006 lauer

7/22/2019 006 Lauer

1/22

Umjetnost rijei LIV (2010) 12 Zagreb sijeanj lipanj

105

DISKUSIJA

POVIJEST RUSKE KNJIEVNOSTIREINHARDALAUERA U HRVATSKOM PRIJEVODU

OSVRTI S PREDSTAVLJANJA KNJIGE U ZAGREBU21. TRAVNJA 2009.

(Reinhard Lauer: Povijest ruske knjievnosti, prevele Milka Car i DubravkaZima, struna redakcija i pogovor Dubravka Orai Toli, Golden marke-ting-Tehnika knjiga, Zagreb 2009)

UDK 821.161.1(091)

DUBRAVKA ORAI TOLI:ARS HISTORICA RUSSICA

Veliko mi je zadovoljstvo to zajedno sa svima vama mogu pozdraviti nesva-kidanju knjigu, Povijest ruske knjievnosti, i njezina autora, gttingenskogprofesora slavistike i kroatista svjetskoga glasa Reinharda Lauera. Moja jezadaa predstaviti knjigu iz urednike vizure. Postavit u etiri pitanja, kojasam i sama sebi esto postavljala, i pokuati na njih ukratko odgovoriti.

1. Prvo pitanje: ime je upravo ova Povijest ruske knjievnostizasluilaprijevod na hrvatski jezik?

Odgovor je jednostavan. Rije je o autorskoj povijesti ruske knjievnostiu cjelini kakva u ovome asu ne postoji ni u Rusiji ni na Zapadu. Postojebrojni klasini prirunici i autorske knjige koje obrauju pojedina razdobljaili seu do odreenoga vremena. Postoje ugledne kolektivne povijesti ruskeknjievnosti. U postsovjetskoj Rusiji u posljednjem je desetljeu dolo dopravoga procvata knjievne historiografije. Meutim, nema povijesti pot-pisane jednim imenom koja bi obuhvatila cjelinu ruske knjievnosti. Knjigaprofesora Lauera upravo je takva autorska povijest koja iz jedne vizureobuhvaa vremenski slijed ruske knjievnosti od poetaka pismenosti donajnovije suvremenosti.

2. Na prvo se pitanje odmah naslanja drugo. Kada je i kako mogaonastati ovaj autorski projekt o cjelini ruske knjievnosti?

7/22/2019 006 Lauer

2/22

106

Povijest ruske knjievnostiReinharda Lauera u hrvatskom prijevodu(105125)


Odgovor je opet jednostavan. Priu o cjelini knjievnog vremena nijebilo mogue ispriati dok pria o 20. stoljeu u stvarnoj povijesti nije bilazavrena. A to se upravo dogodilo slomom Sovjetskog Saveza i roenjemnove prozapadne Rusije. Kao svjedok dubokog prijeloma na kraju 20. stolje-a, Lauer uoava etiri vremenska reza u povijesti ruske kulture: pokrtenjeRusije 988, poetak europeizacije u doba Petra Velikoga, revolucije 1917. islom Sovjetskog Saveza 1991. Ti su vremenski rezovi omeili etiri velikaciklusa u ruskoj povijesti: bizantski, europski,sovjetskii novoeuropski. etiriciklusa ruske kulture najiri su periodizacijski okvir u kojemu Lauer promatra

razvojni tijek ruske knjievnosti i gradi svoj historiografski projekt.3. To nas dovodi do treega pitanja: O kakvome je historiografskom

projektu rije? Na to pitanje odgovor vie nije jednostavan jer seodnosi na razne razine toga projekta. Izdvojit u neke aspekte.

Iz metodoloke vizure, Lauerov projekt mogli bismo nazvati imanentnihistorizam. Imanentni zato to je naglasak na estetskim vrijednostima, ahistorizam zato to te vrijednosti autor promatra u dva velika konteksta:politiko-kulturnom kontekstu (snane drutvene funkcije) i europskom

intertekstu (golema prevoditeljska aktivnost veine ruskih pisaca, obrazovnaputovanja po Europi u 19. stoljeu, valovi emigracije u 20. stoljeu).Kompozicija knjige nalik je na rusku matrjoku ili, kako se to u nas kae,

babuku. Knjiga se sastoji od dvanaest poglavlja, ta su poglavlja podijelje-na u odjeljke, a odjeljci u pododjeljke. Poglavlja su posveena pojedinimrazdobljima u razvoju ruske knjievnosti i uronjena u najveu matrjoku etiri ciklusa ope povijesti. Zbog uronjenosti u razliite kulturne cikluse,s razliitom pozicijom i sudbinom knjievnosti u pojedinim razdobljima,periodizacija nije mogla slijediti jedan kriterij razdiobe. Autor je posveopravdano monarhistikim jedinicama obiljeio doba Petrovih reforma injegovih nasljednica, stilskim formacijama koristi se u modernoj knjievnostiod realizma do avangarde, u sovjetskome razdoblju knjievnost periodizirapo dravnome imenu ruska sovjetska knjievnost, dok se u suvremenojknjievnosti slui terminima iz ope povijesti (knjievnost odjuge, perestroj-ka) ili nazivima iz suvremene kritike (mlada proza, drukija proza i sl.).

Sve to zajedno proizvelo je osebujno historiografsko pismo narativnuenciklopediju. Knjiga profesora Lauera s jedne je strane pria o ruskoj

knjievnosti, a s druge enciklopedija njezinih estetskih vrijednosti. Nara-tivna komponenta vezana je uz drutveni kontekst ruske knjievnosti. Toje pria o zapletima i raspletima koji se dogaaju s ruskim piscima i djelimau nesklonim ili neprijateljskim drutvenim okolnostima sve do osloboenja

7/22/2019 006 Lauer

3/22

107



od politikog tutorstva na kraju 20. stoljea. Enciklopedijska je komponentavezana uz estetske vrijednosti ostvarene u razvojnome procesu. Iz te vizureLauerova Povijestfino je pleteno tkanje najrazliitijih enciklopedijskih jedini-ca: cjelovitih portreta pisaca, portreta u nastavcima, razvijenih i prelomljenihportreta, duo-portreta, miniportreta, analiza pojedinih djela i fenomena,sintetskih prikaza i zgusnutih karakterizacija. Tako su Pukin, Dostoevskiji Tolstoj dobili zaokruene portrete, Gogol i ehov svjetlucaju poputzlatnih niti kroz cijelu knjigu, dok je, primjerice, Ana Ahmatova ocrtana uprocesualnom portretu koji poinje u akmeizmu desetih godina 20. stoljea,

prati pjesnikinju u sjeni totalitarizma tridesetih godina, biljei ideoloketorture etrdesetih i ponovno je uskrisuje u doba odjuge ezdesetih.

Ova sloenaars historicaostvarila se na najljepi nain i u stilskoj kom-ponenti. Knjiga je, s jedne strane, vrhunsko znanstveno djelo graeno naosobnom analitikom iskustvu, biranoj literaturi i znanstvenoj aparaturi.Literatura se ne navodi na strog nain, u biljekama pod tekstom, negou citatnim biserima u zagradama bez optereujuih podataka. Posebnuznanstvenu vrijednost knjizi daje golemo kazalo imena, u kojemu se uza

svako ime nalaze godine roenja, odnosno smrti, pa se tako dobiva uvid uvremenski raspon ove velike historiografske freske.S druge strane, Lauerova Povijestlako je i ugodno tivo. U nepregled-

noj koliini grae i drutvenoj teini ruskoga knjievnog bia itatelji emoi predahnuti uz neobine injenice i kulturoloke slastice svojevrsnaodmorita i mnemoorijentire. Takve su slastice, primjerice, injenice da jePukinov pradjed po majci bio ugledni Etiopljanin na dvoru Petra Velikogaili da Sibir u ruskoj knjievnosti nije samo ono to smo do sada mislili, stranomjesto progonstva, politiki locus terribilis, nego i djeviansko mjesto isteprirode,ekoloki locus amoenuss tragovima saonica, umskim bobicama iznanstvenim ekspedicijama.

4. Naposljetku etvrto pitanje,pro domo: Koje su bile urednike dilemei rjeenja?

Izdvojit u samo jednu, najveu dilemu: kako pisati ruska imena? Uhrvatskoj pravopisnoj tradiciji ruska se imena piu u trankripciji, tj. s prila-godbama. U zapadnoj slavistici ruska se imena danas najee piu u transli-

teraciji, tj. slovo po slovo. U knjizi koja na jednome mjestu okuplja sva vanaimena ruske knjievnosti i kulture odluili smo se za naelo transliteracije. Tona prvi pogled izgleda udno, jer se Dostojevski pie Dostoevskij, a StaljinStalin, ali kad jednom uete u novi sustav brzo se priviknete.

