Naslov originala: William Diehl - Chameleon

Wiliam Dil

KAMELEON

PROLOG

Povijest je izvještaj, uglavnom lažan, o događajima, uglavnom nevažnim,

koje su izazvali vladari, uglavnom ništarije, i vojnici, uglavnom budale.

AMBROSE BIERCE Promatrao ju je već gotovo čitav sat. Bila je apsolutno zgromjujuća krećući

se graciozno kroz Bloomingdale's, pažljivo proučavajući svaki dar prije no što bi ga kupila, i križajući ga s liste prije no što bi se pomakla do sljedećeg odjeljka. Elegantno i egzotično stvorenje: povisoka, dotjerana, šik, sva u stilu u crnim jeansicama marke Jordache, kaubojskim čizmicama marke Lucchese, blijedo-plavoj svilenoj bluzi i poplinskom kaputiću obrubljenom zečjim krznom.

Udarna je stvar bio šešir, crni polucilindar, nakrivljen gotovo drsko preko jednog bademastog oka, koji joj je crnim velom zakrivao lice.

Kretao se zajedno s njom, ostavljajući razmak od jedne ili dvije blagajne, petnaestak metara iza nje. Metodički je obavljala svoju kupovinu. Torba joj je bila puna kad je dosegla prizemlje; tu je sišla s pokretnih stepenica, iznenada zabrzavši, i udarila prema ulazu s Avenije Lexington. Za nekoliko trenutaka bit će vani. Tu smo, dakle. Ako namjerava nešto učiniti, sad je trenutak.

Uvukao se u svoj kožnati kaput žureći niz drvored žmirkajućih božićnih drvaca, pokraj crveno-bijelog transparenta koji je javljao: »Sretan vam Božić, od

svih vaših prijatelja iz Bloomingdale'sa« (ispod čega je bilo poticajno upozorenje: »Još samo 4 dana za kupovinu«), niz stepenice iz mezanina te ispod balkona na kojem je grupica pitomih gimnazijalskih korista gotovo šaptala svoju verziju »Be-tlehema«. I tada ju je gotovo izgubio. Čitava legija odlučnih kupaca, bježeći pred vjetrom i razmočenim snijegom, šturmovala je kroz okretna vrata, probijajući se nezaustavljivo u dućan. Na trenutak je bio žrtva, zahvaćen bujicom grube navale.

Iskoračio je i zakrivudao kroz gomilu, ramenom oslobodio put, zateturao prema naprijed i gotovo naletio na nju. Našli su se licem u lice, gotovo se dodirujući, da bi se potoni jednako iznenada opet razdvojili. Njezino odmicanje od njega bilo je tako graciozno da ga je više osjetio no vidio. Prije no što se mogao ispričati, ona se već snašla i procijenila ga brzim pogledom. Postariji muškarac, s četrdeset i pet godina ili tako nečim na grbači, ali još zgodan, iako mu je lice već počelo pokazivati tragove dobra života a smeđa mu se kosa šarati sijedom. Odijelo mu je bilo besprijekorno: kaputić od tweeda, vunene hlače boje škriljca, košulja sa širokim prugama i Cardinova kravata.

Uzvratio joj je pogled, nasmiješio se, gestom je propustio prema vratima i gurnuo ih kad se našla u staklenom trokutu. Je li orijentalka? Polinezijka?

Mješavina? Meksikanka i Francuskinja, možda. Činila se previsokom da bi bila Japanka.

Vani su studene mokre pahulje zasipale Aveniju Lexington, plešući iznad rešetki podzemne željeznice, prije no što bi ih oštar vjetar što je propuhivao gradom uzvitlao uz Pedeset devetu ulicu. Mahnuli su istom taksiju, odskočili od istog slapa bljuzge kad je ovaj zakočio, i budući da je većina taksija ili isparila ili otišla na gablec na prvi znak ružnog vremena, odlučili krenuti istim kolima.

Bio je to početak priče. Pozvao ju je na piće. Šacnula ga je ispod prpošnog oboda svog polucilindra,

i na njegovo iznenađenje, potvrdno kimnula. Zaustavili su se kod Pierrea, i tu je zaigrao na pravu kartu. Otišla je nakon jednog pića. Kad je plaćao račun, ober je prišao njegovu stolu i uručio niu poruku. Njezin je telefonski broj bio načrčkan na komadiću papira.

Savršeno. Ručali su sutradan u La Cote Basque, proveli dio popodneva lunjajući kroz

novu postavu Muzeja suvremene umjetnosti, otišli na piće u Charlev O's i potom na klizanje na Rockfeller Plažu. Otišla se kući preodjenuti, da bi se potom našli u Četiri godišnja doba na večeri. Imala je na sebi strogi crni kostim s bijelom viktorijanskom bluzom ukrašenom irskom čipkom i s visokim ovratnikom na-bijenim gotovo do brade, i svoj vječiti šešir kojega je veo davao dašak tajanstvenosti. Govorila je vrlo malo, a i tada je razgovor bio neosoban. Kao što to često biva s friškim ljubavnim avanturama, zaobilazili su sva osobna pitanja, kako bi tajanstvenost potrajala što duže. Poslije večere, zahvaćeni duhom godišnjeg doba, slušali su božične zboriste ispred Rockfeller Plaze i zatim razgledavali izloge duž Pete avenije.

Ponovno je zasniježilo, no vjetar je zamro, a na pločnicima su se počeli stvarati bijeli snježni nanosi. Prošlo je nekoliko taksija s upaljenim natpisima »Izvan službe«. Tada se ulica ispraznila i na njoj nije bilo ničega osim nekakvog zalutalog fijakera što. je skrenuo nekoliko blokova od Plaze prema Central Parku. Konj je turobno kloparao kroz snijeg dok je kočijaš, mlada žena pod cilindrom sa svilenom ružom na vrpci, sjedila sklupčana pod gunjem. Mahnuli su joj negdje na sredini Pete avenije, i ona je pristala da ih odbaci do Šezdeset treće ulice.

I oni su se skutrili ispod toplog gunja, gdje ju je on obujmio, privukao k sebi primičući njeno lice svojemu laganim pokretom ruke, na što je ona odgovorila poljubivši ga gotovo ovlaš, slijedeći vrhom jezika rub njegove donje usne. Poljubili su se ponovno. I zatim ponovno, istražujući jedno drugome lice vršcima prstiju dok su im jezici treperili naprijed i nazad.

Peta je avenija bila prazna kad su došli do njena stana. Vjetar se ispuhao i snijeg je sada padao gotovo okomito, ispunjajući brazde što su ih ostavili kotači. Sve se ovilo u baršunastu tišinu. Dao je vozaču tri novčanice od deset dolara, iskočio iz kola i galantno preveo damu preko vlažnoga rubnika sve do nadstrešnice njenog staništa, na što ga je ona uzela pod ruku i uvela u predvorje. Iza njih, zapuši snijega progutali su pucketanje ženinog biča. Čim su se našli u stanu, ispričala se i otišla u spavaonicu.

Apartman, koji se nalazio na trećem katu, i s kojeg se pružao pogled na

Central Park, bio je malen ali ukusno uređen stan s jeddnom spavaonicom i otvorenim ognjištem u dnevnoj sobi. No nešto je nedostajalo, i trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati da u sobi nema nikakvih osobnih stvari. Bez slika, bez suvenira. Izgledala je gotovo kao izložak u kakvoj trgovini namještaja.

Zastao je još na trenutak ili dva procjenjujući apartman, a onda ušao u kupaonu za goste i zatvorio vrata. Spustio je hlače. Oko lijevog bedra bio mu je omotan kožnati remen a na njemu nožnica s unutrašnje strane noge. Drška što je virila iz nje bila je djeljana dok nije postala plosnata i uska, a zatim izdubljena kako bi mu fino nalegla na prste. Ovio ih je oko drške pa izvukao dlijetlo za drvo, od one vrste kakvu upotrebljavaju kipari. Pregledao ga je. Zavinuti rubovi žljebaste šipke zračili su obećanjem nečeg zloga. Oštrica je bila odrezana nekih dvanaest centimetara od drške i zatim usiljena u iglu. Provjerio je vršak kažiprstom, jedva ga dodirnuvši prije no što je probio kožu. Posisao je kap krvi s jagodice, ponovno navukao hlače, zatim segnuo rukom za leđa i turnuo šilo za pojas. Za provjeru se pogledao u ogledalo i zatim vratio u dnevnu sobu.

U spavaonici je tiho svirao radio. Pozvala ga je i on je ušao. Svjetla su bila ugašena, i sva je iluminacija dolazila od pola tuceta svijeća što su treperile u sobi. Sjedila je na sredini kreveta, nagnuta prema naprijed i spuštene glave, dok joj se duga crna kosa spuštala u slapovima gotovo sve do krila, preko ramena bila joj je prebačena čipkasta spavaćica. Prižmirio je očima pokušavajući raspoznati detalje u zamračenoj sobi.

Iza njega nema ogledala. To je dobro. Približavajući se krevetu spuznuo je kaputić i prebacio ga preko stolice,

raskopčao košulju i počeo je izvlačiti iz hlača, slijedeći rukom pojas, oslobađajući njene krajeve.

Kad su mu se ruke primakle leđima, ona se naglo uspravila i slegnula ramenima. Prozračna je odjeća spala s nje. Prizor ga je zaprepastio i on je zastao oklijevajući; u tom trenutku neodlučnosti ona je zamahnula desnicom i podigla je, ispruženu, ravno ispred sebe.

Učinila je to tako brzo da nije vidio pištolj već samo blistavi plamen iz grla cijevi, i osjetio strahovit udarac topline na licu trenutak prije no što mu je zrno raznijelo mozak.

Padajući, Colin Bradley je prostenjao samo jednu, konačnu riječ: — Kameleon?

KNJIGA PRVA

Ubojstvo se može počiniti zakonitim sredstvima, pravednim i korisnim

ratom,te klevetom,baš kao i otrovom ili bodežom.

LORD ACTON

I

Još je bio mrak kad se Marža probudio — bilo je to u onu posljednju minutu

ili dvije prije svitanja kad je sunce još uvijek zarobljeno iza zvonika u Veneciji i kad se prvi zakrvavljeni prsti dana provlače između građevina posežući preko lagune prema njima. Žena mu je ležala kraj njega, usnula na svojoj strani, dok joj se plameno crvena kosa širila poput lepeze po žutoj satenskoj jastučnici; nekoliko minuta, očiju napola otvorenih, divio joj se tako usnuloj.

Hej, Marža, ti sretni jebivjetru, pomislio je. Imaš sve i ovaj put sve štima. Ovo je dobro razdoblje za tebe, najsretnije doba tvojeg života.

Oči su mu uhvatile odbljesak svilene spavaćice, polegle po podu, kamo ju je noćas bacila; nasmijao se sasvim tiho u sebi. Bili su u braku već deset godina, a još ga je i sad iznenađivala i veselila svojom bestidnošću u krevetu. Milena de la Rovere, orkanska glumica, crvenoglava tigrica koja je zavrtjela mozgom svim režiserima Evrope i Hollywooda, no koja je još uvijek s njim, nakon deset godina, i još uvijek izvor napasti, još uvijek njegova ljubavnica.

Gledajući u izderanu spavaćicu prisjećao se kako je klečala nad njim u krevetu, urličući neobuzdano, iz punih pluća, sve engleske »prlijavštine« kojima ju je naučio, i zatim otkopčavajući poput konca tanke vrpce na ramenima svlačila svilenu spavaćicu boje šampanjca do boli polagano preko svojih grudiju sve dok ih više nije mogla zadržavati i dok nisu izletjele oslobođene, s bradavicama punim krvi i očekivanja dok ga je nastavljala dražiti, strpljivo migoljeći iz odjeće i pustivši da joj padne oko koljena, oslobodila jednu nogu i objašila ga njome da bi potom oslobodila i drugu razderavši spavaćicu i bacivši je nemarno preko sobe.

— Tri stotine tisuća lira — uzviknuo je smijući se — a ona postupa s njom kao da je ručnik iz Holiday Inna!

— U govna i Holiday Inn — odviknula mu je i također prasnula u smijeh. Tada se nagnula nad Maržu, uzela mu jednu od bradavica među zube i počela je vrlo polako okretati; osjetio je kako bubri u njenim ustima prije no što ju je počela sisati — nakon toga ga je pogledala.

— Va bene? — upitala je zločesto. — Molto bene... Polako je proslijedila jezikom od bradavice pa sve dolje do pupka, opisujući

u njemu krug. — E permesso.. ? Bio je to šapat, i ona se koncentrirala na njegov trbuh čekajući odgovor. Marža je prostenjao i zatim rekao, gotovo jednako tiho: — Naprijed.

Ležao je na leđima i dugo joj se smješkao, osjećajući vrške njezinih noktiju kako mu, nježni poput leptirovih krila, lupkaju po trbuhu. I tada jezik, jednako rasplinut, više naslućen no oćućen. To je bilo nešto za njega. Bilo je to nešto čime je voljela početi stvari. Tada su joj usne strugnule preko vrška njegova uda i on se uzdigao prema njoj; ona ga je obuhvatila i počela brujati, dubokim jednoličnim tonom, i Marža je osjetio kako je izgubio tlo pod nogama. Činilo se da je svugdje. Jezikom, prstima, usnama. Počeo se gibati u ritmu s njom, odgovarajući gotovo automatski na njenu erotsku uvertiru. Mogao je osjetiti srce kako mu kuca u grlu. Potražio je prstima njenu kosu, na što je ona počela pomicati glavu mumljajući sve jače; mogao je osjetiti duboko brujanje njena grla kako vibrira u njemu dok postaje sve tvrđi i tvrđi.

— »II tempo si e jermato per me«. — Mala smrt — huknuo je. — Za me se vrijeme zaustavilo.

— Vrijeme ne postoji — odgovorila je, prigušena. Nakon toga više nije bilo priče, i napokon, kad je osjetio da je na granici

eksplozije, kliznuo je dolje povlačeći je istovremeno naviše prema sebi, povukao ruku lagano preko njenog trbuha, osjetio njezino runo i stisnuo ga između dva prsta, počeo vrtjeti ruku u sporim krugovima dok ga je ona još uvijek milovala, privlačeći ga sve bliže sebi sve dok nije osjetio kako ga je zalila njena vatra. Njene su ga ruke obujmile iza leđa i stegle ga, i tada je on počeo pjevušiti, ponovno i ponovno, nalazeći se na samom rubu, osjećajući kako eksplodira u njoj: — Predajem se ... predajem ... predajem... — I napokon: — Ljubim te.

Kada su se uzeli, međunarodni su im tračerski krugovi prorekli nekoliko mjeseci, u najbolju ruku godinu dana. Ona je tada imala dvadeset godina i bila jedna od najblistavijih talijanskih filmskih zvijezda još od svoje sedamnaeste. Marži je bilo trideset osam i vraćao se iz ništavila. Upravo je dobio treću trku u slijedu nakon što je bio otpisan kao škart od većine sportskih pera i sponzora u toj vrsti posla. Tri su ga godine smatrali povučenim iz opticaja, propalim slučajem u trideset petoj.

Tada se kod njega pojavio Noviliano, veliki tata automobilske industrije, i ponudio mu da počne sve ispočetka. Nova kola, eksperimentalna, temperamentna, no do ludila brza i stabilna. — Za njih treba čovjek s iskustvom — rekao mu je Noviliano. — Ne mogu takav stroj povjeriti žutokljuncu.

Bio je to početak jedne od najuspješnijih veza u povijesti automobilskih trka. Noviliano i Marža i Aquila 333, revolucionarni automobil sa zagrijanim spoilerima na repu karoserije koji su trebali »zakuhati zrak« i tako stvoriti stabilnost, odrezanom zadnjicom i jedinstvenim sistemom alkoholne mlazne injekcije, koja je automobilu dala osamdeset kilometara prednosti u akcionom radijusu pred svime što se kotrljao stazom, i smanjila tako broj zaustavljanja za najmanje trećinu.

Bila je to zvjerčica, neka o tome ne bude nikakve sumnje, i Marža ju je vozio kao da je srašten s karoserijom. Ništa ga nije moglo smesti; bio je apsolutno neustrašiv, čovjek koji je prezirao smrt. Jednom je rekao u nekakvom intervjuu: — Vidio sam smrt, dva ili tri puta, kako sjedi na ogradi i maše mi. Rek'o sam joj: »Jebi se, curo, još ne. Nećeš dobiti Maržu ovaj put.« Mislim, tko se boji smrti, neka bude blagajnik. Ova igra nije za njega.

Kad ju je sreo, još je bio u svom drugom usponu, no govorilo se da će odustati ili umrijeti u roku od godine dana, a osim toga, njoj je bilo svega dvadeset, i kako se mogao nadati da bi je mogao zadržati kad je sve muško, od puberteta do staračkog doma, žudjelo za njom?

Marža i Aquila 333 stvarali su povijest automobilskih trka — kola su bila sjeme iz kojeg će niknuti jedan od najuzbudljivijih automobilskih pothvata novoga doba.

Što se brže uspinjala njezina zvijezda to je on brže vozio. Za svaki filmski hit što bi ga ona stvorila, on bi osvajao novu kariranu zastavu. Nije bilo suparništva među njima. On se radovao njezinom uspjehu a ona je u Marži vidjela ono što je malo kome bilo ikad dopušteno vidjeti: šampiona u svakom smislu, koji ju je volio i poštovao i ponašao se prema njoj kao prijatelju i ljubavnici, ne kao filmskoj zvijezdi. Druge je uznemiravala njezina ljepota i njen uspjeh. »Uznemirenost« je bila riječ koju nije poznavao. Nije bila dio njegova rječnika. Za Maržu, uznemirenost je bila nešto o čemu se nije moglo ni misliti.

I ona ga je obožavala zbog toga. Vozio je zastrašujućom vještinom, kao opsjednut čovjek, i to je trajalo sve

dok ga Milena napokon nije zamolila da napusti posao. Bio je bogatiji no što je ikada mogao sanjati. Nije se više trebao ni na čemu dokazivati. A osim toga, Noviliano ga je želio dobiti za rad na novoj zamisli, novom automobilu koji bi imao brzinu i ljupkost, koji bi vozio poput šampiona zahvaljujući znamenitom stroju s mlaznom injekcijom, stroju sposobnom da s istom količinom goriva prođe trostruku kilometražu. Ne bi to bila trkaća kola već automobil za ulicu, no u koji bi bila ugrađena sva komercijalno praktična dostignuća bolida. Maran je posao bio da ga isprobava i isprobava i isprobava sve dok se ne postigne savršenstvo.

Automobil se trebao zvati Aquila Milena zbog toga što ima, kao što reče Profesor — veliki Di Fiere, njegov konstruktor — sve odlike rijetke i lijepe žene. To je bila i počast za Maržu — nazvati automobil imenog onoga što mu je bilo najdraže u životu. I kakav je to automobil bio — on je naprosto mogao revolucionirati industriju. Sam patent injekcijskog sistema mogao je od njih načiniti mnogostruke milijunaše.

I tako je napustio trke. A ona je napustila glumu. Pronašao je savršeno mjesto za njihov novi dom, brežuljak izvan Malcontente, na rubu Lagune Venete, s kojeg se pružao pogled na njenu ljubljenu Veneciju; tu je za nju izgradio grčku vilu, svega tridesetak kilometara udaljenu od tvornice u Padovi.

Okrenuvši glavu, pogledao je kroz nadsvođeni portal, preko terase i preko lagune, prema Veneciji, promatrajući kako sunce proviruje iza zvonika i polako natapa sobu prozračnim crvenim sjajem. Za njega je to bio najljepši dio dana. Oduvijek. Osjećao se dobro. Danas će biti savršen dan da se provjeri Milena. Kad sve bude gotovo, odvesti će njenu imenjakinju u Monte Carlo na Staru godinu. Početno testiranje bit će njegov prvi novogodišnji dar samome sebi.

Pokrenula se kraj njega, prevrnuvši se na leđa; satenski je pokrivač skliznuo i sad je ležala pred njim, usnula i naga. Bio je zadivljen njenim tijelom, kao što je uvijek bio, ponovno je za njim žudio, no zora definitivno nije njezin dio dana. Studeni zapuh prostrujao je kroz vrata, zanjihavši usporeno čipkaste zavjese —

činilo se kao da su pod vodom. Nježno je ponovno navukao pokrivač na nju da se ne bi prehladila.

Darovala mu je deset godina, i u njima nije bilo trenutka zbog kojeg bi žalio. — Grade — rekao je meko. — Tante grazie.

Nagnuo se nad nju i poljubio je nježno u obraz, i tada, pogledavši još jednom blještavo nicanje sunca, krenuo se istuširati i odjenuti. No prije no što je otišao, vratio se, nagnuo se i poljubio je još jednom u obraz, na što je ona otvorila jedno oko, nasmiješila se i rekla, svojini nesavršenim engleskim: — Ne vozi prebrazo.

II

Kad je šef odjela odredio Falmouthu zadatak, ovaj je najprije napravio

spisak. To mu je oduzelo nekoliko dana. Najprije je ispisao svoje ciljeve a zatim čitav posao razlomio u segmente: s jedne je strane papira ispisao segmente kronološkim redom; s druge je strane te iste segmente ispisao prema njihovoj riskantnosti, počinjući s najopasnijim. Tada ih je vrlo pažljivo redigirao, kombinirajući obje liste u nešto što je smatrao najboljim i najsigurnijim načinom izvršenja zadatka.

Opskrbili su ga izvanrednim obavještajnim materijalima. Svime što je god zatražio. Nacrtima automobila. Detaljnim planom tvornice na kojemu su bili označeni svi punktovi službe sigurnosti. Fotografijama same staze. Medicinskim dosjeima Marže, Noviliana, Di Fiere i trojice pomoćnih vozača, dosjeima koji su podjednako isticali njihove osobne kao i radne osobine. I sažetkom o gradu Padovi: slikovitom i teško provincijalnom, poznatom ne samo po Tvornici automobila Aquila, već i po bazilici Svetog Antuna i Giottovim freskama, koje su privlačile posjetioce sa svih strana svijeta.

To je bilo povoljno. Turističko mjesto. A bit će tu i hodočašća, kako bi se dolično počela nova godina. Tako je mnogo lakše djelovati, i tu se pružaju dobre prilike za skrivanje.

Trebalo im je otprilike mjesec dana da sve dovedu na svoje mjesto. Planirao je operaciju u Parizu, u malom turističkom hotelu u ulici Fresnel, malo ispod ulice Longchamp i pola bloka daleko od rijeke. Bio je blizu središta zbivanja no ipak sasvim tih. Pretvorio je apartman u privatni štab, s kartama na zidovima, avionskim i željezničkim voznim redovima, fotografijama glavnih momaka, planovima automobila, tvornice i grada.

Počeo je proučavanjem cestovnih karata i voznih redova. Falmouth je uvijek davao najviši prioritet načinu na koji se dolazi na poprište i odlazi s njega. Kao svaki dobar obavještajac, stavljao je samoodržanje na vrh liste. Nakon toga se mogao koncentrirati na sam posao.

Iz Pariza može odletjeti do Nice, ondje sjesti na noćni vlak što ide duž obale i preko Milana. Tu će nabaviti kola i odvesti se do Padove, do koje preostaje nekih dvije stotine kilometara.

Izvlačenje će biti škakljivije. Kad posao jednom bude gotov, morat će se maknuti brzo no tako da ne privuče ničiju pažnju. Odvest će se do Verone, sjesti na

vlak što ide prema sjeveru, kroz Trento i Brenner do Innsbrucka, i odanle do Münchena. Tada će se avionom vratiti u Pariz.

Jedini riskantni dio puta bit će vožnja od Padove do Verone. No to je samo sedamdeset kilometara, što se dade lagano svladati za jedan sat. K vragu, trebat će bar sat da prođe prvi šok, i ako sve bude teklo po planu, ionako ga nitko neće tražiti.

Sve je to ubacio u kompjutor u vlastitoj glavi i ostavio da se krčka, revidirajući listu svake noći, zatim je memorirajući, nakon čega bi uništio pisanu kopiju — da bi ujutro počeo novo redigiranje. Svaki put kad bi revidirao listu, zapamtio bi je i potom uništio. Falmouth je već dugo bio u poslu; nikada nije griješio.

Trebalo mu je deset dana da smisli plan za koji je osjetio da je savršen. Najgadniji je dio posla bilo doprijeti do kola; služba sigurnosti u

padovanskoj tvornici bila je nemoguća. Naravno, to se da izvesti, no faktor rizika je vrlo visok. Mora postojati neki bolji način. Sjedio je satima proučavajući nacrte tvornice, zatim buljeći u planove samih kola, istražujući svaki dio stroja i liste proizvođača dijelova.

Iznenada evo ga, tu je savršen odgovor. Za pokusne vožnje bio je konstruiran složeni kompjuterski sistem. Instrumenti ugrađeni u komandnu ploču automobila daju časovite digitalne ispise o svakom ključnom dijelu automobila, šaljući ih istodobno i terminalu smještenom u kontrolnom tornju pokraj staze. Memorija sistema držana je u mini-kompjuteru veličine malog stereo-kazetofona smještenom između požarne pregrade i putničke kabine. Na pritisak dugmeta, digitalni ispis otkriva brzinu koja se trenutno dade pretvoriti u litre na sto kilometara, prijeđene kilometre, prosječnu brzinu po kilometru, preostale litre, tlak ulja, čak i napone u izvjesnim dijelovima automobila, kao što su ovjesni sistemi, transmisija te prednja i stražnja osovina.

To je vrlo rafiniran sistem, ali ne i posebno revolucionaran. General Motors je ponudio slične digitalne ispise na svojim većim automobilima pred više od godine dana. Ovaj je kompjuter bio preuređen da bi mogao davati specifične informacije o Aquili Mileni; bio je naručen u maloj firmi nekog elektroničkog specijalista u Marseillesu. Tamošnje je osiguranje bilo nikakvo. Ni jedan firmin posao nije bio tajan. Bilo je relativno jednostavno domoći se shema General Motorsovog sistema preko nekog momka u Parizu koji se bavio takvim stvarima. Falmouth je tjednima zurio u te planove dok nije znao sve o sistemu.

Memorija je bila sadržana na kao oblate tankim pločama, dvadeset centimetara širokim i sedamdeset i pet dugačkim. Svaka je od tih ploča sadržavala tucet čipova ne većih od nokta. Tu je Falmouth upotrijebio svoje poznavanje eksploziva. Najprije je projektirao a potom i izradio seriju sićušnih C-4 bombica, od onoga što Francuzi nazivaju plastique, koje nisu bile veće od glave šibice a uz to još i spljoštene, tako da su se mogle prilijepiti na ploče s memorijom i premazati bojom. Povezao je naboje tankim žicama za žice što su vodile u digitalni kompjuter. Napravio je i nekoliko dugačkih petlji žice koja je sadržavala tanki fosforni fitilj a koja bi trebala ići od mini-kompjutera do benzinskog rezervoara i do senzora u spojnoj motki i smjernoj osovini prednjih kotača. Namjestio ih je da

eksplodiraju u trenutku kad brzinomjer dođe do 150 kilometara na sat. Pri toj će se brzini spojna motka, koja održava smjer prednjih kotača, razletjeti u komade i automobil će izgubiti kontrolu. Benzinski će rezervoar također otići sekundu ili dvije poslije toga.

Falmouthu je trebalo više od mjesec dana da pripremi naboje. Bio je to opasan posao, čak i za stručnjaka poput njega. Ali je zato upad u malu tvornicu i ugradnja bombica u ploče s memorijom bila pjesma. Odletio je do Marseillesa večernjim avionom; malo poslije ponoći provalio je katanac pri svjetlosti zvijezda, spustio se u tvornicu i našao ploče, uredno poredane u sobi za kontrolu proizvoda. Kontrolne su mu kartice kazale sve što je trebao znati: sve osim jedne imale su odobrenje i bile spremne za isporuku, a ta jedna nije bila bitna za njegov plan.

Trebali su mu sati da dovrši posao. Napustio je tvornicu nekoliko minuta prije pet i vratio se jutarnjim avionom u Pariz.

Do sada sve u redu. Zatim se malo skrasio da bi pročistio čitav plan. Preostala su mu još tri

tjedna. Pustio je brkove i dao promijeniti frizuru, no nije bio njome zadovoljan. Prekratka. Kupio je ofucanu crnu periku da njome pokrije crvenu kosu i dan prije odlaska obojio brkove u crno. Odabrao je jednostavnu odjeću, onakvu kakvu bi nosio kakav fotoreporter — slobodni strijelac: oker baršunaste hlače, bijelu dol-čevitku, vjetrovku od antilopa i tenisice s ulošcima i podstavljenim donovima koje su dodale još gotovo pet centimetara na njegovih normalnih sto i osamdeset.

Osjećao se dobro, jako dobro, tog jutra kad je otišao. Došavši na milanski terminal, Falmouth je otišao ravno u ured American

Expressa. Mladi žigolo u deformiranom sakou, s tankom kravatom obješenom oko rastvorena ovratnika pogledao ga je kroz pilotske sunčane naočale i upitao:

— Si? Falmouth se nasmiješio svojim ležernim, dječačkim, fotoreporterskim

smiješkom: — Buon giorno, signore. Scusi, c'e una lettera per me, Harry Spettro? Zaguljenko je uzdahnuo i rekao glasom koji nije skrivao dosadu: — Un momenta, — izvukao ladicu i dokono počeo prebirati po pismima. Pogledao je Falmoutha. — S-p-e-t-t-r-o? — Si. — Identificazione, per favore. Falmouth mu tutne krivotvorenu vozačku dozvolu i pasoš. Mladićeve su oči

počele skakati sa slike u pasošu na Falmoutha i obrnuto. Zadovoljan, kimnuo je glavom i uručio mu pismo.

— Mille grazie — rekao je Falmouth uz smiješak i zatim dodao, ispod glasa: — Mali šmokljane.

— Prego — odgovorio je klinac. — Molim. Izišao je napolje i razderao kuvertu. U njoj je bio ključ i kratka poruka:

»Pretinac 7541.« Pronašao je pretinac, izvadio teški, plosnati kožnati kovčeg što je bio u

njemu i smjestio ga u svoju putnu torbu da bi potom otišao do toaleta, gdje je

provjerio sadržaj kovčega. Unutra je bilo sve što mu je potrebno, uključujući i ključeve automobila i slijedeću jednostavnu poruku: »Crni Fiat 224, registarski

broj XZ 592, parkiralište terminala, red 7, sekcija 2, karta ispod rezervnog

kotača.« Dosad je sve išlo dobro. Odvezao se ravno do Padove i smjestio u nekom malom hotelu.

Trebalo mu je još nekoliko dana, više no što je planirao, da pronađe slobodnu sobu sa slobodnim pogledom na desetkilometarsku probnu betonsku stazu. Gotovo je već bio odlučio da odgodi projekt poslije Nove godine, kad je iz neke taverne ugledao prikladnu kuću. Zasjela je na uzvišicu, podalje od ceste, trokatnica okrenuta prema istoku.

Dovoljno visoko i dobro usmjerena. Sad je još samo valjalo postići da dobije sobu sa stražnje strane. Bilo je teže no što je mislio. Na koncu je i to bilo sređeno, ali tek poslije žustre debate sa ženom koja je bila vlasnica tog čuda, furioznom talijanskom udovicom koja mu je najprije zalupila vrata pred nosom a potom zapri-jetila policijom ako bude inzistirao. Ali kad joj je rekao da je došao fotografirati baziliku za »Paris-Match«, da su svi hoteli prepuni, i nakon toga joj ponudio svotu koja je, lako moguće, bila deset puta veća od uobičajene za takve sobe, napokon se smekšala.

Sin joj je bio na ferijama, skijajući se u Austriji. Možda će mu odgovarati njegova soba. No zahtijeva tišinu — nema posjeta. Ona je dobar katolik i ne želi nikakve priče u susjedstvu.

Lokacija je bila savršena, ni milju daleko od staze i s potpuno slobodnim pogledom, i premda je soba bila prilično malena, bila je udobna i čista, sa zidovima pokrivenim fotografijama skijaša, skijaškim plakatima, kartama znamenitih skijaških staza i naljepnicama poznatih zimovališta. Sin je bio više no aficionado — bio je fanatik.

Mansardni je prozor bio okrenut prema stazi. To je dobro, pomislio je Falmouth. Bilo ga je gotovo nemoguće vidjeti s ulice, a osim toga, prozor je imao i dasku s koje se moglo djelovati. Zaključao je vrata i smjesta se dao na posao.

Kovčeg što ga je donio iz Milana sadržavao je teleskop marke Bausch & Lomb Discoverer sa konstantno fokusiranim zoomom (15 do 60 puta) i minimalnim vidnim poljem od dvanaest metara na kilometar. Težio je jedva dva i pol kilograma zajedno sa stativom i bio dugačak četrdeset pet centimetara.

Puška je bila još impresivnija. Nikad nije vidio ništa slično. Na njoj nije bilo ničega osim cijevi i zatvarača sa aluminijskim kosturom od kundaka, a bila je duga svega osamdeset pet centimetara, zajedno sa skrivačem plamena i prigušivačem. Stalak je također bio aluminijski. U njoj je bio ugrađen laserski teleskop za koji je znao da je u dlaku točan sve do tisuću pet stotina metara. Promjenljivi magazin s pet naboja visio je ispod zatvarača; bio je pun — u njemu su bili eksplozivni čelični meci kalibra 7,62 mm. Čitava pripovijest nije težila više od četiri i pol kilograma.

Obarač koji dlaka može povući. Toplina prsta gotovo ga je pokrenula. Čist posao. Sve što je tražio, pa još i malo pride. Puška je u strogoj rezervi.

Ako C-4 naboji ne obave svoj posao, može se dogoditi da mora pripucati — i kakvo će to pucanje biti! Sa pet stotina metara na automobil što se pod pravim

kutom kreće brzinom od sto pedeset kilometara na sat. Sigurno, Falmouth. Nasmijao se u sebi i zatresao glavom. U govna, to je i tako samo radi

osiguranja. Postavio je stativ pa izoštrio i zumirao na ulazna vrata staze. Mogao je

razlučiti stožere: grom od teleskopa. Postavio je pušku kraj njega, kalibrirao teleskop i nanišanio ga, promatrajući kako mijenja fokus slijedeći cilj po stazi.

Krasno. Molim Boga da ga ne moram upotrijebiti. Sve što je još mogao učiniti bilo je da čeka. III

Kad se Marža pojavio, ured je bio prazan. Tek je prošlo sedam, a osoblje

obično ne dolazi prije osam. Skuhao je kavu i provjerio kakvo će biti vrijeme. Potom je otišao u svoje prostorije i preobukao se u trkačko odijelo: dugačke pamučne gaće, vatrootporni kombinezon s crvenom prugom niz jedan rukav i blistavo crvenim brojem na leđima te naljepnicom Aquile na srcu s jednom jedinom riječju — »UNO« — ispod nje; debele bijele čarape i Adidasove trkaće tenisice. Ugurao je par vozačkih rukavica od svinjske kože u džep nad koljenom kombinezona. Kad je bio gotov pošao je hodnikom iz svojih prostorija do privatnih vratiju garaže i ušao.

Na Maržu je taj miris djelovao afrodizijački. Ne smrad benzina i alkohola i strojnog ulja, već ono što oni predstavljaju; stajao je tako u mraku minutu ili dvije, dok su mu misli otklizile u prošlost. Bilo je mnogo velikih dana u njegovu životu, i on je njušio u zraku da će današnji sigurno biti jedan od njih. Napokon je upalio svjetla.

Automobil je ležao sam u sredini garaže. Bio je bez mrlje, uglačan kao zrcalo i apsolutno zgromljujući, nisko polegla limuzina, remek-djelo stila, aerodinamičko čudo, sa zašiljenim i rebrastim poklopcem motora, s krovom gurnutim prema natrag kako bi se izbjeglo ono što je Di Fiere zvao aspetto di carro funebre, izgled pogrebnih kola, i linijama koje su blago tekle prema natrag, od prednjih blatobrana do stražnjeg dijela u stilu Ferrarija. Di Fiere tu nije ništa pokušao usavršiti. — Savršenstvo se ne usavršava — govorio bi. — Savršenstvo se prihvaća.

Instrumentalna ploča bila je ispunjena elektronskim spravicama od vratiju do vratiju. To će biti Di Fierijev posao — vrtjeti različitu kontrolu dugmad kako bi zrcalni kompjuter u kontrolnom tornju mogao imati trenutačni ispis automobilovih performansi, koje će se odmah potom ispisivati na papirnatu vrpcu.

Blistao je kao dragulj, čak i pod fluorescentnim svjetlom; cjelina je njegove površine crne poput ugljena bila narušena tek dvama uskim, blistavo crvenim trkačkim potezima što su klizili s obadvije strane — bilo je to zato što su to bile Marzine boje i zato što će taj automobil jednoga dana biti njegov, i zato što će on biti taj koji će jednoga dana reći »Spreman je«, nakon čega će ga izbaciti na tržište i otkriti kako su dobro obavili posao.

Marža je polako zaokružio oko kola, pogladio ih po krovu, potapšao ih prijateljski i prošaptao:

— Va bene, signora, siamo soli — lei, io e U Professore. Faciamogli vedere

guelche cosa! — U redu, gospođo, sad smo sami — vi, ja i Profesor. Pokazat ćemo mi njima!

Izišao je u oštar, čist i prohladan jutarnji zrak. Osjetio je samo dašak vjetra i to mu se dopalo. Za sat ili dva neće ga uopće biti. Uvjeti su savršeni. Protrljao je ruke i zatim obavio nešto što je već postao ritual. Propješačio je stazu, kao što ju je propješačio u Le Mansu i Raintreeu i Monzi prije svake trke, tražeći pukotine u kolniku, kliska mjesta, skupljajući šljunčiće i grane i bacajući ih preko unutrašnjeg zida. Deset kilometara šetnje oduzelo bi mu obično oko jedan sat. Marža nije volio iznenađenja.

Signora Forti, Falmouthova privremena gazdarica, probudila ga je u sedam sati s kavom i pecivom — bilo je to najmanje što je mogla učiniti za ono što je plaćao.

— Grazie. Scusi, non sono vestito — rekao je ispričavajući se što nije odjeven. Vrata je odškrinuo taman toliko da može uzeti pladanj.

Navukao je hlače i majicu kratkih rukava, izvadio teleskop i pušku iz ormara i postavio ih na oznake, napravljene ljepljivom vrpcom, na dasci mansardnog prozora. Kraj teleskopa je ostavio blok milimetarskog papira i mali džepni kalkulator. Već je izračunao i uprogramirao udaljenost između dviju oznaka na povratnoj putanji staze, tamo negdje gdje je ulazila u dalju petlju. Dovoljno je bilo pritisnuti dugme u trenutku kad automobil prijeđe prvu oznaku i učiniti to ponovno kad prijeđe drugu, da bi kalkulator izbacio točnu brzinu. Bude li automobil prešao brzinu od sto pedeset kilometara na sat a da se ništa ne dogodi, morati će pripucati. Srknuo je malo kave pa igrajući se oslobodio vijak na stalku puške i nanišanio preko nje.

Prebacio se na teleskop i zumirao ga do pune snage: ugledao je poznati crni kombinezon sa crvenom mrljom na rukavu. Mogao je čak pročitati riječ ispod Aquiline značke: »UNO«.

I lice — to tamnoputo, izražajno lice s granitno tvrdom vilicom i neposlušnim busenom crne kose — Marža!

Prema posljednjim informacijama, Marža bi trebao biti sa ženom u Monte Carlu sve do iza Nove godine. Prvih nekoliko testova trebali su provesti pomoćni vozači. Falmouthova se ruka lagano zatresla kad je shvatio da će ubiti Maržu — idola sviju žena/heroja mladih sanjalica, fantaziju svakog čovjeka u Italiji. Marža je bio nacionalni heroj — ne, bio je internacionalni heroj. Jednog će dana njegovi kipovi biti po gradskim trgovima. Gdje god došao, mase su se skupljale da ga vide, dodirnu, da skandiraju: — Marža, Uno... Marža, Uno.

Tako se nismo pogodili. Tako se sasvim sigurno nismo pogodili. Što je ono Jack Hawkins neprestano ponavljao u »Mostu na rijeci Kwai?«

»Uvijek postoji neočekivano.« Kriste, to je pouka! Nakon dvadeset godina u tom poslu morao je znati da

sve ide i suviše glatko. U svakom slučaju, u automobil je uprogramirao njegovo uništenje, i to je u trideset govana to. No ako C-4 zakaže, i ako bude morao

pripucati, bit će to nešto sasvim drugo. Već je to samo po sebi žilava meta, a sa Maržom za volanom...

Pripalio je cigaretu promatrajući kako kralj trka žurno grabi okolo dugačkom stazom. Kad je Marža završio i vratio se u tvornicu, Falmouth je razložio pušku. To je to. Ako bombe zakažu, Marža će se naprosto odšetati.

Do đavola, Marža je bio jedan od njegovih heroja, za ime boga. Neće ga ubiti puškom. U stvari, nakon dvadeset godina u poslu ponadao se da će jednom, bar jednom, omanuti.

IV

Giuseppe di Fiere, koji je tako majstorski konstruirao Aquilu 333 i Milenu,

stigao je u sedam i pedeset, sijeda mu je kosa bila zamršena vjetrom. Di Fiere je imao sedamdeset jednu godinu, pa ipak je vozio svoju preuređenu Aquilu formule l sa spuštenim krovom kroz kišu, sunce ili snijeg, svakoga dana, svih trideset kilometara od svoje čaše di campagna do tvornice.

Nikada nije bio vozač. Bio je to propali san koji je izdahnuo u mukama. Počeo se utrkivati na motociklima u četrnaestoj godini. U šesnaestoj je već sebi stvorio ime. I tada, jednog nedjeljnoga popodneva na blatnjavoj stazi u Vincenzionu, izlazeći iz osmice, izgubio je kontrolu. Mogao je osjetiti kako motor isklizava ispod njega: bio je na zemlji prije no što je išta mogao učiniti, s desnom nogom ukliještenom stražnjim kotačem, dok ga je motor, s mašinom koja je još uvijek urlala dok je poskakivao po tvrdo nabitoj zemlji, vukao čitavih pedeset metara, meljući mu nogu u bezobličnu masu bez kostiju prije no što je počeo luđački poskakivati oko njega raspadajući se na dijelove.

Liječnici u poljskoj bolnici odrezali su mu nogu upravo ispod koljena, to jest ono što je ostalo od nje.

To ga je stajalo noge i smisla za vožnju, ali ne i ljubavi za trke — ona je bila dio njegove psihe, san usađen u krv, i tako se on posvetio drugoj po redu najljepšoj stvari na svijetu: počeo je projektirati trkaće automobile. Studirao je strojarstvo, neko vrijeme radio kao mehaničar, proučio aerodinamiku i zaposlio se u pro-jektnom odjelu engleske tvornice aviona de Havilland. Još u dvadesetim godinama, znao je već svaki vijak i maticu i svaki konstrukcijski element svakog automobila što je ikada pobijedio. Pročešljao je Evropu tražeći veterane i počeo ih obnavljati. Prije no što je u trideset četvrtoj konstruirao svoj prvi uspješni automobil, već je bio automobilski genij.

I njegovi su automobili pobjeđivali. Konstruirao je za najbolje — Ferrarija, Maseratija, Porshea. Sada je prošao puni krug s najvećim od svih njih, Novilianom.

Di Fiere je imao vrlo specijalan odnos prema Marži. Možda je u njemu vidio sina kojeg nikada nije imao ili vozača kojim nikad nije postao. Bilo što od toga. Proždirao se brigom svaki put kad bi Marža izašao na stazu, trpio s njim zbog svake ozljede, osjećao se pobjednikom svaki put kad bi Marža pobijedio. Odgajao je Maržu kao što bi otac odgajao sina. Tri je godine dijelio s Maržom — i ni s kim drugim, čak ni s padroneom, samim Novilianom — svaki mučni detalj, svaki unutrašnji lom, svaki prodor, svaki trijumf i poraz u svom traganju za savršenim

automobilom. Kad ga je opisivao, čak i prije no što ga je povjerio papiru, bilo je to kao da govori o voljenoj ženi, opisujući njen temperament, njene radosti i njena nezadovoljstva. Čak je rekao Marži kako da joj se obraća kad se nađe s njom na stazi, kako bi ga slušala i dolično se vladala.

Bila je to fantazija koja se materijalizirala: dobio je sredstva najboljeg proizvođača na svijetu da stvori svoju lutkicu, i najboljeg vozača da je isproba. I zato što su obojica bili strastveni ljudi, Marža je razumio starca i znao da ta kola nisu šoca ni musava uličarka; ta su kola bila dama — elegantna, lijepa, savršeni, čestiti borac. I tako im je Di Fiere dao ime Milena, prema jedinom što je Marža volio više od trka.

V

Noviliano je stigao posljednji, što se moglo i predvidjeti. Bio je to čovjek

koji je držao do tradicije, discipliniran i s utvrđenim navikama. Stizao je u tvornicu, šest dana tjedno, uvijek točno u devet sati; krupan muškarac, gotovo sto devedeset pet centimetara visok, s težinom koja se kolebala oko sto trideset kilograma. Ipak je sve na njemu bilo besprijekorno. Nosio je besprijekorno tro-dijelno odijelo, s besprijekornim karanfilom u zapućku i besprijekornu bijelu košulju sa savršenom plavocrvenom leptir-mašnom u stilu Grofice Marice. Njegova čelično siva kosa i brada bile su podšišane bez zamjerke. Nitko nikada nije vidio Noviliana u ničemu manje formalnom, ili s raščešljanom kosom ili olabavljenom kravatom.

Elegancija je bila Novilianov zaštitni znak. Bib je savršen playboy i na svoj način živa reklama kao i Marža.

U jednoj mu je ruci bila kantica s ledom a u drugoj tri visoke šampanjske čaše. Nije rekao ni riječi, naprosto je ušao i spustio čabrić na radnu klupu, izvadio iz njega bocu Dom Perignona pa ispalio čep. Napunio je čaše, pružio jednu Marži a drugu Profesoru.

Slutnja mu je osmijeha zaigrala na kutovima usnica i nju je gotovo sakrila brada.

Marža se okrene Profesoru. — Jeste li to vidjeli, signore? Aj-aj? Čini mi se da je bio smiješak. Da, za ime Boga, to je zaista bio smiješak. Veliki se padrone napokon nasmiješio. — Smijući se, podigne čašu. Tri su čaše zazvonile kad su se kucnuli.

— Salute — reče Noviliano — e grazie. Marža i Di Fiere otpiju svaki po gutljaj i zatim spuste čaše na radnu klupu. — Pratit ću vas iz kontrolne sobe — reče Noviliano. Potapšao je Maržu po leđima i poljubio Di Fierea u obraz, nakon čega ova

dvojica uđu u kola i zakopčaju sigurnosne pojaseve. Marža okrene ključ i pokrene motor, a zatim povuče polugu mjenjača ubacujući u prvu; Milena se mekano izvezla na cestu.

— Što velite, Profesore? — upita Marža. Stari se zavalio, smiješeći se s velikim zadovoljstvom. — Spremni. Napokon

spremni.

Marža ubaci u drugu i pritisne gas. — Provozat ćemo se jedamput okolo, samo da je zagrijemo — javi kontrolnom tornju.

Milena se izvezla lagano, zelena svjetla na digitalnom displeju mijenjala su se neprestano dok je Profesor pritiskao dugmad provjeravajući brzinu, potrošak goriva, zagrijavanje mašine, naprezanja. Marža je povezao automobil krugom staze brzinom od 55 kilometara na sat. Motor je bio ispitan na klupi i sada je radio tiho, u trenutku izvršavajući Marzina naređenja. Na trenutak je ispustio volan diveći se njegovoj stabilnosti, a zatim krenuo povratnim dijelom staze, upravljajući sa samo jednim prstom na volanu. Zabacio je volan, osjetio kako automobil odgovara i zatim se gotovo trenutačno vraća na staru putanju.

— Vozi se sam — rekao je. Profesor se nasmiješio. — Grazie. Počeli su testiranje. Automobil se ponašao veličanstveno krivudajući u

slalomima pri brzinama od 55, 65 i 70 kilometara na sat. Marža je bio zaprepašten stabilnošću te putničke limuzine. Di Fiere je transformirao trkaći automobil u putnički s besprijekornom preciznošću, izgubivši najmanje što je bilo moguće u toj pretvorbi. Profesor je držao stalni ispis utroška goriva; automobil je prosječno trošio manje od četiri litre na sto kilometara, što se penjalo na pet pri akceleracijama. Na ravnim dionicama i pri brzini od osamdeset na sat, digitalni je brojčanik pokazivao manje od tri i pol litre.

— Buonissimo — reče s velikim zadovoljstvom i nastavi pritiskati dugmad te šaptom razgovarati s magnetofonom, dajući prijedloge koje će kasnije ocijeniti, kad bude preslušavao vrpce. Opazio je podrhtavanje u prednjem ovjesnom sistemu pri brzini od 65 kilometara koje je pripisao prebalansiranju torzionog momenta; predložio je povećanje sadržaja alkohola u injekcijskoj smjesi kako bi se smanjio utrošak goriva za daljnju petinu litre; upozorio je na zviždanje prozora desnih vratiju do kojeg je dolazilo pri brzini od oko 84 kilometara na sat.

Povremeno bi i Marža ubacio koju opasku: — Možemo razmisliti o mekšim perima, sada su prekruta. Vozi malo

pretvrdo. Uglavnom je ipak samo vozio, razgovarajući s automobilom u pola glasa,

polako postajući sve svjesniji činjenice da je prva osoba za volanom automobila koji će možda jednoga dana voziti milijuni ljudi.

Tada je osjetio da je Milena spremna za prave stvari. — Ovo me pomalo gnjavi — javio je tornju. — Probat ćemo malo ubrzanja. — Bravo — rekao je Di Fiere. — Da vidimo što mala može! Falmouth se zalijepio za svoj »superskop« dok su rnu prsti pritiskali

dugmeta »Start« i »Stop« kako bi Milena prolazila oznake; oči su mu letjele s okulara na kalkulator, provjeravajući brzinu. U jednom se trenutku popela na šezdeset pet, zatim je ponovno pala.

Bože, pomisli, zar mu neće čak ni nagaziti na gas? Možda i neće. Možda su to samo preliminarne probe, možda će testove

brzine prepustiti nekome drugome. Sigurno. To je Marža, nemoj zaboraviti, najbrži vozač svijeta. Nagazit će na gas. Prije

no što danas završi, nagazit će na taj jebeni gas. Automobil se zaustavi na udaljenom kraju staze, okrenut prema Falmouthu.

Zatim nenadano krene, glatko se ubrzavajući. Prođe kraj Falmouthovih oznaka i ovaj provjeri brzinu.

Bravo, počeo je testove ubrzanja. To je bilo od nula do pedeset. Postaje nemiran. Falmouth je promatrao kako je automobil zaokružio stazom vraćajući se na

startnu liniju. Usporio je i ponovno se zaustavio. Možda će sad pokušati, tjerati ga dokle može, preko 140 na sat.

Falmouth je sad pušio cigaretu za cigaretom, pripaljujući jednu na drugoj, dok mu se visoko na čelu pojavila tanka nit znoja duž granice kose.

Automobil se ponovno pokrenuo. Ovaj put je Marža išao od nule do 65. Tada se učinilo da ubrzava zavijajući u bližoj okuci. Falmouth je to provjerio pomoću oznaka na povratnoj stazi. Vozio je 105 i činilo se da se ubrzava približavajući se udaljenijoj petlji.

Marža je provezao Milenu kroz udaljeniju okuku staze brzinom od 105 kilometara na sat — učinilo mu se da vozi na koturaljkama.

— Fantastico! — uzvikne izravnavajući je. — Podbodimo je malo — što velite, Profesore?

Di Fiere je sijao. — Sur, sur. Ubodimo curicu vi guzicu, ne? Polako, polako sada — nemoj je forsirati!

Marža je podigao obrvu kao da želi reći: — Učite li me kako da vozim? — no kada je Profesor uvukao glavu u ramena i zbunjeno rekao: — Scusi, — Marža se samo nasmijao i razuvjerio ga: — Nema zla, prijatelju, to je od uzbuđenja.

Di Fiere se zapiljio u digitalni displej kad je Marža počeo puštati Milenu s uzde; promatrao je kako se brzo penju desetinke kilometra.

121,5 129 129,6 132 136,5 138 141,1 146,1 149. Na prednjoj traci Falmouth je izmjerio 101,5, zatim ih je pratio kako su

šibnula kroz bližu petlju ne izgubivši pri tom ni desetinku kilometra na sat, na koncu je zumirao na povratnu stazu.

Vidio je kako se digitalni ispis popeo preko 130. Blagi bože, zaista je nakanio. Povratna je staza šibala ispod Marže i Di Fierea kad je automobil izašao iz

petlje, ubrzavajući se jednolično bez zastajkivanja, dok je digitalni brojčanik kuckao sve brže i brže.

135. ..141... 146... Falmouthova su se usta osušila kao da su se napunila vatom dok su mu prsti

okretno pritiskali po kalkulatoru. Znoj mu se slijevao niz sljepoočice — zlovoljno ga je otrao podlanicom.

149,9. — E stupendo! — uzviknuo je Marža. Dosegli su 150 i C-4 je grunuo po

zapovijedi. Kad je eksplodirao, glavni se udar usmjerio prema zemlji, uzdigao prednji dio automobila te istog časa razdvojio spojne motke koje su održavale smjer kotača. Slomile su se poput suhih grančica. Kotači su pošli poput muhe bez glave. Istovremeno, fosforni je fitilj zacvrčao kroz čitavu šasiju prema rezervoaru benzina.

Marža je ulazio u okuku, naginjući se zajedno s kolima, s rukama ispruženim gotovo ravno u klasičnom vozačkom položaju, kad je osjetio detonaciju ispred stopala. Požarna se pregrada rasula i vrući je nalet plina provalio u kabinu. Trenutak kasnije, volan mu se istrgao iz ruku. Automobil se divlje oteo kontroli i Marža je frenetično zgrabio upravljač pokušavajući ga vratiti. Zakrivudao je, zade-ravši unutrašnju ogradu okuke pod kutom od kojih četrdeset pet stupnjeva — lijeva se prednja strana automobila rasula. Blatobrani su se odgulili uz užasnu škripu razderanog metala. Motor je bio istrgnut sa svog postolja, a zračne vreće pod komandnom pločom uz šištanje su se napunile zrakom zabivši Maržu i Profesora u sjedala.

Automobil se nagnuo odbijajući se od zida — trenutak kasnije eksplodirati su rezervoari benzina. Milena je bila odbačena preko staze prema suprotnoj ogradi kad se oglasila stražnja eksplozija; Marža osjeti nenadani jezivi nalet topline i odmah zatim plamenove koji su proključali kroz stražnje sjedalo omotavši i njega i Di Fierea — i tada prsnuše vreće sa zrakom.

Stari je muškarac kriknuo samo jednom, kad mu je plamen provalio u nos i usta da bi mu spalio pluća. I već je bio mrtav.

Marži se učinilo da traje čitavu vječnost, iako je sve bilo gotovo u sekundi ili dvije. Kad se automobil počeo suludo okretati po stazi, ugledao je svoju staru dušmanku, tu nacerenu, sablažnjivu prikazu što ju je ranije vidio već toliko puta, vidio i zaobišao; sjedila je sada na ogradi ravno ispred njega, omotana plamenovima, privlačila ga gestom k sebi, i kad je automobil čeono udario o zid, Smrt je raširila ruke a vozač joj poletio u zagrljaj.

VI

Falmouth se nije opustio sve dok vlak nije izišao iz Verone i prevalio dobar

dio puta na sjever prema Alpama. Srce mu je tuklo po rebrima a košulja bila mokra od znoja u trenutku kad je

našao svoj odjeljak i smjestio se u njemu. Uvalio se u naslonjač, zatvorio oči mumljajući u sebi usporeni slijed događaja. Prešao je u mislima čitavu listu, provjeravajući je li sve prošlo u redu.

Bio je siguran da ga nitko nije vidio kako napušta kuću. Vožnja do Verone prošla je glatko; nije čak ni vidio nikakva policajca. Parkirao je kola i ubacio kovčeg u pretinac, iz kojega ga je, kako je pretpostavljao, već netko izvadio. Pogledao je na sat. Nek me đavo nosi, dosad je netko u Veroni već vjerojatno

počeo taliti cijev. Osjetio je kako se vlak pokrenuo pod njim. Čim je izašao iz stanice, otišao je

u kupaonicu, skinuo periku, počešljao svoju crvenu kosu i obrijao brkove. Potom je spalio vlasulju, vozačku dozvolu i pasoš izdan na ime Harryja Spettra i za svime povukao vodu. U trenutku kad je kondukter pokucao na vrata, on je ponovno bio Anthony Falmouth.

Kartodrapac, niski trbušasti čepac šezdesetih godina i vodenastih očiju, uze mu dokumente.

— Vi ste inglese? — upita prigušenim, tremolirajućim glasom. — Si — odgovori Falmouth. — A jeste li čuli za tragičnu novost? Nije želio čuti. Šutke je odmahnuo glavom. — Marža je mrtav. Naš veliki šampion. Najveći sportaš Italije iza

Novalarija. Numero Uno e morto. Studen se uspela Falmouthovim leđima. Odgovorio je: — Jako mi je žao. — I tada, počekavši trenutak, dodao: — A kako je umro? Kondukter mu je izbušio nekoliko rupica na karti i zatim rekao, upravo

ponosno: — U automobilu, naravno — i produžio dalje. Nakon što je kondukter otišao, Falmouth se naprosto razlio. Sve je iz njega

izašlo i najednom je bio ispran i svladan tjeskobom; osjetio je kako ga počinju peći suze u kutovima očiju.

* * *

Đavlu, rekao je samome sebi, postajem prestar za takva sranja. Harry Lansdale zastade u svom uobičajenom obilasku, naslonivši se na

nepropusnu pregradu nebodernog »Henry Thoreaua« i zureći namrgođeno kroz okno na palubu najveće naftne platforme svijeta. I ranije je vidio oluja, u svim dijelovima svijeta, no ova, ova će zacijelo omastiti ruke.

Približava se ponoć i temperatura je mora bila između -3° i -4° Celzijevih, i još se spuštala. Britki je arktički vjetar zavijao s Beaufortova mora preko goleti gorja Brooks još od prošle noći. Temperatura je i dalje padala, more je bivalo sve hladnije dok je sunce bacalo svoje sive, trajno sumračne zrake preko smrznute pu-stoši sjeverne Aljaske. Vjetar je izgubljeno plakao kroz okljaštrene smreke i tundru, a bijele su polarne lisice, lunjajući u potrazi za leminzima, oplakivale svoju mršavu lovinu plačnim tužbalicama u stalnom blijeđenju zore. Počele su se pojavljivati sante leda, nošene strujom iz Sjevernog ledenog oceana u Cukotsko more, gdje su ih veliki valovi, smrznuta daha i zapjenjenih krijesta, bacali poput perca.

Sada je zimski olujni vjetar, brišući gnjevno preko otvorenog mora, jurišao na plutajuću naftnu platformu dvije stotine kilometara daleku od kopna, urličući kroz snasti i trzajući njenim zategama.

Lansdale se nije brinuo o platformi. Bila je izgrađena tako da je mogla podnijeti sve što bi joj arktičke furije mogle poslati. Gledan iz zraka, »Thoreau« je

nalikovao golemom kukcu, sa svoje četiri divovske čelične noge uronjene duboko u uspjenjeno more. Platforma je bila čudovišna, dva puta duža od igrališta za rugby, s palubom podignutom dvadeset metara iznad vode i nadgrađem što se uzdizalo gotovo pet katova iznad toga. Njezine noge, nalik na udove velikog pauka prodirale su šezdeset metara pod površinu mora i bile usidrene za dno, šezdeset daljnjih metara dublje, pomoću debelih čela.

Prislonio je dlan na zid. Ni titraja. Ni dva metra visoki valovi ni surovi vjetrovi nisu mogli zatresti njegovu maljucu.

»Thoreau« je zaista bio Lansdaleovo krunsko ostvarenje; najveća poluuronjiva platforma ikad izgrađena, plutajući grad čiji su betonski blokovi skrivali stanove za dvije stotine ljudi posade; tri različita restorana, od kojih je svaki posluživao hranu spravljenu od različitog glavnog kuhara; dva kinematografa u kojima su se prikazivali premijerni filmovi; i okrugli tanjur parabolične antene kroz koju je prolazilo devedeset različitih televizijskih programa iz svih krajeva svijeta do 53-centimetarskih televizora smještenih u svim apartmanima.

Posadi je bilo na raspolaganju sve što je beskonačne dane moglo učiniti podnošljivijima, jer je konstrukcija ležala pokraj sjeverozapadne obale Aljaske, dvije stotine trideset kilometara sjeveroistočno od rta Hope, na samom rubu ledene kape, možda na j osamljeni ja ljudska predstraža na svijetu.

Ležala je iznad jednog od najbogatijih naftonosnih slojeva koje je čovjek ikada priveo eksploataciji.

Lansdale nije bio samo glavni konstruktor i direktor projekta, bio je njegov stvaralac. Osamnaest je godina sanjao o toj utopiji na rubu svijeta, skrojenoj po njegovoj mjeri. Bile su mu potrebne četiri godine planiranja, borbi u konferencijskim dvoranama i spletkarenja po barovima i restoranima da bi uvjerio konzorcij četiriju kompanija da prihvate rizik.

Ono što je na koncu prevagnulo, bio je sam čovjek. Harry Lansdale je poznavao naftu; znao ju je otkriti i znao do nje doći. Bio je žilav kao Arktik i čvrst kao platforma što ju je izgradio, bio je to čovjek što je posvetio život traganju za tim crnim blagom zapečaćenim u zemljinim njedrima. Radio je na bušaćim garniturama širom svijeta i da to dokaže, dao da mu utetoviraju njihov popis niz desnu mišicu i nosio ga tako ponosno kao što narednik nosi svoje čvarke; bilo je tu svega, od Sweet Dipa, priobalne platforme u Louisiani i Calamitv Runa u Sjevernom moru, pa sve do beskonačnih pustinjskih naftnih polja Saudijske Arabije koja su prozvali Hotelom kod pješčane oluje.

Da, nečim je to ipak platio — u redu stvar. U četrdesetoj, lice mu je bilo kao đon, krševito od teškim radom stečenih bora, a ruke nalik na šmirgl zbog žuljeva što su se na njima skupili; u kosi mu je bilo više soli nego papra. Ali za Lansdalea, sve je to bilo vrijedno svake bore, svakog žulja i svake sijede vlasi. Nasmiješio se, podigao šalicu s kavom i, lagano udarivši po oknu, zabrundao glasom raštimanim cigaretama i viskijem i nespavanjem: — Sretna ti Nova godina, buro.

Čak i na dubini od trideset metara more je bilo nemirno; njegove su se mase valjale ispod dvometarskih valova na površini. Tanka je nit svjetla probila tanko more, a za njom je slijedilo nešto što je na prvi pogled moglo izgledati kao grupica od četiri morža koji su se u formaciji probijali kroz turobne vode. Bila su to četiri

čovjeka u zimskim ronilačkim kombinezonima, povezani poput alpinista najlonskim konopcem; kroz opasno ih je more vukao podvodni skuter. Kutija veličine dječjeg lijesa bila je najlonskim uzicama prikačena za vozilo.

Čovjek koji je vodio grupicu primakne zglavak tijesno uz masku. Samo mu je jedno oko bilo u redu. Na mjestu drugoga bila je groteskna prazna duplja. Pogledavao je kompas i ronilački sat neprestano ispravljajući smjer. TJski snop njegove reflektorice klizio je naprijed i nazad dok ga je usmjeravao prema tamnome moru. Tada jedan od njegovih ljudi opazi ono što su tražili i oči mu se razgorače iza staklenog vizira maske: pred njima je bio divovski čelični stup, pet metara širok i nepomičan poput planine, rugajući se uspjenjenom oceanu, dok su se kojekakve naplavine komešale oko njega i udarale o nj.

Vođa zaokrene skuter od stupa, održaVajući sigurnu udaljenost između sebe i njega, jer ih je jedan jedini snažni val mogao baciti na stup i uništiti i ljude i njihov podvodni stroj. Držali su se na udaljenosti od oko šest metara; a za to je vrijeme vođa pripremio podvodnu pušku i potom ispalio osti, i to tako da su ove zasjeke vodu pokraj čelične noge prije no što su izgubile brzinu. Val je povukao uzicu oko stupa. Tada je vozač tri četiri puta zaokružio oko njega, stvorivši tako sigurnu vezu između njih i stupa, a potom zavezao skuter prema moru, držeći uzicu stalno napetom.

Preostala su trojica oslobodila lijesoliku kutiju i zatim pedalj po pedalj krenula niz uzicu prema čeličnom stupu.

Za vrijeme svoje šetnje kroz instalacije, koju je običavao činiti svake noći prije spavanja, Lansdale je stupio u kontrolnu dvoranu i zastao, promatrajući rad dežurne posade. Djelovalo mu je poput scene iz kakvog znanstvenofantastičnog filma, sa kompjuterskim ispisima koji su se palili i gasili dok je ingeniozno smišljena pumpna stanica crpla naftu iz nekoliko podvodnih izvora u krugu od pedesetak kilometara i prebacivala je u spremnike ugrađene u obod platforme, a odatle, kroz pola metra debelu cijev što je tekla dnom Čukotskog mora, sve do prijemne stanice u blizini sela Wainwright, dvije stotine kilometara na istok, gdje su se pustoši Aljaske stapale s morem.

Bila je to revolucionarna ideja. I upalila je. Bit će sada već tri mjeseca kako stanica radi kao podmazana. Razumije se, ima malih glavobolja, no njih je trebalo i očekivati. Ali nema ničeg većeg. Sada »Thoreau« radi s dežurnom posadom od sto dva muškarca i četiri žene, stotinu ljudi manje no što je uobičajeno, i svi su oni dobrovoljci koji su preskočili svoj božični dopust da bi stanica mogla raditi i preko praznika.

Slick Williams, genij za elektroniku i čovjek koji je rukovodio računskim centrom, sjedio je za glavnini pultom, s nogama na stolu, pijuckajući kavu i promatrajući kako se svjetla pale i gase. Podigao je pogled kad je ušao Lansdale.

— Bok, šefe — rekao je. — Obilazite sirotinju? Lansdale se nasmijao. — U toj igrački od šezdeset milijuna dolara? — Oko njega je bila možda

najrafiniranija kompjuterizirana kreacija ikad izgrađena. — Drži na oku stabilizatore, vani postaje burno.

— Dogovoreno — odgovori VVilliams. — Reci Sparksu da me obavijesti

ako postane zaista gadno. — Sranje — reče Lansdale. — Prosjedio sam uragan na prvoj ikad

izgrađenoj platformi. Jebena drvena skela petnaest godina stara. Mogao bi tu šocu strpati ovdje u sobu. Izgubili smo samo jednoga. Siroti je govnar dobio konzervu u glavu — letjela je brzinom od sto pedeset na sat. Prebila mu vrat. Inače, sve što nas je snašlo, bilo je da smo promočili do kože.

Williams kimne. Znao je njegove priče. — Bit ću ili u baru da popijem nešto za spavanje ili u svom apartmanu —

reče šef i ode, odšetavši se niz hodnik do meteorološkog centra. Radarske su karte pokrivale jedan zid, dok su se njihovi azimutni snopovi okretali u krugu, brišući sve u radiusu od dvije stotine kilometara. Meteorolog je bio još klinac, dvadeset šest godina star, koščat, bubuljičav i dugokos, s naočalama debelim kao dna boca Johnnie Walkera. Ali je bio u redu. Svi koji su se ukrcali bili su u redu — inače ne bi bili ovdje.

Ispod njih, olujno je more nijemo udaralo o stupove. — Kurva nam se približava, Šefe — reče mladoliki meteorolog koji je, zbog

razloga njemu poznatih, sam sebi prikrpio nadimak Sparks, prema starim radio-operaterima.

— Na što je nalik? — Vjetrovi od sto pedeset kilometara, bljuzga, snijeg i gadno, velim gadno

more. I već je spalo na četiri stupnja ispod ledišta. Tko se danas slučajno smoči — daju mu oko pet minuta u takvoj vodi.

— Bilo tko se noćas smoči bit će u vječnim lovištima prije no što mu dobacimo uže — reče Lansdale.

— Od ovakvih mi se bura lede leđa. — Prošli smo i kroz gore, klinjo. Zašto se ne iskopčaš i upadneš na film?

Imaju nekakav s Clint Eastwoodom, neki s majmunom. — Kinematografi su radili dvadeset četiri sata na dan.

— Ostajem ovdje. Nema prozora i ne čuje se baš puno. Prespavat ću tu na poljskom krevetu, ako me izda snaga. Osim toga, Cagney će mi praviti društvo. — Pokazao je na jedan od više tuceta monitora pokraj radarskih karti. Zvuk je bio stišan, no na ekranu je bio Jimmy Cagnev u protrku kroz rafineriju, upucavajući sve što mu se našlo pred očima.

