Uvod

Tema mog seminarskog rada je interpretacija pjesama Vesne Parun iz njezine prve

prekretničke zbirke u hrvatskoj književnosti Zore i vihori.

Već sam naslov pjesme asocira nas na promjenu, pomutnju nečeg tek započetog, još u

povojima. Tako će Vesna Parun potaknuta ratom i padom moralnih ljudskih vrijednosti u

književnost 20. stoljeća unijeti sasvim nov pristup književnosti u vrijeme kada se pjesnici boje

izaći iz šablone zadanih tema i načina pisanja. To je vrijeme socrealizma kada u hrvatskoj

književnosti nedostaje individualnosti i slobodnog načina izražavanja. Taj nedostatak uspješno

nadopunjuje Vesna Parun, književnica poratnog pjesničkog modernizma.

Moj zadatak je obraditi tematiku njezine zbirke Zore i vihori. Izabrala sam i interpretirala

nekoliko pjesama za koje smatram da se tematski odnose na čitavu zbirku. To su pjesme Bila sam

dječak, Dijete i livada, Balada prevarenog cvijeća i Rat.

Za pisanje seminarskog rada najviše sam se služila predgovorom Karmen Milačić koja

vrlo detaljno opisuje Paruničino književno stvaralaštvo.

Biografija

Vesna Parun rođena je 1922. godine na otoku Zlarinu kraj Šibenika. Djetinjstvo je provela

u činovničkoj obitelji koja se često selila po malim mjestima srednje Dalmacije.

Mediteransko okruženje iz kojeg potječe utjecalo je na njezino pjesničko stvaralaštvo.

Cvjetko Milanja Vesnu Parun, Mediteranku, opisuje kao pjesnikinju koja žudi za rekuperacijskim

i sentimentalnim. No ona naime za sebe kaže „ ni Mediteranka čak nisam. Iz sela Šunjići u okrilju

Travnika proistekoh. Mogla sam se zvati Vesna Šunjić pa bih samo šušnula papirom i otrijeznila

se!“

Gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu. Godine 1940. upisala je studij romanistike u

Zagrebu. Nakon rata nastavila je studij, ali ne više romanistike nego filozofije. Otada stalno živi u

Zagrebu kao slobodna umjetnica, osim 1962.-1967., kada boravi u Bugarskoj.

„Studij čiste filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prekinula je zbog bolesti.

Poslije se predaje književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja isključivo

živi od književnosti i za književnost.“

„Radeći na pruzi Šamac-Sarajevo 1947., razboljela se od tifusa i prekinula studiranje. Od

1962. do 1967. boravila je u dužim razdobljima u Bugarskoj, gdje se udala i razvela, i gdje je

doživjela čitav niz nedaća. Imala je veoma težak život prepun patnji, razočaranja i odricanja.“

„Živjela je isključivo od svog književnog rada. Pisala je pjesme, drame, prozu, dječju

poeziju. Prevodila je Rilkea, Heinea, Goethea, prevodila je i s francuskog, bugarskog,

slovenskog.“

Umrla je 25.10.2010. u Stubičkim Toplicama.

Književni rad Vesne Parun

Vesna Parun započela je pisati veoma rano. Svoju prvu pjesmu Pramaljeće, napisanu na

otoku Visu, objavila je u listu Anđeo čuvar 1932. godine. Druga objavljena pjesma, Zov, izlazi u

trećem broju đačkog književnog časopisa Sjeme 1938. godine.

Njezin književni opus veoma je raznolik. Piše knjige poezije, dječje i satiričke pjesme,

prozu i drame. Objavljene su joj 52 knjige pjesama i proze.

Prva Paruničina znamenita zbirka pjesama, Zore i vihori, objavljena je 1947. godine

premda ju je Parun počela pisati 1938. godine. Cvjetko Milanja taj je događaj u hrvatskoj

književnoj povijesti nazvao pravim događajem u hrvatskoj poeziji poraća.

