enska strana rata

Izdale ene u crnom, Beograd, decembar 2007. www.zeneucrnom.org Uredile Lina Vukovi i Zorica Trifunovi Saraivale/i Tamara Belenzada, Helena Rill, Staa Zajovi, Lino Veljak, Indira Topagi, Sanja Cesar, Luljeta Vuniqi Lektura i korektura Zorica Pavlovi Likovna oprema Bojana Ban Tehnika obrada Zinaida Marjanovi tampa Art grafik, Beograd Tira 1500

Objavljivanje ove knjige omoguili su Kvinna till Kvinna, vedska i Quaker Peace & Social Witness, London

ZahvalnicaZahvaljujemo se pre svega svim znanim i neznanim enama koje su govorile i pisale o svojim iskustvima u ratovima sa prostora bive Jugoslavije a ije smo prie ukljuile u ovaj zbornik. Zahvaljujemo se enama koje su prie beleile i postarale se da se one objave. Zahvaljujemo se autorkama/ima uz iju saglasnost i bez naknade objavljujemo delove iz njihovih dela: Alenki Mirkovi (Glasom protiv topova), Svetlani orevi (Svedoanstvo o Kosovu), Miroslavi Maleevi (Didara ivotna pria jedne Prizrenke), Jusufu Kadriu (Brko: genocid i svjedoenja), Radmili Sesar (Radio-drama: Majka Mejra Tragovi do istine) i Brendan MacQuillan-u (Glasovi svitanja svjedoanstva raseljenih lica). Zahvaljujemo se izdavaima i urednicama/ima na dozvolama za objavljivanje pojedinih tekstova bez naknade: Simoni Goldstein, direktorici Izdanja Antibarbarus (Seada Vrani: Pred zidom utnje); Vesni Kesi i Centru za ene rtve rata, Zagreb (Zbornik: Centar za ene rtve rata, ene obnavljaju sjeanja); Neboji Spajiu (Fondacija za mir i reavanje kriza Borisa Vukobrata: Doba razuma); Suadi Kapi (FAMA: Opsada Sarajeva mart 1992 mart 1996); Hajri ati (Udruenje graana ene Srebrenice Tuzla: Samrtno srebreniko ljeto 95); Mirsadu Tokai (Grijeh utnje rizik govora); Autonomnom enskom centru, Beograd (Feministike sveske); Obradu Saviu (Beogradski krug: Pisma iz dva Sarajeva); Vesni Nikoli Ristanovi (Institut za kriminoloka istraivanja Beograd: ene Krajine rat, egzodus i izbeglitvo); Centar za nenasilnu akciju, Sarajevo, Beograd (Ne moe meni bit dobro ako je mom susjedu loe, Svi bi rado bacili kamen); Jezdimiru Miloeviu (Protector: Svjetla u tunelu); Udruenju graana Civis, Beograd (ene rtve rata); Centru za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek (Prie iz Berka). Zahvaljujemo se Nairi Hodi (Nona mora) i Tamari Mikovi (Djeja pria) koje su napisale prie specijalno za ovu knjigu. Zahvaljujemo se enama koje su zapisale prie koje se ovde prvi put objavljuju: Vesni Kuljuh (Magbula Dizdarevi: Moja pria), enama na delu, Novi Sad (Agne i Ljiljana Odani) i Lepi Mlaenovi (Igballa Rogova: iva sam!).

Zahvaljujemo se pojedinkama/cima koje su pomogle/i u potrazi za knjigama ili su na drugi nain doprinele/i ostvarivanju ovog projekta: Jasmini Teanovi (koja je pored pomoi ustupila i svoje prie), Lepi Mlaenovi, Tanji Tagirov, Oliviji Rusovac, Slavici Stojanovi, Christini Wassholm, Goranu Bubalu i Milou Uroeviu. Zahvaljujemo se mnogima koji ovde nisu navedeni na nesebinoj pomoi i solidarnosti. Zahvaljujemo se organizacijama koje su stavile na raspolaganje svoje biblioteke i pomogle u traganju za priama: Autonomnom enskom centru, Beograd; Viktimolokom drutvu Srbije, Beograd; Fondu za humanitarno pravo, Beograd; Inicijativi mladih za ljudska prava, Beograd; Infoteki Zagreb; The International Commission on Missing Persons (ICMP), Sarajevo. Zahvaljujemo se donatorkama/ima (Kvinna till Kvinna i Quaker Peace & Social Witness) bez ije podrke ne bi bilo ove knjige.

Pismo (umesto uvoda) Lina 9 11 U svoje ime Staa Zajovi Vukovar Glasom protiv topova Alenka Mirkovi 17 Pred zidom utnje Seada Vrani Besima 33 Enisa 39 Fatima 44 Selma 50 Suada 57 Mukarac je zastraujua sila nasilja i bola J. H. 63 Pred roditeljima 66 Sena 67 Saida 68 Bijeljina 70 Viegrad 72 Grbavica Sarajevo 73 Kalinovik 74 Stolac 76 Molila sam da me ubiju N. D. 79 Prozor 82 Sanski Most 84 Kozarac 88 Prijedor 90 Sve su odnijeli Prisilno odrasla Romana Romani 95 Mrak nad Stradunom 97 avo im sriu odnija 101 Rijeka u crnom 103 Polomljeni kri Baka Maca 105 Vjera Solar 106 Opsada Sarajeva Opsada Sarajeva: mart 1992 mart 1996. 109 Nikad da svane 123 Inja Inja Paali 125 Prvo priznanje 134 Muziar po nacionalnosti Svita za rodno Sarajevo

Sadraj

15

31

61

93

107

136

Bjei, sklanjaj djecu 141 Vie torbi nego ruku Merima Nosi Nikad vie rat! 148 Prosim 150 Bjei, sklanjaj djecu 152 Moja pria Magbula Dizdarevi 154 Djeja pria Tamara Mikovi 156 Grad kojem ne daju istinu 158 159 Nona mora Naira Hodi Biba Metiko 164 Pria Goge M. 166 Karmen Merima Trbojevi 175 ene Krajine Kosa 179 Miroslava 188 Vedrana 194 Zora 200 Srebrenica I. P. 209 S. S. 211 S. H. 213 H. H. 215 S. M. 217 . O. 221 Kada Hoti 224 Sabaheta Fejzi 228 uhra Mali 230 Najbolniji video snimak na svijetu Nura Alispahi 231 Glasovi nestalih Alma Rikalo Turulja 235 Smilja Mitrovi 236 Anelka Arnautali 237 Jasminka Kadri 239 Majka Mejra Tragovi do istine Radmila Sesar 240 Nusreta Sivac 248 Svjetla u tunelu ulka ulka Daferovi 257 Sjeam se 263 ivimo zajedno Nada Mladina 266 Esma 268 Jadranka 272

139

177

207

233

255

ene obnavljaju sjeanja 279 Gacko 281 Zenica 290 Bosanska Krupa 297 Druga pria Goge M. 305 309 Kad sam te prvi put ugledala Rada Bori Kosovo 315 Didara Dukaini Miroslava Maleevi 317 328 Svedoanstvo o Kosovu Svetlana orevi Opet bombe Nora Ahmetaj 337 iva sam! Igballa Rogova 339 Rodie mi sina! Mihane Nartile Salihu 347 Beleke s puta po Makedoniji Lepa Mlaenovi 350 ekajui Kosovare Borka Pavievi 353 355 Flora Brovina Staa Zajovi Molim vas, nemojte vie da utite Aferdita Jakubi 356 Humanitarna intervencija 357 La vitta e bella Jasmina Teanovi 359 Ljiljana Odani 362 Agne 366 Radionice o ratu leta 99. 370 Prelazei liniju 377 379 Prelazei liniju Biljana Kai Iren Majer 380 utnja Seada Vrani 381 Jedinstveni scenarij silovanja Seada Vrani 382 U Rachelinom krevetu Eve Ensler 386 Beleke o ivotu u pozadini Senka Kneevi 389 Upoznavanje sa samom sobom Nora Ahmetaj 392 Mojih sedam godina rata Tanja Tagirov 397 Pamtimo Lepa Mlaenovi i Jadranka Milievi 400 Podeljeni gradovi Lepa Mlaenovi 407 Zapis sa puta ene sa zadnjeg sjedita autobusa Staa 410 Tri hiljade rua za tri hiljade rtava Nada Dabi 413 irenje naeg civilnog prostora: ene u mirovnim inicijativama Vesna Tereli 416 Bibliografija 421

Pismo (umesto uvoda)Drage ene, Obraam vam se u ovoj, meni najdraoj formi, svakoj pojedinano i posebno. Svakoj od vas koje ste pisale ili govorile a druge zapisivale, kao i vama koje ete itati. Ba kao to sam vas imala pred oima dok sam vas itala, a istovremeno videla sve vas koje ete ubudue itati. Re ena mnogo je iskoriavana, esto zloupotrebljavana, izvrtana, tumaena... S jedne strane ene su bile prave rtve specifine ratne strategije, s druge ta se rtva koristila kao sluaj, kao oruje u ratnoj propagandi, to je od njih pravilo dvostruke rtve. Malo je, meutim, onih koji su paljivo sluali ta im ene govore i koji su verno zapisivali i promovisali njihove rei. inilo mi se vanim da doemo do tih zapisa, da ih sakupimo na jedno mesto i da im tako damo novu snagu. U ovaj poduhvat se ne bih uputala da nisam imala prethodno iskustvo da ene ele da uju te rei, da su im one vane i da ta glad za saznavanjem i razmenom ratnih iskustava nikako ne prestaje. Ovu knjigu vidim kao podsticaj da se nizanje vaih linih iskustava nastavi (na nain koji vama najvie odgovara) i da se time stalno dopunjava enska istorija. Za razliku od one druge, a svakako samo muke istorije, koja je suva i nemilosrdno obezliena, koja ne doputa da se individualni glas probije i zauzme legitimno mesto. Posle ovoliko godina moda treba rezimirati ono to smo doivele i pretrpele. Treba rezimirati koliko smo beskrajno ogroman trud uloile, da bismo shvatile kolika je bila naa snaga. Podseanjem na tragedije i sva mogua trpljenja da spoznamo svoju snagu. To je cilj ove knjige. Da vidimo koliko su nam bila vana enska prijateljstva, koliko smo jedna drugoj pomogle ili je trebalo da pomognemo. Da se oslonimo na sopstvene snage kao odgovorne graanke, da ne prihvatimo da nas odravaju u ulozi rtve, da ne prihvatimo da nam se namee tek beznaajna uloga kada se odluuje a pritom se pred nas postavljaju ogromna oekivanja u sprovoenju odluka koje nisu nae i koje su ak za nas opasne. Da preispitamo kakvu smo to tradiciju prenosile i odravale i da li su to nae prave vrednosti. Da uspostavimo nove vrednosti koje odgovaraju naim prirodnim tenjama za saradnjom i mirom koji e znaiti pre svega ivot bez straha. Prisustvovala sam mnogobrojnim sastancima ena i uverila sam se koliko je enama bilo vano da ispriaju ta im se deavalo u ratovima i istovremeno da uju ta se deavalo drugima. Okruene enama spremnim da paljivo sasluaju, ohrabrivale su se da govore i o stvarima o kojima su do tada utale zato to nije imao ko da ih slua, ili im je bilo isuvie bolno, 9

ili su se plaile posledica. Jedna pria otvarala je drugu. Saznavalo se ono to se nigde nije moglo proitati, to nije spadalo u zvaninu verziju. Upotpunjavala su se znanja, otvarala se pitanja i preispitivanja, menjala se miljenja... Utvrivala se odgovornost drugih, temeljila sopstvena graanska odgovornost. Stvarala se podrka. Verujem da ete u ovoj knjizi nai neke odgovore i moda jo neto saznati. Jo je vanije da ete nai i osetiti saoseanje prema DRUGOJ, moda ve i time to ete kroz iskustva te Druge prepoznati vlastito iskustvo. Svako iskustvo je jedinstveno i samim tim neuporedivo. Svaki zapis u ovoj knjizi-antologiji je lian, a niz ovakvih linih iskustava dobija snagu univerzalnog. Naa mo moe biti velika ukoliko udruimo nae male snage. Naim udruenim snagama moemo se izboriti da ova enska nevidljiva strana rata postane vidljiva. Ne postoji trud koji ne vredi uloiti ukoliko na snaan glas protiv rata uspe da se nametne i sprei budue ratove. Vaa Lina

*** Ova knjiga antologija enskih zapisa o ratovima koji su voeni na tlu nekadanje Jugoslavije od 1991 1999, rezultat je jednogodinjeg traganja uz saradnju sa mnogim enskim organizacijama, organizacijama koje se bave ljudskim pravima, suoavanjem sa prolou i pomirenjem, kao i pojedinkama koje su hrabro progovorile o svojim iskustvima i onima koje/i su ta iskustva zabeleile/i ili promovisale/i. Napravile smo na izbor iz izvora do kojih smo dole. Sve izvore koji su nam bili na raspolaganju navele smo u Bibliografiji. Nadamo se da ova knjiga nee ostati usamljena, ve da e podstai dalja istraivanja i nove knjige. Izuzev nekih nunih skraivanja koja su naznaena (...), sve tekstove smo verno prenele.