— To je bila muškarčina — reče Lansdale. — U usporedbi s njim svi ovi današnji mačistički šupci djeluju kao Ziegfeldove brodvejske čuče.

Cagney je upravo bio na vrhu nekakvoga golemoga kuglastog rezervoara, i FBI ga je pokušavao pokupiti.

— Pazi sad — reče klinjo. — To će biti najveličanstveniji kraj svih vremena. Cagney je bio okružen plamenovima, prošupljen zrnima, no još se nije dao.

— Evo me, Ma! — uzviknuo je. — Na vrhu svijeta! — I »bljuuum«! — ode k vragu i Jimmy i rafinerija i polovica Južne Kalifornije.

— Čist posao — reče Šef. — Čist posao — ponovi malac poput jeke. — Što to hvataš? — WTBS iz Atlante, Georgia. Vrte filmove čitavo vrijeme. Ima i jedna

japanska što je sasvim okej, samo što su im sve filmčuge sinhronizirane. Malo je sabasno vidjeti Steve McQueena kako govori čo-čo-sanski.

— Dobro, malac. Zavući se ovdje dok ne prođe. Cijenim predanost poslu. — Sranje — odgovori Sparks. — Da mi je itko rekao gdje ću završiti kad

sam odabrao meteorologiju na Floridskom sveučilištu, prebacio bih se na stočarstvo.

— Sparks, za to što bi gledao kako se krave tucaju nitko ti ne bi dao dvjesto krpa na dan.

— Ne bi, ali bi zato bilo tristo puta zabavnije. Šef se nasmije. — Dobro, momče, ako te ćopi nervoza, okreni broj. Doći ću te držati za ručicu.

Svjetla na ispisu kompjutera počela su žmirkati. — Sada dolazi izvještaj od Barrowa — reče Sparks. Otipkao je riječ

»TYPE« na tastaturi — izvještaj je smjesta bljesnuo na ekranu jednog od monitora. — Isuse, Šefe, oni očitavaju vjetrove od tri stotine na sat. I valove! Penju se

deset metara uz obalu. Temperatura — prozviždao je kroz zube — četrdeset jedan ispod ništice. I kiša ispod ništice. Ne govna, nego tuča. A čemu si se nadao, izjebanoj proljetnoj rosulji? Ova će zdrkana platforma ujutro izgledati poput slapova Niagare.

— Sparks, jezik ti se strašno iskvario — reče Lansdale. — Morat ću pisati tvojoj majci.

— Samo izvoli, reci joj i tko me je to naučio. Lansdale se nasmija. — Javi mi ako iskrsne nešto ozbiljno — reče i napusti

meteorološki centar. Hodajući kroz tunel prema baru mogao je čuti kako olujno more divlja po čeličnim nogama ispod njega i urlikanje vjetra u snasti. Volio je zvuk i atmosferu bure. »Thoreau« je bio žilav poput teretne mazge i nepomičan poput Himalaja.

Uspeo se liftom do prvoga kata i ušao u bar. Willie Nelson je lamentirao iz jukeboxa, a u jednom se kutu baca poker pod glavom divovskog soba što ga je neki od naftaša uklepao jednog vikenda, skoknuvši u lov do Yukona. Lansdale je volio tu atmosferu. Bio je to stari Zapad, rub civilizacije, sa John Wayneom i Randy Scottom i Henry Fondom i O. K. koralom, sve smotano zajedno. Pogledao je niz bar i ugledao Marge Cochran, jednu od četiri žene na platformi, crvenokosu damu u ranim četrdesetim, terenskog tesara po zanatu. I ona je, kao i Šef, platila danak teškome radu, no još je i sad zaostao odjek mladenačke ljepote na njenom četvrtastom licu i u tirkiznim očima. Rad je održao njeno tijelo vitkim i mladim. Unatoč brazdama na preplanulom licu bila je to lijepa žena, s nogama na zemlji i srdačno otvorena.

Šef ju je fiksirao dosta dugo, no ona se nije obazrela. Na koncu, kad ju je s kraja bara počeo svrdlati pogledom, okrenula mu se na trenutak i zločesti joj smješčić brzo preletio preko usana.

Žilava dama, pomislio je. Da, baš žilava. Bombončić sa željeznom glazurom.

Naručio je pivo Carta Blanca i sasuo ga niz grlo u trenutku kad je ušetala šačica tehničara, vraćajući se s večernje smjene.

— Da bacimo jednu? — upita jedan od njih.

— Prekid zbog kiše — odgovori Lansdale. — Moram ubiti oko. — Nakon toga ode do svog apartmana na drugome katu.

VII

Pedeset metara pod Lansdaleovim nogama četiri su čovjeka nastavljala svoj

pogibeljni posao. Dok je vozač usmjeravao skuter na valove, jedan je od Ijudi-žaba zakačio uzicu kutije za kopču na pojasu i skratio konopac na tridesetak centimetara. On je očito bio najizdržljiviji plivač; bicepsi su mu napinjali izolirani kombinezon dok se primicao iza vođe.

Zamah je bio nenadan i čudovišan, udarajući bez upozorenja iz neprozirnog, podivljalog mora; bio je to rep četiri metra visokog vala što se kretao površinom, trideset metara iznad njih. Zgrabio je skuter, hitnuo ga tako da se propeo — na trenutak je izgledalo kao da se osovio na jedan kraj, pokazujući prema površini, dok vozač nije ponovno stekao kontrolu. Uzica se olabavila na jedan smrtonosni trenutak i tada se ponovno zategla. Bilo je to dovoljno da se istrgne iz ruku čovjeka s kutijom. Gnjevno ga je more dograbilo i odvuklo od uzice, vitlajući njime s nogama preko glave i bacajući ga, poput vlati morske trave, prema stupu. Zamlatarao je svojim snažnim rukama pokušavajući se oduprijeti podmuklom, nečujnom strujanju, no bio je nemoćan poput djeteta zahvaćen smrtonosnim protutokom, a divovski je stup djelovao poput magneta. Počeo se okretati kroz vodu s nogama preko glave dok nije naglavce udario o stup; lubanja mu prasne poput biča udarivši o golemi valjak. Tijelo mu se divlje zatrese u samrtnom grču, a snop crvenih kapljica brižne iz njegova regulatora treperavo se uzdižući prema površini.

Vođa oštro pogleda zdravim okom i privuče mlitavu priliku pomoću sigurnosnog konopa; pogleda joj kroz masku. Ranjenikove su oči bile napola otvorene, vidjele su se samo bjeloočnice. Krv koja mu je izbijala iz nosa punila je masku. Vođa kimne glavom prema ostalim članovima ekipe i, otkačivši kutiju, pusti beživotno tijelo da otplovi. Samrtnika je oštri zamah odvukao do kraja sigurnosnog konopa.

Vođa zamahne perajama prema stupu i pusti da ga more zanese prema njemu. Jedan mu se ronilac pridružio. Zajedno su se probili niz kolonu dok nisu pronašli zavareni spoj. Boreći se protiv opakog mora, pričvrstili su kutiju za čeličnu nogu dok je ronilac na skuteru pokušavao održati plovilo usmjereno na valove. Kad su osigurali kutiju, vođa povuče ručicu na njenome boku i poklopac odskoči. Usmjeri svjetlo na otvor kutije. Tu je bio tempirrii mehanizam. Namjestio ga je na četiri sata i zatim se s drugim roniocem uspeo natrag uz kolonu do čelične uzice. Treći je ronilac groteskno visio pod njima dok mu je tijelo mlatilo o stup. Iz njegova regulatora nisu više izlazili mjehurići.

Kad su došli do skutera, vođa aluminijskim sjekačem za žicu presiječe uže što ga je vezalo za stup i ovaj srnu naprijed. Trojka se sabila, i dok se njihov kompanjon, bacan podvodnim valovima, njihao za njima na kraju sigurnosnog konopca, vođa je pogledao na kompas i usmjerio reflektoricu u mrak, odvodeći skuter od smrtonosnog valjka.

Nestali su u crnome moru, vukući za sobom svoj sablasni svežanj. VIII

Red monitora duž jednoga zida davao je Lansdaleu preko zatvonog

televizijskog kruga sliku svega što se zbivalo u kontrolnim dvoranama i vanjskim dijelovima »Thoreaua«. Susnježića je mela kroz snasti i gotovo vodoravno preko palube.

Vjetar se već popeo na sto osamdeset, a možda i dvije stotine kilometara na sat, pomislio je. Brzina je vjetra već olujna i još se povećava.

Začulo se kucanje na vratima. — Otključano je — reče Lansdale. Marge je ušla, zatvorila vrata, smješkala mu se nekoliko sekundi a zatim

okrenula ključ ne skidajući oči s njega. — Ti nemaš ni malo stida. — Toga nema na ovom šlepu. — Šlepu! Isuse, to je bogohulno! — Nasmijao se. — Poći ćeš sa mnom

samo zato što sam kapetan nogometnog tima. — Ne — ja. Htjela sam samo vidjeti tucaju li terenci u čarapama. — Ovisi o tome kako je hladno. — Dvadeset ispod nule i još pada. — Možda ih ostavim. — Do đavola i hoćeš. Zakoračala je preko dnevne sobe zaustavivši se na trenutak pred policom s

knjigama. Shellev, Coleridge, Shakespeare, Franckov »Zen i njegovi klasici«, francuski i španjolski rječnik, primjerci »Crvene žetve« i »Krvarine« Dashiella Hammetta. Kroz okno je pogledala preko sivog, blijedog, beskonačnog mora, preko valova šibanih susnježicom i vjetrom.

— Bogami frka — rekla je i okrenula leđa oknu. — Bože, voljela bih se vratiti u civilizaciju gdje je svijetlo po danu i tamno po noći.

Smiješao joj je rum-kolu i donio joj preko sobe. — Zašto si do đavola ostala ovdje preko praznika? — upitao je. — Sigurno je kao klinac da nije zbog doplatka.

— Dobro dođe. Šezdeset dva i pol dnevno povrh sto dvadeset pet. To je skoro tisuću dolara za dva tjedna. No u svakom slučaju, jedan mi je sin negdje u Vermontu sa svojini školskim skijaškim društvom, a drugi je kod cure u Ohiu. Zbog čega da idem kući?

— I zato to? — Dobro... i ti si tu. — Čudi me da nisi zaboravila. — Teško moguće. — Jesi li rastavljena? — upitao je. Nikad prije nisu razgovarali o osobnim

stvarima. — Udovica. Udana u dvadeset drugoj, obudovjela u trideset sedmoj. — Što je bilo?

— Izradio se do smrti. Četrdeset i dvije godine. Jednog je dana otišao u ured i kad sam ga slijedeći put vidjela ležao je u mrtvačnici, dok je neki sroljo trljao ruke nad njim pokušavajući mi utrapiti lijes od pet tisuća dolara.

— Malo gorčine. — Malo gorčine? Možda. Samo malo. Ali mi je sigurno izmijenila život. — Voljela si ga? — Pa... sigurno. Sigurno da sam ga voljela. Bio je fin čovjek. — Isuse, kakav epitaf. Ovdje leži Joe. Bio je fin čovjek. — Zvao se Alec. — Svejedno je to ušljivi epitaf. — No dobro, nije baš bio jako uzbudljiv. Bio je... udoban. Alec je bio

čudesno udoban čovjek. — I kako si onda završila kao tesar? Na ovom šlepu, kako si se izvoljela

izraziti. — Obnavljala sam antikvitete. Posao je iskliznuo iz ruku. Slijedeće čega se

sjećam jest da sam bila prekaljeni terenac. A što je s tobom? Magisterij iz strojarstva i pune ruke tetovirancije. Ni to ne ide skupa.

— Za to možeš zahvaliti staroj mrcini koja se zove Rufus Haygood. — Rufus Haygood? — Ja. Završavao sam svoj rad na sveučilištu Louisiana i one su mi važne

face iz ITT-a, Essoa i AT & T-a probijale uši pričama o tome kako je krasno raditi za njih, kad je jednog dana upao Rufus i rekao da zabija drveni toranj u samom Zaljevu: »Dat ću ti deset zelenjaka na sat, a to je više no što možeš skupiti hopšući s tim prokletim masnoguzim jebivjetrima, a uz to ću te naučiti i svemu što se može znati o toj naftnoj ujdurmi, a ti ćeš meni pričati o knjigama« — i tu sam otkrio, znaš, da nikad nije išao u školu. Tako sam se idućih sedam godina vukao za njim od rupe do rupe, i tako je on meni servirao sat ili dva škriljavca i plinskih bušotina i bušaćih garnitura, a nakon toga bih ja njemu zauzvrat servirao sat ili dva Shelleyja i Coleridgea i Hammetta. Ali sam naučio o nafti, jebeš mi sve.

— I gdje je on sada? — S Alecom, ma gdje god to moglo biti. Utopio se. Pecajući na nekakvom

zasranom jezeru na Floridi. Nalio se i svalio iz čamca. Stara mrcina nikad nije naučila plivati.

Vani je vjetar jaukao pod prozorom zasipajući ga bljuzgom. — Prekrasna noć da se ostane doma — reče Marge. — Možemo zapaliti

vatru i ugnijezditi se. — Kad bi bilo ognjišta. — Možemo ga zamislili. — Nisam se ljuljao već tri mjeseca. Ispružila je četiri prsta, — Šijem te za mjesec — rekla je. — Stekla si reputaciju djevice s »Thoreaua«. — Pa me provjeravaš, ha? — Ćuj, moj je posao pobrinuti se da svatko na platformi bude sretan. Ne

možemo si dopustiti probleme s padom morala. — O jednom se od tih problema možeš odmah pobrinuti — rekla je

primičući mu se. — Ti si bestidna, — Da — rekla je — no bolje i to nego nogom u guzicu. On se nasmijao širokim smijehom i kimnuo: — Zaista bolje. Također se smijući, povukla je zatvarač i otvorila radnu košulju. Nije nosila

grudnjak. Njene su se grudi, čvrste od teškoga posla na platformi, uspravile, dok su bradavice već jasno javljale želju.

Lansdale je stajao kraj zida, zureći u nju. Zatresao je glavom. — Nevjerojatno — promrmljao je trgajući sa sebe košulju i bacajući je na

pod. Još je bila dva ili dva i pol metra od njega. Povukla je zatvarač svojih

traperica veoma polako. — Da pustim muziku? — M-m. Sjeo je na krevet naslonivši se na lakte i promatrao svaku kretnju što bi je

učinila. Njihala se naprijed i nazad polako spuštajući traperice preko bokova i zatim ih puštajući da padnu. Crna joj je kovrdža provirila preko vrha bikini-gaćica. Okrenula se od njega, neprestano se ljuljajući i počela stezati i opuštati bedra. Imala je apsolutno nevjerojatno dupe.

— Težak ti rad savršeno leži — rekao je. Podvukla je palce ispod ruba gaćica i djelomično ih spustila, stalno se

uvijajući, ljuljajući se na muziku iz vlastite glave. Povukao je zatvarač svojih hlača i skinuo ih. Bio mu je tvrd kao stijena,

nabubrio u sportskim gaćicama. Pogledala ga je preko ramena i počela mu se primicati natraške. Okrenula se kad je došla do ruba kreveta i zavukla ruku pod gaćice, milujući sebe dok je gledala njega. Mogao je čuti kako joj prsti klize preko usnice. Klekla je na rub kreveta između njegovih nogu i počela mu trljati tvrdo udo kroz gaćice, dok napokon nije pod njih podvukla ruku, povukla ih do stegana i počela ga milovati. Trznuo se protiv volje iznenađen njenom žuljevitom rukom. No ona je znala posao: dlanom mu je trljala donju stranu uda dok mu je prstima gladila vršak.

Lansdale je zatvorio oči. — Isuse — rekao je — trebala bi to patentirati. — To je tek početak — odgovorila je i, nagnuvši se, usisala ga u usta,

grickajući ga zubima. Nagnuo se naprijed i posegnuo rukama, uzeo jednu od njezinih dojki u ruku i počeo je dragati jagodicama, puštajući da mu dlan jedva dodiruje bradavicu. Njezin je jezik izletio slijedeći ga čitavom dužinom i Lansdale se uspravio još malo, kližući rukom prema njenom čvrstom trbuhu, dok mu jagodice nisu tek dodirnule rub gaćica. Počela se svijati, krećući se prema njegovoj ruci. Kroz svilu je mogao osjetiti vlažnost, mogao je osjetiti nabreklu dražicu dok je rukom vozio duž njenog spolovila.

Počela se smijati, no smijeh se brzo pretvorio u tiho stenjanje. — Jebem ti — kriknula je. Noge su joj počele podrhtavati, zatim je pala na bok pokraj njega, zgrabila ga za glavu i gurnula je među noge. Zderao joj je gaćice i usrkao u usta njenu tvrdu dražicu okrećući glavu u zbijenim krugovima i palucajući jezikom.

Šakom ga je čvrsto uhvatila za kosu vodeći mu glavu dok se pomicala s

njim. Čitava se počela ukrućivati. Udahnula je i zadržala dah, a zatim ga ispustila u kratkim izdisajima. I ponovno. I ponovno. Uzdigla se prema njemu, saplevši mu pete iza bokova.

Tempo se ubrzavao, dali im je bivao sve isprekidaniji, pokreti brži. Tada se učinilo da su se svi mišići njezina tijela smrzli, glava joj je polako krenula prema natrag, noge su joj se ispružile, disanje se na trenutak zaustavilo, no tada je počela vrištati i mlatarati glavom naprijed i nazad i kraj je došao.

— O bože — zaurlala je — dosta — ali on nije stao i ona je osjetila kako ponovno u njoj raste, osjetila drhtavicu, i plamen kako joj sijeva niz živce i obuhvaća joj čitavo tijelo, i svršetak koji dolazi; nije mogla govoriti, i dah kao da se zatvorio u grlu i tada je sve odjednom eksplodiralo. . ,.-.

Prevalio se na leđa, podvukao joj ruku pod pojas i privukao je, podigao je tako da mu je leđima legla na prsa; posegnula je prema dolje, našla ga i gurnula u sebe dok joj je on vrtio dojke jednom rukom i nadraživao je drugom. .

— Ne... više — dahnula je, no on nije mogao stati. Tiskao je sve jače i jače, brže i brže, prsti su mu letjeli preko njenog humčića, i kada se stegla oko njega, napokon je eksplodirao s velikim krikom olakšanja i prasnuo u smijeh, a trenutak kasnije i ona je svršila još jednom. Podigao je koljena i pritisnuo joj bedra i ostao tako u njoj koliko je god mogao dok je oluja urlala pod prozorom.

IX

Lansdale se probudio naglo iz dubokog, mirnog sna. Trenutak je ležao u

krevetu, žmirkajući očima, pitajući se što ga je to tako naglo rasanilo. Svjetla su u sobi još gorjela a Marge ležala do njega, spavajući čvrstim snom. Bilo je 3.05 ujutro. Sjeo je, zgrabio crveni telefon i pritisnuo broj stabilizatorske kontrole. Zazvonio je samo jednom prije no Što je netko odgovorio »Halo«.

— Ovdje Šef. S kim govorim? — — Bamey Perkins. — Dolje je sve u redu? — Nisam baš siguran. Lansdale je bio osupnut Perkinsovim odgovorom. Skočio je pritisnuvši

slušalicu uhom i ramenom i počeo grabiti odjeću s poda, sa stolica, od svuda gdje je popadala prije nekoliko sati.

— Što ti to znači »nisi siguran«? — Bilo je nešto.. .uh... kao potres, Šefe. — Potres. — Da. Bilo je kao... ne znam, bilo je kao... kao da je čitava platforma

zadrhtala... — Zadrhtala? Što to u kurac treba značiti? Dok je govorio, Lansdale je promatrao monitor i vidio vanjštinu »Thoreaua«

prekrivenu ledom, nalik na kakav primitivni ledeni dvorac. Reflektori su šarali morem oko platforme. Valovi su udarali o noge, druzgajući male ledene ploče u još sitnije komadiće.

— Mislim; možda... uh, možda nas je udario... možda mala santa ili tako

nešto. — »Tako nešto« moj đoko! Nema ovdje nikakvog »takvog nečega«, za ime

boga. Evo me odmah dolje. Zalupio je slušalicom. Zatim ju je ponovno podigao i otipkao broj radio-

centra. — Radio-centar. Hanison. — Hanison, ovdje Šef. Provjeri odmah plovi li išta u području. Vidi je li

nam što uplovilo. — Isuse, što... — Ne jebi s tim, nego učini! Nazovi me, Marge se okrenula, gledajući ga

sneno. — Što se... — počela je, no on ju je naglo prekinuo. Bio je s druge strane

sobe izvlačeći prsluke za spašavanje i izolirana odijela s dna ormara. Dobacio ih joj je. — Navuci to pa idemo.

Telefon ponovno zazvoni i on zgrabi slušalicu. — Da? — Šef? Ovdje opet Hanison. — Što si našao? — Grčki tanker, prolazi kroz tjesnac četvrtinom snage. — Gdje? — Jebi ga, da je vrijeme čisto mogli bismo ga vidjeti. Tri milje

sjeverozapadno prema Beringovu prolazu. — Slušaj, Harrison. Možda nas je nešto okinulo. Zovi tanker i reci da ćemo

možda trebati pomoć. — Želite da im pošaljem SOS? — Samo učini točno što sam ti rekao, reci im da imamo frku i da bi nam

godio kurtoazni posjet. Javit ću ti se iz stabilizatorske kontrole. I dalje je promatrao monitor, a onda ga je ponovno osjetio; bio je to tremor,

nalik na lagani potres. Čaše su zazvečale u baru. Zatim se opet sve smirilo. Ona je navlačila izolacijske duge gaće; panika joj se mogla čitati iz čitava

tijela. — Što se zbiva? — Nemam pojma — odgovorio je Lansdale. — Možda nas je nešto okinulo.

Idemo dolje u Kontrolu. Spremna? Bila je odjevena samo u dugačke gaće s prslukom za spašavanje prebačenim

preko njih. — Mogu li što staviti na sebe? — upitala je. — Ne! Mičimo se odmah! Smjesta! Termički eksploziv, pričvršćen za sjevernu nogu »Thoreaua« grunuo je u 03

: 04 : 58, točno po planu. Zapravo su bile dvije detonacije. Prva je bila implozija, koja je razderala zavareni spoj čelične noge i rastvorila je. Druga je bila mnogo strasnija. Njen je udarni val namreškao more unatoč podivljalim valovima. Ona je gotovo dovršila posao, pa ipak nije sasvim. Kad se oslobodila strahovita snaga drugog naboja, ona je rascijepila nogu, stvorila pukotinu koja se završavala tri ili četiri metra uz stup. Zračni su mjehurići prokuljali iz rane. Bio je uništen zračni džep, koji je trebao stvoriti dodatni uzgon. Zvuk je najvećim dijelom progutala

bura, no samu je eksploziju telegrafskom brzinom prenijela noga potresavši čitavu platformu. Sama noga, iako mlaćena olujnim morem, ispočetka se držala junački. No spoj je počeo oscilirati kad su ga šestmetarski valovi stali izvijati naprijed i nazad. Tada se razdvojio i još jedan tremor uzdrma stanicu. Pa ipak se još držao, svijajući se pred naletima oluje, dok se zavareni šav postupno derao oko opsega čeličnog valjka. A gore je vjetar mučenički zavijao, dodajući napon u već razmrvljenu nogu. Tada se, uz bolnu škripu razderanog metala, noga napokon predala naletima mora i razdvojila. Na trenutak se činilo da lebdi, ta paučinasta motka bacana morem, no onda se dvadeset tisuća tona čelika i betona iznad nje, potaknuto vjetrom, naslonilo na razvaljeni stup i on je zaronio, poput igle, prema dnu — sto dvadeset metara ispod njega.

Na površini je »Thoreau«, smrtno ranjen, popustio pred burom, i kad se sjeverna noga slomila, ovaj se nagnuo, zanjihao se natrag i bio smjesta mlatnut valom velikim poput planine. Čelični su kablovi popucali kao suhe grančice. Njegov se zimski pokrov smrvio i blistave su krhotine leda, zahvaćene vjetrom, zazviždale zrakom. Tada se »Thoreau« prevalio. Njegov je sjeverni rub tonuo u more, a toranj se srušio, pljusnuo u valove i odmah se rasuo; njegovim su krhotinama i dijelovima valovi naplavili djelomično potopljenu palubu. Kad se »Thoreau« prevrnuo, prekinulo se osam linija što su crpile zemno ulje u njegove rezervoare, izvijajući se poput zmija u oluji, bljujući naftu u vjetar. Električni su krugovi eksplodirati poput žabica, a sirova je nafta poplavila prostranu dvoranu prema kojoj je konvergirao čitav sistem. Kad je nafta dosegla usijane vodove, čitava je dvorana eksplodirala. Šestorica na dužnosti bila su spržena kad je dvorana buknula u golemu plamenu gljivu što ju je ispunila i probila se kroz stranice građevine prije no što su je raznijeli vjetar i more.

Unutar pogođene platforme ljude je bacalo kao čačkalice, namještaj ih je druzgao, letjeli su kroz rasuta okna. Svjetla su se ugasila. Većina je, uhvaćena zamkom u mraku, umrla u panici i strahu.

»Thoreau« je ležao na boku, poduprt na trenutak ostalim nogama, dok ga je more mlatilo i valovi se sudarali s pet katova visokim nadgrađem, koje je sada ležalo položeno postrano u vodi.

Lansdale je stajao u vratnicama svog apartmana požurujući Marge, kad se iznenada učinilo da se tlo pod nogama suludo naginje.

— Moj bože, mi se prevrćemo! — kriknuo je kad je pod skočio prema njemu. Kad je pao, noge su mu se zanjihale kroz otvorena vrata. Mahnito se počeo hvatati za zidove koji su sada, poludjeli, postali pod, pokušavajući da ponovno ne padne u apartman. Kako se »Thoreau« naginjao, pojačavao se krešendo uništenja. Staklarija, komadi namještaja, sve što nije bilo učvršćeno prokuljalo je kroz hodnike petorokatne građevine.

Dok se Larisdale trsio izvući iz zjapećih vratnica, mogao je čuti krikove kako odjekuju kroz umiruću konstrukciju. Okrenuo se i pogledao dolje u apartman. Marge je ležala skvrčena u kutu, pokrivena namještajem i kršom. Bila je bez svijesti. Trebao bi mu konopac da se spusti do nje. Tada začu eksploziju nafte i osjeti kako je čitava struktura zadrhtala. Na kraju hodnika snaga je eksplozije izbila vrata i raznijela polovicu zida. Ledeni je vlažni zrak srnuo kroz predvorje. Svjetla

su se ugasila. Lansdale okrene svjetiljku dolje, u razvaljeni i isprevrtani apartman. Okno, sad već zaronjeno u pobjesnjelo more, nije moglo izdržati pritisak. Njegove su zakovice naglo počele iskakati kao šampanjski čepovi. Okrugli se prozor naglo otvorio i gejzir je ledene vode suknuo kroza nj. Lansdale skoči na noge i potrči niz predvorje. Tada se platforma zanijela još jedamput i ovaj put ga odbacila prema stropu predvorja, koji je sada postao pod. No onda more prokulja kroz vratnice i Lansdale ugleda brdo vode kako se slijeva prije no što ga je progutalo.

Ošamutio ga je šok morske vode ohlađene do ispod ledišta. Tvrdokorno se držao svjetiljke dok ga je bujica mela duž predvorja. Ščepao je otvoreni dovratak, prsti su mu kliznuli i on se našao ulovljen u klopku potopljenog hodnika. Pluća su mu htjela eksplodirati dok je mahnito opipavao zidove pokušavajući naći otvor, bilo što. pomoću čega bi se mogao izbaviti iz vodene stupice. No smrznuto je more već uzimalo svoje, i šok mu je ledene vode oduzeo dah.

O bože, pomislio je, ja se utapam. I tada se našao u blistavom podvodnom svijetu čudesa, ošamućen do

potpune bezbolnosti i bezbrižnosti, s plućima razorenim grčevima, a kad mu je svjetiljka iskliznula iz prstiju i otkotrljala se, sa svjetlom koje se smanjilo do točke, otvorio je usta poput ribe u akvariju, more je prokuljalo u nj a život je zažmirkao i ugasio se.

»Henry Thoreau« leži preokrenut. Kablovi što su ga čvrsto držali za dno ili su iščupani ili su se prekinuli. Njegove nekoć moćne noge uzdigle su se okomito. Mlaćene nevremenom, svinule su se pred olujnim vjetrom i bile iščupane iz svojih postolja na palubi. Njihovi su se zračni džepovi provalili. Zrak ja zašištao izlazeći. »Thoreau« je zaronio ravno prema dolje, sto dvadeset metara, ostavljajući u svom viru trag zračnih mjehurića, krša i tijela koja su lelujajući krenula gore, poput nevinih igračaka iz uništene kuće lutaka prema podivljaloj površini Čukotskog mora.

X

Brazdajući kroz oluju, grčki je tanker stigao na poprište četrdeset minuta

nakon što je »Thoreau« otišao na dno. Njegovi su reflektori prebrisali čitavo područje i pronašli jednu splav za spašavanje s tri tijela privezana za nju. Tri muškarca, sva trojica smrznuta. Više je od dva sata tanker bio na udaru valova dok je nekoliko dobrovoljaca uspjelo pronaći najprije jedno, a potom i još jedno truplo. Kad je kapetan napokon odlučio obustaviti potragu, uspjelo im je izvući iz mora petnaest muškaraca i jednu ženu. Od »Thoreaua« nije ostalo nikakva traga.

Slijedećeg jutra oko osam sati oluja je prošla i more je, premda još valovito, izgubilo silinu. Olujni su se oblaci pognali dalje, nošeni prema Beringovu tjesnacu i Nomeu. Vjetar je pao na trideset do četrdeset kilometara na sat. Pronađena su još tri tijela. Kapetan je poslao jednostavnu poruku spasilačkoj stanici Air Forcea na rtu Barrow, tri stotine dvadeset kilometara sjeveroistočno od mjesta nesreće:

»,Henry Thoreau' na dnu na 120 metara. Položaj: 72 stupnja sjeverno, 165

stupnjeva zapadno. Pronađeno 19 tijela. Nema preživjelih. Ostajemo na poziciji.

Molimo upute.«

Ruska zračna baza u Proviđenjima, malo južnije od Beringova prolaza, ponudila je pomoć, no tri su spasilačka aviona Air Forcea stigla na poprište četrdeset minuta nakon tankerove poruke i javila da nema znakova života ni tragova zlosretne naftne platforme. Zahvalili su Rusima, no otklonili pomoć. Jedan je od aviona preletio u niskom letu preko tankera i mahnuo krilima, odajući tako posljednju počast »Thoreau« i njegovoj posadi.

— Ovdje Air Force 109 — javio se pilot radioni tankeru. — Molim ostavite oznaku, i slobodni ste. Hvala vam i sretna vam Nova godina. — Oštro se nagnuo na krilo pridružujući se formaciji. Tri su aviona krenula natrag prema Barrowu.

Na mostu je, čovjek koji je te noći vodio ekipu ljudi-žaba gledao kroz jaki dvogled, promatrajući kako se tri aviona udaljuju. Bio je tu čitave noći, prateći pokušaj spašavanja. Spustio je optiku. Sada mu je preko desnog oka bio povez, a duboka mu je crvena brazgotina tekla niz desni obraz od ruba kose sve do brida vilice. Kimnuo je kapetanu, napustio most i krenuo prema radio-stanici, odakle je poslao jednostavnu poruku:

»Misija izvršena. Izbrišite Thornleya. Le Croix.« Tog popodneva, osam sati prije početka nove godine, čovjek kojemu je vrat bio slomljen prošle noći dok je pričvršćivao naboje na »Thoreauovu« nogu, bio je spušten s palube tankera dok je ovaj plužio na jug, prema Beringovu moru.

Eddie Wolfnagle je sav cvao. Bio je to divan dan, temperatura je bila između dvadeset i dvadeset pet, a sunce je stalno sjalo ako se izuzmu povremeni pljuskovi što su naglo dolazili i jednako naglo prestajali. Vozio je iznajmljenu hondu duž Hana Roada, cestom koja je počela kao poštovanja dostojna asfaltirana pruga s dvije trake da bi potom presušila u zemljanu cestu jedva dovoljno široku da bi se na njoj mogla mimoići dva automobila. Kako se cesta sužavala, tako se šuma zgušnjavala: nije prošlo dugo i on je vozio pod svodom mangoa, kukuija, rascvjetalih afričkih tulipana i Cassiae fistulae. Skrivene u njima, papige su zgranuto kriještale i otresale kišne kapi s perja dok je nalijevo, stotinu metara ispod njega, Tihi ocean upriličio divljenja vrijedan prizor, razbijajući o goleme gromade svoje osam, pa i deset metara visoke valove.

Kao u raju. Sve je bilo kao u raju. Prošle su mu noći uvaljali nevjerojatnu travku s

Mauia. Ugajbio se tri dana u Intercontinental Mauiu na Makena Beachu s krvavim londonskim modelom. U osam je sati letio prvom klasom za Los Angeles. Idući je dan imao u džepu karte za Rose Bowl, u redu trideset metara dalekom od borilišta, a na kasi položenog čistog soma na Michigan plus još deset na Southern Cal; bio je to najveći ulog na koji se ikad kladio u životu.

I sada je tu, u tropskoj prašumi na stražnjoj strani Haleakale, tri tisuće metara visokog vulkana što je dominirao Mauijem. Pročitao je sve o Sedam kraljevskih jezera za koja se smatralo da su sveta mjesta na kojima su živjeli bogovi i kamo su, prije mnogo stoljeća dolazili u svojim pirogama i sa svojom pratnjom prinčevi sa svih havajskih otoka da ovdje okrune kralja.

Eddiju se činilo da živi neki stari film Dorothy Lamour što ga je vidio na televiziji dok je još bio klinac.

Izišao je iz automobila i pripalio cigaretu. Imao je na sebi kaputić od

antilopa s resama, čizmice a la Tony Lama koje su ga produžile do gotovo sto sedamdeset pet centimetara visine, polo jeansice i kaubojski stetson šešir. Jebem ti, ovaj put se zavaljalo. A bilo je i vrijeme. Promatrao je nekog gimboša kako roni od jednog bistrog jezerca do drugog spuštajući se nizbrdo sve dok nije dosegao ono na dnu. Klinjo se prevrnuo na leđa, ispljunuo vodu pola metra u visinu i zatvorio oči kad se škropac od valova rasuo po stijenama.

Eddie se odmakao lijep komad puta od vremena kad je kao limač plivao u Harem Riveru. Jebemti! Osjećao se izvanredno. I zašto da ne? Sada sebi može sve dopustiti, može si priuštiti put do raja i londonskih motela i trave po četiristo dolara unca. Za manje od sata on, Edward (bez srednjeg imena) Wolfnagle, otpušten iz marinaca uz degradaciju, vrijedit će laćarnih sto keka. Što bi o tome mislili Vinnie i kompanija tamo u Canarsiju?

Hej, Vinnie, vidi me, vidi, nisam li puška, šetkajući tako kroz zemaljski raj, a noćas letim prvom jeboklasom do Los Angelesa, i morgen evo me u Rose Bowlu gledajući sa trideset metara; da ne govorimo o tome da ću za koju minutu imati stotinu kilja u izjebanoj gotovini strpanih u šešir od dvije stotine izjebanih dolara.

Podvrisnuo je glasno, dobri stari teksaški điha. — Tako se ide, Eddie! — viknuo je nekom neodređenom. Vratio se u kola i zavezao dublje u šumu, pokraj drugih iznajmljenih hondi

kaotično parkiranih kraj malih kupališnih kabina poredanih uz cestu. Masivni havajac u crvenoj tiskanoj košulji i wash-and-wear hlačama zakoračio je na cestu i mahnuo mu. Pokazao je Eddiju značku.

— Lokalna policija — rekao je preciznim engleskim. — Molim, mogu li vam vidjeti vozačku dozvolu?

— Sigurno — odgovorio je Eddie. — Nešto nije u redu? — Ne, gospodine, samo provjeravamo. Vidim da ste iz kontinentalnog

dijela. Budite pažljivi kad ostavljate vozilo. Uzmite sobom sve stvari od vrijednosti. Imamo mnogo krađa iz automobila na otoku. Mladi uličari, znate. Zgrabe i odnesu. Zbog toga na iznajmljenim automobilima ne rade brave. Stalno ih razvaljuju.

— Hvala vam. — Nema na čemu. Ne želimo da se itko bijesan vraća kući — reče i

nasmiješi se. — Idem li ravno prema Mamalu Bayu? — Samo ravno naprijed slijedećih petnaestak kilometara. Ne možete

skrenuti. Ali ondje ćete morati okrenuti. Postoji put kroz polja lave Haleakala, ali je on samo za čuvare. Vrlo je opasno.

— Namjeravam učiniti upravo to — rekao je Eddie prijateljski i produžio. Hinge je parkirao kola prije no što je došao do mosta kod Sedam jezera, a

zatim žustro udario uzbrdo do ruba polja lave Haleakala pa zatim nizbrdo do zaljeva na kraju ceste. Bila je to lagana šetnja — preko hrpta nije bilo više od pet kilometara. Premda je bilo vruće a vlažnost visoka, Hinge se nije oznojio. Hinge se nije nikada znojio.

Okrenuo se na nekoliko metara od ceste i vratio u gusto zelenilo. Sjeo je i izvadio papirnatu vrećicu iz džepa kaputića pa raširio po zemlji njen sadržaj:

cigaru, debelu kemijsku olovku, mali paketić vate, termometar i potkožnu injekciju.

Nakon što je iz kemijske olovke izvadio uložak, odlomio joj je oba kraja i potom cjevčicu polako uvrtio kroz sredinu cigare. Ispuhao je duhan i pogledao kroz nju: cijev je olovke stvorila savršeno čist tunel kroz cigaru. Razdrobio je jedan kraj i tako zabašurio otvor. Zatim je zdrobio termometar i držeći injekciju među prstima, pažljivo u nju usrkao dvije-tri kapljice žive. Izvadio je drvenu šibicu iz džepa, zapalio je i puhnuo u nju, potom je navrnuo na vrh igle i tako zarobio živu u njoj. Omotao je kraj igle vatom pa umetnuo improviziranu strelicu kroz jedan kraj cigare. Drugi je kraj stavio u usta, skupio ostatke u papirnatu kesicu i spremio je u stražnji džep. Potom se naslonio na drvo.

Šuma se zgušnjavala i cesta sužavala. Nagli je pljusak udario po drveću. Divlje su mu ptice odgovorile krikom. Tako se smračilo da je upalio farove. No tada, podjednako brzo, sunčeve su se zrake probile kroz krošnje, posuvši cestu zlatnim ospicama. Nekoliko kilometara dalje naglo se izvezao iz šume. Polje lave ležalo je pred njim, a s lijeve strane Tihi ocean, stirući se u nedogled. Nije bilo nikoga. Eddie Wolfnagle se osjetio sam.

Izišao je iz kola i ogledao se. Nije bilo drugih automobila. Ništa osim oceana, šume za njim i zastrašujuće, crnim obrubljene rijeke skamenjene lave ispred njega, što se stirala niz kosu sve do oceana; bio je to izljev vulkana koji je jednom, prije mnogo tisuća godina, preplavio polovicu otoka, stvorivši pritom krater veći od Manhattana. Crno sivi plato protezao se pred njim dokle je okom mogao segnuti. Slijeva se blago valjao prema moru da bi se nenadano odlomio, propadajući tridesetak metara do oceana. — Isuse! — rekao je glasno.

Prepreka je zapriječila cestu. Na ploči zakucanoj o nju moglo se pročitati: - OPASNOST! POLJE LAVE. NEOSIGURAN PUT CESTA JE TRAJNO

ZATVORENA. PREKRŠITELJI ĆE SE KAZNITI. NACIONALNI PARK HALEAKALA AMERIČKA NADZORNA SLUŽBA

Iza njega je kvrcnula grančica; okrenuo se i opazio nekakvog muškarca kako mu prilazi. Bio je otprilike Eddijeve visine i služio se granom kao štapom.

Eddie se malo iznenadio. Ako je to Hinge, izgleda kao pravi muzealac. Regrutski oškleban? Sintetičko odijelo? Isuse, gdje je ovaj bio? I bio je mlađi no što je Eddie zamišljao, a uz to još i plav. Eddie je zbog nečega očekivao da će Hinge biti crn. Možda čak i sijed. A ovaj momak, hej, može imati jedva trideset.

— Hinge! — zazvao je Eddie, a ovaj mu se neodređeno nasmiješio i kimnuo glavom. — Hej, sve u redu! Ja sam Eddie Wolfnagle.

Rukovali su se, i potom je Hinge rekao: — Idemo u kola, može netko naići. — Dobra ideja — odgovorio je Eddie. Ušli su u hondu. — Gdje je vaš auto? — upitao je Wolfnagle. — Tu kampiram — odgovorio je Hinge. — Kola su tamo, oko dva kilometra

uz Vododerinu. — A! — Wolfnalge se počeo osjećati nemirno. Nastupio je trenutak o kojem

je maštao dva mjeseca. Sad je izgledalo prejednostavno. — Uh... možda... uh, možda mi možete nešto pokazati. Razumijete, nešto za raspoznavanje.

Hinge je izvadio kuvertu od smeđeg pakpapira iz prednjeg džepa i zanjihao

je na jagodicama prstiju. — To će biti dovoljno. Imate li robu? — Tu je. — Eddie izvadi svitak 35-milimetarskog filma iz džepa kaputića

uhvativši ga s dva prsta, no kad je Hinge posegnuo, Eddie ga ispusti u šaku. — Dakle... — Protrlja palac o kažiprst i naceri se.

Samo na trenutak u Hingeovim je očima bljesnulo nešto hladno, no to je brzo prošlo i on se nasmiješio. Uručio je Eddiju kuvertu. Eddie je njemu dao film i otvorio omot. Snopovi cakanih, ganc novih stotinjarki. Razlistao ih je spretnošću krupjea iz Las Vegasa.

Hinge je iz džepa izvadio urarsku lupu i postavivši je podlakticom na lijevo oko, razmotao tridesetak centimetara filma i okrenuo ga prema svjetlu.

— Što vam se čini? — upita Eddie, još uvijek brojeći. — Do sada sve u redu. Imate gro-planove svega? — Gledate u njih, prijane. Nacrti i slike instalacija. Sve kako je doktor

naredio, je l' da? — Da. — Sve je tu — rekao je Eddie i zahihotao kao dijete. — Ne mogu vjerovati,

momče. Sto somova. Znate što? Mislim da moj stari nije skešao sto somova čitavog svog jebenog bijednog života.

— Čestitam. Eddie je skinuo kaubojski šešir, spustio u nj omot i zatim ga ponovno stavio.

— Čujte, ako vam treba još nešto, vaš sam, jasno? Mogu kljastom zdipiti štake; neće ništa spojiti dok ne dudne dupetom o zemlju.

— Bit ćemo u vezi. — Počeo sam popaljišku s devet godina. U dvanaestoj zdipio prva kola.

Jedva sam vidio preko volana. Obavio sam, jebemti, par sto poslova prije šesnaeste. Nikad me nisu ćopili. Nikad vidio prdekanu iznutra.

— Imali ste sreću. — Talenta! Možda malo sreće, ali uglavnom talenta. — Mislio sam, imali ste sreću da nikad niste bili u zatvoru. Kako vam je ovo

uspjelo? — Na pravome mjestu u pravo vrijeme. Osiguranje je na platformi bilo

šupak. Nacrti? To je bio tref. Sve su ih povadili jedne noći, provjeravali su nešto u transformatorskoj stanici. Kad su bili gotovi, pitaju me hoću li ih otfurati do projektnog. Ja velim šur, nema frke, i tad samo skrenem usput u svoju sobu, izvezem staru minoltu i bim, bam, bum, evo mi police doživotnog osiguranja.

— Sve tako u hodu? Bez planiranja? — Samo sam ih ćopio. Drži oči otvorene, nešto će samo naletjeti. Kužite,

kopčao sam da imam nešto, kapirate? Bilo mi je bistro da će netko nekad negdje htjeti baciti pogled na te nacrte. Trebalo je samo naći tog nekoga. Tada ste vi izronili. Kakav tref!

Amater, pomisli Hinge. Potepenko. Sreća što je on prvi čuo za njega. — Tko mi jamči da nemate kopije? Možete ih uvaliti konkurenciji.

— Čujte, to bi bilo bez veze. Ja bih s vama još poslovao. Ne bih si rezao vrat.

— To je logično — odgovori Hinge. — Imate žnoru preko Camdena, New Jersey, u redu? Sestra. Ko prst i nokat

sam s pišuljom. — Uredu. Wolfnagle mu namigne: — Neko ću vrijeme biti u skitnji. — I zaslužili ste. — Bome jesam. Dakle, uh, još nešto? — Je. Imate vatre? Ima li vatre? Ziher da ima. I to izjebani Dunhillov upaljač, eto što ima.

Izvadio je zlatni upaljač, otvorio ga kvrcnuvši, ukresao vatru i nagnuo se da pripali cigaru. Čuo je slabašni »puf«, vidio kako pepeo leti s vrha cigare i potom osjetio oštar, probadajući bol u grlu.

Pomislio je da ga je ubola pčela. Počeo se mahnito češati po vratu. Nešto je odskočilo od komandne ploče i palo na pod. Posegnuo je dolje i podigao to nešto. Bila je to nekakva vrsta strelice.

Zablenuo se u nju. Bez riječi. Ulazila mu je i izlazila iz žarišta. Po koži je osjetio bockanje. Izgubio je

osjećaj u rukama. Noge su mu počele trnuti. Tada je bockanje preraslo u bol, oštar bol, nalik na ubode iglom, bol koji je

postajao sve jači. Kožu su najprije bole igle, a potom noževi. Pokušao je češanjem otjerati bol, ali se nije mogao pomaknuti. Gigantska mu je šaka stisnula prsa. Zijevajući je hvatao dah. Nije pomoglo.

Očajnički se okrenuo prema Hingeu, no Hinge je bio lelujava prikaza što je lebdjela između sna i jave. Wolfnagle je nalikovao zlatnoj ribici s izbuljenim očima i ustima koja su se nečujno otvarala dok je pokušavao disati.

Bio je to dobar pogodak, točno u vratnu žilu. Živa je djelovala brzo, trideset do četrdeset sekundi nakon što je pogodila krvotok, i kad se Wolfnagle počeo bacakati, Hinge ga je zgrabio za ruke i čvrsto ga pritisnuo u sjedalo. Sad su ga zahvatili snažni grčevi i Hinge je gotovo izgubio kontrolu nad njim. Bio je jači no što je izgledalo. Napadaj je trajao oko minutu, nakon toga je Wolfnagle počeo cvokotati zubima da bi ih na koncu stisnuo. Duboko mu je iz grla dopiralo prigušeno čegrtanje. Tijelo mu se ukrutilo. Oči su mu zakolutale i zatim se ukrižile. Hinge je čuo kako se ispraznio.

Držao ga je još nekoliko minuta, a zatim pustio. Činilo se kao da se smanjuje sliježući se u sjedalo. Brada mu je naglo pala na prsa. Hinge mu zadigne šešir i u ruke mu klizne omotnica od smeđeg pakpapira. Posegne i izvadi strelicu između sve krućih Wolfnagelovih prstiju. Položi mu dva prsta na vrat. Pulsa nije bilo.

Izašao je iz kola. S mora je puhao vjetar tresući palminim lišćem i lamentirao u krateru Haleakala. Neka je ptica kriknula i sunula kroz krošnje. Zatim je nastupila tišina. Do sada sve u redu.

Obišao je automobil i došao do Wolfnagleove strane, oslobodio kočnicu i pogurao kola u blagom luku dok ih nije postavio prema oceanu. Između njih i oceana nije bilo ničega do nekoliko stotina metara crne, izbrazdane, skamenjene lave. Ponovno se ogledao. Još uvijek su bili sami. Okrenuo je starter i motor je

kašljući oživio. Podigao je poklopac motora i za jedan palac pomakao automatski upusni priklopac. Stroj je zaurlao. Vratio se do mjesta vozača i pritisnuo kvačilo štapom, prebacio mjenjač u prvu, pridržao vrata slobodnom rukom i tada odskočio, oslobađajući kvačilo i zalupivši vratima. Stražnje su gume zacvilile na čvrstoj površini. Motor se vrtio pri gotovo punom broju okretaja. Automobil je odskočio prema naprijed, prikupio brzinu, udario o rub sloja lave i skočio preko njega. Zavrludao je bezglavo prema moru, zatim se okrenuo i počeo vraćati, uspinjući se kosinom, pa nastavio nekoliko metara kolebajući se, da bi se na koncu preokrenuo i nastavio se prevrtati sve dok nije dosegao vrh litice. Frknuo je preko njenog ruba i zaplovio sve niže, i niže i niže i niže, dok nije prasnuo u ocean. Uvis je sunuo gejzir i bio raznesen jakim vjetrom; Jedan se val prelio preko automobila, a zatim i drugi, dok na koncu Hinge nije vidio samo prtljažnik. Tada je naišao veliki val i smrskao ga o liticu od skrutnute lave. Ocean se zapjenio i zatim povukao. Automobila je nestalo.

Hinge je požurio natrag u šumu, popeo se na hrbat i na trenutak sjeo. Vladala je potpuna tišina, ako se izuzme udaranje valova o obalu. Nasmiješio se opazivši da mu je cigara još uvijek u ustima. Smrvio ju je i ispružio ruku, promatrajući kako vjetar raznosi listiće duhana, a zatim spalio papirnatu vrećicu s ostacima.

Osjećao se dobro. Sve je prošlo bez zapinjanja. Toliko po pitanju sitnog tata. Izvadio je smotak filma, podmetnuo upaljač pod jedan kraj i promatrao kako ga proždire plamen. Nakon toga se vratio svome automobilu.

Hinge nije nazvao sve dok se nije vratio na aerodrom Honolulu. Okrenuo je broj 800 i začudio se kako je brzo dobio vezu.

— Da? — upitao je glas s druge strane žice. — Izvještaj. — Dajte vašu identifikaciju. — Hinge. Q-trinaest. — Traka se vrti. — Ringe ringe raja... — Provjera glasa pozitivna. Identifikacija pozitivna. Navedite svoju vezu. — Quill. — Imamo gužvu. Čekao je gotovo minutu prije no što je uspostavljena veza. — Ovdje Quill. — Uspostavio sam vezu. Informacija dobivena i uništena. — Izvrsno. A veza? — Prekinuta. — To je dobro. Problemi? — Nije ih bilo. — Žao mi je što ste morali prekinuti odmor. — Zgodno se poklopilo. Bit ću u Royal Hawaijanu do ručka. — Hvala vam. I sretna Nova godina. — I vama. Aloha.

* * * Bila je to golema soba, prijeteća u svojoj zamračenosti, s ručno rezbarenim

frizom oko svojeg tri metra visokog stropa jedva razaznatljivog među sablasnim sjenama što ih je bacala mala orijentalna svjetiljka u kutu. Goli je pod od tvrdog drveta blistao kao površina klizališta; kutovi su bili skupljališta sjena. Jedini prozor u prostoriji, koji je prekrivao čitav jedan zid, nekada je bio vanjski i francuski, no sada se otvarao prema stakleniku bež prozora, ispunjenom tropskom paprati i bescvjetnim lisnatim biljem. Tri ili četiri vegetacijske svjetiljke na podu staklenika isticale su zelenilo, no uspijevale stvoriti samo zlokobne siluete oskudnog namještaja što se nalazio u glavnoj prostoriji.

U sobi je vladala temperatura od točno 28 stupnjeva; ona je uvijek iznosila točno 28 stupnjeva.

Unutra je bilo tiho kao u biblioteci. Jedini je zvuk bilo neprestano kucanje, nalik kucanju paklenog stroja koji otkucava minute nečijeg života.

Pokraj vrata se nalazila kožnata klub-garnitura: dva debela tapecirana naslonjača, preko dva metra dugački divan i mali stolić od tikovine među njima. Sa strane su također bili stolići napravljeni od tikovine iste kvalitete, a na svakome je bila filipinska pletena svjetiljka. Stolić u sredini bio je prazan, ako se izuzme jedna jedina predimenzionirana istočnjačka pepeljara.

Tri su kuta bila prazna ako se ne broje antikni hramski psi što su ljutilo čučali pod visokom lisnatom paprati.

Preostalim je kutom dominirao veliki hrastov poljski stol ispred kojeg je stajalo osam stolica s tvrdim naslonom. Površina je stola bila gotovo prazna; na njoj je bila samo staromodna drvena kutija za pisma, velika pepeljara, u kožu uvezani rokovnik i stolna svjetiljka napravljena od fino izrađenog crvenog Bude. Na njoj je bio demodirani abažur s resama i potezni prekidač.

Na stolu je još bila samo jedna kutija. Bio je to jednostavan bijeli paket veličine velikog rječnika. Oko njega je bila

crvena vrpca s frivolnom božičnom mašnom. Stolac iza stola izranjao je poput prijestolja, njegov se divovski naslon dizao

u tamu. Oblak dima kovitlao se iznad stolice što je nalikovala grobnom kamenu. U sobi je gorjela samo svjetiljka s Budom. Iz nje je na stol padalo koso svjetlo, ocrtavajući bijelu kutiju oštrim sjenama. Toplina svjetiljke usisavala je dim sa stolice i vitlala ga kroz sjenilo u malim virovima.

Iz paketa je dopirao zvuk, nervozno tapkanje. Poklopac se mrvicu pomakao, i zatim je ponovno bio mir.

Čovjek se u stolici primakao stolu. Njegova visoka i uska, lubanji slična glava bila je pokrivena prugama sijede kose, pomno očetkane na jednu stranu. Obrazi su mu bili duboko upali i svaka mu je bora i brazda bila istaknuta svjetlom te jedine svjetiljke; vilica mu je bila čvrsto stegnuta a tetive su tekle njenim tvrdim bridom nalik na spletove žice. Bilo je to lice iz prošlosti, iz povijesnih knjiga, starih filmskih novosti i magazina; strogo, orlovsko lice koje je obećavalo pobjedu dok je gorčina poraza još uvijek bila u ustima, osvetničko lice koje je zazivalo sjećanje na gnjev Mojsijev i gorljivost Johna Browna.

General Hooker. Zvani Kuka. Nazivali su ga vojničkim genijem, vojni pisci i povjesničari uspoređivali su ga s Aleksadrom Velikim, Stonewall Jacksonom i Pattonom. Otjeran s Filipina od Japanaca početkom rata, Hooker je postao glavni planer borbi na Pacifiku, režirajući svaki strateški potez i proučavajući svaki otok u svom približavanju matičnim japanskim otocima.

Hooker je bio gotovo legenda. Đubre, rekao je o sebi. Razmišljao je o Douglasu MacArthuru. Dougu Krtici,

koji je ukopan vodio rat iz Australije dok je Kuka rmbačio od jednog jadnog do drugog tužnog atola napredujući krvavo prema Japanu. Istini za volju, stari je jebivjetar bio brz na hvali kad mu je Hooker servirao pobjede, no znao je što treba kazati tisku, kako i kada, i na koncu je pobjednički vijenac pao na njegovu glavu. Nije bilo načina da se prijeđe stari mudonja. Na dan kad je pao Corregidor, a to je bio jedan od najcrnijih dana američke povijesti, dok su svi poludjeli od panike jer nisu znali kako da to objave javnosti, stari je govnar pretvorio rasulo u vlastiti panegirik svojim smrdljivim »Vratit ću se.« To je postala parola, bojni poklič, »Sjetite se Alamoa« drugog svjetskog rata. Istini za volju, i Kuka je to morao urovašiti starom klozetaru, bilo je to i obećanje pobjede, izrečeno s takvim nepokolebljivim autoritetom da se nitko nikad nije usudio posumnjati. A kada se vratio, i zabaljezgao svoje »Vratio sam se«, svi su znali da je gotovo. Na fotografijama je čak izgledalo kao da stari kenjac hoda po vodi, to za slučaj ako bi se u blizini našao kakav heretik.

I tako je MacArthur postao legenda, a Kuka samo popularni junak, zajedno s Waimvrightom, Chennaultom, Stihvellom i nekolicinom ostalih.

Iza, toga, pred njime su bile samo nesreće. Hooker je mogao vidjeti kako se primiču. Ljudi su bili siti rata. MacArthur je dobio šub-kartu u Koreji. Vrući se rat zakuhao u Indokini. A Kuka je znao Istok, i znao je da Vijetnam, kako će se kasnije i pokazati, nije mjesto na kojem bi valjalo biti.

Zajebi to. Neka Westmorelandu ili nekoj drugoj cvećki natrljaju uši radi Vijetnama.

Kuka je digao ruke od toga i dao se penzionirati. A bilo je i drugog posla. Dvije godine kasnije napori su tih dana došli po svoje. Teška je srčana

tromboza gotovo dotukla Hookera. Kuckanje je u sobi dopiralo iz dubine njegovih prsiju, od pacemakera zabrljanog no još uvijek djelotvornog, koji se liječnici nisu usudili zamijeniti. Bio je to stalni memento smrtnosti, a jednoga će dana biti i navjestitelj njegove smrti. Kada se prekine to zlokobno glasanje, u tom dijeliću trenutka prije no što se sve s njim zaustavi, Hooker će znati da više nije među živima. U međuvremenu je nastavljao izazivati sudbinu doguravši do sedamdeset pete, zadržavši pritom bistrinu i želje koje bi dolikovale mnogo mlađem čovjeku.

Začulo se kucanje na vrata. — Ako si to ti, Garvey — naprijed! Glas je također bio nezaboravan. Dubok, zapovjednički, zastrašujući pa ipak

očinski; glas koji je svaku riječ izgovarao s uvjerenjem. Neki je ratni izvjestitelj jednom zgodom napisao: »Da bi se doznalo kako zvuči božji glas, treba samo poslušati generala Alexandera Leeja Hookera kako govori.«

Vrata se otvore i Garvey uđe u sobu. Bio je to Hookerov najdavniji prijatelj

a također i najprisniji ratni suradnik, i mada su obojica bila u penziji već najmanje petnaest godina, Garvey se, kome je nedostajalo još samo nekoliko godina do šezdeset, držao uspravno kao motka, u stavu marinca na počasnoj straži. Stajao je u stavu mirno pred generalovim stolom. Hooker i Garvey, dva muškarca rođena za uniformu, ljudi čija je srca i umove neumoljivo oblikovao jek bojne trublje, povukla su se u njima tuđ svijet miroljubaca u doba dok su još maštali kako,bi mogli prebroditi još jednu bitku, iako je taj san umro prije mnogo godina; bila su to dva muškarca kpjima je od prijateljstva bila važnija samo šarada koju su nastavljali igrati.

— Dobro veče, generale — reče Garvey. — Sretna vam Nova godina. Oči su mu skrenule na kutiju. Hookerove su oštre plave oči gledale s mržnjom preko dugačke irske

zemljane lule koju je pušio; bile su izoštrene na paketu! — Hvala, Jess. Tebi također. Voljno. Sjedni. — Hvala, sir. — Da se najprije pozabavimo ugodnim stvarima. — Segnuo je iza sebe, u

mrak, za bocom šampanjca što se ugnijezdila u srebrnom kabliću na malom stoliću iza stolice. Natočio je dvije čaše i jednu pružio Garveyju.

— U zdravlje Divizije — reče. Garvey poput jeke ponovi zdravicu i njihove čaše zveknuše u samoći sobe. Garvey otpije gutljaj, cmoknu usnama i zavali se, zureći u mrak.

— Taittinger, bez sumnje. — Otpije još gutljaj, skupi usne, pusti da mu mjehurići škakljikaju jezik. — Hm, rekao bih, sedamdeset prva.

Stariji se muškarac nasmije. — Ne može te se prevariti. Nikad se nije ni moglo. Dobro, sad jednu za godine. Prošlo je mnogo vremena, Jess.

— Točno četrdeset godina, generale. Pridružio sam se vašem štabu u Hickam Fieldu na Silvestrovo 1939. godine. Bio sam devetnaestogodišnji krparoš.

— Najbolji što sam ga ikada sreo. Običavao sam govoriti svojim oficirima: »Taj Garvey može postati drugi Custer. Dobit će zvjezdicu prije tridesete.«

— Pa nisam baš do tridesete. — Hmmm... Bilo je mnogo razočaranja u tom ratu. I ostalom što je slijedilo.

Prokleti stari mamlaz, voditi politiku u posljednjoj minuti! Trebao se suprotstaviti Trumanu u vezi Hirošime. Trebali su nas pustiti da uđemo i obavimo stvari kako spada. Zaslužili smo tu rundu. Do đavola, zaslužili smo. A on ide komedi-jati na Filipine. Zaslužili smo da dobijemo Japan.

Bila je to jadikovka koja se često mogla čuti kad bi se ta dvojica našla zajedno.

Pogledao je u čašu, promatrajući mjehuriće kako skakuću prema površini. — U božju repu — rekao je napokon — sve je to sada samo povijest. Klinci spavaju u razredu kad se o tome priča. Sve je to i tako prošlo. Bog ih blagoslovio. Ali u najmanju ruku, dobili smo ga. Bio je to zadnji prokleti rat koji smo dobili. — Ponovno je podigao čašu.

— Mogu li zapaliti? — upita Garvey. — Naravno, Jess. Ti za pušenje uvijek imaš zeleno svjetlo. Hooker je

posegnuo u ladicu stola, izvadio kutiju umotanu u srebrni papir i gurno je preko

stola. — Jedna sitnica, Jess, da se s dobrim počne nova godina. Zajedno sa

zahvalom za sve ove godine. To je već bila tradicija među njima, izmjenjivati darove na Staru godinu.

Garvey je Hookeru uručio samo malo manji zamotuljak. — A sretna Nova godina i vama, generale. Zagledao se za trenutak u kutiju, a zatim u Hookera kako razmata svoj dar.

Bio je to privjesak, replika insignija Prve otočne divizije, Kukine stare jedinice, iskovana u zlatu i s mottom »Prvi na obali, prvi u pobjedi« ispisanim ispod dvije prekrižene bajunete.

Hooker je bio vidljivo dirnut. — Za ime božje, stari moj, to je nešto što treba čuvati. Klaso, imat ću to na

sebi i kad me odnesu. — Hvala, sir — odgovorio je Garvey i nasmiješio se zadovoljno. Začuo se zvuk iz kutije. Grebanje. Garvey ju je pogledao nervoznim

pogledom ali nije rekao ništa. — Dobro, sir, sad je na vama red — rekao je Hooker, pa je Garvev zderao

srebrni papir sa svog dara. Bio je to kositreni vinski pehar, ručne izrade i s umjetnikovim imenom ugraviranim pri dnu; sa strane su mu bile ispisane riječi: »General major J. W. Garney, U. S. Army (U mir.)«

Garvey je podignuo kalež držeći ga za stapku: — Lijep je, sir. Već mi je prirastao srcu.

— Da, znam ja vašu ljubav prema dobrom vinu, stari moj. Vrijeme je da imate i dostojnu čašu.

Začuo se nestrpljiv zvuk iz kutije. Poklopac se ponovno pomakao, samo za dlaku.

Hooker je kresnuo šibicom i ponovno pripalio lulu. — Stigao je pred otprilike jedan sat — rekao je ne gledajući na kutiju. —

Sredio ga je kao božični dar, taj prokleti neznabožac. Izvukao je srednju ladicu iz stola pa izvadio nož, stilet zlobnog izgleda sa

zavinutom oštricom i kožnatom drškom ručne izrade. Gurnuo je njegovu poput britve britku oštricu pod vrpcu, malo zaokrenuo kutiju i otvorio je oštrim rezom. Vrhom je noža zadigao poklopac i zatim ga polako pomaknuo.

Čuli su ga prije no što su ga vidjeli. Grebao je i poklizavao se po dnu kutije i uz njene stranice.

Hooker je najprije ugledao rogove, dvije kljove što su ravne izbijale iznad očiju i treću, nalik na iglu, što je nicala između njih. Tada mu je i glava provirila preko stranice kutije.

Za početak, bio je svijetlo zelen, a oči su mu vrebale ispod kapaka od naborane kože dok mu je rep polako šibao naprijed i nazad.

Četrdeset pet centimetara ili tako nešto, pokušao ga je procijeniti. Hooker je poznavao vrstu, svih osamdeset iz obitelji Chamaeleontida. Bit će sad već trideset šest godina kako ih proučava. Ovaj je bio Chamaeleon jacksoni. Najvjerojatnije afrički, iako je mogao doći i s Madagaskara, s očima koje su se pomicale nezavi-sno, tražeći plijen prije no što bi se sastavile i prije no što bi se odapeo jezik. I bio

je arogantan — svi su oni bili arogantni. Spuznuo je niz stranicu kutije i zatim vrlo sporo nastavio puzati preko stola

sve do podnožja svjetiljke i zatim podjednako sporo uz Budin trbuh. Mijenjao se polako, dok su mu oči uočavale svjetlosne zrake nove boje i signalizirale kroz živčani sustav sve do pigmentnih stanica kože. Bio je najprije blatno smeđ, zatim bež, pa ružičast i na koncu krvavo crven, kao salamander. Jezik mu je nastavljao lupati po zraku, glava mu se okrenula, a oči koje su izgledale kao da su od kamena, proučavale su tamu s onu stranu stola. Tada je ponovno zaokrenuo i pošao prema kutiji za pisma.

Hooker je promatrao kako mu se boja mijenja, ovaj put u boju tikovine. Posegnuo je u kutiju i iz nje izvadio ceduljicu. Ruka mu se zatresla dok ju je

čitao. — Što veli? — upitao je Garvey. Hooker mu je pruži. Na komadiću papira bila su tri imena: AQUILA THORE A. U WOLFNAGLE — On je svuda — reče Hooker kreštavim glasom, — on je kao magla, kao

kakvo otrovno isparavanje. — Nagnuo je kutiju, pogledao u nju i zastao na trenutak prije no što je posegnuo i izvadio zlatni muški sat. Preokrenuo ga je i pročitao ime ugravirano na poklopcu.

— Još uvijek imamo Bradleyja — reče Garvey. — On je jedan od najboljih atentatora na svijetu. Ako itko može likvidirati Kameleona, onda je to on.

— Bojim se da ne — prošapta Hooker glasom koji je drhtao od gnjeva. — To je Bradleyjev sat.

KNJIGA DRUGA

Pravi vam prijatelj uvijek nož zabije sprijeda.

OSCAR WILDE

I

Ledeni je februarski vjetar meo s Bostonskog zaljeva, i Eliza Gunn se s

Georgeom Gentryjem skutrila u nadsvođenoj veži kako bi izbjegla studeni ugriz snijega što su ga nosili zapusi. Automobil je bio pola bloka dalje. James, tonski snimatelj, zakašnjeli hippie tek malo viši od Elize, trebao bi sada sjediti u njemu s kaubojskim šeširom navučenim na oči i s uključenim grijačem, i slušati top-listu dok se njima mrznu buljare ovdje u Foster Streetu.

Sad je već četvrti dan otkako su počeli slijediti Ellen Dalaney, majmunišući

FBI, mijenjajući automobil dva puta na dan, održavajući kontakt preko građanske frekvencije, kanal 11. Dosada su se samo razbacivali vremenom. Dosad je, međutim, George naučio da mu je bolje ne jamrati. U trenutku kad bi to učinio, ta bi cura Delaney napravila nekakvu glupost. I bilo bi jedan nula za njih. Uvijek je ispalo tako. Eliza je imala malo svinute instinkte, no oni su šljakali. Zato je držao jezik za zubima i povukao ovratnik kaputića malo više uz vrat, uvukavši glavu malo dublje. — Dobit ću upalu pluća — rekao je. — Netko bi ti trebao prišiti naljepnicu na dupe. Moglo bi pisati: »Pažnja, ministar zdravlja je zaključio da je Eliza Gunn opasna po zdravlje.«

— Tako veliki dečko pa još cmolji — odgovorila mu je. — Sram te bilo. — Na meni je triput više toga što se može prehladiti — progunđao je

George. George Gentry je imao više od sto devedeset centimetara visine, a težina mu

je varirala između sto i sto deset, ovisno o apetitu. Eliza Gunn je bila visoka jedva sto pedeset i težila četrdeset pet, neovisno o

jelu. Stanlio i Olio smrzavaju buljare u haustoru samo zato što je Eliza imala špurijus.

— Kako to da Jamesa uvijek dopadnu kola a mene pločnik? — Vozi bolje od tebe. — Neka me grom ubije! — Slušaj, Georgie ... — Samo bez slatkorječivog sranja. — Uzdaj se u me, Georgie-boy. Instinkti su mi poludjeli. Svi su mi sistemi u

pogonu. — Zadnji put kad se to dogodilo — reče George tužno, — četiri su me

mafijunska ukantača nunala dok sam gurao ekskluzivnu krušku pod njušku Pomodoru Kakobješe.

— Garganzola. — Drek, nije se zvao Garganzola. Pomodoro Garganzola zvuči kao nešto s

meksikanskog menija. Mislio sam da ćeš svakog časa upasti s krivim pitanjem pa da ćemo završiti u temeljima kakvog mosta tko zna gdje.

