postoji samo jedan krivac, zar ne? Ili možda dvoje? Ali, to svakako nema nikakve veze sa Zerom. Ako je neko kriv, onda je to tvoj djeda. Tvoj nana." „Mana?" Glas mi je zadrhtao, ali Razija-nani ponovo ništa nije primijetila. „Ali, on je mrtav." „Da, u pravu si. Ne treba govoriti loše o mrtvima, ali kad se samo sjetim šta je taj čovjek uradio tvojoj baki!" Razija-nani se ponovo lupnula po grudima. „Došlo

mi je da prepuknem od muke kad sam vidjela kako je ponizio sirotu Zahidu. A sad su stvari dogurale dotle da tvoja majka ne može da prisustvuje vjenčanju rođene sestričine. A zašto, moliću lijepo? Samo zato što je tvoj djeda morao da se spanđa sa tom engleskom vješticom – sa tom hipi curom. Da čak izrodi djecu s njom! Da čovjek ne povjeruje! I Zera se sad sprijateljila s tom djevojkom, koja joj dođe ni manje ni više nego kala, zar ne? Či, či, či ... bruka, prava bruka! Bap re bap, to je bilo tako davno, prije toliko godina ... ali je i dalje šokantno! Znaš, kad je izbio skandal u Bombaju se mjesecima brujalo o tome. Mada ja lično nisam bila naročito iznenađena. Kasim-baj je oduvijek bio takav. Stalno je pravio skandale. Na svim mogućim mjestima. Još od samog početka bilo mi je jasno na šta će to ispasti. A naša sirota, sirota Zahida! Tvoja baka mu je bila tako dobra i odana supruga. I tako lijepa! Godinama je trpjela njegove hirove i ludorije. Nosila je onu sablažnjivu odjeću koju joj je kupovao, ošišala je svoju prekrasnu kosu da bi udovoljila njegovom ukusu! Čak je posjećivala i plesne dvorane! Toliko je propatila zbog njega, sirotica ... Svi su je optuživali i kritikovali, a ona je samo pokušavala da ugodi svom mužu!" „Išla je na ples?" Tada mi je sve postalo jasno. Bila je to jedna od onih naprasnih munjevitih spoznaja propraćenih nevjericom koja vam napravi takav vrtlog u glavi da vam treba malo vremena da se opasuljite i da se suočite sa stvarnošću. Tada sam shvatila da je onaj poslovni čovjek iz Bombaja iz priče koju sam čula od svoje majke zapravo bio njen otac. Moj nana. Zanijemila sam od čuda. Sigurna sam da čak ni danas ne bih znala šta da kažem na to. Srećom, razgovor je bio nakratko prekinut jer se u tom trenutku pored naših sjedišta zaustavio stjuard kako bi nas upitao šta ćemo da popijemo. „Čaj, moliću", rekla je Razija-nani bujnim desi akcentom koji ranije nisam primijetila. „Sa šećerom i mlijekom. I, molim vas ... možete li da ubacite dvije kesice?" Sačekala je da nam stjuard servira čaj i sodu, a potom se okrenula ka meni kako bi mi pojasnila svoj zahtjev. „Ovi bijelci nemaju pojma ni o čemu. Ne znaju čak ni čaj da spreme. Ci! Pogledaj ovo! Pravi bućkuriš! Akh-tu! Ali, trenutno nemamo boljeg izbora, zar ne?" Otpila sam gutljaj sode, grickajući komadiće leda i pokušavajući da svarim informacije koje sam upravo prikupila. Da uklopim svog nepoznatog djedu u već poznatu priču o plesu i propasti koju mi je majka ispričala kada je odbila da me pusti na maturski bal u osmom razredu. Sjećam se da sam bila očarana tim skandalozno-glamuroznim detaljima iz djedine biografije i zadivljena njegovom hrabrošću. Činjenica da se odvažio da uradi tako nešto, da se uhvati u koštac sa posledicama svog postupka i da istraje dovoljno dugo na tom putu da sa tom ženom izrodi čak i potomstvo – razmišljala sam, preplavljena mješavinom šoka i

ushićenja, dok sam shvatala punu težinu Razijinih riječi – bila je dovoljna da moj djeda u mojim očima izgleda kao pobjednik. Bilo je to kao da se uhvatio u koštac sa sudbinom, da je prekršio pravila kulture i konvencije, i na kraju dobio bitku. To je svakako bacalo sasvim novo svijetlo na priču koju sam svojevremeno čula od majke. Da li mu je makar neko odao poštovanje zbog hrabrosti koju je pokazao? Sta se poslije toga desilo? Koliko je još bilo stvari o kojima nisam imala pojma? Usta su mi bila hladna od leda koji sam krckala među zubima, a um mi je postao dovoljno staložen da se osmjelim da Raziju-nani vratim na rutu kojom smo se otisnule prije nego štoje naš razgovor bio prekinut združenim dejstvom mog šoka i stjuardove susretljivosti. „Znači, ako sam dobro shvatila, Zera se sprijateljila sa devojkom koja joj, po rodbinskim linijama, dođe kala? Oprostite, Razija-nani, ali se ne snalazim baš najbolje u tim stvarima. Možete li da mi objasnite u kakvom su tačno srodstvu njih dvije?" „To je bar prosto, zar ne? Djeca te engleske vještice – to jest, djeca koju je izrodila sa tvojim nanom, sa tvojim djedom – tvojoj majci dođu nešto kao braća i sestre. I Zerinoj majci takođe. U stvari, dođu im polubraća i polusestre. Ili, kako mi to kažemo, sautela." Istini za volju, nisam bila baš takva neznalica kao što sam se pravila. Kada me je nešto zanimalo, mogla sam dosta toga da shvatim. Znala sam da je na urdu jeziku riječ sautela označavala nepotpuno srodstvo i da se koristila za braću i sestre po ocu majci, ali i za djecu očuha ili maćehe. Ali, moj djeda je bio otac te djece, što je značilo da su oni mojoj majci bili braća i sestre po ocu, a meni – kao što je Razija-nani ranije ukazala – tetke i ujaci. A ja čak nisam znala ni koliko ih je bilo. Razija-nani je tada počela da pretura po svojoj ogromnoj tašni, tražeći nešto. „Are!" Ozlojeđeno je coknula jezikom, još očajnije rovareći po tašni. „Ah, ne! Ostavila sampaandan u ručnom prtljagu. Beta, molim te da mi skineš torbu. Moram da ga pronađem." Ustala sam, obazrivo se progurali pored Razije-nani i skinula kabastu torbu sa police za prtljag. Nezgrapno sam stajala u prolazu između sjedišta dok je ona tumarala po torbi, tražeći okruglu kutiju od nerđajućeg čelika u kojoj je držala sastojke i pribor za spravljanje domaćeg paana koji je, začinjen komadićima zdrobljenog duvana, konzumirala u redovnim intervalima. Kada je izvadila kutiju, vratila sam torbu nazad i ponovo se uvukla na svoje sjedište, jedva čekajući da iščeprkam još neki detalj iz tajanstvene prošlosti svoje porodice. Morala sam da se strpim nekoliko minuta dok je Razija-nani kašičicama i špatulama drobila i posipala misteriozne i neobično aromatične prahove i paste

preko svjetlucavog zelenog lista od koga je pravila svoj paan. Tiho je pjevušila dok je nanosila sitno isjeckani areka orah na list i vješto ga savijala u trougao. Posmatrala sam kako ubacuje trougao u usta i jezikom ga prebacuje u stranu, a tada sam je diskretno navela da se vrati na početak priče koju sam već čula od svoje majke i da potom nastavi dalje, ka raspletu koji je značajno odstupao od majčine verzije. „I tako, nakon što je Kasim-baj ostavio Zahidu – tvoju babu – ona se preselila u Pakistan, kod svoje starije sestre Adibe." „Kod Velike Nanime." Razija-nani je klimnula. „Baš tako. Bilo je to dobro za Adibu. Ona nije imala djece, tako da joj je prijalo što su Zahidina djeca i unučići sad mogli da joj dolaze u posjetu. A što se tiče tvog djede ... on je ostatak života proveo sa tom Engleskinjom, Belom, i sa djecom koju mu je ona izrodila u Londonu." Razijin glas je, nakon tog monologa maratonskih razmjera, naprasno utihnuo. I ja sam nakratko zaćutala. A onda je bujica potisnutih pitanja, koju sigurno ne bih uspjela tako dugo da obuzdavam da sam razgovarala sa svojom majkom, pohrlila napolje. „Ali, Nanimin dom je bio u Indiji. Zar se nikad nije vratila nazad?" „Nikad." „Ali, zašto?" „Kao prvo, zato što nije imala snage da se ponovo suoči s njima. Mislim, sa ostatkom porodice u Bombaju, sa braćom Kasimbaja i njihovim suprugama. Ranije je to bila njena kuća i svi su živjeli zajedno. Sjećam se kad sam bila kod nje u Bombaju, prije nego što se to desilo. Da samo znaš u kakvoj je raskoši živjela, i sa kakvim stilom! I koliko je slugu imala! A tvoj djeda ju je držao kao malo vode na dlanu. Ponašao se prema njoj kao da je kraljica. Ona je u toj kući bila begum sahiba. A sada, kada ju je muž napustio, preko noći je sve izgubila. Shvatila je da u tom domu više nema mjesta za nju. Istim za volju, postupak tvog djede isprva je podigao veliku prašinu i svi su stali na njenu stranu. Čitava porodica u Bombaju. Kasimova braća su se zaklinjala da mu nikad neće oprostiti što se tako ogriješio o Zahidu. Ali je Kasim-baj bio glava porodice i nalazio se na čelu porodičnog biznisa. I tako, kada je nekoliko mjeseci kasnije doveo Belu u Indiju, njegova braća nisu imala drugog izbora nego da je prihvate. Bilo je to strašno poniženje za Zahidu. Čitav svijet joj se srušio. Odakle je krenula, a kako je završila! Zato se nikad više nije vratila u Indiju. Baš kao ni tvoja majka, koja je bila ljuta što su njen stričevi tako lako prešli preko svega." Ranije mi nikad nije palo na pamet da se zapitam zašto smo redovno posjećivali Pakistan, ali nikada Indiju, odakle su zapravo poticali moji roditelji. A sada sam konačno znala. Shvatila sam da se moja majka odrekla svoje zemlje zato

što je bila bijesna na svog oca. I da je, shodno tome, raskinula sve veze i sa njim i sa ostatkom njegove porodice. „Da li su nana i ta Bela još neki put bili u Indiji? Mislim, poslije te prve posjete?" „Jesu. Dolazili su svake godine. Sa svojom djecom." „I sad svi zajedno dolaze na vjenčanje, Razija-nani? I ona i njena djeca? Jeste li nekad imali prilike da ih sretnete?" „Pa, naravno! Mnogo, mnogo puta. To su stvarno fina djeca. Lijepa i blijede puti. A opet, normalno je da su lijepi, budući da im je majka bjelkinja, zar ne? Da vidimo ... Tara je najstarija." Razija-nani je ispružila kažiprst i savila ga unazad prstima druge ruke, držeći ga pod tako bolnim uglom da sam pomislila da će ga iščašiti. Moj pogled je bio prikovan za prst, kao da je on uistinu reprezentovao osobu koju mi je opisivala. „Ima svijetle oči ... ne baš plave, ali svijetle boje. Ona je prijateljica tvoje rođake Zere. Mislim da je mlađa od Zere godinu dvije. Mada, ko će ga znati?" Skrenula je pogled ka meni, sugestivno izvivši obrve. Tada je ispružila drugi prst, uporedo sa podignutim kažiprstom, i razgibala ga na identičan način kao što je učinila sa prstom koji je simbolizovao tu djevojku po imenu Tara. „Srednji je dječak. Mislim da ima oko šesnaest godina." Ozbiljno je klimnula. „Sjećam se koliko je tvoja porodica bila postiđena kada je tvoj djeda počeo da dobija djecu u isto vrijeme dok su mu kćeri iz prvog braka rađale unuke. Taj dečkić se zove Adam. Samo što oni to izgovaraju na engleski način, či, či. Koliko sam primijetila, veoma je tih i miran. Visok, sa zlatnom kosom." Sada je došao red da i treći prst bude podvrgnut pomnoj analizi. „Najmlađa se zove Ruksana. Naravno, i to izgovaraju u engleskom stilu. Rok-sa-na." Razija-nani je prekorno napućila usne, izgovarajući to ime na način koji je predstavljao nesvjesnu parodiju engleskog akcenta. „Mala je stvarno slatka. Ona najviše liči na tvog djedu. Okrugla je i debeljuškasta. I ima tamniju put od ostalih, ali, naravno, ne tako tamnu kao mi. Mislim da ima jedanaest ili dvanaest godina. Dvanaest, rekla bih." „Ona je mlađa od mene?" Iz nekog razloga, taj podatak je na mene djelovao najšokantnije. Razija-nani je bila blago zatečena. „Pa, da ... tako nekako." Nakratko je utihnula i ja sam odmah zažalila zbog svoje opaske, uplašivši se da sam je time podsjetila da sam previše mlada da bi sa mnom razglabala o tako ozbiljnim temama. Konačno je slegnula ramenima i rekla, „Pa, uskoro ćeš ih ionako upoznati. Sve troje će doći na Zerino vjenčanje. Zajedno sa svojom majkom." „Mama zato nije htjela da dođe." Uspjela sam to da kažem sa dovoljno

samouvjerenosti, bez znaka pitanja. „Ko može da je krivi zbog toga? Šabana je veoma snažna žena. Ona uvijek razmišlja o tome šta je ispravno a šta ne. I kad jednom donese svoj sud nema šanse da odstupi od njega. Odlučna je i nepokolebljiva. I majka joj je bila takva. Tvoja Džamila-kala je drugačija. Ona svima hoće da udovolji. Ona se stalno trudi da sve bude med i mlijeko. Tvoja mama se zaklela da nikad neće oprostiti svom ocu. Rekla je da je on mrtav za nju i nikad nije prešla preko toga. Nikad više nije prozborila ni riječi s njim. Pretpostavljam da je tvoja Džamila-kala bila u težoj situaciji. Na kraju krajeva, ona živi u Londonu. A on joj je bio otac. Nije htjela da kaže tvojoj nanimi kada je počela da se druži sa njima. Mislim, sa tvojim nanom i sa Belom. Nije htjela da povrijedi majku." Dok je Razija-nani pričala, nadjev od areka oraha miješao se sa njenom pljuvačkom, postižući savršenu gustinu i sočnost. Mogla sam to da zaključim po načinu na koji je premetala paan po usnoj duplji, lagano i s neskrivenim užitkom, i po kestenjastocrvenoj tečnosti koja se sakupljala u udubljenju između donje usne i desni, povremeno se izlivajući napolje i bojeći sitne pukotine u uglovima njenih usana. Još se sjećam koliko su mi jezivo izgledale te mrlje oko usana, gotovo kao krv. Zbog slabog osvjetljenja u avionskoj kabini i sjenki koje su titrale preko njenog lica, Razija-nani mi je ličila na vampira. Usta su joj bila puna, zbog čega je govorila tiše i nerazgovjetnije. Dok je njen užitak u paanu napredovao i razvijao se, uporedo sa zapletom, bilo mi je sve teže da pratim njenu pripovijest, ali sam – za utjehu – sad manje brinula da će neko načuti naš razgovor. Još nekoliko sekundi posmatrala sam kako Razija-nani ćuška paan jezikom, dovodeći ga u idealan položaj, a onda sam je navela da nastavi sa svojom pričom. „Rekli ste da Džamila-kala nije htjela da povrijedi Nanimu?" „Naravno da nije htjela, ali je to ipak učinila. Tvoja nanima je bila strašno povrijeđena kada je saznala da ju je čak i rođena kćer izdala." „Kako je saznala?" „Ko će ga znati? Ljudi pričaju. Bog zna da ja nisam od onih koji guraju nos u tuđe stvari i odaju ono što im je rečeno u povjerenju, ali na ovom svijetu postoji mnogo ljudi koji vole da šire abrove, ne razmišljajući o tome da njihove riječi nekog mogu da povrijede i da nanesu veliku štetu." Rekla je to kao pravo nevinašce, sa iskrenošću koja je isključivala čak i najniži stepen samosvijesti. „Da li je Lubna-kala" – upitala sam, misleći na maminu mlađu sestru – „takođe ostala u kontaktu sa nanom?" „Ne, nije. Ali je to sasvim razumljivo, pošto ona živi u Pakistanu. Daleko od Londona, baš kao i tvoja majka. Šabana je bila strašno bijesna na Džamilu kada je čula da se viđa sa njihovim ocem, ali se Zahida umiješala. Rekla je tvojoj majci da

ne smije da se svađa sa sestrom." „A šta se desilo sa nanom? Kada je stvarno umro?" Shvativši da bih tim pitanjem mogla da odam neznanje koje sam svim silama pokušavala da prikrijem, brže-bolje sam dodala, „Mislim, kada je tačno umro? Znate, nikako ne mogu sve da popamtim." Razija-nani je bila previše opsjednuta vlastitom pričom da bi primijetila moj lapsus. „Ah, da vidimo ... bješe li to u maju? Ili možda u junu? Da, baš tako. Umro je u junu prošle godine. Imao je srčani napad. Tvoja nanima je preminula samo nedjelju dana kasnije, od moždane kapi. Sirota Zahida. Kao da ga je, uprkos svemu, sve vrijeme čekala. A kada je čula da se upokojio, shvatila je da više nema šta da čeka. I tako je Adiba ponovo ostala sama." „Nikad ga nisam upoznala. Nikad nisam vidjela svog nanu." To definitivno nije bilo pitanje. Razija-nani se zapiljila u mene, vjerovatno skupljajući građu za najnovije izdanje „Razijinih vijesti". Trudila sam se da djelujem što ravnodušnije. „Pa, naravno", rekla je, sa blagim razočaranjem u glasu. „Tvoja majka mu nikad nije oprostila. Zaklela se da mu neće oprostiti i održala je svoju riječ." Naslonila sam se na sjedište i zijevnula a potom sam lagano utonula u san, dok je Razija-nani pretresala skandale i tragedije ljudi za koje sam bila manje zainteresovana. Kada sam otvorila oči, začula sam kapetanovi glas, još prigušeniji od glasa Razije-nani. Kapetan je obavještavao putnike da se pripreme za slijetanje. Razija-nani je, sa dlanom prislonjenim uz grudi, veselo uzviknula kako je vrijeme prosto proletjelo – igra riječi je, po svoj prilici, bila sasvim nenamjerna – i naložila mi da skinem njen prtljag. Počela je da pretura po stvarima, tražeći plavo-bijelu prugastu kesu – sa oznakom Tesco, ako se dobro sjećam – koja je bila jednako zgužvana kao i lice koje je ubrzo počela da maže i tapka kremama i losionima koji su se nalazili unutra. Nije prošlo mnogo vremena i već smo bile na zemlji, zasute srdačnom dobrodošlicom. Naši voljeni rođaci su nas ljubili, grlili i privijali naše glave uz svoje znojave pazuhe. Na trenutak sam se uplašila da ću se izgubiti u tom metežu i očajno sam počela da šaram očima, tražeći Nanimu, prije nego što sam se sjetila da ona više nije bila sa nama. Džamila-kala i Lubna-kala, starija i mlađa sestra moje majke, došle su na aerodrom da me dočekaju – zajedno sa Zerom, nevjestom, čije me je prisustvo silno iznenadilo. Moja rođaka je bila veoma lijepa, a lice joj je zračilo srećom i zdravljem i nadom. Oči su joj bile oivičene debelim slojem kola,4 što je isticalo

4 Mješavina čađi i drugih sastojaka koja se koristi za bojenje očnih kapaka i trepavica. (Prim.prev)

blistavost njenih beonjača, a kosa joj je bila duga – mnogo duža nego kad sam je poslednji put vidjela – ravna i glatka, kao Aminina. Zagrlila sam je i veselo upitala, „Šta ti tražiš ovdje? Zar nevjesta ne treba da bude zaključana u kući bar nekoliko nedjelja uoči vjenčanja?" Zera je prasnula i smijeh i napravila blagu grimasu, okrenuvši se ka svojoj majci. „Da je mama izgurala po svom, vjerovatno bi bilo tako." „Ne pričaj svašta, Zera." Džamila-kala se namrštila na kćerkinu opasku, napravivši identičan izraz koji je moja majka pravila kada se mrštila na mene, mada je djelotvornost njenog prekora bila značajno umanjena činjenicom da je, uprkos štiklama od desetak centimetara, bila za pola glave niža od svoje kćeri. „Valjda je red da te Zera sačeka na aerodromu. Prevalila si toliki put da bi prisustvovala njenom vjenčanju. Žao nam je što Amina nije došla sa tobom. Naravno, i tvoja majka." Džamila-kala je blago napućila usne, prošavši prstima kroz svoj kratki mini-val. „Gdje je Velika Nanima?" Bilo je to još jedno lice koje sam očajnički tražila, ali koje nisam uspjela da nazrem. „Kod mene je”, odgovorila je Lubna-kala. „Jedva čeka da te vidi. Jesi li pokupila prtljag? Odlično. Hajde onda, pozdravi se sa Razijom-nani, pa idemo." Lubna-kala se energično okrenula ka svom vozaču, starom bradatom muškarcu sa kaniranom kosom, pokazavši mu da preuzme moj prtljag. Pokreti su joj bili odsječni i zapovjedni, na rukama su joj zveckale masivne zlatne narukvice, a šake sa jarkocrvenim noktima bile su prekrivene svjetlucavim dijamantima, smaragdima i rubinima. „Vozaču, prebaci ove torbe do kola. Čalo, čalo! Hajde da se što prije sklonimo odavde." Okrenula sam se ka Raziji-nani koja me je nježno potapšala po glavi. „Kudahafiz, Saira. Vidimo se uskoro. Kad kucne čas za vjenčanje, je l' da?" Dok je prilazila svom sinu i snahi, koji su je sačekali na aerodromu, čula sam kako im govori, „Baš fina djevojčica. Tako je pristojna i pažljiva. Šabana ju je odlično vaspitala." Baš kao što je Lubna-kala obećala, Velika Nanima me je čekala u njenoj kući. Raširila je ruke i privila me uz sebe, ali mi njeno tijelo više nije djelovalo onako ogromno jer su mi ruke bile duže i snažnije nego prije dvije godine, kada smo se pozdravile uoči našeg povratka za Ameriku. Upitala me je kako su mi majka, otac i sestra. A onda je briznula u plač zbog svoje sestre, moje bake. I ja sam prolila nekoliko suza, više iz saosjećanja prema njenom bolu nego zbog vlastite tuge. „Znači", prozborila je kada se isplakala, brišući uglove očiju krajičkom sarija, „tvoja majka nije došla." „Nije." Nisam znala šta još da kažem, s obzirom na detalje koje sam u avionu

saznala od Razije-nani. Velika Nanima mi je nježno podigla bradu, još jednom mi rekavši koliko sam porasla. „Već si se zadjevojčila, je l' da, Saira? Unučići moje sestre izrasli su u tako divne mladiće i djevojke." „Valjda i tvoji unučići, Adiba-kala", veselo je dobacila Džamila-kala. „Zar mi nismo i tvoja djeca?" „Naravno da jeste." Ne skidajući pogled sa mene, Velika Nanima je upitala, „Da li ti je tvoja Džamila-kala rekla za goste iz Engleske koji će biti na Zerinom vjenčanju? Da li ti je majka rekla zašto nije htjela da dođe?" Odmahnula sam glavom. „Nije." A tada sam blago isturila bradu, mada ni sama nisam znala da li sam to učinila iz prkosa ozlojeđenosti. „Ali sam čula od Razije-nani." Velika Nanima je coknula jezikom. „Znači, morala si da saznaš istinu od nekoga sa strane? Majka je ranije trebalo da ti kaže, da te pripremi." Džamila-kala se tada ubacila u razgovor, takođe coknuvši jezikom, ali je njen coktaj predstavljao izraz čiste ozlojeđenosti. „Uuuf! Šabana joj ništa nije rekla zato što je užasno tvrdoglava. Punih dvadeset godina raspiruje svoj bijes, odbijajući čak i da pomene našeg oca. Ona je oduvijek morala da radi po svom, još otkako ..." Lubna-kala je energično zazveckala narukvicama, prekinuvši svoju stariju sestru. „Pravo da ti kažem, niko od nas nije oduševljen što si pozvala tu ženu i njenu djecu da dođu ovdje, u Pakistan. Nemate prava da krivite Šabanu! Da ne živim ovdje, vjerovatno ni ja ne bih došla!" „AH zašto? Aman, šta vas je spopalo? Zar misliš da mene to nije pogodilo? Zaboga, ona mi je bila majka, a on mi je bio otac. I bila sam tu kada se to desilo! Zar misliš da sam bilo šta zaboravila? Uuf! Ali, reci mi, kakve veze to sad ima? To je sada prošlost. On je mrtav. I ona je mrtva. Oboje su otišli, tako da to više nije bitno. Tara je Zerina najbolja drugarica. Išle su u istu školu, na isti koledž. Zar sam mogla da pozovem nju, a da ne pozovem njenog brata i sestru? Na šta bi to ličilo? A ako sam ih već pozvala, onda je bio red da pozovem i njihovu majku. Ko je mogao da pretpostavi da će ona imati smjelosti da stvarno dođe? A, osim toga, nemoj zaboraviti da su njena djeca naš rod, naša krv." Lubna-kala nije imala šta da odgovori. Baš kao ni bilo ko drugi. Zera, koja je po svoj prilici već mnogo puta prisustvovala sličnim raspravama, tiho je uzdahnula. „Žao mi je što sam napravila takvu zbrku." A onda se okrenula ka meni. „I žao mi je što Šabana-kala nije došla. Ali, kako god to vama izgledalo, Tara je moja najbolja drugarica i stvarno više ne želim da pričam o tome." Bacila je pogled na ručni sat. „Imam zakazano kod krojačice. Treba da isprobam haljinu za vjenčanje. Saira, sjutra ideš u kupovinu sa mnom i sa mamom, pa bi bilo dobro da se malo odmoriš,

važi?" Na brzinu me je zagrlila i potrčala kroz hodnik. „Pozajmiću tvoja kola i tvog šofera, Lubna-kala! Vidimo se!” doviknula je preko ramena, tapkajući sandalama preko poda i probijajući se pored sluge koji je unosio moje torbe. Džamila-kala je takođe pogledala na sat i uzviknula, „Uuf! Zar je moguće da je toliko sati! Moram da požurim do juvelira. Vidimo se kasnije. Saira, ne zaboravi da sjutra ideš sa nama. Krojačica treba da ti uzme mjere za haljinu." Tada je izjurila kroz vrata, usplahireno lupkajući štiklama, hukćući i cokćući jer im je ostalo još tako malo vremena da obave sve što je trebalo obaviti. Lubna-kala je ubrzo nakon toga takođe izašla kako bi naložila slugi da odnese moje stvari u gostinsku sobu. Velika Nanima se smjestila na sofi u salonu i prstom mi pokazala da priđem. „Hajde, beti, dođi ovdje. Hoćemo li nešto da prezalogajimo? Šta bi voljela? Paan, bel puri, ban kabab? Ili možda pomalo od svega, a? Reći ćemo Lubni da nam ne postavlja ručak, već da naprosto iznese hranu na sto pa ćemo se same poslužiti. Da li ti to odgovara, mila?" Razvukla sam usne u osmijeh, ali je ona primijetila da taj osmijeh nije dolazio iz duše. „Sta te muči, beti?" „Voljela bih da budem kod tebe, Velika Nanima." „Kod mene? Ali, zašto bi gubila vrijeme s jednom staricom kad se ovdje sprema vjenčanje, sa svom hangamom5 koja uz to ide? Treba da budeš ovdje, sa svojim tetkama i sestrama, kako biste mogle da uvježbate sve pjesme i plesove koje ćete izvesti pred Zerom i njenim mladoženjom. Naravno, ja ću svakog dana dolaziti da te gledam i da ti tapšem i da te bodrim." Lubna-kala se ponovo vratila u sobu i rekla, „Adiba-kala, molim te! Koliko puta treba da ti kažem da bi bio red da ostaneš ovdje do vjenčanja? Hajde, Saira, ti joj reci, pošto nas neće da sluša. Zamoli svoju Veliku Nanimu da ostane s nama. Svi znaju da si joj ti ljubimica." „Da ostanem ovdje? Znaš da imam svoju kuću, Lubna. Moram da vodim računa o njoj." „Naravno da imaš svoju kuću, Adiba-kala, ali te ništa ne sprečava da nekoliko dana provedeš kod nas. A pošto je ljetnji raspust ne možeš da se pravdaš kako imaš obaveze prema studentima." „Ne, moji studenti ne predstavljaju problem. Lubna, beti ... naprosto je riječ o tome da ja imam vlastitu rutinu i ritam kojih ne mogu da se odreknem. Navikla sam tako da živim. I navikla sam na moj stari kvrgavi krevet. Tvoja kuća je previše

5 Hungama – zbrka, metež, slavlje. (Prim. prev.)

velika, a tvoji dušeci su previše meki za mene." Velika Nanima je skrenula pogled ka meni i prasnula u smijeh. „Ovo dijete je toliko iscrpljeno da će zaspati na nogama. Hajde, Saira. Idi da se umiješ pa se malo odmori. Probudiću te za ručak. A onda ćemo jesti i razgovarati do mile volje. Hajde, beti, idi." Velika Nanima je bila u pravu. Stvarno sam bila iscrpljena. Mogla sam samo da se pridignem na svoje teturave noge i da je poslušam. Velika Nanima je održala obećanje da će dolaziti svakog dana, ali mi se tokom čitavog boravka u Karačiju samo jednom ukazala prilika da ostanem nasamo s njom. U tom i u brojnim drugim pogledima, Karači mi je djelovao sasvim drugačije nego tokom ranijih posjeta. Odsjela sam u kući Lubna-kale, koja se pretvorila u glavni štab za pripremu vjenčanja, što je u prošlosti bila unaprijed isključena mogućnost. Lubna-kalina svekrva je nedavno umrla tako da je ona sada postala jedina gospodarica u svom domu, što joj je konačno omogućilo da svoj život organizuje u skladu sa vlastitim željama. Lubna-kalina kuća je bila ogromna i lijepo opremljena. Podovi su bili popločani mermerom, stolarija je bila napravljena od tikovine, a u svakoj sobi brujali su klima-uređaji koje su samo rijetki stanovnici Karačija mogli da priušte. Zahvaljujući takvim detaljima, njen dom se značajno razlikovao od skromnog doma Velike Nanime. Iako sam svakodnevno viđala Veliku Nanimu nedostajala mi je ona dinamika koju su ona i Nanima stvarale između sebe. Nedostajala mi je ona prisna spokojna atmosfera na koju sam navikla u njihovom zajedničkom domu. Naprasno sam postala dio jedne ekstremno proširene porodice, ali sam se i dalje osjećala usamljeno. Nedostajala mi je majka. Nedostajao mi je otac.I, najviše od svih, nedostajala mi je Amina. Nedostajala mi je uloga mlađe sestre. Nedostajala mi je njena voljnost da odgovora na pitanja umjesto mene. Nedostajali su mi čak i njeni bahati uobraženi savjeti koji su prije podsjećali na zapovijesti i koje sam, u normalnim okolnostima, mrzjela iz dubine duše. Bilo mi je teško što bar ona nije pošla sa mnom. Ona mi je pomagala da definišem sebe i kad nije bila tu osjećala sam se nekako izgubljeno, kao da sam naprasno skrenula s kursa. Bila je to moja prva posjeta Karačiju otkako sam se „zadjevojčila", pod čime podrazumijevam da sam imala redovne menstruacije i grudi, što je imalo daleko snažnijeg efekta na moju psihu i emocije nego što sam mogla da očekujem. Čim smo Razija-nani i ja izašle iz aviona, primijetila sam razliku. Primijetila sam da sam se obrela u muškom svijetu. Osjećala sam kako te oči, muške oči, pilje u mene, kao da hoće da mi zavire ispod odjeće. Tog dana sam nosila farmerke – što je bila greška koju sam uvidjela i ispravila čim sam stigla kod Lubna-kale, misleći da su

samo mlade djevojke u farmerkama privlačile takve poglede. Ali sam pogriješila, jer me nisu drugačije gledali čak ni kada sam nosila šalvar kameez6 i dupatu. U jednom trenutku, dok sam bila u kupovini sa Džamila-kalom i Zerom, i dok smo tražile grivne koje će se slagati sa žutom haljinom koju će Zera nositi na mendi svetkovini7, drsko sam se zapiljila u muškarce koji su zijevali u mene, naslanjajući se na tezge na bazaru, pokušavajući da pariram njihovom pogledima. „Sta to radiš, Saira?! Odmah spusti pogled!" zakevtala je Džamila-kala kada je primijetila šta radim. „Moraš da oboriš pogled. To je jedini način da izađeš na kraj s njima. Gledaj u zemlju i pravi se da ih ne primjećuješ. Ako ih gledaš u oči, to će ih samo još više raspaliti. To je kao da si im dala zeleno svijetlo da te još bezobraznije mjerkaju." „Ali, to je odvratno! Zašto tako pilje? Osjećam se tako prljavo dok zijevaju u mene!" „Pilje zato što su muškarci", odgovorila je moja sićušna tetka, podjednako usplahirena mojim gestom i tim bezobraznim pogledima. „Ako ti smeta, pokrij lice dupatom." „Molim?" Ali sam je, uprkos tome, poslušala. „Šta će dupata da promijeni?" „To će im poslati poruku da si dobra i smjerna djevojka. Naravno, zbog toga neće prestati da te mjerkaju, ali ćeš se ti osjećati prijatnije i zaštićenije." Ali, nisam se osjećala tako. Osjećala sam se krhko i ranjivo. Naprasno sam postala bolno svjesna vlastite ženstvenosti. I bilo mi je krivo što su me natjerala da se tako osjećam.

6 Tradicionalna južnoazijska nošnja koja se sastoji od šalvara i duge košulje ili tunike. (Prim. prev.) 7 Svetkovina koja se, veče uoči vjenčanja, održava u nevjestinom domu. (Prim. prev.)

ČETVRTO POGLAVLJE Tokom tog prvog samostalnog boravka u Karačiju uspjela sam da provedem samo jedno popodne u kući Velike Nanime. Sve je izgledalo isto kao nekada. Prvih sat vremena posvetila sam pomnom istraživanju i otkrivanju detalja koji su i ranije bili tu, ali koje iz nekog razloga nisam primijetila. Opčinjeno sam zurila u more knjiga koje su bile poslagane po policama koje su prekrivale zidove od poda do tavanice, u dnevnom boravku i u spavaćim sobama. Primijetila sam djela kao što su Džejn Er i Gordost i predrasuda – knjige koje sam, na nagovor Velike Nanime, pročitala tokom prethodne posjete – i na stotine drugih naslova koji su mi još bili nepoznati. U uglu dnevne sobe stajao je veliki globus, a odmah pored njega radni sto preplavljen hrpama papira i ručno ispisanih stranica na engleskom i urdu jeziku. „Šta je ovo?" „Ah, vragolanko jedna! Otkrila si moju tajnu." „Ti ... ti nešto pišeš?" „Prevodim ... što je sasvim drugačija stvar od pisanja." „Šta prevodiš?" „Pa, vidiš, to tu ..." Velika Nanima pokazala je na jednu od hrpa, „to nije nikakva tajna. To je naša urdu poezija koju prevodim na engleski. Objavila sam već dvije zbirke takvih prevoda." „Stvarno?" „Da. A ta gomila papira, to je nešto novo čime se zanimam u slobodno vrijeme. Nešto za TV." „Prevodiš za televiziju?" „Da, radim scenario za jednu dramu na urduu. Adaptaciju romana Razum i osjećajnost od Džejn Ostin. Već su počeli sa snimanjem. Moram priznati da je strašno uzbudljivo." „Pa, ti si se ubacila u šou-biznis!" uzviknula sam, prasnuvši u smijeh. „Sšš! Plašim se da bi, nakon svih negativnih stvari koje sam izrekla o televiziji, neko sa pravom mogao da me optuži za licemerje ako bi se pročulo da imam učešća u tome." Nastavila sam da šetam po sobi, a tada mi je pogled zastao na izblijedjelim fotografijama koje su stajale na stočiću preko puta globusa. Većina njih nije zahtijevala bilo kakva objašnjenja. Primijetila sam seriju fotografija na kojima je

Velika Nanima, koja je od slike do slike postajala sve korpulentnija, stajala pored skupina mladih žena obučenih u smjerne bijele šalvare i tunike, ispeglane i uštirkane do savršenstva. To su, naravno, bile njene studentkinje sa koledža. Na drugima sam vidjela mladu ženu kovrdžave kratke kose, obučenu u sari, sa kišobranom i knjigom u ruci, kako pozira ispred imperijalnih fontana i kipova i spomenika. Naravno, znala sam ko je bio na tim slikama, ali nisam imala predstavu kada su one bile napravljene. Podigla sam jednu sa police i okrenula se ka fotomodelu lično. „Velika Nanima, gdje je ovo slikano?" „U Londonu, beta. Kad sam bila na studijama." „Nisam znala da si studirala u Londonu." „Hmmm. Vjerovala ili ne, studirala sam baš tamo." Nešto mi je tu bilo čudno. Prisjetila sam se Naniminog razgovora sa Aminom. Onda kada je Nanima rekla mojoj sestri kako se, sa svega šesnaest godina, udala za muškarca koga nikad ranije nije vidjela. Ta priča se nikako nije uklapala sa fotografijama koje su stajale pred mojim očima. „Ali, Nanima je bila gotovo djevojčica kad se udala, zar ne? Zašto su je roditelji tako rano udali, dok su tebi dopustili da odeš u London na studije?" Velika Nanima me je dovoljno dobro poznavala da bi shvatila da u mom pitanju nije bilo ni trunke prebacivanja. Sjetno se osmjehnula. „To je veoma dobro pitanje. Pitanje koje bih i ja postavila u tvojim godinama. Pitanje o kome i dan-danas često razmišljam." Ispustila je dubok uzdah, uzela ram sa slikom iz mojih ruku i spustila se na sofu, potapšavši jedan od jastučića i pokazavši mi da sjednem pored nje. „Ispričaću ti jednu priču, Saira”, rekla je kada sam sjela. „Priču koja će ti pružiti odgovor na to pitanje. Vidiš, u početku sam mislila da sam ja bila ta kojoj je sreća okrenula leđa, ali je vrijeme pokazalo da smo svi zajedno bili u zabludi. Svi do jednog. Zato što stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine." Spustila je fotografiju na kafeni stočić i ispružila ruku ka hrani koju je ranije stavila tu. Odmotala je jednu od kabab kifli koje je naručila od uličnih prodavaca, sipala mi još čatnija i dodala mi tanjir. Tada je ponovo podigla fotografiju i prešla preko nje krajičkom dupate, kao da uklanja čestice prašine koju ja nisam primjećivala. „Vidiš kako mi je kosa bila kratka na ovoj slici? Oduvijek sam mrzjela svoju kosu jer je bila tako kovrdžava i razbarušena. Još dok smo živjeli u Bombaju, prije podjele, željela sam da je odsiječem, ali tek kad sam se obrela u Londonu, daleko od svoje majke, konačno sam smogla hrabrosti da to učinim. Znaš, mene nikad nije zanimalo kako ću izgledati i šta će drugi misliti o tome. Možda i zbog toga što sam znala da, koliko

god se dotjerivala i kinđurila, drugi neće biti impresionirani mojim izgledom. Sjećam se da sam samo jednom provela malo više vremena pred ogledalom, koje je za našu malu Zahidu predstavljalo omiljenu stvar u kući!" Velika Nanima je prasnula u veseo zvonak smijeh. „Sjećam se toga kao da je juče bilo! Taj dan je bio strašno važan za mene, zbog onoga što se nie desilo. I za Zahidu, zbog onoga što se desilo." „Bilo je to ... kad ono bješe ... tamo negdje hiljadu devetsto četrdeset prve, ako se ne varam. U to vrijeme smo još živjeli u Bombaju. Da, sjećam se kako sam stajala pred ogledalom u sobi koju sam dijelila sa tvojom babom, brišući znojave dlanove o bluzu i nervirajući se što sam bila toliko usplahirena. Sklopila sam šake i čvrsto preplela prste, pokušavajući da potisnem tresu koja me je ščepala evo otprilike dovde." Velika Nanima je pokazala na svoj vrat. „Skrenula sam pogled ka ogledalu, razmišljajući kako ću djelovati njegovoj majci i babi. Sasvim obično lice, sa kožom koja je ... pa, ako ćemo pravo, koja je bila prilično tamna." Odmahnula je glavom, sa sjetnim osmjehom na licu. „A tek ta kosa! Danas mogu da se smijem svojoj kosi, ali sam tada bila očajna zbog nje. Nema toga što nisam isprobala. Konjski rep, pletenice, punđe. Ali ništa nije moglo da ukroti tu razularenu kosurdu. „Bila je to jedna od rijetkih situacija kada su me kosnule očeve riječi, zato što je bio brutalno iskren i realan u pogledu onoga što nas je očekivalo. Sjećam se da sam pomislila da je Grej – znaš, onaj pjesnik – možda bio u pravu i da je neznanje, u mom slučaju, predstavljalo veći blagoslov od jalovog znanja, od bolne svjesnosti koju su u meni pobudile očeve riječi. Znala sam da je sve zavisilo od ishoda predstojećeg susreta i da bi, ako se pokažem u dobrom svijetlu, jedna od mojih mana konačno mogla da se pretvori u prednost. „Majka i baba tog mladića trebalo je da stignu svakog časa kako bi ocijenile da li sam ja dostojna nevjesta za njihovog sina i unuka. Taj mladić je u razgovoru s njima izrazio krajnje specifičnu i neobičnu želju da se oženi obrazovanom i načitanom djevojkom. Djevojkom koja je govorila engleski. 'Beti', rekao mi je otac ozbiljnim glasom, 'ovo bi mogla da bude tvoja jedina šansa. Ako im se dopadneš, to će dokazati da je tvoja majka bila u zabludi, a da sam ja bio u pravu što sam ti dopustio da studiraš.' „Vidiš, ja sam u to vrijeme već bila malo prestara da budem neudata. Moji roditelji su bili strašno zabrinuti zbog toga. Rijetko ko se raspitivao za mene, što mi je još teže padalo zbog interesovanja koje je pobuđivala moja mlađa sestra. Zato što je Zahida – tvoja nanima – bila lijepa kao san. Imala je svijetlosmeđu kosu, zelene oči i oštre simetrične crte lica. Koža joj je bila blistava i gotovo prozirna, a ten bijel kao mlijeko. Kosa, koja joj se spuštala do struka, bila je svilenkasta i besprekorno prava. I, što je bilo najznačajnije, nije imala ni trunke interesovanja za

nauku." Oči Velike Nanime vragolasto su bljesnule. „Zašto da se lažemo? Tvoja baba je u to vrijeme imala samo šesnaest godina. I bila je prava glupača. Nije imala pojma ni o čemu. Znam da nije lijepo tako nešto reći za svoju sestru, ah sam je ja povremeno podučavala tako da ne mogu da zatvorim oči pred istinom. Međutim, u situaciji sa kojom je trebalo da se suočim – kada je porodica potencijalnog mladoženje dolazila da odmjeri raspoloživu udavaču – višak ili manjak inteligencije nije predstavljao značajnu stavku. Naši roditelji odbijali su ponude za Zahidu još prije nego što je ušla u pubertet. „Nisam bila iznenađena očevom direktnošću. On nikad nije bio veliki diplomata kada je predočavao vrline i mane svoje djece. Zahida i ja smo imale četiri starija brata koje je naš otac opisivao kao visprenog, lijenog, previše lijepog za njegovo vlastito dobro i vrijednog. Mene je smatrao pametnicom, a Zahidu ljepoticom. „Iako može zvučati neskromno, ja sam bila najobrazovanija djevojka u čitavom kraju. I snosila sam određene posledice zbog toga, ali mi to nije teško padalo. Moja majka je neprestano prigovarala ocu, tvrdeći da će me obrazovanje učiniti nepodobnom za udaju. Iako mi je otac pružao najveću podršku kada je učenje bilo u pitanju, riječi koje je izgovarao u moju odbranu bile su za mene prije gorke nego slatke.” Velika Nanima mi je šeretski namignula, kao da je sve to shvatala kao dobar vic. „'Pusti sirotu djevojku da uči!', govorio je majci. 'Šta ima loše u tome? Svi znaju da je bog nije blagoslovio ljepotom kao njenu sestru. Neka bar iskoristi pamet koju joj je podario.' „Naša majka, koja je uporno pokušavala da zaštiti svoje kćeri od opasnosti koje su vrebale obrazovane djevojke, imala je više sreće sa Zahidom. Kada je napunila pet godina, Zahida je otišla na svoj prvi čas u manastirsku školu koju sam i ja pohađala. Došla je kući jecajući, a majka je odmah napala oca što ju je uopšte slao tamo. Otac je na kraju popustio pred majčinim kritikama i rekao, 'U redu, u redu! Ača, ača! Prestani da plačeš, Zahida. Možeš da ostaneš kod kuće sa majkom. Naša mala Zahida više neće ići u školu, dogovoreno?' Tada se okrenuo ka majci i rekao, 'Ona je lijepo djevojče i ne mora da zamara svoju glavicu učenjem. Ne mogu sve djevojke da budu učenjaci, baš kao što sve ne mogu da budu ni ljepotice. Sestra će je kod kuće podučiti osnovnim stvarima – da čita, piše i da sroči koju rečenicu na engleskom.' Ali je Zahida bila strašno neposlušan đak. Stalno je bježala sa časova koje sam joj držala. Uprkos mom trudu, nikad nije naučila engleski. „Iako me je stid da priznam, bila sam joj zahvalna zbog toga. Bar tog dana, dok sam stajala pred tim ogledalom. Prvi put u životu nisam morala da brinem da će me moja mlađa sestra baciti u zasjenak. A majka je, za svaki slučaj, naložila Zahidi da se drži što dalje i da nipošto ne izlazi pred prosce. Ja sam za to vrijeme

nestrpljivo iščekivala zakazanu posjetu, dajući sve od sebe da izgledam dovoljno pristojno. Uporno sam pokušavala da nešto učinim sa kosom i po ko zna koji put zažalila sam što mi majka nije dopustila da je malo skratim, kao što su radile Engleskinje koje sam upoznala tokom školovanja. Edukativni eksperti iz Engleske su u to vrijeme često posjećivali manastirsku školu koju sam ranije pohađala i u kojoj sam predavala engleski. Mada to nije znao niko osim mog oca." „Kako to misliš? Hoćeš da kažeš da si radila u tajnosti?" Usta su mi bila puna kababa, a oči vodnjikave od pikantnog čatnija u koji sam umakala svaki zalogaj. „Baš tako. Samo je moj otac znao da sam počela da radim kao predavač. Majka je bila donekle sumnjičava kada joj je otac rekao da ću i dalje svakodnevno odlaziti u školu, zbog 'specijalnih studija' za koje sam, po mišljenju mojih nastavnika, bila izuzetno nadarena. 'Ali zašto? Čemu dalje studiranje?' bunila se majka. 'Već joj je vrijeme da se uda. Još odavno je trebalo da zasnuje porodicu.' „'Da, to svi dobro znamo', odgovarao je moj otac, 'ali teško da je imala drugog izbora, zar ne? Pusti je da studira ... kakve veze ima? Bar će nečim da se zanima. Nastavnici kažu da je veoma dobar student. A one luckaste matore Britanke misle da je strašno pametna.' Otac mi je krišom namignuo, a oči su mu sijevnule od zadovoljstva što je uspio da sprovede svoj plan i da nasamari ostatak porodice. „'Samo klimaj glavom, šta god da kažem'", govorio mi je, 'i nikad mi se ne suprotstavljaj. Dobro sakrij platu i ne kupuj poklone braći i sestri, inače će da te opelješe do poslednje pare.' „Ispostavilo se da uopšte nije bilo lako pridržavati se tog savjeta. Kada su se dvojica najstarije braće oženila, stvari su se naglo iskomplikovale. Naše nove snaje dokazale su svoju valjanost i plodnost tako što su već u prvoj godini braka obje rodile po jednog sina. Kućni troškovi dramatično su narasli. A poslovi mog oca, koji nikad nisu donosili naročit profit, krenuli su nizbrdo tako da mu je bilo sve teže da podmiri račune. Dlanovi su me svrbjeli od želje da bar donekle olakšam teret koji mu se sručio na pleća. A onda je jednog dana, pritisnut nemaštinom, moj otac progutao svoj ponos i obratio mi se za pomoć. „Bilo je to samo nekoliko mjeseci nakon što sam počela da radim. Čak mi je i sada teško kad se prisjetim koliko je bio postiđen. Znala sam da je to bio težak udarac za njegovo dostojanstvo. Glava mu je bila povijena, a pogled uprt ka zemlji. 'Znaš, Adiba ... ovaj ... poslovi nam idu prilično loše u poslednje vrijeme. Zbog ovih štrajkova i bojkota. Već se na sve strane bruji o nezavisnosti tako da Britanci masovno pakuju kofere. A znaš da su oni naše najbolje mušterije. Adiba, beti, stid me je što moram da te pitam, ali ...' „'Ne, aba, ništa ne moraš da me pitaš', prekinula sam ga. 'Uštedjela sam

pare od plate. Još ranije sam htjela da ti ih dam. Meni one uopšte ne trebaju. Imam sve što mi je potrebno. Molim te da ih uzmeš.' Otišla sam do svog ormana, provršljala po stvarima i izvukla staru limenu kutiju od pudera umotanu u staru maramu. Izvadila sam svoju skromnu ušteđevinu i pružila je ocu. „Otac se skrušeno zagledao u moju ispruženu ruku. Nisam sigurna, ali mi se učinilo da su mu oči bile pune suza kada mi je stegao šaku, nježno je pomilovao i potom povukao ruku nazad, zajedno sa novcem koji sam mu dala. Dok sam tog dana stajala ispred ogledala, čekajući da stignu naše uvažene gošće, sa strepnjom sam se pitala šta će se desiti ako stvari ne ispadnu onako kako su se moji roditelji nadali. Znala sam, uz dužnu poniznost, da je moj tajni prilog kućnim financijama doprinio da naš dom ostavi utisak prividnog prosperiteta. Ali sam, uprkos tome, bila dovoljno praktična da shvatim da je brak bio nužan preduslov za moju sigurnu budućnost. „Naravno, nisu mi bile strane romantične ideje. Englesku književnost sam, između ostalog, zavoljela i zbog značaja koji je ona pridavala romantičnoj ljubavi. Pa ipak, shvatala sam da je to samo apstraktni ideal i bila sam voljna da sačekam trenutak kada ću taj ideal moći da uklopim u kontekst društvene prihvatljivosti i ekonomske nužnosti. Znaš, Saira, jedna od mojih omiljenih spisateljica bila je Džejn Ostin, upravo zbog toga što je izuzetno dobro shvatala potrebu da u donošenju važnih životnih odluka ne učestvuje samo srce, već i razum i pragmatični duh. Uspjeh nekog braka podjednako je zavisio od ekonomskih činilaca kao i od intelektualnog razumijevanja između supružnika. A sada sam konačno mogla da se nadam da ću to uspjeti da postignem. Nisam mnogo razmišljala o potencijalnom mladoženji, osim što sam bila zadivljena progresivnom prirodom njegove želje da za ženu uzme obrazovanu djevojku. Djevojku koja je, štaviše, govorila engleski! Moj otac se u nekoliko navrata susreo s njim jer je poznavao njegovog oca. „'To je veoma dobar mladić. Pristojan i pažljiv. Bio je mlad kad mu je otac umro i još tada je preuzeo brigu o svojoj porodici. Još jednom ti napominjem da nije bogat, ali je izuzetno bistar i sposoban. Siguran sam da će daleko dogurati i bilo bi mi drago da ga imam za zeta.' Moj otac mi je tim riječima jasno predočio svoje odobravanje. Svi u kući intenzivno su razmišljali o dobrobiti koju bi taj brak mogao da donese, nadajući se da će predstojeći susret predstavljati sudbinsko rješenje za naše probleme. „Jedino što je u datim okolnostima moglo da nam pomuti sreću, kako sam tada smatrala, bile su kratkoročne potrebe moje porodice ... naši tekući finansijski problemi. Shvatala sam da bi bilo poželjno da se udam jer bi, posmatrano na duge staze, moje usjedjelištvo moglo da rezultira samo nesrećom. Moje snaje su bile veoma dobre prema meni. Uopšte nisam sumnjala u njihovu naklonost. Medutim,

njihov položaj u našem domu bio je u to vrijeme podređen položaju njihove svekrve, moje majke. Bila sam svjesna da će se stvari jednog dana neminovno promijeniti. A ko je mogao da kaže kako će se ta promjena u ravnoteži moći odraziti na njihov odnos prema meni? „Već je postojala primjetna tenzija u njihovim osjećanjima prema Zahidi, što je bilo sasvim razumljivo. Zahidu nije bilo baš lako voljeti. Njena ljepota je automatski podsticala zavist i netrpeljivost kod mlađih žena, pa čak i kod onih koje nisu morale direktno da se nadmeću s njom. Znala sam da ja, u tom smislu, nisam predstavljala prijetnju. A Zahida, koja je bila prilično razmažena jer su je svi odreda zasipali pažnjom, ne samo članovi porodice već i ljudi sa strane, nije činila ništa da osigura naklonost svojih snaja. Bila je zahtjevna i sebična. Navikla je da uvijek istjera po svome i da svojom ljepotom i šarmom izmami sve što poželi. Svi u kući udovoljavali su njenim prohtjevima – i naši roditelji, i braća, i sluge. Svi su joj se bacali pred noge. Srećom po sve, nije bilo bojazni da će Zahida još dugo ostati u roditeljskoj kući. Njena ljepota je garantovala da će se dobro udati. „Ali moja budućnost nije bila tako izvjesna. Znala sam da trenutna naklonost mojih snaha nije predstavljala nikakvu garanciju. Naša tradicija je nalagala da one, kao supruge moje braće, nakon smrti mojih roditelja preuzmu brigu za sve zavisne članove porodice, a ja bih, kao usjedjelica, nesumnjivo potpala pod tu kategoriju. Međutim, djelimična nezavisnost koju mi je moje zaposlenje pružalo učinila me je neprijemčivom za ideju zavisnosti i prinudne tolerancije. I tako sam shvatila da je brak za mene predstavljao jedinu dugoročnu opciju." Velika Nanima je ispustila dug, težak uzdah. Bacila je pogled na moj tanjir, primijetila da sam dovršila kabab kiflu i dohvatila bokal sa sokom od šećerne trske koji je naručila zajedno sa hranom. Nasula mi je jednu čašu, a potom je nastavila sa pričom. „Dugo sam sjedjela pred ogledalom i razmišljala o svim tim stvarima. A onda sam, kroz prozor koji je gledao na otvoreni dio dvorišta, čula nepoznate glasove koji su razmjenjivali učtive pozdrave sa mojim ukućanima. Znajući da će me uskoro pozvati da izađem, bacila sam još jedan sumnjičav pogled ka ogledalu. Djelovala sam tako unezvjereno da sam morala da se nasmijem samoj sebi. „'Sta je tu je', tiho sam izustila, citirajući Šekspira. 'I šta bude, biće', dodala sam, zadovoljna svojom duhovitom improvizacijom. „Nešto kasnije sjedjela sam za stolom, hrabreći se pomišlju da je dotad sve proteklo u savršenom redu. Ušla sam u sobu sa poslužavnikom i servirala čaj našim gošćama. Razgovor koji su vodile moja i mladoženjina majka bio je tečan i opušten, pun uzajamnih komplimenata. Gošće su na sva usta hvalile naš dom, namještaj i same ukućane. Rekle su da je čaj izvrstan, a pakore savršeno začinjene. A djevojka koja je iznijela posluženje – moja malenkost – bila je pomno odmjeravana između

dva gutljaja čaja i na kraju ocijenjena kao veoma šarmantna. Jedino što naše gošće nisu provjerite bilo je da li zaista dobro vladam engleskim jezikom. Ali, ako ćemo pravo, to nisam ni očekivala jer sam pretpostavljala da one nisu bile dovoljno kompetentne da bi to ocijenile. Samo su me upitale da li ispunjavam i taj zahtjev i povjerovale mi na riječ. „A tada je nastupio obrt koji je bio jednako žalostan koliko i predvidiv. Zahida je neplanirano banula u salon, iako joj je to bilo izričito zabranjeno. Kasnije je rekla da je slučajno zabasala tamo, mada je njena gracioznost bila nespojiva sa glagolom zabasati." „Nije valjda ... Ali, zar nisi rekla da joj je vaša majka zabranila da se vrzma po kući? Zar je moguće da je to namjerno uradila?" Mislim da uopšte nisam pokušala da sakrijem svoj bijes. Ali, nije bilo ni potrebe za tim jer je još od one davne svađe oko ventilatora bilo više nego jasno kome sam poklonila svoju lojalnost. Velika Nanima je prasnula u smijeh, vrativši priči normalnu ljudsku dimenziju. Lagano je odmahnula glavom, ne skidajući osmijeh sa lica. „Nikad neću saznati njene istinske motive, mada mi je u to vrijeme bilo teško da povjerujem da je to uradila slučajno. A opet, nisam smjela da pokleknem pred sumnjom. Stvarno nisam mogla da shvatim zašto bi to uradila, izuzev iz puke pakosti ili zlobe. A nisam željela da vjerujem da je u srcu moje sestre bilo mjesta za takva osjećanja. „U svakom slučaju, Zahidin dolazak je bio kao grom iz vedra neba. Pažnja obje gošće prebacila se usred razgovora sa jedne na drugu kćer. Baš kao i njihovo interesovanje. Moja majka je pokušala da vrati razgovor na stari kurs, objašnjavajući kako je Zahida prosta i neuka djevojka, kako nikad nije voljela knjigu i kako ne umije da zucne ni riječ engleskog. Dvije dame su razmijenile značajne poglede, a onda je mladoženjina baba klimnula i nastavila da ispituje Zahidu. Odmah mi je bilo jasno da je moje prisustvo postalo izlišno. Ostalo mi je samo da strpljivo sačekam dok mi majka nije dala dozvolu da se povučem, zajedno sa Zahidom. „Napustile smo salon i zastale u hodniku, utonuvši u napet muk. Zahida je kršila šake i grickala usnu, očigledno posramljena svojim postupkom. Oči su mi bile uprte u nju, ali nisam prozborila nijednu riječ o incidentu koji se upravo odigrao u našem salonu. Nas dvije nikad nismo razgovarale o takvim stvarima i nisam vidjela razlog da sada mijenjamo praksu. Ćutke sam krenula niz hodnik, ka našoj sobi. A Zahida je, očigledno uznemirena mojom ćutnjom, krenula za mnom. „'Adiba?', pozvala me je. Ništa nisam odgovorila jer nisam željela da se upuštam u raspravu. 'Adiba? Jesi li ljuta na mene?' ponovo je pokušala. Krupne suze već su joj navirale na oči. Posmatrala sam kako klize niz njeno lijepo lice. I vidjela sam – morala sam da vidim – da čak ni tuga nije mogla da umanji njenu

ljupkost. 'Molim te, Adiba. Ne mogu da podnesem da budeš ljuta na mene.' „Uzdahnula sam. Nije bilo svrhe da joj bilo šta prebacujem. Da li list nešto može da zamjeri cvijetu kad oba pripadaju istoj biljci? 'Ne, Zahida, ne ljutim se na tebe.' Nakratko sam zaćutala. 'Zašto bih se ljutila?' upitala sam, vođena čistom znatiželjom. „'Ne znam', odgovorila je. 'Nije trebalo da uđem unutra. Ali nisam mogla da odolim. Stvarno. Bila sam užasno radoznala! Htjela sam da vidim šta se dešava.' „Odmahnula sam glavom i rekla, 'Shvatam.' A tada sam se okrenula i otišla, stavivši tačku na taj razgovor. „Ali sam te večeri čula razgovor između naših roditelja, dok je majka prepričavala ocu šta se desilo. 'Ali, zar joj nisi rekla da ne ulazi unutra?' Otac je zvučao ljutito. 'Naravno da sam joj rekla!', odbrusila je majka jednako ljutitim tonom. 'I još sam zadužila Imran da joj pravi društvo. Mislila sam da su izašle u šetnju.' 'I? Šta se desilo?' upitao je otac. 'Pojma nemam', odgovorila je majka. Zvučala je jednako zbunjeno kao što sam se ja osjećala. 'Jesi li pitala Imran otkud Zahida u salonu?' 'Još nisam. Uopšte nisam znala šta da joj kažem ...' Majka je naprasno zaćutala. Shvatala sam njenu dilemu. I sama sam se suočila sa istom dilemom dok sam razgovarala sa Zahidom. Šta se tu moglo reći? Iskrenost bi bila previše gruba i direktna, a situacija je zahtijevala krajnju delikatnost. „Otac je nakratko zaćutao, a onda je duboko uzdahnuo i rekao, 'Ne znam ni sam ... Čini mi se da tu više ništa ne može da se uradi. Ili da se kaže. Kako je protekla posjeta?' „'Misliš, prije nego što je Zahida ulepršala unutra, ili poslije toga?' Sjećam se da sam bila prenuta oštrinom majčinog glasa. 'Sve je dobro proteklo', nastavila je, tiho uzdahnuvši. 'Mislim da im se dopala Adiba. Ali im se Zahida dopala još više.' 'Hmmm. Pa, mislim da mi tu više ništa ne možemo da učinimo. Šta bude, biće.' Sjećam se da mi je očev odgovor izmamio osmijeh na licu jer sam i sama izgovorila gotovo iste riječi dok sam tog popodneva stajala pred onim prokletim ogledalom. 'To je fin mladić i treba da budemo srećni ako odluči da se oženi našom kćerkom. Koju god da odabere.'" Velika Nanima je ponovo podigla fotografiju koju je spustila na sto dok mi je sipala sok. Zagledala se u nju, prišla polici sa koje sam je uzela i vratila je na mjesto. Umjesto da ponovo sjedne pored mene počela je da šeta po sobi, sa rukama prebačenim iza leđa. Nije gledala u mene, već u pod, u zid, kroz prozor. Nikad je nisam vidjela u učionici, ali sam pomislila da je vjerovatno tako izgledala

na predavanjima, dok je formulisala rečenice kojima će izraziti svoje misli. Nisam imala mnogo vremena da se divim tom neobičnom kontrastu – između te introspektivne intelektualke koja je zamišljeno šetala po sobi i one vesele žene koja je bila zaljubljena u hranu i zabavu i koja je pričala užasno zanimljive priče sa nevjerovatnim zvučnim efektima. Nisam imala vremena jer je Velika Nanima, nakon nekoliko krugova po sobi, ponovo prozborila, identičnim tonom kao i ranije, savršeno biranim i besprekorno izgovorenim riječima, kao da mi je čitala neki od romana koji su me silno zabavljali dok sam bila mala. „Naredne večeri, u raspoloženju koje je bilo na granici uzdržanog očekivanja i iznenađenosti, moj otac je u našem salonu dočekao ujaka mladog prosca. Ovog puta posluženje je donio jedan od sluga. Gost je sačekao da se sluga udalji, a onda je počeo da objašnjava razloge svoje posjete. „'Znate, Mahbub-sahibe ... hmmm, ovaj ... moja sestra je juče stekla veoma lijep utisak o vašoj kćeri i stoga me je zamolila da je zaprosim za njenog sina. Takođe me je zamolila da vas podsjetim da vam je mladićev otac bio dobar prijatelj. Pošto ste ga lično poznavali, to će vam sigurno pomoći da uvidite vrline mog sestrića Kasima. On je ... ovaj ... on je veoma inteligentan i sposoban mladić. Naravno, znate da nije bogat, ali je čestit i vrijedan, tako da sam siguran da ga očekuje lijepa budućnost. Ako ste voljni da blagoslovite njihov brak, uvjeren sam da ništa ne može stajati na putu njihovoj sreći.' „Otac se diskretno nakašljao i rekao, 'Polaskan sam, Abassahibe, ali vas moram podsjetiti da ja imam dvije kćeri.' „'Ah, naravno!' brže-bolje je odgovorio posjetilac. 'Oprostite. Mislio sam na vašu mlađu kćer, Zahidu.' „Otac je nakratko zaćutao. Sklopio je ruke i zamišljeno naslonio bradu. 'Zahida ... da, Zahida. Ali, zar Kasim nije ...' Ponovo je utihnuo, vjerovatno zaključivši da je bilo pametnije da digne ruke od onoga što se više nije moglo ispraviti. 'Da, sad sam shvatio. Ali, nadam se da ćete razumjeti da prvo moram da se posavjetujem sa ostalim ukućanima.' 'Naravno, Mahbub-sahibe, naravno!', spremno je odgovorio mladoženjin ujak. 'Slobodno razmislite o našoj ponudi. Cim me pozovete, doći ću da čujem vaš odgovor. Stojim vam na usluzi u bilo koje doba.' „Otac je ispratio ujaka Kasima-baja i vratio se u salon. Spustio se u svoju omiljenu fotelju, na kojoj je do maloprije sjedio uvaženi gost, i naslonio glavu na šake. Ja sam se nalazila dovoljno blizu da čujem gotovo sve ključne detalje – ime našeg gosta, svrhu njegove posjete i ponudu koja je mom ocu zadala toliko glavobolje. Ušla sam u sobu i spustila se na asuru pored očevih nogu. „Ne otvarajući oči, otac je spustio šaku na moju glavu i rekao, 'Žao mi je,

beti. Žao mi je što nije ispalo drugačije.' Rekla sam, 'Nemaš za čim da žališ, aba. Meni je drago što je ispalo baš ovako.' I dok sam izgovarala te riječi shvatila sam da je to bila istina. 'Sviđa mi se ovako kako jeste. Znam da se to jednog dana može promijeniti, ali se sve dešava sa određenim razlogom. Bilo bi mi mnogo teže da sad moram da te napustim.' Pokajala sam se zbog tih riječi još prije nego što su mi skliznule sa usana. „Otac se prosto zaledio. A onda je ispustio dug težak uzdah i rekao, 'U redu je. Shvatam šta hoćeš da kažeš. Iskreno rečeno, ni sam ne znam šta bih radio bez tvoje pomoći. Trebalo bi da se stidim zbog toga, ali se od istine ne može pobjeći. Tačno je da bi mi strašno nedostajala kada bi otišla odavde. Baš kao što će mi i Zahida nedostajati. Ali, u ovom trenutku, prosto ne znam šta bih radio bez tebe, Adiba. Možda je Alah odlučio da još malo ostaneš sa nama. Samo Alah zna ...' zastao je, ispustivši zvuk kao da se bori za dah. 'Adiba, oprosti mi, ali ću morati da te zamolim da nam pomogneš oko troškova za vjenčanje. Da se ti udaješ, morao bih da uđem u dugove. U još dublje dugove od onih u kojima se već nalazim. I zato ovo možda treba da shvatimo kao prerušeni blagoslov. Blagoslov za mene, blagoslov za Zahidu i blagoslov za čitavu porodicu. Jedino nisam siguran da li je to blagoslov i za tebe, beti." Velika Nanima je zaćutala i prestala da maršira po sobi. Spremno sam iskoristila pauzu. „Ali, šta je nana rekao kada je saznao da Zahida – mislim, nanima – ne govori engleski? Da li je bio ljut?" „Šta je mogao da kaže? Stvar je već bila svršena. Kada je saznao, njih dvoje su već bili vjenčani. A, osim toga, njegova nevjesta je bila toliko lijepa da vjerovatno više nije mario kojim jezikom govori." „Ali, da li ti se ona ikada izvinila? Mislim, zato što ti je ukrala ... „Ne, Saira. Ništa mi nije ukrala. Nije uzela ništa što već nije bilo njeno." „Ali, da nije banula unutra ..." „Zaboravi na to, mila. Ne postoji da nije. Postoji samo ono što jeste. Ono što je bilo. I ono što će biti. Nisam ti održala ovaj mali čas iz istorije da bih te navela da razmišljaš o tome ko je kriv. Nijedna priča vrijedna kazivanja ne treba da govori o krivici kajanju. Desilo se samo ono što je moralo da se desi. To je kismat. Moj život se time nije okončao. Moj kismat je bio drugačiji od kismata moje sestre. Ona je imala svoj put, a ja svoj." Velika Nanima je zastala i prostrijelila me pronicljivim pogledom, kao profesorka koja pokušava da procijeni da li je njena učenica dobro shvatila lekciju. Izraz koji je spazila na mom licu natjerao ju je da odmahne glavom i da uzdahne. „Ti to sada ne možeš da shvatiš, Saira. Možda ćeš shvatiti kasnije, kad budeš starija. Kad budeš naučila da se život ne svodi samo na naš vlastiti izbor i da su neke odluke unaprijed donijete." „Ali ..."

