znanost i kultura - skripta 2014/15

7/21/2019 Znanost i Kultura - Skripta 2014/15

1/151


2/151

2 Znanost i kultura 1

Sadraj

1. Definicija znanosti i znanstvenog objanjenja..................................................................................... 4

1.1. Shvadanja znanosti....................................................................................................................... 4

1.2. Obiljeja znanstvenog objanjenja............................................................................................... 5

1.3. Znanstveni etos .......................................................................................................................... 10

1.4. Klasifikacija znanstvenih poruja.............................................................................................. 13

1.5. Klasifikacija znanstvenih istraivanja prema kriteriju primjenjivosti......................................... 14

1.6. Znanstvene institucije................................................................................................................. 16

2. Temeljni pristupi sociokulturnog prouavanja znanosti................................................................... 18

3. Sociokulturni pregled razvoja znanosti ............................................................................................. 20

3.1. Starovjekovna znanost ............................................................................................................... 20

3.1.1. Egipat i Mezopotamija ......................................................................................................... 20

3.1.2. Antika Grka....................................................................................................................... 24

3.1.3. Postoji li starovjekovna znanost? ........................................................................................ 34

3.2. Znanost u srednjovjekovno doba ............................................................................................... 37

3.3. Znanstvena revolucija ................................................................................................................. 43

3.3.1. Sociokulturni preduvjeti znanstvene revolucije .................................................................. 54

3.3.2. Hrvatski znanstvenici iz doba znanstvene revolucije .......................................................... 60

3.4. Razvoj znanosti tijekom 18. i 19. stoljeda................................................................................... 62

3.5. Razvoj znanosti u 20. stoljedu.................................................................................................... 71

4. Razvoj znanosti i znanstvene paradigme ........................................................................................... 78

4.1. Temeljni pristupi promjenama znanstvenih teorija ................................................................... 78

4.2. Psiholoki korijeni paraigmi...................................................................................................... 83

5. Znanost i pseudoznanost ................................................................................................................... 86

5.1. Osnovna obiljeja pseuoznanosti............................................................................................. 86

5.2. Astrologija ................................................................................................................................... 89

5.3. Alternativna (komplementarna) medicina ................................................................................. 93

5.4. Kreacionizam .............................................................................................................................. 96

5.5. Pseudopovijestteorije zavjere .............................................................................................. 103

6. Stav javnosti o znanosti ................................................................................................................... 107


3/151


7. Znanost i mediji ............................................................................................................................... 114

8. Etiki aspekti znanosti..................................................................................................................... 118

8.1. Etike ileme suvremene znanosti........................................................................................... 118

8.2. Etika pitanja vezana uz eksperimentalna istraivanja ............................................................ 119

8.3. Etika pitanja vezana uz objavljivanje znanstvenih istraivanja............................................... 122

8.4. Etika pitanja vezana uz biomeicinska (genetika) istraivanja............................................. 123

8.5. Etika pitanja vezana uz patentiranje znanja........................................................................... 124

9. Znanstvena produktivnost ............................................................................................................... 126

9.1. Vrenovanje znanstvenika i znanstvenih asopisa.................................................................. 126

9.2. Nobelova nagrada .................................................................................................................... 131

9.3. Znanstvena produktivnost i komercijalizacija znanja ............................................................... 132

10. Socijalni profil znanstvenika .......................................................................................................... 137

10.1. Socijalno porijeklo .................................................................................................................. 137

10.2. Spol ......................................................................................................................................... 138

10.3. Religioznost ............................................................................................................................ 142

11. Literatura ....................................................................................................................................... 147


4/151


1. Definicija znanosti i znanstvenog objanjenja.

1.1.Shvaanja znanosti

Pojam znanostu svakodnevnom se govoru, ali i u znanstvenoj komunikaciji, shvaa na vie

razliitih naina. Sve definicije i shvaanja znanosti mogue je svrstati u tri sljedee

kategorije:

1. znanost kao korpus skupljenog znanja.

2. znanost kao skup metoda koje slue pronalaenju znanja (znanstveni tip objanjenja).

3. znanost kao specifian skup vrijednosti i normi kojima se znanstvenici slue u svom

radu (znanstveni etos).

U prvom je znaenju naglasak na sadrajnom aspektu znanosti i na njezinoj sistematizaciji na

pojedina znanstvena podruja, polja i grane. Drugim rijeima, pod pojmom 'znanost'

podrazumijeva se skup svih do sada postignutih znanja koja zadovoljavaju odreene kriterije

znanstvenosti. U drugom se znaenju znanost uzima kao posebannain istraivanja stvarnosti

koji se fundamentalno razlikuje od drugih oblika spoznaje. U ovom se pogledu znanost smatra

onim oblikom spoznaje do kojeg se dolazi primjenom strogo odreene metodologije. Osnovna

je sastavnica treeg znaenja znanosti sociokulturna, a njime se pretpostavlja da znanstvenici

predstavljaju posebnu drutvenu grupu u ijem radu postoje i nekognitivni aspekti, tj.

specifina znanstvena kultura. Drukije reeno, znanstvenici osim posebnog metodikog

naina dolaenje do spoznaje dijele i posebne vrijednosti i norme koje upravljaju njihovim

radom.


5/151


1.2. Obiljeja znanstvenog objanjenja

Najpoznatiji je model znanstvenog objanjenja tzv. hipotetiko-nomoloki model, iji je

glavni autor filozof znanosti Carl Hempel (1905.-1997.)1 Prema njemu, znanstveno se

objanjenje sastoji od dva dijela: explananduma i explanansa. Explanandum predstavlja

fenomen koji se eli objasniti tj. opis tog fenomena. Explanans predstavlja iskaze koji sadre

znanstvene teorije i zakone te iskaze koji sadre neke poetne uvjete. Primjerice, putanja

nekoga planeta (explanandum) moe se objasniti pomou Newtonovih zakona gibanja tepoetnih uvjeta koji govore o masi i poloaju pojedinih planeta (oboje ine explanans).

Meutim, postavlja se pitanje na koji se nain dolazi do zakona koji ine explanans?

Jednostavan bi odgovor bio da ovakvi zakoni predstavljaju empirijske generalizacije, tj. da se

do njih dolazi stvaranjem induktivnih zakljuaka na osnovi niza promatranja. Tako bi se,

primjerice, do Newtonovih zakona dolo promatranjem gibanja planeta i drugih tijela te

ustanovljavanjem matematikih opisa ovih gibanja. Meutim, ovakvo se objanjenje suoava

s tzv. problemom indukcije, odnosno sa injenicom da se na osnovu niza pojedinanihsluajeva nikad ne moe pouzdano doi do opeg zakona. Osim toga, moe se rei da bez

teorije nikad ne bi moglo doi do promatranja jer ne bismo znali to uope trebapromatrati.

Drukije reeno, teorija dolazi prije empirijskih promatranja, a empirijska su promatranja

presudno obojena teorijom. Drugi odgovor na pitanje na koji se nain opravdavaju zakoni koji

su dio hipotetiko-nomolokog modela predstavlja tzv. hipotetiko-deduktivni model.

Znanstvenik, naime, postavlja hipoteze iz kojih proizlaze empirijski provjerljiva predvianja.

Ako empirijska predvianja ne potvrde hipotezu, hipoteza se odbacuje. S druge strane, ako

mnogobrojna predvianja potvrde hipotezu, hipoteza se do daljnjeg prihvaa kao valjana.

Trei odgovor, koji se nadovezuje na hipotetiko-deduktivni model, predstavlja model

kriritkog racionalizma iji je autor Karl Poper2(1902.-1994.). Prema Popperu, neka hipoteza

svoju prihvatljivost dobiva provjerama koje je nastoje opovrgnuti, a ne onima koje je nastoje

potvrditi. Dobre su hipoteze one koje donose predvianja koja se mogu opovrgnuti, a ne one

koje su mnogo puta potvrene.

1

Model je najjasnije objanjen u Hempelovom lanku The function of general laws in history iz 1942. godine(Journal of Philosophy, 39(2): 35-48.)2 Popper, Karl R. (2002). The Logic of Scientific Discovery. London: Routledge (prvi puta objavljeno na

njemakomjeziku 1934. godine).


6/151


Iako su, logiki gledano, hipoteze koje su postavljene prije i nakon to se neki fenomen

dogodio jednako valjane, jau snagu imajui one hipoteze koje nude predvianja, odnosno

postavljene su prije samog dogaaja. Hipoteza je tako to jae potvrena to ee nudi

neoekivana predvianja, odnosno predvianja o fenomenima koji jo nisu uoeni ili se uope

jo nisu ni dogodili. Meutim, neke dobro potvrene teorije, poput teorije evolucije,

objanjavaju dogaaje koji su se ve dogodili i stoga ne mogu ponuditi predvianja o

budunosti.

Hipotetikepostavke iz hipotetiko-deduktivnog modela proizlaze iz intuicije znanstvenika,

njegovog cjelokupnog iskustva i drugih razloga koje nikada nije mogue posve precizno

utvrditi. Zbog toga se obino i razlikuju dva konteksta znanstvenih teorija:

1. Kontekst otkrivanjazato je neka teorija otkrivena upravo u odreenom trenutku.

2. Kontekst opravdavanjazato je neka teorija tona ili netona.

Drukije reeno, kontekstom otkria bavimo se u onim situacijama kada pokuavao objasniti

prihvaenost ili neprihvaenost pojedine teorije u odreenom vremenu ili razloge nastanka

neke teorije ba u odreenom vremenu. Primjerice, moemo pretpostaviti da je evolucijskateorija nastala u 19. stoljeu, a da je prihvaanje doivjela tek u 20. stoljeu, upravo zbog

njezinih postavki o fundamentalnom jedinstvu ovjeka i ivotinjskogsvijeta i objanjenju svih

osobina njihovim adaptivnim koristima (preivljavanje najprilagoenijih). Naime, to su

ideje koje su mnogima neprihvatljive zbog toga to se mogu shvatiti kao negiranje morala i

religije. Slino tome, na razvoj nuklearne fizike u prvoj polovici 20. stoljea poticajno je

djelovalo dravno financiranje u svrhu izuma nuklearnog oruja.

Kontekstom opravdanja teorije bavimo se kada pokuavamo objasniti koja obiljeja ima neka

teorija i zato je ta obiljeja ine prihvatljivijom ili neprihvatljivijom od drugih teorija. Od

dobre se znanstvene teorije tako moe traiti provjerljivost (opovrgljivost), openitost,

preciznost, usklaenost s drugim teorijama, logika konzistentnost i sl.

Kroz provjeru predvianja, u idealnom sluaju pomou eksperimenta, znanstvene se teorije

zadravaju ili mijenjaju adekvatnijim ako se empirijska predvianja opovrgnu.

Neki su od naina objanjenja koji su alternativa u odnosu na znanost sljedei:


7/151


1. znanje koje se smatra valjanim zbog autoriteta onoga tko ga postavlja

2.

znanje koje se prenosi tradicijom

3. znanje koje se subjektivno (intuitivno) smatra valjanim bez objektivnih dokaza

Sve ove vrste objanjenja razlikuju se od znanstvenog jer nisu, kao to je to sluaj sa

znanou, utemeljene na objektivnim empirijskim spoznajama i otvorene za kritiko

propitivanje. U znanosti se, naime, valjanim smatraju samo one spoznaje koje su empirijski

provjerljive, pri emu kriterije provjere postavlja znanstvena zajednica, a ne pojedinac.

