Ormarin

Volim biti u ( ormarinu )

Neću izaći. Tko želi, tko može, otvoriti će vrata i ući u utrobu tišine. Tamo su ispisane sve

priče. Mjerila, impulsi izlišni su. Onaj koji se okrenuo ozbiljna lica i otišao na drugu stranu u

znak pozdrava pokazao vam je otvoreni dlan. Priđite polako, postrance kao da vas odviše sve

to ne zanima. Pripazite na krajeve, na ogranke crta, linija koji vas vode, koje vam pričaju sve

ono što priča može ispričati. Dođe li vam u jednom trenutku okrenite svoj dlan. Osjećati ćete

se pomalo neobično. Nećete moći isprva prepoznati hodate li kroz vodu ili zrak. Kada budete

lišeni te dvojbe znati ćete da se nalazite između dviju riječi koje putuju jedna prema drugoj.

Tako smo sačinili priču. Jednu u nizu. Neki su stigli prije vas. No nitko, nitko ne izlazi iz

ormarina.

Nezaboravak

Ima jedna lijepa, malena. Ispod brda. Na brdu. Na otoku. Pored rijeke. Preko puta. Kod

susjeda. Blizu. Daleko. Crkvica. Govore da se nalazi u Prvić Luci na otoku Prviću. Govore da

se nalazi u mjestu Vranov nad Dyji pokraj rijeke Dyje. U njoj pjevaju. Dječaci. Djevojčice.

Svećenik im vodom izvornom škropi obraze rumene. Ali gdje su. Gdje je ona. Tu. Tamo.

Svugdje. Nigdje. Kako li se izgubila. Izgubila mene. Mene. Ona. Naći će.

Luka Mauro

Ne postoji, osim na starim fotografijama. U snovima. Nadama. U utrobi oceana. U potragu. U

plovidbu. Treba poći. Arkom, korabljom ili nekom drugom čunkom od oraha i perja galebova.

Treba pronaći dobra kapetana Dobrovita. Treba popuniti zalihe indiga, papra i miomirisa.

Treba tri puta po tri puta zaredom oploviti sva mora i sve more. I ploviti. I ploviti. Bez

prestanka.

Prvić Luka

Škola je velika. Mala. U nju uđeš u neko vrijeme kako bi nešto naučio. Pa odeš. Odeš

zauvijek. Kao. Kao otok. Na otoku Osnovna škola Lucijan Vrančić, Šibenik, podružnica Prvić

Luka. Tu stojiš. Pred njom. Sekundu i pol. Dovoljno. Dovoljno za molitvu. Oče naš, premili i

dragi, molim te. Molim te usrdno. Dozvoli meni, i ne samo meni, već svima koje volim i ne

volim, svima koje znam i ne znam, da sada bez razlika na godine upišemo po prvi puta prvi

razred Osnovne škole Lucijan Vrančić, Šibenik, podružnica Prvić Luka. Ti znaš, da ta je želja

iskrena. Ti znaš ono što si vidio. Vidio si čovjeka u luci kako sjedi na stolcu i čeka brod. Kad

brod dođe on ode. Kao. Kao čovjek koji odlazeći brodom podigne ruku i mahne čovjeku koji

sjedi na stolcu i čeka brod. Čovjeku koji zna. Čovjeku koji je upisao prvi razred Osnovne

škole Lucijan Vrančić, Šibenik, podružnica Prvić Luka.

Ormarin

Sve se događa u prostoru. Iz njega nije moguće izaći niti u njega ući. On jest. On jest ormar s

puno ladica koje se multipliciraju u fluidu zračnosti. Svatko od nas je ladica, ladica sa

miomirisom ružmarina, mandarina, vina, tišina, manje ili više glasnih. Kada nekoga volimo

kažemo mu: "Ti si moj Ormarin". Kada se na udaju sprema oni iz zaseoka Bistrovići kažu: "

Ona je kći od Ormarina". A opet, kada valja poći na ribe, a čovjeka, broda i riba nema, pa

nema, i nikako nema, ljudi će reći: "Otiša je kod Ormarina".

Gospa od anđela

U odjelu od tišine nema tišine a nema ni odjela. Sve je tu. Tu gdje je sve. Minuta posložena u

dužici oka nuđa ti kroz bistrinu suze jasnu sliku duše koja je zagrlila sebe samu. Okupala se

svojom okupanošću i sada je čista. Vidi da je drvo drvo, kamen kamen, i žena, žena. Da je

potrebno ostaviti sve da bi se dobilo sve. Potrebno je staviti kamene oblutke na oba oka i ući u

mrak. Potrebno je položiti glavu na tvrdi jastuk, jastuk od orahovine i jastuk od čempresovine.

Položiti svileni rubac preko lica. Sjene se u mraku množe, od jedne sjenke budu dvije, tri i

više, pa se utrkuju i igraju lovice. Ta igra stane u trenu kada crkveno zvono otkuca podne.

Tada zapjevaju. Kerubin. Mate. Macola. Darko.Vice. Muški. Oporo. Pjesmu. Pjesmu Gospe

od anđela. Vjetar zafijuče, zafrlji, zafučka i ka da se pita:"Ki ti je to otok.

Zelenolovka

Guzica joj zelenkasta. Tijelo bijelo, bijelo. Njuška drvena, grafitna. Tako je malena da ju je

jedva moguće držati među prstima i pisati njome. Zato, zato ju je trebalo odnijeti na otok

Prvić i u mjestu Prvić Luka ispred gostione Mareta ostaviti je ispod kamena na morskom žalu

i pustiti da je vjetar, da je more, odnese u tišinu, u plavinu, u prostor, u prostor u kojem

nikada, nikada nitko neće završiti ovu priču.

Hod po Petru

Molitva je bombon, bombon gust, kojeg progutaš i on se rastopi, rastopi u tebi. Tada postaješ

neizreciv, posve neizreciv. Kada progovaraš, progovaraš tišinom, onom otočnom u kojoj

minuta traje čitavu vječnost. Onaj koji umije čitati srcem zna da je neizrecivo izrecivo, posve.

Treba uzeti sandale zlatno bijele boje i hoditi, hoditi ka moru. More je kapelan ljudske duše.

Kada te poškropi ti samo klekni i utoni u njegovu dubinu. More će te podići i ti ćeš hodati po

vodi, po krošnji vode, raspršen u radost, u ljubav, u sve.

Brod od dodira valova

Se njiše, njiše se. Modrinom posut i kupolama sitnim, o slanim, slikanim ribljom krljušti. Sve,

sve guta se kao voda. Ornament je to jutarnjeg treperenja i večernje zagasitosti pospremljen u

kutijicu oka kao radost i tišina. Slušaš mašinu. Tihu. Bučnu. Šutljivu. U ovojnici lahora

svakodnevnog plovite. Nitko vam u susret neće poći. Osim vala umornog od svečanosti

protekle oslikane u razglednici nekoga davnoga ljeta.

Kako započeti dan

Skinuti s kapaka ranojutarnju skramicu. Pustiti tihi zvuk u sobu. Otvoriti prozor kako bi te

oplahnula svježina. Odjenuti staru mornarsku majicu i hlače izblijedjele od soli i vremena.

Bosonog sjesti u pleteni stolac na balkonu i promatrati kako se jutro nježno i pomalo

sramežljivo poslaguje u dan. Vrijeme nije šeširasto pa je moguće izaći van gologlav. U tamno

modrom odijelu i cipelama boje zelenkasto žutog limuna. Prozirnost dana pred nama je. Poput

slike neobojene, neoslikane. U koju ti ulaziš u sandalama. Sunčano bijelim, posutim zrncima

tamno ljubičastih stakalaca. To je dovoljno da dan postane zaigran. Svjetlucav. Pun želje za

odlaskom u daljinu. Prstovezom vezan sam za te. Poskakujem. Za tobom hitrom.

Vjeverastom. Putim se put žitnih polja. Skupa s tobom kršim taj zlatovez. Među različcima i

poljskim cvijećem prepoznajem tvoje grudi. Lomljenje moje i tvoje nije lako. Na koncu dana

tu je ljubav koja nam se otela poput papirnatog zmaja i odletjela vrh planina u modrinu

zvjezdanoga neba.

Polazište vjetra

Od svukud. Od nikud. Dolazi šumor. Zatvoren u sedefnoj kutiji. Skriven u modroj košulji. U

praznom prostoru iza kreveta. U kučici od paučine i ulovljenih buha. Prostire se u mrežnici

oka. U pužnici ušne školjke. Voli prazan dlan i izbrijan obraz. Ali i guste, tamne kose Anine.

Voli darove. Ponajviše zrnce pijeska ili zrnce gorušice, te pokoju slamku. Veličina ga umara.

Gorostasan fučne kroz ključanicu. Razlomi čitavu kartografiju na dva, tri djela. Polagano još

krcka preostale djeliće. Sve dok ne nastupi tišina. Potom se skrije. U hrapavu teksturu zida. U

škripu stara, zahrđala čekrka. U štropot nekog sustalog tanca. U modru, tešku halju. Pa onda

čeka. Čeka staroga kapetana i njegov brod.

Slušanje starih gramofonskih ploča

Popraviti kosu. Zabaciti je unatrag. Prebaciti ubrzanje na trideset tri, čedrdeset pet, ili neku

drugu brojku. Pomno ispitati oštrinu srebrno bijelog sjajnog metala gramofonske igle.

Isprobati nježnost crvenog baršuna kojim dotičemo svaku česticu prašine koja se udomila u

crnoj kori vinila. Vinila koji je sačinjen od kuglica čistog i sabijenog zvuka urešenog

pucketanjem elektriciteta. U tišini sakriven je čitav čopor zvučnih akorda. Toliko ih je mnogo.

Treba ih zapregnuti u dvadest četiri pari saonica i juriti hitro. Zacrtana staza gotovo je

beskrajna. Putuješ danima i noćima. Onda negdje stigneš a čitavo tijelo ti još vibrira. To

putovanje dugo oslobađa nas potrebe za razgovorom. Dovoljna je tek po koja riječ, pogled.

Pogled na oblutak u ruci. Koji podignemo i prislonimo uz ušnu školjku i slušamo zvuk

potoka, rjeke, oceana koji dopiru iz njegove nutrine.

Voluntas tua, maxima

Kada tebe volim, sve volim. Sve u meni, voli sve u meni. Hodim hodom hoda. Zemlji dajem

miris zemlje. Rastem kroz drveće, kroz ptice. Dodir svakoga moga dodira je dodir. Glasnotih

sam. Tihoglasan. Rasplakati me može samo hladnoća, ona mi nanosi neku vrstu boli. Pa onda,

onda odem šetnicom uz more. Podigavši ruke nehajno primijetim da zapešća mi krvare od

uboda igličasta i zimzelena lista kleke što rodi tamnomodre, gotovo crne bobe što su lijek i

začin tijelu i duši. Čelo tad okruni mi se dragošću, toplinom, gotovo nekom vručicom. U

očima gori mi vatra malena kresivom božjim zapaljena. Umor neki dođe od miline. Šuma

trepavica zastire mi vid. Vid u kome spuštenih vjeđa vidim sve i ulazim. Ulazim u boje, bilje,

u prapor, u les, u zemlju. A brkovi moji kao i brci mrava malenog i lava velebnog posve su

isti posuti bojom zlaćanom, bojom duše. Anima tua, anima tua, anima sacra.