„Ne, Saira. Zaboravi na ali. Zaboravi na ako." Velika Nanima je zamišljeno naherila glavu i nježno mi se osmjehnula, a tada je nastavila da maršira po sobi. „Nekoliko godina kasnije, hiljadu devetsto četrdeset sedme, preselili smo se u Karači, a Zahida je ostala u Bombaju sa svojim mužem. Bilo nam je strašno teško što smo morali da je napustimo." „Zašto ste se preselili u Pakistan? Mislim, niste morali da idete iz Indije." „Ne, niko nije morao da ide. Ali su neki mislili da moraju. Bilo je to zbog straha, Saira. Strah i bijes su prosto titrali u vazduhu. Muslimani su mislili da je bolje da žive među svojim narodom nego među ozlojeđenim komšijama druge vjere. Pa ipak, mnogo više muslimana je ostalo u Indiji nego što se iselilo u Pakistan. Moj otac je odlučio da ode zato što su mu poslovi već dovoljno loše išli. Mislio je da, kao musliman među mnoštvom ljutitih Hindusa, ne može da se nada boljoj budućnosti. Mislio je da će biti pametnije da okrene nov list i da krene ispočetka. „Ali je taj novi početak imao visoku cijenu. Niko nije shvatao koliko će krvi biti proliveno u rađanju dvije blizanačke nacije. Euforija zbog nezavisnosti jedva da je splasnula kada smo bili suočeni sa zahtjevom da donesemo ishitrenu odluku o nacionalnoj lojalnosti. Dok smo putovali vozom ka Pakistanu, pred našim suznim očima promicale su slike haosa u kome smo se obreli. Kada smo prolazili kroz gusto naseljene predjele, moj otac bi navukao zavjese i naprasno se ućutao, moleći se da nas niko ne dira, da budemo pošteđeni napada zaraćenih tabora i da ostanemo neprimijećeni od hordi srditih ljudi koje su vrebale duž puta. Sa svakom pređenom miljom bivali smo sve dalje od kuće i – paradoksalno – sve bliže kući. Bilo je nemoguće oduprijeti se kolektivnom strahu. I jednako nemoguće oduprijeti se kolektivnom ushićenju. Željeli smo samo da što prije stignemo do svog odredišta i da svjesno zaboravimo užase putovanja, da se pretvaramo kao da su te novoustanovljene granice oduvijek bile tu. Da u ognju rasplamsalog nacionalizma zažmurimo pred činjenicom da su one predstavljale jednu potpuno vještačku tvorevinu. „Imala sam dvadeset šest godina kada je prvi put podignuta pakistanska zastava i bila sam opijena obećanjem promjene i napretka u jednom sasvim novom i drugačijem kontekstu. Što nije bilo naročito iznenađujuće ako se ima u vidu da su u zemlji i u životu koje sam ostavila za sobom moje opcije bile prilično ograničene. Odmah po dolasku počela sam da predajem u djevojačkoj školi u blizini našeg novog doma, u školi čiji je upravni odbor i dalje bio pretežno sačinjen od britanskih dobročinitelja. „U Pakistanu više nisam morala da krijem da predajem u školi. Moja porodica je pala na veoma niske grane tako da nikome nije padalo na pamet da mi

prigovara što sam radila i primala platu. Uskoro su svi u porodici, a ne samo moj otac, počeli da uviđaju i da poštuju pomoć koju sam im pružala. Osim toga, više nisam bila tako mlada da bih marila za besprekornu reputaciju koju su mladoženje očekivale od svojih nevjesta . Otkako se Zahida udala, potencijalni prosci su se sve rjeđe raspitivali za mene. Poslednjih nekoliko ponuda dobila sam od vremešnih udovaca – koji su brigu o svojoj djeci željeli da prepuste novoj supruzi koja će im privremeno poslužiti kao zamjena za majku. Jedan od njih je čak imao djecu stariju od mene! „Srećom, moja majka je bila jednako uvrijeđena takvim ponudama kao i ja. 'Ona nije baš toliko stara!' govorila je. 'Još uvijek nije. A mi nismo baš toliko očajni. Još ima vremena. Bolje je da sačekamo i da vidimo šta joj je bog namijenio.' „Dvije godine nakon što smo se doselili u Pakistan, tokom kojih su moje šanse za udaju postale još mizernije, bila mi je ponudena stipendija za studije u Engleskoj. Odmah sam se ponadala da će moja majka shvatiti da je to možda bila sreća koju mi je bog namijenio, mada mi je razum govorio da nije bilo šanse da moji roditelji prihvate taj predlog. Pa ipak, dopustila sam sebi da se bar nadam." Oči Velike Nanime sijevnule su čudnim sjajem dok je tiho pljeskala dlanovima, prepuštajući se tim davnim uspomenama na način koji je moje prisustvo činio gotovo suvišnim. „Ta ponuda je došla kao grom iz vedra neba. Bila je to jedna od onih čudesnih mogućnosti koje ti se otvaraju kad živiš u novoj, tek rođenoj zemlji. Činilo nam se da svi zajedno stojimo pred okeanom nade po kome plove bezbrojne prilike. Čovjek je samo trebalo da ispruži ruku i da ih ulovi. Svi su bili puni optimizma. Čitava nacija podsjećala je na ogromnu porodicu koja je izašla na pecanje. Sjedjeli smo u čamcima, smijući se i brbljajući, stavljajući mamce na udice u naivnom uvjerenju da prilika samo čeka da je upecamo. Bogat industrijski potencijal. Obilje obrađive zemlje. Mnogo posla za marljive ljude. I progres zbog koga je vrijedjelo zavrnuti rukave. „Progres." Velika Nanima je coknula jezikom, kao da se naslađuje ukusom te riječi. „Divna riječ koja podrazumijeva napredovanje ka nečem ljepšem i boljem. Nevjerovatno, ali odjednom mi se učinilo kao da sam dobila priliku da lično učestvujem u tom progresu. Nisam mogla čak ni da zamislim šta bi to značilo. Da odem u Englesku i da tamo studiram englesku književnost! Da se potom vratim u svoju zemlju i da podijelim stečeno znanje sa Pakistankama koje će se zajedno sa mnom posvetiti misiji edukativnog napretka! Bila je to šansa o kojoj ranije nisam smjela čak ni da sanjam. Šansa da se otisnem u svijet, da upoznam stvari koje su prevazilazile granice moje mašte. „Ako je suđeno da odem tamo, onda ću i otići, ubjeđivala sam sebe dok sam skupljala hrabrost da porazgovaram sa roditeljima. Sačekala sam da ih uhvatim

nasamo – što dalje od moje braće, snaja, bratanaca i bratanica – a onda sam im saopštila, 'To je čudesna prilika. U dubini duše znam da treba da odem tamo. Da mi je to suđeno. Ne treba ni za šta da brinete. Svi troškovi će biti podmireni.' „'Ali ... zar da ideš u Englesku?' Moj otac je bio šokiran, a majčino ćutanje je ukazivalo da se i ona osjećala slično. 'Adiba, kako da te pustimo da odeš tako daleko od kuće? Sama? To nije u redu, beti. Nije u redu da jedna mlada žena – neudata mlada žena – bude tako daleko od svoje porodice.' „Počela sam da ga preklinjem i ubjeđujem, 'Ali, aba, biću tamo samo nekoliko godina. I biću kod jedne starateljske porodice. Neću živjeti sama. To mi je strašno važno. Moje obrazovanje neće koristiti samo meni, već i našoj zemlji. Da svi razmišljaju kao ti, nikad ne bismo mrdnuli s mjesta . Nikad ne bismo krenuli naprijed. Aba, ti si mi uvijek davao podršku. Molim te. Ovakva prilika se dobija jednom u životu. Ne smijem da je propustim! Ne smijem!' „Tada se konačno u razgovor uključila i moja majka. 'Ali zašto?' rekla je zbunjenim slabašnim glasom. 'Zašto to rade? Zašto su ti to ponudili? I to besplatno? Kakvu korist oni imaju od toga?' „Bila sam srećna što su mi pružili priliku da im objasnim stvari, što nisu već na prvi pomen odbili moju molbu. 'Ama, to organizuje jedna dobrotvorna fondacija koja svoj im obrazovnim programima želi da pomogne zemljama u razvoju. Oni žele da obuče i obrazuju nastavnike koji će se potom vratiti i podijeliti stečeno znanje sa svojim sunarodnicima. Takođe namjeravaju da ovdje osnuju koledž kojim će upravljati zajedno sa lokalnim odborom. Ako odem u Englesku i ako završim studije, čekaće me posao na koledžu. Radiću kao profesor engleskog.' „Primijetila sam iskru u majčinim očima i tog trenutka sam shvatila da je osoba koju sam dotad doživljavala kao svoju najveću prepreku naprasno promijenila stranu i postala moj najodaniji saveznik. Tišina koja je uslijedila predstavljala je prvi signal podrške. Nakon toga, moja majka se nijednom riječju nije usprotivila mom odlasku. „Te prve večeri moj otac je okončao diskusiju rekavši da mu treba vremena da razmisli. Činilo se kao da nije znao šta da kaže. Primijetila sam da je nekoliko puta zbunjeno skrenuo pogled ka mojoj majci, kao da je pokušavao da procijeni šta je značila njena iznenadna ćutnja, ali očigledno ništa nije uspio da zaključi. „Sjutradan sam nestrpljivo iščekivala da otac ponovo pokrene tu temu, ali on nije prozborio ni riječi. Nakon ručka, dok sam mu potišteno servirala čaj, ubijeđena da je njegovo ćutanje ukazivalo da se i dalje protivio mom predlogu, majka je bila ta koja je konačno prekinula tišinu i naterala ga da se izjasni. 'Koliko dugo, Adiba?' upitala je. 'Koliko godina ćeš biti odsutna?' „Otac je, iznenađen njenom upadicom, podigao pogled sa čaja. Oči su mu

bile pune strepnje. Ja sam duboko udahnula i odgovorila, 'Tri godine. Samo tri godine.' 'Pretpostavljam da shvataš da nakon toga možda više nećeš moći da se udaš?' Lice moje majke nikad nije bilo naročito izražajno, ali je ovog puta djelovalo kao da je bilo isklesano od kamena. „Pokušala sam da prikrijem svoje uzbuđenje i svoju nadu, trudeći se da mi lice ostane jednako bezizražajno kao i njeno, mada sam znala da je to bio jalov pokušaj. 'Shvatam. Ali čak i ako ostanem ovdje, to ne znači da ću se udati.' 'Nipošto!', prasnuo je moj otac, shvativši kuda je taj razgovor vodio. 'Ne dolazi u obzir! Neću to dopustiti.' „A tada je moja majka izgovorila riječi koje su me šokirale i koje su iz korijena promijenile moj život. 'Uopšte nisam sigurna da nju ovog puta zanima da li ćeš joj ti nešto dopustiti ili ne. Dovoljno je učinila za tebe. Dovoljno je učinila za sve nas. Naši sinovi su uspjeli da stanu na svoje noge i poslovi im dobro idu. Opstaćemo i bez njene pomoći. Sad treba da razmišljamo samo o Adibinoj budućnosti. I o njenim osjećanjima. A ne o našim.' „U očevim očima bljesnula je iskra nevjerice, ali je moja majka nepokolebljivo nastavila. 'U pitanju je njen život. Zato sama mora da odluči šta će da uradi. Nisam sigurna da ću se složiti s njenom odlukom, ali se čitav svijet promijenio. Ništa više nije kao nekada. A ona nam je oduvijek bila dobra kći. I dalje je dobra kći. Zato što nam je pružila priliku da odbijemo njenu molbu. Ne želim više da kušam njenu poslušnost. Ne želim da joj dam povoda da se ogluši o našu volju. A plašim se da će, ako je odbijemo, to učiniti.' „Razrogačila sam oči od čuđenja. Nikad nisam razmišljala tome da se usprotivim volji svojih roditelja. Sve do tada. Sve dok moja majka nije nagovijestila da je postojala i ta opcija. Bila je u pravu. U pitanju je bio moj život. Moja budućnost. Naravno, željela sam da dobijem roditeljski blagoslov, ali sam prvi put shvatila ono što se nikad ne bih usudila sama da izustim, ali što je moja majka upravo izustila umjesto mene. Shvatila sam da je ta odluka pripadala isključivo meni. „Moj otac je odmah uvidio kakvu mi je moć majka podarila svojim riječima. Kakvu je moć podarila njegovoj kćeri. I shvatio je da je njegova vlastita moć u toj stvari počela da jenjava. Niko ništa više nije rekao te večeri. Ni u večerima koje su uslijedile. „A onda je, nedjelju dana kasnije, otac izvadio stari putni kofer iz ostave. Moja majka, snahe i ja smo u to vrijeme bile u drugom dijelu kuće, gdje smo spremale turšiju od zelenog manga. Kada smo napustile kuhinju i pojavile se pred vratima, zatekle smo oca kako krpom briše prašinu sa kofera. Nisam znala kako to

da protumačim. Bila sam previše uplašena da bih smjela čak i da se nadam. Skrenula sam pogled ka majci, na čijem sam licu spazila istovjetnu kombinaciju zbunjenosti i strepnje. Moje snahe su se zbunjeno namrštile jer nisu imale pojma o čemu smo nas troje potajno razgovarali poslednjih nedjelju dana. „Starija snaha je odmah krenula ka ocu. Susretljivo je ispružila ruke i rekla, 'Aba, molim te, prepusti to meni.' „Mlađa snaha je pokazala još veću odlučnost da svom svekru pritekne u pomoć. Prišla je još bliže, spremna da zgrabi krpu iz očeve ruke i da dovrši započeti posao. Obje su znale da je neumjesno da pitaju zašto mu je bio potreban taj kofer. Očevo čelo i gornja usna bili su prekriveni malim svjetlucavim graškama znoja. Izvadio je maramicu iz džepa i obrisao lice, izbjegavajući pitanja koja su prosto zračila iz očiju žena koje su se sjatile oko nj ega. „Starija snaha više nije mogla da se uzdrži. Progutala je knedlu i prikupila dovoljno hrabrosti da ga glasom punim poštovanja i obzirnosti upita, 'Negdje putuješ, aba?' „Otac je izustio samo jedno kratko 'ne', uskrativši našoj odvažnoj snahi bilo kakvo objašnjenje. Sve dok se konačno nije osvrnuo ka meni i pogledao me pravo u oči. 'Ne putujem ja, već Adiba. Ide na veoma dug put. I veoma sam srećan zbog nje.' Tada nam je okrenuo leđa i napustio sobu, ne obazirući se na žene koje su, otvorenih usta, piljile u vrata iza koj ih je nestao. „Naravno, starija snaha je odmah izvela pogrešan zaključak. 'Adiba se udaje? Ali, to je divna vijest! Hai, Alah! Aba kaže da ide na dug put. Da se možda ne vraća u Indiju? Oh! Tako će nam nedostajati! Ko je mladoženja? Ama, kako si to mogla da skrivaš od mene? Zar ja ovdje nisam najstarija snaja? Valjda je trebalo da se posavjetujete sa mnom? Kad ste to utanačili? I čemu tolika tajnovitost?' „Nisam mogla da krivim svoju snahu zbog tog ishitrenog zaključka. Do prije nekoliko dana i sama sam bila ubijeđena da ću, ako ikada ponovo krenem na put, to učiniti isključivo iz razloga koji je ona navela. Bio je to put za koji su se sve djevojke još od malih nogu pripremale. Fizičko preseljenje iz očevog u muževljev dom – putovanje tokom koga se djevojka pretvarala u ženu i, štoje još važnije, putovanje koje je simbolizovalo prenos vlasti sa jednog mehrama na drugog. Putovanje tokom koga se breme muške odgovornosti prenosilo sa oca na muža. 'Adiba se ne udaje', rekla je moja majka. U tajacu koji je uslijedio primijetila sam zaprepašćenje na licima mojih snaha i oklijevanje na licu moje majke. To je za nju bio kritičan čas. Trenutak u kome je pitanje moje budućnosti, striktno govoreći, prestajalo da bude porodične stvar. Zato što su naše snahe, iako su pripadale našoj porodici, istovremeno predstavljale dio vlastitih porodica, te su stoga bile povezane sa mnoštvom drugih ljudi – štaviše, sa čitavom zajednicom.

Moja majka je bila svjesna da će njihova reakcija predstavljati prvi nagovještaj toga kako će društvo u kome smo živjeli u budućnosti gledati na mene. „Kada sam primijetila da su moje snahe naprasno zanijemile, shvatila sam da to nije dobar znak. To je ukazivalo da je njihova reakcija bila dovoljno snažna da osjete potrebu da je sakriju. Što je, sa druge strane, značilo da će neodobravanje koje će kasnije podijeliti sa vlastitim porodicama biti neodobravanje one najopasnije vrste – neodobravanje koje se izražava iza leđa, u obliku glasina i abrova od kojih čovjek ne može da se brani." Ja sam tada izustila pitanje kojim sam nesvjesno kročila u samo središte kulturnog faza. „Ali, zašto bi to bilo važno? Zašto bi tebe bilo briga šta su one mislile? Šta je bilo ko mislio? Zašto bi se sjekirala zbog toga ako si se već dogovorila sa svojim roditeljima?" Sok od šećerne trske još odavno je bio popijen tako da sam sada prešla na kesicu čili čipsa – tankih i ekstra začinjenih kriščica prženog krompira – koja se nekim čudom stvorila na stolu ispred nas. Odsutno sam grickala čips, zaokupljena prizorima koje je Velika Nanima oslikavala pred mojim očima, pogleda prikovanog za njeno lice kao da sam zurila u ekran koji je imao gotovo hipnotičko dejstvo na mene. Velika Nanima je prasnula u smijeh, tako srdačan i glasan da joj je čitavo tijelo poigravalo, kao u ono vrijeme kada sam ja bila mnogo manja a ona mnogo veća. „Govoriš kao prava mala razgalamili, gotovo se nadmećući za riječ, mada sam ja u toj kakofoniji uspjela da razaberem samo nekoliko glasova. „Jedan od njih bio je glas mog oca. 'Beta, nema potrebe da se toliko žrtvuješ. Možda još nisi čula da poslovi tvoje braće odIično idu. Sad možemo sasvim lagodno da živimo.' „Čula sam i glas svoje majke. 'Adiba! To ne dolazi u obzir! Tvoja babi je u pravu. Odmah moraš da odbiješ tu ponudu!' „Moja snaja, koja je tokom mog trogodišnjeg odsustva očigledno razvila averziju prema tišini, shvatila je da je konačno kucnuo čas da demonstrira svoju rječitost. 'Adiba! Zar ne možeš da se zadovoljiš onim što si već dobila? Zar ti nije dovoljno što si otišla na studije u inostranstvo dok smo mi ostali ovdje da nas čitav grad opanjkava iza leđa? Tako mi svega, neću da ponovo prolazimo kroz to! Šta će ljudi ovog puta reći? Da ne želimo da živiš sa nama? Da si otišla zato što se loše ophodimo prema tebi? Da li uopšte razmišljaš o tome? Da li shvataš da ćeš nam svima zajedno okaljati obraz? Takve stvari se ne rade! Zaboga, da se žena odseli od kuće i da živi sama kad ima braću koja su kadra da vode računa o njoj! I ne samo njih, već i oca i majku! Ti si naša odgovornost! To je teret koji sa zadovoljstvom nosimo, Adiba. Drago nam je što možemo da brinemo o tebi. Tišina koja je uslijedila bila je još napadnija od malopređašnje kakofonije, a moja usplahirena

snajka je bar privremeno odustala od pokušaja da je prekine. „Tada sam konačno smogla snage da nešto izustim. 'Babi, stvarno mi je žao, ali ...' Naglo sam zaćutala, uplašivši se riječi koje mi umalo nisu skliznule sa usana. „Majka me je tada ponovo iznenadila, baš kao i prije nekoliko godina, dovršivši rečenicu koju ja nisam imala hrabrosti da izgovorim. 'Možda Adiba nikome ne želi da bude na teretu, čak i ako njena porodica sa zadovoljstvom prihvata to breme.' Majčin ton je bio tako pribran i uzdržan da se po njemu nije moglo naslutiti ni šta je mislila o mojoj namjeri da se odselim ni šta je mislila o žučnom protestu svoje najstarije snahe. Pogled joj je bio prikovan za zavjesu koja je lepršala na vrućem vjetru koji je duvao nad gradom. Moja snaha je mogla samo da se ugrize za jezik jer je shvatila da je moja majka dala sasvim drugačiju dimenziju njenom vatrenom iskazu. Zahvaljujući majčinoj intervenciji, stvari su se postepeno siegle i ja sam se u avgustu naredne godine uselila u vlastiti stan." Velika Nanima se zadovoljno osvrnula oko sebe. „Od tada živim ovdje." „Misliš da je to najveća nagrada koju ti je studiranje donijelo?" upitala sam. „To što si mogla da se preseliš u vlastiti stan?" „Jedna od nagrada. Virdžinija Vulf je svojevremeno objavila esej pod nazivom Vlastita soba. To bi trebalo nešto da ti govori. Ali, predavački posao je sam po sebi predstavljao nagradu. Kako to da ti objasnim? Znaš, strašno je lijepo kad možeš da radiš posao u kome istinski uživaš. Jesi li nekad čula pjesmu Sve bolje i bolje? Mislim da je od Bitlsa." Njeno pitanje me je izbacilo iz kolosjeka. Blago sam se namrštila, uopšte ne shvatajući na šta misli. „Ovaj ... nisam sigurna." Velika Nanima je počela da pjeva, a njen pakistanski akcenat doživio je onu čudesnu transformaciju koja je svojstvena rokenrol muzici tako da je sada zvučala gotovo kao ja. „Stvarno dopadljiva pjesmica. I krajnje optimistična. Jesi li je nekad čula, Saira?" „Sad jesam", odgovorila sam, prasnuvši u smijeh. Velika Nanima je tobože prekorno zavrtjela prstom, ali sam primijetila da je i dalje lupkala nogama, pjevušeći ostatak pjesme. „Znaš, te riječi mi još odzvanjaju u glavi. Ponekad mi zvuče gotovo podrugljivo, kad krenemo unazad umjesto unaprijed. Ali, vjerujem tim momcima. Vjerujem da stvari – stvari u čitavom svijetu – stvarno idu nabolje. Ta pjesma se emitovala na radiju, u Hit paradi, kada sam sjela u kola sa svojim bratom i snahom i krenula ka aerodromu. Ostala braća i njihove supruge išli su iza nas, vlastitim kolima. Bila je 1967. godina. Išli smo zajedno – čitava porodica – da dočekamo Zahidu, tvoju nanimu. Ona se tada vraćala iz Londona pa je odlučila da nam svrati u posjetu. Sjećam se koliko sam bila srećna! A riječi pjesme su bile tako prikladne. Čitavog jutra u glavi sam

premotavala te riječi, posmatrajući lica djevojaka koje su sjedjele u učionici, srećna što je njima bila pružena daleko veća šansa nego ranijim generacijama. Otkako sam se vratila iz Engleske broj studentkinja se svake godine po većavao. Standardi su se u međuvremenu promijenili. Sada se od lijepo vaspitanih djevojaka očekivalo da imaju pristojno obrazovanje, da završe školu, a potom i koledž. Sada je to, maltene, postao preduslov za dobar brak, a ne prepreka, kao u vrijeme kada sam ja bila mlada. „Dobro raspoloženje me je držalo sve dok, zajedno sa Zahidom, nismo stigli kući, u dom našeg najstarijeg brata. Nakon što su nam roditelji umrli, naša braća više nisu živjela zajedno. Tada smo shvatili da ta posjeta neće predstavljati veselo porodično okupljanje koje smo svi željno iščekivali. Zahida nam je ispričala šta je Kasim-baj uradio u Londonu i kakvu je odluku donio. Rekla je da je njen brak okončan. Zagledala sam se u uplakano lice svoje sestre, shvativši da ona više nije bila ljupka šesnaestogodišnjakinja koja je plakala zbog osjećaja griže savjesti. Sada je bila majka, a nedavno je postala čak i baka! „Ali, godine su se raspršile kao magla dok sam posmatrala kako se moja sestra bori sa svojim gubitkom i bolom. Zahida pronto nije mogla da povjeruje šta ju je snašlo. Ona je besprekorno ispunjavala svoje dužnosti i obaveze. Bila je sve što je trebalo da bude – poslušna snaha, privržena supruga, brižna majka, pobožna žena – a onda je preko noći sve izgubila. A ja, koja nisam bila ništa od toga, koja nisam uradila nijednu od stvari koje su se od mene očekivale – doduše, samo zato što je sudbina uredila da tako bude – ja sam, u poređenju s njom, sve dobila. Ona je i dalje bila moja mlađa sestra i ... ah, da samo znaš koliko sam saosjećala s njom! Uopšte ne znam kako to da ti objasnim. „Ali, jednog dana ćeš i sama saznati, Saira. Zato što i ti imaš sestru. Ta spona, ta sestrinska veza, po svojoj snazi dolazi odmah iza odnosa između majke i kćeri. Moja braća još nisu shvatala punu težinu problema. Mislili su da će se naš zet prizvati pameti i vratiti se kući. Ali sam ja znala da nema ništa od toga. Znala sam da Zahida nije mogla da se vrati u Indiju a da se ne suoči sa poniženjem koje ne bih poželjela čak ni najcrnjem dušmaninu, a kamoli mojoj krvi i mom mesu! Nisam htjela i nisam mogla da dopustim da moja sestra bude osuđena na ono što sam ja sama uspjela da izbjegnem. Da zavisi od milosti drugih. Da se braća njenog odbjeglog muža staraju o njoj iz pukog osjećanja dužnosti. I tako sam je pozvala da živi sa mnom. U mom stanu bilo je dovoljno mjesta za obje. „Zahida se preselila kod mene. Nekoliko nedjelja snuždeno se vukla po kući, ne uspijevajući da se oporavi od šoka. A onda sam je ja donekle razdrmala, pokrenuvši dvije škakljive teme oko kojih smo godinama vodile žučnu diskusiju. Kao prvo, rekla sam joj da se razvede od Kasima. Zašto da i dalje, makar zvanično,

bude udata za njega? Či! Nakon svega što joj je uradio! Međutim, Zahida je, valjda u zabludjelom pokušaju da sačuva obraz, odbila moj predlog, rekavši mi da ne vjeruje u ono u šta sam ja mogla da se zakunem. Bila je ubijeđena da će Kasim napustiti tu Engleskinju i da će joj se vratiti! Malo sjutra!" Velika Nanima je skrušeno odmahnula glavom, kao da je još bila ozlojeđena sestrinim samozavaravanjem. „A šta je bila druga škakljiva tema?« „Ah, da! Nakon nekoliko nedjelja Kasim-baj joj je poslao ček i pismo u kome je obećao da će joj svakog mjeseca slati novac za izdržavanje. A Zahida je brže-bolje spakovala ček i vratila ga nazad! Shvatam zašto je to uradila. Iz čistog ponosa. A opet, nije sramota prihvatiti nešto što ti pripada. On je njoj dugovao taj novac. Međutim, ona je uporno tvrdila da, pošto je Kasim više nije smatrao svojom ženom, ni u formalnom ni u činjeničnom smislu, ona više nije mogla da polaže pravo na pogodnosti koje su joj pripadale kao njegovoj supruzi. Svakog mjeseca iznova smo načinjale tu temu, tačne kao švajcarski sat. Cim bi stigao Kasimov ček, u našoj kući buknula bi nova rasprava. „Naravno, Zahidine i Kasimove kćeri bile su strašno pogođene situacijom. Tvoja majka i tvoje kale su, iz lojalnosti prema majci, odbile da prihvate bilo kakve poklon od svog oca, mada je on i njima uporno slao čekove, za rođendane ili kada bi dobio neko od unučadi. Slao je čekove i za vas dvije, za tebe i za Aminu. Kada su Zahida i Kasim-baj preminuli, maltene jedno za drugim, kćeri su konačno popustile. Ispostavilo se da je svakoj od njih ostavio fino nasljedstvo. Jedino mu tvoja majka čak ni tada nije oprostila. Ona nikad nije prihvatila ni jedan jedini cent. Ni dok su joj roditelji bili živi, ni poslije toga." Nakratko smo obje zaćutale. Ustala sam i ponovo pogledala slike, a tada sam prošetala kroz sobu i stala pored Velike Nanime. „Oduvijek sam znala da si nastavnica i da predaješ na koledžu, aIi mislim da sve dosad nisam shvatala koliko je to značajno postignuće." Velika Nanima se osmjehnula. „Postignuće? Možda u moje vrijeme. Ali sada je drugačije. Tvoja generacija ima pravo na obrazovanje, ima pravo da pruži svoj doprinos svijetu u kome živi. I pravo i dužnost." Ponovo sam se osvrnula oko sebe. „Znači, ova kuća ... ona pripada koledžu?" „Da. Kad budem otišla u penziju, moraću da se iselim." „Šta ćeš onda da radiš?" „Imam mali stan koji sam kupila za stare dane. Tamo ću živjeti." Prisjetila sam se napetog zajedništva u kome su moja Nanima i Velika Nanima godinama živjele. „Sama?"

„Da, dok budem mogla. Moj strah od budućnosti sada se sveo na to." Upitno sam izvila obrve. „Da ću jednog dana postati previše stara ili bolesna da bih brinula o sebi. Mogu samo da se molim bogu da me uzme prije nego što dođe do toga. Ali, moram da budem spremna i na najgore. Zato što nemam djecu na koju mogu da se oslonim. Vidiš, to je trebalo da se desi meni, umjesto tvojoj nanimi. Oduvijek sam se nadala da ću ja prva otići. Zato što ona nije bila sama. Imala je tri kćeri kod kojih je mogla da ode kad kucne čas da se rastanemo." „Nisi sama, Velika Nanima." „Na kraju svi ostajemo sami, Saira. U manjoj ili većoj mjeri." Ćutke sam je uzela za ruke i čvrsto ih stegla, kao što sam tako često činila kada sam bila mala.

PETO POGLAVLJE Tokom preostalih dana koje sam provela u Karačiju moje misli bile su prevashodno usredsređene na dramatično iščekivanje susreta sa Engleskinjom zbog koje je moj djeda ostavio moju babu. Uprkos zakulisnoj traumi koju je u našoj porodici prouzrokovala vijest da će ona i njena djeca doći na Zerinu svadbu, moja rodbina je našim inostranim gostima – kako su ih svi odreda zvali – priredila ljubazan formalan doček koji je ubrzo prerastao u iskrenu, mada isprva kolebljivu srdačnost. Za to je prvenstveno bila zaslužna Bela koja nije skrivala svoje ushićenje što joj se ukazala prilika da bude sa nama i čije je držanje zračilo neusiljenošću i vedrinom kojima je rijetko ko mogao da odoli. Naravno, mene nije uspjela da osvoji tako lako kao ostatak porodice jer sam uporno podsjećala sebe da je ona bila glavni krivac za izostanak moje majke tako da sam isprva iz čiste biološke lojalnosti nastojala da ignorišem njene osmjehe i njen šarm. Pošto su Bela i njena djeca odsjeli u hotelu umjesto u kući nekog od mojih rođaka – što je, u kontekstu kulture u kojoj se gostoprimstvo izražavalo time što se domaćin iz poštovanja prema svom gostu odricao čak i vlastite postelje, bila uvreda čiju težinu ona nije mogla da shvati – moja početna rezervisanost je ostala gotovo neprimijećena jer Bela nije direktno učestvovala u svakodnevnim pripremama za vjenčanje kojima smo mi ostali bili u potpunosti zaokupljeni. Kada sam konačno bila prinuđena da kapituliram pred njenim šarmom, donekle me tješilo to što je Velika Nanima, koja je odolijevala Beli jednako revnosno kao i ja, istakla bijelu zastavu nedugo nakon mene. Zerina mendi ceremonija predstavljala je prvi u nizu vjenčanih obreda. Ceremonija, koja je bila rezervisana isključivo za žene, bila je održana u Lubna-kalinom vrtu koji je u poslednjih nekoliko dana doživio veličanstven preobražaj. Travnjak je bio prekriven prelijepim ćilimima koji su bili postavljeni ispod živopisnog baldahina. Na rubovima travnjaka bile su poređane stolice za starije žene. Vrt je bio obasjan mnoštvom lampi i fenjera koji su svetkovini davali atmosferu iz Hiljadu i jedne noći. Na jednom kraju vrta bila je postavljena niska platforma gdje će Zera sjedjeti sa svojim mladoženjom – koji je bio jedini prisutan muškarac i koji je bio obučen u tradicionalnu žutu odoru. Ispred platforme sjedjela je jedna od mojih daljih rođaka koja će tokom ceremonije lupati u dol, dvostrani bubanj, čiji će zvuci predstavljati doličnu pratnju za pjesme koje su prisutne

rođake, uključujući i moju malenkost, uvježbavale sve dok nisu ostale bez glasa – pjesme čiji su stihovi uključivali šaljive opaske na račun mladoženjine porodice, na koje je mladoženja trebalo da uzvrati sličnim unaprijed sročenim pošalicama. Kada je ceremonija počela, ja sam, sa propisnog rastojanja, zlovoljno posmatrala kako Bela – srednjovječna žena zdepaste grade čiji struk nije zaostajao za strukom Velike Nanime i koja je izgledala mnogo starije od moje majke i njenih sestara iako su, kako sam načula, bile sličnih godina (sve u svemu, ništa nalik vamp zavodnici kakvu sam dotad zamišljala) – prilazi podijumu kako bi obavila rasam obred koji je uključivao uzimanje sadake, milostinje, i simbolično nanošenje kane na Zerin betijelom prekriven dlan. Kompletan postupak nanošenja kane bio je rezervisan za naredno jutro, kada će djevojke vične tom zanatu, koje su trenutno posluživale goste, uložiti mnogo vremena i truda u oslikavanje složenih desena kojima će ukrasiti Zerine šake i stopala. „Ta žena uopšte nije svjesna kakvu su joj počast ukazali", promrmljala je Velika Nanima na moje uho, ne želeći da ostali čuju njenu opasku. Bio je to jedini direktan komentar na Belin račun koji sam čula otkako su inostrani gosti stigli u Karači. „Misliš da je mama ispravno postupila što nije došla?" Velika Nanima je naherila glavu. „Da li je ispravno postupila? Znaš, mila, u ovakvoj situaciji teško je reći šta je ispravno a šta pogrešno. Mislim da je Šabana donijela odluku svojim srcem. Odlučivanje o tome šta je ispravno ili pogrešno pripada domenu uma, koji je odvojen od emocija, a ponekad je teško poslušati um i oglušiti se o ono što nam srce nalaže." Namrštila sam se, izgubljena u tom lavirintu riječi. Uopšte mi nije bilo jasno šta je htjela da kaže. Velika Nanima me je, primijetivši moju zbunjenost, pomazila po obrazu i slabašno se osmjehnula. „Pusti ti mene, Saira. Poklekla sam pred emocijama pa trabunjam stvari koje nemaju previše smisla. Tvoj djeda je odabrao Belu za svoju životnu saputnicu. Svima je jasno da ju je volio. To je istina, željeli mi to da priznamo ili ne. Tvoja majka, Lubna i Džamila su, svaka za sebe, morale da se suoče sa tom istinom onako kako su znale i umjele. Džamila je jedina koja ga je poznavala i u njegovom drugom životu. Možda ovo ..." Velika Nanima je pokazala glavom ka krugu u čijem je središtu sjedjela Zera, okružena mojim tetkama i Belom i njenim kćerima, „možda ovo, u krajnjoj liniji, nije tako loše. Možda je to korak ka zacjeljenju starih rana, ka izmirenju za kojim svi već tako dugo žude. Možda bi i Šabana konačno trebalo da se suoči s tim, da se pomiri sa vlastitom prošlošću." Velika Nanima je ispustila težak uzdah. „Ali, kako god bilo, moja lojalnost pripada samo jednoj osobi. Mojoj sestri Zahidi. Ženi koju je Kasim-baj napustio, ne osvrnuvši se za sobom. Tako da ja nisam osoba koja može da te posavjetuje kako

treba da se postaviš u ovakvoj situaciji, Saira. Zato što dok gledam tu ženu koja se sada smije sa tvojom rođakom, sa unukom moje sestre, ne mogu da potisnem pomisao da je ona zauzela Zahidino mjesto i da je dijelila život i postelju sa Zahidinim mužem." Naš razgovor bio je na tom mjestu prekinut jer su me rođake pozvale u stranu i rekle mi da Džamila-kala želi da izvedemo prvi od pripremljenih plesova prije nego što bude servirana večera. Podijum je u tren oka bio raščišćen dok su se gošće povlačile ka rubovima ćilima kako bi oslobodile prostor za ples u kome su učestvovale sve nevjestine mlade rođake, sve Nanimine unuke, izuzev Amine. Bosih stopala, kretale smo se lijevo-desno u gracioznom sinhronizovanom ritmu, uz zvuke iz najnovijih indijskih filmskih hitova. Rubovi naših dugih kameza – ukrašeni zlatnom i srebrnom dabkom – lepršali su u vazduhu, naglašavajući njihanje naših kukova i živopisne crvene, grimizne i purpurne nijanse naše odjeće. Okretale smo se i obrtale i lelujale dok su ostale gošće zviždukale i pljeskale, prateći naš ritam i razmišljajući o sinovima i nećacima koji će uskoro stasati za ženidbu. Kada smo završile ples miris tike8 i kababa, šafrana i egzotičnih začina, pozvao nas je da krenemo na večeru, ka stolovima zastrtim svilom koji su bili postavljeni ispod još jednog raskošno ukrašenog baldahina na bočnoj strani Lubna-kalinog vrta. Tu je Bela konačno uspjela da me satjera u škripac. Kada sam spazila da mi prilazi, bilo je kasno da neopaženo uteknem. Bela se već poslužila tako da je zastala pored mene dok sam čekala u redu, držeći tanjir sa brdašcem hrane koja je objašnjavala zašto joj je figura bila tako zaokrugljena. „Imaš odličan osjećaj za ritam, Saira! Tvoj djeda bi sigurno bio ponosan da može da te vidi kako plešeš sa svojim rođakama." Uhvatila me je na prečac, obraćajući mi se kao da me je odavno poznavala, tako da nisam znala šta da kažem. Mogla sam samo da se osmjehnem, krutim uštogljenim osmjehom koji nije odmakao dalje od uglova usana. I dalje ćuteći, uzela sam pileći batak iz posude sa tikom, nadajući se da će me Bela uskoro ostaviti na miru. Ali ona to nije učinila. Vješto je prebacila tanjir u jednu ruku a drugom je stegla moju šaku i povela me ka suprotnom kraju stola. Zastala sam da se poslužim, ali sam bila tako uzdrhtala da nisam mogla da podignem viljušku. Bela je na trenutak spustila svoju porciju, ne puštajući mi ruku. Dohvatila je viljušku i stavila je na moj tanjir, a potom je podigla svoju hranu i povukla me u stranu, rekavši, „Hajde, ljubavi. Hoćeš li da mi praviš društvo dok jedem?" Uopšte ne sačekavši moj odgovor, povela me je ka stolicama u mirnom izolovanom uglu

8 Tradicionalno južnoazijsko jelo, piletina u marinadi od jogurta i aromatičnih začina. (Prim. prev.)

Lubna-kalinog vrta. Osvrnula sam se oko sebe, tražeći izgovor da uteknem i nadajući se da će mi neko – tetka neka od rođaka – domahnuti rukom i izbaviti me iz škripca. Ali, niko nije primjećivao da me je Bela zarobila. Skrenula sam pogled ka njoj, posmatrajući kako viljuškom nabada komad bihari kababa i pažljivo ga ubacuje u usta. Nije B Tradicionalno južnoazijsko jelo, piletina u marinadi od jogurta i aromatičnih začina. (Prim. prev.) odmah počela da žvaće, već je naprosto, zatvorenih očiju, uživala u aromi. „Mmm, ovo je fantastično!" promrmljala je. „Ne mogu ti opisati koliko uživam u pakistanskoj brani. Znaš, prvi put sam ovdje." „Zaista?" promucala sam, tek reda radi. Bela je klimnula jer su joj usta, u koja je upravo ubacila još jedan komad mesa, bila previše zauzeta da bi mogla da odgovori. Moja hrana se za to vrijeme hladila, a masnoća se lagano stvrdnjavala po rubovima tanjira. Pa ipak, dok sam je posmatrala kako jede, sa neskrivenim zadovoljstvom i užitkom, krenula mi je voda na usta. Smušeno sam slegnula ramenima i, po uzoru na nju, prionula na svoj kabab. Neko vrijeme smo samo jele i ćutale. Nakon što je smazala svu hranu koju je napakovala na tanjir Bela je zadovoljno uzdahnula i podrignula, tako tiho i istančano da je taj zvuk djelovao gotovo šarmantno. Prasnula je u smijeh. „Oprosti! Baš sam se najela. Ovo je stvarno izvrsno." Oči su joj bile uprte u mene, kao da je očekivala da se složim s njom. Kada je primijetila da nemam namjeru da joj odgovorim, pažljivo je nastavila, „Znaš, Saira, da sam te negdje slučajno srela odmah bih znala da si Kasimova unuka. Izgledaš isto kao on." „Stvarno?" „Da, strašno ličiš na svog djedu. Zar ti to niko nije rekao?" Odmahnula sam glavom. Bela se zagledala u moj tanjir, dovoljno dugo da me natera da se zapitam da možda nije očekivala da joj ponudim svoju hranu, budući da je njen tanjir bio očišćen do poslednje mrvice. Ali, čak i ako jeste, nisam udovoljila njenim očekivanjima. Bela je ponovo podigla pogled ka meni i upitala, „Kako ti je majka? Žao mi je što i ona nije došla. Baš bih voljela da je upoznam." Ovog puta sam se osjećala dužnom da bar nešto odgovorim. „Ovaj ... mama nije mogla da dođe." Zvučala sam strašno ušeprtljano, što me je još više iznerviralo. „Kasim mi je mnogo pričao o njoj. O svim nestašlucima koje je pravila kada je bila mala. Naravno, on to nikad nije htio da prizna, ali mu je Šabana definitivno bila mezimica." „Ozbiljno?"

„Nesumnjivo." Belin osmijeh bio je vedar, blistav i iskren. Zbunjeno sam zatreptala. A kad sam joj konačno uzvratila osmijeh u njemu nije bilo ni trunke usiljenosti. Tada mi je ponovo stegla šaku, natjeravši me da se trgnem i priberem. „Još odavno vrebam priliku da te odvučem u stranu i da proćaskam s tobom." „Zaista?" Bela je veselo klimnula, skrenuvši pogled ka cvijetnom podijumu na kome je Zera sjedjela sa svojim budućim suprugom Šahidom. Moje oči su instinktivno krenule u istom pravcu. „Kako bih voljela da je Kasim ovdje", sjetno je nastavila. „Da može da vas vidi na okupu, da vidi kako sve njegove unuke zajedno plešu. Naravno, sve izuzev tvoje sestre, Amine." Bilo je čudno čuti tu ženu – tu strankinju sa britanskim akcentom – kako priča o mojoj majci i sestri kao da polaže izvjesno pravo na njih. Izvukla sam ruku iz njenog stiska. Bela se pravila kao da nije primijetila moj gest. „Liči li na tebe?" upitala je, ne skidajući oči sa Zere. „Ko to?" „Amina." „Ah, ni najmanje. Ona liči na moju mamu." Bela je ozbiljno klimnula. „Koja liči na svoju majku." „Otkud ... otkud to znate?" Složila sam takvu grimasu da je Bela morala da prasne u smijeh. „Od tvog djede, ljubavi. Rekao mi je da je njegova supruga bila veoma lijepa." „Oh." Nakratko sam se zagledala u Zeru. Vidjela sam Belinu kćerku Taru kako sjedi pored moje rođake. Pored svoje sestričine. Nagnula se ka njoj i šapnula joj nešto na uho, nešto što je mladu nevjestu natjeralo da prasne u smijeh. Prije nego što sam stigla da se osvijestim usta su mi se otvorila i iz njih je izletjelo pitanje. Pitanje koje sam ja uputila njoj. „Kako ste se upoznali? Vi i moj nana?" Prkosno sam naglasila poslednju riječ, kao da sam time željela da joj uputim izvjestan signal. Bela me je pažljivo osmotrila. „Šta si čula?" upitala je blagim glasom. Odmah sam se pokajala što sam se tako izlanula. Iz bezbroj različitih razloga. „Ovaj ... čula sam da ste se upoznali u nekom parku." „Baš tako. U Hajd parku. Kod Govorničkog ugla. Jesi li nekad bila tamo?" Odmahnula sam glavom. „Tvoj djeda, tvoj nana ... vjerovatno znaš da je zajedno sa tvojom bakom bio u Londonu kada je tvoja tetka Džamila čekala prvo dijete. Bili su tamo kada se Zera

rodila. Možeš li da povjeruješ? A pogledaj sad našu Zeru! Već je stasala za udaju!" Bela je ispustila dubok prigušen uzdah zadovoljstva. Zagledala mi se pravo u oči, blago zbrčkavši nos. „Dobro znam šta svi vi mislite ... šta su svi čak i u ono doba mislili. Bili su ubijeđeni da je tvoj djeda prolazio kroz krizu srednjeg doba. A ja sam se naprosto zatekla tu, u pravo vrijeme i na pravom mjestu ... ili u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu, sa vaše tačke gledišta. Neću pokušavati da se opravdam. Mogu samo da ti kažem ono što sam čula od tvog djede. „Prije nego što smo se nas dvoje upoznali, tvoj djeda nije bio nesrećan i nezadovoljan muškarac. Ali, ti dani koje je proveo u Londonu ... mislim da je tada prvi put u životu imao vremena samo za sebe. Mogao je da šeta po parku i da uživa u životu. Bilo je proljeće. A svi oni ljupki klišei o proljeću u Londonu – svi do jednog su tačni. Kasim je bio očaran prizorom. Šarenilom cvijeća i nježnim vlatima trave koje su džikljale iz zemlje. Pjesmom ptica koju je prvi put u životu mogao istinski da čuje, umjesto da je nazire među kakofonijom pozadinskih zvukova. Satima se vrzmao oko Govorničkog ugla, osluškujući nove glasove i ideje. Znaš, bilo je to krajem šezdesetih. Stvarno uzbudljivo vrijeme. „I tako je jednog dana stajao tamo, slušajući jednu naročito vatrenu govornicu – u povjerenju, jednu fanatičnu razgoropađenu feministkinju – koja je na sav glas urlala o gnusnom savezu patrijarhata i njegovog saučesnika u zločinu, kapitalizma, da bi na kraju demonstrirala svoju poentu javnim spaljivanjem brushaltera." Bela je prasnula u smijeh. „Mislim da tvoj djeda nikada prije toga nije vidio da neko na javnom mjestu maše brushalterom. Bio je tako uštogljen i tako pristojan, a usne su mu bile napućene kao da je upravo pojeo limun. Stajao je tamo u svom trodjelnom odijelu, sa kišobranom u ruci, i prekorno odmahivao glavom. Više je ličio na Engleza nego bilo koji od onih hipika među kojima se obreo. Okrenuo se, spreman da napusti taj skaredni performans i očigledno postiđen ženskim vešom koji su mu ti hipici gurali pod nos, kada sam primijetila – jer sam stajala odmah pored njega, posmatrajući ga ispod oka i krišom se cerekajući – da mu je ispao novčanik. Podigla sam novčanik i uhvatila ga za ruku, rekavši, 'Oprostite. Mislim da je ovo vaše.' „Polako se okrenuo ka meni i odmjerio me od glave do pete ... znaš, onim muškim pogledom za koji muškarci po pravilu misle da ga mi žene ne primjećujemo." Bela je vragolasto namignula, a ja sam osjetila kako mi se obrazi žare zbog tog „mi" koje mi je tako nonšalantno bacila u lice. „Čisto sumnjam da je bio impresioniran onim što je vidio. Ja sam u to vrijeme izgledala kao i ostali hipici. Nosila sam izblijedjele pocijepane farmerke, perlice i školjke oko vrata, duga zapuštena kosa bila mi je pričvršćena u punđu velikom upadljivom štipaljkom i, kao šlag na tortu, bilo je očigledno da ni ja nisam imala brushalter. Odmah mi je

bilo jasno kakav sam utisak ostavila na njega jer je još čvršće stisnuo usne dok je uzimao novčanik iz moje ruke. Djelovao je pomalo zabrinuto, kao da je jedva odolijevao porivu da provjeri da li su mu sve pare na broju. „Prasnula sam u smijeh i rekla, 'Sve je unutra. Slobodno možete da pogledate.' Te riječi su na njega djelovale kao hladan tuš. Očigledno je bio postiđen što sam mu pročitala misli. Zahvalio mi se i ukopao se u mjestu, pretvarajući se da sluša ženu koja je i dalje držala ono feminističko predavanje, urlajući kao da je sišla s uma i štrcajući pljuvačku na sve strane. A tada je lansirala pljuvačku pravo na njegov nos." Bela se već smijala na sav glas. „Bilo mi ga je tako žao. Bio je totalno zbunjen i očigledno sablaznut situacijom. Podigla sam ruku i obrisala mu nos rukavom svoje jakne. „On je valjda pomislio da smo time prekoračili nekakvu granicu. Granicu intimnosti, ili tako nešto. Zaključila sam to po tome što je odmah osjetio poriv da mi se predstavi. I tako smo se zvanično upoznali i izašli na čaj. Sasvim spontano smo se upustili u razgovor, o svemu pod kapom nebeskom. I tada sam shvatila da sam stekla sasvim pogrešan utisak o njemu. Da uopšte nije bio tako ukočen i uštogljen. Bio je beskrajno šarmantan, pun smijeha i životnog elana. Bio je zainteresovan za svaku temu koju bih pomenula. Punih pola sata zurio je u mene, otvorenih usta, kao da sam bila stvorenje sa neke druge planete." „Da li vam je rekao da je oženjen?" Znala sam da je bilo nepristojno da to pitam ali nisam mogla da odolim, valjda i zbog toga što, za razliku od onog razgovora sa Razijom-nani, nisam toliko brinula kakvo će mišljenje Bela steći o meni. Bela me je prostrijelila pogledom, a sjaj u njenim očima govorio je da je moje pitanje nije uvrijedilo. „Jeste. Čim smo se smjestili za sto." „Oprostite. Možda nije pristojno što to pitam", promucala sam, zarumenevši se od stida. Bela mi je nježno stegla šaku, ali samo na trenutak, možda zato što je primijetila moju nelagodnost. „U redu je, ljubavi. Uopšte nema potrebe da se izvinjavaš. Znaš ... ni sama ne mogu da shvatim šta se tačno desilo ... i plašim se da ću, ako to pokušam da ti objasnim, napraviti još veću zbrku. Znaš, tog dana kad smo izašli na čaj oboma je postalo jasno da se nešto dešava. Između nas. Na kraju sam mu, mada ni sama ne znam zašto sam to učinila, dala svoj broj telefona. Rekla sam mu da mi se javi kad ima vremena. Mada, iskreno rečeno, nisam očekivala da će to učiniti. Nikad prije toga nisam radila takve stvari. Mislim, nisam se upuštala u ćaskanje sa oženjenim muškarcima, pogotovo ne sa oženjenim starijim muškarcima. To nije bilo u mom stilu. Sve dotad. „Tvoj djeda mi je kasnije ispričao šta se desilo kada se tog popodneva vratio

kući. Rekao mi je da je tvoja tetka dobila porođajne bolove i da je sa tvojom bakom već otišla u bolnicu. Zera je te noći došla na svijet. Kasim je bio lud od sreće. Čitavo naredno jutro proveo je u bolnici, časteći osoblje i zasipajući svoju kćer poklonima i draguljima. Ali mu se ubrzo učinilo da je na smetnji jer su ga izbacivali iz sobe kad god bi tvoja tetka trebalo da podoji bebu ili kada bi doktor došao da pregleda Džamilu i da joj proveri šavove. Bile su to tipično ženske stvari tako da je tvoj djeda zaključio da je pametnije da napusti bolnicu i da malo prošeta. Na kraju je ponovo završio kod Govorničkog ugla, gdje sam se i ja u to vrijeme vrzmala, nadajući se da ću ga vidjeti – mada to, naravno, sebi nisam željela da priznam. „Prvo sam ja spazila njega. Prišla sam mu s leđa i spustila šaku na njegovo rame. Okrenuo se ka meni i pogledi su nam se ukrstili. Bez riječi smo otišli u moj stan. I ... znaš ... jednostavno se desilo. Rekao mi je da je prethodne noći postao djeda. I upitao me šta tražim s njim. Rekla sam da ću mu kazati kada on meni bude odgovorio na isto pitanje. I tako smo uletjeli u to. U nešto štoje za oboje bilo totalno neočekivano. Ni za jedno od nas ništa više nije bilo isto kao ranije. Nije moglo da bude isto. „Kada se Kasim te noći vratio kući – nakon što je svratio do bolnice, gdje je dugo držao u naručju svoju tek rođenu unuku tvoja baka je primijetila da mu nedostaje jedno dugme sa košulje. Bio je ubijeđen da će ona odmah shvatiti kako je izgubio dugme. Međutim, ona je – kao dobra i smjerna supruga, kakva je oduvijek bila – samo prišila novo dugme, ne postavljajući nikakva pitanja. Kasim mi je rekao da mu je bilo strašno žao zbog nje. I meni je bilo žao, toliko da umalo nisam zaplakala. Stvarno mu je bilo teško. Znao je šta će za nju predstavljati rastanak. Znao je kakvu je ulogu on imao u životu koji je vodila. Ona je bila njegova žena. On je bio njen muž. Vjenčali su se još prije nego što su stigli da upoznaju jedno drugo, pa čak i same sebe. I sve je bilo u redu. Sve je dobro funkcionisalo. Sve dotad. Ali, više nije bilo tako. Kasim je znao da je ta priča bila okončana. Da više nije mogao nazad. Znaš, on – tvoj nana – nije imao nikakvog izbora u tome. Isto je važilo i za mene. Jednostavno je moralo da bude tako. Jer se preko noći sve promijenilo. A pošto se i on promijenio –pošto se ponovo rodio – svi koji su zavisili od njega, koji su zbog njega bili to što jesu, takođe su morali iznova da se rode, da iznova stvore sebe. I mada mu je bilo teško što je imao tako značajnu ulogu u njihovoj prošlosti, više nije mogao da preuzme odgovornost za njihovu budućnost." Bela je nakratko zaćutala kako bi osmotrila moju reakciju. Ne znam šta je pročitala na mom licu, ali me je pitanje koje je tada izustila natjeralo da poskočim sa stolice. „Jesi li nekad čula pjesmu It's Getting Better? Od Bitlsa?" Polako sam klimnula.

Bela je počela da pjevuši, a onda je rekla, „Znaš, tih dana su na radiju stalno puštali tu pjesmu. U vrijeme kad smo se tvoj djeda i ja upoznali. U toj pjesmi jedan muškarac govori o tome kako ruši stare kulise i okreće nov list. Tvoj djeda je učinio baš to. Srušio je stare kulise. Okrenuo je nov list. Zato što je morao to da učini." Uslijedila je duga tišina koju nisam imala snage da prekinem. „Najteže od svega mu je padalo što su njegovi najbliži prekinuli kontakt s njim. Naravno, Džamila je bila tu." Bela je izgovorila tetkino ime u klasičnom britanskom maniru, sa onim karakterističnim poluglasom na kraju. „Imali smo nju i njenu djecu, ali je Kasim izgarao od želje da vidi tvoju mamu i Lubnu. I sve svoje unučiće. Posebno kada su počela da se rađaju naša djeca." Na pomen moje majke, čiji mi je lik izronio u mislima negdje pred kraj Beline priče, sa mojih usana skliznulo je pitanje koje moj mozak još nije stigao čestito da registruje. „Da li ... da li vas je vodio na ples?" Belino lice se istog trenutka ozarilo. „Stalno! Učio me je da plešem. Znaš, sve one starinske plesove koji se igraju u plesnim dvoranama. Bože, kad se samo sjetim kako je Kasim plesao!" Tada je neko pustio muziku i ja sam skočila sa stolice, primijetivši da se moje rođake okupljaju kako bi izvele narednu tačku. To mi je došlo kao dobro opravdanje da uteknem od Bele prije nego što neko primijeti naše intimno ćaskanje u uglu Lubna-kalinog vrta. Okrenula sam se ka njoj i zbunjeno se zagledala u njene cipele, ne znajući šta da kažem. „Hmmm ... ovaj ... drago mi je što smo popričale", konačno sam promrmljala. „Stvarno mi je bilo zadovoljstvo, Saira! A sad briši! Djevojke se već spremaju za sledeći ples!" Veselo se nasmijala i mahnula mi u znak pozdrava. Kada su svi završili sa večerom i kada se ples nastavio, ja sam još punih sat vremena u grlu osjećala knedlu griže savjesti. Plesne numere sa pomno razrađenom koreografijom lagano su ustuknule pred slobodnom improvizacijom. Džamila-kala je plesala sa Zerom. Lubna-kala je igrala kao da je prvi put izašla na plesni podijum. Beline kćerke su poustajale sa svojih mjesta i prepustile se veselom ritmu, pridruživši se rođakama koje su im po krvnim vezama bile sestričine, mada su bile otprilike istih godina kao i one. A tada sam krajičkom oka spazila kako Bela prilazi Velikoj Nanimi, jedinoj bliskoj rođaki koja je još sjedjela, i kako je vuče ka sebi. Velika Nanima je isprva mrko odmahnula glavom. Potom se slabašno osmjehnula, i dalje odbijajući poziv. Sve dok joj Bela nije dobacila nešto što ju je natjeralo da prasne u grohotan smijeh i da krene sa njom ka samom središtu kruga. Bela i Velika Nanima počele su zajedno da plešu dok smo se moje rođake i ja zadihano kikotale, zatečene tim nevjerovatnim prizorom. Kada je muzika prestala, čula sam kako se dvije plesačice smiju uglas. „Divno

plešeš, Adiba!" rekla je Bela. Velika Nanima je, zadihana od plesa i ushićenja, odgovorila, „Molim te, nemoj nikome da kažeš, ali nekad sam mnogo plesala. Prije mnogo godina, dok sam studirala u Londonu."

ŠESTO POGLAVLJE Kada smo Razija-nani i ja napustile Karači, u mislima sam i dalje vidjela kako Bela pleše sa Velikom Nanimom. Razija-nani je tokom ljeta pomno analizirala sve detalje sa Zerinog vjenčanja, sa užitkom sračunavajući vrijednost nakita i poklona koje su razmijenile nevjestina i mladoženjina porodica. Dok smo se bližili Londonu, diskretno sam nastojala da pažnju Razije-nani preusmjerim sa upravo okončane svadbe na priču o porodici mog strica, kod koga je trebalo da provedem nekoliko dana prije povratka kući. „On je tamo krupna zvjerka, tvoj Ahmed-čača. Veoma bogat i ugledan biznismen." Pažljivo sam slušala njene riječi jer Ahmed-čaču nisam poznavala tako dobro kao rodbinu sa majčine strane. Tokom ranijih posjeta Londonu obično sam boravila kod Džamila-kale, ali je ona još bila u Karačiju, obuzeta euforijom zbog činjenice da je uspješno obavila svoju majčinsku dužnost i da je svadba njene kćeri protekla u najboljem mogućem redu. Razija-nani je i dalje pričala. „Tvoj Ahmed-čača se dobro oženio. Uzeo je kćer jednog bankara. Zove se Nasrin. Veoma fina žena. Mada su im djeca sasvim druga priča! Uf! Neposlušna i nepristojna. Nemaju ni trunke poštovanja prema starijima i nose groznu odjeću." Moji brat i sestra od strica, blizanci Mohsin i Mehnaz, trebalo je da me sačekaju na aerodromu. Dok sam sa Razijom-nani napuštala carinsku zonu, prešla sam pogledom preko lica ljudi koji su se tiskali na dolaznom terminalu, iščekujući tek pristigle putnike. Atmosfera je bila bezlična i uštogljena – za razliku od gužve, vreve i omorine koji su me dočekali u Karačiju. Međutim, vizuelni utisak nije se mnogo razlikovao. Boja kože, crte lica i žamor glasova koji su se razlegali oko nas bili su mi savršeno poznati. Svi su bili smeđi. I svi su bili desi, mada je većina nosila zapadnjačku odjeću i govorila engleski sa britanskim akcentom. Na kraju krajeva, Britanci nisu bili jedini koji su napustili Indiju nakon sticanja nezavisnosti. Moji rođaci bili su okruženi oblakom izmagličastog dima. Mehnaz je stajala ispred terminala, oslanjajući se podignutim stopalom na betonski stub. Mohsinovo lice bilo je skriveno iza fotoaparata koji je bio usmjeren ka sičkim ženama koje su radile u službi za održavanje. Uniforme su im bile u desi stilu. Sve su nosile šalvar kameze i dupate. Mohsin je strpljivo nišanio fotoaparatom, sa cigaretom koja mu

je visila sa donje usne, opirući se sili gravitacije. Mehnaz me je prva spazila i uprla prstom ka meni, promrmljavši neku očigledno duhovitu opasku svom bratu, što je njega natjeralo da obesno izvije usne, umalo ne ispustivši cigaretu. Mohsin je okinuo još jedan snimak i spustio aparat, a potom mi je, zajedno sa svojom sestrom, krenuo u susret. „Znači, stigla si!" veselo je doviknula Mehnaz, zdrobivši pikavac štiklom koja je izgledala kao ubojito oružje. „Kako si? Jesi li lijepo putovala?" Kao neupućena Amerikanka, koja nije imala pojma o suptilnim razlikama i nijansama po kojima su se razlikovali akcenti kojima su govorili pripadnici engleske radničke klase (da, znala sam da je tako nešto postojalo; na kraju krajeva, zar nisam bar petnaest puta odgledala film Moja lijepa gospo?), ja sam Mehnazin naglasak mogla da definišem isključivo kao „kokni". Nekoliko godina kasnije osjećala sam se kao da mi je neko zabio nož u leđa kada sam saznala da su i ona i njen brat Mohsin pohađali elitne londonske škole ... škole u koje se ulazilo isključivo pod uslovom da su se vaši roditelji dovoljno visoko kotirali na klasnoj ljestvici (ili, u očajna vremena, da su raspolagali dovoljno debelim bankovnim računom) i iz kojih se izlazilo sa akcentom koji vas je definisao kao pripadnika društvene elite. Što je otprilike značilo da je akcenat moje sestre od strica bio jednako autentičan kao akcenat Odri Hepbern. Ali, uprkos tome, moram priznati da se i dalje divim trudu koji zahteva izgovaranje svih tih poluprogutanih glasova. Ponovo je kucnuo čas da se oprostim sa Razijom-nani. Njen sin, koji je živio u Londonu, postiđeno je stajao po strani jer ga je majka prekorjela što nije blagovremeno stigao na aerodrom. Razija-nani je odmjerila moje rođake od glave do pete, ne skrivajući svoje negodovanje. „Saira, možda bi bilo bolje da pođeš sa mnom", rekla je podozrivim glasom. „Ne znam da li smijem da te pustim sa ovim ... sa ovom dječurlijom." Mohsin je ponovo podigao fotoaparat i naciljao pravo u Raziju-nani, poigravajući se ogromnim sočivom kao da fokusira mikroskopski slajd. „Hvala vam, Razija-nani, ali nema potrebe. Poći ću sa svojim rođacima", učtivo sam odgovorila. Razija-nani je uputila još jedan sumnjičav pogled ka Mohsinu i Mehnaz, a potom je klimnula i otišla sa svojim sinom. Mohsin je, i dalje ne progovarajući ni riječi, jednom rukom privio aparat uz grudi, a drugom je podigao težu od moje dvije torbe i prebacio je preko leđa, nalik nosačima koje sam vidjela na aerodromu u Karačiju. Samo štoje ovaj nosač imao dugu kosu sa purpurnim pramenovima ispod kojih je provirivala srebrna minđuša sa hipi znakom. Nosio je crne iznošene farmerke i teške vojničke čizme. Kada smo stigli do kola, nagurao je moje moje stvari u gepek i pružio ključeve svojoj sestri.