Kako je navedeno, znanstveno objanjenje sastoji se od teorija. Teorije se sastoje od odnosa

meu konceptima pomou kojih se nastoji objasniti jedan dio stvarnosti. Znanstvene teorije

uvijek nastoje postaviti openite zakone koji idu iznad konkretnih opaenih fenomena.

Postoje i shvaanje znanosti koje se ne slae s ovim modelom tzv. idiografski pristup koji

prouavane fenomene smatra jednokratnim i ne smatra generalizaciju nunim i moguim

ciljem znanosti. Jedan je od primjera idiografskog pristupa znanosti povjesniar umjetnosti

koji neki umjetniki pravac ili dogaaj tumai kao splet jednokratnih okolnosti. Primjerice,

pojava naturalizma kao knjievnog pravca u drugoj polovici 19. stoljea moe bitiprotumaena specifinim sociokulturnim okolnostima koje obiljeava dehumaniziranost

industrijskog drutva, odnosno socioloke i evolucijsko-biologijske teorije koje su ovjeka

nastojale protumaiti kao produkt drutvenih i biolokih sila nad kojima nema kontrolu. Ovdje

je vidljivo da se nastanak ovog knjievnog pravca ne nastoji protumaiti pomou openite

teorije umjetnikih pravaca, nego pomouspecifinih i jednokratnih okolnosti.

S obzirom da znanstvene teorije uvijek nastoje generalizirati, one se obino sastoje od dvije

vrste pojmova:

1. teorijskih pojmovapojmova koji se ne mogu neposredno opaati.

2. operacionalnih pojmovapomou njih se mjere teorijski pojmovi.

Jedan je od primjera znanstvene teorije socioloka teorija suicida (samoubojstva), koju je

postavio Emile Durkheim. Prema njoj je nii stupanj socijalne integracije povezan s viom

vjerojatnou poinjenja samoubojstva. Durkheim je operacionalno definirao socijalnu

integraciju (teorijski pojam) kao osjeaj pripadnosti i sudjelovanje u drutvenim grupama


8/151


(operacionalni pojmovi), te napravio predvianja da je stupanj samoubojstva vei kod osoba

koje nisu u braku, kod ljudi koji ive u gradovima, kod protestanata nasuprot katolicima i sl.

Drugi primjer je psihologijska teorija po kojoj srednja razina anksioznosti vodi do najveeg

uspjeha u rjeavanja zadataka (dok mala vodi do nedovoljne motiviranosti, a velika do

psiholoke blokade). Ovu je teoriju mogue operacionalizirati na puno naina jer treba

odrediti kako e se mjeriti anksioznost (fizioloka reakcija, vidljiva uznemirenost,

samoiskazana anksioznost i sl.) te na koji e se nain mjeriti uspjenost u rjeavanju zadataka

i koji e to biti zadatci.

Dobra znanstvena teorija trebala bi u idealnom sluaju imati ova obiljeja:

1. Openitost

2. Provjerljivost (mogunost opovrgavanja)

3. Preciznost

4. Objektivnost

Svaka je teorija to kvalitetnija to je openitija, tj. ako objanjava veliku koliinu empirijskihfenomena. Primjerice, Newtonova teorija gibanja openitija je od Keplerovih zakona

planetarnih gibanja jer ne objanjava samo gibanje planeta, nego svih tijela, pa je u tom

smislu i bolja. Idealno bi bilo imati jednu teoriju koja bi objanjavala sve mogue fenomene,

no takav cilj nije postignut niti u najrazvijenijim znanostima.

Teorija bi trebala biti empirijski potvrena kako bi mogli rei da je valjana. Jedan od

alternativnih pristupa potvrivanju valjanosti znanstvenih teorija ponudio je filozof znanosti

Karl Popper, prema kojemu niti jedna teorija ne moe biti induktivno potvrena jer je broj

takvih potvrda (eksperimenta) teorijski neogranien i esto ih je lako pronai. Meutim, svaka

teorija moe biti opovrgnuta pa bi znanstvene eksperimente trebalo postavljati na nain da

omoguavaju opovrgavanje teorije. Jedno od temeljnih obiljeja pseudoznanstvenih teorija

upravo je njihova neopovrgljivost3. Problem je s ovakvim shvaanjem taj da u sluaju

opovrgavanja ne moemo biti sigurni je li teorija pogrena ili je pogrena neka od

pretpostavki koja je koritena u testiranju teorije. Tako, primjerice, nikad nismo sigurni jesu li

3Vidjeti poglavlje o pseudoznanosti.


9/151


mjerni instrumenti upotrijebljeni u istraivanju valjani i pouzdani, osobito kad su u pitanju

drutveno-humanistikeznanosti i mjerenje vrijednosti, stavova i ponaanja ljudi.

Osim provjerljivosti i openitosti, znanstvene teorije trebali bi odlikovati i preciznost i

objektivnost. Preciznost, po mogunosti matematika, osim to je cilj sama po sebi,

znanstvenika prisiljava i na jasnije definiranje pojmova ("Realno je samo ono to se moe

izmjeriti"Galileo). Karakteristika objektivnosti znaida svi promatrai u jednakim uvjetima

mogu ponoviti neko opaanje, tj. da postoji suglasnost oko toga to treba opaati te da

opaanje nije pod utjecajem osobnih sklonosti, stavova i vrijednosti onoga koji opaa.

Znanstvene teorije prema sigurnosti njihovih predvianja dijelimo na:

1. deterministike teorije

2. stohastike teorije

Kod deterministikih teorija krajnje se stanje nekog sustava moe predvidjeti iz zakona koji

njime vladaju i poetnih parametara. Primjerice, iz Newtonovih zakona gibanja moemo

predvidjeti do kolike e akceleracije sila odreene veliine dovesti masu odreene veliine.

Stohastike teorije (zakoni) stanjima sustava pripisuju odreenu vjerojatnost, a ne predviaju

ih spotpunom sigurnou.

Prikazana slika znanosti pomou deduktivno-nomolokogmodela idealistina je iz nekoliko

razloga. Prije svega, moe se rei da injenice koje se promatraju ovise o tono odreenoj

paradigmi i nemaju univerzalno predteorijsko znaenje4. Primjerice, znaenje prostora i

vremena posve je razliito u Newtonovoj teoriji gibanja i Einsteinovoj teoriji relativnosti.

Nasuprot Newtonove teorije prema kojoj vrijeme jednako protjee za sve promatrae, prema

Einsteinovoj specijalnoj teoriji relativnosti vrijeme protjee razliito za promatrae koji se

gibaju razliitim brzinama. Drukije reeno, jedan naizgled prirodan i samorazmljiv pojam

ima razliita znaenja u dvjema razliitim paradigmama.

Zatim, ne koriste sve znanosti u podjednakoj mjeri deduktivno-nomoloki model, tj. on

najbolje opisuje prirodne znanosti, dok drutvene znanosti i, pogotovo, humanistike znanosti

esto koriste kvalitativne metode (metodu razumijevanja, tj. hermeneutiku). Iz tih se razloga,

primjerice, na engleskom govornom podruju za znanstvenika koji dolazi iz prirodnih i

4Vidjeti kasnije poglavlje o znanstvenim paradigmama.


10/151


11/151


3. Bezinteresni pristup

4.

Organizirani skepticizam

Ove norme nisu kognitivne naravi, tj. ne pruaju kriterije istinitog i neistinitog znanja, nego

oznaavaju specifinu znanstvenu kulturu, tj. nain prihvatljvog ponaanja - ono to se smatra

dobrim i korisnim. Drukije reeno, normativni etos trebao bi pridonositi stjecaju novoga

znanja putem stvaranja pogodnih okvira, a ne putem pruanja kriterija istinite spoznaje.

Univerzalizam znanosti znai da se znanstvene tvrdnje procjenjuju na osnovu univerzalnih

mjerila, tj. imbenici poput nacionalne, etnike, religijske, spolne, klasne i druge pripadnosti

nisu relevantni za procjenu znanstvenog doprinosa, kao niti za nagraivanje znanstvenika.

Znanost ovakvu vrstu univerzalizma dijeli s liberalno-demokratskim drutvomkoje se zasniva

na jednakim pravima svih pojedinaca.

Norma komunalizma znai da su znanstvene teorije javno dobro, da trebaju biti javno

objavljene i da ih svatko dalje moe razvijati. Kad bi znanstvene teorije bile privatno dobro,

razvoj znanosti bio bi onemoguen. Uspjeni su znanstvenici nagraeni prestiom i

priznanjem, no u dananje je vrijeme objavljivanje vre vezano i uz akademski poloaj inapredovanje. U ranijim vremenima, kada to nije bilo tako, znanstvenik je mogao kalkulirati s

objavljivanjem vlastitih otkria kako ne bi pomogao drugima, istovremeno koristei spoznaje

drugih za vlastita otkria.Bezinteresni pristup znai da znanstvenike odlikuje objektivnost, tj.

spremnost na prihvaanje znanstvenih teorija ak i kada nisu u skladu s njihovim osobnim

uvjerenjima ili interesima. Takoer, bezinteresni pristup u idealistikom smislu znai da bi

znanstvenika u njegovom/njezinom radu trebala voditi elja za spoznajom, a ne materijalni

interesi.Iako je ova norma naizgled posve prihvatljiva, znanstvenici esto paze da ne podijele

vitalne informacije o njihovom radu prije nego sam rad bude objavljen. Na taj se nain

onemoguava da zasluge za nove ideje i teorije preuzmu drugi znanstvenici, to moe biti i

funkcionalno za napredak znanosti jer se sprjeavaju sukobi i sporovi oko toga tko je prvi

doao do nekog otkria ili ideje. Primjer takve situacije predstavlja istraivanje strukture

DNA6. Naime, na ovom problemu paralelno je radilo nekoliko istraivakih timova. Tim koji

je vodio James D. Watson sustavno je tajio informacije o preliminarnim dokazima o DNA kao

6Navedeno prema Kaiser, 1996: 214.


12/151


dvostrukoj ovojnici jer se bojao da bi tim koji je vodio Linus Pauling mogao dalje razviti i

dokazati ovu ideju7.

Tajenje informacija esto je i u situacijama kada se znanstveni pronalazak eli patentirati.

Europsko patentno pravo kao jedan od preduvjeta za priznavanje patenata zahtijeva da

pronalazak prije toga ne bude javno objavljen8. Kako patentiranje zahtijeva znaajna

financijska sredstva i dobru pravnu pripremu, znanstvenici koji ele patentirati svoje izume ne

objavljuju ih sve dok se ne podnese patentni zahtjev. Stoga se i moe rei da patentiranje

dovodi do odreenog zastoja u znanstvenoj komunikaciji, a time i do sporijeg razvoja

znanosti.

Norma organiziranog skepticizma znai da su sve znanstvene tvrdnje i teorije privremene te

da ih je doputeno provjeravati i osporavati. Konformizam u znanosti nije znak lojalnosti

nego krenje znanstvenog etosa, a dobar znanstvenik ima obvezu kritizirati druge

znanstvenike i njihov rad.

Mertonove norme bile su kritizirane zbog tri temeljna razloga9: (1) navedene norme nisu

potpune, tj. mogue im je dodati niz drugih normi (individualizam, otvorenost za nova

iskustva i sl.), (2) ove su norme izraz idealnog stanja stvari, a ne naina na koji se

znanstvenici doista ponaaju i (3) norme nisu ope prihvaene meu znanstvenicima niti se od

njih trai da ih potuju, tj. norme su vie prikaz rada znanstvenika koji slui za predstavljanje

prema van, kako bi se dobilo drutveno priznanje i financijska sredstva.