7/22/2019 006 Lauer

4/22

108



I na kraju eljela bih jo samo izraziti zahvalnost svima koji su mi nabilo koji nain pomogli u prireivanju ove knjige: prevoditeljicama MilkiCar i Dubravki Zimi na suradnji oko mojih urednikih dvojba i prijedloga;lektoru Branku Erdeljcu na brojnim savjetima; kolegicama i kolegama sOdsjeka za ruski jezik i knjievnost Filozofskoga fakulteta na pronalaenjurjeenja u pojedinim zamrenim pitanjima, urednici Mirjani Pai Jurini napotpori i razumijevanju te izdavau Golden marketing Tehnika knjiga,koji je u kriznim vremenima naao prostora za ovaj pothvat.

Napokon, hvala profesoru Laueru na prelijepoj ars historica Russica,

a osobito na neemu ega nema u njemakom izvorniku. U njemaki jeizvornik ugraena autorova, kako su nazivali ruske romantiare koji su bo-ravili u Gttingenu, dua gttingenska. A u hrvatsko izdanje, od posvete

Aleksandru Flakeru do priznanja vlastitih slavistikih korijena u Zagrebakojkoli i hrvatsko-ruskih kulturnih veza, ugraena je jo jedna autorova dua,nazovimo je tako dua zagrebaka.

JOSIP UAREVI: POVIJEST RUSKE KNJIEVNOSTIREINHARDA LAUERA U KONTEKSTU HRVATSKERUSISTIKE

1. POVIJESTI RUSKE KNJIEVNOSTI NA HRVATSKOME JEZIKU

Na hrvatskome je jeziku dosad objavljeno vie povijesnih pregleda ruskeknjievnosti. Od toga ih je nekoliko prijevodnih, a nekoliko iz pera hrvatskihautora. Krajem 19. stoljea tiskane su dvije knjige pregledno-sintetske naravi jedna je bila posveena povijesti ruske knjievnosti 18. stoljea (Vatroslav

Jagi:Ruska knjievnost u 18. stoljeu, Matica hrvatska, Zagreb 1895), a drugapovijesti ruskog romana u 19. stoljeu (Milivoj repel: Ruski pripovjedai,

Matica hrvatska, Zagreb 1894). I jedno i drugo izdanje ukljuivalo je saetprikaz razdoblja prije Petrovih reforma, tj. prije 18. stoljea.

Na 19. stoljee odnosi se i Povjest novije ruske knjievnosti (od 18481903).Svezak I.Aleksandra Mihajlovia Skabievskoga (Matica hrvatska, Zagreb1907), koju je preveo i predgovor joj napisao Martin Lovrenevi. Ta je

knjiga zanimljiva metodologijski najprije (u prvih osam poglavlja) pratipovijest knjievnokritikih koncepcija (od moskovskih filozofskih kruoka1830-ih godina preko slavenofila, zapadnjaka, radikalnih demokrata do kriti-ara 70-ih i 80-ih godina 19. stoljea, od kojih je danas veina zaboravljena),

7/22/2019 006 Lauer

5/22

109



a zatim daje povijest pripovjedake (lijepe) knjievnosti (od osmoga dotrinaestoga poglavlja).

Ubrzo nakon Drugoga svjetskoga rata pojavilo se u Zagrebu apirograf-sko izdanje prijevoda Ruske literaturePavla Nikitia Sakulina (Filozofskifakultet, Zagreb 1947), za potrebe studenata i nastavnika zagrebakogaFilozofskoga fakulteta, u prvome redu rusista (prijevod Bulcs Lszl).1

Sredinom sedamdesetih godina 20. stoljea napokon je u okviru veli-kog projekta Povijest svjetske knjievnostiobjavljena cjelovita povijest ruskeknjievnosti od prvih poetaka (to ih mnogi povjesniari smatraju za-

jednikima za sva tri istonoslavenska naroda) do tadanje suvremenosti.Autor odjeljka Stara ruska knjievnostbio je (pokojni) Malik Muli, a odjeljkaNovija ruska knjievnost Aleksandar Flaker (on je ujedno bio i urednikomcijele sedme knjige Povijesti svjetske knjievnosti: u tu su knjigu osim ruske,ukrajinske i bjeloruske knjievnosti, ulazile jo i eka, slovaka, luikosrp-ska, poljska, bugarska, armenska, gruzijska te knjievnost baltikih naroda iknjievnost drugih kavkaskih naroda; Povijest svjetske knjievnosti 7, Mladost,Zagreb 1975).2

2. HRVATSKI RUSISTI U LAUEROVOJ POVIJESTI

Stjecajem povijesnih i kulturnih okolnosti, o kojima u pogovoru pie i ured-nica dane knjige Dubravka Orai Toli, Lauerova Povijest ruske knjievnosti(prvobitno objavljena u Mnchenu godine 2005. pod naslovom KleineGeschichte der russischen Literatur) bit e u 21. stoljeu prva povijest ruske

1 Valja napomenuti da je u isto vrijeme, tj. 1947. godine, u Beogradu tiskan prijevod

dvosveane Ruske knjievnostiN. Pospelova, P. abliovskoga i A. Zeraninova kojim su setada sluili i zagrebaki studenti.

2 Odmah nakon zagrebake, krae, pojavila se i sarajevsko-beogradska, dvosveana,povijest ruske knjievnosti to ju je napisala skupina autora (Mila Stojni, Malik Muli,

Milica Milidragovi, Miodrag Sibinovi, Dragan Nedeljkovi, Milosav Babovi, DuankaPerovi, Sava Peni, Milivoje Jovanovi): Ruska knjievnost. Knjiga I, Svjetlost, Nolit,Sarajevo Beograd 1976;Ruska knjievnost. Knjiga II, Svjetlost, Nolit, Sarajevo Beograd1978. Zamiljeno kao povijest knjievnih rodova (odnosno anrova), to izdanje metodologijskikorespondira s ruskom povijeu koja je u etiri opsene knjige tiskana u Leningradu poetkom1980-ih (Istorija russkoj literatury. Tom pervyj. Drevnerusskaja literatura. Literatura XVIII veka,

Nauka Leningradskoe otdelenie, Leningrad 1980; Istorija russkoj literatury. Tom vtoroj.Ot sentimentalizma k romantizmu i realizmu, Nauka Leningradskoe otdelenie, Leningrad1981;Istorija russkoj literatury. Tom tretij. Rascvet realizma, Nauka Leningradskoe otdelenie,Leningrad 1982;Istorija russkoj literatury. Tom etvertyj.Literatura konca XIX naala XX veka(1881-1917), Nauka Leningradskoe otdelenie, Leningrad 1983.

7/22/2019 006 Lauer

6/22

110



knjievnosti objavljena na hrvatskom jeziku. Pritom valja napomenuti daje to ve trea Laureova knjiga koja je u proteklih sedam godina objavljenau Zagrebu (usp. Studije i rasprave, MH, Zagreb 2002. i Okviri hrvatskeknjievnosti, HFD, Zagreb 2006). Tako je, barem to se knjiga tie, ReinhardLauer uz Renate Lachmann najizdavaniji njemaki slavist u Hrvatskoj kada

je rije o desetljeu koje je za nama.Polazei od stava da nacionalna knjievnost ne moe ni postojati niti

se razumijevati bez internacionalnoga (komparatistikog) konteksta, Lauerpokazuje da je povijesni razvoj knjievnosti iz vremena Kijevske Rusi bio

najue povezan s bizantskom i junoslavenskim knjievnostima, a u kasnijimrazdobljima s poljskom, talijanskom, njemakom, francuskom, engleskomknjievnou. Dakako, nije teko pretpostaviti da e glavni naglasak bitina njemako-ruskim vezama, s obzirom na to da je autor knjige Nijemac.Zanimljivo je uoiti, na to upozorava i Lauer, da je modelotvornost stra-nih knjievnosti jasno uoljiva od 17. stoljea do romantizma (prva treina19. stoljea), a da od etrdesetih godina 19. stoljea, tj. od realizma, ruskaknjievnost i sama postaje model za druge, tj. preuzima vodeu ulogu ueuropskome i svjetskome kontekstu.