— Ali nisam. Osim toga, Pomodoro je imao vijugu. — To da. Tužilac za njim, Fedovi za njim, svi mu, se osim usranih marinaca

nameračili na dupe, za sve paragrafe što su ih mogli naći —a ti, za govna, misliš da ima vijugu.

— Za to smo zaradili Emmyja, Georgie. — Radim za plaću, ne za slavu. — Ah, sereš. George je prasnuo u smijeh. Uvijek se smijao na njene prostote. Zvučalo je

kao da dijete psuje. Ona se nije obazirala na studen. Promatrala je uredsku zgradu kroz dvogled. — Da isam ...— počeo je... —George! —Daa? — Evo je — rekla je Eliza.

— Da vidim. Dala mu je dvogled. — Izlazi iz banke, u nerc jakni, — Što ćemo s plavom kosom? Uzela je dalekozor i izoštrila ga na Delaneyjevoj curi — visokoj (preko sto

osamdeset) i zovnoj, Eliza ju je još jednom usporedila, posebno noge i hod. To je Ellen Delaney, bez daljnjega. Bila je sigurna. — Perika. Pogledaj jaknu. Prepoznala bih taj nerc bilo gdje. Nosila ga je na dan kad je nestao Caldwell. Taj nije ispod deset somova.

— Znaš li koliko je nerc jakna u gradu Bostonu? — Ni jedna kao ta. To je cukorek od nerca. Pritišćući kaput uz tijelo rukama u rukavicama, žena je pošla Foster

Streetom prema Kongresu. — To je upravo onakva bunda kakvu bi šef najveće bostonske banke dao

svom komadu — rekla je još uvijek promatrajući. — I što sad? — upita George. — Kaska prema Kongresu — odgovorila je Eliza. — Daj mi voki-toki. Idem

za njom; ti se vrati u kola i ostani ondje s Jamesom, za slučaj da odluči nešto početi.

— Za što si uvjerena da hoće. — Prije ili kasnije. Dama je zaljubljena, a ja znam kako razmišljaju

zaljubljene dame. Poželjet će vidjeti svog momka. Zgrabila je voki-toki i poletjela u potjeru. Kratke su je noge vozile duž

snijegom zametene ulice, dok joj je crna kosa padavičarski plesala na vjetru. George je odšetao oko ugla do Elizinih kola, tamnozelenog oldsmobila kojemu je prednja strana izgledala kao da je, u više no jednoj prilici, bio upotrijebljen kao ovan za probijanje zidova. Uspeo se u njih i isključio radio.

— Nećeš mi vjerovati — rekao je George tonskom snimatelju — no upravo je našla tu žensku Delaney.

— O, vjerujem — rekao je James i nasmijao se. — Pogriješio sam previše puta a da ne bih povjerovao.

— Znaš kako ju je našla? — Reci. — Nerc jakna. James se ponovno nasmijao. — Jako dobro ... ako je u pravu. — Da smo ostali još pet minuta u toj usranoj veži završio bih na intenzivnoj

njezi. "Eliza je slijedila visoku ženu u nercu duž Foster Streeta preko Salema do

Kongresa. Ova je ušla u dragstor i pošla ravno prema blagajni za prodaju na recept. Eliza je prešla ulicu gledajući kazališne plakate, leđima okrenuta prema

dućanu. — Ovdje E. G. — rekla je u voki-toki. — Da li me čujete? — Vatam. — Salem i Kongres, prekoputa dragstora Rexall. Naslikajte se. — Već idem. Ellen Delaney je uzela paketić, potpisala račun i izašla. Ponovno je krenula

prema Kongresu, zatim naglo promijenila smjer i prešla na Blizinu stranu, mahnula taksiju, uskočila u nj i krenula natrag prema Kongresu, u suprotnom smjeru.

— Sranje! — rekla je u sebi. Zeleni se oldsmobil pojavio nekoliko sekundi kasnije i ona je uskočila u nj. — Petlja! Eno je u žutom taksiju, vraća se ovuda — povikala je. James je zavio oldsmobil u oštroj petlji, presjekao ispred nekakva kamiona,

gotovo se popeo preko rubnika i zaprašio za taksijem. — Da li nas kuži? — upitao je. — Na-ja — odgovorila je Eliza — samo je gledala previše filmova s

Jamesom Sondom. — Idu prema tunelu — rekao je James. — Jebeš mi sve, Caldwella ne bi mrtvog uhvatili u Sjevernom Bostonu —

odgovorio je George. — Vjerojatno se nada da svi tako misle — rekla je Eliza. Slijedili su taksi

kroz tunel i zatim dalje na sjeverni kraj. Kretao se sporo, migoljeći između kamiona i furgona što su začepili uske ulice oko tržnice.

— To ju je usporilo — rekao je James. Automobil je skrenuo u tihu ulicu s obnovljenim kućama i zaustavio se. Žena je izašla, ogledala se i ušla u jednu od kuća.

— Tu je. Secujem tjednu plaću. — Gunn, i opet instinkt? — upitao je George skeptično. — Slutim — odgovorila je. — Mi smo za njom — što, već četiri dana?

Caldwell je šećeraš. Kladim se da mu je upravo digla insulin za čitav tjedan. — Da prođem dolje pokraj gajbe? — upitao je James. — Pustimo da se ohladi i vidimo što će biti. Ne vidim joj nigdje mercedes. — Daj mi na tren dalekozor — rekao je George i počeo studirati ulicu.

Izoštrio je na kući u koju je ušla. — Ima ugrađenu garažu — rekao je. — Toliko po pitanju nestalog mercedesa. — Gdje je oprema? — upitala je Eliza. — Otraga na podu, za slučaj da trebamo brzo. — To je dobro. — Ako i jest ovdje, ne izlazi napolje — rekao je George. — Imamo posla sa sportskim manijakom, George. Tip đoga osam

kilometara na dan — rekla je Eliza. — Kako dugo može ostati u rupi a da ne izađe na zrak?

— Ako je unutra — nije se dao George. — Je — dodao je James — i ako jest, tko će reći da ne đoga svakog jutra?

Nitko ga tu ne traži. — Dobro — rekao je George — ali je bar mjesto novo. Mi sigurno znamo

sva ostala skrovišta. — I meni se čini — rekla je Eliza. Prošlo je petnaest minuta. Dvadeset. Trideset. I ništa. George je s vremena

na vrijeme ponovno pretraživao cestu dalekozorom. James je uzdahnuo: — Mooney će nam sve guzice išarati ako ne dođemo s

nečim, i to skoro. Već četiri dana trapamo za tom ženskom koja mu je možda cura. — Ona mu jest cura. Tu nema nikakvog možda. — Možda je dobila hunjavicu — rekao je James — pa uzela nekakve kapi za

nos. — A možda i ne — odgovorio je George. — Vidi tamo. Vrata su se garaže

polagano dizala. — Drž' ih — rekla je Eliza. — Pregradi joj put da ne može van. James ubaci oldsmobil u rikverc i luđački natraške zavozi niz ulicu. Uz

cvilež se zaustavi pred izlaznom stazom baš kad je mercedes zavezao napolje. Eliza je već bila vani i u potjeri.

U kolima je s Ellen Delanev bio i Jonathan Caldwell. Ellen prebaci ručicu u rikverc i zaveže natrag u garažu, no Eliza paralelno s

kolima utrči unutra prije no što su se vrata uz pištanje zatvorila. I sad smo na tome. Klinč. Caldwell, koji je svojedobno bio boksač srednje

kategorije na Harvardu, zurio je u nju kroz vjetrobran, dok su mu ledeno-plave oči gorjele od srdžbe. Eliza mu je uzvratila pogled.

— Ometate me u posjedu — reče napokon, dok mu je glas podrhtavao od bijesa.

— Gospodine Caldwell, znate li tko sam ja? — Znam ja tko ste vi — odgovori nezainteresirano. — Gospodine Caldwell, nitko nije čuo vašu stranu priče. Da se pogodimo.

Dat ću vam pet minuta. Možete reći što god želite. — Što ako odbijem? Eliza je zurila u nj na trenutak ne odgovorivši ništa. Tad se nasmiješila. —

Nećete to učiniti. Previše ste pametni da bi propustili pet minuta besplatnog emitiranja.

Pokazao je glavom na svoju žensku. — Ona s tim nema veze. Tiče se samo vas i mene.

— Shvatili ste. Kad su se vrata garaže poslije minutu-dvije opet otvorila, momci su bili

spremni. George je imao kameru na ramenu a James se ukopčao; bili su spremni da počnu. Dobro su poznavali svoju Elizu.

II

U vrijeme kad je Eliza intervjuirala Caldwella, u Japanu je bila noć. Kei je vozio staru toyotu uz pošljunčanu cestu što je krivudala kroz drvored

vjetrom iskrivljenih borova, i kad se popeo na vrh brda, Tokio je treperio pod njim, dvadeset i pet kilometara daleko, nalik na zviježđe odraženo u moru. Bili su na parkiralištu krcatom mercedesima i rolls-royceima, američkim limuzinama i s tek gdje-kojim datsunom serije Z. Zgrada je bila okrugla i u tri nivoa, građena vrlo moderno, od savijenog parenog drveta i tikovine, s balkonima što su opasivali polovicu njena opsega i stršili iznad litica, okrenuti gradu. Glavni je ulaz bio na suprotnoj strani zgrade i kad je Kei zakočio, najveći istočnjak što ga je Gruber ikada vidio izronio je iz njega, pokraj četiri metra visokih vratnica iz desetak

centimetara debele tikovine obrubljene kraljevskim plavim. Portir koji je pomogao Gruberu da siđe sa stražnjeg sjedala bio je građen poput profesionalnog boksača i odjeven u klasični gi iz crne svile.

— Ja parkiranje, natrag odmah doći — rekao je Kei i zavezao okolo do druge strane zgrade, stisnuvši svoj automobil s četverim vratima između dvije velike crne evropske limuzine. Bio je vitak i živahan i lijep na jedan stoički način; nosio je američke traperice, Nike tenisice, tamno modru bluzu od sirove svile i crnu vrpcu oko čela da mu drži na mjestu gustu crnu kosu. Imao je možda dvadeset i sedam ili dvadeset i osam godina i gotovo sto sedamdeset visine.

Kad se Kei vratio, Gruber je stajao u sjeni nedaleko ulaza. Bio je očito ljut. Gruber je bio krupan čovjek koji se održavao u savršenoj fizičkoj kondiciji: struk mu je bio čvrst i tanak, leđa uspravna kao šipka, prosijeda smeđa kosa uredna i vojnički kratko podšišana. Kei je osjećao kako iz Grubera isijava nekakva napetost, nalik na električni naboj; koža mu je bila olovno siva i na njemu se gotovo mogao vidjeti, odražen u beživotnim očima, život proveden u ubijanju bez osjećaja i žaljenja.

— Čuj, ne folim način na koji se to spifa — rekao je Gruber niskim, jednoličnim glasom, svim na jednoj noti, glasom koji je jedva prikrivao njegov njemački akcent. — Jesi li rasumio što sam htio reci? Ne ostafljaj me samok tako. Na tušem smo terenu.

— Da? — odgovorio je Kei. U materinu, pomislio je Gruber, svlađujući svoj upaljivi temperament,

uvijek je teško s tim istočnjacima. — Ti, ja, ostati sajetno, sat itemo. Takle? Shvatio si to?

— Jesam — odgovorio je Kei. — Sad vi razumjeti ovo. To je privatni klub, neki Japanci, većina Amerikanci i Evropljani koji živjeti u Japanu. Imam gosta kasnije, vrlo teško se nađe, plaća dvadeset pet tisuća jena, vi mi date pedeset baksi američkih, to dvanaest tisuća jena, tako mi dužni još trinaest tisuća jena, je li tako?

— Rekao sam ti, ako ta cura sna Kameleona i nađe što trašim, tajem ti tri puta što sam ti tao. Tri puta, okej? To je još triteset tevet tisuća. Ali samo ako nađem Kameleona. Ako je ćorak, ništa.

Kei je kimnuo. — To može. Vi slušati jako sada; Unutra je sada program, mi nemati vrijeme za to.

— Kakav program? — Ja kazao nema vrijeme za predstavu. Vi želite vidjeti program, mi

dođemo drugi put, vi morate otići kupka, uzeti parna kupka za pripremiti se za masažu. Maiko koja vas masira, ona biti ta.

— Maiko? Što je k fraku to? — Učiti za gejša. — Amater, ah. Ima li ime? — Njeno ime Suji. Zna što željeti vi. Ona otpočeti će razgovor, hai? Tako

ćete znati to je ona. Slušajte samo. Ali morate brzi biti, prije nego je program gotov. Može biti gužve iza program. Suji neće govoriti ako ostali tamo.

— Ta, ali sašto parna kupka? Ja je čak ni ne folim. — To jako tradicionalni klub, iako i jako šašav, također. To bila bi uvreda,

ne ići u paru. Gruber je promrmljao nešto na njemačkom i pošao za Keijem u malo,

jednostavno i elegantno predsoblje s niskim stropom. Prigušeno je svjetlo dopiralo iz kuglastog lampiona što je visio nad jednim krajem neprocjenjivog antiknog stola, čiji je prednji dio bio urešen rukom rađenim spiralnim rezbari jama. Orijentalni je tepih ležao pred stolom, a u tokonami, maloj niši iza njega, stajao je veličanstveni cvjetni aranžman. Gejša koja je sjedila za stolom bila je podjednako elegantna, sićušna ženica ne starija od dvadeset godina, s jednim jedinim prstenom od nefrita na mezimcu lijeve ruke, s ustima koja su bila mrlja crvenog na njenom kao kreda bijelom našminkanom licu, i sa kao noć crnom kosom upletenom na jednu stranu i zadržanom tamo tankom iglom s glavom od nefrita. Imala je na sebi kimono od čiste bijele svile sa iznenađujućim krvavo crvenim obijem koji je savršeno pristajao boji njenih usana.

A kad je progovorila, glas joj je bio istančan kao zvuk eolskih zvona. — Konbanwa. Kei se poklonio i uzvratio joj: — Dobro veče. Ona se nasmiješila i uzvratila poklon. — Tegami o onegai

itashimasu. — Hai. — Kei je izvadio pismo i pružio joj ga. — Domo arigato gozaimasu. — Do itashimashite. Polako ga je pročitala. Odnekud iz dubine kluba, iza zidova i vratiju, Gruber je mogao čuti

polagano, samotno bubnjanje t'aikaa, a mogao je osjetiti i nježni miris kada u zraku. I dok je Gruber pokušavao ostati koncentriran na posao, otkrio je da je do gubitka samokontrole smućen ambijentom, obećanjem senzualnog na koje se nije mogao oglušiti.

To je posao, rekao je u sebi. Užitak može pričekati. Pa ipak su miris, polagano ritmičko udaranje bubnja i ljepota mlade gejše nastavili najedati njegovu koncentraciju.

Kad je dovršila pismo, pogledala je na trenutak Grubera i upitala Keia: — Kochira wa Gruber-san desuka? — Hai. Previla je pismo i spustila ga u jednu od ladica stola, preletjela Grubera

pogledom i s najneodređenijim od svih smješkova kimnula glavom prema suprotnim vratima, pritisnuvši istovremeno dugme pod stopalom. Vrata su škljocnula vrlo tiho. Kei ih je otvorio i uveo Qrubera u Takan Shu.

Jedino svjetlo u golemom prostoru činilo se da dolazi odnekud kraj stropa, no bilo je tako profinjeno, tako prigušeno, da je Gruberu trebalo nekoliko trenutaka da se na nj navikne prije no što je mogao promotriti unutrašnjost kluba. Bila je to arena, raskošno uređena arena što se u okrugloj prostoriji uzdizala prema dvadeset metara visokom ravnom stropu. Središte je glavnog nivoa bila mala pozornica i od nje su se širili, kao krugovi na vodi, kružni redovi sjedala što su se kao divovske stepenice uzdizali jedan iznad drugoga negdje možda do polovice visine prostorije. Prozora nije bilo. Na svakoj je stepenici bilo nekoliko separea odijeljenih samo

stolićima. Nije bilo stolnih lampi ni svjetiljaka po zidovima, a svi su separeji bili duboko natrpani futonima, debelim strunjačamakoje su se normalno upotrebljavale za spavanje; Većina je niša bila zauzeta, poneke jednim parom, poneke čak i sa šestoro ljudi. Lica su bila magličaste prikaze u sumračnom svjetlu.

Glazbu su, neku japansku ljubavnu pjesmu, svirale tri gejše što su sjedile na pozornici u sredini prostorije. Kad su ušli Kei i Gruber, jedini zvuk koji se; mogao čuti bio je polagani ritam t'aika i mrmljanje puno očekivanja koje je dolazilo iz krcate dvorane. Ali se potom bubnju pridružio samisen, japanska gitara sa tri žice koja uvijek zvuči malo raštimano, a poslije toga, nakon nekoliko udaraca, još i frula.

Gruber je, unatoč poslu kojim se bavio, tijekom godina uspio skupiti nekakvu osnovicu ukusa i jedno je vrijeme čak izigravao unutrašnjeg dekoratera da bi se prikrio. Ovo je mjesto čudo gole elegancije, pomislio je. U prostoriji su samo najhitnije stvari. I, prokleti žuti, trebalo bi im to prepustiti, imaju tako nepogrešiv ukus.

Prošlo je nekoliko trenutaka prije no što je Gruber opazio da svi u prostoriji gledaju prema stropu, dvadeset metara visokom, i da promatraju veliki tanjur od pleksiglasa, s promjerom od najmanje tri i pol metra, koji se polako spuštao. Bio je savršeno uravnotežen pomoću četiri baršunasta konopca zakačena, tri metra iznad diska, za samo jedno uže što se dizalo prema vitlu skrivenom negdje u lažnom stropu.

Kako se prozirni tanjur spuštao, obojena su se svjetla polako trnula. Pogledao je gore kroz disk. Na njemu su bila dva muškarca i jedna žena. Oba su muškarca bila Japanci, no vrlo različitih godina. Jedan od njih nije mogao imati više od dvadeset ili dvadeset jedne; drugi je bio u četrdesetim. Obojica su izgledali poput atleta, a muskulaturu je još više isticalo ulje kojim su se namazali. Oko bokova su nosili pregačice. Žena je bila bijelkinja, s možda malom primjesom polinezijske krvi, mlada, s nenavršenih dvadeset, i maja, s gotovo savršenim tijelom, ne prevelikim grudima i ne prekratkim nogama. Imala je na sebi ležernu prozračnu tuniku što joj se spuštala do polovice bedara. Oba su muškarca imala crni povez oko očiju. Žena ne.

Ah, pomislio je, čak će i program biti studija o eleganciji stila. Pornografski? Razumije se. Ali nikad vulgaran. Kako se disk spuštao, vrlo polako, tako se i jednako polako počeo okretati.

Dva su muškarca počela milovati ženu, svaki na svoj način. Mlađi je muškarac bio neobuzdaniji, njegov je dodir bio nestrpljiviji, njegovi potezi izravniji. Stariji ju je počeo dodirivati jagodicama, te počevši s vrhovima njenih prstiju i pomičući joj se polako uz ruku stigao do pazuha i stao ga milovati; potom je proslijedio niz jedan bok sve do koljena i povukao rukom duž stegna. Glavu je zabacila prema natrag a dugačka joj je crna kosa pala u naborima preko stražnjeg dijela nogu. Počela je micati glavu naprijed i nazad u taktu glazbe.

— Morate ići sada — rekao je Kej. Švabo se počeo znojiti, vrlo slabo, taman ispod nosa. — Samo trenutak —

ispalio je ispod glasa ne podigavši oči s tanjura što se okretao. Ritam se glazbe počeo ubrzavati, a s njim i emocije trija. Mlađi je muškarac

usporio korak dok ga je stariji ubrzao. Ženu su dodirivale četiri ruke za koje se činilo da istražuju svaki centimetar njena tijela milujući joj usne resice, očne kapke, usnice i grlo.

Njihala se naprijed i nazad, muškarci su joj se primakli i počeli njihati zajedno s njom, s preklopljenim rukama; tempo se muzike ubrzavao i ona se ubrzavala s njim. Što je glazba bila brža, to je i ona bila sve zaneseni ja.

Gruber je izgledao kao oduzet. Zapiljio se u disk. Usne su mu se osušile a znoj mu izbio duž granice kose.

Sve je ovdje moguće, pomislio je. Teško je odrediti gdje prestaje stvarnost i počinje mašta.

Stariji je muškarac kliznuo rukom ispod tunike i počeo joj gladiti trbuh dok su joj ruke mlađega kružile oko grudi ju, nikad ih baš dodirnuvši, već samo opisujući njihov lik kroz, tanko prozračno tkanje. Naslonila se na lakte i pogledala niz tijelo, a zatim se malo podigla kako bi joj ruka starijeg muškarca kliznula na dno trbuha; okrenuo je dlan tako da su mu se prsti usmjerili prema dolje i zatim lagano ugurao ruku među njene noge.

Ona je prostenjala i auditorij se odmah odazvao. Mrmor je šapta preplavio dvoranu.

Gruber je bio prikovan. Stojeći pokraj njega u mraku, Kei je proučavao njegove reakcije: suhe usnice, znoj na licu i oči koje su sijale dok je promatrao predstavu.

Žena se pomicala usklađeno s rukom starijeg muškarca, klizeći na njoj, lagano se zadižući, puštajući da je izaziva dlanom koji je jedva doticao njezino runo. Mlađi je muškarac napokon prebrisao rukom preko jedne njezine bradavice a potom i druge, i ona je napokon posegnula prema gore i povukla uzice tunike; ova se rastvorila i pala s nje. Tada se ispružila i počela milovati oba svoja ljubavnika; rasli su joj pod dodirom.

Kei je dodirnuo Gruberov lakat i prošaptao: — Mi moramo ići brzo. Program brzo gotov. — Ako nastafe tom prsinom, ovi če biti tu još tjetnima — rekao je Gruber.

Srce mu je tuklo u ritmu s glazbom. — Možemo kasnije doći, vidjeti drugi program. Možda sutra noću. — Još minutu — prošaptao je Gruber razdraženo. — Dobro, šefe, samo da vam ne bude posljednja. — Moja je posletnja — rekao je Gruber ne podigavši oči s diska. — Vaša je

posljetnja, dako se kaše. Sva su tri izvođača postala jako glasna. Žena je stavila dlan na ruku starijeg

muškarca, uvodeći je sve dublje i dublje. Kei nije pratio predstavu. Zurio je nekamo preko dvorane, u tamni kut, i

čekao. Disk je sada već bio ispod razine očiju ljudi u najgornjem redu. Pokreti su

mlade žene postali grčeviti. Njena se stisnuta vilica ocrtavala u tankim reflektorskim snopovima. Svaki je mišić njenoga tijela bio napet. Naglo je zderala pregačicu s bedara starijeg muškarca, on mu je skočio oslobođen i ona ga je počela milovati; oba su je muškarca položila i legla kraj nje, ljubeći joj prsa, trbuh, stegna

— prigušeni joj se krik probio između stisnutih zubiju. — Skoro prekasno — prošaptao je Kei. — Topro, topro — zabrundao je Nijemac, i Kei ga je odveo do vratiju kraj

arene. Ušli su u nešto što je nalikovalo velikoj smočnici s jednim jedinim modrim svjetlom na stropu. Pred njima su bila druga vrata.

— Čekaj čas — prošaptao je Gruber. — Kamo me fotiš? — Sve u redu — odgovorio je Kei. — Klub za rekreaciju, iza vrata. Ne

trebati svjetlo u klubu, jasno? Zatvorio je vrata. Muzika se bolno nastavljala u Gruberovoj svijesti mada su

vrata bila debela pa je sada mogao zapravo osjetiti još samo udaranje bubnja. Koncentracija mu se rasula i on se teško vraćao iz fantazije u stvarnost. Kei je otvorio druga vrata i svjetlo preplavi malu prostoriju. Pola tuceta stepenica vodilo je u usko predvorje obojeno blještavo bijelo. Njegovo indirektno osvjetljenje bilo je tako jako, da je bilo teško odrediti granicu između zidova i poda. Muzika je već nestala u sjećanju, no prizor se urezao u Gruberovu svijest pa se nije mogao otresti fantazije koja mu se nastavljala odigravati u mozgu.

Kei povede krupnoga Nijemca do jednih vrata i uvede ga u besprijekorno čistu svlačionicu sa šest ormarića i dugačkom klupom od tikovine. Pokaže prema vratima na suprotnom kraju prostorije. — Parna kupka. Vrata na drugoj strani parne kupke vode masaža, jasno?

Grubera je ponovno uhvatila nervoza; — A kamo čete fi? — upita. — Kad gotovi, Suji vam pokazati izlaz. Čekam vas tamo — reče Kei i ode. Mulac, pomisli Gruber, vjerojatno će se vratiti da bi vidio konac programa. Gruber je skinuo odjeću, uredno je objesio u ormarić, prebacio svoj prsni

pištoljski tok preko kuke, omotao se ručnikom oko bokova i zavrnuo mu krajeve. Tijelo mu je bilo čvrsto i koža napeta, a na boku je imao dvije okrugle brazgotine, brazgotine od kalibra 0,38, koje su ga stalno podsjećale da je jednom, na nekom drugom mjestu i u nekom drugom vremenu, bio opasno nesmotren.

Zagledao se u ogledalu nekoliko trenutaka u sebe, a zatim spustio pogled na brazgotine. Svijest mu je bila kao svijetla točkica u elektronskim igrama, skačući naprijed i nazad, s arene gore do žene na drugoj strani parne kupke, žene koja bi ga trebala odvesti do Kameleona.

Gotovo kolebajući se, uzeo je berettu 0,25 iz toka, stavio mali pištolj na dlan ruke i provjerio magazin, a potom gurnuo oružje pod ručnik za pojasom. Prebacio je drugi ručnik preko ramena, puštajući ga da pada, prikrivajući tako pištolj. Zatim je ušao u parnu kupku.

Učinilo mu se da se izgubio u oblaku. Nikad nije vidio tako gustu paru. Gruber se pipajući probio uza zid do klupa što su bile na jednoj strani i zatim sjeo. Kapi su se znoja počele slijevati i skupljati na pojasu, u nabora ručnika. Izvadio je berettu i položio je kraj sebe na klupu.

Prostorija je bila veća no što je Gruber očekivao. Mogao je samo nejasno razaznati njene granice po magičnim prstenovima okruženim svjetlima što su se žarila iz udubina u zidovima.

Bože, pomislio je, tu mora biti četrdeset pet stupnjeva. Podnijet ću dvije ili

tri minute i onda se, u govna, iskobeljati odavde. Skinuo je ručnik s ramena, namočio ga u vjedricu leda što se otapao kraj

zida, i obrisao njime lice. Zvuk nenadanog izlijevanja vode, iza čega je smjesta slijedilo naglo širenje

pare, natjera ga da se trgne. Došao je s drugog kraja prostorije. Netko je upravo povukao uzicu i pustio mlaz vode na usijano ugljevlje što je očito bilo negdje tamo na suprotnom kraju kupke.

Magla se zakovitlala i postala gušća. Čuo je kako su mu se zdesna otvorila vrata i — paf! — zatvorila. Ruka mu se primakla beretti. Bio je nesabran, puls mu je još i sad tukao od

uvodnih minuta programa u areni. A tada kao da se magla na suprotnom kraju prostorije razišla, i on na

trenutak ugleda, kao kroz koprenu, obrasli lik nekog muškarca kako zuri u nj. To ga je streslo. Uspravio se, u trenutku razbuđen. No istog je trenutka

magla zakrila čovjeka. Uzeo je berettu u ruku, ustao i napravio nekoliko opreznih koraka preko klizavog keramičkog poda prema pojavi. Je li bio visok ili nizak? Debeo ili mršav? Gruber nije bio siguran.

Tada je osjetio spodobu, ali je zapravo nije ugledao. Materijalizirala se na trenutak, zderala mu ručnik i zatim ponovno nestala u magli. Beretta je zazveketala po podu. Gruber je stajao u prostoriji, potpuno gol. Panika ga je počela peći u želucu. Polako je podvio koljena, snizujući se prema pištolju i zureći u sve gušću maglu.

Još jedno šištanje pare s druge strane prostorije. Smelo ga je na trenutak. Šut je došao niotkuda, iznenadni razdirući bol iz magle, tras! Upravo tako.

Nije vidio tko ga je opalio, nije čak ni čuo kako udarac dolazi. Osjetio je samo kako mu je peta zaparala bok, kako mu se lome rebra i pucaju tetive. Noge su se izbile ispod njega, on se svalio na bok i zatim kliznuo preko keramičkog poda i zabio se u zid.

Svi su njegovi fino izbalansirani sistemi na trenutak poludjeli. A onda je zasukao tijelo, ne obazirući se na vatru u boku, hitro se uspravio na koljena, i mašući pištoljem ispred sebe, nišaneći na sve i ni na šta, ostao tako, leđima okrenut zidu.

Teško da je imao vremena procijeniti situaciju. Idući su put na redu bili nožni prsti, tvrdi kao gruda leda, što su udarili

niotkuda u trbušnu šupljinu, zakopali se duboko u ošit i lupili Gruberom o zid. Izgubio je dar govora kad je zrak suknuo iz njega a u grlu osjetio žgaravicu žuči.

Odskočio je kao oštrica skakavca, obuhvatio se rukama dok je u znojavoj šaci neprestano stiskao berettu, i zakotrljao se što dalje od zida, potraživši utočište u gustoj pari.

Kad se počeo pridizati, uhvatio je nestalan odbljesak nečega, prikaze što se materijalizirala taman dovoljno dugo da mu rastepe desnu stranu vilice prije no što ju je još jednom zakrila magla.

Bol mu je zaurlao kroz živce i preplavio mozak. Ovaj put je zaurlao i on, ali dok je padao, zamahnuo je berettom prema gore i opalio jedan metak, čiji je tupi »pam« odjeknuo od zidova.

Karate. Tradicionalni. Okinavski. Koji je najbolji obrambeni stav moguć pod ovim... Pras! Osjetio je kako mu je zglavak prasnuo, vidio kako se crni pištolj okreće

nestajući u magli, čuo kako je kresnuo o pod i otklizio u kut. Okrenuo se brzo prema smjeru iz kojeg je došao udarac. Ništa osim uzvitlanih oblaka vruće pare. Počeo se tresti. Znoj mu je izbijao iz svake pore. Disao je teškom mukom

gutajući zrak. Okrenuo se i zateturao prema vratima. Noge su mu se izmakle bezvučno, bez vidljiva napora i uzroka. Rasprostro

se po vlažnom podu, razbijena mu je vilica prasnula o mokre keramičke pločice, vatra mu je podivljala u rebrima, uništena mu se ruka beskorisno savila pod njim.

Stenjući bez kontrole, borio se da ostane pri svijesti. Odlučio je ležati tako dok mu ne uspije povratiti bar dio snage. Kablić s ledom bio mu je desetak centimetara od neozlijeđene ruke.

Polako se preokrenuo na drugu stranu i prst po prst zapuzao preko poda dok nije uspio uhvatiti dršku i vrlo se polako podići na koljena; oči su mu ustrašeno virile iz duplji, uši su se napele u potrazi za nekim zvukom koji bi ga mogao upozoriti. Bol mu je izobličio moć rasuđivanja.

Morao je izaći iz prostorije. Vrata su bila iza njega, možda dva metra daleko, izgubljena u magli. Gruber je krenuo leđima prema njima, mašući kablićem za led u širokim lukovima i režeći poput ranjene zvijeri.

Zasjek je došao odzada i razdvojio mu lijevo rame. Kablić mu je s ledom izletio iz ruku i zabio se u obližnju klupu. Led je zapljuštao svud okolo njega.

Bio je bespomoćan, lijeva ruka i desna šaka bile su neupotrebljive, izbodene bolom, čeljust mu je visjela slomljeno, a bok mu je bio crven i natečen.

— Ti govnaru — prostenjao je hrapavim glasom, djelomično na engleskom, djelomično na njemačkom — pokaži se. — No već je bio skuhan, živci su mu počeli pregarati, a tada je svega nestalo, i on se, tresući se nekontrolirano, srušio prema klupi.

S druge strane prostorije neki glas reče savršenim engleskim: — Do sutra u pet popodne očisti se iz Japana.

Odnekud iz magle, do nogu mu je doklizila beretta. Magazin je nestao. Gruber je čuo kako su se otvorila vrata i osjetio hladni zapuh vjetra preko

prostorije. — Bon voyage — reče glas, i vrata se zalupiše. III

Bilo je četiri i trideset popodne i soba je uredništva novosti, kao i obično,

postala glavni grad Pandemonije. Jedan je od word-editora crko, Mooney je dobio uho kao Jumbo slušajući sva žaljenja i vađenja, pa kad je telefon zazvonio, zgrabio je slušalicu i dreknuo:

— Produži dalje! Eula, njegova tajnica, mudro mu je rekla: — A-a! Na što je Mooney, začuđen, upitao: — A-a? A Eula odgovorila: — Bog. Moonev je prostenjao. — O, jebem ti! Baš ono što mu treba. Od svili ljudi, Bog. Hare Krishna od svih Hare

Krishna, vlasnik Mjeseca, zvijezda i ostatka svemira, a uz to još i bostonskog »Stara«, pet radio-stanica i tri TV-filijale, uključujući tu i jednu kojoj je on, Harold Claudie Mooney, bio glavni urednik dnevnika. Ne urednik dnevnika. Glavni urednik dnevnika. Bitna razlika, pogotovo na šestom kanalu u Bostonu. Bog je, znan i kao Charles Gordon Howe, između ostalog, bio zaguljen i po pitanju hijerarhije i titula. Za Howea je titula bila skoro jednako važna kao i posao. Jednom je izložio svoju filozofiju na jednom od rijetkih sastanaka sa suradnicima: — Ljudi se odmah uplaše titula. Treba im vremena da odmjere čovjeka. Ali titula, titula im uvijek dopre do mozga. Ona veli: »Tu je moć«, pras! — baš tako.

Bravo, Howe je imao titulu. Predsjednik. Ne predsjednik savjeta. Naprosto Predsjednik. Sat i pol prije početka predstave, devedeset minuta prije svakodnevnog Circusa Maximusa. TV-dnevnik od šest sati mu je gurnuo žlicu u usta i gleda mu niz jednjak, a tko je na telefonu? Izjebani Predsjednik.

Nabacio je smiješak na glas i odgovorio: — Mister Howe? Hal Mooney na telefonu. — Mister Mooney, znam da mi bacate nekakvo neobično voodoo

prokletstvo na glavu zato što vas zovem baš sada, ali mi treba vaših pet minuta. Tada ću vas vratiti na posao.

— Pet minuta, sir? Okej, vozite. — Želim pet minuta o Elizi Gunn. Dajte mi kratki pregled. Ja ću štopati. — U roku odmah? Jeste li pritisli štopericu? — upitao je Mooney i

zasmijuljio se, iako je znao da Howe vjerojatno sjedi na drugoj strani linije sa zapornom urom u ruci.

— U roku odmah. Mooney je lijeno zirnuo na sat iznad vrati ju svog ureda, promislio nekoliko

sekundi i počeo. —Jedan od najboljih isljednih reportera što sam ih ikad sreo. Radi sve, samo

da ih zgrabi. Može biti čarobna, ako ih može ćopiti šarmom. Može biti i ozbiljna, ako ih može ćopiti tako, može biti i lucprdasta ako treba, ili ganutljiva, ili hladnokrvna, ili odvratnija od kobre s tonzilitisom, samo da ih dobije. Ona je Pele protiv pučkoškolske reprezentacije. Svaki šut je gol.

Prvo što mi pada na um to je razroki tigar. Ona to zove špurijus. Ja to zovem instinktom, čistim instinktom, bez kojega je reporter čager s potrganom nogom.

Stvar je u tome da mi je trebalo malo, znate, da to vidim. Prvo sam mislio da ima vijugu, i da je malo šiznuta. Dao sam joj izvještaje s tržnice.

Ali ta priča s tigrom, to je bila banja. Ostale su je firme gledale kao humoristički dodatak, znate, padanje na nos i te stvari. Mislim, u govna, što da drugo radite s pričom o razrokom tigru zvanom Betsy Ross kome raspetljavaju oči? I tako su svi navrtili svoje o tigru koji ide u operacijsku dvoranu i doktora kako melje o operaciji, takve stvari. I pokupili se.

Ona ne. Ostala visiti tamo. Rek'o sam joj da se kupi iz tog tucnutog zooa. Imali smo taj dan vratolomnih stvari po gradu.

'Imam špurijus', rekla je. 'Što to?' zinuo ja. 'Valjda znate što je špurijus, za ime božje!' Osjetio sam se k'o guska. Da me taj dvadesetdvogodišnji me-tar-i-žilet od

trideset kila s krevetom pita znam li što je špurijus, mene koji sam u poslu — bogati, dvadeset godina? Skoro koliko je ona stara.

'Čuj', rekao sam, 'ovdje su teška sranja, ja sam direktor novosti, trpaj dupe u kola i naslikaj se ...' — u govna, ne sjećam se više ni gdje.

Čekajte, ona je bila u poslu dva, možda tri mjeseca, prije toga je bila jebeni recepcionist, ja sam stručnjak, ona je malo pa pripravnik, pa tko je tu onda gazda, a pokraj toga, što ona zna, je l' tako?

— Nije. — Ona veli: 'Ne vjerujem seronjama' — usput, izražava se kao kočijaš — a

ja velim: 'Kojim seronjama?' a ona veli: 'Veterinarima', a ja velim: 'Nisu li dovukli tri najbolja tigrologa?' a ona veli: 'Jebe mi se ako je i najbolji, ima šiznuti pogled. Vjerujte mi.'

'Vjerujte mi'! Bio sam oči u oči s Dnevnikom, za tri sata, a ona hoće usidriti ekipu, sebe i

studijska kola usred paklenog dana samo zato što tigrolog ima šiznuti pogled. Malo sam se zezao. Velim joj: 'Ne tako šiznut kao pogled u tigrove oči, ho,

ho, ho'. Tad je njoj puknuo film, počela mi vrtjeti ploču o tom tigru, kako je skupa roba jer ima crne pruge navučene na bijelo a ne žuto, i kako ga sada režu da bi bio još skuplji, i da će ga tada zoo utrapiti nekom arapskom kralju za nekakvu tešku lovu i kao kruna svemu da će veterinar dignuti masnu paru.

O tigru, za milost božju. 'Miči dupe otamo', rekao sam, a ona je rekla, kunem se bogom, ona je rekla:

'Sranje!' i prekinula vezu. I ne samo to, nego je ostavila jebenu slušalicu da visi, i ja joj hoću metnuti kožu na šiljak, i ja joj diktiram šub-kartu, kad u pet i trideset ona razvaljuje vrata, i tigar je na stolu prdnuo u fenjer, i taj je dasa od veterinara odjeban kraljevski, i raja u zoou ima napad padavice, a ona uhvatila tog puvandera tako da su mu jaja ispala od napora da se skine s udice, pa da joj veli zašto je tigar riknuo kad su mu samo štelali oči, a nijednog škrabala na dvadeset milja uokolo, i prvo čega se sjećam, Cronkiteovi momci na liniji, hoće nas ubaciti u nacionalni program, i stiglo je više telefonskih poziva za tu jednu jebenu stvar nego za išta čega se mogu sjetiti.

Ta cura ima instinkt. I to je to. Nikad se više nisam s njom natezao. I nikad nisam izvisio.

— Čini se da je prava kad treba naći ljude — rekao je Howe tiho. — Mislim

reći, ljude koji ne žele da ih se nađe. — Tako je od prvog puta. Uzmite Pomodora Garziolu. Čas prije no što se

provalilo to sranje između njega i Fedovih. U stvari, ona je ispalila prvi hitac tog rata. Neki pomoćnik državnog tužioca imenom Flannagan izvolio je napraviti nekoliko komentara o Garzioli na nekakvom ručku, i svi su počeli njuškati za njim, samo se Garzioli nije žurilo da ga nađu.

Ali Lizzie je rekla, tako joj boga ona će ga naći, tako je izvukla njegov fascikl i prošla svo to smeće i našla spomen o Garziolinoj majci. Čujte i počujte, bio je rođendan stare dame. Tako su ona i čopor trknuli do Providencea, a to je gdje stara dama živi, i Lizzie se dofurala do vrata, i vidi vraga, tu je Pomodoro s pola tuceta svojih gorila, jedući svoj ručak.

Stvar je u tome da ga ona u facu zove Pomodoro. Hoću reći, posljednji put kad je netko Garziolu nazvao Pomodoro u facu, isplivao je ispod gata na Atlantic Streetu. Jeste pregledali originalnu vrpcu? Evo ti Garziole kroz vrata svoje mutke, s izrazom na licu od kojeg bi se usrala čitava navala prvoligaškog rugby-kluba, pilji u nju i veli: 'Ja ne dosađujem damama, pogotovo kad imaju minus deset kila, no u tvom slučaju mogu napraviti izuzetak, curo.'

Ona nabaci anđeoski kes, pa veli: 'Flannagan, državni tužilac, pravi iz vas budalu, mister Pomodoro, pa sam mislila da biste željeli da se čuje i vaš glas', i on se počeo smijati pa se okrenuo onoj četvorici majmuna za sobom, pa veli: 'Mister Pomodoro!', i on se smije i dalje, i onda su se, jasno, i svi oni, počeli smijati, i tada on pita: 'O čemu vi to?' a ona veli: 'Mister Flahnagan vas je javno optužio zbog mitologije, podmazivanja policije i otmice, pa čak i pokojeg malog ukokavanja tu i tamo", na što ju je Garziola još jednom pogledao s visine i rekao: 'Što, taj mali prdavac, i to na rođendan moje majke', a ona veli vrlo ozbiljno i važno: 'Je, na rođendan vaše majke', i zatim, ni ne udahnuvši između: 'Zašto vas zovu pomo-doro?', a slijedeća stvar koju vidite, to je Garziola kako sjedi na trijemu svoje majke i priča sve o tome kako je to bilo na dokovima u dobra stara vreniena kad je tek počinjao, i kako su običavali zaustavljati istovar robe dok paradajz ne bi istrunuo, i kako su na koncu vlasnici pognuli šiju, i da su tada počeli primati plaću od koje se moglo živjeti, i eto odakle je došlo ime Pomodoro.

Četrdeset pet minuta kasnije on još priča, no tada diže iglu i veli: 'Čujte, mini-damo, kad smo već kod plavih kuverata i podmazivanja, prvi koji je ispružio šapu bio je taj mali schmuck, Flannagan. Htjeli ste priču, sad ćete je imati', a njegov advokat stoji tu, pokušava ga začepiti, a on priča, svi se uzmuvali, i daje joj sve, u stihu, prozi i u nastavcima, ono što će kasnije postati najsočniji skandal godina. Ne kažem da je ona stvorila priču — mislim, prije bi ili kasnije došlo djelo na vidjelo — no mi smo je dobili prvi, a to je ono što se broji. Vaše su je novine izvozale koliko su mogle, no prvi put ste je vidjeli na šestom kanalu, i ona je bila ta koja je pokrenula lavinu. Ovaj put je trebala biti dopadljiva — i bila je dopadljiva. Shvatate što mislim?

— Opišite je jednom riječju. Mooney se zamislio nekoliko trenutaka. — Uporna — rekao je. — Mnogo vam hvala, mister Mooney.

— I drugi put, sir. Nije u gužvi, ili jest? — Da je i bila, Mooney, ne bi više. Ne nakon takvog panegirika. I usput,

čestitke što ste u anketama prvi u ovom razdoblju, i ponovno. — Hvala vam. Hvala mnogo. — Do viđenja, mister Mooney. Hvala na pažnji. Klik. Baš tako. Što je do đavola starom lupežu opet palo na um? Ako mi je ukrade

i dade nekoj drugoj stanici, promrmlja Moonev u u bradu, mislim da znam što ću učiniti: otići ću mu kući i ucmekati starog jebivjetra.

IV

Sišla je na četvrtom, kat ispod studija, i požurila niz hodnik do uredničke

sobe. Eddie, najbolji urednik stanice, već je čekao na nju. Stari dobri pouzdani Eddie.

— Ti si sanjan — rekla je i poljubila ga čvrsto u ćelavo tjeme njegove crne glave.

— Uvijek bio. Što imaš? — Ekskluzivni intervju s Jonathanom Caldwellom. — Zezaš se? — Sve je tu unutra — rekla je pokazujući na video-kasete. Eddie je tiho

zviznuo kroz zube. — Kako si to jarcu smotala? — Prikovala sam ga, Eddie. Pratila sam tu njegovu bistru curicu četiri dana,

i danas me odvela ravno k njemu. Koliko je sati? — Četiri, četrdeset pet. — Sranje, malo više od sata... U redu, skupimo pet minuta, a ja ću zavrnuti

Tubbyju ruku da dobijemo još malo. — Dobro, ali ću ti radije ostaviti trideset sekundi na kraju, za slučaj da te

sreže na uobičajeno trajanje. Tako nećemo morati rezati u zadnji čas. — Ne može mi to napraviti... to je vruća roba. Čitav je grad za Caldwellom

otkako je dignuta optužnica. A ja sam ga dobila ... i to ekskluzivno. — Hej, curo, ne trebaš mene uvjeravati. Uvjeri Tobbyja Slocuma. U pet i deset već je imala skrpljen svoj program i bila spremna početi pisati

uvod i kraj. Popela se na četvrti kat i zatekla Vickija, režisera, kako priča s čovjekom-planinom.

Pokraj Tobbyja Slocuma čak je i George izgledao kao patuljak. Imao je sto devedeset i tri u visinu i težio negdje blizu sto šezdeset kila, s tim da se najveći dio njih skupio u nepokretnom dijelu sistema. Golemi mu se trbuh prelio preko remena, a hlače su mu visjele kao beduinski šator, ispunjene kuglastim trbuhom; vrat mu je nabujao preko košulje kojoj je morao otkopčati tri dugmeta da bi ga provukao. Njegova je prorijeđena kosa, začešljana u pramenovima od jednog uha k drugome, bila uvijek mokra od znoja, a kad bi progovorio, glas bi mu, protisnut kroz tu golemu masu, prohripao napolje, nalik na glasanje junaka Walta Disnevja.

Slocum je s poslom stekao i masu. Oduvijek je bio omašan, no razdebljao se za posljednje četiri godine. Oni koji ga nisu voljeli pripisivali su činjenicu da već

pet godina drži položaj producenta oba dnevnika, u šest i jedanaest sati, njegovom bestidnom ulizivanju Raymondu Pauleyju, direktoru stanice. No debeo ili ne, poltron ili ne, on je ipak bio najžilaviji, najprezaposleniji i najsposobniji urednik dnevnika u Bostonu. Otkako je on preuzeo kormilo, šesti kanal je dominirao obim terminima. Dokle god je bio broj jedan, Pauleyja je bolio palac koliko je debeo.

Eliza ga je pogledala pogledom Hillaryja koji ocjenjuje Mount Everest. — Tubby, donijela sam nešto vruće. — Ti uvijek donosiš nešto vruće, Lizzie. što je... — E-liza, Tubby. — Dobro. Dakle, što je to vruće? — Dobila sam Jonathana Caldwella na vrpcu. Pet šiznutih punih minuta,

Tubby... — Tvoj spot je pet minuta, klinjo — rekao je veliki muškarac, naporno se

krećući prema kontrolnoj sobi. — Ne četiri pedeset devet ili pet i jednu. Pet minuta. Dakle, ako ih možeš odvrtiti bez početka i kraja — bravo.

— Slušaj me, Tub. To je zbilja udarna stvar. Dobila sam ga da mi veli kako se jedino preko mita može raditi s Arapima. Dobila sam ga da prizna nekoliko flagrantnih kršenja federalnih financijskih zakona. Veli da je žrtva vremena i da očekuje da će završiti u zatvoru, i da sve banke rade istu stvar, i da momci iz Federal Rezervo samo žele napraviti primjer iz njega.

— Zvuči kao pravi dinamit. Imaš pet minuta. — Jebem mu, Tubby... — Hej, imaš problema? Ja imam više, jasno? Imam tri tinejdžera mrtva u

Lynnu u frontalnom, bivši državni sekretar nestao na moru u jedrilici, harvardskog doktora koji misli da može izliječiti rak mješavinom šljivinog soka i šparge, a nisam još ni počeo o tome što je novo izvan Bostona. Imaš pet minuta, Eliza. Pet. — Podigao je pet debelih prstiju i nestao u kontrolnoj sobi.

Nazvala je montažnu sobu. — Dakle? — upitao je Eddie. — Jebem mu mater. — Četiri minute na traci, u redu? — Ja, čini mi se. Treba mi najmanje trideset sekundi da počnem i trideset da

dovršim intervju. — Nema frke, curo. Imamo dvije polminutne opcije koje možemo iščupati. — Mrsko mi je izgubiti te stvari... tamo gdje govori o tome kako je žrtva

vremena... no i sve je drugo tako dobro. — Idi i piši svoje, imamo još dvadeset. Ja ću montirati traku i dati je Maxu.

— Max je bio nadimak što su ga dali kompjuteru što je kontrolirao sve trake koje su išle u program.

— Hvala. Vratila se u svoju sobu i počela pisati. Deset minuta. Nikad dovoljno vremena. Načrčkala je prvu verziju, bacila je i

počela nabadati uvod i kraj na pisaćoj mašini. Telefon je zazvonio. Bila je to tipkačica monitora. Trebala je tekst. — Dvije minute — zarežala je Liza i zalupila. Vratila se pisaćem stroju i

dovršila drugu verziju. Telefon je ponovno zazvonio. Zgrabila je slušalicu i rekla: — Već idem — izvukla papir iz stroja i potrčala niz hodnik do slagara.

— Žalim — rekla je. Cura koja je slagala slova na monitor nikad se nije žurila. — Sve u redu, ti si

na repu, ispred komentara. Imam čudo vremena. Kad je Liza napuštala sobu, tajnica ju je zazvala:

— Telefon, Liza. Hitno je. — Ne sad, Sally, još su dvije minute do šest. Ne mogu, molim, uzmi broj. — Mislim da ćeš se na ovaj odazvati... Mister Howe. Charles Gordon Howe,

dvije minute prije početka emitiranja. Ušla je u Sallynu sobu i digla slušalicu. — Halo?

— Miz Gunn, ovdje Charles Gordon Howe. — Mister Howe, imamo manje od minute do početka emitiranja i upravo

radim na vrlo vrućoj stvari i zaista nemani vremena da u ovom trenutku... — Znam sve o vremenu. Ne bih zvao da nije hitno. Ovo je m o j a stanica,

Miz Gunn. — U redu, mister Howe, no radi se o mojoj karijeri. Nazovite me u šest i

trideset jednu. Do viđenja. Ponovno je krenula prema vratima. — Hvala, Sal. — Seko, imaš više petlje od gladijatora — rekla je Sally. Eliza je požurila

prema studiju.

V

Izašlo je. Borit će se. Intervju Gunnove dopuštao je malo sumnje o tome. Caldwell je zurio kroz prozor svog ureda, svijetle, vedre sobe, sa zidovima

pokrivenim apstraktnim slikama, i promatrao osmerce, trideset katova niže i pola milje dalje, kako klize preko pitomog Charles Rivera; misli su mu odlutale u prošlost, do onog slavnog dana kad je pomogao izveslati jednu neočekivanu pobjedu Harvarda nad Valeom. No san je prošao brzo, i on je skinuo kaputić, razvezao kravatu i umorno se popeo uz željezne kružne stepenice što su vodile do kat višeg penthousea, stana na vrhu nebodera.

Napisat će izjavu i ispričati čitavu priču vlastitim riječima. Već je danima piše i prerađuje u glavi. Sve su optužbe bile lažne, no ako istražitelji zakopaju malo dublje, naći će tu i drugih stvari.

Penthouse je bio mnogo topliji od Caldwellova ureda. Dvije spavaonice, dvije kupaonice, mala kuhinja i velika dnevna soba, s prozorima od poda do stropa koji su mu otvarali slobodni pogled na sjever, istok i jug. Apartman je dekorirala Tessie Caldwell, koja je dobro poznavala ukus svoga muža. Namještaj je bio strogo antikan a zavjese žute i bijele. Obilje biljaka, a nasuprot vratima spavaonice visjela je jedina slika u sobi, dva metra visoki Jackson Pollock, s omamljujućim bojama medu kojima je dominirala žuta. Pisaći stol još iz vremena Daniela Webstera stajao je do pokretnih staklenih vrata što su vodila na balkon koji je opasivao čitavu zgradu.

Caldwell je bio toliko zadubljen u duboki unutrašnji sukob da nije ni opazio posjetioce prije no što je stariji od njih progovorio:

— Hej, Johnny, zadao si nam brige. Glas je bio blag, obojen Jugom, ali ne s Juga; bio je to glas za koji je

Caldwell znao da može u jednom trenutku biti ohrabrujući a već u idućem patronizirajući. Pripadao je senatoru Lyleu Damerestu, nalik kakvom djedu sa sijedom kosom što pada preko ovratnika sakoa od tweeda, s leptir-mašnom i čvornatim štapom kojim je pomagao šepavoj nozi, posljedici laganog i od javnosti prikrivenog srčanog udara. Bio je to stariji senator iz Virginije i jedan od kon-gresmena vodećih u dugovječnosti. Već je trideset jednu godinu predstavljao svoju državu. Bio je član dva kabineta, šef odbora za regrutaciju, a u kuloarima snažniji od i jednog živog člana zakonodavnih domova. U glavnini su se pitanjima s njim savjetovali demokrati kao i republikanci. Nitko, čak ni Predsjednik, ne bi se usudio prezreti Dameresta.

Čovjek koji je bio s njim bio je praktički neopisiv: srednje visine, srednje konstitucije, plav, s vojnički kratko podšišanom kosom, tamno sivim odijelom i bez ikakvih osobenih znakova. U jednoj je ruci držao torbu za spise s patent-zatvaračem.

— Ne trebaš brinuti. Poslužili smo se privatnim dizalom. Nitko nije vidio da smo došli — rekao je senator.

— Što do đavola radite ovdje? — upitao je Caldwell. — Bio sam tri koraka odavde. Netko je čuo da si izronio i nazvao me. — Ne to, mislim, što radite vi Bostonu? — Ovdje sam zadnja dva dana. Strogo pov., kod prijatelja. Brinuli smo se za

tebe. — Tako vi velite. I koji ste to »vi«? A tko ste vi? — Okrenuo se neopisivom

čovjeku. — To je Ralph Simpson. Federalni šerif. — Drago mi je — rekao je Simpson. Caldwell mu je kimnuo. — Donio je poziv za sud — nastavio je Damerest. — Kakav poziv? — Pozvan si da dođeš na ispitivanje. Za sada bez optužbe. Ako ih bude, bit

će od Federalnog. Povreda vladinih financijskih statuta. Evo što ti velim, dečko, to se dade izbjeći.

— Zaista? — Svi su tvoji prijatelji uz tebe, Johnny. Govorio sam s momcima u

financijskom komitetu i tu s federalnim sucem. Mislim da ovako treba s tim, sudac će preporučiti da čitavu stvar istraži parlamentarna komisija. Čitava će stvar izvjetriti. Treba samo sada pregristi govno. — Starac se nasmiješio, no njegove su se hladne oči suzile.

— Ne mislim tako — rekao je Caldwell. — Da? A zašto ne? — Ne želim biti žrtveno janje. — To je tebi »žrtveno janje«! — Tako izgleda.

Damerest je stajao s rukama zabijenim duboko u džepove hlača, s ramenima podignutim do ušiju, blago nagnut prema Caldwellu, kao da se sprema nešto istaknuti pred senatskom komisijom. — Sranje, sinko, ti si samo prišao s krive strane starim prdonjama iz Wall Streeta. Možemo im zagladiti perje.

— Šaljite ih u materinu. Napenalili su se na First Common otkad moj djed vodi predstavu.

— Znam, sinko. Tvoj otac i ja išli smo zajedno u školu. On je platio ceh za moju prvu kampanju. Ne bih skupio šaku prosa bez njega.

Caldwell je čuo te priče mnogo puta još otkad je bio dijete. — Govna su progonila njega, sad progone mene. Uz to, nisam se uvijek ni slagao sa starim, i to je poznato. Osim toga neću da me itko i u šta gura, i to upravo sada. Nitko si od nas to ne može dopustiti.

Stari se senator nasmiješio svojim toplim, očinskim smiješkom što je prikrivao srce lešinara. Caldwell ga je vidio više no jednom kako se s tim smiješkom izvukao iz guste situacije. Sada ga stari jebivjetar upotrebljava na njemu.

— Samo polako — rekao je senator tiho. — Na trenutak su ti vratima prikliještili jaja.

— Govnarija. Zašto se to dogodilo? — To sam ja zakuhao. — Ništa ti nisi zakuhao, Lyle. Ništa tako krupno. — A što da velim? — Starac je izvadio šareni svileni rubac i obrisao čelo.

— Blagi bože, što je vruće. Uvijek tako griješ? — Posluga to radi — odgovorio je Caldwell. Gurnuo je jednu od staklenih

pregrada i nalet je hladnoga zraka zatresao zastorima. — A, sad je bolje — rekao je senator. — Čuj, baci samo pogled na spise

koje je donio mister Simpson. To bi se tiho sredilo. Možete naprosto otići do federalnog i...

Simpson je odšetao do antiknog pisaćeg stola, otvorio torbu za spise i posegnuo unutra.

— A što će biti s tobom, Lyle? — upitao je Caldwell. — Teško da to dolikuje, da budem s tobom. Mogu učiniti mnogo više ako

ostanem u pozadini. Simpson je bio s objema rukama u torbi za spise. Odvrnuo je čep male

bočice i nagnuo je prema grudi vate što ju je držao u drugoj ruci. — Govorio sam s Tessie — rekao je Damerest. — Čini se da sve to dobro

podnosi. Simpson je izvukao ruku iz torbe. Gruda mu je vate bila u jednoj ruci.

Nalazio se direktno iza Caldwella koji je upravo govorio: — Navikla je već na bacanje blata. Njenog oca samo što nisu spalili na lomači.

Simpson je zakoračio do Caldwella, s rukom u kojoj je bila gruda vate na leđima. Senator se primakao sugovorniku.

— Pokušao sam te uvjeriti. Pokrenuo se naglo i omotao ruke oko Caldwella; prikovao je bankaru ruke

za bokove i oštro ih stisnuo. Zrak je izletio iz Caldwellovih ustiju i nosa.

— Što u go ... — dahnuo je Caldvvell, no nikad nije dovršio rečenicu. Simpson mu je nabio vatu na nos. Kako je udahnuo, oštar mu je smrad kloroforma preplavio glavu i zatupio svijest. Počeo se bacakati i zadržavati dah.

Senator ga je stegnuo još jednom, i jače. Caldwellu je dah izletio napolje. Dahnuo je još jedamput. Mozak mu se paralizirao. Damerest je mogao osjetiti kako se opušta. Stisnuo ga je još jednom. Caldwellove su oči iskočile i zabuljile se u jastučić vate, nalik na oči ustrašene životinje. Tada su podivljale križajući se i raskrižujući se, dok se na koncu nisu zavrtjele pod kapcima. Kad se Caldwell na-prosto slegnuo, Simpson ga je pograbio oko pojasa, okrenuo ga na bok i kroz otvorena vrata odvukao na balkon.

VI

Program je tekao već tri minute kad je crveni telefon počeo bljeskati. Chuck

Graves, kao boza hladni voditelj bio je usred uvodnog segmenta dnevnika. Eliza je digla slušalicu.

— Ovdje Sid iz prijemne sobe. Imamo vrući fleš — Jonathan Caldwell je upravo odglumio lastu sa zgrade First Common Bank. Eno ga po čitavom Market Streetu ... Kola Živog programa su već na putu... To je za sada sve. — Linija se prekinula.

Liza je sjedila poput kipa sa slušalicom smrznutom u ruci. Držala ju je tiho na trenutak, a zatim skliznula iz stolice i potrčala u predvorje, zgrabila crveni telefon na zidu i okrenula broj kontrolne sobe.

— Je li Eddie još tu? Ovdje Eliza, recite mu da je važno . .. Eddie, slušaj — Caldwell je upravo skočio s banke... znam, znam... Već je ubačeno? Možeš li ga dobiti van da ubaciš te pol-minutne segmente? ... Ne brini, preuzimam punu odgovornost... Eddie, ti si srce ... — Objesila je slušalicu i vratila se u dekor.

Dovršili su još dva segmenta i bili u sportskoj rubrici kad je prijemna soba ponovno nazvala i potvrdila da je to definitivno bio

Caldwell. Proslijedila je vijest Grayesu, koji je dao saopćenje na kraju sporta, no nije mu imao što dodati.

Savršeno. To je sve što joj treba. U režijskoj je sobi asistent režije upravo izlazio iz sportskog segmenta. —

Okej ... pripremi Maxa ... i tri, dva, jedan ... i vrti traku, reži kameru tri, reži Wallyjev mikrofon... kamera tri na Lizu. Jee, vidi je — izgleda savršeno u vreći za smeće ...

— Ima najbolje dupe u Bostonu — rekao je Tubby čeznutljivo. — Govorim o njenom licu, Tubby. Trideset sekundi, privucite se malo

Jacksonu ... kamera jedan na vremensku kartu ... izgleda dobro. Ne možeš joj čak ni vidjeti dupe, vidiš da sjedi.

— Vidjet ćeš ga sigurno kad ustane — odgovorio je Tubby. Liza je još uvijek škrabala bilješke, popravke koje će unijeti u završnu

kopiju koju je već dva puta prepisala, djelomično čak i nakon što ju je dala prepisati za monitor. U njoj je urlao adrenalin. U ušima joj je zapucketao glas pomoćnika režije: — Pripremi tri na Lizu, i dajte mi provjeru tona ...

— Hej! Kosa mi je zelena a oči su ... — U redu je. Imamo minutu umetka, i tada smo opet na tebi, Liza, imaš pet

minuta prije komentara. Brzamo oko dvije sekunde ... izgledaš dobro ... i, okej, kamera tri... i četiri, tri, dva, jedan . .. snima se, Liza ... i dajte Lizinu vrpcu ...

Pogledala je ravno u kameru nagnuvši se malo prema naprijed. — Dobro veče, ovdje Eliza Gunn s Posljednjom viješću. Danas u pet i

pedeset osam, dvije minute prije no što smo počeli emitiranje, Jonathan Caldwell, predsjednik i predsjednik upravnog odbora druge po veličini bankarske institucije u državi, pao je ili skočio u smrt sa trideset prvog kata banke koju je njegov otac osnovao prije šezdeset godina. U tri sata popodne, dva sata prije skoka u smrt, intervjuirala sam Jonathana Caldwella u garaži u bostonskom North Endu, i popričala s njim o skandalu koji je njegovu banku doveo gotovo do propasti i obeščastio jednu od politički i poslovno najmoćnijih obitelji u zemlji...

U kontrolnoj sobi, cura s monitora je rekla: — Ljudi, to nema veze s tekstom. Zbilja je odlutala.

Tubby je dobio svrab. — Buck, reci režiseru da joj da dvo-, tro-i četverominutne signale. Ako prijeđe, izgubit ćemo komentar i Stari će mi narezati guzicu.

— Umrijet će od staračke iznemoglosti prije kraja posla — rekao je Buck i zabio prst u dugme režiserova mikrofona.

— Zaista duhovito — odgovorio je Tubby. Zakoračio je prema kontrolnoj ploči i pritisnuo dugme zvučnika: — Liza, sijeci kraj na pola ... potrošila si dvadeset sekundi previše na uvod.

— Izbaci je — kriknuo je Tubby. — Ne mogu je sada, kad je usred priče o — čekaj čas, idemo sad: pozor tri...

i pozor ... — U pizdu, u pizdu! — zaurlao je Tubby. — Već smo prešli za četrdeset

sekundi! Rekao sam pet minuta. Četiri za vrpcu i trideset sekundi uživo na početku i kraju. Zavrni joj dugme. Bacaj je napolje.

— Ne mogu to učiniti, upravo je usred isporuke — rekao je pomoćnik režisera.

— Ne vjerujem joj — prasnuo je Tubby. — Komentar u koš? — upitao je pomoćnik režije. — U jebeni koš! Ne vjerujem joj koliko je crno pod mojim! — Ovo je laćarna stvar, Tubby. — Ne bi joj dao labavu jebu da najavljuje treći svjetski rat, dao sam joj pet

jebenih minuta, a vidi što radi... Jebe po tavanu kao da radi polsatni okrugli stol, za ime nebesa.

— Pri kraju je — rekao je pomoćnik režisera. Zabio je dugme. — Chuck, upravo smo na tome, zato se vadi brzo. I evo je ... idemo, četiri,

tri, dva i van ... i drži treću, Chuckov mikrofon ... U studiju, Grayes je servirao svoj uobičajeni povjerljivi smiješak. — To su

bile vijesti — rekao je. — Charles Grayes vas pozdravlja, vidimo se u jedanaest. Pomoćnik je režisera kvrcnuo prekidače i potonuo u stolicu. — To je bila bomba —uzdahnuo je u mikrofon.

— U govna! — urlao je Tubby Slocum. — Rek'o sam joj pet minuta. Jeste li vidjeli kako joj je dao minutu, i tada još pola? A ona samo naprijed. Minutu i dvadeset i dvije sekunde preko ruba. U pizdu! — Izletio je iz kontrolne sobe.

Liza je skupila svoje stvari i namignula Grayesu. — Jako dobro — rekla je. Grayes se nasmiješio. Bio je u poslu već dvanaest godina i znao na prvi

pogled što je vruć komad novosti. Kad je izašla iz studija, Tubby ju je već čekao. Zagegao se kraj nje dok je

ona divovskim koracima zagrabila prema svojoj sobi. — U materinu, — prasnuo je debeli — rekao sam ti pet minuta. Razvukao

sam se da ti dam tih pet minuta. Pet... ne više od šest. — Lice mu je imalo boju kuhanog jastoga. — Od sada na dalje, ja ću ti... Naglo je zakočila, i Tubby je jedva izbjegao da je ne pregazi. — Tubby? — Daa? — Je li bila bomba? — Kakve to veze ... — Je li bila ili nije? — To nema veze. Bitno je da sam ja producent toga posranog programa. Ne

mogu se natezati s mladim talentima i... — Tubby? — Što sad, za ime božje? — Je li bila bomba? — Dobro, bila je bomba. Znaš da je bila bomba. — Napravila čudo od programa, je li tako? — Lizzie ... — Eliza, Tubby ... E-liza. Ćao. Poslala mu je poljubac i ušla u sobu, zalupivši vrata za sobom. — O, jebi ga — rekao je Tubby bespomoćno. Okrećući se prema studiju,

povikao je prema njenim vratima: — Biti ovdje producent isto je kao pokušati napraviti brodvejski šou s mutavcima.

Telefon je zvonio kad je ušla u sobu. Bacila je podložak i bilješke na stol, duboko udahnula, zapiljila se u telefon i zapalila cigaretu.

K vragu, pomislila je, to se ne da izbjeći. Podigla je slušalicu. — Ovdje Gunn — ispalila je. — Vrlo lijepo — rekao je glas. Howeov. Duboko, tiho, očinsko brujanje.

Nikad ga nije podizao i samo je rijetko izražavao bijes. Nije bilo potrebno. — Slušajte, mister Howe, zaista mi je žao. Nisam mislila biti gruba... — Dušo draga, bio sam novinar čitavog života. Nisam naslijedio posao,

stvorio sam ga. Sam samcat. I dosta mi je jedan pogled da vidim što je dobra stvar. Iako moram reći da duboko žalim za Johnnyjem Caldwellom. Bio mi je dobar prijatelj. Ali svejedno, nisam zbog toga zvao. Imam jedan posao o kojem bih volio da razmislite.

Pokušala je ostati hladna. Charles Gordon Howe naziva nju. — Posao?

— Ne unutar redovitog. — Mislite me izvući iz programa? — Da. — Na kako dugo? — To zaista mnogo ovisi o vama. Jeste li slobodni baš sada? Dat ću vam

svoja kola da vas dovezu. — Ali čujte, mister Howe, radim na isljednim reportažama već gotovo tri

godine, i stekla sam reputaciju. Napustiti program sada... — Konac rečenice ostao je visiti u zraku.

— Mmmm. — Duboko brujanje. Sekunde tišine. Postajalo joj je neudobno. — Promatrao sam vas vrlo pažljivo... Mogu li vas zvati Liza? — E-liza, no svi tako vele. — U redu, Eliza. Mislim da ste možda najbolji televizijski reporter kojeg

imam. To je razlog zbog kojega želim razgovarati s vama. Naravno, bit će i jedan mali dodatak ...

— Ne radi se o novcu — odgovorila je brzo. — Mislim, hoću reći, naravno da je novac važan. Nego je to, ljudi vas brzo zaborave. Tri mjeseca, i neće ni znati tko sam. Kako će to dugo potrajati?

— Ne znam — odgovorio je Howe. — Što znate o Francisu O'Hari? — Franku O'Hari? Reporteru? — Njemu glavom. — Pa... dobro, znam da je bio nominiran za Pulitzerovu nagradu i mimoiđen.

