1-2010 | riječ i govor u liturgiji

UREDNIKOVA RIJE

1

IVO VRELO 1-2010

P Rijei koje postaju iniPromatrajui naa liturgijska slavlja s gledita zajednice vjernika mo-e se stei dojam da su dananja slavlja oteala mnotvom rijei. Netko e kritiki prosuditi da su nekadanja vjernika utnja i svee-nikovo tiho izgovaranje liturgijskih obrazaca danas jednostavno nadomje-teni obiljem rijei te da se neko iz utnje moglo uti vie negoli iz dana-nje zasienosti rijeju. Takve rasprave, koliko god ponekad bile utemeljene, ujedno pokazuju da rije, smjetena u obredni in i kontekst slavlja, ne mo-e biti shvaena i prihvaena tek kao medij poruke ili prenositelj odreeno-ga znaenja. Obredne su rijei dio obreda, nerastavljive od obrednoga ina u kojemu se nalaze. One same postaju inom, dogaajem. Njihova obred-nost i dogaajnost iziskuje da budu oblikovane, izgovarane, shvaane i pri-mane kao ini.

Odnos obrednoga ina i obredne rijei nije odreen samo potrebom ina da primi znaenje i smisao. Obred daruje rijei obredno-govorni kontekst iz kojega se ona razumijeva i doivljava. Stoga se liturgijska ri-je ne smjeta samo u govorni reenini kontekst, nego i u kontekst ina. Liturgijska reenica slijedi tu liturgijsku sintaksu i dinamiku obreda. Na-in izgovaranja pojedinih liturgijskih rijei biti e zato odreen i obliko-van ne samo knjievnom vrstom liturgijskoga teksta, nego i liturgijskom vrstom obrednoga ina u koji je rije utkana. Ne treba nas uditi da se sintaksa ili skladnja liturgijske reenice, strukturirane za obredni govor, u pojedinim elementima razlikuje od ustaljene reenine skladnje. Ono to je u obinom govoru nelogino ili neuobiajeno, u kontesktu obreda zadobiva loginost i smisao. Reenice bez glagola ili s glagolom na kra-ju, inverzije, pridjevi koji slijede nakon imenice, arhaizmi samo su ne-ki od primjera reeninih nepravilnosti koje se razrjeavaju u dinamici obrednoga govora.

Neosjetljivost za vlastitost liturgijskoga govora stvara kritiku kako je jezik liturgije teak, prepun nejasnih biblijskih slika, zahtjevnih teolokih izraza te da esto ne odgovora molitveno raspoloenoj dui. Potrebno je, meutim, razumjeti da liturgija ne njeguje takva pobona stanja i raspo-loenja. Ona ima zadau aktualizirati Boje djelo spasenja u Crkvi koja sla-vi. S tom zadaom liturgija trai rijei koje e mijenjati naa raspoloenja te nas uvoditi u zbiljnost Boje blizine i u spasenjsko poslanje Crkve.

Urednik

NAA TEMA

2

Rije i govor u liturgiji

SSimboliki govor liturgije u najveem dijelu oslanja se na rije kao i na mnogobrojne odnose, kontekste i figure koje raa izgovorena ri-je. Iako nije jedina, rije zacijelo dominira u obrednoj komunika-ciji. U kranskoj liturgiji verbalni govor ima osobitu ulogu, ali i osobiti znaaj: sve rijei uviru i izviru iz Rijei, tj. liturgijski govor u cjelini posre-duje Boji govor u Kristu. Kazujui ne samo Boji providnosni naum, ne-go i milosno obraanje i bliskost s ovjekom, Rije je prisutnost. U tom pogledu liturgija je verbalno oitovanje koje ostvaruje ono to kazuje, a time i uspostavlja ive odnose. Rije i rijei u liturgiji, naime, nemaju za cilj priopiti neku informaciju, niti posredovati zbir odreenih znaenja. Rije nije formula nego dijalog s drugima i s Drugim. Rijei se ostvaruju u meusobnom dijalogu, u svezama povjerljivog obraanja, u odnosima uzajamnog odnoaja u kojem govoriti i sluati, zazivati i prihvaati posta-je dogaaj preobrazbe. itav liturgijski govor, naime, ima za cilj pripusti-ti u svoje okrilje zborenje Rijei i njome preobraziti vjernike kako bi izu-stili odgovor vjere.

Gestualnost rijeiUobiajeno je pomisliti da je rije sredstvo posredovanja znaenja ili po-ruka. Uostalom, sasvim je razvidno da rije utjelovljuje pojam i priputa ga u komunikaciju. No, rijei zacijelo nisu samo nae ideje. Rijei su pri-je svega geste, odnosi i sveze s drugim. Iako rije ovisi o svojem znae-nju, ona se ne moe svesti samo na pojmovnu razinu. Rije je prije sve-ga dio irega ozraja govora. Ona je sastavni dio govornoga konteksta koji joj daje smisao. No, rije je takoer dio iskustva. Preko rijei i govo-ra stvarnost biva dostupna i ona takoreku nastaje kao to je to sluaj kod mitsko-religioznoga pripovijedanja i kod obrednog govorenja. Mo rijei je mo stvaranja i preobraaja svijeta. Rije, stoga, nije tek sredstvo izraavanja misli, nego figura oitovanja smisla. Zato rije nije samo utje-

Rije i obredO temeljima obrednog govora

Ivica ii

Premda rije ovisi o svojem znaenju, nju se ne

moe svesti na pojmovnu razinu. Rije je tek dio

irega govornog konteksta koji joj daje smisao.

No, rije je takoer dio iskustva. Preko rijei

i govora stvarnost nastaje i biva dostupna. Bog se daje uti u rijei tako da rije postaje gestom

njegova prebivanja meu ljudima. Upravo iz te gestualne naravi valja razmotriti to je rije

u liturgiji. Liturgija ne treba tumaenja i pojmove, nego ive rijei doticaja

s Rijeju-Kristom. U liturgiji rije postaje

prostor iskustva, kontekst u kojem rije nije razliita od ina, kontekst u kojem se govor zbiva kao odnos.

3

11ivo vrelo1ivo vrelo12010

lovljenje znaenja, nego gesta smisla ija nepo-srednost i sveobuhvatnost nadilazi formalno reproduciranje pojmova. Upravo iz njezine ge-stualne naravi valja razmotriti to je rije u litur-giji. Jer liturgija ne treba tumaenja i pojmo-ve, nego ive rijei doticaja s Rijeju-Kristom. U liturgiji rije postaje prostor iskustva, global-ni kontekst u kojem govorenje nije razliito od ina, tj. u kojem se govor zbiva kao odnos.

Bit jezika, naime, ne sastoji se u posredova-nju pojmovnih znaenja, nego u osjetnom izri-aju smisla, ba kao to se bit glazbenoga djela ne nalazi onkraj tonova i melodija, nego upravo u njima i po njima. Unutar igre rijei, u svezi od-nosa koje govorne figure izraavaju i u svojem izrazu nose, zbiva se posredovanje smisla. Zbo-renje rijei tako potvruje jedinstvo s onim to biva izreeno, ali i jedinstvo s onim kojemu je rije upravljena. Dok po svojem izrazu rije do-diruje drugoga, ona ga u isti mah unosi u smi-sao. I dok oituje smisao, rije realizira njegovu prisutnost. U jeziku se dakle iznalazi smisao, a u zborenju rijei smisao biva prakticiran. Rije se u govoru ponaa kao gesta, jer vri ono to oznauje, tj. jer se zbiva kao odnos i smisao u susretu s drugim.

Rije po kojoj je sve stvoreno u prvom re-du djeluje, vri Boju nakanu stvaranja, a po-tom otkupljenja. Ta iskonska rije u sebi nosi snagu geste, jer ne upuuje jednostavno na ne-ki sadraj, nego oblikuje odnos, uvodi u zajed-nitvo s Bogom i u svojem okrilju oituje Boju nakanu. Tijekom itave objave Boja rije tvo-ri odnose. Ona vri ono to kazuje. Istodobno, u svojoj Rijei Bog se oituje. No njegovo oito-vanje nikada se u potpunosti ne iscrpljuje. Bog se daje uti u rijei tako da ta rije biva ge-

sta njegova prebivanja meu ljudima. Time ge-ste i rijei bivaju nerazdruivo povezane, jer je njihov subjekt uvijek isti. Posred rijei prebiva Onaj kojega nitko ne moe izustiti i ije je Ime neizrecivo. Samo u Imenu nad svakim ime-nom on e postati izreciv i svaki e jezik pri-znati: Isus Krist jest Gospodin! na slavu Boga Oca (usp. Fil ,6-11). Rije u liturgiji slijedi logi-ku utjelovljenja: ona se uspostavlja ne kao rije o Bogu, nego kao rije ili govor s Bogom.

Pismo i rijeKako izgovorena rije, tako i ona zapisana ni-je jednostavno kodificirani pojam. Pismo je poseban nain posredovanja rijei, koje biva povjereno gledanju i sluanju. I dok izgo-vorena rije neposredno objavljuje subjekt, za-pisana posreduje svezu s autorom i dogaajem iz kojega je proizala. Zapisana rije uva smi-sao od povijesnog zaborava. Ona aktualizira svoj iskonski dogaaj nadilazei vremenske dis-tance. U svim kulturama pismo uva sjeanje na poetke, osobito sjeanje na utemeljiteljske dogaaje koji su jednom odredili identitet i bit naroda ili religije. Zapisivanje utemeljiteljskoga dogaaja ve je u sebi obredni in koji kani sa-uvati sponu izmeu sadanjeg trenutka i doga-aja koji je jednom zauvijek odredio povijest i budunost. uvajui ivim taj spomen, pismo ponazouje, posreduje i unosi u utemeljiteljski dogaaj. Pismo (legomenon) ivi u snazi tuma-enja generacija koje ga prihvaaju, a oivljava se u snazi obrednog slavlja utemeljiteljskih do-gaaja (dromenon). Budui da obred slavi po-etke u svjetlu Rijei, i sam se govor upisuje u taj dogaaj: on se nanovo zbiva u itavoj svojoj uinkovitosti i aktualnosti.

Pismo, naime, svjedoi uvijek nanovo o do-gaajima, o gestama i o rijeima od kojih je sat-kan dogaaj, a koji se uzbiljuju u obredu. Obred je kontekst rijei, jer se po njegovom inu rije-i posadanjuju. Obred, naime, nema nakanu psiholokoga sjeanja, nego stvarnoga sudje-lovanja. A to sudjelovanje omoguuje putem obrednog navijetanja i sluanja, tj. putem pri-povijedanja rijei koja zahvaa sadanji trenu-tak. Obred prua rijei onu gestu bez koje ne bi

NAA TEMA

4


mogla dosei svoj objaviteljski trenutak. S dru-ge pak strane, rije daje obredu onu svezu s do-gaajem bez kojega bi on bio samo prazni cere-monijal ili blijedo sjeanje.

Poetska snaga rijeiMnogi biblijski i liturgijski tekstovi crpe razlii-te izraajne figure iz slika i simbola opepozna-tih u itavom ljudskom iskustvu. Bilo da se ra-di o slikama i simbolima preuzetim iz prirode, bilo da se radi o onima koji su nastali u okrilju kulture, te figure igraju znaajnu ulogu u tvorbi verbalnog ambijenta liturgijskoga iskustva. Sli-ke su materija obredne rijei, jer rije uz pomo slike ne samo oslikava predmet vjernikog isku-stva, nego u pravome smislu tvori prostor isku-stva. Slike u rijeima daju vidjeti nevidljivo. I po tom svojstvu njihova poetska snaga slui ne samo konstituciji predodbe ili pojma, ne-go jezik postaje izvor djelovanja. Ta elementar-na snaga i simbolika rijei na osobit nain ivi u obrednom govoru u kojem je govoriti svagda vezano uz initi, tj. u obredu govor i in bivaju poistovjeeni. Suprotno dananjoj tendenciji po kojoj je govor odraz mentalnih procesa, u obre-du je govor sastavni dio djelovanja.

Nije sluajno da obredne geste i rijei na odreeni nain iscrtavaju znaenje. Dovolj-no je podsjetiti na najjednostavniju gestu i izraz vjere znak kria da bismo uoili svu poveza-nost geste, rijei i slike. Posrijedi je simbolika prezentacija koja nevidljivo utjelovljuje u vidlji-vi znak. U toj gesti rije i gesta se isprepleu u je-dinstveni in-dogaaj ispovijesti trojstvene vje-re. Iscrtavanje kria participira na onom simbolu-dogaaju kojim je vjernik zdruen u za-jednitvo s Bogom. Tako se u rijei/simbolu pro-nalazi cjelokupno iskustvo vjere. Ono nije jedno-stavno spoznajni zapis onoga to vjernik vjeruje, nego obredni in kojim djeluje. Vjera se tu do-gaa kao in koji proima vjernika, poevi od njegova tijela. Na taj nain obredna rije postaje mjesto kreacije i preobrazbe iskustvenih sadra-ja vjere koji prerastaju granicu dogme.