Moglo bi se, naime, rei da svaka od Mertonovih normi ima svoju kontra-normu te da se

znanstvenici esto ponaaju na nain tih kontra-normi10. Primjerice, znanstvenici se mogu

ponaati na nain da ne potuju normu univerzalizma, budui da mogu ee itati i citiratiradove ve poznatih znanstvenika (tzv. Matejev efekt). Bezinteresni pristup moe biti

prekren sprjeavanjem napretka mladih znanstvenika kako bi stariji znanstvenici sauvali

svoje pozicije, a normu komunalizma znanstvenik moe kriti tako da skriva svoja otkria

kako bi ih patentirao. Organizirani skepticizam znanstvenik kri kada npr. brani svoje teorije i

7Pri tome je Watsonov tim s Cambridgea do ideje o dvostrukoj ovojnici vidjevi tajne rentgenske snimke koje je

napravila Rosalind Franklin s King's Collegea iz Londona.8

Ameriko patentno pravo doputa da pronalazak bude javno objavljen, ali ne ranije od godinu dana do prijavepatenta (Kaiser, 1996: 218).9Navedeno na temelju Anderson i sur. (2010).

10Anderson i sur. (2010)


13/151


istraivanja ak i onda kada zna da nisu istiniti. U istraivanju amerikih znanstvenika kojeg

su proveli Anderson i sur. (2010) podrka Mertonovim normama kretala se od 73%

(univerzalizam) do 91% (organizirani skepticizam). Najniu podrku, dakle, ima norma

univerzalizma, to znai da znanstvenici prilikom ocjenjivanja neijega rada gledaju tko ga je

napisao, a ne samo njegov sadraj.

U ovome istraivanju pokazale su i se neke razlike izmeu znanstvenih podruja, iako ne

posve konzistentne. Primjerice, potivanje komunalizma najmanje prisutnim ocjenjuju

znanstvenici iz podruja medicine, biologije i kemije, to vjerojatno odraava

komercijalizaciju tih podruja i patentiranje znanje koje oteava njegovo dijeljenje.

Istraivanje Andersona i sur. (2010) takoer ne potvruje da znanstvenici ne shvaaju

ozbiljno normativni etos, tj. da on slui samo za stvaranje povoljne slike o znanosti i

pribavljanje drutvenog ugleda i sredstava za istraivanja. Naime, u tome istraivanju razlika

izmeu starijih i mlaih znanstvenika u pogledu procjene u kojoj se mjeri znanstvenici

rukovode pojedinim normama iz Mertonovog normativnog etosa nije niti izrazita niti

konzistentna. Kada bi normativni etos sluio samo za stvaranje povoljne slike, tada bi mlai

znanstvenici, koji tek ulaze u znanstvenu zajednicu, vjerojatno u znatno veoj mjeri vjerovali

u njegovu prisutnost od starijih znanstvenika, a to u ovom istraivanju nije bio sluaj.

1.4. Klasifikacija znanstvenih podruja

Znanost se, prema predmetnom podruju koje obuhvaa, klasificira na znanstvena podruja,

polja i grane. Prema trenutnom hrvatskom zakonodavstvu11, znanost se dijeli na 7 znanstvenih

podruja:

1. Prirodne znanosti (fizika, kemija, biologija, matematika, geoznanosti)

2. Tehnike znanosti (elektrotehnika, strojarstvo, graevinarstvo, arhitektura, brodogradnja i

sl.)

3. Biomedicina i zdravstvo (temeljne medicinske znanosti, veterina, stomatologija, farmacija i

sl.)

11Tj. pravilniku kojeg donosi Nacionalno vijee za znanost.


14/151


4. Biotehnike znanosti (poljoprivreda, umarstvo, prehrambena tehnologija i sl.)

5. Drutvene znanosti (ekonomija, pravo, politologija, sociologija, psihologija i sl.)

6. Humanistike znanosti (filologija, filozofija, povijest, povijest umjetnosti, antropologija i

sl.)

7. Interdisciplinarna podruja znanosti (javna uprava, europski studiji)

Ovoj se podjeli dodaju i umjetnika podruja i interdisciplinarna podruja umjetnosti.

1.5. Klasifikacija znanstvenih istraivanja prema kriteriju

primjenjivosti

Znanstvena se istraivanja, prema kriteriju primjenjivosti, klasificiraju na fundamentalna

(temeljna), primijenjena i razvojna istraivanja.

Fundamentalna se istraivanja odnose na ona istraivanja iji je cilj dolaenje do novih

znanja, bez obzira jesu li ona primjenjiva ili ne. Ovakva istraivanja trebaju biti objavljena u

obliku znanstvenih radova te nemaju neposrednu financijsku isplativost. Unato tom to nisu

neposredno primjenjiva, ova istraivanja kljuna su za razvoj znanosti jer dovode do boljeg

razumijevanja odreenog podruja stvarnosti, a u konanici i do razvoja spoznaja koje su

primjenjive. Kako istie Merton12, objavljivanje znanstvenih radova podlijee problemu

kolektivne akcije (tragedy of the commons) kod kojega je svakom pojedincu u interesu dadrugi pridonesu javnom dobru, a da mu on ili ona ne pridonesu. Drugaije reeno, drava

plaanjem i nagraivanjem znanstvenika omoguuje objavu onih teorija koje nisu neposredno

komercijalno iskoristive (tzv. fundamentalna istraivanja), a koje znanstvenik inae ne bi

objavio jer ga nitko za to ne bi nagradio. Iz tih je razloga drava osnovni financijer i

organizator znanstvenog sustava. Primjerice, otkrie gravitacije u poetku nije imalo nikakvu

primjenu, no danas se npr. koristi za upravljanje umjetnim satelitima koji se koriste za

vremensku prognozu, telekomunikacije i slino. Iz ovoga je vidljivo da se fundamentalna

12Merton (1988.).


15/151


istraivanja uglavnom moraju financirati iz dravnih (javnih) prorauna. Naime, postavlja se

pitanje zato bi itko financirao fundamentalna istraivanja kada se njihovi rezultati ne mogu

patentirati i komercijalno iskoristiti (prisvojiti)? Oigledno da u ovakvoj situaciju dolazi do

'zakazivanja' trita i da ulogu financiranja mora preuzeti drava. Na taj nain ulaganje javnih

sredstava omoguava dolaenje do novih spoznaja koje e se kasnije komercijalno iskoristiti i

donijeti iru drutvenu korist. No, danas se ipak esto postavlja pitanje treba li ulagati u

fundamentalna istraivanja i emu ona zapravo slue. Velika financijska ulaganja u

znanstvena istraivanja koja nemaju oitu komercijalnu primjenu13u javnosti esto izazivaju

sumnju i negodovanje. Javljaju se ideje po kojima velika sredstva ne bi trebalo izdvajati samo

zato da se zadovolji znatielja znanstvenika i dolazi do spoznaja koje nee unaprijediti

materijalno blagostanje drutva. S druge strane postojanje fundamentalnih istraivanja

mogue je braniti pomou nekoliko argumenata14. Prije svega, moe se rei da veina

fundamentalnih istraivanja na kraju dobije svoju praktinu primjenu. Primjerice, neeuklidske

geometrije stvorene u 19. stoljeu na poetku su se inile kao ista intelektualna konstrukcija,

no kasnije su dobile svoje primjene u mnogim podrujima. No, i u tom bi se sluaju moglo

postaviti pitanje zato neke zemlje, osobito one manje, ne bi zaustavile vlastita ulaganja u

fundamentalna istraivanja i bazirale se na razvoj tehnologija zasnovanih na tuimistraivanjima. Iako je ovaj argument donekle valjan, ipak se moe rei da je vjerojatnije da e

do primjene fundamentalnih otkria, zbog geografske blizine, institucionalnih i osobnih veza,

vjerojatnije doi tamo gdje su ona i nastala. Dodatni argument za fundamentalna istraivanja

moe se nai u injenici da znanstvena dostignua doprinose poboljavanje nacionalnog

imida i poveavanju nacionalnog ponosa. Stoga sve zemlje ele ulagati u njih donekle

neovisno o tome donose li neposrednu primjenu. Trei argument kae da ulaganje u

fundamentalna istraivanja doprinosi boljem visokom obrazovanju i stvaranju ljudi kojifundamentalna istraivanja mogu pretoiti u primjenjiva otkria. Drukije reeno, ovdje se

pretpostavlja da e znanstvenici koji se bave fundamentalnim istraivanjima biti bolji

prenositelji znanja i stvaranja mladog kadra znanstvenika koji e raditi na novim

tehnologijama. etvri argument kae da je znanstveno znanje, ak i kad nije primjenjivo,

vrijednost po sebi. Znanost ima svoju ulogu u kompleksu ljudske kulture na slian nain na

13Npr. akcelerator estica (LHC) u CERN-u kotao je nekoliko milijardi eura, a slui za odgovor na kozmoloka

pitanja (kako je nastala materija, postoji li Higgzov bozon...) koja nemaju neposrednu primjenu.14

Na temelju Brown (1986: 11-114).


16/151


koji je ima i umjetnost. I fundamentalna znanost i umjetnost moda ne donose komercijalnu

korist, no doprinose naem znanju o svijetu i orijentaciji u njemu.

Primijenjena se istraivanja odnose na rjeavanje konkretne problemske situacije pomou

razvoja nove teorije, esto specifinije od fundamentalne teorije. Primijenjena istraivanja

esto razrauju spoznaje do kojih se dolo u fundamentalnim istraivanjima kako bi te

spoznaje bile primijenjene u odreenoj situaciji, no i primijenjena istraivanjadonose nove

spoznaje, tj. imaju teorijski znanstveni doprinos.

Razvojna istraivanja predstavljaju najpraktiniji tip istraivanja budui da im je osnovni

cilj razvoj novog proizvoda, usluge, tehnologije ili naina prizvodnje. Razvojna istraivanja

esto rezultiraju patentima, kojima se istraivai ili istraivakoj instituciji garantira iskljuivo

pravo na koritenje proizvod na odreeno vrijeme. Ova istraivanja obino ne donose

proizvodnju novoga znanja, tj. nemaju teorijski znanstveni doprinos.

1.6. Znanstvene institucije

Svaki nacionalni znanstveno-istraivaki sustav sastoji se od etiri tipa aktera15:

1. Proizvoai znanja (znanstvene ustanove)

2.

Financijeri znanstvene proizvodnje (javni i privatni)

3. Korisnici znanstvene proizvodnje

4. Donositelji odluka o znanstvenoj politici

Znanstvene se ustanove mogu podijeliti na tri osnovna tipa:

1.

Javni instituti

2. Ustanove visokog obrazovanja

3. Ostale ustanove (industrijski instituti, bolnice i sl.)

Ove se ustanove znatno razlikuju po tipu znanstvenih istraivanja koje rade te po

komercijalnoj orijentaciji. Tako javni instituti rade najvie temeljnih istraivanja, "ostale

15Prpi i Brajdi Vukovi (2005:30).


17/151


ustanove" najmanje, dok su ustanove visokog obrazovanja negdje u sredini. Javni instituti

rade i najvie komercijalnih istraivanja, slijede visokokolske ustanove te ostale ustanove.

Podatci za Hrvatsku navedeni su u donjoj tablici.

Tablica 1udio vrsta istraivanja u pojedinim ustanovama (izvor: Prpi i Brajdi Vukovi, 2005:58).

Javni instituti Visokokolskeustanove Ostale ustanove

Fundamentalna 39,9% 22,3% 7,1%

Primijenjena i razvojna 27,0% 40,0% 57,1%

Mjeovita 33,1% 37,8% 35,9%

Ukupno 100,0% 100,0% 100,0%

Izvor: Prpi i Brajdi Vukovi (2005:58).