10

U svoje imeNauile smo, ovih godina, da izlaemo po raznim metropolama: Rimu, Madridu, Berlinu, Njujorku...; nauile smo da dajemo izjave tzv. velikim medijima; nauile smo da irimo mreu kontrainformacija po alternativnim medijima u Italiji, Njemakoj, paniji; nauile smo da drimo govore pred meunarodnim forumima, a oni jedva da su nas i uli, sluali su nas tek toliko da umire savjest. A ovdje, pred vama, ja ne mogu ni da izlaem, ni da dajem izjave, ni da drim govor. Trebalo je, po dogovoru, da izlaem na ovoj enskoj plenarnoj sesiji o onome to smo za ovih pet godina u glacijalnoj, ledenoj Srbiji uradile. Htjela sam, a ne mogu. Uostalom, pomislila sam, pratile smo rad jedne drugih svih ovih pet godina. Uprkos sveg mog voljnog htijenja, uprkos mog najdubljeg uvaavanja ovog mjesta, teme, ja ne mogu pred vama da izgovorim tekst koji ovakve prilike nalau. Ja pred vama elim da dam izjavu njenosti i ljubavi. A nisam znala kako to da uinim sem da zatraim savjet od mojih drugarica i saputnica u noima koje su gmizale u glacijalnoj, ledenoj Srbiji. Ponajvie Marini (Cvetajevoj) i Ani (Ahmatovoj) i Kasandri. Da vam kaem ono to je Sonjeka plaui vrelim suzama kazala, u zimu 1918/19, u ledenoj Rusiji Marini: Znam da u drugim gradovima... Samo Vas, Marina nema u drugim gradovima, a njih... Jer Nele, Biljane, Neve, ure, mojih predratnih drugarica, nema u drugim gradovima. Jer Mirjane nema u drugim gradovima. A htjela sam i nju da vidim i da vidi da mi ene iz agresorske zemlje nismo promenile odnos. Htjela sam, a ne mogu. Jer Mirjane vie nema u Zagrebu ni u drugim gradovima. U drugim gradovima nema ni Rade, Sandre, Slavice, Tanje... mojih ratnih drugarica. U drugim a te druge gradove volim jer u njima ima drugih koje volim. A njih... siledija, nitkova, ratnika, patriota ubica, ima svuda, a u Beogradu ponajvie. Ne zato to je Beograd veliki grad, ve zato to je veliko zlo iz Beograda poteklo, to je iz Beograda rat zapoeo. A ovo to mogu da vam kaem prolo je kroz moje tijelo. Ova misao je tjelesna. Ne samo zato to pet godina izlaui svoje tijelo na glavnom beogradskom trgu, zajedno sa prijateljicama, inimo vidljivim otpor srpskom reimu i ratu. Zato to sam svjedokinja istine Virdinije Vulf: ene razmiljaju preko iskustava vlastitog tijela. Ili zato to nam je Penelopa, kroz usta Adriane Cavarero, ostavila kao zavjet: Dok filozofi razdvajaju, paraju, Penelopa to ne radi, ona samo tka, plete, ono to su filozofi isparali, razdvojili (duh od tijela). 11

Kult susretaKad prvi put odem u Zagreb sve u ih ponovo vidjeti. Opet. Rekla sam jo davno, Ani A., mojoj emotivnoj drugarici, mom duhovnom skrovitu otkako se na ove prostore vratila glacijalna era. A Ana A. rijetko i slabo je sretala Marinu C. ali joj je poruivala: Ja vidim, ja ujem, ja osjeam Vas... I ja sam ula i osjeala vas. Nosila sa sobom svuda po paniji, Biljaninu osjetilnu pjesmu, upuenu feministikim grupama iz Beograda:

Kada jedna na druge pomislimo Miljama udaljene od zajedno Mi nismo same Zamisli Izvan linija.

I prevela sam pjesmu na panski. I moje drugarice, antimilitaristkinje Concha, Yolanda, Almuena nose po paniji izlobe ena u crnom i obavezno Biljaninu pjesmu. Ja prevela, a moja njena drugarica, pjesnikinja iz Madrida, Michele, dotjerala je stilski. Neline nelaste mree njenosti i sestrinske odanosti u sebi nosila. urino prkosno odbijanje logike svrstavanja: Ne postoje Srpkinje, Hrvatice, postoji Staa iz Beograda, Biljana iz Paneva, tj. postoje ene po onome to jesu, a ne po nacionalnoj pripadnosti, dozivala u pomo svaki put kad bi me po hiljaditi put davili vani (sa ovim unutra i nepristojno i agresivno) upitali: A ko ste vi: Srpkinja ili Hrvatica ili...? Ja sam ono to odaberem da budem. Ja sam svoja individualna kreacija, to bi rekao Brodski.

Ne dajmo se od svojih prevariti

I dok ovo piem, naravno nou, 22/23. oktobra 1996. jo ne znamo hoe li nam dati vizu. Taktika iscrpljivanja. Raunaju dojadie im. Oni postave linije a mi hodamo izvan linija. Znamo mi njih dobro. Na svom tijelu sam prvo osjetila ono to nam je Kasandra poruila: Ne dajte se od svojih prevariti, pa dodala a ni od onih drugih pa smo to zatim, zajedno, pretoile u politiki princip: Neposlunost svojim vladama, dravama, jeste oblik enske solidarnosti. Mi i Oni jeste ambis koji me razdvaja od njih, jeste razlika koja u meni izaziva gr u stomaku. I ne mogu Ani A. ispuniti obeanje da neu ni osvetu ni ogorenje. A i ti si se, Ana pitala, kad su zvijezde smrti stajale nad vama, kad e kazna? I ja se pitam kad e kazna? za 12

administratore smrti, koji pod okrvavljenim izmama i crnim maricama ive u dravi u kojoj i ja. I noas se pitam: kad e kazna? moda iz sebinih razloga. elim da vas vidim u Zagrebu. I lino je politiko. I lino je meunarodno.

Na tuem jeziku i bol je manja...

Nisam vam pisala koliko sam osjeala i eljela. A najvie pisala pisma i dobijala pisma na tuem jeziku. (A da li su tui jezici oni iz prostrane kue Mediterana, prema kojoj i ja osjeam duhovno i emotivno pripadanje?). Na tuem sam jeziku svoju unutranju muku svjedoila, poput Kasandre: Hou da budem svjedokinja, makar jednog ivog ovjeka ne bilo koji bi od mene svjedoenje zaiskao. Na tuem jeziku oajanje mi je izgledalo manje stranim. Na tuem jeziku Ana mi izvlaila iz srca crn stid. A na mom jeziku vikati po ulicama Beograde, probudi se, Beograde stidi se, kao ono sa Biljanom Jovanovi, kad se popesmo na onaj rasklimatani kamion i zeznusmo organe reda e to je moj javni krik, to je moj politiki izbor. A sad mi Ana A. i dalje izvlai iz srca crn stid. Znam, odgovornost, a ne krivica. A moda optuujem i nevine jer sve se zamrsilo u ovoj zemlji. Nikako da saznam ko je sad zvijer, a ko je ovjek. Jer u ovoj zemlji glacijalna era jo traje jer mnoga od zamrznutih prijateljstava jo za mene nisu odmrznuta, jer idem ulicom ili se vozim busom i pitam se: Je li ovaj bio na Vukovaru? Je li ovaj silovao po Bosni? Je li ovaj terorie i ubija po Kosovu? Je li ovaj gaao Sarajevo sa Pala? Na svom jeziku Michel mi pisala pjesme utjehe, na svom jeziku Alex (Langer), moj njeni drug, djelio moju/nau nadu. A onda je oajanje drugih izazvalo nesavladljivu nemo kod Alexa. Njegovo samoubistvo jeste njegov izbor definitivne samoe. Mjesecima me je Alexov izbor teko muio. I o tome sam na njegovom jeziku pisala. Na naem jeziku, jeziku naih majki, elim da podjelim sa vama i sada i njenost, i bol i nadu. elim da i dalje pletemo mree neposlunosti svim militaristima: oevima nacija, uvarima tradicije, morala i nacije, uvarima drava i granice. Neposlunost i militaristkinjama, svih boja i nacija. Prijateljstvo i njenost e nas uvati od njih. Staa Zajovi Izreeno na konferenciji u Zagrebu, oktobra 1996.

(ene za mir 1997)13

Alenka Mirkovi Glasom protiv topova

Vukovar

(...) Za utjehu svima nama koji smo u apudlu ivjeli u to doba tjedna i dana, automobili su tom cestom rijetko prolazili. Bilo je to vrijeme namijenjeno jednoj od slavonskih svetinja nedjeljnom, obiteljskom ruku. Teta i ja upravo smo ga zavrile. S naporom smo otpuhivale, alile se jedna drugoj kako nam onaj posljednji komad mesa ba i nije trebao i smijale se svojoj prodrljivosti, jer smo site do grla ipak razmiljale o kolau koji je jo stajao netaknut. Na tednjaku se kuhala poslijepodnevna kava, teta je pospremala stol, a ja polako poela prati posue od ruka. Kroz tiinu ulice polako, izdaleka, poeo se probijati zvuk automobilskih sirena. Lagano se pribliavao i pojaavao i nakon kratkog oslukivanja dalo se zakljuiti kako se nekakva kolona vozila kree u naem smjeru. (...) Po vjetrobranima gotovo svih vozila bile su polijepljene slike Slobodana Miloevia. Na prikolici jednoga kamiona klatio se orkestar harmonika i desetak ljudi zagrljeni, s bocama u rukama, iz sveg su glasa urlali: Ko to kae, ko to lae, Srbija je mala. Nije mala triput ratovala. I opet e, ako bude sree... Ljudi koji su stajali na traktorskim prikolicama riskirajui da zbog drndanja padnu s njih drali su se za stranice prikolice samo jednom rukom kako bi drugom mogli vitlati s tri prsta po zraku. Ruke podignute u isti pozdrav virile su kroz prozore automobila, kamiona i autobusa a iz njih se orilo: Ovo je Srbija... Kako malo kredita sam dala svojim susjedima! Vie me nije udilo to ih nema na balkonima. Scena je bila uznemiravajua i na trenutak sam i ja poalila to sam na balkon uope izala. No, neki mi vrag ipak nije dao mira i zbog neega to ni meni samoj jo nije bilo jasno, znala sam da je ono to gledam vano. Uznemireno sam promatrala scenu na ulici ne shvaajui zato sam se uope uznemirila. Jedan dio mozga govorio mi je da je to predizborno ludovanje ba kao i ono HDZ-ovsko prole nedjelje, no drugi je slao signale kako neto ipak nije u redu. Gledala sam grozniavo, vrlo vrlo paljivo, sve dok se slika nije razbistrila i pukla mi pred oima. U koloni nije bilo niti jedne jugoslavenske zastave, niti jedne Titove slike, niti jedne crvene zvijezde, niti jednog grba s bakljama... Ljudi koji su sada prolazili cestom ispred mene nisu vikali ni Ovo je Jugoslavija ni Ne damo Jugoslaviju... Vikali su Ovo je Srbija. Poetna nelagoda i uznemirenost su me napustili ali sam sad bila ozlojeena. Koja Srbija u Vukovaru za Boga miloga...? to to ovi rade...? (...) 17

Uvertira rata

Glasom protiv topova

Potkraj ljeta 1990. kada su se poela raspadati hrvatsko-srpska prijateljstva i brakovi i kada su hrvatska i srpska zajednica ve bile praktino razdvojene, to barikadama, to nepomirljivim stajalitima, otkrila sam jednu svoju osobitost. Meni su naime i dalje vjerovali i jedni i drugi. Jesu li me smatrali dovoljno umjerenom, bedastom ili naivnom, nikada nisam uspjela doznati. Pretpostavljam kako su me moji hrvatski znanci i prijatelji poznavali dovoljno dobro da bi me smatrali jednom od svojih, a da su moji srpski prijatelji i poznanici bili pomalo zbunjeni mojim prezimenom: bilo je malo vjerojatno da bi netko s prezimenom Mirkovi mogao biti ustaa. Vjerojatno sam i ja tome pridonosila ne doputajui da me se strpa u neku od ladica, paljivo i strpljivo sluajui miljenja i jednih i drugih, slaui se sa stvarima koje su mi se inile tonima i svaajui se zbog onih koje su mi zvuale lano, pretjerano ili izazivaki. (...) Boi 1990. bio je posljednji blagdan koji smo proveli u miru, a Uskrs 1991. prvi u nizu blagdana koji su nam prisjeli. Na Uskrnje jutro probudila sam se vrlo kasno. Blagdani su bili idealna prilika da se nadoknade sve one jutarnje smjene u koli a i vrijeme je bilo nikakvo kao stvoreno za spavanje. Na prstima sam otrala u kuhinju i cupkajui od zime skuhala kavu a zatim se brzo vratila u toplinu kreveta i upalila televizor. U tijeku su bile vijesti i ekranom su promicale slike neke maglom ovijene ceste: autobus izreetanih prozora, vozila hitne pomoi, jedan na policajacspecijalac koji je mirno puio i nekolicina drugih koji su skriveni iza drvea promatrali okolicu s pripremljenim pukama, krvavi snijeg na cesti, maslinastozeleni tenkovi snimljeni iz zaklona... Pojaala sam ton i postupno uspjela shvatiti kako su Srbi na Plitvicama napali autobus s policajcima koji su krenuli u intervenciju. Jedan od njih bio je mrtav, a nekoliko ranjeno. Nakon toga jedinice JNA, s tenkovima i transporterima, stale su izmeu policajaca i Srba koji su ih napali i nisu doputale da policajci prou i obave svoj posao. Poelo je... proletjelo mi je kroz glavu. (...) (...) Ako je, ak i nakon onoga to se juer dogodilo, bio ostao traak nade da bi se stvari mogle kolikotoliko smiriti, rasprila ga je te veeri beogradska televizija reportaom iz Borova Sela. Nai su se susjedi bahato hvalisali koliko su policajaca poubijali i ismijavali se nad nesreom koju su 18

Svibanj 1991.