Slikovna mogunost rijei, osim toga, odra-ava se u svojstvu mnogostrukih odnosa koje ta slika utjelovljuje poput novih predodbi, ide-ja, osjeaja i zamiljaja. Simbolika igra slika u obrednom govoru nastaje poput crtea ili me-lodije, poput harmonijske cjeline koja izaziva uzbuenje i zanos stvaralatva. U obredu rije biva osloboena od jednoznanosti pojma i

Boji govor je izvor zapisane rijei koja u liturgijskome navjetaju iznova postaje inom govora. (Prorok Jeremija, M. Chagall)

5


izloena mnogostrukim znaenjskim igrama. Poput poezije, obredni govor raa nove per-cepcije. Kako u poeziji tako i u obrednom govo-ru ne radi se o izmiljanju novih rijei, nego o tvorbi novih figura koje izazivaju i potenciraju smisao. Smisao poetskog a tako i obrednog go-vora nije toliko u sadraju slike ili izriaja koli-ko u nainima na koji su ostvareni. Obred ne eli neto odreeno poruiti, nego na odree-ni nain kazuje, a taj novi nain kazivanja po-staje nova forma doivljavanja i zamjeivanja. Obredni jezik je doista skladanje rijeima, kao to se komponira notama. Njegova ista melodinost i slikovno bogatstvo tvore onu atmosferu koja kao da dokida prostore i razli-ke izmeu rijei te sve sabire u jednu jedinstve-nu gestu upravljenu Bogu. To simboliko uz-dizanje rijei pokazuje kako su rijei liturgije otvorene, ali i upravljene onoj Rijei koja po-sred njih prebiva i u ijoj snazi sve rijei popri-maju svoje istinsko znaenje.

Simboliko zrenje rijeiPromotrimo li podrobnije simboliki jezik litur-gije, uvidjet emo da je ta vrsta govora sasvim osobita upravo zato jer je simboliki ustrojena.

Rije liturgije nema za cilj informirati, nego for-mirati jedan poseban uvid u Otajstvo. Litur-gijski govor zbog toga poznaje stanovito napu-tanje uobiajenoga govora i distanciranje od obinoga naina komunikacije, a preputa se govoru slika i simbolikih figura kako bi ne sa-mo otkrio stvarnost Otajstva nego i stvorio put do globalne komunikacije s njime.

U odnosu prema Otajstvu govor nije suro-gat komunikacije, niti se otajstvo dade svesti na sadraj jezika. Simboliki jezik ima uvijek svoju drugu onostranu dimenziju, svoju otvo-renost zahvaljujui kojoj je mogue gledati i sluati Prisutnost. Simboliki govor ivi od tih obzora koji se uspostavljaju izmeu Boje-ga sebedarnog oitovanja i ovjekova gledanja i sluanja. Liturgija prua oblik i nain sluanja i vienja Otajstva, jer je sva uronjena u njego-vo posredovanje. Kada simboliki govor doista zbori Otajstveni dogaaj, tada granice izmeu rijei i stvarnosti iezavaju, a otvaraju se pro-stori cjelovitoga iskustva. Liturgija sama prua uvid u nevidljivo te uvodi u oslukivanje onoga to se ne moe uti.

U konanici, liturgija unosi vjernika u ono milosno stanje u kojem e uzmoi izustiti ri-je vjere kako bi ona rekapitulirala njegovo iv-ljenje. Upravo izricanje vjere sazrijeva u sim-bolikom okrilju obreda u kojem vjernik kua otvorenost prema istini slavlja. Obredna ko-munikacija svagda otvara prema Otajstvu, ali i otvara smisao ljudskoga ivljenja te ujedinju-je i rekapitulira sva druga podruja vjernikog ivljenja ukorjenjujui ih u jedno jedinstveno sredite. Na tragu te iskustvenosti rijei u litur-gijskom govoru sazrijeva osjet vjere (affectus fidei) koji ne moe ostati u sferi pobonih misli, ve tei da bude odjelotvoren u ispovijesti vje-re. Istinska rije pie G. Angelini ima lik obreda, budui da je in po kojem ovjek ispo-vijeda istinu koja mu prethodi, samo istinu ko-ja mu moe otvoriti vrata ivota (...) Preko rijei sav ivot poprima obrednu formu. No, obred je takoer odreena i posebna forma djelovanja. Taj oblik proizlazi iz simbolinog svojstva ina, tj. iz sposobnosti da ujedini i dovri svekoliko ovjekovo djelovanje.

Rije liturgijske hvale Bogu.(Psaltir iz 1490., Samostan Male brae, Dubrovnik)

NAA TEMA

6


LL iturgijska obredna shema, ukljuujui sve elemente obrednosti, nosi zadau otajstvene komunikacije izmeu Boga i zajednice sla-vitelja. Obred ima zadau posredovati (komunicirati) zbiljnost Otajstva. O komunikacijskoj dimenziji liturgijskih ina danas se uvelike govori. Neko se ta komunikativnost gledala gotovo iskljuivo u izgovore-noj rijei liturgijskog slubenika te u otvorenosti uha onoga koji je slu-ao njegov govor. Udionitvo u liturgijskim inima svodilo se na vjer-niko sluanje, odnosno na sveenikovo pobono izgovaranje obrednih rijei i pravilno izvravanje obrednih ina. Liturgijska obnova ponovno je dala vanost i drugim oblicima obredne komunikacije, pa se smisao svega to nosi predznak liturgijskog liturgijski prostor, umjetnost, glazba, liturgijska duhovnost, zajednica, liturgijske slube, liturgijsko ruho, pred-meti, rijei, pjesme vrjednuje kroz prosudbu o komunikacijskoj sposob-nosti tih obrednih elemenata.

Premda se ini da se verbalnoj komunikaciji u liturgijskome razvoju posljednjih desetljea pridaje vie vanosti negoli onoj neverbalnoj, vrijed-no je uoiti povrnost u oblikovanju i obrednom vrjednovanju verbalne komunikacije rijei, jezika, govora, kao i razliitih forma liturgijskoga teksta. Kritika da se danas u liturgijskoj obrednosti uvelike izgubila osjet-ljivost za liturgijski simboliki govor pri emu se misli na neverbalni oblik komunikacije jednako je istinita kao i tvrdnja da se danas zane-maruje raznolikost i nijansiranost liturgijskoga verbalnog govora. Kaemo li, naime, da je govor u liturgiji dio obrednoga dogaanja, samo po sebi postaje razumljivo da ga se ne moe svesti na razinu posredovanja odre-enih poruka i sadraja, tj. na razini zvunog reproduciranja i sluanja. Sam govor, da bi bio obredni i liturgijski, mora uvati vlastitu dimenziju obredne dogaajnosti. Stoga e i uho koje nije istanano za razliitost tipo-logij liturgijskoga govora, lako zamijetiti da je neki govor povran, neu-vjerljiv, neautentian, neprikladan, sve do pridjevaka da je nepoboan ili rastresen. Takve kritike ne dovode u pitanje sadraj, nego preispituju nain komuniciranja obredne rijei. Nain govora pripadni je i odreujui element rijei. Rije je ovisna o nainu njezina iz-govaranja, o reeninom ili fonetskom kontekstu, o vanjskom kontekstu u kojemu je izgovorena.

Rije u ruhu govoraU suvremenoj lingvistici moe se susresti tvrdnja kako nijedna rije ni-je jednoznana te da nema samo jednu predmetnu pripadnost. Ta nas spoznaja razuvjerava o zatvorenom znanju ili o znaenjskoj postojano-sti komuniciranja. Poliseminost rijei razotkriva se osobito u njezinu go-

Premda se ini da se ver-balnoj komunikaciji u litur-

giji posljednjih desetljea pridaje vie pozornosti

negoli onoj neverbalnoj, vrijedno je uoiti povrnost u oblikovanju i obrednom vrjednovanju rijei, jezika, govora, kao i razliitih for-

ma liturgijskoga teksta. Da bi rije bila nosiva li-

tur gijskom dogaajnou, nuno je obredno njegovati

raznolikost i nijansiranost liturgijskoga verbalnog go-

vora. Govor je vlastito mje-sto rijei. Rije je ovisna o nainu njezina govorenja,

o reeninom ili fonetskom kontekstu, o 'vanjskom'

(obrednom) kontekstu u kojemu je izgovorena...

Kako razumijevati rijei liturgijske molitve?Od smisla obrednoga ina do smisla molitvenog obrasca

Ante Crnevi

7


vornom artikuliranju i izraaju. Izgovorena rije ne zatvara znaenje. Ona otvara komuniciranje, uvjetovano razliitim kontekstima. Leksiku ili pravopisnu rije nije uvijek mogue izjednaiti s govornom ili fonetskom (prozodijskom). U ne-kim je jezicima, kao npr. u francuskom, ta razli-itost znatno ira pa jedna te ista rije, zavisno od reeninog konteksta, poprima razliite izgo-vorne oblike. No, reenica, kao organizirana sin-taktika cjelina, nije jedini kontekst izgovorene rijei. Zato se rije razumijeva iz ambijenta u ko-jemu se izgovara i iz svrhe kojoj govor slui. Rije-i, promatrane same za sebe, nose tek dio znae-nja koje se u odreenome trenutku ili prigodi eli komunicirati. Rei estitam podlono je zna-enjskoj varijabilnosti koja ovisi o nainu i into-naciji govora, o melodijskom naglasku te poprat-nim govornim neverbalnim elementima. Zato je govor sustav koji prelazi granice komunicira-nja kroz glasove artikulirane u rijei i reenice. Jezik je tek dio govornoga sustava, a verbalni je-zik moe biti zamijenjen i nadopunjen drugim oblicima govora. Iskustvo nam kazuje da je ver-balni jezik rijetko kada izoliran u osnovna znae-nja rijei. Ljudska komunikacija rabi jezik i rije

unutar govornih (verbalnih i neverbalnih) susta-va koji nijansiraju rije novim znaenjima, a ko-munikaciji daju novu snagu prijemljivosti.

Zbog svega ukratko naznaenoga govor je unutar komunikacijskoga sustava vrlo relativan i uvjetovan fenomen jezika i rijei. Etimologija nam otkriva da praslavenska rije govor izvor-no znai mrmor, agor, amor (u ruskom jeziku i danas govor znai mrmor) te da je uvijek po-trebno dekodirati znaenje iz toga mrmora, ucijepljenoga u sustav razliitih komunikacijskih kodova. Oblikovanjem mrmora ili mrmore-nja u ozraju neke kulture i drugih uvjetovanosti nastaje jezik. Mi danas, povrno izjednaavajui znaenje rijei govor s rijeju jezik, kao da eli-mo postii jednoznanost i jasnou govora, za-boravljajui pritom irinu i razliitost govornoga i komunikacijskoga znaenja pojedinih rijei. Rijei su mrtve dok ne budu izgovorene. Go-vor im daje znaenje. Govor je, dakle, in rijei, njezin komunikacijski put do primatelja. Rije se, meutim, ne prima samo sluanjem. Nju se doivljava i drugim sposobnostima. Rei neko-mu Dobro jutro moe se na razliite naine. Zato ta ista reenica, zavisno od njezina izgovora i od smjetaja u govorni kontekst, moe izazvati ozarenost na licu, divljenje, radost, ali i uenje, ogorenost, tugu... Rije je dakle podlona govo-ru, njegovoj varijabilnosti i kontekstualizaciji.

Rije utkana u obredObred je, zacijelo, jedno od najposebnijih mje-sta ljudskoga govora, ponajprije jer zadire u podruje neizrecivoga. U obredu je rije tek se-gment obrednosti. Rije biva utkana u obred-no dogaanje. To u-tkanje (textus) u obredni in ini je specifinom i obredno obiljeenom. Obred je u doslovnome smislu kontekst obred-ne rijei, s prisjeanjem da kontekst nije tek sluajno okruje nego zbilja ivotne neodvoji-vosti. Lat. contextus vodi nas do contexere, tka-ti, dvije zbilje utkati u jednu, do mjere njihova srastanja u novi oblik. Obredna je rije neod-vojiva od obreda kao to su nti neodvojive od tkanine u koju su utkane i koju tvore. Razdva-janjem nti tkanina biva raspredena, jednostav-no nestaje, a niti postaju bezvrijedne. Na slian

Rije se razumijeva iz govornoga ina koji je raanje rijei.

NAA TEMA

8


nain i obredne rijei, odvojene od obreda, bi-vaju rastoene u gole poruke, nosive znae-njem, ali neizazovne za primanje i iskustvo. Ra-zumljivo je, dakle, da obredni kontekst postaje tekst, tj. postaje sastavnim dijelom poruke ko-ja je oblikovana (tkana) kroz otajstvo koje se slavi..., kroz rijei, kroz osobu koja govori, kroz mjesto i vrijeme (ili prigodu) govora, kroz in unutar kojega se izgovara... Obred, stoga, nema zadau samo posredovati rije, nego omogui-ti njezino oblikovanje, razumijevanje i dogaa-nje. Suvremeni oblici posredovanja rijei kao npr. radio ili televizija u elji za jasnoom ko-municiranja, nastoje oistiti rije (zvuni si-gnal) od svakoga medijskog uma, pretva-rajui je u digitalni oblik, sveden na istu zvunost rijei. Liturgija nipoto ne isti rije od obrednoga uma i ne tei pretvori-ti je u jasnou poruke, nego joj upravo kroz obrednost eli omoguiti zbiljnost kako bi bi-la iskustveno primljena i doivljena. Kao to se obredna gesta vri i doivljava iskustvom, tako se i sama obredna rije dogaa i iskua.