Osim tri temeljna tipa znanstvenih ustanova u veini zemalja postoje itzv. akademije. Naziv

akademija vue korijen iz Platonove kole istoga naziva. Akademije su obnovljene tijekom

renesanse gdje su oznaavale skupine ljudi koji su se okupljali zbog prouavanja znanosti,

knjievnosti, prava i drugih podruja16. Neke od tih akademija stavljali su jai naglasak na

znanstvena istraivanja, neke na prouavanje nacionalne kulture (osobito jezika), a neke su

bile statusni klubovi u koje su mogli ui samo istaknuti znanstvenici ili drugi istaknuti lanovi

drutva. Ovu mnogostrukost ciljeva i obiljeja mogue je nai i u dananjim akademijama,

koje uglavnom imaju sljedee ciljeve:

1.

Istraivaka uloga i uloga nadgledanja i usmjerevanja cijelog sustava znanosti17

2. Uloga financiranja znanosti i znanstvenika18

3. Savjetodavna uloga19

4. Poasnauloga (lanstvom se odaje priznanje najzaslunijim znanstvenicima).

16

Vidjeti poglavlje o znanstvenoj revoluciji.17 Npr. Ruska akademija znanosti.18

Npr. britanski Royal Society.19

Npr. amerika National Academy of Sciences.


18/151


2. Temeljni pristupi sociokulturnog prouavanja znanosti

Prema Josephu Ben-Davidu, osnovni pristupi sociokulturnog prouavanja znanosti mogu se

razvrstati na temelju dva kriterija:

1. Djeluju li drutveni uvjeti samo na ponaanje znanstvenika i znanstvenu djelatnost

(kontekst otkria) ili na ideje i logiku strukturu znanosti(kontekst opravdavanja)

2. Prouava li se znanost na temelju interakcijskog ili institucionalnog pristupa.

Prva dilema odnosi se na to moe li se pomou sociokulturnih preduvjeta objasniti ne samo

zato je neka znanstvena teorija nastala u nekom vremenu, nego i njezin sadraj. Primjerice,

moe li se drutvenim kontekstom objasniti ne samo zato se nuklearna fizika razvila u tono

odreenom trenutku (dravno financiranje radi razvoja vojne tehnologije), nego i injenica da

nuklearna fizika sadrajno izgleda ba tako kako izgleda.

Interakcijski pristup prouava meudjelovanje znanstvenika (podjela rada, meusobna

suradnja, koformizam i grupni pritisak, citiranje i sl.), dok institucionalni pristup prouava

organizacijska naela znanstvenih institucija, utjecaj ekonomskog i polititikog sustava na

znanstvenu produkciju, utjecaj kulture i vrijednosnih sustava na znanost i slino.

Krianje ova dva kriterija moe se vidjeti u sljedeoj tablici.

Tablica 2osnovni pristupi sociokulturnog prouavanja znanosti

Interakcijski pristup Institucionalni pristup

Kontekst otkria 1 3

Kontekst opravdavanja 2 4

Izvor:prilagoeno na temelju Ben David (1986).

Interakcijski pristup koji se bavi kontekstom otkria (prvi pristup) relativno je est. Primjertakvog pristupa je teorija paradigmi Thomasa Kuhna, po kojoj znanstvenici koji rade u okviru


19/151


jedne paradigme ine zatvorenu zajednicu koja dijeli isti pogled na predmet i metode vlastitog

prouavanja, a problemi koji se prouavaju promatraju se kao zagonetke koje se mogu rijeiti

unutar paradigme unutar koje djeluju. Nakon to paradigma vie ne nudi zadovoljavajua

rjeenja na anomalije, dolazi do krize i postojea se paradigma rui. Znanstvenici tada

prestaju biti zatvorena zajednica i razmatraju razliite ideje (esto i izvanznanstvene) koje im

pomau da izgrade novu paradigmu.

Prouavanje ideja i logike strukture znanosti (drugi pristup) na temelju interakcijskog

pristupa (drugi pristup) vrlo je rijetko i ne donosi osobite uspjehe.

Institucionalni pristup koji prouava kontekst otkria(trei pristup) nastoji objasniti zato suneke teorije u odreeno vrijeme prihvaene ili odbaene. Tako npr. Aleksandre Koyre smatra

da je prihvaanje Newtonovske fizike olakano kritikom Aristotelove filozofije i porastom

popularnosti platonizma u to doba.

Institucionalni pristup koji pruava kontekst opravdavanja (etvrti pristup) tvrdi da se sam

sadraj znanstvenih teorija moe protumaiti izvanznanstvenim utjecajima. Primjer

predstavlja postavka po kojoj je politika teorija liberalizma rezultat nastanka kapitalizma.

Naime, i jedan i drugi polaze od atomistikog pristupa po kojemu je primarna jedinica analize

pojedinac, a drutvene se grupe (ukljuujui i dravu) stvaraju slobodnim djelovanjem

pojedinaca. Drugi je primjer utjecaj Malthusovih postavki o stanovnitvu na Darwina i

nastanak teorije evolucije. Naime, prevladavajui stavovi o siromatvu u viktorijansko doba

(tj. shvaanje da je siromatvo rezultat nesposobnosti pojedinca) djelomino su potaknuli

Darwina na formuliranje postavke o prirodnoj selekcijipreivljavanju najsposobnijih.


20/151


3. Sociokulturni pregled razvoja znanosti

3.1. Starovjekovna znanost

3.1.1. Egipat i Mezopotamija

Egipat i Mezopotamija predstavljaju poetke pismenosti i postavljanja znanstvenih pitanja -

pitanja o univerzalnim pravilnostima u svijetu koji nas okruuje. Ove dvije civilizacije osobito

su znaajne i zbog toga to su njihova znanstvena znanja preuzeli i dalje razvili Grci.

Primjerice, Pitagora je prilikom dueg boravka u Egiptu upoznao osnove egipatske

matematike, a Herodot je takoer prilikom boravka u Egiptu zabiljeio i prenio mnoga

egipatska znanja. Civilizacije koje su se poevi od 5. tisuljea p.n.e. poele razvijati u

dolinama Inda (Indija) i ute rijeke (Kina) takoer su znaile razvoj i napredak ljudske

spoznaje, ali njihova postignua nisu preko Grka dola do Europe20.

Kao i spomenute dvije civilizacije, Egipat i Mezopotamija (meurjeje)predstavljaju tzv.

hidrauline civilizacije razvijene u dolinama velikih rijeka. Zemljite u tzv. plodnom

polumjesecukoji ide od dananjeg junog Egipta do Perzijskog zaljeva omoguilo je razvoj

agrarnih civilizacija, gradova, pismenosti, drutvenog raslojavanja uslijed stvaranja vika

vrijednosti. Poplave koje donose velike rijeke zahtijevale su organiziranu borbu protiv njih i

izgradnju sustava navodnjavanja, to je zahtijevalo centralnu vlast, ali i tehnoloka z nanja

potrebna za njihovo izvoenje. Stoga se, primjerice, u Egiptu vrlo brzo razvijaju geometrijska

znanja potrebna za stalno premjeravanje zemljinih parcela ije su granice brisale poplave.

Podatke o egipatskoj i mezopotamijskoj civilizaciji danas uglavnom crpimo iz zapisa na

papirusu (Egipat) i glinenim ploicama (Mezopotamija). Egipatskoj su civilizaciji bile

dostupne velike koliine kamena koje su koristili za gradnju graevina, a papirus je koritenza zapisivanje znanja. S druge strane, kamen je rijedak u Mezopotamiji pa se u ovoj

civilizaciji i za gradnju graevina i za zapisivanje koristila glina. Iz ovog su razloga graevine

iz egipatske civilizacije dostupne i danas, dok su ouvani papirusi rijetki. S druge strane, nije

sauvano puno graevina iz mezopotamijske civilizacije, ali su mnoge glinene ploice ostale

ouvane21. Danas se kao egipatski izvori, kada je znanstveno znanje u pitanju, najvie koriste

tzv. Ahmesovpapirus (oko 1 650. p.n.e) te tzv. moskovski papirus (oko 1 850. p.n.e).

20Simonyi, 2012.

21Simonyi, 2012.


21/151


Ahmesov papirus esto se naziva i Rhindov papirus, po kotskom trgovcu i arheologu

Henryju Rhindu koji ga je kupio u Egiptu u drugoj polovini 19. stoljea, a danas se uva u

British Museumu. Moskovski papirus krajem 19. stoljea otkrio je Rus V.S. Golenichev, a

uva se u Pukinovom muzeju likovnih umjetnostiu Moskvi. Najvei broj mezopotamijskih

glinenih ploica dolazi iz Asurbanipalove knjinice u Ninivi, a danas se veinanjih nalazi u

British Museumu22.

Egipani su pisali hijeroglifima (boje rijei) koji su se sastojali od znakova koji su

tumaeni semantiki ili fonetski, odnosno hijeroglifi predstavljaju izvjesnu kombinaciju

slikovnog i fonetskog pisma. Deifrirao ih je Francuz Jean-Francois Champollion koristei

tzv. Rosetta kamen na kojemu je egipatski tekst bio preveden na grki. Semantiko itanje

tumaenje hijeroglifa predstavlja situacije u kojima se hijeroglif svojim izgledom direktno

referira na neki objekt ili akciju (ideogram) ili precizira znaenje rijei (determinativ).

Primjerice, donji hijeroglifi redom znae lice, hodanje, kuu i patku.

Slika 1 - primjer egipatskih hijeroglifa

Hijeroglifi su mogli sluiti i kao determinativi, precizirajui znaenje rijei. Primjerice znak

za papirus dodavao se rijeima koje predstavljaju apstraktnu ideju, a tri vertikalne crte

mnoinu.

Kod fonogramskog tumaenja znakovi nose odreeno zvukovno znaenje koje ne mora biti

povezano s izgledom znaka. Primjerice, znak za patku zvuao je otprilike kao sot te se ovajznak koristio i za prenoenje znaenje drugih stvari kada se izgovarao primjerice kao sit,

set, ovisno o kontekstu. Primjerice, uzmimo da se vladar italo kao sit. U tom bi u

sluaju u nekom kontekstu osoba mogla zakljuiti da znak za patku treba izgovoriti kao sit,

odnosno da je u pitanju rije koja znai vladar.

Prilikom pisanja brojeva Egipani su koristili posebne znakove za svaku jedinicu veliine:

Slika 2 - primjer egipatskih brojeva

22Simonyi, 2012.


22/151


Brojevi su pisani ponavljanjem znamenki, pri emusu vei brojevi pisani prije manjih, a to

je ovisilo pisalo li se s lijeva prema desno ili obrnuto.

Primjerice, broj petstotina pisao se tako da se pet puta ponovio znak za stotina.

Vidljivo je, dakle, da je nain pisanja znatno drukiji i manje praktian od suvremenog

pisanja brojeva pomou brojevnog sustavau kojem isti znakovi nose razliitu koliinu u

ovisnosti o poziciji unutar broja. Primjerice, broj 555 u dekadskom sustavu znai pet stotica,

pet desetica i pet jedinica.