„Malo sjutra! Ja sam maloprije vozila! Sad je red na tebe, Mo!" Mohsin nije ustuknuo pred njenim agresivnim zapovjednim tonom, kao što bih ja nesumnjivo uradila. Samo je odmahnuo glavom, nijem kao riba, i zazveckao ključevima ispred njenog nosa. „U tri krasna! Baš si moron! Vazduh će biti jednako zagađen ko god da vozi!" I dalje naglašavajući svaku rečenicu uzvičnikom, Mehnaz se okrenula ka meni i objasnila, „Moj priglupi brat Mo vjeruje da može da spasi prokleti svijet! Tako što će da se odrekne jebene vožnje! Ali mu ne smeta ako ga ja vozim! Prokleti licemjer!" „Niko ne može da izbjegne pasivno učešće u gnusnom skrnavljenju planete na kojoj živimo, ali bar neću da pružam aktivan doprinos." Mohsin je izrekao svoju proklamaciju smirenim jed noličnim tonom, kao da je time želio da anulira specifičan ton i vokabular svoje sestre. Mehnaz je prezrivo frknula i zgrabila ključ. Dok smo prelazili milje koje su aerodrom Hitrou dijelile od elitnog londonskog predgrađa u kome je živjela stričeva porodica, Mehnaz je – možda da bi kaznila svog preglupog brata, a možda iz čiste navike – vozila kao ludakinja koja je uvjerena da su svi osim nje sišli s uma. Na svakih par milja zalegla bi na sirenu i počela da bljuje živopisne – u doslovnom smislu riječi – komentare na račun vozača sa kojima se mimoilazila. „Prokleti prljavi Paki! Tornjaj se tamo odakle si došao!" „Je l' vidite onu žućku? Ej, flojsice, otvori te zrikave oči i gledaj kud voziš!" „Hej, bijeli mamlaze! Gledaj šta radiš, jebote! Ma nemoj?! I ja tebi! Da se nosiš i ti i tvoja jebena rasistička zemlja!" Užasnuta njenim ponašanjem, šćućurila sam se na zadnjem sjedištu. Srećom, prozori su bili zatvoreni tako da sam bila utješena pomišlju da niko osim nas nije čuo te verbalne ispade. U jednom trenutku, kada nisam uspjela da potisnem uzdah zaprepašćenja, Mohsin se okrenuo ka meni. Koljena su mu bila priljubljena, noge postavljene u iks položaj, a u rukama je i dalje stiskao fotoaparat. Pokazao je glavom na svoju razgoropađenu sestru, a onda podigao aparat i škljocnuo. Pokušala sam da se osmjehnem, ali je već bilo kasno. On se tiho zacerekao, okrenuo se nazad i ponovo se zapiljio kroz vjetrobran. Prije nego što smo stigli do odredišta još nekoliko puta je uspioda me uslika. „Uvijek nosiš fotoaparat?" usput sam ga upitala. „Gdje god da ideš?" Mohsin je klimnuo. „Moram da ga nosim, zar ne?" „Zašto moraš?" „Da bih svjedočio." Odmahnula sam glavom, misleći da ga nisam dobro razumjela. Njegov

izgovor bio je razgovjetniji od Mehnazinog, ali je to, za moje uši, i dalje bio strani akcenat. Kada smo konačno skrenuli na kućni prilaz, moja strina je istrčala napolje da nas dočeka. Mogla je bez problema da čuje da smo stigli jer je Mehnaz tako nagazila kočnicu da sam mislila da će mi od škripe popucati bubne opne. Strina me je srdačno zagrlila i rekla kako joj je strašno drago što me vidi i kako se raduje što sam im došla u posjetu. Mehnaz je promrmljala kako mora da telefonira i šmugnula u kuću. Strina je već počela da deklamuje šta bi sve trebalo da vidim u Londonu kada ju je Mohsin prekinuo. „Zašto ne pitaš Sairu šta bi ona voljela da vidi, mama? Ona više nije mala. Možda ima vlastite planove." Zbunjeno sam podigla pogled, tražeći nagovještaj sarkazma na njegovom licu. Ali, ništa nisam pronašla, pa sam se ugrizla za usnu i nakratko se zamislila. Tada mi je sinula jedna ideja. „U stvari, ako mene pitate, voljela bih da vidim Hajd park. Mnogo sam slušala o Govorničkom uglu, ali nikad nisam bila tamo." Mohsin me je podozrivo odmjerio. „Hajd park?" upitala je moja strina. „Što da ne? Možemo već sjutra da odemo tamo, nakon posjete Muzeju Madam Tiso. Znaš, to je muzej voštanih figura. Vidjećeš figure mnogih slavnih ličnosti. Naravno, i Dvoranu užasa. Tamo je baš jezivo, ali vi mladi to najviše volite. A prekosjutra možemo da skoknemo do Bekonskota. To je minijaturno englesko selo. Sićušne, sićušne kuće. Sićušni, sićušni vrtovi. Sićušni, sićušni vozovi. Koji pri tom putuju, od stanice do stanice. Sve je strašno malo i strašno slatko. Sigurna sam da će ti se dopasti!" Strina je ushićeno zapljeskala rukama. „Ah, da! Sjećam se tog mjesta . Džamila-kala nas je vodila tamo. Davno, kad sam bila mala", dodala sam, nadajući se da ću izbeći tu klinačku ekskurziju. „Znači, već si bila tamo?" Po strininom glasu bilo je očigledno da je razočarana. „Jesam, ali bih rado ponovo otišla, Nasrin-čači", rekla sam iz čiste ljubaznosti, nadajući se da ona neće nazreti nedostatak entuzijazma u mom glasu. Mohsin je prebacio jednu od mojih torbi preko leđa. „Beta! Ne nosi to kao neki divljak! Povrijedićeš kičmu! Hajde, dušo, uđi unutra! Uopšte ne znam zašto smo se ovdje zapričali! Izvoli, uđi i raskomoti se, a ja ću ti spremiti nešto da prezalogajiš. Sigurno si ogladnjela. Kupila sam finu pastirsku pitu, smr znutu, kod Sejnzberija. Treba samo da je ubacim u mikrotalasnu i očas posla će da bude gotova. A kupila sam i čokoladu. Mnogo čokolade. Svi obožavaju englesku čokoladu." Krenula sam za svojom strinom, nakratko zastavši pred ulazom u dnevnu

sobu. Ahmed-čačin bar još je stajao na istom mjestu. Mnoštvo kitnjastih boca sa nazivima koji su mene i Aminu ostavljali bez daha, budući da smo bile odgajene u kući u kojoj je alkohol bio izričito zabranjen. Prilikom ranijih posjeta upitale smo majku šta misli o tome, a ona je samo napućila usne i zavrtjela glavom, izražavajući zgražanje koje je bilo previše snažno da bi bilo iskazano riječima. Amina i ja smo se još od malih nogu pitale kako je bilo moguće da dva muškarca koji su bili rođena braća, naš otac i Ahmed-čača, budu tako različiti. Pola sata kasnije, nakon što sam smazala dva parčeta pastirske pite, izbio je mali porodični incident. Mehnaz je banula u kuhinju u kožnoj mini suknji koja bi moju majku natjerala da padne u nesvijest. Štikle su joj bile još više i ubitačnije od onih na kojima me je dočekala. Na licu je imala nevjerovatno debeo sloj šminke. Primijetivši izraz na strininom licu, diskretno sam skliznula sa stolice i krenula ka sudoperi da operem svoj tanjir. Nisam željela da budem direktan očevidac scene koja je, po svoj prilici, bila na pomolu. „Mehnaz! Na šta to ..." Strina se ugrizla za jezik, vjerovatno se prisjetivši da sam ja još bila u kuhinji. „Šta si to obukla, Mehnaz?" upitala je nešto smirenijim tonom. „Nije valjda da si negdje krenula? Znaš da smo planirali da večeras svi budemo na okupu. Da izađemo na porodičnu večeru sa Sairom. Čekamo samo da vaš otac dođe s posla." Pribranost ju je na trenutak izdala. „Treba da stigne svakog časa. Zato bi bilo pametnije da se vratiš u svoju sobu i da se presvučeš." „Oprosti, mama, ali nema šanse. Imam zakazan izlazak. Kasno ću se vratiti. Nemojte me čekati." Mehnaz je bila hladna kao špricer. „Mehnaz, čekaj! Znaš da otac očekuje da večeras budemo zajedno." „Žao mi je, mama, ali sam ti već objasnila. Nešto sam isplanirala, kapiraš? Ne mogu sad da mijenjam proklete planove!" „Nećemo se ubjeđivati, Mehnaz. Otkaži planove, i to smjesta! Prije nego što tvoj otac ...” Strina je zastala, prenuta treskom ulaznih vrata. „Izvini, mama. Moram da palim." Prije nego što je njena majka stigla da odgovori, i samo sekundu prije nego što je moj stric banuo u kuhinju, Mehnaz je klisnula kroz zadnja vrata. Ahmed-čača je kročio unutra, spustio aktovku na sto i krenuo ka meni, srdačno ispruživši ruku. „Zdravo, zdravo, Saira. Dobro došla, dobro došla. Baš nam je drago što si riješila da nas posjetiš. Kako je bilo na svadbi?" „Veoma lijepo, Ahmed-čača. Svi iz Karačija vam šalju salaam." Glas mi je bio pomalo napet jer sam još bila usplahirena zbog scene kojoj sam upravo prisustvovala. „Odlično, odlično. Znaš, tvoja strina i ja ... i, naravno, tvoji brat i sestra ... svi smo jedva čekali da te vidimo. Je l' tako, Nasrin?"

„Nego šta! Taman smo se dogovarali gdje bismo mogli da izađemo na večeru." U strininom glasu nazrela sam jednaku napetost. „Pa, Saira? Za šta si raspoložena? Za pakistansku hranu? Čisto sumnjam, pošto si tek stigla iz Karačija. Vjerovatno su ti već dojadili tamošnji specijaliteti. Jesi li možda za kinesku ili italijansku kuhinju? U blizini se nalazi odličan francuski restoran. Možda bi voljela da odemo tamo? Izbor prepuštamo tebi." Moj stric je pljesnuo šakama i zadovoljno protrljao dlanove, kao da je želio da mi pokaže da je bio raspoložen za bilo koju opciju. „Nasrin? Gdje su djeca?" „Ovaj ..." Strina je skrenula pogled ka vratima, gdje se baš u tom času stvorio Mohsin, koji je odmah po mom dolasku naprasno nestao. „Mohsin je tu, kao što vidiš. A Mehnaz je ... negdje izašla. Imala je neki dogovor." Primijetila sam kako moj stric stiska usne, a potom ih izvija u grimasu koja je podsjećala na jadan pokušaj osmijeha. „Dogovor, kažeš? Da ... ona uvijek ima preča posla." Tada se okrenuo ka meni i pomirljivo dodao, „Pa dobro, onda ćemo ići bez nje. Recimo ..." Bacio je pogled na ručni sat. „Recimo za pola sata? Je l' vam to odgovara?" Podigao je oči ka nama. „Da, savršeno nam odgovara", brže-bolje odgovorila je strina. Mohsin ništa nije rekao. A ja sam, ignorišući težinu obroka koji sam upravo smazala, poslušno klimnula. „I meni odgovara. Ovaj ... htjela bih samo da pitam mogu li prvo malo da se osvježim?" „Naravno!" uzviknula je Nasrin-čači. „Odmah ću te odvesti do sobe." Dok sam išla ka gostinskoj sobi, prvi put u životu sam se zapitala zašto sam tako malo znala o svom stricu i njegovoj porodici. Kuća je bila ogromna. Namještaj je bio luksuzan i raskošan, a zidovi prekriveni umjetničkim platnima. Te stvari sigurno nisu predstavljale porodično nasljedstvo. Ili bar ne nasljedstvo mog strica jer, da su mu roditelji zaveštali takvo bogatstvo, nešto od tog imetka sigurno bi stiglo i do mog oca. Na osnovu razgovora koje sam načula od roditelja znala sam da je Ahmed-čača imao istaknut položaj u lokalnoj pakistanskoj banci. U banci koju je, kako sam saznala od Razije-nani, osnovao njegov tast. Od Razije-nani sam takođe čula da je Ahmed-čača još u mladosti stekao reputaciju vrijednog i čestitog čovjeka, što mu je pomoglo da privuče pažnju jednog bogatog i sposobnog biznismena i da se toliko dokaže u njegovim očima da mu je ovaj na kraju dao i ruku svoje kćeri. Nasrin-čači me je ostavila pred vratima gostinske sobe, gdje je susretljivi Mohsin već prebacio moj prtljag. Kada sam ušla u privatno kupatilo na koje me je strina uputila, zbunjeno sam se zapiljila u bide postavljen pored toaletne šolje, pitajući se čemu li je služila ta stvar koja je suštinski podsjećala na nokšir bez onog

dijela za sjedenje. Slegnula sam ramenima i zaključila da je najbolje da se zadovoljim stvarima čija mi je funkcija već bila poznata. Sanitarije su bile izrađene od kombinacije kristala i zlata. Sve stvari koje su se nalazile u kupatilu bile su luksuzne i elegantne i očigledno su imale dvostruku svrhu: da besprekorno obavljaju svoju funkciju i da demonstriraju imućnost ljudi koji su tu živjeli. Spavaća soba je bila čak previše lijepa. Dekor u stilu Lore Ešli obilovao je nabranom čipkom i cvijetnim desenima. Raspakovala sam svoju spavaćicu i četkicu za zube i (ne odolijevši izazovu) otvorila sve fioke i ormane u potrazi za stvarima koje je ostavio neko od ranijih gostiju. Naravno, ništa nisam pronašla tako da sam razočarano napustila sobu i zastala na vrhu stepeništa, osluškujući prigušen žamor srditih glasova koji su dopirali iz kuhinje. Odmah sam zaključila da bi bilo pametnije da odložim silazak u prizemlje. Zaobišla sam stepenište i spazila nekoliko vrata. Virnula sam kroz jedna od njih – koja su, kunem se, već bila širom otvorena – i primijetila sobu u kojoj je vladalo totalno rasulo. Gaćice i brushalteri bili su razbacani po podu, posteri sa likovima pop zvijezda bili su nasumično okačeni po zidovima, a vonj ustajalog duvanskog dima svjedočio je da je ta soba nesumnjivo pripadala mojoj rođaki Mehnaz. Krenula sam dalje, pomalo začuđena činjenicom da me uopšte nije zanimalo šta bih mogla da pronađem u njenoj sobi. Druga soba, u kojoj se osjećala slična groma, ali koja je bila neuporedivo urednija, bila mi je nešto zanimljivija. Zastala sam pred ulazom, pred blago odškrinutim vratima, i primijetila da su zidovi bili oblijepljeni posterima ljudi koji – ako se izuzme usamljeni poster Džona Lenona – nisu imali nikakve veze sa muzičkom industrijom. Malkolm Iks. Martin Luter King. Gandi. I mnoštvo drugih lica koja su mi djelovala nepoznato. Kasnije sam retrospektivno prepoznala još neke od njih. Sezara Čaveza. Ho Ši Mina. Če Gevaru. Soba je bila puna knjiga. Neke su bile poslagane preko starinskog putnog kofera postavljenog u podnožju kreveta, koji je po svoj prilici predstavljao preteču modernog prtljaga koji je nedavno bio spušten ispred moje gostinske sobe. Dok sam stajala pred pragom, lebdeći na granici između radoznalosti i voajerizma, čula sam glasove koji su se – sve glasniji i razgovjetniji – dizali ka spratu. Iako još nisam mogla baš sve da razaberem, sadržaj je bio dovoljno jasan. „Baš me briga ... trebalo je da je zaustaviš ... do đavola ... nezahvalna prostakuša ... da li je za nešto ostala uskraćena? ... jesam li joj kupio auto? ... šta god poželi ... a kako mi ona vraća? ... ni trunke zahvalnosti ... ni trunke stida ..." „Ali, Ahmede ... ona ... znaš, sa prijateljima ... dogovorila se ... kako očekuješ ..." Glas Nasrin-čači nije bio tako razgovjetan kao glas njenog muža i kada sam kročila u sobu – koja je, naravno, pripadala Mohsinu – njene riječi su se potpuno rasplinule.

Međutim, srditi odgovor Ahmed-čače još je bio dovoljno čujan, mada ne tako povezan kao ranije. „Prijatelji ... prijatelj ... skandal!" Tada je moj stric po svoj prilici promijenio fokus. „A ti ... Mohsine ... do đavola ... koliko puta ... prokletu minđušu ... da se ošišaš ... da me poštediš gluposti ... zar moj sin ... sa tim purpurnim pramenovima ... kao neki prokleti panker! ...Odrasti, Mohsine! ... budi muško, tako ti svega!" Kada sam ušla unutra, primijetila sam još jedan zid, preko puta postera, koji se nije vidio sa praga. Zid je bio prekriven fotografijama koje su me natjerale da se otisnem još dublje kroz Mohsinovu teritoriju tako da je vika iz prizemlja postala još nerazgovjetnija. Mogla sam samo da zaključim da je ton moje strine Nasrin-čači postao još molećiviji a ton Ahmed-čače srazmjerno srditiji. Ali, sad me je više zanimalo ono što mi se nalazilo pred očima. Sve fotografije prikazivale su ljude. Neki su bili nasmijani, ali je većina bila utučena i tužna – sa prljavim licima, štrokavom zamršenom kosom i odjećom koja je podsjećala na rite. Neki od snimaka su, sudeći po rječitim bijeskovima crvene boje – promičućim dabl-deker autobusima, poštanskim sandučićima, telefonskim govornicama – bili nesumnjivo napravljeni u Londonu. Drugi snimci – sa upadljivijim i šarenijim detaljima u pozadini, sa živopisnim rikšama i autobusima koji su bili prekriveni natpisima na urduu – očigledno su poticali iz Karačija. Mnoge fotografije prikazivale su djecu. Djecu koja preturaju po gomilama smeća. I prosjake sa užasavajućim tjelesnim deformitetima. I sama sam viđala takve prizore na ulicama grada koji sam napustila prije svega desetak sati. Pažljivo sam osmotrila svaku sliku. Bila sam toliko ponešena svojim otkrićem da sam potpuno zaboravila da sam bila na tuđoj teritorija. Tako napeta i usredsređena da uopšte nisam registrovala tišinu koja je smijenila viku iz prizemlja i bat koraka na stepeništu koji je ukazivao da se vlasnik sobe vraćao u svoje kraljevstvo. Mohsin mi je prišao s leđa prije nego što sam registrovala njegovo prisustvo i tako me prepao da sam odskočila od poda i naglo se okrenula, umalo se ne sudarivši s njim. Bila sam užasno postiđena što me je zatekao na voajerističkoj strani granice koja je njegovu sobu dijelila od ostatka kuće. Mohsin je stajao savršeno mirno, sa rukama nabijenim u džepove i blago isturenim ramenima. Počela sam da mucam, pokušavajući da opravdam svoj prestup. „Znaš, ovaj ... vidjela sam postere, a onda sam ... onda sam prišla da ih osmotrim i ... spazila sam ove fotografije. Oprosti, molim te. Znam da nije trebalo da uđem. Mislim ... bez tvog dopuštenj a." Mohsin je opustio ramena i izvadio ruke iz džepova. Pomjerio se u stranu i stao pored mene, zagledavši se u slike koje su zaokupile moju pažnju, tako usredsređeno kao da ih prvi put vidi. I dalje nije progovorio ni riječi, ali sam stekla

utisak da nije imao ništa protiv da nastavim sa onim što sam započela. To sam i učinila, studiozno posmatrajući svaku fotografiju. Nakon izvjesnog vremena sam upitala, „Ovo su tvoje fotografije?" Mohsin je samo klimnuo. „Stvarno su ... stvarno su dobre. Mislim ... ja se uopšte ne razumijem u fotografiju, ali ..." Zaćutala sam, zatečena snagom tih fotografija i neospornim talentom osobe koja ih je snimila. „Ali šta?" Skrenula sam pogled ka njemu. Lice mu je bilo napeto i nedokučivo. „Jednostavno nisam mogla da odvojim pogled." Mohsinovo lice primjetno se opustilo. Ponovo je klimnuo. „Šta si mi ono rekao, Mohsine? Maloprije, u kolima? Kad sam te upitala da li uvijek nosiš fotoaparat? Rekao si da moraš da ga nosiš, zar ne?" „Da. Kako bih mogao da svjedočim." Da, dobro sam čula, ali ga i dalje nisam razumjela. Taman sam otvorila usta da ga priupitam na šta je tačno mislio kada nam je Nasrin-čači doviknula da bi trebalo da krenemo. Kada smo sišli u prizemlje, Nasrin-čači je zvučala jednako veselo kao i ranije, a Ahmed-čača je bio jednako srdačan – možda još srdačniji nakon što je iskapio čašu sa tečnošću boje ćilibara koju je još jednom dopunio prije nego što smo krenuli ka restoranu. Tokom večere, u francuskom restoranu koji je moj stric preporučio, osjećala sam se prilično nelagodno. U mislima su mi neprestano odjekivale srdite riječi koje nisu bile namijenjen mojim ušima. Moja nelagodnost poprimila je lične dimenzije kada me je stric nakon večere ponudio vinom. Odbila sam, najučtivije što sam umjela, ali je on nastavio da me ubjeđuje. „Ali, insistiram, Saira. Francuska hrana jednostavno ne ide bez francuskog vina. Ne brini, nećemo te odati kod roditelja." Diskretno mi je namignuo, a njegov zavjerenički gest natjerao me je da se osjetim nekako nelojalno. Ponovo sam odbila, pravdajući se činjenicom da sam još previše mlada za vino. „Ako je to u pitanju, nemaš razloga za brigu. Često dolazimo u ovaj restoran. A, osim toga, propisi ovdje nisu tako striktni kao u Americi. Stvarno nećeš? Cak ni jedan gutljajčić? Jesi li sigurna?" „Već ti je rekla da neće, tata", ubacio se Mohsin. Moj stric, čiji su obrazi već bili zažareni od pića a gornja usna orošena graškicama znoja, prezrivo se osmjehnuo. „Pa, naravno! Moj vrli sin! Branilac pravovjernih i potlačenih. Zaštitnik siromašnih i nemoćnih." Okrenuo se ka meni i nastavio, sa nesmanjenim sarkazmom, „Tako znači! Moj brat je fino vaspitao svoje kćeri. Kao prave mlade muslimanke. Poslušne, van svakog spora. Ti i sestra još

nemate momke, je l' tako, Saira? Pa, naravno da je tako! I ne pijete alkohol. To vam je pametno. Konzumiranje alkohola je veoma loša navika. Veoma, veoma loša. To je porok za koji ne postoji opravdanje. Apsolutno nikakvo opravdanje." Otpio je još jedan gutljaj vina. „Uopšte me ne čudi što dobri muslimani zaziru od alkohola. A ti, Mohsine? Danas preskačeš vino, a? Solidarišeš se sa svojom rođakom? Veoma dobro, momče! Svaka čast! Pravi si džentlmen. Džentlmen sa purpurnom kosom!" Ahmed-čača je prasnuo u smijeh i osvrnuo se oko sebe, očigledno iznenađen činjenicom da mu se niko nije pridružio. Sjećam se da je hrana bila zaista dobra, što je predstavljalo djelimičnu kompenzaciju za pripite ispade mog strica. Kada smo se vratili kući, počela sam učestalo da zijevam, što mi je poslužilo kao opravdanje da se povučem u svoju sobu. Međutim, vjerovatno nisam bila baš tako umorna kao što sam mislila jer sam ubrzo ponovo začula povišene glasove iz prizemlja, glasove čiji je ton ukazivao da zatišje koje je zavladalo uoči večere nije značilo da je rasprava bila okončana već naprosto zataškana zbog mog prisustva. Nakon izvjesnog vremena sam ipak zaspala, sve dok me u gluvo doba noći nije probudila škripa guma i tresak automobilskih vrata i bat stopala koja su se ubrzano spuštala niza stepenište. Ponovo je uslijedila vika – još žučnija i glasnija nego ranije – što je ukazivalo da su ukućani privremeno prekinuli raspravu nedugo nakon što sam utonula u san. Srećom, sjutradan je bio radni dan tako da se moj stric još rano ujutru, zajedno sa svojim šoferom, odvezao do banke. Moja strina je takođe rano ustala kako bi servirala doručak Ahmed-čači prije nego što je zasjela pored telefona. Koliko sam zaključila, u pitanju su bili društveni razgovori koji su služili za razmjenu informacija sa svima koji su željeli da budu propisno i pravovremeno obaviješteni o tome koje nedavno umro, ko se rodio, ko se udao ili oženio i ko je napravio novi skandal u javnosti. Mohsin i ja smo ćutke doručkovali prije nego što je on zgrabio fotoaparat i odjurio u nepoznatom pravcu, rekavši svojoj majci da će se vratiti oko podneva kako bismo zajedno krenuli u razgledanje grada. Bilo je već jedanaest sati kada je Mehnaz sišla u prizemlje, sa ogromnim crnim krugovima ispod zakrvavljenih očiju koji su, po svoj prilici, predstavljali posledicu sinoćnje terevenke. Kada se Mohsin vratio kući i kada se Mehnaz istuširala i obukla, konačno smo mogli da krenemo u obilazak. Dok je Mehnaz vozila – prilično smireno, vjerovatno po izričitom nalogu moje strine – tišina koja je vladala u kolima predstavljala je prijatnu promjenu u odnosu na buku prethodne noći. Moram priznati da nisam bila baš tako odrasla i prefinjena kao što sam se pravila jer sam beskrajno uživala u Muzeju voštanih figura, a naročito u Dvorani

užasa. Za razliku od mene, Mehnaz i Mohsin su se prosto takmičili da pokažu da su još odavno prerasli tu vrstu zabave. Pa ipak, Mehnaz je nakon izvjesnog vremena dovoljno smjekšala da uputi nekoliko sarkastičnih opaski na moj račun – u nešto blažoj uvijenijoj formi – tako da se, koliko god to zvučalo uvrnuto, više nisam osjećala kao totalni stranac. Mohsin je uglavnom nastojao da me poštedi svog humora, usredsredivši se na ismijavanje pompeznih grimasa na voštanim licima slavnih ličnosti. Uprkos tome, nije odolio iskušenju da me u Dvorani užasa povremeno lupne po ramenu, a kada sam se zaustavila pored jedne od nesrećnih žrtava Džeka Trboseka uspio je da me raspameti od straha i da me pri tom uslika. Usta su mi bila tako razjapljena da su mi se vidjeli krajnici. Nasrin-čači se smijala zajedno sa svojom djecom. Prekorjela ih je samo nekoliko puta, u trenucima kada bi zastali da zapale pljugu, što su oboje činili čim bi im se ukazala povoljna prilika. Naša naredna stanica bio je Hajd park. Sjećam se da mi je smetalo što je moja strina neprestano brbljala dok smo laganim korakom išli ka Govorničkom uglu. Bilo mi je žao što tu nisam mogla da dođem sama, da prošetam u miru i tišini, da upijem atmosferu i pokušam da povežem to mjesto sa svojim djedom i ljubavnom pričom koja se tu odigrala prije punih dvadeset godina. Naravno, pokušala sam da bar djelimično ostvarim cilj svoje posjete – osvrćući se naokolo i zureći u nepoznata lica sa nadom da ću na njima nazreti neki poznat ili značajan detalj – ali se moj trud pokazao kao uzaludan. Čitav poduhvat djelovao mi je pomalo razočaravajuće. Činilo se da su ljudi koji su stajali na improvizovanim govornicama imali manje toga da kažu od posmatrača koji su dobacivali sa strane. A ni jedni ni drugi nisu bili naročito brojni. „Prilično patetično, zar ne?", rekao je Mohsin, kao da mi je pročitao misli. „Ali, umije da bude zanimljivo kada se nešto desi ... kada se odigra neka krupna stvar koja raspali duhove. U šezdesetim je sigurno bilo drugačije." Glas mu je bio gotovo čeznutljiv. Prostrijelila sam ga pogledom, pitajući se da li je uspio da pronikne u prirodu moje želje da posjetim baš to mjesto. Ali, prije nego što sam stigla bilo šta da kažem Mehnaz me je preduhitrila. „Poštedi nas, Mo. Znaš, naš Mo je opsednut šezdesetim", objasnila mi je, teatralno zakolutavši očima. „Mislim da bi bio sjajan hipik. Pravo dijete cvijeća. Je l' da, Mo?" „Samo mislim da je bilo lijepo živjeti u vrijeme kada su ljudi imali osjećaj da nešto stvarno mogu da promijene", odgovorio je Mohsin, kao da se pravda. „Ma da, silnu su promjenu napravili. Mislim, sve je još usranije nego ranije, zar ne? Ili nam bar ti tako govoriš. Stalno nas smaraš pričama kako je sve otišlo u tri krasna i kako vlada radi grozne stvari.” Mehnaz se ponovo okrenula ka meni. „Naročito vaša vlada, Saira. Prokleti Jenkiji moraju u sve da umiješaju prste. Tako

bar naš Mo misli." Vragolasto je namignula, a onda je prekrstila ruke ispred grudi i sačekala da vidi da li će njena provokacija upaliti. Nije upalila. Mohsin se samo osmjehnuo i rekao, „Preskočićemo tu temu. Ne bi bilo lijepo da povrijedimo nacionalna osjećanja naše rođake, zar ne?" Ni ja nisam zagrizla mamac. Samo sam se iskezila kada sam vidjela Mehnazinu razočaranu grimasu. Kada smo ušli u kola i krenuli kući, Mehnaz je vozila još pažljivije nego u dolasku. „Znaš, mama, nešto mi je palo na pamet", rekla je neobično slatkim glasom. „Mislim da bi bilo lijepo da doveče skoknemo do grada, do nekog restorana i do bioskopa na Lester skveru. Sigurna sam da će Saira uživati. Šta kažeš, Mohsine? Mogli bismo da pogledamo onaj film koji te zanima." „Pa, ne znam, Mehnaz", brzo se ubacila moja strina. „Umorna sam, a sigurna sam da bi i tvoj otac radije večerao kod kuće." Nasrin-čači je trljala svoja bola stopala, nažuljana kožnim kaiševima sandala na koje se žalila čitavog dana. „To bar ne predstavlja problem. Zato što nisam ni mislila da vi idete sa nama. Mislila sam da pođemo samo mi, mladi." Mehnaz je ponovo postala gruba, ali u njenim rečenicama još nije bilo uzvičnika. Grčevitost kojom je stiskala volan ukazivala je na to da se svojski trudila da obuzda prirodnu jačinu i osornost svog tona. „Ah, tako? Znači, mislila si da pođete samo vas troje? Ti i Mohsin i Saira? Hmmm ... pa, ne znam baš." Nasrin-čači očigledno nije bila oduševljena tom idejom. „Znaš, Mehnaz, Saira je mlađa od vas. Nisam sigurna šta bi njen roditelji rekli na to. Zašto ne idete u naš bioskop? On je blizu kuće." „Zato što to nije isto, zar ne?!" prasnula je Mehnaz. „Ko želi da se dosađuje u prokletom učmalom predgrađu?! Mislim ..." brže-bolje je spustila glas, „Htjela si da Saira vidi London, zar ne? A Lester skver je jedna od najvećih londonskih znamenitosti." „Sigurna sam da bi me roditelji pustili, Nasrin-čači", spremno sam se ubacila. „Sestra i ja smo i ranije izlazile same. Mislim, ovdje u Londonu. Sa našom rođakom Zerom. Samo mi djeca, bez odraslih. Sigurna sam da moji roditelji ne bi imali ništa protiv, ako se vi slažete." „Pa ... onda je u redu. Da, bilo li bi lijepo da se malo provedete. Ali mi vas dvoje morate obećati da ćete voditi računa o svojoj rođaki." „Naravno da ćemo voditi računa. Nemaš brige." Mehnaz mi je ponovo namignula, a ja sam bila ushićena pomišlju da ću konačno krenuti upravi provod. Mohsin je, za razliku od nas dvije, djelovao krajnje uzdržano. Nešto kasnije diskretno smo izbjegli Ahmed-čaču – koji nam je veselo domahnuo, zazveckavši kockicama leda koje su plutale u čaši koju je držao u

drugoj ruci – i ponovo se spakovali u kola. Dok je vozila ka gradu, Mehnaz je ležerno dobacila, „Treba da pokupim jednog ortaka. Nećemo se dugo zadržati." „Onda odbaci Sairu i mene do metroa, pa ćemo sami za grad." Mohsinov glas više nije bio uzdržan, već hladan. „Ako vam tako odgovara." Mehnaz nije dopustila da joj Mohsinova reakcija pokvari raspoloženje. „I tebi očigledno odgovara." „Pravo da ti kažem, meni je svejedno. Nemam šta da krijem. Možete da nastavite sa mnom, a možete da idete i sami. Boli me uvo." Bacila je pogled na retrovizor i uhvatila moj pogled. „Izvini, Sai. Nadam se da ti ne smeta?" Nisam imala pojma šta bi to trebalo da mi smeta tako da ništa nisam odgovorila. Nakon još nekoliko minuta vratolomne vožnje Mehnaz nas je ostavila ispred metroa. Prije nego što smo se spustili do stanice podzemne željeznice Mohsin je zastao da uslika jednu staru beskućnicu koja je sjedjela na pločniku sa druge strane ulice, ispred Mekdonaldsa. Iako je bilo ljeto, na sebi je imala kaput i šešir, a na rukama je nosila probušene rukavice koje su bile jednako prljave kao i šake koje su se nazirale ispod. Dreždala je na pločniku u zimskim ritama, naslanjajući se na trouglastu hrpu zgužvanog platna koja je bila prislonjena uza zid iza njenih leđa. Nešto je mrmljala sebi u bradu, a pogled joj je bio rasijan i unezvjeren. Većina ljudi prolazila je pored nje kao da je ne primjećuju. I ja bih sigurno učinila isto da se Mohsin nije zaustavio da je fotografiše. Tada sam naprasno shvatila na šta je Mohsin mislio kada je rekao da mora da svjedoči. Podigla sam pogled ka njemu, primijetivši da je već obavio posao i da je čekao da krenem za njim. „Jesi li je prepoznala?" Zbunjeno sam se namrštila. „U sobi imam nekoliko njenih fotografija. Stalno dreždi tu. Na istom mjestu. Po kiši i po suncu." Na trenutak sam se zagledala u staru prosjakinju, a potom sam se okrenula i nastavila dalje. Spustili smo se u tunel i uhvatili voz koji je išao ka centru. Ja sam uporno iščekivala da mi Mohsin objasni zašto smo se razdvojili od Mehnaz, ali se on, na moje razočaranje, samo zavalio u sjedište, zabacio glavu unazad i utonuo u dremku. Kada smo stigli do Vest Enda i prebacili se na voz koji je išao za Lester skver, iskoristila sam njegovu privremenu budnost da ga upitam, „U čemu je stvar, Mohsine? Mislim, šta se to dešava sa Mehnaz?" „Ne pravi se naivna, Saira. Valjda toliko možeš da skapiraš. Mehnaz ima dečka. Dečka Engleza." Činilo se da ga je moja naivnost zabavljala.

„Nisam skapirala. Otkud sam mogla da znam?" Bilo mi je pomalo krivo što je mislio da sam se folirala. „Onda si definitivno izgubljena u vremenu." Mehnaz je osmotrio moje smušeno lice i nakratko se zamislio. „Znači, stvarno nisi skapirala? Dobro, onda ću ti objasniti. Mehnaz ima dečka. Naš otac ne odobrava tu vezu tako da se svake večeri svađaju oko toga. On prijeti da će je se odreći, a ona prijeti da će pobjeći od kuće. I tako u nedogled. Tipična srceparajuća priča o sukobu istoka i zapada." „Mogli smo da pođemo s njom. Nikom ne bih rekla." Znala sam da sam zvučala kao nadurena klinka, ali nisam mogla drugačije. Bila sam ozlojeđena što sam vječno bila najmlađa i što me moji stariji rođaci zbog toga nisu tretirali kao sebi ravnu. „Voljela bih da upoznam njenog dečka." „Već sam ti rekao da moj otac ne odobrava tu vezu." „I šta s tim?" „Ni ja je ne odobravam. Naravno, ne smeta mi to što se Mehnaz sa nekim zabavlja, već s kim se zabavlja." U njegovom glasu nazirao se prizvuk kontrolisanog bijesa, ali sam nekim čudom znala da taj bijes nije imao nikakve veze sa mnom. „Nije mi se dopala ideja da provedem veče u njihovom društvu." „Oh." Bilo je to sve što sam imala da kažem. Kada je skrenuo pogled ka meni, crte lica su mu donekle smekšale. „Znaš, Mehnaz je prilično raspuštena, ali je njen dečko još gori. Čisto sumnjam da bi se tvojim roditeljima dopalo da visiš sa takvim barabama." Lice mu je ozario munjevit osmijeh koji mi je već postao poznat i blizak. „A, osim toga, ovako ću moći da te nagovorim da pogledaš film koji me zanima, umjesto da nas neki krelac ubjeđuje da gledamo neko đubre o nindžama." U tom trenutku kroz glavu mi je prošlo pitanje koje nisam uspjela da potisnem. „A ti?" „Šta sa mnom?" „Da li ti imaš djevojku?" Mohsin je prasnuo u smijeh. „Ne, ja definitivno nemam djevojku." Tek kada smo stigli na Lester skver palo mi je na pamet da priupitam, „A koji film ćemo gledati?" „Novi film od Atenboroa." „Ko je taj Atenboro?" „Ser Ričard Atenboro. Tip koji je režirao Gandija." „Ah, tako." Sjetila sam se postera u njegovoj sobi. „Film se zove Vapaj za slobodom. Mislim da će ti se dopasti. Dešava se u Južnoj Africi. Govori o Stivenu Bikou, jednom od heroja pokreta za ukidanje aparthejda. Jedva sam čekao da stigne u bioskope. Naravno, ako želiš možemo da

pogledamo i nešto drugo." „Prihvatiću tvoj izbor. Zvuči zanimljivo." Bio je to prvi politički film koji sam u životu vidjela. Film koji je na mene ostavio dubok utisak. Još sam pomalo šmrcala kada smo napustili dvoranu. Mohsin je učtivo skrenuo pogled dok sam – ni približno onako prefinjeno kao što sam željela – brisala nos rukavom. „Izgleda da ti se dopao film", rekao je. „Jeste. A tebi?" Slegnuo je ramenima. „Film je trebalo da govori o Bikou, ali ga je Atenboro marginalizovao. Ispalo je da je najveći heroj u čitavoj priči onaj bijeli novinar." „Nisam razmišljala o tome." „E pa vidiš, trebalo bi da razmisliš. Hoćeš li da nešto pojedemo?" Odmahnula sam glavom, prešavši pogledom preko mnoštva malih radnji, koje su bile zatvorene, i mnoštva restorana, koji su i dalje bili otvoreni. „Ovdje ima dosta finih malih restorana. Ako želiš, možemo da uzmemo nešto za ponijeti i da klopamo usput." „To mi bolje zvuči." Prišli smo malom štandu na kojem su se prodavale palačinke pakovane u papirne fišeke. Bila je to savršena hrana za usput. Dok smo čekali u redu, Mohsin me je zatekao pitanjem, „Sta si tražila u Hajd parku?" Podigla sam pogled sa tijesta koje je muškarac iza štanda razlivao preko tiganja i susrela se sa Mohsinovim prodornim pogledom. „Hmmm ... ništa nisam tražila", promucala sam, pokušavajući da dobijem na vremenu i da ocijenim koliko toga smijem da otkrijem svom pronicljivom rođaku. „Samo sam htjela da vidim Govornički ugao. Čula sam svakojake priče o tom mjestu." Mohsin je nabrao vjeđe. Nakratko se zamislio, kao da je pokušavao da procijeni moju iskrenost. Pekar mi je tada pružio fišek sa palačinkom prelivenom nadjevom od sira i pečuraka. „Sta si čula?" nastavio je moj rođak. Iz nekog razloga osjetila sam naprasan poriv da sa Mohsinom podijelim tajnu o svom djedi. „U stvari, razmišljala sam o mom dedi. Znaš, o ocu moje majke ..." kolebljivo sam zaustila. Ali je Mohsin već znalački klimao glavom. „Ah, da ... o matorom razvratniku Kasimu Saidu." „Ti znaš za njega?" zaprepašćeno sam upitala, mada nije trebalo da budem baš toliko iznenađena. „Naravno da znam. On je ovdje legendaran lik, zar ne? Ljudi još pričaju kako je odlijepio za tom Engleskinjom i kako je zbog nje šutnuo tvoju sirotu babu. Ali, i dalje ne kapiram vezu."

Nisam shvatila na šta misli. „Mislim, u kakvoj je on vezi sa Hajd parkom?" pojasnio je Mohsin. „Ah, to! Tamo su se upoznali." „Pa, naravno! Trebalo je da pretpostavim. Koju bi tinejdžerku zanimala politička retorika Hajd parka? Šiparice ne zanima politika već romansa. To vam je u prirodi." Pekar je u međuvremenu dovršio Mohsinovu palačinku. Platili smo hranu i zajedno se udaljili od štanda, uporno duvajući u vruće tijesto dok se nismo osmjelili da gricnemo prvi zalogaj. Usta su mi još bila polupuna kada sam kolebljivo nastavila, „U stvari, nisam htjela da vidim Govornički ugao već da čujem šta ti ljudi pričaju. I da vidim gdje i kako je to moglo da se desi." Za razliku od mene, Mohsin je pristojno sažvakao i progutao hranu prije nego što mi je odgovorio. „Da, to je dobro pitanje ... Šta god ljudi mislili, mora se priznati da je tvoj djeda imao petlju. Čovjek mora da bude strašno hrabar da bi se usprotivio vlastitoj tradiciji i uzeo svoj život u svoje ruke." Klimnula sam i gricnula još jedan zalogaj, pomislivši da je Mohsin uspio da izrazi ono što sam i sama osjećala. „Ali, sa druge strane, njegova hrabrost je bila podstaknuta sebičnim motivima, zar ne?" Ispružio je palačinku ka meni, kao da je time želio da pruži dodatnu upečatljivost svom iskazu. Nakostriješila sam se na te riječi, shvativši ih kao optužbu protiv mene lično. Ali je on nastavio prije nego što sam stigla da izrazim svoje negodovanje. „Šta znaš o svom drugom djedi? Mislim, o našem zajedničkom djedi, Rošanu Kaderu?" „Misliš, o dadi?" Mohsin je klimnuo, odgrizavši još jedan komad. „Pojma nemam. Znam da je umro nedugo nakon što se Amina rodila. I da je imao dva sina. Ahmed-čaču i tatu. To je otprilike sve." „Sramota je ako je tako. Zato što bi trebalo da znaš mnogo više. Kao, na primer, da je imao tri žene. I da su druge dvije bile sestre." „Molim?” Napravila sam tako zaprepašćenu grimasu da su mi obrve vjerovatno stigle do tjemena, što je Mohsina natjeralo da prasne u smijeh. „Opusti se. Nije bio s njima u isto vrijeme." Lagano sam opustila obrve, ali mi je lice i dalje bilo mrko. „Prva žena mu je umrla na porođaju kada su dobili drugo dijete, djevojčicu koja se zvala Gulšan. Ta djevojčica je umrla nekoliko godina kasnije. Sa prvom ženom imao je i starijeg sina, Davuda. Davuda-čaču. Dedina druga žena, moja

baba, umrla je od tifusne groznice kada je moj otac imao samo šest mjeseci." „Tvoja baba? Hoćeš da kažeš da moja dadi nije bila i tvoja baba? Ali, to znači da su tata i Ahmed-čača zapravo polubraća? Nisam imala pojma o tome!" „Da", odgovorio je Mohsin sa znalačkim kezom na licu. „Tvoja baba je bila njegova treća i poslednja žena, starija sestra moje habe. Moja baba je bila duplo mlađa od njega i mlađa od svog pastorka Davuda-čače. Tvoja je bila samo nekoliko godina starija. Davud-čača je poginuo u vrijeme podjele. Nije bio oženjen tako da nikog nije ostavio za sobom." Mohsin je nakratko zaćutao, utonuvši u misli. „Ali, dada nikad nije vidio ni nas dvoje. Mislim, mene i Mehnaz. Iako smo bili rođeni prije nego što je umro." Klimnula sam, željno iščekujući nastavak. „Znaš, i on je bio hrabar. Mislim, stvarno hrabar, za razliku od tvog drugog djede. Njegova hrabrost je bila lišena sebičnih motiva." „Kako to misliš?" Mohsin je naherio glavu i podozrivo se zagledao u mene. „Zar je moguće da baš ništa ne znaš? Zar ti Nadim-čača, tvoj otac, nikad nije pričao o njemu?" Odmahnula sam glavom. „U stvari, to i nije tako iznenađujuće. Ni meni otac skoro ništa nije pričao." „Pa, kako si onda saznao sve to?" „Saznao sam zato što sam želio da saznam." Mohsin se nagnuo ka meni dok smo šetali preko skvera. Lice mu je postalo neobično živo, za razliku od onog hladnog uzdržanog izraza koji sam dotad viđala. Očigledno je bio ushićen pomišlju da je sa mnom mogao da podijeli tajne iz porodične prošlosti. „Da li znaš da je sarađivao sa Gandijem?" „Sa Gandijem?" Ponovo sam se prisjetila postera iz Mohsinove sobe. „Ali, otkud ... kako ..." Odustala sam, uopšte ne znajući odakle da krenem sa ispitivanjem. „Ne, nisam znala za to." „E pa, sad znaš. Dada je bio fanatičan borac za nezavisnost. Učestvovao je u svemu. U štrajkovima, u građanskoj neposlušnosti. Bio je i u zatvoru. Jednom je čak bio isprebijan latijem,9 što ga umalo nije stajalo glave. Ali je, uprkos svemu, nastavio da se bori – za pravdu i za slobodu. Covjek mora da bude strašno hrabar da bi se upustio u tako nešto." „Kao Stiven Biko", izustila sam glasom punim strahopoštovanja. „Da, kao Biko." „Reci mi još nešto." „Mogu da učinim i više od toga. Mogu da ti pokažem." „Šta da mi pokažeš?"

9 Duga motka sa metalnim vrhom koja se koristila za suzbijanje javnih nereda. (Prim. prev.)

Mohsin je ispružio prst ka papirnom fišeku koji sam držala u šaci i čiji sam sadržaj smazala a da to čak nisam ni primijetila. „Jesi li završila? Korpa za smeće ti je tamo preko. Baci taj fišek, pa idemo. Čim stignemo kući, pokazaću ti nešto što će ti proširiti vidike."

SEDMO POGLAVLJE Dok smo se vraćali kući, nismo mnogo razgovarali jer me je sustigao zakasnjeli umor od dugog leta i vremenske razlike tako da sam zadrijemala na sjedištu dok se voz monotono klackao preko šina. Kada smo napustili metro, bacila sam pogled preko ulice, ka Mekdonaldsu, primijetivši da ona stara beskućnica i dalje sjedi na pločniku. „Da li tu i spava? Nasred ulice?" Mohsin se namrštio, bacivši pogled na sat. „Ne. U ovo vrijeme se obično negdje skloni." „Gdje provodi noć?" Mohsin je slegnuo ramenima. „Jesi li nekad pokušao da razgovaraš s njom?" „Ne baš. Samo sam joj nekoliko puta kupio hranu." „Znači ... ne znaš baš ništa o toj ženi?" Mohsin je odmahnuo glavom. Vođena trenutnim porivom, munjevito sam krenula preko ulice, ali sam pri prelasku pogledala u pogrešnom pravcu. Autobus koji je dolazio sa desne strane – iz pogrešnog pravca, po mom američkom rezonovanju – sigurno bi me sravnio sa zemljom da me Mohsin na vrijeme nije povukao nazad. Vozač autobusa – još jedan desi, kako sam primijetila – bijesno je legao na sirenu, protutnjavši tako blizu mene da mi je struja potisnutog vazduha oduvala šiške sa čela. Na trenutak sam se odsjekla od pomisli šta je moglo da se desi, ali nisam odustala od svoje namjere. Ovog puta pogledala sam udesno i ponovo krenula preko ulice. Mohsin je krenuo za mnom, grčevito me stiskajući za mišicu, očigledno isprepadan malopređašnjim incidentom. Kada sam bezbjedno prešla na drugu stranu, zastala sam ispred stare prosjakinje, ni sama ne znajući šta sam željela da kažem ili da uradim. Starica je lagano podigla pogled, promrmljala nešto sebi u bradu i iskrivila vrat pod tako žalosnim uglom da sam iz pukog saosjećanja klekla pored nje. Tada sam uspjela da razaberem njene riječi – riječi koje, na moje iznenađenje, nisu predstavljale nesuvislo buncanje već pokušaj da uspostavi komunikaciju sa mnom. „To bilo mnogo opasno. Luckasto djevojče." Govorila je sa primetnim akcentom koji je ukazivao da joj engleski nije bio maternji jezik – po svoj prilici bila je negdje iz istočne Evrope – i imala je grozan

zadah koji se miješao sa još groznijim smradom njenog tijela i odjeće. „Pogledala sam na pogrešnu stranu." „Luckasto djevojče. Tako može nastrada. Mora gleda kud ide." Klimnula sam, primijetivši da joj je pogled usredsređen na moje lice. „Gdje živite? Imate li kuću?" upitala sam. „Kuća ..." Staričine oči naprasno su se ozarile, kao da ju je ta riječ podsjetila na nešto što je odavno zaboravila. „Da ... vrijeme da se vratim svoja kuća." Brdo odrpanog vonjavog platna odjednom je počelo da se pridiže sa pločnika. Starica je ponovo nešto mrmljala, ovog puta sebi u bradu, ispuštajući oštre griene glasove jezika koji nisam razumjela. Kada je ustala, djelovala je sitnije nego u sjedjećem položaju i bila je još niža od mene. I dalje mrmljajući, pokupila je stvari koje je skrivala ispod kaputa – papirne kese ispunjene nekim misterioznim blagom. Tada se zapiljila preko mog ramena i uperila prst ka Mohsinu. „Taj dečko ... on stalno slika Magda." „Da, tako je. Znači, tako se zovete? Magda?" „Može dobije slika od Magda?" Mohsin, koji je sve vrijeme ćutke stajao sa strane, tiho se nakašljucao. „Naravno. Donijeću vam slike." „To baš lijepo . Magda ima slika. Lijepa slika. Kao glumica." Osmjehnula se, otkrivši desni na kojima se zadržalo još nekoliko zuba. A tada nam je okrenula leda i otišla, teturajući se preko pločnika dok smo Mohsin i ja nijemo zurili za njom. Nakon nekoliko sekundi i sami smo se okrenuli i nastavili dalje. Kada smo se vratili nazad, u kući je bilo tiho. Bacila sam pogled ka zidnom satu i primijetila da je bilo malo poslije ponoći, što me je natjeralo da se osjetim strašno odraslom. „Misliš da se Mehnaz već vratila?" zabrinuto sam prošaptala. „Nema šanse. Kola joj nisu tu. Ko zna kad će se vratiti." Za razliku od mene, Mohsin nije zvučao nimalo zabrinuto. „A tvoji roditelji? Zar se neće naljutiti?" „Naravno da bi se naljutili, da su budni. Ali spavaju kô topovi. Večeras je neće čekati zato što misle da je sa nama." Mohsin se zanjihao na petama, ne vadeći ruke iz džepova. „Idem do kuhinje po sok", rekao je. „Ili možda hoćeš nešto drugo?" „Sok mi odgovara. Mohsine?" dobacila sam kada je krenuo ka kuhinji. „Znaš, ne moraš da piješ sok zbog mene. Slobodno uzmi pivo, ili šta već želiš." Trudila sam se da zvučim što ležernij e. Mohsin se nasmijao i odmahnuo glavom, a ja sam osjetila čudno olakšanje

kada se vratio nazad sa dvije čaše soka od narandže. Zajedno smo se popeli uz stepenište i ušli u njegovu sobu. On je spustio svoju čašu na radni sto u uglu i pokazao mi da sjednem na krevet. Potom je prišao putnom koferu koji sam spazila prethodnog dana, poskidao knjige sa poklopca i s neskrivenim ponosom izvadio nešto što je podsjećalo na masivnu starinsku bilježnicu, sa pohabanim kožnim povezom i mnoštvom papira koji su štrčali između korica. „Šta je to?" „Ovo ..." Mohsin je nježno prešao dlanom preko gornje korice. „Ovo je dnevnik Rošana Kadera." Raširila sam oči od nevjerice. „Dadin dnevnik?" Mohsin je klimnuo. „Otkud ti to?" „Pronašao sam ga u koferu. Kofer je bio skemban na tavanu." „U tom koferu?" „Da, zajedno sa hrpom papira. Uglavnom pisma i novinski članci." Mohsin je sjeo pored mene i rasklopio korice, pokazavši mi datum ispisan na prvoj strani. 21. januar 1921. „Počeo je da vodi dnevnik odmah po izlasku iz zatvora. Poslije prvog boravka u zatvoru. U aprilu 1919. godine bio je u Amritsaru, kod Džalijanvala Baga, opirući se britanskoj zabrani javnog okupljanja." Mohsin je klizio prstom preko prve stranice dnevnika, ali su moje oči bile prikovane za njegovo lice. „Tamošnji zapovjednik naredio je vojsci da otvori paljbu na ljude koji su došli na miran protest, ne uputivši upozorenje da se masa raziđe. Na stotine ljudi je poginulo, a preko hiljadu je bilo ranjeno. Naš djeda je bio uhapšen. Tada je imao samo devetnaest godina, ali je već bio oženjen. Žena mu se zvala Fauzija. U to vrijeme bila je trudna. Nosila je njihovog sina prvijenca, Davuda, polubrata naših očeva." „Znači, imali smo još jednog strica." Kockice su mi se tek tada sklopile. Tek tada sam shvatila punu težinu Mohsinovih riječi. I onoga što mi je ispričao na Lester skveru i onoga što mi je trenutno govorio. „Da, Davuda-čaču. On se rodio dok je dada bio u zatvoru. Dadu su dobro izmlatiti i potom ga zadržali na robiji. Kada je izašao, Davud-čača je imao dvije godine. A naš dada je otpočeo nov život. Život službe i predanosti. Porodica mu je od tada bila na drugom mjestu. To je izbor sa kojim se suočavaju svi velikan." Mohsin je i dalje milovao staru hartiju. „Ovaj dnevnik svjedoči o toj predanosti. Djeda je uglavnom pisao o svojim političkim aktivnostima, uz kratke sporadične bilješke koje se dotiču privatnog života. Prilično suvoparno štivo. Sumnjam da bi ti se dopalo jer unutra nema ni traga od romanse ili seksualnih skandala. Za razliku od životne priče tvog drugog djede."

Nadmeni osmijeh na Mohsinovom licu natjerao me je da ga ćušnem u mišicu. „Za tvoju informaciju, zanima me i takvo štivo. Hajde, nastavi." Mohsin je slegnuo ramenima. „Ako hoćeš, možeš sama da ga pročitaš", rekao je, ali je uprkos toj ljubaznoj ponudi još grčevitije stisnuo dnevnik, posesivno ga povukavši ka sebi umjesto da ga ispruži ka meni. Tada je kucnuo čas da na mom licu zaigra nadmeni osmijeh, ali sam bila dovoljno obzirna da ga potisnem. „Naravno da ću ga pročitati." Odmah sam se prisjetila majčinih priča, kao i priča koje sam čula od Velike Nanime i od Bele i od Razije-nani. Svi ti glasovi još su mi žamorili u glavi, a sada su se pred mojim očima otkrivale nove porodične tajne koje dotad niko nije htio da podijeli sa mnom. Saznala sam da je moj otac imao brata i sestru za koje ja nikad ranije nisam čula. Da su Britanci prebili mog djedu i smjestili ga u zatvor. „Ali, hoću da mi ti prvo ispričaš ono što znaš." Uputila sam mu stidljiv osmijeh, kao djevojčica koja pokušava da izmami bajku za laku noć. „Sviđa mi se kako to radiš." Mohsin mi je uzvratio osmijeh i bratski me ćušnuo u mišicu, ali je bilo očigledno da je jedva čekao da udovolji mojoj želji. Ozbiljno se nakašljucao i nastavio sa svojom pripoviješću. „Ne znam tačno zbog čega, ali su naš djeda i njegova prva žena, Fauzija, punu deceniju čekali na drugo dijete. Ona je konačno zatrudnjela baš u vrijeme kada je dada odlučio da se pridruži Slanom maršu. Britanska vlada je držala monopol nad proizvodnjom soli, zbog čega je Gandi odlučio da krene na marš do priobalnog sela Dandi i da uzme so iz mora. Da bi natrljao nos Britancima, mada je on to sigurno drugačije formulisao. U želji da pokaže Britancima da Indijci više ne priznaju nj ihov autoritet, Gandi je pozivao na građansku neposlušnost. Na nenasilan otpor. On je to zvao satjagraha." Donekle se opustivši, Mohsin je okrenuo nekoliko stranica i pokazao mi još jedan datum. 4. mart, 1930. „Dada usput napominje da je Fauzija bila veoma uznemirena kada je čula da on namjerava da krene na taj marš. 'Nažalost, morao sam da je ostavim, uprkos moru prolivenih suza. Iako sam mnogo puta pokušao da je ubijedim u ispravnost svoje odluke, Fauzija nije mogla da shvati zašto je taj marš sa Gandidžijem bio toliko važan. Sjećala se šta se desilo kod Džalijanvala Baga. I ja sam se sjećao, ali su ta sjećanja na mene imala sasvim drugačije dejstvo.' Kada se marš okončao, dada se ponovo obreo u zatvoru. Ovog puta na nepunih godinu dana. Tamo je jednog dana dobio telegram." Mohsin mi je pružio list krtog požutjelog papira. Poruka je bila adresirana na ime Rošana Kadera i bila je poslata u aprilu 1930. godine.

S TUGOM VAS OBAVJEŠTAVAMO DA JE FAUZIJA PREMINULA NA POROĐAJU STOP DOBILI STE ZDRAVU KĆER STOP

Ruka mi je zadrhtala dok sam mu vraćala telegram. Posmatrala sam kako Mohsin pažljivo stavlja požutjeli papir na mjesto sa koga ga je uzeo, a kada sam podigla pogled ka njemu lice mu je bilo potpuno nedokučivo. Osjećala sam se dužnom da nešto kažem. „To je ... to je tako tužno." Znala sam da su moje riječi zvučale slabo i neubjedljivo. „Znači, nikad nije stvarno bio s njom. Nije bio tu kad joj je bio najpotrebniji. Bio je u zatvoru kada je rodila prvo dijete. I ponovo je bio u zatvoru kada je umrla." Mohsin je slegnuo ramenima. „Uradio je ono što je morao." „Nije trebalo da krene na taj marš." Nesmotreno sam izrekla ono što sam stvarno mislila. „Morao je da krene." „Ne, nije morao, nego je tako odlučio. A između ta dva postoji velika razlika." „Ponekad." Zapiljila sam se u Mohsina. Tačno sam znala na šta je mislio. „To ... to nije isto!" „Ne, naravno da nije. Dada je ostavio svoju ženu ..." „Svoju trudnu ženu!" „Tačno, bila je trudna. Ali ju je on ostavio – podsjećam te, samo privremeno – zbog nečeg što je bilo strašno važno. Zbog nečeg za šta je bio spreman da položi čak i svoj život. Dok je tvoj drugi djeda – Kasim Said – ostavio svoju ženu, odbacio je kao iscijeđen limun, isključivo zbog svoje sebične ..." Mohsin je zaćutao. Sada je na njega došao red da se postidi. „Izvini, Saira. On ti je bio djeda. Nemam prava da se miješam uto." Odmahnula sam glavom, ispustivši ozlojeđen uzdah. „Uopšte ne pokušavam da ga opravdam, ali ... Batali tu temu i nastavi s pričom, u redu?" Primijetivši da sam počela da zvučim kao Mehnaz, skrušeno sam dodala, „Molim te." Mohsin se tiho nasmijao. „U redu. Dakle ..." Ponovo se zagledao u dnevnik, kao da traži inspiraciju. Prelistao je još nekoliko strana i nastavio, „Dada se vratio kući skoro godinu dana kasnije. Davud-čača i njegova sestrica – koja je dobila ime Gulšan – bili su sa dadinom majkom, našom prababom. Dada je u dnevniku zabilježio da je Davud-čača veoma teško podnio majčinu smrt." „Koliko je tada imao godina?” „Samo jedanaest. Kada se vratio iz zatvora, dada ga je poslao na školovanje." Nabrala sam čelo, razmatrajući taj podatak. Mohsin je slegnuo ramenima. „Tako se tada radilo." „A šta je bilo sa djevojčicom?"

„Ona je jedva poznavala svog oca. A, osim toga, odgajanje djece se u to vrijeme smatralo ženskim poslom tako da se dadina majka starala o njoj. Bar u početku. Sve do jedne noći, nedugo nakon što se dada vratio iz zatvora. Naravno, i to sam saznao iz dnevnika." Mohsin je ispružio bilježnicu ka meni, klizeći prstom preko gusto ispisanih redaka starinskog rukopisa. „Mala Gulšan se dogegala do njega dok je sjedio i pisao neki članak. Tada mu se prvi put učinilo da ga posmatra kao nekoga ko joj je drag i blizak. Koga nije doživljavala kao stranca. Rekla mu je 'tata' – evo, tu ti je taj dio ..." Preletjela sam pogledom preko rukopisa. „Znaš, posvetio je tome samo nekoliko redaka, ali kad pročitaš kompletan rukopis, i kad vidiš koliko je malo prostora tu poklonjeno sentimentalnim stvarima, shvataš koliko mu je taj trenutak značio. Taj i još jedan, koji je kasnije pribilježio. Te noći, dada je čuo kako mala Gulšan plače. Pokucao je na vrata sobe gdje je njegova majka spavala sa djevojčicom i upitao da li je sve u redu. Maloj Gulšan su nicali zubići, a dadina majka je već bila umorna tako da je prebacila djevojčicu u njegovo naručje. Gulšan je pogledala u svog oca i ponovo ga oslovila sa 'tata', a on ju je odnio u svoju sobu, spustio je u svoj krevet i djevojčica je odmah zaspala. Od tog trenutka nadalje, Gulšan je uvijek bila s njim. Sjedjela mu je u krilu kada je sređivao korespondenciju, kada je primao ili uzvraćao društvene i poslovne posjete. Čak je i putovala s njim – vozom i kočijama i u konjskom sedlu – dok je špartao preko Indijskog potkontinenta, zauzet tako brojnim i raznovrsnim aktivnostima da se čovjeku zavrti u glavi. Znam da je bilo tako jer se u mnogim od pisama koja je kasnije primio pominje mala Gulšan kao njegova 'slatka mala sjenka', štoje bio nadimak koji joj je nadjenuo jedan od dadinih prijatelja. „Dvije godine kasnije, kada se dada spremao da zajedno sa Gulšan krene na još jedno putovanje, ona je dobila boginje." Mohsin je ponovo prelistao dnevnik. „'Pošto me je doktor Kan uvjerio u rutinsku prirodu njene bolesti, teška srca sam odlučio da ostavim Gulšan sa Madži i da sam krenem na put. Objasnio sam svojoj kćeri značaj naše misije, a razumijevanje koje je ona pokazala svakako prevazilazi razumijevanje koje dolikuje djeci njenih godina. Pa ipak, kad vidim koliko ju je groznica iscrpla, srce mi se kida pri pomisli da ću morati da se rastanem od svoje mezimice, koja iz dana u dan sve više liči na svoju majku." Mohsin je naprasno utihnuo. Znala sam šta je slijedilo tako da sam ćutke prikupila snagu da se suočim s tim. „Nekoliko nedjelja kasnije dada je već bio u Vardi, koja je predstavljala usputnu stanicu na putu ka Segaonu. Tu je dobio telegram, koji je kasnio pune dvije nedjelje." Mohsin mi je dodao još jedan tanak požuteli papir.

GULŠAN OZBILJNO BOLESNA STOP ODMAH SE VRATI KUĆI STOP NEMA MNOGO VREMENA STOP

Dugo sam zurila u te riječi prije nego što sam vratila telegram Mohsinu. „Na osnovu datuma sam zaključio", nastavio je on, „da je Gulšan već bila mrtva u vrijeme kada je dada dobio telegram. Preminula je od meningitisa, koji se razvio kao sekundama infekcija nakon boginja." Pažljivo je vratio telegram između stranica. Na trenutak je zastao, primijetivši suze koje su mi navirale na oči, a potom je spustio dnevnik na sto ispred nas i nastavio da ga prelistava. „Hmmm ... šest-sedam, možda čak i osam godina nakon što je Fauzija umrla, dada se ponovo oženio. Njegova nova nevjesta zvala se Šahina. Sa njom je dobio jednog sina. Mog oca. Ona je umrla od tifusne groznice nekoliko mjeseci nakon porođaja. Dada je bio tu kada je umrla. I o tome je pisao u svom dnevniku. 'Prošle nedjelje sam, nakon jednomjesečnog odsustva, stigao kući i zatekao Sahinu kako nepomično leži u postelji, poluotvorenih očiju, iscrpljena groznicom. Odmah sam znao istinu, da Šahina leži na samrti, jer sam previše dobro poznavao simptome, te podmukle znake koji ukazuju na završnu fazu tifusne groznice. Šahina je bila divna supruga i saradnica koja je shvatala i podržavali moja nastojanja da pomognem siromašnima. Svakog dana je odlazila do obližnjih džudžija, noseći korpe sa hranom i odjećom koju je dijelila nevoljnicima. Bila je puna samilosti prema ubogim žiteljima sirotinjskih udžerica i nije se obazirala na klasne razlike koje su je dijelile od njih. Ta samilost ju je na kraju došla glave. Kada bi se obrela u tim prljavim straćarama od slame, nikad nije odbijala posluženje koje su iznosili pred nju kako ne bi uvrijedila svoje domaćine. Bez oklijevanja je prihvatala napitke koji se prave od zaražene vode koja je neizbježan pratilac siromaštva. Oplakujem njen gubitak, prisjećajući se vedrih riječi kojima me je ispraćala kad god bih krenuo na put jer je priroda mog posla nalagala da često budemo razdvojeni. Nesreća koja nas je zadesila dodatno osnažuje moju odlučnost da nastavim borbu protiv teških životnih uslova koji su ubili moju Šahinu, borbu koja će iskoreniti siromaštvo i klasne podjele i strašnu kastinsku diskriminaciju. Njena smrt me opominje da nikad ne smijem zatvoriti oči pred činjenicom da toliko ljudi oko nas pati iste muke.' „Davud-čača je u to vrijeme imao dvadeset jednu godinu i bio je stariji od svoje maćehe. A onda je, samo nekoliko nedjelja nakon što je majka mog oca preminula, naša prababa uputila bračnu ponudu Šahininoj porodici. Zaključila je da mališan koga je pokojnica ostavila za sobom – moj otac Ahmed – mora imati majku, za razliku od male nesrećne Gulšan. I tako je utanačila da se njen sin oženi

svojom svastikom Amnom. Tvojom babom. I tetkom mog oca." „To je bilo malo uvrnuto, zar ne?" Mohsin je naherio glavu. „Ne baš. Kad bolje razmisliš, imalo je smisla. Tvoja baba, tvoja dadi Amna ... pa, znaš, ona je već zalazila u godine. Djevojke od dvadeset i kusur godina, koliko je ona imala, u to vrijeme su se već smatrale usjedjelicama. A dadina majka je vjerovatno zaključila da je to bilo najbolje rješenje za sve." „Da li je ... da li ti je otac nekad pričao o tome? Mislim, da ga je odgajila maćeha? Koja mu je pri tom bila i tetka?" „Nikad. To sam saznao tek iz dadinog dnevnika. Iz priča mog oca nikad se nije moglo naslutiti da mu ona nije bila prava majka, što vjerovatno znači da su stvari dobro funkcionisale." „Valjda." Zbunjeno sam slegla ramenima i ponovo se zapiljila u Mohsina, iščekujući nastavak priče. „A onda ..." Mohsin se tiho nakašljucao, pokušavajući da prilagodi svoj glas i da mu podari drugačiji, manje ličan, ton koji je zahtijevao nastavak priče. „A onda je konačno svanuo dan koji su naš dada i Gandi i svi borci za indijsku nezavisnost tako dugo čekali. Ali su svi bili zatečeni onim što je uslijedilo. Kada su se pregovore okončali, niko nije bio zaista spreman za promjenu, a ponajmanje Britanci. Oni su se na brzinu povukli, prilično traljavo i podmuklo, kao roditelji koji ne umiju da izađu na kraj sa svojom raskalašnom djecom. Coktali su jezikom i odmahivati glavom, perući ruke od svega što se dešavalo na Indijskom potkontinentu. Rasparčali su teritoriju i počeli da predaju vlast dio po dio, na način koji je zemlju unaprijed osudio na propast. A Indijci su, shodno tome, počeli da se ponašaju kao raskalašna djeca, boreći se i gložeći oko tih bačenih mrvica. „Gandi, Velika Duša10 indijske nezavisnosti, dočekao je taj dan postom i molitvama, duboko žaleći zbog nemira i krvoprolića i preklinjući narod da prestane sa bezumljem. Znao je da nije bio čas za slavlje. Indija je bila podijeljena – srcem, umom, dušom i krvlju. To nije bilo ono čemu su stremili veliki borci za indijsku nezavisnost. Muslimani, koji su živjeli u središnjem dijelu zemlje, baš kao i Hindusi i Siki koji su živjeli na zapadu i istoku, odjednom su se obreli pred krupnim i teškim odlukama. Ali, u srcu našeg dade nije bilo ni najmanje dileme." Mohsin je podigao dnevnik, lagano ga prelistao i potom nastavio da čita, prstom prateći tekst: 'Pogrešno je, užasno pogrešno, podržati stvaranje nacije koja će biti zasnovana na vjerskom identitetu većinskog stanovništva. Moj brat, koji je odlučio da napusti Indiju i da se preseli u Pakistan zajedno sa mojom majkom, svojom suprugom i svojom djecom, veruje da današnje vrijeme zahtijeva

10 Gandijev počasni nadimak, Mahatma, znači „Velika Duša". (Prim. prev.)

pragmatičnost. Da ne treba razmišljati o tome šta je ispravno a šta pogrešno, već isključivo o tome šta je bezbjedno i praktično. Uzalud sam pokušavao da ga uvjerim da je pitanje ispravnosti i pogrešnosti uvijek pitanje od ključnog značaja. Da je odstupanje od principa zarad puke korisnosti siguran put u propast. Borba da se spozna ono što je ispravno, da se osudi ono što je pogrešno i da se prvo nepokolebljivo suprotstavi drugom oduvijek je predstavljala moj jedini i isključivi životni cilj. Po mom dubokom uvjerenju, bezbjednost se nikada ne smije staviti ispred ispravnosti. Nema svrhe u tome da budemo bezbjedni ako postupamo pogrešno. Ova nacija je zasnovana na osjećanju jedinstva i bratstva koje prevazilazi etničke i vjerske podjele. A njegova nacija, nacija koju je on odabrao, potpisala je pakt diskriminacije i separatizma, ustanovivši time presedan za budućnost koju se ne usuđujem čak ni da zamislim. On se plaši da bi njegova djeca u Indiji mogla da postanu potlačena manjina, dok bih ja bio hiljadu puta srećniji da moja djeca nose jaram potlačenosti i da se hrabro bore protiv njega nego da se pridruže redovima tlačitelja. Hiljadu puta!" Kada je podigao pogled ka meni, Mohsinove oči plamtjele su čudnim sjajem. „Zar to nije zadivljujuće? Mislim, kad pomisliš da je naš djeda napisao te riječi? Svaki put kad ovo pročitam obuzme me osjećaj strahopoštovanja. Shvataš li krvavu ironiju situacije? Krvavu ironiju između njegovih riječi i onoga što su njegovi sinovi uradili?! Shvataš šta hoću da kažem, Saira?" „Ovaj ... ne baš. Šta hoćeš da kažeš?" „Mislim na mog oca. I na tvog oca. Oni su uradili potpuno suprotnu stvar od onoga štoje naš dada želio, zar ne? Okrenuli su leđa svojoj zemlji, zemlji čijem je oslobođenju on lično doprinio, i obojica su sklopili savez sa bivšim tlačiteljima, sa imperijom protiv čijeg se jarma naš dada čitavog života borio. Priklonili su se njima, umjesto da ostanu u svojoj zemlji i da urade ono što su morali da urade. Poput njihovog starijeg brata." Ništa nisam rekla. Nisam imala šta da kažem. Mogla sam samo da postavim pitanje koje će mi pružiti još jedan od odgovora koje sam unaprijed naslućivala. „Sta se desilo sa Davudom-čačom?" „Postao je novinar." Duboko sam udahnula, pretpostavljajući da to nije bilo sve. Mohsin je klimnuo. „Umro je. Tačnije, poginuo. Dok je izvještavao o nemirima koji su izbili u Kalkuti 1947. godine. Moj tata je tada imao osam godina, a tvoj samo tri." Žarko sam željela da bar nešto kažem, ali su me riječi izdale. Samo sam, otvorenih usta, piljila u Mohsina.