izazvali. Sila, nadmo i arogancija izbijali su iz svakog pokreta a prijetnja iz svake izgovorene reenice. Ustaki, ustae, faisti, koljai... bljuvale su mrnjom zgrene usne ljudi koji su juer postali ubojice. Nije to bilo opravdanje, niti objanjenje. Za to nije bilo potrebe. Nisu se imali ega bojati i kome opravdavati. Jugoslavenska je narodna armija, pucajui na hrvatske policajce, odabrala narod koji e braniti i narod koji e ubijati. Bila je to jasna poruka nama s druge strane barikade. Te noi zaspala sam tek kada sam se dobro isplakala. Nisam znala uasava li me vie sam dogaaj u Borovu Selu ili ono to on zapravo znai. Bijes, strah, ponienje, nemo sve se to u meni izmijealo i uskuhalo. Osjeala sam kako e se cijeli moj ivot potpuno okrenuti, moda ve sljedeeg jutra, a ja neu znati ni kako, ni zato, ni zbog koga, ni zbog ega. Osjeala sam da mi moj vlastiti ivot klizi iz ruku... Neki su ljudi, te iste noi, pravili planove za odlazak na sigurnije mjesto. Drugi su pak razmiljali o tome da ene i djecu poalju rodbini s druge strane Dunava, a zatim se pridrue svojima u nekom od srpskih sela. Trei su opet nazivali znance i prijatelje kako bi doznali kome se mogu obratiti da dobiju oruje i ukljue se u pripreme za obranu Vukovara. Te noi birale su se strane. Te noi poeo je rat. Danima nakon masakra policajaca u Borovu Selu Vukovar je bio odsjeen od svijeta jer su barikade bile postavljene na svim cestama u njegovoj okolici. U gradu je poelo nestajati osnovnih namirnica poput mlijeka, voa i povra, jer su one uglavnom stizale izvana, a na kruh se doslovce moralo vrebati. S kruhom sam ipak imala malo sree: Vupikov minimarket Park nalazio se u prizemlju moje zgrade a ulaz u njegovo skladite tono ispod mog balkona. Zato nisam morala stajati ispred trgovine ekajui kruh, nego bih svako malo izala na balkon, a kada bih ugledala kamion pekare strala bih niz stepenice i za nekoliko se minuta trijumfalno vratila sa trucom ili dvije kruha. ekati se inae moralo jer bi jedna tura kruha planula za nekoliko minuta, pa ako ostane bez njega ekaj drugu, opet sat ili dva. Kamioni s mlijekom iz Osijeka nisu se mogli probiti do Vukovara. Seljaci iz okolnih sela koji su dopremali voe, povre, sir i ostale namirnice nisu mogli dolaziti a sumnjam da bi se odvaili na rizik da su i mogli. Nitko nije mogao predvidjeti gdje e usput niknuti barikada, niti to bi mu se moglo dogoditi ako na njoj zapne. Vukovarska Nama preivljavala je na zalihama osnovnih namirnica koje su postajale sve tanje, a prodavaice su dokono etale meu policama s ostalom robom za koju, ini se, nitko nije bio suvie zainteresiran. Roaci i prijatelji s vrtovima naglo su dobili na popularnosti. 19

(...) Dok se u Borovu Naselju vodila bitka orujem, na valovima Hrvatskog radio Vukovara bjesnio je rat rijeima. Hrvati su Srbe nazivali etnicima, eljeli znati zbog ega su to Srbi ugroeni i kakvi su to prijatelji kad su zbog Miloevia, eelja i slinih spremni pucati na svoje susjede i njihovu djecu. Srbi su nazivali i raspomamljeno objanjavali kako nee ivjeti u ustakoj dravi, meu ustakim koljaima, bahato prijetili kako e vas JNA ve nauiti pameti, vikali da se ne boje ustake policije, jer su je ve jednom potukli u Borovu Selu, kako je Vukovar srpski grad i kako e to i ostati... Jedna je teka rije za sobom povlaila drugu, pa treu, pa petu... Povremeno bi se javio netko tko je molio ljude da se priberu i smire jer emo svi stradati... Shvaala sam to je htio Sinia. Bilo je bolje da se ljudi posvaaju i ispucaju u eteru nego na ulici. I mada je bilo teko i samo sluati on je uporno pokuavao kanalizirati sav taj bijes. Mogla sam ga zamisliti kako se preznojava, nervozno ulazi i izlazi iz studija, telefonski razgovara s onima koje nisu pustili u eter i pokuava biti glas razuma u situaciji koja je izmakla kontroli. (...)

(...) Iviino ranjavanje prilino je promijenilo moj odnos prema ratu. Do tada su smrt i ranjavanje bili neto to se dogaalo drugim ljudima, onima koje nisam poznavala ili sam ih poznavala vrlo slabo. Mislim kako sam rat doivljavala kao nekakvu neoredenu opasnost, neto loe to bi mi se iznenada moglo dogoditi, ali jo nisam bila svjesna to to loe zapravo znai. Moje iskustvo rata jo se uvijek svodilo na televizijsku sliku koja sa sobom uvijek nosi odreenu koliinu nestvarnoga (jer ako neto vie nisi u stanju gledati dovoljno je pritisnuti tipku i iskljuiti ga), na oslukivanje eksplozija i pucanja, vijesti i glasine... Daleko od toga da nisam suosjeala s onima kojima se to loe ve dogodilo, da nisam osjeala strah, da sam bila bezbrina i neoptereena. Ipak tek kada sam ugledala oiljke od metaka na Iviinim leima, kada sam pokuavala zamisliti kako zadrava dah i prikriva bol da ga ne izdaju pred krvnicima koji su iznad njega stajali, kada bih pomislila da mu se to dogodilo u najnormalnijoj, svakodnevnoj, ivotnoj situaciji na povratku kui s posla tek sam tada postala svjesna kako se to moe dogoditi bilo kome, kako se to moe dogoditi i meni... (...) Ta nedjelja 25. kolovoza ipak je bila puno drugaija od onih na koje sam bila navikla, pa ak i od onih koje su u posljednje vrijeme postale uobiajene nedjelja provedenih u kui, uiju, oiju i mozga ve badarenih na termine radio i TV vijesti u stalnoj napetosti i iekivanju neega. Sjeam se kako sam jo u srpnju, o tom osjeaju napetosti i 20

Kolovoz 1991.

iekivanja razgovarala s Marijom. Rekla sam joj da se stalno osjeam kao prije nekakve velike, ljetne oluje: sve je naizgled mirno, ali se negdje na horizontu skupljaju tamni oblaci i osjea straan pritisak koji popusti tek kada pone pljutati kia ili tua. Marija je dijelila moje miljenje: Moda ja ne znam to govorim, ali voljela bih da se napokon dogodi neto, bilo to, samo da se prekine ova napetost. Ovo je nepodnoljivo. (...) Sirena se oglasila iznenada i muklo. I dakako, pomislila sam da je podne, no kazaljke na satu pokazivale su tek oko jedanaest sati. I kao da su napokon stigli nekakvi gosti koje smo oekivali, teta se podigla sa stolca i rekla: Evo ih... Nisam razlikovala signale za uzbunu, ali nisam uope sumnjala kako je taj oglasio zranu opasnost. Pokupila sam stvari za sklonite, otvorila prozore koji su jo bili zatvoreni, stegnula pipac na boci plina pored tednjaka, zakljuala ulazna vrata i urno krenula za tetom u hodnik. Susjedi su se, poneki polako, a poneki vrlo brzo, sputali u podrum, otvarali svoje podrumske prostorije, smjetali u njih stvari koje su donijeli sa sobom, a zatim izlazili na hodnik i bojaljivo u pola glasa zapoinjali razgovor. Nitko nije bio siguran kako bi se trebao ponaati i ta bi sada trebao raditi. Svi smo imali razraenu mentalnu sliku kako emo prije ili poslije morati otii u podrum, no nitko nije znao to se radi nakon toga. (...) U redakciju sam ula zapuhana oporavljajui se od straha koji sam upravo preivjela. Josip, teta Gordana, Zvezdana, Danilo, Mirjana, Branko i Zdravko srdano su me pozdravili viui: Evo nama pojaanja!. No njihovo je pojaanje, blijedo od straha, stajalo nasred sobe zamuckujui nesuvisle odgovore. Pitala sam ih to rade ali mi nisu uspjeli ni poeti odgovarati, kada se ponovno oglasio znak za uzbunu. Krenuli smo niz stubite i posjedali na stepenice u meukatu. Nije bilo sklonita i to je mjesto bilo najsigurnije u zgradi. Dok su vani odjekivale eksplozije oni su avrljali i jedina osoba za koju se sa sigurnou moglo rei da se boji bila je Zvezdana. Sjedila je blijeda i utljiva ba kao i ja. Osjeala sam se strano izloenom na tom stubitu. U kosti mi se uvlaila hladnoa, ruke su mi se tresle i premda sam se suzdravala trgnula bih se na svaku eksploziju. Imala sam neodoljivu elju da pobjegnem odande, ali nisam imala kamo.

Rujan 1991.

Svatko od nas upamtio je jedan dan kao dan svog vatrenog krtenja. Kada bih morala opisati to je svakome od nas bilo vatreno 21

krtenje, vjerojatno bi to bili potpuno razliiti doivljaji. Za jedne je to bio prvi susret s vlastitom smrtnou, za druge prvi doivljaj vlastite ili tue patnje i stradanja, za tree jo nedoivljeno iskustvo potpunog razaranja... No, mislim kako nam je zajedniko bilo to to je dan vatrenog krtenja bio dan kada smo prestali samo obavljati svoj posao i poeli ga ivjeti. Moj je red doao 13. rujna. No je bila gadna. Graani su nas cijelo jutro pozivali da doemo k njima i snimimo to su granate prethodne noi napravile njihovim kuama, zgradama, automobilima, dvoritima. Desetljea odricanja, muke i ljubavi nestajali su u sekundi u kojoj je netko nepoznat odluio namjestiti niansku spravu ba u tom smjeru. (...) Jedan od stanara uveo nas je u podrum iznad kojega je granata pogodila zgradu. Prizor nam nije bio nepoznat: odvaljeni dio zida, buka svuda naokolo, komadii granate raspreni oko rupe... Ono to je mene okiralo bio je izgled podruma. Bio je prehladan i za ljetne prilike, vonjalo je na vlagu, a na nekoliko mjesta zidovi i podovi bili su potpuno mokri. Izmeu tih zidova stajali su improvizirani kreveti pokriveni dekama i jastucima. Po stvarima koje su leale pored nekoliko kreveta i po igrakama, shvatila sam da je u sklonitu bilo i male djece. Boe moj, pomislila sam, ako se granatiranja nastave ta e djeca cijele dane provoditi u ovom smradu, hladnoi i vlazi! (...) Za tri-etiri minute stigli smo do ulaza u Borovo Commerce. Dok smo izlazili iz automobila zaula sam zvuk za koji mi je trebalo nekoliko sekundi da shvatim to je a zatim sam se, kao i svi ostali, bacila na zemlju. Snajper! Kurvin sin nas je vidio: vidio je da smo civili, vidio je urednu oznaku PRESS na vjetrobranu automobila, vidio je kameru koju je Vinko nosio i ipak je pucao! Gotovo uei, skrivajui se iza malog zidia, dotrali smo do ulaza i uletjeli u prostrani podrum zgrade. Pred nama se pruala velika, svijetla, gotovo prazna prostorija. U njoj je bilo petnaestak ljudi. Doli su iz razliitih dijelova Borova Naselja jer su njihovi podrumi bili nesigurni, neprimjereni boravku u njima ili ih, jednostavno, nisu imali. Neki su sjedili, neki stajali, a neki su ulazili i nestajali nekuda u unutranjosti podruma. ovjek koji nas je doekao bio je smrknut. Nije bio vojnik, niti sam u blizini vidjela ijednoga. On nam je priopio najgoru vijest: nekoliko ljudi je poginulo, meu njima i jedan estogodinji djeak. Bili su pred ulazom kada je odjeknula eksplozija. Dugo je bilo mirno pa su izali i punili vree pijeskom kako bi pojaali sklonite. I tada se dogodilo: doletjela je jedna jedina granata i napravila pokolj. Oito ih je netko vidio, ba kao i nas maloprije, te dojavio kamo treba gaati. (...) 22

Pitala sam je li netko od njihovih ranjen i odmah se ugrizla za jezik zbog svoje tankoutnosti. Mladi koji je sjedio desno od mene primaknuo se i ja sam mu pribliila mikrofon. Mogao je imati neto vie od dvadeset godina i radio je, vjerojatno u jednom od pogona valjare, jer je imao onu karakteristinu boju puti kakvu valjarci dobiju nakon nekoliko godina rada sa ai i gumom. Govorio je tiho, ali razgovijetno i vrlo, vrlo mirno: Da, meni je djevojka ranjena. Odnio sam je u auto i odvezao to sam bre mogao do bolnice, ali je iskrvarila... Ja joj nisam mogao nita pomoi. (...) Dok sam se vrzmala po redakciji u reiji je zazvonio telefon. Digla sam slualicu automatski izgovarajui Hrvatski radio Vukovar i zaula drhtav enski glas. Pristojno je pozdravila i predstavila se. Proli su me trnci. Njezino prezime vidjela sam na listi poginulih. Nije sluala vijesti, nego joj je netko rekao kako je njena sestra spomenuta meu poginulima. Molila me da provjerim jo jedanput ime. Rekla sam da prieka iako sam znala da je to ime na popisu poginulih. Trebalo mi je vremena da se priberem i smislim kako u joj to priopiti. Gospoo, strano mi je ao, ali ona jest na listi poginulih koju su nam dali. Ja vas molim da nazovete bolnicu i provjerite jo jedanput. Tiho je ve kroz pla zahvalila i pozdravila me prije negoli je spustila slualicu. Obje smo znale da bolnicu ne treba zvati. (...) Zgrada se sada tresla od eksplozija. Sa zidova je otpadala buka a od siline jedne eksplozije prevrnuo se stol na kojemu smo jeli i kartali. Granate su sustizale jedna drugu a tutnjava VBR-ova iz Bake nije se stiavala. Dvorina vrata otvarala su se pod pritiskom eksplozije, a Josip ih je bezuspjeno pokuavao zaglaviti stolcem. Polomljeni crepovi, opeke, staklo, limovi, prtali su svuda oko zgrade, ulazna vrata zasipali su geleri a na katu iznad nas, kroz otvorena vrata balkona, glasno je odjekivala lomljava zidova koji se rue. Svi etvero stisli smo se na klupama u prostoru za emitiranje. Nitko nita nije govorio, a i da jest ne bismo ga uli, jer je buka bila zagluujua. (...) Mislila sam da ne moe biti gore nego ono jutros, ali bilo je. Imala sam osjeaj kako svaka granata udara izravno u nau zgradu. Pogledavala sam stubite iznad glave: do tada mi se inilo sigurnim imati iznad glave tri, etiri betonske deke, ali sam se sada pribojavala kako bi se sav taj beton mogao zaruiti i zatrpati nas. Dvorina vrata divljala su u leitu i otvorena mlatila lijevo-desno a u dvoritu se sve uruavalo i lomilo. Opet smo se potrpali u prostor za emitiranje i nabili se poput sardina jedno na drugo da nas kroz otvorena vrata ne dohvate geleri. buka je sa zidova 23

Listopad 1991.