Govorei o obrednim rijeima u iskuenju smo odmah pomisliti na rijei zadane pisa-nim oblikom, odnosno liturgijskim obrascem ili tekstom. Potrebno je, meutim, uoiti vanost celebrativnoga teksta, tj. dogaaj, rije i misl (Logos) koje su svoje oivotvorenje nale u govoru obrednoga/slavljenikoga ina, a koji je neobu-hvatljiv pisanim oblikom rijei. Zato reenica obrednoga govora, voena liturgijskom dinami-kom sintaksom, ukljuuje i sve obredne elemente unutar kojih i zajedno s kojima se dogaa rije. Verbalni i neverbalni govor nisu dva susljedna ili razdvojena oblika liturgijske komunikacije. Ri-je je o jednom(!) liturgijskom jeziku u kojemu obredna sintaksa zdruuje verbalne i neverbalne kodove u isti govor. Kao primjer moemo uzeti li-turgijsko ruho koje daje novo znaenje rijeima to ih slubenik izgovara. Ruho, naime, nema zadau razlikovati liturgijskog slubenika od zajednice vjernika, nego razlikovati ga od njega samoga, od njegove osobe i njegovih osobnih uvjetovanosti te tako omoguiti komunikaciju koja uvodi iskustvo drukijosti. To drugo govori i o novome zna-enju rije koje slubenik izgovara. On u obredu

ne izgovara svoje rijei, nego Rije Boju i rije Crkve. Zato je njegovo oblikovanje rijei koje izgo-vara zadano okvirom liturgijske slube koju vri. Stavljanje osobnoga ispred onoga to pripada vla-stitosti liturgijske slube raskida komunikacijski lanac izmeu Boga i okupljene zajednice. Da bi liturgijski govor bio tako shvaen (dekodifi ciran) i iskuen, valja ga i oblikovati (kodifi cirati) u kodu liturgijske teandrike komunikacije.

Liturgijski emitenti i primateljiUoavajui razliite knjievne forme litur-gijskih tekstova (molitva, iskazivanje hvale, hi-man, poklik, zaziv, vapaj, poziv, otpust...) mo-e se upasti u iskuenje da se i samu liturgijsku rije tumai i interpretira polazei iskljuivo od te knjievne oblikovanosti i jezine forme. Neo-visno u koji je knjievni oblik zaodjevena, li-turgijska rije uvijek ima Boga kao svoga prvog emitenta. Trojstveni Bog, koji se objavio kao za-jednitvo osob i ijom se komunikacijom lju-dima daruje spasenje, izvor je svakoga liturgij-skog govora (C. Cibien). Liturgijski slubenik, ili sama zajednica, izgovarajui rije obrednoga di-jaloga uvijek su drugotni emitenti, vrei slubu

Govor je dijalog koji rije stavlja u odnos osoba.

9


Liturgija na bira rijei koje e nas duhovno raznjeiti pred Bojom prisutnou, nego trai rijei koje e nas uvesti u zbiljnost spasenja.

posredovanja Bojega govora. ak i molitva ko-ja je oblikovana kao osobna molitva ili kao mo-litva zajednice uvijek ima nadahnue u Bogu, u njegovu naumu spasenja: sam se Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima (Rim 8,26) pri-bliavajui nau molitvu eljama Duha.

Prvi primatelji prema kojima je usmjeren liturgijski govor jesu sudionici slavlja, oni koji-ma je upuena izgovorena rije. Eklezijalna di-menzija liturgijskoga slavlja ukljuuje i drugot-ne primatelje one koji fi ziki nisu prisutni na slavlju, ali su u nj ukljueni na neki drugi nain: oni za koje se moli i oni koji se posredstvom te-levizijskoga ili radijskoga prijenosa pridruuju zajednici slavitelja.

Takva liturgijska dijalokost, ucijepljena u otajstvenu dinamiku koja prelazi prostornost i trenutnost okupljene zajednice, uvodi nas u spo-znaju o snazi liturgijske rijei. Ona nije obliko-vana samo govornom sposobnou drugotnoga emitenta (liturgijskog slubenika), nego ponaj-prije zbiljom otajstva u ijoj se dinamici dogaa. Vrijedno je stoga vidjeti kako liturgijska rije, osobito ona euholoka, otvara nove odnose i ko-munikacijske relacije, nadilazei dvosmjernost koja se dogaa izmeu odailjatelja i primatelja. Budui da se liturgijsko slavlje Crkve ucjepljuje u povijest spasenja te je, stoga, uvijek i istodob-no spomen-aktualizacija-predokus Bojega djela spasenja, rije kao nain uzbiljenja Otaj-stva ima biti percipirana u toj novoj povijesno-spasenjskoj periodizaciji. Liturgijske molitve, naime, redovito slijede shemu u kojoj se jasno raspoznaje povijesno-spasenjski odnos izmeu spasenjskoga djela (mysterium), obrednoga ina (actio) i ivota zajednice (vita), s perspektivom do obzora vjenosti: Boe..., ti koji si neko..., daj da Crkva tvoja sada (danas)... te tako u vje-nosti postigne..., po Kristu Gospodinu naemu. Molitelj u liturgijskoj molitvi ne stoji sam pred Bogom. Njegove rijei ne izriu tek jednozna-no njegovo nutarnje stanje i duhovne potrebe. Molitelj se kroz rijei molitve ugrauje u Boji naum spasenja. Molitva, dakle nije samo vapaj. Ona je spomen na Boja djela spasenja, iskazi-vanje hvale za Boji spasenjski zahvat, otvaranje Bojoj blizini i snazi njegova Duha, oitovanje

moliteljeve spremnosti da se i po njegovu ivotu vri Boji naum spasenja. Nekada se moe initi da je takva shema, koja ukljuuje itavu povijest spasenja, misaono optereenje za molitveno raspoloenu duu. No, liturgija nema cilj njego-vati takva molitvena ili pobona stanja i raspo-loenja, nego aktualizirati Boje djelo spasenja i omoguiti prediskustvo (predokus) vjenosti. Ona uvodi u stanje spasenja.

Na tom tragu liturgija ne bira rijei koje e nas duhovno raznjeiti pred Bojom prisutno-u; ona trai rijei koje e nas, ne plaei se za-htjevnosti ivotnoga predanja, uvesti u zbiljnost Boje blizine i u spasenjsko poslanje Crkve. Sto-ga emo u liturgijskoj molitvi izgovarati rijei i susretati slike koje, moda, nee nai mjesta u naoj osobnoj pobonosti: otajstvo, boansko preporoenje, dionici boanske naravi, posi-njenje, sinovi svjetla, svjetlo istine, sveta radost, rtve Staroga saveza, stara grjenost, tvoj pro-misao, dionitvo u Isusu Kristu, budua dobra, savreno bogotovlje, ispovijedati tvoje ime, biti kvasac svijetu, biti dionici Kristova sveeni-tva... Pri tim tekim molitvenim sintagmama nije presudno da one postanu rijei nae osobne molitve, koliko je vano da mi postanemo dioni-ci zajednice koja u snazi istoga Duha upuuje Bogu hvalu i oituje svoju spremnost da bude suradnicom u Bojem djelu spasenja.

Tipologija obrednih rijeiImajui u vidu prethodno iznesene misli po-trebno je ipak razlikovati nekoliko tipova litur-gijskih molitvenih obrazaca. Romano Guardini jo je u godinama prije Drugoga svjetskog ra-ta, promovirajui ideju djelatnoga sudjelova-nja vjernika u liturgiji, u svojim razmatranjima ukazivao na specifinost inidbenih, hvalidbe-nih i molidbenih rijei. Tim osnovnim tipovima liturgijskih molitava valja pridruiti i ve spo-menute rijei zaziv, poklik, vapaj, otpjev,

NAA TEMA

10


odgovor... Sve one na vlastit nain posredu-ju dinamiku otajstva te liturgijskoga molitelja uvode u otajstvenu rijeku spasenja.

inidbene rijei. Budui da je liturgija doga-anje Bojega spasenja, vrijedno je uoiti po-sebnost onih obrazaca i rijei u kojima je kon-centrirana preobrazbena ili inidbena snaga liturgijskoga ina. To su rijei koje su ujedno i ini. Rijei koje se ne zadravaju na kazivanju, nego se odjelotvoruju, ostvaruju ono to zna-e. Redovito se kao primjer tih inidbenih ri-jei navode Kristove rijei ustanovljenja eu-haristije i njihovo izgovaranje u euharistijskoj molitvi, kao rijei koje oznaavaju mjesto-tre-nutak euharistijske pretvorbe. Izdvajanje toga primjera moe, meutim, zavesti u krivo razu-mijevanje tih rijei. Rijei, naime, nemaju sna-gu u samima sebi, pa ni u snazi ili nainu izgo-varanja. Budui da se liturgija Crkve dogaa u ambijentu Duha Svetoga, preobrazbena sna-ga izgovorenih rijei dolazi od same boanske djelotvornosti. Stoga je potrebna vjera koja za-jednicu otvara djelovanju Duha. Za razumijeva-nje tih pretvorbenih rijei korisno je prisjetiti se Kristove rijei: Ovo inite kad god pijete, me-ni na spomen (1Kor 11,25). Spomen na Gos-podina i na njegovo otkupiteljsko djelo jest in vjere, pa i sama rije moe postati inom, do-gaajnou. Ondje gdje se ne dogaa in vjere i gdje ne postoji otvorenost Bojemu djelovanju, rijei nisu inidbene. Upravo iz toga razloga ri-jei ustanovljenja euharistije, kao pretvorbeni in/rije, ne mogu biti izdvojene iz euharistij-ske molitve, pa ni iz cjelovitosti slavlja euhari-stije. Tek u kontekstu slavlja, koje je zajednitvo Crkve s Kristom u snazi njegova Duha, moemo govoriti o pretvorbenoj snazi Kristovih rijei. Iz-govorene u nekome drugom kontekstu/mjestu te iste rijei ostaju liene sakramentalne uin-kovitosti. Rijei ustanovljenja euharistije jesu, dakle, rijei spomena i rijei slavlja.

Potrebno je to naglasiti kako bi se na prikla-dan nain mogao oblikovati govor inidbenih rijei. Izgovor mora ostati otvoren spomen-inu, izbjegavajui dojam da inidbenost proizlazi iz sveenikove osobne pobonosti ili iz sadanjo-sti molitvenog raspoloenja. Sveenik je izgo-

varajui te rijei sav u znaku epikleze nagnut prema oltaru oitujui svoje sluenje i poklon-stvo pred Kristom koji po spomen-znaku (uze kruh) i spomen-rijei (Ovo je moje tijelo) tvori jelo dionitva u njegovu boanskom ivotu. Sveenici koncelebranti jednako slijede predsje-dateljevu epikletsku gestu dre ispruenu ruku nad (prema) darovima a vjernici laici to isto raspoloenje otvorenosti izraavaju stavom kle-anja. Zamijetimo da predsjedatelj, obraajui se u molitvi nebeskom Ocu, kae da on (Krist) uze

kruh u svoje svete i asne ruke, rijeima blago-slova dade tebi hvalu i dade svojim uenicima... (Prva euharistijska molitva). Rijei koje izgova-ra sveenik uvaju aoristni oblik uze, zahvali, razlomi, dade ime se istie jednokratnost, dovrenost i neponovljivost Kristova pashalno-ga otajstva. No, te su rijei praene inom koji se dogaa u slavljenikom sada. Sveenik nije kadar ponoviti ono to je Krist uinio jednom zauvijek. Crkva po slubi sveenika ini spomen-in, otvorena njegovoj spasenjskoj djelotvorno-sti. in sadanjosti dobiva, po boanskoj rijei, snagu iz neponovljivoga spasenjskog ina.

Na slian nain, iako ne u identinosti, mo-emo navesti i druge inidbene rijei. Nalazimo ih u svakome sakramentalnom slavlju: Ja te krstim..., Ja te odrjeujem..., Ja I. uzimam te be..., Primi peat dara Duha Svetoga... Sve su to pretvorbene rijei u kojima se dogaa spa-senjska preobrazba ovjeka. Rijei izgovorene in persona Christi i in persona Ecclesiae. Ta druga osoba sveenike slube jest izvorni kontekst rijei koje postaju ini. Mogli bismo ov-

Dogaajnost rijei uvijek je praena liturgijskom gestom.

11


dje pridruiti misao svetoga Augustina: Accedit verbum ad elementum et fi t sacramentum (In ev. Joh., 80,3). Tvarnoj osnovi (elementum) sa-kramentalnog ina pristupa Rije te tako nastaje (fi t) sakrament.