Kako je napomenuto, potrebe navodnjavanja dovele su do izrazito vanih otkria u egipatskoj

geometriji. Tako su Egipani poznavali formulu za volumen krnje piramide, a relativno su

precizno izraunali i omjer opsega kruga i njegovog promjera (broj ). Razvili su i specifiannain mnoenja i dijeljenja na osnovu binarnog sustava, tj. potencija broja 2. Primjerice, ako

su eljeli izraunati umnoak brojeva 15 i 12, Egipani su uzimali potencije broja 2 koje ine

zbroj broja 12 (21i 22,tj. 4 i 8) te ih pomnoili s 15 i zbrojili dobivene sume. Drukije reeno,

1512=180zato to je 158+154=120+60=180. Dananjim nainom mnoenja zapravo broj

12 razlaemo pomou dekadskog sustava na jednu deseticu i jednu dvojku (10+2), mnoimo

ih sa 15 i zbrajamo dobivene sume - 1512=180zato to je 1510+152=150+30=180 .

Mezopotamijska se civilizacija neto prije egipatske razvila u dolinama Eufrata i Tigrisa ugradovima poput Ninive, Ura, Uruka, Lagaa i drugih. Mezopotamijska dostignua u

matematici jo su znaajnija od egipatskih. Primjerice, poznavali su Pitagorin teorem, formule

za kvadrat zbroja i kvadrat razlike, a doli su i do formule za kvadraturu kruga P = r2,

razmiljajui na isti nain na kojii Leonardo da Vinci mnogo stoljea kasnije.Naime, shvatili

su da mnoenjem opsega kruga 2r i njegova polumjera dobijemo povrinu koja je dvaput

vea od povrine kruga. Stoga je P=2rr/2= r2.

Prilikom raunanja u Mezopotamiji koriten je pozicijski brojevni sustav s bazom 60

seksagezimalni brojevni sustav, a upravo zbog toga danas koristimo sat podijeljen u 60


23/151


minuta, minutu podijeljenu u 60 sekundi, puni krug podijeljen u 360 stupnjeva. Primjerice, mi

danas broj 346 shvaamo kao 346 = 3100 + 410 + 6. U Mezopotamiji taj bi broj bio shvaen

kao 346 = 560 + 46 i zapisan s 5 znakova za broj 60 i znakom za broj 46. Mezopotamijski

brojevni sustav nije bio isti brojevni sustav s bazom 60 jer nije imao posebne znakove za sve

brojeve do 60. odnosno kao sub-bazu koristio je dekadski sustav, to se moe vidjeti iz

prikaza mezopotamijskih brojeva od 1 do 59 na donjoj slici.

Slika 3 - primjer mezopotamijskih brojeva

Pozicijski sustav pisanja brojeva, odnosno ideja da brojka (znak) nosi razliite veliine u

ovisnosti o tome gdje se nalazi u broju, mezopotamijski je izum koji je prvo u vrlo slinom

obliku upotrebljavan u ptolomejskom Egiptu. Zatim je prenesen u Indiju gdje je koriten za

pisanje u dekadskom brojevnom sustavu. Ovo su pisanje preuzeli Arapi te su ga preko

panjolskih muslimana preuzeli Europljani.

Egipatska i mezopotamijska civilizacija oznaile su i poetak astronomskih promatranja i

biljeenja. Egipani su tako uoili da poplave Nila poinju odmah nakon to se na nebu pojavi

zvijezda Sirius. Godinu su podijelili na 12 mjeseci, a svaki je mjesec imao 30 dana. Kako je to

skupa inilo 360 dana, agodina se sastoji od 365 i dana, godinja su se doba kroz godinupostupno mijenjala. Rimski e vladar Julije Cezar ovakvoj podjeli godine dodati po jedan dan

svake etvrte, prijestupne godine, a ovaj e se julijanskikalendar u Europi zadrati sve do 16.

stoljea i uvoenjagregorijanskogkalendara. Astronomska su promatranja, osim predvianja

godinjih doba, od Novobabilonskog carstva pa nadalje imala i astroloku svrhu.

Iako su egipatska i mezopotamijska matematika i astronomska postignua bila znaaj na,

treba naglastiti da nije bilo u pitanju teorijsko znanje. Drukije reeno, kod matematikog

znanja uvijek je rije o konkretnim brojevima, a nikad o strogom matematikom dokazu. Kod

astronomskih pojava uvijek je rije o predvianju na temelju ponavljanja, a nikad o postojanju


24/151


odreenog astronomskog modela koji bi objasnio meusobni odnos nebeskih tijela23. I u

jednom i u drugom sluaju ovo e teorijsko znanje na temelju egipatskih i mezopotamijskih

spoznaja postii Grci.

3.1.2.Antika Grka

Posebno mjesto unutar starovjekovne znanosti pripada antikoj Grkoj koja se moe smatrati

preteom suvremene znanosti, ali i zapadne civilizacije. Uvjeti za razvoj znanosti u antikoj

Grkoj bili su relativno povoljni zbog politike decentraliziranosti koja je omoguavala razvoj

razliitih miljenja (ljudi koji se nisu slagali s postojeim reimom mogli su otii ivjeti u

drugi polis

grad dravu). Osim toga, Grka je bila trgovaka civilizacija koja je na taj nain

dolazila u kontakt s drugim civilizacijama i uila od njih. No ipak se ne moe govoriti o tome

da je znanost u antikoj Grkoj postala drutvena institucija. Sloenija drutvena struktura i

demokratski politiki ivot traili su vjetine govornitva i logike (tradicionalni moral se

gubio i trebalo je pronai novi), pa su se filozofske kole i razvijale u tom pravcu. Ove su

kole razvijale vjetine logikog razmiljanja, no u njima je znanost ipak bila u drugome

planu. Tako i Sokrat (469. - 399. p.n.e.) razvija tzv. sokratsku metodu(niz pitanja kojima su

se eliminirale kontradiktorne hipoteze) te smatra da se sve teme mogu kritiki i racionalno

propitkivati. Konani cilj sokratske metode bio je stvaranje univerzalnih definicija. Npr.

ispitivanjem razliitih vrsta pravednosti i pravednog postupanja dolazi se do dogovora to je

to pravednost24. Ovdje treba naglasiti i da, bez obzira na razvoj slobode kritikog miljenja u

antikoj Grkoj, ova sloboda jo uvijek nije bila neograniena. Primjerice, Atena je bila

drutvo u kojemu se drutvena solidarnost odravala zajednikim vrijednosnim sustavom i

zajednikom religijom. Tako su tzv. Eleuzinske misterije sluile kao ritualno iskazivanje i

jaanje zajednikog duha25, a posebno tovanje boice harmonije Afrodite od strane atenskih

ena pokazuje znaaj kojega su drutvenom jedinstvu pridavali Atenjani, ugroeni stalnim

ratovanjem i unutarnjim politikim borbama. U takvom su situaciji filozofi, koji su zahtijevali

nesmetano kritiko propitivanje svega, bili nepopularni jer su ugroavali drutveno jedinstvo.

Sokrat je tako odbio sudjelovati u Eleuzinskim misterijama jer se u vlastitom sudjelovanju u

njima nije smjelo govoriti. Krug filozofa oko Sokrata esto je sumnjien za izrugivanje

23

Simonyi, 2012.24U skladu s praktinom svrhom svoje filozofije, Sokrat nije ostavio niti jedno pisano djelo.25

Eleuzinske misterije vjerojatno su predstavljale tovanje mita o Perzefoni, ija je latentna funkcija bilatovanje prirodnih ciklusa i suoavanje s vlastitom smrtnou (i pobjeivanje nad njome).


25/151


bogova26, pa je Sokrat 399. godine p.n.e. osuen zbog "kvarenja mladei i nevjerovanja u

dravne bogove". Sokratovo suenje pokazalo je da je drutvena kohezija i vii drutveni

ciljevi jo uvijek imaju prednost nad slobodom misli.

Sokratov uenik Platon (427. 347. p.n.e) u svojim djelima (Drava, Zakoni, Dravnik,

Timej itd.) nastavlja njegov put traenja univerzalnih obiljeja stvari. Naime, prema Platonu

sve su stvari promjenjive i nesavrene te se empirijskim prouavanjem moe stei samo

mnijenje, a ne istinska spoznaja. Stvarna se bt stvari nalazi u njihovim idejama koje

predstavljaju nadosjetilne entitete. Platonova metafizika odraava se i na njegovoj politikoj

filozofiji. S obzirom da je ivio u doba turbulentnih politikih dogaaja i promjena vladavine

u grkim polisima, Platon je smatrao da se savreni oblik vladavini moe nai u ideji savrene

drave, te da samo drava ozbiljena prema ovoj ideji moe stei trajnost i stabilnost27. U

skladu sa svojim aristokratskim porijeklom28, ideju savrene drave vidi u vladavini

najmudrijih, tj. u vladavini filozofa.

Platon u svom dijalogu Timej donosi i jedan od prvih znanstvenih modela po kojemu se

svojstva tijela mogu svesti na elementarne oblike i njihovu strukturu, to je po svojoj

osnovnoj ideji slino dananjem modelu po kojemu su tijela graena od elemenata koji sugraeni od elementarnih estica. Platon u svom modelu ulogu elemenata daje pravilnim

poliedrima tetraedru, heksaedru (kocki), oktaedru, dodekaedru i ikosaedru pri emu su

ova, tzv. Platonova tijela, graena od istostraninih trokuta, kvadrata i peterokuta (slika 4).

Primjerice, kad razmotamo tetraedar dobit emo istostranine trokute, a kad razmotamo

dodekaedar dobijamo pravilne peterokute (slika 5).

26 Jedan od Sokratovih uenika i veliki atenski vojskovoa Alkibijad osumnjien je za unitavanje atenskih

kipova boga Hermesa, zbog ega je izbjegao iz Atene za vrijeme Peloponeskih ratova. 27Popper, 2003:29.28

Platonovi ujaci bili su voe tzv. Tiranije tridesetorice koja je vladala Atenom kratko vrijeme nakonPeloponeskog rata, a prije ponovne uspostave demokracije.


26/151


Slika 4Platonova tijela (redom: tetraedar, heksaedar, oktaedar, dodekaedar, ikosaedar)

Slika 5 - razmotani tetraedar i dodekaedar

Njihov izgled Platona navodi na tezu da su etiri elementarne estice iz grke filozofije

sainjene od ovih tijela. Primjerice, zemlja je sainjena od heksedara, to tumai njezinu

stabilnost, tj. injenicu da se raspada u vee komade, u grumenje. Vatra je graena od

tetraedra, to daje dojam bockanja i boli prilikom njezinog doticanja. Voda je graena od

ikosaedra jer tee lagano preko ruke, to podsjea na osjeaj ikosaedra u ruci. Oktoedar Platon

povezuje sa zrakom zbog svoje finoe iblagih prijelaza.

Iako se ovaj model danas ne smatra tonim, moderni modeli estine grae materije

inspirirani su istim idejama simetrije i jednostavnosti, kao i ovaj Platonov. Stoga su mnogi

suvremeni fiziari, poput Heisenberga, isticali Platona kao uzor29

.

Kako je reeno, atenske filozofske kole uglavnom su se bavile razmatranjem politikih i

etikih pitanja, a ne znanstvenih pitanja u uem smislu. Najblie razvitku znanosti pribliila se

Aristotelova (384.322.) kola (tzv. Peripatetska kola u Likeju), no ubrzo je Aristotelova

filozofija prerasla u dogmatski sustav koji nije pogodovao razvoju daljnjem razvoju znanosti.