Mohsin je pročistio grlo i nastavio da čita iz dedinog dnevnika: »Davudova smrt predstavlja najteži u nizu teških i mučnih udaraca. Amna, koja mu je prije bila sestra nego majka, gorko je plakala kada smo joj saopštili vijest. Ahmed i Nadim, koji su još previše mali, hrabro su podnijeli prvi svjestan susret sa smrću, baš kao što sam i ja tokom godina naučio da činim. Tugujem, kao što čitava Indija tuguje za svojim sinovima i braćom, kćerima i sestrama. Ali, koliko god da mi je teško, pronalazim utjehu u činjenici da je Davud čestito i dostojno proživio svoj vijek i da će njegovo ime ostati urezano zajedno sa imenima svih drugih žrtava koje su dale svoje živote za ono što je dobro i pravedno. On je bio optimiste koji se nikad nije odricao vjere u budućnost, svjetlost koja je obasjavala tminu divljaštva i nasilja koji su zahvatiti naš nesrećni narod. Stoga revnosno nastojim da svojoj djeci i Amni objasnim da, iz poštovanja prema Davudu i ostalim stradalnicima, moramo nastaviti svoju borbu i da ne smijemo ustuknuti pred silama nepravde.' Dada još malo nastavlja u tom stilu, a onda kaže, 'Čudno, ali kad pomislim na Davuda, samog i nemoćnog među tom raspomamljenom ruljom izopačenog čovječanstva, sjetim se njegove sestrice Gulšan i njihove majke'." Mohsin je ponovo zastao, izvukavši tanak list novinske hartije. „Ovo je jedan od članaka koje je sačuvao." Prešla sam pogledom preko novinskog isječka, uopšte ne iščitavajući tekst. Nisam registrovala čak ni naslov jer su mi oči bile prikovane za sitna slova u zaglavlju. Davud Kader. Mohsin je nastavio da priča. „Četiri mjeseca kasnije dada je zapisao, 'U životu sam se suočio sa brojnim teškim gubicima. Izgubio sam dvoje djece, dvije supruge i mnoštvo vjernih drugova, ali još nikad nisam doživio tako turoban čas kao ovaj, još nikad nisam tako drhtao od očajanja kao sada. Nakon toliko Bitnih pobjeda koje nisu donijele očekivane ishod čini mi se da je sve izgubljeno i da su nas sile nepravde konačno savladale.'" „O čemu je pisao?” „O atentatu na Gandija. Ali, dada je ostao vjeran njegovim idejama. Nije odstupio od svog cilja." Mohsin je liznuo prst i okrenuo još nekoliko stranica. „U narednih deset ili dvanaest godina učestvovao je u svim mogućim projektima – u programima za opismenjavanje žena, u donošenju zakona o pravima radnika i zabrani korišćenja dječje radne snage, u osnivanju bolnica i izgradnji stanova za siromašne. „Moj tata je odrastao i upisao pravo. Dada je bio strašno ponosan kada je diplomirao, sa čistim desetkama. Ubrzo se zaposlio u jednoj pravnoj firmi, u čijem se upravnom odboru nalazio jedan stari dadin prijatelj. Prikupljao je podatke i pisao izvještaje za svoje pretpostavljene. A onda je dobio svoj prvi slučaj." Mohsin

je i dalje prelistavao dadin dnevnik. „Na osnovu onoga što sam saznao, nije se naročito dobro pokazao", rekao je blago podrugljivim glasom. Tada je konačno prestao da okreće stranice. „Dada je ovdje zapisao, 'Taj momak očigledno više liči na svog oca nego što želi da prizna. Ahmedovo izlaganje u sudnici nije dovoljno vatreno. Ja sam se, usled nedostatka govorničkih sposobnosti, zadovoljio time da čitavog života dejstvujem iz pozadine, ne kao general već kao vrijedni pješak, smatrajući da ne moram da budem u prvom planu kako bih pružio doprinos stvarima koje sam smatrao važnim. Međutim, Ahmed ne može da se pomiri sa nedostatkom slave koju takva uloga podrazumijeva. On je svoj neuspjeh primio k srcu, uprkos mojim nastojanjima da ga ohrabrim i utješim.' Na kraju je moj tata pronašao pribježište u drugom aspektu pravničke profesije. U poreskom pravu. Tačnije, u lovljenju rupa u zakonu. 'Ahmed je postao prvoklasan lakej koji je svoje sposobnosti stavio u službu gramzivih barona protiv kojih sam se ja čitavog života borio. Vođen ličnim interesima, pristao je da radi za njih, da im svojim znanjem pomogne da zadrže svoju nepravedno stečenu dobit i da uvećaju svoje izobilje umjesto da ga podijele sa radnicima koji su vlastitim znojem i krvlju stekli to bogatstvo.' „Moj otac se za veoma kratko vrijeme probio u svojoj firmi, gdje je za pozamašne honorare zastupao bogate i korumpirane klijente. Siguran sam da su se on i dada često svađali zbog toga, sve dok moj otac na kraju nije pobjegao u Englesku. Odmah po dolasku zaposlio se u Saif banci, na čijem se čelu nalazio jedan od gramzivih barona koje je dada prezirao iz dubine duše. Jedan pakistanski bankar." Na Mohsinovim usnama zaigrao je objestan smješak. „Moj djeda po majci. Dada i tata su tada prestali da komuniciraju." Mohsin se ponovo zagledao u tekst. „'Sa osjećanjem krajnjeg gnušanja, perem ruke od njegovih postupaka. Uzalud sam ga upozoravao i uzalud mu pričao o dužnostima i obavezama. On je dopustio da ga zavedu moć i bogatstvo i odlučio da okrene leđa svemu što je istinski važno.' Tata se godinu dana kasnije oženio kćerkom svog poslodavca, mojom majkom. Ovdje se nalazi pismo koje je moj otac tim povodom uputio dadi. Pismo u kome ga obavještava o svojoj vjeridbi i poziva ga da zajedno sa dadi dođe na prijem koji će biti održan u Bombaju. Glavna svetkovina trebalo je da se održi u Pakistanu. Tvoji roditelji su se upoznali na tom prijemu u Bombaju." „Znam", rekla sam, klimnuvši. „Dada je očigledno prihvatio poziv jer mu je moj otac nakon toga poslao ovo žučno pismo." Mohsin je izvukao još jedan list papira. „Pročitaću ti jedan dio." Zastao je, prešavši pogledom preko teksta. „Ovo je rečenica koja je na mene ostavila najsnažniji utisak. 'Sad kad nam se konačno ukazala prilika da se izmirimo i da ostavimo prošlost iza sebe, vi ste, gospodine, odlučili da izvrgnete ruglu i samog

sebe i čitavu porodicu time što ste se na vjenčanju pojavili u ritama.'" Mohsin se tiho zacerekao dok je sklapao pismo i vraćao ga među stranice dnevnika. „Možeš li da zamisliš? Da se pojavi na prijemu u ritama?" Lagano je zavrtio glavom. „Gospode! Mom ocu je sigurno došlo da pukne od muke!" Tada mu je osmijeh iščezao sa lica. „Par godina nakon toga tvoji roditelji su se vjenčali i otišli za Ameriku." „Moj tata je došao u Ameriku da bi studirao medicinu, da bi svojoj porodici obezbijedio bolji život!" prasnula sam, pokušavajući da opravdam očev gest tom otrcanom frazom koja je predstavljala rezultat dugogodišnje društvene indoktrinacije o snazi nacije koja je bila sazdana na marljivosti i ambicioznosti imigranata poput mojih roditelja. Ali sam, uprkos tom odbrambenom stavu, prvi put shvatila šta je taj postupak mogao implicirati ako bi se sagledao iz nešto drugačije perspektive, iz perspektive mog djede i mog mladog rođaka Mohsina. „Mogao je da studira i u Indiji." „Da, ali je želio da ode na specijalizaciju ... htio je da iskoristi šansu da ..." „Kako da ne! A šta se desilo kada je završio specijalizaciju? U Indiji više nije bilo bolesnih? Zato se nije vratio nazad? Zato nije ispunio obećanje koje je dao svom ocu?" „Hoćeš da kažeš ... ali, otkud znaš da ..." „Ovdje sve piše, crno na bijelo. U pismu koje je Nadim-čača poslao dadi. Iz Amerike, nedugo nakon što se rodila tvoja sestra." Mohsin je izvukao plavi avionski koverat iz zadnjeg dijela dnevnika i pružio mi ga. Uzela sam pismo i zagledala se u adresu ispisanu očevim rukopisom. Na poleđini je bila ispisana povratna adresa iz Los Anđelesa. Nakon poduže pauze smogla sam snage da izvučem tanak list papira koji se nalazio unutra.

14. septembar, 1969. Dragi tata, Nadam se da će te ovo pismo zateći u dobrom zdravlju i raspoloženju. Izvinjavam se što ti se redovnije ne javljam i znam da ćeš se zbog toga sigurno zapitati zašto sam sada odlučio da ti pišem. Šabana i beba su dobro. Sigurno si čuo za skandal koji je izbio u Šabaninoj porodici. Njen otac je i dalje u Engleskoj, a majka joj se trajno preselila u Pakistan. Situacija je, najblaže rečeno, veoma čudna i neprijatna. Što se mene tiče, moji poslovi dobro napreduju. Još malo pa ću završiti

sa stažiranjem, ali sam odlučio da ostanemo ovdje još neko vrijeme kako bih stekao potrebnu praksu. Uvjeren sam da treba što bolje da iskoristim mogućnosti koje mi ovdje stoje na raspolaganju, da se upoznam sa najnovijim tehnikama i tehnologijama, radeći pod nadzorom vrhunskih stručnjaka iz oblasti medicine, kako bih se kući vratio sa znanjem i iskustvom koje u Indiji ne bih mogao da steknem i koji će našem narodu biti od neprocjenjivog značaja. Još jednom bih želio da istaknem svoju ozbiljnu namjeru da se vratim u Indiju i da se posvetim službi kojoj si ti posvetio čitav svoj život. Rad u Americi pomoći će mi da se još bole pripremim za obavljanje te uzvišene dužnosti. Osim toga, ovdje ću dobijati sasvim pristojnu platu, mnogo veću od one koju bih zarađivao kod kuće, tako da ću moći da uštedim novac koji će Šabani i meni po povratku omogućiti da zasnujemo dom za svoju već donekle proširenu porodicu. Svjestan sam da ti možda ne odobravaš moje planove, ali se nadam da ćeš me bar donekle shvatiti i da nećeš pomisliti da su moji motivi isključivo finansijske prirode. Takođe se nadam da mi nećeš zamjeriti što sam, iz razloga koje sam upravo predočio, prihvatio ponudu da se odmah nakon diplomiranja zaposlim u uglednoj bolničkoj ustanovi sa prvoklasnim medicinskim timom, što će mi omogućiti da dodatno usavršim svoje znanje i vještinu. Šabana i ja smo se dogovorili da ovdje ostanemo još pet godina. Nadam se da ćeš razumjeti moju odluku. Vjeruj mi da mi nie bilo nimalo lako da je donesem. Šabana ti šalje salaam. S ljubavlju, Nadim

Podigla sam pogled ka Mohsinu dok mi je milion razularenih misli prolazilo kroz glavu. Tada sam prvi put u životu doživjela svog oca kao cjelovitu osobu. Kao čovjeka koji se rodio i živio i donosio odluke još prije nego što sam ja bila začeta, prije nego što je postao moj i Aminin otac. Palo mi je na pamet da je tada mogao da napravi drugačiji izbor. I pomislila sam kako bi se to odrazilo na moj život. Odmahnula sam glavom, pokušavajući da se priberem. U mislima su mi ponovo odjeknule riječi Velike Nanime. Ne postoji ono štoje moglo da bude. Postoji samo ono što jeste. I ono što je bilo. I ono što će biti. „A dadi?"

„Ona je bila pošteđena tih trzavica. Umrla je nedugo nakon što su se tvoji roditelji vjenčali." Klimnula sam. To sam otprilike i sama mogla da naslutim. „A dada? Koliko je još poživio?" „Preminuo je nekoliko mjeseci nakon što je dobio pismo od tvog oca. Nedugo nakon što smo se Mehnaz i ja rodili." Mohsin je ponovo prelistao dnevnik, zastao na jednoj od strana i prstom mi pokazao datum. 15. decembar, 1969. „Tog dana smo rođeni. Mehnaz i ja. Bilo je to samo nekoliko nedjelja prije njegove smrti. Vidiš šta je tog dana zapisao?" Mohsin mi je tada prvi put ćušnuo dnevnik direktno u ruke, natjeravši me da sama pročitam bilješku.

Na današnji dan rodio se moj unuk, Mohsin. Njegovo rođenje nosi srećno znamenje jer je zajedno sa sobom na svet doveo i sestru. Sine moj, na tvoja pleća prenosim sve svoje nade za budućnost. Nemoj me iznevjeriti u svojim nastojanjima da spoznaš ono što je ispravno i pravedno. Budi tu da posvjedočiš o svemu što stoji na putu pravednosti i da objelodaniš svako zlo i nepravdu, koji su jedno te isto. Neko mora da svjedoči o takvim stvarima kako one ne bi prošle nekažnjeno. U kom god pravcu da te život ponese ne poklekni pred iskušenjem da oguglaš na ljudsku patnju jer takva ravnodušnost otvara vrata za stravičan pohod zla.

Podigla sam pogled, zapanjena tim riječima. „Budi tu da posvjedočiš ..." promrmljala sam, ponavljajući dadine riječi. „Sad shvatam na šta si mislio. Ali, to je ... nevjerovatno. Da se čovjek naj eži." „Da, baš tako." Mohsin se tiho nakašljucao. „Na kraju je sigurno bio strašno usamljen. Život mu je bio pun tuge i žrtvovanja, a na kraju je završio sam." „Da, kao junak iz nekog tragičnog komada." „Vidim da ti moj sin puni glavu glupostima, Saira." Oboje smo poskočili sa kreveta, prenuti glasom koji je odjeknuo iza naših leda. Ustreptalih srca, okrenuli smo se ka vratima i primetili Ahmed-čaču kako stoji pred pragom, ponovo držeći čašu sa tečnošću boje ćilibara i kockicama leda. Pogled mu je na trenutak zastao na dnevniku koji sam držala u rukama, a onda je kročio u sobu, prišao prozoru i razmakao zavjese kako bi osmotrio kućni prilaz. „Mehnaz nije u svojoj sobi. Gdje su kola? Gdje ti je sestra, Mohsine?" Glas mu je bio kontrolisan, ali se u njemu nazirao čelični prizvuk koji me je natjerao da se sažalim na svoju rođaku.

„Našla se sa svojim društvom. Saira i ja smo se vratili podzemnom." Ahmed-čača je i dalje stajao pored prozora, držeći krajičak zavjese. „Pustio si sestru da tek tako ode?" Pokazao je čašom ka satu koji je stajao na polici. Bilo je već jedan poslije ponoći. „Zar jedna djevojka u ovo doba treba sama da se smuca po gradu?" „Ja joj nisam čuvar." „Naravno." Ahmed-čača se prezrivo iscerio, pokazavši na dnevnik i pismo koje sam još držala u rukama. „Ti imaš preča posla. Ti si čuvar naše dične porodične prošlosti, čuvar sjećanja na davno zaboravljene ludorije. To ti je mnogo važnije nego da vodiš računa o rođenoj sestri." Ahmed-čača se okrenuo ka meni, ozlojeđeno zavrtjevši glavom. „Draga moja Saira, vidiš li kakvu mi je djecu sudbina podarila? Njih dvoje su kao nebo i zemlja. Moj sin je toliko opsjednut istorijom da mi neprestano gura pod nos tričave dogadaje iz prošlosti, dok moja kćer s gnušanjem odbacuje ono što joj nalaže tradicija iz koje je potekla i okreće leđa vlastitoj budućnosti." „Možda bi je više zanimala budućnost da si se potrudio da joj objasniš da treba da bude ponosna na svoju prošlost." Mohsin je ustao sa kreveta kao da je svom ocu, osim verbalnog, htio da uputi i fizički izazov. „Da bude ponosna? Zar stvarno misliš da bi neko trebalo da bude ponosan na tvog djedu? Na muškarca koji je nebrojeno puta okrenuo leđa vlastitoj porodici kako bi krenuo u neki sumanuti krstaški pohod na pravdu? Šta je tvoj djeda postigao? Ništa. Apsolutno ništa! Imao sam samo nekoliko mjeseci kada mi je majka umrla – strašnom preuranjenom smrću za koju je bio odgovoran isključivo on. Kakav je to muž koji svoju ženu šalje u sirotinjske udžerice u kojima haraju svakojake boleščine i zaraze? To nije ponašanje dostojno jednog muškarca, Mohsine. Pravi muškarac štiti svoju porodicu i stara se o njoj. Lako je pričati o apstraktnim idealima kad si mlad, kad nemaš šta da izgubiš. Ali, vidiš, moj otac nije bio u toj poziciji. On je prvenstveno morao da vodi računa o svojoj porodici." Mohsin ništa nije odgovorio, ali njegova ćutnja nije predstavljala znak odobravanja. Bilo mi je jasno da sam prisustvovala sukobu koji je još odavno tinjao između njih. Ahmed-čača ispustio je težak uzdah. Otpio je još jedan gutljaj pića i ozlojeđeno odmahnuo glavom. „Sasvim je logično da mladić tvojih godina bude opsjednut nepraktičnim idejama o pravdi, ali moraćeš jednog dana da odrasteš i da postaneš muškarac." „Muškarac poput tebe?" „Ne izazivaj me, Mohsine. I ne pričaj svojoj mladoj rođaki kako bi njegov bijedni lik trebalo da nam posluži kao uzor jer su to obične koještarije. Moj otac je

bio budala koja je sanjala o jednom imaginarnom utopijskom svijetu. O svijetu koji je postojao samo u njegovoj glavi. On i njemu slični zanosili su se pukim iluzijama, jalovim idealima koji nikome neće napuniti stomak i zbog kojih se ovaj svijet može pretvoriti u veoma opasno mjesto. Još odavno sam se zakleo da nikad neću biti kao on. Zakleo sam se da ću dati sve od sebe da nešto postignem u stvarnom svijetu, da ću se potruditi da što više pružim svojoj porodici. Otkako znate za sebe, ti i Mehnaz ni za šta niste uskraćeni. Možete da dobijete sve što vam na pamet padne. A kako mi vi, razmažena i bezobrazna derišta, uzvraćate? Tako što kriminalizujete sve što sam postigao! Tako što bogatstvo koje sam stekao proglašavate za zločin umjesto za blagoslov, kao neki prokleti komunisti!" „Kao prvo, tvoja premisa je pogrešna. Dada je takođe živio u stvarnom svijetu. I imao je snage da se uhvati u koštac s njim, umjesto da naprosto slegne ramenima, gurne glavu u pijesak i zgrabi ono što je odgovaralo njegovom ličnom interesu." „Reci mi, molim te, sa čim se to uhvatio u koštac? Bacio je svoj život niz vjetar!" „Ne bih se složio s tim." „Tvoj djeda je jurišao na vetrenjače. Zar stvarno misliš da je bilo ko od tih sumanutih fanatika nešto postigao?" „To uopšte nije bitno. Poenta je u tome da su se oni odvažili da krenu tim putem. Putem koji vodi ka našem univerzalnom odredištu." „Molim te, poštedi me tih nebuloza! Misliš da su Britanci pobjegli zato što nisu mogli da izađu na kraj sa jednim patetičnim čovječuljkom koji je polunag šetao naokolo, propovijedajući nenasilni otpor? Ne zanosi se, Mohsine! Britanci su otišli isključivo zato što im je bilo u interesu da odu. Tako stvari funkcionišu u stvarnom svijetu. Tako se odigravaju promjene. Iz pukog ličnog interesa. A čovjek koji radi protiv vlastitog interesa, pozivajući se na neku imaginarnu pravdu, može da se nazove samo budalom." Mohsin je odlučno odmahnuo glavom. „Slobodno tako misli, ako će ti to pomoći da mirnije spavaš. Ali, što se mene tiče, uopšte ne želim da učestvujem u tome. Ne želim da jedem hranu koju sam oteo iz tuđih ruku." „Onda skapaj od gladi, idiote!" Ne znam kako bi se ta rasprava okončala da se Mehnaz u tom trenutku nije vratila iz grada. Svjetlost farova bljesnula je kroz prorez između zavjesa, privukavši pažnju mog rođaka i njegovog oca. Par sekundi kasnije čuli smo kako Mehnaz ulazi u kuću. Ahmed-čača izletio je iz sobe i sjurio se u prizemlje, otpočevši još jednu žučnu svađu. Potom su oboje ljutito zamarširali uza stepenište, urlajući na sav glas. Zbunjeno sam se okrenula ka Mohsinu, a onda sam spustila pogled i

primijetila da u rukama i dalje držim dadin dnevnik. „Kažeš da si ovo pronašao u koferu ... na tavanu?" Mohsin je klimnuo. „Prošle godine. Zajedno sa gomilom drugih papira i dokumenata. Neko je poslije dadine smrti očigledno sve to spakovao i proslijedio mom ocu, ali se on nije potrudio čak ni da pogleda šta se nalazi unutra." U Mohsinovom glasu osjećao se prizvuk bijesa i prezira. „Pronašao sam i neke slike. Slike njegove prve žene. I slike moje bake ... mislim, moje prave bake. Slike na kojima sam prvi put vidio dadi i malu Gulšan i Davuda-čaču. I naše očeve, iz vremena kada su bili djeca. Otkrio sam i gomilu pisama. Dada se dopisivao sa raznim ljudima, a mnogi od njih su u to vrijeme bili slavne ličnosti, bar u indijskim okvirima. Takođe sam pronašao pisma koja je moj otac slao dadi, i ono pismo od tvog oca, koje si maloprije pročitala. I ovaj dnevnik." „Mogu li i to da pogledam?” upitala sam, ustajući sa kreveta. Zevnula sam i protegla se jer sam ponovo posustajala pred umorom od učestalog mijenjanja vremenskih zona. Mohsin se osmjehnuo. „Sjutra ćeš vidjeti ostatak. Ako želiš, možeš da uzmeš neke od slika. Ali, hoću samo još nešto da ti pokažem ..." Uzeo je dnevnik iz mojih ruku i prelistao ga dok nije pronašao ono štoje tražio. „Vidiš, ovo je njegova slika. Slika našeg djede. Mislim da je tada imao dvadeset i kusur godina." Bila je to mala fotografija, nalik onima koje se prave za pasoše. I, naravno, crno-bijela. Uprkos tome, sličnost je bila zapanjujuća. Gotovo jeziva. Nakratko sam zaćutala, posmatrajući fotografiju. „Mohsine?" promucala sam. „Znaš li da nevjerovatno ličiš na njega?" „Da, primijetio sam." „Ti si isti kao on, zar ne? Mislim, ne samo u fizičkom pogledu, već po svemu." „Zahvaljujem na komplimentu, ali ne treba da pretjeruješ. Između nas dvojice postoje neke značajne razlike. Vjeruj mi na riječ." Mohsin je prasnuo u prigušen smijeh, očigledno uživajući u nečemu što ja nisam mogla da dokučim. Okrenula sam se ka zidu sa Mohsinovim fotografijama i očima potražila Magdu. Magda na snijegu, Magda na kiši. Mohsin ju je, baš kao i te večeri, fotografirao sa druge strane ulice, iz prilično niskog ugla koji je bio u ravni sa mjestom na kome je sjedjela. Na nekim od fotografija primjećivale su se noge prolaznika koji su ravnodušno hitali ka svojim odredištima. Na jednoj se vidio čovjek koji je zastao da baci par novčića u njeno krilo. Na drugoj se vidio mališan koji je zurio u Magdu, natežući se sa rukom koja ga je vukla dalje. Mališanova stopala bila su prikovana za zemlju, a pogled uprt u prosjakinju koja mu se stidljivo osmjehivala.

„Pitam se gdje li je Magda otišla. Kako živi. Kakva je njena životna priča." „Magda ..." zamišljeno je izustio Mohsin. „Znaš, toliko puta sam je slikao, ali sve do večeras nisam znao čak ni kako se zove. Sve dok ti nisi prišla i popričala s njom. Ljudi non-stop prolaze pored nje, ali je uopšte ne primjećuju. Bar ne kao ljudsko biće." „Ni ja je ne bih primijetila da ti nisi zastao da je fotografišeš." „Da, ali sam je ja uvije ksamo fotografirao. Ona je za mene predstavljala puki prizor, nešto što sam posmatrao kroz sočivo svog aparata. A sada je postala žena sa imenom. Znaš, rođako Saira, ima nečeg u tebi. Ti znaš da otvoriš ljude, da ih izvučeš iz sjenke. Zato što obraćaš pažnju." „Ali, i dalje ne znamo apsolutno ništa o njoj. Niti o njenom životu." „Znamo bar kako se zove. I to je nešto."

OSMO POGLAVLJE Dok sam se tog ljeta vraćala kući nakon uzbudljive posjete Karačiju i Londonu, u glavi su mi još žamorili glasovi rekonstruisane prošlosti, a srce mi se nadimalo od ponosa i ushićenja koje sam jedva čekala da podijelim sa svojim bližnjima. Međutim, čim sam se prizemljila, shvatila sam da moja porodica u mom odsustvu nije sjedjela skrštenih ruku. Svi su se revnosno latili uređenja budućnosti. Ili bar Aminine budućnosti. Nakon brzog, srdačnog zagrljaja na aerodromu majka je počela veselo da brblja, „Znaš li šta ima novo? Tvoja sestra se vjerila! Za doktora! On je iz Indije. Trenutno dovršava stažiranje u San Francisku. Potiče iz jedne ugledne i čestite porodice iz Bombaja. Tako smo uzbuđeni! Nismo željeli da ti saopštimo vijest preko telefona. Mislili smo da je bolje da sačekamo da se vratiš i da te iznenadimo. Zar to nije divno, Saira? Naravno, nećemo žuriti s vjenčanjem. Tvoja sestra je još premlada za brak. Sačekaćemo bar dvije godine – naravno, pod uslovom da naši golupčići ne budu nestrpljivi, zar ne, Amina? Pa, Saira, zar nećeš da čestitaš sestri?" Mama je bila zadihana od ushićenja. A ja sam bila zadihana od šoka. Prelazila sam pogledom preko tih dragih bliskih lica, tražeći neki nagovještaj da je moja majka u međuvremenu razvila uvrnut osjećaj za humor. Ali ništa nisam pronašla. Amina je uporno izbjegavala dame pogleda u oči, ali je njena bledunjava koža bila oblivena rumenilom koje je, po mom mišljenju, moglo da ukaže samo na dvije stvari. Ili je bila postiđena ili je gorjela od groznice. Kada se nagnula ka meni da me zagrli, diskretno sam joj pipnula čelo, štoje bilo dovoljno da ustanovim da joj je koža bila hladna i suva. Moj otac se samo kliberio i za dovoljno klimao glavom, pružajući otvorenu podršku majčinom neposustajućem dijalogu. „To se desilo prije svega tri nedjelje, odmah po tvom odlasku", brbljala je moja majka. „Možeš li da zamisliš? Prije tri nedjelje, kada smo te ispratili na put, nismo čak ni poznavali tog momka. A sada? Sada imamo zeta, nekog ko će nam biti kao sin. A Amina ima vjerenika! Ništa ne brini, Saira. Znam da izgaraš od želje da ga upoznaš. Večeras stiže avionom iz San Franciska. Ovdje će provesti vikend. U stvari, dolazi skoro svakog vikenda, navodno kod tetke koja živi u Dajmond Baru, ali većinu vremena provodi kod nas. Znaš, Saira, njegova tetka je teta Nilofer. Ona nas je upoznala sa Šuđom. Sirotica se stalno žali kako ga praktično i ne vidi kad joj

dođe u posjetu, ali on, naravno, i ne dolazi da bi vidio nju, zar ne, Amina? Suda je jedva čekao da se vratiš, Saira. Stalno nas moli da pustimo Aminu da negdje izađe s njim, ali sam mu ja rekla da mora da se strpi dok se ti ne vratiš s puta kako bi mogla da pođeš s njima kao pratilja. Zar to neće biti zabavno, mila? Hoće da izvede Aminu u neki luksuzan restoran, a ti ćeš ići zajedno s njima, srećnice mala! Kaže da bi volio da je odvede i u bioskop, ali sam ga upozorila da u obzir dolaze samo pristojni filmovi. Ne želim da stekne pogrešan utisak. Naša Amina je dobra djevojka, je l' tako, Amina? Sigurna sam da će te Šuđa zbog toga još više voljeti i poštovati. „Je l' vidiš kako ti se sestra proljepšala, Saira? Doduše, izgubila je koji kilogram, ali joj je lice sada još izražajnije, još prefinjenije, zar ne? Naravno, treba srediti još toliko stvari. Šuđina rodbina sledećeg mjeseca dolazi nam u posjetu. Doći će sa svih strana, iz cijele Amerike, na mangni. Naravno, i teta Nilofer će biti tu. Ona je bar blizu. Ona mu dođe tetka po ocu. Šuđa takođe ima jednu kalu u Floridi i čaču u Čikagu. I još jednog čaču u Hjustonu, ako sam dobro zapamtila. Je l' tako, Nadime?" Moj otac je klimnuo, lupkajući prstima po volanu. „Odlučili smo da sačekamo da se svi okupe pa da zajedno ozvaničimo vjeridbu. Naravno, čekali smo da se i ti vratiš s puta, mila. Amini nije bilo ni na kraj pameti da pravi vjeridbu bez tebe. Znaš, Šuđa nema roditelje. Oboje su preminuli još dok je bio mali. Sirotan, potpuno je sam na svijetu. Odgajio ga je jedan stric. Ali, sad ima nas, zar ne? „Dakle, Saira, večeras ćeš upoznati svog zeta. Da vidimo ... kako bi trebalo da mu se obraćaš? Da li bi trebalo da ga zoveš džidžadži ili naprosto Šuđa-baj? Pitaćemo njega kako bi više volio. Oh, Amina, tako sam ponosna na tebe! Nadam se da shvataš koliko si srećna.” Čitava vožnja do kuće protekla je u tom stilu. Moja majka se naprasno pretvorila u indo-pakistansku verziju gospođe Benet. Amina je, kao i obično, ćutala. Ona će se bez problema uklopiti u kliše stidljive, rumen nevjeste, zaključila sam sa blagom primjesom gorčine. Otprilike kao Džejn. A kakvu li su ulogu meni namijenili? Vjerovatno je trebalo da izigravam Lizi.11 Kasnije, tokom večere, donekle sam promijenila mišljenje. Ja sam prije podsjećala na Džo, a Amina na Meg.12 Šuđa mi je bio antipatičan već na prvi pogled. Jedva sam čekala da ponovo budem sa svojom porodicom, a sada je on banuo u naš dom i nametnuo se kao zvijezda večeri. Razgovor su uglavnom vodili moja majka i Šuđa, prosto se nadmećući u snishodljivosti i ulizištvu koji su predstavljali glavne sastojke njihovog dijaloga. Moja majka se silno potrudila oko

11 Aluzija na likove iz romana Gordost i predrasuda Džejn Ostin. (Prim. prev.) 12 Aluzija na likove iz romana Male žene Luize Mej Alkot. (Prim. prev.)

večere, mada sam primijetila da se ovog puta odlučila za rezervni jelovnik koji je koristila nakon što bi ispucala svoje glavne kulinarske adute. Pretpostavila sam da je to bilo zbog toga što je Šuđa u prvih nekoliko nedjelja euforije već imao prilike da isproba njene glavne specijalitete. Uprkos tome, moja majka je i dalje izgarala od želje da se dokaže kao savršena tašta tako da je večera bila servirana u trpezariji, u cakum-pakum stilu, na majčinom najkvalitetnijem porcelanskom servisu, što je predstavljalo drastičnu promjenu u odnosu na rutinski sistem 'uzmi tanjir u ruke, prošetaj do šporeta i sipaj porciju direktno iz šerpe'. Baš u trenutku kada sam ozlojeđeno pomislila da sam se upravo vratila sa dugog puta a da niko nije našao za shodno čak ni da me upita šta sam sve doživjela u Pakistanu i Londonu, Šuđa se iskezio, pokazavši svoje blistavobijele očnjake, i upitao, „Pa, Saira, kako si se provela na putovanju?" Progutala sam zalogaj, zajedno sa knedlom netrpeljivosti koja mi je zastala u grlu, i prosjedila kroz zube, „Fino." „Znači, bila si na svadbi svoje rođake? Siguran sam da ti je bilo strašno zabavno." Moja majka se brže-bolje umiješala u razgovor, primijetivši plamsaj u mojim očima. „A ja sam sigurna da će joj na tvojoj i Amininoj svadbi biti još zabavnije. Saira se strašno obradovala kad smo joj saopštili vijest. Jedva je čekala da te upozna. Kad smo već kod toga, htjeli smo nešto da te pitamo. Kako bi želio da te Saira zove? Šuđa-baj ili ...?" „Mislim da je najbolje da me zove samo Šuđa. Ne moramo da budemo pretjerano formalni. Šta ti misliš, Saira?" Ponovo sam progutala knedlu i klimnula. Šuđa je spustio servijetu pored tanjira i blago se odgurnuo od stola. „Hrana je bila izvrsna, mama. Kao i uvijek." Zakolutala sam očima. Mama? Ali, iako se meni činilo da je izvještačeno, pa čak i uvrnuto da Šuđa tako zove moju majku, ostalima je to očigledno djelovalo kao najnormalnija stvar. Majka je klimnula, rumena od zadovoljstva. „Drago mi je što ti se dopada moja kuhinja, Šuđa. Pravo je zadovoljstvo kuvati za tebe jer nikad ne štediš komplimente. Naravno, najbolje tek dolazi. Amina je spremila ras malaj13 za desert." Šuđa se zadovoljno osmjehnuo, uputivši mojoj sestri kradomičan pogled od koga sam osjetila neprijatno golicanje u jednjaku.

13 Južnoazijska poslastica, valjušci od sira preliveni zasladenim mlekom sa aromatičnim začinima. (Prim. prev.)

Mama je i dalje brbljala kako Amina divno kuva, što je za mene bio potpuno nov podatak. „Nedavno je naučila da sprema ras malaj, ali se već toliko izvještila da bi joj čak i iskusne kuvarice pozavidjele. Amina, ne zaboravi da Šuđi spakuješ ras malaj koji si ostavila za teta Nilofer." Nakon što smo mama i ja posklanjale posuđe i hranu sa stola moj otac je počeo da se mršti i vrpolji na stolici, što sam protumačila kao nesumnjiv znak da je i njemu dojadila ta folirantska farsa. Primijetila sam da tata nestrpljivo dobuje prstima po stolu, čekajući da Šuđa završi čaj koji mu je Amina spremila. Takođe sam primijetila da Amina uopšte nije pitala Šuđu koliko šećera treba da stavi. Međutim, moja zabluda nije dugo potrajala. Čim je Šuđa otpio poslednji gutljaj čaja, moj otac je ispružio ruke ka stolu i tako munjevito spustio tablu za skrebl da sam posumnjala da ju je sve vrijeme štekovao ispod stolnjaka. „Oh, Nadime! Nemoj opet da dosađuješ Šuđi! Zar baš svaki put mora da igra skrebl s tobom? Ostavi sirotog momka na miru!" Majka je prekorno zavrtjela glavom i ponovo napućila usne, očigledno saosjećajući sa svojim zetom. „Oprosti, Šuđa. Ako ti se ne igra ..." Moj otac je zaćutao, ostavivši pitanje da lebdi u vazduhu, očigledno razočaran mogućnošću da te večeri ostane uskraćen za svoju omiljenu zabavu. „Šališ se? Naravno da mi se igra! Prošlog puta si me tako isprašio da moraš da mi pružiš revanš. Hajde, tata, bar jednu partiju." Složila sam kisjelu grimasu, posmatrajući kako se moj otac srdačno osmjehuje i počinje da postavlja tablu. Ispod oka sam osmotrila Aminu koja je, na moje zadovoljstvo, djelovala kao da joj obojica pomalo idu na nerve. Ali je moje zadovoljstvo splasnulo kada je Šuđa skrenuo pogled ka njoj, diskretno se osmjehnuo i prošaptao 'samo jednu partiju', što je moju sestru natjeralo da se zarumeni i tiho zakikoće. Na brzinu mi je pomogla da posklanjam šolje i potom se spustila za sto, posmatrajući njihov duel pogledom koji se topio od miline. Ne znam da li mi je bilo teže da previdim ili da progutam taj raspilavljeni pogled. Još oko sat vremena zlovoljno sam se vrzmala po kući, istovremeno zgrožena i fascinirana porodičnom scenom koja se odigravala u našoj trpezariji. Na kraju je Šuđa ustao i rekao da mora da krene. Moji roditelji su ga usplahireno ispratili do vrata, izjavljujući kako su proveli divno veče i kako jedva čekaju da ga ponovo vide i kako smo svi zajedno, kao porodica, srećni što ćemo baš nj ega imati za zeta. Tada se Amina, koja je čitave večeri ćutala kao zalivena, diskretno nakašljala i promucala, „Ovaj ... otpratiću Šuđu do kola." „Naravno, naravno, beti. Pazi kako voziš, Šuđa. Kudahafiz. Kudahafiz." „Kudahafiz."

„Kudahafiz, mama, tata. Zdravo, Saira." „Ovaj ... zdravo." Amina i Šuđa napustili su kuću, zatvorivši vrata za sobom. Moji roditelji su na trenutak zastali, kao na zaleđenom snimku, a tada su, kao da su bili umorni od silne snishodljivosti i slatkorječivosti, njihova lica poprimila one stare uobičajene izraze. Zubi su im se ponovo uvukli u usnu duplju, a tijela su im se blago povila. Olabavili su stomačne mišiće i opustili leđa koja su sve vrijeme držali u neprirodno uštogljenom položaju. Kada su ponovo progovorili, glasovi im više nisu bili onako uglađeni i milozvučni kao tokom Šuđine posjete. Majka je taman krenula da pospremi kuhinju kada je zastala upola koraka i očajno se pljesnula po čelu. „Oh, ne! Šuđa je zaboravio da ponese ras malaj za teta Nilofer! Brzo, Saira, trči za njima i uruči mu ovo prije nego što ode!" Bez razmišljanja izjurila sam iz kuće i potrčala ka kolima. Kad sam ih ugledala, učinilo mi se kao da me je grom ošinuo. Bila sam tako zaprepašćena prizorom da je mom mozgu trebalo nekoliko sekundi da prihvati informaciju koju su mu moje oči prosleđivale. Šuđa je grlio moju sestru, klizeći jednom šakom duž njenih leđa, sve niže i niže. Usta su mu bila priljubljena uz njena, kao da je želio da joj isisa sav kiseonik iz pluća. Sigurno su oboje čuli moje korake, ali se Šuđa prvi pribrao i blago se odmakao od Amine. Ponovo se iskezio, otkrivši savršeno bijele zube koji su blistali pod svjetlošću ulične lampe. Amina je djelovala ošamućeno. Pogled joj je bio zamagljen, a dah isprekidan. Šuđa je primijetio paketić sa desertom koji sam nosila u ruci. „Ah, zaboravio sam ras malaj. Hvala ti, Saira. Baš lijepo od tebe što si nas pristigla. Hajde sad, briši na spavanje. Sigurno si umorna. Znaš, duga putovanja mogu toliko da iscrpe čovjeka da počnu da mu se priviđaju svakojake stvari." I dalje se kliberio. „Idemo, Amina!" procijedila sam oštrim prekornim glasom, zaprepašćeno shvativši da sam joj se obratila tonom kakvim se ona obično obraćala meni. „Mama i tata nas čekaju." Amina mi nije uputila čak ni najtričaviji pogled. Samo se okrenula i ponovo se privila uz Šuđu. „Odmah dolazim, Saira. Hajde, idi unutra." „Ne idem bez tebe.” Nisam mogla da se prepoznam. Ako ćemo pravo, otkako sam se vratila s puta nisam mogla da prepoznam ni svoje ukućane ni sebe. Zaključivši da je Šuđa bio očigledan krivac za tu promjenu, ponovila sam još oštrijim glasom, „Hajde, idemo kući! Odmah!" Šuđa je nježno gurnuo Aminu ka meni. „Bilo bi bolje da poslušaš sestru, mila. Hajde, briši. Vidimo se sjutra." Amina je i dalje stiskala njegovu ruku. „Hoćeš li me zvati?

Doveče?" Šuđa se tiho nasmijao, kao da je bio spreman da joj skine zvijezde sa neba. „Naravno da ću te zvati. Hajde sad, malena. Idi sa sestrom. Zdravo, Saira." „Hmmmf." Pošle smo ka kući, praćene zvonkim odjekom Šuđinog smijeha. Tada su se vrata zalupila, motor iznajmljenog automobila je zabrundao i Aminin vjerenik je krenuo nazad, ka domu svoje tetke Nilofer. Tokom narednih godinu dana često sam preuzimala ulogu Aminin pratilje. Šuđa je koristio svaku moguću priliku da nas posjeti. Svjestan činjenice da nisam gajila naročite simpatije prema njemu – što je, istim za volju, bilo teško ne primijetiti jer sam se stalno durila i zasipala ga otrovnim opaskama – svojski se trudio da mi se dodvori i dame pridobije, štoje bilo potpuno izlišno jer je moja sestra bila do ušiju zatreskana u njega. Gdje god da bi krenuli, ja sam ih pratila kao sjenka. Zajedno smo obilaziti restoran, bioskope, zabavne parkove i tržne centre. Iako mi je uloga pratilje bila nametnuta, moram priznati da sam je prilično savjesno obavljala, prvenstveno zbog uvrnutog osjećaja zadovoljstva što mi se ukazala prilika da osujetim Šuđine pohotljive nasrtaje na čednost moje sestre. Po nalogu svojih roditelja, postala sam nevoljan svjedok romanse koju je moja majka zdušno podržavala. Amina i Šuđa su povremeno uspijevali da se otarase mog prisustva, u prilikama kad bi me nagovorili da sama odem u šoping, da se provozam u luna-parku ili da odgledam neki ozbiljan film, dok su oni na drugom mjestu gledali nešto daleko čednije i pristojnije. Kada bih se razdvojila od njih, nastojala sam svim silama da ne razmišljam kako su koristili to vrijeme. Moja netrpeljivost prema Šuđi bila je tako snažna da mi je trebalo dosta vremena da priznam njegove kvalitete i da shvatim šta je moja sestra vidjela u njemu. Iako je bio osrednjeg rasta, njegovo držanje odisalo je samouvjerenošću i aktivnom prisutnošću, a odlučne crte njegovog pravilnog simetričnog lica ostavljale su utisak pritajene snage. Način na koji je držao bradu i izraz koji mu je lebdio oko usana ukazivali su da je u pitanju bio čovjek koji je u svom životu upoznao bol i gubitak i koji je zbog toga umio da saosjeća sa drugim ljudima – što je bila poželjna osobina za jednog mladog doktora. Osim toga, Šuđa je imao istančan osjećaj za humor kojim je elegantno odbijao moje neposustajuće prezrive poglede, a visprenost njegovog uma uspijevala je da savlada čak i moju zlovolju. Svakog časa upućivao mi je duhovite opaske kojima je rušio moj odbrambeni bedem i tjerao me da prasnem u smijeh. Ali, oboje smo mali da je to i dalje bila nevoljna reakcija i da iznuđene salve

smijeha nisu znatno uticale na ishod bitke koju smo vodili. Međutim, ja sam isprva ostala slijepa za sve te kvalitete jer mi je pred očima neprestano lebdjela slika koju sam vidjela one večeri kad sam se vratila sa putovanja. Šake koje haraju po tijelu moje sestre i usne koje joj ispijaju dah. Nikako mi nije ulazilo u glavu da je Amina, naša smjerna i poslušna Amina – koja je postiđeno skretala pogled sa vrućih ljubavnih scena kojima su obilovale tadašnje TV sapunice – mogla sa neskrivenim užitkom da se prepusti tako sablažnjivom činu. Naša čedna Amina koja je svoju potrebu za romantikom zadovoljavala najjeftinijim i najbljutavijim ljubavnim romanima koje je gutala kao alvu i koje sam redovno pronalazila ispod njenog kreveta ili u ormariću u kupatilu. Pričama čije su glavne junakinje bile besprekorno čedne i bezazlen djevice koje su, baš kao i ona, čekale svog princa na bijelom konju, ili u bijelom poršeu. A sada se odjednom činilo da je moja sestra prerasla takve priče. Sjećam se da je, nedugo nakon mog povratka iz Pakistana, Amina počela da raščišćava svoju sobu kako bi unutra mogla da spakuje djevojačku spremu i svu onu odjeću i nakit koje je kupovala u iščekivanju svog grandioznog vjenčanja. I sjećam se da je jednog dana dohvatila veliku kesu za smeće i unutra spakovala sve svoje ljubavne roman, na istovjetan način kao što se žene koje započnu novu vezu ratosiljaju pisama i fotografija bivših ljubavnika. Ali, ono što mi je na kraju postalo najodbojnije u vezi sa Šuđom bila je činjenica da on uopšte nije bio takav. Da uopšte nije bio odbojan. Uprkos krajnje neobjektivnom prvom utisku i upornim nastojanjima da ga prikažem u lošem svijetlu, nakon nekoliko mjeseci morala sam da priznam da je moj budući zet bio zaista fin momak. Smiješno mi je kad danas razmišljam o tome, kada se prisjetim koliko sam se djetinjasto ponašala, ali je u to vrijeme bilo sasvim logično što sam se fanatički opirala Šuđinom šarmu. Šuđa se, kao potpuni stranac, obrušio na moj dom i porodicu poput tornada, sijući promjene na sve strane. Moja sestra je sada bila njegova do ušiju zaljubljena vjerenica. Moji roditelji su sada bili njegovi tast i tašta. Šuđa je naprečac uspio da osvoji i pridobije moje najmilije. Ali meni i dalje nije bio ništa. Ništa osim nepoželjni uljez. Osoba koja je uspjela da gurne u zapećak čak i moje putovanje u Pakistan. On je bio kriv što se niko nije sjetio da me priupita šta sam sve doživjela ili otkrila na tom putu. Nekoliko dana nakon povratka pokušala sam da pred majkom načnem dotad zabranjenu temu. Pomenula sam Belu. „Ššš, Saira! Ne želim da pričam o toj ženi. Zbog nje nisam otišla na vjenčanje." „Ali, mama, šta misliš kako sam se osjećala kada sam to saznala sa strane? Od Razije-nani?! Kad sam čula da je Nana donedavno bio živ i da je ostavio

Nanimu zbog druge žene?" Mama je, nema kao riba, počela tako snažno da riba lonac da sam mislila da će prošupljiti dno. „Znaš, upoznala sam tu Belu. Zar je moguće da ne želiš da čuješ baš ništa o njoj? Ili bar o svom bratu i sestrama?" „Ššš! Zašto bi ti gurala nos u te stvari, Saira? To nema nikakve veze s tobom. I zato je pametnije da to izbaciš iz glave i ... i da se latiš posla. Hajde, idi do trpezarije i izglancaj escajg. Kad nam je Šuđa prošli put bio u posjeti, primijetila sam koliko je srebro potamnjelo. Došlo mi je u zemlju da propadnem od stida. Zaboga, šta će Šuđa misliti o nama?!" I tako je razgovor o mojim otkrićima bio okončan još prije nego što je započeo. Takođe sam pokušala da tatu uvučem u priču o njegovom ocu, pomenuvši kako sam saznala da je dada izgubio dvije žene prije nego što se vjenčao sa dadi. Osjećala sam se pomalo čudno jer je, u mojim očima, svaki razgovor sa ocem predstavljao naročitu priliku. I on se osjećao čudno jer se zapiljio u mene napetim pronicljivim pogledom prije nego što je konačno prozborio, „Zašto te to zanima?" „Mohsin mi je mnogo toga ispričao. Rekao je da ste ti i Ahmed-čača imali sestru koja je umrla još prije nego što ste se rodili i brata koji je poginuo u vrijeme podjele." Otac ništa nije odgovorio. „Tata, da li je to istina?" „Jeste." „Da li se sjećaš svog brata? Davuda-čače?" Tata je skrušeno slegao ramenima. „Ne baš. Sjećam se samo da sam bio tužan zato što su svi oko mene plakali. Zato štoje čak i moj otac plakao, a nikad prije toga nisam ga vidio da plače." Tata je ponovo slegnuo ramenima, odbacivši tu temu i stavivši mi do znanja da nema svrhe da dalje pokušavam. Skriveni detalji iz porodične prošlosti, koje sam nedavno uspjela da iščeprkam, bili su, po svoj prilici, potpuno nevažni za moje roditelje. Njih je zanimala isključivo sadašnjost. Naša kuća se pretvorila u parodiju TV sapunice u kojoj je Amina bila glavna zvijezda. Mama je neprestano pričala o njoj. O Amini. Ili, tačnije, o Amini i Šuđi. Ona je njihovu vjeridbu doživljavala kao lični trijumf, kao potvrdu činjenice da je njen pogled na svijet, koji je godinama tako brižljivo njegovala, bio ispravan. Moja osamnaestogodišnja sestra uskoro je trebalo da se uda za svog princa, za gospodina Savršenog, čime će biti nagrađena za dugogodišnju poslušnost. „A šta je s koledžom?" upitala sam samo nekoliko dana nakon što sam svoju pređašnju radoznalost platila glancanjem srebrnine. „Zar nije bilo planirano da

Amina jesenas krene na koledž?" „Pa šta s tim?" Moja majka je očigledno uživala u činjenici da je moj bijes i ovog puta promašio metu. „Krenuće na koledž, kao što je namjeravala." „Ali, ako se za dvije godine udaje, neće moći da završi koledž. I moraće da se preseli u San Francisko. Kako ćete to da riješite?” „Za sve postoji rješenje. Prebaciće se na neki od tamošnjih koledža i nastaviti studije nakon udaje. Već smo se oko svega dogovorili sa Šuđom. Stvarno, Saira, uopšte ne shvatam zašto toliko brineš. Šuđa je dobar momak. Zar bi trebalo da odbijemo tako dobru ponudu samo zato da bi Amina prvo mogla da završi koledž? To nema smisla. Amina uopšte ne mora da bira jer može da dobije i jedno i drugo. I dobrog muža i pristojno obrazovanje." Ja sam odlično znala zbog čega sam brinula. Brinula sam zbog tog prvog lica množine koje mi je majka tako nonšalantno bacila u lice. Zar bi trebalo da odbijemo tako dobru ponudu ...? Mi? Nisam ništa više rekla na tu temu, ali još dugo nisam uspjela da se oslobodim mučnine koju je u meni podstakla pomisao da bi nekakav porodični konzilijum trebalo da odlučuje i o mojoj budućnosti. Da bi odluka o mom braku – ili o bilo čemu što se ticalo mog života – trebalo da bude stavljena na glasanje. Sjetila sam se Velike Nanime koja je živjela sama u svom skromnom domu. To je ono što sam željela za sebe. Svoj prostor. I svoju slobodu. Ali je Amina očigledno bila spremna da se svojevoljno odrekne takvih stvari, uprkos mojim nastojanjima da je ubijedim u suprotno. Pomenula sam joj kako je Velika Nanima svojevremeno otišla u Englesku na studije. Amina je samo coknula jezikom, sažaljevajući Veliku Nanimu – sirotu usamljenu Veliku Nanimu – kojoj se nikada nije ukazala prilika koju je ona oberučke prigrlila. „Naravno, ono što je Velika Nanima postigla zaslužuje poštovanje, ali – ako ćemo pravo – ona nije imala drugog izbora, zar ne? Mislim, niko ne bi svjesno odabrao da ostane sam. Da ne zasnuje porodicu, da ne postane roditelj." „Ja bih!" „To sad kažeš, Saira, ali ćeš vremenom promijeniti mišljenje. Vidjećeš." Odmah sam poželjela da joj otvorim oči i da joj ispričam za Nanimu. Mislila sam da će moja sestra, ako bude saznala istinu o njenom braku, postati svjesnija rizika koji su vrebali čak i u situacijama koje su podsjećale na bajku. „Već znam za to." „Kako to misliš? Hoćeš da kažeš da znaš šta je Nana uradio?" „Misliš na to što ju je ostavio? Naravno da znam." Bio je to poslednji odgovor koji sam očekivala. „Ali, otkud ... od koga si čula? Od mame?" Osjetila sam kako mi se ljubomora razliva kroz grlo poput žuči.

„Ne, s mamom nikad nisam pričala o tome. Mislim da ona uopšte ne želi da govori o Nani. Saznala sam od Nanime." „Nanima ti je rekla?" „Da, kad smo se poslednji put vidjele u Karačiju. Rekla mi je da ju je on ostavio zbog druge žene. Zbog neke Engleskinje. A kako si ti saznala?" „Tako što sam je srela ... mislim, ženu u koju se Nana zaljubio." „Zaljubio? Ali, to zvuči ... ja to nikad ne bih tako formulisala." „Zašto ne bi?" „Zato što, kad tako kažeš, zvuči kao da je morao to da učini. Kao da nije imao drugog izbora." „Možda i nije." Amina se namrštila, kao da je tek tada u potpunosti registrovala ono što sam joj rekla. „Kažeš, srela si tu ženu? Ali, gdje si mogla da je sretneš? I kako?" „U Pakistanu. Na Zerinom vjenčanju." „Šta? Zašto mi ranije nisi rekla? Kako je samo mogla ...? Ko je nju pozvao na vjenčanje?" „Njena kćerka ... kćerka koju je rodila sa našim Nanom ... ona je Zerina najbolja drugarica, tako da su pozvali kompletnu porodicu." „Nana ima kćerku s njom? S tom ženom?" „Dvije kćerke. I sina." „Ali ... ne, ne vjerujem ti. Zašto mi to tek sada kažeš?" Nisam znala kako da joj odgovorim na to pitanje, ali sam svejedno pokušala. „Otkako sam se vratila iz Pakistana, sa Zerinog vjenčanja, ti uopšte nemaš vremena za mene. Viđam te samo kad nam Šuđa dođe u posjetu. Kad on nije tu, uvijek imaš preča posla. Po vas cijeli dan uzdišeš za njim i razmišljaš kad ćeš ga ponovo vidjeti. A ako ne sanjariš o Šuđi, onda si sa majkom. Pravite spiskove za šoping i kujete svoje planove." Znala sam da sam zvučala cmizdravo i patetično. Mama i Amina planirale su da oko Božića otputuju za Pakistan kako bi kupile još nakita ijoš odjeće za Amininu djevojačku spremu. „Imaće spremu kakva dolikuje jednoj princezi", ponosno je izjavljivala moja majka. „Isto važi i za tebe, Saira. I tebi ćemo, kad kucne čas da se udaš, kupiti najljepšu odjeću i najlepši nakit. Dobićeš finog i pažljivog muža sa kojim ćeš zasnovati lijep i srećan dom." Mama je tim riječima pokušavala da ublaži udarac koji su mi ona i Amina nanijele time što su riješile da otputuju za vlastiti groš a da mene ostave kod kuće. „Znaš da ćemo se zadržati bar mjesec dana, a tebi raspust traje samo dvije nedjelje. Ne bi bilo dobro da izostaješ iz škole. Osim toga, tek što si se vratila iz Pakistana. Hajde, Saira, ne duri se. Usne su ti ionako dovoljno oklembešene."

„Avaj! Sirota Saira!" podsmješljivo je dobacila Amina. Naprasno sam uštogljila leđa, odbacivši njeno saosjećanjena istovjetan način na koji sam odbacila njeno sažaljenje prema Velikoj Nanimi. „Znači, Nanima ti nije rekla baš sve?" prkosno sam upitala, jedva čekajući da joj proširim vidike. „Izgleda da nije. Nikad mi nije rekla da je Nana zasnovao novu porodicu. Kakva je? Ta druga žena?" upitala je, teatralno naglasivši poslednje dvije riječi. Blago sam namreškala nos, i dalje nevoljna da priznam istinu koju sam vidjela rođenim očima. „Pa ... veoma je šarmantna. Mislim da je ta riječ najbolje opisuje. Mada su isprva svi bili kao pokisli kada su čuli da će i Bela biti tu." „Bela? Tako se zove?" Klimnula sam. „Da. Isprva su svi bili protiv nje, ali je ona u tren oka uspjela da nas osvoji svojim šarmom. Sve do jednog." „Razgovarala si s njom?" „Prije bi se moglo reći da je ona razgovarala sa mnom. Znaš, rekla mi je da strašno ličim na Nanu." Tek tada mi je nešto sinulo u glavi. „Misliš da me Nanima zato nije voljela?" „Ne pričaj svašta! Otkud ti to? Nanima je voljela i tebe i mene." „Da, ali mene nikad kao tebe." Amina je shvatila da je bolje da promijeni temu. „Pa, kakva su im djeca?" „Fina, rekla bih, mada se nisam mnogo družila s njima. Zera je veoma bliska sa Tarom. Znaš, Tara im je najstarija kćerka." Zastala sam, prisjetivši se ispruženih prstiju Razije-nani. „Imaju još sina Adama i kćerku Ruksanu. Ona je mlađa od mene." Amina je zavrtjela glavom i tiho promrmljala, „I dalje ne shvatam." A onda je njeno lice obasjala naprasna spoznaja. „Znači, mama zbog njih nije htjela da ide na vjenčanje?" „Tako nekako." „Ali, one su joj sestre. A taj mladić joj je brat." Obje smo nakratko zanijemjile. „Saira?" konačno je izustila moja sestra. „Molim?" „On ti se ne dopada." Njen ton jasno je ukazivao da se nije radilo o pitanju već o čistoj konstataciji, a upotreba lične zamjenice „on" uopšte nije ostavljala sumnju na koga je mislila. Kada sam to čula sa njenih usana – tek tako, kao čistu podrazumijevajuću činjenicu – znala sam da nije bilo baš tako, ali još nisam bila spremna da to otvoreno priznam pa sam pronašla pribježište u tvrdoglavoj ćutnji. „Srećna sam s njim, Saira."

Osjetila sam kako me nešto steže u grlu. „Drago mi je ako si srećna, Amina", konačno sam uspjela da promucam. „Stvarno mi je drago. Ali, znaš ... nije riječo tome da ... mislim, on je stvarno fin momak. Ali je sve odjednom postalo nekako drugačije, a ti ... ti ćeš se uskoro udati." Amina je klimnula, nastojeći da obuzda svoju sreću – zarad mene, shvatila sam – i da svom licu podari izraz uzdržanog dostojanstva. Isti onaj izraz, sa zacakljenim očima, koji će kamera kasnije ovjekovječiti na fotografijama sa njenog vjenčanja. „Znaš, Saira, Šuđa ima jednu ideju. Primijetio je – mislim, ko ne bi primijetio? – da ti neprestano pričaš o Velikoj Nanimi i o tome kako je otišla na studije. Pretpostavljam da bi i ti voljela da učiniš isto?" Klimnula sam, lagano i obazrivo. „Znaš da ti mama nikad neće dopustiti da se školuješ daleko od kuće.” „Ali, nije pošteno. Znaš da to želim više od svega." „Znam. Vrijeme radi za tebe. Imaš još nekoliko godina da je ubijediš. A, osim toga, Šuđa je predložio da ti nas dvoje malo pripomognemo. Naravno, nakon što se budemo vjenčali. Mogla bi da upišeš neku od škola u okolini San Franciska. One su dovoljno daleko da isključe mogućnost da budeš kod kuće dok studiraš, a opet dovoljno blizu nas da mama to lakše prihvati. I da te pusti da odeš." Razrogačila sam oči od nevjerice. „Misliš ... misliš da bi me pustila? Pa, naravno!" ozlojeđeno sam uzviknula. „Naravno da bi me pustila ako je Šuđa zamoli, je l' tako?" „To je njegova ideja, Saira. Hoće da ti pomogne jer shvata koliko to želiš." „Žao mi je. Žao mi je što sam se onako ponašala. Znaš, nije riječ o tome da mi se on ne dopada. Mislim, kome se on ne bi dopao? Ali, to je valjda jedna od stvari koje me nerviraju kod nj ega." „Jedna od stvari? Znači, već si napravila spisak?" Amina je prasnula u smijeh. Odjednom mi je izgledala tako ... tako zrelo. Kao da je preko noći odrasla. „Amina? Jesi li sigurna?" Lice joj se ponovo uozbiljilo. Nježno je stegla moje šake. „Jesam, Saira. Potpuno sigurna." „Ali ... kako možeš da budeš tako sigurna?" Amina je slegnula ramenima. „Ne znam. Jednostavno osjećam da će sve ispasti kako treba." Obje smo ponovo zaćutale. Lagano sam povukla ruke i sklopila ih iza glave. „Hoćeš li da mi kažeš kako je to?" kolebljivo sam upitala. „Mislim, kad te neko poljubi?" Aminine obraze je istog trenutka oblila takva rumen da sam morala da prasnem u smijeh. Naravno, ništa

mi nije odgovorila. Ali nije ni morala da mi odgovori jer sam nekoliko mjeseci kasnije sama saznala.

DEVETO POGLAVLJE Kada sam te jeseni krenula u srednju školu, samo mjesec dana nakon Aminine vjeridbe, postala sam odvratno marljiv i savjestan đak. Za to je uveliko bila zaslužna Velika Nanima čija je priča u meni podstakla ambicioznost koja mi je ranije nedostajala. Shvatila sam da je srednja škola predstavljala nužan stepenik ka mom krajnjem odredištu, ka mjestu na koje sam, uz Amininu pomoć i podršku, sada stvarno mogla da dospijem. Svim srcem željela sam da se upišem na koledž, na neki jak i ugledan koledž daleko od roditeljskog doma. Odlučila sam da još od samog početka dam sve od sebe da postanem idealan kandidat za studije. Školski savjetnik preporučivao nam je da dokažemo svoju sposobnost na raznim poljima, a ja sam tako ozbiljno shvatila njegov podsticaj da sam se prijavila za sve moguće vanprogramske aktivnosti koje su postojale u školi. Postala sam član španske sekcije, kluba mladih naučnika i govorničkog kluba. Učestvovala sam u stvaranju školskih novina, školskog godišnjaka i književnog časopisa. Početkom zime, u vrijeme dok su mama i Amina još bile u Pakistanu, nastavnik koji je vodio dramsku sekciju objavio je da će uskoro biti održana audicija za proljećnu produkciju pozorišnog komada Briljantin. Kao učenica prve godine, uopšte se nisam nadala da ću dobiti mjesto među glumačkom postavom, ali sam ipak odlučila da pokušam i da se oprobam u ulozi jedne od „dama u ružičastom". Znajući kakve su bile moralne norme mojih roditelja, konkurisala sam za ulogu Dien, čednog sporednog lika koji je, kako sam se nadala, bio dovoljno simpatičan da savlada majčin otpor prema ideji da treba da se pojavim na pozornici zajedno sa mnoštvom mladića. Ignorisala sam prigušen piskutav glas u glavi – glas razuma koji je personifikovao moju majku – koji me je uporno opominjao, A šta ćemo sa plesnim tačkama? Cak i Džen mora da pleše sa dečkom! Nedjelju dana prije nego što su se moja majka i sestra vratile sa puta, gospodin Dženkins, naš nastavnik glume, istakao je rezultate audicije na vratima školske dvorane. Ja sam među poslednjima uspjela da se prolaktam do vrata i da pročitam rezultate. Sjećam se da sam kao hipnotisana zurila u spisak glumaca, ne vjerujući rođenim očima. Moje ime je bilo na vrhu spiska, pored imena lika koji je trebalo da igram. Rizo. Rizo, antidjevica. Rizo, poznata još i pod nadimkom „lažna uzbuna". Djevojka koja je trebalo da njiše kukovima – još gore, karlicom! – u

numeri Sandre Di. I to u donjem vešu. Djevojka koja se nije zabavljala sa jednim već sa dvojicom mladića. Sa dvojicom! Pojma nemam koliko dugo sam stajala tamo, ukopana u mjestu. Na kraju sam nekako uspjela da se okrenem, a ostali učenici – koji su, svi do jednog, bili stariji od mene – počeli su da me bodre i da mi čestitaju. Primijetila sam gospodina Dženkinsa kako stoji u hodniku, okružen uzbuđenim đacima koji su se raspitivali kada će dobiti skripte i kada će početi probe. Sačekala sam da se gužva raščisti, a onda sam kolebljivo prišla, tako sporim i teškim koracima kao da su mi noge bile od olova. „Gospodine Dženkinse?" „Saira! Čestitam!" „Ovaj ... hvala. Znate, uopšte nisam konkurisala za ulogu Rizo." „Znam, ali si je dobila!" Gospodin Dženkins i dalje nije primjećivao da je njegovo ushićenje bilo daleko veće od mog. „Ali, ja ..." Gospodin Dženkins je začkiljio očima. „To je velika čast, Saira. Rijetko kad se dešava da se nekom brucošu povjeri tako značajna uloga." Pokušala sam nešto da kažem, ali mi se grlo steglo od panike. Uspjela sam da procijedim samo nekoliko neartikulisanih glasova. Brže-bolje sam klimnula kako bih mu stavila do znanja da sam ga shvatila. „Nervozna si?" „Nisam nervozna nego prestravljena." Gospodin Dženkins je prasnuo u smijeh. „Na audiciji nisi djelovala tako. Ništa ne brini. Uopšte ne sumnjam u tebe." Ponovo sam klimnula i smušeno se udaljila, ne uspjevši da izustim ono što je trebalo da kažem. Da nije bilo šanse da odigram tu ulogu. Da neću poživjeti dovoljno dugo da izađem na pozornicu ako moja majka bude otkrila u šta sam se upustila. Vratila sam se kući, grizući se od brige i strepnje. A onda sam negdje u gluvo doba noći, dok sam zurila u titrave sjenke koje je prigušena svjetlost lampe bacala preko tavanice, shvatila šta je gospodin Dženkins pokušao da mi kaže. To uopšte nije bilo tako loše. Trebalo je da budem ponosna na svoje postignuće. Ali i dalje nije bilo načina da majku ubijedim u ispravnost svoje odluke. Palo mi je na pamet da joj uopšte ne kažem, ali sam odmah odbacila tu ideju. Kako sam svojoj majci mogla da prećutim da ću učestvovati u tom komadu kada ću od tada pa sve do proljeća svakodnevno morati da ostajem poslije časova, čak i duže od onih sat ili dva koje sam, uz majčino nevoljno dopuštenje, provodila na vanprogramskim aktivnostima?