24

poput kie padala po nama, udarala po prstima kojima smo pokuavali zatititi glavu, a kroz vrata pritisak je nabio guste oblake praine tako da smo ostali bez zraka i poeli kaljati. Josip i Zdravko skinuli su s klupe deku, prebacili je preko Zvezdane i mene, gurnuli nas jo dublje u mali prostor u koji smo se zgurali a zatim se naslanjali na nas gurajui nos u deku da se zatite od praine. Nikakva grmljavina nije se mogla usporediti sa zvukovima oko nas: neprekidna, potpuna, do ludila glasna tutnjava probijala je ui i ja sam ih pokrila rukama, poela cviljeti i nekontrolirano drhtati. Kada se tutnjava malo umirila, deki su skoili da zatvore dvorina vrata a mi smo se izvukle ispod deke. U zraku je jo lebdjela praina, zavlaila se u nos, oi i usta, a svi etvero bili smo sijedi od praine i bijelih lica. Pogledala sam prostoriju u kojoj smo bili: kao i da je nismo pospremili. Nisam odmah imala snage da se ponovno bacim na posao. Spustila sam se na klupu kao vrea, dohvatila kutiju cigareta s poda, otresla je od praine, izvukla jednu cigaretu, potraila oko sebe upalja a kada sam ga nala, zapalila cigaretu i eljno udahnula dim. Ne znam kako sam izgledala, ali kad sam pogledala Zdravka tiho je rekao: Dobro je, Hale, prolo je... (...) Tenkovi nisu bili jedina akvizicija u tom pothvatu. Nekoliko dana nakon njihova otimanja, u tabu mi je netko u ruke tutnuo izlizanu kuvertu adresiranu na nepoznato ime. Stanje u kojemu je bila pokazivalo je da je pismo staro, a brojne oznake vojnih pota otisnute na kuverti, pokazivale su kako je putovalo dugo, okolnim putovima. Bilo je to pismo to su ga pronali u depu jednog poginulog neprijateljskog tenkista. Otvorila sam ga paljivo, polagano, kao da je u njemu pakleni stroj. Nisam znala to da oekujem. Neprijateljske vojnike nisam doivljavala kao osobe, kao ljude, kao nekoga kome bi netko mogao pisati pisma. Pismo je pisala ena, sudei po rukopisu i pravopisu ne osobito obrazovana i vrlo jednostavna. Poela ga je piui o zdravlju ukuana, roaka i pozdravima koje su vojniku slali prijatelji i susjedi, a zatim se poela aliti kako ga dugo nema i kako joj je teko samoj s malim djetetom i starim roditeljima. Molila ga je da razgovara sa svojim oficirima da ga puste s vojne vebe, jer im njegova plaa puno znai, a on je na vjebi ve jako dugo. Pisala je kako je djetetu izrastao jo jedan zubi, kako sve vie lii na tatu i kako e progovoriti, a oca nema... Pitala ga je zato se tako dugo ne javlja i molila da joj pie im bude mogao. Voli te tvoja ena... Presavila sam pismo i polako ga vratila u kuvertu. Bilo mi je muno. Obuzeo me je udan, iracionalan osjeaj... Kao da sam dok sam itala pismo bila u vezi sa tom enom, znala kako mu uzalud pie to pismo, a ipak je pustila da ga napie... Ona je imala pravo znati da joj je mu mrtav, a nije znala. Ja nisam imala nikakvo pravo itati to pismo, a ipak sam ga proitala... Osjeala sam da sam poinila uasan grijeh. (...)

Bila je to neka vrsta psiholoke terapije. Prije ili poslije, svatko bi se pridruio pjevanju. Ispoetka tiho i srameljivo, a zatim sve glasnije. Bile su to pjesme naih svadbi, kirbaja, roendana, maturalnih zabava i logorovanja. Vjerojatno smo pomalo dozivali vremena u kojima smo ih pjevali bez artiljerijske pratnje. Ili smo samo nastojali potisnuti njezin zvuk izvana i ljuljanje cijelog podruma i svega u njemu, ukljuujui i nae ivce i eluce. to je vani vie grmjelo, mi smo glasnije pjevali i taj je osjeaj pranjenja bio neopisiv. Dakako, on nije uvijek dolazio. Uvijek bi se netko dignuo od stola i izaao na hodnik da se ne bi vidjelo kako plae. Te su pjesme, takoer, asocirale na nekoga tko vie nije ovdje, tko je otiao negdje daleko ili otiao zauvijek. Ponekad su izazivale osjeaj beznadnosti, jer ivot vie nikada nee biti kao prije, osjeaj kako tom paklu, strahu i oaju nema kraja, osjeaj da smo zaboravljeni i ostavljeni, da nas svih skupa ujutro moda i nee biti... (...) Tri dana kasnije, uavi u sklonite, ugledala sam uplakanu Jadranku Semberac. Jaco, to je? Poginuo mi je Drago... rekla je i briznula u pla. Zagrlila sam je dok je ridala, a neka je ena utke sjedila pokraj njezina djeteta na madracu, kakljala ga i mazila mu razigrane noice i ruice, oiju crvenih od plaa. Jadranka se odjednom trgnula, obrisala oi, podigla dijete i vrsto ga privila uz sebe. to emo mi sad bez naega tate... ?, tiho mu je aputala dok su joj suze ponovno poele kliziti niz lice. Danima nakon pogibije supruga Jaca je jedva razgovarala s ljudima oko sebe. Presvlaila je i hranila dijete, sjedila pored njega, ljuljala ga u naruju i tiho mu priala. Cijeli se njezin svijet suzio na mali komad madraca na kojemu je lealo sve to joj je od ivota ostalo... Svi su se ti dogaaji, osjeaji i slike slagali poput opeka negdje duboko u meni. No kao to sam morala razviti mehanizam kojim sam upravljala vlastitim strahom, umorom, glau, eu i ostalim fiziolokim potrebama, tako sam morala razviti i emocionalni zatitni mehanizam. Ukljuivala sam ga svaki dan kada bih se vraala u nae sklonite. Sve dok smo bili medu ljudima iz sklonita, razgovarali s njima, prenosili im najnovije vijesti iz grada, nitko od nas nije elio pokazivati strah, zabrinutost, pesimizam, razoaranje... Nismo to radili po naredbi, niti po dogovoru. Jednostavno smo znali kako je moral meu ljudima toliko nizak, da bi ih nae sumnje, strahovanja i malodunost jednostavno dotukli. Tako smo poput klauna navlaili na lice masku veselosti i optimizma svaki put kada bi po povratku s deurstva ulazili u sklonite, avrljali i alili se s ljudima, donosili im barem siune dobre vijesti koje bi sve tee uspijevali pronai... 25

Studeni 1991.

Nisam ni znala koliko mi je sve to postalo teko dok jednoga jutra granata nije grunula ispred samog ulaza u sklonite. Leala sam u krevetu kad se prostorija zatresla, a gomila buke, praine i komadi betona popadali na mene. Ustala sam, poela istresati deku i istiti madrac, a onda odjednom osjetila slabost, osvrnula se po prenatrpanoj prljavoj pljesnivoj prostoriji, ispustila deku iz ruku, skliznula na madrac i poela plakati. (...) Naravno da sam smrdjela. Bila sam prljava kao svinja. Bilo mi je teko sjetiti se kada sam se posljednji put okupala, a ve vie od mjesec dana nosila sam istu odjeu. Svako sam jutro koristila dezodorans ali znala sam da on samo moe slabano maskirati vonj koji se oko mene irio. Kosa mi je bila prljava i masna, obrve nisam poupala ve tri mjeseca, a noge nisam smjela ni pogledati. Jedine higijenske navike kojih sam se uspjela redovito pridravati bile su jutarnje umivanje, pranje zubi, eljanje i uporaba toalet papira. isto sam rublje posljednji put dobila prije mjesec dana, preko veze. (...) Nitko nikada nije uzimao za zlo to to smo bili prljavi. Na kraju, nitko u gradu se nije prao puno ee negoli ja. Osim naih susjeda u podrumu s druge strane dvorita Kapljice. Oni su se kupali u vinu. Pronali su veliku bavu punu vina pa su ga iskoristiti za kupanje. inilo im se manjim grijehom da smrde kao destilerija nego da smrde na znoj i prljavtinu. Bilo je dana kada smo u sklonitu jedva imali vode i za pie, ako se pitkom vodom moglo nazvati litru-dvije vodenog taloga punog punoglavaca. Nije bilo druge no zatvoriti oi i popiti ga. (...) Sluajno ili ne, nedugo nakon onog jutra kada me je zatekao uplakanu Branko je odluio odvojiti malo vode da se okupam. Mislila sam da e to kupanje samo ublaiti problem jer je sve rublje koje sam imala bilo prljavo. Sjetila sam se da je Josip nedavno dobio paket s tri para mukih gaa, pa sam ga gnjavila da mi ustupi jedne. Dok sam ja icala gae, Branko je ugrijao litru vode a drugu litru ostavio za rashlaivanje. Istjerala sam ljude iz sobice, na stolac stavila kaf, ulila vodu i onda krenula na ribanje. Kada sam zavrila, osjeala sam se kao da sam skinula sa sebe deset kila. Obukla sam se i s runikom na glavi otila do Melite i zamolila je da me oia to krae moe. Okupana i oiana krenula sam u potragu za malim parfemiem koji sam dobila za roendan i kada sam ga pronala, velikoduno se namirisala. Ponovno sam bila normalno ensko ljudsko bie. (...) Stvari su stajale loe, vrlo loe. Teko je opisati kolektivno stanje duha koje je gradom vladalo tih 26

posljednjih dana. Bila je to nevjerojatna zbrka osjeaja. Bili smo oajni. Znali smo da se kraj blii, a nismo mogli uiniti vie nita da ga sprijeimo. Pomirili smo se s injenicom da emo najvjerojatnije svi izginuti branei grad, a ta nam se pomisao jo uvijek inila manje stranom od pomisli da bismo sa svim tim ljudima, enama i djecom mogli ivi dospjeti etnicima u ruke. Iako su tabom stalno kolale informacije o slanju oruja i ljudi, iako su u privatnim razgovorima sa Zagrebom svi obeavali pomo, u Vukovar nitko i nita nije stizalo. Pa iako smo u ustima ve osjeali okus poraza, iako smo duboko u sebi znali da nam spasa nema, povjerovali bi barem na trenutak u svaku takvu informaciju, ponadali se, hvatali se za slamku... (...) Mladi Jastreb pokuavao je radiovezom uspostaviti vezu s ljudima na poloajima, no to je bilo nemogue. etnici su se ubacivali u linije, ometali vezu, pa se uza sve to pitanje, prekide i ubacivanja duhovitosti, moglo razmijeniti tek reenicu-dvije. Bila sam naviknuta na tu buku i vjerojatno me i ne bi tako uznemirila da se u vezu neprekidno nije ubacivao nekakav pijani etnik sa svojim zabavnim programom. Ponaao se kao disc jockey, putao nekakve nepodnoljive narodnjake, a u pauzama izmeu tih muzikih grozota pitao se kakve su Hrvatice i prijetio to e im raditi kad oslobode Vukovar od ustake gamadi. Bilo mi je muno i od tog glasa i od onoga to je govorio i od Mara na Drinu koji je putao nakon svake druge pjesme. Mar na Drinu emitirali su i sa zvunika instaliranog na oklopnom vozilu JNA kojim su krstarili dijelovima grada to su ih zauzeli. uo se nadaleko i izazivao jezu. (...) U Kapljici je raspoloenje bilo kao na sprovodu. Ljudi su obavljali uobiajene poslove, jeli, spremali djecu na spavanje, a onda sjedali i razgovarali tiho, u pola glasa. Postajali su svjesni da im nitko nee doi u pomo, no nitko nije elio glasno izrei ono to je zvualo kao smrtna presuda njima, njihovim obiteljima, njihovoj djeci... I moje su misli bile jako mrane. Sama smrt i ne bi mi bila toliko strana da sam mogla biti sigurna kako me, prije toga, nee razvlaiti i muiti pijani prljavi smrdljivi etnici. Nakon onoga to sam ula na Jastrebovoj radiostanici znala sam da me, kao enu, ne eka tek metak ili no. Stoga sam poela razmiljati kako da ih natjeram da me ubiju prije nego stave svoje prljave ruke na mene. Nisam bila psihiki spremna za samoubojstvo, niti mi je ono zbog odgoja bilo prihvatljivo. Na kraju, normalan ovjek ne eli se ubiti dok se doista ne nae u takvoj situaciji da mu je to jedini spas... Stoga sam napravila plan: morala sam se dokopati bombe, puke ili revolvera. Kada budem ugledala etnike, potrat u prema njima, podignuti oruje i nee imati druge nego da me ustrijele... Vesna i Sinia nisu se dugo vraali iz taba i po tome smo znali kako neto gadno nije u redu. Kada su se napokon pojavili moglo je biti oko dva 27