Bio je u obavještajnoj nekoliko godina prije no što je postao reporter. I ovaj ... napisao je pred par godina tu jaku seriju o CIA-i za washingtonski »Post« ...

— Nije loše — prekine je Howe. — Nisam znala da sam na kvizu. Howe se zasmijuljio. — Ray Pauley mi je rekao da ste žestoki. — Što je s O'Harom? — upitala je. — Da najprije sredimo pitanje nagrade. Što želite? — Ne znam kakav je posao. — Recimo... bit ćete izvan programa dva mjeseca. Što smatrate da je

dostojna naknada za dva mjeseca emitiranja? — Htjela bih prekomandu u New York... ili Washington? — Smatrate da ste spremni za New York... ili Washington? — Znam da jesam. — Pauley vas ne bi želio izgubiti. — Vi ste pitali mene, mister Howe. Ne mislite da sam spremna? — Okej, možemo o tome razgovarati. Eliza je progutala knedlu. Naprosto tako, prekomanda u New York. No što

treba učiniti zauzvrat? — Dakle ... što je s O'Harom? — Želim da ga nađete i u moje ime predate poruku. — Nađem? — nasmijala se. — Zar se izgubio? — Upravo to, Eliza. U bijegu je. CIA ga već gotovo godinu dana pokušava

ubiti.

VII Kinugasa-Yama je brdo što se blago uzdiže na sjevernom rubu golemog

Parka šoguna u Kyotu. Duž njegova vrha teku redovi nježnih borova, i kad vjetar puše sa zapada i borovi se svijaju pred njim, brdo nalikuje lavu s velikom raščupanom grivom što čuči kraj parka kao da želi zaštititi to najdostojanstvenije mjesto Japana.

Tri četvrt kilometra od brda je Tofukuji, najviše i najsvetije šintoističko svetište u zemlji. Uzdiže se pet katova, i svaki kat ima krov profinjeno svinut prema nebu, krov koji simbolizira jedan od elemenata — zemlju, vjetar, vatru, vodu i zrak — a nad svime je usiljeni vrh, čijih devet prstenova izdubljenih u visokom vretenu predstavljaju devet nebeskih krugova.

Govori se da je stjenoviti vrt što leži između Tofukujija i obližnjeg Ryoan-jija najsavršeniji kamenjar što postoji i da je danas točno onakav kakav je bio u šesnaestom stoljeću kad su ga oblikovali šintoistički svećenici.

Bio je pust, ako se izuzme neki starac što se nagnuo nad dugačke grablje, pažljivo čisteći i namještajući svaki šljunčić u kamenom vrtu. Nije podigao pogled kad je Bliza prošla kraj njega.

Lagana je proljetna kišica padala ranije ujutro, no sada je stala i studeni je zapadnjak mrsio grivu Kinugasa-Yame. Eliza je žurila kroz vrt, ne usuđujući se potrošiti ni minutu za uživanje u njegovoj ljepoti. Kimura je obećao da će se naći s njom u jedanaest i trideset, a sad je već prošlo dvanaest i pet. Federi su joj bili prvi put navinuti otkako je prošli tjedan njen avion sletio na aerodrom Honeda.

Sada je već sedam tjedana kako je na tragu. Vrijeme je istjecalo. Za tih je sedam tjedana iznazivala, izdopisivala i proputovala polovicu svijeta slijedeći O'Haru do Kariba i Meksika, južno do Buenaventure u Kolumbiji i istočno do Recifea u Brazilu. Zavinula je natrag do Maracaiba i vratila se u Sjedinjene Države. Slijedila je hladni trag zapadno do Seattlea i odatle do Vancouvera, pa onda ponovno na jug do San Francisca.

Njegov je trag bio slabašan, krivudav i izluđujući. Promijenio je ime pol tuceta puta; u Južnoj je Americi bio Solenza; u Kanadi Carnet; na Zapadnoj obali Barret. Eliza je iskoristila veze Howeovog imperija s carinarnicama, pasoškim biroima i desetkom najvećih zrakoplovnih kompanija. Dvaput je izgubila trag, samo da bi ga potom nanjušila negdje drugdje. Slijedila je stare prijatelje, novinske pajdaše, umirovljene obavještajce, čak i jednu ili dvije od njegovih bivših cura.

Nalikovalo je pričanju o duhovima. Prijatelji su bili lojalno nijemi. Neprijatelji su, čini se, ispustili trag. No Gunnova je znala biti nemilosrdna u svojoj upornosti. Ova se isplatila u vidu mrvica i komadića informacija. Kako se trag produživao, ukrižavao, nestajao i iskrsavao, tako je njegov dosje postajao sve deblji. Pa ipak je, i nakon sedam tjedana, osjećala da o njemu zna tek malo više od onog što je imala na papiru.

Generalije. I točka. Zapamtila je svaki redak, vrebajući na neki slučajni trun informacije koji bi

se mogao spojiti s nečim što već zna i dati joj dragocjenu smjernicu. Francis Xavier O'Hara: Rođen u San Diegu, 21. prosinca 1944. Otac:

viceadmiral u američkoj mornarici kome su dva razarača pod nogama raznijele kamikaze na Okinavi. Službovao nakratko u San Diegu na početku 1944. Majka: doktorat iz jezika i povijesti, Cambridge. Umrla kad je O'Hara imao četrnaest godina. Otac komandant američke pomorske baze u Osaki, Japan, pet godina do umirovljenja; ostao u Japanu nakon penzioniranja do smrti 1968. godine. O'Hara završio američku gimnaziju, Osaka, 1963; tokijsko sveučilište (smjerovi: jezici i povijest) 1967; diplomirao istočnjačku filozofiju 1968. Trenirao kendo, tai chi, karate i šintoističke discipline. Hobiji: ronjenje, karate, kendo, šah, mikado i psi, posebo akite, vjerojatno zato što potječu iz Japana. Nadimak: japanski ga prijatelji zovu Kazuo. Stupio u američku mornaricu kao potporučnik 1968, ušao u mornaričku obavještajnu službu i prebačen u CIA-u 1970; specijalnost: kontrašpijunaža, također sudjelovao u tajnim akcijama. Povukao se 1975. Slobodni reporter specijaliziran za isljeđivanje od 1976. do 1978. Otišao u ilegalu ubrzo nakon objavljivanja u washingtonskom »Postu« serije o ilegalnim tajnim operacijama CIA-e u Africi, Aziji i na Karibima.

Bilo je tu i nekoliko privatnih informacija — od učitelja, mornara koji su služili s njim, agenata koji su ga poznavali, od dvije žene s kojima je nakratko živio u dva različita navrata. Znalo se također i za broj šešira —'57, broj cipela — 44, težinu — 73, visinu — 178, boju kose — riđu i očiju — zelenu. Bez ožiljaka. Uobičajene stvari koje izbiju nakon kompjuterske analize.

Generalije. Pa ipak, što je više o njemu doznavala, bila je sve odlučnija da ga nađe. I tada je došlo do preloma. Pas je bio taj koji ga je izazvao. Razgovarala je s nekim starim O'Harinim prijateljima u San Franciscu,

Donom Smithom, izvršnim urednikom lokalnog »Croniclea«, i njegovom ženom Rosom koja je bila s baletnom trupom. Bili su srdačni, no nisu vidjeli O'Haru ni čuli za njega već godinama. Mnogo ih je više uzbuđivao njihov novi štenac. Dar od prijatelja. Pasmine akita.

Instinkti su joj naćulili uši. Provjerila je kod Američkog kinološkog saveza. Željela bi nabaviti akitu. Mogu li joj kazati tko je uzgojitelj Smithovog psa?

Mogu, no trebat će im nekoliko dana. Tada je stigla obavijest od kinologa. Pas se oštenio u Kyotu. Ime oca je

Kazuo. Ime joj je trznulo živcem. Vratila se svojim bilješkama. Kazuo je bio O'Harin japanski nadimak. Kao vlasnik psa bio je naveden Akira Kimura. Kyoto je gotovo predgrađe Osake, gdje je O'Hara proveo najveći dio mladosti.

Prokunjala je put preko Tihog oceana, očajnički pokušavajući preletjeti Fodorov turistički vodič Japana i englesko-japanski rječnik. Bila je umorna kad je napuštala San Francisco; u trenutku slijetanja u Tokio, deset sati kasnije, bila je iscrpljena; poljuljana zonalnim vremenskim pomakom, bolesna od loše hrane, izmučena nedostatkom sna i razdražena frustracijom.

Što do đavola radi ovdje? U stranoj zemlji o kojoj ništa ne zna, odsjedajući u ryokanu, tradicionalnom japanskom hotelu umjesto u velikom američkom apartmanu. Tisuće milja daleko od kuće. Sama. U potjeri za duhom.

Užasan, Elizo, način napredovanja. Nije se čuditi što je O'Hara izbjegao tucetu love žednih plaćenih ubojica. Bio je neuhvatljiv kao san. Uz to još i ružan

san. Ako je O'Hara živ, a po tom pitanju zaista nije bila previše sigurna, onda

mora biti ovdje. Osjećala je to. Bilo je to posljednje preostalo mjesto na svijetu gdje bi mogao naći utočište.

U utorak je obavila prvi od devet telefonskih poziva Kimuri. Kimura je bio japanski profesor koji je podučavao filozofiju i borilačke vještine na Američkoj školi. Utrošila je nekoliko telefonskih razgovora da bi doznala da je majstor šintoa i da živi u Kyotu. Dobila je telefonski broj na kojemu može ostaviti poruku. No, upozorili su je, Kimura-san je pomalo čudan, ponekad ne odgovara na telefonske poruke.

Kad je napokon nazvao u četvrtak ujutro, Eliza je rekla: — Željela bih nabaviti jednu akitu. Neki prijatelji imaju štene što su ga

dobili od vas. Smithovi iz San Francisca? Odgovorio je odsječno. — Nemam prijatelja u San Franciscu. To je nekakva

zabuna. — Dobili su psa od vas, prema podacima kinološkog saveza. Uslijedila je duga pauza, i tada; — Gospođice Gunn, vas ne zanima pas. Bila je zbunjena otvorenošću. Tada je odlučila da uzvrati na isti način. —

Molim vas, dozo, ja sam novinar s jedne američke televizijske stanice. Pokušavam naći Franka O'Haru, Mi smo kolege, O'Hara i ja.

— O'Hara-san ima mnogo kolega:, no prijatelja manje nego mjeseca u godini — rekao je glas na drugom kraju žice. Bio je to tih glas, gotovo šapat — engleski je bio savršen, dikcija besprijekorna — pa ipak je u njoj izazvao nemir.

— Imam dobre vijesti za njega. Molim vas da se vidimo, da razgovaramo. — Već sam čuo tu priču. Ipak ima jedna razlika. Vi ste žena. Nikad ranije

nisu poslali ženu. — Molim vas, samo da razgovaramo. Ako mi ne povjerujete, izgubili ste

samo sat ili dva svog vremena. — Nisam čak ni rekao da znam gdje se nalazi. Bio sam jedan od njegovih

učitelja u gimnaziji. Bilo je to... — Zastao je na trenutak, pokušavajući se prisjetiti. — ... prije sedamnaest godina — rekla je Eliza. — Maturirao je u ljeto 1963. — Hai. A ja imam preko sedamdeset. Sumnjam da vam mogu biti od

pomoći. — Dozo, Kimura-san. Očajna sam. Samo da popijemo čaj zajedno. Uvjerit

ću vas da sam iskrena. — Imate denwu u svojoj sobi? — Hai. — A broj? — Uh... evo, 82-12-571. — Nazvat ću vas. Konnichi-wa. — Veza se prekinula. — Pu, k vragu — rekla je i objesila slušalicu. Otišla je do prozora i

odgurnula krilo; zagledala se u mladog vrtlara, s kosom podvezanom tenugui vrpcom, kako grablja pješčani vrt pred njenom sobom, skupljajući svaki list i grančicu, sve dok žutosivi otočić okružen mahovinom nije ostao savršeno čist. Radio je bešumno i prividno bez napora. Vratila je pogled na telefon. Boljela su je

križa i došla joj je želja da se spusti do ofuroa i okupa, no bojala se da će propustiti poziv. Eliza je već na početku putovanja svladala stid pred javnom kupkom. Sad je otkrivala da topla voda ne samo što djeluje pomlađujuće već i pročišćava mozak i pomaže misliti.

Prošlo je pola sata — i ništa. Razbašurila je vatirani futon i legla na nj, no svijest joj je bila preaktivna da bi mogla zadrijemati.

Kad je telefon napokon zazvonio, podigla je slušalicu prije drugog signala. — Da... ovdje Eliza Gunn.

— Miss Gunn, ovdje doktor Kimura. Primit ću vas, ali samo nakratko. I to mora biti danas. Možete li odmah krenuti?

— Da. Istog časa. — Kolodvor je deset minuta zapadno od Hishitomi Ryokana. Možete uzeti

lokalni vlak od ekija na glavnoj liniji San'in i sići na stanici Hanazano. Odatle je samo nekoliko blokova do hrama Tofukuji. Dočekat ću vas u dvorani Ashikaga šoguna, tik do hrama. Sada je devet četrdeset pet. Do jedanaest i trideset imate obilje vremena.

— Hvala vam — rekla je iskreno. — Arigato... mnogo vam arigato. — Nemate mi još ni na čemu zahvaljivati, Gunn-san. Sayonara. — Sayonara, doktore Kimura. Vrtlar, koji je grabljao prema grmlju pred Elizinom sobom, naglo se okrenuo

i napustio dvorište. Sišao je niz predvorje i zakucao na vrata. Otvorio mu je krupan muškarac s bradom. — Što se zbiva, Sammi? — upitao je.

Vrtlar je unišao. — Upravo odlazi — rekao je presvlačeći se u crnu trenirku i tenisice.

— Bravo — odgovorio je krupni muškarac. — Dat ću joj još nekoliko minuta. — Sammi se preodijevao brzo, ali se nije brinuo da bi je mogao izgubiti. Znao je kamo ide. Kad je napuštala hotel, on je bio u obližnjem salonu pachinkoa, japanskih automata za igru. Promatrao ju je kako prolazi i zatim pričekao nekoliko minuta prije no što je krenuo. Više ga je zanimao čovjek koji ju je slijedio.

VIII

Za vrijeme dvadesetminutne vožnje od Osake, Eliza je dokono listala jednu

od svojih putopisnih knjiga, no period joj je koncentracije bio poput amebinog. Da li je Kimura mota? Ili se napokon približava kraju dvomjesečnog mučnog posla? Prelijetali su japanski krajolici, smućujući mozaik sastavljen od bujnih zelenih farmi razdvojenih minijaturnim šumama. Znala je vrlo malo o Kyotu, osim da je bio prijestolnica Japana za vrijeme vladavine šoguna, vladavine koja je potrajala tisuću godina, i da ga mnogi zapadnjaci smatraju najljepšim gradom na svijetu. Ipak je obratila malo pažnje na ljepotu divovskog toriija, slobodno stojećih japanskih vratiju, dok je ulazeći u park prolazila kroz njega. Mogla je vidjeti Tofukuji kako se uzdiže iznad drugih pagoda; požurila je prema njemu. Kipovi šo-gunskih ratnika čučali su u sjenama zakrivljenih streha hramova i vrebali ispod cedrova i borova. Zemljište i kameni vrtovi bili su savršeno isfrizirani, i činilo se da je svaka zgrada, svako drvo, ribnjak ili vrt savršeno postavljen i doveden u

sklad s prirodom. Kišni su oblaci sad već prošli i sunce je kupalo središte perivoja. Kad je stigla do vrta Tofukujija, područje je bilo napušteno i mirno.

Povjetarac je tiho šumorio kroz krošnje cedrova i jela. Odnekud, iz unutrašnjosti jedne od građevina, čula je tiho cinkanje eolskih zvona. Riba je skočila u jednom od ribnjaka. Tada je ponovno zavladala tišina.

Dvorana je šoguna bila mala, tamna i odbojna, smještena kraj glavnog hrama, zastrašujuće i neobično mjesto, izvan konteksta aure što je obavijala ostatak perivoja. U njoj su bila, kao da žele sačuvati njenu mračnu svjetlost, dva dugačka reda drvenih kipova Ashikaga šoguna, šesnaestorice njih posjednutih jedan nasuprot drugome, dok su im se divlje staklene oči žarile u sumračnom osvjetljenju. Ušetala je plaho u dvoranu, priškiljivši oči da bi se navikla na tamu; zagledavala je nervozno s jednog reda na drugi dok je hodala niz sjajno uglačani drveni pod i dok su joj pete šuplje tuckale, dok se napokon nije popela na prste i požurila na drugi kraj prostorije. Osjetila se olakšano našavši se napolju. Stajala je pod zakrivljenim krovovima pagode Tofukuji pitajući se bi li bilo svetogrdno zapaliti.

Iza nje, u zamračenoj dvorani ratnika, nešto se pomaknulo. Iza jednog je kipa iskoračio muškarac čije su se podmukle očice žarile gotovo jednako divlje kao i ahati na licima statua. Primaknuo se, zatim se konačno zaustavio očekujući nešto, nepomičan kao i kipovi što su ga zaklanjali. Neki se čovjek približavao Elizi s druge strane kamenog vrta. Čovjek među kipovima povukao se još dublje u sjenu.

Bio je to Japanac staroga kova, uspravan i ponosan, sa nježnom bradicom i kuštravom kosom boje snijega, s kožom gotovo prozirnom od starosti, te se činilo da su mu celofanom omotali lomne kosti kako bi ih zadržali zajedno. Na sebi je imao tradicionalni kimono od tamno modre svile, zori sandale, širok i ravan slamnati šešir što je djelovao kao pladanj; sobom je nosio kišobran kojim se služio kao štapom. Došao je do Elize tiho, kao da hoda po jajima, i zaustavio se pred njom. Bio je viši no što je zamišljala da bi mogao biti. Zastao je na trenutak spustivši pogled prema njoj.

— Dakle, Gunn-san, ne izgledate baš jako opasno. — Ja? Opasno? — nasmijala se. — Upravo sam protrčala kroz taj muzej

figura kao četverogodišnja klinka kroz tamu. Znala je da japanski biznismeni običavaju izmjenjivati posjetnice i zato mu

je ponudila svoju. Kimura ju je na trenutak pogledao i zatim sklonio u nabor svog kimona. — Žao mi je, nemam posjetnice — rekao je, i zatim, promatrajući je svojim blijedim smeđim očima, dodao: — Svakako ste zgodniji od ostalih koji su došli tražiti Kazua.

— Vjerujte mi, ja sam Eliza Gunn i radim za WCGH u Bostonu, i došla sam zato što sam O'Harin prijatelj.

— Da? A kako dugo poznajete O'Hara-sana? Ugrizla se za ugao usnice. — Ovaj, ja zapravo i ne znam O'Haru. Osobno,

mislim. Ipak, znam mnogo o njemu. Imam poruku za njega, pismo od Charlesa Gordona Howea. On je jedan od najuglednijih ljudi u struci.

— Čuo sam za Howea. Priča se da je pošten. — U svakom slučaju, hvala i na tome.

— To ništa ne dokazuje. — Ako bi se samo sastao sa mnom, mogla bih mu kazati koga da nazove i

provjeri pismo. — Nisam rekao da znam gdje se kreće O'Hara, vaš prijatelj. — Okej, znači da sam pretjerala. No ako znate kako se možete spojiti s njim,

recite mu da je važno da me vidi, u redu? Šetali su duž obale jednog od mnogih ribnjaka u perivoju. Studeni je vjetar

puhao preko vode, podižući maglu što se kovitlala među mahovinom obraslim stijenjem uz obalu.

— Čak i kad bih znao gdje se O'Hara-san nalazi, bio bih vrlo oprezan kad bi mu trebalo bilo što prenijeti — rekao je Kimura. — Kad slijepac slijepca vodi, obadva padaju u jamu.

— Pretpostavimo da vam velim da su poništene sankcije protiv njega. U tom slučaju nema više opasnosti.

Starac nije pokazao nikakvo iznenađenje. — U šintoističkoj filozofiji — rekao je — postoji izreka: 'Čovjek koji se nađe s ponorom sprijeda i straga mora sjesti i pričekati.' Učiniti pogrešan korak u opasna vremena znači zazivati propast.

— Ali velim vam, opasnosti više nema. — Za to će trebati mnogo dokaza. Onaj kojega zovu Fuyu-san, Čovjek-zima,

ima srce lasice i jezik vrane. Prije bih povjerovao kobri. — Pa u tome i jest stvar. Čovjek-zima je neutraliziran. Sada je potpuno

nemoćan. Mister Howe je taj koji daje garancije. — Što je poboljšanje. — Dakle, trebam najprije vas uvjeriti — je li u tome stvar? — Budući da moram biti papiga, morate me najprije naučiti govoriti. Eliza se zaustavila i zagledala nekoliko sekundi u starca. — Mislim da sam

ovu shvatila — rekla je. — Ali nisam sasvim sigurna. Reći ću vam istinu, muku mučim s vašim epigramima. Ne možete li naprosto kazati što mislite?

Kimura se nasmijao i zatim kimnuo glavom. — Moj mi je vlastiti unuk postavio isto pitanje. Teškoća je u pokušaju da se simbolizam naših riječi interpretira određenošću vaših. Je li »određenost« prava riječ?

— Zvuči mi okej — odgovorila je. — Ali još uvijek nisam sigurna da sam uhvatila bit.

Kimura se zaustavio. Oči su mu postale toplije, no još su i sad bile oprezne. — Mudar čovjek izražava svoju istinu simbolima. Vi morate sami izabrati što je kazao. — Ponovno je bacio pogled na nju. —Što je istina za mene ne mora nužno biti i istina za vas.

Sunce je kliznulo za oblak i vjetar je postao hladniji. Protrljala je ruke i stresla studen s ramena.

— Zima vam je? — Pomalo. — Idemo. Shokintei je tu blizu. Mnogi misle da je to najljupkija čajana u

Japanu. Odveo ju je od glavnog hrama, preko podšišane tratine i kratkog pješačkog

mosta sve do jednokatnice sa slamnatim krovom i cinober zidovima. Iznutra, lokal

je bio besprijekorno čist, s lakiranim podovima pokrivenim tatamijima, japanskim hasurama. Ostavili su cipele kod vratiju i sjeli alaturka na zabuton jastuke kraj niskoga stola. Prostorija je bila uzor stroge ljepote. Klizna su staklena vrata bila otvorena prema parku, a jedini je ures bila tokonama, niša taman dovoljno velika za oslikani svitak i vazu sa cvijećem. Soba je bila hladna, no udobna. Poslužiteljica se pojavila i preuzela narudžbu. Nije bilo nikog drugog u čajani.

— Dakle, vi znate mnogo o O'Hari, ne? — upitao je Kimura. — Nisam se bavila ničim drugim već gotovo dva mjeseca — rekla je i

izrecitirala litaniju. — Ne želim vas uvrijediti, Gunn-san, ali vi ne znate O'Haru, vi znate o

njemu. Da bi se vuk uhvatio, treba ga razumjeti. — Evo vas opet. Poslužiteljica je došetala kao na jastučićima i donijela im čaj, a zatim ih

napustila podjednako nečujno. Eliza je pričekala da ode i tek onda nastavila razgovor. — Njegovi prijatelji ne žele govoriti o njemu, a njegovi neprijatelji nemaju ništa o čemu bi mogli pričati — rekla je.

— Dobro je da to znam. — Onda kako da doznam išta o njemu? — Vi znate da je došao ovamo kao mladac. Ali vi ne znate da je s njim bilo

vrlo teško u početku. To nazivamo chiisai. To bi u Americi značilo »mali noževi«. Jedan od onih koji su u uličnim bandama. Prva je godina bila vrlo teška. Ali bio sam uporan i postali smo prijatelji i nakon toga je Kazuo bio kao prazni čabrić koji samo čeka da ga napune.

— I vi ste to učinili. — Ja sam samo pribavio vodu. On ga je napunio. — Bili ste mu učitelj. — Jedan od njih. Pokazao sam mu put. Učio je vrlo brzo. Postao je majstor

tai chia i tada produžio na higaru, što je vrlo težak oblik mentalne discipline i obrambenih pokreta. Vidio sam ga kako stoji kao ptica, na jednoj nozi, šest sati ne trepnuvši okom niti pomaknuvši njime. Dosegao je najviši stupanj higare, koji je poznat kao higaru-dashi. To je teško točno prevesti. Mislim da biste to vi nazvali... ples otrovnice. A ja sam ga vidio kako postiže stanje prazne svijesti za nekoliko sekunda naprosto osluškujući glasanje vjetra.

— Stanje prazne svijesti? — To je vježba iz Zena, oblik meditacije koji čisti mozak i oslobađa čovjeka

svake misli. Postiže se koncentriranjem na neki istaknuti zvuk. Zvono, ili mantru, hinduističku himnu koju čovjek sam izgovara. Kod nekih, taj proces može potrajati satima. O'Hara-san može postići stanje prazne svijesti u nekoliko sekundi koncen-trirajući se na bilo kakav zvuk, čak i na cvrčanje cvrčka. Kad postigne takvo stanje, može zapamtiti čitave stranice naprosto zurenjem u njih. One se pretvaraju u slike u njegovu mozgu.

— Mi to zovemo fotografskom memorijom. — Oprostite ... dozo... fotografska je memorija talent koji se stiče rođenjem.

Prazna svijest se mora naučiti. O'Hara nije samo naučio, već je postao i majstor. A njegov kablić još uvijek nije pun.

— Zvuči kao da je on nekakav mistik. — On je naprosto čovjek od časti koji je shvatio da mudar čovjek sve traži u

sebi. Neznalica sve preuzima od drugih. — Ja to zovem instinktom. Kimura je razmišljao nekoliko trenutaka o tome i napokon rekao: — Previše

pojednostavljeno. — To je veliko razočaranje — rekla je. — I to nakon toliko vremena. A što

donosim, dobre su vijesti. — Ili najlukavija zamka do sada. — Vjerujte mi, nisam baš jako domišljata, a sasvim sigurno nisam ni

mamac. — Da to objasnimo na drugi način. Vidjeli ste onaj tamo kameni vrt. Stvorili

su ga budisti prije četiri stotine godina. Sve je u njemu imalo svoje značenje, način na koji je postavljeno kamenje, način na koji su ga grabljali, razmještaj velikih gromada, onog što zovemo kamenini lađama. Samo je mali njihov dio vidljiv, ostatak je pod zemljom, tako da možemo samo zamišljati što je tamo. Želim vjerovati u ono što vidim i čujem, ali ne mogu se oglušiti na ono što zamišljam.

Elizi su se objesila ramena. — U redu — rekla je — no pretpostavimo da vam pokažem dokumente. To

bi dokazalo da je slobodan. — No rekli ste da su spisi samo za Kazuove oči. — Došla sam ovamo da bih prenijela poruku O'Hari. Ako prvo vi morate

vidjeti pisma, onda ću tako i postupiti. — To mi se čini logično. Srknuo je čaj i oprezno vratio šalicu na tanjurić. — Taj mora da je vrlo

moćan, taj s porukom za O'Haru. — On to i jest. Dovršio je čaj i obrisao usta i tada, vrlo naglo, ustao. — Hoćete li danas biti kasnije u svom ryokanu? — Da, da! — Moram razmisliti o tome, Gunn-san. Imate vrlinu koju cijenim. Naivni

ste. To će mi pomoći u razmišljanju. Sayonara. — Naklonio se, okrenuo i napustio čajanu.

— Dakle, što se od mene očekuje — zazvala je za njim — da naprosto sjedim i čekam?

Mahnuo je prema njoj kišobranom ne okrenuvši se. — Bolest se može izliječiti. Sudbina je neizlječiva.

— U vraga, što bi ta trebala značiti? No on je već otišao. Dan se okrenuo u lijep i topao, i sad kad je kušnja susreta s Kimurom već

bila za njom, Eliza se odšetala natrag do ekija, prizalogajivši usput — naručila je zdjelu sobe, neku vrstu heljdinih rezanaca što su popularni po čitavom Japanu. Služila se štapićima kao pravi stručnjak. Sada, dok je otvarala vrata svoje sobe, po prvi put je osjetila da će možda, no samo možda, uspjeti pronaći neuhvatljivog O'Haru.

Znala je da nešto nije u redu prije no što je ušla, zato je stupila u sobu vrlo oprezno. Činilo se kao da je još netko s njom unutra. Mogla je s vratiju vidjeti čitavu sobu. Vrata ormara bila su otvorena, kao i vrata umivaonice.

Provjerila je što se vani zbiva. Vrtlar je plijevio korov s tratine u pravokutniku stvorenom jednokatnom gostionicom. — Shitsurei shimasu — rekla mu je.

On je podigao pogled i nasmiješio se. Bio je mlad, vrlo pristao, neobična kombinacija Istoka i Zapada, sa svojom tenugui vrpcom oko čela i Adidas tenisicama. Uzela je Berlitzovu knjigu konverzacije i pažljivo izgovarajući svaku riječ upitala ga govori li engleski: — Eigo o hanashimasu ka?

Ovaj je odmahnuo glavom. — Zaboravi — rekla je i vratila se unutra. Zaključila je da je to zakašnjela reakcija na sva uzbuđenja. Malo manije

proganjanja, i zašto ne? Bio je to suludi dan. Trebao joj je jedan silazak do ofura i opuštanje u toploj kupki. Tada je ugledala putni kovčeg položen na futon.

Curo, toga nije bilo kad si odlazila. Možda pospremačica? Zašto je onda otvoren? Došla je do njega i vrlo oprezno podigla poklopac. O'Harin je dosje bio na

vrhu, složen vrlo uredno, ali ne na mjestu gdje ga je ostavila. A na njemu, komadić papira. Poruka je glasila: .

Dajte to taksistu, on će vas odvesti na pravo mjesto.

Krenite u 7 i 30. Trebat će vam 30 minuta. Idite do mola na

kraju prizemlja. Pirotehnika Crveni zmaj. 8 uveče.

Adresa je bila ispisana znakovima. Moćno.

IX

Kimura je polako šetao kroz perivoj, pokraj topaznih vrtova i ribnjaka

ženskog stila, koji su bili čudesno bujni i zeleni čak i u tako rano proljeće. Išao je prema gradu. Kraj njega protapa svećenik iz hrama Tenryuji s brda Hiei, krećući se putem kroz niz visokih japanskih čempresa, započinjući usamljeničku duhovnu vježbu, Hod od tisuću dana, za koju zen-budisti vjeruju da će im dati posebne moći. Tisuću dana odricanja za koje budisti vjeruju da će im razotkriti tajne moći žena.

Kimura se dobro sjećao svojih duhovnih vježbi. Tri puta je prošao Hod od tisuću dana, i čak se i sada živo sjećao tih vremena. Posljednji je put bio nakon što mu je umrla žena. U to mu je vrijeme bilo pedeset pet godina, i za te je tri godine prohodao gotovo dvadeset tisuća kilometara, prosjačeći hranu kao što je običaj. Mistično je putovanje ublažilo bol zbog njezine smrti.

Stalno je se sjećao, i stvari koje su mu bile najdraže na svijetu neprestano su ga prisjećale na nju: njihova unučad; veliki hram Kinkakuji, gdje su se prvi put sastali i koji je u međuvremenu do zemlje spalio neki umobolni budistički redovnik; divovska žalosna višnja u perivoju Maruvama pod kojom ju je zaprosio, kao i srebrno-zlatni svitak Lotos sutre, u kojemu su bili sadržani osnovni tekstovi

Tendaja, konačnog Budinog učenja, i nad kojim je proveo tri dana u meditaciji prije no što je postao majstor higaru-dashija.

Perivoj je bio pun toplih sjećanja, i kad je prošetao kroz divovski torii i napustio ga, njegove su sretne misli bile okrenute bogovima.

Prošao je kraj razvučenog Hotela International i Američkog kulturnog centra i produžio prema četvrti Gion, tri kilometra dalekoj. Bio je to starinski svijet, svijet koji je volio. Uličice su bile stare, besprijekorno čiste i ograđene visokim plotovima od bambusa, dućančići su bili vjerni arhitekturi šesnaestog i sedamnaestog stoljeća. Ovdje, među ljudima koje je poznavao najbolje na svijetu, kjotsko se narječje još nije bastardiziralo i još je vladala harmonija i simetrija kuća i ljudi koji su živjeli u njima.

Nije otišao ravno kući. Umjesto toga se okrenuo i krenuo niz bambusom ograđenu uličicu do kuće što je bila uvučena u odnosu na druge kuće u ulici. Bila je to lijepa zgrada, dvije stotine godina stara i savršeno uščuvana; njena je rukom izrađena rešetkasta struktura bila nauljena do sjajna.

Vlasnica je kuće bila znana kao Mama Momo, Majka Breskva, zato što joj je put još i sad bila glatka, nenaborana i čista, unatoč olujama njenih šezdesetak godina. Kimura je znao Mamu Momo od godine iza ženine smrti; bila je stari prijatelj, pun razumijevanja.

Dolazio joj je u kuću dva puta tjedno i svaki put donosio 5.112 jena, što iznosi 22,54 dolara, u vrećici od rižinog papira koju je rukom oslikao jedan od umjetnika u jednom od njegovih kurseva kendoa. I svaki put bi ona pričekala da ode u stražnji dio kuće i tek onda otvorila vrećicu i prebrojila novac.

Pošao je niz hodnik do stražnjeg dijela kuće i ušao u sobu urešenu krizantemama i grančicama rascvjetale šljive i višnje. Kuća je bila izgrađena u pravokutnik, sa sobama okrenutim prema kamenom vrtu u dvorištu. Kimura je sjeo na tatami, zagledao se u jedinu kamenu lađu vrta, smještenu u blizinu njegova središta, i stao čekati.

Koliko je od Elizine priče istina, upitao se, a koliko je skriveno od pogleda? Je li ona ono što izgleda da jest? Instinkt mu je govorio da joj povjeruje, no pogled ga je na kamenu lađu ponukao da razmotri i mogućnost da je i ona također došla ubiti O'Haru.

U razmišljanju ga je prekinuo dolazak mlade djevojke, ne starije od dvadeset godina, koja je ušla u sobu noseći poslužavnik s uljima i klekla kraj njega. Naklonila mu se, nasmiješila i povukla vršcima prstiju niz njegove celofanske obraze. Kimura je uzeo njenu drugu šaku u obadvije svoje i uzvratio joj smiješak.

— Ah, — rekao je kjotskim narječjem, — Miei, moja miljenica. Ona je zahihotala i odgovorila istim narječjem: — Sve smo mi vaše

miljenice, Tokenrui-san. — Klekla je iza njega i svukla kimono. Glas joj je bio ptičji, mek i melodiozan. Počela mu je milovati grudni koš i ramena.

Začulo se kucanje na vratima. Kimura je uzdahnuo i naslonio se na ruke ispružene iza leđa. Djevojka je ponovno navukla kimono.

— Tko je? — upitao je. — Ja sam. — Dozo.

Krupni je muškarac odgurnuo pregradna vrata, ostavio cipele kraj dovratka i ušao u sobu. Bio je za dlaku viši od sto osamdeset tri centimetra, bijelac, s busom crne kose, punom bradom i očiju sivih u nijansi škriljca. Naklonio se prema Tokenrui-sanu i prekriženih nogu sjeo pred njega. Miei je kliznula iza starca i počela mu masirati ramena.

Krupni je muškarac također progovorio u kjotskom narječju. — Žao mi je što smetam — rekao je. — Nikamo mi se ne žuri. — Sreli ste se s djevojkom? — Da. — I? — Nalazim da je osvježavajući živahna i naivna za jednog zapadnjaka. — U kom smislu? — Izvjesna zdvojnost da ti prenese poruku. Ali u toj zdvojnosti nije bilo

smrti. Bilo je... nevinosti? Malo sam se poigrao s njom. Recitirajući neodređenosti kao da su zapisane u Tendaiju. Sad vjerojatno misli da svaki Japanac stariji od pedeset govori kao u lošem američkom filmu.

— Ali vi joj vjerujete? — Ah, zanimljivo pitanje. Recimo da, sam ti voljan prenijeti njenu poruku.

Nisam siguran i da sam voljan savjetovati te da je saslušaš. — Pročitao sam ta pisma u njenoj sobi. Dva su. U jednom Čovjek-zima

obustavlja sankcije. Drugo je od Howea i potvrđuje važenje prvog. Tu je također i dokument od čovjeka imenom Falmouth u kojemu izjavljuje pod zakletvom da mu je Čovjek-zima ponudio dvadeset tisuća dolara da ih izvrši.

— Dakle, izgledalo bi da je njena priča istinita. — Ima jedan keč — rekao je O'Hara. — Da? — Dobila je sjenu. — Netko koga znamo? — Ne. U stvari, sudeći po njegovu ponašanju, rekao bih čak i da nije iz Igre.

Vlada se više kao američki gangster. — Što još? — Krupan je, ušiljene glave i svinjskih ušiju. Tako su mu male da djeluju

gotovo kao deformitet. — I taj ju je čovjek, Sitnouško, slijedio? — upita Kimura. — Promatrao je vaš sastanak iz dvorane Ashikaga šoguna. Samim je sve

vrijeme bio s njom. — Hmm. Da je to bila klopka, ne bi li mu vjerojatnije rekla kamo ide tako

da može doći prije nje? — Da — reče O'Hara. — Ukoliko nisu lukaviji no što mislimo. Kimura se ponovno nekoliko trenutaka zagledao u kamenu lađu u vrtu i

kimnuo glavom. — To je još jedna mogućnost — suglasio se. — Jesi li sredio da se kasnije s njom sretneš?

— Da, na starom mjestu u Amagasaki. — Bit ćeš ondje prije njih?

— Tako je. Ukoliko im ona prije ne da adresu. — Doznat ćeš jesu li partneri. Rekla bi mu gdje ćete se naći i On bi pošao

ispred nje. Ako ostane iza nje, ubaci se između i natjeraj ga da napravi nešto očajničko. Ako učini, znat ćeš.

— Još jedna stvar. Provjerio sam njene dokumente. Ono je što veli da jest. — Noćas će se znati. Ovo je prvi put da osjećam nešto za one koji su

poslani. Dopada mi se ta ženska. Nadam se da je ono za što se izdaje. — Ili ja ili Samim nazvat ćemo te kad bude gotovo. — Dežurat ću. Krupni je muškarac ustao i pošao prema vratima. Osvrnuo se prema Kimuri i

Miei i zasmijuljio se. — Ti sasvim sigurno imaš načina s mladim damama. U čemu je tajna?

— Govorim im: ako vode ljubav sa starim čovjekom, bogovi će im dodati mnogo godina života.

— I? — Uvijek mi povjeruju.

X

Vozili su na jug auto-cestom za Kobe, duž razvučenog luka zaljeva, sve dok

pogledavši preko ramena kroz neuobičajeno vedru noć, nije mogla vidjeti svjetlo velikih tvornica i brodogradilišta zaljeva Osaka.

Put duž obalne linije do bučnog seoceta između Kobea i Osake, čijim su se ulicama razlili mornari i radnici pod zaštitnim šljemovima, potrajao je manje od pola sata. Činilo se da su se našli u kvartu crvenih fenjera. Vozač, postariji muškarac koji je stalno mrmljao u bradu, zavezao je hondu kroz gusti pješački promet i ušao u usku, krivudavu ulicu koja je plamtjela od neonskih hijeroglifa, pachinko salona i striptease barova, da bi na koncu skrenuo u još uži prolaz.

Vozač se zaustavio ispred salona za tetoviranje, desetak metara od glavne ulice. Okrenuo se. — Ga-đica sirna doba broj? — upitao je. — To ne mjesto vi želila. — Provjerio je adresu na ceduljici i zavrtio glavom. — Ružno mjesto sve-jeto.

— Koliko sam dužna? — upitala je. — Ikura desu ka? Rekao joj je cijenu i nastavio vrtjeti glavom dok mu je odbrojavala. — Ne dobio bah, ne dobio bah — ponovio je nekoliko puta.

— Jee — rekla je. — To će biti priča o mom životu. Bila sam u svakom ne dobio bahu odavde do Rio de Janeira. Arigato, stari druže.

— Želite čekati? — upitao je. Razvedrila se. Davalo je osjećaj sigurnosti to što se netko od domorodaca

brinuo o njoj. — Hai. Domo arigato — rekla je. — Samo ću provjeriti. — Izašla je iz

taksija i ušla u salon za tetoviranje. Majstor je bio gol od pojasa naviše. Bio je to oniži čovjek s golemim trbuhom i glavom koja je bila gotovo sasvim ošišana, ako se izuzme čuperak na potiljku, koji je bio zavezan u konjski rep. Čovjek na kojemu je upravo radio bio je pokriven tetovirancijama. Jedva je i prst njegova torza ili

ruku izbjegao igli. — Uh, govori li netko engleski? — upita Eliza krotko. Tetovirač se bez izraza zagledao u nju, progunđao nešto i nastavio s poslom.

Igla je zazujala i mušterija je poskočila kad joj je ova dodirnula leđa. — Govorim engleski jako salo — rekao je tetovirani. — Tražim ured Pirotehnike Crveni zmaj — rekla je. — Pretpostavljam da je

to tu negdje, u zgradi. — Pilotehnike? — Pirotehnike. Žabice. Znate, bum, buuum! — Opisala je rukama golemu

gljivu. — Ah. — Kimnuo je, nasmiješio se i pokazao prema podu. — Dolje? Uh... shita ni? — upitala je. ; Kimnuo je ponovno. — Patvoreno. — Patvoreno? Mimikom je zatvorio vrata i zaključao ih. — A, zatvoreno. Preko noći? Uh ... nasai? Tetovirani je odmahnuo glavom.

— Sva vremena. — Zauvijek? Stalno? — Hai. Veličanstveno, Gunn. Na kraju nekakve uličice usred Jeben-grada, Japan, a

dućan zatvoren. Još koja blistava ideja? — Domo arigato — rekla je uz minijaturni naklon. — Do itashimashite. Izašla je i zakoračila do veže kraj salona za tetoviranje. Pokraj vrata bio je

crveni natpis sa zlatnim slovima, no u hijeroglifima. Unutra se nalazilo slabo svjetlo. Gurnula je vrata. Bila su otvorena. Zaškripala je njima nekoliko centimetara i gurnula nos u otvor.

— Hej! Tko ste da ste, jeste li ovdje? Otvorila ih je još malo i ušla. Ugledala je malo predvorje iza kojeg su bile

stepenice. Već dugo nitko nije upotrebljavao zgradu: predsoblje i stepenice bili su zasuti smećem. Došla je do vrha stepenica i povikala niz njih: — Hej! Ima li koga?

Još uvijek ništa. Druga slabašna lampa žmirkala je na kraju žice što je visjela sa stropa, negdje pri dnu stepenica.

Dobro, poruka je govorila da treba sići do mola na najnižem katu. Učinimo tako, Gunn.

Počela se spuštati niz stepenice. S druge strane ulice, čovjek s malim ušima iskorači iz veže. Promatrao ju je

kako izlazi iz automobila i ulazi u salon za tetoviranje. Vozač taksija je pazio na zgradu u koju je ušla. On bi mogao gnjaviti. Sitnouško je prešao preko uličice i približio se taksiju odzada, s vozačeve strane. Kad je došao do prozora, vozač se okrenuo i podigao pogled prema njemu. Sitnouško ga opali desnicom, jednim kratkim, izravnim udarcem zglobova baš pod uho. Taksistova se glava trznula prema naslonu za glavu, usta mu se razjapila. Trenutak zatim zgužvao se u sjedalu.

Sitnouško se oprezno približio zgradi. Prozor je na ulaznim vratima bio zamagljen prašinom. Očistio je šakom maleni krug i pogledao unutra. Ta ženska Gunn bila je na dnu stepenica. Skrenula je u hodnik i nestala iz vida. Sitnouško je

tiho ušao u zgradu. Mjesto je bilo jezivo. Eliza se zatekla u dugačkom i uskom, sablasnom

koridoru. Na dnu mu je mogla vidjeti vrata kako groteskno vise na stožerima, a iza njih zaljev u noći. Sirena za maglu zablejala je daleko negdje u mraku i dobila odgovor od druge, još udaljenije.

Prošla je polovicu puta niz hodnik i stala. Zvukovi su bili svud oko nje: pljuskanje vode po pilotima; kvrckanje starog drveta; a negdje ispred nje zacičao je štakor bazajući u tami. Zaškiljivši se u mrak, rekla je samoj sebi: nećeš ići dalje, Gunn. Nema načina da te se prisili da napraviš još jedan korak.

— Hej? Ništa. Ne idem dalje ni za nokat. Uopće ne mislim da je zabavno. Na dnu hodnika otvore se vrata i žuto svjetlo zatreperi na podu. Primakla se

još malo. Zvukovi su je okružili. Stepenice za njom škripale su od starosti; dok je stenjao od plime.

Bila je već blizu vratiju kad ju je s leđa zgrabila ruka. Pritisla joj usta. Osjetila je hladni metal prislonjen uz grkljan. Pokušala je kriknuti, ali nije bilo moguće. Dah, smrdljiv od češnjaka, palio joj je obraz.

— Polako, curo — rekao joj je glas u uho. — Idemo na jedno malo pecanje. Naglo je zabacila glavu, šaka joj je skliznula s ustiju i ona je zagrizla u nju.

Jako. I nastavila gristi dok nije osjetila krv u ustima. Muškarac je vrisnuo a ona se u kovitlacu odbila od njega. Netko ju je drugi pograbio u mraku i okretom ubacio u sobu. Našla se zahvaćena kaleidoskopom pokreta, slika i glasova: novi joj je glas kazao u uho: »Bez brige, sve u redu«; stol u sredini sobe, i na stolu svijeća zabodena u baricu vlastitog voska, svijeća što gori u jednome kutu; taj drugi muškarac između nje i plamena svijeće; neboderna, zastrašujuća silhueta u debelom krznenom kaputiću; crna kudrava kosa; puna crna brada. I te oči, što zure s tamnog, bezobličnog lica; hladne sive oči što gledaju ravno kroz nju; masivni muškarac što nasrće kraj nje, pronjihavši se kroz vrata iz čučnja.

Sitnouško je stajao s leđima prema zidu, s okrvavljenom šakom u ustima, s licem skvrčenim od gnjeva. Nije očekivao toga krupnog muškarca. Kako se taj okrenuo, stopalo mu je opisalo široki luk i raznijelo Sitnoušku zglavak. Pištolj, specijalni policijski model, frknuo mu je iz ruku, preletio preko hodnika i zabio se grlom u zid od žbuke, dok su mu drška i zatvarač ostali viriti napolje.

Sitnouško zamahnu rukama podižući ih u klasični karate položaj i skoči prema pištolju, no prije no što je mogao dovršiti pokret, njegov se napadač svinuo u stranu i kopitnuo se lijevom nogom. Pritom je promašio, no udarac je zbunio Sitnouška — krupni se muškarac još jedno zavrtio i zahvatio ovog duboko u crijevca petom druge noge. Dah je zašištao iz Sitnouška kao zrak iz probušenog balona. Lice mu se zacrvenjelo od bola i on odskoči naprijed kao na pero, držeći se rukama za trbuh. Krupni ga muškarac zavrti oko sebe jednom rukom i mlatnu usred leđa dlanom druge.

Sitnouško poleti preko hodnika gotovo na prstima, uzalud pokušavajući vratiti ravnotežu. Šaka mu je prasnula kroz napuklo staklo vratiju što su visjela na ulazu u dok, tu je na trenutak stajao zahvaćen, no zatim su se vrata otparala i on je

u lastavici poletio prema doku, u pljusku krhotina stakla i ulomaka psovki. Stari je dok zapucketao pod njegovom težinom. Zavaljao se brzo, osjetio tlo pod sobom i poskočio u čučanj, no krupni je muškarac u krznenom kaputiću već bio nad njim. Zgrabio je protivnika za zglavak, čvrsto ga zavinuo i ubacio u usku petlju.

Sitnouško se nastavio gibati, valjajući se iz petlje i pokušavajući se ponovno dokopati hodnika. Trznuo je zglobom a iz rukava mu u šaku klizne nož na pero. Oštrica je zasiktala izlazeći iz drške i zasvjetlucala reflektiranim svjetlom. Prije no što se Sitnouško mogao okrenuti, krupni je muškarac uskočio u vežu i zabio mu lakat u vilicu. Udarac ga je odbacio natrag na dok. Pogodio je antikvarnu ogradu doka koja je zapucketala pod njegovom težinom. Odbio se teturajući od nje i oštro zamahnuo nožem. Oštrica je prozviždala centimetar od lica krupnog muškarca. Ovaj je brzo uskočio, ulazeći unutar dohvata, no Sitnouško je zamahnuo natrag, nožem zasjekao kroz protivnikov kaputić i zaparao mu rame.

Krupni muškarac nije ispustio ni glasa. Fingirao je udarac, zatim se povukao korak kad je Sitnouško još jednom zamahnuo i potom se primaknuo postavljajući blokadu, zgrabio ga za zglavak i zakrenuo. Ovaj je vrisnuo i pao na koljena. Nož je zaštropotao po podu.

Krupni ga je muškarac zavrtio oko sebe, ovio mu ranjenu ruku oko vrata, zabio mu šaku u grlo i pritisnuo vršak noža na grkljan. Vratnu mu je žilu pritisnuo zglobom prsta.

— Ohladi se malo — rekao je. — Bilo bi zaista nezgodno da ti grkljan prerežu vlastitim nožem.

Sitnouško je nešto proroktao i pokušao se izvinuti. Zglobovi su mu se zakopali dublje. Progunđao je od bola. Krupni je

muškarac rekao: — Čuj me, frajeru, ako si za O'Harom proš'o ti je vlak. Momak se prestao opirati. Odmaknuo je glavu od noža. — Mre-ko-ga ....

muta ... hlaf... — rekao je. Krupni je muškarac malo popustio pritisak zglobova. — Što bi to trebalo biti? — upitao je. — Netko ga je već metnuo da se hladi? — upitao je Sitnouško promuklim

glasom. — Ne, Čovjek-zima je opozvao sankcije. Igra je gotova. Ovaj ispali jednu »U govna!« i pokuša se iskobeljati. Zglob mu se dublje

zakopao. Sitnouško se počeo opuštati. Krupni je opet malo popustio. Momak se nije dao uvjeriti. Zapiljio se u Elizu. Tada je rekao: — Čovjek-zima, taj lažljivac mi je rekao da će mi to biti glavna točka. Ekskluzivna, rekao je.

Krupni mu je muškarac ponovno zabio zglobove u arteriju. Rame ga je mrcvarilo, no on je nastavljao pritiskati, neutralizirajući Sitnouška.

— Ako se ne ohladiš, imat ćeš upaljeno grlo čitav ostatak života — rekao je krupni,i okrenuo se prema Elizi. — Dobili ste pismo od Dobbsa?

Oči joj se rašire kao palačinke po dolar. Živo mu zakima. — Dobro, dajte mi ga prije no što mi ovaj konj crkne pod rukama. Zakopala je u torbu, mlatarajući među zveckavim ogledalcem, ružem,

češljem, četkom, ukosnicama, olovkama, papirima, dok napokon nije izvadila pismo. No Sitnouško nije bio zainteresiran. Zabio je lakat u rebra krupnog

muškarca pa se izvinuo; ovaj ga je napokon pustio s milim bogom: šutnuo ga je oštro u koljeno i uputio mu teški udarac ravno u sljepoočicu. Tip je udario u ogradu i ona se rasula. Odlebdio je s doka s dupetom preko glave i pljusnuo u vodu dva metra ispod, raširivši krila kao orao.

Krupni se muškarac naslonio na vrata i uzdahnuo. — Nadam se da znaš plivati — rekao je gledajući prema Sitnoušku koji se praćakao u studenoj tamnoj vodi.

Ovaj se nekako probio do doka i izvukao se na nj. Pao je na sve četiri. Krupni ga je zgrabio šakom za ovratnik, podigao ga i odvukao u sobu.

Gurnuo mu je pismo pod nos. — Znaš li čitati? Sitnouško je pokušavao izoštriti pogled. Počeo se tresti. Ispljunuo je vodu na

pod. — Čitaj! Sitnouško je pričekao dok su mu se oči izoštrile i pročitao pismo. — Govnar — rekao je. Pročitao ga je još jednom, tresući glavom u nevjerici. — Skoro si se dao utabati ni za što— rekao je krupni muškarac. U ramenu

mu je pulsiralo. Sitnouško je trljao masnicu na vratu. Već je počela naticati. Glas mu je bio

izmučeni šapat. — Ne vjerujem u to — rekao je odmahujući glavom. — Ja u đoku ne vjerujem u to. Znaš što sam dobio u tom poslu? Počeo sam je slijediti u San Franciscu, za ime božje. Istresao sam blizu šest somova iz džepa. I to ne računajući vrijeme. Tri, četiri tjedna. Iskrvario sam, u materinu, najmanje deset kilji.

— Pošalji račun Čovjeku-zimi. — Poslat ću mu račun, doći mu i uštrojiti kurvina sina. — Bravo, trebat će ti ovo. — Krupni je muškarac pritisnuo dugme na nožu i

pritisnuo oštricu o zid. Ova je kliznula natrag u dršku. Dobacio ga je Sitnoušku. — U najgorem slučaju, dobio si natrag svoj nož.

— Isuse, ne vjerujem ni u što od ovoga — rekao je agent tresući glavom i odvukao syoje promočeno, drhtavo tijelo iz sobe, izvukao svoj 0,38 iz zida i zašepesao uz stepenice, revolver mu je zaboravljeno visio u ruci kad je izašao kroz vrata, neprestano trljajući grlo.

Krupni se muškarac okrenuo prema Elizi. —Hej — rekao je — držali ste se jako dobro za perolaku. Iz blizine su oči još i sad imale veličinu palačinki po dolar, a pitanja su iz nje

samo sipala kad su se vratili na ulicu. — Jeste li u redu? Tko je bio taj? Zar će on dići ruke od toga samo tako? Da

nije lud ili tako nešto? Skoro ste mu slomili vrat. Prijetili ste da ćete mu prerezati grkljan. Pokušao vas je ubiti. Što se, do đavla, zapravo događa? Neće li vas doći potražiti kasnije?

— On je lovac na glave — rekao je krupni muškarac. — Prva je stvar koju nauče nikad ne dopustiti osjećajima da se upletu u biznis. Ako počne osjećati umjesto što misli, završit će na leđima smješkajući se Mjesecu.

Stresla se, jer se učinak svega što se dogodilo tek sada počeo osjećati. Čovjek s malim ušima pokušao ih je ubiti.

— Kazuo?

Glas je došao iza nje, tihi glas, no nabijen autoritetom. Okrenuvši se, našla se licem u lice s mladim Japancem. Bio je za glavu niži od ovog drugog, širok u ramenima i sa strukom nedostojnim spomena. Nosio je crnu dolčevitu, crne hlače, crne cipele mekih potplata, a crna mu se kosa rušila preko ovratnika pulovera. Smeđe su mu oči zračile zabrinutošću.

Smrzla se na trenutak, sve dok krupni muškarac nije progovorio i ona shvatila da je došljak prijatelj.

— Jesi u redu, brajko? — upitao je visokoga. — Mulac mi je odnio komad ruke. Je li bilo još koga? — Ne, radio je sam — odgovorio je Japanac. A tada se nasmiješio i podigao

obrve: — Možda sam ti trebao pomoći. Nije mi palo na pamet da bi se mogao s tobom mjeriti. Nije izgledao tako žilavo.

—Sa mnom mjeriti! Sranje. Obični ulični štemer. Imao je sreću. Oh, usput, Eliza Gunn, ovo je Sammi. On je slijedio vas, dok sam ja slijedio tog jadnog cugaroša bez ušiju. To je inače poznato kao dubliranje.

Prestala je slušati. Umjesto toga se koncentrirala na oči krupnoga muškarca. — Jedno vam je oko promijenilo boju — rekla mu je. — Molim? — To oko. To zeleno nadesno. Obično je bilo sivo. Ovaj se okrenuo od nje, a Sammi se napeto zapiljio u njega. — Bogovi su se zaista našalili — rekao je sa šaljivom ozbiljnošću. —

Promijenili su ti boju desnoga oka. — Prebaci me do doktora, Saiwaija— rekao je krupni muškarac.— Treba mi

mala reparatura. Ali se Eliza nije smela. Počela se smijati. Smijala se vrlo glasno. — Kontaktne leće —rekla je. — Nosite kontaktne leće. Kaubojske vam

čizme dodaju nekoliko centimetara visine. Kontaktne vam leće mijenjaju boju očiju. Brada i sve ostalo ... Kazuo... k vragu, pa vi ste O'Hara!

Liječnikova je kuća bila u predgrađu Kyota, tamna, crna jednokatna kontura na sivoj pozadini brda Hiei što se uzdizalo iza nje, ni tri kilometra daleko. O'Hara i Sammi su ušli u nju prije manje od petnaest minuta. Kad su izašli, O'Hara je imao ruku zabijenu u džep.

— Ništa, strašno — rekao je. — Dvanaest šavova, no rez nije dubok. Mulac mi je zeznuo sako.

— Tana će to srediti. Neće se ni vidjeti — rekao je Sammi. — Tko je Tana? — upitala je Eliza. — Obiteljski prijatelj — odgovorio je O'Hara. Odvezli su se natrag u Osaku,

parkirali kola i odšetali do nomiye, sake-bara, preko puta njenog hotela. Bilo je to profinjeno mjesto, tamno i tiho. Nakon što su ostavili cipele uz vrata, pronašli su mali separe negdje u pozadini.

— Nazvat ću Tokenrui-sana i reći mu da je sve dobro prošlo. Brinut će se — rekao je Sammi i napustio ih.

— To je mister Kimura? — upitala je Eliza. O'Hara je kimnuo. Gledao ju je prodorno svojim zelenim očima, no tada se

nenadano prvi put nasmiješio, i ona je osjetila toplinu. Skinula je kaput.

— Dali ste mu fin ujed, brajo — rekao je. — Za to možemo zahvaliti mom zubaru u Nebraski. — Nebraska, ha? — Je. Najprije, Webster Grayesova gimnazija, zatim sveučilište, Missouri,

pa Boston, via Chicago. To je priča o mom životu. Nema se o čemu pričati. Ništa nalik vašoj. Ovakve vam se stvari često događaju?

— Samo kad se spetljam s televizijskim reporterima koji ujedaju. Nasmiješila mu se preko stola. — Zgodno — rekla je. Ima grom od smiješka. Ako se i za jedan može kazati da je od uha do uha,

onda je to taj. — Što ta riječ znači? — upitala je. — Što, »zgodno«? — Ma ne, smiješno. Token... ili kako već ide. — Tokenrui-san? — To. — Doslovce, token znači »mačevi«. No u ovom slučaju to se tumači kao

»Učitelj«. — Zaista ga promatrate kao Učitelja? — Ne kao što mislite. U estetskom smislu., — Mislite, više kao odgajatelja? — To je samo dio. On jest odgajatelj u higaru-dashiju, što je vrsta...

kombinacija naprednog karatea, šintoizma i zena. Teško je to opisati na engleskom. Riječi zavode na krivi put. U svakom slučaju, Kimura obavlja završni izbor kod svakoga tko stupa na deveti nivo higaru-dashija. A taj je poznat kao Ravnica s onu stranu! — To zvuči kao nešto s onu stranu mog shvaćanja.

— Samo zato što riječi upotrebljavate doslovno. U Japanu; ništa nije očito. — Rekao mi je da možete stajati na jednoj nozi šest sati ne trepnuvši okom.

Je li to ono što nazivate Ravnicom s onu stranu? — Ne, — rekao je i ponovno se nasmiješio — to je ono što nazivam

mučenjem. Pojavila se poslužiteljica. — Osake o ippai onegai shimasu — rekao je

O'Hara, a ona se poklonila i napustila ih. — Naručio sam sake — objasnio je Elizi. — Mislim da će nam svima dobro doći.

— Osjećate se prilično komotno ovdje u Japanu. — Tu mi je dom. — To znači da ste odustali od Sjedinjenih? Napravio je neodređen znak ne potrudivši se da ga objasni. — I ti su vam ljudi pomogli samo zato što su prijatelji? — Ima li boljeg razloga? — Ali bilo je opasno! — Bio sam u gužvi. Godinu dana u tutnju dugo je vrijeme. Osim toga,

Čovjek-zima me je pokušao obeščaštiti. To je bilo za Kimuru nezamislivo. I za Sammija. Ovdje je čast svetinja. Oteti nju isto je kao i oteti dušu. To je čin dostojan prezira.

Poslužiteljica i Sammi vratili su se istovremeno. Podigli su tople čašice u zajedničkoj zdravici i srknuli zagrijano rižinb vino.

— Pričajte mi o Kimuri... Tokenrui-sanu? Da li Kimura još uvijek podučava? Hoću reći, izgleda tako star. Koliko mu je godina?

— Sammi? — Nana-ju-ni — rekao je Sammi. — Sedamdeset dvije — preveo je O'Hara. — I još je aktivan? — Njega nikad ne bi tako zarežalo, noćas, možete se na to kladiti. A ja ću se

naslušati, da, što se može, što sam dao tom govnaru da mi zavuče oštricu. — Nisi bio spreman. Imao si mušice u glavi — rekao je Sammi. — Dva su ti

prva udarca bila za palac preširoka. — Je. Shvatio sam to kad sam osjetio nož u ramenu. — I Kimura je brži od vas? — upitala je Eliza. — Nije stvar u brzini nego u glavi — rekao je Sammi. — Tokenrui-san može uhvatiti kolibrija u letu — odgovorio je O'Hara. —

Udarac je tako brz da se ne može ni vidjeti, samo se osjeti vjetar, od ruke koja se pomiče. Vjetar se zove okinshiwa, što ima različito značenje za različite ljude. Za vas, vjetar može značiti zbrku; za mene, jer sam mu prijatelj, može značiti sigur-nost. Za njegove neprijatelje, on može značiti opasnost.

— I tada on otvara šaku, — rekao je Sammi ispruživši ruku i raširivši dlan — a ptica sjedi tu i čeka da on puhne na nju da bi odletjela.

— To je mistični dio priče — rekao je O'Hara. — Kad shvatim da ću to osjetiti, dosegao sam Ravnicu s onu stranu.

— Čini se vrlo teško... — To je zato što zahtijeva različit način mišljenja od onog na koji ste

naviknuli. Kimura mi je promijenio život... ne, spasio ga. Da nije bilo njega, vjerojatno bih bio lovac na glave, bijedni probisvijet

poput Sitnouška. — Nije li to neobično? — rekla je Eliza. — Pred samo nekoliko godina bili

smo u ratu. Je l' on bio upetljan? — Upetljan? — nasmijao se Sammi. — Zaista se može reći! — On je sam odabirao oficire — rekao je O'Hara — a riječ je o vrhovnom

štabu Carske armije — koji su trebali doseći sedmi nivo higaru-doshija. Odabrao je samo dvanaestoricu. Bili su s njim tri godine prije no su se vratili na dužnost — godine 1942. Svaki je od njih imao ključno mjesto u japanskoj ratnoj mašini.

Sjedila je jednu minutu šutke, čekajući da se staloži. — Može se kazati — rekao je O'Hara— da ih je pripremio da ubiju govno u

nama. On i Sammi su se nasmijali, a tada se nasmijala i ona. — I vi isto mislite o njemu, da? — upitala je Sammija. — Ne sasvim isto — rekao je O'Hara. — Tokenrui-san je Sammijev djed. Krasno, Eliza. Drugi put skini cipelu prije no što staviš nogu u usta. — Žao mi je, — rekla je — ali to je bilo glupo... pripremati rat. — To nije nikakva tajna — rekao je Sammi i nastavio brzo govoriti, vozeći

rečenice usporedo. — U svakom slučaju, to je prirodno pitanje koje većina ljudi ne bi postavila, njemu će se dopasti da ste bili dovoljno otvoreni da pitate. Ima još jedna stvar. Higaru nikad nije upotrijebljen za napad, samo za obranu. Kad je moj djed učio te ljude, bilo je to zato što su ga naveli da povjeruje da bi Japan mogao biti napadnut.

— Imali smo dobar predosjećaj o vama — rekao je O'Hara mijenjajući temu. — Ipak, ja — mislio sam da vi i taj pistolero igrate dvostruku igru. Neku vrstu rafiniranog navlačenja.

— Pa, mnogo vam hvala. Obišla sam pola svijeta, bila vrijeđana, napucavana okolo, zamalo ubijena, samo da vam donesem ta pisma, a vi mislite da možda — kako ste ono rekli, »igram dvostruku igru«? — zaista... s tim majmunom. Ako ste već u sedmom nivou, ili kako već to nazivate, mogli bi biti malo vještiji u prosuđivanju karaktera. Osim toga, zbog čega su bile potrebne sve te melodrame tamo, molim? Ako ste željeli samo mir i tišinu, što niste naprosto otišli do njega i rekli mu da je sve gotovo?

— Previše prelogično. — Je — rekao je Sammi. — Na ovaj je način shvatio da mislimo ozbiljno. — Nešto kao udariti mulu krovnom gredom da joj privučemo pažnju? — A nešto da ima što i pokazati za svu onu lovu što ju je spiskao. — U svakom slučaju — rekao je O'Hara — morali smo najprije biti sigurni

u vas. — Mislili ste da sam naprosto mamac! O'Hara je razmislio trenutak ili dva i zatim kimnuo glavom. — Tako nešto — rekao je. — Shvatio sam da niste u vezi nakon vožnje iz Osake — rekao je Samim. —

Nisam mu dao preteći na auto-cesti. Izgubio vas je na minutu ili dvije i dobio napad panike.

— I...? — I da ste igrali dvostruku igru — rekao je O'Hara — rekli biste mu gdje

imamo sastanak. I on bi pošao ispred mene. I dočekao bi me pripravljen. — Kako znate? — To je u špijunskom priručniku. Poglavlje drugo. — Vrlo lukavo. Zapleteno, ali lukavo. Pitam se može li zaista stajati na jednom mjestu a da se ne pomakne šest

sati. I da ne trepne očima. Tim zelenim, zelenim očima. On govori. Gunn, obrati pažnju. — ... šintoistički način. Svemirom se vlada tako da se stvari puštaju svojim

tokom. On se ne može izmijeniti ometanjem. Pa sad, o čemu on to priča? — Žao mi je — reče — ovo nisam uhvatila. — To znači, sudbina je žilav borac, brajo. — Molim vas, ne zovite me brajo. Poznavala sam psa koji se tako zvao.

Zaista odvratna buldoga. — Okej, Gunn. O čemu se tu radi? Tko mi je skinuo Čovjeka -zimu s đoke?

I što Howe želi iz svega toga? — Nemam pojma. To će vam morati reći mister Howe.

Gledao ju je preko stola. Oči su mu bile još prodornije i življe nego pod sivim kontaktnim lećama. Zurio je u njeno lijevo oko i najednom joj je smiješna uspomena pala na um. Pokušala se ne obazrijeti, no ona je bila uporna, jedna priča starih žena iz gimnazijskih dana.

Kad ti muškarac gleda u lijevo oko, može ti vidjeti muf. O, za ime božje, zar zbilja? Kad ti muškarac gleda u lijevo oko — on mi govori, a ja ne čujem ni jedne

riječi. Sve što čujem to je samo taj glupi glas što mi šapće na uho. Kad ti muškarac gleda ...

— Oprostite — rekla je. — Misli su mi odlutale. Bojim se da nisam čula što ste kazali.

A O'Hara je mislio: opet prosipa taj smiješak, taj svoj široki smiješak. Trebalo bi ga proglasiti nacionalnim bogatstvom.

Lakše, veliko momče, vidio si i dosad širokih smiješaka. Je, ali ne nalik na ovaj ... i ni jednom zgodom u proteklih godinu dana. — Rekao sam, što ste mislili time da će mister Howe objasniti? — rekao je

naposljetku. Eliza je stavila Howeovo pismo pred O'Haru. — Već sam ga pročitao —

reče on. — Pročitao sam ga kad sam danas popodne provalio u vašu sobu. — Oh, u redu onda. Dakle znate. Mister Howe vas želi vidjeti. Ja ne znam

zašto. Ne znam ni zašto je bio tako odlučan da tas nađe i izvadi vas iz gužve s tim Čovjekom-zimom. Sve što znam, to je da želi razgovarati s vama u vezi jednog zadatka. Veli da ga nitko osim vas ne može obaviti. I tijesno mu je s vremenom.

— Napuhani kujin sin. — Hej, ja sam vas našla. Predala sam vam poruku. Ako mu želite reći da se

goni, to je vaša stvar. Ako odlučite poći, imam tisuću dolara u gotovini za vas, i avionsku kartu za Boston. Prva klasa.

— Nosite sobom tisuću dolara u gotovini? — Ne tamo gdje možete staviti prste na njih. Ponovno gleda. On gleda ravno u moju... ne... u moje lijevo oko. O'Hara je osluškivao eolska zvona iznad sebe, pokrenuta povjetarcem s

vrata. Pred očima mu se rasplinulo, zatim mu se i u glavi rasplinulo, i u stanju prazne svijesti u koje se povukao, njeno je lice bilo urezano u bijeli zid. Velike sjajne smeđe oči, čupa crne kose i široki ti-si-draga-duša smiješak. Sad je to postalo lice koje nikad neće zaboraviti.