Tuga

Bolest duše liječi se šestarom i kružnicom. U kružnici ocrtava se dubina. Dubina oceana tuge.

Ako u tu tekućicu pridodamo led, voće, mlijeko i šećer i sve to protresemo dobit ćemo pitak

melankolični liker. Nije na odmet posuti ga zrncima grubo mljevene kave. Jezik je tada

nedvojbeno osjećajan ali nesklon razgovoru. Oči poluzatvorene posute su skramicom tišine i

suza. U njih prodire malo svijetla. Ali lice, lice je lijepo, neizgovorljivo poput muzike. U tuzi

ima svetosti i boli. Usnice treba premazati limunovom koricom. Na očne kapke na trenutak

prisloniti nešto maleno. Maleno zagasito sunce. Koje bježi u zabrdicu, u neku viticu dima. Te

tako čekati dok se ne ojutri.

Uporište

Na niskom starom kauču ležala je baka Tea. Već dugo bavila se umjetnošću kako od kruha i

vode živjeti. Voljela je svijetlozeleni porculan u kojem je nekad posluživala domaću juhu s

rezancima. Kao i srebrne plesne cipele koje su već dugo stajale na tavanu. Plesala je, mnogo.

Bila je učiteljica ručnog rada. Glas joj je sada bio jedva čujan. Muku svakodnevnu podnosila

je bodrena svojom urođenom vedrinom. No, ipak u zadnje vrijeme je bila malo zdvojna zbog

slika mladosti, djetinjstva, koje bi joj dolazile nenadano čim bi sklopila oči. Nasmiješila bi se.

Protrljala oči, i one bi nestale. U starinskoj bočici čuvala je malo mirisne vodice od latica

ruža. Kada bi imala potrebu biti lijepa stavila bi kap mirisne vodice na dlan kojim bi

dotaknula čelo. Tada je sve plesalo, plesalo oko nje, puno uzdaha i divljenja. Tako, tako je

željela da joj netko pokloni jabuku medmašicu. Baš nju. Kada ju je ugledala u košarici na

stolu nije bila iznenađena. Prerezala ju je po pola i stavila na tanjuriće. Potom je sjela za stol. I

čekala. Onog koji ju je darovao.

Identitet dodira

Niježna, sniježna, tanka poput lista papira liježala je čitave dane pod prozorom obojanim

sunčevim svijetlom. Pustila je dan pred sobom, a on nikako, nikako da se odmota, prođe.

Kada bi se probudila usne bi lagano olimunila, oči onarančastila, tijelo poškropila vodom.

Potom, odijenula haljinu boje mrkve mlade. Bosonoga pošla do drvena stola na kome

prostrijeta bila je tkanica nedovršena. Vrijedna bi bila čitav dan niti svebojne uplićući, tkanicu

šireći u beskraj nebeski. Ispružila bi ruke ispred sebe i pustila da ju odvedu u san. Čim je

dodirnula jastučnicu zaspala je a s njom i svi anđeli zapleteni u kosu njenu.

Proizvođač ljepote

Je li to zbog mene ili tek tako kako bi vidio i prenio drugima, kako bi oni vidjeli ono što

vidim. U mom životu pobrojano je pedeset i četiri godina ukoliko je izračun točan, a nadam se

da je. Moj prehrambeni ciklus zahtjeva povremene posjete tržnicama. U svakome gradu

kojega posjetim odem na tržnicu i šćućuren negdje u uglu čitam novine u kojima ništa ne piše

jer sve je zapisano u slikama života koji je preda mnom i koji ne treba pjevača jer sebe sam

opjevava. Tu na klupama i između njih je ljepota, ona vidljiva i ona nevidljiva. Vjernici poput

mene svaku subotu, katkada i nedjelju pohode ta mjesta i bivaju darovani darovima koji se

katkada teško nose. To su darovi radosti, beskrajne radosti. Vidjeti u svemu i svakome ono što

je prvodogođeno i zauvijek zapisano. Pritom plakati suzama radosnicama koje teku iz dubine

srca, srca onoga tko nam je darovao ovo srce. I tako, u tu jednu subotu od subota, u redu,

čekajući pregršt bukovača, ugledah nju, najljepšu ženu na svijetu. To su moje oči rekle. Oči

koje gledaju sada vas. Gledajući njih možete vidjeti nju jer ništa izvan mojih očiju nije

zapisano. Brine me jedino zna li ona da je najljepša žena na svijetu. Obično se brinem bez

potrebe. A opet, nikad se ne zna. Koraci nas katkad upute neočekivanim putem. Idući od

tržnice izbrojio sam pedeset žurnih koraka i pričekao da se upali zeleno svijetlo kako bi

prešao na drugu stranu, do tramvaja. Tada, u trenu, u trenu od trena, presijecajući kolonu brzo

jurećih automobila mladić na biciklu bi udaren u zadnji kotač i odbačen tik do mene. Rekoh

mu:" Mogao si poginuti." Ništa nije odgovorio. Bio je to crnokos mladić, preplašen, ljut, lijep.

Najljepši mladić na ovom svijetu. Ne znam koja me huda sudba tjerala dalje. Nedostajao mi je

još maleni komadić, ljepote. Buket cvijeća koji obično kupim na tržnici zaboravio sam kupiti.

Vozeći se tramvajem primijetih prodavačicu cvijeća. Kupih buket, prekrasan. Buket je bio

sačinjen od plodova i grančica pokupljenih sa zemlje. Plodova divljeg kestena, divljih jabuka,

nešto bobica raznih, raznobojnih i po koja grančica bora. Sretan vratih se kući kako bi

pripremio objed. Spremajući juhu od kostiju htjedoh dodati nešto raslinja među kojima i

prstohvat peršina koji je zamjetno požutio te krenuh baciti ga u smeće. U zadnji trenutak

primijetih njegovu samozatajnu i skrivenu ljepotu te peršin kao ukrasni cvijetak dodah u onaj

moj buket. Oči umorne mi od tolike ljepote sklopile su se, te zadrijemah u modro žutom

naslonjaču.

Abeceda

Čitajte abecedu. Ona počinje sa slovom A, a završava sa slovom La. Ja se zovem LaA.

Dvadeset i osam mi je godina. Nosim srebrne trepavice svaki dan. Hlače uske. Veste široke,

na crno-bijele pruge. Oči mi, oči mi mliječno zelene. Oči mi, oči mi tirkizne. Oči mi, oči mi

azurne. Oči mi, oči mi boje mente. Sunce me gleda i pije svjetlost iz očiju. Ja sam njegova

kći. Pohađala sam škole šarene. Naučila zore kako da izađu iz noći. Noći tješila kada su

morale otići. Pridošlice voljela, svih vrsta. Opijena sjenkom svakom koja prođe i dotakne me.

O, najviše volim plesopis. Tada sila kralježnice teče, teče. U beskrajnu haljinu prostora koja

se kroji prema svakoj mojoj želji. Iz želje može izrasti šušanj, nokat ili zrno svekoliko.

Pobrojati nije to lako. Pauze su sve duže, a igre sve kraće. Umor nije moguće izbjeći. Trebam

presložiti svoje mikrokristale i početi ponovo život kao pahulja, pahulja velika četvrt

milimetara.

Oči srca

Ono što je iznutra vidi ono što je izvana. Polako, polako otvaraj oči srca. Ako ti je teško

zaplači. Oplahni ruke suzama. Pa ih pusti, pusti otići u daljinu. Ali noge, noge moraju ostati

čvrste, neka odu u dubinu zemlje i tu se ukorijene. Tako ukrižen u prostoru postaješ dodir

sviju dodira. Sve dolazi k tebi i sve odlazi od tebe. No poželjeti ne smiješ ništa. Ti si na koncu

poput cvrčka, cvrčka koji radosno pjeva. Onoliko, onoliko dugo koliko pjev traje.

Organička poezija

Oblici slova savršeni su, cjeloviti. Pružaju se u prostoru, jure u kosinu, ulaze u zavijutke ili se

snalaze kako znaju i umiju. Potrebno je otvoriti usta kako bi se izdanci slovni razrasli u svim

bojama, oblicima i zvukovima. U zemljinoj kori je magma svega izgovorenog i

neizgovorenog. Najteže je apsorbirati tišinu. Ona je radioaktivna, alkalna, sveta. Ona je živo

biće koje pjeva glasom nutrine. Odjeća joj je satkana od dugina kolopleta. Od trajanja. Od

trenutka. A kada odjene mrki kaput noći sve pod njim vibrira, treperi i zvuči. Popije li tkogod

iz njenog kaleža i kap opijen je, pleše i pjeva bez prestanka. Život mu je poput mladice lijane.

Jednostavan i ljubak u svome trajanju.

Palčevi

Ovaj slovopis posvećujem svima, osim Zdenku Bužeku. Rođenom od majke Rade i oca Vilka.

Rođenom u Helsinkiju, u Finskoj. Od rane mladosti družio se sa daždevnjacima koji su u

njemu prepoznali jednoga od njih. Uz sve moguće zabrane njihovo druženje, prijateljstvo i

ljubav nije bilo moguće raskinuti. Poklonili su mu sve što su mogli, svoje velike oči, palčeve i

želju da bojom i oblikom mijenja svijet. Osoba koja bi bila sklona detaljnije pregledati

anatomiju Zdenka Bužeka uočila bi i druge detalje koji nedvojbeno ukazuju da je on čovjek-

daždevnjak. Slikajući svoje najpoznatije tiskokaze među kojima je i "Odlazak u noć" uzeo bi

hamper boje, uronio ruke do lakta, te bi naizmjence pritiskao palčeve o plohu platna

utiskujući tako boju u dubinu same teksture. Njegove slike najbolje bi se razaznavale opipom

jer su bile izuzetno reljefne. Ali opet, raspoloženje, emocije gledača mijenjale bi obojenost

slike. "Odlazak u noć" stoji iznad moga radnoga stola. Dan danas ne znam koliko je ta slika

promijenila mene a koliko ja nju.