sata ujutro. Uli su u nau sobicu vrlo tiho. Vesna je hodala sputene glave a zatim unula pokraj madraca. Sinia je sjeo na sanduk odailjaa i oito razmiljao kako da nam kae ono to nam je imao rei. Vesna je podigla glavu i pogledala me. Oi su joj bile crvene od plaa, a usnama je oblikovala rijei gotovo je. Spustila sam glavu meu ruke i sluala to je Sinia govorio. Mladi Jastreb i vojna policija odluili su se noas povui iz grada i, ako smo eljeli, mogli smo krenuti s njima. Sinia je elio da, svaki za sebe, dobro razmislimo: Put nee biti lak i procijenite jeste li ga u stanju podnijeti. S druge strane, svi znate koliko smo se eksponirali i to nam se zbog toga moe dogoditi. Ja u zadnji rei to sam odluio... (...) Kao kroz san postala sam svjesna zvonjave telefona. Deki s pote ipak su ga popravili! Zvao je netko od novinara, vie se i ne sjeam tko, i pitao me kakva je situacija u Vukovaru. I ve sam zaustila da papagajski ponovim ne-mogu-vam-davati-nikakve-informacije kada se u meni neto slomilo. Ma to ja to nastojim preutjeti? Zato odgaam neto to je ve postajalo krvavom injenicom? Stoga sam jednostavno rekla: Nema vie Vukovara, dragi gospodine... Sve je gotovo... okirani ovjek je zautio i prije nego je postavio jo koje pitanje, ja sam prekinula razgovor. (...) Izvadila sam novanik i Krkijev blok. Prekapala sam po novaniku razmiljajui to treba sauvati a to unititi. to ako me uhvate? Kakvu u priu ispriati? Mobilizacijski listi sam odluila sauvati. Posluit e kao izgovor za uniformu, a nije lo ni kao izgovor za posao: Ja sam, inae, uiteljica... U novaniku je stajala i iskaznica uiteljskog sindikata koja je tu priu mogla potvrditi. Odluila sam sauvati i osobnu i press karticu. Tu je bila i moja plaa za rujan. Nisam je imala gdje potroiti. Bilo mi je ao to nemam njemakih maraka. Dobro bi mi dole jer ako me uhvate, moda bih glad za ubijanjem mogla utaiti novcem... Ostavila sam ih zajedno s putovnicom i majinim nakitom u sklonitu zgrade, da ne propadnu u granatiranju. Ha! Al u razveseliti nekog etnika! Izvadila sam iz novanika raun za struju koji je tu stajao od rujna... Eto stvari koju bez sumnje treba unititi! Pored rauna, tetina osobna iskaznica i odrezak od mirovine... Teta! U cijeloj toj zbrci tek mi je sada pala na pamet! Boe moj, to u s njom? Brat e se snai, moda je ve i izaao, ali ona... Nije bilo naina da je iz grada izvuem, ak ni da joj javim da odlazim. Mogla sam se samo nadati da e uspjeti preivjeti prvi susret s etnicima i da e susjedi drati jezik za zubima kako je nitko ne bi povezao sa mnom... Uzela sam njezinu osobnu, odrezak od mirovine, raun za struju i jo nekakve papire i krenula u posljednju prostoriju skladita u kojoj su deki ve spaljivali kojekakve dokumente. Zapalila sam papire i vratila se u glavnu sobu. Iz depa crvene jakne izvadila sam kljueve od kue. Plakalo mi se, ali sam se uspjela suzdrati i brzo strpati kljueve u dep maskirne jakne. 28

(...) Grupa je ve krenula i Josip i ja smo joj se prikljuili. Izali smo iz podruma taba a zatim, ne kao obino kroz dvorite nego kroz rupu koju je granata nainila na jednom od bonih zidova zgrade, izali u pokrajnu ulicu, u sumrak. ule su se eksplozije, uo se Mar na Drinu ali to vie nikoga nije posebno uznemiravalo. Hodali smo mojom, Gundulievom ulicom, no samo su me obrisi grada podsjeali na nju. Sve je bilo posuto utom, razbijenim staklom, opekama, crijepom, komadima lima i ice. Sve je bilo sivo, ak i drvee, golo, polomljenih grana, stabala izranjavanih rapnelima. Nije bilo ni trunice boje... Zrak je smrdio zasien prainom i barutom. (...) Hodali smo vrlo polako slijedei stope onoga ispred sebe. Kada bismo doli do grmlja u kojemu je bila razvuena ica potezne mine, drali bismo ga razmaknutim za onoga tko je iao iza nas. Josip je iznenada izgubio ravnoteu, zapeo za icu i poteno je razvukao. Svi smo se skamenili na mjestu, ali nita se nije dogodilo! Progutali smo slinu i nastavili dalje. Netko iz grupe koja je ila iza nas nije bio takve sree. Zauli smo eksploziju, a zatim i stravian krik. Na trenutak smo se umirili oekujui pucnjavu, no vie se nita nije ulo pa smo nastavili hodati. Nije bilo vremena za stajanje, razmiljanje i aljenje. Uspinjali smo se uzbrdicom na vrhu koje smo uli u polje kukuruza. Tamo je ovjek sa eirom koji nas je vodio zastao i priekao da proemo pored njega, a zatim se vratio natrag prema Vuki. Nisam znala tko nas je sada vodio ali kolona je napredovala. Plaila sam se zvukova koje su stvarale suhe stabljike kukuruza dok smo kroz njih prolazili, no ubrzo je, kao naruena, poela padati dosadna, hladna kia. Za nekoliko minuta bila sam mokra do gole koe i poela se tresti od zime, no neprekidni hod usiljenim korakom pomogao je da se malo ugrijem. (...) Pred svitanje smo izali iz kukuruza na malu istinu. Ispred nas bilo je golemo isto otvoreno polje, lijevo i desno od njega kukuruzita, a ulijevo od mjesta na kojemu smo stajali maleni umarak. Grupa je zastala i okupila se. Netko je rekao da nas samo to polje dijeli od Vinkovaca, ali da svie, pa je bolje da se zavuemo u umarak i odmorimo do sljedee noi. Ljudi su se ratrkali i poeli traiti mjesto za spavanje. Josip i ja smo malo zastali, jer sam ga zamolila da prieka dok se pomokrim, a onda nam se uinilo kako oblinje grmlje i nije lo zaklon. Smjestili smo se u najgue grmlje i pokuali zaspati. Kia se s grana cijedila na nas, ali bili smo toliko umorni da smo usprkos svemu zaspali. Kada sam se probudila, dan je ve svanuo. Sunce je obasjavalo okolicu, sve je bilo mirno, ptice su pjevale. Bilo mi je uasno hladno. Pokuala sam iz jakne izvui sat, no ruke 29

su mi se tako nekontrolirano tresle da nisam uspijevala otkopati dugme na depu. Zubi su mi tako cvokotali da mi se tresla cijela vilica. Kada sam se pokuala dignuti osjetila sam jaku bol u lijevom koljenu i ponovno pala na zemlju. Nakon nekoliko pokuaja s mukom sam se uspjela uspraviti. Josip je bio u jo gorem stanju. On uope nije mogao ustati. Bedra su ga paklenski boljela. Pokuala sam mu pomoi i nakon dosta truda, oslanjajui se na puku i na mene, osovio se na noge, no jo uvijek nije mogao normalno hodati. Otkinuo je deblju granu koja mu je posluila kao taka. (...) Uskoro su iz polja izronili dalekovodi to je bio prvi znak da smo blizu cilja. Moja se nevjerica pojaala kada sam ugledala prvu kuu i na kraju - cestu. istu cijelu normalnu cestu! Izali smo na nju oprezno i nakon dugog hoda po blatu imala sam osjeaj da lebdim. Noge su mi se valjda ve same micale. Kue pokraj ceste bile su cijele, ali su se doimale naputenima. Mogla sam se zakleti da sam iz jednog dvorita ula mukanje krava! (...) Ne mogu opisati uitak koji sam osjeala ispod vrueg tua nakon tri mjeseca pranja u nekoliko litara vode i nakon dvije noi smrzavanja. Duboko sam udisala miris sapuna i ampona. Prljavi mlazovi slijevali su se s mene i ma koliko puta da sam se nasapunala, voda je i dalje bila prljava. ista kosa! Pasta za zube! isto rublje i ista odjea! Mislila sam da takve stvari vie ne postoje... (...) Zaspala sam i prije nego to mi je glava dodirnula jastuk. Bilo je gotovo. Za mene je rat zavrio i ja sam ga izgubila. Bilo je lijepo zaspati i ne znati vie nita... Alenka Mirkovi

(91.6 MHz Glasom protiv topova 1997)

30

Pred zidom utnje

Seada Vrani, 1996.

Jeste li dugo u Zagrebu? BESIMA: Danas je trei dan. Jeste li prvi put ovdje? B: Jata! Kako ste stigli ovamo? B: Ko i svi drugi, nisam prhala. Jeste li doli u veoj grupi izbjeglica? B: Samo smo nas dvje dole. Jeste li imali potekoa pri prelasku u Hrvatsku? B: Jok. Znai, imali ste uredne propusnice. B: Sve to treba. Jo sam odrezala pletenice i obukla ove pantole. Zato ste to uradili? B: Jesi l kad vidla katolkinju u dimijama? Zar ne zna da ne puaju vie Muslimane vamo? Dva mjeseca ona je letala za te dozvole. Sva srea to meu katolicima, sad se zovu Hrvati, ima dobrih dua pa je jedan isposlovo dozvole. Ja nisam mislila da emo ji dobiti. Al ona nije popuala dok nismo dobile te papire da smo katolkinje. Je li vam ona prijateljica? B: Nije to tvoja briga! Ona mi je sve. Zato ste doli u Zagreb? B: Nije vano! Kako nije vano kad je vaa prijateljica letala dva mjeseca da bi dobila propusnice? Sigurno je postojao jak razlog. B: Da tebe vidimo. Izvini, Boga ti, omaklo se. Ovdi je lake ut ta ti je s ojekom. Gdje vam je ovjek, mu? B: to mi govori vi, nisam ja puno starija od tebe. Vi ste mlai od mene, ali je uobiajeno da se novinar obraa svom sugovorniku sa vi. Zato izbjegavate da mi kaete gdje vam je mu?. B: Izao je iz logora jo u avgustu. I sin je izao. Njezin ojek nije. Ne zna se ni ta je s njime. To smo ule jo u Bosni, al dole ne more nita. Ovi iz ujedinjenog Crvenog krsta za izbjeglice mogu uredit da ode za ojekom u drugu dravu. On je ve tamo. I sin mi je tamo, s njim. Sad ovi ovde to ureuju, jer ja sam kazala da neu i ako i ona ne ide sa mnom. Pomae i ova tvoja gospoja to me je nagovorila da ti ispriam kako su me praoslavci silovali. Gospoja kae da je to ve gotovo, ureeno, samo33

Besima

jo trebaju naki papiri da moremo putovat. Meni e gospoja uzdurisat neto za obu. Ne mogu u pantolama pred ojeka. alila se sa mnom da moram izgledat ko gospoja pa me ojek nee moi ni poznat. Ni da sam u dimijama ne bi me pozno. Izgledala sam bolje od ijedne cure u selu, a vidi me sad. Ko lejlek! Kad su vas silovali? B: Kad i onu drugu iz sela! Gdje se to dogodilo? B: Pa u kui, bona. U vaoj kui? B: Ma nije, bona, u mojoj. U onoj kui, e smo bile. Tamo e su nas doveli. Mene i onu Ta.., a neu to re. Mene i jo jednu iz sela su odvojili, pa u kamion. Vozili su nas pa onda ostavili u kui. ijoj kui, objasnite mi to! B: Ko e znati ija je. Ljepa, velka. Ima velku bau. Tamo su nas strpali kad su udarili na selo. Nas dvje tamo, a ostale ja l u logor, ja l pobilo. U kojem ste selu ivjeli? Kako se zove selo? B: Neu ti re! Zato? B: Neu kazat. abe ti je, neu re. Je li selo u opini Klju? B: U emu? Je li selo blizu Kljua? B: Jest, ako se vozi. ta te, bona, briga. Ne more me natjerat da kaem koje je selo. to se dogodilo u selu? B: Navalili praoslavci. Srpska vojska. Napalo sa svihu strana. Neto kua popalilo to nisu sruili. Pobilo dosta i mukinja i enskinja. Neke ene unesreilo. Unesreilo? B: Jata, bona. Mi kaemo unesreilo, al se modernije kae silovalo. Navalilo odma na ene i cure: pred ljudima, braom. Boe sauvaj. Pogan jedna ti praoslavci. Jesu li i vas tada silovali? B: Nisu, neu duu gubit. Amo e smo mi, e je naa kua, samo su zapalili sve i narod potjerali. Odvojilo mukinje od enskinja. S donje strane sela su silovali i ubijali. uli smo kako pucaju. Neke su i zaklali, ko pilad. Dvojica odozdo umakla pa nam kazala, al i nji zajedno s nama potjeralo. I mog su ojeka i sina mi. Mislila sam da e ji ubit. Onda su mene i onu, onu to sam ti rekla, odvojili od ena pa u kamion. Dovelo nas u onu kuu. Tamo je bilo jo devet... Nije, ekaj da izbrojim. Jo osam ena. Sve ljepe. 34