Zbirka Pjesme (1948) Milanja naziva promašenom knjigom. No za Karmen Milačić

navedena zbirka posljedica je njezinih novih životnih iskustava, bijega iz Zagreba. U njoj koristi

slobodu kretanja udaljivši se od uspomena na djetinjstvo.

Crna maslina naziv je njezine druge značajnije zbirke objavljene 1955. godine. U toj

zbirci prevladava ljubavna tematika te nam Parun jasno daje do znanja da je upravo ljubav ta koja

se provlači kroz sve njezine zbirke, ljubav je provodni motiv koji najavljuje tematiku

cjelokupnog njezinog stvaralaštva. Za Ivu Frangeša njezin ljubavni kanconijer jedna je od

najvrednijih knjiga hrvatske poezije uopće.

Nakon Crne masline piše zbirke Vidrama vjerna (1957), Koralj vraćen moru (1959) i

Vjetar trakije (1954). Pjesme koje pripadaju tim zbirkama prave su himne moru. More i

dalmatinski pejzaž predstavljaju ambijent koji pokreće čula, osjećaje i misli.

Vrh njezine poezije predstavlja zbirka Ukleti dažd (1969). Knjiga je puna spoznaje

tragičnosti ljudskog života. U toj zbirci progovara o pitanjima konačnoga smisla čovjekova života

i sudbine.

Ostale Paruničine pjesničke zbirke su Sto soneta (1972), Stid me je umrijeti (1974),

Olovni golub (1975), Apokaliptične basne (1976), Salto mortale (1981), Kasfalpirova zemlja

(1989), Sonetni vijenci (1991), Začarana čarobnica (1993), Tronožac koji hoda (1993).

U posljednjim zbirkama kritički reagira na zbilju, ironički i satirički odnosi se prema

društvenim porocima kao što su korupcija i borba za vlast.

Piše i pjesme u prozi (Krv svjedoka i cvijet (1989)). Njezino zanimanje za djetinjstvo

inspiriralo ju je i za pisanje dječjih pjesama. Pjesme su prožete motivom iz biljnog i životinjskog

svijeta koji otvara prostor dječjoj mašti. Najpoznatija pjesma iz te zbirke je Mačak Džingiskan i

Miki Trasi (1968). Pisala je i dramske tekstove (Marija i mornar, Magareći otok).

Iako se okušala u sva tri dramska roda, najveći trag u hrvatskoj književnosti ostavila je

upravo u pjesmama, što ljubavnim i pejzažnim, što satiričnim.

Zore i vihori

Zbirka Zore i vihori (1947) je uz Kaštelanovu zbirku Pijetao na krovu (1950) označila

početak modernog razdoblja u suvremenom hrvatskom pjesništvu.

“ Zore i vihori jedna je od najboljih zbirki pjesama ne samo u njezinom opusu nego i u

cjelokupnom poslijeratnom hrvatskom pjesništvu. Djetinjstvo, mladost, ljubav, radost, nasilje i

rat osnovne su teme ove knjige“

Zbirka je negativno ocjenjena od strane kritičara socrealizma jer ne sadržava

socrealističku čistoću. Ona je kaosu povijesna nereda suprotstavila čisto prirodno stanje. U tom

svijetu ostvaruje se parunovski čovjek okrenut izvanjskoj prirodnoj ljepoti.

Kritika joj zamjera ujevićevsku tradiciju i ostale knjiške inspiracije. Optužena je za

formalistički artizam dekadentne lirike, a njezina zbirka za njih predstavlja negativnu pojavu

suvremene književnosti. Milanja primjećuje da od Ujevića preuzima himničko-psalmični ritam

pjesama. U Parunove je vrlo malo objektivnih pjesama. Njezine pjesme ne prikazuju zbilju kao

takvu, nego stanja lirskog subjekta. U prvom je planu sjedinjenost i harmonija prirode (krajolik

kao zavičajnost) i čovjeka. Vesna Parun je u negativnom iskustvu egzistencije potražila spas u

prirodi.