U Predgovoru hrvatskomu itateljuautor istie kako je hrvatska verzijaPovijestiproirena odreenim odlomcima koji se odnose na hrvatsko-ruske

veze. Ne smiju se, nastavlja Lauer, izostaviti vaan boravak Jurja Kria-nia u Sibiru u 17. stoljeu, uloga Save Vladislavia u Petrovoj Rusiji, posjet

Josipa Kosora Rusiji u jeku Prvoga svjetskog rata, kao ni putovanje AugustaCesarca u mladu sovjetsku dravu (11). Tim bi se vezama, dakako, moglepridruiti i brojne druge (npr. Gaj u Rusiji, Solovev u akovu i Zagrebu,izdava Krunoslav Keruc u Rusiji, Jagi u Peterburgu i Odesi, Raki u Ru-siji, ehov u Opatiji, spomenik Levu Tolstoju u Selcima na otoku Brau,Krlea u Rusiji itd.), ali iscrpno i sustavno istraivanje hrvatsko-ruskih vezapada na duu hrvatskim povjesniarima knjievnosti i kulture (uostalom, natome je polju poneto ve uinjeno).

Osobito valja istaknuti da hrvatsko izdanje Povijesti ruske knjienosti nosisljedeu posvetu: Nestoru rusistike Aleksandru Flakeru s prijateljskomodanou. Flakerov je duh u ovoj knjizi vidljiv na razliitim razinama odterminologijske do povijesno-konceptualne. Tako je prihvaen glavni Fla-kerov knjievnopovijesni pojam stilske formacije, koji se osobito plodno

primjenjuje na realizam, a isto su tako iskoriteni termini dezintegracijarealizma (ruska knjievnost osamdesetih godina 19. stoljea), proza utrapericama (knjievne pojave u ruskoj i europskim knjievnostima 1960-ihgodina) i neki drugi. Sam Lauer o Flakeru kae ovako: Mnoge su se nje-

7/22/2019 006 Lauer

7/22

111



gove ideje oplodile u mojoj povijesti knjievnosti. To se prije svega odnosina koncepciju stilskih formacija bez koje se ne bi dali smisleno opisati nidominantni stilovi pojedinih razdoblja, a ni knjievna evolucija. Zbog toga

je velikomu zagrebakomu rusistu posveena ova knjiga. (12) I u samuprijevodu na hrvatski prihvaena su neka Flakerova terminologijska rjeenja.

Tako je npr. za ruski izraz ottepel(toplo vrijeme zimi ili u rano proljee kada se otapa snijeg ili led) uzeta Flakerova rije odjuga (knjievnostodjuge). To je jo jedna rije iz Flakerova repertoara koju, barem zasad,ne biljee rjenici hrvatskoga jezika (pa ju, dok ovo piem, ispelling checker

na mome raunalu podcrtava crvenom bojom!).Posebno se priznanje odaje i Josipu Badaliu, koji je kao gostujui pro-fesor poetkom 1960-ih predavao Laueru rusku knjievnost u Frankfurtu na

Majni. U analizama se pak i strunoj literaturi od hrvatskih autora navodeJosip Hamm (u vezi s Krianiem), Vatroslav Jagi (takoer u vezi s Kri-aniem) te Irena Luki i Greta imievi (u vezi s ruskom emigrantskomknjievnou).

3. KOMPOZICIJA, METODOLOGIJA, PROBLEMI

Da bi se napisala povijest neke nacionalne knjievnosti, potrebne sumnoge predradnje i veliko istraivako iskustvo. Zato taj knjievnoznan-stveni anr nije tako est kao to bi moda trebao biti (reinterpretacijeknjievne i kulturne povijesti valjalo bi poduzimati svakih petnaestak-dva-desetak godina), a najee je on plod rada vie autora. Ako je pak rije opojedinanim (autorskim) povijestima, one se obino pojavljuju kao krunaznanstvene karijere.

Problem svakoga opsenijeg (knjievno)historiografskog rada jestodreivanje vremenskoga okvira, zatim ralamba na dijelove ili razdobljate pronalaenje unutarnje koherencije (kontinuiteta, povezanosti) meu

vremenskim dionicama unutar danoga okvira. Ulogu okvirnoga razmatranjau Lauerovoj Povijesti igra uvod naslovljen Preduvjeti i posebnosti: tu je rije orazdobljima i periodizaciji, posebnim ruskim stilskim formacijama, stilistici,poetici i metrici, tipinim anrovima ruske knjievnosti, ruskim junacimai ideologemima, plejadama, dioskurima i pojedincima. Istaknuta su etiri

temeljna prijeloma u ruskoj kulturnoj povijesti: pokrtavanje 988. godine,Petrova europeizacija oko 1700. godine, revolucije 1917. godine i na krajuraspad Sovjetskoga Saveza 1991. godine. Nakon tih okvirnih uvida slijedidvanaest poglavlja rasporeenih u vremenskome slijedu od staroruske

7/22/2019 006 Lauer

8/22

112



knjievnosti preko europeizacije i prosvjetiteljstva do perestrojke iobrata.

U rekonstrukciju vremenskoga i prostornog totaliteta ruske knjievno-sti Lauer ukljuuje i sve ono to je tijekom 20. stoljea, u vrijeme pisanjaideologijski obiljeenih knjievnohistoriografskih djela, ostajalo izvanistraivake pozornosti: emigrantsku knjievnost, knjievnost koja je u so-

vjetsko vrijeme ivjela i razvijala se u sjeni (suputnici i dr.), knjievnostreligiozno-mistinoga nadahnua, samizdat, tamizdat. Takva se otvorenosti obuhvatnost ne odnosi samo na 20. stoljee i na suvremenost, nego i na

prethodna razdoblja.Iako okosnicu povijesnog prikaza u pravilu ine pisci i djela, povijestknjievnosti nipoto nije kataloko nizanje imena, djela i dogaaja u vremenu.Kao vezni imbenici u Lauerovoj se Povijesti pojavljuju anrovske kategorijei stilske odlike (kako u sklopu opusa pojedinih pisaca tako i u sklopu stil-skih formacija, pa i ire), knjievne grupacije (kruoci, saloni, dioskuri,plejade), teorijske koncepcije. tovie, autor smatra korisnim ukljuiti iizvanknjievne imbenike uokvirivanja odnosno povezivanja politike iopedrutvene (podaci o pojedinim carevima te okolnostima i rezultatima

njihova vladanja, obavijesti o gospodarskome stanju, drutvenim i dravnimreformama, ratovima, tajnim drutvima, revolucijama). Sve su te obavijestifunkcionalne (primjerene), nenametljive i korisne nikako ne smetajuosnovnoj zadai knjige: slijediti knjievne tijekove.

Ideja kontinuiteta (koja ne odrie diskontinuitet, ali ga logiki i meto-dologijski nadilazi) oituje se u osvjeivanju vanosti takozvanih meu-razdoblja ili prijelaza (za Lauera to je faza od 1765. do 1783., od 1800. do1815., od 1835. do 1865. te od 1880. do 1895. godine), a moda jo vie uraslojavanju odnosno razbijanju pojedinih velikih stilskih formacija na vie

vremenskih dionica (Realizam I. i Realizam II, Ruska moderna I. i Ruskamoderna II, Ruska sovjetska knjievnost I, II, III). Pritom nie brojkeoznauju vremenski starije faze, to onda upuuje i na kvalitativno-poetikemijene unutar jedne formacije.

I ova Povijestpotvruje staru istinu da veliki pisci nadilaze stilsko-poe-tike, prostorne i vremenske koordinate unutar kojih se prvobitno razvijajui stvaralaki djeluju. To se tie i Pukina, i Lermontova, i Dostoevskoga.

Tako se spornim moe initi smjetanje Gogola u romantiarski tabor

(iako je on veim i vanijim dijelom svojega opusa nedvojbeno realist ilirealist); slina je stvar i s Ivanom Krylovom koji bi se prije mogao pri-druiti klasicistima nego romantiarima. Mnogi se vjerojatno ne bi sloilisa stavom da akmeizam i futurizam pripadaju uModernizam II, a ne u ono

7/22/2019 006 Lauer

9/22

113



to Aleksandar Flaker naziva ruskom avangardom... Moglo bi se takoerrazgovarati o opravdanosti uvoenja vjersko-ideologijskih kvalifikacija priodredbi knjievnih pojava (pravoslavni barok), za to postoje i argumentii protuargumenti. U vezi s uporabom pojma sovjetski valja istaknuti da uknjizi nije toliko rije o ideologijsko-politikoj dimenziji koliko o upuivanjuna odreeno vremensko razdoblje (19171991).