Zbijene trokutne formacije

S dvije kolone krenuo si u napad. Svaki udarni klin sličio je trokutu. Trokutu palačinke s

pekmezom od jagoda posutom koricom limuna i listićima timijana. Nenadano, posve

nenadano postao si brankomalešast i svi, svi su te čudno gledali. Nosio si košulju koju nosiš

svaki dan i neku torbu pomalo starinsku u kojoj su bili papiri i štogod drugo što miriše, šušti i

šapuće. Bio si samo prolaznik, a opet neki su te primijetili. Pa čak i to da se nisi obrijao jutros,

a možda ni pogledao u ogledalo. Čuperci kose, a i sve ostalo nije baš bilo nalik oklopnoj

postrojbi. Sav si zapravo bio od pliša. Medo starinski iz našega djetinjstva. Netko tko je popio

lončić mlijeka ili nečega jačeg. Kao. Kao što je na primjer sok od 7 000 hrastova. Pa su neki

rekli da si od dobrog materijala, materijala koji se zove tekst.

Literatura

Nesumnjivo je da smo sjedili jedan nasuprot drugome. U tramvaju. Podmajca i nadmajca bile

su bijele i isticale su oblik tvojih grudiju. Sva si bila monokromno bijela, čvrsta. Prijeko

ramena, oko vrata bila ti je nehajno prebačena smeđkasta vesta. Nosila si velike tamno

mliječne naočale i srebrnaksto metalne narukvice i čitala knjigu. O kroničnom umoru. Ja sam

se bavio mislima Svetoga Franje Saleškog koji je govorio o ljubavi, bez mjere. Možda to nije

bilo odveć neočekivano da spopao me umor. Htio sam te zamoliti da mi posudiš svoju knjigu,

a ja bih ti drage volje poklonio svoju, nadajući se nekom gotovo neobjašnjivom dramatskom

obratu kakav ni u literaturi nije zabilježen.

Šimun/Limun

Dotrče. Otrče. Pretrče. Zatrče. Sedam i sedam puta zaredom. Šimun i Limun. Ni jednog

uloviti ne možeš. Tri im je godina. Obojici. Kose im kovrčave. Braća su. Buhice hitre i

skočne. Baka Rozarija miluje ih koprivama. Majka Dominika uhvati jednog, ispusti drugog.

Potrka, strka, utrka ne staje ni tren. Pas Hren najhitriji je. Kao da se svi vrpolje u čađavom

loncu bez poklopca. A to je samo ljubav, radost bezgranična što htjela bi se uloviti za repić

vlastiti. Obitelj je to složna što živi ispod strehe na adresi Veliki Potočec 93. Tu je i prabaka

Ivka, rođena 13. studenog tamo neke godine i nekog stoljeća. Djeda Franjo spi na pečici nalik

reš pečenom krumpiru bez maslaca. Na njemu je gruba lanena košulja i bijeli šešir malo

nakošen. Popio je dva, tri čaja s rumom, previše. Sve je to zemaljsko, jednostavno, kao crtež

dječji orisan bojama, šimuno, šimunolimunastim.

18/36

Da, treba odmah reći na početku. Imala sam osamnaest, a on trideset šest, k tome ženu i troje

djece. A mi smo se voljeli jako, skrivečki. Držeći se za ruke, preko plota, pitao me bih li se

udala za njega. Prepala sam se, pobjegla na biciklinu. Razbila koljena. Bila sam, bila sam

nekako skromno odjevena. No lijepa. Jakih obrva, kose valovite, crne. Sve, sve na meni je

bilo tako čvrsto, dodiru nježnom sklono. Sam pogled i lagani dodir ruke činili bi me sretnim.

Znale su to one. Moje prijateljice. Adela i Albina. Smijali su mi se. Zadirkivale me. Gurkale.

Rekle su mi da će on otići, i otišao je.

Rendes

Nekako je djevojaštvo prolazilo pokraj mene. Ljubavi neke poput ptica odletjele su u druge

krajeve. Franjo, moj otac bio je brižan i strog. Čuvao me od svega, pomalo. Ali od njega nije

mogao. Bio je crn, vitak, u uniformi. Pozvao me na rendes. Bili smo u kinu. Stiskao me. Tu.

Ali i tamo. Osjećala sam se kao liker od vanilije. Kada smo se odlučili vjenčati otišao je do

moga oca. Igrali su karte, satima. Progovorili možda tek riječ, dvije. Onda je majka iznijela na

stol ručak. Sve je bilo dogovoreno. Odjenula sam prekrojenu sivo ljubičastu, amerikansku

haljinu i udala se. Dočekala sina kojem sam sve to ispričala.

Ostati malena

Uvijek sam boravila u kutovima sobe. Izrađivala crno bijele crteže. Usitnila bi ih na najsitnije

komadiće i bacala kroz prozor. Oh, kako me je veselio njihov let krivudav. Učila sam kako

prostor svakodnevno vibrira i odslikava se u očima. Nisam htjela zaspati. Pratila sam zraku

sunca koja prodire kroz prozor i prosipa se u svim bojama. Pa i u boji moga lica koja se

mijenjala kako bi se mijenjao dan. Tako sam uvijek mogla poći bilo gdje, ali i ostati u kutu

sobe. A tu je bilo zapravo najbolje. Crtati crno bijele crteže. Ništa ne posjedovati. Samo

dlanove ispružene u prostor.

Tri sobe

Ognjica neka tinjala je u daljini. Kiša od ruža vatrenih i sniježnih bila bi prerezana reskim

zvukom groma. Vrijeme je izgaralo u punini početka. Bio si tu negdje skupa sa svima. Svijet

je bio mlad. Udarajući snažnim srcem iskona. Nisi se gurao, bio si kao obično među zadnjima.

Kretnjom nehajnom pomaknuo si zastor od kiše. Pustio si da se kapi kiše stope s tvojim

suzama. Prostor u koji si kročio bilo je pun dragosti, smijeha i dodira. Koraci brzi, koraci

spori, izmjenjivali su se. U očima oslikanim svjetlucavim i otamnim bojama vrijeme je

prolazilo brzinom, brzinom života jedne vinske mušice. Jednu večer pronašli su te mrtva u

stolcu uređenih brkova i svjetlucave kose, a ispred tebe na tanjuru stajala je kriška naranče

posuta komadićima kandirana šećera i mrvicama čokolade. Prostorija se ispunila plačem. Plač

je samo vrsta tužnoga kolača koji malo teže pojedemo, ali nam je poslije lakše iako nas

ponekada stisne oko srca. No kada uđeš u prostor, u oblik iz nutrine, u bruj zvuka čija si mala

čestica, košulja koju nosiš prostrana ti je i u nju stane sve, baš sve, a ti, ti nemaš velikih briga.

Ipak ostane ti pokoja. Pa tako gledaš iz daljina u tanjur sa voćem. Primijetiš da se zastor

oslikan scenama iz lova pomalo mreška. Strelovito, Ivana malena istrči. I cap. Tanjur bi

prazan. Ona nasmiješena i ponosna stajala bi nasred sobe. Znala je da je to tvoj poklon.

Kuća na Mažuranićevoj 10

Tu me više nema. Slikopis prostora zabilježen je samo u mome sjećanju. Mogu putovati sam

bez ikoga. Ali ako me tkogod dodirne za prst maleni može poći sa mnom na taj put. No treba

znati neke stvari. Ravno, pa na desno bakina je soba. Korak dalje, soba je gostinska. Korak

unatrag vrata su drvena kroz koje se kroči u kuhinju djedovu. A onda, posve neočekivano s

desne strane je ostava puna oblika i mirisa. Malo unatrag, prema sredini, vrata su kojima tu

baš i nije mjesto.To je razlog više za otvoriti ih i ući. Ući u svijetlo, u bjelinu kupatila gdje

pere se tijelo, a i duša. Nitko, nitko ne bi očekivao da je to prostorija prolazna i da su iza tih

vrata druga vrata. Vrata očiju velikih, velikih i djetinjih.

Soba oslikana svijetlom

Dišeš u maternici sobe. Koja se poslije devetminutnog sna otvara. Kako bi pokazala

jedinstvene i prekrasne osobine svijetla. Kako bi te primila za ruku i naučila hodati. Kako bi

slušala tvoje želje. Bacila pred tebe kockice oslikane bojama duge. Ostavila te zaigranu,

rasplakanu i nasmiješenu. Svu musavu od poljubaca. S kosom nalik raspršenim snježnim

pahuljicama. Punu, punu vibracija. Usredotočenu na svaki prizor života. Na svaku česticu, na

svaki val. Blistavu od dodira narančina drveta koje se je rascvalo samo tebi za ljubav.

Čajnik

U starom, hrđavom, željeznom čajniku komadić je ledenjaka plave boje. Uskoro se na

površini vode pojavljuju krugovi i pregršt mjehurića. Pod vrelinom ledena struktura u kojoj je

zaspalo vrijeme i tišina mijenja svoju atomiku. Izmaglica ispunjava prostoriju. Nosnice

nastanjuje jesen od mirisa tako sustala i nježna. Plod drenjka resi porculanski tanjurić oslikan

zlatovezom. Okruglice od prosa otkotrljale su se niz dlan želeći pobjeći od jezikolovaca.

Takav dan vrlo je kompaktan. Mjehurići zraka u čajnoj posudi upijaju dugačke valne duljine

bijelog svijetla tako da se taj lom svijetlosti oslikava o zidove kao vitraj raznobojnih vedrih

boja. Takvo milovanje može čovjeka učiniti na tren snenim u potrazi za slamnatim papučama.

No neka toplina i osjećaj svevremenosti brzo nas prene. Sve poprima svoj oblik. Oblik kakav

ima starac, breskva i dječak.

Više se ne sjećam

Ljubo. Pavao. Sunčica. Najbliži smo rod. Kao jabuke s jednoga stabla. Jedna pjegavija, druga

šarenija, a treća kuštravija. Više se ne sjećam kako se to sve dogodilo. Čekao sam Pavla.

Pratio put ptica u zraku kroz prozor hotela Palace gdje sam najčešće odsjedao. Bio sam

umirovljeni provincijski profesor glazbe. Čovjek koji pokušava zaokružiti svoj život. Na stolu

je bila bočica crne tinte i neko hrskavo pecivo posve razmrvljeno. Trenutak je bio tako škrt.

Krenuo sam pisati poruku. Uzeo štap za šetnju i primio za mesinganu kvaku s nakanom izaći.

Pa se opet vratio i sjeo na stolac gledajući u tri naranče u staklenoj posudi. Znao sam da je ona

koja netremice gleda sunce otišla. Nisam to mogao izgovoriti sebi, a kamoli nekom drugom.

Nije ni bilo potrebe. Pavao je ušao bez kucanja i sjeo pored mene s zapaljenom cigaretom.

Dodirnuo me je samo rukom i šutio. Otvorio je kutiju napolitanki. Naših napolitanki. Bilo su

malo slane od suza. Arabeska noćnoga svijetla uskoro je ispunila sobu. Sobu boje indiga.