Aristotelova dinamika (teorija gibanja) strogo je odvajala gibanja nebeskih tijela, kao tijela

koja se gibaju jednoliko, nepromjenjivo po krunici, od zemaljskih tijela koja se gibaju

nepravilno. Zemaljska su gibanja dalje podijeljena na (1) gibanje ivih tijela, kao tijela kojane zahtijevaju nikakvu vanjsku silu za gibanje (2) prirodna gibanja tijela koja takoer ne

zahtijevaju nikakvu silu za gibanje npr. kamen baen u zrak pada na zemlju jer je sline

grae kao i ona, a dim iz pei idu u zrak jer je sline grae kao on (3) gibanja koja zahtijevaju

silu za gibanje jer se inae zaustavljaju npr. predmet koji smo udarili zaustavit e se nakon

nekog vremena jer je sila naeg udarca nestala30. Sve navedene postavke Aristotelove

29Simonyi, 2012: 61.

30Simonyi, 2012: 67.


27/151


dinamike proizlazile su iz promatranja i interpretiranja empirijskog svijeta, no opovrgnute su

nakon pojave Galileja i Newtona.

Aristotel je i prva osoba koja je postavila osnove tzv. teleolokog (ciljnog, svrhovitog)

objanjenja u znanosti31. Drukije reeno, prema njemu sve stvari postoje zbog toga to

ispunjavaju neku svrhu, a na taj je nain Aristotel definirao i pojam uzroka. Naime, prema

njemu sve stvari imaju etiri uzroka: materijalni, formalni, djelatni i finalni. Primjerice, da

gurnemo li kamen niz liticu bila su potrebna etiri uzroka: tvar od koje je sazdan kamen

(materijalni uzrok), okrugli oblik kamena (formalni uzrok), naa snaga (djelatni uzrok) i

injenica da, prema Aristotelu, teke stvari imaju tendenciju da se kreu dolje (finalni uzrok).

Aristotel je vrio empirijska istraivanja organizama i njihove je organe tumaio upravo

pomou njihovih funkcija. Tako je zakljuio da postoje homologni organi, tj. organi koji

imaju slinu strukturu, ali razliite funkcije (npr. ruke kod ljudi i krila kod ptica) te analogni

organi koji imaju razliite strukture, ali iste funkcije (npr. krila kod ptica i krila kod pela).

Dakle, Aristotel je smatrao da je neka stvar objanjena onda kada je objanjena svrha kojoj

slui, pri emu su za Aristotela ove svrhe bile unaprijed dane i nepromjenjive. Dananja

evolucijska biologija koristi teleoloko (ili funkcionalno) objanjenje, ali vrste ne smatra

nepromjenjivim, kako je smatrao Aristotel, nego njihov razvoj tumai selekcijskim pritiscima

(preivljavanje najsposobnijih).

Openito se moe rei da je u antikoj Grkoj vrhunac znanja predstavljala filozofija iji je

cilj bio stvoriti dobrog ovjeka i dobro drutvo, a ne empirijski istraivati prirodu. Stoga

znanstvena postignua u to doba nisu bila kontinuirana, a znanost nije bila posebna drutvena

institucija. Ipak, osim racionalno-logikog pristupa stvarnosti, prisutnog u filozofiji, u doba

antike Grke dolazi i do prvih zaetaka pojedinih znanosti i do formulacije pitanja na koja ese odgovoriti kasnijim razvojem znanosti.

U doba antike Grke tako dolazi i do prvih razraenih pokuaja tumaenja gibanja nebeskih

tijela. Shvaajui nebesku sferu kao podruje savrenosti Grci su smatrali da se nebeska tijela

moraju gibati po krunici, kao najsimetrinijem obliku. Pokuavajui protumaiti kruno

gibanje zvijezda tijekom noi32 te nepravilnije putanje planeta33, grki matematiar Eudoks

smatra da se Svemir sastoji od niza prozirnih kugli na koje su privrene zvijezde i planeti, a

31Prema Knight, 1976: 37.

32Danas je poznato da se ovo kruno gibanje moe protumaiti gibanjem Zemlje.

33Grci su ova tijela zato nazvali planetima (gr. lutalica).


28/151


ovaj se model dobro slagao s poznatim kretanjima nebeskih tijela. Aristotel je takoer

prihvatio ovaj model kretanja nebeskih tijela, no njihovo kruno kretanje kod njega proizlazi

iz postavke po kojoj su nebeska tijela, za razliku od zemaljskih koja su graena od poznata

etiri elementa, graena od petog elementa etera. Ta tijela su zbog toga nepromjenjiva i

mogu se kretati samo po savrenim krunim putanjama. Zadnju kuglu u tom nizu, po

Aristotelu, pokree tzv. nepokretni pokreta, tj. neko vrhovno bie.

U razdoblju antike Grke dolo je i do pojave historiografije kao znanosti. Herodot (484.

425. p.n.e.) u svojemu djelu Povijest donio je pregled razvoja Perzijskog carstva, grko-

perzijskih ratova34, kao i etnografske i geografske zapise o tadanjim civilizacijama(Egiptu,

Babilonu...). Za razliku od dotadanjeg prenoenja povijesnog znanja putem predaja i mitova,

Herodot pokuava racionalno, nepristrano i sustavno ispitati dogaaje oslanjajui se na

analizu dokumenata i svjedoenja oevidaca. Zboga toga ga se obino i naziva ocem

povijesti. Unato tome, jo uvijek povijesne dogaaje dijelom objanjava sudbinom i

boanskom intervencijom uzrokovanom nemoralnim ponaanjem ljudi. Za razliku od njega,

Tukidid (460.395. p.n.e.) u svojemu djelu Povijest peloponeskog rata naputa ideju

boanske intervencije i dogaaje tumai uzrono-posljedinim odnosima. Tako Peloponeski

rat tumai ekspanzivom politikom Atene koja je dovela do reakcije Sparte i njezinih

saveznika, pri emu jo paljivije od Herodota analizira podatke na kojima temelji svoje

zakljuke. Stoga ga se esto i naziva ocem znanstvene povijesti 35. Tukidid se orijentirao

iskljuivo na prouavanje politike povijesti, smatrajui sve ostalo nevanim ili manje

vanim, to e ostati dominantnim pristupom u historiografiji sve do 20. stoljea36.

Uz Pitagoru (582. 496. p.n.e.) i krug njegovih kolega i uenika tzv. Pitagorejsku kolu

vezuju se i znaajni pomaci u matematikom znanju, iako su matematiku razvijale i

34Zahvaljujui Herodotu poznati su detalji velikih povijesnih bitaka izmeu Grka i Perzijanaca Maratonsko

polje, Termopilski klanac, Salaminaiji je ishod znaajno utjecao na odnos Istoka i Zapada i nastanak zapadnecivilizacije.35

Iako i tu treba napomenuti da je Tukidid u neka svoja tumaenje donio dozu subjektivnosti, to je zapravo ineizbjeno kod prouavanja povijesti. Tako mu Karl Popper u svojoj knjizi Otvoreno drutvo i njegovineprijatelji spoitava nesklonost demokraciji i optuivanju Atene za demokratski imperijalizam. Popper smatrada je Tukidid, koji je inae bio aristokratskog porijekla, bio skloniji oligarhijskom ureenju koje je teilostatinom drutvu u kojemu vlada nekolicina i koje traba odbaciti promjene (demokraciju, trgovinu i sl.). Popperzbog toga dri da je Tukidid u svom tumaenju Peloponeskog rata skloniji zauzeti stranu Sparte i njezinih

saveznika. O tome vie u: Popper (2003:158-172).36Zbog svoje ideje da se vanjska politika moe svesti na tenju drava da osvoje i proire vlastitu mo smatra gase i osnivaem doktrine politikog realizma, pa se njegovo djelo esto prouava na diplomatskim i vojnimakademijama.


29/151


30/151


pitagorejac koji je prvi doao do te spoznaje, bio je baen s palube broda od strane drugih

pitagorejaca.

Grki filozof Demokrit (460.370. p.n.e.) prvi je postavio temelje atomistike teorije tvari.

Naime, on je pretpostavio du su tvari graene od manjih elementarnih estica, tj. estica koje

se dalje ne mogu rastavljati atoma. Demokrit je ovu teoriju temeljio na parcijalnim

opaanjima (npr. sitnim esticama praine koje je mogue vidjeti pod jakom sunevom

svjetlou) i nije imao empirijske dokaze unjezin prilog. Stoga je atomistika teorija ostala

spekulativne naravi, a stroije e dokaze dobiti tek od 18. stoljea pa nadalje.

U antikoj Grkoj dolazi i do prvih elemenata znanstvene medicine. Nasuprot prijanjemmagijsko-demonistiko-animistikom pristupu(bolest kao rezultat opsjednosti "zlim silama"),

grki lijenik Hipokrat (460. - 377. p.n.e.) razvija tzv. teoriju humoralne patologije koja je

trebala imati empirijsku podlogu. Naime, Hipokrat je smatrao da do bolesti dolazi u sluaju

neravnotee izmeu etiriju osnovnih tjelesnih tekuina krvi, sluzi, ute i crne ui. Osim

ove teorije, Hipokrat je opisao simptome mnogih tada najvaniji bolesti (suice, malarije

itd.)38. Teorija humoralne patologije dovela je do metode lijeenja putem putanja krvi, a ova

e metoda biti upotrebljavana sve do kraja 19. stoljea kada se uvia njezina neuinkovitost iznanstvena neutemeljenost39.Naime, ova je metoda mogla pomoi samo u nekim sluajevima

(npr. visokog krvnog tlaka), a mogla je biti uinkovita jo samo zbog tzv. placebo efekta.

Hipokratovo uenje nastavlja grki lijenik Galen (129.-210.) koji je ivio u antikom Rimu.

Galen je razvio prve teorije krvotoka i ivanog sustava, a bavio se i empirijskim seciranjem

ivotinja kako bi doao do anatomskih i fiziolokih spoznaja40. U rimsko se doba medicina

nije znaajnije razvila, iako su Rimljani iskustvenim putem doli do puno korisnih javno-

zdravstvenih spoznaja (filtracija vodovodne vode, isuivanje movara kako bi se sprijeila

malarija i sl.)41.

Razdoblje helenizma (irenja grke kulture nakon osvajanja Aleksandra Makedonskog)

oznaavalo je neto jai razvoj znanstvenih istraivanja. Tako je Eratosten iz Aleksandrije

38Grmek (1996:93-94).

39 U 19. stoljeu se za putanje krvi najee koriste pijavice, a u ranijim razdobljima razliiti kirurki

instrumenti. Zanimljivo je da se u novije vrijeme pijavice ponovno koriste u slubenoj medicini, ponajvie zbog

toga to oteavaju zgruavanje krvi, to moe biti korisno kod kroninih upala, rekonstrukcijske kirurgije,sranih bolesti, i sl.40

Seciranje je radio na ivotinjama jer je seciranje ljudskog tijela bilo zabranjeno iz religijskih razloga.41

Grmek, 1996:95.


31/151


(276. - 195. p.n.e.) empirijskim putem doao do procjene Zemljinog opsega. Naime, u

njegovo se doba pretpostavljalo da je Zemlja okrugla na temelju nekih intituitivnih dokaza.

Primjerice, brod koji otplovljava na puinu polako nestaje s horizonta, pri emu vrh jedara

nestaje posljednji. Ovu je pojavu teko protumaiti ako ne pretpostavimo da je Zemlja

okrugla. Eratosten je primijetio da u gradu Syeni (dananji Egipat) tijekom ljetnog solsticija

ne postoje sjene na zidovima ipretpostavio je da se to dogaa zbog toga to suneve zraka u

tom trenutku padaju okomito na taj grad. S druge strane, u tom istom trenutku u Aleksandriji

se moe izmjeriti sjena koja iznosi 7 stupnjeva. Uz malo geometrijskog znanja moe se

zakljuiti da udaljenost izmeu ova dva grada iznosi 7/365 opsega Zemlje (slika dolje).