Kratkoa i misaona zbijenost liturgijskih obrazaca, oblikovanih u duhu rimske metrike, opominje nas na opasnost devocionalizma u koji je mogue zaogrnuti liturgijske rijei i ine. Sentimentalna pobonost razgrauje povije-sno-spasenjsku periodizaciju liturgijskoga ina te nas ini nemonima zamijetiti to drugo doli samo sadanji trenutak obrednoga ina. U ta-kvom izgovaranju rijei aoristni oblici gube smi-sao te im se daje znaenje prezenta, gledanog iz perspektive liturgijskoga slubenika i sadanjo-sti ina: uzimam kruh, podiem oi, iskazujem hvalu, razlamam, dajem... Liturgijska vjera obli-kuje pravu pobonost (eusebeia), neodvojivu od vjere, i ujedno ozdravlja vjerniki duh od povr-nih stanja (devotio) koja ne dopiru dalje od bla-go izgovorene rijei i probuenih raspoloenja due. Rijei/ini uzimaju i lome slubenike i sve dionike slavlja, daju im liturgijski trpjeti preobraavajui ih (otajstvena pretvorba) u spa-senjsku novost u svijetu.

Hvalidbene rijei. U liturgiji susreemo izra-ze dati hvalu i iskazati hvalu (gratias age-re). Rije je o inu koji nadvisuje zahvalnost za primljeno. Zahvalnost se raa iz primanja. Bez primljenoga dara, pa bio on i neznatan, zahval-nost postaje neutemeljenom i besmislenom. Za razliku od zahvaljivanja, iskazivanje hvale ne polazi iz iskustva primanja, nego iz sigurnosti da nekomu hvala (ili slava) pripada. Bog je dosto-jan hvale i naega slavljenja neovisno o naem raspoloenju ili o primljenom daru. Slavljenje Boga jest poetak svake molitve (sveti se ime tvoje...). Biblijska molitva hvale uvodi nas u ta-kav molitveni duh: Nek svi hvale ime Jahvino, jer jedino je njegovo ime uzvieno! Njegovo ve-lianstvo zemlju i nebo nadvisuje (Ps 148,13); Hvalite Boga u Svetitu njegovu, slavite ga u ve-lianstvu svoda nebeskog (Ps 150,2). Liturgija Crkve koncentrira svoje iskazivanje hvale Bogu u himnike poklike: Hvalimo te, blagoslivlja-mo te, klanjamo ti se, slavimo te, zahvaljujemo

ti zbog (propter) velike slave tvoje! Propter magnam gloriam tuam! Latinski propter, kao uzroni veznik, kazuje da je u Bojoj slavi prvi ra-zlog naega slavljenja. Krist, kao objavitelj Boga, jest Gospodin slave (1Kor 2,8). Ne slavimo Boga s nakanom da bismo ga uinili slavnim, nego s razlogom to njemu pripada slava, to jest u slavi. Po samome slavlju bivamo dionici njegove slave, proslavljeni zajedno s njime. Naa je pro-slavljenost, kao dar njegove milosti, uvijek udi-onika, u ovisnosti o njemu. Izmeu nas i nje-ga, kako kae Guardini, ne postoji nikakav i; stojimo sami pred njim i po njemu. ivimo u njemu, kao dionici njegove slave.

Takvo raspoloenje duha trebalo bi nadahnji-vati i oblikovati svako liturgijsko slavlje. Priprava za djelatno sudjelovanje u liturgijskom slavlju za-htijeva upravo takvo hvalbeno raspoloenje koje je spremno darovati hvalu (bogotovlje) bez oekivanja korisnosti. Ako iskrenost dara poiva u potpunoj nesebinosti, onda je bit bogosluja jo vie u bezinteresnoj darovanosti hvale Bogu. Boga hvalimo zbog njega samoga, zato to jest. On jedini jest, Onaj koji jest. Na je ivot udioni-tvo u njegovu jest.

Briga za slavlje jest briga za rije i njezinu obrednu pojavnost.

NAA TEMA

12


Imamo li u vidu takvu hvalbenu misao vodilju liturgijskih slavlja, lake emo razumjeti zahtjev-nost vjere koja se trai za istinsko sudjelovanje u slavlju. Primjer hvalidbene naravi liturgijskih rijei vidljiv je na oevidan nain u pokliku koji sveenik izgovara nad euharistijskim darovima koji se donose na oltar: Blagoslovljen si Boe svega svijeta; od tvoje dareljivosti primismo... Taj bi obrazac trebao biti uzor kranskoj blago-slovnoj molitvi, npr. kod obiteljskoga stola. Naa je molitva, meutim duboko oznaena impera-tivnim glagolskim nainom Daj nam!

Pretvaranje liturgije u pobonu pronju kroz molitvene vapaje, pjesme, nain izgovaranja molitvenih obrazaca, kroz obredne geste i stavo-ve tijela znai negiranje vlastitosti kranskoga bogotovlja. Spasenje je dar Boje ljubavi, a ne nagrada za usrdnu molitvu. Bilo bi zanimljivo analizirati pjesme koje esto vrlo slobodno i bez valjane kriteriologije uvrtavamo u liturgi-ju te vidjeti koliko je u njima nadmona prisut-nost pronj i vapaja naspram iskazivanja hvale. Kao da elimo rei da nam po naravi pripada ono to je mogue imati samo po Bojoj darovanosti.

Blagoslovljenije je darivati nego primati. Stoga je i ljepota bogotovlja u darivanju/iskazivanju hvale. Onomu, pak, tko je uronjen u Boju slavu, ne nedostaje nita. U uronjenosti u hvalu Bogu sama prosidbena molitva zadobiva pravu mjeru.

Prosidbene rijei. Ostavljajui za kraj razmi-ljanje o prosidbenim liturgijskim molitvama ne eli se rei da su one u liturgiji manje vane ili da im ondje nije mjesto. Liturgijsko biti u Bogu i iskusiti njegov dar spasenja osposobljuje nas za istinsku spoznaju onoga to nam nedostaje. Li-turgijsko udionitvo u boanskom ivotu odgaja nas za duh prave molitve: daruj nam ono to i ne umijemo moliti (zborna molitva dvadeset i sed-me nedjelje kroz godinu) da nae sluenje bude sveto kao i tvoji darovi (darovna molitva trina-este nedjelje kroz godinu) te nam srce smjera onamo gdje su prave radosti (zborna dvadeset i prve nedjelje kroz godinu). Iskustvo Bojega spasenja u liturgiji Crkve daje nam spoznaju nae nedostojnosti pred njim, jasnou gledanja na gri-jehe, umijee predane molitve za ono to je istin-ski potrebno, spremnost za kajanje i za molitvu oprotenja. U molitvi koja je oblikovana Bojom spasenjskom inicijativom kranska egzistencija zadobiva dah i miris boanskoga ivota.

Korisno je u ruke uzeti Rimski misal te se na-dahnjivati nad zbornim i popriesnim molitvama. One ne oblikuju samo nau molitvu, nego i kr-anski ivot. Moliti za ono ega se savjest plai i ono za im srce ne ea znai nastojati za novo-u ivota. Sekundarna etimologija pojma egzi-stencija, rabljena osobito u duhovnosti, kazuje da egzistirati znai biti iz ili biti (stajati) izvan (ex si-stere). To je ljudski ivot na zemlji, izvan Domovi-ne koja mu je vlastita, bivovanje izvan Boga. Zato egzistencija nije nikada esencija ivota; ne moe biti promatrana sama za sebe i smisao ne nalazi u sebi, nego tek u odnosu prema Drugomu iz (ex) kojega izvire i za kojim ea. Liturgijska prosid-bena molitva nadahnjuje i usmjerava ljudski ivot prema novosti koja ovjekovu zemaljsku egzisten-ciju preobraava u iskonsku esenciju ovjeka u darovanu slinost i sunaravnost s Bogom. Liturgi-ja je zato istinska kola molitve koja ljudsku egzi-stenciju preobraava u kransku inzistenciju (in sistere), u ivotno biti u Kristu.

Liturgijska rije odijeva ruho pjesme, poklika, molitve

13


PVerbalni govor u liturgiji i njegova performativnostU razlikovnosti sa svakidanjicom i kazalitem

Ivan ako

Proteklo stoljee, a slobodno to razdoblje proirimo i na nekoliko stoljea, u rimsku je liturgiju unijelo mnotvo naglasaka koji su se najvie oblikovali u iznoenju i uvanju objavljenih istina te u nji-hovim posljedicama za etinost ivljenja vjernika. Zamjetljiva su pretje-rivanja u dogmatskome smislu (koji je zadnja dva desetljea oslabio) i u vezanosti liturgije i etike (to nije ostvareno na razini cjelokupne obred-ne dinamike, nego na podrazumijevanju i verbalnome naglaavanju). Ako se ostane na tim vidicima vjere, liturgija moe djelovati kao stvar-nost koja ima svrhu prosvjetljivati vjernike, pouavati o bitnim sadra-jima vjere te poticati ih da budu dosljedni u ivljenju tih sadraja. No, kranska se liturgija ne moe svesti na pedagoko-kognitivnu, tj. od-gojno-spoznajnu funkciju. Kao uvjerljivi prilog toj tvrdnji ostaje istina da se liturgija nije nikada mogla svesti na kerigmatsku zauzetost Crkve ili biti zamijenjena propovijedanjem, pouavanjem ili nagovorima. Li-turgija u sebi uva snagu obrednih govora, meu kojima i verbalni go-vor ostaje obredni govor sa svojom glavnom odlikom da ima snagu preobraajnosti, ili kako se obiava rei: taj je govor performativan.

Performativni ini utemeljuju zbilju u kojoj, zahvaljujui insceni-ranju pojedinih isjeaka ili vidika zbilje, svim sudionicima omoguuju nova iskustva koja pokreu tijelo i duh. Oni stvaraju prostor iskustava u kojima se dotadanja iskustva mogu tumaiti na nov nain i isku-siti novo tumaenje sebe i svijeta. Performativnost uvijek upuuje na obrednost. Obredi, osobito oni koji se vre na prjelascima unutar ivot-nih mijena pojedinaca ili drutava, vrijede kao preobraajni, budui da drutveno objektiviziraju te prjelaske te ih oblikuju kao neopozive.

Sredinji dio preobrazbenoga obrednoga procesa funkcionira za-hvaljujui inverziji, odnosno anti-ustroju koji zamjenjuje dotadanju ustrojenost (zajednice). Dotadanja naela se stavljaju izvan snage, a na temelju anti-ustroja raa se nova iskustvena zbilja. U kulturalnim performansama, kao i u suvremenim kazalinim izvedbama, stvara se specifian slobodni prostor u kojemu se spaja kritika postojeega drutvenog reda s predstavljanjem odstupajuih smjerova (protusvje-tova). Performativno iskustvo otvara neobinu perspektivu i, barem za trajanja toga dogaaja, modificira koordinate procesa tumaenja. S pomou djelotvornoga trenutka, na primjer, i kazalino je uprizorenje povezano s obrednim procesima, premda mu nije konani cilj nepo-vratno mijenjanje drutvenoga stanja. Ipak, valja naglasiti preobraaj-nu snagu s kojom rauna kazalina umjetnost i koja je od svojih najra-nijih poetaka proeta upravo preobraajnom mjerodavnou.

esto spominjemo istinu da je u liturgiji rije

djelotvorna. Pritom ne smijemo zaboraviti

da je posrijedi liturgijska, obredna rije, uvijek

oslonjena na Rije i da je njezin produetak,

njezin izraaj. Verbalno u liturgiji nije rije u

liturgijskome slavlju, nego obredna, liturgijska rije.

Ba zbog toga ona nije svediva na uobiajenost

i nerazlikovnost od drugih rijei. Rije koja nije

liturgijska jest ona koja pokuava unutar obreda

neobredno tumaiti obred. Neliturgijska je i ona rije

koja nema povjerenja u spasenjsku djelotvornost

i pretvara ju u didaktiku ili katehetsku rije.

NAA TEMA

14

Rije i govor u liturgijiNAA TEMA Rije i govor u liturgiji

Otvaranje knjige je obredna gesta rijei.

Teoretiari umjetnosti, meu kojima je i G. Fu-chs, kao bit kazalita vide u ritminosti gibanja ljudskoga tijela u prostoru, s namjerom dovoenja drugih ljudi u isto gibanje. Konana, najuzvienija, svrha bila bi ulaenje u nad-stvaran oblik svijesti. Drugi (poput B. Brechta) poimanje kazalita teme-lje na bitnoj promjeni gledatelja, objanjavajui, pouavajui i otkrivajui smisao drutvenih okol-nosti. Angairanost se nalazi na tragu promjene razmiljanja; preobrazbe kao procesa prepozna-vanja i spoznaje. Ne nedostaju pojmovi svetoga kazalita koje na pozornici kani nevidljivo uiniti vidljivim (the Theatre of the Invisible-Made-Visi-ble), to puno puta omoguuje, ak i zahtijeva, da se zajedno nae isto i neisto, kako bi se dolo do njihova razlikovanja. No, u konanici se eli gleda-telje suoiti s novim gleditima te ih, na umjetnosti svojstven nain, proistiti i obnoviti.

Primjer Aristotelova poimanja tragedijaObogaujue je i nadasve zanimljivo gledite koje o tragediji susreemo u Aristotelovim raz-miljanjima, kao temeljima europske kazaline

kulture, pri emu posebno mislim na katarzi-ku dimenziju. Aristotel tragediju vidi kao opo-naenjae dobroga i u sebi zatvorenoga djelova-nja (mimesis prakseos spoudaias kai telaias) odreene veliine, u oblikovanu govoru. Radi se o oponaanju djelovanja, a ne izvjea, a to oponaanje priziva bol i strah te ostvaruje proi-enje (ten katharsin). Aristotel pojam katarze prenosi iz podruja religije i bogotovlja te me-dicine u podruje glazbe, odnosno kazalita, to-nije tragedije. Vidljivo je takoer da glazba ne-ma svrhu odgajanja ili zabave, nego oputanja i izljeenja (anapausis).