Sobu gotovo bez ijedne sjenke, osim sjenke osmjeha koju sam ugledao na Pavlovim

usnicama. Sigurnim prstima uhvatio sam ga za mršavu ruku dijeleći s njime taj mali zalogaj

vedrine i spoznaje da ćemo zajedno dočekati jutro kako bi pozdravili onu, onu koja netremice

gleda sunce.

Pusti svijetlo

Stanovao je na kraju sela. Do njega je teško bilo doći. Selo je bilo nalik čipki končanoj od

mnoštva trokutića, nepravilnih i grubih. Izgledalo je kao da je netko razbacao posteljice,

dunjhice, plahtice u koje se je najbolje ušuškati i zaspati. A opet iz visina sve je to ličilo na

koricu torte ispod koje se krije slatkoća i prhkost. Sve, sve je to bila hrana, hrana prozračna

kojom se hrani duša i tijelo. Kada bi se netko dokoturao do vas samo bi se smješkali, gurkali i

pričali doskočice. Krajolik je bio rudimentaran i bahato lijep, poput konobarice iz lokalnog

birca. A opet, kao da je sve bilo zamotano u zeleni damast kupusa, kupusa koji bi svaki čas

poskakivao od veselja. Pa bi stigao Nikola, Nikola koji stanuje na kraju sela i rekao bi

Barbari: “Sve stvari šute, sve stvari govore.“

Kruhodar

Nastanila me sreća kao što djecu nastanjuju zubi mliječni koji otpadnu. Nema tu tuge. Zub

prvi čuva se u krpi pamučnoj urešenoj nitima bojanim i zlaćanim. Pisana je to poruka srca i

tišine bez koje nije moguće pripremiti ukusan objed. Za objed onaj rani, jutarnji, u postelji

zora te ne smije zateći, čim se osjeti prva friškina treba ustati. Popiti malo noćne gareži

pokapane rosom. Pojesti kruh težak 454 grama urešen špekom debljine 13 centimetara. Tako

malena objeda teško je zamisliti. Zato je lako u polje poći odjeven u rublje čisto s trnokopom

preko ramena. Kada ti podne udjeli cjelov u čelo njiva zemlje črljene okopana je rukom

tvojom težačkom. Ti si lijep, sve ljepši, kada i dođe starost svi će znati po tvojoj ljepoti da

ljubilo te sunce. Ti si, ti si njegov kruhodar.

Prvina

Sipila je kišica kada se tvoja majka vratila kući u doba dana kada su se oblikovale prve mrvice

mraka. S njom došao si i ti i dobio ime po cvijetu kojeg je ugledala. Okupala te u vinu punom

smokava, grožđa i gorkih trava. Sve kako bi spoznao gorčinu i slatkoću. Danomice je mrazilo.

Trebalo je prezimiti. Prelomiti zimu po pola, kao kruh. Sobe u kući bile su velike i daleke.

Svaki razgovor raspršio bi se u kristalne komadiće zvuka koji bi se sudarali i odjekivali

tvoreći novi govor znan samo anđelima i oglašenicima nebeskim. Išlo bi se spavati čim padne

mrak, oko tri sata poslijepodne. Bilo je to planinsko selo ocrtano kozjim stazama i korovom

grubim i oštrim. Pridošlica nije bilo. Planinu su kao četverorogi šešir krasila četiri vrha. Na

njima su živjela braća, Stjepan, Josip, Franjo, Slavko.

Kako sam prepustio stol Krsti Papiću

Uobičajeno je i znano svima, gotovo svima, da kada uđem u restoran Tip-Top na uglu

Masarykove i Gundulićeve sjednem za stol u uglu tako da mi je s lijeve strane Tin Ujević a

ispred mene visoko Josip Sever. Ali eto, nenadano, vidim sjedi za mojim stolom Krsto Papić.

Čovjek samo što nije počeo objedovati. Kako da mu kažem da je sjeo za moj stol. Moguće je

da su i neki drugi sjeli za moj stol a da ja to ne znam. Trebalo je nešto smisliti, tako da bude

po mojem, a opet i po njihovom. Razgovor s natkonobarom, mladićem vijorne kose,

odjevenim u tamno elegantno odijelo bojim se ne bi iznjedrio ploda. Nije bilo druge no

odluku donijeti sam. Stol nisam htio prepustiti drugima. Opet, razvijati neprijateljstvo ili koji

drugi hudi osjećaj prema tim meni znanim i neznanim ljudima nije potrebno. Nije dugo

trebalo a da shvatim da su to moji dragi gosti. I zato, zato im svima kažem:U slast. U slast.

Dragost

O, draga borovnice. O, draga brusnice. Ta bile ste, ta rasle ste u šumi. Sada ste tu preda

mnom i sa vama sva šuma. Šuma sa svim svojim mirisima, okusima i zvukovima. Plodove

vaše majušne kada stavljam na jezik pod nepce to je, to je kao kada primam hostiju. Pustim je

da se rastopi i ja skupa s njom. Milina. Od dragosti sav sam spor. No to je sporost koja u sebi

nosi brzinu sustalu. Ona u jednom trenu procvjeta, bukne. Ima snagu zelenog oraha. Ima

snagu visoke trske. Od siline trbušna stjenka očvrsne a i taban čvrsto gazi po zemlji.

Odjedanput sve je važno i sve je tu.

Korica kruha

Korica kruha polagano se trga. Lomi se umor, krijepi duša i tijelo. Sve bude lijepo. Bijelo.

Zimzeleno. Ušuškano. S mirisom čaja od mente u nosnicama. S mrvama kruha na brkovima

crnim. Sa stola blagdanskog puši se juha od mrkih trubača posuta listićima šafrana i maslaca.

Krenuo si van poslom, sušiti ribu na buri. Na glavi ti je bila kapa sačinjena od neobojene

kozje vune, a na nogama cipele čvrste. Ogrnuo si se radošću. Vrijeme je bilo protočno. U

torbi prebačenoj preko ramena nosio si komad pčelinjeg saća, olovku i litru crnjaka. Sve za

ugoditi duši i tijelu. Noć se već bližila, još uvijek svjetlosti puna i rujna. Puna titraja,

svjetlucanja, odbljesaka. No pred san trebalo je još štogod zgotoviti. Izmoliti časoslov dana. U

peć ubaciti drvo graba, hrasta, bukovine i borovine kako bi noć bila topla a k tome i mirisava.

Kada se u kuhinji vatrica u starom šparhetu razgori uzeti vanjgl, dva, punih jabuka, krumpira,

žutih tikava i kobasica, pustiti da se to sve krčka, kuha, peče, pari. Čitava kuća omirisati će još

više. Biti će potrebna čitava torba soli i vode. Navijestiti koju kaplju mlada vina zasigurno

neće biti na odmet. Kada na nebu ostane još mali kvadrat sivoga prostora trenutak je da

svetkovina počne.

Tanjur

Trebalo se domoći niekih novacah i kupiti veliki keramički lonac. Lonac oplahnuti

maslinovim uljem te začinima raznim i pustiti stajati na prozoru u noći kada pun je mjesec.

Dignuti se u zoru ranu kad na nebu još trag je mrkline, a jutro tek što se nije došuljalo. Ubrati

trave razne, posne, slasne i krasne. Ponuditi ih suncu da ih prožme toplinom. Zatim poškropiti

vodom morskom, riječnom ili potočnom. Kako već bude zgoda ili prigoda. Pri tome valja biti

sabran vrlo. Napet možda malo što jagodičnim kostima daje čvrstinu a nama neku strogost

koju upravo traži ovaj trenutak. Trenutak pred put. U potragu za sastojcima bitnim što kriju se

u šumi, na planini. Krenuti treba među ribe, ptice, ući u brlog medvjeđi. Naučiti njihov jezik.

Vratiti se pun darova svijeta prirode. Pustiti ih u lonac keramički, u bujicu vatre i pare. Kada

dveri se otvore usana naših niz nepce proći će srh a u utrobi našoj pjevati će hrana. Trebamo

reći hvala. Fazanu purpurnom. Pastrvi potočnoj. Medvjedu brdskom, rumeno žutom. U svijetu

livada, šuma i vrletnih planina dom svoj tražeći.

Svečanost

U meni je svečano. Miran sam, tih, proziran. Nemam nikakvih želja prema tebi, osim onih

bosonogih. Želje da tvoj palac dotakne moj. Tada ću se pretvoriti u suncokiš i nestati. Tek

dragi Bog pronaći će me na sjenokoši zaspalog. Probuđen dugo ću žmirkati ne znajući gdje se

nalazim. Izaći ću na prašnjavi put u dugim zelenim hlačama bez želje znati kuda me put vodi.

Mozaik nizbrdice ispred mene pretvorio se u kuštravu hrpicu boja u kojoj sam nenadano

prepoznao tebe kako mi trčiš u susret. Volim tvoj struk boje bijele čokolade. U njemu se

rastopim. Hoću/neću te u isti čas, u isti tren, na vrhu svoga jezika zaspalu/probuđenu. Otvoriti

ćemo prodavaonicu kruha i peciva. Ustajati ćemo u tri sata ujutro i mirisati po neprobuđenom

danu. Nikakav vjetar neće nas prepasti. Doručkujemo obilno zrnca soli i grudvice grožđana

šećera. Kada je blagdan najedemo se friškog hrena i suzama blagosiljamo svaki trenutak

našeg zajedničkog života. Naš život ispisan je ravnocrtno i krivocrtno. Tkanica koju smo

ispleli očarana je smijehom i tišinom. Tkivo našeg svakodnevnog govora poput je nevidljive

tinte. Zagonetka u kojoj više nema zagonetke. Naša ljubav je vrlo pismena. Kolovrat je to od

sunčevih niti i zagasite vatre tvojih očiju.

Unatoč tome Lana kasni

Njezino ime nije bilo Lana, već pastirica gorska. Skrita u imenu, skrita u prostoru. Sva u

haljinama skrovitim, mirnim. Kao potok. Kao tišina. Kao dodir. Kao put svakodnevni u

maramici zamotan i odmotan. Istovremeno. Stvarna i nestvarna. Kao cvijet livadni. Smiraj

noćni koji se reže kao kolač. Sladak. Tih. Kada bi se probudila u noći pogledala bi u zrcalo i

otišla s njegove druge strane gdje je nitko nije mogao naći. Osim onoga tko je voli. Koji joj

kaže:Laka ti noć.

Stigla nova kolekcija ukosnica

Jedva si to dočekala. Bila si nestrpljiva vrlo. Netko bi u tebi prepoznao plavetnu dugorepku, a

netko crnoglavu grmašicu, no ti si zapravo bila nalik šumskom zvižku. Izbor detalja za tebe je

bio bitan. Već dugo nisi mogla naći ukosnicu onakvu kakvu želiš. Jednostavnu. U obliku

slomljene grančice ili paučine urešene jutarnjom rosom. Kada si je ugledala konačno bila si

sretna. Spremna otići, otisnuti se u prirodu, prirodu tvoje nutrine koja tvoju vanjštinu čini

mirnom, skladnom, lijepom, na trenutke velebnom. Podatnom svakom vjetru koji te nježno

miluje i lice tvoje ukrašava osmjehom.