U pisanju povijesti ruske (velikoruske!) knjievnosti posebno je kom-pleksan i osjetljiv problem odreivanja poetka: zapoinje li velikoruskaknjievnost u Kijevskoj Rusi u 11. stoljeu (tj. u srcu Ukrajine), ili moda

u Novgorodu u 12. stoljeu, ili moda u Moskvi u tridesetim godinama14. stoljea (kad Ivan Kalita pretvara Moskovsku Kneevinu zahvaljujuiodsudnoj protekciji zahvalnih Tatara u politiko sredite onih IstonihSlavena koji e sebe potom nazvati Velikorusima, odnosno Rusima kaotakvima)? U rjeavanju tih tekih i bolnih pitanja mnogi su historiografi,osobito inozemni, skloni preuzeti perspektivu (veliko)ruskih povjesniarakoji su se najvie, najstudioznije, no, sudei po svemu, i najpristranije baviline samo vlastitom povijeu nego i povijeu ostalih istonoslavenskih na-roda svojih prvih susjeda.

Bez obzira na mogue daljnje razgovore ili prijepore to e ih potaknutiPovijest ruske knjievnostiprofesora Reinharda Lauera, moemo sa zadovolj-stvom utvrditi da hrvatski rusisti i drugi zainteresirani itatelji imaju predsobom sveobuhvatnu, pouzdanu, informativnu, korisnu knjigu. Ona u na-emu kulturnom prostoru popunjava 35-godinju prazninu (jo bih jednompodsjetio da je Flakerova Novija ruska knjievnostobjavljena davne 1975.godine), a moda e potaknuti mlae hrvatske rusiste da i sami poduzmuslian historiografski pothvat.

JASMINA VOJVODI: POGLED NA SUVREMENU RUSKUKNJIEVNOST

Govoriti o suvremenoj ruskoj knjievnosti u povodu nove, tek objavljenePovijesti ruske knjievnosti Reinharda Lauera nemogue je bez osvrta naRusku knjievnostunutar Povijesti svjetske knjievnosti (7. svezak, Mladost/

Liber, Zagreb) koju je uredio Aleksandar Flaker 1975. godine (obnovljenoizdanje 1986, SNL, Zagreb). O staroj je knjievnosti od 11. do 17. stoljea utoj knjizi pisao Malik Muli, a o novijoj, tj. od nastanka i raspadanja ruskogaklasicizma do suvremene knjievnosti, Aleksandar Flaker.

7/22/2019 006 Lauer

10/22

114



Suvremena je knjievnost u tom starom izdanju bila predstavljena zani-mljivo i suvereno. Kao autor i urednik, Aleksandar Flaker predstavio je piscekoji su najavljivali budue smjernice razvoja ruske knjievnosti, nove nade,ali i skrivene pisce tog vremena, kao to su Aksenov, Vojnovi, Solenicyn,Kataev, Bitov, a svakako valja spomenuti da zaobien nije bio ni VenediktErofeev, pisac kojega smatramo autorom prvoga ruskog postmodernistikogromana Moskva-Petuki, objavljenog u Izraelu 1973. godine. Nismo bili,dakle, zakinuti manje poznatim autorima. Bili smo upoznati s drugomknjievnou, upoznali smo bili i predstavnice enske proze, termine i

izdanja samizdata i tamizdata, kao i ansonjere te emigrantske pisce.Meutim, nove generacije studenata ranih 90-ih godina, kojima sami sama pripadala, imali su velikih potekoa u pronalaenju i nabavljanjusvjeih ruskih autora. Flakerov se pregled zavravao suvremenou, go-ruom suvremenou, ali sezao je do kraja 70-ih godina. Pogledi u vrijemenakon toga bili su nam oteani. Nije se putovalo, nije bilo interneta, nije senabavljalo preko internetskih duana i dobivali smo sporadine i zaobilazneinformacije u suvremenoj ruskoj produkciji.

Svjesni smo bili da je produkcija u Rusiji golema, da su nastali novi

smjerovi, pojavili se novi pisci i sa zadovoljstvom smo, kada je trite postalootvorenije, nabavljali nove preglede koji su izlazili u Rusiji krajem 90-ih ipoetkom 2000-ih godina. Uili smo iz novih ruskih udbenika poput Su-vremene ruske knjievnosti(Sovremennaja russkaja literatura, Timina, S. I. i dr.,2005),Ruske postmodernistike knjievnosti(Russkaja postmodernistskaja litera-tura, Skoropanova, B. S., 2001),Ruske proze kraja 20. stoljea(Russkaja prozakonca XX veka, Nefagina, G. L., 2005); Suvremene ruske knjievnostiu dvasveska (Sovremennaja russkaja literaturaI. i II, Lejderman, N. L.; Lipoveckij,

M. N., 2003),Postomoderne u ruskoj knjievnosti(Postmodern v russkoj literature,ptejn, M. N., 2005) i sl. Nabavljali smo i primarne tekstove autora kojisu se brzo probijali na Zapadu, ali i onih manje poznatih, upoznavali smonova imena. Ta eksplozija arolikih udbenika i pregleda bila je korisna zarusiste, ali na hrvatskom jeziku nije bilo povijesnih pregleda. ini mi se da

je hrvatskom itatelju, koji je uvijek bio dobar recipijent ruske knjievnosti,nedostajao adekvatan pogled u najnoviju knjievnu produkciju.

U posljednje se vrijeme uz to poveao interes prevoditelja i izdavaa zaobjavljivanje prijevoda novih ruskih pisaca u naoj zemlji. Time se dogodila

situacija da smo odjednom imali ostavu u koju su hrpimice bili naslaganiprijevodi ruskih romana i kratkih pria, razasuti po zbornicima i asopisima,pojavile su se i samostalne knjige, ali u toj ostavi nije bilo polica ni ladicakamo bismo ih posloili. Dobar okvirni pregled koji jami kakvu-takvu

7/22/2019 006 Lauer

11/22

115



kronologiju ili vrednovanje nije postojao. Mogli bismo jedino zahvaliti upor-nosti kolske knjige, koja je uspjeno obavila posao leksikonskog pregleda(Leksikon stranih pisaca, 2001;Leksikon svjetske knjievnosti: pisci, 2005;Leksikonsvjetske knjievnosti: djela, 2004). Spomenuti se leksikoni odnose na svjetskuknjievnost, nisu kronoloki, a u njima je ruska knjievnost zastupljenaproporcionalno s drugim svjetskim knjievnostima i pojedinim piscima. Jonam je, dakle, nedostajao dijakronijski pregled ruske knjievnosti.

Prijevodom Lauerove Povijesti ruske knjievnosti dobivamo upravo to:police za knjige u naoj zamiljenoj ostavi. ini se da je sada lake svrstavati

prijevode, zasebne priloge, recenzije i lanke o ruskoj knjievnosti. Vjero-jatno ne treba ni spominjati da povijesti nacionalnih knjievnosti uglavnompredstavljaju prvo upoznavanje s knjievnom produkcijom na nekom jezikuili prostoru. Ako se itatelj eli informirati o suvremenoj ruskoj produkciji,prvo e posegnuti za leksikonom ili povijeu knjievnosti. Lauerova Povi-jestzapravo je mala povijest ruske knjievnosti i obuhvaa lako itljivihtristotinjak stranica od pojave pismenosti do najnovijega vremena.

Budui da govorim o suvremenoj knjievnosti u ovoj Povijesti ruskeknjievnosti, zadrat u se nakratko na dvanaestom poglavlju koje nosi naslov

Nakon perestrojke i obrata. U njemu emo pronai osnovne informacije odanas ve istaknutim piscima te alternativnim ili piscima drukije prozekoji se oslobaaju moralistikih i pedagokih zahtjeva, poput duarda Li-monova, Jurija Mamleeva, Viktora Erofeeva, Evgenija Haritonova, EvgenijaPopova ili Vladimira Sorokina. Autor dri da su dva vana momenta pota-knula novo u knjievnosti. Prvo: odricanje od knjievnosti odgovornostii drugo: demontaa uobiajenog pojma teksta. Novi postupci drukijeili alternativne proze (termine Lauer preuzima od kritiara Sergejauprinina) prepoznatljivi su kao proizvoljnost konstrukcije, igra razliitimnainima govora, parodiranje i ironiziranje vlastite grae, detabuiziranjesovjetskoga doba i sl. Posebno se, meutim, naglaava Viktor Pelevin, koji

je postao prvim uspjenim piscem nove knjievnosti, ba onakvim kakvogaje Zapad na neki nain oekivao. Njegov junak iz romana Generation PVavilen Tatarskij ujedinjuje zapadnjake reklamne koncepte s idejom ruskogpotroaa i ruskom svakodnevicom, a virtualni svijet u njegovim kratkimpriama i romanima esto se doima stvarnijim, te je u njegovim djelimasve mogue i sve je igra.