Gdje se nalazi ta kua? Je li u Kljuu? B: U Kljuu nije sigurno. Znala bi da je u Kljuu. Klju je grad. Bila sam, bona, tamo stotinu puta. Ne znam e je kua. Ne znam za ozbiljno. Nije sigurna ni Ona. Tko? B: Ona, ova to si je vidla, to je dola ovde sa mnom. Kako se ona zove? B: Da me na vatri pee ne bi ti rekla. Jesu li vas zajedno dovezli kamionom u tu kuu? B: Nisu. Nije ona iz sela. Ona je graanka. Ima kolu. Sve zna. Plaho pametna. Nju sam zatekla u kui. Nju je dovelo iz Prijedora, ojeka joj zatvorilo. Tamo je sve sa kolom, ta nisu praoslavci, ja l pobijeno, ja l u logor odvedeno. Pitala sam, ta su im smetali ti sa kolom. Ona veli da su Srbi, ti praoslavci, tjeli Muslimane, ko to sam ja i moj ojek i drugi, da ostave brez pameti. To ti je ko da ovcama zatvori obana. Hajvan e pravo pred kurjake. Je li ta kua u koju su vas smjestili, bila logor? B: ta ti je, enska glavo? Rekla sam ti da je kua. Ona, zna, e ulazi samo mukinje... za kurvanje. Tamo nas je sililo da se kurvamo s praoslavcima, srpskim praoslavcima, vojnicima. Tko je vodio tu kuu? B: Pa nije kua krava da je vodi. Tko je upravljao kuom? Neki mukarac ili, moda, ena? B: Kakva ena, Bog te obeselio! ene su strpali u magazu. Leale smo na daskama. Ako je koja imala ta svojih haljina, mogla se pokrit. Da smo mi upravljale, ne bi se kurvale. I tebi svata na um more past. Mukinje je nama upravljalo. Oni, praoslavci, a vojnici, ti Srbi praoslavni, su dolazili stalno. Kad su vas doveli na to mjesto? Kad je bilo vae selo napadnuto? B: Odma sprva rata. Kada, u koje vrijeme, kojeg datuma? B: Pa rekla sam ti, sprva rata, u proljee. Ko da ne zna kad je rat poeo. Okruilo selo sa svihu strana i, onda, udri. to su vam uradili kad su vas dovezli u kuu? B: Odma su nas unesreili. Obe, mene i onu iz mog sela. Mene su gore u jednoj sobi. Nju su zadrali dole. Prvo je vojska to napravila, ona koja nas je dovukla kamionom. Vojska? Koliko ih je bilo? B: Ne znam. Mene su unesreila dvojica, a ne znam kolko je nju. Ubandaila sam, jer me jedan udario. ta je bilo poslije? B: Poslje je onaj debeli krmak reko da se moram dobro oprat.35

Tko je debeli krmak ? B: Mile, ko drugi. On je bio glavni, ne za vojsku nego za nas. On je odreivo kad e koja i gore kad doe vojska. Nekad smo morale sve i jer bi doi maer vojske; onih etnika praoslavnih. Kad nije bilo Mile, onda su ona trojica s nama komandovala. Ni oni nisu vojnici, ali su imali puke. Imo je i Mile i puku i pitolj. Mile je iz Srbije. Kako znate? B: Kako ne bi znala? Govorio je: lepo, belo, bre. Svi su iz Srbije koji tako kau. to je bilo kad vam je Mile rekao da se operete? B: Onda me je i on unesreio. On je jo bio gori do vojske. Tolko me je evrljijo da sam povratila. Po dana me je jaho. Tolko me je umrcvario da je jedan njegov, jedan od njegovi to mu pomau, kazo kad me je vidio, da e on drugi put. I jest, on je sutra. Ona druga dvojica su odma poslje Mile. Kad im je bilo dosta, ubacili su me, ko ciplju, u magazu, meu ene. Poslje su me vodili gore kad god doe vojska i kad Mile hoe. Mile je mrcvario samo nas dvje. Mene i Nju, ovu to si vidla. Zato smo se mi stalno kupale kad god njemu treba. esto sam se kupala! Jesu li vojnici esto dolazili? B: Jata su, bona. Svaki dan. I dan i no. Nije se vie moglo durat. Ne more ti ni pomislit ta toj pogani u mozak doe, na to sve ne nadoe. Jesu li vas tukli? B: Ako se otima, ubi te, polomi. Sva si u modricama. Ako se ne otima, poto se zadovolji, pljuje te, poliva rakijom. Najgore je kad dole polivaju rakijom. Pee ko dehenemska vatra. Gase i opuke. Jeste li se bojali trudnoe? B: Jok! Niste? A druge ene? B: Ja sam samo jedno rodila. Navrila sedamnest i rodila muko. Vie se zanedalo. Ojalovila sam, ali ojek ni mukajet, jer je sa rahmetli prvom enom ve imo etvero. Svi su na salametu, poudati i poenjeni. Druge ene su se bojale. Samo jo jedna, osim mene, nije zatrudnila. Onoj mojoj iz sela, tek udatoj, bilo je prvo i ona, jadnica, pod puku. to je bilo s njom? B: Zatrudnila i rekla nam da ona vie nee da ivi. Jedan dan kad smo vadili iz zemlje luk, naletila na jednog to nas je uvo. Poela se gombat s njime. Sletili se drugi, s pukama, i ubilo je. Odma je izdahnula. Nije se muila. Je li Mile znao da su neke od ena trudne? Je li se primjeivala trudnoa? B: Nije ga bilo briga. Za jednu je mogo znati, jer se malo vidlo.36

Drugima se nije poznalo. Ma, sve smo bile kost i koa. Od onog mela i buavog hljeba samo nas je gonilo na dvor. Koliko ste ostali u Kui? B: Sve dok se nismo ofrancale? Mislite na neku zarazu? B: Jata. Sve smo se bile ofrancale. Zadnje smo se ofrancale nas dvje, ja i Ona, ova to je dola sa mnom. Onda su nas u kamion sve potrpali pa ulprofolu. Kome? B: Ne znam je l Ulprofolu ili onim drugima, ne znam kako se zovu. Oni su za izbjeglice! UNHCR? B: Oni su, oni za izbjeglice. Jedan njihov pito kako se s nama postupalo. Kako znate to je pitao? B: Kazala je ona namigua, ona enska. Ona sve objasni to on kae na stranjskom. Onda je Ona, ova koju si vidla ovdi, tjela re tom ojeku na stranjskom jeziku kako nam je bilo. Ona zna stranjski jezik, jer je uila kole u Sarajevu. Tjela mu je re ta su nam praoslavci radili, al nije dala ona namigua. Mora da je namigua praoslavka. On je sluo samo nju, a ona mu je slagala da nam je bilo dobro. Veli ona, namigua, sve je ke-ke, biva, ne more bit bolje. Kada i gdje vas je preuzeo UNHCR? B: Ne znam. Bila je vruina. Avgust. Ona zna mjesto, ja zaboravila. Niste zaboravili. Zato mi ne elite re? Teko e tko povjerovati u vau priu ako ne elite rei ak ni to gdje vas je preuzeo UNHCR. B: Nije ovo nikakva pria. Ova je iva istina. Briga me hoe l ko vjerovat. A to ne bi vjerovo? Zar bi potena ena lagala za sebe da se kurvala? Ja sam bila potena ena! I Ona je bila potena i sve su bile take. Zar bi se trebala skidat i svakom pokazivat prsa. Evo, kad si navrla, pogledaj: Ko bi po sebi opuke gasio? Ima ji svukud. Zato mi se i ne mili i ojeku. Znae odma ta je bilo. Zato i neu brez Nje putovat. (Besima je na trenutak otkopala bluzu. Na njezinim prsima isticali su se vidljivi oiljci od opekotina.) ta je uradio UNHCR s vama? B: ta bi uradio? Potrpali su nas u kamione i autobuse. Jedva smo sve stale. Nisu oni vozili samo nas iz kue. Bilo je ena s raznihu strana. Neke su praoslavci drali u barakama, a neke u onakim kuama. Ona kae da je bilo puno takih kua. Puno je ena povraalo kad su nas vozili, a u Travniku su, bogme, odma morale na ienje, taj bortus. Proli ste kroz Travnik? B: Nisam prola. Tamo su nas doveli, u onu velku kolu, ginaziju, 37

tamo kod vode, Lave. Nisu nas odma tu ostavili, nego u jednu drugu salu. Ona nije uz vodu, Lavu, i manja je, al nije ni previe daleko. Kad nam je prolo to to smo se ofrancale, prebacili su nas u onu ginaziju. Guva je velka tamo. Nema di stat. Ko da se sva Bosna tu sklonila. U Travniku su biljeili unesreene ene. One koje su se prijavile. Nee, draga, nijedna da se prijavi ako ba ne mora, ako do grla ne doe. Al kad mora na bortus, onda te zapiu. Onda im sve kae. Ako ne da te zapiu, kae: od ojeka je, biva, nisi silovana. Doktorica je Nju, ovu moju, zapisala. to jest, jest. Nije je silila. Al ona se rasplakala. Teko se ivi u Travniku. I njega tuku Srbi. Bombe padaju, al dalje od arije. Plaho je ljep grad. Sto puta ljepi od Kljua. Znam, dobro poznam Travnik. B: Kako zna? Bila si tamo? Koliko ste ostali u Travniku? B: Sve dok nismo dole vamo, u Zagreb. Mislile smo ostati tamo pa ta bude, a onda sam saznala da su mi jo ljetos sin i ojek izali iz logora. Ona, ova moja, raspitivala se kod ujedinjenog Crvenog krsta za izbjeglice za svog ojeka, pa je ja zamolila da pita i za mog, je l uopte u ivotu. Ona se nije prola dok nije saznala. Onda je navalila da nam uzdurie dozvole da moremo ovdi do. Rekla sam, vamo Muslimane ne puaju brez papira da si, biva, Hrvat. Je li, ta mi ne kae za Travnik? Jesi l bila tamo? Roena sam u Travniku. B: Roena? Vidi ti nje. Ti zna da je sve istina, da nita nisam izmislila, a podbarkivala si me. Kako bih znala? B: Ljepo! Mogu ti o Travniku priat danima. Nisam otalen, a mogu govorit. Znai, bila sam tamo. Od Kljua more tamo u va doba samo ako si tica il ako te voze ovi to vozaju izbjeglice kad ji Srbi unesree. Znala si ti odma da je sve istina. Bona, to si me podbarkivala. Dosta mi je moje muke.

Zagreb, 25. veljae 1993.

38

Enisa

Uhapsili su me 30. aprila naveer. Tog dana, rano ujutro, odveli su mog mua. Ne znam imena tih ljudi. Dvojica su bili u policijskim uniformama, trei je bio civil. Nisam sigurna jesu li mjetani, iz Prijedora. Za nekoliko mjeseci od doseljenja iz Banja Luke, upoznala sam malo Prijedorana. Bili smo friak brani par i nismo se ba pretrgli traei drutvo. Imali smo prijatelje, neto stariji brani par koje je moj mu znao jo iz djetinjstva. Oni su mu i nali posao u Prijedoru i zato smo tu i preselili. Nadala sam se da u se i ja, kao uiteljica, lako zaposliti u nekoj od prigradskih ili seoskih kola. Nai prijatelji napustili su Prijedor dva mjeseca prije naeg hapenja. Odluili su se iznenada na takav korak, isto savjetujui i nama. Naalost, nismo ih posluali. Mislili smo da nee biti rata. Vjerovali smo da e se srpske bukadije na kraju ipak smiriti. Niko ih nije ugrovao ni u Bosni ni u Prijedoru. Uvijek su u svemu Srbi imali glavnu rije. Kad su doli po moga mua, kazali su da se radi o rutinskom razgovoru i da e ga iz policije odvesti ravno na posao. U tom trenutku mi nismo znali da je upravo protekle noi, koji sat prije, specijalna srpska vojna policija smijenila vlast, legalnu vlast u Prijedoru i da su poela hapenja. Mu se nije opirao. Mirno je poao s njima. Na poslu se nije pojavio niti sam ga vie ikad vidjela. Po mene su doli isti onaj civil i jedan od policajaca. Rekli su da samo trebam potvrditi iskaz mua da nije politiki djelovao u SDA i da u za satdva uivati u toplom mukom zagrljaju. Naslutila sam zlo tek kad su mi u automobilu koji nije imao policijske oznake, stavili na oi nekakav povez. Nakon pola sata ili sat vonje, izveli su me iz automobila i uveli u neku prostoriju. Znam da nije bila na spratu, jer se nismo penjali stepenicama. Neko me je gurnuo na pod. Bio je od betona. Kad su se vrata zalupila, skinula sam povez. Bio je potpuni mrak. Osjetila sam disanje i nekakvo mumlanje pa sam zakljuila da nisam sama u sobi. Nisam ni uspjela saznati o kome se radi, jer su se ubrzo otvorila vrata propustivi malo svjetla iz hodnika. Primjetila sam osobu u vojnikoj uniformi i tek kad se izderala na mene to sam skinula povez, shvatila sam da je ena. Naglo je zalupila vratima tako da nisam stigla iskoristiti taj traak svjetla i vidjeti ko se jo nalazi u sobi. Vratila se za nekoliko trenutaka s povezom. Bila je to, zapravo, muka arapa koju mi je stavila na oi i povezala sa pagom. Od smrada sam zamalo ispovraala. Odmah me je nakon toga odvela u drugu prostoriju i naredila mi da skinem odjeu i cipele. Ona mi je skinula sat, 39