Gledajui na taj nain, performativnost je sa-stavljena od govornoga djelovanja koje ukljuuje i verbalni govor. Poezija to pokazuje na najizrav-niji nain. Kada se u renesansi ponovno otkriva Aristotelovo djelo, ostaje pomalo u sjeni, zbog prevladavajuega prihvaanja Horacijeva gledi-ta (Ars poetica) koje je u prvi plan stavljalo dvo-strukost djelovanja poezije: aut prodesse volunt aut delectare poetae. Misli se na korisnost pou-avanja i na stvaranje ozraja ugode, a ponajprije na popravljanje ovjeka. Izgubljeno je katarzi-ko znaenje u odnosu na bol i tjeskobu (eleos kai fobos), a poboljavanje se pokuava usmjeriti u kransko-stoikome moralnom smislu.

Tek e Lessing ponovno zahvatiti snagu ko-ju izraava aristotelovska kazalina teorija, koja pomou tragedije budi suosjeanje kao djelova-nje, kao su-djelovanje gledatelja. Tako je najbo-lji ovjek onaj koji su-osjea. Ne radi se samo o emocionalnoj percepciji. Tragedija trai cjelovi-toga ovjeka, sa svim njegovim sposobnostima jer samo cjelovitost intelektualnih, moralnih i uvstvenih snaga stvara katarziko djelovanje. ovjek prepoznaje sebe, ponovno se prepozna-je (anagnorisis). U tome kontekstu vidljivo je da samo tragika katarza proiuje, budui da ona ovjeku pokazuje, a ovjek prepoznaje granice postojanja i ugroenost prepoznate ljudskosti.

Performativnost kazalita nalazi se ponajprije u upuenosti na sebe samog; na stvaranje svoga prostora u kojemu djeluje katarzina snaga, uvla-ei gledatelje cjelinom bia u prepoznavanje zbi-lje koja omoguuje nastajanje novih znaenjskih matrica za ivljena iskustva, a time i nove isku-stvenosti.

15


Razlika od kazaline performativnostiNisam naao dobar hrvatski prijevod strane ri-jei performativnost (nisam siguran da ju se nastojalo prevesti), a pokuavajui skovati ri-je koja bi pribliila stvarno znaenje doao sam do nekih neologizama (koji na prvi pogled dje-luju neprimjereni zbog sadrajne pretencio-znosti koja ne pripada ljudskomu djelovanju): oblikotvornost, preustrojnost, zbiljotvornost, preobraznost. Zapravo, svaki je govor u liturgiji ujedno i in. Liturgijsko djelovanje uvijek posje-duje izvornost u odnosu prema spoznaji. Prem-da obred ima svoju kognitivistiku dimenziju, prevladavajua je ona performativna.

I obred, poput izvedaba kazalinih djela ia-ko bogosluje nije nikada svedivo na kazalinu izvedbu ima cilj u izvravanju obrednosti; dakle, obred je sustav koji nema korisnost stvaranja, upuenosti na drugi, stvarniji prostor, prenoe-nje nekih vrijednosti u zbilju Bogosluno dje-lovanje, i verbalno i neverbalno, jest izraaj vjere i u tome se nalazi i odlika preobraajnosti, jer vla-stiti izraaji i izraaji drugih posvjeuju, prepo-znaju i uvruju vjeru, obogauju je i usmjeruju novom snagom. U cjelokupnosti ljudske izraaj-nosti u sudjelovanju u liturgijskome inu nastaje prostor iskustva koji je otvoren novoj zbilji, bilo da je rije o trajanju samoga slavlja ili i onkraj nje-ga. Nije u pitanju samo homiletsko verbalno poti-canje na drukije ivljenje u perspektivi obraenja i moralnih imperativa, nego verbalnost koja je sa-stavni dio liturgijskoga govora. Dakle, verbalnost jest performativna.

Uostalom, smatram da je takav pristup jedini kadar napraviti ozbiljnije pomake u obnavljanju liturgije, bez obzira o kojemu se vremenu radi-lo. Zbog toga je ova tematika od presudne va-nosti, jer se rasprave, voene u zadnjim deset-ljeima mogu nai na stranputici koja bi odvela u dihotomiju verbalni i neverbalni govor, kao da samo neverbalni govor ima performativnu vri-jednost, dok bi verbalni trebalo uvati ili odba-civati unutar spoznajnoga, odgojnoga i katehet-sko-navjestiteljskoga okvira. Tomu nije tako, jer se performativnost liturgije ne moe ostvariti ta-kvim odvajanjem i suprotstavljanjem. Zanemari-vanjem bilo kojega vidika liturgijskoga govora za-nemaruje se govor.

Ponavljam da liturgijski in nije kazalini in, niti je bogosluje izvoenje kazalinih uprizore-nja. No, liturgija se ne moe razumjeti, ako se ne uoi njezina obrednost, ritualnost, ali i njezina te-atralnost, tj. scenska izraajnost i govorna perfor-mativnost. U liturgiji ne postoji neka pripovjedna radnja, pripovijest (story), premda pojedini se-gmenti liturgijskoga ina sadre pripovjedne sa-stavnice, pa ak i cjeline (osobito u anamnetskim dijelovima, oslonjenim prije svega na Posljed-nju veeru). Liturgijski ini nastaju kao izraa-ji kranske vjere. Pripovjedni dijelovi su perfor-mativni, ostvaruju nove obzore i stvaraju nova iskustva. Cilj im nije kraj prie. Povezivanjem u cjelinu kranske vjere u liturgijskome slavlju po-stoji dvostruka povezanost sa zbiljom koja je va-na za razumijevanje liturgijske performativnosti. Ne samo da je bogosluni in sadrajno upuen na povijesne izvore kranstva, odnosno na dje-lovanje Isusa iz Nazareta, te tako povezan s povi-jesnim okolnostima nastanka liturgijskih oblika iz ranoga kranstva, nego postoji ivotna upu-enost na konkretnost sadanjosti sudionika sla-vlja, kao pretpostavka za mogunost slavljenja.

U kazalitu je drukije. Izvodi se neko uglav-nom dramatino djelovanje, kojemu u pozadini postoji neka pripovijest kojoj su podvrgnuti po-jedini izvoai (glumci). Osim toga, ne postoji vrsto unaprijed odreen sustav vjerovanja i je-dinstvenost svjetonazora. I kazalite ima, dodu-e, svoju vanost za drutvenu zbilju, ali ona nije jednako otvorena i doputa se otvarati esto sa-mo interpretacijom.

Nije primjereno razliku izmeu kazalita i li-turgije traiti u suprotstavljanju ili iskljuivosti pojmova: nestvarno-stvarno; privid-zbilja; igra--ozbiljnost. Kazalite ne moe biti oznaeno kao iluzija, jer postoje primjeri upravo suprotnoga, antiiluzijskoga djelovanja. Jednostavnost, reduk-cionizam, fragmentarnost prizorita, scenogra-

U liturgiji ne postoji neka pripovjedna radnja, pri-povijest (story). Pripovjedni su dijelovi performativ-ni, ostvaruju nove obzore i stvaraju nova iskustva. Cilj im nije 'kraj prie', nego dogaanja Otajstva.

NAA TEMA

16

Nastajanje rijei i oblikovanje govora jesu oblikovanje obrednoga ina.

fije, pokazuje upravo tenju za odbacivanjem ilu-zije, za otklonom od zavaravanja publike. Cilj je najee odraavanje zbilje; uveavanje ili uma-njivanje, namjerno iskrivljavanje, kako bi se do-bila druga dimenzija, razliita percepcija. Kaza-lite ne eli jednostavno oponaati, preslikavati, nego postaviti kao fikciju onaj medij, koji posre-duje naizmjenino, uzajamno prevoenje zbilj-skoga i imaginarnoga u meusobnoj upuenosti i povezanosti.

Bogosluje nije u istome smislu stvarno, onako kako je to stvarnost svakidanjice. I ono je na stanovit nain stavljanje u stranu takvo-ga stvarnoga ivota. I bogosluje se ostvaruje u prostoru kao da (to je odlika igre). Taj kao da, povijesno-spasenjski, je specifian. S pomou li-turgijskoga djelovanja, a naroito u rememora-tivnim trenutcima, prizivaju se prizori, dogaaji Kristova ivota, bez da ih se eli doslovno presli-kavati; uprisutnjenje, posadanjenje znai sada-njost u Kristovoj povijesti.

Ono to stvara istinsku razliku jest vjera, od-nosno stvarnost djelovanja Bojega Duha koji mi-jenja stvarnost do te mjere da ostaje samo puni-na. Bogosluje djeluje tako kao da je djelotvorno djelovanje dolo do svoga kraja. Liturgijski kao da nije prostor ostvaren fikcijom, nego vjera ko-ja sadanje iskustvo viestruko nadrasta, ne samo prizivanjem i uprisutnjenjem prologa s pomou djelovanja Bojega Duha, nego u vjeri prihvae-noga povijesno-spasenjskoga obzora, darovano-ga u sakramentalnoj (simbolikoj) dinamici.

Provjera higijene verbalnoga u liturgijiSve to je gore reeno moda olaka put do isprav-noga pastoralnoga postupanja i stavljanja nagla-saka glede verbalnoga govora u liturgiji. Naime, esto spominjemo istinu da je u liturgiji rije dje-lotvorna. Pritom ne smijemo zaboraviti da je po-srijedi liturgijska, obredna rije, uvijek oslonjena na Rije i da je njezin produetak, njezin izraaj. Verbalno u liturgiji nije rije u liturgijskome slav-lju, nego obredna, liturgijska rije. Ba zbog toga ona nije svediva na uobiajenost i nerazlikovnost od drugih rijei. Rije koja nije liturgijska jest ona koja pokuava unutar obreda neobredno tumai-ti obred. Neliturgijska je i ona rije koja nema po-vjerenja u spasenjsku djelotvornost i pretvara ju u didaktiku ili katehetsku rije.

Prva toka na kojoj se, dakle, treba zadrati jest znaenje obreda. Ima li obred kakvo znaenje? Obredu se ne mogu pridati posvemanje upueno-sti na izvanjske stvarnosti. F. Staal zbog toga kae da obred nema znaenja, odnosno da ima sintaksu (nutarnja pravila), ali nema semantiku (izvanjske referente). To ne znai da nema nikakva znaenja, jer svaki govor ujedno ukljuuje i znaenja, ali je ri-je o otvorenoj strukturi simbolike naravi (nedo-vrenih i nedovrivih referenata) i zatvorenoj logi-ci performativnosti.

Obred stoga u kontekstu znaenja nuno treba vezati uz simbole. Ako ostanemo zarobljenici te-ze da znaenja slue i da su podvrgnuta iskljuivo spoznaji, a da je spoznaja utemeljena na mental-nim predodbama, oduzet emo govoru njegovu performativnost. Verbalni govor je govor molitve, zaziva, zahvale, a tek u homiletskome segmentu tumaenje, a taj govor nije tipino liturgijski go-vor. To je i prostor u kojemu najvie treba uvati performativnost verbalnoga govora. Odstupanja od homiletskih oblika; zanemarivanje oslonaca u biblijskome i liturgijskome blagu, naruava preo-braajnost i time djelotvornost rijei. Reeno ne znai da liturgija nema pedagoko-kognitivnu vri-jednost. tovie. Ali uvajui narav svoga govora.