Naslov zbirke Zore i vihori domislio je urednik Gustav Krklec. Već iz naslova vidljivo je

da je riječ o dvjema suprotstavljenim stranama, o zori, početku Paruničina stvaralaštva, ali

djetinjstvu kao prvom fazom čovjekova življenja. Tu mladenačku vedrinu narušavaju vihori rata,

rata kao razoritelja prirode i čovjekovih moralnih vrijednosti.

Važno je napomenuti da njezino vraćanje u djetinjstvo nije nostalgija za djetinjstvom,

nego žudnja za zrelim životom. Vraćanje na početak znači ponovno živjeti sa svim iskustvima

koja kao zrele osobe nosimo u sebi.

Prema tematici, ovu zbirku možemo podijeliti na dva tematska kruga. Tema prvog kruga

bila bi povratak u djetinjstvo mladenačkih snova i radosti, dok bi drugi tematski krug nosio

moralnu pouku donesenu nakon preživljenih ratnih strahota. Rat, rušitelj sklada ljepote i prirode

čovjeka pretvara u nemoralno biće, neprijatelja koji gazi goloruko cvijeće.

5. Interpretacija pjesama

5.1 Bila sam dječak

Prva, uvodna pjesma zbirke Zore i vihori nosi naslov Bila sam dječak. Napisana je 1942.

godine, godine kada još uvijek traje 2. svjetski rat. Parun se vraća u prošlo vrijeme, vrijeme kojeg

više nema, a to je djetinjstvo. Ona bježi u djetinjstvo kako bi se makar na trenutak oslobodila

mračnih ratnih slika. Pjesma glasi:

„U mjesečinu me je skrila

večer, utrnuvši svijeće.

Svu noć sam zamišljena snila

u modroj šumi kroz drveće.

Bila sam zrno rumena grožđa

u zubima sred poljubaca

lisica utekla iz gvožđa

dječak što praćkom poklike baca;

I ujed pjesme nasred čela

šarena mačka u košari igre.

Što nisam bila, što nisam smjela,

zrcalo ribe u zjenici vidre!“

Parun odlazi u neki drugi svijet, svijet snova. Glagol bila sam upućuje nas na to prošlo

vrijeme, vrijeme u koje se ona vraća. Ona je bila dječak, mladić koji simbolizira ljepotu i ljubav,

zemlju i život. Tako se ona vraća zrelom životu bezbrižnosti i igre. Početni motivi večeri,

mjesečine i svijeća uvode nas u taj drgačiji svijet, svijet snova u kojem je sve dopušteno. Već u

drugoj strofi primjećujemo motive iz prirode kao što su grožđe i lisica. Stih Lisica utekla iz

gvožđa središnji je stih pjesme. U njemu je posebno izražen osjećaj slobode, slobode kretanja i

mišljenja. Dozvoljeno je imati praćku koju je čovjek kasnije zamijenio puškom. Upravo od te

puške ona bježi, bježi u mladost, nevinu i razigranu.

Metafora iz posljednje, treće strofe košara igre predstavlja mnoštvo dječjih igara u koju

smješta šarenu mačku. Životinjski svijet blizak je djeci i dječjoj mašti. Parun mačku smješta u

dječju igru te na taj način povezuje dva svijeta bliska djeci, životinjski svijet i svijet igre.

Posljednja dva stiha „Što nisam bila, što nisam smjela, / zrcalo ribe u zjenici vidre“zaokružuju

cjelokupni dojam pjesme. U ovim stihovima možemo prepoznati riječi Vesne Parun u kojima

nam jasno daje do znanja da ona zaista bježi od životnih problema. Sve što u životu nije uspjela

postići, bolje rečeno nije smjela postići, ona sada postaje u ovoj pjesmi. Pa tako postaje i nešto

što nikad ne bi mogla biti, zrcalo ribe u zjenici vidre jer tada ne bi ni postojala. Zrcalo ribe u

zjenici vidre može biti samo u snovima u koje bježi od svakidašnjice.