narukvicu i vjenani prsten. Naunice mi je iupala. Ostala sam samo s povezom na oima. Nisam se usudila skinuti ga ni kad sam, na kratko, ostala sama. uvarica se ubrzo vratila s jo jednom osobom. ula sam kad je toj drugoj osobi rekla: Evo ti je pa radi sa smrdljivkom to ti padne na pamet. Druga je osoba bio mukarac. Znala sam to im me je uhvatio za nadlakticu i gurnuo na nekakav leaj. Stvarno smrdi, bogtejebo, podviknuo mi je na uho dok mi je rukama gnjeio grudi. Ne znam kako sam se usudila rei da ne smrdim ja nego arapa. Valjda mi je to spontano izletilo. Nisam ni bila dovoljno svjesna to sam rekla, jer sam bila uplaena vie nego ikad u ivotu. Aaa, htjela bi da ti skinem povez, je li uiteljice?! Htjela bi me vidjeti. Pa dobro, pogledaj svoga Novicu, ali upamti da srpske arape ne smrde. Treba da ti bude ast to te Srbin hoe jebati... Sjea li se Novice iz etvrtog A, upitao je skidajui mi povez. Nekoliko trenutaka nisam mogla nita vidjeti iako je bilo upaljeno svjetlo. Tek kad su mi se oi priviknule na svjetlo, vidjela sam mu lice. Bilo mi je nepoznato. Jo ne mogu vjerovati da je on bio moj uenik, da me je silovao moj bivi uenik. Po godinama bi, moda, i mogao biti iz prve generacije u mojoj uiteljskoj praksi. Bio je ispod dvadesete, to znai da je tada, kad sam ja poela raditi kao uiteljica, mogao biti etvrti razred osnovne skole. Ali, njegovo mi je lice bilo nepoznato, a ne sjeam se nijednog uenika s tim imenom. Te prve noi moga zatoenitva, silovala su me jo sedmorica, ali ni jednom od njih nisam vidjela lice, jer mi je Novica, ako mu je to uopte pravo ime, poslije ponovo stavio povez na oi. Prije nego je otiao, privezao me je za leaj. Svezana, rairenih nogu i ruku iznad glave, posluila sam za iivljavanje sedmorici Jugovia. Tako im se umiljavala ona ena, uvarica. Povremeno je ulazila u sobu da provjeri treba li me kupati. Kasnije sam shvatila da kupanje znai polijevanje hladnom vodom u sluaju da se zatvorenik onesvijesti. Sutradan su me kamionom prebacili na drugo mjesto, zajedno s grupom zatvorenica koje su, kao i ja, imale poveze na oima i ruke vezane na leima. Poslije due vonje smjetene smo u neku baraku bez prozora, u koju je svjetlo ulazilo samo onda kad su se otvarala vrata. Ne znam gdje je bilo to mjesto. Moda je blizu Bosanske Gradike, jer sam jednom ula da je jedan od straara spomenuo drugom kako mora do vulkanizera u Gradiku... Ne mogu tano rei koliko sam tu ostala, jer u mraku izgubi svaki pojam o vremenu. ini mi se da sam u toj mranoj baraci provela cijelu vjenost. Dok sam tu bila zatvorena, straari su me nekoliko puta pretukli. Tako su neki od njih prekraivali dosadu poto bi prije toga zatvorenicu silovali. 40

Jedan straar (zvali su ga Kostur, makar je bio prilino gojazan) kundakom puke mi je ozlijedio eljust i izbio sve zube na lijevoj strani. Ovo na licu mi je uspomena od Kostura. Njega smo se najvie bojale jer je bio pravi sadist. enama je gurao pivsku bocu u... i prisiljavao svaku da mu pui. Meni je pokuao ugurati cijev pistolja... Instinktivno sam se trgla i udarila ga nogom koju je, siguran da se neu usuditi ni moi suprotstaviti, bio labavo privezao za leaj. Iznenaen i bijesan uzvratio mi je kundakom. Ne sjeam se samog udarca. Posljednje to pamtim je kretnja kojom je sa stolice dohvatio puku. Mislim da sam dugo bila u nesvijesti. Kad sam dola k svijesti, jo sam bila u istoj sobici u kojoj su nas straari silovali. Oni su to zvali razonodom. eljust mi je bila povezana nekakvom krpom, a u ustima sam imala okus krvi. Cijela me je glava boljela. U tom momentu prvo mi je palo na pamet da nemam na oima povez. Kostur je jedini svakoj od nas skidao povez hvalisajui se da se on nikoga ne boji. Naravno, svakoj bi opet povezao oi prije povratka u baraku. Poto sam bila sama u sobi mogla sam je paljivo razgledati. Bila je prilino mala, petnaestak kvadrata, a moda i manje. Zidovi su bili jako prljavi, s dosta vidljivim krvavim mrljama. Neke su bile sasvim tamne ali je bilo i svjeih, crvenih. Osim leaja i dvije stolice, u sobi nije bilo drugih stvari. Na prozoru nije bilo nikakve store; pa je neko na stakla zalijepio stare novine, na mjestima ve iskidane. Taj prozori me je mamio, ali nisam imala snage da ustanem s leaja i barem nakratko provirim vani. Leei sam jedino mogla oslukivati zvukove. Zatvorila sam oi, jer sam imala osjeaj da su mi tad bolovi u glavi slabiji. Povremeno su do mene dopirali glasovi straara. U jednom momentu neko je uao u sobu. Pretvarala sam se da sam u nesvijesti i kad sam pomislila da mi nije upalilo, ula sam ga kako dovikuje nekome da kae Kosti da sam jo u nesvijesti. Drugi glas je uzvratio: ta se Kosta toliko interesuje za Turkinju? Nije se, valjda, u nju zaljubio? Ponovo se oglasio onaj u sobi, dobacivi onome u hodniku da mi je Kosta poznavao mua, jer su zajedno zavrili tehniku u Banja Luci. Dodao je jo da se Kosta mislio prvi nasladiti, ali ga je malac preteko. Tad je doviknuo onome drugom da donese vodu pa da me vrate u krmetnjak. Nije vie imalo smisla pretvarati se. Otvorila sam oi kako bih izbjegla kupanje, ali ih to nije sprijeilo da izliju cijeli lonac na mene. Valjda im se nije dalo vraati natrag pun lonac vode. Vukui me po podu i zemlji, vratili su me u baraku. Naravno, nisu mi zaboravili povezati oi. Opet sam bila u mraku bez dovoljno zraka, s nesnosnim bolovima u glavi i grevima u elucu koji e potrajati danima, jer ak ni rijetke i oskudne obroke kukuruzne kae koju su nam davali da nas odre u ivotu, nisam mogla jesti. Ipak, tee od bolova i gladi, tee i od ponienja koje ti ubije svaku volju, bilo je saznanje da vie neu vidjeti mua. Iako sam se povremeno tjeila da ne mora znaiti da je mrtav ako ga je Kosta 41

poznavao, neki unutranji glas mi je govorio da nije iv. Odluila sam tada neto preduzeti: ili se izvui iz onog pakla ili umrijeti. Znala sam, ako ne uspijem, ubie me. Smrti se nisam bojala. Poto su me straari potedili svojih sadistikih seansi, imala sam vremena da razmislim i malo osmotrim okolinu, bolje rei da je opipam, jer u onom mraku ruke su nam zamijenile oi. Znala sam da nijedna od zatvorenica koje su, kao i ja, bile u jadnom stanju, pretuene, iscrpljene i izmrcvarene, nije u stanju fiziki se nositi s onim skotovima. Meutim, gore od toga je bilo njihovo beznae. Jednostavno su se prepustile sudbini. ula sam mnoge od njih kako se tiho mole Bogu da ih uzme. Sluajui ih mislila sam da u poluditi. Ne znam ta me je navelo na pomisao da to i ne bi bilo loe. Tad sam odluila: poludiu, glumiu luakinju. Nisam znala kako, a nisam ni neki talent za glumu. Pjevanje se nametnulo kao jedini nain. Iznenada mi je sinula ta ideja. im sam se osjeala malo bolje i mogla micati ustima, probala sam pjevuiti, a ena koja je sjedila do mene, kojoj nikad nisam sasvim jasno uspjela vidjeti lice, Hatida J., naglo je odskoila od mene i povikala: ova je skrenula, pobudalila je. Osjetila sam da su se ostale zatvorenice okupile oko mene. Pipale su mi lice i ruke, postavljale su mi razna pitanja. Nihada, najmlaa meu nama, etrnaestgodinjakinja, rasplakala se, ali ja vie nisam mogla natrag. Nastavila sam s pjesmicama koje sam pjevala s djecom u koli. ene oko mene poele su glasno komentarisati kako sam pobudalila od Kosturovog udarca u glavu. Jedna od njih, ne znam koja, rekla je da je to, moda, zbog mua, da sam vjerovatno saznala da su ga Srbi zaklali. Umjesto da kriknem, nastavila sam pjevati jo glasnije. Moete li zamisliti koje sam se pjesme sjetila? ije pjesme? Srpske! Zapjevala sam Moj Milane, jabuko sa grane. Nikad mi se nije sviala ta pjesma niti sam je kad pjevala iako sam na veselicama pjevala i njihove pjesme. Ravnopravno sa sevdalinkama. Jedan straar utrao je u baraku kao sumanut, a za njim i drugi. Izvukli su me vani. Vjerovatno su bili okirani mojom pjesmom kad su mi zaboravili povezati oi. Vikali su da umuknem, a ja sam, skoro zaslijepljena suncem, kiljila i pjevala iz sveg glasa. Imala sam osjeaj da sam u magli, ali sam uskoro poela razabirati okolinu. Baraka je izvana izgledala poput montane hale. Mogla je biti skladite ili manja tvornica, radionica. Na prozorima su bile zakovane daske. Neto dalje je bila manja kua, prizemnica i traktor s prikolicom ispred nje. Zakljuila sam da je u toj kui ona soba u kojoj su nas silovali. Straari, jo zbunjeni, dovukli su me do kue i prislonili uz zid. Mlai je u mene uperio puku, ali ja sam nastavila pjevati. Tada je stariji izvadio iz izme no i stavio mi ga pod grlo. To je bio Kostur. Njega sam naravno ve vidjela. Sledila sam se i na trenutak zautila. Ustvari, nisam ula vlastiti 42

glas iako sam se trudila otvarati usta. Pomislila sam da neu izdrati. Puke se nisam bojala, ali me je skoro uhvatila panika od pomisli da bi me Kostur mogao izmasakrirati. On je to bio u stanju uiniti. Ni danas mi nije jasno kako sam smogla snage i nastavila pjevati. Ne sjeam se ta sam pjevala. Znam samo da sam se derala iz sveg glasa i da me je eljust jako boljela. Pretpostavljam da je to privuklo ostale da izau iz kue. Jedan od njih, jedini uredno podian i ispeglan, upitao je ta se deava i zato nemam povez. Kostur mu je odgovorio: Izgleda, Kosta, da tvojoj simpatiji vie neemo morati vezati oi. Poandrcala je! Ja sam, naravno, nastavila pjevati pa je Kosta, onaj koji je poznavao moga mua, naredio da me okupaju. Kupali su me nekoliko puta, amarali, stavljali mi no pod grlo a onda su odustali. Ohrabrena, poela sam skakutati, toboe plesati. ak sam u jednom momentu htjela prii Kosti i zaplesati s njim. Kosti koji mi je, moda, zaklao mua. Znam da Vam to zvui nevjerovatno, ali ja sam to zaista htjela uiniti da ih uvjerim da sam luda. Kosta me je preduhitrio i naredio da me vrate u baraku. Nakon toga danima su me testirali. Odvodili u onu kuicu i tukli, polivali vodom ali me nisu silovali. U poetku su mi stavljali povez na oi kad su me izvodili iz barake, a kasnije su i s time prestali. Naravno, drugim enama nisam otkrila da je moje ludilo lano. I danas me pee savjest to sam ih mojim deranjem izbezumljivala. Bojala sam se da bi me neka od njih mogla odati da bi sebe spasila ili barem ublaila muke. Svi su povjerovali u moje ludilo, a i sama povremeno nisam bila sigurna jesam li jo normalna osoba. Nisam samo pjevala dok sam bila budna, moji su snovi bili raspjevani. To me je spasilo od pakla. Preivjela sam.

Zagreb, 16. srpnja 1992.