Slika 6Eratostenov izraun Zemljinog opsega

S obzirom da je bilo poznato da udaljenost izmeu ova dva grada iznosi oko 800 km42,

Eratosten je zakljuio da ovaj opseg iznosi oko 40 000 km, to je blisko stvarnoj vrijednosti.

Aristarh iz Samosa (310. - 230. p.n.e.) kombinacijom empirijske metode i geometrijskog

znanja doao je do procjene udaljenosti izmeu Zemlje i Sunca te Zemlje i Mjeseca, a smatrao

je i da je heliocentriki sustav toan. No, kako nije bilo mogue primijetiti pomicanje

42Stvarna udaljenost nije bila tono poznata pa je i Eratostenova procjena opsega Zemlje bila priblina.


32/151


(paralaksu)zvijezda, a to bi se moralo dogoditi ako je heliocentriki sustav toan43, tadanji

su astronomi odbacili Aristarhov heliocentrizam, kojeg e ponovno oivjeti tek Kopernik.

Umjesto heliocentrizma, bio je prihvaen Ptolomejev44 (83.-161.) geocentriki sustav.

Ptolomej svoj je sustav opisao u djelu Synthaxis Mathematice (poznatije pod arapskim

nazivom Almagest45), a prema njemu gibanje planeta oko Zemlje moe se opisati jednom

veomkrunicom, nazvanoj deferenta, dok se na deferenti nalazi sredite manje krunice ili

epicikle, po kojoj se gibaju planeti. Ovakav model dobro se slagao s gibanjima planeta i sluio

je kao jedini i vladajui astronomski model sve do Kopernika i kasnijeg prihvaanja njegovog

uenja.

Slika 7Ptolomejev sustav

Pomou epickli Ptolomejev sustav mogao je protumaiti tzv. retrogradno kretanje planeta.

Naime, davno je primijeeno da se planeti kreu u jednom smjeru, zatim zaustavljaju i

mijenjaju smjer kretanja. U ptolomejskom sustavu, planet se u donjem dijelu epicikle kree u

jednom smjeru, u u gornjem dijelu u drugom smjeru. U donjoj je slici navedeno tumaenje

ovog kretanja prema heliocentrinom sustavu.

43Dananjim astronomskim instrumentima paralaksu je mogue primijetiti, dok to u Aristarhovo doba nije bilo

mogue, pa se inilo kao da zvijezde miruju jer zbog njihove velike udaljenosti nije bilo mogue primijetiti

njihovo kretanje.44Ptolomej je bio astronom koji je ivio u Egiptu pod rimskom vladavinom, a pisao je na grkom. 45

U znaenju velika rasprava. Arapski naziv Ptolomejeva djela poznatiji je od grkog ili latinskog zbog togato su, kao i kad su u pitanju drugi klasini mislioci, Europljani upoznali njegovo djelo preko Arapa.


33/151


Slika 8retrogradno kretanje planeta u heliocentrinom sustavu

Posebno znaajna institucija za razvoj znanosti u helenistikom razdoblju bila je

Aleksandrijska biblioteka. Grad Aleksandriju osnovao je makedonski vladar Aleksandar

Veliki osvojivi Egipat pobjedom nad Perzijancima, a vlast nad Egiptom preuzima

Aleksandrov vojskovoa Ptolomej. Biblioteka je osnovana vjerojatno u 3. stoljeu p.n.e. podptolomejskom dinastijom (Ptolomejevim nasljednicima), a cilj joj je bio skupljanje svih

dotadanjih znanstvenih spoznaja. Nije tono poznato koliko je knjiga (svitaka papirusa)

imala (vjerojatno oko 500 000), ali prema legendi svaki brod koji je uplovljavao u

aleksandrijsku luku morao je predati sve knjige, koje su zatim kopirane i ostavljane u

knjinici. Aleksandrijska je biblioteka bila dio muzeja koji je predstavljao i sredite

znanstvenog rada, budui da su se unutar njega nalazile predavaonice, itaonice i neke vrste

laboratorija. Mnogi poznati znanstvenici tog doba, poput Euklida i Arhimeda, dolazili suraditi u Aleksandriju, a neki od njih, poput Eratostena i Aristarha , bili su i glavni knjiniari

Aleksandrijske biblioteke. Knjinica je prvi i drugi puta unitena tijekom vojnih sukoba u

rimsko doba. Trei puta namjerno je unitena od strane aleksandrijskog patrijarha nakon

uredbe cara Teodozija o zatvaranju poganskih hramova46. etvrti i konani puta unitena je

od strane arapskog kalifa Omara 642. godine.

46U ovim progonima stradala je i Hipatija, jedan od prvih poznatih znanstvenica u povijesti. Bila je ugledna

aleksandrijska matematiarka i filozofkinja, osobito znaajna po izumima mnogih mjernih instrumenata.


34/151


3.1.3. Postoji li starovjekovna znanost?

Znanost se kao posebna drutvena institucija pojavila u Europi u 16 i 17. stoljeu, a odatle se

od 19. stoljea proirila kao model diljem svijeta. Postavlja se pitanje zato se to nije dogodilo

sve do tada i zato je znanost kao institucija nastala ba u europskom (zapadnom) kulturnom

krugu?

Prema Josephu Ben-Davidu (1986), ova se injenica ne moe objasniti nedostatkom talenta ili

nepostojanjem pojma znanosti. Naime, u svim je drutvima postojao sloj ljudi zainteresiranih

za pravilnosti u prirodi, kao i ideja o razlikovanju ovih pravilnosti od magije i religije. Stoga

su za nepostojanje znanosti kao posebne institucije vjerojatno odgovorni drutveni i kulturni

imbenici. Naime, ova su se znanja pojavljivala i nestajala, tj. nije bilo sustavnog i

kontinuiranog znanstvenog istraivanja, kao niti prenoenja znanstvenog znanja. To je

dovodilo do situacija da se pojedina znanstvena dostignua zaboravljaju i ponovno otkrivaju

tek stoljeima kasnije. Tako je grka znanost djelomino otkrivena tek u razdoblju renesanse,

a npr. Aristotela je srednjovjekovna Europa upoznala tek preko arapskog svijeta. Postojalo je i

namjerno unitavanje znanstvenih spoznaja kako bi se zaustavio napredak (npr. u Kini krajem

3. stoljea p.n.e.).

Za razliku od dananje situacije u kojoj postoje specijalizirane znanstvene institucije i mediji

kojima se prenosi znanstveno znanje (specijalizirani asopisi, knjige i sl.), u starovjekovno se

doba znanstveno znanje moglo nai u okviru filozofske, teoloke ili tehnoloke literature, a

ovakva je situacija uglavnom ometala samostalni razvoj znanosti. Za prenoenje su znanja,

dakle, uglavnom bili zadueni filozofi, tehnolozi, lijenici ili teolozi (religijske voe), no

njihovi interesi i drutvena uloganisu bili posve sukladni cijevima znanosti.

Tehnolozi-praktiari svoj su rad djelomino bazirali na znanstvenim spoznajama, no njihova

praksa nije mogla dovesti do razvoja znanosti iz vie razloga. Prije svega, teorija jo uvijek

nije bila razraena i mogla je objasniti relativno malo stvari. Tako je astronomija kroz

iskustvo astronomske pojave povezala s godinjim dobima i stvorila primjenjive kalendare.

No ovaj je zadatak potpuno rijeen relativno rano (ve u Babilonu) i daljnjeg napretka nije

bilo. S druge je strane astrologija, unato to nije bila postavljena na znanstvenim osnovama,

nudila rijeenje mnogih praktinih problema te su usluge astrologa bile vrlo cijenjene 47. Na

47Tako su se neki od poznatih astronoma (npr. Johannes Kepler, Galileo i Brache) bavili astrologijom kako bi

zaraivali za ivot.


35/151


slian je nain i medicina bila suoena s relativno oskudnim znanjem i mnotvom praktinih

problemapotrebom lijeenja ljudi. Kako bi sa sebe skinuli odgovornost za lijeenje ljudi i

mogue neuspjehe lijenici su se oslanjali na magiju ili tradicionalnu medicinu; naime, u

sluaju neuspjeha pri primjeni novih metoda lijeenja odgovornost bi bila iskljuivo na

lijenicima. Stoga se medicina nije posvetila medicinskom istraivanju utemeljenom na

znanosti, nego joj je cilj bio povezati se s drugim oblicima znanja i uvjeriti ljude da je

uspjena. U arapskoj civilizaciji, kasnom antikomrazdoblju i kranskoj Europi postojala i

zabrana seciranja ljudskog tijela utemeljena na religijskim razlozima. Otud i konzervativnost

medicine koja je trajala sve do modernog doba. Medicina je sve do prvih elemenata

znanstvene medicine u antikoj Grkoj bila zasnovana na magijskoj i demonistiko-

animistikoj teoriji po kojoj do bolesti dolazi zbog opsjednutosti zlim duhovima ili boje

kazne. U skladu s time, lijeenje je bilo religijsko-magijski in. Ipak, mnogi su narodi

empirijskim putem doli do odreenih pravila i postupaka koji su mogli pomoi u

sprjeavanju i lijeenju bolesti48.

Graditelji i arhitekti, s druge strane, nisu toliko bili povezani s magijom i religijom i oslonjeni

na tradiciju, ali njihova praksa nije zahtijevala puno znanstvene teorije da bi bila uspjena, pa

stoga graditeljska tradicija nije niti mogla dovesti do veeg razvoja znanosti. Primjerice,

prilikom izgradnje atenskog Partenona koriteno je iskustveno znanje o optikim varkama, no

ovo znanje nije bilo zasnovano na znanstvenim teorijama. Naime, u povijesti arhitekture

poznata je izreka da "Partenon ne sadri ravne linije", a njome se cilja na injenicu da su

linije, prema miljenju koje je zapoelo sa starorimskim arhitektom Vitruvijem, namjerno

zakrivljene upravo zato da bi gledatelj dobio dojam ravnih linija, to je posljedica optikih

varki. Tako se stepenice zakrivljuju u sredini, a stupovi su lagano podebljani takoer u

sredini.

48Npr. Egipani su ljudima koji su slabije vidjeli davali ivotinjsku jetru, to je zbog vitamina A koji se nalazi u

jetri doista bilo uinkovito, unato tome to se tada nije poznavaouzrok te uinkovitosti (Grmek, 1996:84-92).


36/151


Slika 9atenski Partenon

Openito je kod svih tehnolokih (praktinih) struka medicine, astronomije i graditeljstva -

esto dolazilo i do zaboravljanja znanstvene osnovice na kojoj je praksa sazdana budui da je

bilo vanije primijeniti znanje, nego znati kako je do njega dolo.

Nepovezanost tehnologije i znanosti u starovjekovnim kulturama, osobito onoj helenistikoj,

bila je rezultat ne samo nerazvijenosti znanosti nego i tipa tadanje socijalne strukture. Naime,

drutva su bila podijeljena na slobodne ljude i robove, pri emu su ovi potonji bili zadueni zafizikirad za koji nisu bili plaeni. Jeftini robovski rad zaustavljao je ekonomsku motivaciju

za razvoj tehnologije, a time i za daljnji razvoj znanosti. Na indirektan nain socijalna

struktura zasnovana na robovskom radu stvorila je i prezir prema fizikom radu koji se,

primjerice, ogleda u Aristotelovoj definicija roba kao orua koje govori. Ovaj prezir doveo je

do toga da su mnogi pripadnici intelektualne elite svoje interese prema humanistikim, a ne

prema praktino-znanstvenom znanju koje bi moglo popraviti materijalne uvjete ivota.