Proći ću kroz grad

Ogrnut crnim velikim šalom. U ranim jutarnjim satima. Kažiprstom pokazivati ću put kojim

trebam krenuti. Truditi ću se da na vrijeme stignem na sastanak. Kada otkuca devetnica trebao

bi stići. Dodirnuti tvoj kažiprst. Obgrliti te rukom, drugom. Pokloniti ti veliki krasuljak.

Poljubiti te u sjekutić koji te malo boli. Potom, poljubiti te još jednom i ni jednom. Iznenada,

udariti ćeš me malom i snažnom šakom u rame i reći:“Dosta, dosta je medicine.“ Ja ću ti se

nasmijati. Sjekutići će doći do izražaja. Pogledati ćeš me ispod oka, polako mi prići i poljubiti

me. Potom utrčati u prostor košulje i dugim i tankim prstima škakljati me. Predati ću se,

nevoljko. Pritajiti se. Vrebajući resicu tvoga uha prekrivenog pramenom oštre kose. Podići ćeš

se tada na prste i krenuti korak, dva, unatrag. Čas na jednu, čas na drugu stranu. Tako u okrug,

otplesati svoj ples. Snenost neka, nenadana spopast će me. Ti ćeš me samo ogrnuti onim, baš

onim crnim, velikim, velikim šalom i zaspati uza me. Negdje pred jutro samo bjelina, bjelina

tvoje i moje puti stopit će se s bjelinom još neprobuđena dana.

Nježnost

Stanovala sam u Maloj ulici broj 2. Bila je to trošna, kamenita kuća u sjenci. U to vrijeme

nosila sam karirane košulje sa zeleno bijelim uzorkom a kosu mi je resila kopča boje staroga

zlata. Na ulazu gotovo uvijek bi zastala i nogu držala u zraku kao da ne znam kuda trebam

krenuti. Onda bi odjednom ušla u prostoriju. Okrenula se čas na jednu čas na drugu stranu kao

da nešto tražim. Pa bi samo utonula u polumrak, kao u neki topli kaput ili zagrljaj. Hodala bi

kao po vodi na vršcima prstiju visoko uzdignutih ruku. Volim vodu, prohladnu, mlaku, toplu.

Volim narasti visoko, visoko kao grančica da mogu otvoriti prozor zraci sunčanoj. Volim biti

mala ništica zamotana u gužvici pamuka. Volim, oh najviše volim limenu kutiju, zatvorenu,

na vrhu ormara. Posutu prašinom boje sivoga miša.

Nepravilno iscrtano

Tvoje je lice. Kada otvaraš usta prinoseći im žličicu kandiranog voća posutog ledom i

cimetom. Od sutra radiš u turnusu drugom. Viđati ćemo se rjeđe. U haustoru svakako. Na

snježnom puteljku tragovi će nam se susretati stopala naših svako jutro i svaku večer. Naučiti

ćemo jezik svih ptica usputnih. Ostavljati im poruke o zagorjelom ručku, preboljenim

bolestima i omiljenim jelima. O svemu. Život će nam postati pjevan. Naučiti ćemo slušati

zvukove koje drugi ne čuju. Vidjeti kretnje u prostorima dalekim i izvanvremenim. Ako te

spopadne štucavica ja ću to znati isti čas. Poslati ću ti zebu s kapljicom rose u kljunu.

Ogladnim li na prozoru ugledati ću palčića što donosi mi par travki i zrna hranjivih koje mi ti

kao užinu šalješ. Naši razgovori biti će dugi, neprestani. Kada se u mijeni vremena nađemo u

zajedničkoj postelji pogledati ćemo se i zaspati za nekoliko minuta. Probuditi se, potom

poljubiti i ruku prepletenih okupati u zori prvoga dana.

Vibracije

Glas. Stablo glasa urešeno je krošnjom koja pleše kao suknja djevojačka. Od same radosti.

Kretnje su tu i sjenke nečije. Prelet noćnoga leptira. Treptaj tek neprimjetni oka. U košarici

glasa tvoga sve puno je boja i mirisa. Ne moram pogađati kako si odjevena i boli li te štogod.

Sve mi to govori tvoj glas. Glas koga mogu dodirnuti a da ti to ne primijetiš. Barem ne uvijek.

Strastveni sam skupljač svih tvojih glasova i uredno ih katalogiziram. Kada nisi raspoložena

pružam ti na tanjuriću koji bojazvuk prigodno ukrašen za tu priliku. Kada iz nepoznatih

razloga zalutam u breziku i krenem niz vijugavi put ne mogavši pronaći u džepu malu grafitnu

olovku začujem škripu pedala. Znam da to ti juriš na svom žutomlazu i donosiš mi moju

kolekciju olovaka i komad papira kako bih mogao zapisati: Volim te.

Žena boje tamnoga vina

Kao ljubavnik odlikujem se neuobičajenim odlikama. Širem krugu poznata je odlika mog

strmoglavog opažanja i ponašanje jurišnika. Susret, susret s ženom boje tamnog vina vrlo je

neobičan susret. Ta žena na prvi pogled je neugledna, ne ističe se ni bojama, ni obličjem.

Izgleda kao da miruje, kao da se gotovo ne pomiče. Najmanji njezin pokret sve mijenja. Imam

potrebu promotriti je, izučiti, kao prekrasnu sliku u ulju izloženu u muzeju. To nije moguće.

Ne gledam ja samo nju već i ona mene. Pokušaj da namjestim neprimjetni, nezainteresirani

pogled bezuspješan je. Jedino što mogu učiniti pogledati je, strmoglavo. Prvo što osjetim je

ljuljanje koje je na trenutke tako jako da se bojim da ću pasti. Boja tamnoga vina u njenim

usnama, očima, kretnjama čini je tako omamljujućom, tihom i u svakom trenutku drugačijom,

a opet posve istom, i naizgled ne zamjetnom. Mene sve to čini nijemim, nijemim i opijenim.

Tako da u trenutku kada postanem priseban, svjestan, nje više nema. Tada mi ne preostaje

ništa drugo no da kao jurišnik lake konjice jurnem ulicama grada tražeći ženu boje, boje

tamnoga vina.

Ženstvo

Pleši šumno. Obrve potamni. Narančasta budi. U preponama svojim koje se dotiču kada se

budiš a mene nema u sobi. U sobi koja nosi miris tvoj, miris tvoje kreposti. Kreposti koja se

vedri u prvoj kapi krvi tvoga ženstva. Ujutro još neprobuđena doručice svoje tanke usporedno

polažeš na obli i izduženi obris lica koje se zrcali u ogledalu. Kada u hitnji odeš u zrnatoj

strukturi ogledala još na tren ostanu dvije oštre crte iscrtane tankim crnim kistom. Kada

zakoračiš u dan u tvom blijedom sedefastom licu sakriven je još uvijek odraz mjeseca u vodi.

Vodi koja vodi svaki tvoj pokret. Vodi koja je posuda i gibanje, koja je mir, tuga i radost neka

odsutna. Znam kada iz daljina putuješ domu svome vesela si. Vesela, ali te ipak malo bole

koljena od duga puta i sjedenja a katkada se zna dogoditi da tvoje neprimjetne pjege otkriju

svoju tajnu poziciju. Pomalo smetena na brzinu posipaš ih praškom bijelonosog zeca i

postaješ ljutkasto ljupka. Na koncu kada doputuješ i nađeš se u blizini svoje kuće potrčiš,

poskočiš u zrak. Kada te more ugleda pomodri od boje tvojih očiju. Katkada je more bijele,

zelene ili koje druge boje, ovisi od toga s kojim si očima ugledala svijet toga jutra.

Veoma

Baš volim te. Veoma. Veoma. O, kako se smiješ. O, kako hodaš. Sva u tamnom. Sa šeširom

boje duge. Dođi u moj dom. Pazi na stepenice. Vidim te još u daljini. Ponuditi ću te čajem i

kolačićima posutim prženim sjemenom. Promijenila se boja tvoga lica. Postalo je nekako

prozračno, potočno. Poželim te ukrasti. Posjesti u pletenu stolicu. Vidjeti te tu svako jutro

kada se budim posutu sunčevim pjegama. Na sebi imaš samo baletne papučice, i to je

dovoljno. Za ples, u dvoje.

Kuća okružena zelenilom

U toj kući stanuje Helena Abecedna. Stoji na trijemu u tamnocrvenom sariju sa zlatnom

bordurom. Njiše se u ritmu nekog tihog i jedva čujnog plesa. Priroda je oponaša. Listovi

drveća manga, papaja i kokosovih oraha slijede svaki njezin pokret i mirišu njezin miris.

Sladak i težak. Ulice su još prašne. Vrijeme će monsunskih kiša. Svi su se ustrčali osim nje.

Sjesti će na trenutak na pleteni stolac i pustiti da joj noge okupa kiša. Pustiti će vjetar da joj

počešlja crnu kosu osrebrnjenu pokojim snopićem sjedim. Nitko ne izgovara ni dobar dan ni

dobro jutro jer za time nema potrebe. Čuje se samo kako neko u daljini prebire po citri. A

mnoštvo malenih i raznobojnih ptica oslikalo je krajolik i u njegov notni zapis upisalo svoje

glasove. Nema potrebe bojati se zatvoriti oči, čekati zoru budan. Ljepota je tek kao šalica čaja.

Umilna, nježna, topla pri gutljajima prvim. Jutro je čini tek malo hladnijom, oporijom,

drugačijom. No ni tada ona ne gubi čarobnost i ne želi se odreći dodira usana žene koje su

učinile da ona postoji.

Žena boje svijetlosti tame

U praskozorje kada se sunčana prašina hitnula po kori zemlje ona je istrčala, otplesala ples i

stala iza kamena. Tako se skrila i pred sobom i pred svima. Ime joj počinje sa A, a završava

kao more jadransko. U ljetopisu godišta drugog, mjeseca drugog, na stranici naslovnoj

lepršala je haljina njena boje polumraka urešena gondolama izrađenim od prozračnih kristala.

U vrijeme ljetne suncostaje kada trag mokrine se gubi procvao bi u bašći kavalir, cvijet

hlačaste stabljike s laticama tamne modrine oivičen obrubom zlatnim. U vrijeme suncostaje

zimne kada nebesnik hiće se bombonima ledenim i slasnim sve mirno je i svečano. Ona klizi

na klizaljkama britkim s jednoga na drugi kraj dana ostavljajući ispod krinoline svijetlosni

trag.