„Ali, čemu to?" iščuđavala se moja majka. „Zašto moraš da budeš u svim tim klubovima i sekcijama, Saira? U redu, jedna dvije stvari, to još mogu i da shvatim. Ali, zar moraš da učestvuješ baš u svemu što se dešava u školi? Pravo da ti kažem, to mi se uopšte ne sviđa. Ne sviđa mi se što toliko vremena provodiš tamo, van kuće. Amina nije išla ni na jednu lekciju, a takođe je bila dobar đak." Dakle, nisam mogla da prećutim, a nisam mogla ni da joj kažem da ću učestvovati u toj predstave. Zato što bi onda sigurno počela da me ispituje koju ulogu sam dobila i šta je ta uloga zahtijevala. I tako sam na kraju odlučila da joj kažem da sam zadužena za scenografiju i da zato moram da budem na probama. Nadala sam se da ću se provući s tim izgovorom jer svojoj majci nikada prije toga nisam pružila povoda da posumnja u istinitost mojih riječi. Nedjelju dana kasnije, kada su se ona i Amina vratile iz Pakistana, majka je prihvatila moju priču sa blagim uzdahom i prigušenim gunđanjem. Odsutno je dohvatila papir i, bez bilo kakvih daljih pitanja, stavila potpis kojim je dala formalan pristanak da učestvujem u predstavi. Moja majka je u to vrijeme razmišljala o sasvim drugim stvarima. Amina i Šuđa su tražili dopuštenje da se vjenčaju narednog ljeta, godinu dana prije ustanovljenog termina. Sada je trebalo organizovati vjenčanje i „obaviti još milion stvari!" I tako sam dobila šansu da se privremeno izvučem sa svojom prevarom. Tokom narednih dva i po mjeseca svakodnevno sam ostajala u školi do pet sati. Naučila sam svoju rolu i prebrodila prvih nekoliko dana parališuće stidljivosti. Savladala sam tačku Sandre Di i uvježbala svoj solo nastup. Odvažila sam se da na pozornici poljubim Kenikija. Naravno, bila je to samo gluma, ali sam ga ipak poljubila. I plesala sam sa Škorpionom. Svakog bogovjetnog dana, puna dva i po mjeseca. Pred mojim očima otvorio se jedan sasvim nov svijet. Učenici koji su sačinjavali glumačku ekipu gotovo preko noći postali su jedna velika prisna porodica. Iako smo ranije bili totalni stranci, sada smo se pozdravljali srdačnim osmjesima, domahivanjem i zagrljajima. Bili smo kao labava federacija potpuno različitih država, mikrokosmički poprečni presjek nimalo harmonične školske populacije. Među nama je bilo momaka koji su se bavili sportom i djevojaka koje su bile u navijačkim trupama, zanesenih muzičara i smušenih učenjaka. A bilo je i onih nalik meni, stidljivih anonimnih adolescenata koji su bili gotovo neprimjetni među učenicima koji su se bez problema uklapali u jasno definisane školske frakcije. Svi zajedno smo bili zamorčići u eksperimenta kojim je gospodin Dženkins izražavao svoj uvrnuti osjećaj za humor. Bili smo pioni kojima je on dodijelio uloge

koje su bile u krajnjoj suprotnosti sa njihovom prirodom, pretvarajući stidljive, povučene i nesigurne tinejdžerke u sablažnjive bludnice. Najveće šeprtlje pretvarale su se na sceni u ikone kul ponašanja, a štreberi u sportske zvijezde. Svi smo naprasno dobili mogućnost da se oprobamo u tuđoj koži u pozorišnom komadu koji je predstavljao savršen kontekst za takvu zamjenu uloga. Briljantin, predstava koja se u stilizovanom maniru poigravala klasičnim američkim stereotipima koji su još bili na snazi krajem osamdesetih, postao je za sve nas duboka metafora života. Voljela sam da igram Rizo. Voljela sam njenu buntovnu prirodu i njenu visprenost. Ona je bila najpametniji lik u čitavoj predstavi. Neko koje poznavao i shvatao društveni poredak srednje škole Rajdel bolje nego svi drugi. Neko koje poznavao pravila i odbacivao ih u potrazi za srećom. Naravno, Rizo je pretrpjela određene posledice, ali je to bila cijena koju je voljno platila. Ona nije bila ničija žrtva. Usvojila sam njen ciničan pogled na svijet, pretvorivši ga u sastavni dio svoje adolescentske ličnosti. Ti grozničavi pripremni dani, ispunjena beskrajnim probama i uvježbavanjima, predstavljali su najljepše i najuzbudljivije trenutke mog dotadašnjeg života. Strahovi koji su me morili pri pomisli na sudar dva svijeta – maminog svijeta koji me je čekao kod kuće i svijeta u školi koji je bio lično moj – ustuknuli su pred naprasno razvijenom sviješću da se u meni skrivalo nešto mnogo veće i vrijednije od onoga što mi je ranije bilo dopušteno da vjerujem. Ali je sudar cvjetova bio neizbježan, kao što sam se od samog početka pribojavala. Moja majka je bila duboko pogođena mojom prevarom. Tako duboko da vjerujem da se nikad nije potpuno oporavila od tog šoka. Nakon nekoliko nedjelja svakodnevnih proba majka je izjavila da bi voljela da pogleda predstavu. „Ne moraš da dolaziš, mama. Znaš, ja sam samo scenograf." „Ali, toliko se trudiš oko toga, Saira. Normalno je da mi, kao tvoja porodica, želimo da vidimo kako si uredila scenu i kakve si kostime napravila." Ućutala sam, shvativši da bi dalje protivljenje toj ideji moglo da pobudi majčinu sumnjičavost. „Dobro. Nabaviću vam karte." Majka se zadovoljno osmjehnula. Nekoliko nedjelja uoči premijere, dok smo zajedno sa Šuđom sjedjeli za trpezarijskim stolom, majka je ponovo upitala, „Jesi li nabavila karte za školsku predstavu? Šuđa i Amina bi takođe željeli da je vide. Nadam se da nije prekasno." Na trenutak sam zanijemila, a onda sam očajno raširila ruke i tobože ozlojeđeno se lupila po čelu. „Gospode! Skroz sam zaboravila da čak i vama nabavim karte! Oh, ne! Plašim se da su već rasprodate. Stvarno mi je žao."

Uslijedila je duga napeta tišina. Spazila sam plamsaj sumnje u majčinim očima, ali je ta sumnja bila odbačena, pobačena, još prije nego štoje stigla da zaživi, a ja sam prvi put u životu postala svjedok roditeljskog poricanja. Moja majka je odbila da se suoči sa istinom, podsvjesno odlučivši da svoju strepnju zamijeni naivnim razočaranjem. „Znači, sve karte su rasprodate? Oh, Saira! Tako smo željeli da vidimo tu predstavu." „Žao mi je. Biće još prilika." Morena osjećanjem griže savjesti, skrenula sam pogled u stranu. Amina je podozrivo čkiljila u mene. Otvorila je usta kao da je nešto htjela da kaže, ali se na vrijeme ugrizla za jezik. Nisam bila iznenađena što je moja sestra još iste večeri ponovo pokrenula tu temu. Na kraju krajeva, ona je prije nepunih godinu dana završila srednju školu tako da je odlično znala da karte za školske predstave nisu bile baš toliko tražene. Čim je Šuđa otišao, svratila je do moje sobe. Zastala je pred pragom, stavila šake na bokove i prekorno se zapiljila u mene. Potom je kročila unutra, tiho zatvorila vrata i izustila pitanje koje je prećutala pred Šuđom i mojim roditeljima: „Saira, zašto si slagala mamu?" Pošto sam očekivala taj razgovor, unaprijed sam donijela odluku da budem iskrena prema Amini i da se prepustim njenoj milosti. „Zato što sam morala. Znaš, Amina, ja ... ja u stvari igram u predstavi." Amina je zbunjeno zatreptala. „Hoćeš da kažeš da glumiš?" Prekrila sam lice šakama i izbljuvala čitavu priču. Kako sam isprva konkurisala za ulogu Džen i kako je gospodin Dženkins odlučio da igram Rizo. Kada sam izgovorila taj najšokantniji dio, kolebljivo sam podigla pogled kako bih osmotrila sestrinu reakciju. Primijetila sam kako Amina otvara usta i zaprepašćeno zuri u mene, iščekujući nastavak. Kad sam joj sve ispričala, upitala sam očajnim glasom, „Hoćeš li da joj kažeš, Amina? Hoćeš li da kažeš mami?" „Ne znam ... Stvarno ne znam šta da ti kažem, Saira. Ne mogu da vjerujem. Ali ... znaš da će te majka ubiti!" Ponovo sam zaronila lice među šake. „Znam! Naravno da znam. Ali ne mogu sad da odustanem. Imamo još samo dvije nedjelje do premijere. Ako bih sad odustala ... znaš da bi čitava škola ... prije bih umrla, Amina!" „Šta god da uradiš, mrtva si." „Amina ... znaš da ne mogu da odustanem. Znaš da ne mogu." Aminina ćutnja pružila mi je tračak nade. „Nećeš joj reći, je l' da? Molim te, nemoj da joj kažeš! Ne .smiješ da joj kažeš, Amina! Obećavam ... obećavam da nikad više neću izaći na scenu. Pusti me

samo da ovo privedem kraju. Molim te." „Znaš, Saira ... nije riječ samo o tome da li ćeš uspjeti da se izvučeš, nego ... Zaboga, kako si samo mogla?! Ti ... zar ti da igraš Rizo, Saira? Rizo! Ali ... ona je drolja! Citav komad ... čitava ta priča je užasno nepristojna! Uopšte mi nije jasno šta taj gospodin Dženkins umišlja!" Istog trenutka zaboravila sam na svoju dilemu i na potrebu da svojim pokajništvom pridobijem Aminu za saveznika. „Ne pričaj svašta!" prasnula sam, braneći gospodina Dženkinsa i naš zajednički poduhvat. „Šta nije u redu s tom predstavom? Briljantin je sjajna predstava!" Aminine riječi shvatila sam kao napad na vlastiti integritet. „Sjajna predstava?! To je grozna predstava, Saira. Jeftina i nemoralna. I krajnje ponižavajuća za ženski rod." „Molim?" „Dobro si čula! Glavna junakinja, ta Sendi, ona je fina, slatka, čedna djevojka koja mora da se oblači i da se ponaša kao drolja da bi udovoljila muškarcu kojeg voli. A radnja je postavljena tako da se ta skarednost prikaže kao oslobađajuća pojava!" „Suština uopšte nije u tome!" odbrusila sam, razmišljajući o svojoj ulozi. Bila sam već narogušena od bijesa. „Nego u čemu? Na kraju se sve svodi na to!" „Ne budi tako plitka! Ta predstava govori o nečem daleko važnijem. Govori o odrastanju! I o nevinosti!" Izgovorila sam te rečenice kao da su odštampane krupnim slovima, sa po tri uzvičnika na kraju. „Govori o Americi i o individualizmu. O borbi protiv autoriteta. I o slobodi! O pravu da budeš ono što jesi!" Amina se prezrivo nasmijala. „Znači, Sendi na kraju, po ugledu na ostale djevojke, postaje drolja da bi postala ono što jeste? Da bi udovoljila svom dečku? Da bi postala ono što on želi da ona bude?" „Ali ... ali ..." „Vidiš, to je najstrašnije od svega, Saira! Slagala si majku i prihvatila si tu sablažnjivu ulogu, a da uopšte ne shvataš šta si uradila! Ako mama sazna za to, biće van sebe od bijesa, i to s apsolutnim pravom! Zato što ta predstava ruši sve ono što je čitavog života pokušavala da ti utuvi u glavu, sve što je željela od tebe i za tebe! Šta ćemo s pristojnošću, Saira? I šta ćemo sa stidom? Zar ti više nije bitno šta je ispravno a šta pogrešno? Zar ti je provod odjednom postao najvažnija stvar na svijetu? Ta predstava govori upravo o tome! O tome da je važno samo dobro se provesti! Koga boli uvo što time okrećeš leđa onome što je u životu istinski bitno? Koga boli uvo za čast i principe?" „Ali, Amina ... to nije stvarnost! To je samo pozorišna predstava!"

Amina je već zaustila odgovor, ali smo tada začule kako neko otvara vrata. Obje smo znale da je naša majka došla da provjeri oko čega smo se sporečkale. Uputila sam molećiv pogled ka sestri, tiho promrmljavši, „Molim te, Amina ... preklinjem te." „Oko čega se vas dvije svađate?" dobacila je majka sa praga. „Čemu takva larma? Zar dvije mlade dame, od kojih je jedna već stasala za udaju, treba na taj način da razgovaraju?" Oči su mi i dalje bile uprte u Aminu, a lice preplavljeno čistim očajanjem. Amina me je prostrijelila dugim ozbiljnim pogledom, a onda je odgovorila, „Samo smo diskutovale o školskoj predstavi." Zatvorila sam oči, spremajući se za najgore. „Ja mislim da je predstava strašno glupa, a Saira misli da je sjajna!" Otvorila sam oči, kao da sam željela da provjerim da li sam dobro čula. Da li je Amina namjeravala da kaže još nešto? Ne, izgleda da nije. Odlučila je da to ostane između nas. Umalo se nisam onesvijestila od olakšanja kada je moja sestra promijenila temu, upitavši majku da li je odlučila šta će biti servirano kao desert na svadbenom ručku. Tada su se obje okrenule i napustile moju sobu. Amina mi je pri odlasku dobacila strog, prekoran pogled, ali više nije pominjala tu temu. A ja sam se nakratko ponadala da ću uspjeti da izbjegnem majčin bijes. Što je, kako se ispostavilo, bila glupa i jalova nada. Ali, moram priznati da mi je laknulo što je majka istinu saznala sa popriličnim zakašnjenjem. Na završnom četvrtom izvođenje predstave, kada je već bilo prekasno da me zaustavi. Kasnije mi je ispričala kako je saznala za to. U bakalnici je srela komšinicu koja je prethodne večeri gledala predstavu. Gospođa Garner je na sva usta hvalila moj nastup. Čak je izjavila da je moja solo tačka, Postoje i gore stvari, bila bolja od filmske verzije. Sve u svemu, te večeri sam bila na pozornici, usred završne tačke, kada sam krajičkom oka među publikom nazrela lica svojih roditelja. Na trenutak sam se odsjekla od straha i spotakla se dok sam sa Kenikijem skakutala preko pozornice u grupnoj, koreografski nasumičnoj sceni koja je trebalo da označi kraj predstave. Kada se zavjesa spustila i kada smo se poklonili pred publikom, okupili smo se u iza scene, oduševljeno se grleći i čestitajući jedni drugima. Tada je Džo, alijas Keniki, iskoristio priliku da me upita šta mi se desilo u finišu. „Jesi li dobro? Imao sam utisak kao da su ti se noge odjednom odsjekle. Šta se desilo? Je l' i tebe konačno ščepala trema?" Ne, to nije bilo zbog treme. Bio je to naš četvrti i poslednji nastup, a ja još nisam znala šta je trema. „Pojma nemam šta mi se desilo. Baš čudno, je l' da?" Džo je zavrtio glavom i prasnuo u smijeh, ushićen ovacijama i aplauzima koji su dopirali iz publike koja je najvećim dijelom bila sačinjena od naših roditelja. Sa

mojim roditeljima na čelu. Još ne znam šta je moja majka rekla mom ocu nakon onog prosvjetljujućeg razgovora sa gospođom Garner, baš kao što ne znam ni kako se osjećala kada je na programu koji joj je uručio jedan od portira, a čije je štampanje finansirala De Vulfova cvjećara, na vrhu stupca sa desne strane spazila moje ime. Moji roditelji su bili donekle upućeni u radnju jer su prije toga gledali film Briljantin na TV-u. Tada su to shvatali kao dobru večernju razonodu, kao zanimljivu priču koja je bila beskrajno udaljena od njihovih života i života njihovih kćeri. Čak su, onako izdaleka, uživali u filmu, doživljavajući ga kao egzotičan prikaz američkog načina života koji nije imao nikakve veze sa njihovim poimanjem adolescencije, kao zanimljivu predigru za stvaran život koji je započinjao svadbenom pompom i veseljem i vremenom se pretvarao u čvrstu neraskidivu pređu ljubavi, seksa i odgovornosti, u blagotvorni savez dužnosti i obaveza koje nas čuvaju od zabludjelih puteva koji vode u nemoralnost i sramotu, u tugu i očajanje. U stvari od kojih su moji roditelji, po svaku cijenu, pokušavali da me zaštite. Tokom prethodna tri izvođenja vidjela sam mnoštvo roditelja koji su iskreno uživali u predstavi, blistajući od ponosa što je njihovoj djeci pripala čast da igraju likove koji su im još odranije bili poznati i simpatični. A ne strani i užasavajući, kao što je bio slučaj sa mojim roditeljima. Neko vrijeme sam se skrivala iza pozornice, a kada sam konačno smogla snage da izađem pred njih shvatila sam da su već otišli kući. Prkosno sam ispravila leđa, odlučivši da se otisnem još dalje na tom putu besramnosti i beščašća. Otišla sam na zabavu koja je te večeri bila priređena za glumačku ekipu, riješena da se što bolje provedem. Radovala sam se i smijala sa tom veselom šarolikom porodicom koja je uskoro trebalo da se raspadne, umjesto da se vratim kući i da se suočim sa bijesom svoje prave porodice. Sa bijesom čije razmjere nisam smjela čak ni da zamislim. Stefani Rirdon – djevojka koja je igrala Sendi i koja je živjela jednu ulicu iznad nas – odvezla me je kući nakon zabave, baš kao i svake večeri otkako smo počeli sa probama. Veselo sam joj mahnula rukom i izašla iz automobila, prikrivajući svoju strepnju i uznemirenost, kao što sam redovno činila među svojim kolegama glumcima. Niko od njih nije mogao da pretpostavi na kakvim sam mukama bila zbog te predstave. Kada sam kročila u kuću, zatekla sam oca samog u dnevnoj sobi. Sjedio je na fotelji, sa daljinskim upravljačem u ruci, pogleda prikovanog za televizor. Kad bismo zajedno gledali TV, otac je stalno držao ruku na daljincu, spreman da promijeni kanal u slučaju da se na ekranu pojavi neka ljubavna scena. Kada smo Amina i ja odrasle, refleksi su mu se donekle usporili, ali je moja majka i dalje

kontrolirala situaciju, dovikujući upozorenja kad god bi se pojavilo nešto sugestivno, nešto što je ukazivalo da je slijedila neka od scena koje Amini i meni više nisu bile zabranjene, ali koje su bile previše škakljive da bi ih kćeri gledale u društvu svog oca. Kada je primijetio da sam stigla, otac je isključio TV i ćušnuo naslon za stopala ispod sjedišta fotelje. Zagledao se u mene i nakon poduže pauze izustio, „Tvoja majka je otišla na spavanje." Nisam znala šta da kažem. Pao mi je kamen sa srca, mada sam znala da je moje olakšanje bilo samo privremeno. Nisam se plašila oca zato što je on bio čovjek od malo riječi i zato što njegovi prekori nikad nisu bili tako žučni i rastegnuti kao majčini. Znala sam da treba samo da odslušam monolog koji je pripremio i da će se stvar okončati na tome. „Znaš, strašno je uzrujana." „Znam." „Zato što si je slagala. Zato što si nas oboje slagala", brže-bolje je dodao, kao da se prisjetio da sam se svojim prestupom ogriješila i o njega. Mada to nije bilo tačno. Njega nisam slagala, bar u tehničkom smislu. Kao što sam rekla, moj otac nije bio naročito pričljiv čovjek. Pošto gotovo nikad nije imao šta da kaže ni meni ni Amini, ni mi njemu ništa nismo govorile. A pošto mu ništa nisam rekla, nisam mogla ni da ga slažem. Nisam mu čak ni pomenula tu predstavu, znajući da mu je moja majka prenosila sve što je on, po njenom mišljenju, trebalo da zna. „Tata, žao mi je ..." „Zašto si slagala? Zašto si krila da glumiš u toj predstavi?" „Zato što mi mama nikad ne bi dopustila da igram. Nisam željela tu ulogu. Bar ne u početku. Samo sam htjela da budem u ekipi. Ali je gospodin Dženkins odlučio da glumim Rizo. Mislio je da sam dorasla tom zadatku. Vjerovao je u mene. To je stvarno velika uloga, tata. Ali sam znala da mi vi nikad ne bi dopustili da učestvujem u tome." „I zato si odlučila da nas slažeš." Klimnula sam. I on je klimnuo. „Znaš, to te nimalo ne opravdava. Slagala si da bi dobila ono što želiš. A to je jedan od najgorih razloga za laž." „Znam, tata. Stvarno mi je žao." Skrušeno sam stajala pred njim, zureći u vrhove cipela. „Znaš, bila si dobra.” Zbunjeno sam podigla pogled. „Ali nisi smjela da nas lažeš. To je veoma loše, tako da ti je od danas zabranjeno da glumiš."

Klimnula sam. Već mi se učinilo da ću se olako izvući. Ali je on nastavio. „Obećao sam ti da ćeš, kada se Amina uda, dobiti njena kola, ali me je tvoje ponašanje natjeralo da se predomislim." Bila je to prava sitnica u odnosu na ono što sam očekivala. U mislima sam premotala poslednjih nekoliko mjeseci. Šta se moglo mjeriti sa tim iskustvom, sa tim osjećanjem slobode i nesputanosti koje mi je Rizo pružila? Ako je to bila cijena, bila sam spremna da je ponovo platim. Dakle, čula sam kaznu za svoj prestup i stoički je podnijela, ali me je i dalje čekalo suočenje sa majkom. Međutim, moj otac je očigledno imao još nešto da kaže. „Znaš, Saira, takve stvari se dešavaju. Tvoje vrijednosti ne mogu biti iste kao naše vrijednosti, ali ti to ne daje za pravo da nas lažeš. Sve dok živiš pod našim krovom moraćeš da se povinuješ našim pravilima i da živiš u skladu sa našim, a ne sa svojim vrijednostima." Nakratko sam zaćutala, pokušavajući da apsorbujem poruku. A onda sam prikupila hrabrost da upitam, „Misliš da mama stvarno spava?" „Otišla je u krevet." Otac je tiho uzdahnuo. „Ali je sigurno još budna. Cisto sumnjam da će večeras moći da zaspi. Ako hoćeš, idi kod nje. Ja ću još malo ostati ovdje da gledam TV." „Gdje je Amina?" „Otišla je na neko vjenčanje sa Šuđom i porodicom tete Nilofer." Otac je bacio pogled na sat. „Uskoro bi trebalo da se vrati." U spavaćoj sobi mojih roditelja bilo je mračno. Začkiljila sam očima i primijetila sklupčano obličje na majčinoj strani kreveta. Kruto srdito obličje koje mi je bilo okrenuto leđima. „Mama?" prošaptala sam. Nije bilo odgovora. Kad su mi se oči privikle na nedostatak svjetlosti, spazila sam da joj je šaka stisnuta u pesnicu. To nije bila opuštena mlitava šaka usnule osobe. „Mama? Možemo li da popričamo?" I dalje nije bilo odgovora. Ušla sam u sobu, prišla krevetu i zagledala se u nju. Vidjela sam kako nešto treperi u tami, otprilike na mjestu gdje joj se nalazilo lice. Bile su to njene beonjače. „Mama, oprosti. Žao mi je. Strašno mi je žao." Kleknula sam pored kreveta i prebacila ruku oko njenih ramena, ali me je ona odgurnula od sebe. Pridigla se iz postelje, ispustila težak uzdah i ispružila ruku ka lampi. Čim je svjetlost bljesnula, iz njenih usta pokuljala je bujica uzavrelih riječi

koje su je očigledno sve vrijeme pekle u grlu. Neke od njih bile su mi poznate, ali izrečene sa žestinom i ogorčenjem koje nikad prije toga nisam nazrela u njenom glasu. Druge riječi, koje nikad ranije nisam čula sa njenih usana, bile su tako bolne da su mi se zarile pravo u srce. „Sklanjaj mi se s očiju, besramnice jedna! Bludnice! Droljo! Čime sam zaslužila da moja kćer polugola pleše pred tolikim ljudima! Randi! Droljo! Oprosti mi, bože, što sam odgajila tako nakaradno i besramno stvorenje! Šta sam to učinila, o bože, da zaslužim takvo poniženje? Sigurno nešto mnogo strašno kad sam dočekala da mi rođena kćer priredi ovakvu sramotu! Da se pred čitavim svijetom ljubi s momcima! Da se ponaša kao obična bludnica! Da me tako obruka pred čitavim gradom! Kako nakon ovoga da pogledam ljudima u oči, Ja Alah, kako da izađem pred svijet okaljana obraza?!" Moja majka je nastavila sa tiradom u kojoj su se optužbe na moj račun smjenjivale sa apelima upućenim Svevišnjem. Protresla bi me za ramena i ispalila još jedan rafal srditih riječi, a potom bi skrušeno podigla lice i šake ka tavanici i nastavila da komunicira sa bogom. Ako sam u tim trenucima uopšte mogla o nečemu da razmišljam, sigurno sam se tješila pomišlju da će moja majka, ako budem mirno i bez pogovora odslušala njenu pridiku, nakon izvjesnog vremena ostati bez municije i smiriti se, što će mi pružiti priliku da izmolim oproštaj. Ali je njeno vrištanje postajalo sve glasnije i žučnije. A onda je naprasno utihnula. Zato što je, kroz vlastitu vrisku, čula ono što ja nisam. Tresak automobilskih vrata i škljocanje ulazne brave. Obje smo utonule u muk, osluškujući glasove koji su dolazili iz prizemlja. Bili su to Šuđa i Amina. Šuđa se pozdravljao sa mojim ocem, ljubazno se raspitujući za majku i mene. Nakon kratkog dijaloga razmijenili su pozdrave za laku noć. Ulazna vrata su se ponovo otvorila i zatvorila. Motor je zabrujao i Šuđina kola su se udaljila, nakon čega je moja majka nastavila da bjesni nesmanjenim intenzitetom. Amina je ubrzo banula u sobu. Prišla je krevetu i pomjerila me u stranu. „Mama ... ššš, mama. Molim te, prestani. Zao mi je, mama." „Zašto bi tebi bilo žao? Što ti je sestra drolja? Što je svojom bestidnošću obrukala čitavu porodicu?" „Ššš, mama. Molim te, ne plači. Žao mi je što ti nisam ranije rekla." Majka je na trenutak zanijemila i povukla se ka uzglavlju. „Znači, ti si znala?" upitala je tihim, preneraženim glasom. „Znala si da će Saira igrati u toj predstavi? Znala si i ništa nisi učinila da je spriječiš?" „Kad je saznala, već je bilo kasno", brže-bolje sam rekla kako bih opravdala

sestru. „Jezik za zube, besramnice jedna!" prasnula je majka, podigavši ruku kao da se brani od moje skarednosti. Potom se, smrtno ozbiljna, ponovo okrenula ka Amini. „Kako si mogla, Amina? Kako si smjela da joj dopustiš da to uradi?" Prislonila je šake uz obraze i briznula u plač. „Šta sam uradila da zaslužim takve kćeri?" rekla je, boreći se sa jecajima. „Oprosti, mama." Amina je takođe počela da plače. „Znam da je trebalo da je spriječim, ali je bilo prekasno. Već se ... već se bližila premijera i više nije mogla da odustane. Znam da je trebalo da je spriječim, ali nisam." Mama je jecala i jecala. Sve dok moj otac konačno nije banuo u sobu i pokazao meni i Amini da izađemo. „Bas, bas, bas. Dosta", rekao je utješnim glasom. „Amina, Saira, idite na spavanje. Ujutru ćemo popričati o svemu. Hajde, idite, a ja ću ostati sa majkom. Vidite koliko je uzrujana. Hajde, Šabana, bas, bas, bas. Dosta plakanja. Razboljećeš se ako tako nastaviš. Hajde, prestani, džaan, bas." Kada sam napustila sobu, otac je milovao majku po leđima i privijao njenu glavu uz svoje rame. Uspio je nekako da je smiri tek kada smo Amina i ja nestale sa vidika. Amina je narednog jutra pokušala da izgladi stvari. Pokušala je da objasni majci da je rijetko ko mogao da dobije tako značajnu ulogu i da je to bila velika čast. Da se našla između dvije vatre i da nije znala šta da radi. Da je znala da je trebalo da joj kaže, ali da je istovremeno shvatala da sam ja osjećala obavezu da opravdam povjerenje koje mi je gospodin Dženkins ukazao. Majka je samo odmahivala glavom, kao da uopšte nije shvatala šta joj je Amina govorila. Te večeri ponovo je došao Šuđa. Kada me je upitao kako je prošla predstava, podigla sam oči ka majci i pogledi su nam se tog dana prvi put ukrstili. „Dobro", odgovorila sam, a kada je Šuđa otišao činilo se da majka više nije bila ljuta na Aminu. Ali to, naravno, nije važilo i za mene. Narednih nekoliko dana tumarale smo po kući izbjegavajući jedna drugu. Sve dok, nedjelju dana kasnije, majka nije svratila do moje sobe. Spustila sam knjigu koju sam čitala i sumnjičavo se zagledala u nju. Majka je sjela na ivicu kreveta. „Sad možemo da popričamo, Saira. O onome što si uradila." Bio je to signal razuma koji sam iščekivala još od one večeri kada se moja majka pretvorila u osobu koju uopšte nisam poznavala. Tada sam shvatila da se ona vjerovatno osjećala isto dok me je posmatrala na pozornici. „Žao mi je, mama." „Zbog čega ti je žao, Saira?" Na brzinu sam razmislila i shvatila da je najbolje da budem iskrena, mada

nisam bila sigurna da li će moja majka uspjeti da se uhvati u koštac sa tom iskrenošću. „Žao mi je što sam te slagala, mama." Ali nisam rekla da mi je žao što sam nastupila u predstavi. Majka me je uzela za ruku. „To i mene najviše boli. To što si me prevarila. Što si me slagala. Mogla sam da stavim glavu na panj da to nikad nećeš učiniti. Jesi li me još nekad slagala, Saira?" „Nisam, mama.” „To je najgore što si mogla da uradiš. Da si mi rekla istinu ..." „Da sam ti rekla istinu", prekinula sam je, „ti mi nikad ne bi dopustila da učestvujem u predstavi." Majka je utučeno odmahnula glavom. „Griješiš, Saira. Ne bih ti zabranila da učestvuješ u tome, ali si mogla da igraš i neku drugu ulogu. Istina, isprva sigurno ne bih bila oduševljena pomišlju da plešeš na pozornici sa svim tim mladićima. Ali, to što si uradila ... što si igrala djevojku koja je spavala sa toliko mladića i koja razmišlja da li je trudna i koja ismijava dobre djevojke i pleše u donjem vešu ..." Majka se ponovo uzrujala, a glas joj je postao viši i piskutaviji. „Kako si samo mogla, Saira? Kako si mogla tako da se ponašaš? Pred čitavim gradom? Zar te nije bilo sramota?" „Ali, mama, to je samo gluma. Ta djevojka nisam ja. To svi znaju." „Poljubila si onog mladića, Saira. Tvoj otac je jedini muškarac koga sam ja u životu poljubila. Šuđa i Amina su vjerenici, a još se nisu poljubili." Jedva sam odoljela porivu da prezrivo frknem. „I neće, sve dok ne postanu supružnici. A ti imaš samo četrnaest godina i već si se poljubila sa mladićem. I to na pozornici, pred čitavim gradom. Ako ljudi čuju za to, ako se to pročuje među našim svijetom, ko će se oženiti tobom, Saira? Ko će da uzme za ženu djevojku koja se ljubi s kim stigne? I ko će da povjeruje da si ti u stvari dobra i pristojna i da ne izlaziš s momcima? Više ni sama nisam sigurna da li smijem da vjerujem u to. Ne nakon onoga što sam vidjela na pozornici. Kako si samo mogla tako besramno da se ponašaš? A ako tako dobro glumiš, otkud znam da ne glumiš i preda mnom?" „Mama, ti dobro znaš kakva sam. To je bila samo predstava. To nije stvarno." „Ali, kako ja mogu da znam šta je stvarno a šta nije? Kako očekuješ da ti nakon ovoga ponovo vjerujem? Slagala si me, Saira. Slagala i izdala. Kako ubuduće mogu da znam da li mi govoriš istinu ili me ponovo lažeš?" Našla sam se u ozbiljnoj dilemi. Iako sam imala spreman odgovor na to očekivane pitanje o istini i laži, nisam bila sigurna da li je pametno da pokrećem tu temu. „I ti si mene slagala", rekla sam, nadajući se da ću je time natjerati da shvati. „Molim? Kad sam te to slagala?"

„Lagala si o Nani. Rekla si nam da je umro, a on je sve vrijeme bio živ. Umro je samo nedjelju dana prije Nanime. Bio je živ, a ti si nam pričala da je mrtav." „I ti misliš da je to isto?" Znala sam da nije. „Ne, nisam rekla da je isto. Ali je i to bila laž." Majka je zatvorila oči i skrušeno zavrtjela glavom. „Kad sam se vratila s putovanja, ništa me nisi pitala", nastavila sam. „Nisi htjela čak ni da čuješ da sam upoznala Belu. Uopšte te nije zanimalo kako sam se osjećala kada sam to saznala. Htjela sam da pričam s tobom, ali si se ti pravila kao da me ne čuješ." „Pravila sam se da te ne čujem zato što ne želim da diskutujem o tome. Ni sad ni ubuduće." Njen postupak bio je u savršenom skladu sa njenim riječima. Ustala je sa kreveta i napustila sobu, stavivši definitivnu tačku na tu temu. Nijedna od nas nikad više nije pomenula moju malu pozorišnu avanturu i ona je malo-pomalo utonula u zaborav, ustuknuvši pred užurbanim pripremama za predstojeće vjenčanje.

DESETO POGLAVLJE Sva rodbina sa majčine strane došla je na Aminino vjenčanje, izuzev Velike Nanime koja je u to vrijeme radila na televizijskoj drami inspirisanoj Dikensovim romanom Dejvid Koperfild. Kuća se pretvorila u ludnicu dok se pod našim krovom odigravalo grandiozno porodično okupljanje koje je trebalo da se odigra godinu dana ranije, na Zerinom vjenčanju, koje je moja majka propustila iz revolta prema kontroverznim „stranim gostima" koji, naravno, nisu dobili pozivnice za svadbu njene kćeri. Za razliku od vjenčanja kome sam prisustvovala u Pakistanu, kod nas nije bilo slugu koji su skakali na svaki mig i šofera koji su poslušno sijedali za volan kad god bi neko poželio da krene u obilazak ili šoping, što je zadavalo poprilične nevolje i nama i gostima koji su navikli na takav luksuz. Sjećam se da sam tih dana imala osjećaj kao da se naš dom naprasno našao pod opsadom. Sariji su gorjeli na daskama za peglanje jer se naše gošće u većini slučajeva nikad prije toga nisu latile pegle, stolovi i sudopere bili su prepuni neopranih šolja za čaj, a kupatila su morala da se ribaju na svakih pola sata (što je najčešće bilo moje zaduženje). Mašine za pranje i sušenje veša radile su non-stop, a neki genijalac je jednom prilikom, valjda iz želje da bude od koristi, sipao običan deterdžent u mašinu za pranje posuđa tako da se kuhinja u tren oka preplavila sapunicom. Sama svadbena ceremonija predstavljala je pravu kulturnu šizofreniju. Legija tetaka, teča i njihovih potomaka paradirala je naokolo, u ambijentu koji je podsjećao na indo-pakistansku oazu prepunu muzike, pikantnih mirisa i groma, glasnog smijeha i kasnih noćnih razgovora, što je budilo znatiželju komšija koji su neprestano virili kroz prozor, vjerovatno očekujući da se zidovi sruše kao kula od karata pred takvom najezdom gostiju. Ispred kuće bila su parkirana četiri kombija koji su predstavljali nužan preduslov za jedno desi vjenčanje, što je dodatno raspirivalo radoznalost okoline. Sjećam se da je Amina prasnula u smijeh kad sam joj rekla da smo svojim komšijama sigurno djelovali još uvrnutije od porodice Adams. Kad god bih primijetila da se zavjese na komšijskim prozorima pomjeraju, počela bih da pucketam prstima i da pjevušim „ba-da-da-dum", dajući sestri signal da smo ponovo pod prismotrom. Većina naših susjeda sa zadovoljstvom je prihvatila poziv da prisustvuje svadbi, isprva u dvorištu, tokom mendi ceremonije, a potom i na prijemu u hotelu. Kada su se obreli među tom šarenom egzotičnom svitom, djelovali su kao da su pali s Marsa. Svi odreda bili su zbunjeni i uštogljeni,

obučeni u odjeću koja je djelovala pomalo turobno u poređenju sa plamtećim koloritom sarija, garara, šalvar kameza i šervanija u kojima su paradirali naši rođaci. Bjeloputi gosti – među kojima su se, osim komšija, nalazili prijatelji mladenaca i očeve kolege s posla – uspaničeno su zbijali redove, podsjećajući na skupinu turista koji su razrogačenih očiju zijali u domoroce koji su se vrzmali oko njih, kao da su se plašili da bi mogli da se izgube u tom metežu. Ahmed-čača i Nasrin-čači stigli su poslednji, samo jedan dan prije početka prvog od tri vjenčana obreda. Sa njima su došli i naši mladi rođaci, Mohsin i Mehnaz. Mohsin je bio više-manje isti kao i prethodnog ljeta. Na uhu je i dalje nosio minđušu sa hipi znakom, u ruci je stiskao fotoaparat, a jedina promjena bila je u tome što je u kosi umjesto ljubičastih sada imao zelene pramenove. Moja majka je blago napućila usne kad ga je spazila, što je zagolicalo moj osjećaj za humor, koji je postajao sve otrovniji što sam dublje zalazila u adolescenciju. Pogled na Mehnaz je, sa druge strane, natjerao moju majku da se osmjehne i da zadovoljno cokne jezikom. Shvatila sam zašto je to uradila tek kada sam na jedvite jade uspjela da prepoznam tu strankinju koja je stajala pored Mohsina. Moja rođaka bila je pristojno obučena, bez trunke šminke, a na glavi je imala kratku konzervativnu bob frizuru. Učtivo se pozdravila sa mojim roditeljima, prozborivši po jedno salaam, i srdačno se izgrlila sa mnom i sa Aminom. Osmotrila sam je od glave do pete, opominjući sebe da ne zijam kao lud na brašno. Napregla sam sva čula, pokušavajući da registrujem bar neki detalj koji bi ukazivao na onu staru Mehnaz– jezik ćušnut u obraz, prezrivo izvijenu obrvu, podrugljiv osmijeh, bilo šta što bi posvjedočilo da je Mehnaz naprosto izvodila predstavu na račun mojih roditelja, ili na vlastiti račun – ali nisam primijetila apsolutno ništa. Skrenula sam pogled ka Mohsinu, uputivši mu nemo pitanje, na šta je on razvukao usne u spor podrugljiv osmijeh. Dok smo se na putu do kuće svi zajedno tiskali u jednom od ozloglašenih mini-kombija, Mehnaz je besprekorno igrala svoju novu ulogu. Govorila je tečnim umilnim glasom, savršeno čistim i razgovjetnim engleskim jezikom, bez onih silnih poluprogutanih slogova. Mohsin je radoznalo piljio kroz prozor dok je njegova sestra veselo brbljala sa Aminom, raspitujući se o njenoj nevjestinskoj odori i o desenima koji će kanom biti iscrtani na njenoj koži i o pjesmama koje će se pjevati tokom vjenčanog obreda. Amina i mama ushićeno su se upustile u diskusiju o stvarima koje su poslednjih mjeseci predstavljale njihovu jedinu preokupaciju. Nasrin-čači je bila toliko iscrpljena da je zaspala na sjedištu. Tata je sa svojim bratom razgovarao o vremenskim prilikama i dešavanjima na berzi. Nakon duge bitke sa saobraćajnom gužvom ostavili smo londonski ogranak porodice Kader u

hotelu u neposrednoj blizini naše kuće, zbog čega se moja majka silno izvinjavala, mada je to, realno posmatrano, bilo jedino raspoloživo rješenje jer je naš dom dotad već bio dupke pun. I tako uopšte nisam dobila šansu da zamolim Mohsina da mi objasni zbog čega se njegova raskalašna sestra preko noći transformisala u oličenje smjernosti i pristojnosti. Ta prilika mi se ukazala tek nekoliko dana kasnije, na proslavi koja je bila održana u hotelu. Za sve to vrijeme Mehnaz nije napravila ni najmanji ispad ili lapsus koji bi ukazivao na njeno staro "ja". Dok su konobari servirali ručak, primijetila sam kako Mohsin diskretno napušta dvoranu i kreće ka terasi. Odmah sam pretpostavila šta je namjeravao. Krenula sam za njim i zatekla ga kako pali cigaretu. Bio je sam. „Mehnaz više ne puši?" Mohsin je odmahnuo glavom. „A onaj dečko? Je l' još s njim?" „Dala mu je korpu." Trebalo mi je malo vremena da svarim taj podatak. „Sta se desilo s njom? Da je vaš otac nije stavio na sedative?" Mohsin je iskrivio usne u grimasu koja je predstavljala totalno neuspješan pokušaj osmijeha, što me je iz nekog nedokučivog razloga zabrinulo. Zurila sam u njega, posmatrajući kako povlači još jedan dim. „Mohsine?" On je slegnuo ramenima, izbacujući kolut dima. „Znaš, između nas je oduvijek postojao taj uvrnuti takmičarski duh", rekao je. „Još od malih nogu takmičili smo se ko će prije naučiti da čita, da vozi bicikl, da pliva. Ko će da pojede više sladoleda ko će brže da ga smaže. Ko će imati bolje ocjene u školi. Nikad ... nikad nismo razgovarali o tome. A onda smo na kraju počeli da se takmičimo ko će biti buntovniji. Ko će više da razbjesni našeg oca." „Kad sam vas poslednji put vidjela, Mohsin je ubjedljivo vodila." „Da, ali je sad očigledno digla ruke, zar ne?" „Digla ruke?" „Bacila peškir. Odlučila da bude dobra. I pristojna." „Ah, tako. Ali zašto?" „Zato što zna da ne može da pobijedi." „Ne može da pobijedi?" Razgovor je krenuo u pravcu koji mi se uopšte nije dopadao. Pomislila sam na Mehnaz i na njenog dečka, nakratko se zamajavajući nadom da će Mohsinova ispovijest – jer je to očigledno bilo ono što je slijedilo – predstavljati naprosto to, neko priznanje lične prirode. Možda priznanje da je imao djevojku. Podigla sam oči i pogledi su nam se susreli, a izraz na njegovom licu natjerao me je da se odreknem svake nade. „Šta se dešava, Mohsine?"

Mohsin ništa nije odgovorio. A kada je konačno prozborio, skrenuo je pogled u stranu kao da je želio da promijeni temu. „Sjećaš se Magde?" Namrštila sam se i obazrivo klimnula. „Otišla je.” „Otišla?" „Mjesecima je nisam vidio. Poslije one noći kad si popričala s njom često sam svraćao da provjerim kako je. Ponekad je odgovarala na moja pitanja, a ponekad bi samo nešto progunđala. Odnio sam joj kopije slika, a ona ih je uzela i zahvalila mi. A onda ... nisam je vidio još od Božića. Mislio sam da se razboljela. Pitao sam ljude koji rade u Mekdonaldsu da li znaju šta se desilo s njom, ali oni uopšte nisu kapirali o kome govorim. Raspitao sam se i kod ljudi koji drže onu trafiku pored Meka – znaš, to je jedna desi porodica – ali je ni oni nisu vidjeli. Niko je nije vidio. Plašim se da je umrla." Nisam znala šta da kažem. Nisam pomislila na staru prosjakinju još otkako sam napustila London. „Donio sam ti njene slike. Mislio sam da bi možda željela da ih imaš." „Naravno da želim." Mohsin je ponovo utonuo u napetu frustrirajuću tišinu. Sada je na mene došao red da slegnem ramenima. Mislim da sam se već okrenula da pođem, promrmljavši kako idem po hranu, kada mi je Mohsin spustio ruku na rame. „Stvarno želiš da znaš?" Okrenula sam se ka njemu. „Mohsine, ako nešto imaš da mi kažeš, slušam te." Pogled mu je bio prikovan za vrh cigarete koja je već dogorjela do filtera. „Znaš, takve ljude u Engleskoj zovu topla braća", prozborio je, kao da se obraća cigareti. „Ne znam da li se ovdje koristi taj izraz." Skrenuo je pogled ka meni i bacio opušak na beton. Posmatrala sam kako gnječi pikavac đonom i čula kako lagano i razgovjetno izgovara ono što je njegov uvod nagovijestio: „Saira, ja sam peder." „Znači, ipak si odlučio da joj kažeš." Mehnaz se pojavila praktično niotkuda. Njena prelijepa garara lepršala je tik iznad zemlje dok nam se približavala. „Mada, nisam baš sigurna da naša mala Saira zna šta to znači." Osmotrila je moje preneraženo lice, spremna da mi objasni ono što uopšte nije trebalo objašnjavati. „Mohsin hoće da kaže da je gej. Homić. Seka-persa. Pufnica." Skrenula sam pogled ka svom rođaku, ne uspijevajući da dešifrujem tu zagonetnu tenziju koja je vladala između njega i njegove sestre. Kada se Mohsinovo priznanje sleglo u mojoj smušenoj svijesti, uspjela sam da promucam, „Znači, Mohsin je homoseksualac. U redu. Ali, kakve veze to ima s tvojom

naprasnom odlukom da postaneš savršena kći?" Mehnaz je prasnula u smijeh, shvativši moju poentu. „Ne smijemo dopustiti da nas otac oboje razbaštini, zar ne? Kome će naši roditelji prepisati svoje basnoslovno bogatstvo ako oboje postanemo crne ovce?" Krajičkom oka primijetila sam kako se Mohsin kliberi. Nisam imala snage da se suočim sa njegovim pogledom. Još ne znam šta sam u tom trenutku osjećala. Vjerovatno zbunjenost. Bilo mi je nekako čudno i nedolično da Mohsina povežem sa oznakom gej, sa tim društvenim epitetom koji je u tipičnoj prigradskoj školi koju sam pohađala imao nesumnjivo pogrdan prizvuk. Čak i ako je to bio njegov izbor, bilo mi je neprijatno da tu etiketu prikačim nekome koga sam iskreno voljela i poštovala. Uprkos tome, shvatila sam da mi je Mohsin ukazao čast time što mi je povjerio svoju tajnu. „Tvoji ... vaši roditelji ne znaju za to?" „Mo je još živ, zar ne?" Preda mnom je konačno bila ona stara Mehnaz. Htjela sam da kažem nešto pametno i dubokoumno čime bih svom rođaku stavila do znanja da prihvatam njegov izbor, ali nisam imala ni najblažu predstavu kako to da izrazim. I dalje sam pokušavala da smislim odgovarajuće riječi kada nas je prenuo glas koji je odjeknuo iza naših heda. „Ah, tu ste!" doviknula je moja majka, zastavši pored staklenih vrata koja su povezivala terasu sa dvoranom za prijem, zadihana i usplahirena kakva je već danima bila. „Hajde, ulazite unutra! Vrijeme je za džutačupaj!" Vratili smo se u dvoranu i ostatak svadbene ceremonije protekao je u klasičnom maniru. Ja sam zauzela svoje mjesto među skupinom kikotavih rođaka kako bismo zajedničkim snagama izvele tradicionalnu pošalicu na mladoženjin račun. Mehnaz i ja smo uspjele da Šuđi ukrademo po jednu cipelu, nakon čega je Zera – čije je vjenčanje poslužilo kao pozornica za oživljavanje starog i nikad zaboravljenog porodičnog skandala – stupila u pregovore oko iznosa kojim će mladoženja otkupiti svoju obuću kako bi sačuvao obraz i kako bi, zajedno sa svojom nevjestom, mogao dostojanstveno da napusti dvoranu. Mohsinovo tiho priznanje – koje je posijalo sjeme skandala koji će dvije godine kasnije, kada je odlučio da „izađe iz ormana", putem prekookeanskih telefonskih veza potresti čitavu porodicu – raspršilo se u veselom žamoru i muzici i smijehu. Bio mi je potreban čitav dan da bih formulisala bujicu pitanja tipa šta, zašto i kako pomoću kojih sam pokušala da proniknem u istinsku prirodu njegove seksualnosti. Zarko sam željela da otkrijem sve detalje koji bi mi pomogli da shvatim zašto je moj mladi rođak zbog onoga što je bio morao da bude odbačen od svoje porodice. Odbačen kao moj djeda, od koga je trebalo da zazirem, ali koga sam nakon onoga što sam saznala još više poštovala.

Aminin ruksati, tradicionalno srceparajuće pozdravljanje sa porodicom, predstavljalo je finalni događaj večeri. Dok je moja sestra napuštala dvoranu, držeći pod ruku svog znatno siromašnijeg i ponovo obuvenog mladoženju, svi pogledi bili su uprti u nju. Tatine oči bile su zacakljene od suza kada je, u nezgrapnom gestu opraštanja, spustio šaku na Amininu glavu i spljoštio njenu natapiranu kosu. Mama je jecala na sav glas dok je grlila Aminu, kćer koja je ispunila sve njene uzvišene nade i očekivanja. I ja sam pustila koju suzu, mada sam još tada znala da ja neću ispuniti ništa od toga.

JEDANAESTO POGLAVLJE Nakon Aminine udaje pune tri godine bila sam jedino dijete u kući, što mi je strašno teško padalo. Mama je sad mogla da se usredsredi isključivo na mene. Nakon onog skandaloznog nastupa u Briljantinu nastojala je svim silama da me neprestano drži na uzdi, da u svakom trenutku zna gdje sam bila i šta sam radila. A tada je nastupio drastičan preokret. Bila sam primljena na Berkli i, zahvaljujući čudesnom uticaju koji su Šuđa i Amina izvršili na moje roditelje, bilo mi je dopušteno da odem od kuće, uprkos turobnim upozorenjima i žučnom neodobravanju moje majke. „Nju je čak i ovdje teško kontrolirati, a šta će se desiti kad bude dobila takvu slobodu?! Svi znaju šta se dešava kad djeca ostanu bez roditeljskog nadzora! Alkohol i izlasci i drogiranje, eto šta! Upozoravam te, Saira, ako kreneš tim putem, nikad ti neću oprostiti! Ako zabrljaš, ne traži oproštaj ni od mene ni od Svevišnjeg! Gledaj da ostaneš čista i čedna, Saira, dok ti ne pronađemo dobrog muža, kao što je Šuđa, koji će te voljeti i brinuti o tebi. Oh, bože, preklinjem te da nam pošalješ nekog čestitog momka za Sairu kako bi se što prije vjerila i skrasila! Saira, obećaj mi da nijednog trenutka nećeš zaboraviti ko si i šta si i šta mi od tebe očekujemo! Obećaj mi da ćeš se kloniti alkohola i izlazaka i droge jer su to najveća zla koja mogu da zadese jednu mladu i naivnu djevojku!" Naravno, ubrzo sam prekršila sva ta obećanja. Moja pobuna je počela gotovo onog trenutka kad sam se domogla slobode. Na red je prvo došao alkohol. Potom trava. Nakon toga izlasci. I na kraju seks. Seks, a ne ljubav. Kako se ispostavilo, sva ta zabranjena iskustva bila su uveliko precijenjena – mada su, uz malo prakse, mogla da budu sasvim prijatna. Prvog jutra nakon svog prvog seksualnog iskustva osjećala sam se grozno. Bilo mi je muka i tresla me je groznica, a želudac mi se grčio sa svakim udahom i izdahom. Tip sa kojim sam spavala još je hrkao, a dah mu je vonjao na pivo i tekilu kojima se bezočno nalivao protekle noći. Osjećala sam se jeftino. I iskorišćeno. Kao smežurani zamazani kondom na podu pored kreveta. Znala sam da ljubav nije imala nikakve veze s onim što se odigralo među zgužvanim čaršavima koje moj ljubavnik nije prao onoliko često koliko je trebalo.

U to vrijeme već sam se redovno dopisivala sa Mohsinom koji je, po mom mišljenju, jedini mogao da shvati ozbiljnost izbora koji sam napravila. Izbora koji je podrazumijevao odsustvo povjerljivih jutarnjih razgovora sa mojom majkom, štoje bila milost koju bi mi ona nesumnjivo ukazala jer sam u više navrata prisluškivala slične razgovore koji su se vodili između nje i Amine. Izbora da ne sačuvam svoje devičanstvo za svetost prve bračne noći. Ali, ono što se desilo više se nije moglo poništiti. Više nisam mogla nazad. Odluka koju sam donijela širom otvorenih očiju i širom raširenih ruku bila je u definitivnom raskoraku sa izborom mojih roditelja. Sve dotad putovanje na kome sam svjesno odstupila od smjernica svoje majke odvijalo se paralelno sa putem koji mi je ona zacrtala. Bilo je dovoljno da napravim samo tri drastična zaokreta udesno i da se ponovo vratim na njenu jednosmjernu rutu. Ali sam se sada otisnula u sasvim drugačijem pravcu, preko pijeska na kome moja sestra nikad nije ostavila tragove svojih stopala. Mohsin mi je sve vrijeme pružao bezrezervnu podršku, ne sudeći o mojim postupcima. Redovno mi se javljao telefonom sa neke prljave i bijedne lokacije u Africi, gdje je fotografisao izgladnjelu djecu sa stomacima koji su podsjećali na naduvane balone. „Je l' ti bilo lijepo? „Donekle." „Ne brini. Sledećeg puta biće bolje." I bilo je. Međutim, ono što je bilo ubjedljivo najbolje u vezi sa koledžom bile su stvari zbog kojih sam i otišla tamo. Beskrajno sam uživala u predavanjima svojih profesora, među kojima se nalazilo i nekoliko muškaraca u koje sam se ozbiljno zatreskala, za razliku od postadolescenata sa kojima sam naprosto spavala. Pohađala sam sva programska i mnoštvo sporednih predavanja koja su mi djelovala dovoljno zanimljivo. Čitala sam obaveznu lektiru i knjige koje mi je Mohsin preporučio. Istorija mi je bila glavni predmet, ali nisam imala ni najblažu predstavu šta ću raditi poslije diplomiranja. Znala sam samo da definitivno neću uraditi ono što je moja majka isplanirala i za šta se iz dubine duše molila. Nakon prve godine na koledžu vratila sam se kući, ozlojeđena pomišlju da ću ponovo morati da se uklopim u pravila koja su vladala pod krovom mojih roditelja. Majka je usplahireno trčkarali za mnom, opsednuta idejom da me što prije uda. Već sam bila u godinama kada se Amina vjenčala i mama je lagano tonula u očajanje. I danas me obuzme jeza kad se sjetim kako je moja majka suptilno lansirala vijest o mojoj raspoloživosti i proslijedila moju zacakljenu fotografiju desi provodadžijama koji su odmjeravali potencijalne nevjeste i mladoženje i

udmjeravali ih ka „srećnoj budućnosti" koju je brak navodno obećavao. Nekoliko porodica počelo je da se raspituje za mene tako da sam čak bila primorana da se upoznam sa jednim od bračnih kandidata. Dala sam sve od sebe da ga odbijem, ali me je on uprkos tome zaprosio. Mama je bila u ekstazi. Sve dok nije primijetila moju reakciju. „Pa, dobro. Ako ti se ne dopada, tu se ništa ne može. Niko te neće prisiljavati. Ali, Saira, on je stvarno dobra partija! Naočit i pristojan. I pri tom inženjer, sa dobrim primanjima! Možda ćeš promijeniti mišljenje ako se ponovo ... Nećeš? Sigurna si? Sto posto sigurna? Pa, dobro ... ako si tako odlučila. Razumijem." Početkom ljeta majka je naprasno odlučila da otputujemo za Pakistan. Naravno, odmah sam posumnjala kakvi su se motivi krili iza te posjete tako da sam se sve vrijeme osjećala kao crv na udici. Sa strepnjom sam iščekivala kada će majka zamahnuti štapom i baciti me u vodu. „Mama, hoćeš li nešto iskreno da mi kažeš? Je l' mi to idemo u lov na mladoženju?" „Ma, šta ti pada na pamet?! Naravno da ne idemo zbog toga." Znala sam da me laže, ali sam svejedno pristala da pođem s roditeljima kako bih mogla da posjetim Veliku Nanimu. Osim toga, nadala sam se da ću usput moći da se vidim i sa Mohsinom, koji je u to vrijeme bio u Londonu. Majka je uspjela dame iznervira nedugo nakon što smo stigli u London. Iako je od mene uporno skrivala svoje motive, ostalima je jasno stavljala do znanja zbog čega smo zapucali za Pakistan. „Uopšte ne shvatam zašto ste krenuli na taj put, Šabana. Ako tražite muža za Sairu, prije ćete ga pronaći kod kuće nego u Indiji Pakistanu. Dobro znaš da su se svi tamošnji prinčevi sjatili u Ameriku kako bi se okitili diplomama kojima će njihovi roditelji moći da se razmeću na svojim čajankama i večerama. Zašto tamo niste potražili mladoženju?" Ahmed-čača je miješao čaj koji je Nasrin-čači upravo spustila pred njega, obraćajući se mojoj majci onim starim podrugljivim tonom koji je provejavao kroz površinski šarm njegovog glasa. „To je istina, Ahmed-baje, ali su majke tih mladića i dalje u zavičaju, zar ne? A i same momke ćemo u ovo doba godine prije zateći tamo nego u Americi", odgovorila je moja majka svom djeveru. „Ti si baš dobra i poslušna kćer, Saira, kad si odlučila da s roditeljima kreneš na takav put. Jedva čekaš da se udaš, zar ne? Siguran sam da vam neće biti teško da pronađete odgovarajuću partiju. Ko bi mogao da odoli našoj maloj Sairi? I zelenoj karti koja ide uz nju, je l' tako?" Moj stric se ponovo podrugljivo osmjehnuo, iskezivši usne i otkrivši svoje blistavobijele zube. Iako sam željela da mu stavim do znanja da više nisam imala četrnaest

godina, odoljela sam porivu da zarežim. Raširila sam usne u osmijeh, taman toliko da mu pokažem zube, i diplomatski promijenila temu. „Kako je Mehnaz?" Nasrin-čači je stajala pored kolica na kojima se nalazio pribor za čaj. Bacila je pogled na sat prije nego što je podigla tanjir i poslužila nas samosom.14 „Maloprije je zvala. Svakog časa bi trebalo da stigne, zajedno sa svojom porodicom. Jedva čeka da vas vidi." Samo godinu dana nakon Amininog vjenčanja Mehnaz se, uz roditeljski blagoslov, udala za nekog Pakistanca, sa kojim je već izrodila dvoje djece. Nisam pitala za Mohsina jer mi je bilo jasno da sam ja vjerovatno više znala o njemu nego njegovi rođeni roditelji. Mohsin je prije dvije godine izašao iz ormana i od tada je prekinuo kontakte sa svojom porodicom. Podigla sam pogled i primijetila da me Ahmed-čača mrko posmatra, kao da je pretpostavio kuda su mi misli odlutale. Nastupila je kratka neprijatna tišina, a onda je Nasrin-čači brže-bolje upitala, „A Amina? Kako je ona?" „Ona i Šuđa su dobro." „Imaju li djece?" „Još ne." Nastupila je nova napeta pauza dok smo čekali da činija sa gulab džamunom15 – koja je zamijenila tanjir sa samosom – napravi krug oko stola. A tada je Nasrin-čači oduševljeno nastavila, kao da se sjetila nečeg užasno važnog. „Šabana, kad stigneš u Karači obavezno potraži moju prijateljicu Havu. Ona ima divnog sina. Studira poslovni menadžment na Harvardu ... ili bješe na Jejlu? Ne mogu tačno da se sjetim." Posmatrala sam kako mama izvlači malu crnu bilježnicu u kojoj je revnosno prikupljala podatke o ljudima koji bi mogli da joj pomognu u potrazi u koju se upustila. (Ne šalim se. U pitanju je stvarno bila mala crna bilježnica!) Zapiljila sam se preko Ahmed-čačinog ramena ka starom baru koji je stajao u uglu dnevne sobe. Čeznutljivo sam prešla jezikom preko usana dok sam iščitavala etikete na bocama sa prvoklasnim viskijem, konjakom i drugim pićima. Osjetila sam takvu potrebu za alkoholom da sam bila spremna da ubijem za par gutljaja. Uopšte mi nije bilo jasno kako ću uspjeti da stignem do Pakistana a da ne napravim neki ispad koji bi mojoj majci smrskao srce. Tada se začulo zvono i nekoliko sekundi kasnije svi smo već klečali oko Mehnazinih sinova, raznježeno im tepajući i uživajući u njihovom nestašlucima.

14 Pržena testenina sa pikantnim nadjevom. (Prim. prev.) 15 Orijentalni desert, kuglice tijesta u šećernom sirupu sa aromatičnim začinima i ružinom vodicom. (Prim. prev.)

Kuća je odjednom postala puna pokreta i smijeha i vesele dječje cike, tako da su naši traljavi pokušaji da održimo konverzaciju postali izlišni. Sred tog veselog meteža Mehnaz se diskretno nagnula ka meni i šapnula mi, „Jesi li ovdje do kraja nedjelje? Mohsin želi da te vidi. Možeš li prekosjutra da se nađeš s njim? U Hajd parku, kod Govorničkog ugla? U podne?" Nervozno sam se osvrnula i klimnula, pitajući se kakvo opravdanje da smislim za svoje roditelje. Ali moja rođaka očigledno nije previdjela taj detalj. Podigla je glas taman toliko da nadjača dječju vrisku i slatkim prijatnim tonom upitala, „Šabana-čači, baš sam rekla Sairi da bih voljela da je povedem u šoping. Prekosjutra." Tada se okrenula ka meni, bezazlena kao nevinašce. „Hoćeš da se nađemo u podne? Na stanici Sent Džons Vud?" Ponovo sam klimnula, primijetivši kako moja majka odsutno daje svoj pristanak, raspilavljeno posmatrajući Mehnazinu djecu i čeznutljivo ih mazeći po kosi. Moja majka je u poslednje vrijeme uporno nagovarala Aminu da joj rodi unučiće. Tako uporno da je to nagovaranje već preraslo u svojevrstan hobi. Malo kasnije, dok smo se taksijem vozili ka metrou, i dalje sam se pitala kako je bilo moguće da su moj otac i njegov brat imali tako malo toga da kažu jedan drugom. Ne uspjevši da potisnem radoznalost, upitala sam, „Tata? Ti i tvoj brat ... vas dvojica nemate baš mnogo toga zajedničkog, zar ne?" Moj otac me je brže-bolje ućutkao, pokazavši glavom ka Siku koji je sjedio za volanom. Osmjehnula sam se, prisjetivši se na kakve me je muke stavila Razija-nani kada sam prije nekoliko godina sa njom letjela od Londona do Karačija. Tada sam prvi put shvatila odakle je potekla moja teorija o tome da su svi desiji bili u manjoj ili većoj mjeri povezani. Kada smo napustili taksi i krenuli ka ulazu u metro, bacila sam pogled preko ulice, ka mjestu gdje je nekada sjedjela Magda. Ali, nje više nije bilo tamo. Okrenula sam se ka ocu, spremna da ponovo pokušam. „Ti i Ahmed-čača ste potpuno različiti, zar ne?" „Na šta misliš?" „Pa, kad se sretnete nemate o čemu da razgovarate. Da li je to zbog toga što ste polubraća?" „Mi se ne smatramo polubraćom. Nas dvojica smo braća. I tačka. Bas." „Ali, ipak se razlikujete. Da je Mohsin tvoj sin, ti ga ne bi izbacio na ulicu, je l' tako?" Tata je slegnuo ramenima. „Nije baš da ga je izbacio na ulicu, Saira", ubacila se moja mama. „Djeda mu je ostavio sasvim dovoljno novca da se snađe."

„Jeste, ali su ga ipak odbacili." „Tačno je da se tvoj Ahmed-čača pokazao kao veoma strog otac, ali niko ne može da očekuje da olako prihvati takvu sramotu." Ignorišući majčin komentar, ponovo sam se okrenula ka ocu. „Ti nikad ništa ne pričaš sa Ahmedom-čačom. Mislim, ništa ozbiljno. Pričaš tek reda radi." Tata je ponovo slegnuo ramenima. „Pa, izgleda da stvarno nemamo mnogo zajedničkog." „Amina i ja takođe nemamo mnogo zajedničkog, ali i dalje pričamo. I dalje smo bliske." „To nije isto, Saira. Vi ste sestre. Kod muškaraca je to drugačije", natuknula je moja majka onim samozadovoljnim tonom koji je izbijao na površinu kad god bi počela da se hvališe kako su ona i njene sestre bile strašno bliske, uprkos miljama koje su ih dijelile. A tada je naš vozao stigao i sve troje smo ušli unutra. Superiorne tvrdnje moje majke bile su testirane već narednog jutra, kad sam se probudila i začula žučnu svađu između nje i njene sestre. Na brzinu sam se umila i oprala zube, a kada sam kročila u kuhinju rasprava je bila u punom jeku. „Uuuf Šabana! Oduvijek si bila tvrdoglava kao mazga! Zaboga, prošlo je toliko godina otkako je umro! Što je dosta, dosta je! Za sve postoji granica! Danas je pravi dan da staviš tačku na to! I zato se uzmi u pamet i pođi sa mnom!" „Nema šanse, Džamila!" Moj otac je zabasao u kuhinju, očigledno ne registrujući viku koja je mene probudila. Spustio je praznu šolju u sudoperu i rekao, „Odličan čaj, Džamila. Trebalo bi da naučiš svoju sestru kako se to radi. Ona ne umije da spremi tako dobar čaj." Primijetivši da niko ništa ne odgovara, osvrnuo se oko sebe i spazio sleđene izraze na licu svoje supruge i svastike, kao i zbunjenost koja je izbijala iz mojih očiju. Na brzinu je promrmljao kako se na TV-u daje odličan kriket meč i šmugnuo u dnevnu sobu. „Koga to pokušavaš da kazniš, Šabana? Svog pokojnog oca? Bilo bi ti mnogo lakše kad bi izbacila taj bijes iz sebe. Svi ostali su mu još odavno oprostili. Sklopili su mir sa prošlošću. Kad je prošli put bila ovdje, Lubna je otišla na kabrastan. I ti treba da učiniš isto. Pođi sa mnom i izgovori fatehu na njegovom grobu, Šabana. Zbog sebe same. Ostavi prošlost za sobom." „Ne mogu. Nikad mu neću oprostiti, zbog Ami. Ti si možda zaboravila šta je on uradio našoj Ami. Obje ste zaboravile ... i ti i Lubna. Prihvatile ste tu ženu i njenu djecu kao da su vam porodica, ali ja to nikad neću učiniti."