Performativna rije izjavljuje ljubav, vjeru i na-du (Volim te. Vjerujem. Uzdam se u te...) i ostva-ruje ju; ona zahvaljuje (Prinosimo ti rtvu hvale; primi hvalu) i ostvaruje zahvalu; ona se kaje i priznaje grijeh (Ispovijedam se; kajem se); ona otvara prostor spasenja; daje blagoslov, oslobaa i

17


2 U PRIKAZANJE GOSPODINOVO. SVIJENICA, blagdanvl.: Mal 3,1-4 ili: Heb 2,14-18; Ps 24,7-10; Lk 2,22-40

3 S Svagdan; ili: Sv. Bla, biskup i muenik; Sv. Oskar, biskup2Sam 24,2.9-17; Ps 32,1-2.5-7; Mk 6,1-6

4 Svagdan; 1Kr 2,1-4.10-12; Otpj. pj.: 1Ljet 29,10-12;Mk 6,7-13

5 P Sv. Agata, djevica i muenica, spomendanod dana: Sir 47,2-11; Ps 18,31.47.50-51; Mk 6,14-29

6 S Sv. Pavao Miki i drugovi, muenici, spomendan1Kr 3,4-13; Ps 119,9-14; Mk 6,30-34

7 N PETA NEDJELJA KROZ GODINU 8 P Svagdan; ili: Sv. Jeronim Emiliani; Sv. J. Bakhita, djevica

1Kr 8,1-7.9-13; Ps 132,6-10: Mk 6,53-56 9 U Sv. Skolastika, djevica, spomendan

od dana: 1Kr 8,22-23.27-30; Ps 84; Mk 7,1-13 10 S Bl. Alojzije Stepinac, biskup i muenik, spomendan

od dana: 1Kr 10,1-10; Ps 37; Mk 7,14-23 11 Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija Lurdska

1Kr 11,4-13; Ps 106,3-4.35-37.40; Mk 7,24-30 12 P Svagdan; 1Kr 11,29-32; 12,19; Ps 81,10-15; Mk 7,31-37 13 S Svagdan; 1Kr 12,26-32; 13,33-34; Ps 106; Mk 8,1-10 14 N ESTA NEDJELJA KROZ GODINU 15 P Svagdan: Jak 1,1-11; Ps 119; Mk 8,11-13 16 U Svagdan: Jak 1,12-18; Ps 94; Mk 8,14-21 17 S PEPELNICA: Jl 2,12-18; Ps 51,3-6a.12-14.17;

2Kor 5,10 6,2; Mt 6,1-6.16-18 18 Svagdan: Pnz 30,15-20; Ps 1,1-4.6; Lk 9,22-25 19 P Svagdan: Iz 58,1-9a; Ps 51,3-6a.18-19; Mt 9,14-15 20 S Svagdan: Iz 58,9b-14; Ps 86,1-6; Lk 5,27-32

Liturgijski kalendarSIJEANJ 17 N DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 18 P Svagdan: 1Sam 15,16-23; Ps 50; Mk 2,18-22 19 U Svagdan: 1Sam 16,1-13; Ps 89; Mk 2,23-28 20 S Svagdan; ili: Sv. Fabijan, papa i muenik; Sv. Sebastijan, muenik 1Sam 17,32-33.37.40-51; Ps 144; Mk 3,1-6 21 Sv. Agneza, djevica i muenica, spomendan od dana: 1Sam 18,6-9; 19,1-7; Ps 56,; Mk 3,7-12 22 P Svagdan; ili: Sv. Vinko, akon i muenik 1Sam 24,3-21; Ps 57,2-4.6.11; Mk 3,13-19 23 S Svagdan: 2Sam 1,1-4.11-12.19.23-27; Ps 80,2-3.5-7; Mk 3,20-21 24 N TREA NEDJELJA KROZ GODINU 25 P OBRAENJE SV. PAVLA, blagdan vl.: Dj 22,3-16 ili Dj 9,1-22; Ps 117; Mk 16,15-18 26 U Sv. Timotej i Tito, biskupi, spomendan vl.: 2Tim 1,1-8 ili Tit 1,1-5; Ps 96; Lk 10,1-9 27 S Svagdan; ili: Sv. Anela Merici, djevica

2Sam 7,4-17; Ps 89,4-5.27-28.29-30; Mk 4,1-20 28 Sv. Toma Akvinski, pr. i crkv. nauitelj, spomendan

od dana: 2Sam 7,18-19.24-29; Ps 132; Mk 4,21-25 29 P Svagdan: 2Sam 11,1-4a.5-10a.13-17;

Ps 51,5-7.10-11; Mk 4,26-34 30 S Svagdan: 2Sam 12,1-7a.10-17; Ps 51; Mk 4,35-41 31 N ETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU

VELJAA 1 P Svagdan: 2Sam 15,13-14.30; 16,5-13a;

Ps 3,2-7; Mk 5,1-20

prata (Ja te krstim; blagoslovio te Gospodin; Ja te odrjeujem; oprostio nam nae grijehe) Vrlo se lako u slavlju uoava prjelazak iz performa-tivnoga liturgijskog verbalnog govora u neliturgij-ski verbalni govor. Istiem jo jedanput da je na ve-likoj kunji homilija. Ona nije stanka u potovanju naravi liturgijskoga govora; ona nije izvjee, ne-go dio navjetaja; nije tumaenje (egzegeza), nego donoenje Radosne vijesti. Od svih elemenata ima poneto, ali cjelina nije dio tih rodova.

Ne zaboravimo da se liturgija sastoji ne samo od vidljivoga, nego i od nevidljivoga dijela. Zna-enje dolazi iz holistikoga pristupa koji daje smi-sao. Verbalni neliturgijski govor je prepoznatljiv

po tome to iskae iz te cjelovitosti. Ako bismo ga izvukli iz obreda on bi funkcionirao samostal-no. Tomu nasuprot, verbalni liturgijski govor ne funkcionira samostalno. On, izvuen iz obreda, uvijek je zvan liturgijskim; poistovjeuje se s li-turgijskim. Sjetimo se samo izraz koji se mogu uti: nemoj mi propovijedati (dakle, postoji ge-nus propovijedi); svira kao da si u crkvi (znai da postoji specifinost), sve to preuzeto iz danoga vremena i konteksta, ali ipak

Verbalni govor u liturgiji je obredno djelo-vanje koje se ne moe zamijeniti nekim drugim. Drugim rijeima, smisao vjere koji otvara slavlje ne moe se reproducirati izvan slavlja.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Poklonite se Gospodinu u sjaju svetosti njegove! Strepi pred njim, sva zemljo!Nek se govori meu poganima: Gospodin kraljuje! Narodima pravedno upravlja.

Drugo itanje (1Kor 12,411)Jedan te isti Duh dijeli svakome napose kako hoe.

itanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinanimaBrao: Razliiti su dari, a isti Duh; i razliite slube, a isti Gospodin; i razliita djelovanja, a isti Bogkoji ini sve u svima. A svakomu se daje oitovanje Duha na korist. Doista, jednomu se po Duhu daje rije mudrosti, drugomu rije spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari lijeenja u tom jednom Duhu; drugomu udotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razluivanje duhova, drugomu razliiti jezici, drugomu tumaenje jezika. A sve to djeluje jedan te isti Duh dijelei svakomu napose kako hoe.Rije Gospodnja.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 108 Klii Bogu

Otpjevni ps.: 113 Navjeujte svim narodima

Prinosna: 232 Gospode, primi

Priesna: 201 O svjetlo dua, Isuse

Zavretak: 603 Spasa nam Majko

17. sijenja 2010.

Druga nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaSva zemlja, Boe,nek ti se klanjai nek ti pjeva, neka pjeva tvom imenu!

(Ps 66,4)

Zborna molitvaSvemogui vjeni Boe,u tvojoj su ruci i svemirska prostranstva i srca ljudi:uslii molitve svoga narodai udijeli mir naem vremenu.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, daj da ovim otajstvima pristupamos dolinim potovanjem.Kad god se slavi spomen Kristove rtve, vri se u nama djelo otkupljenja.Po Kristu.

Prvo itanje (Iz 62,15)Radovat e se enik nevjesti.

itanje Knjige proroka IzaijeSionu za ljubav neu utjeti, Jeruzalema radi neu mirovati dok pravda njegova ne zasine ko svjetlost i spasenje njegovo ne plane ko zublja. I puci e tvoju vidjeti pravednost i tvoju slavu svi kraljevi; prozvat e te novim imenom to e ga odrediti usta Gospodnja. U Gospodnjoj e ruci biti kruna divna i kraljevski vijenac na dlanu Boga svog.Nee te vie zvati Ostavljenom ni zemlju tvoju Opustoenom, nego e te zvati Moja milina, a zemlju tvoju Udata jer ti si milje Gospodnje i zemlja e tvoja biti udata. Jer kao to se mladi eni djevicom, tvoj e se graditelj tobom oeniti; i kao to se enik raduje nevjesti, tvoj e se Bog tebi radovati.Rije Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 96,13.7.8a.910a.c)Pripjev: Navjeujte svim narodima

udesa Gospodnja!Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!Pjevajte Gospodinu, hvalite ime njegovo!

Navjeujte iz dana u dan spasenje njegovo, kazujte poganima njegovu slavu, svim narodima udesa njegova!

Dajte Gospodinu, narodna plemena,dajte Gospodinu slavu i silu!Dajte Gospodinu slavu imena njegova!

Treega dana bijae svadba u Kani Galilejskoj. Na svadbiu bijae pozvan Isus i njegovi uenici. (Jan Kutra)

19


Kristu Gospodinu, koji nas po svojoj rijei ispunja radou spasenja, uputimo svoje molitve:1. Svoju Crkvu svakodnevno okuplja

na svadbenu gozbu da kua vino spasenja: daj da nikad ne prestane brinuti za one koji su potrebni tvoga spasenja, molimo te.

2. Za sve one koji su izgubili radost ivota: pomozi im da otkriju darove koje si im milosno udijelio te tako pronau smisao svoga ivljenja, molimo te.

3. Za sve one koji kane zasnovati kransku obitelj: okrijepi njihovu ljubav ljubavlju svojom i daj im trajno rasti u ljubavi, molimo te.

4. Za sve nas ovdje sabrane: pomozi nam da nam rije kojom nas svakodnevno hrani bude snaga istinskoga zarunitva s tobom, molimo te.

5. Za nau pokojnu brau i sestre koji su u ovom ivotu traili put k tebi: privedi ih svojoj svadbenoj gozbi u nebu, molimo te.

Kriste Gospodine, ti si po znamenju pretvaranja vode u vino objavio uenicima svoje boanstvo i nagovijestio as svoje otkupiteljske rtve na kriu. Pomozi nam da snagom tvoga kria gradimo novi svijet te u zarunikoj nadi iekujemo tvoj slavni dolazak. Koji ivi i kraljuje u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

Priesna pjesmaTrpezu preda mnom prostire, aa se moja prelijeva!

(Ps 23,5)

Popriesna molitva Udijeli nam, Gospodine, Duha svoje ljubavi. Nahranio si nas jednim kruhom s neba, daj da tvojom milou ivimo u bratskoj slozi.Po Kristu.

Pjesma prije evanelja (2 Sol 12, 14)Bog nas pozva po evanelju na posjedovanje slave Gospodina naega Isusa Krista.

Evanelje (Iv 2, 1-12)Isus uini prvo znamenje u Kani Galilejskoj.

itanje svetog Evanelja po Ivanu U ono vrijeme: Bijae svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka.Na svadbu bijae pozvan i Isus i njegovi uenici. Kad ponesta vina, Isusu e njegova majka: Vina nemaju. Kae joj Isus: eno, to ja imam s tobom? Jo nije doao moj as! Nato e njegova mati posluiteljima: to god vam rekne, uinite!A bijae ondje idovima za ienje est kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kae Isus posluiteljima: Napunite posude vodom! I napune ih do vrha. Tada im ree: Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola. Oni odnesu. Kad okusi vodu to posta vinom, a nije znao odakle je znale su sluge koje zagrabie vodu ravnatelj stola pozove zarunika i kae mu: Svaki ovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si uvao dobro vino sve do sada.Tako, u Kani Galilejskoj, uini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovae u njega njegovi uenici. Nakon toga sie sa svojom majkom, s braom i sa svojim uenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoe nekoliko dana.Rije Gospodnja.

Treega dana bijae svadba u Kani Galilejskoj. Na svadbiu bijae pozvan Isus i njegovi uenici. (Jan Kutra)


20

Druga nedjelja kroz godinu

Svakodnevica uda

Zato trebamo uda? Na ovo veoma esto postavljano pitanje moe se uti mno-tvo razliitih odgovora. Po tim odgovo-rima ljude razlikujemo kao skeptine, koji tvr-de da uda ne postoje, te one koji su spremni povjerovati bilo komu tko pria o nekom do-gaaju ili inu kao udesnom.

Od uda prema uenjuU razdoblju prosvjetiteljstva veliki su mislioci smatrali da je Boga nedostojno initi uda jer najvee udo koje je Bog nainio jesu priroda i prirodni zakoni. Ako ih je Bog stvorio tako u-desnim, zato bi ih krio, ili zato bi negirao ili nekim novim udom povrjeivao udesnost svoga djela stvaranja? Ne, udo nije dokaz Boje veliine, nego upravo suprotno. Nedo-stojno je Boga. Ipak je zanimljivo da danas, u vremenu u kojem letimo u svemir, okrueni monom tehnikom i sveprisutnom znanou, vjera u uda ne jenjava. Zapravo udo se trai posvuda. udo koje e nas izvui iz ekonom-ske krize, udo koje e omoguiti naoj repre-zentaciji da ode na svjetsko prvenstvo, udo ozdravljenja ili rjeenja ivotnih problema. A koliko je tek udotvoraca oko nas! Koliko ih ima, esto pomislimo kako je zapravo samo pitanje trenutka kada e svojim moima odni-jeti i izbrisati sve nevolje.

Sveti Augustin je govorio da su nae oi za-slijepljene i zarobljene svakodnevnim opaa-njima koja nam ne doputaju da vidimo uda koja se svaki dan dogaaju oko nas, pa i u pri-rodi, uda koja nisu nita manja od onoga koje se dogodilo u Kani Galilejskoj na poetku Isu-sova javnog djelovanja. Svagdanja dogaanja i ne moemo vidjeti i razumjeti kao uda jer nam se ini da smo uspjeli protumaiti njihov prirodni tijek. No, zapravo se u njima i kroz njih dogaa udo koje nismo sposobni vidje-ti jer se dogaa svakodnevno, jer se ponavlja i jer u njemu ne nalazimo nita posebnoga. Ta-ko smo zapali u jedna paradoks: budui da ni-smo sposobni vidjeti uda u naoj svakodne-

vici, u naim susretima, u naem okruenju i jer nam naa svakodnevica nita ne govori, u potrazi smo za nekom drugom vrstom uda, onom koja bi bila sposobna ne samo zaobii svakodnevicu, nego je i zaboraviti, izbrisati ili pak potpuno izokrenuti. I sveti je Augustin bio miljenja da Bog ini uda kako bi u nama po-novno probudio osjeaj za prepoznavanje nje-govih velikih djela i kako bismo ga iznova mo-gli slaviti. No, kao to moemo biti zaslijep ljeni svakodnevicom, tako moemo biti zaslijeplje-ni i eljom za udom. Pa i kada se ono dogodi, mi ga nismo sposobni vidjeti niti ga vidimo. Moda nam zapravo najvie nedostaje umije-a divljenja, sposobnosti uenja i otvorenosti srca za velika Boja djela.