Vidanje

Kockica sna rastapa se o jezik. Otvore se usta, oči. Poljubi dan. Mekano je. Zaljuljano. Sve

diše tihom, tihom melodijom.Tamna čokolada s mrvicama tamne čokolade trusi se niz nepce i

liječi sve što treba zaliječiti. Jezik vibrira kao cimbala. I cvili. Za nekom zvijezdom, za

dragošću nekom. Potrebno je dodati još marcipana s narančinom korom. Bude li još uvijek

hudo pomaže samo marcipan čisti. Tada je jezik kao bugačica okusa dovoljno gibak, dovoljno

sladak, dovoljno gorak, da bude pupoljak cjelova i da nekog cjeliva.

Podignuti veo

Mrka je zerica u tvome oku. Na stolici si probdjela gotovo čitavu noć čekajući me. Ne

možemo reći da se to dogodilo odjedanput. To da si se odrekla od voljenja. Mene. Možda je

trebalo zapisivati kada je brod ušao ili izišao iz luke, a ti mi nisi ni mahnula. Nisi ni mogla jer

ti si kao lastavica koju ne nosi uzgon već titraj njezina srca. To reći nije zbog punine slike niti

želje za bogatom i melodramatičnom pripovijesti. To je zbog vela nevjeste kojeg si tako

kratko nosila, sva osjajena. Pa se dogodila igra, obična dječja igra. Stali smo jedan nasuprot

drugome, podignuli dlanove, odgurnuli se, a ti si pala. Htio sam te prigrliti ali sam te

promašio, nehotice. Ti si me pogledala prazno i bolno. Pa se nasmijala u idućem trenu. Pa

sam povjerovao da je sve u redu. Pa. Toliko puta sam izgovorio tu malu, malu riječ kao znak

traženja oprosta, molbe, voljenja ali i rastanka.

Pusti ih da odu

Pusti ih da odu kroz sunce i vodu. Da operu ruke, ruke i dušu. U šuškavu pijesku žensku i

mušku neka sačine pjesmu. Pjesmu koja se odriče želje i hodi, samo hodi. Pa stane. Slušajući

svoje unutrašnje rime, sjećanja na zaboravljeno daleko ljeto. Sveto, tiho i od mira sačinjeno.

U košulji si što strugač od vlakana livadnih, šarenih satka rabeći pletikosu. Hodiš niz mali pot,

niz dloboki pot, slijedeći perle sunčane i neki zvuk, dalek, meketav. U kužini mačka ti tanca

oko vrele pare, juhe od ribic. Cijedi joj se brk od nestrpljenja. Strmeknula bi se u lončinu no

jara ognja to priječi, tako da frbrbr, tako da frbrbr, frbrbrće. Vidiš, vidiš u polumraku sobe

postoje znakovi, mjesta obojena bojama parapsihološkim što svojim treperenjem upućuju na

nečije ne tako davno prisustvo. Oko zglobova ruku, nogu, kao da se omata neka toplina

ljubljenih i otišlih koji nas niježe i u svojem odsustvu. U sobi još uvijek vonja na pivo i špek.

Ćuti se i trešćava od svih brakoloma i ljubavi koje kada se raznište odu u ništa. Kada na

prozoru pojavi se cvijet tamnoga oštrolista otvoriti će se vrata i prozori, sa svjetlošću izaći

ćeš u košulji bijeloj. Padati će topla jutarnja kiša, kovanicu ćeš hitnuti u zrak i pustiti da ti iz

uha izleti pčela zlaćana.

Živjela sam vrlo lijepo

Kao klizačica. Kao glumica. Kao flautistica. Kao žena mliječne puti. Imala sam više od 25

prosaca. Sve sam ih odbila. Život sam provela u razlici od drugih, pa i sebe same. Nisam

imala preveliku želju za prepoznavanjem i sudioništvom. Bila sam poput vode koja ima

jedinu potrebu teći. Sve što bi me pokušalo zadržati nastojala sam otkloniti od sebe. Jedino

sam mogla živjeti na otoku. Kada bi se zaljubila bila bih plaha, treperava, iako još uvijek na

trenutke divlja. Kada bi svijetlost jutra izblijedjela ili baršun noći postao grub i otužan otišla

bi ja ili on. Don Frane, župnik naše župe rekao mi je:“ Ti si poput ptice. Čovjeka trebala bi

potražiti. Čovjeka koji zna da ptica si i da je u slobodi tvoga leta i njegova sloboda. A kada u

noć zimnu, dugu, baci mrvicu kruha kroz prozor, to znaj zove te. Tebe koja odlaziš/dolaziš.

Uvijek.“

Dok sam živio sa Lidijom

Sve je bilo puno oštrine i nježnosti. Ne znam zašto ali uz nju u ustima bi osjećao intenzivan

okus vanilije, ponekad cimeta. Katkada je to bilo toliko neizdrživo da sam je morao odmah

poljubiti. Ona bi me čudno pogledala. Kasnije mi je rekla da je imala osjećaj kao da je želim

progutati. To nije bilo daleko od istine. Htio sam je imati svu u sebi. Kada bi stala ispred

prozora bila je izuzetno lijepa. Tada bi stajao ispred nje sa željom da je promatram satima.

Moja zadivljenost ju je uzbuđivala. Htjela je da joj priđem, izljubim svu. Pošto se nisam

pomicao ona bi prišla meni. Bio sam zatečen. Odjedanput, sjetio bi se da imam obaviti

nekakav važan posao. Stan u kojem smo živjeli nije bio tako velik. No znalo se dogoditi da se

izgubimo tražeći jedno drugo u nekoj od soba. Nitko ne može reći da se nismo voljeli. Naša

djeca poput maslačka nakrivljenih glava gledala bi nas. Onda me je zamolila da odem. Ja sam

otišao kao da izuvam kućne papuče. Miris kave, njen dodir, još dugo su bili uz mene.

Hladnoća u nožnim palčevima pojavila se, nenadano.

Oporavak srca slomljenog

Ljubav je uvijek tu, pa i onda kada je odsutna. To je drugi vid njezine prisutnosti, one bolne.

Posve isto je s jabukom. Ponekad je uzimaš lijevom a ponekad desnom, rukom. Ponekad si

radostan, ponekad tužan. Ponekad gledaš u vodu i slušaš morsku školjku kako bi čuo glas one

koja je otišla. Pisala je. Nalazim se kod bake u jednom mjestašcu i poželjela sam javiti se i

kazati ti kako bih voljela i bila sretna, mada ne znam zašto, kada bi se javio. Kada si primio

pismo stan je bio prazan i spremao si se na počinak. Čim si otvorio pismo vrijednost srčanih

neurona porasla je. Namjera ti je bila da sutradan kao i obično posjetiš muzej jer te strastveno

zanimaju djela iz 16., 17. i 18. stoljeća. Već si za tu zgodu iščetkao odijelo od jelenje kože.

Nisi mogao spavati. Negdje na međi između noći i dana vidio si krošnju jabuke rascvjetanu a

na nebu je još uvijek treperilo zvijezda sedam. Odlučio si krenuti k njoj. Čim si stigao

prepoznao si je iz daljine. Hodala je u suknji od črnine mora, svjetlucavoj od kristala morske

soli. Suknja je bila isprana od sunca i svijetla tako da je njezina boja bila boja kamene kuće

koju je izjelo i izgrizlo more. Baš zato, suknja kao i ona bila je čvrsta krhka i lijepa. Prišao si

joj nježan i nijem. Trebala ti je snaga planine kako bi otvorio usta i pitao da li te voli. Mučila

te želja/ne želja i najradije bih pobjegao u posudicu u kojoj pada snijeg. Ne. Rekla je. Ne

onako kako ti želiš. Otišao si u tišinu. No ona je rasla, rasla tako glasno u izdancima

samoglasnika, samoglasnika njezina imena. Pokrio si se poplunom i nikoga nisi htio vidjeti.

Ujutro primijetio si da imaš dvije ruke. Podigao si ih do usana. Vidio da su prazne. Onda si ih

skupio i uobličio u posudu. Tada si u toj posudi ugledao oblake, sunce, kišu. Posudu si samo

malo nakrenuo i popio sve, sve što je bilo u njoj. Vidio si da je ta ovalna posuda boje jantara

pa si je podigao do očiju. Ona je opet bila puna. Kad god bi je ispio ona bi se napunila,

napunila radošću koja je melem srca duše, srca duše srca slomljenog.

Zadaća

Bilježnica je s ravnim crtama. Po crti se slažu slova pocinčana. Učitelj iz druge sobe čuje

kako svi vrijedno cinče. Upravo razmišlja kome dodijeliti kružnicu, tamburu ili zdjelu. Na

stolu mu posuda puna mrko zelenkastih grudica, nekih voćki zaboravljena imena i porijekla.

Već dugo radi u toj seoskoj školi smještenoj na planini, u šumi koja pjeva nekim glasom,

glasom škrebetavim. Drveće tu diše, gunđa, pucketa, spi, hrče, glonđe, i sve je to jedan pitki

škrbet i šerbet od kojeg vas spopadne kostobolja. Tada zovne se Amzu, Amzu mujezina iz

susjedna sela da vam izvuče, izvuče čuperak. Pravilnim prstohvatom čuperka i najteža osoba

podigne se u zrak, protrese se i kad koščice učine klic-klac sve je u redu. Dobro je kaže Amzo

i držati noge u mlijeku ili oko maloga prsta zavezati petljicu zelenbuhicu. No, ponekad,

petljica zelenbuhica izaziva zaljubljenost, zaljubljenost jačih razmjera. Tada se stvari znaju

zakomplicirati. Tada se u svim selima skuplja posuđe, za preporučiti je skupiti 450

porculanskih zdjela i vode izvorne iz svih rijeka i potoka koji protječu krajem kako bi se

posude uz pojanje napunile i zaljubljeniku redom glava, guzica i noge uronili u svaku, u svaku

od 450 posuda. Još neko vrijeme, najbolje godinu dana, dobro je zaljubljenika kloniti od

divotne čeljadi. Ako slučajno, najslučajnije, dođe do recidiva, dakle u krajnjem, najkrajnijem

slučaju primjenjuju se dva postupka koja nedvojbeno dovode do izlječenja. Zaljubljenik se

preko noći zatvara u sobu skarabeja, gdje upoznaje sva tri, sva tri njihova roda, skarabeja

običnog nosorožca, mediteranskog svetog skarabeja, balegara i na koncu skarabeja herkula.

Zaljubljenik tada postaje osoba mirna, staložena, spremna podnijeti težinu od 850 nevjesta u

naručju svome a i ono sitno djece što se nađe. Drugi postupak je nedvojbeno okrutan,

izuzetno. Zaljubljenika koji u svom afanu moguć je štetiti životu svome ili životu koga

bližnjeg privodi se u dolinu, Gertrudi, trostrukoj raspuštenici. Iskušenik najčešće ostatak

zemnoga života provede u okrilju ljubavi božje. Skrovito je, ali istinito, pa prema tome i

potrebito reći da učitelj naš poklonik je ljubavi Gertrudine bio, ali ne ove od tegobnih zadaća,

već njezina ljubav prva i nikada zaboravljena i prežaljena. Učitelja seljani veoma poštuju iako

se on uvijek drži pomalo postrani. Stamen je to čovjek, čovjek čvrstih kostiju, talasaste

smeđocrne kose ispod koje kao da viri roščić. Na jakom vratu mu obješen o konopčić običan

ključ, ključ sobe od skarabeja.