„Uuf-huu! Ponašaš se kao da je tebe ostavio! To što je on uradio našoj Ami, to nema apsolutno nikakve veze s nama, Šabana. Ti čak nisi ni bila tu. Već si otišla za Ameriku, zajedno sa Nadimom. On nije ostavio tebe, već samo Ami." „Ostavio je Ami i potpuno zaboravio na mene, Džamila. Pojma nemaš kako sam se osjećala. Nadim i ja smo se obreli u novoj zemlji, među potpunim strancima. Umirala sam od nostalgije i jedva sam čekala da mi roditelji dođu u posjetu. Ne možeš čak ni da zamisliš kako mi je bilo kad sam saznala šta je uradio. Imala sam osjećaj kao da sam naprasno ostala siroče. Kao da sam izgubila oba roditelja. A kasnije, kad sam ostala trudna, bilo mi je još teže. Ti si bar imala sreću da Ami i Aba budu tu kad si rodila Zeru. A ja nisam imala nikog kad sam rodila Aminu. Ni prijatelje, ni porodicu. Samo Nadim i ja u bolnici punoj nepoznatog svijeta. Tek kad je Amina napunila dvije godine krenula sam u prvu posjetu Ami. U Pakistan. On je izbacio Ami iz kuće u kojoj je provela tolike godine i ja više nisam imala svoj dom. Čak mi je i to uzeo. Pakistan nikad nije bio moj dom, a više nisam imala razloga da odem u Indiju." „Oh, Šabana. Ali, ti mu nikad nisi pružila priliku. Znaš koliko puta ti je pisao, a ti nikad nisi htjela čak ni da mu odgovoriš. Često je to pominjao. Bilo mu je strašno teško što mu nikad nisi napisala ni riječi. On je bio samo čovjek, Šabana. Biće od krvi i mesa. I baš zato si tako bijesna na njega. Zato što si oduvijek mislila da je savršen. Zato što si ga obožavala, Šabana! Zato što si ga voljela više nego bilo ko od nas! Zato danas, na njegov rođendan, moraš da pođeš sa mnom. Samo dvaput godišnje odlazim na njegov grob. Na njegov rođendan i na godišnjicu smrti. Znaš, to što si se baš sada zatekla ovdje, u Londonu, baš na ovaj dan ... to dođe kao neki predznak, zar ne, Šabana? Molim te, pođi sa mnom. Neću dopustiti da me i ovog puta odbiješ." „Nemaš drugog izbora, Džamila, jer mi nije ni na kraj pameti da idem tamo." Mama se energično okrenula ka meni. „Hajde, Saira, spremaj se. Idemo u šoping dok Džamila-kala ne obavi to što je naumila. Moram da kupim čokolade svima u Karačiju. Takođe treba da pronađemo džemper za Veliku Nanimu, a Lubna-kala me je zamolila da joj kupim nekoliko prslučića kod Marks end Spensera. Pitaj oca hoće li da ide s nama." Pošto je tokom onog kratkog izleta u kuhinju ocijenio u kakvom je raspoloženju bila moja majka, otac je zaključio da bi bilo pametnije da dan provede ispred televizora. Za razliku od njega, ja sam odlučila da ipak krenem s majkom, sa nadom da ću uspjeti da iščeprkam još nešto o temi koja je nakon toliko godina ponovo eksplodirala u kuhinji moje tetke. Kasnije mi se činilo da je sama sudbina umiješala prste u odluku koju sam donijela. Jer, da nisam krenula s njom, majka bi sama otišla u kupovinu ili bi

naprosto digla ruke od te ideje. I ne bi se desilo ono što se desilo. Moja majka bi nastavila da bježi od svoje prošlosti, uporno odbijajući da preispita vlastita osjećanja i odluke. Sve u svemu, nas dvije smo ubrzo napustile tetkinu kuću i ušle u dvospratni autobus koji je išao za Vest End. Sjedjele smo na donjem nivou, odakle smo mogle da vidimo putnike koji su ulazili i izlazili tokom duge vožnje ka centru grada. Na jednoj od stanica u autobus je ušla jedna djevojka. Pokazala je povlasticu vozaču i krenula ka slobodnom sjedištu. Pogledi su nam se nakratko ukrstili i ona je zbunjeno zastala. „Saira?" Njeno lice mi je djelovalo poznato, mada nisam mogla da se prisjetim gdje sam je srela. Ali, čim je progovorila, znala sam ko je ona. „Ruksana?" Djevojka je prišla i nagnula se ka mojoj majci kako bi oslobodila prolaz jednom od putnika. Majka je sjedjela na bočnom sjedištu, a ja na sjedištu pored prozora. Prošlo je pet godina otkako sam je poslednji put vidjela, ali ni na trenutak nisam posumnjala u njen identitet. Bila je to mlađa sestra moje majke. Ona koja je najviše ličila na njihovog zajedničkog oca. „Oh, bože! Koliko je vremena prošlo? I otkud ti u Londonu? Ovo je ... ovo je tvoja majka?" Skrenula sam pogled ka majci, upitavši se da li je mogla da pretpostavi ko je bila ta djevojka koja je stajala pored nje. Majčine napućene usne i mrk pogled pružili su mi sasvim jasan odgovor. Nisam znala kako da se postavim. Ruksana je ushićeno nastavila, „Šabana? Oh, bože! Da čovjek ne povjeruje! Mislim, kolika je vjerovatnoća da se ovako sretnemo? Došle ste kod Džamile?" Mama je još više napućila usne, očigledno pogođena činjenicom da je ta mlada strankinja sa takvom prisnošću govorila o njenoj sestri. Zaključila sam da je najpametnije da konverzaciju preuzmem na sebe. „Da, došle smo u posjetu Džamila-kali. Kako si ti? I kako su Tara i Adam? I ... ovaj ... kako ste svi?" „Svi smo dobro. Znaš, ovo je pomalo apsurdno. Ne možemo ovdje da razgovaramo. Šta kažete da izađemo napolje i svratimo negdje na čaj?" Skrenula sam pogled ka majci koja je i dalje sjedjela kao sleđena, očiju uprtih u Ruksanu. „Mama?" upitno sam promucala. Ona je i dalje zurila u Ruksanu. „Izgledaš isto kao on." Ruksana je ispružila ruku i stegla majčinu šaku, a onda je pritisnula žuto

dugme koje je šoferu dalo znak da se zaustavi. „Znam jedno fino mjesto, kao stvoreno za nas. Čaj je izvrstan, a lepinjice meke kao duša." Osmjehnula se i ponovo uhvatila moju majku za ruku, povevši je ka vratima kada se autobus zaustavio. Krenula sam za njima dok je Ruksana razdragano objašnjavala, „Da je živ, danas bi napunio sedamdeset sedam godina. Sigurna sam da ne bi mogao da poželi ljepši rođendanski poklon. Baš mi je žao što Tara i Adam nisu ovdje. Tara je u Parizu, sa svojim mužem i djecom, a Adam je otišao u Grčku, na odmor. Evo, stigle smo." Zastale smo pred lijepom malom starinskom čajdžinicom. Ruksana je samouvjereno odgurnula vrata i krenula ka jednom od stolova pored samog izloga, uopšte nam ne ostavljajući mogućnost da se usprotivimo njenom vođstvu. „Taman sam krenula kući, sa koledža. Sad živim u studentskom domu, ali danas sam željela da budem sa mamom. Znate, da ne bude sama." Mlada konobarica je došla da nas upita šta želimo. „Pa, da vidimo ... Čaj za sve tri, može?" Ja sam klimnula. Ruksana je skrenula pogled ka bezizražajnom licu moje majke i shvatila da je pametnije da ne insistira na odgovoru. „Dakle, čaj i lepinjice za sve tri. I, molim vas, spakujte mi nekoliko lepinjica za ponijeti. Hvala." Kada se konobarica udaljila, Ruksana se zagledala u mene. „Još ne mogu da vjerujem! Mislim, da naletim na vas u autobusu!" Okrenula se ka mojoj majci i ponovo je uzela za ruku. Majka je blago ustuknula, ali Ruksana po svoj prilici nije primijetila njenu reakciju. „Ne mogu ti opisati koliko sam uzbuđena što mi se konačno ukazala prilika da te upoznam! I to baš na današnji dan! Kao da je sama sudbina umiješala prste! Konačno sam upoznala svoju sestru Šabanu, Abinu mezimicu!" Mama je lagano odmahnula glavom, i dalje ne uspijevajući da dođe do teksta. „Pa, to svi znaju! Mama kaže da Aba nikad nije poricao da si mu ti bila miljenica. Znaš, Aba nam je stalno pričao priče za laku noć, a glavne junakinje tih priča bile ste Džamila, Lubna i ti. Pričao nam je kako si jednom spasla neko mače. Sjećaš li se toga? Zvalo se Moti, je l' tako? I kako je vaš rođak Masud jednom kupio pile, ali se plašio da ga uzme u ruke. Aba je rekao da si ti na kraju preuzela brigu o tom piletu. A onda je Masud konačno smogao hrabrosti da ga podigne i ono mu se izmigoljilo iz ruku i tada se pojavila neka vrana i obrušila se na njega i smazala ga u par zalogaja. Aba nam je rekao da si danima plakala zbog tog pileta, Šabana. A i mi smo plakali kad smo čuli koliko si bila tužna. „Oh, Tara će biti užasno ljubomorna kad bude čula da sam te ja prva upoznala. Znaš, Tara je strašno druželjubiva i sa svima je u kontaktu. Stalno se raspituje kod Džamile kako ste ti i Saira i Amina. Poslije Zerine svadbe dvaput je bila u Pakistanu. Znaš li da se udala za Pakistanca? Kao Lubna. Bila je to prava drama. Njegovi roditelji isprva nisu odobravali tu vezu. Oni su veoma konzervativni

i smetalo im je što je Tara napola Engleskinja, ali je ona na kraju uspjela da ih pridobije, sve odreda. Otada je postala uzorna muslimanka. Revnosno iščitava Kuran, mada mi kod kuće nikad nismo otvarali tu knjigu. Posti svaki Ramazan i moli se pet puta dnevno i radi sve ostalo što treba. Postala je još religioznija od svog supruga!” Ruksana je prasnula u smijeh i ja sam iz čiste pristojnosti učinila isto, mada mi u priči koju sam čula ništa nije zvučalo smiješno. Ruksana je pričala i pričala, a mama i ja smo ćutale i, svaka za sebe, odmjeravale tu živahnu debeljuškastu djevojku koja je sjedjela sa druge strane stola na kome su se nalazili veliki čajnik, šolje, tacne i tanjir pun svežih lepinjica. Koža joj je bila tamnija od mamine i imala je tu blagu zlatastu nijansu po kojoj se razlikovala od kože Engleza koji su sjedeli oko nas, ali i dalje nije djelovala kao desi koža. Njene oči i kratka ravna kosa bili su samo za nijansu svjetliji od tamnosmeđe boje naše kose i očiju. Na sebi je imala suknju boje kamilje dlake koja se okončavala odmah iznad koljena, udobne cipele i čarape, blago nabranu bluzu i blejzer koji se slagao sa suknjom. Takva odjevna kombinacija činila ju je nešto starijom nego što je uistinu bila, ali je uprkos tome djelovala veoma fino i privlačno. Pošto smo mama i ja ćutale kao zalivene još otkako smo u autobusu nabasale na Ruksanu, shvatila sam da bar jedna od nas mora pod hitno da se uključi u razgovor kako Ruksana ne bi posumnjala u našu druželjubivost i govorničku sposobnost – sa kojom ona sama očigledno nije imala nikakvih problema. „Ovaj ... znači, Tara je u Parizu? Otišla je na odmor?" „Ne, nego tamo živi. Već pune tri godine. Njena dječica bolje govore francuski nego engleski. Naravno, govore i urdu. Bolje nego ja." Uglovi Roksaninih usana izvili su se i na njenom licu je zaigrao izraz koji je opasno podsjećao na izraz koji sam u sličnim situacijama viđala na licu svoje majke. „A Adam? Čime se on bavi?" „Radi u jednoj firmi za odnose sa javnošću, ovdje u Londonu. Uglavnom nastupa političare. Mislim da je nedavno potpisao ugovor sa laburistima, ali je to strašno promjenljiv biznis jer je svojevremeno radio i za torijevce. Iskreno rečeno, majci se baš ne dopada što se bavi time." Ruksana je konačno zastala kako bi udahnula i otpila gutljaj čaja. Nekoliko puta prešla je očima između mog i majčinog lica, da bi na kraju zaustavila pogled na meni. „Mama je bila u pravu. Kad smo se poslednji put srele, obje smo bile klinke, zar ne? Rekla je da ličimo, samo što ja tada to nisam primjećivala. Ali sada primjećujem. Mislim da niko ne bi posumnjao da smo u bliskom srodstvu. Da smo tetka i sestričina." Ponovo sam prasnula u smijeh, ali ovog puta iskreno. „Čisto sumnjam da bi

neko baš to pomislio. Zaboga, ti si mi tetka, a mlađa si od mene!" „Da, ali samo nekoliko godina. Prava sitnica, zar ne?" Osmotrila sam ispod oka svoju majku, koliko da provjerim kako podnosi situaciju. Pogled joj je bio manje podozriv, a usne opuštenije dok je delikatno otpijala još jedan gutljaj čaja. Ruksana se takođe okrenula ka njoj. „Ti uopšte ne ličiš na Abu. Sigurno ličiš na svoju mamu. Pretpostavljam da je tako jer nam je Aba uvijek pričao da je tvoja majka bila prava ljepotica." Mama se umalo nije zagrcnula. „Hoćeš da kažeš ... da vam je pričao o mojoj majci?" „Pa, naravno. Pričao je o svima vama, pa je logično pričao i o njoj." „Zar je moguće da se sjećaš toga? Bila si mala kad je umro." Žacnula sam se od optužujućeg prizvuka koji je izbijao iz glasa moje majke. Ali je Ruksana nonšalantno prešla preko toga. „Imala sam deset godina tako da se sjećam svih stvari koje sam pomenula, ali bi sigurno mogla da saznaš još više kad bi popričala sa Tarom i Adamom. I sa mojom majkom, naravno." Mama nije imala šta da odgovori na to. Sve tri smo nakratko zanijemjele. Cutke smo sjedjele za stolom, piljeći jedna u drugu. Upitala sam se šta se u tim trenucima dešavalo u Ruksaninoj glavi. Da li joj je zaista bilo tako drago što nas je srela kao što je na prvi pogled izgledalo? Pažljivo sam studirala svaki njen gest i mig, ali nisam uspjela da otkrijem ni trunku nedoslednosti ili neiskrenosti. „Šabana?" Iako je već uspjela da pridobije majčinu bezrezervnu pažnju, Ruksana je njeno ime izgovorila tako slatkim i kolebljivim tonom da sam osjetila kako se majka privija uz mene, kao da se plašila onoga što je slijedilo. „Znam da bi moja majka voljela da te upozna. Ovaj ... bilo joj je strašno žao što je tako ispalo, što ste se ti i Aba otuđili. Kada smo dobili onaj poziv za vjenčanje, bila je presrećna što joj se ukazala prilika da upozna ostatak porodice. Naravno, sa Džamilom smo i ranije bili u kontaktu, još dok je Aba bio živ, ali smo kasnije počeli da se družimo i sa Lubnom. Pretpostavljam da ćeš odbiti moj poziv, ali će me majka ubiti ako te bar ne pitam. Hoćeš li da svratiš kod nas? Kod moje majke? Da je upoznaš i popričaš s njom? Kao što si rekla, ja sam bila mala kada je Aba umro tako da od nje možeš da saznaš mnogo, mnogo više. Ona ima toliko toga da ti kaže. Ona najbolje zna koliko si mu nedostajala." Pred očima mi je odmah zaigrao Belin lik. Sjetila sam se onog dana kad smo se upoznale. Sjetila sam se njene srdačnosti i topline, strpljenja koje joj je pomoglo da se uhvati u koštac sa zlovoljom jedne četrnaestogodišnje klinke, sa predrasudama koje su sigurno bile mnogo primjetnije nego što sam tada

zamišljala. I tada mi je sinulo. Tada sam shvatila da se iza Ruksanine brbljivosti nije krila puka naivnost i da je ona, bez obzira na neodoljivu fizičku sličnost sa svojim ocem, svoju narav naslijedila od Bele. Bila je beskrajno šarmantna i srdačna i tačno je znala šta je trebalo da kaže da bi zagolicala majčinu znatiželju, da bi olabavila tenziju i potisnula bijes koji je tinjao u njenom srcu. Nakon duge promišljene pauze moja majka je odmahnula glavom i rekla, „Ne, Ruksana. Još nije vrijeme za to. Ovaj ... drago mi je što sam te upoznala, ali još nisam spremna za takav korak. Možda sledećeg puta." Ruksanino lice se ozarilo kada je čula poslednju rečenicu. „Kada će to biti? Da možda ne putujete za Pakistan?" Klimnula sam, odgovorivši umjesto majke. „Onda biste mogle da svratite u povratku?" Pošto moja majka i dalje nije imala namjeru da odgovori, brže-bolje sam zapušila jaz tišine koji se otvorio između nas. „Vraćamo se za tri nedjelje." „U tom slučaju ..." Ruksana je već vadila notes iz tašne. Naškrabala je nekoliko brojeva i pružila papir mojoj majci. „Šabana, molim te da ovo uzmeš. Ovo je moj broj na koledžu", objasnila je, pokazujući prstom. „Ovo je mamin broj, a ovo Adamov. Naravno, ako slučajno izgubiš cedulju, Džamila ima naše brojeve. Molim te da nas pozoveš. Ako nam javiš na vrijeme, pozvaćemo Taru da dođe iz Pariza. Molim te da bar razmisliš o mom predlogu, Šabana. Vjeruj mi da se nećeš pokajati. Obećavam ti." Kada smo dovršile čaj i pozdravile se sa Ruksanom – u još napetijoj i nelagodnijoj atmosferi nego prethodnog dana, dok smo se pozdravljali sa porodicom Ahmeda-čače, jer smo u tom slučaju mogli da se oslonimo na protokol koji je, uprkos svojoj ispraznosti, pružao odgovarajuću rutinu i ritam – nastavile smo svaka svojim putem. Ruksana nas je prije polaska na brzinu zagrlila i cmoknula u obraz. Dok me je grlila, pokušala sam da se opustim i da joj bar donekle uzvratim prisnost, dok je moja majka ostala kruta kao kolac. Već smo bile u autobusu koji je vozio ka Vest Endu kada je mama konačno upitala, „Kakva je ta žena? Ruksanina majka? Da li je lijepa?" Zamislila sam se nad njenim pitanjem dok se autobus zaustavljao na stanici. Sada smo bile na gornjoj platformi i nismo vidjele putnike koji su ulazili i izlazili. „Ne, nije naročito lijepa, ali je izuzetno šarmantna. Tako je fina i srdačna da nema osobe koja bi mogla da joj odoli. Otprilike kao Ruksana." „Čisto sumnjam. Ruksana liči na mog oca." Te riječi su mi zvučale nekako čudno. Tada mi se prvi put učinilo da je moja majka polagala izvjesno pravo na muškarca kojeg čitavog života nije htjela čak ni da pomene. „On je bio nevjerovatno šarmantan. Svi su ga obožavali." Mama je sad sjedjela pored prozora i dok je govorila prelazila je pogledom preko prodavnica koje su promicale pred

našim očima, preko sićušnih automobila koji su se tiskali na ulici, držeći se lijeve strane puta, što je mene toliko dezorijentisalo da sam se uporno naginjala udesno. „Hoćeš li da svratiš do njih kad se budemo vraćali nazad?” „Ne, neću." Nisam znala šta da kažem, osim da ponovim ono što joj je moja tetka tog jutra rekla. „On je bio čovjek od krvi i mesa, mama. Svi mi pravimo greške." „Ti to nazivaš greškom?" „Ti si očigledno odlučila da mu nikad ne oprostiš. U redu, imaš prava na to. Ali, šta ćemo sa Ruksanom? I sa Tarom i Adamom? Sta su ti oni skrivili? Zašto bar njih ne možeš da prihvatiš? Zašto okrećeš leđa svojim sestrama i svom bratu?" „Ako ih prihvatim, time bih prihvatila i njegov prestup. Neke stvari su neoprostive, Saira, i po mom i po Božjem ćitapu. Zapamti to." Majka se konačno okrenula ka meni, prostrijelivši me pogledom koji je plamtio od emocija. „Amina je, hvala bogu, zbrinuta. Ima dobrog muža koji se lijepo stara o njoj. Ali ti ... ti uopšte ne možeš da shvatiš koliko brinem za tebe. Obećaj mi da ćeš uvijek misliti na to i da ćeš paziti šta radiš. Neću se smiriti dok ne budem sigurna da si i ti zbrinuta. Dok se ne skrasiš s nekim čestitim momkom, kao što je Šuđa." „Mama, ja uopšte ne želim da se udam." „To sve djevojke kažu, dok ne sretnu onog pravog. Vidjećeš, uskoro ćeš se predomisliti." Slegnula sam ramenima. „A ako se ne predomislim?" „Predomislićeš se." „A šta ako želim nešto sasvim drugačije od svog života?" „Šta to? Šta bi drugo mogla da želiš?" „Još ne znam. Ali ... nije sve u udaji, mama. Pogledaj, recimo, Veliku Nanimu ..." „Veliku Nanimu? Misliš da se ona ne bi odrekla svega da joj se ukazala prilika da zasnuje porodicu?" „Čisto sumnjam." „Hmmmf." Narednog dana rano sam se išunjala iz kuće kako bih se našla sa Mohsinom. Krenula sam na još jedno hodočašće u Hajd park. Dugo sam sjedjela kod Govorničkog ugla, onako kako sam pri željkivala prije pet godina. Kada se Mohsin pojavio, ustala sam sa klupe i srdačno ga zagrlila. Kosa mu je bila kratka i uredna, bez pramenova duginih boja. „Djeluješ drugačije. Sad si tako ... odrastao. Drago mi je što te vidim." „Ni ti ne izgledaš loše." Ispružio je ruku ka klupi, pokazavši mi da ponovo

sjednem. „Ne ljuti se na mene, Saira." „Da se ne ljutim? Zašto bih se ljutila?" „Zbog nečeg što moram da ti kažem." U ruci je držao neki časopis. „Unutra su tvoje fotografije?" „A-ha. Magdine fotografije." „Ali ... to je divno, Mohsine!" Mohsin je u međuvremenu uspio da izgradi skromnu reputaciju, objavljujući svoje fotografije u brošurama raznih dobrotvornih organizacija koje su se bavile stvarima kao što su zaštita ljudskih prava, borba protiv gladi ili izgradnji skloništa za beskućnike. „Zašto bih se ljutila?" „Zato što sam uz fotografije objavio tvoj članak." „Moj članak? Ono o Magdi?" Svojevremeno sam napisala nekoliko nepovezanih stranica, čistu spekulaciju o životu i smrti stare prosjakinje zasnovanu na onom kratkom susretu ispred londonskog Mekdonaldsa, na fotografijama koje je Mohsin snimio i na svim pitanjima koja nisam stigla da joj postavim. „Ali ... taj članak nema nikakvu vrijednost. To je čista spekulacija. Hrpa nasumičnih pitanja i imaginarnih odgovora." „Šta god ti mislila o svom članku, oni su ga objavili. Sa uvodnikom u kome se objašnjava da su u pitanju dokumentarni snimci. Snimci prosjakinje koja je u međuvremenu preminula." Tek tada sam shvatila punu težinu njegovih riječi. „Objavili su članak? Ovdje?" Zgrabila sam časopis iz njegove ruke i počela mahnito da prelistavam stranice, sve dok nisam pronašla fotografije, članak i svoje ime ispod naslova. Objavili su moj članak! „Ne znam ... ne znam šta da kažem." „Nisi bijesna?" „Ma, šta pričaš?! Samo sam ... uzbuđena." Mohsin se konačno osmjehnuo. „Tome sam se i nadao." Nakratko je ućutao kako bih na miru mogla da pročitam priču koju sam napisala i poslala mu je prije nekoliko mjeseci. A onda sam počela da ga bombardujem pitanjima. O časopisu, o njemu samom i o stvarima kojima se trenutno bavio. Za kraj sam ostavila pitanja o porodici. „Znači, stvamo su te odbacili? Nisi više u kontaktu s njima? Naravno, osim sa Mehnaz?" „Povremeno se čujem i sa majkom. Koliko da zna da sam dobro." „Ali, tvoj otac ..." „On mi je rekao da mu se ne javljam dok ne prestanem da budem peder." Sačekala sam da on prvi prasne u smijeh, a onda sam mu se pridružila. „I ... kako ti je sad? Jesi li srećan, Mohsine?" „Nikad nisam bio srećniji. Posao mi odlično ide. Ali, mislim da će za nekoliko godina biti još bolje. Ti još studiraš istoriju?"

„Da." „Jesi li odlučila šta želiš da budeš kad još malo porasteš?" „Znam samo šta ne želim da budem", jetko sam procijedila. „I to je neki početak. Na Berkliju nemaju postdiplomski za novinarstvo, je l' tako?" „Tako je. Možeš da diplomiraš i to je sve." „Znaš, Saira, imam jedan predlog za tebe. Imaćeš dovoljno vremena da razmisliš. Došao sam na tu ideju kad si mi poslala onaj članak. Vidiš, ja sam fotograf, ali ne umjetnički fotograf. Ja svojim slikama pokušavam da ispričam priču. Ali, iza svake slike skrivaju se detalji koje neko mora da predoči. Već sam radio sa nekoliko novinara i mislim da ti imaš šlifa za to. Umiješ da pišeš. Imaš novinarskog dara. Naravno, kad završiš studije. Znači, otprilike za dvije-tri godine?" „Tako je. I šta onda?" „Ako želiš, mogli bismo zajedno da radimo. Da odemo na lice mjesta i da se vratimo s pričom. Da budemo svjedoci, Saira. Ja ću se u međuvremenu potruditi da što više razvijem svoju mrežu. Čim završiš studije, možeš da mi se pridružiš." „Oh, Mohsine! Ali ... to bi bilo fantastično!" „Drago mi je ako tako misliš." „Naravno da mislim! Pojma nemaš koliko bih to voljela!" „Sumnjam da će se tvojim roditeljima dopasti ta ideja." „Ne, neće im se nimalo dopasti."

DVANAESTO POGLAVLJE Nakon te kratke posjete Londonu svaki trenutak koji sam provela sa roditeljima predstavljao je pravi pakao. Tokom avionskog leta i tokom vožnje do Karačija majka me je neprestano bombardovala pričama o bračnom blaženstvu i ispunjenju, sprovodeći patetičnu kampanju koja je trebalo da me učini prijemčivijom za susret sa potencijalnim mladoženjama i njihovim mamicama koji su, kako sam se pribojavala, već čekali u redu da me upoznaju. Naravno, te priče je u redovnim intervalima protkivala usrdnim izrazima vjere i nade, zbog čega mi je bilo još teže da ih svarim. „Znaš, Saira, stvar se uopšte ne svodi na to šta ti planiraš da učiniš sa svojim životom ili šta ja planiram za tebe. Sta god mi željele, kismat uvijek uređuje krajnji ishod. A, vjerovala ne, imam neodoljiv osjećaj da ćeš se ti uskoro sresti sa svojim kismatom. Majčinska intuicija i vjera mi baš to govore. Već dugo se molim da upoznaš muškarca iz svojih snova, muškarca koji će te uvjeriti da je brak ono što želiš, tako da sam ubijeđena da ćemo ga uskoro pronaći. Ili da će on pronaći nas." I sve u tom stilu. U prvom licu množine. Mi i nas. Odmah po dolasku u Karači utekla sam od roditelja kako bih posjetila Veliku Nanimu koja se u međuvremenu preselila u stan koji je kupila za penzionerske dane. Izgledala je strašno staro i strašno krhko, u tolikoj mjeri da sam se uplašila da ću je povrijediti kad sam joj se bacila u zagrljaj. Jedva sam odolijevala porivu da je stegnem još čvršće, naprasno preplavljena spoznajom koliko mi je svih tih godina nedostajala. Ona je odmah počela da se raspituje kako mi je na studijama, zalazeći u najsitnije pojedinosti sa interesovanjem koje niko drugi nije pokazivao. Bila je razočarana činjenicom da nisam pročitala neka od kapitalnih djela tako da mi je preporučili obilje tekstova i autora za koje nikad nisam čula, ali je takođe bila oduševljena mnogim od naslova koje sam joj pomenula, a one koji su joj bili nepoznati savjesno je pribilježila u svoj notes. Velika Nanima više nije predavala na koledžu, ali je i dalje prevodila i radila adaptacije engleskih književnih djela za pakistansku televiziju. „Znaš, ponekad mi se čini da je to jalov trud jer nikog više ne zanimaju drame na urdu jeziku. Mi više nemamo svoju kulturu. Zašto bi neko mario za kvalitet kad mu je lakše da ode do video-kluba i da iznajmi kasetu sa nekim indijskim filmom ili nekom američkom TV emisijom? Ovdašnja mladež, imućnija

mladež, uopšte ne želi da razmišlja o tome da svi ne žive tako lagodno kao oni. „Niko više ne obraća pažnju na činjenicu da sve manje i manje naše djece ima dovoljno hrane i krov nad glavom i mogućnost da se obrazuje! Ja sam čitav život posvetila obrazovanju, vjerujući da će ono jednog dana postati dostupno svima, a šta se na kraju desilo? Oni koji imaju dovoljno para razmišljaju samo o tome kako da prigrabe još više i uopšte se ne obaziru na ostali narod, kao da su slijepi za njihovu muku i bijedu. Ovo više nije zemlja već pakleni ponor u kome vladaju tiranija i pohlepa. A sva ta iznevjerena obećanja – demokratija i ustav i tome slično – koliko puta se takve stvari mogu baciti u blato prije nego što se ne pretvore u zaboravljena slova na papiru, u riječi koje ovdje niko više ne umije ni da pročita, a kamoli da ih sprovede u djelo? Koliko još naš narod treba da propati prije nego što pronađe nešto čime će popuniti prazninu koju su ostavila ta šuplja obećanja? Stvari su otišle tako daleko da više ne vidim način da se bilo šta ispravi. A, osim toga, previše sam stara i umorna da bih lomila glavu oko toga. Vidiš koliko sam izlapila? Ti si mi došla u posjetu, a ja trabunjam o stvarima koje te se uopšte ne tiču. Oh, beti! Tako mi je drago što te vidim. Reci mi, kako je Amina? Da li je srećna?" „Jeste. Suda je stvarno dobar. A to je najvažnije, bar u maminim očima." Velika Nanima je naherila glavu. „Pravo da ti kažem, nije mala stvar imati dobrog muža." Odmah sam se sjetila onoga što su moja majka i Amina rekle za Veliku Nanimu. „Reci mi, da li bi se ti svega odrekla – mislim, čitavog svog života i svega što si postigla – da si mogla da se udaš i da zasnuješ porodicu?" „Znaš, malena, to je veoma ozbiljno pitanje." Velika Nanima je na trenutak zaćutala, prislonivši ruku uz obraz i utonuvši u misli. „Ne mogu da kažem da nekad davno nisu postojali trenuci kada bih možda uradila to što si pomenula. Ali, kad se sada osvrnem za sobom, mislim da ni za čim ne žalim." Zadovoljno sam klimnula. Velika Nanima premjestila je ruku na moj obraz. „Dopao ti se moj odgovor?" „Da, drago mi je što si mi to rekla." Stegla sam njenu ruku, a onda sam se sjetila da uopšte nisam pomenula svoje roditelje. „Mama i tata su rekli da ti prenesem salaam. Doći će za sat vremena da te vide. Ja nisam mogla toliko da čekam." „Bog te blagoslovio! Bila sam van sebe od sreće kad sam čula da ćeš doći. Ko zna da li ću za ovog života imati priliku da te ponovo vidim. Vidiš koliko sam ostarila? Trebalo je još odavno da odem. Svakog dana molim boga da me uzme na vrijeme, dok je moje dostojanstvo još neokrnjeno." „Lubna-kala se žali kako te stalno nagovara da pređeš kod nje, a ti uporno

odbijaš." „Lubna je stvarno milo dijete, ali sve dok imam izbora, sve dok mogu da se staram o sebi, ostaću među ovim zidovima. Srećna sam ovdje, Saira. Lubna mi svake nedjelje dolazi u posjetu i šalje djecu da me obiđu." Velika Nanima je prasnula u smijeh. „Znam da dolaze samo zato što ih ona nagovara. Dolazi čak i njena nova snajka. Šta misliš o nevjesti svog rođaka?" „Veoma je lijepa. I mlada." Bila je godinu dana mlađa od mene i već je bila udata. „Da, i prosto se klanja pred Lubnom." Velika Nanima je zavrtjela glavom i ponovo se nasmijala. „Znaš, čovjek bi pomislio da će tvoja kala, nakon onoga što je prošla sa vlastitom svekrvom, biti malo mekša i saosjećajnija, ali izgleda da je neke lekcije teško naučiti." Klimnula sam jer sam i sama primijetila koliko je situacija u Lubna-kalinom domu podsjećala na ono vrijeme kada je ona bila podređena, kada je morala da se povinuje autoritetu svoje svekrve i da bespogovorno sluša svaku njenu riječ. Čak je i moja mama bila prinuđena da se zapita „Zašto je, za ime Božje" njena sestra insistirala da njen sin i snaha žive pod njenim krovom. „A kako si ti, Velika Nanima? Jesi li dobro?" „Jesam. Zdravlje me još služi i imam mnogo posla, mašala. Radim na novoj drami, na adaptaciji Orkanskih visova. Bivše učenice me redovno obilaze. Svake nedjelje mi neka od njih svrati u posjetu. Neke su postale doktori, advokati, pisci. Neke me posjećuju kad se vrate kući iz Engleske ili Amerike, gdje su emigrirale, poput tvojih roditelja. Strašno mi je drago kad ih vidim, mada me to podsjeća koliko je vremena prošlo. Sjećam se kad su bile šiparice, a sad su neke od njih već postale i bake. Možeš li da povjeruješ?" „Amina me je zamolila da ti prenesem pozdrave i da ti ovo uručim." Pružila sam joj kutiju sa maramicama koje joj je moja sestra poslala. „Ah, vragolanka mala! Sjetila se svoje Velike Nanime! Mnogo mi je pozdravi i izljubi. Odavno je nisam vidjela, još od onomad kada je bila ovdje sa majkom, malo prije udaje. Voljela bih da je vidim prije nego što umrem. I, molim te, zamoli je da zaboravi na onaj incident sa ventilatorom. Prenesi joj da je volim koliko i tebe." Velika Nanima mi je vragolasto namignula, sklopivši svoj smežurani kapak. „A kako stoje stvari kod tebe, Saira? Kažeš da ti studije dobro idu. Znaš li čime ćeš se baviti kad budeš diplomirala?" „Mislim da sam nedavno saznala. Želim da pišem. Da budem novinar." „Novinar? A ne pisac?" Odmahnula sam glavom. „Možda kasnije. Htjela bih nešto da ti pokažem." Izvadila sam časopis koji sam dobila od Mohsina i pronašla svoj članak. Velika

Nanima je pročitala priču i pažljivo osmotrila slike, sa ozbiljnošću i dostojanstvom koje sam od nje očekivala. Kada je završila, zagledala se u mene, tako dugo i netremično da sam se pokajnički promeškoljila na stolici i promucala, „Ovaj ... to sam napisala tek onako, bez naročitih pretenzija. Kao propratni tekst za fotografije koje je snimio moj rođak Mohsin." „Naravno, ali same slike ne bi bile ni upola tako upečatljive bez tvojih riječi. Impresionirana sam, Saira. Kažeš da je te fotografije snimio tvoj rođak? Ahmedov sin?" Klimnula sam. „Lijepo . Jeste li bliski?" „Jesmo." Primijetila sam kako Velika Nanima radoznalo izvija obrvu. „Ma ne, Velika Nanima. Nije to što misliš. Ovaj ... on ne voli djevojke." „Da, čula sam." Pokazala sam glavom na časopis koji je još držala u rukama. „Moji roditelji ne znaju za to." „Zašto? Misliš da im se ne bi dopalo to što radiš?" Slegnula sam ramenima. „Šta misliš o majčinim planovima? Da li je to ono što želiš?" „Na kakve planove misliš?" „Pa, da ti pronađe dobrog muža." „Ne mogu da vjerujem! I ti si čula za to? Je l' dala oglas u novinama?" „Naša porodica je prilično velika, Saira, sa dobro razvijenom mrežom koja pokriva sve krajeve svijeta. A tvoja majka je iskoristila tu mrežu kako bi potencijalnim bračnim kandidatima stavila do znanja da si stasala za udaju." „Da, tako sam i mislila. Ponižavajuće, zar ne?" „Tvoja majka samo želi da budeš srećna i zbrinuta." „I ja želim da budem srećna, ali mi nije ni na kraj pameti da se tako usrećim." „To sam i pretpostavila." Velika Nanima je ispustila težak uzdah. „Tvoja majka brine za tebe. Brine zato što zna da pred tobom stoji toliko različitih izbora sa kojima ona nema nikakvih dodirnih tačaka. Znaš, svi mi smo, u krajnjoj liniji, samo ljudi. Teško nam je kad neko koga volimo napravi drugačiji izbor od našeg, kad odluči da bude drugačiji od nas i da živi drugačije nego što mi živimo. To je teško za obje strane. Mislim da je tvoj rođak Mohsin to osjetio na vlastitoj koži, baš kao i ti, mada tvoja majka i dalje ne želi da se suoči s tim." Razrogačila sam oči od nevjerice. „Ne tražim od tebe da mi se ispovijediš, Saira. To je sasvim prirodno. Ti si mlada žena koja živi u drugačijem vremenu i prostoru. Ti sama moraš odlučiti šta

želiš da učiniš sa svojim životom. Ali nemoj previše žuriti da odbaciš sve što je staro kako bi prigrlila novo. Napravi mjesta za oba, Saira. Ta stara porodična mreža ... ona je tu kada se rađamo, kada se ženimo i udajemo – za šta je tvoja majka sada koristi – i kada umiremo. Sagledano iz te perspektive, to nije tako loša stvar. Ovdje ljudi ne umiru sami i napušteni. Ovdje ljudi ne odlaze a da niko i ne primijeti da su otišli, kao što se dešava kod vas, u Americi. U našoj kulturi je drugačije. Ovdje se čovjek definiše u odnosu na one koji ga okružuju. Ti si nečija kćer ili supruga ili majka ili sestra ili tetka. A ja, koja nisam imala sreće da se ostvarim na svim tim poljima, sada još snažnije prianjam uz one uloge koje mi je život podario. Naravno, kad postoje takve veze i spone, postoje i izvjesna očekivanja. Postoji cijena koju moraš da platiš. A opet, tamo gdje ljudi definišu sebe isključivo u vlastitim okvirima, tamo gdje drugima ništa ne duguješ i gdje ne moraš da udovoljiš ničijim očekivanjima, postoji srazmjerno manja šansa da budeš nagrađena. Da budeš nagrađena time što si nekome potrebna i što je nekome stalo do tebe. U tome počiva svrha obaveza i dužnosti, Saira. To je cijena koja se plaća. Ali, ako plaćaš, uvijek plaćaš za nešto. Za nešto vrijedno što bi bio grijeh izgubiti. Uopšte ti ne zavidim, mila. Ti sad moraš da odlučiš šta od svega toga želiš da zadržiš i koliku odgovornost možeš da preuzmeš na svoja pleća. Potrudi se da se ne otuđiš od majke zato što ćeš jednog dana shvatiti da su tvoje vrijednosti postale bliže njenim vrijednostima. Ona samo želi da budeš srećna." „Znam, ali istovremeno želi i da se povinujem njenom protokolu, Velika Nanima. Ni ti se nisi povinovala tim pravilima." „Ne vlastitim izborom, Saira." „Ali si zadovoljna svojim životom, zar ne?" „Naravno da sam zadovoljna. Ali, šta sam ono htjela da kažem ..." Velika Nanima je na trenutak sklopila oči. „Imala sam lijep život. Ali, kakav god put da odabereš, prije ili kasnije kucne čas da shvatiš da tvoj život nije uvijek u tvojim rukama, Saira. A kad nastupe takvi trenuci svima nam je potrebno – kako si ono rekla? – svima nam je potrebno da se povinujemo nekom protokolu. A ako potpuno odbaciš taj stari već ustanovljeni obrazac, trebaće ti mnogo vremena da osmisliš nova pravila po kojima ćeš živjeti. To je strašno teško, Saira. Možeš ponešto da promijeniš i da preurediš ... ali da ponovo izmisliš točak? Zašto bi to radila? Ima li uopšte svrhe u tome? Brak je samo jedan dio tog protokola, Saira." „Da, ali meni taj dio trenutno zadaje najviše muka." „Naravno, ali nemoj zbog toga da odbaciš čitav sistem. Bar dok ne saznaš šta se još krije u njemu." Riječi Velike Nanime donekle su me ohrabrile tako da sam nekako uspjela da preturim preko glave sve provodadžijske zamke koje mi je majka postavljala u

narednih nekoliko nedjelja. Ispod oka sam posmatrala delegacije prosaca koji su nam dolazili u posjetu, držeći se po strani i pretvarajući se da sam dio publike a ne aktivni učesnik u predstavi koja se odigravala preda mnom. Dok sam razgovarala sa majkama potencijalnih mladoženja, pretvarala sam se u neku drugu Sairu. Ta druga Saira je, rezervirana i distancirana, odmjeravala bračne kandidate, momke koji su tokom raspusta pristigli iz Evrope i Amerike, gdje su pohađali ugledne koledže, mladiće koji su predstavljali desi replike mojih kolega sa univerziteta i koji su mi stoga djelovali strašno poznato i nimalo impresivno. Ubrzo su uslijedile dvije prosidbe, preko posrednika koji je uživao poštovanje obje strane. Dvije bračne ponude od stranaca čijih lica čak nisam mogla ni da se sjetim kada su njihovi izaslanici došli da nastave pregovore sa mojim roditeljima. Morala sam da se suočim s njima i da lično odbijem čast koju su mi ukazali. Sjedjeli smo u dnevnoj sobi moje tetke, okružen velom napete tišine, dok su oni kašljucali i mucali i dok sam ja, potpuno bezizražajnog lica, piljila ispred sebe. Moja majka je bila bijesna zbog moje ravnodušnosti, ali me njene priče i ubjeđivanja nisu naveli da se predomislim. Tokom poslednje nedjelje našeg boravka u Karačiju Lubna-kala nas je izvela u Gimkanu, na ručak. Pozvala je i Veliku Nanimu. Bujna zelena raskoš Gimkana vrta – gdje su konobari sa leptir-mašnama služili bogate i privilegovane goste koji su sjedjeli za stolovima postavljenim na travnjaku ili u otvorenom paviljonu u kome su se i dalje nalazile teške tamne starinske stolice sa trščanim naslonima koje su podsjećale na dane kada je to bio privatni klub britanskih oficira – predstavljala je drastičan kontrast u odnosu na buku i vrevu koje su vladale sa druge strane zidina. Lubna-kala nam je pokazala da krenemo ka četvrtastom stolu pored stepeništa koje je vodilo ka paviljonu. Dvorište je bilo prepuno djece koja su trčkarala tamo-amo, između besprekorno dotjeranih žena ukrašenih skupocjenim nakitom i krezavih aja16 u pohabanoj odjeći koje su se vrzmale po rubovima vrta i u blizini igrališta. Dok smo išli ka svom stolu, oko nas se razlijegao žamor glasova koji su govorili o fascinantnim temama: o politici i korupciji (koje su, po svoj prilici, predstavljale sinonimne termin), čistom i prljavom novcu, izvoznim kvotama, bridžu, kriketu, putovanjima i šopingu. Međutim, prije nego što smo stigli do svojih mjesta, mamu i Lubna-kalu zaustavila je izvjesna teta Bani, stara prijateljica iz Bombaja, koja je moju majku pozdravila ushićenom cikom. Mog oca je, na sličan način, presreo jedan prijatelj iz djetinjstva. Velika Nanima i ja smo se smjestile za sto i zapiljile se u jelovnike koje nam je konobar donio. Nakon što smo odlučile šta ćemo naručiti – čorbu od paradajza, tost sa sirom, riblje pakore, sendviče sa piletinom i čaj – Velika Nanima je rekla da mora

16 Ayah, dadilja, služavka. (Prim. prev.)

do toaleta, a ja sam ostala sama za stolom, čekajući svoje raštrkane rođake. Osvrnula sam se oko sebe, posmatrajući taj stari poznati ambijent. Kad god bismo došli u Karači, Lubna-kala nas je dovodila tu, tako da je to već postala porodična tradicija. Vrt Gimkana predstavljao je za moju tetku omiljeno mjesto za druženje van kuće. Prije nego što je preuzela vlast u svom domu, takvi izlasci su joj pružali šansu da utekne od tiranije svoje svekrve i da na miru popriča sa svojom rodbinom. Za Aminu I mene glavnu atrakciju predstavljao je veliki bazen u kome smo mogle da se osvježimo od nesnosnih vrućina. Kada sam postala starija, shvatila sam šta je to mjesto simbolizovalo. Bilo je to aristokratsko utočište od meteža koji je vladao napolju, statusni simbol koji je oživljavao čari prohujalih vremena kada su jedini desiji koji su se vrzmali po tom bajkovitom vrtu bili sluge i konobari. U Karačiju je bilo još mnogo sličnih klubova, višeg ili nižeg ranga, ali su svi imali zajedničke temelje. Bili su to ostaci imperije čije svrgavanje nije ispunilo prvobitne nade i očekivanja, kao što je Velika Nanima često ukazivali. Dok sam se zanosila takvim razmišljanjima, pogled mi je odlutao ka skupini ljudi koji su sjedjeli u paviljonu, pušeći i razgovarajući. Pažnju mi je privukao muškarac koji je sjedio u sredini. Držao je nekakvo predavanje, naslanjajući se na trščani naslon i živo gestikulirajući rukama. Čelo mu je bilo blago namršteno, a lice preplavljeno takvom strašću da sam istog trenutka poželjela da proniknem u njeno porijeklo. Nakon što je iznio svoju poentu naglo je zaćutao i učtivo saslušao odgovor koji su podstakle njegove riječi. Odmahnuo je glavom i osmjehnuo se, očigledno odbacujući tvrdnje svog sagovornika. Tada je primijetio da zurim u njega. Uzvratio mi je pogled, dovoljno dugo i intenzivno da postiđeno oborim oči. Velika Nanima se u tom trenutku vratila nazad. Skočila sam na noge kako bih joj pomogla da se smjesti, bacivši još jedan pogled ka nepoznatom muškarcu. Na moje zaprepašćenje, primijetila sam da je krenuo pravo ka nama. Velika Nanima je spazila moj pogled i lagano se okrenula. Muškarac joj je mahnuo rukom i Velika Nanima mu je uzvratila pozdrav, objasnivši mi dok je prilazio, „Prepoznaješ li tog gospodina, Saira? To je Madžid Kan. Kad si prošli put bila ovdje, dala sam ti njegovu knjigu." Te riječi dodatno su raspirile moju znatiželju. Madžid Kan je bio visok stasit muškarac, sa bujnom gustom kosom protkanom prosijedim vlasima iznad slepoočnica. Osmijeh mu je bio širok i blistav, a sitne bore u uglovima očiju ukazivale su da mu je bilo iskreno drago što je sreo moju babu. „Teta Adiba! Baš se radujem što vas vidim", doviknuo je Madžid Kan – novinar, romanopisac i dobitnik Komonveltove nagrade za književnost. Prišao je Velikoj Nanimi i galantno joj poljubio ruku.

„Madžide, mili moj! Kako ti je majka?" „Dobro je", odgovorio je on, učtivo klimnuvši. Velika Nanima je ushićeno objasnila, „Madžidova majka je bila moja učenica. Jedna od mojih prvih i najboljih učenica." „A vi ste, teta Adiba, bar po priči moje majke, najzaslužniji što sam ja postao pisac. Vi ste kod nje podstakli ljubav prema književnosti koju je ona potom prenijela na mene. Vi ste nadahnuli njenu strast. A moja jedina nesreća, kako ona kaže, bila je u tome što sam rođen kao dječak, što je unaprijed isključilo mogućnost da i ja postanem vaš đak.” Velika Nanima je veselo zavrtjela prstom. „Da, ti si rođeni pisac! Naučio si da izvrćeš riječi kako bi ih prilagodio svojoj svrsi." Na Madžid Kanovom licu zaigrao je obestan smiješak, smiješak koji je djelovao čudno na licu muškarca koji je, po mojoj procjeni, imao oko četrdeset godina. „Koliko dugo ostaješ ovdje, beta?" „Samo nedjelju dana. U ponedjeljak odlazim. Znate, shvatio sam da dugoročan boravak u Pakistanu nije dobar za moje zdravlje." Velika Nanima se znalački nasmijala. Bio je to osmijeh koji sam dobro poznavala, tugaljiv osmijeh koji je koristila u situacijama kada nije postojala druga alternativa. „Kada je Madžid prošli put bio ovdje, neki razbojnici su ga napali noževima. Naravno, svi znaju zašto se to desilo. Zato što se Madžid odvažio da progovori o korumpiranosti ovdašnje policije. Neki su se osjetili prozvanim pa su odlučili da pošalju svoje gunde na njega i da mu zapuše usta." Madžid Kan je ležerno slegnuo ramenima. „To nije nikakvo čudo, zar ne? Kad se drznete da gurnete nos u nečiju prljavu rabotu, on će se potruditi da vam stavi do znanja da mu se to ne dopada. Ako Pakistan po nečemu prednjači, onda je to stvaranje gunda i terorista." „Ne namjeravaš da se vratiš ovdje?" „Ne, bar zasad. Stvari su ovdje prilično nestabilne. Zemljotresi, klizišta, državni udari. Tlo se previše brzo i previše lako izmiče pod nogama, bar za moj ukus." „Gdje sad živiš?" „Gdje živim? Nigdje, plašim se. Skitam tamo-amo, tragajući za pričama koje vrijedi ispričati." „Ne pravdaj svoju skitnju profesionalnim motivima, Madžide", prekorno je natuknuli Velika Nanima. „Pisac uvijek pronađe svoju priču. Dovoljno je da se zapiljiš u ono što ti leži pred nosom pa da pronađeš nešto što vrijedi ispričati." „Da, naravno ... poput Džejn Ostin i sestara Bronte, koje su rovincijalizam

pretvorile u umjetnost. Ali, moj stav je drugačiji. Čitav svijet je moja provincija, teta Adiba, a čovjek mora poprilično da se naskita da bi pokrio toliki reon." Madžid Kanov pogled ponovo se ukrstio sa mojim kada je Velika Nanima rekla, „Beta, ovo je unuka moje sestre, Saira Kader. Ona živi u Americi i želi da postane pisac. Tačnije, novinar." „Novinar? U tom slučaju moraćeš da se iseliš iz Amerike. Tamo trenutno nema mnogo mjesta za novinarstvo, zar ne?" Prasnula sam u smijeh. „Saira je već objavila svoj prvi članak", nastavila je Velika Nanima. „U jednom engleskom časopisu." „Ozbiljno?" Njegov ton je bio za nijansu presrdačan da bi se okarakterisao kao usiljen. „Prilično dobar članak." Velika Nanima očigledno nije imala namjeru da odustane. „Čisto sumnjam da bi se mišljenje moje bake moglo okarakterisati kao nepristrasno", promucala sam, svjesna činjenice da mu je na desetine gospođa svakodnevno predočavalo spisateljski talenat svojih mladih rođaka. „Ko ti je objavio članak?" Pitanje je ovog puta bilo upućeno direktno meni. Rekla sam mu ime časopisa, zažalivši što je Velika Nanima načela tu temu. Madžid Kan je izvio obrvu. „Ali, lično poznajem urednika tog ubogog časopisa. Štaviše, on mi je dobar prijatelj tako da mi svakog mjeseca šalje primerak. Kako glasi naslov članka?" „Magda. To je samo propratni tekst za fotografije koje su objavljene u tom broju." „Magda?" Madžid Kan je ispružio ruku, privukao stolicu i spustio se pored mene. „Da, sjećam se tog teksta." Osjetila sam kako mi lice obliva rumen – rumen zadovoljstva, nelagodnosti i šoka. „Pročitali ste moj članak?" „Je l' vidiš, Saira?" Velika Nanima je oduševljeno zapljeskala rukama. „Ti želiš da postaneš pisac, a već si uspjela da privučeš pažnju jednog svjetski poznatog i poznatog autora." „Velika Nanima, to ne znači da mu se članak dopao." „Naravno da mi se dopao.” Madžid Kan je uspio da zvuči dovoljno iskreno. Velika Nanima je ponovo zapljeskala. Madžid Kan me je posmatrao kao što bi neki naučnik posmatrao neobičnu bakteriju na mikroskopskoj pločici. „Znaš, nisam baš blagonaklon prema mladim piscima. Oni, gotovo po pravilu, previše pametuju. Previše su samosvjesni i previše uglađeni. Kreativna ne-fikcija naročito mi je odbojna zato što zamagljuje granicu

između činjenice i fikcije u svijetu u kome je te sfere već dovoljno teško razdvojiti. Međutim, tvoj članak predstavlja samo niz pitanja i sumnji, bez pokušaja da se ponudi odgovor. Nešto kao lament. Bila si bolno svjesna vlastitih ograničenja i uspjela si to da predočiš na prilično zanimljiv način." Velika Nanima je ushićeno huknula. „Ma nemoj! Oprosti mi, Madžide, ali te ja dovoljno dugo poznajem da bih nasjela na takvu demagogiju. Ne dopusti da te zavara njegova tobožnja strogoća, Saira. Znaš, on mora da održi svoj imidž. Potrudio se da dobro zamaskira svoj stav, ali njegove riječi treba da shvatiš kao čist kompliment." Madžid Kan je ozbiljno klimnuo, povlađujući ushićenju Velike Nanime. „Nastavi tako, Saira. U principu sve se svodi baš na to, na postavljanje pitanja, jer odgovori nikad ne pripadaju tebi. Nažalost, novinari uglavnom jure za pričom tako da većina previđa taj detalj." Još malo je porazgovarao sa Velikom Nanimom, a onda se – prije nego što su nam se Lubna-kala i moji roditelji pridružili – učtivo oprostio sa nama i otišao. „Ovo je bilo ... uau!" Bilo je to sve što sam uspjela da kažem kada se udaljio. „Imala sam utisak kao da sam u obdaništu i da Pikasu pokazujem kućicu koju sam nacrtala drvenim bojicama." „Pikaso, malo sjutra! Njega si donekle precijenila, a sebe potcijenila. Pokušaj da pronađeš sredinu, beti. Važi?"

TRINAESTO POGLAVLJE „Prije nego što počnem", rekao je gostujući predavač Madžid Kan, obraćajući se uzbuđenoj publici koja je prisustvovala vanprogramskom predavanju organizovanom za studente koji nisu pripadali Berklijevom odsjeku za žurnalistiku, „imam nekoliko pitanja za vas. Novinar uvijek kreće od pitanja, zar ne? A pošto vjerujem da bi neki od vas željeli da postanu novinari", zastao je, osluškujući smijeh i procjenjujući reakciju prisutnih, „nadam se i očekujem da ćete me tokom ove diskusije prekidati svojim pitanjima. Dakle, koliko vas je čulo za Djecu ponoći?" Prešla sam pogledom preko studenata koji su se okupili u Dvinel holu, zaključivši da sam bila među manjinom koja je podigla ruku. „U redu. Koliko vas je čulo za Satanske stihove?" Sada je ruku podiglo više od polovine studenata. „I, na kraju, koliko vas je čulo za Salmana Ruždija?" Ovog puta svi su podigli ruku. „Eto, dragi prijatelji, baš u tome počiva razlika između novinarstva i fikcije. U moći. U moći koja jednog relativno opskurnog književnika – bez obzira na njegovu priznatost u akademskim krugovima – transformiše u ime koje figurira na naslovnim stranama svjetskih časopisa. Sadržaj Ruždijevih romana – njegove priče – nikada, apsolutno nikada neće imati onakav uticaj kakav je izvršila priča o samom Ruždiju. Naravno, njegov slučaj već dugo podstiče žučnu debatu. Jedni ukazuju na Ruždijevo pravo da iznese vlastito mišljenje, dok ga drugi napadaju zbog bogohulne prirode njegovih djela. Ali, realno posmatrano, oni koji tvrde da u njegovim djelima nema ničeg uvredljivog i oni koji njegovo stvaralaštvo doživljavaju kao napad na vlastiti integritet u najvećem broju slučajeva uopšte nisu pročitali ono što je on napisao. Svi oni – sve te zaraćene horde, mule i ajatolasi koji izriču fatve – svi oni su svoj sud zasnovali na onome što su čuli. Zasnovali su ga na tekućim vijestima. Isto važi i u takozvanom zapadnom svijetu. Kažem takozvanom, zato što ta vrsta razgraničenja, po mom dubokom uvjerenju, predstavlja opasnu izmišljotinu koja je u krajnjem raskoraku sa činjenicom da svi mi živimo u jednom svijetu, sa jednakom odgovornošću da se staramo o njemu i sa jednakim šansama da ga zloupotrebimo i oskrnavimo. U takozvanom zapadnom svijetu veoma malo ljudi je usredsređeno na Ruždijev roman per se. U pitanju je efekat koji je ta priča izazvala, a ne njen sadržaj. Da taj efekat nije podigao takvu prašinu u javnosti, knjiga Salmana Ruždija bi – uprkos svojoj priznatosti i svom književnom značaju – ostala pokopana u nekom akademskom budžaku gdje su pokopana tolika druga

briljantna književna djela. Jesam li u pravu? Da li se slažemo po tom pitanju? Da novinarstvo posjeduje veću moć od fikcije?" Madžid Kan je napravio dugu pauzu, iščekujući našu reakciju. Ruka me je prosto svrbjela dok sam prelazila pogledom preko auditorijuma, konstatujući da apsolutno niko nije izgarao od želje da postavi pitanje koje mi se vrzmalo po glavi. Shvativši da će svi ostati uzdržani, lagano i kolebljivo podigla sam ruku. Kada sam kročila u tu dvoranu, uopšte mi nije palo na pamet da ću se tako brzo naći u situaciji da mu uputim direktan izazov. „Ah, pitanje! Hvala bogu! Već sam se uplašio da se niko neće odvažiti da ospori premisu koju sam upravo konstruisao. Dakle, da čujemo." „Hmmm ... premisa koju ste upravo iznijeli ... zar vam se ne čini da je ona primjenljiva samo na kratke staze? Mislim ... ko se sjeća vijesti nakon što pročita neki roman? Vijesti koje su bile aktuelne u vrijeme kada je taj roman bio objavljen? Da li neko danas razmišlja o ratu koji se odvijao u pozadini romana Gordost i predrasuda? Čak i romani koji su naizgled smješteni u istorijski kontekst mogu se čitati nezavisno od tadašnjih dnevnik vijesti. Uzmimo, na primjer, Tolstoja. Njegove priče govore same za sebe, a većina današnjih čitalaca nema ni najblažu predstavu o tome šta se u to vrijeme pisalo po novinama, izuzev podataka koje je sam autor odlučio da uvrsti u pripovijest o likovima koje je stvorio." „Ah, naravno ... dugoročno gledište. Ti sigurno studiraš istoriju?" Klimnula sam, na šta je publika prasnula u glasan smijeh. Njegova pažnja bila je sad usredsređena isključivo na mene. Primijetila sam kako izdvaja moje lice iz mase, kako me fiksira pogledom i blago nabira čelo. „Mislim da znam ko si ti. Magda, je l' tako? Ti si napisala članak pod tim naslovom?" Ponovo sam klimnula, jedva odolijevajući porivu da sakrijem lice koje je buknulo od rumenila, od brade do samog vrha čela. „Dugoročno gledište", zamišljeno je ponovio. „Ali, koji novinar ima vremena za to?" Publika je prasnula u još glasniji smijeh. „Tvoja poenta je na mjestu, ali ja zbog toga neću odstupiti od svoje premise. Krenuo sam od tvrdnje da razlika između novinarstva i fikcije počiva u moći. Tačno je to što si rekla ... da fikcija ima duži vijek. Čak sam spreman da priznam i da je fikcija istinitija od novinarstva. Ali je novinarstvo i dalje moćnije. I opasnije. A pošto je moćno, istovremeno je privlačno za one koji posjeduju moć. „Kako to fikcija može biti istinitija od novinarstva, pitaćete, kada je novinarstvo zasnovano na činjenicama? Na činjenicama. Sta može biti istinitije od činjenica? Ali, kad bolje razmislimo, činjenice su

često neusklađene i kontradiktorne. Njihova kompleksnost se opire našem razumijevanju. Kako da asimiliramo te nepokorne izobličene entitete? Novinari su reporteri. Izvještači. Izvještači bi trebalo da izvještavaju. Međutim, često se nađemo u iskušenju da učinimo i nešto više od toga – naravno, sve zarad ispravnog cilja. Da nešto objasnimo, kristalizujemo, stavimo u određeni kontekst. Da pomognemo ljudima da shvate ono što ni mi sami ne shvatamo. I tako su novinari razvili naviku da sklapaju činjenice na takav način da one djeluju smisleno, da ih uklope u okvir određene priče. Da nešto konstruišu iz haosa. Ali, dok gradite priču, vi birate koje ćete blokove upotrebiti a koje ćete odbaciti. Odlučujete na koji način ćete ih svrstati i kakav ćete im oblik podariti. I tako novinari postaju arhitekti. Ko može da kaže šta je arhitekta? Glorifikovani inženjer? Ili umjetnik? Ili pomalo od oba? Umjetnik? upitaćete, sa mješavinom iznenađenosti i gnušanja. Ali, umjetnik mora da stvara. A novinar, po vašim tvrdnjama, naprosto izvještava. Ne slažem se s tim jer novinari takođe stvaraju. Novinari – oni novinari koji postaju arhitekte – projektuju zgrade i stambene četvrti u koje će se useliti njihov auditorijum. Vodeći mediji rade upravo to. Oni uzimaju aktivnog učešća u projektovanju beskrajnih površina na kojima se izdižu besprekorno postrojeni nizovi kuća, sa duplim garažama, pedantnim bijelim ogradama i održavanim travnjacima koji su okruženi brižljivo aranžiranim cvijetnim lejama. Tu nema mjesta za korov – za kontradikcije i složenosti koje ugrožavaju unaprijed uspostavljeni poredak. Ali, korov uprkos tome buja, a američki novinari, uz nekolicinu znamenitih i hrabrih izuzetaka, u najboljem slučaju revnosno nastoje da ga izbjegnu ili ignorišu. A u najgorem slučaju skreću pažnju na njega i proglašavaju ga ružnim i nepoželjnim rastinjem koje po svaku cijenu treba istrijebiti. Današnje novinarstvo se, otprilike, svodi na to. Odreknite se iluzija da je drugačije. „Problem je u tome što čak i korov ima ime. Svaki botaničar vam to može potvrditi. Postoji mnoštvo činjenica koje se mogu saznati o korovu – statistički podaci, procesi opstanka, informacije koje su, same po sebi, svakako vrijedne pažnje. „Kakvu ćete građevinu projektovati? Kako će izgledati četvrt koju namjeravate da konstruišete? Koje ćete činjenice upotrebiti? A koje ćete ignorirati? Ako neku činjenicu bacite u prašumu, misleći da je tamo niko neće čuti, da li će ona uprkos tome proizvesti odjek? Naravno da hoće. Jer u prašumi uvek postoji još neko. Činjenice koje odbacujemo zato što se ne uklapaju u obrazac priča koje pišemo ne mogu biti eliminisane, koliko god mi pokušavali to da učinimo, koliko god voljeli građevine, kuće i stambene četvrti koje smo konstruisali. Te druge činjenice – ti odbačeni graditeljski blokovi – još su tu, kao

cigle u rukama drugih ljudi iz prašume, ljudi koji ih vide i čuju i čije živote one prožimaju. Zato morate dobro da pazite. Jer te cigle mogu postati oružje. „Ja sam novinar, potpuno svjestan vlastitih ograničenja i svjestan činjenice da nikad neću biti kadar da ih prevaziđem. I ja sam, poput svih ostalih, podložan tom procesu konstrukcije. Ja sam proizvod vlastite specifične kulture u kojoj pronalazim opravdanje za svoju tačku gledišta, koja je unaprijed formirana. Pretpostavljam da mnogi od vas znaju šta znači riječ šahid. U leksikonu mnogih naroda, i muslimanske i drugih vjera, riječ šahid označava mučenika. Nekoga ko umire za određeni cilj – za cilj islama. Dakle, imamo riječ koja je spremna za upotrebu i koju obilato koriste oni koji su dovoljno očajni ili dovoljno ludi dovoljno izopačeni, zavisno od tačke gledišta, da bi im takva riječ bila potrebna. Ali, u korjenu riječi šahid se zapravo skriva riječ svjedok. To je takođe korjensko značenje grčke riječi za mučenika. To je vrsta novinarstva koja mene zanima. Ja naprosto želim da budem svjedok. Ne da nečemu dajem smisao, ne čak ni da nešto shvatim. Jer onog trenutka kad to pokušam da učinim postajem arhitekti, čovjek koji konstruiše značenja i istinu, pripovjedač. Kada me nadvlada potreba da nečemu pripišem značenje, sjednem i napišem roman. Samo u tim prilikama sebi dopuštam da budem opsjednut kazivanjem priče. Fiktivno djelo za mene predstavlja jedini kontekst u kome sam zainteresovan za Istinu. Sa velikim I. „U novinarstvu, istina lako postaje irelevantna, podložna dizajniranju i konstruisanju činjenica. U fikciji su činjenice irelevantne, podložne pripovjedačkoj potrazi za istinom. Istina je opasna, a roman predstavlja najsubverzivniji postojeći izraz istine. Zato što se najveće istine mogu sakriti u romansijerskoj fikciji. „U šia islamu postoji princip samoočuvanja koji se naziva takija. U situacijama kada istina postane opasna po vaše zdravlje možete da slažete. Možete da odete u ilegalu, da se sakrijete. Fikcija je upravo to, kamuflirana istina koja je manje podložna manipulaciji baš zato što je skrivena. Moj prijatelj Salman je briljantan pisac, ali nije naročito dobar u takvim skrivalicama. Zato što je odlučio da svoje eksplozivne istine sakrije na veoma opasnim mjestima, na mjestima gdje one lako mogu planuti i skrenuti pažnju sa poruke njegovih priča." Publika je ponovo prasnula u smijeh. Madžid Kan je bio dobar govornik, mada sam to već čula od prijatelja sa odsjeka za žurnalistiku koji su pohađali njegova predavanja. Pažljivo sam propratila kompletno izlaganje, ali se više nisam javljala za riječ – ni tokom predavanja, ni kasnije kada su ostali počeli da podižu ruke. Znala sam da ću, pošto mi je jasno stavio do znanja da me je prepoznao, dobiti priliku da porazgovaram s njim kada se gužva raščisti. Kada se predavanje okončalo, ostala sam na svom mjestu. Nisam morala dugo da čekam. Prišao mi je čim se skupina koja se sjatila oko njega – otprilike istih razmjera kao i uoči

predavanja – raštrkala. „Ti si teta Adibina unuka?" upitao je, pružajući ruku ka meni. Primijetila sam kako nabira čelo, pokušavajući da se sjeti mog imena. „Saira Kader", rekla sam, rukujući se s njim. „Da, Saira. I dalje pišeš?" „Hmmm ... ne baš", kolebljivo sam odgovorila. On je znalački klimnuo. „Znači pišeš, ali u potaji." Na trenutak je zaćutao. „Koliko primjećujem, nisi se prijavila za moja predavanja." „Nisam mogla. Ja sam na završnoj godini." „Ah, tako." Gledali smo se pravo u oči. Gledali smo se tako još otkako mi je prišao. „Nakon onog pitanja se više nisi javljala za riječ. Nisam te valjda preplašio?" „Niste. Samo sam mislila da je pametnije da svoja pitanja ostavim za kasnije." Madžid Kan je teatralno izvio obrvu, ostavljajući utisak blage iznenađenosti. „Jesi li za kafu?" Pokupila sam svoju torbu i krenula ka izlazu. Otišli smo u O Kokele. Bio je to moj omiljeni kafe u Berkliju, iz nekoliko razloga: zato što je radio do kasno u noć, što je imao restoran u zadnjem dijelu i što je, za razliku od većine drugih lokala, imao dozvolu za točenje alkohola. Takođe je bio dovoljno udaljen od studentskog grada, što je ostavljalo mogućnost za dugu zajedničku šetnju. Dok smo išli ka kafeu, uglavnom nizbrdo, vijugavom stazom koja je vodila kroz najlepše djelove studentskog naselja, on je vodio laganu postojanu konverzaciju. Ja sam uglavnom klimala glavom i slušala, manje zanesena nego dok je držao predavanje u Dvinel holu. Ovog puta bila sam okupirana mnogo glupljim stvarima – kao, na primer, kako da ga oslovljavam. Tehnički posma trano, bio je dovoljno star da mi bude otac, mada je bio mlađi od mog oca. (Znala sam to pošto sam prethodno provjerila njegove biografske podatke.) Možda je trebalo da mu se obraćam sa „čika Madžide", pomislila sam, ali mi je to djelovalo apsurdno. Uopšte ga nisam doživljavala kao „čiku". On je bio gostujući predavač na odsjeku za žurnalistiku tako da nisam mogla da ga oslovljavam ni sa „profesore", a pošto nije doktorirao nisam mogla da mu se obraćam ni tom titulom. Prošli smo Krišna kopi centar i potom se spustili Univerzitetskom avenijom, promičući pored Šatuka i indijskog restorana Vajsroj, kineskog restorana Long lajf vegi, pored Tatine persijske kuhinje i Mekdonaldsa. Kada smo konačno stigli do O Kokelea, bila sam u ozbiljnoj dilemi šta da naručim. Priželjkivala sam svim srcem da se on prvi izjasni. Okrenula sam se ka vitrinama iza mojih leda i zapiljila se u voćne torte, pokazavši mu da preuzme narudžbinu na sebe kada je konobar po drugi put prišao našem stolu. On je prasnuo u smijeh i naručio karafe crnog vina, ali je osmijeh na njegovom licu splasnuo kada je šankerica zatražila na uvid moju ličnu

kartu. Pokazala sam joj isprave, ponosna što sam prije mjesec dana prekoračila tu magičnu granicu i bacila falsifikat koji sam dotad koristila. Sjedjela sam u kafeu i pila vino sa Madžidom Kanom, razmišljala sam. On je želio da sazna što više o meni. Ponovo je pomenuo moj članak. Čak se sjetio i fotografija koje su mi poslužile kao inspiracija i upitao ko ih je napravio. Ispričala sam mu za Mohsina i za naše zajedničke planove. Shvatila sam da imam posla sa prvoklasnim novinarom – što sam, između ostalog, zaključila i po tome što je iz mene uspio da izvuče informacije za koje čak nisam ni znala da ih posjedujem. Došlo je vrijeme za večeru, a mi smo i dalje sjedjeli u O Kokeleu. Naručili smo neku testeninu i još vina, taman toliko da utonemo u ono prijatno i pristojno stanje opijenosti u kome nam je govor bio tečan, a pokreti laki i nesputani. Kako je veče odmicalo, sve manje smo govorili. Njegovi kapci su, poput teških žaluzina, počeli da se spuštaju preko očiju tako da mi je bilo sve teže da mu dokučim misli, što me je ostavljalo bez daha i ispunjavalo me neobičnim uzbudenjem. Sada smo oboje utonuli u ćutnju, ali i dalje nismo mrdali odatle. Kada je osoblje negdje oko pola dva objavilo fajront, bili smo primorani da napustimo lokal i da ponovo započnemo nešto nalik konverzaciji, mada se uopšte ne sjećam o čemu smo pričali. Krenuli smo uzbrdo ka Nort sajdu, gdje sam ja dijelila kuću sa cimerkama sa kojima sam provela prve dvije godine u studentskom gradu i gdje je on imao iznajmljeni apartman u kome je boravio tokom semestra koji je provodio u Nort gejt bolu. Prvo smo stigli do moje kuće. Ćutke smo zastali pred vratima jer smo još odavno batalili onu nategnutu konverzaciju. A onda sam ja smogla hrabrosti da prozborim, „Pitali ste da li nešto pišem." Madžid Kan je lagano klimnuo. Lice mu je bilo obasjano svjetlošću ulične lampe. „U stvari, imam nešto. Uglavnom grube skice, ali ... voljela bih da vam ih pokažem. Naravno, ako želite." „Naravno da želim." „Hoćete li da uđete?" Već sam počela da otključavam vrata, pokazujući mu da kroči unutra. Sačekao je u dnevnoj sobi dok sam ja otišla na sprat da pronađem svoje priče. Kada sam se vratila, sjedio je na kauču, sa nogama opruženim ispred sebe. Ispružio je ruku i ja sam mu dodala fasciklu. „Covjek koji je volio da pleše. Nastavnica engleskogjezika", glasno je pročitao naslove. Treći naslov ga je natjerao da zastane. Podigao je pogled ka meni i upitno izustio, „Svjedok vremena?" „Otprilike ono o čemu ste večeras govorili. Čudna podudarnost, zar ne?"