43

Fatima

Koliko ste dugo u kampu? FATIMA: Di? U naselju za izbjeglice. F: Aaa, ve drugu heftu. ekamo razmjetaj. Vi ste iz Foe? F: Ne, ja sam iz Dihania. Dihanii su selo kod Foe? F: Nisu. Dihanii su kod Prusca, a moe otale i u Balie i u Bugojno i Donji Vakuf. Spomenuli ste na trnici Fou i Gorade pa sam zakljuila da ste ivjeli u istonoj Bosni. F: Jesam. Tamo sam se udala. ojek mi je otalen, a ja sam se rodila u Dihaniima. Dobro, gdje ste ivjeli? F: U ievu, zapravo kod ieva. Mi smo malo dalje u brdu, al pripadamo ievu. Optina nas tako vodi. Moe otalen i u Fou i u Gorade, kud ti drago. Samo ti treba dan jahanja i vie, do Gorada. Moj je ojek najee io u Fou. Pojdi bi tamo na pazar i kad ta zatreba u kuu kupiti. To ti je, kod nas, planina. Divota boja. Kad me je doveo tu, mislila sam nikad se neu priviknuti. Bila sam mlada. Pola sam za njega sa esnest. On doo na dernek u Prusac. Ja tamo bila sa sestrom. Ona je bila postarija, maila 22. Al on se zagledo u mene. I ja u njega. Bio je ko slika. Boljeg nije bilo na derneku. Reko mi da je od Foe. Ja ga pitala je l to velik grad, a on veli da jest. I pobjegla sam s njim. Kako ne bi, njegove mi oi nisu izlazile iz glave. Modre ko Drina. Al, slago me, alak. Fou nisam ni vidla. Jesam, ali puno kasnije. Kad me vodio da rodim Malu, onda sam prvi put bila u Foi. Nakon prvog, mukog, estero mi umrlo. I prvo je jedva ostalo ivo. Kad sam Malu zanjela, njemu prikipilo. Kae: Ne vie ni babama ni hodama. Vodim te u Fou pa neka te pregledaju doktori. U bolnici mi rekli da sam negativna. Biva, falina. I njemu vadili krv, ali on, kao, pozitivan. On, biva, valja. Ja ga pitala hoe l me otjerati, a on meni: Hajde, ne budali. Ne bi te otjero ni za ta na svijetu. Volim ja tebe vie nego sebe. Da si upisna, moja si. I bogme, ja rodila Malu u bolnici. etri i po kile. Sad joj je, jadnici, trinest godina. Je li i suprug ovdje s vama? F: Nije, ne do Bog. Dre ga Srbi u zatvoru u Foi, ako ga, kukavca, nije ubilo. Bogu fala da nije s nama. Sto puta sam mu dosad zafalila.44

Zato? Zbog ega ne elite da mu bude sa vama? F: Vako barem ne zna za moju sramotu. Ubio bi se da zna da su mi udarili na obraz. Jeste li vi bili sretni u braku? Volite li mua? F: Da nisam bila sretna, zar bi ostala u onoj divljini. Otac bi me natrag primio da mi je bilo loe. Kako ne bi volila nakog ojeka. Ko ga ne bi volio kad je dobar ko dua. Nikad mi runu nije reko, nikad ruku na mene nije digo. Ali ovo ne bi izdro. Kako je dospio u zatvor? F: Poo u Fou prodat krave. Otio popodne i zanoio kod jednog roaka, a otalen ujutro krenuo za Fou. Nije se vratio. Roak poslo sina da mi javi da je u zatvoru. Kae, uli su od nekog ojeka da ga je ufatila srpska milicija, ona to se odvojila od prave milicije, bosanske. Taj ojek je reko da bi Srbi mogli svaki as udarit na Fou. Ja sam kriva, ja sam ga nagovorila da krave proda pa da odemo mojima. Slutili smo zlo. Kakvo zlo? F: Kakvo je snalo materinu familiju. Za onog rata, eterst i prve. Pobili etnici selo, etvero samo ostalo ivo od trista dua. Materina familija je od Viegrada. Nju, moju mater, jo je bila curica, i tetku joj, spasili od etnika Njemci. Dovezli ih do Sarajeva. Potlje su dole u Donji Vakuf. Mati mi se otalen i udala u Dihanie. etnici su poklali sedamnestero iz dedine i amidine kue. To mi je mati priala. Zato sam se ja bojala kad su poeli na radiju govoriti da se Srbi boje i da ih mi, Muslimani, ugroavamo. Biva, mi njih ugroavamo, a drava je od nas uzimala i dabe davala njima. Stalno su na Radio-Beogradu govorili da nekakvi muhadedini strae Srbe i da su Muslimani nekakve zelene berete. Govorili su da, biva, Muslimani hoe da Bosna bude kao Irak (Iran) i da ene nose zarove. Sve su to njihove lai. Reko mi je ojek kad se jednom vratio iz Foe pa ga ja pitala je li vidio muhadedine i te berete, zelene, avo nek ih nosi. Nisam, kae, oiju mi, nijednog vidio, a pet sati sam hodo po Foi. Bio i u Goradu i kad se vratio, reko mi da ni tamo nije vidio ni jedne ni druge. Pito je i jednog Srbina, Vasu, dobar ojek, je l on vidio te, kako no ti kae, mu-a-he-di-ne, i te druge, be-re-tke, a Vaso mu kazo kako su to budalatine i da Miloevi hoe zavadit Srbe i Muslimane. Ja sam se bojala pa sam poela nagovarati ojeka da prodamo krave i da krenemo. Mislila sam, bolje je da ne budem tamo. Srbija je blizu, otalen e navaliti. I eto, on otio. Al se nije vie vratio. Ja sam tjela poi u Fou za njime, al mi Mala nije dala. Kae: Uhapsie i tebe. Radio je javio da su Srbi poeli bombardovati Fou. Mala me je stalno nagovarala da idemo, da ne ekamo da joj se otac vrati, jer on se nee vratiti. Ja se nisam dala. Jednog dana doo nam je onaj roak kod kojeg mi je ojek konaio. Poveo familiju pa e, kae, umom do Gorada. Zvao i nas i ja obeala da emo mi sutra krenuti.45

Trebamo se spremiti, kaem mu, a on meni: Da ne bude kasno. Srbi pale i ubijaju. Ludilo ih ufatilo, poganac ih prikino. Pred akam se brdo upalilo. Znale smo da gori selo. Zapalili ievo. Potlje sam ula da su ga napali tog jutra. Mala i ja nismo se usudile noiti u kui. Uzele smo deke i spavale u umi, pod bukvom. uma je blizu, iza kue, ni stotinu koraka. Ujutru smo se probudile i ja provirim. Vidim nikog nema oko kue. Tiina, ko da je sve zamrlo, osim tica. Vratile smo se u kuu da uzmemo stvari i hranu. I onda me vrag zanese u pojatu. Krava jedna ostala. Nije bila naa, nego komijska. Bila kod nas na uvanju dok se Zejna ne vrati od eri. Reko sebi: razvei hajvana, pa neka barem pase. I onda vidim, vime joj nabreklo. Davala je dosta. Moram je pomust, pomislim i taman to u zavrit, ujem vrisak. Okrenem se, a on na vratima pojate... to se dogodilo nakon toga? F: ... ma belaj, sestro, belaj! Je li vas taj napao? Umjesto odgovora Fatima je pognula glavu. Ponovila sam pitanje. I dalje se branila utnjom. Ostavila sam je na miru nekoliko trenutaka, a onda sam odluila riskirati: Je li vas silovao, upitala sam. Naglo je ustala od stola, ostala nekoliko trenutaka stojei nijemo, i ponovno sjela. Poslije, presluavajui snimljeni razgovor, zakljuila sam da bi otila da je znala kamo. Dala sam joj nekoliko trenutaka da se pribere, a onda sam ponovila pitanje. Nije odgovorila. Pokuala sam ponovno upitavi je da li je poznavala tog mukarca. utila je, ali nije vie pokazivala namjeru da pobjegne. Ponovila sam pitanje. Nakratko me je pogledala i, na moje iznenaenje, uzela alicu ve hladnog aja. Saekala sam da popije aj i upitala je zbog ega ne eli rei to joj se dogodilo. Bi l se ti falila svojom sramotom, odgovorila mi je pitanjem. Rekla sam joj da nema razloga da se srami. Nije to komentirala, ali sam osjetila da je meu nama napetost malice popustila. Odluila sam to iskoristiti. Je li onaj ovjek bio sam? F: Nije. Bilo ih je puno. Petnestak, moda i vie. Nisu ovce da ih brojim. Jesu li bili naoruani i uniformirani? F: Vojska je to, srpska, iz Srbije, orlovi. Mala kae da nisu oni nego Arkanovi, Bog im platio. Popalili su sve uz Drinu, pobili mukinje, a enama na obraz udarali. ivot su mi zagorali i djete upropastili, psi im se mesa najeli. Jesu li i vau ker silovali? F: Neu ti kazat sve da mi kida meso. to si, bona, taka. Ima li ti svog evlada? Ima li er? Bi li ti priala o njezinoj sramoti? Kako ne razumije jednu mater? 46

Znam da vam je teko govoriti o silovanju. I druge ene s kojima sam razgovarala, nerado o tome govore. F: Ne razumje. Niko ko nije doivio, ne razumije. Sramota je to za svaku potenu enu. Sramota, nego ta. Kako u pred ojeka stati ako ga ikada vidim. Kau mi da nagovorim Malu da da atresu. Nemam srca da je nagovaram. Znam da mu u oi ne bi mogla pogledati. iju adresu? F: Sina mi u Njemakoj. Tamo je ve est godina. Preklani se i oenio. Tamo je otio potlje vojske. Ima dobar poso, on je mehaniar. Piso je on nama da doemo, da e u Bosni biti rata, a mi se smijali otkud on u Njemakoj moe to znati. Zato ker ne da adresu? Kome bi trebala dati? F: Ma onima iz Ujedinjenih nacija to nas obilaze, a moe i Crvenom krstu, ali ona ne da. Ne bi ni ja na njezinom mjestu. Kako e pred brata taka jadna upropaena. Ona kae da bi radije u vodu skoila. Zar vi ne znate adresu? F: Kako bi znala? Ne znam ja ta njemaka slova. Znam samo da ima osten i ima trase. Jeste li vi morali gledati dok su silovali vau ker? F: A jesi prokleta, sve hoe znati! Kako te, bona, nije stid? Pa ni sihijatar ni oni to popisuju silovane, tako ne pitaju. Ne bi ni njima rekla, nego je Mala morala kod doktora. Ieree i sprijeda i straga i, boe sauvaj, u usta, isprebijaju te, bubrege ti odbiju i onda mora, htjela ne htjela, kazati doktoru. Ne treba ni kazati, on te i ne pita, on ve zna. Kako ne bi znao kad stiu autobusi i kamioni unesreenih cura i ena. Jesu li vas jako tukli? Jesu li tukli vau ker? F: Mene jesu, jer nisam mogla gledat ta njoj rade. Svukuda su udarali. Ona kae da nju nisu nego su je samo vodom polivali. Moda bi i nju pretukli, ali je umakla. Dok su meni radili, ona se povratila, biva, dola sebi, svojoj svjesti. Kad je vidla da nju ne gledaju, iskrala se u umu. Dvojica pola za njom. Pucali po umi, a ona bila u grmlju. Tu je doekala Zinetu i Senu. Ja to nisam vidla. Tek pred podne ja sam dola sebi. Zineta me umivala. Ona i Seno su me skinuli s duda. Kakvog duda? to ste radili na dudu? F: Naeg duda, ispred kue. Visila sam s grane. Ja se toga ne sjeam. Zineta mi je rekla da sam bila vezana za noge i tako visila. Glava mi je bila strmo. Kae da mi je lice bilo ko vinja. Tko je Zineta? F: Svjetska ena, pametna, dobra ko dua. Ona je iz Foe, a Seno joj je sin, Senad, pametan momi, godinu stariji od moje eri. Oni su poli iz Foe kad su joj ojeka Srbi odveli. Krenuli umom za Gorade, jer se cestom nije moglo od srpske vojske. Mali Seno imo nekakvu mapu.47

Reko mi da u nju moe stati sva Bosna. Ja mu nisam vjerovala: kolka je Bosna a ta mapa, kako je zovu, komad papira. Mala mi rekla da je to istina i da je ona u koli imala slinu mapu. Oni su je zvali karta i u njoj je bila i Bosna i Jugoslavija i druge drave. Seno i Zineta su nabasali na moju er dok se krila u grmlju. Ona ih je nagovorila da pou s njome do kue da mene zakopaju. Mislila je da sam ja mrtva. Zineta se nekala, bojala se, al je mali Seno poo da vidi, a onda i ona za njim. Priala mi je da su me jedva skinuli s grane. Kua je jo gorila, a pojate vie nije bilo. Izgorila je i Zejnina kua i pojata. Ja to nisam vidjela, nego su mi kazali kad mi je bilo bolje. Oni su zbog mene ostali cjeli taj dan i drugu no u umi. Ja nisam mogla hodati. Zineta mi je dala svoju robu da obuem. Mala je obukla Senine hlae i koulju. Nama je sve izgorilo. Ne znam jesu l oni skotovi uzeli ta iz kue. to je bilo s ostalima u selu? F: Kojem selu? Vaem selu. Gdje su bili drugi seljaci, jesu li i njihove kue zapaljene? F: enska glavo ti mene uopte nisi sluala. Rekla sam da je i Zejnina kua zapaljena. I tala joj je izgorila, a ona, Zejna, davno je ola kod eri u Mostar. ojek joj je umro prije tri-etri godine. ievo je s druge strane, iza brda. Rekla sam da je gorilo no prije nego su do nas doli oni skotovi. Ja ne znam to je s ljudima iz sela. ula sam nedavno da su neki ubijeni. Gdje ste se uputili kad vam je bilo bolje? F: Ja nisam znala ni kud u ni ta u, al je Zineta rekla da jedino moemo u Gorade, umom jer je cestama opasno. Pune su Srba i njihovih tenkova. Seno nas je vodio. On je sve gledo u drvee i traio nekakve crvene i bijele krugove. Tuda se, rekla mi je Mala, kreu oni koji se penju po planinama. I bogami, stigli smo ivi do Gorada. Bilo je opasno. Jednom smo zamalo naletili na etnike, a dva puta se pucalo iznad naih glava. Pred Goradem smo nabasali na nae vojnike. Nisu se mogli nauditi kad im je Seno kazo kuda smo proli. Jedan od njih, mladi neki, uveo nas je u Gorade. Koliko ste ostali u Goradu? F: Blizu dva mjeseca. Bili smo kod nekih Zinetinih prijatelja. Krasni ljudi, al siro