Kod filozofa je, unato injenici da su se bavili i znanou, naglasak takoer bio na primjeni,

a ne na teorijskom znanju. Zadatak filozofije bio je dati moralne poduke o tome kako stvoriti

dobrog i mudrog ovjeka i dobro organizirano drutvo. Stoga je i naglasak bio na filozofiji

morala, politike i prava, a ne na empirijskom istraivanju prirode, svemira i poloaju ovjeka

unutar njega. Zato je tradicija prouavanja prirode prenesena unutar magije i mistike, a ne u

okvirima filozofije.

Dakle, znanost je mogla postati posebna drutvena institucija samo ako joj se priznalaposebna drutvena uloga (pronalaenje teorijskog znanja o prirodnim fenomenima), a to u


37/151


tradicionalnim drutvima nije bio sluaj. Filozofi su bili usmjereni napronalaenje pravila za

nastanak savrenog ovjeka i savrenog drutva, dok graditelji i lijenici takoer nisu bili

oslonjeni na teoriju iz razloga koji su opisani. Znanost nije mogla dokazati da su njezine

spoznaje vane s moralnog, religijskog ili magijskog stajalita pa se stoga i nije smatrala

potrebnom.

3.2. Znanost u srednjovjekovno doba

Kako je ranije napomenuto, helenistika kultura nije znaajnije povezivala tehnologiju i

znanstveno znanje. Prezir prema radu i neefikasna ekonomija zasnovana na besplatnom

robovskom radu bili su znaajni imbenici pada Rimskog Carstva i gubljenja tradicije

helenistike kulture. Sveukupna nesigurnost uzorkovana seobom naroda49 i germanskim

dolaskom na podruje Rimskog carstva dovela je do opadanja gospodarskih aktivnosti, a time

i mogunosti obrazovanja populacije i razvoja znanosti. Dodatnu oteavajuu okolnost inila

su i arapska (muslimanska) osvajanja Sredozemlja koja su u u drugoj polovini 7. stoljea

potpunosti prekinula europsku trgovinu, a time i opticaj novca i obrtnitvo50. Nestanak

znaajnije trgovake aktivnosti doveo je do opadanja gradova te europska civilizacija upotpunosti postaje agrarna civilizacija, a drutvena struktura postaje feudalna. Nastaju

poljoprivredna imanja iji je cilj bio samodostatnost, odnosno proizvodnja svih stvari

potrebnih za ivot na samom imanju, to dovodi do gotovo potpunog nestanka trine

ekonomije. S obzirom na to da se viak poljoprivrednih proizvoda nije mogao prodati na

tritu, nestaje poticaj za poboljavanje poljoprivredne produktivnosti. Cilj postoje nastojanje

da se s minimumom truda dobije dovoljno hrane da bi se preivjelo, to dovodi do potpunog

zapostavljanja agronomskih znanja51

.

Klasino naslijee uglavnom je izgubljeno, iako su neka znanja ostala sauvana. Prijenos

klasinog naslijea u srednjovjekovnu Europu jednim se dijelom dogodio direktno, a jednim

dijelom preko Bizanta i Arapa52. Dobar dio znanja sauvan je i prenesenzahvaljui Boeciju

(480.525.) i njegovim prijevodima dijelova EuklidovihElemenata te dijelova Platonovog

49 Seoba naroda oznaava pokret, uglavno germanskih, naroda prema Rimskom Carstvu uzrokovan

napredovanjem Huna koje je ove narode prisiljavalo na traenje ivotnog prostora na podruju Carstva.50

Ideju po kojoj su za europski civilizacijski nazadak i nastanak feudalizma najodgovornija arapska osvajanjaobino se, po francuskom povjesniaru Henri Pirenneu koji ju je prvi postavio, naziva Pirennovom tezom.51

Pirenne, 2005: 42-62.52

Simonyi, 2012: 129-136.


38/151


Timeja i Aristotelove logike. Boecije je bio savjetnik ostrogotskog vladara Teodorika

Velikoga, a pogubljen je zbog politiko-vjerskih neslaganja s njim. Kako je Crkva bila

protivnica Ostrogota i njihovog arijanskog uenja, Boecije je proglaen muenikom, a

njegova djela sauvana. Osim ovih prijevoda, sauvana su i neka djela Seneke, Vitruvija,

Lukrecija i drugih, pa Izidor iz Seville (560. 636.) skuplja sva postojea starovjekovna

znanja u svojevrsnu enciklopediju. Kako je bio jedan od posljednjih zapadnjaka koji je

poznavao klasino naslijee, njegova su djela bila glavni izvor za prouavanje ovoga naslijea

u srednjovjekovlju.

Jedan dio klasinog naslijea prenesen je i putem Bizantskog carstva. Iako je Bizant bio

poznat po tehnolokim dostignuima (npr. Aja Sofia, vojna tehnologija i sl.) te je bio

gospodarski napredniji od Zapada najmanje do 12. stoljea, najvei dio sauvanog klasinog

naslijea ipak se odnosio na knjievnost, a tek manji dio na znanost. Najvei dio klasinog

naslijea indirektnim je putem prenesen putem Arapa.

Arapi su, za razliku od Bizanta, potpuno ignorirali grko knjievno naslijee (npr. dramsku

knjievnost), ali su bili vrlo zainteresirani za njezinu znanost53. Dodue, u poetnim

osvajanjima nije bilo tako pa je zabiljeeno da je kalif Omar 641.godine unitio sve preostaleknjige u Aleksandrijskog knjinici, a time i vei dio klasinog znanja. Arapi do grkog znanja

dolaze putem krana Nestorijanaca koji su ivjeli u Siriji, kao i putem kranskih

znanstvenika koji odlaze u Perziju nakon to je bizantski car Justinijan 529. godine ukinuo sve

filozofske kole. Uslijedili su prijevodisvih vanijih grkih mislilaca na arapski. Europa se s

ovim prijevodima upoznaje na nekoliko toaka meucivilizacijskog kontakta, od kojih su

najvanije Sicilija, ponovna osvojena od Normana u 11. stoljeu, te panjolska. U

panjolskoj su postojala arapska uilita u Toledu, Salamanci i Segoviji, na kojima sustudirali i neki zapadnjaci te se tako postupno upoznavali s klasinim svijetom. Direktni

prijevodi s grkog na latinski veine najvanijih mislilaca (Aristotela, Arhimeda, Euklida,

Ptolomeja) dogaaju se uglavnom u 11. i 12. stoljeu.

Dugo razdoblje srednjovjekovlja, iako po mnogim obiljejima nije bilo pogodno za razvoj

znanosti, dovodi do postupnog razvoja tehnologije i mijenjanja kulturoloke valorizacije

ljudskog rada54. Sv. Benedikt iz Nursije (480. - 543.) osniva vlastiti redovniki red, a u

53Simonyi, 2012: 133.

54Simonyi, 2012: 122.


39/151


njegovim se pravilima naglaavaju i duhovni (kontemplativni) i aktivni ivot ora et labora

(moli i radi). Time ljudski rad zadobiva novo dostojanstvo jer se shvaa kao aktivnost koja se

takoer radi na milost boju, tj. aktivnost koja predstavlja vjersku dunost. Tjelesni rad tako

postaje neto dostojno i intelektualnih elita, a ne samo obinih ljudi. Naime, antiki prezir

prema radu utemeljen na ideji da je rad nedostojan solobodnog ovjeka jer ga onemoguava u

bavljenju javnim pitanjima (politikom) zamjenjuje specifino srednjovjekovni prezir prema

radu. Novi vladajui sloj, feudalnoplemstvo, rad smatra nedostojnim jer kao ideal postavlja

ratnitvo i ratniki ivot. Plemstvo (vitezovi) svoj identitet crpi iz obavljanja vojnike

dunosti za svoga seniora, dok zemlja koju je dobio od seniora slui samo pribavljanje

bogatstva koje omoguuje vrenje ratnike dunosti. Stoga ideja produktivnog rada i profita

ostaju potpuno strana ovome drutvenom sloju55. Za afirmaciju znanja i znanosti zasluan je i

Sv. Franjo Asiki (1181. 1226.) koji osnivanjem franjevakog reda te svojim

naglaavanjemovosvjetovnog i ljubavi prema prirodi dovodi do novog interesa za istraivanje

prirode.

Kroz cijelo srednjovjekovlje dolazi do niza izuma poput postupnog usavravanja upotrebe

vodene energijemlinovi, izvlaenje vode iz rudnika, usavravanja pluga, izuma plodoreda

jesenska i zimska sjetva te treina zemlje na ugaru (neobraena zemlja). Ovi izumi

omoguavaju postupni gospodarski razvoj, a zasnovani su, osim na rel igijskim promjenama

navedenim gore, na promjeni socijalne strukture. Naime, budui da tijekom srednjovjekovlja

postupno dolazi od nestajanje robovskog rada, dolazi do potrebe izuma strojeva, a time i do

tehnolokog razvoja. Socijalna struktura zasnovana na podjeli na feudalce i kmetove, takoer

u odreenoj mjeri motivira one koji rade na zemlji (kmetovi) na pokuaje poveanja

produktivnosti u poljoprivredi.

Znanost u suvremenom smislu nije postojala u doba srednjovjekovlja, no veliki korak u tom

smjeru uinjen je osnivanjem sveuilita. Sveuilita su bila organizirana kao korporacije, tj.

organizacije s vlastitom pravnom osobnou koju su svjetovne i crkvene vlasti potovale, to

je stvorilo odreeni prostor slobode u kojemu se moglo relativno neometano raspravljati o

znanosti. Sveuilita su, ak i kada odreena pitanja nisu empirijski istraivala, postavljala

znanstveno relevantna pitanja koja e biti odgovorena kasnije. Osim toga, sveuilita su

stvorila odreenu vrstu "institucionalne memorije", tj. omoguila su prenoenje znanja

55Pirenne, 2005: 103.


40/151


stvarajui znanstvenike, ali i knjige, knjinice i sl56. Znanost, naime, za vlastito prenoenje

treba posebne institucije, tj. ne moe se prenostiti preutno, s generacije na generaciju, kao

npr. tehnologija. Korijeni sveuiline akademske slobode mogu se nai u dokumentu

Authentica Habita (1155), kojim je car Fridrich I Barbarossa, potaknut okolnostima u

Bologni, sveuilitima dao neke povlastice poput slobodnog putovanja u svrhu pouavanja i

uenja, izuzea od gradskih sudova i drugih povlastica koje su uobiajeno imali klerici

(sveenstvo). Osobito je vano bilo izuzee od kolektivnog kanjavanja zbog djela koja su

poinili sunarodnjaci sveuilitaraca. Naime, kako su studenti dolazi iz raznih dijelova

Europe, zbog naela kolektivne krivice esto su bili kanjavani zbog neega to su uinile

osobe iz njihove drave. Osim careva, ovakve povlastice davale su i pape, a esto su dovodile

do sukoba s gradskim vlastima budui da su sveuilitarci zloupotrebljavali imunitet i krili

lokalne zakone57. esto se dogaalo i da zbog sukoba sveuilitarci prekinu nastavu na

nekoliko godina ili presele u drugi grad. Ova akademska sloboda, meutim, nije u potpunosti

ukljuivala pravo samostalnog odreivanja onoga to e se uiti i pouavati, iako je sloboda

odreivanja nastavnog programa bila razliita u razliitim podrujima znanosti. Tako su

podruja geometrije, algebre i empirijske astronomije bila relativno neproblemati

znanost i kultura - skripta 2014/15

Documents