„Podudarnost? Koincidencija? Znaš, u mojim godinama ljudi postaju sujevjerni. Više ne vjeruju u koincidenciju. Počinju da vjeruju u sudbinu. U kismat." Dok je govorio, prelazio je pogledom preko mojih bilježaka, što me je natjeralo da se osjetim nekako ogoljeno i ranjivo jer sam znala da njemu, kao piscu, neće promaći nijedan detalj. Nervozno sam se nasmijala. „Stvarno vjerujete u sudbinu?" „Nimalo." Vratio je papire u fasciklu. „Moje odluke, bilo dobre ili loše, predstavljaju isključivo moju odgovornost." Podigao je fasciklu. „To je fikcija?" „Ne baš. Kreativna ne-fikcija, ako mi dopustite da se poslužim vašim terminom. To ... to je o nekim pripadnicima moje porodice. O mojim djedovima. I o mojoj baki Adibi Anvar." Naglo je ustao, zatvorio fasciklu i krenuo ka vratima. Pozdravili smo se i to je bilo sve. Ili je bar trebalo da bude. Ali sam ja već tada znala. Znala sam da će desiti i nešto više od toga jer sam mu namjerno dala te priče, kako bih imala izgovor da ostanem u kontaktu s njim. Medutim, uopšte mi izgovor nije bio potreban. Dva dana kasnije – sasvim slučajno – sreli smo se u kafeu Tri C. Sjedjela sam tamo sa svojim cimerkama – Smitom, desi djevojkom koja je, poput mene, bila rođena u Americi, i Lamijom koja je poticala iz mješovitog arapsko-američkog braka. Madžid Kan je ušao sam i spustio se za sto, uopšte me ne primijetivši. Smita mi je uputila značajan pogled, onaj pogled kojim smo jedna drugoj stavljale do znanja da se u blizini nalazi još neki desi – što je predstavljalo diskretno upozorenje da ne govorimo iskvarenim hindi-urdu dijalektom koji smo povremeno koristile kao svoj šifrovani jezik i koji smo kasnije morale da prevodimo Lamiji. Smita je ushićeno prošaptala, „Kakav frajer! Misliš da je postdiplomac?" Restoran je bio prilično mali tako da sam preskočila bilo kakva objašnjenja, plašeći se da bi Madžid Kan mogao da nas čuje. Osim toga, nisam znala šta da kažem jer sam se naprasno sjetila da svojim drugaricama uopšte nisam pomenula naše poznanstvo. Tada me je on spazio. Perifernim delićem svoje hiperintenzivirane svijesti primijetila sam da zaustavlja pogled na meni. Ustao je i prišao našem stolu. „Saira." Klimnula sam, i dalje ne znajući kako da ga oslovim. Predstavila sam ga svojim drugaricama, objasnivši, „Ovo je Madžid Kan. Trenutno predaje na odsjeku za žurnalistiku." „Uau! Oh! Madžid Kan!" To je bila Smita. Lamija, koja je studirala mašinstvo, nije imala pojma ko je on. Nakon kratke napete tišine upitala sam ga hoće li da nam se pridruži i on je,

na moje iznenađenje, prihvatio poziv. Uopšte se ne sjećam o čemu se pričalo. Znam samo da smo jeli palačinke i da se razgovor odvijao između njih troje – Madžida Kana, Smite i Lamije – dok sam ja sve vrijeme ćutala kao zalivena, zbog čega su me moje cimerke kasnije zadirkivale do besvijesti. Smita je prva ustala i rekla da mora da ide, pokazavši na sat. Lamija joj se odmah pridružila i otišla u biblioteku, gdje smo te večeri planirale da zajedno učimo. Međutim, ja nisam mrdnula s mjesta . Baš kao ni Madžid Kan. Uopšte se nisam osvrnula za njima. Baš kao ni on. „Pročitao sam tvoje priče." Napeto sam iščekivala nastavak. „Ti si prava pijavica, gospođice Saira. Ukrala si priče iz porodične baštine i stavila ih u svoj kalup." Zagledao se u moje lice, ali sam bila dovoljno pribrana da odglumim totalnu ravnodušnost dok je moj mozak grozničavo pokušavao da obradi informacije i da shvati šta je Madžid Kan govorio. „Pisac radi upravo to. Ti si osluškivala, posmatrala, istraživala i na kraju sve to stavila na papir. Ali si, poklekavši pred neminovnim iskušenjem, prekoračila granicu objektivnosti. To je jedna od opasnosti kreativne nefikcije. Prilično je drsko nekom stavljati u usta riječi i osjećanja čija se vjerodostojnost ne može dokazati. Doduše, ti si to uradila na način koji odaje počast tvojim likovima, sa takvom dozom saosjećanja da mi gotovo dođe da ti oprostim tu malu književnu bahatost." Ispustila sam uzdah olakšanja i osmjehnula se. „Gotovo?" „Hajde, slobodno se osmjehni, drznice mala! Od sada nadalje riječ prepuštam tebi. Neću ti pružiti šansu da ukradeš moju životnu priču i da je staviš u svoj kalup." „Ali, šta je loše u tome? Da se stavite u položaj svojih likova kako biste mogli da pišete iz njihove perspektive?" „Šta je loše, pitaš? Ali, kuda to vodi? Ne možeš emocijama da se probijaš kroz činjenice. Ako to učiniš, gubiš poslednju mrvu objektivnosti. Ti si svog djedu pretvorila u heroja ..." „Ne u heroja, nego u čovjeka od krvi i mesa." „A šta da si pisala o nekom ubici? Ili teroristi? Da li bi se stavila i u njihov položaj?" Nakratko sam utonula u razmišljanje. „Bih." „Jesi li sigurna?" „Da, bih. Zato što svako ima svoju priču." „To je tačno i takav stav je sasvim prihvatljiv kad pišeš roman. Ali, kada se baviš novinarstvom moraš da održiš distancu. Ne možeš da budeš svjedok ako su ti oči pune suza. Zato što ćeš biti zaslijepljena ... zaslijepljena emocijama."

„Ali, šta ima loše u tome, sve dok plačem zbog svih njih zajedno – i zbog nevinih žrtava i zbog krvožednih terorista?" „Loše je to što će te optužiti za pristrasnost. Svi odreda." „Znači, po vašem mišljenju, novinar mora da se drži po strani i da iz svojih priča izbaci svaku mrvu ljudskosti kako niko ne bi mogao da ga optuži za pristrasnost? Ali, to niko ne čini. Svako bira ovu ili onu stranu." „To rade samo loši novinari. Dobri novinari uvijek stoje po strani. Oni predočavaju činjenice – sve činjenice, moliću lijepo, bez obzira na to koga će time uvrijediti. Ako u to upleteš lične emocije, izgubljena si. Možeš da zaboraviš na objektivnost." „Objektivnost ne postoji." „Naravno da ne postoji, bar čista potpuna objektivnost. Ali, ona i dalje predstavlja glavni cilj ..." „Zašto bi čovjek sebi postavio za cilj nešto što je unaprijed nedostižno?" „Gospođice Saira!" Madžid Kan je lupio šakom po stolu. „Gospodine Madžide!" I ja sam lupila po stolu, prizemljivši šaku tik pored njegove. „Gospodine Madžide?" Na trenutak je zaćutao. „Znači, tako si odlučila da me zoveš?" „Vi ste prvi počeli." „Naravno. Da bih održao distancu." „Zar ima potrebe da budemo na distanci?" Prasnuo je u smijeh. „Ti misliš da nema?" „Da, ja mislim da nema." Ponovo smo se streljali pogledima, kao da odmjeravamo snage. „Ah, sjećam se tog pogleda. Jedna besramna šiparica se nekada davno tako zapiljila u mene. U Karačiju, u vrtu Gimkana." Ne znam kakvu sam grimasu složila, ali je on ponovo prasnuo u smijeh. I ja sam morala da se nasmijem. „Više nisam šiparica." „Saira, ovo je apsurdno. Duplo sam stariji od tebe. Idi kući i budi dobra pristojna djevojka, umjesto da se družiš sa bitangama kao što sam ja." „Ne želim da budem dobra. Ni pristojna." „Onda pronađi nekog tvojih godina." „Ni to ne želim." „Saira, šta god da pokušamo, nema šanse da uspije." „Znam. I ne očekujem da uspije." Pomjerila sam šaku za nekoliko centimetara ulijevo, dodirnuvši njegove prste. „Ovog puta ne razmišljam na duge staze. Zanima me samo ovdje i sada."

ČETRNAESTO POGLAVLJE Moja kratka veza sa Madžidom Kanom, koja je uveliko definisala moje studentske dane, nije ostala u tajnosti, kao što sam planirala. A zajedno sa tim otkrićem došle su i posledice. Bolne posledice od kojih sam morala da pobjegnem. Postala sam izgnanik. Počela sam da tražim utočište u nevjerovatnim kontekstima – u tinjajućoj žeravici zaboravljenih ratova, u jeku borbenih dejstava, u bijedi naroda koji su se našli u nemilosti sudbine. Odmah nakon diplomiranja pridružila sam se Mohsinu i nas dvoje smo počeli da putujemo po svijetu kako bismo, pomoću njegovog fotoaparata i mog pera, postali svjedoci vremena, svjedoci strašne ljudske ravnodušnosti. Pa ipak, čak i kad je samonametnuto, izgnaništvo je po samoj svojoj definiciji privremeno. Kad me je Amina pozvala da se vratim kući, iz istih stopa pojurila sam nazad. Kada sam pokucala, tata je otvorio vrata i ispustio tako prigušen uzvik iznenađenja da sam znala da me Amina nije slagala kada je rekla da je stvar hitna. Nelagodnost koja me je obuzela pri pomisli da sam se nakon petogodišnjeg odsustva nenajavljena vraćala kući bila je raspršena već pri prvom pogledu na oca. Bila je to siva i turobna sjenka čovjeka koga sam nekad poznavala. Sa strepnjom sam počela da ga ispitujem i još prije nego što je završio sa pričom znala sam kompletnu istinu. Znala sam da je moja majka umirala. Krenula sam ka sobi svojih roditelja. Majka je ležala u postelji, kao mala smežurani ljuštura života. Zastala sam pored kreveta i njene oči su se otvorile. Provukla je ruku ispod čaršava i slabašno mi stisnula šaku. „Saira, vratila si se. Moja djevojčica se vratila kući." Počela je da se pridiže sa kreveta dok sam ja stajala pored nje, namještajući jastuke i gladeći ćebad slobodnom rukom. Prebacila se u stranu i pokazala mi da se spustim pokraj nje. Uvukla sam se u postelju i naslonila glavu na njeno rame dok me je milovala po glavi i sklanjala mi kosu sa čela. „Tako sam brinula za tebe, Saira. Kad samo pomislim gdje si sve bila! Kakvim si se rizicima izlagala! Moja neustrašiva djevojčica. Oduvijek si bila takva, Saira. Nikad se ničeg nisi plašila, nikad se nisi obazirala na opasnost." Plakala sam tako gorko i očajno da mi se činilo da su njene riječi dolazile nekud iz daljine. Znala sam šta joj dugujem – objašnjenje, izvinjenje, kajanje – sve ono što joj nikad ranije nisam pružila.

„Mama ... oprosti ... nisam htjela ..." „Ššš, Saira. Ne plači. Šta je bilo, bilo je. Hvala bogu, sad si ovdje, sa mnom. Samo je to važno." „Nisi ljuta, mama? Sto sam ono uradila i što sam otišla? I što se tako dugo nisam vratila kući?" „Naravno da nisam, Saira. Znam zašto si otišla. Bar toliko mogu da razumijem. Osim toga, stalno si se javljala. Slala si nam pisma sa svih strana svijeta. Sa tako dalekih mjesta . To me je natjeralo da shvatim ono štoje još odavno trebalo da shvatim. Da naučim ponešto o bijesu i praštanju." „Već sam ti rekla da nikad nisam bila bijesna na tebe." „Znam, Saira. Mislila sam na moj bijes. Na bijes koji sam godinama gajila prema svom ocu. Sad znam da je i on bio samo čovjek. Ti si me tome naučila. Tvoje priče su mi otvorile oči. Vidiš, stalno su sa mnom." Pokazala je na primerak moje prve knjige koji je stajao na komodi pored kreveta. „Priča koju si napisala ... znaš, to me je natjeralo da konačno shvatim. Da shvatim da sam bacila niz vjetar ono malo vremena koje sam još mogla da provedem s njim. Ali, samo sam radila onako kako sam bila naučena. Znaš šta sam onda učinila? Sjećaš se, pisala sam ti o tome?" Klimnula sam, brišući suze sa njenog lica. „Čekaj da ti pokažem." Ispružila je ruku ka fioci i dohvatila svežanj fotografija i pisama. „Vidiš ovo? To su slike mojih sestara Tare i Ruksane i njihovih porodica. Imam i Adamove slike." Tada je izdvojila jednu fotografiju. „Ovo je Ruksanin sin, Kasim. Rodio se prije mjesec dana. Nisam stigla da ti javim za to. Dala mu je ime po našem ocu. Vidiš? Sad sam sa svima u kontaktu. Čak i sa Belom. Znaš, ovaj život je tako kratak da je besmisleno da istrajavamo u svom bijesu i da nekom nešto prebacujemo ..." Već sam znala za to. Znala sam da je moja majka prije dvije godine bila u Londonu i da su Ruksana, Tara i Adam nakon toga došli u posjetu kod nje, u Los Anđeles. Ali sam je, uprkos tome, nagovorila da mi sve ponovo ispriča, u želji da sa njenih usana čujem novi kraj stare priče. „Je l' vidiš, Saira? Bila sam prilično zauzeta dok nisi bila tu." „Kako je Amina?" „Dobro je. I ona i Sakina i Šuđa ... svi su dobro. Otišli su samo sat vremena prije tvog dolaska. Znaš da sad žive ovdje? Samo nekoliko milja od nas? Doselili su se nedugo nakon što ... ali, ti to već znaš, je l' da?" Utonule smo u tišinu. Majka je naslonila glavu na jastuke. Zatvorila je oči kako bi suzbila bol i iscrpljenost, a onda je nastavila, „Pročitala sam sve što si napisala. Od Ruande do

Čečenije. Od Mozambika do Avganistana. To su tako fascinantne i strašne priče, Saira. Ali, voljela bih da sve to čujem sa tvojih usana, umjesto da sa distance čitam tvoje tekstove." Iscrpljena razgovorom, majka je ponovo zažmurila. Poljubila sam je u čelo, ustajući sa kreveta. „Sve ću ti ispričati, mama, ali kasnije. Sad moraš malo da se odmoriš." Stegla je moju ruku. „Da, malo ću da odmorim. A poslije ćeš sve da mi ispričaš." Prije nego što sam napustila sobu majka je ponovo prozborila, „Saira?" „Reci, mama." „Znaš, ono zbog čega si otišla ... hoćeš li moći ..." „Dobro mi je, mama. Sve će biti u redu." Tiho sam zatvorila vrata, nadajući se da će stvarno biti tako. U kuhinji me je očekivao nov susret. Amina je bila tu i sve ono što sam mislila da ću osjetiti kada je budem ugledala u trenutku se raspršilo kada sam primijetila koliko se sve na njoj promijenilo – sve izuzev crta njenog lica koje su bile iste kao i prije pet godina. „Hidžab?" Bila sam šokirana kada sam vidjela da moja sestra nosi maramu ispod koje se nije nazirao nijedan jedini pramičak kose. „Počela si da nosiš hidžab?" Klimnula je i pošla da me zagrli, ali sam ja ustuknula i ponovo je osmotrila. Izraz na mom licu natjerao ju je da se nervozno nasmije. „Ne sviđa ti se." Činjenica da je to bila konstatacija a ne pitanje natjerala me je da shvatim da su moja osjećanja bila potpuno providna. „Nije važno da li se meni nešto sviđa", odgovorila sam, pokušavajući da zauzdam svoje emocije. Amina ništa nije odgovorila tako da je ta tema bila pridodata davnašnjem spisku drugih tema o kojima nas dvije nikada nismo razgovarale. „Tata ti je javio da sam stigla? Nisam očekivala da ćeš odmah doći." „Morala sam da dođem. Nisam željela da te uznemiravam dok si bila sa mamom. Sigurno si se potresla kad si je vidjela." Klimnula sam i ugrizla se za usnu. „Hvala ti što si mi javila, Amina." „Znala sam da ćeš doći." „Naravno." „Saira ... znaš, kad si otišla ..." „Tako mi je drago što te vidim, Amina", brže-bolje sam je prekinula, osjetivši da bismo mogle da načnemo još jedno od pitanja sa zabranjenog spiska. „Kad ću vidjeti Šuđu i Sakinu?" „Sjutra. Ali, jesi li ..."

„Jedva čekam! Sakina je sigurno porasla. Koliko godina ima?" Amina je na trenutak zaćutala, a onda se povinovala mojoj volji, shvativši da ne želim da pričam o tome. „Pet. Ide u vrtić." „A kako je Šuđa? Da li je srećan ovdje, u Los Anđelesu?" „Jeste." „Pričaj mi o njima." Glas mi je bio vedar i zvonak, što je bilo u krajnjem neskladu sa nemirom koji je titrao u vazduhu i sa činjenicom da sam se upravo vratila iz izgnaništva. Narednog jutra sam se probudila, osjećajući njen dah na svom licu. Toplu bujicu slabašnih plitkih izdaha. Polako sam otvorila oči i spazila njeno lišce, koje se nalazilo na svega nekoliko centimetara od mog, i radoznali pogled koji je zračio iz tih malenih širom otvorenih očiju. Čula sam kako Amina doziva iz hodnika, dajući ime malenom uljezu, „Sakina! Sakina! Gdje si?" Potom sam začula bat koraka. Vrata su se otvorila. „Ah, konačno sam te pronašla! Šta tražiš tu, Sakina?" upitala je moja sestra glasnim promuklim šapatom. „Zar ti nisam rekla da je ne diraš? Vidiš, probudila si je!" Amina se u tren oka stvorila u sobi, zgrabila svoju kćerkicu za ruku i zaštitnički je povukla ka vratima. „Oprosti, Saira. Hajde, nastavi da spavaš." Dok ju je majka vukla napolje, Sakina se osvrnula ka meni. Oči su joj bile zacakljene a ustašca su joj se tako vragolasto izvila da sam prosto ostala bez daha. Nešto kasnije banula sam u kuhinju, osjećajući očajničku potrebu za kafom u kući u kojoj se pio isključivo čaj. Šuđa je bio tu. Prišao je i srdačno me zagrlio. „Drago mi je što si se vratila kući." „I meni. Zašto nisi na poslu?" „Iz istog razloga iz kog Sakina nije u vrtiću. Danas je subota." Počela sam da vršljam po kredencu, u uzaludnoj potrazi za instant kafom. Krajičkom oka spazila sam kako maleno čelo proviruje iza vrata i kako par blistavih očiju prati svaki moj pokret. Iako sam bila uskraćena za redovnu dozu kofeina koja bi mi razdrmala sistem, nastojala sam da zvučim što srdačnije. „Zdravo, malena! Ko si ti?" Moje riječi bile su dočekane veselim kikotom, a onda su to maleno čelo i blistave okice ponovo nestali iza vrata. Trenutak kasnije otpočeo je dijalog koji su vodila dva istovjetna glasa, „Da li je ona stvarno tvoja tetka? – Da. Zove se Sairakala. – I još nikad je nisi srela? – Ne, nikada. – Zašto nisi? – Zato što ona stalno putuje po svijetu. – Da li ti se dopada? – Naravno da mi se dopada. Volim je. Ona

je moja Sairakala. – Zašto onda nećeš da pričaš s njom? – Zato što se stidim. – Ali, ona to ne zna. Misliće da si nepristojna. – Ne, neće. Ona sve zna. Zato što je ona Sairakala. – Šta misliš, da li ti je donijela neki poklon? – Pa, naravno da mi je donijela. Ona je moja Sairakala, zar ne?" Suda je skrenuo pogled ka meni. Usne su mu i dalje bile izvijene, ali mu je ostatak lica bio nepomičan, preplavljen bizarnom mješavinom emocija i neizrecivih pitanja. Otvorila sam usta kako bih aktere malopređašnjeg dijaloga uvjerila da njihova očekivanja nisu uzaludna. Ignorišući Šuđu, otpočela sam vlastiti dijalog, kao da razgovaram sama sa sobom. „Ko je ta djevojčica koja skakuće ispred vrata kao loptica-skočica? –Ali, zar ne znaš? To je Sakina! – Oh! Sakina! Zašto onda ne dođe da se upozna? – Ne znam. Možda se stidi. – Ali, ako se i dalje bude krila iza vrata kako ćeš da joj daš poklone koje si joj donijela? – Ne znam. Valjda ću morati da sačekam da se prvo sprijatelji sa mnom. – Ali, kad će se to desiti? – Pojma nemam. Nadam se uskoro." Primijetila sam kako sićušna dječja šaka proviruje iza vrata i kako se odmah potom pojavljuju i dva stopala, dvije noge i ostatak malenog budilnika koji me je tog jutra izbacio iz kreveta. Zaboravivši na potragu za kafom, čučnula sam ispred Sakine i osmotrila je jednako ozbiljno i znatiželjno kao što je ona mene posmatrala tog jutra u spavaćoj sobi. Dugo smo se gledale u oči, a onda je ona prasnula u nestašan kikot, a moj pogled – koji je dotad pokušavao da parira ozbiljnosti i pronicljivosti njenog pogleda – naprasno je smekšao i raznježio se. Osvrnula sam se ka Šuđi, pokušavajući da ocijenim da li sam izabrala dobru tehniku za probijanje leda. Šuđa je klimao glavom i smješkao se. Mahnula sam prstom, pozvavši Sakinu da krene za mnom. Kada smo ušle u spavaću sobu, radoznalo je posmatrala kako tumaram po svom prtljagu, tražeći lutke koje sam joj kupovala širom svijeta – po Aziji i Africi i Evropi. Bez riječi ih je prihvatila i prešla prstićima preko haljinica, ispitujući teksturu platna. Tada sam primijetila da neko stoji pred vratima. Podigla sam pogled i osmjehnula se svojoj sestri. Ona mi je uzvratila osmijeh, očiju blistavih od suza. „Jesi li zahvalila Saira-kali?" Sakina mi je prišla, prebacila svoju ručicu oko mog vrata i šapnula mi na uho, „Hvala ti, Saira-kala." „Nema na čemu, Sakina." „Hajde, Sakina, Nanima te zove. Možeš da joj pokažeš nove lutke." Nešto kasnije Amina i moj otac pomogli su mami da pređe u dnevnu sobu. Šuđa je išao za njima, noseći aparat za infuziju. Posmatrala sam kako je smještaju

na kauč, utučena spoznajom koliko je moja majka onemoćala. Sakina je za to vrijeme nestašno trčkarala po sobi, pjevušeći i lupkajući nožicama u ritmu pjesme koja je dopirala iz pozadine. Zajedno smo sjedjeli u dnevnoj sobi sve dok mama nije utonula u san. Tada su Amina i njena porodica otišli, obećavši da će svratiti po podne. Nedugo nakon toga i sama sam zadrijemala. Kada sam otvorila oči, mama je još spavala a tata je i dalje sjedio u svojoj fotelji. Lice mu je bilo zaklonjeno novinama, skriveno od majčinog pogleda, ali ne i od mog. Sa mjesta na kome sam sjedjela mogla sam jasno da ga vidim. Primijetila sam kako s vremena na vrijeme podiže ruku i briše oči. Nikad prije toga nisam vidjela svog oca da plače. Sjedio je tamo i pravio se da čita novine, a onda bi skrenuo pogled ka majci i bujica suza, koje je svim silama pokušavao da sakrije, ponovo bi mu potekla niz obraze. Moj prvi poriv bio je da diskretno uteknem iz sobe. Bio je to poriv koji sam naslijedila od njega. Tata se uvijek povlačio u pozadinu, dalek i odsutan za sve nesuglasice i traume iz naše prošlosti. Tada sam naprasno shvatila da se očev odnos prema meni i Amini zasnivao na nužnom posredništvu moje majke. Kad mi je prethodnog dana otvorio vrata kako bi me pustio u kuću u kojoj se moja majka borila za život, nijednom riječju nije pomenuo da sam tako dugo bila odsutna. Majka je čitavog života bila zadužena za međusobnu komunikaciju i posredovanje, dok je njegovo bilo samo da podmiri račune i obezbijedi ono što nam je potrebno za život. Kad ona bude otišla, pomislila sam, gdje ćemo se nas troje obreti? I gdje će se on obreti? Boreći se sa svojim kukavičkim instinktom, prišla sam ocu i spustila šaku na njegovu mišicu. Nije skrenuo pogled ka meni. Samo je stegao novine, dovoljno čvrsto da papir zašušti među njegovim prstima. Nakon nekoliko sekundi spustio je novine na krilo i uhvatio me za ruku. Nježno mi je stisnuo šaku i prigušeno šmrknuo. I to je bilo sve. „Tata zna za to?" „Naravno da zna." Trebalo mi je malo vremena da apsorbujem ono što mi je mama ispričala. Ležala sam pored nje, otprilike nedjelju dana nakon što sam se vratila iz izgnaništva. Tako dugo smo ćutale da sam se iznenadila kad sam se okrenula ka njoj i primijetila da je još budna i da gleda pravo u mene. Prozborila sam ono što me je mučilo još otkako sam se vratila kući, „Znaš, tako mi je čudno kad vidim Aminu sa hidžabom." „Hmmm." Majka je napućila usne, napravivši onaj stari dobro poznati izraz

koji je u prošlosti bio najčešće rezervisan za mene. Izraz kojim je predočavala da joj se nije dopadalo nešto sam ja rekla ili uradila. „Ne sviđa ti se što nosi hidžab?" „Uopšte se ne slažem s idejom da žena mora da pokriva kosu. Naravno, žene treba da budu smjerne i pristojne. Ali, da nose hidžab?! To se nije radilo u vrijeme kad sam ja odrastala. Neke žene su nosile dupate kad bi izašle iz kuće. Znaš, konzervativne žene ... iz konzervativnih staromodnih porodica. Ali, uopšte ne shvatam ovu novu modu. Kao da nose uniformu. Kao da time žele svima da pokažu svoju pobožnost." Prasnula sam u smijeh. „Kao naljepnica na braniku." „To sam joj i ja rekla." „A ona?" „Rekla je da mora tako da uradi. Postala je strašno religiozna. Još otkako si otišla. Mislim da je grize savjest." Uspravila sam se u sjedeći položaj. To mi uopšte nije palo na pamet. „Ali, nema razloga za to." „Jesi li sigurna? Šta god da kažeš, u tvom glasu se osjeća nemir koji ti izjeda dušu. Svi to mogu da vide, Saira. Izbjegavaš je." „Ma, daj! Otkud ti to da je izbjegavam?" „Izbjegavaš je. Kad pričate, gledaš kroz nju. Kao da je ne vidiš. Vaš odnos je kao rana koja se iz dana u dan sve više gnoji." „Mama, znaš ... pomalo mi je teško. Poslije toliko vremena sam se vratila kući. To je sve. Znala sam da će mi biti teško." „Zato tako dugo nisi dolazila." Mamina šaka je ponovo bila na mom čelu. Nježna i utješna. „Sjećaš se kako si mi pisala po čelu kad sam bila mala?" Mama je klimnula. „Šta si pisala?" „Ajat iz Kurana. Ajatul Kursi. Molitvu za zaštitu. Amina radi isto sa Sakinom." „Zaista?" Osjetila sam kako majčini prsti počinju da ispisuju slova, zdesna nalijevo. „Drago mi je zbog toga." Bio je to jedan od maminih dobrih dana. Ali, bilo je i loših. Stvarno loših. Dana kada bi bolovi postali tako snažni da ništa nije pomagalo. U takvim prilikama radila sam ono što je tražila od mene, ono što me je zamolila još onog dana kad sam se vratila. Pričala sam joj priče o onome što sam vidjela i pribilježila tokom svog dugog izgnanstva. Priče o ratu i gladi, bijedi i smrti i uništenju. Moja majka je upijala svaku riječ, kao da joj je patnja tih

nepoznatih ljudi pomagala da se izbori sa vlastitim bolom. Pričala bih joj satima i satima prije nego što bi konačno uspjela da sklopi oči i utone u san. Jednog dana, kada je napetost na njenom čelu popustila i kada sam shvatila da će konačno moći malo da se odmori, mama je skrenula pogled ka Amini koja je sjedjela na stolici pored prozora. „Gdje je Sakina?" upitala je. „Kod kuće." „Čitav dan si ovdje, Amina. Hajde, idi kući. Budi sa djetetom. Ne smiješ da zanemariš dijete. Saira je ovdje. Ona će brinuti za mene." „Ne moram da idem zbog Sakine. Šuđa je s njom." Mama se osmjehnula, ponovo zatvorivši oči. „Šuđa. On bi joj skinuo zvijezde s neba. Mislim da je voli još više nego tebe, Amina, a to je praktično nemoguće." Moja sestra je skrušeno kršila ruke, ali sam ja pokušala da ignorišem taj gest. Amina i ja smo ostale pored majke još nekoliko minuta, a onda smo tiho napustile sobu, prethodno uključivši Sakinin stari bebi monitor kako bismo čule ako nas majka zove. Amina je krenula za mnom, ka kuhinji. Dok sam pristavljala vodu za čaj koji sam, iz pukog moranja, ponovo počela da pijem, obje smo utonule u opasno napetu tišinu koju sam ja brižljivo podsticala i koju je moja sestra nevoljno prihvatala. Tada sam sa olakšanjem primijetila kako Amina uzima svoju tašnu i maramu. Stavila je hidžab na glavu i počela pažljivo da uvlači kosu. Kucnuo je čas da se vrati kući. Da se vrati u svoj život. Duboko sam udahnula i izustila ono što sam već dugo namjeravala da joj kažem: „Amina, nema razloga da se osjećaš krivom. Zato si počela da nosiš hidžab, zar ne? Zato si postala tako religiozna?" Amina se slabašno osmjehnula. „Pričala si sa mamom." „Hoćeš da kažeš da nije u pravu?" Amina je blago naherila glavu. „Možda jeste." „Molim te da se ne jedeš zbog toga, Amina. Nema nikakve svrhe da sebi bilo šta prebacuješ." „Jesi li sigurna? Ja sam te otjerala od kuće." „Nisi." „Jesam, Saira. Da nisam ..." „Pusti te priče, Amina. Sve što se desilo moralo je da se desi. Treba da razmišljamo o sadašnjosti. Nemaš razloga da osjećaš grižu savjesti." Amina je zakoračila ka meni i spustila šaku na moju mišicu. „Znaš, najteže mi pada što uopšte ne žalim zbog toga, Saira. Da se to ponovo desi, opet bih učinila isto." Zaronila je lice među šake. „Kakva sam ja to sestra ... kad bih to ponovo učinila? Kad bih te ponovo primorala da prolaziš kroz to? Iako znam da si se pokaj

ala." „Ne. Ni zbog čega se nisam pokajala." Pogledala sam je u oči, primijetivši znake mučne borbe. Tragove sumnje i straha. Bila sam zatečena onim što sam vidjela. „Nije ... nije valjda da me se plašiš, Amina?" Moja sestra je, umjesto odgovora, ispustila uzdah koji je bio na rubu jecaja. Odmahnula sam glavom, spustila šolju i blago joj protresla ramena. „Nemaš razloga da me se plašiš. Vjeruj mi da ti ništa ne prebacujem. I da ni zbog čega ne žalim." Amina je lagano izdahnula i klimnula, donekle opustivši ramena. Podigla je ruku i obrisala svoje suzne oči. Spustila sam šaku na njen obraz i ćušnula pramen zalutale kose ispod marame. Bez ikakvog razmišljanja sam upitala, „Da li će i Sakina morati to da nosi kad poraste?" Amina je ustuknula i zagledala se u zemlju, natjeravši me da shvatim šta sam uradila. „Oprosti. Znam da nemam prava da se miješam u to. Na tebi je da odlučiš kako ćeš vaspitavati svoju kćer." „Sakina će sama odlučiti da li će da pokriva kosu." Pokajnički sam podigla ruku. „Izvini, molim te. Nisam imala prava da to pitam." Uzela sam ključ od Amininih kola sa stalka u kuhinji. „Hajde, idi kući. Ja ću brinuti o mami. Idi kod Sakine i Šuđe. I pozdravi ih." „Saira ..." „Stvarno mi je žao, Amina. Imali smo težak dan. Znaš, zbog mame ... A mislim da će uskoro postati još teže." Amina je nešto zaustila, ali se ugrizla za jezik kada je primijetila pogled koji je izbijao iz mojih očiju. „Dobro, idem", rekla je, nježno mi protrljavši ruku. „A ti malo odspavaj." „Hoću."

PETNAESTO POGLAVLJE Prošlo je nekoliko mjeseci od mog povratka kući, nekoliko beskrajno dugih mjeseci tokom kojih se u tijelu moje majke odvijala očajnička borba između morfijuma i bolova koji su pratili završni stadijum raka, a onda je došao kraj. Prvih dana i nedjelja nakon majčine smrti svako jutro je bilo isto. Probudila bih se iz sna i začula očeve glasne neutješne jecaje. Jedva dišući, sačekala bih da hura prođe. Trudila sam se da budem što tiša i što neprimjetnija kako ne bih

narušila brižljivo konstruisanu privatnost njegove tuge. Sat vremena kasnije, za doručkom, na njegovom licu i u njegovom držanju više nije bilo tragova prohujale hure. Moj otac je uspio da navuče svoju uobičajenu fasadu još prvog dana poslije sahrane. Njegov život prividno je uspostavio onu staru redovnu rutinu. Išao je na posao i vraćao se kući, čitao novine i gledao TV. I naš međusobni odnos povratio je staru rutinu, svevši se na formalno 'dobro jutro', 'dobar dan' i 'laku noć'. Nijednom riječju nismo pominjali moju majku ili bol koji je trebalo da podijelimo. Jedini detalj koji je narušavao njegovu prividnu pribranost bio je strah koji bih nazrela u njegovim očima kad god bih pomenula svoj odlazak. Tada bi njegov rutinski spokoj ustuknuo pred nemirom koji je pošto-poto pokušavao da prikrije. A ja sam znala – ne po njegovim riječima ili postupcima, već po čistom instinktu – da je bio prestravljen pomišlju da ću jednog dana da odem. Prošlo je više od mjesec dana kada me je Mohsin nazvao i upitao me kad namjeravam da mu se pridružim, predloživši mi nov poduhvat koji je zagolicao moje interesovanje i natrljao so na ranu moje višemjesečne zatočenosti. Radila sam nešto na laptopu, za trpezarijskim stolom, kada se tata vratio kući. Čula sam kako ulazi unutra i izvikuje moje ime. „Tu sam, tata! U trpezariji!" Zastao je pred vratima koja su dijelila kuhinju i trpezariju. „Oh. Nešto radiš?" Slegnula sam ramenima. „Tako nekako." Kročio je unutra i smjestio se za sto, preko puta mene. „Pišeš?" „Ne baš. Samo pravim bilješke za nešto što mi je Mohsin predložio. Zove me da ponovo krenem s njim." „Nije valjda da već ideš?" Ponovo sam nazrela prizvuk panike u njegovom glasu. „Ne još, ali ću prije ili kasnije morati da odem." Otac se zagledao kroz prozor, kao da je utonuo u razmišljanje o vremenskim prilikama. „Znaš, ne mogu da podnesem tu pomisao, Saira. Pomisao da ostanem sam." Obišla sam oko stola i spustila se pored njega. „Nećeš biti sam, tata. Amina je blizu. Na nju ćeš uvijek moći da se osloniš. A i ja ću ti dolaziti u posjetu. Obećavam. Neće biti kao prije." Otac je utučeno odmahnuo glavom. „Nije to isto. Nikad nisam živio sam. Ne znam kako ću to da podnesem." Prešao je prstom preko stola, kao da ispituje granulaciju drveta. „Ne znam kako se on nosio s tim. Moj otac. U poslednje vrijeme mnogo razmišljam o njemu. On na kraju nije imao nikog." „Imao je svoj posao." Tata je ponovo odmahnuo glavom. „Da, i ja imam posao. To je sve što mi je ostalo. Ali, to nije dovoljno, Saira. Sigurno ni njemu nije bilo dovoljno." Konačno je

skrenuo pogled ka meni. „Obećao sam da ću se vratiti. Ti znaš za to. Pisala si o tome u onoj priči, 'Svjedok vremena'. Ali, nisam održao obećanje. Umro je sam." Ispustio je težak isprekidan uzdah. „Ali, ti nisi sam, tata. Imaš mene i Aminu. I Sakinu i Šuđu." „Nisam se baš pokazao kao otac. Uvijek sam bio tako uzdržan prema vama. Kao da me ne zanimate." „Nisi, tata." „Ne poriči, Saira, jer je to sušta istina. Znam da je bilo tako. Vaša majka mi je često prigovarala zbog toga. Govorila je da mi je najlakše da se izmaknem i da gledam svoja posla. A sada ... sada ćete ti i Amina nastaviti sa svojim životom. Kao i prije. Nju i njenu porodicu viđaću često. Naravno, ti ćeš me obilaziti mnogo rjeđe, kad ti se ukaže prilika. Ali, kako god bilo, obje ste daleko od mene, kao što sam ja bio daleko od svog oca. Sad mi je strašno teško zbog toga. Što sam došao u Ameriku. Sto sam ostao ovdje, a njemu sam rekao da ću se vratiti. Ali, tad mi se činilo da je bolje da ostanem. Da će nam tako biti lakše. Nisam razmišljao o njemu i njegovim potrebama." „Tata ..." Podigao je ruku, prekinuvši moju upadicu. „U redu je, Saira. Uopšte se ne žalim. Znam da moraš da ideš." Ustao je sa stolice i krenuo ka vratima. Pošla sam za njim, ka dnevnoj sobi, a onda su sa mojih usana skliznule riječi koje su i mene iznenadile. Doduše, već sam se neko vrijeme poigravala tom idejom, ali sam je unaprijed odbacila kao neizvodljivu. „Tata, zašto ne pođeš sa mnom?" „Kako to misliš? Gdje da pođem?" „U Indiju. Tamo treba da se nađem sa Mohsinom. A onda idemo dalje, za Pakistan." Nisam mu rekla da smo nakon toga namjeravali da nastavimo za Avganistan. Otac je zbunjeno izvio obrve. „Da pođem s tobom? U Indiju?" upitao je, nabravši vjeđe i zagledavši se u daljinski upravljač koji je držao u ruci. Svjesnim promišljenim pokretom spustio je daljinac u stranu, uopšte ne uključivši televizor, kao što je isprva namjeravao. Tada je podigao lice ka meni. „Kad bolje razmislim, što da ne? Baš bih volio da krenem na taj put", rekao je, a meni se učinilo da je bio jednako iznenađen svojim odgovorom kao što sam ja bila iznenađena svojim pitanjem. Prvo smo otišli u Indiju, u Bombaj – grad koji su moji roditelji nastavili da zovu Mumbaj čak i nakon zvanične promjene imena. Tamo nas je čekao Mohsin. Tata je

isprva preuzeo ulogu našeg vodiča, pokazujući nam kuću u kojoj je odrastao i škole koje su pohađali on i Mohsinov otac. Kasnije smo nas dvoje postali vođe puta, a moj otac nas je vjerno slijedio dok smo ispitivali ljekare i pacijentkinje na ginekološkim klinikama prikupljajući građu za priču o selektivnim ženskim abortusima. Na jednoj od tih klinika Mohsin i ja smo ga upoznali sa doktorkom Asmom Mohamed. „Drago mi je što mi se konačno ukazala čast da vas upoznam, doktore Kader." Otac je zbunjeno pogledao u mene, ne shvatajući otkud ona zna za njega. „Prije tri godine upoznala sam vašu kćerku i vašeg sinovca", objasnila je doktorka. „Došli su ovdje da posjete kliniku koju je osnovao vaš otac." „Moj otac?" „On je bio naš komšija." Tata je nabrao vjeđe, i dalje ništa ne shvatajući. „Mislim, dok je živio u stanu u koji se preselio pod stare dane. Ja sam taman upisala koledž kada se doselio u našu zgradu. Bio je veliki čovjek. Ubrzo je postao moj mentor. On je najzaslužniji što sam završila medicinu. Često je pričao o vama." „Zaista?" „Zaista." Doktorka Mohamed je napravila diskretnu pauzu, ali je moj otac ćutao kao zaliven. „Zelite li da vam pokažem kliniku?" ljubazno je predložila. On je klimnuo i zajedno smo krenuli kroz hodnik. Usput sam posmatrala kako moj otac znatiželjno odmjerava mjesto na kome se obreo, kao da je pokušavao da procijeni kako bi izgledao njegov profesionalni život da se povinovao željama svog oca. Pažljivo je slušao svaku riječ doktorke Mohamed i ubrzo je počeo da je zasipa bujicom pitanja o klinici na kojoj je radila. Dok smo te noći večerali u hotelskom restoranu, bio je neobično tih. Narednog dana nije krenuo u obilazak sa nama, pravdajući se umorom. Kada smo se Mohsin i ja uveče dovukli do hotela, tata je bio vidno uzbuđen. Rekao nam je da je taksijem otišao do klinike i proveo čitav dan sa doktorkom Mohamed, koju je već zvao Asma. „Ona je nevjerovatna ... stvarno nevjerovatna žena. Ispričala mi je kako ste joj vas dvoje pomogli da napravi brošuru za prikupljanje dobrotvornih priloga. Brošura je stvarno lijepa, sa svim onim slikama i ličnim pričama. Recite mi, znate li nešto više o njoj? Da li je udata? Ima li djecu?" Mohsin se zapiljio u mene, uputivši mi značajan pogled. „Ona je udovica", odgovorila sam, pročitavši Mohsinove misli. „Muž joj je još odavno umro. Koliko znam, nisu imali djece."

Moj otac je narednih nekoliko dana proveo na klinici sa doktorkom Asmom Mohamed. Jednog jutra, dok sam posmatrala kako moj otac prlji jezik u žurbi da što prije dovrši čaj i otperja na kliniku, shvatila sam da situacija postaje ozbiljna. Kada smo Mohsin i ja ostali sami, okrenula sam se ka njemu i upitala, „Misliš li da ..." Mohsin me je dotad dovoljno dobro upoznao da bi znao šta je trebalo da stoji u nastavku. Ležerno je slegnuo ramenima, a ja nisam imala drugog izbora nego da gotovo identičnim gestom uzvratim na njegov nemušti odgovor. Iz Bombaja smo nastavili za Karači, koji sam posjetila još nekoliko puta nakon onog neuspješnog lova na mladoženju na koji me je majka odvukla u vrijeme dok sam još bila na koledžu. Karači se, kako su me moji rođaci ubjeđivali, strašno promijenio. Čitavim putem od aerodroma do Lubna-kaline kuće pokazivali su nam obilježja nesumnjivog progresa: Mekdonalds, Pica hat, KFC, Dankin donats, tržne centre, butike, mostove i nadvožnjake. Međutim, u mojim očima, bili su to samo šuplji simboli raštrkani među dobro poznatim i još uvijek šokantnim prizorima: otvorenim smetlištima i legijama bogalja koji su u prljavoj pocijepanoj odjeći prosili po ulicama. Bili su to gorki znaci stagnacije i očajanja za koje su moji rođaci, i svi ostali, naizgled bili slijepi. Velika Nanima je bila najzaslužnija što sam se uporno vraćala u Pakistan i što nisam zazirala od susreta sa svojim pakistanskim rođacima onako kako sam zazirala od svoje rodbine u Americi. Ona je u to vrijeme imala već osamdeset godina. Otkako je prije godinu dana slomila kuk preselila se kod Lubna-kale. Prodala je svoj mali stan i odrekla se nezavisnosti za koju se čitavog života borila. Sada je hodala pomoću štapa i, čim je čula da smo stigli, izašla je u hodnik Lubna-kaline kuće da nas dočeka. Prišla je mom ocu i utješno spustila šaku na njegovo rame. „Beta, svi smo pogođeni onim što se desilo. Nikad više nećemo biti oni stari. Okrutno je kad čovjek dočeka da ispraća svoju djecu. Naravno, Šabana je bila kćer moje sestre, ali je bila i moje dijete. Stalno mislim na nju i nedostaje mi sa svakim udahom. Ali, ovo je privremen i prolazan svijet. Ina lilaahi va ina ilaihi radžjun." (Od boga dolazimo i bogu se vraćamo). „Šabana je ipak imala sreće. Umrla je okružena onima koje je voljela i otišla je prije svog muža. Umrla je kao nevjesta, a ne kao udovica." Tada se Velika Nanima okrenula ka meni. „Saira, beti, treba da znaš da nisi sama. Više nemaš majku, ali će te njena porodica uvijek voljeti i brinuti za tebe. Uvijek." Privila me je uz sebe, prislonila svoj meki obraz uz moj i obrisala suze koje su mi, kako sam tek tada primijetila, lile niz lice.

Mohsin je već bio u Pešavaru, gdje je spremao teren za našu sledeću priču. Ja sam imala nekoliko slobodnih dana koje sam provela sa Velikom Nanimom, prepuštajući ocu da se druži sa ostalima – sa Lubna-kalinom porodicom i drugim rođacima, sa kojima se prisjećao starih dana u Bombaju. Velika Nanima nikad nije pominjala prohujala vremena zato što je i dalje bila živo zainteresovani za svijet koji ju je okruživao. „Znaš, Saira, dok čitam tvoje priče shvatam da nismo tako usamljeni, da na ovom svijetu postoje još strašnije stvari od onih koje su nas zadesile. Kad samo pogledam u šta se ova zemlja izrodila! Da pod stare dane ne smijem da prošetam ulicom u kojoj živim!" „Kako to misliš ne smiješ?" „Baš tako. Ne smijem! Lubna kaže da napolju više nije bezbjedno. Ha! Bezbjedno! U mom starom kraju izlazila sam svakog dana u šetnju. Svakog bogovetnog dana, svih godina koje sam tamo proživjela. Ali sam sad došla u ovaj budalasti raj. Postala sam zatočenik ovih kapija i zidina. Jedino mjesto gdje mogu da izađem u šetnju je još jedan vrt opasan zidom. Kad hoću da idem tamo, pošalju mi šofera da me preveze od jedne do druge tvrđave. Svima se strah uselio u kosti, zbog kidnapovanja i otmica. Čim nam se učini da se situacija donekle sredila, nešto se desi i onda ponovo po starom. Povremeno nastupi zatišje od nekoliko mjeseci, ili čak godinu dana, kada nestane samo nekoliko automobila, kad ne kidnapuju nikog koga lično poznajemo, kad kasape samo strane čija imena ne prepoznajemo kad ih vidimo u novinama. „A onda, na prvu varnicu, požar ponovo bukne svom silinom, otkrivajući ono što je sve vrijeme bilo tu, ono što je sve vrijeme tinjalo ispod površine. Ovo nije nikakav život. Djeca više ne smiju da se igraju napolju. Sprovode ih od kuće do škole, od škole do kuće. Gdje god da mrdnu oko njih su naoružani muškarci u uniformama. Nekad su se u mom kraju sva djeca igrala na ulici. Bogataška djeca, djeca službenika, djeca sluga -nani svi zajedno. A sad ima djece koja uopšte ne izlaze na vazduh. Čak i vazduh koji dišu u kućama je filtriran, a ti grozni klima-uređaji prigušuju čak i zvuke koji dolaze sa ulice. Kao da žive na Marsu. Danas svi pričaju samo o tome kako da uteknu odavde. Radnici čekaju u redu za vize kako bi mogli da odu u Zaliv. Bogataši već imaju spremne zelene karte ili podnose molbe za imigrantski status u Kanadi. Svi odreda drže jednu nogu na zemlji a drugom se već ukrcavaju u avion, spremni da uhvate tutanj. Jednom rukom grabe svoje pare, a drugom ih pakuju u kofere. I kako onda čovjek da očekuje da se bilo šta promijeni?" Velika Nanima je svakog dana vrtjela istu ploču dok smo zajedno šetale po vrtu Gimkana koji je, poput gradskih smetlišta i djece koja su na njima živjela, iz godine u godinu ostajao isti. Nakon nekoliko krugova napravile bismo pauzu da

popijemo čaj neko osvježavajuće piće. Jednog od tih dana, kada smo prekinule šetnju i smjestile se za sto, ispričala sam joj za Asmu Mohamed. „Misliš da će se oženiti njome?" upitala je Velika Nanima. „Ne znam." „Da li bi ti to smetalo?" „Pojma nemam. Valjda ne bi trebalo da mi smeta. Šta ti misliš?" Velika Nanima je nakratko zaćutala. Energično je promiješala čaj i drhtavom rukom prinijela šolju usnama. „Mislim da ne bi trebalo. Ali bilo bi sasvim razumljivo i da ti zasmeta." „Hmmm." „A šta je s tobom, Saira? Namjeravaš li da čitavog života živiš kao čergarka? Oprosti što se miješam, ali mislim da imam prava da pitam. Tvoja majka je umrla, a tvoje kale opravdano brinu za tebe." „Znam." Kako ne bih znala kad su svega nekoliko sati od mog dolaska već pokušale da me upoznaju sa novim mladoženj om. „Da te neko nije povrijedio? Mislim, neki muškarac?" Prasnula sam u smijeh. „Ma, niko me nije povrijedio. Nije o tome riječ, Velika Nanima." „Nego o čemu? O tvom poslu? Znaš, tvoj posao jeste važan, Saira, ali ne smiješ zbog njega da odbaciš sve ostalo." „Maloprije si me nazvala čergarkom. I nisi pogriješila. Odabrala sam put koji mi ne dozvoljava da se bilo kome posvetim." „Sigurna si da nećeš zažaliti zbog toga? Jednog dana?" Njeno pitanje bilo je postavljeno u pogrešnom vremenu. Nisam brinula zbog onog što će se desiti jednog dana. Odgovor koj i sam potiskivala predstavljao je gorko-slatku mješavina žaljenja i kajanja koji su već bili prepoznati, procesuirani i asimilirani u ono što sam bila. Mogla sam samo da slegnem ramenima i da izrazim svoje prećutane emocije rutinskim gestom prkosne ambivalentnosti. „Kako je Amina?" „Dobro. Počela je da nosi hidžab." „Ozbiljno? Hmmm." Velika Nanima je zavrtjela glavom. „To se pretvorilo u trend, zar ne? Internacionalni preporod, povratak onoga što je moja generacija sa oduševljenjem odbacila. Bože, kako je to čudno ... kad poživiš dovoljno dugo da vidiš kako se točak ponovo okreće. Sigurno je zauzeta oko djeteta. Koliko malena sad ima? Četiri godine?" „Nedavno je napunila šest." „Zar već ima toliko? Znači, krenula je u školu?" Klimnula sam.

„Kako se zove?" „Sakina." „Voljela bih da je vidim. Hoćeš li da zamoliš Aminu da mi pošalje njenu sliku?" Tada nas je prekinula jedna od bivših učenica Velike Nanime. Neko vrijeme slušala sam njihov razgovor, a onda sam se izvinila i rekla da moram do toaleta. Dok sam se vraćala nazad, primijetila sam da ona žena više nije bila tu, ali je Velika Nanima ponovo s nekim razgovarala. Zastala sam na stepeništu između paviljona i travnjaka, prepoznavši muškarca koji je sjedio pored nje. Bio je to Madžid Kan. Ustao je kad me je spazio i ostao na nogama sve dok se nisam smjestila. Naravno, nakon one prolazne avanture na Berkliju srela sam ga nekoliko puta. Prvi put sam se osjećala pomalo nelagodno. On se ponašao kao savršen džentlmen. Bio je galantan i zavodljiv. Drugi put već je bilo drugačije. Bio je daleko prirodniji i opušteniji, baš kao i ja. Putevi su nam se povremeno ukrštali, što je bilo sasvim logično. Na kraju krajeva, bavili smo se istom profesijom, mada smo stvari posmatrali iz različitih uglova. Čak i kad smo govorili o istom području i istom konfliktu mišljenja su nam se rijetko kad podudarala. „Saira, drago mi je što te vidim." Primijetila sam suptilne promjene u njegovom izgledu. Imao je više sijedih, neke od onih starih prefinjenih bora dodatno su se produbile, a oko očiju mu se pojavila mreža novih tananih linija. Bio je vitak i visok, kao i ranije. Primijetila sam da i on osmatra moje lice, praveći sličnu analizu. Kad sam se konačno okrenula prema Velikoj Nanimi, ona je znatiželjno šarala pogledom između nas. „Teta Adiba mi je rekla za tvoju majku. Žao mi je, Saira. Primi moje saučešće." „Hvala ti." „Pa, kako si? Gdje smo se poslednji put sreli? Na Kosovu?" Klimnula sam. „Teta Adiba, sjećaš li se da si nas baš ti upoznala prije toliko godina, na istom ovom mjestu? U vrijeme kad je Saira još bila dijete – novinarski šegrt. A sada se srećemo kao kolege. Još malo pa ću ja da učim od nje." „Ne preteruj, Madžide." Ispod oka sam osmotrila Veliku Nanimu, primijetivši da me je i dalje strijeljala pronicljivim pogledom. Tada sam shvatila da sam previše pomno zurila u Madžidovo lice, da sam na njemu tražila znake i nagoveštaje koje nisam mogla da tražim prilikom prethodnog susreta. „A čime se ti baviš?" „Ne očekuješ valjda da odajem tajne konkurenciji?" Prasnula sam u smijeh. „Ja sam sitna boranija. I uvijek ću biti. Ti radiš sa krupnim zvjerkama, dok sam ja usredsređena na obične male ljude."

„To je samo pitanje vremena. Doći će i tvojih pet minuta. Uspjeh otvara vrata, Saira. Omogućava pristup." „Mene uopšte ne zanima takav pristup. Mislim, ne zanimaju me glavni akteri. Ja želim da izvještavam sa stanovišta piona." „Hmmm ... U svakom slučaju, trenutno nisam na terenu. Počeo sam da pišem roman." „Stvarno?" „Stvarno. Izgleda da nikog ne zanima šta ja, kao novinar, imam da kažem. Znaš na šta mislim." „Odlično znam na šta misliš." „U poslednje vrijeme, kad god pokušam da napišem novinarsku priču, dobijam samo turobna upozorenja i opaka proročanstva." „Kakva upozorenja?" Velika Nanima je konačno prestala da nas skenira i odlučila da se uključi u razgovor. Madžid je odmahnuo glavom. „Ma, obične besmislice, teta Adiba." Tada se okrenuo ka meni, mada se i dalje obraćao njoj. „Mislim da su ovoj curi upozorenja mnogo potrebnija. Zar ne možete bar donekle da suzbijete njene samoubilačke porive? Zar baš mora da se vrzma po mjestima kao što su Čečenija ili Ruanda? Da li postoji masakr koji tvoj stomak ne može da podnese, Saira?" „Saira se opredijelila za to. Dužnost joj nalaže da bude tamo, uprkos opasnosti." Velika Nanima, koja je često izražavala istu sumnju i strepnju kao Madžid, sada je odlučno stala u moju odbranu. „Naravno, teta Adiba. Jeste li vidjeli njenu knjigu?" Velika Nanima je klimnula. „Kolateralne žrtve. Kupio sam jedan primerak. Po punoj cijeni." Osjetila sam kako mi se obrazi žare. „Znači, ti si bio taj? Ali, za tvoju informaciju, to nije moja knjiga. To je Mohsinova knjiga. Priča ispričana kroz fotografije." „Da, ali je komentar tvoj." „Riječi su potpuno izlišne. Zato što slike govore same za sebe.” „Ali si ti pomogla da te priče stignu do ljudi. Priče o ožalošćenim udovicama i majkama, o djeci koja su ostala bez roditelja, o masakru i smrti. Pitam se kako možeš da spavaš nakon svega što si vidjela." „Divno je to napisala", rekla je Velika Nanima toplim blagim glasom. „Da, to je neosporno. Reci mi, jesi li napisala još nešto lično? Osim one prve zbirke priča?" „Ne, nisam imala vremena." „Šta sad namjeravaš, Saira?" „Uskoro idemo za Avganistan."

„Ponovo? Teško mogu da te zamislim u burki."17 „Vjeruj mi, još teže bi zamislio Mohsina sa bradom." „Nedavno sam bio tamo. U Avganistanu. Uradio sam intervju sa Mula Omarom, o uništenju Budinih kipova u Bamijanu." Madžid je nakratko utihnuo. „Pazi šta radiš, važi?" Velika Nanima se diskretno nakašljucala i rekla, „Još upozorenja? Dovoljno si zagolicao našu radoznalost, mladiću. Otvorio si nam apetit tim pričama o opasnosti koja vreba sa svih strana. Zato hoću da čujem kakve su tvoje prognoze." Madžid se nagnuo preko stola, prebacivši težinu na laktove. „Plašim se da ne mogu da kažem ništa određeno. Sve činjenice su tu, ali priča još napreduje. Vrhunac tek treba da nastupi." Ponovo se zavalio na naslon i ispružio ruku, pokazujući oko sebe. „Ovo mjesto ... djeluje tako mirno i prijatno, zar ne? Naš pejzaž je posut ovakvim oazama prividnog blaženstva. Ali, šta se uistinu dešava ovdje? Još jedan general je preuzeo vlast nad Pakistanom, a čitav muslimanski svijet je kao lonac koji se krčka na šporetu, kao uzavrela kaša koja svakog trenutka može da se izlije preko rubova." „To je kao nešto novo?" Velika Nanima je začkiljila očima. Njeno pitanje je bilo naprosto to – pitanje, a ne izazov. „Pun sam nekog nemira, to je sve. Kad pišem roman, volim da znam kakav će biti njegov kraj još prije nego što počnem da pišem. Naravno, to čak ni u fikciji nije uvijek izvodljivo, a u stvarnom životu je praktično nemoguće. Svjestan sam toga. Ranije sam uživao u neizvjesnosti. Ali sad ... sad je nekako drugačije. Na jednoj strani je koncentrisano previše moći, a na drugoj previše bijesa. Moć je, po samoj svojoj prirodi, slijepa za uništenje koje prouzrokuje, a bijes se lako može zloupotrebiti i pretvoriti u mržnju. Taj proces je već otpočeo i njegove posledice su već vidijive na jednoj strani svijeta. Shvatate šta govorim? Ne mogu vam ponuditi bilo šta konkretno, teta Adiba. Samo nagađanja i spekulacije. Ništa vrijedno pažnje. Ali mi, uprkos tome, zastane dah ..." U tom trenutku sam shvatila da je i meni zastao dah. Lagano sam izdahnula i prasnula u smijeh. „Na kakvom romanu sad radiš? Na nekom napetom trileru?" Madžid se takođe nasmijao, dok se Velika Nanima slabašno osmjehnula. „Vjerovala ili ne, u pitanju je ljubavna priča." „Ljubavna priča?" Moj smijeh je postao još glasniji. „Da. Klasična istorijska ljubavna priča. Radnja se odvija u Indiji, tokom vladavine mogulske dinastije." Sada je čak i Velika Nanima prasnula u smijeh, sumnjičavo odmahujući glavom.

17 Duga ženska odora koja se nosi preko odjeće i koja u potpunosti prekriva tijelo. (Prim. prev.)

„Et tu, teta Adiba?" Madžid je u tom trenutku primijetio kako mu jedan od poznanika koji su sjedjeli za obližnjim stolom domahuje rukom. „Saira, teta Adiba ... bilo mi je zadovoljstvo. Kao i uvijek." Ustao je, objema nam poljubio ruku i udaljio se. Zurila sam za njim, sa smiješkom koji mi je još lebdio na usnama. Ali se moj smiješak rasplinuo čim je Velika Nanima upitala, „Ti i Madžid Kan? Kad se to desilo?" „Ne znam na šta misliš." „Ah, vragolanko jedna! To se vidi. Dakle, kad je to bilo? Davno?" „Da, strašno davno. U praistoriji." Kada smo se vratile kod Lubna-kale, tata je želio da razgovara sa mnom. Otišli smo do gostinske sobe koju mi je tetka dodijelila. „Saira, moram nešto da ti kažem. Plašim se da je pomalo ... nezgodno." Prikupila sam snagu, a onda sam obazrivo upitala, „Asma Mohamed?" „Da. Otkud znaš?" „Pretpostavila sam. Jesi li joj predočio svoje namjere?" „Da. Poslao sam joj i-mejl. Danas. Prihvatila je moju ponudu. Večeras se vraćam za Bombaj." „Večeras?" Tata je klimnuo. „Ona sigurno ne želi da se preseli u Ameriku." „Ne želi. Živećemo u Indiji. Naravno, redovno ćemo dolaziti u Los Anđeles." „Naravno. Tata?" Lice mu je bilo ozareno čudnim i pomalo nedoličnim sjajem. „Molim?" „Zar ne misliš da je malo ... prebrzo?" „Da se vratim? Da održim obećanje koje sam još odavno dao svom ocu? Ne, uopšte nije prebrzo." „Nisam na to mislila. Mislila sam ... zbog mame." Tata se blago žacnuo, a onda je odmahnuo glavom. „Ne, ne mislim da je tako. Znaš, pošao sam s tobom zato što sam u glavi već imao tu sumanutu ideju. Da se vratim nazad i da uradim ono od čega sam nekad davno digao ruke. Ono što mi je otac ostavio u amanet. Da uradim nešto za nekog drugog. A onda ..." „Onda si upoznao Asmu." „Baš tako. Ona je ljekarka. Ona već radi ono što ja želim da radim. Nema nikoga, baš kao ni ja." „Da, valjda je tako pisano." Ni sama nisam znala da li sam to rekla iskreno ili ironično. Ni tata nije znao. „Jesam li ... jesam li te uznemirio?"

Ispustila sam prigušen uzdah. „Nisi. Hoćeš li da javiš Amini?" „Hmmm. Da, javiću joj." Blago se namrštio. „U stvari, bolje da joj ti javiš. Hoćeš li da je pozoveš? Molim te." „Plašiš se Aminine reakcije?" „Pa, znaš, malo mi je neprijatno. Jedva sam smogao snage da i tebi kažem." Zamišljeno sam nabrala vjeđe. „Misliš da su se vratili iz Floride?" „Jesu. Sakina je dosad trebalo da krene u školu." „Dobro. Znaš, i ja uskoro krećem na put. Prekosjutra. Tata, možda je ipak bolje da je ti pozoveš. Da joj lično kažeš." Tata je odmahnuo glavom. Ponovo sam uzdahnula. „U redu. Poslaću joj mejl."