5.2 Dijete i livada

Samo dijete jasno čuje u mahovini

treptaj brzog proljeća, cvrkut u perju vodomara.

Za potocima luta, sa smrekama se cjeliva na suncu

dok oči poprimaju boju bliskoga brijega.

Dijete smijehom umije da itka ljepotu jutra

ne mareći za trajnost nekog zvuka

razapeta slučajno, na vjetru.

Djeca su jeke utrnulih stvari.

Naga i čista kao ribnjak, ona vide sebe

u oku livade, u mreži paukovoj.

Pjesma u kojoj posebno dolazi do izražaja djetinjstvo te povezanost djeteta s prirodom.

Dijete u prirodi pronalazi smisao za igru. Biljni i životinjski svijet bude u djetetu maštu.

Proljeće, vrijeme buđenja, života i radosti, nije slučajno odabrano kao motiv u prvoj

strofi. Upravo proljeće povezujemo s djetinjstvom, isto kao što jesen povezujemo sa starošću.

Priroda, isto kao i dijete, u proljeće, tj. u djetinjstvu počinje živjeti. Motivi poput mahovine,

cvrkuta, potoka, smreka i sunca jasno ukazuju da je riječ o motivima iz prirode koji se pojavljuju

u gotovo svim Paruničinim pjesmama.

„Paruničin lirski subjekt strepi iz pozicije djeteta koji „jasno čuje u mahovini / treptaj

brzog proljeća“.Parun nam iznosi svoje doživljaje iz djetinjstava, ali i doživljaje koje je svatko od

nas doživio. Tako ona svoj individualni doživljaj pretvara u kolektivni kako bi čitatelje vratila u

ono predino dječje doba. Dijete ne mari ni za što, ono ne zna za brige, za probleme, ne zna za rat.

To dokazuju posljedenji stihovi „ona vide sebe / u oku livade, u mreži paukovoj.“

5.3 Balada prevarenog cvijeća

Pjesma motivski slična prethodnoj, ali tematski posve drugačija nosi naslov Balada

prevarenog cvijeća. Početnim stihom „Upravo bijaše procvala kozja krv na vratima“lirski subjekt

nam daje naslutiti da u pjesmi neće biti vedrog raspoloženja. Motivi (stado, zeleno polje, dječaci,

tratinčice, lastavice, pauk) su slični kao i u dosadašnjim pjesmama, no oni su u ovoj pjesmi u

sasvim drugačijem odnosu prema čovjeku. Upravo čovjek mijenja taj odnos, narušava sklad

prirode i čovjeka.

Stih „Dječaci su se izuli da ne bi pogazili tratinčice“ naglašava da se promijenio odnos

zrelog čovjeka i prirode dok odnos djeteta i prirode ostaje isti. Tratinčica se preplašila „jer nije

izuo čizme mitraljezac“.Riječ mitraljezac posebno je naglašena. Mitraljezac predstavlja

neprijatelja-čovjeka koji je došao u pohode golorukom cvijeću. Goloruko cvijeće nema se čime

braniti, ono ne posjeduje oružje kao čovjek. Lako se boriti s oružjem u ruci, treba se znati i

obraniti bez oružja, popraviti ljudske odnose kako ne bi došlo do rata.