Izdvojene su iNove pripovjedaice, koje su u mnogome srodne novoj prozi,a stvaraju vrlo sloene konstrukcije znaenja, prepoznatljive po stilisticineodreenosti, kompleksu mekih granica i odustajanju od analize. Iakosu posebnu pozornost zasluile Ljudmila Petruevskaja i Tatjana Tolstaja,

7/22/2019 006 Lauer

12/22

116



Lauer ne zaboravlja spomenuti ni Viktoriju Tokarevu, Valeriju Narbikovu,Ljudmilu Ulicku i Irinu Polocku.

Izdvojene su i tendencije u lirici i drami uz naglasak na konceptualnuumjetnost s imenima poput Dmitrija Prigova i Leva Rubintejna. Premda

je mnotvo pravaca i skupina u lirici od vremena perestrojke (akmeistikatradicija, vizualne tehnike, peterburka kola Viktora Krivulina, duhovnaorijentacija, poezija sredine, uglaeni maniristi, rokerska poezija i sl.),autor naglaava znaenje ruske metrike koja je oduvijek bila tradicionalna.Slobodni stih poinje jaati pred kraj 1980-ih godina, a najvie se istie

zbirka Bijeli kvadrats pjesmama Buria, Dangirova, Kuprijanova i Tjurina.Suvremena je drama obiljeena vanjskim dogaanjima i autor dri da sevelika promjena dogodila komercijalizacijom pozornica u Rusiji, tj. godinom1991. kada se poinju doputati kazalita u privatnom vlasnitvu.

Kao to moemo primijetiti, podjela suvremene knjievnosti prilino jeoprezna, bez detaljnih smjerova i odrednica. Nema konkretnih knjiev-nih pozicioniranja poput onih koje nalazimo u nekim ruskim povijesnimpregledima kao to su: kinematografina proza, novi sentimentalizam,nabokovska linija, neobarok ili podjele u dijakronijskome slijedu: prvi,

drugi, trei val postmodernizma i sl. Lirika i drama su, osim izdvojenogakonceptualizma, openito klasificirane podnaslovima Tendecije u lirici iTendencije u drami.

U Lauerovoj periodizaciji rekla bih da je jae drutveno ili politikopozicioniranje:Nakon perestrojke i obrata, Graanski rat u knjievnosti,Knji-evnost perestrojke. Takvo je klasificiranje suvremene knjievnosti u nekuruku razumljivo. S jedne strane, spomenuta openita klasifikacija, koja po-inje od irega drutvenog konteksta, a potom nabraja pisce iz konkretnog

vremena, ne odudara od one u ranijim razdobljima, a s druge, govori se oneemu to jo nastaje i stvara se. Rije je o procesu koji se brzo dogaa ibrzo prestaje. Oprez u ovoj posljednjoj fazi gorueg materijala pokazujeautorovu svijest o trenutku vremena u kojemu ivimo. Drugim rijeima,politiki su se dogaaji dogodili, dobili su svoja imena, dok se kulturni iknjievni jo uvijek zbivaju.

Dopustit u si na kraju jednu vizualnu digresiju. ini mi se da povijestiruske knjievnosti esto naglaavaju povezanost knjievnosti s drutvenimzbivanjima, bilo da je rije o utjecaju knjievnosti na drutvo, i obrnuto,

drutva na knjievnost. Reinhard Lauer svoju povijest zavrava optimistinimpogledom na trenutno stanje ruske knjievnosti, kada jedna uz drugu stojenajrazliitije i najheterogenije knjievne pojave, ali kada jo uvijek postojeuvrijeene pretpostavke o drutvenoj i didaktinoj zadai knjievnosti.

7/22/2019 006 Lauer

13/22

117



U posljednjem odlomku pod naslovom Cjelovitost i pluralizam nalazise fotografija Aleksandra Solenicyna. Autor je to iju sliku sigurno nijesluajno odabrao ni autor ni izvrna urednica Mirjana Pai-Jurini, jeron svojim prepoznatljivim likom i knjievnim stvaralatvom predstavljasjecite i drutvenoga i knjievnoga. Ujedno, to je pisac koji se na spome-nutoj fotografiji nalazi u pozi s rukama u poloaju zaobljene posude, imepokazuje upravo cjelovitost pluralizma ne samo suvremene nego, mogue,ruske knjievnosti u cjelini.

REINHARD LAUER: MISLI O RUSKOJ KNJIEVNOSTI

ovjek koji je poeo itati ruske autore od svoje dvanaeste godine naaosam Pukinove Belkinove prieu knjinom ormaru svog oca 1947. godine;koji je zavolio ruski jezik, ne ba omiljeni jezik okupatora u sovjetskoj zoniporatne Njemake, ovjek koji je izabrao studij slavistike da bi se, sadaznanstveno, bavio ruskom knjievnou, koji je nakon studija postao asistent

i na kraju profesor slavistike, specijaliziran za rusistiku i junu slavistiku,ovjek koji je 34 godine predavao rusku knjievnost i nekoliko puta u tijekusvog profesorovanja drao teaj ruske knjievnosti u osam dijelova, tj. osamsemestara, ovjek koji je u seminarskim vjebama tretirao sve vane ruskeautore, koji je na svojim putovanjima po Rusiji osobno upoznao cijeli nizruskih autora meu njima su Leonid Leonov, Vladimir Solouhin, BulatOkudava, ingiz Ajtmatov, Aleksandr Gali, Lev Kopelev, VjaeslavKuprijanov, Oleg uhonec, Mihail Gaspsarov, Aleksandr Kuner, IrinaPovolokaja, Ljudmila Petruevskaja; ovjek koji se stalno i intenzivno bavioruskom knjievnou, povijeu i kulturom taj ovjek tj., zapravo, mojamalenkost nije mogao da ne napie, naposljetku, povijest ruske knjievnosti.I to usprkos svim upozorenjima kolega da to ne treba, da to nema smisla, ili,kako je rekao ugledni gttingenski filolog Wolf-Hartmut Friedrich: Tkopie povijest knjievnosti, sam si je kriv! (Wer Literaturgeschichte schreibt, istselber schuld!)

Ipak sam je napisao, jer sam mislio da imam podosta grae i odgova-rajui koncept.

Mnogo sam, pogotovo u zadnjoj fazi svoje gttingenske profesure,razmiljao o osebujnosti ruske knjievnosti: u emu je, pitao sam se, za-pravo ono posebno, jedinstveno njemaki: das Unverwechselbare ruskeknjievnosti, ono to je ona, i samo ona, unijela u svjetsku knjievnost. Moja

7/22/2019 006 Lauer

14/22

118



povijest ruske knjievnosti trebala bi biti moj odgovor na to pitanje. I o tomehou sada, makar ne u historijskom tijeku, nego sustavno, govoriti, dakle:u smislu jedne problemske povijesti (Problemgeschichte) ruske knjievnostikoja otkriva njezinu osebujnost po vlastitoj supstanciji i u njezinu odnosuspram drugih knjievnosti.

Prvo treba spomenuti one fundamentalne epohe ruske povijesti kojesu, kao na sve kulturne, drutvene i duhovne pojave, temeljito utjecale i naknjievnost. Rije je o etiri datuma, a to su: 1) pokrtenje Rusa pod svetim

Vladimirom 985. g., 2) europeizacija Rusije pod Petrom Velikim, od 1700.

g. nakon tzv. velikog poslanstva, koje je vodilo ruskoga cara u Njemaku,Nizozemsku i Veliku Britaniju, 3) Oktobarska revolucija 1917. g. i 4)raspad Sovjetskog Saveza 1991. godine. Pokrtenjem je Rusija (odnosnoondanja kijevska Rus) primila istonu vjeru, pravoslavlje, i staroslavenskupismenost, koje e ostati kulturna osnova ruskog naroda do dananjeg dana.