Energija

Buljuk burljuka nahrupio je u moju sobu. David i prijatelji mu Aleksandar, Vladimir i Velimir

Viktor. Vježbali smo igrokaz „Svijetao pijetao“ koji je trebalo izvesti u četvrtak u sezoni

tmurnih proloma oblaka. Svatko od nas bio je odjeven u kocku numeriranu točkicama brojnim

i raznobojnim. Šutirali bi se međusobno i padali u blato. Nagrađivali aplauzima

gromoglasnim i drugarskim zavrtanjem ruku i podmetanjem nogu. Po koji krvavi nos bilo je

samo pitanje stila naše vehementne izvedbe. Prstohvatom cimnuti za čuperak, žvajznuti nekog

u guznicu samo je odlika i izraz rastuće kreativnosti. Na kraju bi ostali porazbacani po livadi

ne mičući se. Od nekuda bi se stvorio Nikola udarajući štapom o zemlju. Ponudio bi nas s

tanko narezanim preprženim kruhom posluženim s umakom od malih rajčica i svježih

začinskih trava. Družina bi tunkala gubičice i nježno se jezičila. Svatko je sjedio u svom

realnom vremenu spreman za diskusiju. Zašto se zaljubim u svaku koja pokaže i najmanje

zanimanje pitao se Velimir Viktor. Ljubav žene je kao košuljica i podkošuljica, moraš samo

znati redosljed rekao bi Aleksandar. Nikola je kao po običaju šutio. Vladimir buntovan kakav

je bio tvrdio je da treba donijeti manifest srca. David bi samo ustao, popravio hlače, široko se

nasmiješio i otrčao. Mi smo još dugo gledali trag energije koja je ostala za njim.

Simo

Sve pleše, sve bježi, kao dim. Bebač. Cipele crne, cipele lakirane, cipele plesne, ubojito režu

ritam muzike. Koja se razmazala po tvojim usnama kao pekmez od šljiva, ili, ili je tu zapravo

riječ o poljupcima djevojačkim. One, one znaju tvoje dodire. Ali teško slijede put tvoj

poskočni. Oči tvoje boje ugljena. Opogled tvoj. Prisutan i odsutan istovremeno. Sjećaš se

kada si silazio s verande vreo željan tek dodira lahora. Ali opet, sve je to trajalo samo tren i ti

si se vratio u svoj ritam svakodnevan i plesan. Majica koju si nosio bila je pomalo izblijedjela.

Sjetio si se njene boje, onda kada si je prvi put susreo, odjenuo, dodirnuo. Majicu koju je

nosila ona i poklonila ti u trenutku kada si joj dodirivao grudi. Upitala te zašto drveće baca

sjenku i da li bi htio s njom proći kroz zrcalo. Zvala se Hana. Voljela je slamnate šešire i

muškarce, mršave i kurate. Zapravo sve što se bezgranično proteže i pobjeđuje diskontinuitet

plohe. Nosila je haljinu boje malinovca. Dodirivala te usnama boje kakaovca. Govorila da si

osjetljiv, zahtjevan i nerazborit. Podsjetila bi te da je upravo promaknuo ponedjeljak bez

poljubaca. Nasmiješenih očiju objasnio si joj da je to posljedica atmosferskih promjena.

Skočila bi, srušila te na krevet i počela škakljati nemilosrdno. Ti si se predao po ko zna koji

put. Ušao u sobu njenih očiju obojenu koncentriranom plavom bojom. Bilo ti je hladno i toplo

od te modrine. Koža ti se naježila, postelja bila mokra od znoja. Nikako nisi htio izaći iz boje.

Kada si otvorio oči pred tobom je bio prostrt stol. Za doručak pojeo si jednu jabuku i jedno

jaje. Osjećao si se vrlo okruglo i sretno.

Plavokapica

Nitko je nije volio. Tako tvrdi priča. A ona ih je voljela sve, čitav taj puk. Zidara. Vozača.

Vojnika. Činovnika. Pjesnika. Slikara. Ona koja je govorila da nije sposobna kuhati, rađati

djecu, voditi kućanstvo, već voljeti i slikati. Tako da nije bilo čudno da se godinu dana prije

smrti u kasnoj životnoj dobi udala za mladića od dvadeset i dva ljeta. Bila je žena željeznog

međunožja koja je na molitvenom tepihu dala izvesti: eros, eros, tanatos, eros. Kada bi ušla u

badecimer umočila bi vatu u kap krvi što je klizila niz njenu dražicu. Čekala je da prođu svi ti

heroji, ratovi i opsade. Trošila je višekratno, lijepo dizajnirane kutijice ispunjene kofeinom i

nikotinom. Privlačilo ju je blještavilo. Supstancu žeravice stavila bi na ruku i pustila bi da je

sažge. Nikada nije osjećala bol, bar ne onu tjelesnu. Voljela je izlagati golo tijelo kiši.

Bradavice uresila metalnim šiljcima izazivajući grom. Osjećala se sigurno u sebe i svoje

tijelo. Duša joj je imala okus maraskina. Kada je plakala oči bi joj postale trobojne. Kada bi

osjećala tjeskobu odjahala bi na konju u planinu. Slijedila je put potreba i prirodnog

ustrojstva. Ponekad bi spavala danima. Živjela je u hotelu Splendid Royal. Beskrajno je

voljela pretjerivati. Smatrala je da je to jedini način da ode ono što uistinu treba otići.

Glasovi prvoga svijeta

Mbala. Baš ti hvala. Za vatru. Za duboke tvoje oči i beskrajno čekanje dana i noći. Za sve

zrnje i kosti predaka. Za tišinu pohranjenu u ćupu sa medom divljih pčela. Za leptira koji

sniva na mome čelu. Za pramenove sunčane, ali i mjesečeve. Za sovu, sivu sovu. Za zvijezde

lutalice i nebo plaho i gromovito. Za modar melem, za žuti vosak i zemlju, zemlju. Za košaru

punu kiše i vjetra. Za pjev svakoga bića koje gleda svijet prvi puta. U slavi i svježini kucala

koje mu kuca, kuca. Prolazeći kroz život prostrane suhe pustinje, opasne planinske staze,

široke rijeke i jezera. U jednom od tih mjesta koja sva su jedno mjesto jer su jednota ugledati

će narančasti sjaj. To duša ište vratiti se u dom svoj istim putem kojim je i došla. Zato treba

preodjenuti se. Na put ponijeti ono što ti je najmilije i najpotrebnije. Biti ravnodušan poput

oštrice. Radovati se tiho. Bez straha krenuti u zagrljaj tamnog mladog bora.

Jučerdanassutra

To je konopac, uže, špaga, sastavljena od tri djela. Jedan koji se više ne vidi, drugi koji se vidi

i treći koji će se vidjeti, a možda i neće.To je plavo, žuto, ljubičasto. To je maternica nježna.

Prostor lica. Bijela školjka neotvorena. Nanizani čine ogrlicu. Velebnu. Unutar nje je život.

Sastavljen od ligamenata, tetiva i zglobova na koje se oslanja tijelo. Tijelo koje funkcionira

kao kutijica od čokolade od 100 grama. Tijelo koje je nalik rumenoj zori koja se prosipa u

prostor. Tijelo koje je tijelo oceana u kome kao plod majčinstva i očinstva počiva

jučerdanassutra.

Pomiješati sa solju

Sve je zabilježeno u metalnoj knjižici. Svjetlosni gumbi pravilno su raspoređeni unutar

knjižice. Označavaju dvojne planete i mase. Na ovitku graviran je otisak velike gromade koja

je pala u pustinju prvotnog kodeksa. U njoj je kasnije pronađen i pečatni cilindar. Oskudni su

podaci o tom drevnom objektu. Osamljeničkim radom znalaca i zanesenjaka iščitane su

oznake za zima-sol, malo-puno, mjesec-sunce, ljubičasto-sivo. U unutrašnjosti cilindra

pronađeni su i fragmenti koji ukazuju na oznaku crtež-srž, no sa sigurnošću se ne može

tvrditi da je riječ o oznaci koja simbolizira prapočelo čovječanstva. Istraživanja protekloga

vremena iziskuju ljude osjetljive na zvukove i pokrete. Zvukove koji se ne čuju. Pokrete koji

se ne vide. Ali koji su njima znani i prisutni zbog dara vremenskog dekodiranja i umijeća

iscjeljivanja zemlje. Prostor je samo ploča po kojoj je moguće prošetati u bilo kome smjeru i

nije potrebno sa sobom nositi kovčege, potrebno je samo melodično čitati tragove u sebi i oko

sebe. Ako tragovi izblijede, zapletu se ili štogod drugo dovoljno ih je pomiješati sa solju jer

njezini ih kristali učine posve jasnim. Katkada je potrebno uzeti bakreni pirit ali to je stvarno

rijetko. Posebno je potrebno pripaziti na šupljine. Njih treba slijediti bez straha, sve u krug.

Ne bojati se biti istovremeno učitelj i učenik. Smjelo uzveličati ljubav svaku, pa i onu

nehoteću, slučajnu. Kada dođe vrijeme zanosno zatresti bokovima, podići ruke u zrak i glasno

zapjevati. Od vibracija glasa i udara nogu o zemlju svjetlosni plašt, ta posteljica svemira

oćutit će život u sebi. Maternica njena protrest će se, zgrčit i prosut. Daždom, munjom,

peludom. Slaveći život, slaveći oblik beskrajne mijene.

Korijen

Čitav sokovnik prirode zaspao je u korjenu. Snivao je dugo. Gotovo preko noći stvorio se

zeleni plamen stabala koja su gorjela posuta listićima sunca. Sve je bilo odjeveno u ultramarin

neba. U neku sanjivost. Vremenska skala nije bila čitljiva. Onaj koji korača još nije bio tu.

Sve je bilo prostor. Prostor bezimen. A čim se je u kozmogoniji srca pojavilo biće koje je

htjelo imenovati, obojati, odrediti, sve se je zatvorilo u formu oblika i vremena. Sve je dobilo

svoj početak i kraj. Onaj koji korača bio je odveć slab prihvatiti bezvremenost i sveprostor u

kome kap kiše usahne da bi druga kap kiše pala.