Iz samog naslova pjesme doznajemo da je riječ o baladi, o tmurnom i sjetnom

raspoloženju. Ritam više nije lepršav kao u pjesmi Dijete i livada. Dinamiku u pjesmi podižu

usklične i upitne rečenice, glagoli, a posebno imperativi. To je vidljivo u sljedećim stihovima:

„Zašto je pauk razapeo mrežu, a vojska ide? / Ah pročitajte zvučnu bajku cvijeća, oblaci, braćo!“

5.4 Rat

Vidljivo je iz naslova da je pjesma ratne tematike, tematski slična prethodnoj pjesmi

Balada prevarenog cvijeća. Karmen Milačić rat smatra kao rastanak s djetinjstvom. Ističe kako je

rat doživljen više kao rušitelj ljepote negoli kao izvor okrutnosti i patnje. Rat je izazvao strah i

strepnju te spoznaju da je bolno živjeti „kad umiru dječaci, a starci griju svoje tuge gledajući

pučinu“.Milivoje Marković primjećuje da je razmišljanja o ratu Vesna Parun doživjela vrlo

tragično i on je direktno ili indirektno prisutan u svakoj njezinoj pjesmi ili kao konkretna slika

ratnih jeza ili kao zaostala trauma u sjećanju. Svaka njezina pjesma označava po jedan intiman

emotivan lom. Ljudi su zli i varaju čovjeka, nameću mu svoju volju i uništavaju dobrote u njemu.

Tako nam Parun ovom pjesmom donosi etičku poruku: „Ah, recite zemlji neka se brže

okreću vodenice!“To bi značilo neka pobijedi ljubav, neka pobijedi dobrota među ljudima, neka

se priroda ponovno probudi.

Rat naziva nevremenom koje je prouzrukovalo otpadanje lišća. Priroda polako izumire, u

skladu je s raspoloženjem lirskog subjekta, tj. doživljajem rata. To je vidljivo iz stihova: „Ali

jednog dana opustjeli su ribolovi. / Eto, sada je rat. / To neprijatelj opsjeda luku na deset milja

uokolo / i cijeli mali otok trese se u pomrčini.“

Još jedna važna Paruničina pouka krije se u pjesmi Rujan. Ona problemu smrti prilazi

optimistički, a izlaz pronalazi u poricanju smrti. Stihovi djeluju ohrabrujuće i smirujuće. Treba

slaviti život, a osnovna vodilja u životu neka bude ljubav.

Tako će biti i sutra, znam, i poslije mene.

Pa neka; ne boji se srce pustoši ni muka.

Ne pozna srce smrt, ono tek osjeća mijene

i može da raspozna granice sunčeva luka.

Tko je vidio Smrt? O bića, ne vjerujte u nju.

Dok osjećate sebe, životu kličite slavu!

A poslije vaša će svjetlost da ukaplje u munju,

i oči da izrone opet u neku čudesnu javu.

Pjesme na početku zbirke (Bila sam dječak, Dijete i livada) nadahnute se životnom

radošću, mladenačkom ljepotom i poletnošću. Sve se zbiva u proljeće. Stihovi pred kraj zbirke

progovaraju o ratu, o smrti, o prolaznosti života, ali uvijek s prizvukom nade, optimizma i vjere

da će se nešto ipak promijeniti. Sve se zbiva u jesen.

Zaključak

U zbirci Zore i vihori posebno dolazi do izražaja Paruničina individualnost koja se, u

vrijeme kad je Vesna Parun književno djelovala (40-te god. prošlog stoljeća), nije uklapala u

norme koje zadaje socrealizam. „Vesna Parun poput, Kaštelana, stoji na početku hrvatskoga

poratnoga pjesništva svojom egzistencijalnom i ispovijednom tematikom.“

Čitajući Paruničine pjesme dolazimo do zaključka da je Vesna Parun uspjela ostvariti svoj

cilj. Prvo nas vraća u djetinjstvo da ponovno osjetimo kako je to biti bezbrižno, zaigrano dijete.

Onda nas polako rastavlja od djetinjstva te postajemo svjesni kako čovjek, iako zreliji, ne shvaća

da se ljubavlju uspostavljaju međuljudski odnosi, a ne ratom.