— ... svijeta prema O'Hari — rekla je. — Daa... — Jeste li zainteresirani? — Ovaj ... zainteresiran? — Za ponudu mistera Howea. — Volio bih da ga prestanete zvati mister Howe. Zvuči kao da govorite o

bogu. — On je star. Kao Tokenrui-san. On to zaslužuje. — Odlično. Tada ga zovite Howe-san. — Hoćete li se uozbiljiti? Kakva je vaša odluka?

— Nemam ideje. — A. Dobro, kad se onda mislite sastati sa svojim muzama? — Reći ću vam ujutro. — Oh.— Moram se malo zabaviti razmišljanjem. — Mogu to razumjeti. Tko bi se želio vratiti u zemlju živih, kad može ostati

ovdje usred najljepšeg vrta Japana i uzgajati štence. O'Hara se nagnuo preko stola, sasvim blizu do njenog lica, i rekao tiho: —

Tko poznaje druge mudar je; tko poznaje sebe prosvijetljen je. — A što velite na »Zagazi preko međa, prebij majci leđa«. Nemojte mi samo

reći da ćete sada vi početi! Dopadala mu se njena drskost, način na koji je izgovarala sve što bi joj u

govna palo na um. Ali se usto osjećao i potišteno. Jedan se dio njegova života privodi kraju. Znao je to. Sudbina je dovela djevojku amo i pomoću nje će ga odmamiti natrag.

— Ne. — rekao je. — Prevest ću vas preko ceste do vašeg hotela, otići kući i malo se odmoriti.

— Ruka boli, zar ne? — Počela je malo paliti. Bola će nestati do jutra. — I nazvat ćete me? — Nazvat ću vas. — Idem po kola, Kazuo — rekao je Šammi i naklonio se Elizi. — Vratit ćete

se, okej. Naučit ćemo vas što je Tao. Put. Prvom prilikom. Navukli su cipele i platili račun, zatim ju je O'Hara preveo preko ulice do

hotela; rame ga je boljelo i osjetio se trulo; stojeći ondje, najednom se oćutio jako umornim.

— Ovasuminasai — rekao je, poljubio je u obraz i krenuo natrag preko ulice, a ona je rekla: — Imam let sutra u tri popodne, — a on je, ni ne okrenuvši se, odgovorio:

— Dobro, bolje da nabavite rezervacije. Zna se popuniti. Sayonara. Ušao je u kola i oni su se odvezli, ostavivši Elizu da stoji na vratima hotela.

Poljubac u obraz, pomislila je. Dakle, sranje. No imat će ona priliku za još jednu rundu. On će doći u Boston, u to je bila sigurna. A tom prilikom neće imati rame kao ispriku.

XI

O'Hara nije rekao ništa za vrijeme povratne vožnje do Kyota iz Osake, niti je

Sammi ičim poticao konverzaciju. Znao je da je Kazuo duboko utonuo u misli. Kuća je Tokenrui-sana bila na zavijutku ulice u starom dijelu Kyota. Bila je

izgrađena 1782. i od tada se vrlo malo izmijenila. Čempresova je kora na njenom nagnutom krovu izmijenjena mnogo puta tijekom godina, kao i do pojasa visoka bambusova ograda što ju je okruživala. No stupovi od čempresovine oko njene ograđene verande bili su originalni, kao što su bili i suptilni paravani u glavnoj sobi, od kojih je jedan prikazivao povratak ratnika kući, a drugi, rad Isono Kadoa, znamenitog umjetnika iz sedamnaestog stoljeća, sokola kako sjedi na borovoj

grani. Slikarije su spašene iz jedne od kraljevskih kuća za vrijeme velikog požara koji je uništio više od polovice hramova i kuća u Kyotu godine 1788.

Godinama je kuća bila naizmjence nastanjena učenicima, redovnicima i svećenicima iz Heija, i tako se potpuno zapustila. Tada ju je, godine 1950., stekao Tasaguvi, Kimurin zet, obnovio je i predao kao svadbeni dar i miraz Kenaki, Kimurinom jedinom preživjelom djetetu. No sada više nije bilo ni Tasaguvija ni Kenake, i on je živio ovdje sa svoje dvoje unučadi, Samushijem i Tanom.

Kuća je bila blizu ulice i izgrađena u obliku polumjeseca kojega je unutrašnji luk bio okrenuo prema bujnom cvjetnom vrtu izgrađenom oko ribnjaka, napajanog iz izvora što je neprestano romorio ispod kuta verande glavne zgrade. Obični i zlatni istočnjački šarani, neki od njih duži od metra, bili su ovdje tako dugo da je Kimura zaboravio koliko su stari.

Na daljoj strani vrta, okrenuta prema stražnjem dijelu kuće, bila je radionica izgrađena deset godina poslije nje. Upravo je to malo stanište, s velikom glavnom sobom i malom u kojoj je bila kada, bilo O'Harin dom dok se dvije godine pripremao za inicijaciju u shichi, malo vijeće higaru-dashija, kao što mu je bilo i utočište za vrijeme dugih mjeseci nedavnog progonstva.

Činilo se da je sve ispunjeno slatkim mirisom visterije, ukrasne japanske loze, kad su ušli kroz glavna vrata i krenuli oko ugla kuće prema vrtu. A bila je tu uvijek i takva tišina kao da je bog isključio sve zvukove svijeta.

Poželio je laku noć Sammiju, zahvalio mu i zatim skrenuo okolo, natrag prema svome mjestu mira, svetištu u koje se povukao da bi razmotrio svoj položaj i donio odluke koje su ga održale na životu za vrijeme duge kušnje Čovjeka-zime.

Iz skupine drveća pokraj ulaza u kuću dolazili su zvukovi; grančica je zapucketala, list je padao, praćen dubokim, prijateljskim jrrr.

— Zdravo, malci — rekao je O'Hara velikom mužjaku akite, Kazuo-danu i njegovoj družici, koju je O'Hara nazvao Konsato, što znači »koncert«, zato što je, kao štene, neprestano lajala: na mjesec, na zvijezde, sunce, cvijeće i sve ostalo na što je mogla podići glavu i zalajati. Mužjak je, veliki i srebrno-siv, s repom izvijenim iznad stražnjice izašao iz hladovine da ga pozdravi. Bila je to kraljevska životinja, rodoslov joj je išao sve do pretka koji je nekoć bio carev čuvar. Ponašala se sa suzdržanim poletom. Ženka je bila frivolnija.

Skakala je okolo, lizala ruke O'Hari i grizla Kazua za vrat, što je ovaj podnosio s nekakvom vrstom mrzovoljne tolerancije.

Mogao je osjetiti Taninu nazočnost prije no što ju je čuo ili vidio. Kad je ulazio, u tokonami okrenutoj prema vratima bila je lakirana vaza s krizantemama. Tana je pripremila zakusku od makizushija, sićušnih zametaka zakiseljene riže umotane u tanke listove morske salate, pomiješane sa šparginim vršcima i ribom ili nekim drugim plodovima, i smjestila je na niski stolić kraj pomičnih vrata od palisandrovine što su vodila u vrt. Njegova je svilena noćna košulja ležala kraj njene u blizini futona na njegovu krevetu.

Kad se jednom našao unutra, mogao ju je čuti kako tiho pjeva negdje u dnu kuće.

Bit će teško reći joj. Skrenuo je u umivaonicu što je bila izvan kratkog predvorja što je vodilo od vrati ju do glavne sobe. Zatvorio je vrata povukavši ih,

izvadio britvu i zdjelicu sapuna za brijanje i potom, nakon što ju je nasapunao, obrijao bradu. Dok se brijao, oči su mu stalno skretale na ogledalo i odraz fotografije kemijske tvornice Hichitani što je visjela iza njega.

Bila je to sablasna, mračna, zloslutna slika, na kojoj je tvornica bila prikazana kao siva masa s visokim dimnjacima, kako vreba ispod zlokobnog tumora zagađenih oblaka. U prednjem planu, zaprljano se nebo reflektiralo u sjajnim krijestama valova zaljeva. Fotografija je bila jedna od stotina što ih je snimio američki fotograf W. Eugene Smith, kao dio eseja o tragediji Hichitani.

Tvornica je bila smještena na obali jednog od bezimenih zaljeva nekoliko kilometara južno od Minimate na južnom Kyushu. Hichitani je bio pedeset godina patron više od sedam stotina radnika u tom izoliranom selu, i njegova jedina industrija. U selu nije bilo privatnog poduzetništva, ukoliko se izuzmu ribari koji su tu živjeli, no i većinu je njihovih brodića financirala kompanija. Hichitani je stanovnicima Minimate dao posao, stanove i dućan kompanije u kojem su mogli kupovati hranu i odjeću. Mnogo muškaraca i žena kojima su još djedovi radili u tvornici, nikad se nije udaljilo više od stotinu kilometara od grada u kojem su rođeni. Njegova je izolacija nastavljala tragediju. Minimata je bila kulturna podloga za epidemiju užasa koja će se protegnuti preko pola stoljeća.

Korporacija Hichitani proizvodila je anodizirani aluminij — od sirovina do konačnog proizvoda. Otpadne su vode iz topionice bile odvođene kroz dugačke cijevi te ispuštane u ocean na vanjskoj strani poluotoka što je zakrivao zaljev od otvorenog mora. Dominantna su strujanja, međutim, nosila vodu oko rta i vraćala je u zaljev.

Jedna je od kemijskih tvari u neobrađenim otpadnim vodama bila i živa, koja se tu nalazila u gotovo beskonačno sitnoj količini.

No kad bi se pomiješala s vodom, i zahvaljujući katalitičkom djelovanju ostalih tvari u otpadu, živa se pretvarala u živin oksid, smrtonosno otrovan. Godine su prolazile, i za to su vrijeme svakoga dana mikroskopski biseri smrti bili naneseni strujanjima da bi se potom taložili na morskom bilju i dnu zaljeva. Zaljev je bio ribarski raj, a ribe, koje su inače bile glavna hrana sela, hranile su se biljkama i tako unosile u sebe smrtonosne čestice.

Prošla su desetljeća. Živin je oksid polako zaražavao zaljev i njegovu okolicu. Njegovo je djelovanje na ljude bilo postupno, trebale su mu dvije generacije da dođe do izražaja. Tada je, godine 1947., tvornica podvostručila kapacitet.

Do prvog je velikog pomora ribe došlo iduće godine, godinu dana prije rođenja djeteta Matzashijevih. Stotine su tuna, lubina i skuša bile izbačene na plažu zaljeva. Krivica je pripisana crvenoj plimi, invaziji algi, o incidentu nikad nisu obaviještena sredstva informiranja, no nekoliko dana nakon što je do njega došlo, pojavila se grupa inžinjera iz glavne uprave, u Ubeu, da prouči pomor. Kasnije su u Hichitaniju rekli da su njihovi nalazi bili neodređeni.

Godine 1949. rodilo se prvo nakazno dijete — počele su se pokazivati posljedice tridesetgodišnjeg zagađivanja. Nitko se nije mnogo brinuo zbog bebe Matzashijevih. Na koncu konca, govorilo se, otac su i majka bili u krvnom srodstvu. No dva mjeseca potom rodilo se dijete bez očiju, a zatim i drugo s

uvelim, abnormalno malim nogama, i slijedeće s glavom triput većom od normalne. Četrnaestoro se deformirane djece rodilo te godine, a pet je namještenika tvornice umrlo od dizenterije.

Znanstvenici su se vratili. Vrlo tiho. Na čelu ekipe što je poslana po drugi put bio je Tasaguvi, briljantni mladi kemijski inžinjer. Preselio se u Minimatu s Kenakom, s kojom je bio manje od godine u braku, i započeo dubinsku studiju o obradi otpada u tvornici. Kenaka je učiteljevala. Za vrijeme sljedeće tri godine tuce se nakazne djece rodilo među radnicima i stanovnicima što su živjeli duž zaljeva i ribarili u njegovim vodama. Nekoliko je starijih radnika oslijepilo, mnogi su drugi umrli od bolne, iscrpljujuće vrste dizenterije koja je ubijala ili obogaljivala svoje žrtve. Mjesto se činilo ukletim, što je uistinu i bilo.

Prvo se dijete Tasaguvijevih, Samushi, rodilo 1952. Bio je to normalan no slabunjavi muškić koji je stalno pobolijevao. Tana, kći rođena iduće godine, bila je gluha od rođenja. Ironično, Tasaguvi je bio taj koji je otkrio nazočnost živinog oksida u ribi, vodi i flori zaljeva, no bilo je prekasno da pomogne svojoj kćeri.

Poslao je djecu natrag u Kyoto da žive s djedom, i još i sad vjerujući da će kompanija poduzeti drastične mjere kako bi spasila selo i spriječila paniku, tiho je podnio svoje nalaze upravi Hichitanija. Kompanija je najavila da će izgraditi novi pogon za obradu otpada u tvornici i novi pogon za pročišćavanje voda za grad, no ni sad nije otkrila ljudima iz Minimate pogibelj što im leži pred pragom. U to su doba u gradu bile već stotine deformirane djece, a dizenterija je bila gotovo epidemična.

Tasaguvi je dao ostavku, osnovao u selu građanski komitet i predao svoje nalaze štampi. Došlo je do nacionalnog skandala. No nekoliko mjeseci nakon početka križarskog pohoda, Tasaguvi je počeo osjećati simptomatične grčeve dijareje. Nastavio je borbu. Grčevi su se pogoršali. Počeo je gubiti na težini. Tada se jedne noći probudio beznadno bolestan; umro je u agoniji poslije osam sati. Kenaka je bila odlučna da nastavi njegovu borbu, no i ona je bila već granično zahvaćena živinim trovanjem. Kimura je svoju voljenu kćer vratio u Kyoto, gdje je u deliriju provela dva posljednja mjeseca svog života. Nije je htio dati u sanatorij već ju je umjesto toga držao zaključanu u radionici, gdje ju je njegovao sve dok nije umrla.

Radionica je stajala prazna od tada pa sve dok O'Hara nije došao živjeti u njoj kao shichi za vrijeme posljednje dvije godine svog naukovanja. No slika je ostala na zidu kao stalni podsjetnik na užas Minimate i uništavajuće djelovanje što ga je pokazalo na ovoj obitelji.

Dovršio je brijanje i vratio se niz hodnik prema glavnoj sobi. O'Hara je volio tu kuću. Bio je to njegov jedini pravi dom. Ovdje je živio dvije godine dok se pripremao za ritual shichija. Za vrijeme služenja u vojsci iznajmio je stan da bi imao bazu, no rijetko je bio u njemu. A protekle se godine skrivao u toj drvenoj kući, općio s njenim duhovima, ponovno potvrdio svoju mentalnu i psihičku privrženost higaru-dashiju kao i emotivnu Kimuri, Sammiju i, više no ikome, Tani.

Glavna je soba bila zbunjujući jednostavna, no ipak neobično topla i privlačna. Jedina je električna sprava bila svjetiljka nad tatamijem na kojem je spavao O'Hara. Bio je tu i niski stolić s rogožinom kraj njega, nekoliko lampiona

sa svijećama i polica za knjige. I ništa drugo. Osim cvijeća. Tana je svaki dan ukrašavala sobu cvijećem. Crvenim i

bijelim i grimiznim i ružičastim, svake boje koju se može zamisliti. Cvijeće je bilo to što je ambijentu davalo život i toplinu.

O'Hara je prešao sobu i ubacio u usta jedan od zalogajčića, uživajući u račićima što ih je pomiješala sa zakiseljenom rižom u makizushi. Iz male sobe u kojoj je bila velika kada od ružičastog drveta, mogao je čuti Tami kako mu priprema kupku. Pjevušila je tiho samoj sebi glasom nalik na ptičji, glasom koji je uvijek bio malko raštiman. Presvukao se u crnu svilenu noćnu košulju što je sezala do koljena i sjeo prekriženih nogu na rogožinu.

Tana je uronila ruku u vodu što se parila sve dok joj nije pokrila zglavak. Bilo je vrlo vruće, no Kazuo je tako i volio. Procijenila je da je otišao prije možda tri sata, no u kući nije bilo satova, a ni ona nije imala svoj. U želucu joj je bio mali strah, nagrizajuća nervoza. Nešto će ga odnijeti, odvući ga natrag običajima Zapada. Osjetila je opasnost.

Kad je O'Hara prvi put došao ovdje živjeti, za vrijeme priprema za ritualne zavjete shichija, Tana je još bila dijete. Plašljiva, povučena, oprezna prema tom lijepom gaijinu, stranom đavolu kojeg je, čini se, njen djed posvojio; na koncu je bila njemu privučena onom istom snagom i misticizmom koji su privukli i djeda i brata. Bio je različit od ostalih kandidata shichija koje je poznavala. Rado se smijao i pravio šale na svoj račun. Bio je trpeljiv i teško je padao u bijes. I, što je bilo najbolje od svega, naučio je jezik znakova, tako da su mogli razgovarati. Večerima, nakon mentalnog i psihičkog naprezanja dugih dana priprema za shichi, sjedio bi pokraj ribnjaka i prstima koji su se vijugali, pričao joj američke priče o duhovima.

Samushi, kojeg je O'Hara prozvao Sammy, promijenivši y u i da bi zvučalo japanskije, bio je također ispočetka neraspoložen prema došljaku. Sammiju se činilo kao uvreda da bi Tokenrui-san, njegov vlastiti djed, mogao povjeriti uvježbavanje higaru-dashija svog vlastitog unuka tom svjetlokosom Kazuu. No mladi je pripravnik ubrzo shvatio da je to bio čin ljubavi, jer je O'Hara bio ne samo klasično discipliniran, već je uz to bio i izvanredan učitelj. O'Hara je bio taj koji je otkrio da Sammi ima izvanredne reflekse i smislio serije udaraca kojima će najbolje iskoristiti tu brzinu. O'Hara je također bio i taj koji je smislio iscrpljujuće vježbe koje su Sammija izgradile psihički tako da je mogao izaći na kraj sa strogošću higaru-dashija, vježbi tako bolnih da ih je Sammi često, posljednja dva ili tri sata u danu, izvodio sa suzama koje su mu se slijevale niz lice.

Naravno, odustajanja nije moglo biti. Učiniti tako nešto značilo bi obeščastiti ne samo sebe i Tokenrui-sana, već i sestru pa i O'Haru uz to. Osim toga, i sam je O'Hara, pripremajući se za mistični put na sedmi nivo, izvodio svakodnevni osobni ritual tako težak da ga je gotovo osakatio. Sanamijevo je neraspoloženje splasnulo, zamijenilo se najprije poštovanjem a zatim ljubavlju. U trenutku kad je O'Hara postao shichi a Sammi uveden u higaru-dashi, bili su već kao braća.

Kad je O'Hara otišao da bi izvršio obavezu prema ocu, bilo je to bolno iskustvo za sve njih, ali prava agonija za Tanu. Boljelo je to duboko unutra, bila je

to rana koja se nije mogla isplakati, izmahati ili izvrištati. Mrcvarila ju je, i bol u prsima i grlu bio je stalno s njom. Imala je samo četrnaest godina, pa ipak je znala da je dubina njenih osjećaja vrlo različita od one prijateljske, gotovo krvne veze što je izrasla između O'Hare i njena djeda i brata.

Tana je bila zaljubljena u O'Haru, pa ipak su prošle godine a da to nije rekla nikome, čak ni Kimuri. I tako je slijedećih sedam godina, za kojih je izrasla u zapanjujuću ženu, umnu no neugodno distanciranu, baš svaki dan mislila o Kazuu. Željela je zaboraviti na njega, pokušavala zaboraviti na njega, no bilo je uzalud. Mladići su joj Kvotoa udvarali i bivali odbijani. Napokon je Tokenrui-sanu povjerila svoju nevolju.

— Ne može se pokušavati zaboraviti, jer samo pokušavanje održava sjećanja — rekao joj je Kimura.

Odlazila je u hramove i molila bogove da je oslobode obuzetosti Kazuom. I što su bogovi učinili? Poslali su joj ga natrag. Ponekad je teško shvatiti poruku Taoa. I tako je prihvatila dar ne razumjevši

ga. Imala je dvadeset i dvije godine kad se vratio O'Hara. Isprva se činilo da je i

sad promatra kao dijete. Njene je distanciranosti nestalo. I jedne noći, kad joj je počeo pripovijedati o nekom zanimljivom događaju iz dana u obavještajnoj, prekinula ga je i rukama rekla: — Ispričaj mi radije kakvu ljubavnu priču,.

O'Hari nije trebala mudrost Taoa da bi shvatio ovu. No sada je san ugrožen. U Taou nema odgovora. Njena sudbina nije više u

njenim rukama. Stajala je u dovratku prema dnevnoj sobi i brisala ruku. Još ga uvijek nije

vidjela ili osjetila da je ovdje. O'Hara se naslonio na ruke i pogledao je preko svijećama osvijetljene sobe. Bila je niža od brata i vrlo vitka. Koža joj je bila čista, boje pijeska. Crna joj se kosa spuštala gotovo do pojasa. Smeđe su joj se oči činile zamagljene ispod stožastih kapaka, kakvima su se uvijek i činile pri svjetlosti svijeća. Grudi su joj zadizale kratku spavaćicu što joj je na tankim vrpcama visjela s ramena.

Bila je šećer. Promatrao ju je neko vrijeme, a onda se pomakao da bi ga mogla vidjeti.

Uplašila ju je njegova prisutnost, jer bi ga obično prije osjetila no što bi ga vidjela. Gledala je u njegovo izbrijano lice i zelene oči. Slovkala je riječi pomoću prstiju, pomičući ih u mekanom, stalnom slijedu

koji je O'Haru podsjećao na ruke plesača. — Nema brade. — Ne. Ruka joj je prešla preko očiju. — Nema očiju. — Ne. — Dakle je dobro prošlo. — Da. — Sada si siguran.

— Da. — Jesi li sretan zbog toga? — Da. Nijedan se muškarac ne želi osjećati kao progonjena zvijer. — To vrijedi i za ženu. Lagano se naklonio. — To vrijedi i za ženu. Skrenula je pogled s njegova lica i spustila ga prema nogama; suze su joj

bile u očima. Ruke su joj se pomicale vrlo sporo: — Kupka ti je spremna. Okrenula se i vratila u sobu s kadom. On je pošao za njom i okrenuo je licem

prema sebi: — Zar se nešto promijenilo? Zar to nije naša kupka? Poljubio ju je vrlo lagano u usne, milujući joj vrat jagodicama prstiju, a

zatim krenuo rukom niz njenu glatku kožu i dalje preko ramena, i povukao vrpcu i oslobodio svilenu spavaćicu, i ona je pala do njenih nogu i on je izvukao ruke iz rukava svoje košulje i brzo je prevukao preko glave, prekinuvši pritom poljubac samo na sekundu.

Privukao ju je bliže dok ga nisu dodirnuli vrhovi njenih bradavica. I ona se primakla bliže i osjetila kako raste dodirujući je i njegove su ruke kliznule oko nje i počele je vrlo lagano milovati straga i ona je počela pomicati tijelo pod njegovim prstima i on je postajao sve čvršći i ona se malo odmakla i počela mu milovati stegna i trbuh i njegova su se sjećanja prebacila u vrijeme one noći kad mu je došla prvi put: odjevena u crveno-bijeli svileni kimono svoje majke, ušla je u njegovu zamračenu sobu i upalila jedinu svijeću kraj kreveta, i kleknuvši do njega rekla mu tim svojim čudesno poetičnim rukama da ga voli.

Sklopila mu je oči jagodicama prstiju i tada krenula tragom svakog mišića njegova tijela dodirom nalik na pero, pjevušeći tim svojim veličanstveno mekanim i dražesno raštimanim glasom, a zatim sve to ponovila usnama dok ga napokon nije uzela u usta ne dodirnuvši ga prstima; sjećanja su ga uzbudila još i više i on joj je počeo trljati bedra, primičući je sebi veoma nježno, na što se ona podigla na prste tako da joj je osjetio kosu kako ga udara; svinuo je koljena i pustio da mu udo klizi uz nju, a ona je lagano svinula leđa tako da joj je dražica došla uz njega, i tako su stajali nekoliko trenutaka, pomičući se polagano u ritmu njenog pjevušenja, i tada je on svinuo koljena još malo i osjetio kako ulazi u nju i njeni su se vlažni mišići stegli oko njega a ona ga je obuhvatila najprije jednom a potom i drugom nogom oko pojasa i on je segnuo rukom dolje među njihove trbuhe i pronašao njen otponac strasti i osjetio je kako tvrdne dok ju je milovao i pjevušenje je postalo uzdisanje a uzdisanje sićušni krik u njenom grlu i ona se ukrutila i prestala disati na nekoliko sekundi i tada se bacila na njega, digla glas i počela se tresti, a odgovor je njezine strasti bio tako nadvladavajući da mu se učinilo da su ga najednom napustila sva ćutila i tada je osjetio grč, pa još jedan, i još, još, još, i tada je eksplodirao, a koljena su mu se počela tresti no on ju je držao uza se ostajući u njoj i zatim se polako uspeo stepenicama i ušao u kadu i vruća se voda komešala oko njih i ona je ponovno digla glas i ovaj put se činilo da mu njen odgovor vraća snagu i osjetio je kako mu se ponovno produžuje, rastući duboko unutar nje, i ona

se počela pomicati gore-dolje kližući ga u sebe i osjetila kako se u njoj ponovno skuplja, osjetila se gotovo naelektrizirana, izgubljena u prostoru i vremenu, i valovi su došli ponovno, rastući, rastući.

Kad je bilo gotovo, pokušao joj je reći da se mora vratiti, da je mora napustiti. No ona je zatvorila oči, jer je znala da će ovaj put bol biti teža jer će sjećanja biti stvarnost, i da joj ga ovaj put Bogovi neće vratiti. Tako je zatvorila oči, i tako joj nije mogao ništa reći. No zato je ona rekla njemu, izgovorivši rečenicu koju je mnogo puta uvježbavala sa Sammijem, i mada još uvijek nije bila zadovoljna svojim načinom, osjetila je da je čas.

— Volim te, O'Hara — rekla je, i sklopljenih očiju položila vlažne jagodice na njegove usne.

Bio je to neobičan prizor. Ne, pomisli O'Hara, to je s onu stranu neobičnog: prizor je bizaran.

XII

O'Hara je stajao na palubi 37-metarske jahte dok je ova pljuskala po

valovima nekoliko stotina metara od obale. Imao je na sebi plave traperice, bijelu košulju od sirove svile i krzneni kaputić čiji je ovratnik bio zadignut štiteći ga od hladnog vjetrića što je puhao s obale. Teški dvogled kroz koji je proučavao praznu plažu dao mu je prvi časnik, besprijekorno odjeveni bivši kapetan fregate imenom Carmody.

Dok su O'Harine oči lutale pustom obalnom linijom Cape Coda, jedan je par izašao iz usjekline između golih, visokih dina istočkanih mrljama morske trave, što su držale stražu duž plaže. Žena je, visoka i uspravna, imala kaputić od tweeda prebačen preko ramena, dok joj je kosom vijorio snažan vjetar što je rasipao kapljice s vala što se u kovitlacu valjao kraj njih.

Muškarac pokraj nje bio je od pojasa na više građen kao rvač: bicepsi su mu bili nabrekli, ramena i prsa golema, mišići mu se nagomilali oko vrata debelog kao telegrafski stup. Glava mu je bila gola kao i plaža po kojoj je hodao, ako se izuzmu čuperci sijede kose što su mu milovali uši. U neskladnom kontrastu prema tom torzu stajao je donji dio: od pojasa na niže bilo je to upropašteno ljudsko biće. Noge su mu atrofirale u vretena, upravo štapiće, i zbog toga je hodao mučnim hodom, korak po korak, prebacujući jednu nogu ispred druge dok se oslanjao na dva žarko crvena skijaška štapa.

Imao je na sebi tamnomodre kupaće gaćice i otvorenu žutu jedriličarsku vjetrovitu koja je mlatarala na svježem jutarnjem vjetru. Nije imao cipela. Progegao se s naporom kraj dugačkih sjena što ih je na bijeli pijesak bacalo sunce koje se diglo svega sat prije toga, dok je žena, ne obazirući se na njegovu nakaznost, držala korak kraj njega. Bila je uz njega dok nije zagazio u pjenu valova, tada je zastala i pričekala ga. Zatrapao je u more dok mu se voda nije prelila preko koljena; tada je, nesigurno balansirajući, odbacio skijaške štapove natrag prema njoj, svukao vjetrovku i bacio je preko ramena, a zatim se sručio u ocean i zaplivao. Snažne su ga ruke vukle kroz velike valove plićaka dalje prema van, u bistre vode; plivao je žestoko, ne popuštajući dok se nije našao pedesetak

metara od jahtinog siza. Podigao je prema palubi pogled prodornih crnih očiju što su blistale ispod1 gustih obrva, i krčeći put kroz vodu snažnim rukama, povikao: — Ehej tamo, je l' bi to bio poručnik O'Hara?

— Jest, sir — uzvratio je O'Hara uzvik. — Dobro ste se držali. Ovdje Charles Gordon Howe. Zadovoljstvo mi je,

gospodine. — Hvala vam. Zadovoljstvo je meni. To je prekrasna barčica. — Kako rame? — Dobro. Još je malo kruto. Howe je govorio snažnim bostonskim akcentom s upletenim irskim,

odrezujući riječi prije kraja. — Sasvim dobro. Pada vam na pamet da mi se pridružite, sir? Kakva je

voda, mister Carmody? — Pedeset osam Fahrenheita, sir. Četrnaest i pol Celzija. — Uh... svejedno hvala — rekao je O'Hara. — Mislim da ću pričekati dok se

rame malo ne popravi. —I voda ne ugrije, he? — nasmijao se Howe svojim glasnim, vojničkim

smijehom. — Moja je obalna koliba upravo tu, uzbrdo. Izvučem se tu svakoga svibnja i ostajem do rujna. Imam pola sata helikopterom do centra Bostona. Namočim se svako jutro, za početak.

Howe je napravio još nekoliko snažnih zaveslaja do platforme i podigao se u sjedeći položaj, s uvelim nogama obješenim u hladno more, zatim je posegnuo za sizom masivnim rukama na kojima su nabrekli mišići, pa se izvukao, rukom ispred ruke, uz stepenice držeći se za njihovu ogradu. Časnik, Carmody, čekao je na nj s električnom invalidskom stolicom i debelim mornarskim kaputićem. Kad je dosegnuo vrh, Howe je zakrenuo čitavim torzom i svalio se u stolicu. Obrisao se ručnikom, navukao kaputić i omotao vuneni gunj oko nogu. — Dobro došli na brod, sir — rekao je i pružio ruku O'Hari. Bilo je to poput rukovanja s drobilicom za smeće.

Stjuard, mladić nezdrave boje lica, odjeven u modre zvonaste hlače i bijeli uškrobljeni kaputić s plavim dupinom izvezenim na jednom džepu, upita O'Haru:

— Na kakav način želite kavu, sir? — Crnu molim vas, s brendijem na dnu. — Jest, važi, sir. Kao obično, kapetane? — upitao je Howea. — Jaki čaj s jednom kapi votke. Zatupi ga malo, znate. Doručak za petnaest

minuta, molim vas, mister Lomax. — I tada O'Hari: — Svjež bakalar i kajgana, vjerujem da vam je to najmilije, je li tako, poručnice?

— Da, hvala. I draže bi mi bilo naprosto O'Hara, ako vas mogu zamoliti. Bit će sad šest godina kako nisam u mornarici.

— Zaradili ste taj čin, za ime božje, poručnice. Ponosite se njime. — Odbio sam unapređenje, mister Howe. — No otišli ste časno, poručnice. Ja čvrsto vjerujem u titule, sir. Na ovome

brodu, mi poštujemo čin. Stjuard se vratio s napicima. — To će biti dosta, dok se ne istuširamo i odjenemo. Ono što imamo pričati

obavit ćemo za doručkom, poručniče.

Mjedena krsna pločica pokraj poluvrata što su vodila u glavni salon identificirala je jahtu kao:

CRNI SOKO o. Catalina, Calif. Porinut: 9. listopada 1921. Vlasnik: Edward L. Doheny Barun-razbojnik Edward Doheny? upitao se O'Hara. Pa naravno, tupane,

koji bi si to drugi Edward Doheny mogao priuštiti takvu kadu? Posada od osamnaest ljudi. Mjesta u kabinama za četrdeset. A može ih

spavati i šezdesetak, »u gužvi«, što god, do đavola, Howe mogao smatrati »gužvom«.

Blagovaonica je, kao i ostatak broda, imala izgled muzejskog eksponata, s mesinganim oknima i laternama, što su se sjajile kao riznica Inka, s oblogama od punog mahagonija, nauljenog i crnog od starosti, te podom koji je izazivao na laštenje. Srebrno suđe, kao i sve ostalo na brodu, bilo je elegantno, staro, i opiralo se procjeni. Zidovi su bili pokriveni fotografijama u mjedenim okvirima, slikama na kojima je bio prikazan Howe s gotovo svakim tko se mogao zamisliti, ako se izuzme sam Bog. Mnoge su od njih, za koje se činilo da su snimljene negdje u tridesetim ili četrdesetim godinama, prikazivale mnogo mlađeg, pristalijeg Howea.

— Uvijek sam uživao čitati vaše stvari, poručnice. Vrlo prirodan stil. Ne suviše formalan.

— Pišem kako govorim. Jedan mi je urednik to jednom rekao, i nek sam proklet ako nije bio u pravu.

— Dobar savjet. Tko je bio taj urednik? — Ben Bradlee. — O ... Dakle, izvolite sjesti, sir. Howe je izvadio pismo iz kaputića i naslonio ga na čašu za vodu ispred svog

tanjura. Ah, pomisli O'Hara, taj voli drame. Pismo je očito dio scenarija. Kao i mala

misterija oko bakalara. — Moram priznati — reče O'Hara — da vas znam samo po čuvenju. Jeste li

služili u mornarici? — Izmjeren i izvagan i proglašen sposobnim i jednom nogom unutra — reče

Howe. — Tjedan dana prije javljanja na dužnost, neki me zblenuti seronja upucao u kičmu. Lovni izlet dolje u Georgiji. Rekli su mi da nikad više neću ustati. U govna s doktorima. Tri se stvari ni za što ne mogu upotrijebiti, poručnice: doktori, trtaroši i političari s folovima. I ništa ne cijenim kao prokletog dobrog reportera. Čast vas je imati na brodu, sir.

Nazdravio mu je svojim lončićem za kavu i otpio gutljaj gledajući ga preko ruba svojim neumornim crnim očima. O'Hara je kimnuo, podigao svoj lončić i uzvratio pogled. — Pretpostavljam — rekao je napokon — da me niste doveli preko polovice svijeta samo zato da s vama doručkujem.

— Ispravna pretpostavka. Čuo sam za vas da jako brzo shvaćate. — Da? — A također sam čuo da ste žilavi, da ste naivni, da ste nemilosrdni, da ste

mače, da znate biti teški, da je s vama san raditi, da ste pošteni do srži i da ste bijedni, lažljivi, zajebani kurvin sin.

O'Hara se nasmijao. — Dakle, ili ste razgovarali s mnogo momaka, ili s nekim jadnim bezveznjakom koji se nikako nije mogao odlučiti.

Sad je na Howeu bio red da se nasmije. — A također i da imate smisla za šalu. Postoje tri stvari koje su stvarne, sir: Bog, ljudska glupost i smijeh. Prvo dvoje je s onu stranu našeg shvaćanja, tako da s ovim trećim moramo pokušati učiniti najbolje što možemo.

— Mislio sam da je to rekao John Kennedy. Howe se nagnuo preko stola i namignuo mu. — Ja sam dao Johnnyju tu caku. Stigao je doručak, a kad se stjuard vratio u kuhinju, Howe je rekao: — Znate li gentlemana s imenom Anthony Virgil Falmouth? O'Hara se nasmijao. — Nisam znao da mu je srednje ime Virgil. Ima tu izvjesne ironije. — Kako to? — Dobro. Vergilije je bio pjesnik. Tony Falmouth je profesionalni ubojica.

Nekako ih ne mogu izjednačiti. — Profesionalni ubojica, velite? — Jedan od najboljih. — Znate to kao činjenicu? Stanka. O'Hara se preko stola zagledao u Howea i napokon kazao: — Ja. — Shvaćam. A da li mu vjerujete? — Falmouthu? Zašto? — Vjerujte mi, imam jak razlog, poručnice. Poštujem činjenicu da možda

imate neke ranije moralne obaveze ... O'Hara baci pogled na pismo, a zatim na tanjur, i poče vilicom, rastreseno,

pomicati što bi mu se pod njom našlo. — U Falmouthovom poslu ne postoje moralne obaveze — kazao je napokon. — Mislim da vjerujem Tonyju kao i bilo kome drugom u Igri.

— Igri? — Obavještajnoj igri. — Vi na to, dakle, gledate kao na igru? — Tako je oni zovu. Igra. Kad ste u njoj, onda je to Igra. A on je u njoj do

đoke. Britanski agent. M.I.6, Tajna služba Njenog Veličanstva. — Ne više — rekao je Howe. Posegnuo je, i u ponešto velikom stilu predao O'Hari pismo. — Bravo — kazao je O'Hara. — Pitao sam se kad ćemo sve uokolo doći do

ovoga. Bilo je adresirano na Charlesa Gordona Howea, Esq., WCGH, Šesti kanal,

Boston, Massachusetts. A u donjem desnom kutu, ispod adrese, bilo je: »Samo za njegove oči.« Poleđina je bila zapečaćena plavim voskom. Nije bilo marke.

— Falmouth je oduvijek imao smisla za dramatično — rekao je O'Hara. Howe se nagnuo preko stola i zasmijuljio se trepćući crnim očima. — Je li

ga itko nazvao Mamut? Ne mogu izbjeći asocijaciju nikad kad mu čujem ime. O'Hara je nastavio ogledavati pismo. Odgovorio je ne podigavši pogled: —

Ne vjerujem da je to itko ikad glasno izgovorio. Bilo bi to možda malo bezobzirno, uvrijediti jednu od najefikasnijih dvonožnih mašina za ubijanje.

— Da? — Howe se zabacio u naslonjač i nakon trenutka dodao: — Zvuči kao da pričamo o Billyju Kidu.

— U usporedbi s Tonyjem Falmouthom Billy Kid izgleda kao Zekoslav Mrkva.

— Da? — Još jedna stanka. — Pa ipak biste mu vjerovali? — Vjerovao bih mu kao i bilo kome drugome iz Igre, što je prilično daleko

od toga da bih rekao: »Vjerujem mu.« Povjerenje je zanemarljiva riječ u Igri. Oni ga kupuju, prodaju, trguju njime, pregovaraju o njemu.

— Pa ipak mi je Falmouth dao ono što mi je trebalo da vam skinem Čovjeka-zimu s vrata — kazao je Howe.

— On nešto treba. — Mislite da je to jedini razlog? — Ne mislim, znam. Čujte, Tony mi je jednom spasio dupe. Bez ikakvog

razloga. Ako izuzmemo da je pritom zaradio nešto zelenih markica. — I sada ih iskupljuje, zar ne? — Dobro, to mu se vjerojatno činilo dobrom idejom u to vrijeme. Kad bi se

ponovilo — sutra, recimo — mogao bi sjesti na brod i krenuti sporom prugom do Bombayja — i poslati mi pozdravni telegram kad stigne tamo.

— Cinično, sir. Stopostotno cinično. — Apsolutno — rekao je O'Hara. — Igra je svijet za sebe, najprljaviji od

svih mogućih svjetova. Sve je laž. Stručna reputacija ovisi o tome kako dobro lažeš. Oni to mogu nazvati skretanjem ili navrnuti na to kakvu drugu birokratsku dršku, no laganje je ono o čemu se tu radi. U Igri, čestit je čovjek mrtav čovjek.

— I to je to zbog čega ste otišli? — Recimo da mi je naprosto film bio pri kraju. Nemojte me shvatiti krivo,

mister Howe, još i sad imam tamo prijatelje. Oni samo nisu vrsta prijana koje biste, znate, voljeli imati oko vatre da s vama peku kestenje.

— Kako to, sir? — Recimo naprosto da imaju drukčiji sistem vrijednosti. — Još uvijek ne razumijem. — Dobro, jednom sam pitao Tonyja što bi želio od života, i znate što mi je

rekao? Podigao je pogled i rekao, a bio je pritom ozbiljan k'o leš, rekao je: »Sreća je potvrđeni pogodak.« Oksfordski diplomant!

—No ne mora li netko raditi i to? — Zašto? Nakon nekog vremena to počinje živjeti samo za sebe. Kad bi se

mene pitalo, zabranili bi špijunažu kao što žele zabraniti atomsku bombu. Howe se zagledao u strop. — Pretpostavljam da je tako. No tada bi nam svi ti špijuni jurcali bez ikakva

posla. — To u svakom slučaju nije moj problem. — Pa ipak ste bili u Igri, kako je zovete, pet ili šest godina?

— Navukli su me na ljepak. Nisam bio karijerist. Dobbsu se dopao moj stil pa je sredio da dobijem prekomandu u Kompaniju. Tada, nakon što sam im dao četiri godine života, mulac je pokušao srediti da me ubiju, a to se pak dotiče nečeg drugog o čemu bismo trebali popričati, to jest kako ste mi skinuli Čovjeka-zimu s maloga.

— Pismo, sir. Pročitajte pismo. 21. siječnja Dragi mister Howe,

uzimam pero u ruke potpuno svjestan činjenice da će ovo pismo po svoj

prilici biti smjesta odbačeno kao bulažnjenja nekoga tko je ili pomućene svijesti ili

je pak previše noći proveo nasamo s bocom. Uvjeravam vas, gospodine, da imam

potpunu kontrolu nad svim svojim sposobnostima i da piće nije jedna od mojih

mana.

Moji razlozi da vam uputim ovo vrlo su jednostavni..Poznati ste sa svoje

agresivne novinske politike; i također imate strast da budete prvi.

Prije svega, dopustite mi da se predstavim. Zovem se Anthony Virgil

Falmouth. Povukao sam se prije šest mjeseci, s Oueen's Honorsom, iz Tajne službe

Njenog Veličanstva nakon dvadeset jedne godine službe. Možete to provjeriti

stupivši u vezu sa Sir Jamesom Townsendom, M.I.6, Chancery Lane 6, London.

Telefon: 962-0000, kućni 12.

Zbog očitih razloga zamolio bih vas da sa Sir Jamesom ne pretresate

sadržaj ovoga pisma.

Zbog svog položaja došao sam za vrijeme posljednjih nekoliko godina, a

napose u posljednjih nekoliko mjeseci, u posjed detalja priče čudovišne u nakani i

zastrašujuće u mogućnostima. Njezine implikacije sežu do najviših političkih insti-

tucija svijeta. Dolično dokumentirana, ta informacija može aferu Watergate učiniti

nalik kakvoj pučkoškolskoj psini, u usporedbi s njom čak i atentat na predsjednika

Kennedyja može djelovati blijedo.

Samo je posjedovanje te priče dovelo moj život u pogibelj. Nalazim se u

bijegu, vjerojatno do kraja svog života. Ovo su moji uvjeti:

Prvi, moja je cijena za tu informaciju 250.000 dolara, koji mi trebaju biti

isplaćeni tek nakon što vaš predstavnik bude zadovoljan u smislu da je informacija

istinita i vrijedna te cijene.

Drugo, postoji samo jedna osoba za koju osjećam da je kvalificirana da

predstavlja i vas i mene u ovoj stvari. Njeno je ime Frank O'Hara. O'Hara je

razoružavajuće čestit, bivši je član obavještajne zajednice, priznat je i poštovan

novinski reporter, a poznavao me je više od pet godina. Zbog tih razloga osjećam

da je on jedinstvena osoba kvalificirana ne samo da ocijeni moju vjerodostojnost

već i da dolično procijeni vrijednost informacije.

Nisam vidio O'Haru, razgovarao s njim ili komunicirao na bilo koji način

već više od godinu dana.

Postoji jedan dodatni problem u vezi s O'Harom. Uvjeren sam da ćete se

prisjetiti njegove serije članaka od prije dvije godine, u kojima je razotkrio mrežu

ilegalnih tajnih operacija provedenih od strane CIA-e u Africi i na Bliskom istoku.

Članci su rezultirali neugodnostima, poniženjem i degradacijom šefa njegove bivše

sekcije, Ralpha Dobbsa, također znanog i kao Čovjek-zima. Kao rezultat toga,

Dobbs je odobrio O'Harino umorstvo i u tom smislu ponudio naknadu nekolicini

profesionalaca koji su trebali obaviti posao.

To znam jer sam bio jedan od njih. Odbio sam posao.

O'Hara je u lutnju sve od tada. Koliko sam informiran, nitko ga još nije

ohladio.

U prilogu pismu možete naći ovjerenu izjavu ticajuću se Dobbsove ponude

meni. Budući da je ovdje riječ o osobnoj vendetti, nezasijecajućoj u oficijelne

poslove CIA-e, možete zaprijetiti njezinim objavljivanjem. To bi neutraliziralo

Dobbsa i prisililo ga da povuče sankcije.

Ukoliko ste u mogućnosti naći O'Haru i ukoliko je on zainteresiran za

zadatak, poručite mu da se poveže s Čarobnjakom. Ako ne čujem ništa do 1.

travnja, pretpostavit ću da niste zainteresirani.

Veoma Vam odani Anthony V. Falmouth

Uz ovo pismo je spajalicom bio pričvršćen afidavit. O'Hara ga je okrenuo u ruci te izvana pregledao omotnicu.

— Kako je to uručeno? Na tome nema marke. — Jedan je od mojih dopisnika bio na Jamaiki. To je našao u svom

sandučiću jednog dana kad je došao na večeru. O'Hara je ponovno pročitao pismo i afidavit, a zatim ih spustio na stol ispred

Howea. Ovaj je dovršavao svoju kavu. — Dakle? — upitao je Howe. — Dakle što? — Dakle, što mislite? — Reći ću vam što ne mislim. Ne mislim da ću preuzeti odgovornost za

vaših dvije stotine pedeset keka, vaših ili bilo čijih. — Doći ćemo do toga. Što ćemo s pismom? O'Hara je slegnuo ramenima. — Pismo — glava. Ili je Falmouth zaista

nanjušio nešto ili mulja brzi zajeb, pa misli da me može uvući u to ili me zeznuti. U svakom slučaju, ne dopada mi se.

Dovršivši doručak, Howe je pažljivo spustio nož i vilicu i prstom odgurnuo tanjur desetak centimetara. Nagnuo se prema O'Hari i rekao, gotovo šaptom: — Što mislite, što to može biti?

— Uhvatio vas na udicu, ha? — Dovoljno da i vas upletem. — I to ste gurnuli Dobbsu, ha? — Baš kako je Falmouth sugerirao. Ručali smo u mom avionu, vozikajući se

oko Washingtona. Dobbs je počeo propuštati vodu vrlo brzo. Nekako u vrijeme kad nam je poslužena salata.

— Dugujem, dakle, jednu u Tonyjevo za ovo. I u vaše. — Ja ne bih zaboravio mladu damu. — Gunn? Daa, držala se jako dobro tamo. — Imam osjećaj u vezi ovoga, poručnice. Instinkti mi zuje. I to od vremena

otkada sam primio to marnuto pismo. — Vi mora da ste u adresarima svih robnih kuća na svijetu. — Zaista, sir, činite mi nepravdu. Upišite mi u zaslugu bar nešto. U

novinarskom sam poslu od dvanaeste, kad sam slagao slova za djedov tjednik gore u Maineu.

— Nisam vas mislio uvrijediti. To je naprosto značilo da poznajem teren. — To je pustolovina, za ime božje. Da sam dvadeset godina mlađi i da imam

dvije dobre noge pod sobom, evo me s vama. — Rekao sam vam, ne želim odgovarati za vaš, ili za bilo čiji novac, to što

se toga tiče. Osim toga, to nije pustolovina, nego ludost. Čitava je usrana Igra luda, a Igrači su svi redom jebeni u glavu.

— Postava za strašnu reportažu — viknu Howe u zanosu. — Možda ste i vi udareni kao i oni — reče O'Hara. — To je moj novac, poručnice. Dakle, to je moj problem, u redu? Do sada,

Falmouth je bio na nišanu. Tako ste sami rekli — ako možete vjerovati ikome, onda je to on.

— Što je đavolski veliko »ako«. — U govna, to je već i tako otpisano. Dat ću vam što tražite. Recite cijenu. — Rekao sam vam da ne želim u to. — Tisuću tjedno, garantirano godinu dana. — Rekao sam ne. O'Hara je ustao, odšetao do jednog od okana i zagledao se u ocean. Nebo se

zamračivalo, olujni su se oblaci valjali od Provincetowna. Osjetio je kako se i u njemu valjaju olujni oblaci.

Uvući će me u to, pomislio je, i sama ga je misao naljutila. Bilo je teško objasniti svoj osjećaj Howeu, taj nadvladavajući osjećaj ljutnje što je rastao u njemu. Znao je scenario prije no što je izgovoren, znao je likove, mjesta zbivanja, čak je mogao izreći i dobar dio dijaloga. Nije to bilo samo zbog bujanja osjećaja obešćašćenja; ne samo zbog bezobzirnosti Igre u kojoj ljudi ubijaju, sakate i kradu bez kazne, u kojoj se bodovi broje glavama a ne križićima. Ne, O'Harina je ljutnja izbijala zbog prihvaćanja. Bio je bijesan zato što su ga Igrači prihvatili u svoju zajednicu hijena. Bio je dio toga, pa dopadalo mu se to ili ne. Njegov bijeg nije uspio, i zato je podsvjesno bio bijesan na Howea što ga je podsjetio na tu činjenicu. I tako, kad je planuo, došlo je to tako naglo i bez najave, da je Howe ostao zapanjen provalom.

— Rekao sam ne, u pizdu, NE! — O'Hara je takvim bijesom mlatnuo šakom po masivnom hrastovom stolu da je zazvečao led u čašama.

— Poručnice, vi ste novinar. Čega god se bojite, to nećete riješiti uzgajajući pse po Japanu. Ili, kad smo već kod toga, odgurujući šansu za koju bi svaki reporter koji ima i trunak samopoštovanja počinio umorstvo da je dobije. — Howe otpije gutljaj svojeg votkom zamirisanog čaja i reče, smješkajući se: — Tisuću pet stotina. Plus troškovi. To je sedamdeset osam tisuća za godinu dana. I dodatak od sto tisuća dolara kad donesete priču.

— Vi sasvim sigurno jako brzo odlučujete, mister Howe. A tek smo se sastali.

Howe je podigao pismo i ponovno ga preletio. — Bio sam siguran za vas prije no što sam poslao Gunnovu za vama. Ovo nije Igra, poručnice. Ja vam vjerujem.

— Ja nisam čak ni siguran da imam pravu novinarsku sposobnost odlučivanja. Kakva je to munuta priča vrijedna četvrt milijuna dolara?

— Dakle, da je Duboko Grlo došla do mene s pričom o Watergateu i ponudila mi je za pola milijuna dolara, uzeo bih je upravo ovako. — Pucnuo je prstima. — To vam stvara nekakvu predodžbu?

O'Hara se okrenuo i naslonio na nepropusnu pregradu. Vani su prve kapi kiše počele prštati po palubi.

— Dobro, u govna — rekao je O'Hara. Howeove su se obrve podigle u luk. — Uh... znači li to da ste zainteresirani ? — Dugujem vam nešto što ste me skinuli Dobbsu s udice. — Za ime boga, ne. Napravio sam to na svoju ruku, nema obaveza. Ali ne i prema Tonyju. Znao je Falmoutha. Neutralizirao je Čovjeka-zimu, i

za to mu je O'Hara nešto dugovao. A osjećao je da nešto duguje i Howeu, makar to ovaj odbijao.

— Shikata ga nai — reče O'Hara. — Molim? — Jedna stara japanska uzrečica. — I što znači? — Slobodno prevedena, »Jeben ako učiniš, jeben ako ne.« — Čekajte, dakle, sir, ja nisam mislio ... No O'Hara nije slušao. On je već donio odluku. — Šest dana — rekao je u pola glasa. — Prvi je travnja šest dana od nas. — Za šest dana možete stići bilo kamo na svijetu — kazao je Howe tiho. O'Hara je zašutio na nekoliko trenutaka. — Okej, mister Howe. Pogodit ću se s vama. Otići ću naći Falmoutha i

vidjeti što ima. No čak i ako njegova informacija vrijedi dvije stotine pedeset somova, još uvijek želim imati mogućnost da mogu iz svega toga izaći i prepustiti nekom drugom prljavi dio posla.

Howeove su crne oči ponovno zažmirile. Ispružio je svoj škripac od ruke. — Dogovoreno. Evo ruke. — I rukovaše se. A tada on reče: — Sinko, predobar si reporter da bi mogao odšetati od bilo koje bombe vrijedne četvrt milijuna dolara.

— Da, ako bi me vratila opet usred Jebengrada. — Ti si, dečko, reporter, a ne guznuti špijun. — Nazovite to kako želite, no imat ću posla s Tonyjem i Čarobnjakom, a to

me vraća u Igru, dopadalo se to meni ili ne. — Znaš kako ćeš naći tog Čarobnjaka? O'Hara se nasmiješio. — Znat ću naći Čarobnjaka. — I on je agent? — Čarobnjak? — O'Hara se nasmijao. — O, da. On je posljednji zagriženi

špijun.

XIII

Modro-zeleno Karipsko more blistalo je pod njim kao dragulj ugniježden u

božjoj ruci. Poslovni mlažnjak tvrtke Lear nagnuo se graciozno na krilo i preko čistoga neba zaplanirao prema otoku Sv. Lucifer. Koraljni su grebeni brisali ispod aviona, blistajući duboko u prozirnome moru, kao kitice tratinčica. Ispred njih, Sv. Lucifer je čučao na blještavom suncu, sićušni otok kojim je dominirao usamljeni planinski vrh ogrnut svijetlozelenim lisnatim pokrovom. Glavni grad, Bonne Terre, ležao je ispred njih, dok im je njegova kilometar i pol dugačka sletna staza s ruba grada pokazivala put kao dugački, koščati prst.

S tri tisuće metara i sad je izgledao kao raj kojega se sjećao, plodno i neiskvareno utočište skriveno između Martiniquea i Guadeloupea. Iako još uvijek francuska kolonija, otok je imao vlastitoga guvernera i policijske snage od šest ljudi. No kad je avion zazviždao prema svom sletištu, O'Hara je mogao vidjeti žalosne znakove zadiranja civilizacije.

Dvije godine ranije, kad je O'Hara bio posljednji put na Sv. Luciferu, na njemu je bio samo jedan hotel koji je privlačio bivše žurnaliste, ribare, izgnanike, pijanice i plaćenike, koji su se radije nazivali kondotjerima. Čak su i turistički agenti okrenuli leđa otoku nalazeći ga isuviše pospanim da bi ga mogli ikome preporučiti. Tako je postao savršeno križanje za peripatetične obavještajne agente upućene u karipski sektor, od kojih su mnogi bili izvučeni iz taloga svojih agencija: pijanice, svojeglavci i radnici specijalizirani za vukojebinu, kao i ljudi na rubu mentalnog sloma; svi su oni bili poslani u taj sunčani Sibir, gdje su najveći dio vremena trošili na uzajamno špijuniranje. Kad bi izronilo nešto krupnije, obično bi poslali prvu ekipu. No tekući su obavještajni poslovi bili prepušteni levatima.

Dvije su godine izmijenile Sv. Lucifer. Komercijalni su ga gubavci napokon otkrili, i pošast se vidjela već iz zraka, dok su slijetali na stazu. Hilton i Sheraton su se iskrcali na njegove dremljive plaže, a vikendice se počele širiti duž džunglom obrasle obale, vjesnici invazije plastipora i plinbetona koja je već počela. O'Hara je mogao vidjeti stazu za golf kako se proteže duž nekoć djevičanske zapadne plaže, i plivaće bazene kako blistaju poput polivinilskih bara između kuća iz snova negdje na rubu grada. Čak je i glavna cesta, što je poput jegulje vrludala nekih sto i pedeset kilometara oko otoka, bila asfaltirana.

O'Hara je mogao naslutiti ostalo: kartaške stolove s polupismenim gangsterskim knezovima i njihovim umazanim, preodjevenim, prenadraguljenim, deklasiranim komadima. Sv. Lucifer je postao naprosto još jedna zagorjela, bljutava kolonija za debele i gadne noveaux riches i efemerne jetsetere. Toliko o izgubljenom raju.

O'Hara je razmišljao o Čarobnjaku dok je avion rulao pistom. Što ga je ono Howe bio upitao — poznaje li Čarobnjaka?

O'Hara se nasmiješio. O da, pozna on Čarobnjaka, kako da ne, izvjesnog Francuza zvanog le Sorcier. I oh, kakvu bi bombu mogao napisati o njemu. No iza Čarobnjakova jedinstvenog uspjeha stajala je činjenica da nitko nikad nije ni pisao ni govorio o njemu.

Nitko. Pluskvamperfektna je špijunska zajednica štitila njegov integritet jer ga je

trebala. Čarobnjak je bio njihova enciklopedija, prislušna truba za sve njih. Sudbina je odlučila ubaciti Čarobnjaka, Igru i Karibe sve u isti lonac, i

učinivši tako, stvorila čudesno katastrofalno piće: napitak čiste ludosti. Čarobnjakov je grobljanski osjećaj humora izražavao tu ludost, dok su Karibi postali bizarna kapsula umobolja čitave internacionalne špijunske zajednice. Čarobnjak, čovjek bez uvježbanosti, bez pozadine u Igri i bez nekog posebnog zanimanja za nju, postao je glavni monopolist karipske špijunaže; vlasnik Trebine staze i Parkolac hotela, Kralj Drek čitavog teritorija.

Što su bili njegovi ciljevi? Nije ih bilo. Postigao je svoj jedinstveni položaj iz čistog štosa. To mu je bio

hobi. Michael Rotchschild, alias Šestoprsti, alias Čarobnjak, alias le Sorcier, bio je čudesno ekscentričan.

Čarobnjak je bio presretan da može čuti O'Haru, presretan što je njegov stari pajdo još uvijek živ.

— Mornaru! Dakle si ipak odjebo miloga Čovjeka-zimu, na kraju svega — povikao je Čarobnjak kad se O'Hara napokon probio do njega preko jednog od najarhaičnijih i najnepouzdanijih telefonskih sistema svijeta. Dok su govorili, statički je elektricitet pucketao linijom kao da iskaču kokice.

— Slaba vajda — rekao je O'Hara. — Naprijed dolje! — povikao je Čarobnjak entuzijastično. — Tražim Falmoutha. — Ja dam sve detalje. — Istječe mi vrijeme. — Ne brini. To je hladno. Metnut ću te s Tonyjem. — Možemo li preko telefona? — Je. Samo ćeš svršiti tu i tako. Dakle ... naprijed dolje. To je nasred ceste. — Okej, brajo, podgrij kockice leda. Howe se pobrinuo za Lear. I sada, dok je ovaj rulao prema šupi koju su

nazivali depo, O'Harin je adrenalin bijesno pumpao. Falmouth je morao biti negdje u blizini — prvi put otkad je prihvatio zadatak imao je žarku želju da otkrije što se iza brda valja.

XIV

Čovjek je bio potpuno nezapamtljiv. Ni visok ni nizak, ni debeo ni mršav, ni

lijep ni ružan. Nije imao ni ožiljaka ni opazivih mana. Akcent mu je bio bezukusno općenit, mogao je biti iz Portlanda, Oregon, ih iz Dallasa, Texas, nije bilo načina da se odredi. Nosio je sivo: sivo odijelo, sivo-oker kravatu i košulju sa sivim prugama. Ukratko, u njegovu držanju, nastupu ili odijelu nije bilo ničega što bi privuklo pažnju ili ostavilo dojam na bilo koga.

Ured je bio na dvadeset prvom katu sterilnog stakleno-kromnog njuorleanskog nebodera koji je imao svu toplinu i šik klepke za muhe. Pogledao je na sat kad je izlazio iz dizala.

Dvije minute ranije. Savršeno. Ušao je u ured Sunset Oil Internationala. — Zovem se Duffield — rekao je tajnici. Nije joj dao posjetnicu. — O da, mister Duffield, možete odmah ući — odgovorila je. — Mister

Ollinger vas očekuje. Jeste li za kakvu kavu ili biste popili nešto hladno? — Ne, hvala. Uvela ga je u ured. Ollinger je bio muškarac u ranim četrdesetim, s kožom

dojenčeta na licu i mekanim rukama koje su odavale lagani život. Njegove su prigušeno smeđe oči gledale bezbojno kroz blago metalizirane naočale s pozlaćenim okvirom. Bio je visok i uspravan i u dobroj fizičkoj kondiciji, izbrijan do kože i s kratko oštriganom plavom kosom; bio je samo u košulji. Grad se prostirao iza njega, panorama uokvirena prozorima što su sezali od poda do stropa. Orahov je stol bio studija o spartanskom organiziranju poslova: kutije s natpisima »prispjelo« i »otpremiti« i ni jedan list papira izvan svog mjesta. Na kredencu iza njega bila je jedna jedina fotografija, s nekakvom ženom i dvoje djece, a pokraj nje mala mjedena pločica s ugraviranim »Hvala što ne pušite«. U sobi nije bilo nikakvih drugih osobnih stvari. Bilo je kao da se Ollinger upravo uselio a još se nije raspakovao. Ponašanje mu je bilo srdačno no distancirano. Na neke bi možda mogao djelovati pomalo zastrašujuće, ali ne na Duffielda — za njega je on bio samo još jedan administrativac s problemom.

— Hvala što ste doletjeli tako brzo — rekao je Ollinger nakon uvoda. — Dali ste mi na znanje da je stvar prilično urgentna. — Moglo bi se kazati — odgovorio je Ollinger s nijansom sarkazma.

Uzdahnuo je protegnuvši se, a zatim položio obadvije ruke na stol, dlanovima prema dolje. — Prije no što počnemo — rekao je — volio bih da se razumije da ovog razgovora nije nikad ni bilo.

Duffield se nasmiješio. — Razumije se — odgovorio je. Ollinger je bio nov u ovome i osjećao se

neugodno u situaciji koja je bila sasvim izvan njegove kontrole. — Bravo — rekao je Ollinger s osjećajem olakšanja. Otvorio je ladicu stola

pa izvadio žuti blok s bilješkama načrčkanim preko čitave prve stranice. — Nadam se da ću moći sve ovo dešifrirati. Drljao sam što sam brže mogao.

— Zašto mi naprosto ne kažete što je osnovni problem? — upitao je Duffield.

— Osnovni je problem da su jednog od naših ljudi oteli teroristi u Venezueli — odgovorio je Ollinger, još uvijek proučavajući zapise i ne podižući pogled.

— Dakle to. — U stvari, on je konzultant dodijeljen našem uredu u Caracasu. Riječ je o

zabuni. Mislili su dignuti direktora tvornice, no dobili su krivog čovjeka. — To znate za sigurno? Ollinger je kimnuo. — Direktor se zove Domignon. Trebao je povesti

Lavandera u obilazak pogona, no nešto je iskrslo u posljednju minutu. Dao je Lavanderu svoja kola i šofera, a kako je kišilo, posudio mu je i svoj baloner. Zaskočili su auto kilometar od glavnog ulaza.

— Lavander je dakle taj koga su pokupili?

— Da. — On je naftni konzultant? Ollinger je kimnuo. — Da. Znate ga? — Samo po čuvenju. Kad se to dogodilo? — Jutros u osam i dvadeset. — Jesu li vam se mamlazi javili? — Jesu. — Što žele? — Dva milijuna dolara. — Kakva je vremenska baza? — Oprostite? — Koliko vremena imate? — Četrdeset osam sati. — Pogledao je na sat. — Pretvorite to u četrdeset pet. — Imamo, dakle, vremena do prekosutra, približno do pola devet. Jesu li

svjesni pogreške? — Nije ih briga. Plati ili briši. — Koliko vam je prijeko potrebno da ga dobijete nazad? — Uh, mi... mislim, trebamo postupati s njim kao da... — Mister Ollinger, vrijedi li on vašoj kompaniji dva milijuna dolara? - Ollinger je izgledao šokiran Duffieldovoin otvorenošću. — Riječ je o ljudskom životu! — Da, da, ali to nije ono što sam vas pitao. Vrijedi li taj čovjek Sunsetu dva

milijuna dolara? Činilo se da je težina događaja pritisla Ollingera. Ramena su mu se spustila.

Pogledao je u svoje ruke. — Ne znam nikoga tko bi vrijedio toliko — odgovorio je bespomoćno. — Je li to politički? — Politički? — Razumijete, žele li još nešto? Postoje li kakvi zarobljenici koje treba

osloboditi? Postoje li kakvi sindikalni problemi u tvornici? Jesu li ti dečki revolucionarni tipovi? Žele li vas nacionalizirati? Je li politički?

— Ne. Sve ... sve što žele to su dva milijuna dolara. — Ili što? — Ili će ga ubiti, uzeti drugog taoca i povisiti ulog na četiri milijuna. — Tipično. Znate li te momke? Je li to nekakva grupa? Ili solo s nekoliko

unajmljenih pomoćnika? Neki namještenik kog ste na-žuljali? — Nazivaju se... uh, Raf... — Bacio je pogled na bilješke. — Rafsaludi? — nadopunio ga je Duffield. — Tako je. Znate za njih? — Imali smo s njima posla već jednom ili dvaput. To je labavo povezana,

terorističko-profiterska grupa uvježbana od muslimanskih ekstremista. Nisu politički motivirani.

— Muslimani? U tom slučaju to ima nekakve veze s naftom ...

— Ne nužno. Plijen su im velike američke tvrtke. Naše se posljednje iskustvo s njima odnosi na kola-kompaniju u Argentini. Rafsaludi je motiviran pohlepom, ne socijalnom reformom. To je napredak.

— Napredak? — Mislim, među političkim revolucionarima postoje izvjesni fanatični

stavovi. To ih čini malo nepredvidljivima. Uvijek je lakše izaći ha kraj s pohlepnim teroristom.

— O — rekao je Ollinger. Bilo je očito da se osjeća neugodno prtljajući se s tim problemom. — Bi li se to moglo srediti, znate, bez mnogo — uh, nepotrebnog, uh ...

— Vi ste novi u ovome — kazao je Duffield. To nije bilo pitanje. — Jest. Bio sam u pravnoj službi dok me prije dva mjeseca nisu gurnuli za

potpredsjednika sa zaduženjem za međunarodne poslove. — Bolje da se navikavate na takve stvari. To su kreteni. Ukoliko oštro ne

sredimo situaciju, to će se ponavljati. Ollinger je protrljao čelo. Iz minute u minutu osjećao se sve neudobnije. — Pretpostavljam da momka želite natrag — kazao je Duffield žustro,

mijenjajući temu razgovora. Ollinger ga je pogledao ispod podignutih obrva: — Razumije se. — Mister Ollinger, razgovarajmo otvoreno. Naravno da želite natrag tog

Lavandera. Ono što mislim to je, želite ga natrag, ali ne želite za njega platiti dva milijuna dolara, je li tako?

— To je ono zbog čeg sam vas zvao. Derek Frazer mi je preporučio ... — Dobro, dobro, razgovarao sam s Derekom. Moja je teza da je taj momak

samo konzultant, on nije stalno zaposleni administrativac u kompaniji. — Mi o njemu moramo misliti kao o namješteniku — odgovorio je Ollinger.

— Ako se proširi glas da puštamo teroriste da nam ubijaju honorarne savjetnike... — Pustio je rečenicu da se otkotrlja.

— Da, na to bi se gledalo kao na moralnu obavezu. — Ne morate nas podsjećati... — Oprostite — kazao je Duffield tiho — to nije trebalo zvučati kao moralna

osuda. Ja samo pokušavam naći prave koordinate u situaciji. Ollinger je pročistio grlo i potom kimnuo. — Ovaj, da... vaša je analiza prilično točna. Ako je moguće, željeli bismo to

srediti bez publiciteta. Sam Lavander je pomalo usamljenički tip. Vrlo zatvoren. Sumnjam da bi on govorio o tome — to jest, mislim, ako ga uspijemo izvući i ako...

— Ovo nije nikakva »ako« situacija. Dovest ćemo vam ga, ako je to ono što želite.

— Ne možemo sebi dopustiti da ga izgubimo. — Dakle, da ponovimo, želite ga natrag, no ne želite utrošiti dva milijuna

dolara da bi do toga došlo. Je li to prava procjena situacije? Ollinger se počeo vrpoljiti. Svinuo je ramena kao da mu se ukočio vrat. Kapi

su mu se znoja pojavile duž granice kose. Pazuha su mu košulje potamnjela od

vlage. Napokon je rekao: — Da, to je točno. Također, mi bismo voljeli da, uh, mislim, ne bi... znate,

da se ne ponovi. — Savršeno razumljivo. Koliko ljudi zna za ovo? — Ne više od sedam ili osam. Administrativci u tvornici, vozač njegova

automobila, kojeg su pustili nakon što su ščepali Lavandera, i šef tvorničke službe sigurnosti.