Ritam monotonog jaguara

Oduvijek postoji staza. Posuta tragovima brzine i sporosti. On dolazi i odlazi. Poput noćnog

sunca prostire se na sve četiri strane svijeta i nema djelića džungle u kojem nećete susresti

njegov pogled. Obitava u svačijem srcu. Bilo kao nagrada ili kazna. U svakoj je kapi kiše koja

udara o napetu kožu bubnja. Jeka raspršuje taj zvuk što se kristalizira u staništu svega. U

sumaglici što se podiže iznad rijeke ocrtava se stasit i lijep čovjek. S trstikom. Sa sviralom što

izdužuje se do drugoga kraja horizonta.

Jezik pupoljka

Otvori se. Srčiko nježna. Plamena i tiha. Puna neizgovorenih psalama i zatomljenih oda.

Prilazim ti u papučama, žutim, zelenim, pepeljasto sivim. Okolo srca mi stisak, kao da mi je

netko omčom obujmio dušu. Bojim se raskoši tvoga govora. Dodira. Trenutka kada će se

moje oči otvoriti. Promijeniti svoju sivo zelenu u sivo plavu boju. Kada više neću moći stajati

sučelice a da te ne dodirnem, a da te ne poljubim. Osjetiti ću vatru tvoje mjesečnice. One koja

svaku stvar pretvara u sebe. U plač. U smjeh. One koja je ruža bijela, ruža žuta.

Hranjiva supstanca

Količina je oko tisuću puta manja od one koja je potrebna. Možda i više. Puno više.

Neizrecivo više. Za kovanje mača. Za oštar rez lotos sablje. Za udarac bambusa o tvoj dlan.

Za gradnju utvrde od zmaja. Za čitav lavor plača koji ujutro iznosiš pred sunce koje je tek

izašlo. Na nogama su ti cipele za kišu. Hodaš kroz prašumu doživljaja, ljudi. Sva si mokra,

znojna, ipak osjećaš se kao višegodišnja snažna biljka krušarica. Zato ti je lako podnjeti

svačiji ugriz. Vinuti se u visinu poput stabla. Učiti vještinu kretanja i prostiranja. Spoznati da

udarac udara. Zato snagu udarca treba izučiti pomno. Od leptira. Od leptira i od groma.

Dvadeset prstiju

Toliko je potrebno za dodir sićušnih kapi rose. Za dodir jutra koje pred nas iznosi drevno

svijetlo koje je oduvijek tu u mjeni vremena. Okupani tada s jedne i druge strane tijela

možemo prići jedan drugome. Ispreplesti jezike kao što šuma isprepliće grane. Progovoriti

jezikom vode koja teče. Zasaditi u utrobi sjeme. Pustiti da strpljivost učini svoje. Udahnuti i

izdahnuti četristo puta za redom. Zahvaliti svemu što se je dogodilo najmanje dva puta. Stati

ispod nadstrešnice sunca i kiše visoko podignutih ruku. Pokušati zapamtiti svaki trenutak.

Upijati mirnoću prohladne zimske zore i treperavog neprobuđenog ljetnog jutra. Popiti šalicu

kamilice tako da na usnicama ostane trag neizrecive nježnosti. Prihvatiti zbilju. Spoznaju da

najbolje je jesti prstima iz praznog tanjura.

Zvuk bijelog

Nije zvuk. To je samo tišina mlada koja još nije progovorila, zapjevala. To je jutro koje se

kriomice prikrada iza krpica mraka. Zvonce koje nije zazvonilo čekajući da počne svetkovina

dana svakodnevnog. Da se ispeku svi kruhovi, poberu sve jabuke. Da Matija krene u školu s

trakom sunca u kosi. Da se sva raznolikost smjesti u okvir dana. Da dođe nedjelja kada se u

bijeloj košulji poškropljenoj zvukom bijelog pođe u crkvu i podjeli kruh tišine sačinjen od

modrine nebeske. Sa svakim, svakim tko čeka da prođe zajutrak i dođe zanoćnjak.

Topot

Udara o zemlju jako, ritmično. Pokazuje stvaran život. Biljke. Životinje. Svakodnevnu

grubost, potrebu i nježnost. Stanje je kiše. Zrak vibrira. Pigmenti maglica, sjena i crnila dotiču

se, isprepliću, jure. Propuh je. Tu na planini. Put vodi ka vrhu šumskom kroz gudure, usjeke,

glednice prostrane i široke. Smeđe, crne i modre linije iscrtane su na tijelu kamenja. Pijesak i

glina zemljanu strukturu čine prhkom. Vode potoka i rijeka protočne su i biserne. Zrcale u

sebi svaku mijenu dana i noći. Zatišje kratko je, resko. Zametak je to zvuka. Svega

domašivog. Grmljavine, tihog pjevanja, osluškivanja, mrmljanja i lupkanja.

Esencija šume

Šuma drhti, diše, šušti i miriše. Baš danas ponajviše. Kada satkana je od budnosti i tišine, od

vreline zvuka, od cvjetova nizine i visine. Kada kroz petoprstje lista prostiru se zrake sunca.

Koje bježe u prostor. Gdje ništa nije moguće precrtati iako sve brzo mine. Kao roj mušica koji

ovjenčava cvijet. A voda, duga, duga traka vode omata nježna stopala šume. Škriputave. One

koja noću hoda, a danju pleše. Pa se ne zna kada spava. Osim, što katkada zijevne, vrlo čujno.

Portret iscrtan strelicama

Teško je bilo pratiti linije na tvome licu koje nije mirovalo ni trenutak. Kretala si prema šumi.

U roju strelica odapetih. Koje su pratile trag ptice raskriljene na nebu. Između gornje i donje ti

usnice smjestila se vrelina prašume. Disali ste skupa. Prepleli kose i granje. Zanoćila si kratko

u društvu s leptirom plavičastim. Oštre stabljike s sitnim cvjetovima ispisale su se na prostirci

jutra kao kaligrafski zapis. Otvorila si oči. Maglica riječna, vatasta i nježna hvatala se o tvoj

jezik koji je stršao iz usta. Slušala si boje okoliša i vlastite utrobe. Tako si znala kuda trebaš

krenuti. Kako bi bila ptica, riba, konj, čamac i zagrljaj.

Jureče drvo

Bilo je prvo u nizu. U gustom tkivu zelenila. Obgrlila si ga. Svojom kosom gustom. Ušla si u

njega. Putovala sokovima. Učila o vjetru. Dočekala svaku kap kiše. Proždirala vrijeme.

Naučila ritam. Ritam ispresijecanoga kolaža. Punog pupoljaka. Dodira. I čupkanja raznolikog.

U nebrojenim rukavcima. Voljela si, voljela drveće.

Dvostruki portret

Htio sam na slici biti s tobom. Poveo sam te u noć. Noć nad rijekom Mrežnicom/Amazonom.

Bili smo prvi puta skupa pod tepihom zvijezda. Srce mi je jako lupalo. Tražio sam tvoju ruku.

I odmah shvatio da za time nema potrebe. Jer u toj noći sve je dodir. Ništa ne odlazi, ništa ne

dolazi. Sve je tu. Pa tako i moj obraz pokraj tvoga. Želio sam te prstenovati kao nevjestu.

Prstenom oceana, oceana drveća. Kako bi mogla rasti, rasti i samo rasti. Odjevena u tamnu

suknju istočkanu točkama tamnine s koprenom od pokreta laganih i dalekih. Umorne su mi

bile zjenice od nabora jutarnjeg svijetla koje je polako i neumitno dolazilo. Bojao sam se da

ćeš otići. Spustio sam se s verande pušeći lulu sve do rijeke, rijeke od šesnaest titraja boje

zelene. Boje tvoga oka.

Sveptica

Leti u molekuli zraka. Okrenuta prema zori, okrenuta prema sumraku. Poput nebeske švelje

rabi crni i bijeli konac. Oblikujući sve što treba, sve što se ima zbiti. Crta zatvoreni oblik

kruga. U kome je prostor, u kome je lovac. Koji zna svaki dan po kosi vlažnoj ili vjetru

suhom i britkom. Po utrobi svojoj i po utrobi životinje što trčala je tren prije. I u čijem trku

zapisan je njegov trk. Sveptica. Leti u molekuli vode. Krugove iscrtavajući sve manje i manje.

Sve svjetlije i svjetlije, od zlatne krljušti riba. Kad hitne je brzina kretnje samo se pusti, pusti.

U molekulu vatre. Koga u letu dotakne ona s njim stopi, i juri, juri. Sve do livade cvjetne

pune mirisa i boja. Tu snohvatica krepka pruža odmor. Sveptica. Leti, leti u molekuli zemlje.

Ispisujući crtu svaku, vremena, vremena i sjećanja.

Djevica i dupin

Kaktusi u bijelim teglama posloženi u drvenim okvirima stoje na rubu prozora. Prozora koji

gleda prema pučini. Unutrašnjost prostorije je bijela s jedva primjetnom glazurom modrine.

Ona se još nije probudila. Ruka joj položena na rumen, između nogu. Kako se pomaknu

trepavice tako se pomaknu i prsti. Ustati će. Odjenuti će hlače od papira prozirnog,

zelenkastog, a kosu će ukrasiti kristalom morske soli i prići prozoru. Otvoriti ga širom. Kako

bi ga ugledala. U modrini modrog.

Odjevena u noć s plavom kobrom okolo vrata

Okolo, trčala si okolo. Nastojeći održati visoku razinu energije. Prašuma te pratila u stopu.

Trčali ste zajedno milijunima godina. Kako bi održali život. Oblikovali postojanu ravnotežu

sa svijetom malih i velikih planina u kojima je srce dijamantno boje prozirnog jezera. A tvoj,

tvoj jezik dira sve, sve što se može dirati. Otvara kamenita vrata i vrata od srca svakoga. Kada

nekog obgrliš on poprima oblik zvijezde. Giba se s tobom kroz noć glasno pjevajući.

Isti pokret nije isti pokret

Kada podižem lijevu podižem i desnu ruku. Bacajući igračku. Lopticu kišnu okupanu suncem.

I nikada, nikada je ne ulovim. Jer to ni ne želim. Moj osmjeh je plavosiv kao i nebo koje

dodirujem prstima. Ponekad zatvorim oči i preda mnom je zavjesa prugasta, svilena, sačinjena

od tisuća i tisuća točkica raznobojnih. Moram paziti da ne kihnem kako one malene, treperave

ne bi pobjegle. Najbolje je budan dočekati jutro i onda zaspati u piđami od povjetarca

lahornog.

Kako gavran razbije orah

Jednostavno. Razbije ga. Lagano. Mahnito. U vjetru. Narav prirode poštujući. One iste koja je

i on sam.

Komadić crne, gorke čokolade

Kino je propalo. Sada je tu dućan. Kino je propalo. Sada je tu dućan. Kino je pr U

Kino je propalo. Sada je tu dućan. Kino je propalo. Sada je tu dućan. Kino je p spomen na

Kino je propalo. Sada je tu dućan. Kino je propalo. Sada je tu dućan. Kino je kino Triglav.

Predrag Vrabec