Liturgija mjesto uda Liturgija je mjesto i vrijeme slavljenja uda. Ona je poput Isusovog uda u Kani Galilej-skoj. Dogaa se u svakodnevnom okruenju

Kamene posude, koju se bile mjesto obrednoga pranja prije jela, bijahu ispunjene vinom radosti. (M. I. Rupnik, kapitularna dvorana Katedrale u Almudeni, panjolska)

21


Odjeci RijeiRazliiti darovi, a isti Duh uz: 1Kor 12,4-11Kad govori o razliitosti darova Duha Svetoga, Pavao naglaava da je isti Duh koji ih daje (1Kor 12,4-11). Razliite su i slube, no sve potjeu od istoga Gospodina (12,5). I razliitim djelo-vanjima izvor je u istom Bogu koji ini sve u svima (12,6). Ne moe se ovdje zanemariti trojstveni okvir izlaganja. Jedan i troj-stven Bog izvor je svega djelovanja i sluenja u Crkvi. Pavlova je briga ouvanje jedinstva Crkve, a jamstvo je jedin stva u samom Bogu. Slijedi popis darova Duha, za koje je danas teko odrediti tono znaenje (12,8-10). Meu njima je osobito vano razlui-vanje duhova koje pomae u procjeni podrijetla darova. Slino je i s darovima razliitih jezika i tumaenja jezika koji nuno moraju doi zajedno, kako bi bili korisni za zajednicu (12,10). U razliitim darovima samo je jedan isti Duh, koji djeluje kako hoe (12,11). Darovi Duha uvijek vode k jedinstvu Crkve.

Darko Tepert

Zrnj

e

Treega dana bijae svadba u Ka-ni Galilejskoj. Tako zapoinje od-

lomak u izvorniku evanelja. Treeg dana u odnosu na Isusovo krtenje.

Potreban je dogaaj treega dana, Isusovo uskrsnue, koje daje kraj

i ispunjenje staromu zakonu (na-punie posude do vrha). Voda ko-

ja je sluila za pranje postaje vinom radosti. Krist ne dolazi samo oistiti

ovjeka od grijeha, nego dati istin-sku radost ivota. Tim udom on pokazuje nastupajuu novost, pre-

obrazbeni trenutak povijesti. Bog je uvao dobro vino sve do sada.

Doao je njegov as. (A. C.)

naeg ivota u kojem se sabiremo i u koji esto nismo sposobni donijeti nita drugo osim kr-aga ispunjenih vlastitom mukom i nevoljom, vlastitom nesposobnou za oduevljenjem i za novou ivota kojom nas Krist susree. Ne vidimo da on dolazi u nau svakodnevicu, da nas pohaa, da je spreman s nama radovati se i slaviti. Isus je spreman i sposoban za slav-lje. On nosi i daruje istinsku radost, istinsko veselje. eli nas nauiti udu slavljenja. udu koje smo mi zaboravili pritisnuti vremenom, obvezama, povrnou i nesposobnou biti zajedno. To je temeljno udo u Kani Galilej-skoj. Isus odgovara na enju za pravim slav-ljem, za istinskim slavljenjem. On nas ui ka-ko slaviti. I od nas ne trai danas nita drugo nego da i mi budemo sposobni za slavljenje. Da posluamo Mariju, sluamo Isusove rijei i tako pomognemo i drugima na naue istinski slaviti Gospodina.

Ako iznova nauimo slaviti Gospodina, ako se iznova nauimo zajedno radovati, ako budemo ponovno sposobni za iskreno, srda-no i srano slavljenje, shvatit emo u emu le-

i pravo udo. Jer tko ne zna slaviti, tko se ne zna izgubiti u slavlju, u njegovoj gotovo be-smislenoj ljepoti, taj nikada nee znati ni u e-mu je pravo udo. Nee biti spreman vidjeti da ono ne lei u bijegu od svakodnevice, ne-go u njezinoj preobrazbi. Nee moi vidjeti da svatko od nas moe biti onaj koji je sposoban biti svjedok i posrednik uda, poput onih ko-ji su bili pozvani napuniti vreve vode na Isu-sovu zapovijed.

Kada liturgijsko slavlje doivimo kao u-do koje moe preobraavati nae ivote, ka-da uistinu nauimo slaviti, tada emo se i drugaije odnositi prema udima u naem i-votu. Odjednom emo vidjeti da nam liturgij-sko slavlje otvara oi i srce za uda u svakod-nevici, za uda u susretu s dragim ljudima, da nam proiava srce i misli i omoguuje vidje-ti kako Bog ini velika djela kroz gotovo sitne i neprimjetne dogaaje naega ivota. Tada ne-emo imati potrebu trati za udima i udo-tvorcima jer emo znati da je onaj koji izvodi najvea uda posred nas i u naoj svakodnevi-ci i u naem slavljenju.

eljko Tanji


22

24. sijenja 2010.

Trea nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPjevajte Gospodinu pjesmu novu! Pjevaj Gospodinu sva zemljo! Slava je i velianstvo pred njim, sila i sjaj u svetitu njegovu.

(Ps 96,1.6)

Zborna molitvaSvemogui vjeni Boe, ravnaj naim ivotom da vrimo tvoju volju: da u ime tvoga ljubljenoga Sina obilujemo dobrim djelima.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, pomiri nas sa sobom i primi ove darove:posveti ih snagom svoga Duha, da nam buduna spasenje.Po Kristu.

Prvo itanje (Neh 8,2-4a.5-6.8-10)itahu iz knjige Bojeg zakonai razlagahu da narod moe razumjeti to se ita.

itanje Knjige NehemijineU one dane: Sveenik Ezra donese Zakon pred zbor ljudi, ena i sviju koji su bili sposobni razumjeti ga. I na trgu koji je pred Vodenim vratima itao je knjigu od ranoga jutra do podneva, pred ljudima i enama i svima koji su mogli razumjeti. Sav je narod pozorno sluao knjigu Zakona.Knjievnik Ezra stajae na drvenu besjeditu koje su podigli za tu zgodu. Otvori knjigu naoigled svemu narodu jer je bio povie od svega naroda a kad ju je otvorio, sav narod ustade. Tada Ezra blagoslovi Gospodina, Boga velikoga, a sav narod podignutih ruku odgovori: Amen! Amen! Potom kleknu i poklone se pred Gospodinom, licem do zemlje. I itahu iz knjige Bojeg zakona po odlomcima i razlagahu smisao da narod moe razumjeti to se ita.Potom namjesnik Nehemija, sveenik-knjievnik Ezra i leviti koji pouavahu narod rekoe svemu narodu: Ovo je dan posveen Gospodinu, Bogu vaemu! Ne tugujte, ne plaite! Jer sav narod plakae sluajui rijei Zakona. I jo im ree Nehemija: Poite i jedite masna jela, i pijte slatko, i poaljite dio onima koji nemaju nita pripremljeno, jer ovo je dan posveen naem Gospodinu. Ne alostite se! Jer radost Gospodnja vaa je jakost.Rije Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 19,8-10.15)Pripjev: Rijei tvoje, Gospodine,

duh su i ivot.

Savren je Zakon Gospodnji duu krijepi;pouzdano je svjedoanstvo Gospodnje neuka ui.

Prava je naredba Gospodnja srce sladi;ista je zapovijed Gospodnja oi prosvjetljuje.

Neokaljan strah Gospodnji ostaje svagda;istiniti sudovi Gospodnji svi jednako pravedni.

Rijei ti usta mojih omiljelei razmiljanje srca moga pred licem tvojim.Gospodine, hridi moja, otkupitelju moj!

Drugo itanje (1Kor 12,12-14.27) kraa verzijaVi ste tijelo Kristovo i, pojedinano, udovi.

itanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinanimaBrao: Kao to je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo krteni, bilo idovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi.A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinano, udovi.Rije Gospodnja.

Pjesma prije evanelja (Lk 4,18)Gospodin me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sunjima osloboenje.

23


Brao i sestre, iznesimo svoje usrdne pronje pred nebeskoga Oca, koji nas je u Kristu pozvao na novi ivot:1. Za tvoju Crkvu:

da vjerno hodi putem Krista Uitelja te ivotom svjedoi radosnu vijest spasenja, molimo te.

2. Za sve koji predvode tvoj narod na putu spasenja: okrijepi ih snagom vjerodostojnoga ivota da uzmognu plodonosno navijetati evanelje tvoga Sina, molimo te.

3. Za krane u svijetu: podari im ustrajnost u nastojanjimaoko izgradnje tvoga kraljevstva na zemlji, molimo te.

4. Za ovu zajednicu pozvanih: podari nam milost neprestanog obraenja i poslunosti tvojoj rijei, molimo te.

5. Za pokojnu brau i sestre:spomeni ih se po svojoj ljubavi i privedi u zajednitvo s tobom, molimo te.

Gospodine, udijeli svojoj obitelji mudrost razumijevanja tvoje rijei da uvijek spoznajemo tvoju volju i ivotom je izvrimo. Po Kristu Gospodinu naemu.

Molitva vjernika

Ulazna: 239 Danas Isus ili: 704 Saberi nas GospodineOtpjevni ps.: 91 Rijei tvoje, GospodinePrinosna: 508 Gdje je ljubav, prijateljstvoPriesna: 247 Uzmite, jediteZavretak: 183 Ti Kriste kralj si vjekova

Danas se ispunilo ovo Pismo to vam odzvanja u uima.(Psaltir iz opatije Ramsey, Engleska, 1300-1310.,

Pierpont Morgan Library, New York)

Presna pjesmaPristupite ka Gospodinui razveselite seda se ne postide lica vaa.

Ps 34,6

Popriesna molitva Svemogui Boe, ovom svetom gozbom dao si nam udio u svom bo an skom ivotu: daj da u tom daru uivamo svu vjenost. Po Kristu.

Evanelje Lk 1,1-4; 4,14-21Danas se ispunilo ovo Pismo.

Poetak svetog Evanelja po LukiKad ve mnogi poduzee sastaviti izvjee o dogaajima koji se ispunie meu nama ka-ko nam to predadoe oni koji od poetka bija-hu oevici i sluge Rijei poto sam sve, od poetka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvje-doi o pouzdanosti svega u emu si pouen.U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu pue po svoj okolici. I slavljen od sviju, nauavae po njihovim sinagogama. I doe u Nazaret, gdje bijae othranjen. I ue po svom obiaju na dan subotni u sinagogu te ustane itati. Prue mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nae mjesto gdje stoji napisano:Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sunjima osloboenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlaene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. Tada savi knjigu, vrati je posluitelju i sjede. Oi sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: Danas se ispunilo ovo Pismo to vam jo odzvanja u uima. Rije Gospodnja.

Molitva vjernika

Danas se ispunilo ovo Pismo to vam odzvanja u uima. 1300-1310.,


Kad ve mnogi poduzee sastaviti izvjee o dogaajima koji se ispunie meu nama ka-ko nam to predadoe oni koji od poetka bija-hu oevici i sluge Rijei poto sam sve, od

Danas se ispunilo ovo Pismo to vam odzvanja u uima.Danas se ispunilo ovo Pismo to vam odzvanja u uima. 1300-1310., 1300-1310.,


Kad ve mnogi poduzee sastaviti izvjee o dogaajima koji se ispunie meu nama ka-ko nam to predadoe oni koji od poetka bija-


24

Trea nedjelja kroz godinu

Dananja nam liturgija navijeta poe-tak Lukina evanelja. Evanelist pie vrlom Teofilu da bi ga osvjedoio o istinitosti vjere u kojoj je pouen. Tvrdnjom da e sve po redu napisati naglaava vri-jednost svoga izvjea. On je ueni lijenik, ovjek odgojen u grkoj kulturi i naobraz-bi. Nita ne prihvaa olako, nego provjera-va i istrauje. Prolost je pomno ispitao, a u ivotu je imao prigodu osobno se uvjeriti u istinitost i ostvarenje proroanstava. Vidio je razvoj Crkve koju vrata paklena ne mo-gu nadvladati, ali jednako tako patnje i mu-ke koje su pogodile uenike, u skladu s Isu-sovom najavom da e i njih progoniti poput njega. To ini dodatno pouzdanim njegovo svjedo-enje. U vremenu kad se u vidu senzacija otkrivaju neka nova evanelja, koja je Crkva, navodno, sto-ljeima skrivala u strahu od istine, dobro je ne pre-skoiti prvu reenicu. Evanelist istie da mnogi poduzee sastaviti izvjea. Vidimo da je bilo vie onih koji su se okuali u opisivanju dogaaja veza-nih uz Isusa Krista, ali ih Crkva nije prihvatila kao boanski inspirirane i kao normu svoje vjere. Sto-ga ih, kao neto to joj je strano, ne propagira, ali ni ne skriva. Ve u prvoj reenici svoga svetoga teksta daje nam do znanja da kao takva postoje, pa bom-bastini naslovi iz medija o velikim otkriima koja e, toboe, promijeniti tijek povijesti i sudbinu Cr-kve mogu samo izazvati podsmijeh. Kratkotrajnost takvih vijesti dodatno je svjedoanstvo o pouzda-nosti svega u emu smo poueni.