— Venecuelanske žace ne? — Ne. — State department? CIA, FBI..? — Ne, nitko od njih. — Izvrsno. Dakle, mister Ollinger, želio bih vam sugerirati da predate stvari

u naše ruke. Obavijestite senjor Domignona da će imati telefonski poziv negdje za manje od sat vremena. Trebaju mi neke osnovne informacije, imena službenika, telefonski brojevi, lokacija tvornice... i oh, možda nam bude potrebno ubaciti nešto opreme u zemlju, no bez carinskih formalnosti. No u osnovi, sve što trebate učiniti to je da nazovete Domignona i kažete mu da ću biti u vezi. Zatim možete zaboraviti na to.

Ollinger se nasmiješio oklijevajući. — To je čudesno, zaista. No dobro, sada o cijeni... — Cijena će biti tri stotine tisuća dolara. Trebat će mi u gotovini prije no što

odem. Torba mi je prazna, novac možete staviti u nju. Ollinger je djelovao šokirano. — Tristo tisuća! Duffield se nasmiješio. — Pogledajte na to ovako, mister Ollinger: investirate tri stotine tisuća

dolara i štedite milijun i sedamsto. Ako bi se situacija ponovila, mi ćemo je srediti bez dodatne naplate. I da, usput: ako operacija zbog bilo kojeg razloga ne uspije, vaš će vam novac biti s radošću refundiran.

* * *

— Quill. — Ovdje Duffield. — Kakva je situacija? — Prije svega, Ollinger je tukac. Nov u poslu i vrlo nesretan što se mora s

ovim petljati. Ne bi želio zamazati ruke. Zapravo, kad sam mu rekao da zaboravi i prepusti nam stvar, osjetio je takvo olakšanje da sam pomislio da će skočiti preko stola i poljubiti me.

— Ima li opasnosti da bi mogao prekršiti sigurnosne mjere? — Ne, potpuno je svjestan potrebe za diskrecijom. — Kakvi su detalji? — Rafsaludi su zabunom u Caracasu ščepali konzultanta imenom Lavander;

htjeli su zapravo direktora, čovjeka imenom Domignon. Žele dva kila preksutra, osam i trideset prije podne, ili će otpisati taoca, pokupiti drugoga i povisiti ulog na

četiri kila. — Prilično rutinski za njih. — Da, s prilično malo mašte. Zez je da su digli krivog čovjeka. No to je

samo mrva, ništa što bi moglo utjecati na čitavu operaciju. — Mediji? Policija? — Ne, do sada je čisto. Nekoliko činovnika i šofer auta iz kojega je

Lavander pokupljen. — Izvrsno. State department nije umiješan, ili CIA? — Ne, stvar je u najlonu. Imali smo kontakt, sredio sam fondove na

uobičajeni način. Tri stotine tisuća umanjeno za moju proviziju. — Izvrsno, odavde ja preuzimam. Kao i obično, izvrsno ste obavili posao,

mister Duffield. Na zvučni signal, molim ubacite u Mastera sva imena i veze, i sve ostale informacije koje će trebati.

— Mnogo vam hvala. — Hvala vama na brzom djelovanju. Doviđenja, sir. — Do viđenja. — Ovdje Masterova kontrola. — Identifikacija za selekciju. — Samo trenutak, molim. — Nekoliko trenutaka kasnije na liniji je bio zapis

ljudskoga glasa. — Identifikacija. Dajte svoj ključ. — Quill. Z-l. — Programiran Z-l. Provjera glasa. — Prije mnogo, mnogo godina... — Provjera glasa gotova. Vaš broj? — 730-037-370. — Vaš program? — Selekcija. — Programiram selekciju. — Tu je bila slijedeća stanka, a poslije nje: —

Ovo je selekcija. — Antiterorizam. — Programirano. — Atentat. — Programirano. — Otmica. — Programirano. — Jezik, španjolski. — Programirano. — Venezuela. — Programirano. — Pošaljite i dajte presjek. — Šaljemo... presjek... imamo dvanaest kandidata. — Spremite i reselektirajte. — Spremljeno i reprogramirano. — Raspoloživost. — Programirano.

— Pošaljite i dajte presjek. — Šaljemo... presjek... imamo devet kandidata. — Spremite i reselektirajte. — Spremljeno i reprogramirano. — Timski rad. — Programirano. — Ranija ekipa. — Programirano. — Atentat, nepolitički. — Programirano. — Caracas. — Programirano. — Pronalaženje. — Programirano. — Pošaljite i dajte presjek. — Šaljemo ... presjek... imamo jednog kandidata. — Ime. — Hinge. — Spremite u sub i reselektirajte. — Spremljeno u sub i reprogramirano. — Brišite pronalaženje. — Pronalaženje brisano. — Pošaljite i dajte presjek. — Šaljemo... presjek... imamo četiri kandidata. — Imena. — Falmouth, Gazinskv, Hinge, Kimoto. — Spremite i čekajte. — Spremljeno ... čekam. Duga stanka, a onda je Quill rekao: — Brišite Kimota. — Kimoto brisan. — Čekajte. — Čekam. Još jedna stanka. Tada: — Ispis ... Falmouth, timske operacije, A-nivo. — Falmouth, Tony... preferira solo operacije... dvije ranije timske

operacije... maksimalna veličina ekipe: tri... komandant: jedna operacija... ocjena komandne efikasnosti: A-plus ... ocjena ukupne efikasnosti: A-plus, A-plus.

— Brišite ispis. — Ispis brisan. — Ispis... Gazinsky, timske operacije, A-nivo. — Gazinsky, Rado ... četiri ranije timske operacije ... komandant: jedna

operacija.,. ocjena komandne efikasnosti: C ... ocjena ukupne efikasnosti: C, A-minus, B, B-plus.

— Spremite ocjenu ukupne efikasnosti i brišite. — Informacija brisana ... čekam.

— Ispis ... Hinge, timske operacije, A-nivo. — Hinge, Raymond . . . četiri ranije timske operacije . . . komandant: dvije

operacije ... ocjena komandne efikasnosti: A, B-plus ... ocjena ukupne efikasnosti: A, B-plus, A, B-plus.

— Presijecite ukupnu efikasnost i zbrojite. — Presjek ... zbroj: Falmouth, A-plus ... Hinge, A-minus ... Gazinskv, B. Falmouth i Hinge su očito bili najbolji ljudi za taj posao. Kao što je običavao, Falmouth je u jedanaest sati uspostavio interurban s

područnim brojem 404. Telefon je bio u malom funkcionalno uređenom stanu na Buford Highwayu, Atlanta. U njemu je bio pisaći stolić, stolica i telefon povezan s Kod-A-Fon 1400 govornom mašinom. Falmouth je stanarinu plaćao godišnje. Budući da je telefon upotrebljavao samo za primanje poziva, račun je bio fiksan — plaćao ga je svakog mjeseca novčanom uputnicom. Odgovarao je na prvi signal zapisom glasa koji bi rekao: »Halo, ovdje University Magazine Service. Na znak molim vas ostavite ime, broj i vrijeme u koje ste zvali. Hvala.« Nakon toga bi slijedilo tu-tu.

Falmouth je stavio mali žuti plastični sintesizer zvukova kraj mikrofona slušalice i pritisnuo mu dugme sa strane. Uslijedila je serija muzičkih tonova. Falmouth je mogao čviti kako se premotava vrpca u govornoj mašini.

— Sranje — rekao si je u bradu. Bio mu je prenesen prvi poziv. — Ovdje Quill, jedanaest i deset, četvrtak, 730-037-370. Urgentno. Drugi je bio gotovo jednak: — Quill, jedanaest pedeset pet, četvrtak, 730-037-370. Izuzetno urgentno.

Jedan sat. Dešifrirano, to je značilo da je Quill naletio na nešto vruće, i da mora

uspostaviti vezu s Falmouthom unutar jednog sata. Pogledao je na sat. Bilo je dvanaest i deset. Imao je četrdeset pet minuta da dođe do Quilla.

Morao je brzo donijeti odluku. Vrijeme je istjecalo. Howeu su preostala tri dana da isporuči O'Haru. No ako Falmouth ne nazove Quilla, to će minirati čitav plan. Bio je stjeran do zida. Odlučio je nazvati.

Okrenuo je broj. — Da? — odgovorio je glas s drugog kraja žice. — Izvještaj. — Identifikacija? — Spettro. — Klasifikacija? — T-1. — Provjera glasa. — Ringe ringe raja ... — Broj? — 730-037-370. — Odobren za prosljeđivanje. Veza? — Proslijeđujem. Pričekao je svega nekoliko sekundi prije no što mu je odgovorio kultivirani

glas.

— Quill. — Falmouth. — Je li vam telefon čist? — Da, javni telefon. — Izvrsno. Drago mi je da ste me našli. Imam nešto za vas. Pomalo je

prljavo, ali je cijena dobra. — Da? — Rafsaludi su digli konzultanta iz Sunset Oila, Caracas. Preksutra žele dva

milijuna. Subjekt je Avery Lavander. Želimo ga vratiti čitavog. — Imate li već igru u glavi? — Da. Varijacija alžirske zamjene. — To će zahtijevati preliminarnu konfrontaciju licem u lice. — Imali smo mali napredak u tom smjeru. Direktor tvornice je sredio susret

između Rafsaludija i momaka iz kompanije za sutra u dva. To je bilo pomalo hrabro, ali također i pomalo glupo. To nam daje masu vremena da se ubacimo i pripremimo stvar.

— Hmmm. — Dobro poznajete tu igru? — Da. Za nju treba ekipa. — Potvrdno. Ali samo dva čovjeka. Znam da više volite raditi solo, no

dogodilo se da ste baš vi ... Quillov glas kao da se izgubio. Falmouth je već razmišljao o svojim

mogućnostima. Bila bi najgora od svih taktika oglušiti se na urgentni zadatak, i to u ovom trenutku. Pa ipak mu je hladnoća potekla kroz tijelo sve do želuca. Osjećao se kao da je progutao kockicu leda. Trenutak nije mogao biti gori. A uz to još i timski rad. Stvorio je reputaciju kao solist. Raditi sam, to je bilo nešto što je naučio još pred mnogo, mnogo vremena...

* * *

U predgrađima Newtonabbeyja, desetak kilometara sjeveroistočno od

Belfasta, sumorne su se kuće naizgled protezale kilometrima, kao odražene u zrcalima. Nabile su se uz ulice od kaldrme, te turobne cjepke ispečene do monokromnog sivog desetljećima industrijske prašine što je već odavno prikrila boje, ma kakve one bile, koje su kuće nekad imale. Jedno je od Falmouthovih prvih sjećanja bio osjećaj da se njegova kuća i sve ostale kuće u sivoj beskonačnosti neprestano ljušte. Naprašena je boja visjela u ljuskama s prozorskih okvira, rukohvata i dovrataka, nalik na odumrlu kožu što se ljušti s ispečenog tijela. U njegovim dječačkim morama, kiše bi dolazile i sljuštena bi se boja pretvarala u blato; kuće bi se počele otapati i uskoro bi kanali klaustrofobnih ulica bili pre-plavljeni gustom sivom masom nalik na staklarski kit, a Tony bi trčao pločnikom pokušavajući naći svoju kuću u toj rastaljenoj rijeci sive sluzi. Tada bi se probudio.

Već oko desete godine, Tony Falmouth počeo je baktati s krizom identiteta. Za to je mogao zahvaliti ujaku Jerryju. Ovaj je predstavljao još jedno neizbljedivo sjećanje njegove mladosti, iako mnogo ugodnije. Bio je to žilav, lakoničan, mali

mačak od čovjeka, uvijek nasmijan, uvijek raspjevušen nekom nerazaznatljivom melodijom; čovjek tako ružan da je bio lijep, sa svojim velikim nosom s bradavicom, i rukama tako velikim da bi mogao sakriti politreni vrč u šaci.

Jerry Devlin, brat njegove majke, slušao je o njegovim snovima i strahovima; razgovarao je s njim. Nitko drugi nije. Njegov otac, Emmett, satrven pod teretom obitelji i posla, određen sudbinom za najgoru vrstu sive anonimnosti, imao je malo što reći ikome. Svake je večeri sjedio uz vrč ili dva piva, zureći kroz prozor, niz beskonačnu paradu straćara, sve dolje do mjesta gdje je jedva mogao naslutiti ocean između kuća. Jedne je noći, kad je Tonyju bilo devet godina, otac ustao iz stolice i pošao za svojim pogledom, najprije kroz vrata, pa niz kaldrmu, i dalje u maglu, da se nikad ne bi vratio kući.

Kriza pokrenuta odlaskom Emmetta Falmoutha bila je razriješena ujacima Jerryjem i Martinom. Tony je bio vrlo bistar, pa je tako bilo odlučeno da ostane u školi dok će se Jerry i Marty brinuti da u kući bude kruha, sređivati stanarinu i držati dečka na oku.

No teret je ostao. Vidio je kako mu je ovaj svijao oca dok ga nije učinio nalik grbavcu. A sada je gledao kako mu teret svija majku, gledao kako joj se preko lica šire bore kao krugovi na vodi, gledao kako blijedi boja njene kose i život u očima, sve dok jednoga dana nije više mogla ustati iz kreveta. Trebalo joj je mjesec dana gušenja u vlastitoj sluzi da bi zatvorila oči.

Kad je otac Donleavy došao do njih, Tony mu se ispovjedio. Rekao je svećeniku da je mrzio oca. Otac Donleavy mu je sugerirao čislo očenaša i zdravomarija i rekao da će vrijeme ublažiti bol. Otišao je živjeti s Martyjem, i trebale su mu još dvije godine prije no što je shvatio da je otac Donleavy hrpa dreka. Vrijeme i zdravo-marije nisu ga oslobodile ljutnje. Naprotiv, rasla je u njemu nalik na zmiju sklupčanu u želucu.

Jerry je uvijek dolazio noću. I uvijek je bio naoružan. Jedina stvar o kojoj je govorio s gorčinom, bili su Britanci. Marty je bio drukčiji. Apolitičan. Imao je dobre prijatelje među Britancima u Ulsteru. U njemu nije bilo borbenosti; Jerry i on nikad nisu raspravljali o Mučnom pitanju. Nitko nikad nije rekao Tonyju da je ujak Jerry odmetnik IRA-e, nakon nekog vremena on je to naprosto znao.

Jednom, kad je Tonyju bilo dvanaest godina, opljačkane su vojničke plaće, i tom je zgodom bilo mnogo pucnjave, a po nekoliko je ljudi s obadvije strane bilo ubijeno. Te je noći Jerry došao kući i sjeo s njim za stol u kuhinju. Zavjese su bile navučene i ujak je izvadio paketić umotan u žuto nepromočivo platno.

— Sakri' mi to, oš' li? — rekao je Jerry. Tony se uspentrao kroz prozor svoje sobe na prvome katu i sakrio zamotak u ventilacijski otvor na krovu. Dva tjedna kasnije, Jerry je odveo Tonyja u polje trideset kilometara od Newtonabbeyja i otvorio paketić. U njemu je bio ispod čekića novi pištolj, webley 0,38.

— Moćna stvarca — rekao je Jerry. — A bilo b' vr'jeme da naučiš radit' znjim. Pucaj k'o da up'reš prstom. Otvor' oba oka. Zam'sli da pucaš u vražje Engleze.

Tony je uzeo pištolj, odvagnuo ga, stavio prst na oroz; osjećao se dobro s njim u ruci, ćutio je kako mu se energija iz njega razlijeva tijelom. Podigao je pištolj u ispruženoj šaci i nanišanio preko cijevi, pištolj mu se učinio produžetkom

ruke, ljutnja mu se slila u prst, povukao je otponac. Buum! Pištolj je poskočio visoko, snaga oružja ošamutila ga je do oduševljenja, i od

tada je vježbao kad god je mogao, promatrajući kako boce i kamenje eksplodiraju kad bi počeo istjerivati metke. Samo što nije zamišljao da puca u Britance — meta je bila njegov otac.

— Samoj' dio priče znati kakoš' upotrijebit' oružje — rekao je Jerry. — Pamti to, planir'nje je najvažnije. Planir'nje je sve. Uv'jek treba znati kako da uđeš i iziđeš iz gužve. I ne vjeruj nik'me. Kad mo'š, radi na svoju ruku. Mrtvi hero'i ne treb'ju nikom.

Kad bi dovršili, skrivao bi pištolj u ventilacijski otvor na krovu. Povremeno bi Jerry dolazio noću i uzimao zamotak od žutog nepromočivog platna. Potom bi ga vraćao nakon jednog ili dva dana. A onda su jednog dana došli u kuću i rekli Martyju da je Jerry mrtav, da ga je potkazao jedan od njegovih, i da ga je potom nanjušio i ubio novi britanski pukovnik u Newtonabbeyju.

Nitko nije došao po pištolj. Prošao je mjesec ili dva, i Tony je shvatio da je pištolj sada njegov.

Tony je igrao nogomet u ulici kraj škole koja je bila baš preko puta britanske karaule. Pukovnik, kojemu je ime bilo Floodwell, bio je krut i suzdržan muškarac s navoštenim brkovima i sumnjičavim očima. Planiranje, to je važno. I sve izvesti sam. Dva puta tjedno, točno u šest sati, pukovnik bi napuštao karaulu i odšetao tri bloka do uske uličice bez imena što je ležala na The Bluffsu. Uličica je bila slijepa, a iza njezina kraja zemljište se rušilo dvadesetak metara do ulice što je tekla ispod. Neke su kuće bile ugrađene u bokove The Bluffsa tako da su im prizemlja bila na nižem nivou. Pukovnik bi odšetao niz slijepu ulicu i, upotrijebivši svoj ključ, ulazio u kuću pri njenom dnu. Tu bi pio skoč, večerao i vodio ljubav s mladom ženom što je imala stan u kući.

Tony je čitavu zimu planirao svoju prvu egzekuciju, slijedeći pukovnika, promatrajući ga iz tame preko ulice. Pronašao je neku napuštenu kuću i upotrebljavao je kao prečicu svake noći kad bi se vraćao iz škole. Zapamtio je tu kuću, znao joj svaku stopu. Znao bi u njoj dugo sjediti, osluškujući poskakivanje štakora u mraku, i kovati planove.

Između nenastanjene i njegove vlastite kuće nalazila se mala stražarnica što je čučala na uglu, i kada bi bilo gužve, u njoj stacionirani vojnici povlačili bi barijere od bodljikave žice preko ulice. Na Tonyjevoj je strani bila njegova mladost. S četrnaest godina još je bio premalen za svoj uzrast. Kad bi išao kući, spuštao bi se kroz napuštenu kuću i izlazio iz nje kroz prizemna vrata, prelazio potom ulicu i hodao uz kuće na suprotnoj strani, ostajući u sjeni sve dok ne bi došao gotovo do stražarnice. Isprva bi prestrašio dvojicu vojnika na tom kontrolnom mjestu, no ubrzo su ga počeli prepoznavati.

U rano proljeće, jednog ponedjeljka, nabio je webley i ponovno ga zamotao u povoj od nepromočiva platna. Uzeo je krumpir iz smočnice pa mu kroz središte izbušio rupu promjera oko dva centimetra, a zatim stavio i krumpir i pištolj- na dno platnenog telećaka, pokrivši ih knjigama i užinom. Poslije škole igrao je nogomet u ulici kraj karaule. Telećak je čitava dva sata ležao na pločniku, potpuno vidljiv

svakome tko bi prolazio. U pet i pol je postalo premračno za igru. Pozdravio se s prijateljima i krenuo ravno prema napuštenoj kući u bezimenoj ulici. Izvukao je zamotak nepromočiva platna i razmotao ga, uzeo webley u ruku i osjetio kako mu njegova energija, poput elektriciteta, priji ruku. Izvadio je krumpir. Bio je to trik kojemu ga je naučio Jerry.

— To je dobro za jedan pucanj — bio je rekao Jerry. — S ovim zvuči 0,38 kao puška na feder. Koga god pogod'jo, riknut će s krumpirom preko labrnje. — I pritom se nasmijao.

Tony je navrnuo krumpir na vrh cijevi. Čekao je u mraku, u društvu sa štakorima. Nije osjećao strah, samo radosno uzbuđenje.

Pukovnik je ušao u bezimenu ulicu zviždeći nekakvu melodiju, sa svojini oficirskim štapićem ispod lakta. Hodać je paradnim korakom, obijesan i arogantan, glave visoko dignute. Tony je iskoračio iz veže i ostao pokraj kuće. Zatim krene prema pukovniku.

Bio je tri metra od njega kad ga je ovaj ugledao. — Hej!— uzvikne. — Bome si me prenuo, momče. Dođi amo, daj da te

malo vidim. Pogledao je pukovnika, no odjednom nije više vidio pukovnikove tamne

usne ili dug, arogantni nos ili njegove sjajne, hladne oči. Gledao je, umjesto toga, u lice svome ocu. Iskorači iz mraka, podigne pištolj u ispruženoj ruci i povuče otponac.

Krumpir je prigušio pucanj. Zazvučalo je kao pamf. Krumpir se rasuo a metak zaparao u pukovnikovu glavu baš iznad lijevog

oka i otcijepio mu komad lubanje. Komadići su mu krumpira pljusnuli u zapanjeno lice. Snaga ga je udarca napola okrenula i on posrne u stranu; noge su mu zabrčkale, ali nije pao. Održao je ravnotežu i okrenuo se prema Tonyju. Jedna mu se strana lica pretvorila u gnjecavu masu. Lijevo je oko bilo otpuhnuto iz duplje. Gejziri su mu krvi u poplavi tekli niz kaputić. Preostalo zdravo oko gledalo je s nevjericom u Tonyja. Zakoračio je nesigurno i pao na koljena.

Pri dnu se uličice otvorio prozor. — Tko 'e to? Što s' događa? — zaviče neki glas. Tony uroni u sjenu i pogleda uz bezimenu ulicu. Pri kraju ulice otvorila su se

vrata, a snop žute svjetlosti zasjekao je kroz tamu. Tony se okrenuo prema praznoj kući i tada osjetio kako mu se srce sledilo.

Nešto ga je zgrabilo za gležanj. Okrenuo se: pukovnik ga je jednom rukom držao za gležanj, zdravo ga je oko gledalo žareći se od mržnje, dok je drugom rukom grebao po pištoljskoj futroli. Krv je pljuskala po nogavici Tonyjevih hlača. Pukovnik je pokušao nešto reći, kriknuti, no iz njega je doprlo samo krvavo grgoljenje.

Tony se pokušao izvući. Zadrljao je pukovnikom metar prema nenastanjenoj kući, no oficir mu je stegnuo nogu u samrtnom grču.

Počeo je oslobađati pištolj iz futrole. Tony stavi pištolj palac daleko od čovjekove glave i ponovno opali. Floodwellovo je čelo eksplodiralo. Mrvice lubanje i krvi zasuše Tonyjevo lice. Pukovnik se svali na leđa širom razjapljenih

ustiju i stade krkljati duboko u grlu. Tony uleti u kućnu vežu, umota pištolj u nepromočivo platno i zgura ga pod

knjige. Izvadi maramicu i obriše krvavo lice dok je trčao natrag prema stepenicama što su vodile u prizemlje. Čuo je korake na gornjem dijelu ulice i nastavio trčati i brisati krv s lica. Kad je dosegao stražnja vrata, zaustavio se. Zgurao je maramicu dolje k pištolju i zakoračio oprezno u mračnu ulicu. Bila je prazna. Prešao je brzo na drugu stranu, gdje su sjene bile dublje, i krenuo prema straži. Mogao je vidjeti dva vojnika unutar malog bunkera na sredini ceste. Ulica je bila otvorena. Vrata od bodljikave žice bila su izvučena na pločnik. Dva su se vojnika, kako se činilo, bavila radiom. Mogao je čuti njegovo krčanje kad se primakao.

Krvi je bilo samo na jednoj nogavici. To je sretna okolnost. Držao se sjene i hodao vrlo sporo, dok su mu oči bile na dva vojnika pokraj

daščare. — Velim ti, Striker, to su bili pucnji — rekao je jedan od njih. — Bar onaj

drugi je bio. — Ajh, ti čuješ pucnjeve i u snu, Finch — odgovorio je onaj koji se zvao

Striker. Tony je zakoračao prema dvojici vojnika što su stajali poput silhueta u

svjetlu barake. Ubuduće, pomislio je idući kroz mrak prema njima, pokušat ću razmisliti o svemu što može poći po krivom. Trebalo bi imati više od jednoga plana.

Tony je došao do vrata od bodljikave žice što su bila izvučena na pločnik. Dva ga vojnika nisu vidjela, bili su zauzeti pokušavanjem da namjeste svoj radio, no sve što su od njega dobivali bilo je krčanje.

Postavio je nogu uz ogradu od bodljikave žice i gurnuo dok nije osjetio kako mu se jedna čelična bodlja zabija najprije u hlače, a zatim i u nogu. Povukao je prema gore i bodlja mu je zaparala duboko u meso. Kriknuo je.

Vojnik imenom Striker bljesnuo mu je svojom svjetiljkom u lice. — Pomozite, molim vas! Ranio sam se — dozvao ih je. — Isuse Kriste! — kriknuo je Striker i jurnuo prema Tonyju. — Baš si se gadno razderao, sine — rekao je videći kako krv lipti kroz

Tonvjeve razderane hlače. — Zar nisi vidio žicu? — Bio sam u žurbi. Predugo igrao nogomet, znate. Sad sam zaista prešao

mjeru. Kasnim na večeru i poderao hlače. Stric će me izlemati, to je sigurno. — Amo, Finch, daj amo kutiju. Naš prvoligaš, amo, zdero se na žicu. Finch je mlatio šakom po radiju, pokušavajući rastjerati krčanje. — Pitam se

kakvo se tu čudo u đavla zbiva? — Pogledao je Tonvjevu nogu. — Kriste, dečko, zbilja si se rasporio, ovaj, ne misliš? Čekaj minutu, evo me s jodom i zavojem iz prve pomoći. Da ti to nisu bili ti tvoji pucnji, Striker?

— Jebavao sam se s tim radiom, Finch, zbilja nisam čuo ništa— rekao je. — Drži se sinko, sad će malo peći. — Zalio je jodom izderanu zarezotinu na Tonyjevoj nozi i zatim je zavio.

U baraci je zavonio telefon i Finch podigne slušalicu. — Je li... je li moguće? Isuse, je li gotov? Ne, ovdje nije bilo žive duše pola sata... samo neki klinac, njega znamo, razderao nogu na žici... Tu, upravo tu. Zatvorit ćemo je sada,

no tu je mirno kao prokleti crkveni miš, ovdje. — Spustio je slušalicu. — Ovo nećeš vjerovati Striker. Netko je baš pukovniku odbio glavu. Niti dva bloka otuda, gore na Bluffu. Treba zatvoriti ulicu. Rek'o sam da da, da sam čuo pucnje.

Tony je zgrčio lice i prisilio se da ispusti nekoliko suza. — Auuu — zastenjao je.

— Kako si daleko odavde? — upitao je Finch. — Samo dvije ulice dolje, na Mulfloweru. — Možeš hodati ovakav? — Mislim da mogu. — Pokušao je. Zasjekotina je gorjela, no mogao je

stajati na nozi. — Moći ću nekako. Hvala vam, hvala za pomoć. — Pazi kamo gaziš, dečko. Danas je gužva okolo. Sklanjaj se s ulice što brže

možeš. — Da, sir — rekao je i odšepesao u mrak, dok su Striker i Finch počeli

postavljati vrata od bodljikave žice preko ulice. Do doba kad je navršio osamnaestu, završio gimnaziju i stekao stipendiju za

Oxford, Tony je dobro ispekao zanat. Ponijeti pištolj u Englesku bilo bi blesavo smiono. Osim toga, Falmouth više nije bio ljut. Kad je ubio Floodwella, jedino čega se Tony mogao sjetiti, bio je osjećaj da su izravnali račune, i da mu je od toga bolje, no kako je Vrijeme odmicalo, izravnavanje je računa bilo sve manje i manje važno. Osveta se preokrenula u razvedravanje. Sada se od samog čina ubijanja osjećao bolje, na isti način na koji se i vođa navale osjeća bolje kad zabije gol. I to je bilo ono što je radio, i to što je radio, radio je bez žaljenja ili osjećaja, i radio je to zaista vrlo dobro. I radio je to sam.

Dan prije no što je otišao odvezao se biciklom do Land's Enda i bacio webley što je dalje mogao u ocean. Poslužio je svojoj svrsi. Za četiri godine Tony je ubio devetoricu ljudi. Dvojica su bili Britanci, ostatak su bili doušnici. Među njima je bila samo jedna žena.

Na Oxfordu je napravio zaista lijep posao, a potom, završivši studij, zbog razloga samo njemu znanih, ušao u Britansku tajnu službu. Nigdje nije bilo zapisa o Falmouthovom ranijem »školovanju«, i tako je M.I.6 bio sretan da ga može dobiti. Nikad se nije vratio u Irsku.

* * *

— ... među prvoklasnim ljudima. Falmouth se trgnuo natrag u realnost. — Oprostite, — rekao je — bili su nekakvi šumovi na liniji. Biste li mogli

ponoviti? — Žalim. Čini mi se da je to operacija za dvojicu. Slučaj hoće da ste vrlo

kvalificirani za igru pa sam vas spario s prvoklasnim momkom. — Kim? — Zove se Hinge. Mlađi je, ali je bio u Igri nekoliko godina. Prilično je

dobar, zaista. Smatram ga jednim od najboljih. Bio je u četiri timske operacije do danas i ponio se zadivljujuće.

— Shvaćam. — Žao mi je, ali sam u brzini napravio provjeru samo na A-nivou. Jeste li

ikad bili uključeni u igru zamjene? — Rim. Prije četiri mjeseca. No bila je mala razlika. Bile su Crvene brigade

i trebali smo izvući petoro ljudi. — Naravno, sad se sjećam. Sjajna egzibicija, mogao bih dodati. — Hvala. Ali ipak je to riskantna igra. — Najefikasnija kad funkcionira. — Dopuštam. — Poznajete li Caracas? — Bio sam ondje, ali ne poznajem grad tako dobro. Znam tamo vozača koji

je dobar koliko može biti. — Izvrsno. — S kim imamo posla, s revolucionarnom bandom? — Nema politike u ovome. Samo klapa lokalnih gangstera, trenirana

Rafsaludijem, koja pokušava obrstiti kompaniju, iako nemamo pojma koliko su nam te mušterije žilave.

— Mislim, Rafsaludi znaju biti vrlo gadni. — Vrlo. To je stvar za specijalnu nagradu. Sedamdeset pet tisuća. Falmouth tiho zafućka u bradu. Već je počeo unaprijed planirati. —To se mora obaviti brzo. Možda čak ove noći. U svakom slučaju ne

kasnije no sutra. Rizik se povećava svakim satom. — Da, shvaćam. Da vidimo, danas je ponedjeljak... trebali biste imati

Lavandera vani ne kasnije od utorka uveče. — U redu je — rekao je Falmouth. — U poslu sam. Pretpostavljam da je

operacija moja. — Da, vi ćete imati komandu. Hinge je već upoznat. Miami vam odgovara? — Štima. — Imate let Pan Ama u deset i deset uveče s majamskog Internationala.

Stiže u trideset tri minute iza ponoći. Hinge neće biti tamo prije osam ujutro. On dolazi preko Meksika.

— Oružje? — Sve što trebate, sve će biti tamo. Vaša je veza Rafael Domignon. Broj je

53-34-631. Na aerodromu će biti paket za vas, kao obično. — Dobro je. Kako ću prepoznati Hingea? — Foto-identifikacija i trik s Camelom. — Bravo. Izvijestit ću kad bude gotovo, ukoliko ne bude problema. — Izvrsno, sir, izvrsno. Radost mi je da ste vi preuzeli. — Hvala. Do skorog. — Zbogom. U govna! Kakav truli zez. Kakav truli, jebeni zez. No ako taj Hinge ima

muda, on se može vratiti na Bahame do kasno u srijedu. Ako se O'Hara pokaže, pomislio je, pričekat će.

Paket mu je uručio dostavljač na Pan Amovoj putničkoj blagajni pedeset i pet minuta prije polijetanja. Falmouth ga je odnio u zahod, ušao u pregradu, sjeo na školjku i proučio njegov sadržaj. U njemu je bila povratna karta do Caracasa, putnica, vozačka dozvola i dvije kreditne kartice na ime Erica Sloana, pet tisuća

dolara u gotovini i nepotpisani traveler's čekovi, deset sa petnaest kolor-fotografija Hingea, nešto što se činilo kao pomalo mutni polaroid snimak Lavandera, popis svih administrativaca tvornice u Caracasu, potvrđene i pretplaćene rezervacije u Tamanaco hotelu, najboljem u gradu, kao i Camel filter-cigareta umotana u aluminijsku foliju. Obilježio je filter kemijskom olovkom i stavio cigaretu u svoju kutiju Gitanesa. Proučavao je Hingeovu fotografiju neko vrijeme, pripalio je, zatim se predomislio i uložio u pretinac svojih pasoških korica. Potpisao je traveler's čekove i stavio ih, zajedno s gotovinom, također u korice, zajedno s priznanicom za hotel. Gledao je fotografiju Lavandera, mršavog, neurednog muškarca sivkaste puti i rijetke, razbarušene kose nekoliko minuta, a onda, kad je zapamtio lice, spalio je i pustio vodu za ostacima.

Napustio je čekaonicu i otišao se upisati na aerodromski šalter.

* * * Hinge je stigao idućeg jutra u deset. Vožnja je od aerodroma do Caracasa

bila vruća i neudobna, jer je zrak još bio vlažan od jučerašnjih kiša, a olujni su oblaci prijetili da svakog trenutka ponovno poplave grad. Da bi stvari bile još gore, taksi nije imao uređaje za kondicioniranje. Topao, vlažan zrak puhao je kroz otvorene prozore, pa je Hinge bio išiban vjetrom i znojem. Promet je, kao i obično, bio opak, a zagađivala su mu palila nos i grlo.

— Rupojebni grad — rekao je Hinge, samo upola ispod glasa. Nije mu to bilo prvo putovanje do glavnoga grada Venezuele. Dobro ga je poznavao. Grad ispunja usku, petnaest kilometara dugačku dolinu između Avile, dvije tisuće metara visoke šumovite planine na sjeveru i obronaka lanca Cord Del Maria na jugu. S onu stranu Cord Del Maria, kad se ide dalje na jug, nema više mnogo čega osim džungle, i džungle i još džungle, i eventualno Brazila. Obronci Del Maria su Hingeu uvijek padali na um kao un poco loco, malo munjeni. Shizoidu bi vjerojatno bili bliži. Na zapadnim su padinama smješteni neki od najgorih slumova na svijetu, ranchitosi, tisuće crvenih daščara i straćara od sirove opeke zbijenih u zajedničkom smeću, dok su na istoku tereni bogatih i moćnih, istočkani skupim domovima, plivaćim bazenima i privatnim klubovima, Beverly Hills Caracasa.

Između njih je rastegnuti centar tog, kako bi to Hinge rekao, »rupojebnoga grada«; obogaćenog naftom, izraslog prebrzo da bi od toga imao koristi, grada koji je, unatoč dominirajućim neboderima od stakla i čelika, još trpio od istih bolesti od kojih je trpjela i većina preko noći izniklih gradova. Imao je previše građevina i previše stanovnika, užasan telefonski sistem, nestašice vode, najgore prometne krkljance svijeta i njegove najružnije drolje.

Noću bi blistao kao izlog Tiffanyja. Hinge je obrisao znoj sa čela i pokušao se ne obazirati na neudobnosti. U tri materine, mogao je biti u Johannesburgu. Rupojebni grad, na kvadrat. Umjesto na to, počeo je misliti na posao. Ovdje negdje, tko zna gdje, između

tri milijuna ljudi, u mori centra grada ili među prljavim ranchitosima, krije se siroti

stari Lavander, kao grešnik na javnoj ispovijedi moleći da bude spašen. Bogami, pomislio je Hinge, ako ga stari Spettro i ja ne iskrkljamo, onda se uopće ne da iskrkljati.

Dakle, odsjest će u najsjajnijoj rupi u gradu. Hvala Quillu za to. Uvijek prvom klasom. Hinge se upisao i uzeo ključ, otklonivši ponudu recepcionara da mu odnese putnu torbu od crne padobranske svile. Soba je bila na trećem katu.

To je dobro. Hinge nije volio biti previsoko. Jednom je u Bangkoku prošao kroz požar hotela, i od tada je njegov strah pred njima bio paranoidan. Lift ga je cupnuo na treći kat. Soba je bila velika i luksuzna, i iz nje se pružao lijep pogled na teleferico, uspinjaču u švicarskom stilu, što je uspinjala robovlasnike uz jednu padinu brda Avila i spuštala ih niz drugu do Karipskog mora, dvadeset kilometara sjevernije.

Spustio je svoju valjkastu torbu na krevet i otvorio je, pa izvadio čisto donje rublje, košulju, čarape i par oker hlača. Nemir mu je sviruckao živcima. Već se namještao za zadatak, no njegovo je uzbuđenje bilo još jače jer je znao da mu je partner za ovaj posao u susjednoj sobi. Nakon deset godina u zanatu, napokon će sresti il Spettra — Fantoma — prema pričanju najvještijeg atentatora u struci i čovjeka koji može ubiti zlim pogledom.

XV

U času kad se Hinge vozio prema svom hotelu u Caracasu, O'Hara je

zakočio pred napirlitanim starim hotelom na Sv. Luciferu. Le Grand Gustavsen hotel ležao je na padini jednog od brežuljaka predgorja

koji je nadvisivao glavni grad, Bonne Terre, koji je prostirući se do ažurnog Karipskog mora imao pet tisuća stanovnika. Neboderne su palme obrubljivale koraljnu cestu što je vodila do njegova glavnog ulaza. Ništa se ovdje nije izmijenilo otkako je O'Hara posljednji put posjetio otok. Približavajući se tom ulazu, O'Hara se uvijek osjećao izgubljen u vremenu. Taj protegnuti četvorokatni, djevičanski bijeli viktorijanski hotel možda je najelegantniji stari marcipanski dvorac na svijetu, sa svojim rešetkama koje su remekdjelo spiralica, filigrana, vretenaca i lukova. Široke su verande opisivale prvi i drugi kat te drevne stare hotelčine, a građevina je bila uokvirena visokom paprati i palmama.

Glavni je nivo hotela bio zapravo na prvome katu. Najdonji kat, nekoć prizemlje i vinski podrum, pretvoren je u neku vrstu internacionalnog mini-bazara. Diskretno skrivene iza francuskih prozora bile su trgovine suvenira iz Engleske, Španjolske i s Istoka. Jedan je slavni francuski couturier imao ovdje svoj mali izložbeni salon. A novinski su se štandovi mogli dičiti časopisima i novinama iz gotovo svake zemlje svijeta, uključujući tu i Rusiju. Ispred hotela je tiho romorila fontana, a sa svake mu je strane bio po jedan zavijeni escalier što je vodio do prizemlja i glavnog ulaza.

Hotel je godine 1892. kao investiciju izgradio Olaf Gustavsen, norveški brodograditelj. Tri čangrizave žene i devetoro djece kasnije, sve je to stari Gus ostavio i povukao se u svoj otočni dvorac, gdje se oženio lijepom domorotkinjom koja mu je rodila sina i umrla u tom poslu. Gus je s dobrodošlicom primao

prognanike, plaćenike, lutajuće novinare, nogom napucane pisce, premorene špijune s jednom nogom u penziji, i svakog drugog koji bi sobom donio dobru priču. Tokom godina, gunđajući, dodao je hotelu kanalizaciju, tekuću vodu i struju. Njegov sin, Mali Gus, koji je većinu vremena trošio na pecanje, održao je tradiciju pirlitave elegancije, nikad ne pokleknuvši pred airconditionom ili telefonom za svaku sobu. Poruke je primao onaj tko bi se našao da digne slušalicu na recepciji, pa bi ih prenio ili ne bi prenio. Izvana gledano, ništa se nije izmijenilo od 1892., ako se izuzme pokoji povremeni premaz bijele boje. Jedini je dašak modernog bio mali crveni neonski znak kraj prilazne ceste, na kojemu je pisalo:

LE GRAND GUSTAVSEN HOTEL Predstavlja vam Šestoprstog Rothschilda Čarobnjaka klavijature Svake noći Čarobnjak mora da je ucijenio starog seronju da mu dopusti podići tako

nešto. Portir je bio div od crnčine, odjeven u bijelu košulju kratkih rukava i crne

zvonolike hlače. — Bonjour, monsieur — rekao je i uzeo O'Harin kovčeg. — Bonjour — odgovorio je O'Hara. — Merci. Mjesto je bilo slikovito kao i uvijek. Dok je plaćao taksista, dva su mu

čovjeka prišla. Bila su to dva niska i nabijena Crnca, svaki sa slamnatim šeširom obijesno nakrivljenim preko oka, i svaki sa pjetlićem u rukama. Iza njih, neki je gutač vatre-amater turao u usta upaljenu glavnju i opet je iz njih vadio.

— Excusez-moi, monsieur, s'il vous plait — rekao je jedan od majstora borbi s pijetlovima odmahujući šeširom i smiješeći se dovoljno široko da pokaže zlatni zub na dnu čeljusti. — Parlez-vous frangais? Habla usted espanol? Govorite engleski?

— Je suis americain — odgovorio je O'Hara. — O, monsieur! Imate čast upoznati najvećeg coqua na otoku. Taj je momak

jednom iskljucao tigra do smrti. Kokošinjarac je vidio i mnogo bolja vremena. Krijesta mu je bila iskljucana i

dronjava, a osim toga je imao samo jednu nogu. — Merde! — uzviknuo je njegov kompanjon. — Slijepa mu je stara grand'-

mere kokoš odgrizla nogu. — Podigao je svog pijetla visoko u ruci. — Ovaj je dasa jednom ubio orla u letu.

— Ha! Kakav lažac! Monsieur, deset dolara americain pa možemo taj spor odmah riješiti — rekao je čovjek s beznogim piletom.

— Nekom drugom zgodom — odviknuo im je O'Hara, slijedeći portira uz stepenice prema glavnom atriju. No dva se domoroca nisu dala zaplašiti.

— Je m'appelle Toledo. Donnez-moi de vos nouvelles! — viknuo mu je čovjek s jednonogom pticom. — Zovem se Toledo. Javite mi se! — Svi su se nasmijali.

Dvostruka su panelirana staklena vrata vodila u golemu glavnu dvoranu hotela, koja je služila kao atrij, bar, čekaonica, restoran i recepcija. Tik uz vrata

stajala je velika ribina od stola, po kojemu su bili prosuti brzojavi, računi, pisma, poruke, uz jedan antikvarni francuski telefon. Staromodni je hotelski registar ležao otvoren u jednom kutu. Hrastov bar, glatko ispoliran vremenom, bio je nalijevo. Njegova je šest metara dugačka cinčana ploča svojedobno resila glavnu dvoranu slavne pariške brasserie, sve dok je stari Gustavsen nije digao vlasniku na bakarau, i uz veliki je trošak prebacio na otok. Neki rančer iz Montane, koji je inače godinama bio stalna mušterija hotela, darovalo je starcu mjedenu pločicu kad je stigla cinčana ploča. Bila je pribijena na jedan kraj bara, i na njoj je pisalo: »Dobiveno čisto i pošteno u igri na sreću između starine Gustavsena i Gerard Turina, u Parizu, 4. prosinca 1924.«

Desno je od stola bio restoran, ništa više do nekoliko stolova s pletenim stolicama, no hranu je pripravljao mladi domorodac koji je vještinu izučio kod prijašnjeg šefa kuhinje, velikog Gazerina. Sama je hrana bila vrijedna putovanja do otoka.

Prostorija je bila kolekcija neobičnosti, stvari ostavljenih, darovanih ili preko bara trampljenih za piće, stvari poput avionskog propelera iznad bara, fenjera svih vrsta i veličina, golemog sidra što je već trideset četiri godine ležalo na istome mjestu u jednom kutu, šampanjske posude za led koju je starom Gustavsonu navodno dao sam Hemingway, šešira australskih stočara te puhalice s nekoliko strelica koju je ovdje, prema legendi, ostavio neki pigmej u odijelu od pamučnog krepa. Bilo je tu i nekoliko potpisanih fotografija profesionalnih boksača, rvača i muzičara, razbacanih u dar-maru po zidovima, kao i dobrano veliki tarpon, dvometarska atlantska ribetina, iznad pijanina. Prostorija je bila sumračna i udobno svježa zahvaljujući stropnim ventilatorima.

— Tiens, voila le Marini Bonj'our, bonjour, mon ami — povikao je netko od bara; O'Hara prodre pogledom kroz tamu i ugleda suca Jolicoeura kako mu prilazi.

Sudac Jolicoeur zaustavio se na metar od O'Hare i nagnuo se na trenutak, kao da proučava nekakvu slikanju.

— Alors! — rekao je. — Niste se promijenili za trepavicu. Očito ste dobro prebrodili izgnanstvo.

Bio je to malen, žilav muškarac, čisti dendi do zadnje unce i do posljednjeg palca. Imao je na sebi odijelo s prslukom od finoga bijeloga lana, tanku kravatu, crvenu u nijansi vatrogasnih kola, i krvavo rumeni karanfil u zapučku. Cipele su mu bile od crne engleske kože, štap od polirana emajla s drškom na kojoj je bio rukom izrezbaren zlatni labud. Kovrčava mu je crna kosa bila zalizana tik do lubanje, a kad je govorio, njegov je uglađeni i kulturni patois bio veličanstveno rafinirani kreolski, iako bi ponekad skrenuo u francuski, koji je govorio kao profesor. Jolicoeur je bio Haićanin koji je morao napustiti domovinu jer mu je Tontons, tajna policija Papa Doca, bila već opasno za petama. Što je učinio da bi zaslužio diktatorov gnjev ostala je misterija. Joli, kako je volio da ga zovu, nikad nije pretresao prošlost. Ipak se pričalo da je na Sv. Lucifer stigao s dvije stotine zlatnika, po stotinu dolara svaki, skrivenih u svom šupljem štapu, i da je smjesta zavezao Gusa juniora da ga uposli kao hotelskog ambasadora dobre volje. Gusu se isplatilo da ima Jolija u blizini. Davao je hotelu prizvuk otmjenosti.

— Poprilično — odgovorio je O'Hara. — A vi, nikad niste izgledali kao da

vam bolje ide, Joli. Pune ruke posla? — Nećete mi vjerovati. Zahvaljujući novim hotelima jedva imam trenutak za

sebe. Merci, merci, Messieurs Hilton, Sheraton i vama, također, Gazdo Domaćine. — Poslao im je poljubac. — Morali smo dodati treći program voodoo magije svake noći, samo da bismo zadovoljili turističku potražnju.

— Voodoo? To je haićanska magija — ovdje toga nema! — Ima je sada, Marin. Dosad sam uvezao osamnaest obitelji s Port-au-

Princea. Pokupe više u bakšišu za jednu noć no što bi na Haitiju zaradili za godinu dana.

— Vidim da još postavljate minu s onim kopunom na vratima. — Oui. A jeste li vidjeli gutača vatre? On stvara štimung za borbe kokotima. — Kokota. Ovako zvuči nezgodno. — Monsieur? — Preskočite. Nego znate, trebali biste zaista dati tome momku novo pile.

Beznogo kukurikalo ne izgleda dobro čak ni za lonac. — Hej, to je opaka ptica, Mornaru. Pomislite — ne biste li i vi bili opaki kad

biste bili tako gadni i morali skakutati okolo na toj jednoj nozi da vam ne iskljuju mozak? Certainement je on svjetski šampion među svjetskim borbenim coguima.

— Moram vam nešto reći, Joli. Među svim snalažljivim ljudima što sam ih upoznao za života, vi ste najsnalažljiviji. Vi ste kralj svjetskih driblera.

Joli je zasjajio od sreće. Smeđe su mu oči zatreptale od zahvalnosti. — Ah, O'Hara, vi ste pravi cavalier. — Naklonio se uz dvorjansku gestu rukom.

— No dobro, gdje je le Sorcier? — upitao je O'Hara. — Čeka vas. Venez avec moi. Jolicoeur ga je poveo natrag pokraj bara i niz kratki prolaz. Divlje je

pokucao štapom na vrata. Prigušeni je glas iza njih povikao: — Isuse Kriste, Jolicoeur, ulazi, nemoj mi srušiti ta munjena vrata. Joli je prvi zakoračio u sobu i uz dvorjanski naklon rekao: — Imam zadovoljstvo najaviti dolazak le Marina, Mornara, koji se upravo

vratio iz progonstva. — Friško sranje — odgovorio je Rothschild. Tada čovjek kog su nazivali le Sorcier poskoči i obmota O'Haru rukama. — Joli — reče — trči do bara i donesi najbolju bocu konjaka Napoleon koju

imamo, i par čaša. — Ne kaže li se »molim«? — upita Joli, uvrijeđen. — Sil vous-jebi-se-plait — odgovori Rothschild. — Samo dvije čaše? — Okej, Joli, tri. — Tout de state — odgovori čovječuljak i izleti. — Jee, Mornaru, izgledaš bolje nego prošli put kad smo se vidjeli. Mora da

ti dobro paše biti u tutnju. Vrijeme i otoci razrijedili su mu akcent, no on je još i sad bio definitivno

menhetnski, s Lower East Sidea. Bio je to tanahan muškarac, visok otprilike kao O'Hara, jako pocrnio, s visokim jagodicama i čvrstom, istaknutom vilicom. Na

ustima i u očima imao je čudesni izraz kao da je stalno na granici smijeha, što je uistinu i bio. Bio je to način na koji je gledao život. On je za njega bio samo vic koji je čekao svoju poantu; Rothschild je promatrao, kroz svoje skamenjene oči, svijet kao ludnicu ispunjenu bjesomučnim, opsjednutim pacijentima što su se koprcali.

Neuredno smotana, ugašena i zaboravljena marihuanka bila mu je u kutu usnice, a slatki je miris travke slabašno visio u zraku.

— Jesi za jedan snif? To je govno iz domaće radinosti, upravo tu gore iza nas sa brda.

— Gusto sam s vremenom, Michael. Nemam kad da baš sada ispadnem iz stroja zbog tvog fiksa.

— Raskomoti se, Mornaru. Upadaj u stolac. Čarobnjak je počeo prekapati po svojim dronjavim bijelim trapkama, a zatim

i kroz izblijedjelu modru radničku košulju, pokušavajući naći vatru. Nosio je bijele rukavice, Rothschild ih je uvijek nosio. Nije njega smetala činjenica da mu nedostaju dva posljednja prsta na rukama — nije to bio razlog zbog kojeg je nosio rukavice.

Nosio ih je zato što se činilo da se ljudi manje zanimaju njegovim nedostatkom a više kakvoćom njegova sviranja glasovira, kad ne mogu vidjeti gdje su nekoć bili izgubljeni prsti.

Soba je bila mali ured, s bijedno zbacanim stvarima: pisaćim stolom, drevnom oronulom stolicom uz njega, s izguljenim kožnatim sjedalom i dvjema rasklimanim sklopivim stolicama za goste. Smeće je bilo nabijeno u svaku rupu i otvor na stolu. Napokon je u kršu pronašao kutiju šibica i pripalio marišku. Povukao je duboki dim i olakšano uzdahnuo.

— Što radiš u Gusovom uredu? — upitao je O'Hara. — Dakle, to je duga priča. No da je skratimo, Gus junior je mrtav. O'Hara je bio istinski ražalošćen. — Dakle — rekao je — otišao je još jedan od velikih. — Pravovjerni — odgovorio je Rothschild. — Što se dogodilo: stari je

druškan jednog dana otišao pecati sam, nije se vratio. Našli smo ga drugi dan, plutao je baš kraj South Spikea. Srčani napad. Morao se zakačiti s velikom. Štap mu je bio još u osloncu, i zavezao se za pecački stolac. Što god to bilo, ubio se dok ju je pokušavao izvući na suho. Riba se otkinula, udica je bila izravnana.

— Ne bih za staroga mogao zamisliti ljepši kraj — kazao je O'Hara. — U svakom slučaju, stari mi je mulac ostavio dućan, sav novac, sve!

Nisam mogao vjerovati, Mornaru. Mislim, da sve ostavi meni! — Puna kola briga, brajo. — Jeest. Već sam imao frke zbog klima-uređaja. Rekao sam svima, hej,

takva je volja staroga Gusa. Ništa ja tu za dlaku ne mogu promijeniti. To je sveta zaklada.

Joli se vratio s konjakom i nalio tri čašice skoro do vrha. — Merci bien — rekao je O'Hara. — Ce n'est rien — odgovorio je čovječuljak i, podigavši čašu, izgovorio

zdravicu: — A votre sante!

— U povišicu! — odzdravio mu je O'Hara na engleskom. — U govna, dali smo starom Gusu takav ispraćaj da bi car bio sretan zbog

takvog — kazao je Rothschild. — U oporuci je rekao da želi vikinški pokop, kao u Beau Geste, sjećaš se, s Garyjem Cooperom, kad su spalili tvrđavicu, s Brianom Donlewjem do njegovih nogu?

— Prije mog vremena — rekao je O'Hara. — I moga, također, ali sam vidio stvar tucet puta na TV. U svakom slučaju,

to je bio način kako je stari Gus htio otići, tako sam poslao Christophea u grad, da zgrabi kojeg od onih žgoljavih cucaka što laju čitav dan, po ulici, pa sam unajmio šaku ribarica, napunio ih robom iz bara, iskrkljao nekako pijanino na veliki Du-prevjev čamac za iznajmljivanje, izvukao sve i svakoga iz hotela s onu stranu South Spikea, pa smo položili psa do njegovih nogu, a ja sam zapalio taj prokleti ribički čamac. Mislim Gusa, kera, čamac, sve, jebeno sve. I svirao sam svoj jebeni klavir, i svi su se napili gore nego na kinesku jebenu Novu godinu. Bilo je krasno. Siguran sam da je Gus plakao, ma gdje bio. Svi drugi jesu.

Chryslerova makinja od trideset kilji, Mornaru, a mi smo je jebenu spalili do vodene linije. U govna, zašto u dupe ne? Još uvijek vijam uloge na zaporku na svakom otoku jebenih Kariba. Do sada sam digao više od tristo tisuća zelenjaka, a još nisam ni bio u Švicarskoj. — Čarobnjak se nagnuo i namignuo. — Sam bog zna što je u đavla na tom računu tamo. — Vratio se natrag i srknuo još gutljaj konjaka.— I tako, kako god se uzme, gledaš u vlasnika ove jebene rupe. Ako ne budeš dobar, brisat ću ti rezervaciju.

— Sve će se preokrenuti, Michael. Agencije su otkrile Sv. Lucy. — Da — rekao je Joli. — Bonjour raju. — Đavla, nikad ne dolaze amo. Turisti, mislim. To je Jolijev posao,

rastjerati goste. No baš prije nego što su se otvorili novi hoteli, ta su se tri momka naslikala jednoga dana. Mislim, Mornaru, ta su tri daše izgledala kao da jedu čavle za doručak, naslonivši se preko stola ovdje, i vele mi kako ćemo — kako ćemo, da! — pretvoriti atrij i bar i restoran u kasino, da će ga oni voditi za mene, i da ću dobivati svih deset postotaka. Deset jebostotaka, dopire li ti do mozga? I tako sam ja pogledao toj krivonosoj šupčini ravno u oko i rekao — u govna, O'Hara, trebao bi biti ponosan na mene — rekao: »Nema kocke«. Bas upravo tako. Dasa se sa svinutom kljukom kao povukao, pogledao ostala dva dupedavca, onda su sva trojica pogledala mene pa izbacila one smiješku-slične-no-iščupat--ćemo-ti-srce cerove, a Krivi Nos je rekao: »Nema kocke?« Nevjerojatno. A ja sani rekao: »Čuo si, debeljuško, nema kocke. K-o-c-k-e...« isricao sam im, kao da im guram nos u to. Postalo je napeto na trenutak, okej, priznajem da je bilo napeto. A tada sam prekinuo. Rek'o sam: »Ova rupa je ratište CIA-e. Ako želite početi gangsterski rat s Fedovima, otvarajte vatru. Ali nema kockanja. Točka. Svima jasno? I feon-jeb'te se-soir, gospodo.«

— I? — Pogledali su jedan drugoga, pogledali mene, naprčili šešire i na prstima

izašli. Ima tome godina i pol dana. Bez frke odonda. Reći ću ti što, Mornaru, daj otkaz, dođi amo dolje, budi ortak, meni. Treba mi pomoć nekoga, da vodim ovu rupu. Ja sam truli biznismen. Dupe mi spašava samo to što je i svatko drugi na

ovom munutom grebenu takav. — Oui, treba mu pomoć — rekao je Joli. — Ako bih ušao u posao s tobom, pali bismo pod stečaj za tjedan dana.

Moram skinuti cipele ako želim izbrojiti do jedanaest. Da pričamo o Falmouthu, okej?

— Ovdje si deset minuta, deset ušljivih minuta, a već hoćeš govoriti o poslovima.

— Ne ostaje mi mnogo vremena. — Kriste, pa još nisi vidio čak ni Izidoru. — Tko je Izidora? — A! Zaista, tko je Izidora! — uzviknuo je Joli. — Izzy je moj novi ortak. Živi upravo tamo kroz ta vrata. — Michael... — Un moment, prijatelju — rekao je, izvadio ključeve i otključao vrata.

Izidora? U stvari, Rothschild je stekao svoj jedinstveni položaj u obavještajnoj

zajednici zahvaljujući slučaju. Naprosto mu se dogodilo se u pravom trenutku našao na pravome mjestu: u nekom neuglednom malom baru s klavirom, zvanom Sefior Collada, negdje u zaljevu Montego, Jamaica. CIA-in agent imenom Jerome Oscarfield bio je nesvjesni katalizator toga gambita.

Oscarfieldu je trebala kulisa. A tu je bio stari srećković Šesto-prsti, Čarobnjak Klavijature, što je kljucao tonove iz večeri u večer, iz mjeseca u mjesec. Savršena kulisa. Jednog je dana Oscarfield gurnuo Rothschildu malu kuvertu, dobro zapečaćenu.

— Jeste li patriot? — upitao je šaptom. — Američki ili svjetski? — Američki! — odgovorio je Oscarfield, ponešto uznemireno. — Mala šala — rekao je Rothschild. — Ja sam crveni, bijeli i plavi skroz

naskroz. Oscarfieldu je očito bilo lakše. — Sad slušajte dobro. Čovjek koji sebe naziva Bolo će vam se predstaviti.

Zamolit će vas da mu svirate »Mjesec nad Miamijem«, po tome ćete znati da je on odista Bolo.

— Ne sviram po željama — odgovorio je Rothschild. — Ne trebate odsvirati pjesmu — kazao je Oscarfield, osjećajući kako mu se

strpljenje pomalo tanji. — To je nešto kao šifra, tako da znate da je to zbilja on. Samo nađite zgodan trenutak i dajte mu omotnicu.

— Netko me drugi može zamoliti da sviram »Mjesec nad Miamijem«. Ta je vrlo popularna. Reći ću vam jednu pjesmu za koju nitko nikad ne pita...

— Pjesma uopće nije važna — prekinuo ga je Oscarfield glasom koji se počeo dizati. — Ne morate je odsvirati. To je kombinacija. On će reći: »Dobro veče, zovem se Bolo, biste li mi, molim vas, odsvirali 'Mjesec nad Miamijem'«. Možete mu reći da ide puštati zmaja, što se mene tiče, samo mu dajte tu koknutu kuvertu. Unutra su dvije stotine zelenih za vas.

— O! — rekao je Rothschild. — Za dva bih cenera vrlo rado odsvirao

»Mjesec nad Miamijem«. Oscarfield je ponovno snizio glas. Smješkao se s teškoćom. — Ne morate

odsvirati pjesmu. Recite mu da je ne znate. Zaboravite tu izjebanu pjesmu. Zapamtite samo Boloa i »Mjesec nad Miamijem«. To je sve što se od vas traži.

— Dogovoreno — odgovorio je Rothschild. — Kako Bolo izgleda? — Ja... uh, ja zapravo ne znam kako... uh, izgleda. Nikad ga nisam... uh, sreo

... Čujte, nije važno kako izgleda. Oscarfield se zagledao u Rothschilda, i to dosta dugo. Bila je to loša ideja,

počeo je misliti. Onda je odlučio ponovno pokušati. — Da probamo još jednom — rekao je. — Taj će momak imenom Bolo doći do vas i zamoliti da mu svirate »Mjesec nad Miamijem«. Kad to učini, dajte mu omotnicu. To je nešto poput šifre, razumijete? Koga briga kako izgleda? Nije me briga ako izgleda kao King Kong pod uvjetom da vam da šifru. Okej?

— Posao je zaključen — odgovorio je Rothschild i gurnuo mu ruku. — Ne činite to — kazao je Oscarfield. — Ljudi će nas vidjeti. Spustite ruku.

Dobro, uzmite ovo. — Što je to? — Dvije stotine dolara. — Pogodba je pogodba — rekao je Rothschild, i kad je Oscarfield krenuo iz

Senor Collada, odsvirao nekoliko taktova iz »Mjeseca nad Miamijem«. Zapravo, Rothschild se samo poigravao s Oscarfieldom. Svatko je, od šefa

kuhinje do portira, znao da je Oscarfield malo skrenut. Iz prva ga Rothschild nije uzimao uistinu ozbiljno. I tada se, jedne večeri, stvorio Bolo. To je morao biti on. Imao je veličinu šestosovinca, nosio je usred noći crne naočale, a osim toga je za vrijeme jedne točke promijenio tri stola.

To je on. Mora biti, pomislio je Rothschild. Prejahujući tako sa stolice na stolicu. Nervozan kao propovjednik na nudističkoj plaži. No ako je to bila neka vrsta podzemnog posla, zašto su morali izabrati nekoga velikog kao Mount Rushmore?

Odgovor je bio, kao što je na koncu shvatio, da im je očito često promicalo. Istog trenutka kad je najavio pauzu, Bolo je bio na nogama i kraj njega.

Ispružio je ruku veliku kao vrh klavira. — Ja sam Bolo — rekao je. — Bravo — rekao je Čarobnjak. — Znate li »Mjesec nad Miamijem«? — Ne sviram po željama. Bolo je bio kompletno zbunjen. Nije bio programiran za viceve. — Znate li »Mjesec nad Miamijem«? — Je li to nešto ovako? — upitao je Rothschild i zafićukao nekoliko taktova

iz »Padaju zvijezde po Alabami«. Bolo se ogledao po lokalu ne pomaknuvši glavu. — Ne znam kako ide — rekao je. — U pizdu materinu, gdje je ta jebena

kuverta? Shvativši da krupnjak nema smisla za humor, apsolutno nikakvog,

Rothschild mu je gurnuo kuvertu.

— Vi ste iz dilkane, znate to? — zarežao je Bolo ispod glasa i odvaljao se iz lokala.

Rothschild je zaključio da je to kraj posla. Ali nakon dva tjedna Oscarfield se ponovno pojavio. — Bilo je jako dobro, način na koji ste to izveli — povjerio mu je. — Zbilja ste stavili starog Boloa na probu. Čuo sam o tome. — Gurnuo je Rothschildu još dva cenera.

Četiri stotine dolara zato što nije svirao »Mjesec nad Miamijem«. Rothschild je bio impresioniran. Nakon toga, Oscarfield ga je često upotrebljavao kao paravan. Nikad više nije vidio Boloa. Vraški brzo za tim još ga je jedan agent odlučio upotrijebiti kao svoj karipski paravan, pa još jedan. Bio je tu neki Haversham, britanski operativac u vezi s M.I.6. Zatim Izraelac imenom Silverblatt. I Francuz zvan ...

U roku od pet godina Rothschild je postao poštar čitave karip-ske obavještajne zajednice. Naučio se parom otvarati omotnice. Zatim je zašao u kriptologiju. Postala mu je hobi. Razriješiti šifre. Praviti kartoteke. Krosreference. Nije prošlo dugo, i Rothschild je postao svjestan da većina špijuna na otoku provodi glavni dio svog vremena špijunirajući jedan drugoga. Ponekad su čak članovi jedne agencije špijunirali druge članove iste agencije. Ludost svega toga našla je odaziv u Rothschildovoj ljubavi prema perverznom. Počeo je dobivati osjećaj moći. Ponekad bi za malenkost promijenio poruku, samo da vidi što će se dogoditi. Jednom je takvom zgodom gotovo pokrenuo revoluciju u Gvatemali. Bilo je čudesno. To je Čarobnjaku otvorilo potpuno nov pogleda na život.

I tako, kad se preselio na Sv. Lucifer da postane pijanist u rezidenciji Velikog Gustavsena, epicentar se karipske podzemne mreže naprosto prirodno preselio za njim. Rothschild je postao tako važan, da je jednom, kad je otišao u Sjedinjene Države na trotjedni odmor, čitava obavještajna zajednica bila izbačena iz tračnica. U jednom je času osamnaest operativaca, koji su predstavljali svaku važniju zemlju u svijetu, boravilo u Velikom Gustavsenu čekajući da se vrati le Sorcier.

U vrijeme kad je stekao Izidoru, tezgario je gotovo pet tisuća mjesečno u honorarima od CIA-e, KGB-a, Suretea, M.I.6, i svake druge firme u mreži.

Izidora mu je otvorila potpuno nove vidike. S Izidorom je njegova moć postala još veća.

— Voila! Mogu li vam predstaviti Izzy — rekao je Rothschild otvarajući vrata Izidorine sobe.

Izidorina je soba bila zidana garderoba. Izidora je bila kompjuter Apple II. O'Hara je na trenutak zurio u nijemom divljenju. Bio je lijep i vrlo

kompaktan. Imao je tastaturu s dodanim stalkom za telefonsku slušalicu, svoj vlastiti monitor i brzi kube pisač. Glavna kutija, Izzin mozak, imala je oko pola metra u kvadrat, tri otvora na prednjem dijelu i veliko kvadratno crveno svjetlo, koje je javljalo spremnost za rad. S telefonskim modemom, uređajem za prevođenje signala, na tastaturi, bio je povezan kazetofon. Telefon je također bio opremljen spikerskim mikrofonom.

U kompjuter je Rothschild ugradio brdo informacija. No učinio ga je, na

povjerljivoj bazi, dostupnim i agentima. Uvijek bi pritom napuštao sobu kako bi mogli kapnuti svoju identifikaciju i otvoriti memorije kompjutera u svojim bazama. Video-kamera ugrađena u zid i usmjerena na ekran omogućila mu je da skupi sve različite šifre i kompjuterske jezike potrebne za ubacivanje u glavne računare većine glavnih obavještajnih agencija. Upotrijebivši izvode s telefonskih žica, uspio je također snimiti agente dok su davali pristupne pozive svojim kompjuterskim centrima, i tako je, kombinirajući tu informaciju sa svojim kompjuterom, imao i vizualni i verbalni kontakt s njima.

Bio je to čudesan hobi. On je učinio Čarobnjaka jednim od najopasnijih ljudi na svijetu. Pokazujući svoju fantastičnu igračku, Rothschild je sjeo i raširio ruke. — Što

veliš? — upitao je ponosno. — Hoćeš reći da se možeš ukopčati u matične kompjutere CIA-e, KGB-a,

samo tako? — Uglavnom na drugom nivou, no u nekim slučajevima mogu dobiti i

najstrože povjerljive podatke. — Gdje si našao tu stvar? — Miami. Svatko je može kupiti. Naučiti se služiti njom — to je tajna. Da ti

pokažem kako radi. — Gurnuo je sliku na zidu u stranu i otkrio veliki zidni sef. Zavrtio je brojčanike i otvorio ga. Bio je ispunjen kasetama, flopi-diskovima i video-kasetama. Izvadio je stalak s kasetama i tri diska.

Metnuo je po disk u svaki od otvora, a kasetu u mali kasetofon. — U tim su diskovima spremljene informacije — objasnio je. — Na prvome

je program. To je ono što pokreće sve ostalo. Na kaseti je telefonska pristupna informacija. Kad jednom dobijem liniju s kompjuterom, sve što trebam je odgovarajuća ulazna šifra pa da mogu dobiti vizualni ispis na ekranu.

Podigao je slušalicu i nazvao broj. — Nadam se da telefoni danas rade — rekao je. — Nazivam ulaznu liniju u

Langleyju. — CIA-in kompjuter? — Jeest. Joli je gurnuo O'Haru. — Provodi previše vremena ovdje, eto zašto mu treba pomoć za vođenje

posla — šapnuo mu je. Rothschild je pritisnuo dugmad spikerskog mikrofona. O'Hara je mogao čuti

zvonjenje telefona. Veza se uspostavila i glas je rekao: — Ovdje Baza jedan, Langley. Vašu identifikaciju, molim. Rothschild je stavio slušalicu u stalak povezan s tastaturom kompjutera i

pritisnuo »Play« dugme na magnetofonskom segmentu. Glas je s vrpce rekao: — Ovdje Oscarfield, identifikacija C-1, nivo dva.