Velika perestrojka Petra Velikoga uvela je u Rusiju moderne forme i normeeuropske kulture, simbolizirane u novostvorenoj prijestolnici Petrogradu.Carska autokracija (samoderavie) u europskom kroju ostaje vie od dvastoljea politika forma ruskoga imperija. Ruska knjievnost 18. stoljea

ostajala je u velikoj mjeri epigonska prema zapadnim knjievnostima, na-pose francuskoj. Njezina originalnost je relativna, odnosno sekundarna,

jer kombinira tu i tamo u velikom procesu globalne recepcije razliiteknjievne tradicije koje su na Zapadu strogo odvojene. Poslije, meutim,nastaje sinteza zapadnih utjecaja i vlastitih ruskih tradicija te razvoj, nakonPukina, po vlastitoj logici. Oktobarska revolucija daje ruskoj knjievnosti, s

jedne strane, golem inovativni impuls, dok, s druge strane, dovodi do kobnepodjele knjievnosti. Interesantno je da su i u jednom i u drugom dijelu, usovjetskom i u emigraciji, nastala velika djela znaajnih autora: u sovjetskojRusiji djela Pasternaka, Ahmatove, Bulgakova, Leonova, Paustovskoga,

Jevtuenka, Bitova i Makanina, esto kao izraz unutarnje opozicije ili disi-dentstva, u emigraciji djela Bunina, Kuprina, Merekovskoga, melva i,posebice, Nabokova, koji, svojim prijelazom u ameriku knjievnost, postajeprvim globalnim autorom svijeta. etvrti epohalni datum pak, raspadanjeSovjetskoga Saveza 1991. godine, ne oznaava samo kraj i krah sovjetskihliterarnih dogma nego prije svega novu sintezu svih do tada, uostalom vei u carsko vrijeme, podijeljenih formacija ruske knjievnosti, kao i radikal-

no otvaranje svih umjetnikih mogunosti. Priznajem da je ta novonastalakompletnost ruske knjievnosti bila za mene ivi poticaj da napiem svojuPovijest ruske knjievnosti moda je ona ak bila prva knjiga s kompletnomkoncepcijom.

7/22/2019 006 Lauer

15/22

119



S druge strane, pokazuje se da politiki i socijalni razvoj u Rusiji nijehomologijski povezan s literarnom evolucijom. Istina, moni autokrati i

voe utjeu na kulturnu klimu u Rusiji Petar Veliki do 1725. g., Jeka-terina II. na 80. godine 18. stoljea, Nikolaj II. na mranu reakciju nakonustanka dekabrista ali literarne formacije razvijaju se neovisno o njihovimpolitikim mjerama i represijama, na primjer pod Nikolajem Pukinovaplejada i poeci realizma. Staljin je igrao, kao to znamo, veliku ulogu okokoncepcije socijalistikog realizma, a svejedno su najvea djela 30-ih i40-ih godina nastala mimo socrealistikih dogmatizama: npr.Majstor i Ma-

ragritaBulgakova, Poema bez junakaAnna Ahmatove, Pasternakov Doktorivago to je za mene knjievnost u sjeni, dok je jedno od najveih djelaslubene knjievnosti, romanRuska umaLeonida Leonova, napisana akpo narudbi, tj. po Stalinovoj sugestiji poumljavanja nakon rata.

Usporeivanje ruskih stilskih formacija s onima u zapadnim knjievnosti-ma pokazuje da su Rusi tek u romantizmu i realizmu na istoj visini literarneevolucije. Ruski je romantizam ak iri i kompletniji od zapadnoeuropskoga,

jer prima impulse iz svih pojedinih romantizama: iz Francuske, Engleske(Byron), Njemake (Goethe, Schiller, braa Schlegel, E. T. A. Hoffmann

i. dr.), Poljske (veliki impuls Adama Mickiewicza), iz Italije (Tasso, Ario-sto). Ve u baladama ruskog baladnika ukovskoga ocrtava se od 1808.sinteza svih inaica tog anra koje vidimo u njemakoj knjievnosti, dakleBrgerovaLenora, Goetheove magine balade, Schillerove idejne balade itako dalje sve spretno rusificirano i u potpunom skladu s ruskim roman-tinim trendom. Ruski romantizam, premda otvoren prema svim europskimknjievnim poticajima i u dijalogu s njima (podsjeam samo na Pukinovonadmetanje s Goetheom, Mickiewiczem, Molireom, i uope na Pukinovprebogati intertekst!), prva je potpuno samostalna ruska formacija. Isto jetako razvoj od romantizma prema realizmu u Rusiji, uglavnom, samostalan iprimjeran, ak i logian kao, po mom miljenju, ni u jednoj drugoj literaturi.Kaem to znajui da je jedan od osnovnih poticaja ruskomu realizma bila tzv.naturalna kola, koja je predstavljala vjebalite za opisivanje i klasificiranjesocijalnih sredina i tipova po uzoru francuskih fiziologija. Dakle, francuskimodel teksta ali to su Rusi napravili od toga! Jer zna se da su gotovo svi

veliki i mali ruski pisci sredinom 19. stoljea pohaali tu naturalnu kolu:Gonarov, Nekrasov, Dostoevskij, Saltykov-edrin, Tolstoj, Druinin, ak

i Apollon Majkov ... Jasno da nisu svi ti ruski pisci ostali na onom kolskomnivou, nego su na sve mogue naine, u sve mogue strane proirili modelfizioloke skice (fiziologieskij oerk) sve do velikoga romana i romana-epo-peje, meutim, sadravali su konkretan opis sredine i socijalno odreivane

7/22/2019 006 Lauer

16/22

120



likove sa socijalno autentinim govorom, esto, pogotovo kod Tolstoja, isa socijalnom klasifikacijom drutvenih grupa.

Poslije se jo jedanput odvija slian proces, naime od avangardnogpluralizma (gruppovina) 20-ih godina prema socijalistikomu realizmu u30-im godinama. Jasno, tu stoji u pozadini Stalinova borba protiv Trockogai drugih predstavnika stare Leninske garde, ali treba imati na umu da jeavangardizam s bezbrojnim strujicama i pokretiima bio doao u krizune samo u Sovjetskome Savezu nego i u Njemakoj, Francuskoj i drugimzapadnim zemljama. I tu i tamo ocrtava se podjednako tendencija prema

klasicizmu, vidljiva na Svjetskoj izlobi 1937. godine u Parizu. Drugimrijeima, socijalistiki realizam predstavlja, gledan u europskim okvirima,tipoloku analogiju njemakomu, francuskomu razvoju. Razumije se dase time ni u kojem sluaju ne daju opravdati strane rtve koje je traio izisto politikih razloga staljinizam ba meu knjievnicima. (Meu rtvamaStalinovih represivnih mjera bilo je vie od dvije tisue knjievnika, meunjima Isaak Babel, Boris Pilnjak, Mihail Kolcov, Nikolaj Kljuev,futuristy,proletkultcy, obriuty...)

Za razliku od ovih tipino ruskih formacija, karakteristine su prijelazne

faze, bogate i kompleksne, u kojima dolaze do izraaja autori kod kojih senagovjeuju ve nove tendencije, premda su uglavnom vezani jo za tradi-ciju. To je sluaj u decenijima izmeu 1790. i 1820. godine, prije nastupamladoga Pukina. Tu su vodei autori genijalni basnopisac Krylov, galantnipjesnik Batjukov, Pukinov uzor, i prvi veliki ruski komediograf Griboedov svi na pragu prema novomu, a po poetici i estetskim nazorima jo nisunadvladali klasicizam. Druga vana prijelazna faza dogodila se nakon 1880.godine: Dostoevskij i Turgenev su umrli, Tolstoj se odrekao umjetnosti, amladi Garin, ehov, mladi Gorkij poinju s novim postupcima, ne zna-

jui dodue kamo e to sve voditi. Slino se dogaa s poezijom Sluevskij,Goleniev-Kutuzov, Konstantin Romanov pjesnici su koji se pribliavajusimbolizmu vie intuitivno nego svjesno. Potrudio sam se prikazati te kom-plicirane strukture u njihovoj kompliciranosti, bez nasilnog klasificiranja.to imamo od toga da smo odredili Griboedova, Gogola ili ehova kaorealiste, ako je realizam kod njih samo jedna mogua odrednica, poredniza drugih? A ba kod velikih se autora pokazuje da jednoznana klasifikacijasmanjuje, zapravo, umjetniki dijapazon njihovih djela.