Zemaljska za nebesku radostKod evanelista Luke nalazimo nekoliko zani-mljivih detalja o Isusu. On opisuje njegovo dje-tinjstvo. Danas nam otkriva da je Isus bio othra-njen u Nazaretu. Kad veli da Isus ue po svom obiaju u sinagogu, donosi nam jo jednu bitnu injenicu. Isus je redovito u dan subotnji iao na molitvu u sinagogu. Vidimo ga u zajednici vjer-nika u kojoj je svatko mogao itati i tumaiti ri-jei Pisma. To nas povezuje s prvim itanjem iz Knjige Nehemijine. I ono opisuje vjernike koji su

sabrani sluati Boju rije. U oba sluaja tu rije netko pojanjava. Vjerojatno je u vrijeme svee-nika Ezre bila itana na jeziku koji veina naro-da vie nije razumjela, pa su tumai bili nuni. Oni prevode i ujedno komentiraju. Kod Isusa je drukiji sluaj. On dri da su je svi uli i razumje-li, da im odzvanja u uima, te naglaava da je ta rije po njemu i u njemu ispunjena.

Dananja scena vraa nas na dogaaj u Ka-ni Galilejskoj, o kojemu smo sluali prole ne-djelje. Isus je uinio prvo udo i privukao po-zornost na sebe. Sada izlae program svoga djelovanja. Ne donosi nikakvu novost. Nije do-ao dokinuti, nego ispuniti. Poziva se na pro-roke rijei uzimajui si za zadau biti blago-vjesnikom siromasima, proglasiti sunjima osloboenje, vid slijepima, na slobodu pusti-ti potlaene. Program koji je nastao prije nje-ga postaje njegov, ali e ostati aktualan sve do njegova ponovnog dolaska. Dokle god bude si-romaha, suanja i potlaenih, trajat e danas u kojemu e Kristovim Duhom napojeni to Pi-smo ispunjavati.

U prvom itanju starjeine ohrabruju na-rod: Ne tugujte, ne plaite! No, nalazimo i uvjet radosti. Potiu ih da pou i jedu, ali takoer poalju i onima koji nemaju. Slijedi tvrdnja da je to radost Gospodnja. Time su po-vezani ljudsko i boansko, a zemaljska radost

Duh Gospodnji na nama je

Duh Gospodnji na meni je. On me posla... (Attilio Steffanoni, 1958., Pro Civitate Museum, Asissi, Italija)

25


Odjeci Rijei

Zrnj

e

Danas se ispunilo ovo Pismo. Liturgi-ja je danas ispunjenja, kairs, milo-

sni trenutak spasenja. S Kristovim djelom Boja rije postaje inom, dogaajem.

Sluati rije u liturgiji znai biti dionikom njezine zbilje. Liturgija zato nema potre-

bu tumaiti rije, nego je uzbiljiti, upri-sutniti, lomiti da bi bila blagovana.

Reenica Danas se ispunilo ovo pismo definira i ujedno kritizira sva naa tuma-enja Boje rijei, sve nae homilije i na-

e pobono sluanje. Liturgija je danas ispunjanja Rijei. (A. C.)

Udovi istoga Tijela uz: 1Kor 12,12-30Govorei o jedinstvu Crkve, Pavao se slui slikom tijela. Krist je tijelo (1Kor 12,12), a vjernici su po krtenju u to tijelo ucijeplje-ni (12,13). Time se prelaze sve granice meu ljudima, pa i one nacionalne (usp. Gal 3,28). Iz daljnjeg tumaenja o udovima ti-jela koji ne mogu jedan bez drugoga (1Kor 12,15-17) vidi se nije cilj toliko naglasiti jedinstvo vjernika s Kristom, koliko meu-sobno jedinstvo svih vjernika, kao izraz Boje volje (12,18). Ko-rinani se ne smiju povoditi za ljudskim mjerilimaw, jer mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji (12,22). Dakle, i oni koji na prvi pogled nemaju velikih darova ili slubi u Crkvi, u Bojim oima mogu imati izvrsnije mjesto. Osjeaji vjernika moraju biti jedinstveni (12,26) te moraju imati isto miljenje kao i u Kristu Isusu (Fil 2,5). Tako vie nije vano tko koju slu-bu vri ili koji dar posjeduje (1Kor 12,28-30).

Darko Tepert

prerasta u nebesku. Isusova poruka takoer je zahtjev za konkretnim socijalnim angamanom kod siromaha, suanja, potlaenih. No, ni on se nije zaustavio samo na ovozemnim stvarnosti-ma. On usmjeruje pogled svojih sluatelja pre-ma Bogu proglaavajui godinu milosti Gos-podnje koja s njim zapoinje. U njemu samom milost je uzela oblije ovjeka te se sjedinilo ne-besko sa zemaljskim i boansko s ljudskim. Na-kon toga mjera odnosa prema ovjeku postaje mjerom odnosa prema Bogu.

Udovi CrkveU Kristovu ovjetvu obuhvaeno je itavo o-vjeanstvo. Zato nam sveti Pavao poruuje da smo svi mi dio Krista, njegove Crkve, udovi nje-gova tijela. Na svakoga od nas odnose se rijei: Duh Gospodnji na meni je! Apostol se slui tada popularnom priom o udovima koji su odlui-li kazniti trbuh jer jedini uiva u plodovima nji-hova rada. Naravno, na kraju su svi snosili po-sljedice svoje odluke i stradali. Tako i Apostol poziva na zajednitvo vjernika unato svim nji-hovim meusobnim razliitostima za dobro Cr-kve. Govori na nain svog vremena i jezikom ra-zumljivim ljudima kojima se obraa. Redovito je to inio. Sjetimo se samo Areopaga ili raspra-ve sa saducejima i farizejima! Mi, naalost, e-

sto u pojavama ovoga vremena vidimo neprija-telje i opasnost za Crkvu, pa svako protivljenje vidimo kao gibanje koje e pokvariti ustalje-ni drutveni poredak u kojemu se, oito, dobro snalazimo. Ulazimo u nepotrebne sukobe s kul-turom, znanou i tehnologijom. Preesto ivi-mo kao zarobljenici povijesti, a ne ivimo ono Kristovo danas. Postajemo utoitem nezado-voljnika okrenutih prolosti koji ne prihvaaju steevine moderne civilizacije. Proglaavamo to velikim dobitkom, ne plaei se koliko emo vi-e izgubiti osob okrenutih budunosti. Uvjere-nje da se sve bogatstvo kranske vjere nalazi u sadanjim vidljivim oblicima crkvene organiza-cije, ili pak u onima koji su bili prije par stoljea, vodi nas na pogrjean put na kojemu Crkva po-staje iznad vjere i smisao samoj sebi. Apostol ne govori o hijerarhiji, veoj ili manjoj asti pojedi-ne slube emu mi previe robujemo nego o potovanju razliitosti i dostojanstva svake oso-be te njezina prava da drukije misli, ponaa se i djeluje. Jedino mjerilo treba biti da smo jed-nim Duhom napojeni pa imamo isti izvor i isti cilj. Izvor nam je u Kristu, a cilj kao i Kristu biti blagovjesnikom siromasima, proglasiti sunji-ma osloboenje, donijeti vid slijepima, na slo-bodu pustiti potlaene.

Slavko Slikovi


26

31. sijenja 2010.

etvrta nedjelja kroz godinu


Ulazna: 79.1 Spasi nas, Gospodine (Ps 106) ili: 220 Gdje god su dvojicaOtpjevni ps.: 97 Budi mi, GospodinePrinosna: 229 Od Boje snagePriesna: 278 Blaenstva ili: Blaenstva (V 11/2005.)Zavretak: 599 Zdravo budi, Marijo

Ulazna pjesmaSpasi nas, Gospodine, Boe na, i saberi nas iz naroda,da slavimo tvoje sveto ime,da se tvojom slavom ponosimo.

(Ps 106,47)

Zborna molitvaGospodine, Boe na, tvoja Crkva poinje svetu slubu:daj da te tujemo svom duomte u tvom Duhu ljubimoi prihvaamo sve ljude.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, donosimo na oltar darove u znak svoga sluenja i predanja: primi ih i pretvori u otajstvo naeg otkupljenja.Po Kristu.

Prvo itanje (Jr 1,4-5.17-19)itanje Knjige proroka JeremijeU dane Joijine: Doe mi rije Gospodnja: Prije nego to te oblikovah u majinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego to iz krila majina izae, ja te posvetih, za proroka narodima postavih te. Ti bedra svoja sad opai, ustaj, pa e im govoriti sve to ti ja zapovjedim. Ne dri pred njima, da ne bih morao uiniti da uzdre pred njima. Danas te, evo, postavljam kao grad utvreni, kao stup eljezni, ko zidinu bronanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova judejskih, sveenik i naroda ove zemlje. I borit e se s tobom, al te nee nadvladati jer ja sam s tobom da te izbavim.Rije Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 71,1-4a.5-6ab.15ab.17)Pripjev: Usta e moja razglaivati pomo tvoju.

Tebi se, Gospodine, utjeem,ne daj da se ikada postidim!U pravdi me svojoj spasi i izbavi,prikloni uho k meni i spasi me!

Budi mi hrid utoita i vrsta utvrda spasenjajer ti si stijena i utvrda moja.Boe moj, istrgni me iz ruke zlotvora.

Jer ti si, Gospodine, ufanje moje,Gospodine, uzdanje od moje mladosti!Na te se oslanjam od utrobe;ti si mi zatitnik od majina krila.

Drugo itanje (1Kor 13,4-13)itanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola Korinanima

Ljubav je velikoduna, dobrostiva je ljubav,ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne trai svoje, nije razdraljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut e. Jezici? Umuknut e. Spoznanje? Uminut e. Jer djelomino je nae spoznanje, i djelomino prorokovanje. A kada doe ono savreno, uminut e ovo djelomino. Kad bijah nejae, govorah kao nejae, miljah kao nejae, rasuivah kao nejae. A kad postadoh zreo ovjek, odbacih ono nejako. Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada licem u lice! Sada spoznajem djelomino, a tada u spoznati savreno, kao to sam i spoznat!A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav to troje ali najvea je meu njima ljubav.Rije Gospodnja.

27

Nebeskom Ocu,koji nam je po svome Sinu darovao puninu Duha Svetoga i otvorio nam vrata boanskoga ivota, uputimo ponizne molitve:

1. Za Crkvu u svijetu: prodahni je snagom svoga Duha da uvijek oslukuje tvoju rije i ivotom je vri, molimo te.

2. Za krane u svijetu: da u poslunosti tvome Duhu ljube i prihvaaju sve ljude, molimo te.

3. Za sve zavedene snagom zla: oslobodi ih robovanja grijehu i obraduj svjetlom vjere, molimo te.

3. Za nas ovdje okupljene: udijeli nam mudrost da u ivotnim okolnostima iznova prepoznajemotvoju prisutnost i trajno prianjamo uz tebe, molimo te.

4. Za nau pokojnu brau i sestre:obdari ih radou vjenoga ivota, molimo te.

Primi, nebeski Oe, nae smjerne pronje i daj nam ivotom ostvarivati ovo to molimo.Po Kristu Gospodinu naemu.

Molitva vjernika

Svi su se divili milini rijei koje su tekle iz njegovih usta.(I. Metrovi, Galerija Metrovi, reljef u drvu) 2007 Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Priesna pjesmaRasvijetli lice svoje nad slugom svojim,po svojoj me dobroti spasi! Gospodine, ne bilo me stid to te zazvah!

(Ps 31,17-18)

Popriesna molitva Gospodine, ova priest obnovila je u nama boanski ivot. Molimo da po tom sredstvu spasenjaneprestano rastemo u vjeri.Po Kristu

Pjesma prije evanelja (Lk 4,18)Gospodin me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sunjima osloboenje.

Evanelje (Lk 4,21-30)Isus, kao ni ono Ilija i Elizej, nije poslan idovima.

itanje svetog Evanelja po LukiU ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi:Danas se ispunilo Pismo to vam jo odzvanja u uima. I svi su mu povlaivali i divili se milini rijei koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: Nije li ovo sin Josipov?A on im ree: Zacijelo ete mi rei onu prispodobu: Lijenie, izlijei sam sebe! to smo uli da se dogodilo u Kafarnaumu, uini i ovdje, u svom zaviaju. I nastavi: Zaista, kaem vam, nijedan prorok nije dobro doao u svom zaviaju. Uistinu, kaem vam, mnogo bijae udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i est mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k eni udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijae gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne oisti doli Naaman Sirac.uvi to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grad

1-2010 | riječ i govor u liturgiji

Documents