Rothschild je pritisnuo »Pause« dugme na magnetofonskom segmentu. Glas je rekao: — Identifikacija glasa završena. Pristup, molim. Rothschild je

ponovno pritisnuo »Play« dugme: — Nivo dva, pristup memoriji. Glas je odgovorio: — Slijedim, nivo dva, pristup memoriji. — Uslijedila je

stanka a zatim: — Nastavite.

Još jednom je pritisnuo »Play« dugme. Snimljeni je Oscarfieldov glas rekao: — Očitanje preko modema, nivo dva.

Pop! Ekran se monitora ispunio pitanjima i praznim mjestima. Rothschild ih je ispunio:

Pristupna identifikacija: OFLD Agentov sektor: TEREN Agentov pristup: L-2 Agentova identifikacija: 5-532 Ime subjekta: O'HARA, FRANCIS Subjektova agencija: PRIVATNA OSOBA Je li subjekt prije bio pvz? Da x Ne Prijašnja age: CIA

Nivo memorije: OSNOVNI Fotografije: DA Ostale infrn: NE Pristupna memorija...

Svjetlo je sa strane kompjutera počelo žmirkati. Nakon dvije ili tri sekunde je prestalo, i na ekranu se pojavila poruka:

Pritisni kodno dugme za nastavak... Rothschild je pritisnuo dva-tri-pet, ekran se na trenutak ispraznio, a zatim je

O'Harin dosje bljesnuo na ekranu. — O jebemti — rekao je O'Hara. — To je prava magija — rekao je Joli. — Čitav svijet razgovara s njim

preko ove mašine. Rothschild je pritisnuo dugme, i mali je bijeli kursor krenuo preko ekrana.

Stao je na ispisu »Sadašnjeg zaduženja«: Subjekt je na specijalnom zadatku. Duboko pohranjeno. Kontakt nije

predviđen nekoliko mjeseci. — Čovjek-zima si je zaista dobro zaklonio dupe, Mornaru. što se tiče tvog

trenutnog dosjea, ti si sada jebena krtica negdje za CIA-u. Eto zašto on ne bi morao polagati računa o tebi možda čitavu godinu, sve dok se ne bi obnovio dosje. I tako, nekoliko mjeseci od danas, poslat će izvještaj da je zadatak propao, a onda će javiti da si se povukao. I tako, što se tiče tvog dosjea, nitko nikad neće znati da si bio godinu dana u bijegu, vrdajući pred njegovim jebenim utepačima.

Rothschild je utipkao: »PRISTUP, FOTO, SUBJEKT, KURENTNO« i slova su se pojavila preko dna monitora. Pritisnuo je povratno dugme na tastaturi, i kompjuterizirana se fotografija O'Hare pojavila na ekranu. Bio je u mornaričkoj uniformi.

— Vragu, slika je napravljena dok sam bio u Mornarici! — uskliknuo je O'Hara.

— Izgledate kao dijete — rekao je Joli. — Ponekad ima mušice — rekao je Čarobnjak. — Kako si upao u tu stvar, Michael? — Hoćeš mi vjerovati da sam čitao o tome u njujorškom »Timesu« ? Prvo

sam mislio da je to samo skupa igračka. Tada sam počeo shvaćati mogućnosti. Čovječe, mogu se ubaciti u »Times«, vašingtonski »Post«, United Press. Samo reci ime i imam ga.

— Čuj, mislim da je Izzy naprosto moćna. Ali sad su mi pale neke druge stvari na pamet.

— Ako se brineš zbog nestalog Falmoutha — mislim ako je to zbog čega si nabrušen, zaboravi. Falmouth mi je rekao da ti dam pismo kad god se pojavio.

Kazao je, ako se situacija promijeni, nazvat će me i ja ću spaliti kuvertu. Do sada nije zvao. Da jest, rekao bih mu da si na putu.

— Kakvo pismo? Rothschild je posegnuo u pretinac svog pisaćeg stola, izvukao kuvertu

uobičajene službene veličine i dao je O'Hari. — Otići ćeš do putničke agencije u Fort Lauderdaleu — rekao je Rothschild

usputno. — Tamošnji agent, dama imenom Jackowitz, ima tvoje planove. O'Hara je podigao pogled na njega. — Čitaš moja pisma — rekao je s indignacijom. Rothschild se skupio i skrušeno zagledao u pod. — Moć navike — rekao je. — Znam da je ružno. Oprosti mi. — To on stalno radi, sa svačijom poštom — kazao je Joli. Omotnica je sadržavala kartu za Fort Lauderdale te komadić papira s

»Potražite Carole Jackowitz, Putnička agencija Anders«, adresom i telefonskim brojem agencije napisanima na njemu.

— Taj se ne razbacuje riječima, jel' da? — rekao je Rothschild. — Kakav je to vrtuljak sada? Zašto me nije poslao ravno u Lauderdale, zašto

ovamo? — Mislim da je to zato što mi vjeruje. Ta cura Jackowitz je putnički agent.

Trebao me je kao posrednika u slučaju da nešto pođe po krivom. — Nešto pođe po krivom u vezi s čim? — S bilo čim što ste naumili. Nije mi rekao ništa, Mornaru, samo da su

sankcije dignute i da očekuje da će te sresti, i sve je to bilo vrlo pst-pst, a ne nešto o čemu bi se moglo lajati. To je sve što znam. — Nagnuo se prema O'Hari s upitno podignutim obrvama i prošaptao: — Hoćeš nam reći o tome?

— Oui — rekao je Joli. — Pokušavali smo tjednima otkriti što je to. — Još ne — odgovorio je O'Hara. — Sranje. Znatiželja me živog ždere već tri munjena mjeseca, a ti veliš »Još

ne«. — Nemam ti ništa kazati. — Dakle, možeš se kupiti odavde noćas u sedam i biti u Miamiju u deset. Ili

možeš čekati do sutra ujutro, pa da demoliramo tu bocu konjaka i ispunimo normu za protekle dvije godine.

— Glasam za bocu — rekao je Joli, natačući novu rundu. — Michael, bio sam od Japana do Bostona za manje od tri dana. Rep mi se

vuče. Pobrkala su mi se zonalna vremena. Ali me znatiželja sluđuje i ostat ću tako sluđen dok ne vidim što se valja s tim Falmouthom, i ne zanima me pišin drek dok se ne spojim s njim. Dakle, Joli, nalij nam još malo konjaka i pobrini se da sigurno u govna moj avion poleti noćas za Lauderdale... sa mnom u njemu.

XVI

Kad je stigao u hotelsku sobu, Hinge se istuširao, uredio kosu fenom i tada

stao, gol, ispred ogledala. Tijelo mu je bilo čvrsto i zbijeno, tetive su mu uz bicepse iskakale poput povraza. Pogledao je svoje ožiljke i nasmiješio se. Žene su ih

voljele, voljele su povlačiti prstom duž čvrstoga tkiva na nogama i rukama, i niz lijevi bok. Mogao bi napisati knjigu kad bi samo skupio laži što ih je o njima izrekao. Vratio se u spavaonicu i odjenuo. Zatim je posegnuo u putničku torbu pa izvadio iz nje širok remen od sirove kože s velikom zlatnom kopčom; držao ju je u ruci nekoliko sekundi kao da je važe. Kopča je bila gravirana, slova su se na njoj sjajila sitnim dijamantima:

RODEO LIGA SJEDINJENIH DRŽAVA Državni prvak 1963. Chevenne, Wyoming, 6. siječnja 1964. Dobrano se odmakao od Del Ria, Teksas.

* * * Tjerajući konje u propanj u zapadnom Teksasu po svježem snijegu, nije

boljelo baš tako prokleto gadno kad bi spao, čak i ako je ispod čistog bijelog pokrivača zemlja bila kao cigla. Meki svježi prašak, u rana jutra kad je konjski dah bio gusti veliki oblak pomiješan s njegovim, ublažavao je pad, tako da se nije bojao šašavih ponija s njihovom dugačkom zimskom dlakom i divljim očima, jer nije boljelo kao što je boljelo ljeti, kad bi suša ispržila zemlju u koralu sve dok ne bi popucala i prašina bi tjerala konje na kihanje i bili bi i tako ludi od vrućine i počeli bi se bacati u trenutku kad bi čuli pucketanje kože sedla i, o bože, tako je mrzio ljeta.

— Pokaži muda, mali, i dat ću ti tu jebenu drolju tebi. — Da, tata. — Vrati se natrag na to prokleto đubre od ponija i ispravi mu dupe ili ću ti

odrati palac kože sa svake guzice. — Da, tata. — Penji se, u materinu, ne motaj se oko tog jebenog kablića. — Da, tata. — Ne zovi me tata, u materinu, istegni tom jebenom poniju muda, baci ga na

koljena, tada sam tvoj jebeni tata. Mi nemamo u ovoj familiji nikakvih jebenih guzičara.

Visok, kost i koža, teksaško dijete, razvučenih samoglasnika i skorene kože na rukama, s ćudljivim temperamentom svog oca na kratkom fitilju, već kao gimnazijalac u rodeo areni, i u vrijeme kad je imao dvadeset jednu i bio dovoljno star da naruči svoje vlastito pivo u beskonačnim salonima od Wichite do Cheyennea do Phoenixa do El Pasa, imao je velike, natekle zglobove na prstima od tabanja svih tih mudroguzih mulaca što su pravili sprdnju iz njegova imena (»Pimpilimpi Hinky«), i imao je trofeje i kopče za pojas, i lovio je s najboljim od njih, i mrkog medvjeda i jelena s osam parožaka i jaguara, a imao je i više od tuceta slomljenih kostiju i muke i bilo je gadno ustajati ujutro i živio je na jajima i slanini i razbudinima i spavacinima i analgeticima i sve to spirao Coors pivom.

Dvadeset i dvije godine i već se runi. Na Rodeu oružanih snaga napio se i propustio svoju točku i mednoglasna

dama narednik iz regrutnog jebe ga u mozak čitavu noć i čitavo jutro i ima njegov potpis i on je na putu u prašinarski logor prije no što se mamurluk razišao.

Vijetnam, sedam mjeseci kasnije, lov na ljude, jebeš kroćenje konja i pucanje u dugoroge jelene. U osam mjeseci 1967. ubija dvadeset sedam budoglavaca. Mot Sog,

specijalna atentatorska jedinica Armije, o kojoj će svi dokumenti biti uništeni iza rata, stavlja ruke na njega. Jedne noći kraj demilitarizirane zone, upotrijebivši infracrveni teleskop montiran na mannlicher CD 13 brzometku, s više od četiristo metara, uspijeva rebhuti agenta Konga, koji se šuljao kroz linije, i pogodak je tako nevjerojatan da par momaka iz Inženjerijskog korpusa mjere udaljenost teodolitom, tek toliko da ostane zabilježeno. Pet stotina osamdeset sedam metara, najdalji smrtonosni pogodak u armijskoj povijesti.

Poslije toga, to je vašarska streljana, kao pucanje na patke, pam, pam, pam. Natrag u Teksas i otišao za plaćom. U Rodeziji, gdje je zarađivao više od tri

stotine dolara po danu, upisao je postdiplomski kurs ispitivanja, i postao stručnjak u smrtonosnoj umjetnosti ispitivanja, vješajući uhvaćene crnje iz helikoptera na sto i pedeset metara za gležnjeve dok ne bi progovorili, i puštajući ih da odu ako ne bi. Kad se vratio kući nakon dvije godine, tata nikad više nije kleo, čak ni kad je promijenio ime u Hinge. Tata se ne bi usudio.

* * *

Zaključio je da je kopča na pojasu suviše razmetljiva. Do sada već Spettro

vjerojatno zna o Rayu Hingeu sve što treba znati. Stavio je na sebe konzervativniji pojas, provjerio se u zrcalu, i hodajući uspravno poput narednika Kraljičine garde, otvorio svoju stranu vratiju do susjedne sobe i pokucao. Trenutak kasnije Falmouth je otvorio vrata sa svoje strane.

Hingea je iznenadila Spettrova visina. Vanjština mu je bila gotovo dotjerana, bio je jako pocrnio, sa snježno bijelom kosom na sljepoočicama, odjeven u mornarički modro odijelo s prslukom i kravatom ispruganom oker i sivo.

Hinge je bio upravo onakav kakvim ga je Falmouth i očekivao: koščat i žilav, s malim, ahatnim očima i ispucalim rukama, i naravno, kosom boje splačina.

Bolje ti je biti dobar, pomislio je Tony. Za ovaj posao trebam najbolje od najboljega.

Hinge je znao scenario napamet i zato ga je izrecitirao bez muke. Dobar glumac, to je olakšalo stvar. — Oprostite — rekao je lijeno, po teksaški, razvlačeći samoglasnike — mislio sam da je to nekakva ostava.

— Nema problema. — Čujte, da nemate cigaretu viška, imate? Baš sam ostao bez. — Samo čas. Falmouth mu je pružio jedan Camel i pripalio. Hinge je povukao duboki

dim, i kako je toplina sa zažarenog vrha bila povučena kroz duhan, riječ »Spettro« se pojavila na strani cigarete. Hinge se nasmiješio i ispružio ruku.

— Hinge — predstavio se. — I to je vraško zadovoljstvo, čovječe. — Hvala vam, mister Hinge. Zovite me Spettro.

— Da, jasno. Falmouth je otvorio vrata i Hinge je ušao u njegovu sobu. Na krevetu je bila

torba za spise. — Upravo sam se rastao s dečkima iz tvornice — rekao je Falmouth —

Pomakli smo se naprijed. Ta je Rafsaludi klapa pristala na sastanak danas popodne da prodiskutiramo plaćanje otkupa. Misle da će doći čovjek iz kompanije. Četvorica su u grupi koja je pokupila Lavandera, tako bar tvrdi Gomez, šofer koji ga je vozio kad su ga zgrabili.

— Ti Rafsaludi, pustili su tog Gomeza da ode, ha? Falmouth je kimnuo. — Kako glupo od njih, zar ne? — upitao je Hinge. — To nije u skladu s ostalim njihovim ponašanjem. — Misliš da je jedan od njih? — Nisi loše počeo, Hinge. — Bez ulaženja u mnogo detalja, čitav grabež

zaudara po namještaljki — suglasio se Falmouth. — Da, mislim da je to unutrašnja operacija. Šofer, i kako pretpostavljam, četiri ostala. Mislim da je napravio frojdovsku omašku kad je rekao da su bila četiri otmičara, ali pamti, sve su informacije iz druge ruke. Nisam vidio Gomeza i on nema pojma da sam ovdje.

— Što je sa šoferom? — upitao je Hinge. — Sve što zna, to je da čovjek iz kompanije dolijeće iz Sjedinjenih,

vjerojatno da sredi transakciju. Jebeni se jebivjetar dobrovoljno javio da ga odveze na susret ovog popodneva.

— Pustit ćemo ga? — Jasno. Ako velimo ne, mogao bi postati znatiželjan. Najbolje ga je držati

pod rukom; možemo ga zatrebati ako stvar skrene. Otišao je do kreveta i otvorio torbu za spise. Unutra je bila ugrađena ploča sa

strojnom puškom u fiksiranom položaju. Obarač je bio povezan s drškom. Oružje nije bilo duže od četrdeset pet centimetara, zajedno s rešetkastim kundakom, skrivačem vatre i prigušivačem na cijevi. Teleskopski je nišan bio stožastog oblika i dugačak gotovo koliko i sama cijev. Sa strane je bila preklopnica. Šaržer je bio duži od strojnice, no svinut unatrag ispod kundaka, očito da bi oružje bilo što kompaktnije. Na ploči su bila još dva šaržera, kao i dva pištolja s malom metalnom kutijom. Falmouth je razdvojio mehanizam za okidanje i izvadio ploču iz torbe.

— Jeste li kada upotrijebili ovo? — Nikad nisam vidio ništa ni slično tome. — To je ungine. Ispod čekića. Potpuno prigušena i skrivenog plamena. Ne

možeš je čuti na metar i pol ni vidjeti usred noći. Teoretski ispaljuje tisuću hitaca u minuti. Šaržeri drže po stotinu metaka, kalibar četrdeset pet. To je šest sekundi kontinuirane vatre po šaržeru. Sve što trebaš učiniti, to je dodirnuti otponac i imaš rafale od osam do deset metaka, ili možeš namjestiti na pojedinačnu paljbu.

Hinge je zazviždao. Oči su mu se raširile od radosnog očekivanja kad mu je Falmouth pružio strojnu pušku. Gledao ju je kao što bi draguljar gledao dijamant od dvadeset karata; okretao ju je po rukama i odvagivao da joj osjeti težinu.

— Tri kile — rekao je Falmouth. — A domet? — Četiri stotine metara.

— Fantastično. — Laserski je teleskop namješten da uključuje oružje automatski, po

temperaturi. Namješten je na trideset pet Celzija. Sve što trebaš učiniti, to je zamahnuti time okolo. Kad god zraka pogodi ljudsko biće, pau! Otponac ima vlast nad laserom, tako da se oružje može upotrebljavati na oba načina. Dvije su sklopke u dršci torbe. Jedna uključuje laser, druga je oroz.

— Jako dobro. Falmouth je uzeo malu kutiju i otvorio je. Unutra je bio pištolj na strelice,

nalik na cigaru, sa četiri projektila, bočica bistre tekućine, električna spravica palac dugačka što je nalikovala sićušnom glavnom osiguraču, dva dugmeta i dva zujala s moduliranom frekvencijom, na veća od posjetnice.

— Vidi, vidi — rekao je Hinge, vadeći cigaru. — Ja ih obično sam pravim. Nikad još nisam vidio kupovni.

— Taj je vjerojatno precizniji od verzije iz domaće radinosti — odgovorio je Falmouth. Uzeo je cigaru, smjestio jednu od strelica na kraj i tada je okrenuo prema svjetiljci na suprotnoj strani sobe. Oštro je puhnuo u pucaljku, strelica je zazviždala preko sobe i zakopala se u sjenilo.

— Daje vrlo čist pogodak na dva do dva i pol metra — rekao je, i zatim dodao: — S nešto prakse.

— Što upotrebljavamo? — upitao je Hinge pokazujući na bočicu. — Natrijev dinitrat. — Dobra stvarca. — Ako pogodiš arteriju ili krvni sud, nokautirat ćeš subjekt za nekih pet

sekundi. Pogodi živac, i paraliza je gotovo trenutačna. — Ja idem za grkljanom. Upravo tu — rekao je Hinge tuckajući po točki

kraj adamove jabučice. — Tu imaš dobru šansu zahvatiti živac. Promašiš, vratna je odmah tu. Volim ići za živcem. Pet sekundi može biti prejebeno dugo vrijeme ako subjekt zna kajle.

— Slažem se. — Onda, kako ćemo ovo igrati? — Ako su točne moje informacije, bio si unutrašnji momak u dvije operacije

zamjene. — Da, jasno. — Smislio sam da ti budeš unutra, a ja da budem sjena. — Zvuči kao dobitak — rekao je Hinge, i tada, nasmiješivši se, dodao: — Ja

zaista jedva čekam, čovječe. Raditi s tobom, mislim. Kao u ekipi s Wyatt Earpom, za ime božje. — Nasmijao se.

— Zaista sam polaskan — rekao je Falmouth. Hingeov pristup kao obožavanom idolu činio ga je malo nervoznim. To mu se činilo neprofesionalnim, iako je Hinge vjerojatno znao svoj posao. Jarcu, Ouill ne bi poslao Hingea da nije prva klasa. Opusti se, Falmouth.

— Još nekoliko stvari — nastavio je Falmouth. — Tvoj auto je buick karavan. Ugradili smo mu radio-špijuna. Možemo mu primati signale sve do kilometar i pol daleko. Pretpostavlja se da će zvati u dva i dati nam upute. Trebaš doći sam u kolima kompanije, iako su se složili da Gomez vozi.

— Kladim se da jesu. — Rafsaludi će te dočekati na svom odredištu. Moje je razmišljanje, skočit

će na kola negdje usput i pokupiti te, na isti način kao što su ščepali Lavandera. Ja ću te slijediti u drugim kolima s najboljim volanjerosom Južne Amerike.

— A što sa mnom? — Tebe ćemo također ukopčati. Nabavio sam analni predajnik. Malo je

neudoban, ali vrlo efikasan, i neće ga naći kad te počnu lupkati po džepovima. Stvar je, starino, da smo učinili sve što smo mogli da izbjegnemo tvoj gubitak.

— Što je s mikrofonom? Možda bih mogao dati kakve, ovaj, verbalne upute. — Malkice preopasno, zbilja. Bit ćemo sposobni pratiti sve što veliš u

buicku. Ako te odvuku, uzdat ćemo se na predajnik i to što vidimo. — Dosta dobro. Što s Gomezom? — Rafael Gomez. Domorodac s Maracaiba. Miran tip. Trideset jedna.

Neženja. Mulja sa šeširom u ruci oko velikih marki u rafineriji, no čini se da je veliki džek s damama. Nije neki genij, napustio je gimnaziju nakon dvije godine, i u fizičkom smislu nije opasan, tako da ne vidim da bi bio jedan od kolovođa. Radio je za Suriset Oil dvije godine. Govori klimavi engleski.

— To je sasvim dobro. — Sjajno. Imamo dva sata prije no što krenemo, starino. Daj da prođemo

kroz operaciju jednom ili dvaput. Možda možemo izbjeći iznenađenja.

* * * — Da, ovdje Quill. — Mislio sam vam dati tekući izvještaj o Lavanderu. — Što s Lavanderom? — Ubacili smo dvojicu od naših najboljih ljudi u to. Siguran sam da će ga

dovesti. — Nisam to mislio. Koliko on zna? — Mnogo. — Zna li o Midi? — Da. Analizirao je uzorak i proučio čitavu lokaciju. —Je li to bilo pametno? — Lavander je poznat kao vrlo diskretan. Radio je gotovo za svaku firmu

svijeta, jednom zgodom ili drugom. — Svejedno, ta nam otmica može biti upozorenje. Baš je sada vrlo opasno

imati izvan organizacije čovjeka koji zna tako mnogo. — On je vrlo dragocjen... — Shvaćani. Zato predlažem da ga testiramo. Provjeri samo koliko je

diskretan. Ako je pouzdan, možemo ga pokušati dobiti. Ako nije... — Shvaćam. — Bravo. Drži me u toku o tome. — Razumije se, sir.

* * *

Alžirska je zamjena bila gotovo ziher igra. Gotovo, jer se nikad nije mogao otpisati ljudski faktor, a s njim i neočekivano. Zamjena je bila zamišljena kao logična primjena straha i bila izuzetno efikasna protiv nepolitičkih terorista — onih pohlepnih, koji su bili spremni riskirati glave za novac, ali ne i umrijeti za nj. Fanatici su drukčiji. Fanatici su opasni i nepredvidljivi. Može im nešto dunuti u glavu bez najave. Za njih, smrt je mučeništvo, a mučeništvo je dio litanije. U ovom slučaju, Falmouth je znao da su teroristi gladni na novce, točka. Iza Lavanderove otmice nisu stajali nikakvi politički motivi. Ti momci nisu divlje gledajući sljedbenici ničega. Ničega, to jest, osim pohlepe. Sve se svodilo na to.

Zamjena je zahtijevala profesionalce, a Falmouth je vrlo brzo u Hingeu prepoznao totalno amoralnog i kompulzivnog perfekcionista, hladnog k'o boza, idealnog za posao. Osobno mu se Hinge nije dopadao. Nisu imali ničeg zajedničkog osim zanata. Hinge je bio tipični plaćenik. Živio je za krv i novac, i nije imao ukusa niti stila. Jeo je meso i krumpire s ubitačnom monotonošću, pio pivo i viski s blagim okusom dima, a lektira mu se svodila na Soldier of Fortune magazin, taj Business Week plaćosa, i pokoju povremenu knjigu o novom oružju, ili o tekućem stanju umjetnosti ubijanja, što bi je izdao Paladin Press, nazvan prema legendarnom revolverašu lutalici, i koja bi, naravno, izišla u Phoenixu, gdje je duh Starog Zapada. još prevladavao. Hinge je sam sebe vidio kao lutajućeg potezača revolvera, što jaši u zalasku sunca u potrazi za nekakvim novim barjakom koji bi ponio, ubijajući crvene i lijeve i socijaliste i sve one koji su politički Ijeviji od Atile Biča Božjeg, jer to, onda zbog nečeg postaje prihvatljivo. Poput mnogih od svoje braće, bio je grub i neprofinjen, stroj za ubijanje koji nije mogao ocijeniti bocu dobra vina ili dobru cigaru. No bio je dobar u poslu, a to je ono zbog čega i jesu ovdje.

Falmouthov vozač, tanki čovječuljak u kasnim četrdesetim, imenom Angel, vozio je taksi u Parizu tri godine, pa je zato bez glavobolje svladavao okuke od kojih je mrznulo dupe i probijao se kroz promet na cesti što je vodila od tvornice sve dolje do Caracasa. Prijemnik analnog predajnika što ga je nosio Hinge davao je signale čisto i jasno.

Hinge je bio bistar. Održavao je tekuću konverzaciju s Gomezom, koju je hvatao radio-špijun u buicku i odašiljač je sve do sterea u Falmouthovom automobilu, srebrno sivom BMW-u.

— Kako se ovo zove? — čuo je kako pita Hinge. — Jest specijalni vrtić za čudne biljke — odgovorio je Gomez. — Čudne biljke? — Znate, senor, različite ... — Rijetke biljke? — Si. Rijetke. Nekoliko trenutaka kasnije: — Tko je ovaj? — Jest skulptura našeg spasitelja, Simona Bolivara, najvećeg heroja u

čitavoj Venezueli. — Kako se zove ovaj dio grada? Baš je lijep. — El Este. Vrlo skupan. Samo bogovati žive ovdje. Skrenut ćemo tu dolje i

provesti se kroz odrezak njega. Samo tako nastavi, pomislio je Falmouth, dobar si sve u šesnaest. Ideja mu

se o ekipnom radu počela sve više dopadati. Momak je bio dobar, o tome nije bilo zbora. A i Angel je bio pravi profić za volanom. Falmouth nije želio prići preblizu. Sve dosad Gomez ga nije vidio i bio je potpuno nesvjestan njegova postojanja. Bilo je važno da tako i ostane. Tako ih je BMW nastavio slijediti na udaljenosti punoj poštovanja, kad je Angel skrenuo u rezidencijalni kvart s kućama koje su Falmoutha malo podsjetile na Palm Beach i Coral Gables.

Hinge je i dalje govorio, njegovo je južno-zapadnjačko unjkanje stizalo čisto i glasno.

— Što je gadna cesta — rekao je. — Što je ne asfaltiraju? — Jest najkraći put da se ide. Jest samo kilometar, okolo, odavde. — Štima. Angel se zasmijuljio. — Bueno. Znam gdje su. — Bravo — odgovorio je Falmouth. — Signal se gasi. Gdje god bili da bili,

prijem ne vrijedi pet para. — Ta cesta na kojoj jesu, ta slijedi oko brda kao zmija. Vrlo gadna cesta. — Onda je znaš, da? — Pa naravno, senor. Jest jedina zemljana cesta u blizini. Angel je zaokružio kroz dio naselja na jednom od brežuljaka i tada skrenuo

niz asfaltiranu ulicu, no ova se naglo prekinula. Okrenuo se Falmouthu. — To jest ta cesta, senor. — Idemo, ali oprezno. Ne bih volio da nas vide. — Si, nema problema. Falmouth je poskakivao na stražnjem sjedalu dok je Angel vozio automobil

oko udarnih rupa i lokvetina na bijednoj blatnjavoj cesti što je vodila rubom planine.

Odjednom se iz zvučnika probio Gomezov glas, mnogo glasniji no prije. — Por Dios! — kriknuo je, pokušavajući odglumiti čuđenje. — O, jebemti! — odgovorio je Hinge, glumeći da je jednako zaprepašten.

Trenutak kasnije začula se salva iz automatskog oružja negdje kraj automobila. Hinge je rekao: — Okej, koči. Nabavili su automat i sad žele da znamo da ga imaju. U glasu mu je bio prizvuk, ali ne straha, nego bijesa. Isuse, pomislio je

Falmouth, nemoj sada zeznuti. — Okej — rekao je Angelu — uspori ga. Daj jebivjetrima šansu da naprave

govnariju. — Si— Dva su muškarca sa sačmaricama prišla automobilu. Gomez im je pošao u

susret, s rukama podignutim visoko iznad glave. Darovao je publici dobru glumu. Hinge je iskoristio trenutak.

— To je to, draga djeco, vožnja je gotova. Automobil: tamno modri pontiac grand prix, 1974. Vrlo prljav. Jako izgreban. Dva momka prilaze sa sačmaricama. Jedan u grmlju s automatom, drugi na brijegu, promatra. Isuse, kao u vrijeme Jesse

Jamesa. Ti tukci imaju rupčiće preko lica. Okej, dolazi jedan. Bonas nokkers. Taj jedan što je prilazio kolima bio je nizak i zbijen, nalik na sanduk, s

dugačkom masnom crnom kosom na koju je nasadio smeđu beretku. Marama mu nije sakrila bradu niti utrtareno lijevo oko, sivu masu što je lebdjela među uskim kapcima. Otvorio je vrata i uperio sačmaricu u Hingeova prsa, držeći je jednom rukom.

— Varnos — zapovijedio je i rukom pokazao Hingeu da izađe iz auto-mobila. — Pronto!

Hinge je izašao, držeći putnu torbu čvrsto uz prsa. Sivookac je pogledao na torbu, a zatim ponovno na Hingea.

— Habla usted espanol? — upitao je. Hinge je slegnuo ramenima. — Govorite španjulski? — kreknuo je terorist. — Ne — lagao mu je Hinge. — Hokej, ja govorim hingleski, samo malim, si. Nasmijao se i posegnuo za torbom, no Hinge se okrenuo od njega, kao da je

želi zaštititi. Terorist mu je istrgne i otvori jednom rukom. Ispalo je pola tuceta fascikala koje je odmah razmeo vjetar. Hinge je izgledao ojađeno. Sivookcu su se spustila ramena. — Jako mi je žao — rekao je kobajagi ispričavajući se. Bacio je torbu na tlo i zatim, zavrtjevši Hingea, vezao mu ruke za leđa. Na kraju ga je pretražio.

Ti si taj koji će dobiti svoje, brajkane, pomislio je Hinge. Ti mehikanjeroska krmeljiva svinjo, ti se prva seliš.

— Molim vas, moja torba. — Hinge je pokazao glavom prema njoj. — To je dar. Od žene. Uh ... de mi esposa. — Sivookac je; pogledao torbu, uzdahnuo i podigao je.

Drugi revolverdžija, koji je bio mlađi, imao dugu kosu povezanu u perčin, zlatnu naušnicu u desnom uhu i bio malo živac, povikao je — Fronto, pronto! — Sivookcu, sjeo u kola i zaustavio ih kraj njih. Okrenuo je prema natrag, prema Falmouthu.

— O, vraćamo se putem kojim smo i došli? — upitao je Hinge najglasnije što se usudio.

Sivookac ga je gurnuo u automobil i bacio torbu otraga na pod u pontiacu. Odvezli su se u kovitlacu prašine, ostavivši Gomeza stajati kraj ceste s rukama još uvijek visoko u zraku.

Falmouth je kroz huku odlazećih kola uspio čuti posljednju Hingeovu repliku. — Isuse — rekao je Angelu — vraćaju se ovim putem!

Angel se ritnuo u kočnicu i zavrtio upravljač, opleo automobil u savršen zaokret od sto osamdeset stupnjeva, istovremeno ubacujući u nižu brzinu, pa opet u višu, nakon što su napravili pola kruga, i na koncu šibnuo u suprotnom smjeru. Brzinom.

— Jako lijepo — rekao je Falmouth. Angel je zavezao do asfaltirane ceste i iza prvog se zavoja okrenuo prema

natrag. Bio je spreman za njih kad se budu vraćali. — Magnifico! — rekao je Falmouth s divljenjem. Kliznuo je natrag u

sjedalo, izvadio 9 mm luger iz futrole pod pazuhom i gurnuo ga pod bedro. Ako bude frke, Igra je i tako gotova. Na programu će biti borba za opstanak.

Plavi se pontiac spustio niz zemljanu cestu minutu kasnije, zacvilio oko okuke i zaprašio udaljavajući se od njih, natrag prema glavnoj cesti za Caracas. Bila su trojica u kolima.

— Pustit ću ih par blokova, okej? — upitao je Angel. — Ne, bila su samo dvojica od pistolerosa unutra. Trebala bi biti još dvojica

odmah za njima. Dajmo im, recimo, minutu. Bilo bi nezgodno da se nađemo u sredini. — Prijemnik kraj njega je podivljao.

Protekla je još jedna minuta, a onda se chevy 76 spustio niz zemljanu cestu i proslijedio za prvim automobilom.

— To su bili oni — rekao je Falmouth. — Zakotrljaj nas. Angel je otpustio ručnu i krenuo za njima. Prijemnik je pjevao jasno i glasno na sjedalu kraj njega kad su zaokružili

natrag kroz kvart El Este prema auto-cesti za grad. Chevy im je bio na oku, vozio je točno najvećom dopuštenom brzinom. Momci nisu željeli riskirati.

Bili su već gotovo na auto-cesti kad se dogodilo: klinjo je iznenada s prilazne staze zaružio na motociklu, prekasno ugledao BMW i skrenuo pokušavajući ga izbjeći, motor je iskliznuo ispod njega i obojica su počela sumanuto klizati ispred Angela; Angel je, nagazivši kočnicu i smotavši u isto vrijeme, promašio klinju i njegovu hondu za samo nekoliko centimetara, zaplesao na cesti trenutak predugo i udario BMW-om u rubnik, zakolebao se na sekundu kao da će se prevrnuti i tada se ispravio, i u tom je času stražnja guma eksplodirala poput bombe. Angel se uhvatio ukoštac s volanom, zaustavio kola pa iskočio iz njih. Guma je u krpama visjela s kotača.

Angel je raspalio nogom po automobilu. — Sranje — prasnuo je. — Sranje, sranje, sranje.

U stražnjem sjedalu, Falmouth je slušao kako signal iz prijemnika postaje sve slabiji i slabiji, dok na koncu nije sasvim zašutio. Hinge je sada prepušten samome sebi. Nije bio ni u kakvoj neposrednoj opasnosti, no čitava se operacija zamjene temeljila na tome da Falmouth otme jednog od terorista kad budu napuštali sastanak. Hingeov je izlet sasvim propala stvar.

— Imaš pravo — rekao je Falmouth. — Sranje.

* * * Falmouth je sjedio na balkonu pijuckajući gin tonic i promatrajući kako se

teleferico polako uspinje uz Avilu. Ostavio je vrata među dvjema sobama otvorena, tako da je čuo Hingea kad je ušao, čuo kako su se zatvorila vrata i kako je Hinge povukao vodu.

Nekoliko trenutaka kasnije Teksašanin mu se pridružio na balkonu. Mlađi je čovjek bio vidljivo iznenađen i ojađen. — Što se dogodilo? — upitao je. — Zašto ste se vratili?

— Neki je klinjo izletio pred nas na motociklu. Angel je udario u rubnik i probio gumu.

— Isssuse Kriste! — ispalio je Hinge. — Polako — rekao je Falmouth. — Natoči si piće pa da popričamo o planu

Baker. Teksašanin se nepomičnih crta lica vratio u sobu. Bio je nabrušen, no nije

plakao za lanjskim snjegovima. Poput Falmoutha, već je razmišljao o slijedećem potezu. Prelio si je velikodušni gutljaj viskija preko leda i vratio se na balkon.

— Misliš da imamo plan Baker — rekao je. — Uvijek preostaje plan Baker — odgovorio je Falmouth, i dalje

promatrajući uspinjaču koja je upravo dosegla vrh brda. — Problem je što nemamo ni jednog od njih, nismo uhvatili govno — kazao

je Hinge. Nije to bila nikakva značajna tvrdnja, naprosto je glasno mislio. — Kako je bilo na sastanku? — upitao je Falmouth tiho. Hinge je uzdahnuo. Kao što Spettro reče, uvijek postoji neočekivano. Hinge

je odbiflao svoj izvještaj, dajući emocija lišen sažetak činjenica. — Četvorica njih, kako si mislio, plus vozač, Gomez. Četiri ovce provele

oko mjesec dana s islamerosima pa misle da su jebeni PLO. Zavezali mi oči kad sam ušao u auto. Rekao bih da smo išli prema centru. Mnogo buke od prometa. Vozili oko osam minuta. Parkirali u nečemu što je zvučalo kao ugrađena garaža. Nikad izašao van. Uz jedan niz stepenica, ravno naprijed četrdeset koraka do ureda. Skinuli mi povez da možemo razgovarati. Četvorica osvijetljena s leđa. Reflektori od tri tisuće vata iza njih. Nisam mogao jasno vidjeti lica. Jedan preuzeo pričanje. Gadan za razgovor, smeđa brada, lijevo mu oko kao sivo. Vozač auta koji nas je pokupio nosi konjski rep i naušnicu u... uh, desnom uhu. Čini se da ima oko trideset. Ured je bio mali. Roleti na prozorima, stol za sastanke, šest stolica, telefon. Točka. Čak niti pepeljare. — Zaustavio se i srknuo gutljaj pića.

— Što su te pitali? — Imam li lovuljinu? Pare su na suhom i sigurnom, rekao sam im. Jesmo li

za posao? Hoću vidjeti je li momak živ. Nazvali su telefonom. Jest, Lavander. Engleski akcent. Smrzlo mu se govno od straha. Sve što je iscijedio — ime, i »molim vas, pomozite.« Pogodba je, srest ćemo se opet u deset i trideset, ja donosim novac, oni Lavandera. Ako me itko slijedi, otpisuju taoca, pokupe drugoga; ista igra samo je cijena dvostruka.

— Gdje se vidite? — Isti scenarij kao i prvi put. Zovu me i daju adresu. Ja idem za grad, oni

me presretnu negdje putem. Misle si, prvi put je upalilo, zašto da isti štos ne upotrijebe još jednom. Glupi pipiolosi.

— Bio si dobar, Hinge — rekao je Falmouth. — Žao mi je što se zeznulo. Ništa se nije moglo.

— Jasno. Gadno mi je, skoro sam dupe iščašio. I još jedna stvar. Onaj tukac s ćaknutim okom? On je moj, okej?

— Bit će mi zadovoljstvo. Hinge se nasmiješi. — Okej. Dakle... kakav je plan Baker? Falmouth ga je pogledao i uzvratio mu smiješak. — Gomez — kazao je i pružio Hingeu komad papira sa šoferovom adresom

na njemu.

* * * Kuća je bila crvena daščara među mnogim crvenim daščarama na zapadnim

obroncima brda što su odjeljivala Caracas od ostatka Venezuele. Glavna je prostorija bila mala i gola. Krevet koji se preklapao kao kauč. Sanduk kraj njega služio je ujedno i kao stolić. Na njemu je bila svjetiljka, no ugašena. Posteri Johna Travolte, Roda Stewarta, Blondie i Farrah Fawcett prekrivali su zidove, a tranzi-storski je radio, iz čijeg je malog zvučnika tukla teška lupa disko-muzike, ležao na podu kraj kauča. Od namještaja su bile još samo dvije drvene stolice uz prozore, od kojih jedna zatrpana prljavim rubljem. Bio je tu i telefon, na podu u jednom kutu. Rukom rađena prostirka prekrivala je dio linoleumskog poda. Uglovi su joj bili raščupani i prljavi. Otrcane su trake pamučne tkanine mlitavo visjele na prozorima. Pokraj svjetiljke je na sanduku ležao malokalibarski pištolj.

Gomez je strugao na kauču. Ova ženska je od bučnih, pomislio je Gomez, bože, što je bučna. Susjedi će

misliti da ubijam nekoga ovdje. Ali ta tigrica, taj ljudožder, ona će ubiti mene. — Todavia no, todavta no! — kričala je ona, a on se tresao i osjećao kao da

će eksplodirati. Migoljila se ispod njega, cičala od zadovoljstva, pa zavrištala, pa zastenjala. Noge su joj bile omotane oko njegovih bokova, i svaki put kad bi ga gurnuo, stegnula bi ga malo jače, zabijajući mu nokte sve dublje u leđa. Znoj mu se cijedio s brade na njeno čelo, a onda se zacerekala i počela miješati snažno prema njemu. U polumračnoj sobi mogao joj je vidjeti lice pod svojim, s očima izokrenutim i sumanutim.

— Mas, mas, mas — tražila je ona, no on joj nije više imao mnogo što za dati. Osjetio je kako ide prema vrhuncu, i dupe mu se zgrčilo u pokušaju da se suzdrži.

Jedva je čuo kad su mu razvalili vrata. U sljedećih nekoliko sekundi, sve kao da se odvijalo na zbrkanom i

zamagljenom usporenom filmu: dvije mračne spodobe uokvirene dovratkom djevojka, otvorivši usta da krikne slabašni zvuk bapbapbapbapbapbapbapbapbapbap žena, s prsnim košem koji eruptira u kašu, udara leđima o zid tanad koja je para stvara više buke no samo oružje djevojka pada na bok, glava joj se mlitavo njiše preko ruba kauča, oznojena joj crna kosa visi ravno sve do poda crvene se mrlje preko

plahte šire prema njemu okreće se, napokon, poseže za pištoljem ponovno taj prigušeni zvuk, gotovo nečujan bapbapbapbapbapbapbapbapbapbap

pištolj i svjetiljka i sanduk nestaju u eksploziji trijeski pada natrag na krevet, još uvijek sopćući, još uvijek u erekciji,

dok mu oči s užasom gledaju u prikazu što mu strojnicom nišani u oko Sve je bilo gotovo za nekoliko sekundi. Za ime božje! U polutami je mrlja

svjetla iz baterijske svjetiljke odvela drugu priliku najprije do kupaonice, a zatim i kuhinje.

— Que quire usted? — napokon je uzviknuo Gomez. — Kuš — odbrusio mu je onaj sa strojnicom. — I pričaj engleski, kad te se

nešto pita. Čuo je zvuk vode kako teče u kadu. Onaj drugi se vratio i sad mu je

prepoznao razvučeni govor. — Nema nikoga. Ovca je zaista straobalan. Dovukao si je izjebanu kadu.

Tekuća voda. Naprdečeni novi telefon tamo u kutu. Mislim, izgleda kao ispod čekića. Kladim se da još nije pet puta nazvao.

Hinge je digao jednu od stolica i uputio se s njom natrag u kupaonicu. — U govna, stari Raj-faj-el, on sanja da bude jebavani milioner, ne bi li bilo, Raj-faj-el.

Gomez nije ništa odgovorio. Gledao je u djevojku, u krv što joj je šikljala iz razmesarenih prsiju, kao voda iz otvorene pipe. Počelo mu je bivati zlo.

— Zaboravi je — zapovijedio je Teksašanin. — Ako ti ne bude dobro, utrljat ću ti usrani nos u to.

Gomez je duboko progutao slinu, potjeravši kiseli želučani sok natrag niz jednjak.

Onaj novi, viši i mršaviji od Teksašanina, predao je pucaljku Hingeu pa zabio periljak Gomezu u usta i dobro ga zavezao.

Teksašanin je digao smrskanu lampu i odnio je u kupaonicu. — Idemo — rekao je visoki, izvukao Gomeza iz kreveta i napola ga

odvukao do kupaonice. Zabili su ga u stolicu, zavezali mu ruke za leđima i svaku nogu za nogu od stolice.

Teksašanin, onaj kojega je Gomez znao kao mistera Lomaxa, nasmiješio mu se odozgo. Prislonio je strojnicu uza zid pa izvukao dvostruki vod iz raznesene svjetiljke i razdvojio ga u dvije žice. Izvadio je nož i ogulio po otpilike pola metra izolacije sa svake. Kad je bio gotov, imao je dva ogoljela vodiča, još uvijek povezana s utikačem.

— Ovo će te valjda malo nabiti — kazao je Hinge i zacerekao se ovijajući po žicu oko svake Gomezove noge. Šoferove su se oči iskolačile. Divlje se zatrzao u stolici.

Hinge je zatvorio pipu. Zajedno s Falmouthom digao je stolac i postavio ga u kadu. Gomez je spustio pogled. Voda mu je bila dobrano iznad gležnjeva.

Teksašanin je uzeo utikač i klekao na pod pokraj utičnice. — Nisam mislio da ovdje imaš struje, Raj-faj-el, mislio sam da ću ti morati

staviti benzin na tabane. — Zacerekao se ponovno, postavio utikač pred utičnicu pa ga vrlo brzo gurnuo i izvadio. Gomez je poskočio kao da ga je netko šutnuo. Krik mu je upila krpa u ustima. Teško je disao kroz nos tresući glavom naprijed i nazad.

— Ne prija ti baš, je li da ne, stari draškane? — upitao je Hirige. — Daj da ti pričam što ćemo raditi. Hoćemo ti postaviti par pitanja i ako nam se ne dopadnu odgovori — jebi ga, onda, bajo, samo ću te ukopčati pa idemo negdje nešto pojesti, pa ćemo ti se vratiti nakon deserta. Kako ti se to 'vata dupeta, Raj-faj-el? Hmm? Gomez je nastavio tresti glavom.

— Onaj sa kesnim okom, uh, el malo oko, gdje živi? Gomez je pogledao na Falmoutha koji je odnekud izvukao hotelski notes i olovku.

— Razvezat će ti ruke, Raj-faj-el, i ti ćeš samo zapisati ovcino ime i adresu, comprende, majkojebče?

Gomez je odbio pokretom glave. Hinge je zabio utikač u zid. Ovaj put ga je ostavio tako punu sekundu.

Gomez je poskočio u konopcima i tada se trznuo natrag. Glava mu se objesila preko naslona stolice. Oči su mu se iskrenule u duplje. Falmouth je namočio ručnik u vodu u kadi i obrisao mu lice. Stavio mu je pod nos mirišljivu sol. Šofer je postupno došao k sebi. Gunđao je i teško disao kroz nos dok mu je slina iz krpe kapala s kutova usnica. Podigao je pogled na Falmoutha pa zatim na Hingea, pokušavajući izoštriti.

— Ono što želimo, prijatelju, to su imena i adrese. Onoga s malo oko, i vozača auta koji me je pokupio, onog malog drekeca s cakanom malom milom naušnicom? I ostale dvojice sa rendesa. I hoćemo znati gdje ste me odveli i gdje je taj druškan Lavander što ste ga digli. Kapiši sve to, ili govorim malo prebrzo za tebe?

Gomez je zurio u njega, gledajući bijelo. Imao je teškoća s disanjem. — Nije to teško, rista. Ti napišeš imena i adrese na ovaj komad papira tu, pa

smo za danas gotovi. Okej? U suprotnom, častim te u materinu još jednom malom vožnjom.

Držao je utikač pred utičnicom, a zatim ugurao kontakte taman dovoljno da ne ispadne. Gomez je zurio u utikač što je napola visio napolje, a napola bio u utičnici. S mukom je zakimao glavom i promrmljao nešto kroz krpu.

— Vidi govna, tukac je već raspoložen za priču. Velim ti, kompiću, taj stari trik s kadom nikad ne zeza. Razveži ga, vidi zna li krasopis.

Falmouth je razvezao Gomezu ruke i pružio mu olovku. — O, Levanka Šakić — rekao je Hinge. — Trebao si biti igrač bejzbola,

Raj-faj-el, to je sto milja zdravije od igre u koju si upao. Gomez je ispisao imena i adrese u notes.

— Telefonske brojeve također molim — kazao mu je Hinge. — Očito ste si, dečki, nabavili malo novih telefona, poput onog tamo na podu, ha? Čisto za provod.

Gomez je napisao i telefonske brojeve ispod adrese. Oči su mu ustrašeno poskočile na Hingea. Nalikovao je zecu koji gleda čegrtušu. Ovaj je uzeo papir i pročitao imena i adrese.

— Što ćemo s Lavanderom? El prisonero? Gomez je divlje odmahnuo glavom.

— Ne mislim da zna gdje su spremili Lavandera — kazao je Falmouth. Gomez je kimanjem glave i izbezumljenim pogledom izrazio svoje slaganje. — Govna, on je samo trakavica, uvukli su ga da vozi ta jebena kola — rekao

je Hinge. Pogledao je na spisak. — Pasco Chiado, Lupo Areno, Billy Zapata i... tko je taj... Chico. Chico koji?

Gomez je slegnuo ramenima i odmahnuo glavom. — Hoće reći da ima samo nadimak. To je ovdje uobičajeno — objasnio je

Falmouth. — Znači da je Chico mulac. Doslovno. To je prihvatljiv status u Venezueli.

— Koji od njih ima malo oko? — upitao je Hinge, šarajući prstom ispred lijevog oka. — Chiado? Gomez je odmahnuo glavom.

— Areno? Gomez je potvrdno kimnuo. Hinge je gledao u papir još nekoliko trenutaka.

— Hoćemo li dopustiti momku da ode prdnuli u fenjer iza ugla? — upitao je Falmoutha, koji je uzeo listić i otišao u drugu prostoriju.

— U slučaju da lažeš — rekao je Hinge Gomezu. Gomez je ponovno odmahnuo glavom. Odmahnuo je vrlo energično.

— Ali samo pretpostavimo, ha? — upitao je i nasmiješio se. Gomez je podigao oči kao u molitvi, još uvijek odmahujući glavom.

— Kako ide? — viknuo je Falmouthu. — Odmah će me nazvati. — K'o bog. Telefon je zazvonio i Hinge je mogao čuti kako Falmouth govori vrlo tiho u

slušalicu, a zatim kako ju je spustio. — Imao si desetku — rekao je Falmouth, vraćajući se u kupaonicu. — To je

neka stara uredska zgrada u sekciji La Pastora. Prizemlje je pretvoreno u garažu za zakupce.

— Jebi ga, nisam ni mislio da će lagati, ortačino. Ne stari Raj-faj-el. Je li tako, Raj-faj-el?

Gomez je skretao pogled naprijed i nazad između dva svoja otmičara. U očima mu je bio bespomoćni užas.

— Još jedno ili dva pitanja — taj Chiado, je li ženjen? Da. — Jesu to njegova kola? Ne. — Arenova? Da. — Pa kako je onda Chiado došao na sastanak? Gomez je napisao: »el

omnibus«. — Prdonja — rekao je Hinge. — Možeš li vjerovati. Paljevina od dva

milijuna dolara, a taj momak Chiado ide pokupiti narodni zajam nekakvim izjebanim autobusom.

— Savršeno — odgovorio je Falmouth. — K'o bog — rekao je Hinge, pritisnuo vanjskom stranom stopala utikač i

gurnuo ga u utičnicu. Žica je zabrujala i Gomez se sumanuto zabacakao u stolici, dok mu je

krikove prigušila krpa. Stolac je pao postrance prema zidu, noge su mu kliznule, i on se natraške prevrnuo u kadu. Gomez je počeo sliniti mjehuriće iz nosa. Tijelo su mu spopali grčevi. Tada se olabavio. Nakon nekog vremena mjehurići su prestali izlaziti.

Hinge ga je iskopčao. — Ne treba više od minute — rekao je. — Nabijmo njega i curu u gepek, nek se Domignon o njima pobrine. Taj se jebivjetar u ovom poslu nije ni posrao, osim što je sjedio na guzici i zahvaljivao bogu što on nije bio

taj koga su ugrabili. Zbog psiholoških je razloga trebalo uzeti još jednog taoca, nekoga tko je

oženjen i uz to jedan od vođa. Gomez ne bi odgovarao. Osim toga, on je mrtav. Falmouth je zaključio da bi Arenu i družini vjerojatno bilo drago što je tako. Manje ljudi na koje se dijeli plijen. Zbog toga su ponovno prešli listu i očiti je izbor bio Chiado. Živio je u blizini, u slumu na brežuljcima. Osim toga, ići će u grad autobusom, a to će ga izvesti na brisani prostor.

Provezli su mu se polako kraj kuće u firebirdu koji je Angel nabavio za Falmoutha. Ova je bila, poput Gomezove, jedva nešto bolje od daščare, smještena uz nekakvu izrovanu cestu. Kad su prolazili, Hinge je izoštrio svoj kompaktni leitz dvogled na kuću. Chiado je ručao sa svojom obitelji. Njegova supruga, mlada žena sklona debljanju, dojila je djetence. Za stolom je bilo još dvoje djece.

— Tu je, bravo — rekao je Hinge. — Krka u se s debeljucom i troje slinavaca.

Odvezli su se do ugla, okrenuli i spustili se šest blokova prema glavnoj ulici. Angel ih je čekao.

— Jedanaest četrdeset pet, može? — upitao je Hinge izlazeći. — Jedanaest četrdeset pet — ponovio je Falmouth i okrenuo natrag prema

Chiadovoj kući, dok su Angel i Hinge otišli u noć da bi ponovno bili oteti.

* * * Hinge se osjetio raspoloženo kad su mu skinuli povez. Bila je to ista

prostorija, prljava i gola, ako se izuzme stol za pregovore, telefon i pištolj kalibra 0,45 što je ležao na stolu pred Arenom. Hinge je sjedio u istoj stolici držeći torbu, koja mu je bila lisičinom pričvršćena za zglavak, položenu u krilu. Krv mu je divlje kolala u slutnji nekoliko slijedećih minuta. Nije osjećao strah. Nikad se nije bojao. Prije bi se moglo kazati da je bio stimuliran potencijalnom opasnošću situacije. Bio je jedan napeti trenutak kad su ih Rafsaludi presreli i shvatiti da Gomez nije za volanom. Hinge je objasnio da se Gomez nije pojavio i da je zato uzeo drugog vozača ne želeći zakasniti. Areno je nervozno prihvatio objašnjenje.

Hinge je pogledao na sat. Bilo je jedanaest i četrdeset jedna. Osvrnuo se po sobi. Nema Lavandera. Nema također ni Chiada, razumije se.

— Gdje je naš čovjek? — upitao je Arena. Areno ga je štrecnuo svojim zdravim okom i slegnuo ramenima. — Jedan od naših ljudi jest kasni — odgovorio je. — To nije odgovor na moje pitanje. Je li Lavander s njim? Šef bande je smotao usnice i pokazao dva reda krnjavih žutih zubiju. — Odlučili smo najprije osjetiti težinu tvog novca, gringo. Hokej? Onda ćeš

možda dobiti natrag to svoje strašilo. Trojica su se nasmijala. — Pogodba je bila, trgujemo ovdje. Novac za Lavandera. Takva je bila

pogodba. Vođa je slegnuo ramenima i ispružio ruke, pokazujući dlanove. — Promijenili smo mišljenje, hokej?

Slijedeća runda smijeha. Hinge se nasmiješio. — Nema Lavandera, nema dinero, hokej? Pomaknuo se u stolici. Lisičine su zazveketale kad je pomaknuo torbu u

krilu. Bila je uperena u Arena, glavnog pregovarača. — Hej, senor, mogu vam odsjeći ruku jednim maljim udarcem mačete. — Pretpostavljam da možeš, brajo. Areno je ponovno pokazao svoje pokvarene zube. Hinge mu je uzvratio smiješak. — Torba ostaje sa mnom dok ne vidim Lavandera, jasno to? Vođa se još uvijek smješkao, no smiješak mu se prozlio. — Ti veliko govoriš, za tako maljog čovjeka. Trebaš imati uz sebe prijatelje,

da govoriš tako. — O, imam ja mnogo prijatelja. Na primjer — pogledao je na sat — jedan je

baš sada u kući staroga Chiada. Zašto ga ne nazovete prije no što nastavimo razgovor?

Trojica su se terorista zbunjeno pogledala. Kako to da gringo zna za Chiadovo ime? Kakav to trik izvlači iz rukava?

— Bolje da ga nazovete — rekao je Hinge glasom koji je postao tvrđi i hladniji.

Vođa se zablenuo u njega nekoliko sekundi, a onda podigao slušalicu i okrenuo broj.

— Nikad ne znaš prije no što pokušaš, je li tako? — kazao je Hinge. Falmouth je sjedio za volanom firebirda tridesetak metara od Chiadove kuće.

Na naslonu suvozačeva sjedala bio je mali prozirni plastični disk, ne veći od čajnog tanjurića, s paraboličnim mikrofonom veličine nokta u centru. Bio je usmjeren prema otvorenom prozoru na fasadi Chiadove kuće i bio tankom žicom povezan sa slušalicom u Falmouthovu desnom uhu. Spravica je mogla pokupiti razgovor na udaljenosti od tisuću metara.

Chiado je ležao kraj Falmoutha na prednjem sjedalu. Oko vrata mu je bila vrpca C-4 plastiguea ne deblja od uzice za pecanje. Ugrađen u njen stražnji dio, bio je sićušni teledirigirani upaljač. Chiado je bio mrtav već više od sata, sve otkako ga je Falmouth deknuo na njegovoj stalnoj liniji. Chiado je vidio visokoga gringa s cigarom kako se naginje kraj vratiju, zaključavajući automobil. Kad mu se približio, krupni se muškarac okrenuo prema njemu i rekao savršenim španjolskim:

— Deme un fosfora, por javor. — Idućeg je trenutka osjetio kako ga je nešto ubolo u grkljan i kako je počelo peći i kako se toplina poput vatre proširila niz vrat sve do prsiju i niz ruke do prstiju i tada se učinilo da se čitav svijet zavrtio sve dalje i dalje od njega i čovjek je s cigarom bivao sve manji i manji. Strelica je pogodila glavni živac u Chiadovu grkljanu. Falmouth je bacio terorista na prednje sjedalo, spustio se niz mračnu ulicu i zadavio ga.

Falmouthovo je uho bilo preplavljeno zvukovima. Dvoje zaplakane djece, ženine vrištave zapovijedi dižu se iznad drečanja radija negdje u drugom dijelu kuće, drugo joj dijete cmizdri na rukama. Tada je telefon zazvonio i ona je odgovorila na poziv.

— Que hay!... Buenas nochas, Areno... Que pasa? Falmouth je ubacio mjenjač u brzinu, nadvio se nad Chiadovo tijelo i

podigao ga u sjedeći položaj. Zavezao je prema kući, otvorio vrata automobila, usporio, i skrenuvši u stranu, oštro ga gurnuo napolje ispred njegove kuće. Pritisnuo je nekoliko puta na sirenu i odvezao se; vidio je Chiadovu ženu kako, s telefonom u rukama, zuri kroz prozor u tijelo svojega muža. Upro je na dugme upaljača.

Plastigue je Chiadu otpirio glavu. Počela je poskakivati, nalik na nogometnu loptu, preko dvorišta.

Žena je zavrištala. I nastavila vrištati, histerično, u telefon, i tada je naglo počela urlati, ponovno i ponovno: — No! No! Pasco, no! Esta muerto! — I zatim je ponovno počela vrištati.

Falmouth se odvezao, ne ubrzavajući, šest blokova do prve glavnije ulice, parkirao automobil i krenuo niz uličicu. Pronašao je stražnja vrata restorana, baš onako kako mu je Angel bio opisao, ušao kroz kuhinju, prošao ležerno kraj stolova i izašao na prednja vrata. Nitko na nj nije obratio ni najmanju pažnju. Taksi je čekao.

— Rico? — upitao je Falmouth. — Si, Seilor. — Bueno — rekao je i ušao u automobil. — Lleveme ca Hotel Tamanaco,

por javor. Areno je izbuljio oči slušajući Chiadovu ženu kako histerično vrišti preko

telefona. Zalupio je slušalicom. — Los bastardos lo mataron! — zaurlao je i zagrabio prema pištolju na

stolu. Hinge je okrenuo torbu prema njemu i pritisnuo laserski otponac skriven u ručki. Zelena je laserska zraka prebrisala zidom i nacrtala točkicu na Arenovim prsima. Uslijedila je serija slabašnih zvukova i čovjek je s bradom bio dignut na nožne prste i bačen u kut. Stolica mu je zaškrobotala o zid. Desetak mu se prostrelnih rana otvorilo na prsima. Krv mu je briznula preko stola i po zidu dok se taložio u mlitavu hrpu, nalik na odijelo što je palo s vješalice. I sad je ležao ondje, s dobrim okom izvrnutim i sivim bizarno zaplijenim u strop. Usta su mu se rastvorila, proizveo je dubok, grlen zvuk, a lijeva mu se noga divlje ritala nekoliko sekundi. Onda se i ona olabavila.

Dva su preostala zurila u nevjerici. Hinge je okrenuo torbu otprilike prema njima. Zelena je točka šetala zidom. — Sad me, djeco, slušajte, ova zelena točka na zidu, dakle, to se zove laser. I

ako dodirne kojega od vas, chinches, strojnica naprosto sama od sebe radi svoje. Comprende? Gledajte.

Stavio je torbu pod pazuho, tako da ništa nije dodirivalo dršku, i polako je skrenuo prema Arenovom tijelu. Jarko zelena laserska točka krenula je preko zida sve do Arenova čela.

Bapbapbapbapbapbapbapbapbapbapbap Činilo se da je Arenova glava eksplodirala iznutra. — Da li me, šupčine, sada comprende? — upitao je Hinge. Dva su se

terorista zapiljila najprije u Arena, zatim u Hingea. Obojica su podigla ruke.

— To nije potrebno, muchachos. Samo me slušajte vrlom dobrotom. Želimo našeg čovjeka natrag, živog i neoštećenog. Imate jedan sat vremena da ga izbacite ispred stanice teleferica u ulici Cota Mil. — Okrenuo se prema Chicu, kopilanu, i obratio se izravno njemu. — I ako ne bude tamo, ubit ćemo i tebe, i tvoju ženu, i djecu, i perros i gatos i cochinos i pollos i spaliti ti kuću sve do jebene zemlje. To si comprende, šupčino?

Okrenuo se idućem čovjeku. — I tada ćemo to isto učiniti za tebe, brajko. Ubit ćemo tebe, ženu ti i djecu,

i pse i mačke i svinje i piliće i spaliti ti kuću do jebene zemlje. — I nećete znati kad će se to dogoditi. Može to biti prije no što sunce sutra

ograne, a može biti i za mjesec dana od sada. — Hinge se nasmiješio. — Shvatili ste bit? Imate jedan sat. Una hora. I da se to ne ponovi, hokej?

Okrenuo se i napustio prostoriju.

* * * U jedanaest i trideset dvije, Avery Lavander, ustrašen, neobrijan upalih očiju

no u relativno dobru zdravlju, bio je grubo gurnut iz automobila ispred stanice žičare u četvrti El Centro.

Dva je sata kasnije Falmouth, koji nije mogao dovoljno brzo pobjeći od Hingea, bio na putu natrag za Miami.

XVII

O'Hara se odšetao do ruba mola i čučnuo, u indijanskom stilu, očekujući

izlazak sunca. Ocean je bio miran poput jezera. Krstaši, čiji su se plovci lagano zibali na jutarnjem povjetarcu, crtali su silhuete na grimiznom osvitu. Sunce se još nije probilo preko horizonta, no njegovi su se odrazi raširili nebom poput razbrizgane krvi.

Negdje na drugoj strani marine, motor je zakašljao u život, i vitki je gliser oštro ispravio kobilicu i zagrgorio prema otvorenom moru.

Ako je izolacija bila dio Falmouthove igre, izabrao je moćno mjesto. Walker's Cay, ameliorirani koraljni greben ne veći od rugby-igrališta, jedva i zaslužuje da se nazove otokom. Jedan iz lanca Abaco, on leži oko sto pedeset kilometara istočno od Palm Beacha, kao najsjeverniji ribički atol Bahama.

Pet stotina metara duga sletna staza, položena na ostatke školjaka, proteže se polovicom dužine otoka. Plaža je potez pijeska, šezdeset do stotinu metara dugačak, smješten u blizini piste. Carinski inspektor, trbušast momak s kožom boje bjelokosti, u crnim hlačama s crvenim prugama i uškrobljenoj bijeloj košulji, također je šef policije i ober hotelskog restorana. Radiofonska je služba ograničena na jedan sat izjutra i jedan sat u kasno popodne. Sa sićušnih balkona drevnog hotela može se vidjeti čitava dužina otoka i svi brodići koji su ušli u marinu. Bilo bi gotovo nemoguće bilo kome prodrijeti na otok a da ne bude primijećen, pa bilo to danju ili noću. Ali je mjesto imalo neku vrstu pohabanog šarma, i hrana je bila

izvrsna. O'Hara je bio na Walker's Cayu oko osamnaest sati, kad mu se na biti,

razbarušeni ribar pojavla na vratim u jedan i trideset ujutro. — Kap'tan K. na vašem raspoloženju — rekao je čovjek sa smiješkom koji

je otkrio nekoliko praznina u njegovu zubalu. Oštar je miris gina bio naplavljen zajedno s riječima. Pružio mu je svoju posjetnicu, koja je izgledala kao da je po njoj kišilo, nakon čega je bila stavljena na sunce da se osuši, i kad ju je O'Hara letimično pogledao, Kap'tan K. ju je trgnuo nazad i zabio u stražnji džep svojih levisica. Imao je na sebi skoro do pojasa otvorenu vjetrovku, koja je otkrivala splet crvenih dlaka što su polako sijedile, prošivene špagerice s malim prstom što je virio kroz proderanu platnenu stranicu lijeve. Grubi se busen crvene kose probio ispod usiljene kapetanske kape koja je vidjela i mnogo, mnogo bolja vremena.

— Pokupit ću vas na molu dva u pet i trideset, sir — rekao je glasom školovanim negdje u Južnom Bronxu. — I nacrtat ćemo brazdu brzom brzinom.

— Zaista? — upitao je O'Hara. — A gdje bih ja to u govna uopće išao? Smiješak je narastao, praznine među zubima postale izrazitije. — Kako, pa

to je dio aranžmana s putničkom agencijom — rekao je Kap'tan K. oko zadovoljnog smijuljenja. — Najbolje dubokovodne ribe svijeta žive u vidokrugu ovog istog otoka.

Rekavši to, Kap'tan K. je namignuo i otparadirao, ponešto reumatično, dolje niz hodnik, pucketajući prstima. — Zove se M tami Belle — rekao je preko ramena i zapjevušio grozno raštimanu verziju pjesme »Dajte šansu i miru«.

O da, rekao je O'Hara samome sebi, dobrodošao na otoke. Dvadeset četiri sata i zajebani već ispadaju iz zidova. — Pet i trideset — uzdahnuo je i zatvorio vrata.

I tako, evo ga sad tu, kako čuči na molu usred oceana u pet i trideset, a sunce još nije izašlo, i nema čak ni šalice kave na vidiku, samo zato što mu se neki nacuclani stari prdac pojavio usred noći na vratima.

— Amo, sir — zazvao je šljunkovit glas kroz jahtarno svjetlo. Kap'tan K. je bio iznad O'Hare, masivna sjena uokvirena platnenim nebom, na gornjem, otvorenom mostu vitkoga, dobro održavanog, petnaest metara dugačkog krstaša s kabinom. Srkao je iz lončića iz kojeg se dizala para.

— Ja da sam morski pas, odgrizao bih vam nogu sada. Penjite se na brod i natočite si crne. Udice možete baciti usput.

Okrenuo se i pritisnuo dugme, a dvostruke su mašine od po pet stotina konjskih snaga pročistile grla i zabrujale u život. O'Hara je razvezao krmenu i pramčanu cimu i skočio na palubu. Brodić se pokrenuo pod njim, zavezao unatrag izlazeći sa svog veza i oslobođeno krenuo prema otvorenom moru.

O'Hara se spustio ispod i pregledao kabinu. Bila je prazna. Takva je bila i kuhinjica, koja je inače bila besprijekorno čista. Lonac za kavu dimio se na električnoj peći. U blizini je bio električni mlinac braun s tri kesice kave u zrnu. O'Hara je pogledao etiketu na jednoj od njih. Tanzanijski Kilimanjaro.

Natočio si je šalicu, vratio se na palubu i sjeo na razmu, promatrajući kako se Walker's Cay smanjuje u gizdavu sunčevu dolasku. Galebovi su klizili nad brazdom i lešinarili po njoj. Mašine su se uozbiljile i Miami Belle se počela

ubrzavati. U vrijeme kad je sunce napustilo horizont, Walker's je već bio samo mrlja.

Oko njih je bilo obilje malih, pješčanih otočića zaštićenih nazubljenim vrhovima koralja što su probijali iz pitomog mora. Tu i tamo, ribarski su brodići vrludali kroz prolaze među otocima, vukući udice u potrazi za krupnom ribom. Nekoliko velikih morskih pasa, od tri metra i dužih, proklizilo je uz brodić, tražeći otpatke. Grumenje je koralja promicalo pod njima, deset metara niže, pa ipak se kroz kristalnu vodu činilo tako bližim, da bi se moglo dodirnuti rukom.

Bili su već vani petnaest ili dvadeset minuta kad je Kap'tan K. promijenio kurs, zaokruživši oko ravnog, pjeskovitog otoka. Na zapadnoj strani, daljoj od prometa ribarica, kraj ulaza u sićušnu gradu, neki je muškarac čučao pod slamnatim šeširom široka oboda, pecajući s krme malog čamca na vesla.