Tko se bavi ruskim jezikom, tko ita tekstove na ruskome jeziku, po-gotovo ruske knjievne tekstove, bit e uvijek nanovo iznenaen bogatimizraajnim mogunostima toga jezika. Ne samo da je inventar ruskih fonemabogatiji nego u drugim jezicima nego i gramatinost ruskoga ima strou

7/22/2019 006 Lauer

17/22

121



logiku i dosljednost nego gotovo svi noviji europski jezici samo je hrvatskimoda jo stroi, npr. kod deklinacije tuica, koje ostaju na ruskom indekli-nabilne, dok Hrvati dekliniraju i takve rijei kao intervju ... Ruski grama-tiki oblici posebno su markirani, ruski jezik ima znatno manje homonimanego njemaki, da ne govorimo o engleskome. Njemaki obliksingenima naruskome (kao i na hrvatskome) barem etiri ekvivalenta (my pom, oni pojut,pet, [infinitiv] ipenie[supstantivirani infinitiv]). Isto tako ruska prozodija,to jest sustav naglaavanja ruskih rijei, ne poznaje ogranienja (kao npr.u poljskom, maarskom, francuskom i talijanskom jeziku). Ruski akcent

moe stajati na svakom slogu, od prvoga do zadnjega (kao u njemakome),to Rusima doputa reprodukciju bilo kojih metrikih forma. Tu ne smetani redukcija nenaglaenih slogova i ponekad neobina duljina rijei pod

jednim akcentom, npr.prisojedinjavajuiesja, rije s deset slogova i jednimakcentom na petom slogu. Ovakve pojave proizvode posebnu, vrlo fleksi-bilnu ritmiku ruskih stihova. S druge strane, razvoj ruske poezije kroz etiristoljea pokazuje da je ruska metrika vrlo konzervativna. Rusi preuzimaju u17. stoljeu poljski silabizam, tj. brojenje slogova u stihu, i ograniavaju seak na iskljuivo enske rime, koje su kod Poljaka prozodijski neizbjene,

ali kod Rusa gotovo smijena izmiljotina.Lomonosov je 1739. korigirao tu metriku stranputicu ruske versifikaci-

je. On je otkrio da je ruski jezik sposoban za sve metre (jampske, trohejske,daktilske, amfibrahijske i anapestine) i za sve rime (muke, enske, daktil-ske). On je ve i vidio da tzv. dolnik (kombinacija dvodijelnih i trodijelnihritmova) idealno odgovara ruskom jezinom materijalu, ali je potrajalo dokraja 19. stoljea da taj stih ue u pjesniku praksu ruskih pjesnika (kod

Aleksandra Bloka, Anne Ahmatove i drugih). Slino su Rusi dugo ekalidok nisu primili, u prijevodima Goetheovih ili Heineovih pjesama, slobodneritmove (verlibr). Slobodni tonski stih izraen je tek kod Majakovskoga udvadesetim godinama 20. stoljea. Malo je udan, ali vrlo karakteristian tajruski metriki konzervativizam, koji svejedno kod Mandeltama, Ahmatoveili Brodskoga omoguuje neuvene domete svjetske poezije.

Lomonosov je stekao najvee zasluge za stvaranje modernoga ruskogknjievnog jezika, jer je sredio i klasificirao leksiku grau ruskoga. On je,definirajui staroslavenski kao visoki stil, a narodni govor kao niski, inte-grirao crkveni jezik i narodni u jedan jezini korpus, koji sada raspolae

bogatom lepezom stilskih inaica. Grad i gorod, glava i golova, glas i golosrazlikuju se ne samo semantiki i stilistiki nego poprimaju u poeziji, kaotzv. poetizmi, posebnu funkciju, naime kao licentiae poeticae, to je, po mommiljenju, jedinstveno u svjetskoj poeziji. (Nijemci ili Englezi moraju elimi-

7/22/2019 006 Lauer

18/22

122



nirati jedan slog habumjesto habe da bi ispunili metrum; samo u rijetkimsluajevima ima kraa, starija rije:AarAdler,LeuLwe.) Drukije je kodRusa; oni barataju svojim slavjanizmima, ve prema tome trebaju li jedan,dva ili tri sloga u stihu ...

Kao svi veliki jezici, ruski jezik poznaje i rabi jezini imperijalizam, tojest, u stanju je i spreman prisvojiti bilo koje tuice. Ruski jezik vrvi francu-skim, njemakim, poljskim, tatarskim i drugim leksikim elemenatima, koji,meutim, nikada nisu ugroavali specifian duh ruskoga jezika. Meutim,u dananjem argonu ima engleskih i amerikih rijei napretek, usprkos

potekoama koje nastaju kod njihove fonetske i gramatike adaptacije. Tosada daje ruskomu jeziku katkada pomalo neruski karakter. Ruski i engleskinekako ne pau jedan drugome. Ali to se moe ...

Nema nikakve sumnje da je spomenuto gramatiko, fonetsko, prozo-dijsko i leksiko bogatstvo ruskog jezika predstavljalo i predstavlja vaanpreduvjet za nastanak velike ruske knjievnosti. U poeziji je to moda jorazvidnije negoli u pripovjedakoj prozi. Tko prevodi rusku poeziju, naprimjer Pukina, znat e da ima, ve u isto jezinom planu, stvari za kojenee nai ekvivalente u svome prijevodu. Siguran sam da takvih pojava ima

i u pripovjedakoj prozi, npr. Dostoevskoga ili Tolstoja. Govorna interfe-rencija kod prepriavanja takav je problem. Ili glagolski vid, koji se morasvakako uzeti u obzir, isto tako kao to Nijemci moraju consecutio temporum,koje Rusi nemaju, ubaciti u prijevod s ruskoga da bi tekst bio razumljiv zaNijemce. Nemam pravi odgovor na pitanje odakle dolazi upadljiv dar Rusaza pripovijedanje. Sigurno, Rusi, kao svi Slaveni, vole priati, pripovijedati,duhovito i poentirano, pogotovo u drutvu i na dugim putovanjima u vlaku.Njihova komunikativnost i drutvenost pridonose, kao i gramatiko i lek-siko bogatstvo ruskog jezika, poslovinoj ruskoj narativnosti. To mnogoobjanjava, ali ne sve ...

Interesantno je da ruska knjievnost, im se iole osamostalila, ve na-puta kanon europskih literarnih radova i razvija svojevrsne rodove. KodPukina, na primjer, gotovo nema genoloki istih djela, nego on stvaranove vlastite varijante, istina, u skladu s romantikom estetikom, kojaodbija strogo klasificiranu i normiranu poetiku klasicizma. Pukinova jesolucija:Evgenij Onegin, roman u stihovima to je po sebi contradictio inadjecto i to u kakvim stihovima! S ad hocstvorenom onjeginskom strofom,

koja predstavlja, zapravo, sonet engleskog tipa.Evgenij Onegini Pukinoveromantine poeme versificirane su prie (pripovijetke) bez prave epskesuvislosti, medij u kojem se brbljavi autor-pripovjeda uputa u svakojakerazgovore i teme. Ako mislite da jeEvgenij Oneginroman o bipolarnoj ljubavi

7/22/2019 006 Lauer

19/22

123



Evgenija i Tatjane prvo ona njega voli, a on nju odbija, na kraju on njuvoli, a ona njega odbija varate se: jer najire rasprostranjena tema romananije ljubavni roman, nego knjievnost, koja je tretirana na svakojak naini u razliitim aspektima. Isto tako GogoleveMrtve duenisu roman, negopoema, dakle veliki ep, kao to odaje podnaslov, u prozi. (To je Gogolevodgovor na roman u stihovima njegova prijatelja Pukina.) Veliki roma-ni ruskog realizma gotovo su svi posebne kreacije. Romani Dostoevskogaraeni su, s jedne strane, po filozofskim tezama: Napoleonova ideja kodRaskoljnikova, Isus koji se vraa u normalan, suvremeni svijet, kod Mykina,

Rothschildova ideja kod Arkadija Dolgorukoga, a s druge strane s polifonij-skom narativnom tehnikom. Tolstoj koji uRatu i mirustvara novu epopeju,sintezu Homerova epa i modernoga drutvenog romana, romana koji slijedine jednu liniju radnje, nego nekoliko najedanput, na primjer uAnni Kareninojtri obitelji: Kareninovi, Lvinovi i Oblonskievi. ehov pak sastavlja sveo-buhvatnu sliku ruskoga drutva iz malih mozaikih kamenia svojih pria.Ruski realisti, najvei knjievni inovatori u 19. stoljeu, postali su uiteljipripovjedake umjetnosti za cijelu Europu. Bez njih ne bi bilo ni Thomasa

Manna, ni Hermanna Hessea ni mnogih drugih. Ako se ovih dana hvali na

vrlo uspjeni autor Daniel Kehlmann, da je kreirao novi tip romana, koji sesastoji, zapravo, od nekoliko nesuvislih pria, onda se slavist, u nedoumici,pita: a to je s famoznom punktirnou kod Trifonova, Bitova i Makanina,koji su pisali romane-punktire ve u sedamdesetim godinama?