ŠESNAESTO POGLAVLJE Tatin odlazak iz Karačija bio je tako iznenadan da sam bila primorana da se sama uhvatim u koštac sa povorkom rođaka koji su se narednog dana sjatili kod Lubna-kale da bi se oprostili sa mnom i uručili mi poklon, kao što su uvijek činili kada sam napuštala Pakistan. Ovog puta su svi bili gladni informacija. Vijest o očevoj vjeridbi je procurila a moji rođaci su tako odvažno bacali udice da sam shvatila da pod hitno moram da pošaljem mejl svojoj sestri i da je obavijestim o očevim namjerama prije nego što neka torokuša poput stare Razije-nani ne dođe na ideju da je pozove telefonom i da joj lično proslijedi svoje čestitke ili jadikovke – ili i jedno i drugo. Negdje u predvečerje banula sam u sobu Velike Nanime i zatekla je kako drži predavanje narednoj generacija – Lubna-kalinim unucima i njihovim malim rođacima. Djeca su se kikotala i valjala po podu, uživajući u urnebesnim zvučnim efektima i slušajući priče koje su i mene nekada davno silno zabavljale, prije nego što sam dovoljno odrasla da pređem na književnost i političke nauke. Kada je objavila fajront i izmarširala klince iz sobe, Velika Nanima se spustila na krevet i blago potapšala čaršav, pokazavši mi da sjednem pored nje. Nježno me je zagrlila, privila me uz sebe i prislonila svoj obraz uz moj. „Ne zamjeraj svom ocu, Saira. To što je odlučio da se oženi ne znači da je nevjeran tvojoj majci. Ni da ćeš joj ti biti nevjerna ako prihvatiš njegov izbor." „Ma, znam to i sama. Bar u glavi." „Ali ne i u srcu?" Velika Nanima je ispustila težak uzdah. „Znaš, kad su naši roditelji u pitanju, mi uvijek ostajemo djeca. Baš kao što je tvoja majka uvijek bila dijete kada je njen otac bio u pitanju. Njoj je trebalo mnogo više vremena da prihvati očevu sreću nego što će tebi trebati. Zato što, u slučaju tvog oca, niko ne mora da plati cijenu. To je najbolja vrsta sreće, Saira. Samo rijetki imaju takvu privilegiju." Podigla je moju bradu, spremna da još nešto izusti, ali je tada čula zvuke koji su dopirali iz hodnika. „Hajde, Saira. Lubna-kala te zove. Stigli su novi gosti." Uzdahnula sam, pridižući se sa kreveta. „Znam da ti je teško, ali oni ne žele ništa loše. Hajde, idi. Stisni zube i oprosti se s njima." Do šest sati uveče kuća je bila dupke puna. Sva mjesta u salonu bila su

zauzeta, a ton na televizoru bio je pojačan do maksimuma na zahtjev starih nagluvih teča i ujaka koji su, svi odreda, bili zavisni od CNN, vijesti. Iskreno rečeno, to mi je išlo u prilog jer je buka svaki razgovor činila praktično nemogućim. Dok su moji rođaci piljili u TV, ja sam se u svojim mislima pripremala za rizike i opasnosti koji su me očekivali na predstojećem putovanju sa Mohsinom. A tada je spokojno ritmično izlaganje CNN,-ovih britanskih spikera naprasno ustuknulo pred usplahirenim glasovima prožetim prizvukom panike i nevjerice. Sve oči bile su prikovane za ekran preko koga je promicala slika zapaljenog nebodera. Nekoliko trenutaka kasnije ugledali smo jedan, a potom i drugi avion, kako leti pravo na zgradu koja je bila identične onoj koja je već gorjela. Zaprepašćeni krici koji su odjeknuli kroz Lubna-kalin salon izmamili su Veliku Nanimu iz sobe. Čim je kročila unutra, prešla je pogledom preko prisutnih lica, očigledno tražeći mene. Ja sam sjedjela na sofi, prislanjajući šaku uz stomak, stiskajući i opuštajući pesnicu. Bio je to univerzalno ženski gest koji sam toliko puta vidjela i o kome sam toliko puta pisala, instinktivna reakcija kojoj sve žene na svijetu pribjegavaju u situacijama kada se suoče sa opasnošću. Reakcija majki koje prislanjaju ruku uz matericu, gdje se začinje i razvija nov život, u praiskonskom vapaju za zaštitom. Velika Nanima, koja je pomno iščitavala svaki moj tekst, odmah je prepoznala taj gest. Primijetivši da joj je pogled prikovan za moj abdomen, natjerala sam sebe da smirim ruku. Prišla mi je i upitala, „Saira? Šta se dešava?" Zanijemila od šoka, ispružila sam ruku ka ekranu, ka slikama stravičnog uništenja koje se u tom trenutku odigravalo na drugom kraju svijeta. Bio je 11. septembar, 2001. godine.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE Nakon što su se teroristički avioni zakucali u kule „Bliznakinje" satima sam očajnički pokušavala da stupim u kontakt sa Aminom, da se uvjerim da je živa i zdrava. Da se uvjerim da je sa njom i sa Šuđom i sa Sakinom sve bilo u redu. Znala sam da su donedavno bili na odmoru na istočnoj obali. Iako mi je logika govorila da su se po svoj prilici već vratili u Kaliforniju, nisam mogla da odagnam strepnju. Nije bilo šanse da se smirim sve dok se ne čujem s njima. „Da možda ... da možda nisu planirali da u povratku svrate do Njujorka? Mislim da jesu. Bože, uopšte ne mogu da se sjetim šta su mi rekli!" Lubna-kalin salon je i dalje bio dupke pun, ali sam ja pričala sama sa sobom, pogleda prikovanog za TV. Velika Nanima je sve vrijeme bila uz mene. Zabrinuto je posmatrala kako marširam po prostoriji, noseći telefon i pokušavajući da dobijem sestru. „Smiri se, Saira. Sigurno su kod kuće. Daleko od svega toga." Pokazala je rukom ka ekranu preko koga su i dalje promicale jezive slike. „Zar nisi rekla da je Sakina već trebalo da krene u školu?" „Znam, znam ... ali moram da budem sigurna. Vidiš dokle su stvari otišle. Ko zna šta još može da se desi?" Nebo je počelo da se ruši. Nad Njujorkom, nad Vašingtonom, nad Pensilvanijom. Ostatak noći i naredno jutro provela sam ispred televizora, baš kao i milioni Amerikanaca kod kuće i legije Amerikanaca koji su, poput mene, bili raštrkani po svijetu. Preplavljena užasom i očajanjem, grizla sam nokte i unezvereno zurila u ekran u čijem je dnu neprestano promicao titl sa najnovijim vijestima, pokušavajući da zamislim da sam tamo, u epicentru zbivanja, da tijelom i dušom osjetim paniku koja je u poslednjim trenucima zaposjela duše žrtava, mahnitu strepnju onih koji su preturati po ruševinama, jecajući i skupljajući komade raznijetih ljudskih tijela. A dok sam to radila, bila sam okružena ljudima koji su taj događaj doživljavali na sasvim drugačiji način od mene, koji uopšte nisu mogli da zamisle koliko je tog dana i u danima koji su uslijedili bilo strašno i bolno biti Amerikanac. Reakcije rođaka koji su se i dalje tiskali ispred treperavog ekrana u Lubna-kalinom salonu bile su potpuno različite. Bio je to pakistanski životni stil. U svakoj mogućoj prilici, u dobrim i u lošim vremenima, Pakistanci su se okupljali na

velikim porodičnim forumima gdje su, uz obaveznu zakusku, vodili vatrene diskusije o aktuelnim temama. Telefon je neprestano zvrčao dok su prijatelji i rođaci čije su veze sa Menhetnom bile još bliskije i očajnije od mojih, uprkos hiljadama milja mora i kopna koje su ih dijelile od tog mjesta, prosleđivali vijesti koje su dobijati od sinova, kćeri, braće i sestara koji su živjeli i radili u gradu koji je sad postao središte svijeta. A kada su prvi sati šoka i nevjerice minuli, na red su došli salonski analitičari. Muž moje dalje rođake trijumfalno je izjavio, „Tako im i treba. Bilo je krajnje vrijeme da se i njima nešto desi. Sad će konačno znati kako je to kad živiš okružen smrću i uništenjem koje oni svakodnevno siju širom svijeta. Prokleti imperijalisti! Kucnuo je čas da mečka zaigra i pred njihovim vratima." Moj teča je coknuo jezikom, zavrtio glavom i tugaljivo rekao, „Prava sramota! Kakvu su nam sramotu ti tobožnji muslimani natovarili na vrat!" Njegov sin, moj brat od tetke, odmah se okrenuo ka meni, „Šta ti sad namjeravaš, Saira? Ne možeš da ideš za Avganistan jer će tamo uskoro početi da prašte bombe. A ne možeš ni da se vratiš kući. Znaš kako su Japanci prolazili u Americi za vrijeme Drugog svjetskog rata? Plašim se da ćeš ubrzo shvatiti u kakvoj zemlji živiš. Vidjećeš kako će sad da se ponašaju prema tebi." „A šta će biti s nama? Misliš da neće sve odreda da nas strpaju u isti koš? Sačekaj samo pa ćeš vidjeti. Čim se povrate od šoka, počeće da bombarduju sve štoje muslimansko. Dok nas ne istrijebe s lica zemlje", dodao je njegov otac. Lubna-kala se brže-bolje umiješala, „Stvari sigurno neće otići tako daleko. Čuo si predsjednika Buša. On se već izjasnio zato što shvata situaciju. On zna da islam propovijeda mir. To što su ti ludaci uradili nema nikakve veze sa islamom. On to zna." Uprkos tome, moja tetka je zvučala kao da ni sama nije vjerovala u istinitost svojih riječi. Skoro dvadeset četiri sata nakon napada konačno sam uspjela da uspostavim vezu sa svojom sestrom. „Amina! Hvala bogu! Već satima pokušavam da te dobijem. Jeste li dobro?" Aminin glas bio je slabašan i piskutav. „Da, dobro smo. Znaš, Saira ... bili smo tamo ... u Njujorku. Još ne mogu da dođem sebi. Još ne mogu da povjerujem šta se desilo. Bilo je ... ne mogu ti to opisati, Saira." „Da li je Sakina dobro?" „Dobro je. Sad je u školi. Juče joj nisam dala da ide u školu. Ni sama ne znam zašto, ali htjela sam da bude blizu mene." „Znači, svi ste živi i zdravi?" „Jesmo, Saira. Svi smo dobro." „Jesi li dobila moj mejl? Ono o tati?"

„Jesam. Znači, sada je u Indiji?" „Da." Zaćutala sam, razmišljajući šta još da kažem. Sa druge strane dopiralo je samo prigušeno pucketanje. „A ti? I dalje namjeravaš da sa Mohsinom nastaviš za Avganistan?" konačno je prozborila Amina. „Tako smo planirali. Trebalo je još juče da krenem, ali nisam mogla da odem dok se ne čujem s tobom. Moraću ponovo da rezervišem let za Pešavar. Sledeće nedjelje trebalo bi da pređemo granicu." „Koliko je to pametno, Saira? Da sad ideš tamo?" „To mi je posao, Amina." „Znam. Molim te, pazi se." „Hoću." „I javljaj mi se kad god možeš. Molim te, Saira. Mama je otišla, a ja ... toliko brinem za tebe. Javi se da znam da si živa i zdrava." „Hoću. Pozdravi Šuđu. I Sakinu." Ponovo se začulo pucketanje, a potom i dug telefonski signal koji je označavao da je isteklo vrijeme za razgovor. Kada sam spustila slušalicu, Velika Nanima je ušla unutra i utješno mi stegla šaku. „Čula si se sa Aminom? Jesu li svi dobro?" Klimnula sam. „Sad moraš malo da se odmoriš. Koliko dugo nisi spavala, Saira?" Dva dana kasnije još sam bila u Karačiju, bez snage i volje da krenem na put i da nastavim sa svojim poslom, sa pričanjem priča koje niko nije želio da čuje. Mohsin me je već nekoliko puta zvao, govoreći mi da nemamo vremena za gubljenje. Kada smo se tog dana čuli, rekla sam mu nešto što je izražavalo emocije kojih dotad uopšte nisam bila svjesna. „Znaš, Mohsine ... da li bi mogao da odradiš tu priču bez mene?" „Kako to misliš?" „Mislila sam da se vratim kući." „O čemu, zaboga, govoriš? Znaš da će uskoro početi rat. U Avganistanu. To je samo pitanje vremena. To što se desilo kod vas ... to niko neće previdjeti i zaboraviti, Saira. I sama to znaš. Ali, neko mora da bude u Avganistanu, da posvjedoči o onome što se tamo dešava. Već dovoljno dugo odlažemo taj put. Znam da si morala da se čuješ sa Aminom, ali ..." „U pravu si." Zatvorila sam oči, pitajući se odakle je poticala ta iznenadna sumnja. „Znam da si u pravu." Ali sam i dalje oklijevala. Šok koji je zahvatio Ameriku počeo je da se povlači pred izlivima bijesa. Lične tragedije pale su u zasjenak katastrofe koja je svakog

časa mogla da uslijedi. Odlučila sam da konačno napustim Karači i da se pridružim Mohsinu. Dan uoči polaska Velika Nanima mi je pokazala članak koji je bio objavljen u pakistanskom dnevnom listu Zora. Članak o ubistvu jednog Sika. Džamije su se preko noći našle na udaru grafita i zapaljivih bombi. U čitavoj zemlji dešavali su se sporadični napadi, progutani i zataškani na zadnjim stranicama istorije. „Saira", rekla mi je Velika Nanima, „pod hitno moraš da zoveš Aminu. Moraš da joj kažeš da odmah skine hidžab." Razrogačila sam oči, shvativši ozbiljnost njenog upozorenja. „Bože ... uopšte nisam razmišljala o tome. U pravu si. Zvaću je ujutru, prije nego što krenem. Ali, čisto sumnjam da će me poslušati." „Naravno da će te poslušati. Situacija je previše opasna da bi rizikovala. Svijet je pun sumanutih ljudi. Mora da razmišlja o svom djetetu." Klimnula sam. „Hajde, idemo do Gimkane. Danima nisam izašla u šetnju. Plašim se da će mi ove stare noge otkazati poslušnost ako ih malo ne protegnem." Gimkana. Tamo smo bile kada je stigla vijest iz Kalifornije. Lubna-kala je odmah nazvala klub i javila nam da se pod hitno vratimo kući. Kada smo stigle, rekla nam je da je zvao Šuđa. Da bi nas obavijestio da je neko pucao u Aminu.

OSAMNAESTO POGLAVLJE Još ne znam kakve je veze moj teča potegao da bi me u roku od samo nekoliko sati nakon Šuđinog poziva ukrcao na avion. Sigurno je nekom ćušnuo pozamašan mito i izgovorio nekoliko zvučnih imena. Na aerodromu u Karačiju vladao je neopisiv metež. Odlazni terminal bio je preplavljen bogatim i nervoznim mladićima i djevojkama koji su žurili da se vrate kući prije početka jesenjeg semestra. Svi su bili frustrirani gužvom koja je nastala usled trodnevnog odlaganja letova za Ameriku i pomišlju da će predavanja početi bez njih. Prije polaska pozvala sam oca, ali on nije bio u stanju da bilo šta kaže, da pruži bilo kakav odgovor na ono što sam mu govorila jer nijedno od nas nije rođenim očima vidjelo tu istinu, za razliku od one druge istine koju je vidio čitav svijet – srušenih i zapaljenih njujorških kula i raznijetih tijela majki, očeva, sinova i kćeri čiji je život zgasnuo zbog mržnje masovnih razmjera . Tragedija o kojoj nas je Šuđa obavijestio bila je uzrokovana mržnjom sitnijih razmjera, mržnjom zbog koje će zaplakati samo nekolicina ljudi, mržnjom o kojoj je mogla da posvjedoči samo naša mala Sakina. Ne, još nismo mogli da apsorbujemo tu istinu. Bile su to samo riječi i fraze koje su odjekivale u mom umu dok sam letjela ka Americi – povratna reakcija, govor mržnje, ispaljeni hitac, hirurška intervencija, koma, loše prognoze, i Sakina. Sakina je bila tamo. Nakon što ju je smjestila u kola i vezala joj pojas Amina je izašla napolje da ubaci kese u prtljažnik, a tada se ka njoj ustremio neki muškarac i počeo da je zasipa pogrdama – šabanko! balijko! – i da prijeti osvetom. Muškarac koji je izašao u sumanut nasumičan lov na glave, otvarajući vatru na ljude koji su se vrzmali ispred benzinskih stanica i mini-marketa. Hindus. Sik. Ali, hitac koji je uputio ka Amini nije bio nasumičan. Svi drugi hici promašili su svoje mete. Svi drugi ljudi koji su se zatekli na licu mjesta uspjeli su da prežive. 1 Amina će preživjeti, uporno sam ponavljala sebi dok sam preko tri aerodroma i hiljada milja vazdušnog prostora letjela ka Americi. Dok su se vrata na tovarnom dijelu aviona zatvarala, dok su se kolica sa osvježavajućim napicima kotrljala između sjedišta, dok nas je pilot zasipao obavještenjima koja su se razlijegala iz pucketavih zvučnika, dok su se putnici došaptavali među sobom. Dok se oko mene širio miris recikliranog kabinskog vazduha i miris mini-obroka koji su se servirali u ekonomskoj klasi i miris kolonjske vode kojom su se neki od putnika

nemilosrdno natapali pri svakom odlasku u toalet. Dok sam na koži osjećala dodir grubog teško zapaljivog materijala kojim su bila presvučena avionska sjedišta, i ćebadi koja su pucketala od statičkog elektriciteta, i papirnih navlaka za jastuke, i hladnog metalnog dugmeta za spuštanje sjedišta . Svi ti čulni detalji bi me u nekoj drugoj situaciji možda naveli da zamislim kako su se osjećali putnici na drugim tragičnim letovima, ali je moj um u tim trenucima bio preplavljen samo razmišljanjem o sestri – ponekad nasumičnim, a ponekad bolno specifičnim. Sjetila sam se poslednjeg razgovara s njom – preko telefona, prije tri dana. Sjetila sam se kako sam namjeravala da je tog jutra pozovem i da joj prenesem upozorenje Velike Nanime. Sjetila sam se našeg poslednjeg susreta i napetosti u kojoj smo se rastale. Sjetila sam se olakšanja koje me je preplavilo kada sam shvatila da odlazi. I osjećaja krivice. I svog i njenog. I uzroka te krivice koji se očajno nadvijao nad njom. Čim je avion sletio, uhvatila sam taksi i otišla pravo u bolnicu. Tamo sam zatekla Šuđu kako sjedi sam u čekaonici. Nije ustao kad me je vidio i nije izustio ni riječi kad sam se spustila pored njega, mada sam se i dalje nadala da ću od njega čuti ono u šta sam sve vrijeme pokušavala da ubijedim sebe. Da će Amina biti dobro. Da će sa njom i Sakinom sve biti u redu. Nakon duge tišine, koju se nisam usudila da prekinem, Šuđa je konačno prozborio. Njegov ton mi je sve rekao. Ton koji sam odmah prepoznala i koji sam očajnički željela da poreknem. Ton koji je zvučao istovjetno na svim jezicima. Ton koji je signalizirao šok i traumu. Bol i gubitak koje razum još nije mogao da asimilira. „Niko ništa nije vidio. Sakina je bila tamo, ali nije vidjela šta se desilo. Samo je čula muški glas. I hitac. Kad je istrčala iz kola, on više nije bio tu. Hvala bogu! Amina je ležala na zemlji. Bila je oblivena krvlju. I ona i Sakina." Više nisam mogla da izdržim. „Šuđa? Hoće li biti u redu? Molim te, Šuđa, reci mi da će biti u redu. Amina je dobro, je l' da?" Tada me je pogledao. Prvi put otkako sam stigla u bolnicu pogledao je pravo u mene. „Nije, Saira. Otišla je. Amina je zauvijek otišla."

DEVETNAESTO POGLAVLJE Amina je bila mrtva. Nisam stigla na vrijeme. Mnogo sati kasnije, nakon što smo Šuđa i ja otišli po Sakinu koja je bila kod njegove tetke Nilofer – gdje se nalazila još otkako se desila tragedija i gdje je Šuđa boravio prije mnogo godina, u vrijeme dok se udvarao mojoj sestri – nastavili smo ka kući mojih roditelja, sve troje, zato što Šuđa još nije mogao da se suoči sa pomišlju da se vrati kući. Stavljala sam čaj u ključalu vodu kada je ušao u kuhinju. „Zaspala je?" Šuđa je klimnuo. „Stavio sam je u Amininu sobu." Spustio se za sto i zaronio lice među dlanove. „Trebalo je da joj kažem. Trebalo je da joj kažem da skine hidžab." Glas mu je bio dalek i jednoličan. Odmahnula sam glavom. „Ne smiješ da kriviš sebe, Šuđa", rekla sam, mada sam sama sebi zvučala kao stranac. „I meni je Velika Nanima rekla da joj kažem za hidžab. Ali ... bilo je prekasno." Utihnula sam, primijetivši da će Šuđa svakog trenutka briznuti u plač. Zagrlila sam ga, utješno mu stisnuvši rame. Neko vrijeme smo tako sjedjeli, a onda se on odmakao i ponovo prozborio, „Isprva mi se to uopšte nije dopadalo. To da nosi hidžab. Neprestano sam razmišljao šta će ljudi zbog toga misliti o meni. Da sam neki šovinista, muslimanski ugnjetač. Trebalo mi je dosta vremena da raščistim s tim. Da priznam zašto sam se protivio toj ideji. Ali, nakon što smo dobili Sakinu, ona je željela da bude idealna u svakom pogledu. Da dokaže da je zaslužila taj dar. Znao sam kako se osjećala. Zato što sam se i ja osjećao slično. Počeo sam da se molim i da se propisno hranim. Čitao sam sve moguće knjige o odgajanju djece. Oboje smo to radili. Oboje smo osjećali da moramo da opravdamo milost koja nam je ukazana time što smo postali roditelji. Da li ti to zvuči smisleno?" Ali, odmah je nastavio dalje, ne sačekavši moj odgovor. „Amina je oduvijek bila tako dobra. A kad je Sakina stigla na svijet postala je još bolja. Bolja supruga. Bolji čovjek. Bolja muslimanka. Kada sam shvatio da sam se bunio protiv islama samo zato što sam se plašio šta će ljudi misliti, počeo sam da se smijem samom sebi. Ona je imala pravo da sama odluči kako će da se oblači i šta će da nosi na glavi. Ali, nakon onoga što se desilo, trebalo je nešto da kažem. Trebalo je nešto da učinim. Da je zaštitim. Zato sam ja kriv za njenu smrt." „Ne, Šuđa, ti ni za šta nisi kriv." „Izgubio sam je, Saira. Izgubio sam Aminu. A s njom i sve ostalo."

Znala sam da je tada trebalo nešto da kažem, da kažem bilo šta što bi mu pružilo utjehu. Da mu kažem da još nije sve izgubio. Da je imao Sakinu. Ali nisam to učinila. Zato što nisam mogla. Amina je otišla, ne ostavivši mi nikakve smjernice. Kada sam podigla oči, pogledi su nam se ukrstili, ali sam se brzo okrenula u stranu, uznemirena vlastitom ćutnjom. On je ustao i rekao, „Moram da idem." „Nećeš da ostaneš ovdje?" „Ne. Moram ... moram da idem kući." „A Sakina?" Ponovo je pogledao u mene, postavljajući mi pitanje na koje nisam mogla da odgovorim. „Neka spava", rekao je nakon jedva primjetne pauze. „Bolje je za nju da ostane ovdje." Ahmed-čača, čije je lice bilo smrtno ozbiljno i prvi put lišeno onog starog prezrivog osmijeha, bio je prvi u povorci rođaka koji su se nakon Aminine smrti sjatili kod nas. On je došao kao izaslanik porodice Kader jer je moj otac bio tako ophrvan bolom da nije imao snage da krene na put. Posjetioci su pristizali u uzastopnim dobro koordinisanim intervalima, a prvi su, naravno, došli rođaci iz Britanije jer njima nisu bile potrebne vize. Ahmed-čača je ostao nedjelju dana, dovoljno dugo da sačeka da preuzmemo i sahranimo Aminino tijelo. Aminino tijelo. Predmet istrage o ubistvu čiji počinilac još nije bio uhapšen. Nedugo nakon Ahmed-čačinog odlaska, u vrijeme kada se Šuđa već vratio na posao i kada se Sakina vratila u školu, stigla je Zera, a potom i Mehnaz. Nakon mog strica i dvije sestre došao je red na tetke. Prvo je došla Ruksana sa svojim sinčićem Kasimom – mada mi je ona bila tetka samo po definiciji jer je poticala iz ogranka majčine porodice sa kojim smo tek nedavno uspostavili kontakt. Nakon Ruksane, punih mjesec dana poslije Aminin smrti, stigle su Džamila-kala i Nasrin-čači. Došle su zajedno, kao poslednje sa spiska očekivanih posjetiteljki. Dok su nam bile u gostima, sredile su kompletnu kuću, a uoči polaska su, u spektakularnom superfinalu rodbinske podrške, spremile brdo hrane koju su rasporedile u pedantno označene paketiće i posude koje su potom spakovale u mamin zamrzivač. Šuđa je dolazio svake večeri, ustanovivši rutinu koja se održala i kada smo ponovo ostali sami. Dan prije nego što će napustiti Los Anđeles, moja tetka Džamila-kala i moja strina Nasrin-čači su, zajedno sa Šuđinom tetkom Nilofer, održale konferenciju koja se vodila šapatom koji bi naprasno utihnuo kad god bih ja privirila u sobu. Kada je Šuđa te večeri stigao s posla, sjatile su se oko njega dok

sam ja spremala čaj u kuhinji. Kada sam, noseći poslužavnik, stigla do dnevne sobe, neopaženo sam zastala pred pragom. Svi zajedno su sjedjeli na sofi. Šuđa je bio u sredini, sa licem zaronjenim među dlanove. Tetka Nilofer je sjedjela sa jedne strane, sa rukom spuštenom na njegovo rame, Džamila-kala sa druge, sa rukom spuštenom na njegovo koleno, dok se Nasrin-čači smjestila na naslonu sofe. Svi su mi bili okrenuti leđima. Džamila-kala je rekla, „Beta, znam da je rana još svježa, ali mi već sjutra odlazimo. Znamo da još nisi spreman, ali moramo nešto da ti kažemo, zbog Sakine. Sakini je potrebna majka. Moraš se ponovo oženiti. Sigurne smo da bi i Amina to željela." Jedna od njih je dohvatila papirnu maramicu iz kutije koja je ležala na stolu i dodala je Šuđi. Šuđa ništa nije odgovorio. Samo je tiho jecao. I dalje se skrivajući iza vrata, primijetila sam kako Džamila-kala skreće pogled ka teta Nilofer. Šuđina tetka je, shvativši signal, pročistila grlo i rekla, „Džamila je u pravu, Šuđa. Ti to znaš bolje nego bilo ko drugi. Bio si mali kad si ostao bez roditelja. Znaš kako je odrastati bez majke." Potom je došao red na Nasrin-čači. „Govorimo ti ono što bi ti i Aminina majka rekla da je još živa. Beta, Saira je tu i nije udata. To je najbolje rješenje za sve. Ko još može voljeti Sakinu onako kako ju je njena majka voljela? Samo joj Saira može pružiti takvu ljubav i pažnju. Moj muž – Ahmed-čača – i on je rano ostao bez majke. Ne znam da li si čuo tu priču." Šuđa je povio glavu i izduvao nos. „Majka mu je umrla kad je imao samo šest mjeseci i njegov otac je odlučio da se oženi sestrom svoje pokojne supruge. Ahmedovom kalom. On uopšte nije zapamtio majku, ali nikad nije osjetio nedostatak. Zato što ga je moja svekrva – Nadimova majka – odgajila kao rođenog sina. On je bio dijete njene sestre. Baš kao što je Sakina dijete Sairine sestre." Šuđa je podigao glavu i zagledao se pravo ispred sebe. I dalje mi je bio okrenut leđima tako da nisam mogla da vidim izraz na njegovom licu. Poslužavnik je postajao sve teži, a čaj sve hladniji. Ušla sam u sobu i spustila posluženje na sto. Porcelan je zazveckao, a moje lice se zažarilo od nelagodnosti jer sam znala da me sve tri streljaju pogledom, pokušavajući da ocijene da li sam nešto čula. „Oprostite, ali sam strašno umorna. Idem na spavanje." Uopšte nisam pogledala u Šuđu. „Laku noć." Šuđa je takođe ustao. „I ja bih morao da krenem. Ujutru idem na posao. Nasrin-čači, Džamila-kala, hvala vam za sve. Hvala vam što ste bile sa nama u

ovako teškim trenucima."

DVADESETO POGLAVLJE Ležim u krevetu, budna uprkos nebrojenim pokušajima da utonem u san. Nekako sam uspjela da prebrodim noć i sjećanja na dogadaje koji su doveli do situacije u kojoj sam se obrela. Ali, prošlost sustiže sadašnjost i prepliće se s njom i ništa još nije definitivno i konačno. U prašumi koja me okružuje postoji još mnogo izostavljenih detalja, još mnogo činjenica koje sam svojevremeno odlučila da prečujem i da previdim. Bacam pogled na sat. Prošlo je tačno četiri minuta otkako sam to prethodni put učinila. Kroz dva minuta će se oglasiti budilnik koji treba da probudi nekoga ko je već budan. Ali prije nego što je sat zazvonio Aminina kćerkica izlazi iz svoje sobe, koja se nalazi tačno preko puta moje. Čujem kako zastaje u hodniku, na putu ka kupatilu, ne ispuštajući ni glasa. Pridižem se iz kreveta kako bih joj stavila do znanja da sam budna, priželjkujući da uđe unutra i očajnički se nadajući da to neće učiniti. Zamišljam kako sliježe ramenima i čujem kako njena malena stopala nastavljaju dalje, ka kupatilu. Skačem na noge, svlačim pižamu i navlačim trenerku, a potom krećem za njom, započinjući svoj redovni jutarnji tobože veseli monolog. Svakog jutra se ponavlja ista priča. Kao da sam otišla na razgovor za posao. Uporno tražim prave riječi, ali i dalje ne znam šta da kažem. Pokušavam da joj pružim ono što joj je potrebno, ali i dalje nemam pojma šta je to. Pomažem joj da odabere odjeću i odlazim u kuhinju. Treba da spremim doručak i da spakujem užinu. Ona dolazi potpuno obučena i sijeda za sto. Sjedi u apsolutnoj tišini, ubacujući ovsenu kašu u usta dok ja stiskam šolju sa kafom i brbljam, brbljam, brbljam. Osjećam se krivom što stalno pričam. Znam da bi ona više voljela da ućutim. Osmjehujem joj se. Ona mi ne uzvraća osmijeh. Tijelo mi obuzimaju potisnuti drhtaji jer više ne mogu da podnesem tu tišinu. Nas dvije smo totalni stranci koji su se obreli pod istim krovom. U njenom slučaju, glavni krivac je sticaj nesrećnih okolnosti. A u mom, dužnost i obaveza. Vrijeme je da krenemo na autobusku stanicu. Ja usput nastavljam da brbljam. Autobus dolazi. Ona ulazi unutra. Mašem joj u znak pozdrava. Ona ćutke maše meni. Vraćam se u kuću svojih roditelja i zastajem u hodniku, osluškujući tišinu. Moja stopala se prisjećaju nedavno ustanovljenog jutarnjeg rituala koji treba

obaviti. Preduzimaju nužne korake koji vode ka dnevnoj sobi, do stola preplavljenog morem fotografija. Prelazim pogledom preka slika iz mog i Amininog djetinjstva. Naravno, tu je i nekoliko Sakininih slika koje svjesno previđam, što je trik koji sam savladala dugogodišnjom praksom. Moje oči se fokusiraju na veliki ram na samoj sredini stola. Tu je Amina iz mojih snova, zaodjenuta blistavim crvenim šifonom sa zlatnim vezom koji se savršeno slaže sa nakitom koji krasi njene uši, vrat, ručne zglobove, prste. Kosa joj je podignuta i sklonjena sa lica, što dodatno ističe visoke jagodice prekrivene bogatim slojem rumenila. Naravno, to bi djelovalo napadno da joj i ostatak lica nije prekriven jednako izdašnom šminkom. Nevestinskom šminkom. Tačnije, desi nevestinskom šminkom, što je kategorija za sebe. Izraz na njenom licu je promišljeno ozbiljan, u potpunoj suprotnosti sa srećom koja joj zrači iz očiju. „Ne smij se na dan svog vjenčanja, Amina. To nije pristojno. Nevjesta mora da djeluje smjerno i stidljivo. Čak i tužno. Sigurno ne treba da se veseliš što napuštaš roditeljski dom." To je mama rekla Amini onog dana kada se udavala. Čudne starinske ideje koje su pripadale nekom čudnom starinskom svijetu. Pored nje stoji Šuđa, mladoženja, koji očigledno ništa ne mora da prikriva. Njegov vedar osmijeh i blistavi zubi djeluju nekako neprimjereno u poređenju sa Amininom tobožnjom tugom. Telefon počinje da zvoni. Dižem slušalicu i sa druge strane, nimalo iznenađena, čujem Šuđin glas. Kao i svakog jutra, pozdravlja me i počinje da se raspituje kako je Sakina provela noć i kako je započela novi dan. „Da li je lijepo doručkovala?” „Jeste. Smazala je punu činiju ovsene kaše." „Na vrijeme je stigla na autobus?" „Jeste." Ja više nemam šta da kažem, a on više nema šta da pita. Uveče će doći kod nas, kao i svake večeri, da se iz prve ruke uvjeri da je sve u redu. „Ne zaboravi na roditeljski. Danas, u četiri." Pljeskam se po čelu i krećem ka kuhinji, gdje Šuđa drži kalendar Amininih obaveza. Pronalazim bilješku koju smo zajedno napravili. „I ti ćeš biti tamo?" „Naravno. Gospođa Voker je obećala da će pričuvati Sakinu, pa se potrudi da je na vrijeme odvedeš kod nje. Molim te, budi tačna." „Hoću." „Znači, vidimo se u četiri, u školi." Veza se prekida. Podižem Sakininu činiju sa stola i ubacujem je u mašinu za pranje posuđa. Dok dosipam kafu u šolju, telefon ponovo zvoni. Nestrpljivo podižem slušalicu. Prepoznajem glas svoje Lubna-kale. Zove me od kuće, iz Karačija. „Beti, kako

ste ti i Sakina?" „Dobro. Kako je Velika Nanima?" Čujem pucketanje dok Lubna-kala razmišlja šta da odgovori. „Stanje joj se pogoršalo, Saira. Pala je u postelju. Ne budi se već danima. Doktor kaže da se ne muči. I da je samo pitanje vremena." Zatvaram oči, preplavljena čudnim olakšanjem. Njena smrt će biti blaga, obavijena velom sna. Neće biti mučna i nasilna, poput onih koje još nisam ožalila. „Tata je i dalje u Indiji?" „Jeste. Zvao je danas i zamolio me da ti se javim. Htio je da ti ja to kažem, Saira. Znaš ... on i Asma su se jutros vjenčali. U Bombaju." „Ali ... mislila sam ... nakon svega što se desilo ... Mislila sam da će doći ovdje. Da će se vratiti kući." „Znam, beti. Kaže da ne može da dođe. Još uvijek ne može." „Kad će da dođe, ako ne sad?" „Doći će, beti. Možda sledeće godine. U međuvremenu, ako ti nešto zatreba, novac ili bilo šta drugo, treba samo da mu javiš. Tako mi je rekao da ti kažem. Takođe mi je rekao da ti prenesem da još ne namjerava da proda kuću. Možeš da živiš u njoj dokle god želiš." Ništa ne odgovaram. Šta uopšte mogu da kažem? Lubna-kala prekida tišinu riječima utjehe. „Moraš da ga razumiješ, Saira. Mnogo je propatio. On je to još ranije odlučio. To i sama znaš." „Da, znam." „Tvoja majka bi ga sigurno razumjela, Saira. I dala bi mu svoj blagoslov." Mama. „Ali, nema ni godinu dana otkako je otišla." Izgovaram te riječi, mada još ne mogu da povjerujem u njih. „Šta da ti kažem, beti?" Lubna-kala zvuči očajno. Zna da njeno saosjećanje ne može mnogo da mi pomogne. Tačno znam kako se osjeća. Kako da utješiš dijete svoje pokojne sestre? Pa ipak, njen zadatak je manje komplikovan od mog.

DVADESET PRVO POGLAVLJE Narednih nekoliko sati provodim zaokupljena domaćim poslovima. Sklapam i slažem u ormane oprani veš. Ribam kupatila, brišem stolove, usisavam tepihe, rasklanjam stvari. Hvatam džoger i prelazim na kuhinjski pod. Oslobađam prostor za namirnice i odlazim u kupovinu. Potom se tuširam i biram šta ću da obučem, tako pažljivo kao što već mjesecima nisam činila. Stavljam ručni sat i primjećujem da je još prerano da krenem, što svjedoči o fanatičnom ritmu koji sam sebi nametnula kako bih svojom uposlenošću prigušila vapaje prošlosti, kako bih sa svojih pleća zbacila breme izbora koji sam svojevremeno napravila i sa kojim sada moram da se uhvatim u koštac. Nemam strpljenja da sjedim i čekam da se Sakina autobusom vrati kući. Ulazim u kola i vozim se tamo-amo, ubijajući vrijeme. Odlazim do škole koju smo nekada pohađale Amina i ja, parkiram se i čekam da se oglasi zvono. Prilazim autobusu kako bih primijetila Sakinu prije nego što uđe unutra. Jedna od nastavnica pomaže djeci da se smjeste u autobus. Sakina mi prilazi i bez riječi me hvata za ruku. Nastavnica se osmjehuje i klima glavom. „Znači, danas je mama došla po tebe?" Naše ruke se naprasno razdvajaju. Ko je prvi istrgao šaku? Ja ili ona? Ulazimo u kola i ja konačno progovaram, „Zamolili smo gospođu Voker da danas bude s tobom. Ovaj ... tata i ja moramo da svratimo do škole, na roditeljski." Sakina ništa ne odgovara. Bacam pogled ka časovniku na stereo-uređaju i primjećujem da nema potrebe da žurimo. „Kako je bilo u školi?" Sakina samo klima glavom, previše umorno za djevojčicu njenih godina. „Hoćeš da svratimo na sladoled?" Ona ponovo klima, nevoljno i snuždeno, i odmah mi postaje jasno da je pristala samo da bi mi udovoljila. Posmatram kako, bez trunke uživanja, liže svoj kornet. Pružam ruku ka korpi i bacam svoj napola pojedeni sladoled. Tada shvatam da je to sve što sam pojela tog dana, ali i dalje ne osjećam bilo kakav prepoznatljiv oblik gladi. Odvozim je do kuće gospode Voker i vraćam se u školu. Na parkingu još nema Šuđinog automobila. Krećem ka Sakininoj učionici i čekam na klupi ispred ulaza. U četiri sata gospođa Majers otvara vrata i roditeljski

par koji je primila pola sata ranije izlazi napolje. Primjećujem izraze olakšanja na njihovim licima, kao da ih je gospođa Majers uvjerila u nešto u šta su oni sami sumnjali – da njihovo dijete fino napreduje i da nema razloga da strahuju da će pasti još u prvom razredu. Ustajem i pozdravljam Sakininu učiteljicu. „Dobar dan, gospođo Majers. Ja sam Saira Kader. Upoznale smo se prije mjesec dana." Gospođa Majers klima glavom. „Sakinina tetka. Hoćete li da udete?" „Ovaj, znate ... trebalo bi da se ovdje nađem sa Šuđom ... mislim, sa Sakininim tatom." Nervozno se vrpoljim i skrećem pogled ka parkingu, nadajući se da ću svakog časa ugledati Šuđu kako hita ka nama kako ne bih sama morala da započnem razgovor sa Sakininom učiteljicom. „Šta kažete da ga sačekamo unutra?" Iako i dalje želim da odbijem njen poziv, znam da bi to djelovalo čudno. Ulazim za gospođom Majers i spuštam se na jedno od mjesta, osjećajući se nekako nezgrapno na toj stolici predviđenoj za tijelo šestogodišnjeg djeteta. „Znam da vam je strašno teško, ali morate pronaći snage da se izborite s tim", započinje učiteljica. Primjećujem njen saosjećajan pogled i vratanca u mom grlu se zatvaraju, ne dopuštajući mi da prozborim ni riječi. Ćutke klimam glavom, kao što Sakina čini kad razgovara sa mnom. I konačno shvatam šta je u pitanju. Sakina ništa ne govori zato što ne zna šta da kaže. Gospođa Majers mi utješno stiska ruku, a ja jedva odolijevam porivu da ustuknem pred njenim dodirom. Saosjećanje nepoznate žene. Tada shvatam još nešto. Da se Sakina identično osjeća kad povremeno pokušam da je dodirnem – da spustim šaku na njenu glavicu, da je potapšem po leđima – sa nadom da ću tako doprijeti do nje. Čujem kako se vrata otvaraju iza mojih leđa i istog trenutka me zapljuskuje gotovo opipljiv talas olakšanja. Šuđa je stigao. On će mi pomoći da se uhvatim u koštac s tim. Šuđa se spušta na susjednu stolicu i gospođa Majers vadi fasciklu, pokazuje nam Sakinine radove i pažljivim odmjerenim riječima obavještava nas o njenom napretku, pružajući Šuđi školski izvještaj. Tada shvatam onaj izraz olakšanja koji sam primijetila na licima roditelja koji su maloprije napustili učionicu. Gospođa Majers smatra da je Sakina motivisana i inteligentna djevojčica, da može da postigne daleko više od onoga što se zahtijeva od nje i da se ponosi time. Učiteljica potom prepušta riječ nama. Šuđa postavlja nekoliko pitanja, pitanja koja svi roditelji postavljaju. Sta mi možemo da učinimo? Da li na nečemu treba posebno da radimo? A onda postavlja pitanje koje ostali roditelji ne moraju da postavljaju. „Da li

... kako izlazi na kraj sa ... sa onim što se desilo?" Gospođa Majers uzima dubok udah. Shvatam da ja nisam jedina koja je zazirala od tog razgovora. „Pa, ovaj ... već ste mi rekli da Sakina posjećuje psihologa. Htjela sam nešto da vam pokažem. Nešto što bi trebalo da vidi i njen psiholog." Gospođa Majers iz fascikle vadi nekakvu knjižicu, štos papira prikačenih spajalicama. „Ovo je Sakinin školski dnevnik. Učenici, kroz pisanje i crtanje, iznose svoje utiske o svakom školskom danu. O tome šta su radili, kako su se osjećali, šta im se sviđa a šta im se ne sviđa. I zbog čega. Naučili su da koriste frazu 'zato što' kako bi njihove rečenice bile kompleksnije." Dok govori, gospođa Majers prelistava stranice, od kraja ka početku knjižice. „Kao što vidite, Sakina veoma lijepo piše. Poklanja mnogo pažnje pravopisu i gramatičkim pravilima i znacima interpunkcije. U tim stvarima se snalazi daleko bolje od većine njenih vršnjaka. Pa žljivo provjerava i dotjeruje sve što je napisala i nakon toga sve lijepo i tačno iščitava." I Šuđa i ja odmah shvatamo šta je gospođa Majers željela da nam pokaže. Sakina je u svakom redu ispisala po jednu od očekivanih rečenica. Danas smo imali muzičko. Danas je ponedjeljak. Volim da čitam zato što volim priče. Volim da idem u školu zato što volim da učim. Srećna sam zato što danas imamo fizičko. Srećna sam zato što je danas petak. Veoma sam srećna zato što je petak dan za picu. Obožavam picu zato što je strašno ukusna. Srećna sam zato što volim svog tatu. Srećna sam zato što volim svoju mamu. A volim i svoju lutku. Uz svaku rečenicu nacrtala je po jedan crtež. Isti crtež za svaki dan koji je provela u školi. Sliku žene koja leži na zemlji. Žena nosi maramu na glavi – hidžab – a na grudima ima veliku crvenu mrlju. Jedna djevojčica stoji pored nje. Na crtežu se vidi i pištolj koji lebdi iznad njih. Sa strane stoji neki muškarac. Usamljeni muškarac. A sa druge strane neka žena. Šuđa? I ja? Zatvaram oči. Znači, to je ipak tu. Ono što usred noći pokušavam da nazrem na njenom licu. Ali, Sakinina i moja podsvijest očigledno nisu na istim talasnim dužinama. Slike koje mene proganjaju noću nju opsjedaju po danu. Gospođa Majers i dalje govori. „Ono što Sakina piše i ono šta crta totalno je nespojivo. Kad sam je zamolila da mi objasni šta je nacrtala, ona je samo nastavila da čita ono što je napisala. Nisam insistirala na odgovoru. Pretpostavljam da je bila tamo? Kada se to desilo?" Šuđa bespomoćno skreće pogled ka meni. Ja klimam glavom. „Još je kod vas?" pita me gospođa Majers. Ponovo klimam. „Hoće li se uskoro vratiti kući?" Pitanje je sada upućeno Šuđi. On ništa ne odgovara.

Ja otvaram usta zato što želim da objasnim. Ali, čovjek ne može objasniti nešto što ni sam ne shvata. Novi talas saosjećanja plavi oči gospođe Majers. „Ovaj ... znam da vam je teško, ali sam smatrala da treba da vam skrenem pažnju na to." Konačno osjećam da moram nešto da kažem. Da moram da saznam. „Ona ... ona uopšte ne priča o tome. Bar sa mnom. Jedva da uopšte priča. O bilo čemu. Da li ... da li ovdje priča? Ovdje, u školi? Sa vama? Sa svojim drugarima? Mislim, ne o tome ... već o drugim stvarima?" Nervozno lupkam prstom po papiru koji leži na stolu. „Da li o bilo čemu priča?" Gospođa Majers mi ponovo stiska šaku i ozbiljno klima glavom. „Sakina je zaista dobra, u svakom drugom pogledu. Učestvuje na času. Smije se i igra sa drugom djecom na odmoru. Da nema tih crteža, čovjek nikad ne bi mogao da pretpostavi kroz šta je prošla." To boli. Prisjećam se kako joj se lice ozarilo kad sam je poslije škole odvela kod gospođe Voker. Kako brblja sa Šuđom kada nam uveče dode u posjetu. Njena ćutljivost je lična. I selektivna. Nije riječ o tome da se Sakina povukla u svoj svijet. Ona neće da komunicira jedino sa mnom. Disanje mi postaje ubrzano i plitko i počinje da mi se vrti u glavi. Šuđa to primjećuje i gura mi glavu nadolje, između nogu. „Sve će biti u redu, Saira. Hajde, duboko diši. Sto laganije i što dublje." Glas mu je odsječan, poslovan. Okreće se ka Sakininoj učiteljici i pita, „Imate li papirnu kesu?" Gospođa Majers odlazi do ormarića i donosi mu jednu. Šuđa otvara kesu, stiska gornji dio u oblik nalik trubi, pruža je ka meni i kaže zapovjednim tonom, „Hajde, diši u kesu. To će ti pomoći."

DVADESET DRUGO POGLAVLJE Vrijeme za razgovor je isteklo i učiteljica nas ispraća do vrata, ispred kojih već čekaju roditelji koji imaju zakazano u pola pet. „Jesi li dobro?" Šuđine ruke su u džepovima, a pogled uprt u mene. Klimam glavom. „Hoćeš da popijemo kafu?" „Da!" žudno odgovaram. Poziv na kafu doživljavam kao slamku spasa. Uradila bih bilo šta, samo da izbjegnem odlazak kod gospođe Voker i ponovno suočenje sa Sakininom ćutnjom. „Idemo mojim kolima." „Nema potrebe, Šuđa. Dobro mi je. Pratiću te svojim kolima." U stvari, kola nisu stvarno moja, već mamina. Honda akord. Volim da vozim ta kola. Više nego tatina. Volim da spustim ruke na volan koji je ona nekada držala. Dok vozim, uvijek mislim na to. Zaustavljam se na parkingu, paralelno sa Šuđinim automobilom. Dijeli nas samo jedno parking mjesto. On čeka da izađem iz kola i zajedno krećemo ka kafeu koji se nalazi na pola puta između njegove kuće i kuće mojih roditelja. Spuštamo se za sto i naručujemo kafu. Njegova je crna. Moja je sa mlijekom, zaslađena sa par kesica šećera koje sam sručila unutra. Energično miješam kafu, skupljajući hrabrost da započnem razgovor od koga oboje zaziremo. „Šuđa ..." Šuđa blago steže vilicu, a onda pita, „Jesi li se čula sa tatom?" Znači, i on se zanosio istom idejom. Da će se tata vratiti kući i da će nam ponuditi izlaz iz tog neopisivog ćorsokaka u kome smo se obreli. U volšebnom stilu, kao kralj Solomon. Odmahujem glavom. „Nisam, ali sam se čula sa Lubna-kalom." Primjećujem kako Šuđa prikuplja snagu da se suoči sa onim što slijedi. To apsurdno univerzalno rješenje koje su mu naše tetke nedavno predočile natjeralo ga je da postane jednako obazriv kao i ja. „Šta kaže?" „Tata i Asma su se vjenčali." Šuđa se mršti. „To si čula od nje?" Klimam glavom. „Žao mi je, Saira. Trebalo je sam da ti kaže."

„Da, trebalo je." „Ali, znala si da će se vjenčati s njom. To ti je još ranije najavio." „Da, znala sam, ali ... Znaš, uopšte nisam bila iznenađena. Bila sam šokirana, ali ne i iznenađena. Da li ti to zvuči smisleno?" Šuđa klima glavom, tek reda radi. Ali mu, naravno, ne zvuči smisleno. Ništa više ne zvuči smisleno. „Saira." Sad je kucnuo čas da on načne zabranjenu temu. I čas da se ja oduprem tome. Držim se već načetog pitanja kako bih oboma učinila uslugu i ostavila tu stvar pod tepihom. „Ako ćemo pravo, ja sam zaslužna za to. Mislim da sam ti to već rekla. Ja sam ih upoznala. Asmu i tatu." „Da, rekla si mi." „Znaš, tada mi to nije smetalo. Kad mi je rekao da će se oženiti njom. I da će ostati u Indiji." „Ali ti sada smeta." „Lubna-kala kaže da bi moja majka blagoslovila tu vezu." Suda otpija gutljaj kafe. Spušta šolju na tacnu i naslanja bradu na šaku. Svaki pokret mu je kontrolisan i promišljen. Kao da analizira pacijentove simptome kako bi mogao da postavi preciznu dijagnozu. „Mislim da je u pravu." „Kako je Amina reagovala? Kad je dobila moj mejl?" „Bila je iznenađena i bilo joj je pomalo neprijatno. Ali, mislim da joj je istovremeno laknulo jer je znala da je to najbolje za njega." „Da li je rekla Sakini?" Šuđa se ponovo namrštio. „Ne, mislim da nije." „Hoćeš li ti da joj kažeš? Večeras?" „Saira, ti bi trebalo da joj kažeš. On je tvoj otac." „Šuđa, ne mogu da pričam s njom. Znaš da me ne pušta u svoj svijet." Njegov pogled se prikiva za mene i na njegovom licu nazirem duboki unutrašnji konflikt koji predstavlja obrnuti odraz onoga što sama osjećam. Šuđa nevoljno pita, „Da li ti želiš da te pusti unutra, Saira? Možda čeka da ti povučeš prvi potez. Da ti nju pustiš u svoj svijet." Ne znam šta da mu odgovorim. I nad nama se ponovo nadvija tišina. Šuđa zatvara oči. Potom ih ponovo otvara. Ono što vidim u njima tjera me da ustuknem. On učtivo pita, „Želiš li da vam donesem nešto za večeru?" „Ne, hvala. Spremiću nešto." „Hvala ti, Saira. Za sve što činiš. Što vodiš računa o Sakini." „Nema potrebe da mi za bilo šta zahvaljuješ, Šuđa." „Saira ..." „Šuđa ..."

Rekli smo to gotovo u jednom dahu. A onda oboje zastajemo, prepuštajući riječ onom drugom. I shvatamo da nijedno od nas ne želi bilo šta da kaže. Toliko toga visi u vazduhu. Šuđa ustaje, baca nekoliko novčanica na sto i napušta restoran, nijednom se ne osvrnuvši. Ja pokušavam da smirim disanje. Panika zaposjeda rubove moje svijesti dok shvatam da je i Šuđa već na samoj ivici. Odjednom mi pada na pamet da su on i tata nakratko bili u istoj situaciji. Obojica su bili udovci. Ali, tatina tuga se nije mogla porediti sa Šuđinom. Šuđina patnja je dvostruki. Ali, ja i dalje ne znam kako da pomognem. Štaviše, znam da sam ja sastavni dio problema. Nešto kasnije sam u kuhinji sa Sakinom. Ona sjedi za stolom i radi domaći, dok ja stojim pored šporeta i miješam smjesu koja će se, po mojim nadama, pretvoriti u zdrav i ukusan obrok. Rekla sam Sakini da smo bili na roditeljskom. Smanjujem vatru da pirinač ne zagori i spuštam se pored nje da provjerim šta je uradila. Sakina odmah počinje da pakuje svoju olovku i gumicu, drvene bojice i lijepak. „Sakina, moram nešto da ti kažem." Ona podiže lice i gleda me pravo u oči, tako direktno da jedva odolijevam porivu da skrenem pogled u stranu. „Znaš da je Nana u Indiji? Ostaće tamo još neko vrijeme. Nana ... Nana je odlučio da se oženi, Sakina." Sakina nabira nosić i spušta pogled ka papirima. Potom ih skuplja na gomilu, pažljivo ih stavlja u fasciklu i ja već počinjem da strepim da će i ta vijest, poput svih ostalih, biti dočekana tišinom. Pogled joj je i dalje prikovan za sto i govori tako tiho da jedva uspijevam da razaberem njene riječi. „Ali, Nana je već oženjen. Nanima je njegova žena." „Jeste, ali ... Nanima više nije sa nama, a on je strašno usamljen. I zato je pronašao jednu finu gospođu i upitao je da se uda za njega. Uskoro će nam doći u posjetu. Možda već sledeće godine." „Znači, više nije oženjen Nanimom?" „Jeste, ali ona više nije ovdje, sa nama." Ona podiže pogled i u tom trenutku sve vidim. Jasno i neprikriveno. Bol. I zbunjenost. Shvatam šta sam učinila i kakvu sam joj brigu zadala. Sakina očigledno povlači istu paralelu kao i ja, dok sam maloprije sjedjela sa Šuđom u onom kafeu. I izvodi isti zaključak. „Hoće li i tata da pronađe novu ženu?"

DVADESET TREĆE POGLAVLJE Šuđa stavlja Sakinu na spavanje dok ja tiho stojim pred pragom Aminine sobe. To je ritual koji se ponavlja svake večeri. Nakon izvjesnog vremena Šuđa napušta sobu i zajedno prelazimo u dnevni boravak. Ja se spuštam na kauč, a on sijeda u jednu od naslonjača. Uključuje televizor, prebacuje na vijesti i zajedno gledamo izvještaje sa ratišta. Umni i učeni ljudi sa raznih strana svijeta uključuju se u program kako bi iznijeli svoja ekspertska mišljenja. Na ekranu se pojavljuje poznato lice koje upućuje turobna upozorenja gluvim ušima. „To je on, zar ne, Saira? On je taj." Šuđa pokazuje glavom ka Madžidu Kanu koji, u krupnom kadru, zuri u nas sa ekrana. Zatvaram oči. To je prvo pitanje. Znam da će nakon toga uslijediti još mnogo pitanja na koja neću moći da pružim odgovor jer sam dosad naučila samo da postavljam pitanja i da pretvaram tuđe odgovore u priče koje će vaskrsnuti neprikladne krvave detalje koje bi ostali radije ignorisali. Međutim, postoji jedna priča kojoj sam i sama okrenula leđa. Zato što smo se Amina i ja tako dogovorile. Ali, ona je sada mrtva, a ja sam ulovljena u posledicama postupka na koji me je nagovorila. U svakom slučaju, ono što je ostalo urezano u mom umu uopšte ne podsjeća na priču već na puki niz izolovanih kadrova i isječaka, na sjećanja koja sam svjesno lišila bilo kakvog značaja, nalik zvučnim bajtovima koji sačinjavaju vijesti koje se upravo emituju na TV-u. Madžid Kan. Sjećam se kako sam se oprostila s njim na aerodromu. Njegova predavanja bila su okončana, a zajedno s njima i naša kratka ljubavna veza. Stegao me je u zagrljaj i poslednji put poljubio. Okrenula sam leđa i krenula preko terminala kada sam primijetila Aminu kako stoji i posmatra me. Bila sam ulovljena. Došla sam kući za Božić i bilo mi je užasno loše. Stomačni grip, objasnila sam majci, mada sam već tada posumnjala šta je bilo u pitanju. Kada sam se vratila na Berkli, na završni semestar, Amina je došla da mi održi bukvicu koju sam dotad uspijevala da izbjegnem. Prešla je pogledom preko mog zelenog lica i izjurila napolje da bi se ubrzo vratila sa papirnom apotekarskom kesicom i natjerala me da se suočim sa onim što sam već znala. Kada se pojavila plava linija, bila sam neobično mirna. Znala sam šta ću učiniti. Trebalo je samo da zakažem pregled na klinici za planiranje porodice i da riješim problem. Nisam imala nikakvih dilema povodom toga.

Amina je ćutala. Nisam mogla da joj dokučim misli, da zaključim da li će majci ispričati moju tajnu. Samo je stajala preda mnom, utonula u duboko nemo razmišljanje. Amina je imala vlastitu tajnu. Četiri pokušaja vještačke oplodnje. Četiri neuspješna pokušaja. Dok mi je pričala o tome, više mi nije bilo teško da dokučim šta joj se vrzma po glavi. Njene namjere bile su tako providne da sam morala da skrenem pogled. Ovog puta sam ja imala nešto što je ona željela. Rezervisala sam termin na klinici, ali je Amina ponovo došla. Nisam vjerovala da ću biti u stanju da uradim ono štoje tražila od mene, ali je ona počela da moli i preklinje, posmatrajući me očima punim suza. Kako sam mogla da je odbijem? Na kraju krajeva, Amina mi je bila sestra. Mogla sam bar toliko da joj učinim. Nisam otišla na kliniku. Pred kraj semestra počela sam da nosim široku odjeću koja nije mogla dugo da maskira realno stanje stvari. Da prikrije izbočinu koja je ukazivala na proces koji se odigravao u mom tijelu, da prikrije život koji se razvijao u mojoj utrobi. Život koji, kako sam tada smatrala, nije imao nikakve veze sa mojim životom. A onda sam počela da osjećam kako se to maleno obličje meškolji unutra. I tada sam – prekasno – shvatila u šta sam se upustila. Mama je znala. Prekinula je svoju srditu višemjesečnu ćutnju i dojurila u bolnicu onog dana kada su mi počeli trudovi. Da li ti uopšte znaš šta radiš, Saira? Da li shvataš čega se odričeš? Držala me je za ruku, prekršivši riječ da mi nikad neće oprostiti. Ponovo je pisala po mom čelu. Riječi molitve za bezbjedan porođaj. Kada se sve završilo, i kada je Sakina došla na svijet, uzela je svoju unuku u naručje i prišla mi. Pogledaj je, Saira. Uzmi je. Možda se predomisliš. Amina uopšte ne shvata šta traži od tebe. Odmahnula sam glavom. Ne, ne mogu da je uzmem. Ne mogu da je zagrlim. Ako to učinim, nikad više neću moći da je pustim. To je Aminino dijete. Ne moje. Otvaram oči i primjećujem da je na TV-u krenuo nov prilog. Nove slike uništenja. Stravične posledice uragana koji je pogodio Kubu. Šuđa nešto govori i ja guram u zapećak vlastita sjećanja kako bih saslušala njegova. „Uopšte nisam bio za to ... tog dana kada je Amina došla kući i rekla mi šta namjerava. Situacija je bila više nego ironična jer sam ja bio taj koji je isprva predlagao da usvojimo dijete." Slušam njegovu ispovijest, ali ništa ne mogu da izustim. Ali, to naizgled nije ni bitno. On je konačno riješio da to izbaci iz sebe i ono što ja mislim i osjećam odjednom postaje nekako beznačajno. „Nakon trećeg pokušaja rekao sam joj da nema svrhe da dalje pokušavamo, ali je ona bila uporna. Bila je ubijeđena da će sledećeg puta začeti. Nisam imao drugog izbora nego da je podržim. Lično sam joj davao injekcije. Posmatrao sam muke kroz koje je prolazila.

Posmatrao sam očaj koji se smjenjivao sa nadom i vjerom. Ja sam se još odavno odrekao nade. Medicina nije mogla da pomogne. Za naš problem nije postojalo čak ni objašnjenje. Nijedan od specijalista koje smo posjetili nije mogao da ustanovi uzrok zbog koga ne možemo da imamo djecu. Neobjašnjiva neplodnost. Kakva apsurdna dijagnoza! Zaboga, ja sam ljekar! Mogu da razumijem stvari kao što su rak i druge strašne bolesti. Svaka bolest ima uzrok. Čak i ako je neizlečiva, u njoj postoji neki shvatljivi obrazac. Ali je presuda koju je medicina nama izrekla bila potpuno apsurdna. Neobjašnjiva neplodnost. To je Amini pomoglo da održi vjeru. Ako nauka nije mogla da ponudi rješenje, onda se ono moralo potražiti na drugoj strani. U domenu čuda i vjere. Ali, nakon petog neuspješnog pokušaja čak je i njena vjera bila poljuljana. Sve dotad nije htjela da razmišlja o usvajanju. Htjela je ... htjela je da imamo vlastito dijete. Prošlo je nekoliko mjeseci od poslednjeg pokušaja, a ona više nije pominjala vještačku oplodnju. A onda je tog dana došla kući čvrsto ubijeđena da joj se sudbina konačno smilovala. Da je to bio odgovor na njene molitve. Pokušao sam da je odgovorim. Rekao sam joj da definitivno treba da usvojimo dijete, ali ne to dijete. Ne tvoje dijete, Saira. Ali, ona nije htjela ni da čuje. I tako sam na kraju popustio, misleći da ti nikad nećeš pristati." Šuđa zastaje, iščekujući moj odgovor. Zaboga, šta mogu da kažem? „Već sam imala zakazan abortus. Kad mi je to predložila, kad je počela dame preklinje ... došlo mi je da je zamrzim što me je dovela u takav položaj. Da sam je odbila, to bi uvijek ostalo tu, između nas. Uvijek bi nam lebdjelo nad glavama. I tako sam zaključila da to ... da to i nije tako važno. Ja sam imala nešto što nisam željela. Djelovalo mi je okrutno da to uništim kad sam znala da je ona iz dubine duše čeznula za tim. I tako, na kraju, nisam imala snage da je odbijem. Pokušala sam, ali nisam mogla." „Nikad mi nije rekla ko je on. Rekla je samo da te je vidjela s njim na aerodromu i da je desi porekla. Da li on zna?" Odmahujem glavom. „Ne, naravno da ne zna." „Zar ne misliš da ima pravo da zna?" „Ne. Što se mene tiče, to se nikad nije desilo. Ostala sam trudna i htjela sam da izvršim abortus." „Ali to nisi učinila. Ti si je rodila, Saira. Rodila si Sakinu. Nosila si je u svojoj utrobi. Donijela si je na svijet." Na trenutak zatvaram oči i kažem, mnogo žučnije nego što sam namjeravala, „Sad je malo kasno za to, zar ne? Da se pitamo da li on ima pravo da zna?" Šuđa nema odgovor na to. Naravno da nema, jer baš u tom odgovoru počiva poenta, sama srž priče. Sada. Ko je ikada mogao da zamisli to što se sada desilo?

Tada mi na pamet pada još jedno pitanje. „Ali, ako ti Amina nije rekla, otkud znaš da je to bio on?" Šuđa sleže ramenima. „Pretpostavio sam. Ni sam ne znam kako. Ti si ga nekoliko puta pomenula. Rekla si da je bio na Berkliju. Nakon što se Sakina rodila Amina je kupila sve njegove knjige. Pročitala ih je i poslagala ih na policu. Jednog dana sam izvukao jednu od njih. Kada je Sakina već donekle porasla. Na unutrašnjoj strani korica nalazila se njegova slika. Primijetio sam sličnost." Sličnost. Da. I ja sam je primijetila. Onog dana u Gimkani. U prolazu. Primijetila sam da liče. Ali je to bilo prije. Prije ovoga. Šuđa konačno progovara i izvodi nas iz pat pozicije. „Šta ćeš da uradiš, Saira?" Podižem pogled ka njemu. Oči su mu zacakljene od suza koje ne želi da prolije. Njegova kosa ... primjećujem li još sijedih vlasi? A te nježne linije oko usana – zaostali tragovi vječno spremnog osmijeha koji sam smatrala nadmenim i podrugljivim u vrijeme kad sam ga upoznala – da li su počele da blijede? Da. Bar u poređenju sa borama na njegovom čelu, borama koje svjedoče o strahu koji mu nazirem u glasu. Istom onom strahu koji je i Amina osjećala, strahu koji je lebdio nad nama još od onog dana kada se rodila njena kći. On ne želi da riječima iskaže svoj strah jer se plaši da bi time pružio vjerodostojnost zahtjevu koji bih mogla da mu bacim u lice. Ali, želi da zna šta namjeravam da uradim. Ti, rekao je. Ne mi. „Ne znam, Šuđa. Reci mi. Reci mi šta treba da uradim." On odmahuje glavom. „Ne mogu da ti kažem. Jer ni sam ne znam." Ne mogu to da podnesem. Očajnički želim da ponovo čujem kako se smije. „Znaš, uvijek postoji ta druga opcija. Ona koju su predložile naše tetke." Ali se on i dalje ne smije. Čak se i ne osmjehuje. Samo ozbiljno klima glavom i kaže, „Da." Kao da time odgovara na moje prećutno pitanje.

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE Šuđa je još odavno otišao, ostavivši me da se sama uhvatim u koštac sa lošim vicom u koji se pretvorila naša zajednička životna priča. Tumaram po kući, uzaludno pokušavajući da uteknem od vizije smrti koja me pohodi svake noći. Uzaludno, jer se u tom trenutku oglašava telefon. To je moja Lubna-kala. Obavještava me da je Velika Nanima preminula. Spuštam se na krevet i puštam da mi suze teku niz obraze. Minuti prolaze i ja sam ponovo tamo, u vrtu Gimkana. Duhovi plešu, čaše zveckaju, a zidovi se lagano obrušavaju na mene. Velika Nanima je tu. Izriče svoje upozorenje. Tu su i Nanima, Bela i Dada. Tada odjekuje hitac. Amina pada. Sakina stoji pored mene, sa ispruženim rukama. A pištolj? Gdje je pištolj? Tu je, lebdi nad nama, ali ga večeras niko ne drži u ruci. Ponovo se budim iz košmara. Oblivena znojem. Teškog isprekidanog daha. Pomirena sa nesanicom koja će uslijediti. Zatvaram oči i zamišljam kako majka klizi prstima preko mog čela. I ponovo žudim za njenim dodirom. Izvlačim se iz postelje i krećem na tiho noćno putovanje ka sobi sa druge strane hodnika, ali me duboka čežnja tjera da promijenim pravac. Ulazim u maminu sobu, otvaram fioku u kojoj je držala svoju molitvenu asuru i unutra pronalazim primjerak Kurana. Tražim stih Ajatul Kursi i pronalazim riječi. Bismilah ir Rahman ir Rahim. „U ime boga, Najmilostivijeg, Najsamilosnijeg", čitam – na engleskom i na arapskom. On zna šta leži pred njima, i šta je iza njih, a oni ne shvataju ništa od toga, izuzev onoga što On želi da im otkrije. Prstom pratim te riječi, iznova i iznova, i konačno shvatam ono što ranije nisam shvatala. Da ne postoje odgovori na sva pitanja. Da neke istine ostaju nepojmljive za ljudski um. Tada moja stopala ponovo kreću kroz hodnik, ka prvobitnom odredištu. Prilazim krevetu u kome spava Aminina kći, zastajem i gledam u nju. Tiho sijedam na ivicu kreveta, sjećajući se onog dana kada se rodila. To dijete, začeto u Amininoj mašti, čiji sam život bila spremna da okončam još prije nego štoje počeo. Ali, to su tajne, skriveni detalji, koje više nikad neću moći da razotkrijem. Zato što će zanavijek ostati obavijeni tragedijom Aminine smrti. Sakina je izgubila majku. To je kraj priče koju će ona znati, priče u kojoj ja ne mogu zauzeti Aminin mjesto jer bih joj time po drugi put oduzela majku. Ali, postoji drugi način, nešto o čemu ću još dugo moći da razmišljam i što se

ne kosi sa onim što se još nisam usudila da priznam. Sjećam se još nečeg, rečenice da u fikciji mogu biti sakrivene najveće istine. To je Madžid Kan rekao prije nego što je Sakina bila začeta. Sakina se meškolji u snu. „Mama?" Opominjem sebe da ovog puta ne smijem da ustuknem. Vidim svjetlucanje beonjača u mraku i znam da je budna. „Nije mama. To sam ja, Saira-kala. Žao mi je, dušo." Ona podiže ruku i dodiruje mi obraz. „Plačeš." „Stvarno?" Polako se spuštam pored nje. „Ne možeš da spavaš?" „Ne mogu." „Zato što si ružno sanjala?" „Da, Sakina." Sakina tako dugo ćuti da mislim da je ponovo utonula u san. Ali nije. „Znaš, i ja ponekad ružno sanjam." „Stvarno? Sta sanjaš?" Osjećam kako sliježe ramenima. „Ne znam." „Znaš da uvijek možeš da dođeš kod mene? Kad nešto sanjaš i kad se probudiš, uvijek možeš da dođeš kod mene." „Stvarno?" „Naravno." Sakina ponovo ćuti, ali sad znam da se nije uspavala. „Nedostaje mi mama." „I meni, Sakina. I meni strašno nedostaje.” „Jesi li se uplašila zbog tog sna?" „Jesam." „Mama mi je pisala po čelu, kad me nešto uplaši." Ona podiže ruku i nasumično prelazi prstom preko mog čela. „Ali ne znam šta je pisala. Da li ti znaš?" Recitujem joj drevne arapske riječi. Alahu la ilaha il huva, Al-Hajul-Kajum ... „Znaš li šta to znači?" Na trenutak oklijevam. „Mislim da to znači da postoje mnoge stvari koje ne možemo da razumijemo. Stvari iz prošlosti. Loše stvari koje su se desile. Kao ono što se desilo mami. I zato se plašimo onoga što bi moglo da se desi u budućnosti. Normalno je da se plašimo, ali i dalje moramo da se nadamo i da vjerujemo." „Stvarno?" „Stvarno. To bi i mama željela. Da se nadamo i da damo sve od sebe da

budemo dobre i da činimo dobro. Čak i kada se plašimo." Sakina se pomjera ka meni i ja više ne mogu da se oduprem. Uzimam je u naručje i privijam je uz sebe. I znam da je nikada više neću pustiti.

IZJAVE ZAHVALNOSTI Mnogo je onih koji su me zadužili na putovanju koje me je dovelo do ove knjige. Na prvom mjestu željela bih da zahvalim onima koji su me naučili da čitam i da pišem, da mislim i da osjećam – a naročito doktorki Nahidi Angi i doktoru Aliju Kjanfaru koji su me uputili u stvari srca koje su mi obogatile i oplemenile život. Takođe bih željela da zahvalim svim prijateljima i članovima porodice koji su mi pomogli svojim savjetima i podrškom: Anabeli, Sudi, Zafaru i Priti, Roji i Kaledu, Nuzi, Mišel, Šejli i Višalu, Peti i njenoj majci, Marijani i Džonu, Hini, Simi, Pam de Ferari, Valeri, nastavnicima i učenicima osnovne škole Olajv, Raisi, Marija-kali, teti Mumtaz, Papi, Fazili, Batuli, Fari i Hani. Takođe zahvaljujem DžoEn i njenim prijateljima iz Simfonijskog udruženja Santa Roze za podršku umjetnosti u svim njenim oblicima; svom agentu, B. Dž. Robins, čije me je bezrezervno povjerenje tjeralo da istrajem čak i u trenucima kada mi se činilo da nisam dorasla izazovu u koji sam se upustila; Lori Čitenden, koja je svojom pronicljivošću i entuzijazmom bezbolno sprovela ovu knjigu kroz proces redigovanja; Džulijeti Šepland, Brendi Sigel, Lizi Galaher, Vilu Hintonu i ostalima iz izdavačke kuće Vilijem Morou za „vožnju mog života"; i tati, koji je toliko vjerovao u mene da nije htio da pročita nijednu riječ dok ne kupi vlastiti primjerak. (Nadam se da si ga platio po punoj cijeni!) I, konačno, zahvaljujem onima koji su zajedno sa mnom prešli svaki korak na ovom putovanju i čijom sam podrškom blagoslovena u tolikoj mjeri da je shvatam kao nešto što se podrazumijeva – Mimi i Mami, za nadahnuće koje su mi pružile i za pomno iščitavanje i osluškivanje svake riječi iz svake od verzija; Kalilu, čije mi je rođenje poslužilo kao opravdanje da se ponovo latim pera; i Aliju – koji je vjerovao u mene više nego bilo ko drugi – za sve već navedeno, i za sve ono što se ne može riječima iskazati.