Posebne ruske forme nastajale su i u drami linija Griboedov, Gogol,ehov, Gorkij ili u djejoj literaturi (Kornej ukovskij, Marak, Oberiuti).Naravno, ruska knjievnost nije samo krajnje kreativna u pronalaenju novihizraajnih forma, ona je, naprotiv, majstorski prouavala kompleksnu pove-zanost socijalnog ivota s psihologijom i ideologijom. Knjievna djela sluilasu kao medij ideolokim borbama oko problema ruskog identiteta: izmeuslavofila i zapadnjaka, kod irenja ideja narodnjaka, propagiranja i kritiziranjaprogressa, za koji Rusi nemaju svoju vlastitu rije, ili euroazijstva. Sporoko nihilizma vodi se, nakon izlaenja Turgenevljevih Oeva i djece, gotovo20 godina, u formi pronihilistikih i antinihilistikih romana od ernyev-skoga i Slepcova preko Pisemskoga, Leskova, Dostoevskoga i Gonarova.Problematini junaci tih romana postaju, kao nosioci socijalnopsiholokihsindroma, tipine pojave ivota ruskoga plemstva, tzv. suvini ljudi, iji

pozitivan pandan ine, poevi od Tatjane Larine i Sonje Marmeladove do(realne) Ljubov Mendelejeve, ruske ene (russkie eniny), koje autorikuju u zvijezde. Pozitivni junak socrealizma je, po ruskoj tradiciji, laankonstrukt.

7/22/2019 006 Lauer

20/22

124



U raznim svojim radovima bavio sam se vanim i tipinim motivimai temama ruske knjievnosti. Razumije se da sam se u povijesti osvrnuoba na takve teme kao to su: Isus Krist u raznim varijantama, kao Isuskoji pati, Isus koji se vraa na svijet, revolucionarni i reakcionarni Kristkod Dostoevskoga, Tjuteva, Bloka, Soloveva, Majakovskoga, pjesnikproletkulta. Ukazao sam na motiv itanja romana, kojim se deformirajudue mladih ena i mukaraca. (Vrlo je interesantna scena u vlaku: AnnaKarenina prestaje itati: Ona je htjela sama ivjeti.) Znakoviti su dvobojikao egzistencijalni sukob dvaju karaktera i svjetonazora. Daljnji su motivi,

kojima sam se bavio, ananas i ruska uma. Svi su ti motivi vrlo esto u porabii razvijaju svojevrsnu logiku. Ananas npr. postaje u 18. stoljeu simbolomluksuznog ivota bogatih magnata, koji su u stanju uzgajati ananas u zimskojRusiji u staklenicima. U svim opisima opulentnih banketa u viem drutvumoete raunati s ananasom na stolu kod Pukina, Tolstoja, Nekrasovasve do Igorja Severjanina, koji pjeva: Ananasy v ampanskom, ananasy vampanskom, na to replicira Majakovskij kiticom koju su pjevali, kau,revolucionarni mornari, juriajui na Zimski dvorac. Ruska uma postaje,kod ehova, Kuprina, Leonova i Paustovskoga, simbolom opstanka ruskog

naroda. Taj je motiv u veini sluajeva povezan s ruskim umarstvom, kojeje rano poelo gledati umu ekolokim oima kao svojevrstan biotop kojitreba uvati i njegovati.

Mnogo sam panje posvetio komparatistikim odnosima ruske knji-evnosti, to je prijeko potrebno, ako pomislimo na golemu, konstitutivnu

vanost koju imaju zapadne literature u 18. stoljeu. Ali i poslije vidimo kakoruski pisci recipiraju i rusificiraju autore kao to su Voltaire, Shakespeare,Byron, Mickiewicz, Goethe, Schiller, Heine, Nietzsche ... Rusi su sjajniprevoditelji i raspolau sjajnom prevoditeljskom tehnikom. Upravo su senjihovi najvei autori isticali i svojim prijevodima; iznimke su ehov, Gorkiji Majakovskij. Vie jo nego kod Nijemaca prevedeni tekstovi bivaju integri-rani u vlastiti kanon literature. Goetheova predodba o svjetskoj knjievnosti(Weltliteratur) bila je ostvarena na poseban nain upravo u Rusiji, otvorenoj,izuzevi vrijeme sovjetskoga dogmatizma, na sve impulse sa strane.

Na kraju jedna primjedba glede brojanosti ruskih autora. Sredinom 18.stoljea ruska se knjievnost sastojala od tri pjesnika. To su bili Trediakovskij,Lomonosov i Sumarokov. Ta su se trojica meusobno svaala, polemizirala

i nemilosrdno borila jedan protiv drugoga. Godine 1820., kada Pukin na-stupa s poemomRuslan i Ljudmila, bila se ve formirala cijela plejada mladihnadarenih pjesnika oko njega: pukinska plejada. etrdeset godina nakontoga opet vidimo cijelu plejadu realistikih pisaca prvoga umjetnikog ran-

7/22/2019 006 Lauer

21/22

125



ga, realistiku plejada. Izgleda kao da su knjievni izvori u Rusiji neiscrpni.Nastaje svojevrsna diversifikacija knjievnosti, koja podsjea na poetkeromantizma u Njemakoj (Jenaer Romantik). U 1920-im agiraju razne grupe(kubofuturisti, imainisti, RAPP i LEF), tzv.gruppovina, ali postoje, kaou Njemakoj Goethe i Schiller, i u Rusiji karakteristini dioskuri: Pukini Baratynskij, Gercen i Ogarv, Aleksandr Blok i Andrej Belyj ili Tolstoj iDostoevskij, Nabokov i Solenicyn, u novije doba Bitov i Makanin, da nezaboravim jedinstvene solitere Pukina i ehova.

Nadam se da sam u svojoj Povijesti ruske knjievnostiuspio predstaviti ne

samo spomenute velike autore nego i one koji zasluuju veu pozornost: npr.Osip Senkovskij, prethodnik postmoderne, Aleksej Pisemskij, koji je kao prviotvoreno pisao o poloaju ruskih ena, i Andrej Platonov, skeptian spramsovjetskih utopijskih eksperimenata. I nadam se da sam, naposljetku, nanovoevaluirao pisce kao to su Saltykov-edrin, ljubimac Stalina, Gorkij, kritiarboljevika i patrijarh sovjetske knjievnosti, te Majakovskij, bard revolucije,koji ipak nije bio u stanju izdrati sovjetski birokratski sustav.

Milka Car i Dubravka Zima prevele su moju Povijest ruske knjievnosti,koju sam prethodno obogatio raznim dodacima o hrvatsko-ruskim vezama

(npr. cijelo poglavlje o Krianiu u Rusiji). Mislim da je prijevod vrlo dobrouspio. Dubravka Orai Toli s velikom se brinou latila posla redigiranja,komentiranja i ilustriranja knjige. Bili smo u stalnoj vezi, mijenjali stotinee-pota. Iskreno sam zahvalan zagrebakim kolegicama na njihovu radu,a izdavakoj kui Golden Marketing Tehnika knjiga na lijepoj opremiknjige. To to je Senat Sveuilita u Zagrebu, dakle moja stara hrvatska

Alma Mater, odobrio knjigu kao udbenik, ispunjuje me osobitom radou.Knjiga je posveena mom hrvatskom praprijatelju Sai Flakeru; tko je ita,brzo e znati zato: raspored je, naime, razraen po Flakerovoj kategorijistilskih formacija. Sai Flakeru zato: boloe spasibo!

Sretan sam to sam sada nazoan na hrvatskome znanstvenom prostorune samo kao kroatist nego i kao rusist. Neka ova knjiga svima koji je itajudonese koristi; spoznaja i radosti!

7/22/2019 006 Lauer

22/22

006 lauer

Documents