— Ahoj, vi tamo — nakašljao se Kap'tan K. — Je l' grize? Tony Falmouth je podigao pogled i nasmijao se. — Prokleti su kukci gotovo

zaključili sa mnom. Još pola sata, i posisali bi me do suha. Amo, vežite taj čamac za spašavanje i penjite me na palubu dok još imam bar malo krvi u sebi.

— Penjite se, brzom brzinom — povikao mu je odozgo crvenokosi kapetan Miami Belle. Dao je gas prema natrag i bacio Falmouthu konop.

Falmouth je izgledao dobro, ali napeto. Činilo se da je viši od onakvog kakvim ga je O'Hara zapamtio, i bio je sasvim sigurno mršaviji. I nešto sjeđi također, može biti. No njegovo je lijepo obličje nagrizla jaka pocrnjelost, i još je imao smiješak hulje. Za godinu i pol dana zub ga je vremena malo nagrizao, pogotovo za igru u kojoj tjedan može ponekad učiniti čovjeku strahovite stvari.

Visoki se muškarac uspeo na palubu i pripalio cigaretu. Bacio je šibicu ispod ruke, promatrajući kako pada u luku i nestaje, jedva zacvrčavši, u moru glatkom poput zrcala.

— Zdravo, Mornaru — rekao je, kao da su jučer bili zajedno. O'Hara se nasmiješio i ispružio ruku.

— Drago mi je što te vidim u komadu, dečkiću — rekao je Falmouth. — Za trenutak sam se malo zabrinuo da te nisu dobili.

— Godine su na njemu sve profinile, uključujući i akcent, iako se još osjećalo blago primiješano irsko pjevušanje.

— Znao sam da si tu negdje — reče O'Hara. Falmouth podigne obrvu. — O? A kako to? — Rasprava koju smo vodili jedne noći za večerom, u San Franciscu. O

kavi. — Isuse, to mora da je bilo prije četiri godine. — Tako nekako. — I zapamtio si vrstu kave koju volim? — Ne, ali sam zapamtio da je voliš sam mljeti. A što se tiče ovoga kapetana

tu, izgleda da bi mu bilo dobro i kad bi mu skuhali kavu od bizonske balege. Tri su vrećice gurmanske kave i mlinac dolje u kuhinji.

— Jako dobro — rekao je Falmouth. — 'A' za ovu trku. Jesi li za nešto konkretno uz svoju crnu?

— Konjak?

— Mislim da vas možemo uslužiti. Falmouth je otišao dolje i pojavio se s bocom Courvoisiera. Poškropio je

širokogrudno obadvije šalice. — Prije no što zaboravim, hvala ti što si me skinuo s udice tamo u

Washingtonu — kazao je O'Hara. — Bilo mi je zadovoljstvo, Mornaru. Slušaj, ja sam kod tebe imao vjeresiju.

Nemojmo izgubiti perspektivu, je l'? — I tako, sad smo se izravnali. Falmouth je oklijevao samo na trenutak. — Može se reći — kazao je. Kap'tan K. je osigurao čamac za spašavanje u njegovim sohama na krmi.

Obrisao je ruke o nauljenu krpu. Tada je upitao: — Želi netko uštipke uz kavu? — Uštipke? — upitao je O'Hara. — Prije dva dana sam bio na Howeovoj

jahti i dobio bakalara za doručak. — Dakle jebat ga — reče Kap'tan K. i nestane kroz zaklopac prema kuhinji. — Gdje si ga iskopao? — upitao je O'Hara. — Iseljeni Amerikanac — odgovorio je Falmouth. — Poznaje ove vode

bolje od ribe. Bio advokat jednom, velika šarža. Prije desetak godina postao sit svega, rekao u govna s tim, izvadio svoja dva momka iz škole, kupio si brodić i evo ga tako od tada. Momci sada vode biznis. Imaju također servis charter letova kojim poslužuju otoke. I vrlo praktičan radiofon.

— Razmišljaš o tome da postaneš plažni zjaker, sada kad si se povukao? Falmouth ga je trenutak gledao s blagom znatiželjom a onda rekao: — To je ideja. Stari jebivjetar ne samo što zna o ovim otocima više od ikog

živog, nego i ništa ne vidi, ništa ne čuje i ništa ne govori. — A što u đavla radimo ovdje, radi čega usred srijede ničega? — Nitko ne može njuškati. — Postajemo malo paranoidni, je l' da? — Postoji dobar razlog. — reče, ne potrudivši se objasniti odgovor. O'Hara ga nikad nije vidio tako nervoznog. No Falmouth je brzo mijenjao

raspoloženje. — Natoči si još malo mulja i probaj koji Kap'tanov uštipak. Idemo se vozati.

Uhvati malo sunca, uhvati ribicu ili dvije. Ispričat ću ti priču od koje će ti se dići prsti na nogama.

— Zar možemo baciti udice dok ležimo? — upitao je Kap'tan K. koji je upravo izlazio odozdo. Nekoliko idućih minuta brodom je vladao aktivni metež. Kapetan je okrenuo Miami Belle prema otvorenome moru i učvrstio kormilo. Vratio se na krmu, izvukao više od metra dugačku barakudu iz sanduka za meke i zakopao joj u škrge udicu malo manju od sidra. Bacio je udicu preko ograde pa ispustio oko pet metara uzice, nakon čega je stavio štap u uporište na razmi. Povukao je malo povraz da bi ga otpustio, prebacio ga oko malog koloturnika, ispustio uzicu do izdanka i učvrstio je kvačicom.

Ponovio je postupak s drugim štapom, upotrijebivši izmrcvarenu riblju glavu kao meku. Tada se naslonio na ogradu brodića. — Zapamtite — rekao je —

krupne, sabljarke, one udaraju dvaput. — Pokazao je dva prsta da naglasi što je htio reći.

— Prvi put, udaraju tom svojom njokalicom na vrhu nosa, tako si ošamućuju ručak, tada se povuku na sekundu ili dvije, i pras, udare ponovno. Taj put udica ulazi, okej? Znat ćete to. Kad prvi put udari, povraz povuče plovak, zatim povuče i petlju, tako da meka ne ode od ribe, i tada, tras, udara ponovno. Tada napnite dupe, dobro vucite, brzom brzinom, usadite joj tu udicu dobro, da je jebaljka ne ispljune. I tada ste vi i ona, i tko će koga. — Mahnuo je prezrivo prema drugome štapu. — Druga je udica namještena za sitnu ribu. Udrit će je, i onda duboko zaroniti. Možda uspijemo pokupiti nešto sočno za ručak.

Vratio se na most i oduzeo gas. Mamac se brčkao po površini vode nekih petnaest do dvadeset metara iza brodića.

Falmouth se smjestio u jedan od dva pecačka stolca na krmi. — Mislio sam da umiješamo malo zabave u posao — rekao je. — Upadaj u

stolac pa da počnemo priču. — Čisto da se zna, Tony, zašto baš ja? Zašto si izabrao momka u tutnju? — Dakle, Mornaru, mi poznajemo jedan drugoga, i ti poznaješ teren i znaš

da nisam prdonja... Koga bih drugog uzeo, Waltera-jeb-Cronkitea? Prikrpivši tom sroljavom Čovjeku-zimi ono da se ti možeš ubaciti, osjećao sam samo da sam ti to dužan. Kad smo s tim gotovi, ti si najbolji čovjek kojega znam za taj posao.

— Posao? — upitao je O'Hara. — Onakav kakav sada radiš, nije li? Skupljaš informacije da bi mogao

živjeti. — Falmouth je pripalio cigaretu i bacio šibicu u vjetar. — Kako je došlo do toga da si odbio ponudu Čovjeka-zime? — upitao je

O'Hara. — U govna, prijatelji smo. Osim toga, on mi se ne dopada. Jebivjetri poput

njega zaradili su kompaniji zao glas. Uz to, Mornaru, nisam bio baš siguran da te mogu nanjušiti. Nisam tragač. Moja je specijalnost planiranje i egzekucija. Pa i kad bih te našao, nisam bio baš sasvim siguran da bih te mogao srediti.

Zagledao se na trenutak u O'Haru kameno hladnim pogledom i tada se nasmijao.

— U svakom slučaju — rekao je — koji bi to kurvin sin ubio pajdu za ušljivog dvadeset-petka, je l' de?

— Možda zato dronjavi serator i ima tako loše pomoćnike — odgovorio je O'Hara.

Falmouth je skinuo košulju i prebacio je preko poklopca sanduka za lovinu. — Da s nečim počnemo, — rekao je— morat ću ti najprije ispričati jednu

malu priču, da bi se ostalo moglo razumjeti, ako sve to ima ikakva smisla, Mornaru. Ona će čitavu stvar postaviti u pravu perspektivu. Ali neće te gnjaviti. Napeta je kao hozntreger.

— Bilo je to u jesen, prije osamnaest mjeseci. Izvukao sam zaista usran posao. Ali u posljednje dvije godine, većina je bila upravo takva. Hoću ti reći, Mornaru, bio sam sit Službe. Prljave male egzekucije. Agenti koji mijenjanju strane. Dvostruki agenti. Prebjezi. Jedan od njih je bio gore u Škotskoj. M. I. 5 — što je, kao što znaš, u biti kontrašpijuriaža — postao je krtica na vrlo osjetljivom

punktu u jednoj od naših nuklearnih instalacija, opalio nam grbinu i otišao u vukojebinu. U mjesto zvano Tobermory, otok Muli, tamo u zapadnoj Škotskoj. Hladno poput bankareva srca i turobno poput ruske ljubavne priče. Dečko je spavao dvadeset godina, uspinjući se polako uz ljestvicu, dok se nije našao gdje su željeli da bude. Ne mogu se sjetiti na što su ga dobili. Kao što sam rekao, bila je to škakljiva situacija. Imao je političke veze, bio nekakav earl, ili tako nešto. Home Office se nije želio mazati suđenjima. I tako su poslali mene.

Moja je sklopka bio onaj zapisani mali mulac imenom Coalhelms, koji je sve radio naopako kad god je bilo moguće. Bio je tipični javni službenik. Uistinu užasan čovječuljak. No bilo kako bilo, tu sam bio, čekajući Coalhelmsa da se pojavi s pričom o meti. Trebali smo se sresti u Thieves' Innu, Lopovskoj gostionici, pivnici tik uz more, gore na stijenama. Mora da je najusamljeniji pub na čitavom posranom izjebanom svijetu. Uvijek maglovit i vlažan, da te naprosto presijeca. Uzeo sam gutljaj i zasjeo tamo, čekajući da mi se oči naviknu na ambijent, jer je sve bilo osvijetljeno svijećama, a ja sam gledao preko prostorije, onako zureći ni u što posebno, kad sam najednom shvatio da gledam u tog diva od žgolje kako sjedi za barom i uzvraća mi pogled najhladnijim parom očiju što si ih ikada vidio u životu. Žutokos je bio, i nosio tweed s jednim od onih čvornatih štapova kakve nose seoski vlastelini. I kapu od tweeda preko jednog oka. Bradu i brkove, zavijene i navoštene na krajevima, kao pukovnik Škotske garde. Izgledao je kao savršeni škotski vlastelin.

A to je i bio — samo kad sam ga poznavao, imao je crvenu kosu, a kad sam ga posljednji put vidio, nosio je mornarički ronilački kombinezon i zvao se Guy Thornley. Brzo sam ga prepoznao, iako ga nisam vidio osam ili više godina.

Možda si zaboravio tko je bio Guy Thornley, iako se mogu kladiti da ti je ime poznato. Thornley je služio u M.I.5., a specijalnost mu je bila podvodno izviđanje i sabotaža. No on je bio ponešto vragolast agent. Radio je što je htio. U ljeto tisuću devetsto šezdeset osme Rusi su doveli nekoliko ratnih brodova gore uz Temzu radi nekakvog političkog tuluma, a među njima i nekakav kočar s radiom, brod za elektronsku špijunažu. Bio je to mnogo presladak zalogajčić a da bi Sir Guy mogao proći kraj njega, i tako se odlučio spustiti i zirnuti mu na potrbušje.

Nitko ga nikad više nije vidio. Temza ga nije izbacila. Nikad više nije bilo ni riječi od njega. Nestao je.

Prihvaćena je teorija da su Rusi tamo dolje imali portirsku ekipu ljudi-žaba, da su ovi otpisali Thornleyja, pokupili ga na kočar pa ga prosuli kad su već bili dobrano na širokom moru.

Prihvatljiva i logična teorija. I ja sam u nju vjerovao sve do te listopadske noći prije osamnaest mjeseci. Sjedeći tu u Thieves' Innu i gledajući ga, znao sam da s njegove strane nema zabune da sam ga prepoznao, niti s moje da me je pročitao.

Što sam učinio, izašao sam napolje i pripalio čik. Mozgao sam: bez obzira na što smjerao, bolje da mu dam malo prostora. A da sam znao što mu je na pameti, otišao bih ravno odanle iako sumnjam da bih stigao daleko.

Nisam zarezao ni s dva dima u pljugu, kad evo ti njega, išetao napolje. I stojimo tako, u magli gustoj kao čokoladni sirup, a on veli: »Coalhelms neće doći,

stari.« Naprosto tako. Bilo mi je k'o da sam ugurao prst u struju. Dlake su mi na rukama stajale

uspravno kao Kraljičina garda. Bila je to namještaljka, razumije se; najzeznutija je stvar u tome da sam ušetao u nju otvorenih očiju. Bio sam u dreku zato što sam se pouzdao u tog uredskog majmuna, i sad sam iznenada bio tu, stojeći u magli dok je pod nama mlatio ocean, razgovarajući s jebenim duhom. Još gore, znao sam da nismo sami. Još je netko bio u blizini, mogao sam ga osjetiti kako mi dahće niz vrat. Pretpostavljam da sam to čuo Thornleyja, bez obzira kako mi se činilo.

Vidio je moj K-dosje, to je bilo očito, jer je znao za Guardija i Trujilla i ta razračunavanja u Brazilu prije četiri godine. Znao je za gotovo svaki posao koji sam ikada obavio, Coalhelms je očito dignuo dosje za njega.

Trebaju ti strogo povjerljive informacije, je l' tako? Života ti, ne. Jer Thornley nije bio na nekom duboko tajnom poslu, ništa

slično tome. Dogodilo se to, da mi je ponudio krvavi posao! Jamčio mi je stotinu tisuća godišnje. Rekao mi da će me zvati samo kad bude trebalo. Mogu živjeti gdje god želim u svijetu, i sve će naše transakcije biti deponiranje gotovine u banci koju odaberem.

»Mi smo nepolitički«, rekao je. »Ovo je strogo poslovno. Naši su klijenti

najveće svjetske kompanije. Moglo bi se reći da smo personalna služba svjetske

industrije. Izađi na kraj s prvim zadatkom, koji je pjesma, zapravo, i možeš se rano

povući iz Službe i živjeti dobro kao princ Charlie.« Bio sam tako ošamućen, da sam jedva mogao govoriti. I tada mi je on rekao

za još neke momke iz Igre koji su u ovome, nabrajajući ih na prste, no kad je došla na red ova Služba, kako ju je on nazivao, tek mi se tada razbistrilo, jer je govorio o najboljim dečkima u poslu.

Gazinsky, čovjek iz KGB-a koji je kidnapirao Žagija Romolova zapadnim Nijemcima ispred nosa; Kimoto, uredni mali japanski saboter; Charley Simons, vjerojatno najbolji elektroničar u CIA-i a možda i u svijetu; Tayen Kaminsky, žilavi Židov koji je osnovao izraelsku antiterorističku ekipu; Kit Willoughby iz Australije; Amanet, iranski piroman iz Savaka; nekoliko momaka iz britanske antiterorističke grupe.

I kao kruna svemu, nekoliko pravih ljepotana: Danilov, bugarski draguljar koji se prekvalificirao u atentatora, možda najopasniji momak u klapi. Te su njegove spretne ruke razvile zrno ne veće od glave pribadače, natopljeno jednom jedinom kapljom riticina. Ćuo si za riticin? Kapljica ne veća od zrnca šećera može ubiti konja. Zrno se ubacuje zrakom, ravno kroz odjeću.

I naposljetku, Francuz znan samo kao Le Croix, koji je dvije godine zapovijedao francuskom jedinicom za torturu u Alžiru, dao potom uništiti sve svoje slike, i koji je ime stekao zato što je običavao svoje žrtve pribijati na križ.

Impresivna galerija nitkova, najbistrijih i najhladnokrvnijih operativaca svijeta. Iz čitavog se kompleta ne bi dao iscijediti napršnjak tople krvi.

Moj je izbor bio zaista usrano žgoljav. Da pokušam odstraniti Thornleyja, a neki strijelac vreba iza mene u magli? Mogao sam birati kao da sam metar pod zemljom.

Da se sa svim složim dok se ne izvučem iz mišolovke, a onda uklonim

Thornleyja i pokušam se izvući bijegom? Uvijek bi mi bio nekakav Gazinsky ili Lavanieux ili Danilov za petama, spreman da spusti pokrov na mene.

Ili da slušam njegove prijedloge i dobijem možda malo vremena? Nije se radilo o novcu. U govna, nije bilo izbora. Znao sam da negdje u toj magli moj krvnik čeka na moju odluku.

Bilo je pridružiti se ili umrijeti. Oni su zaključili da me trebaju. Ostavili su mi prokleto malo izbora u toj stvari.

I što da momak radi — je li tako? I sada, kad sam unutra, kakav je moj izbor? Da ostanem dok ne zajebem, dok me ne ubiju — ili oni ili netko drugi. Ili da bježim.

Moj mi je prvi posao — inicijacija, kao ga je Thornley nazvao — donio dvadeset pet tisuća dolara.

»Tko je meta?« upitao sam. A Thornley odgovorio: »Coalhelms.« Upravo tako. Jedva sam mogao doći k sebi, eto tako sam bio šokiran.

Napokon sam mu rekao: »Zašto? Osim što je nepodnošljivo cičavo malo krme?« »Ne trebaš nikada znati sva 'zašto' o stvarima«, rekao je Thorn-ley. »To

treba učiniti, i to ti je razlog. No budući da si prvi put s nama, reći ću ti samo

toliko: istekao mu je rok trajanja. Pokazalo se da predstavlja preveliki rizik za

tvoje ljude.« »To su također i tvoji ljudi«, kazao sam. »Ne više«, odgovorio je. »A također niti tvoji, počevši od noćas.« U biti, Coalhelms nije bio ništa više od testa. »I još samo to, tko u govna vodi taj klub?«, upitao sam. Tada sam prvi put

čuo za Kameleona. Tras! Udica se s lijeve strane broda uz prasak oslobodila plovka i zacvilila kroz

bubanj: auiiii-auiii-auiii-auiii... Bila je to spretna riba, zamlatarala je u vodi dovoljno dugo da bi samo

jednom visoko skočila u zrak i ispljunula udicu. O'Hara je iskoristio trenutni prekid da bi pokušao povezati sve što mu je Falmouth rekao.

Nije se obazro na kratku ribičku dramu; umjesto toga se koncentrirao na ujednačeno bubanje motora, upotrijebivši njihov zvuk kao neku vrstu mantre, i otklizio nakratko u oblik meditacije sličan transu. Kimura ga je nazivao shidasu hakamaru, »dolaženje do zida«.

Za O'Haru, to je bilo poput blještavo bijele sobe bez spojeva i vrata. U tom je užareno bijelom miljeu mogao projicirati slike i riječi, zakopane u memoriji. Imao je samo nejasno vizualno sjećanje na Thornleva, no zato su tu bili ostali koje je poznavao:

Gazinskv, visoki Rus s glavom kao u kadavera i očima kao u mačke, uvijek s mrvicama hrane u bradi; Tosiru Kimoto, Budi sličan Japanac u odijelima s prslukom i bijelim košuljama s bijelim prugama, koji je jednom digao u zrak četiri ruske raketne lansirne rampe i izvukao se iz svega ne izgubivši pritom ni dah; Amanet, uglađeni crnokosi terorist iz Savaka kojeg je jednom vidio u Alžiru kako pije svježu kozju krv kao da je koktel.

Zatim taj Francuz, Le Croix. Visok, nizak, debeo, mršav? O tom čovjeku nije imao nikakav vizualni dojam osim što je jednom čuo da je Le Croix u borbama u Alžiru izgubio jedno oko i zatim za nj iznudio užasnu cijenu — osobno je pogubio dvadeset dva alžirska pobunjenika.

Na koncu, tu je i Danilov, Draguljar, kojega je vidio samo kroz dvogled kako šeće kroz Tuileries u Parizu. »Zapamti to lice«, rekao mu je tada njegov partner, »on je jedan od najopasnijih ljudi u Igri. I promotri kišobran. U njegovom

je vrhu igla za injektiranje zraka, nabijena otrovom. Može te pogoditi ravno kroz

ogrtač.« O'Hara je dobro zapamtio Danilova; niskog, nabijenog, s licem okruglim kao

kupus, brkovima rijetkim kao paperje, debelim naočalama što su naglašavale svjetlucave, sitne oči ugurane među debele nabore mesa, s jezikom koji je, nalik na zmijski, neprestano nervozno lizao usnice, kao da osjeća u blizini plijen koji ništa i ne sluti. A tu je i posvudašnji kišobran iz čijeg vrška vreba glavica pribadače nabijena smrću.

Te će slike ostati, kao što će ostati i slika Falmoutha uhvaćenog u klopku more što ju je sam proizveo, slika njegove »inicijacije«, prelaženja kroz paganski ritual smrti.

Zamisao je bila užasavajuća, sami su igrači dokazivali da je Igra daleko opasnija no što je zamišljao.

— Kriste, zar vas nisam naučio? — opsovao je Kap'tan K. s mosta. Velika se riba otrgla s udice i otišla.

Kapetan je smanjio gas, došao na krmu i ponovno stavio meku na veliku udicu. — Niste je zahvatili u meso, nego u usta — rekao je razdraženo. — Bio je to komad od šezdeset kila, Tony. Od šezdeset kila!

— Pričali smo o poslu — odgovorio je Tony postavljajući povraz i učvršćujući ga kvačicom za izdanak.

— Pecanje i priča ne idu zajedno — odbrusio je kapetan. Vratio se na brod i ljutito dao gas.

Aktivnost je uzdrmala O'Haru i vratila ga u stvarnost. Pričekao je dok se Falmouth nije vratio u stolicu.

— Jesi li zaista ohladio Coalhelmsa? — upitao je. Falmouth je pogledao O'Haru očima koje su na trenutak postale kremeno

hladne, a zatim kimnuo glavom. — Učinio sam to, Mornaru. — Zašto? — Bio je to posao baš kao i svaki drugi. — Za dvadeset pet tisuća dolara. — Nije stvar u tome. Falmouthova je otvorenost šokirala O'Haru. — Nije stvar u tome! Zašto nisi naprosto otišao do M.I.5, i otkucao

Thornleva kao dezertera, što i jest? Činilo se kao da se Falmouth slomio u sredini rečenice. Ramena su mu se

objesila. Lice mu se uvuklo, bore mu se oko očiju i usta produbile. Glas mu je bio glas progonjenoga, glas čovjeka pred kojim su njegovi grijesi prolazili

mimohodom, pred kojim su lebdjela bestjelesna lica njegovih žrtava. — Vidi — rekao je napokon — umoran sam, okej? Guram pedesetu. Ne

trčim brzo kao što sam mogao. Niti skačem tako visoko, niti se krećem tako brzo. Ne možeš ostati u vrhovima Igre mnogo iza četrdesete. Zaboravljaš stvari. Oči ti počinju odlaziti. Nemaš izdržljivost koju si nekad imao. Refleksi su ti naliveni. Po-činješ tu i tamo praviti sitne pogreške. Ne fatalne, no kada do njih dođe, crni ti anđeo šapće u uho uvijek isto.

— Kriste, mora postojati nešto što bi mogao... — Naprosto nisi skopčao, čovječe, je l' da? Pokušavaš izvući moralnu pouku

tamo gdje nema morala. Zar ne vidiš, momče, nisam imao izbora. Možeš se kladiti u svoju slatku ljubljenu guzicu da sam to učinio. I sretan sam što jesam, jer bi me već davno otpisali. Iz te se klape ne povlači. Zasereš li, pokušaš izaći, mrtav si čovjek, što ti govorim, Mornaru, penzioniraš se u sanduku, i to je jedini način. Dakle, nisam baš čeznuo da me polože u McGintyjevoj prednjoj sobi s rupom u tijelu. Uvijek sam računao da umrem u krevetu. I tako zaboravi na moralne prosudbe, hej? Nismo ovdje da bismo sudili, nego smo ovdje da im probušimo balon. Razotkrij tu operaciju širom, i ja sam slobodan čovjek. U suprotnom sam u tutnju ostatak života, što nije stvar na koju bih baš sada imao tek.

Slijedilo je nekoliko trenutaka neugodne tišine. — Nije to lako, znaš, priznati da gubiš snagu, kad ti je to sve što imaš. I još tišine. Je li to zaista to? pitao se O'Hara. Je li zaista tako jednostavno?

Zar je Tony previše uplašen da bi se mogao oduprijeti nekom bezimenom, bezlikom ubojici iz mraka? Ili u tome ima još nečega? Nekakva zavjera? Istražio je vlastitu paranoju, ali nije našao odgovora. Falmouthovo je upadanje u vlastitu stupicu imalo smisla koliko i sve ostalo dosad u ovoj napetoj priči od koje se ledila koža. Promijenio je temu.

— Što je svrha svega ovoga, i tko je do đavola taj Kameleon? Falmouth se naslonio, zatvorio oči i pustio sunce da mu peče lice. Bol zbog

priznanja da je postao prestar za Igru polako mu je izblijedila s lijepih crta lica. — Svrha je pohlepa. — Koje su kompanije upletene? — Najveće na svijetu. Naši su neprijatelji njihovi konkurenti. Ako

neprijatelj ima nešto što tvoj klijent želi, ukradi to. Ako ne možeš ukrasti, ubij one koji rade na tome.

Raznesi im laboratorije. Spali ih. Uspori ih. Istjeraj ih iz posla. Ukradi im tajne. Naši klijenti? Đavlu, ti ih imenuj. United Telephone, Continental Motor Company, Sunset Oil, bostonska Common Bank and Trust, Global Steel...

Odmahnuo je rukom, dajući znati kako bi ih bilo suvišno sve nabrajati. Priče, pomislio je O'Hara. Do sada mu je Falmouth dao malo šta osim priča.

Ništa se ne može provjeriti. — Sve što čujem, samo su priče — rekao je. — U redu, što veliš na Guardija, južnoameričkog diktatora? Jesi li čuo za

atentat na njega dok si bio u tutnju? — I u Japanu imaju novine, Tony — odgovorio je O'Hara, uspijevajući

istisnuti smiješak.

— Čitav je udar namjestio Kameleon. — Rekao si da ste nepolitički. — Apsolutno nepolitički, stari moj. Strogo poslovni. American Electric je

platio račun. Guardio je planirao nacionalizirati energetske kompanije, a A.E. je tamo dolje imala pedeset milijuna u investicijama. Thornley je ušao četiri mjeseca ranije i počeo kovati zavjeru s generalisimusima. Ja sam upao mjesec dana prije udara, toliko mi je trebalo da pripremim ubojstvo. Sredio sam Guardija dok je bio u crkvi. Generali su zatvorili sva vrata, uhvativši mu tako u klopku obitelj i lojaliste. Baš preko granice, bila je snaga od četiri stotine plaćenika, možda pedeset kilometara daleko. Guardio se još nije ni ohladio, kad su se trefili helikopterima u park preko puta crkve. Podrška armiji. Bio sam natrag u New Yorku, i večerao iste večeri u Četiri godišnja doba. Čišćenje je trajalo četiri dana, a cijena je bila dva milijuna dolara.

— Imaju svoju vlastitu armiju? — Brigada britanskih Škota, koji su pod ugovorom s britanskom vojskom,

uz klauzulu da mogu uzeti dopust u bilo koje vrijeme, pod uvjetom da zemlja nije u stanju bilo kakve vojne uzbune. Mogu se dovesti na bojište, potpuno opremljeni, za manje od trideset dana.

— Ništa od toga ne možemo provjeriti — rekao je O'Hara. Ustao je i naslonio se na krmu, promatrajući kako motori zapjenjuju brazdu.

Bilo je previše rupa a premalo detalja. Trebalo mu je više imena, i mogući otpadnici. Bilo tko s kim bi mogao govoriti. Ponovno se sabrao na zvuk strojeva, idući ponovno prema zidu. Ali ovaj put nije funkcioniralo. Nešto je snažnije od detalja djelovalo na njega. U ovome su bili elementi velike novinske priče i njegovi su reporterski instinkti zazujali. Osjetio je kako ga uzbuđenje velike medijske bombe počinje gristi duboko u želucu. No trebalo mu je nešto od samog Falmoutha. Trebalo je izvršiti unakrsnu provjeru prije no što počne milosrdno dijeliti Howeov novac.

— Što je s Thornleyjem? — upitao je. — Kad bih njega mogao iskopati, to bi bila dobra polazišna točka.

— Nisam ga vidio od posla s Guardijom. — Ima li dezertera? Je li ikad itko drugi pobjegao? Falmouth je oklijevao.

Stvorio je malo vremena za razmišljanje pripaljivanjem još jedne gitane. — Dakle? — upitao je O'Hara. — Jesmo li se pogodili? — kazao je Falmouth. — Još ne. Ne mogu početi slagati priču s ovim što si mi rekao. Trebaju mi

imena povezana s licima, i lica povezana s poslovima. I želim znati tko je taj koji je u bijegu.

— Nikad nisam rekao da je itko. — Ti ne možeš biti prvi koji je poželio izaći iz te ludosti. — Svijet je lud! — kazao je Falmouth. — Bio si u Igri pet krvavih godina,

O'Hara, i zar nisi pritom ništa naučio? S pohlepom dolaze novci i s novcima moć, i to je sve oko čega se ovo vrti.

— To nije svijet u kojem želim živjeti. — U redu, Mornaru. I tako, sad ga imaš priliku izmijeniti. Sumnjaš li u to da

riskiram život pripovijedajući ti sve ovo? O'Hara je procjenjivao odgovor, no Falmouth je pohitao: — Drži na umu, ako postoji potreba, uvijek će se naći netko ili nešto da je

zadovolji. — I taj netko je Kameleon? — Kameleon je samo početak. — Bit će dovoljno za prve nastavke. Tko je on? — Eh, tko je on, odista? Figura bez lica. Stručak magle, nikad viđen od

Igrača ili bilo koga koga sam susreo. Kameleon, to je sve što o njemu znam, a i to od jednih ili drugih momaka s kojima sam radio. No on je glava svega toga, čuo sam to dovoljno često da bili znao da je to istina.

— Ne znaš gdje mu je glavni stan? Odakle taj Kameleon operira? — Ne. Mogu ti kazati sve što o njemu znam u otprilike trideset sekundi.

Istočnjak je i bio je tu neko vrijeme. Eto to je zašto si ti prirodni izbor za ovaj posao, stari moj. Poznaješ Japan kao svoju lijevu ruku, i poznaješ Igrače, tako da možeš shvatiti važnost ovoga što govorim.

— Po čemu znaš da je istočnjak? — Od Thornleyja. Od ostalih sam čuo da je najopasniji u špilu. Kameleon je

bio taj koji je pregorio Colina Bradleyja. — Bradley je mrtav? — A-ha. Popnuo je iz East Rivera s metkom u mozgu. Netko je želio

izbrisati Kameleona, a Bradley je mislio da je dorasao poslu. Otpirilo mu dunutu glavu. To je ono što dobiješ za mišljenje.

— Tko ga je želio brisati? — Ne bih znao odgovoriti na ovo, ali bih pretpostavio da je to bio jedan od

neprijatelja. — Govoriš kao da pričaš o ratu, Tony. — Pa to i jest to. Ali ne hladni rat, Mornaru — nagnuo se i kazao hrapavim

scenskim šaptom: — krvavi dolarski rat. — Kako taj Kameleon vodi poslove, kako upravlja tom ćaknutom

predstavom o kojoj pričaš, ako nitko nema kontakta s njim? — Preko Mastera. — Master? — Kompjuter. Sve se obavlja kompjuterom. Jedini kontakt pri vrhu koji sam

imao s čovjekom, bio je kontakt s tipom zvanim Quill. — On je tvoja sklopka? — Da. — Quill? — Da, Quill. O'Hara je odmahnuo glavom. — Zvuči kao da si previše čitao Dickensa — rekao je. — Dobro, ali to mu je ime, jebeš ga. Quill. Nikad ga sreo, a jedini put da se

do njega dođe ide preko Mastera. — A Master je kompjuter? — Točno tako. Da bi ušao u nj, trebaš proći kroz seriju provjera. Otisci

glasa. Presjeci brojeva. Imena u promjenjivoj šifri, takve stvari. Operacija je tako jednostavna da je to zastrašujuće. Pojavi se posao. Quill programira Mastera, odredi najboljeg čovjeka za zadatak i uspostavi kontakt. O svemu je preuzeta briga. Putne karte, novac, kontakti, hotelske rezervacije, automobili. Čak i oružje, ako postoji nešto specijalno što bi ti moglo zatrebati. Plaća je deponirana na bankovni račun po vlastitom izboru prije no što i spakuješ torbe. Sve funkcionira tako glatko, kao kad pijesak prolazi kroz pješčani sat.

— Što je sa samim čovjekom — što znaš o njemu? — Nikad ga vidio. Ne bih ga prepoznao da izroni tu iz vode i pljune mi u

oko. — Bio si u tome osamnaest mjeseci, i nikad nisi vidio nikoga od Igrača iz

vrha? — A možda nikad ni neću. To nije nužno. — A par riječi o nekim od operacija? Dok se sunce penjalo iznad glava, mučeći ih nemilosrdno, Falmouth je

ispričao detalje operacije Guardio i tada nastavio, opisujući slučajno umorstvo Marže i uništenje automobila Aquila, kako je ugradio bombu u kompjuteriziranu komandnu ploču, gdje je odsjedao i kojim se vlakovima i avionima služio.

— Posao je s Aquilom bio tako čist da još i sad pokušavaju otkriti što se to pokvarilo. To je mjesecima oteglo rad na kolima. Još se nisu oporavili od šoka zbog Marzine smrti.

—Želim izjavu o tome, sa svim tim detaljima. Falmouth je trenutak razmišljao. — Kad novac bude isplaćen — složio se. O'Hara je sekundu promislio i onda kimnuo glavom. — Čini se sasvim

pošteno —rekao je. — Tu mora biti nekakav sistem u svemu tome, nešto što sve to povezuje zajedno.

— Velim ti, Mornaru, prestani u tome tražiti nekakav logični red. No O'Harin je mozak bio treniran da uvijek razmotri i logične i alogične

vjerojatnosti neke situacije. Tu mora postojati neka zajednička nit, neki krajnji cilj te ludosti, pomislio je, no Falmouth mu se nasmijao kad je to rekao.

— To je Igra za zabavu i profit, jasno i jednostavno. Tu se stvara bogatstvo. Što misliš, koliko je stajala igra s Maržom? Na moj je kraj došlo sto pedeset tisuća. Vjerojatno su klijentu zaračunali pola milijuna.

O'Hara još nije bio uvjeren. Za njega, trebao je tu biti neki zajednički, ujedinjujući cilj te operacije s Masterom, a ne samo »igre i zabave«. Možda jedino Kameleon zna za njega.

— Pokušavaj otkriti nekakvu konspiraciju u tome, pa ćeš imati kinesku slagalicu u rukama — inzistirao je Falmouth. — Ponekad poslovi nisu imali nikakva smisla. — Tu je prepričao Hingeovu priču o tome kako je ubio čovjeka na Havajima da bi se domogao negativa s desetak fotografija, i kako je potom, uništio film zbog kojeg je upravo ubio da bi ga stekao.

— A tko je taj Hinge? — upitao je O'Hara. . — Jebeni kauboj. Ubija bez razmišljanja i oklijevanja. Muškarce ili žene,

nije važno. Izvodi taj zez pištoljem ili nožem, može ga izvesti strelicama ili

konopom. U đavla, mogao bi nas vjerojatno obojicu upljuvati do jebene smrti. — Nitko tebe ne može ubiti, Tony. — I ja sam tako mislio, sve dok nisam počeo raditi s tim momkom prije dva

dana u Caracasu. — Što si do đavola radio prekjučer tamo? — Dobio sam zadatak. Nisam znao hoćeš li se pojaviti ili ne. Ne mogu ih

odbiti a da ne pokažem karte. — Tko je ta mlada guzica, plaćos? — Bio, prije ovog. — Ima ih po tuce za deset centi, Tony. — Ne ovaj. Nema ih tuce takvih. Imao pogodak s petsto i osamdeset metara

u Vijetnamu. I pritom je upotrijebio tunjavi noćni nišan. — I kakav ste to posao vas dvojica sredili? — Neki su lokalni muchachosi popaliti dečka imenom Lavander. Trebali

smo ga vratiti. No ono što se od tada dogodilo može ti dati kraj niti koji tražiš. — A što je to?—Falmouth se nagnuo prema njemu, blistavih očiju, i

nasmiješio se. — To ću ti reći kad zaključimo pogodbu. O'Hara je obratio pažnju na nekakvo gibanje dvadesetak metara iza povraza

što je poskakivao površinom mora. Još mu je uvijek bila neugodna misao da bi izručio dvije stotine i pedeset tisuća dolara Tonyju Falmouthu, no ako bi ovaj imao još koju dodatnu informaciju, možda bi mogao promijeniti mišljenje.

— Mislim da ću se vratiti u Japan — odgovorio je O'Hara. — Živjeti sređen, jednostavan život. Bez kompjutera koji vode privatne obavještajne agencije i bez duhova koji upravljaju kompjuterima. Sve je to suviše komplicirano. Ja u prvom redu ne želim prihvatiti taj posao.

Peraja je velike ribe na trenutak zarežala površinu i zatim ponovno zaronila. — Ne možeš se sada skinuti — rekao je Falmouth. — U jarca da mogu. — Učini to i ja sam mrtav čovjek. — Naprosto obavi još par poslova i bježi. — Već sam u tutnju. Složio sam se prošle noći da ću srediti još jedan posao,

no nisam Ouillu uzvratio poziv da bih dobio detalje. Ne prihvaćaš posao a potom nestaješ, ne, a da pritom ne izazoveš izvjesnu dozu zabrinutosti u srcu mistera Quilla. U ovo doba on već duma da sam ili zbrisao, ili da mi se nešto dogodilo. No bez obzira, odredio je nekog drugog za posao, i to je to gdje ti mogu pomoći.

— A kako to? — upitao je O'Hara. Falmouthove su sive oči zažmirkale, usne su mu se poigrale smiješkom. —

Zato što znam metu — odgovorio je. — Znam koga će upucati. I znam gdje. I znam atentatora.

Pustio je da to probavi, a zatim dodao: — A dat ću ti i bjegunca kao privagu. Bjegunac. Netko drugi u tutnju. Sad, tu postoje mogućnosti. Ta privaga je

bila ono što je preokrenulo O'Haru. Ako još netko osim Tonyja vrda pred Kameleonom, i ako ga ovaj može dopremiti, onda on može potvrditi Falmouthovu priču.

Peraja je ponovno zaparala površinu oceana, ovaj put oko deset metara niz

vjetar od uzice. — Pogodit ću se s tobom — rekao je O'Hara. — Daj mi tu informaciju i

platit ću ti pola. Ako potrefim i ako je informacija u redu, deponirat ću drugu polovicu gdje god kažeš ili se sresti s tobom da ti dam ostatak.

— U govna, igramo grubo, nije li, Mornaru? — Nisu moji novci. Falmouth je sasvim lagano zakimao glavom i zatim ispružio ruku. —

Prodano — rekao je, potom su se rukovali. — Da čujemo — kazao je O'Hara. — Slušaj amo, Mornaru, ne mogu ti lagati pa kazati da razumijem sve što se

zbiva, okej? No mogu ti reći ovo... uvijek postoji neki razlog zbog kojega rade to što rade. Nisam bio natrag iz Caracasa deset sati, prije no što sam pokupio jedan hitni od Ouilla. I tako sam se povezao s njim. Sad, shvati — Hinge i ja smo stavili svoja cojones na nišan da zdimimo tog momka Lavandera, je l'? I tako to je, a niti dva dana kasnije, Quill me zove i veli da je dobio hitan posao. Veli da će sve biti gotovo u četki ili pet dana. Naći ću sklopku negdje u karipskom području i ostati u blizini čekajući radi mogućeg pogotka. Sklopka će odlučiti. A tko je jebeni subjekt? Lavander.

O'Hara je bio istinski iznenađen. — Lavander! — uzviknuo je. — Lavander. Shvaćaš što mislim? Možeš li u tome naći ikakva smisla? — U đavla, Tony, to su tvoji dečki, ti pogodi. — Mnogo sam mislio o tome. Logično? Mora da je postao rizik za nečiju

sigurnost. — Zašto? — Previše zna. O nečemu — ja ne znam čemu. Radio je kao konzultant za

mnoštvo velikih kompanija po čitavome svijetu. I tako zna mnogo o mnogim ljudima. I zna mnogo o tajnama kompanija.

— Misliš da bi ga ubili samo zato što je postao opasan za tajne neke korporacije?

— Apsolutno. — A čemu sklopka, zašto te naprosto ne pošalju da otpišeš jadnoga mulca? — Pogađajući ponovno, rekao bih da će ga sklopka provesti kroz vrlo

suptilno ispitivanje trećeg stupnja. Ako da pogrešne odgovore, au revoir, Monsieur Lavander.

— Rekao si da znaš mjesto. — Ne točno. Ali znam da vrlo brzo napušta Honduras i kreće na kružno

putovanje Karibima, ljubaznošću Sunset Oila, koji mu to daje kao dodatak za sve njegove kušnje i nevolje. Također znam da putuje pod imenom J. M. Teach. A prošle mi je noći Quill rekao da će posao biti gotov za četiri ili pet dana. Ne bi li bilo teško odrediti koji to parobrod napušta Honduras u neko doba idućeg dana ili kojeg oko njega, i otkriti koja mu je prva usputna luka?

— Zašto putuje pod lažnim imenom? — Zato što je zajeban. Rek'o sam ti da je ekscentrik. Vidio sam ga samo na

trenutak ili dva nakon što su ga pustili. Tu je TDIO, s očima nalik na par zdenaca,

izgledao je kao da nije dva dana spavao, a prvo što je pitaot bilo je: »Jeste li me

odjavili u hotelu dok me nije bilo?« Mislim, bio je istinski zabrinut zbog toga. Prava levatina.

Najednom je sunce bljesnulo na leđnoj peraji u brazdi Miami Belle, deblja se uzica uz prasak otkačila od izdanka, i tada je po-vraz ponovno zazviždao a bubanj zapjevao prazneći se.

— Kriste, zakačili smo veliku — uzviknuo je Falmouth. — Čitava je tvoja, Mornaru!

O'Hara je hitro prebacio štap iz toke na ogradi u čašicu među nogama, a Falmouth mu je pritegao sigurnosni pojas dok je ovaj već počinjao borbu.

Riba je, plavi marlin, bila golema. — Stotinu kila — procijenio je Falmouth. — Može biti rekorder, prljane. Borba je trajala gotovo dva sata. U trenutku kad je bila gotova, O'Harine su

ruke bile kao od olova, a dlanovi puni mjehurića. Kap'tan K. je savršeno manevrirao brodom, služeći se njegovim snažnim motorima da bi izmorio ribu, dok ju je O'Hara, namatajući povraz na bubanj, polako privlačio krmi.

— Imaš ga! — povikao je kapetan odozgora. — Daj ga krmi, dovoljno blizu da možemo nokautirati jebača. Trebat će nas sva trojica da ga izvučemo na palubu.

Riba je još jednom naglo zaronila, pa iskočila iz vode, bijesno mlateći repom. Potom je počela duboko tonuti. O'Hara nije popustio pritisak. Marlinova se kljunasta glava pojavila oko metar od krme. Napustila ga je želja za borbom.

— Dobro si se držao, Mornaru. Kakav ljepotan! Dakle — rekao je Falmouth — kakva šteta! — I sagnuo se pa izvukao nekakvu staru, zarđalu mačetu iz ograde iz koje je virila. Odstupio je korak, oštrica je prozviždala kraj O'Harine glave i pogodila krmu s glasnim »čok«. Uzica se presjekla. Marlin je probo površinu još jedan, posljednji put, trznuo glavom i zaronio u brazdu iza brodića. I nije ga bilo.

Kapetan je zaurlao: — Što to u govna radite? Bio je to jebeni stokilaš marlin, vi munjeni mulče!

— Kapetan je nastavio bjesniti na mostu, vrišteći prostote vjetru, galebovima, moru, svemu.

Falmouth je pogledao na zabezeknutog O'Haru, koji je utonuo natrag u ribički stolac i otresao bol iz ruku. — To ne bi išlo, ne bi sada, da dođemo u Freeport s marlinom rekorderom na palubi. Bilo bi slikavanja i sam bog zna čega sve ne, je l' tako? To je sve o čemu ovdašnje novine mogu pisati.

O'Hara je kimnuo vrlo polako. — Tony, tko je zadužen za Lavandera? Falmouth se nagnuo i ponosno nasmiješio. — Kako, pa Hinge, naravno. On poznaje Lavandera. Osim toga, to mora biti

Hinge. Ako znaju da sam u bijegu, Gazinskog i Lavanieuxa bi poslali za mnom. — Zašto ne Danilova? — Zato, Mornaru, što je on taj bjegunac.

XVIII

— Mistera Howea, molim. — Mistera Charles Gordona Howea? — upitala je tajnica. — Tako je. — Žao mi je, mister Howe je na sastanku i ne mogu ga smetati. — Recite mu da je O'Hara na telefonu. — Imam izričite instrukcije da ga ne ometam — strogo je kazala tajnica. — Samo mu recite da sam ja, siguran sam da će preuzeti poziv. Uslijedila je trenutna stanka, a zatim zagnjavljeni odgovor: — Samo trenutak, molim vas. Čekao je jedva dovoljno dugo da udahne prije no što je začuo Howeov

hrapavi, irskim akcentom opšiveni glas. — Gdje ste, poručnice? — Dolje na otocima, ali to nije važno. Moram obaviti malo putovanje. Je li

vaš privatni avion još na raspolaganju? — Gdje ga želite i kada? — odmah je upitao Howe. U glasu mu je bilo

uzbuđenje. — Što prije moguće. Aerodrom Fort Lauderdale. — Mogu li, dakle, pretpostaviti da imamo priču? — Trebat će mi još nekoliko dana prije no što se mogu zasigurno obavezati. — Vi ste od onih opreznih, to ću vam reći. — To je vaš novac, mister Howe. — Sasvim pošteno. Pretpostavljam da ste već sreli tog momka Falmoutha. — Jesam. Na liniji je zavladala tišina, kao da Howe čeka O'Haru da nastavi. Napokon

je izdavač rekao: — Dakle? — Još nisam spreman da o tome govorim. Mogu vam reći da sam mu platio

stotinu i dvadeset pet. Dobit će ostatak ako je informacija u redu. — Pretpostavljam, na temelju onog što ste do sada rekli, da osjećate da ste

na tragu nečega. — Ne bih rastavio kompaniju od tolikog novca da nisam mislio da ima

nešto. Ali sve to povezati, to će biti problem. — Imam advokate specijalizirane za klevete, najbolje u struci, poručnice.

Želim biti točan, ne oprezan. — Držat ću to na umu. Obično je baš suprotno — izdavač me upozorava da

budem oprezan. Howe se zasmijao. — Moj je osećaj u vezi s vama, poručnice, ako tu ima ičega, da će biti nešto

krupno. — Hvala.— Stanka. — Prijeti li vam ikakva opasnost, poručnice? O'Hara je razmislio nekoliko sekundi, a onda rekao: — Postoji element rizika. Tu imamo posla s nekim prilično gadnim karakte-

rima. — Znate ih, dakle? — Osobno ili po čuvenju. Za sada, sve što imam samo su nagađanja.

Razgovarati dalje o tome bilo bi kontraproduktivno i samo bi povećalo rizik. — Ne mislim da vam trebam reći da budete oprezni. — Ne trebate uopće. — Bravo. Kao što sam govorio od početka, momče, uzdam se u vas. Ali

moram priznati, moja je znatiželja na rubu kurcšlusa. Osim toga, imam i malo iznenađenje za vas.

— A što to? Howe se zasmijuljio. — Otkrit ćete vrlo brzo. — Ne volim iznenađenja, mister Howe. — O, mislim da će vam se ovo dopasti. O'Hara prestane inzistirati. Howe će mu vjerojatno poslati par živih jastoga u

avionu. — Bit ću ponovno u vezi s vama za tri dana — rekao je. — U to ću vam

vrijeme moći kazati jesam li pustio vodu za vaših stotinu dvadeset i pet tisuća. — Imat ćete avion u Fort Lauderdaleu za četiri sata. Ako vam još išta treba,

ili iskrsnu poteškoće, nazovite me u bilo koje doba. Možda ne mogu postići da se objavi rat, no mogu prokleto sigurno učiniti gotovo to, a i hoću, bude li potrebno.

— Hvala. Bit ću u vezi.

* * * Probiti se do Čarobnjaka nije bilo jednostavno. Linije su bile blokirane kad

je prvi put nazvao. Drugi put je nazvao iz Fort Lauderdalea, nakon što ga je tu izbacio brodić Kap'tana K. Linija je eksplodirala od krčanja, a kad je veza napokon uspostavljena, glas je telefonistice zvučao kao da govori negdje iz blizine Zemljinog središta.

— Le Grand Gustavsen Hotel, s'il vous plait — zaurlao je O'Hara. — Hotel? — upitala je ona. — Hotel Le Grand Gustavsen. — Pardonnez-moi — jeste li rekli Huilton? — Gustavsen! — kriknuo je O'Hara, pitajući se kako je mogla pobrkati

Grand Gustavsen s Hiltonom. — Ah, oui, Guuustafsen. Un moment, s'il vous plait. Još krčanja i još šumova, prije no što je netko napokon odgovorio. Glas je

bio zlovoljan; očito je neki gost prolazeći kraj stola podigao slušalicu. — Daa? — Je li tamo Čarobnjak? — upitao je O'Hara. — Tko to? — Čarobnjak. Rothschild. Čovjek koji je vlasnik tog hotela. — Mislite na pijanista? — Točno.

— Ne znam. — Dajte mi samo, molim vas, nekoga tko ima nekakve veze s hotelom. S druge je strane nastao glasni štropot, kao da je čovjek koji mu se odazvao

bacio telefon preko sobe. Nekoliko trenutaka kasnije javio se Jolicoeur. — Allo. Que desirez-vous? Mogu li štogod učiniti za vas? — Joli? Ovdje O'Hara. — Ah, Franfois! Comment sa va? — Sa mnom nema frke, Joli. Ou est le Sorcier? — Na tržištu. — J'arrive će soir. Voulez-vous me donner la piece avec la salle de bain? — Volontiers! Quelle heure? — Još ne znam. Tres tard. Vers deux heures, peutetre. — Bon! Ou etes-vous? — Florida. Sada čekani na avion. Reci mu da ću trebati njegovu pomoć. — Izvrsno! Stavit ćemo vam čiste plahte na krevet. — Prokleto ste velikodušni tamo, Joli. — Pour vous, mon ami, le mieux. Imamo, dakle, posao? — Možda imamo. Slušaj, kad se Mike vrati, reci mu da želim ispis o četiri

imena. Čuješ li me jasno? — Oui. — Jako dobro. Imaš li olovku? — Oui. Cepaj. — Anthony Falmouth, piše se F-a-1-m-o-u-t-h. Ranije kod M.I.6. Hinge. H-

i-n-g-e, s prvim imenom ne raspolažem. Plaćenik. Gregori Danilov. D-a-n-i-1-o-v. Bugarska tajna služba. Avery Lavander. L-a-v-a-n-d-e-r. Britanski podanik. Savjetnik za naftu. Ah, ima još jedan. Sve što imam, to je konspirativno ime... Kameleon, kao gušter. Provjeri sve izvore u vezi s ovim. Imat ćeš što raditi dok ne dođem.

Jolicoeur je ponovio imena O'Hari. — Savršeno. Vidimo se, momčino. — A bientot, Frangois! Bit ćemo spremni dok dođeš.

* * * — Putnička agencija Anders, Carole Jackowitz na telefonu. Glas joj je bio

nijansa Bronxa pomiješana s Brooklynom, razrijeđena menhetnskim šikom. — Haj, gospođice Jackowitz. Zovem se O'Hara, sjećate me se? — O, sigurno. Gentleman s jednosmjernom kartom za Walker's Cay, je li

tako? Je li to bio izlet za samoubojice? Nitko ne ide na jednosmjerno putovanje do Walker's Caya. Nije mnogo veći od mog stražnjeg dvorišta.

— Doplivao sam natrag. — Shvaćam. A... uh, odakle biste ovaj put željeli doplivati? — Honduras. — A-ha. Neko posebno mjesto ili se želite pouzdati u moj izbor?

— Zapravo sam zainteresiran za brod za krstarenje. Nasmijala se. — Nema jednosmjernog putovanja na brodovima za krstarenje. Kako se zove?

— Ne znam. Uslijedila je dugačka stanka. — Ne znate ima broda kojeg želite uhvatiti u

Hondurasu? — Tako je. Ali znam da bi morao isploviti negdje za jedan ili dva dana. Još jedna stanka i smijuljenje. — Tražim — rekla je muzikalnim glasom.

Zatim je ponovno uslijedila stanka, i tada: — Boga mu! Oh, oprostite, nisam mislila opsovati, ali je brod za kružna putovanja već napustio Port Cortez, jutros. Hmm, Gulf Star. King Line. Mislim, imamo i boljih linija koje bismo mogli preporučiti...

— Kamo najprije dolazi? — Prva usputna luka je... Montego Bay, Jamaica. Tri dana. Da vidimo,

danas je utorak... bit će to u petak, rano ujutro. Želite ga uhvatiti tamo? — Ne želim ga uhvatiti uopće, želio bih poslati dvanaest tuceta ruža jednom

od njegovih putnika. — Znala sam da je neki štos u tome. Žao mi je, mi nismo kurirska služba. — Nema romantike u vašoj duši, ha? — Jedino ako bi ruže išle meni, dušo. — Bili ste od velike pomoći. Jednom kad budem u Pompano Beachu

svakako ću vam se javiti. Možda možemo ručati zajedno. — Ako šaljete dvanaest tuceta ruža bilo kome, možemo preskočiti ručak i

početi odmah s večerom. — Bok, Carole. — Bok, mister... ah... — O'Hara. — Shvatila.

* * * King Steamship Line je imala specijalnog radista koji je preuzimao poruke

za putnike. O'Hara ga je dobio i rekao: — Ovo je za mistera J. M. Teacha. On se ukrcao na Gulf Star u Port Cortezu, Honduras.

— Vozite. — »J. M. ... dvotočka ... Imam dodatnu informaciju u planu Master. Stop.

Ne napuštajte brod u Montego Bayu prije no što kontaktiramo. Stop.« Potpišite... »Quill«.

* * *

O'Hara je napola spavao u poslovnom avionu kompanije Lear dok je ovaj

šarao nebom prema jugu preko oceana, no bio je potpuno razbuđen kad su prizemljili na Sv. Luciferu. Pomalo se počinjao osećati kao jo-jo. Od Japana do Bostona do Sv. Lucifera do Bahama do Fort Lauderdalea, sve u tri dana, i sada, u jedan i trideset u noći, evo ga natrag na Sv. Lucy. Taksi ga je čekao na aerodromu,

koji je noću bio zatvoren. Čak je i carinarnica bila zaključana. No što bi itko mogao ušvercati na Sv. Lucy, bilo danju ili noću?

Čuo je Čarca kako svira furioznu verziju »C-Jam Bluesa« dok se uspinjao stepenicama do glavnoga kata. Velika je prostorija bila gotovo prazna. Mladi se par njuškao preko stola, a nekoliko je gostiju, od onih što su već postali dio namještaja, stajao kraj bara. Jolicoeur je bio jedan od njih — zamolio je otpust čim je ugledao O'Haru. Čarac je bio do zaborava zanesen, njegovih je šest prstiju švrljalo po klavijaturi.

— Bon soir, mon ami, dobro je što te vidim! Imamo zanimljivih novosti. Kad ga je Čarobnjak ugledao, dovršio je melodiju što ju je izvodio, zatvorio

pianino i stavio na nj natpis koji je glasio: »Zatvoreno. Ne prtljaj po klaviru.

Prekršitelji će biti strijeljani u zoru.« Zatrupkao je preko prostorije, s cigaretom što mu je visjela iz kuta usana.

— To je bila brzina — rekao je darujući umornom reporteru jedan medvjeđi zagrljaj.

O'Hara ga je gledao zamagljenim očima. — Vodi me do moje rupe, nisam siguran da još mogu stajati. Dok su hodali niz predvorje, Rothschild mu je rekao da je protjerao sva

imena kroz kompjuter i da ima ispise za trojicu od njih — Lavandera, Falmoutha i Danilova. Do sada još nije bilo ničega o Hingeu,

a traženje je Kameleona rezultiralo upućivanjem na tucete zooloških i bioloških knjižica, članke iz prirodoslovnih časopisa, čak i na nekoliko enciklopedija.

— Zašto te tako zanimaju kameleoni? — Rekao Joliju, to je kulisa. Pokušaj kod CIA-e, vojno i mornaričko

izviđanje, tako nešto. Također možeš protjerati i Colina Bradleyja, CIA, kroz tu svoju infernalnu mašinu. Kameleon je vjerojatno prekrižio Bradleyja prošlog Božića.

— Što se događa? — upitao je Čarac. — Kasnije... O'Hara je ušao u sobu, zgodno smještenu preko puta Čarcova apartmana,

spustio kovčeg i rekao: — Probudite me oko podneva. — Skupljamo te izvještaje sve otkako si zvao — rekao je Čarobnjak. — Zar

ih nećeš ni pročitati? — Ne mogu — promrmljao je. — Previše zonalnog poremećaja. Ribarenje.

Sunce. Ja sam olupina — i zgulivši odijelo, srušio se u krevet. — Zovite me na doručak — rekao je i smjesta utonuo u duboki san. Kucanje je na vratima bilo uporno. — Nosi se — promrmljao je. Kucanje se nastavilo. — Ne smetaj. Odlazi, odlazi.— Još kucanja. — A demain! A bientot! Au revoir! — zaurlao je. Nije pomoglo. Kucanje se

pojačalo. — Sranje! Ali ni to nije pomoglo. Izašao je iz kreveta spotičući se, mrvičak otškrinuo vrata i provirio. Buljio je u Lizzie Gunn nekoliko trenutaka, trepćući očima.

— O moj bože — rekao je. Držala je u ruci šalicu kave iz koje se dizala para. — Kavice? — upitala je raspoloženo. — Ne mogu vjerovali — rekao je slabašnim glasom. — Opet sam te našla — odgovorila je. Smiješak joj je bio tako sjajan da su

ga zaboljele oči. — Koliko je sati? — upitao je. — Osam ujutro. — Osam ujutro! — Točno. Osam ujutro. — Nevjerojatno. — Zar nećeš kavu? — Ne, ukoliko ne želiš vidjeti odrasla čovjeka kako riga. — Mogu li ući? — Postoji li način da te se zaustavi? — Naja. — Daj mi da se vratim u krevet. Gol sam. — Neće me smetati. Imala sam troje braće. — Ovaj, ja nisam jedan od njih. — Oteturao je do kreveta i navukao plahtu

preko glave. — Ne baš jako gostoljubivo — rekla je. — Mogu umrijeti od posljednjeg stupnja poremećaja zonalnog vremena. Ili

nedostatka sna. Oboje čeka na mene... u dugim crnim haljama, tu pred vratima. — Govorio je ispod gunja.

Sjela je na stolac i zabalansirala kavu na koljenu. Pogledao ju je ponovno ispod pokrivača.

— Nećeš otići, je li da ne? — A-a... — Jesi li kao dijete bila zločesta? Odmahnula je glavom, još se uvijek smješkajući. — Pričekala si s tim dok odrasteš, haa? — Povukao se ispod plahte. — Mister Jolicoeur mi je rekao da ćeš biti takav. — Odakle ga, do đavola, ti znaš? — Bio je u auli, ako se to tako može nazvati, kad sam ušla. — Srknula je

malo kave. — Poljubio mi je ruku. — On svakome ljubi ruku. To je jedna od stvari kojima se bavi: ljubi ruke. — Dobro, ali mi nitko nikad do sada nije poljubio ruku. — Zašto se ne vratiš dolje u aulu? Siguran sam da bi mu bilo drago ljubiti ti

ruku čitav bogovetni dan. Nastavila je srkati kavu. On se naglo uspravio. — Kako si me do đavola našla? Kako si do đavola stigla ovamo tako brzo? — Pilot je jedan plan leta trebao ispuniti u Bostonu, a drugi u Fort

Lauderdaleu. — I to je sve, ha? — Mislim ... Ugovorila sam i sastanak s njim.

— S pilotom? — A-ha. O'Hara je zatresao glavom. — Trebao sam ostati u Japanu — rekao je napola glasno. Pogledao ju je

mamurnim očima. — Zna li Howe da si sada ovdje? Kimnula je. — Ja. — Ti si iznenađenje o kojemu je Howe govorio. — Howe je rekao da dolazim? — Ne s toliko riječi. Poslao te da me slijediš, je l'? — Mislim, ne baš sasvim ... — Mislim, što je baš sasvim točno učinio? — Napokon se složio da malo konkurencije nikad nikome ne škodi. — To je zaista prepuno smisla, Gunn, zadužiti jednog reportera da krade

vijesti od drugoga. — Mislila sam da možemo raditi zajedno. Naposljetku, ti si tisak, ja sam

video. Tu nema prave konkurencije. Na taj način Howe ima oba medija. On zaista dobije koliko mu novci vrijede.

— Uvijek kombiniraš, je l' da? — Pokušavam. — Koliko do sada znaš? — Mislim, dao mi je pročitati to pismo od tog ... ah... — Falmoutha. — Točno. Mogla sam isto tako čitati starogrčki. — Vidiš što mislim. — Mogu naučiti. — To nije igra za neofite. Ti... — Neofit, u dupe! Bila sam reporter... — Ne govorim o novinarskom poslu. Govorim o Igri, o poslovanju s nekim

od najopasnijih tipova na svi... — A ja sam žena, je li tako? — Hoćeš li mi dati da dovršim? Nema to nikakve veze sa spolom. Ja znam

te osobe, znam kako djeluju. Radio sam zajedno — ili protiv — većine njih. Ti ne poznaš teren. Samo se jednom oklizni, i otfrknut će te kao da bi klepnuli muhu.

— Ne brini o meni, O'Hara. Imala sam posla s mafijom. — U usporedbi s momcima o kojima govorim, oni su priča za djecu. — Ma nemoj, priča za djecu! — Da, ipak priča za djecu. Ti si dobra, to ti priznajem, ali... — Baš ti hvala. — Prestani me prekidati. — Prestani me patronizirati. — Patroniziram moje dupe. — Ti mene patroniziraš. — Rekao sam da si dobra. Da si vrlo, vrlo dobra, okej? — To je patroniziranje.

— Oh, sranje. — Ponovno se zakopao pod pokrivač. — Mogu biti od pomoći, O'Hara. Vjeruj mi. — Dobra volja ne znači ništa ako si mrtva. — Rekla sam ti, ne možeš me zaplašiti. — Ne pokušavam te zaplašiti, pokušavam te uvjeriti da je ovo igra ubojica. — I treba biti jedan od njih, da bi ih se poznavalo, točno? — Ja nisam ubojica, niti sam ikad bio. Ali znam te ljude. Poznajem

mentalitet. Mogu se s njima nositi. — Nosila sam se ja s koječim od svoje trinaeste godine. — Ali s njima! Ja se mogu nositi s njima! — Ja sam te našla u Japanu, i ja sam te našla ovdje. Nemojmo naprosto na to

odmahnuti rukom. Stanka. O'Hara je pokušao ponovno. — Pokušajmo tome prići s druge strane. Ako tu postoji nekakva priča, i ako

je odlučim slijediti, i ako skupimo dovoljno niti da je uopće možemo lansirati, i ako svi ti »ako« budu funkcionirali, to će još uvijek biti vrlo... zaguljena igra.

Nasmiješila mu se. — O'Hara, mene se ne možeš riješiti. — Smeđe su joj oči bljesnule

radosnim očekivanjem. — Ja znam da će to biti nešto zaista veliko. Mislim, mister Howe me nije poslao da protrčkaram čitav svijet tražeći tebe, a sve ni za što. A ni ti nisi sad tu, skakućući okolo u Howeovu avionu, iz čistog vica. Hajde, O'Hara, ja mogu pomoći. Samo me iskušaj.

— Probudi me ponovno u deset — odgovorio je O'Hara. — Prespavat ću to. Uzdahnula je, položila šalicu s kavom na komodu i otišla. Čim je izašla iz

sobe, O'Hara je umorno ustao. Nakon što se obrijao i istuširao, gotovo je čitav sat stajao u kutu, polako izvodeći seriju pokreta poznatu kao leptir, i tako oslobađao tijelo od ukočenosti i bolova. Zatim je sjeo i dvadeset minuta tiho meditirao.

Kad je dovršio svoj jutarnji ritual, ponovno se osjetio živ i spreman za dan koji je bio pred njim.

Ona se vratila poslije pet minuta, ovaj put s Čarobnjakom i Jolijem. — Kakvo čudesno ozdravljenje — rekla je. — Prije jedan sat ponašao si se

kao da umireš. — Prije jedan sat i jesam. Okej, da vidimo što smo dobili, a onda ću vam

dati rezime o svemu što se događa. — Prije svega — rekao je Čarobnjak — nisam iskopao ništa o tom čovi

Hingeu. — Vojna obavještajna? — Prazno. Do sada, čini se, uspio se održati izvan svih kartoteka. — Okej. Slijedeći? — Falmouth. Ovdje je ispis svega što sam iskopao. Usporedio sam

informacije CIA-e s informacijama M.I.6. Vrlo zanimljivo. Za O'Haru, naprotiv, bilo je tu vrlo malo informacija koje bi bile nove.

Nekoliko pojedinosti za koje nije znao, no uglavnom je izvještaj potvrđivao da se Falmouth povukao. Nije bilo ničega iza toga. Činilo se da i CIA i M.I.6. zatvaraju dosjee svojih bivših agenata čim se ovi penzioniraju.

Iz Danilovljeva je dosjea, međutim, ispalo nekoliko novih stvari: da se na Danilova sumnja ne zbog šest ili sedam, već dvanaest atentata, uključujući tu i dva počinjena u Sjedinjenim Državama; da je razvio recitinsku kuglicu i oružje pomoću kojega ih je injektirao u svoje žrtve; da je u nekoliko navrata radio za KGB, što nije izazvalo nikakvo veliko iznenađenje. Veliko je iznenađenje bilo da je u toku dvije godine, sve do prije osamnaest mjeseci, Danilov djelovao u području Kariba, razvijajući ruske veze na Haitiju, gdje je inače bio dobro poznat. Povukao se prije godinu dana a u dvije ili tri prilike vidjeli su ga drugi agenti i u Port-au-Princeu i u Cap-Haitienu.

Je li na Haitiju radio za Mastera? I ako jest, onda što? Joli je tu mogao pomoći. On je dobro poznavao svaki pedalj te zemlje i bio u toku s njenim političkim i društvenim ogovaranjima.

Izvještaj o Averyju Lavanderu bio je potpuniji negoli je očekivao. Čarobnjak ga je skupio iz nekoliko izvora, među kojima su bile tri različite novinske agencije, dva američka lanca časopisa, nekoliko novina, »Paris Match«, »International Herald Tribune«, pa čak i neki opskurni britanski informativni magazin koji je o njemu donio jedini novinski portret što ga je ikad i o kome objavio. Bio je uglavnom skrojen iz aluzija i glasina skupljenih iz razgovora s drugim ljudima, među kojima je bila i njegova bivša žena, Margaret, koja je s njim izdržala dvanaest godina bez djece i seksa, prije no što je pobjegla s trombonistom iz Londonskog simfonijskog orkestra, i koja je izravnala račune s njim kazavši sve što zna o njemu. Kao i obično, Lavander je odbio razgovor s čovjekom koji je to napisao.

O'Hara je sastavio mentalnu sliku Lavandera, istinskog ekscentrika koji je djelovao u svom vlastitom privatnom svijetu, odbijajući susrete s reporterima i izbjegavajući fotografe; koji je tražio, i dobivao, astronomske konzultantske honorare, koje su deponirali, u zlatu, u banke koje bi odredio, širom čitavog svijeta; koji je imao knjižicu u koju je upisivao, u šifri, sve svoje depozite, gdje ih je, kada i tko uplatio, i što je, čini se, bio jedini zapis što ga je vodio.

Takva mu je bila reputacija, da je zahtijevao depozit od deset tisuća dolara u krugerrandima, južnoafričkim zlatnicima, prije no što bi pristao na razgovor s potencijalnim klijentom, a ipak je bio tugaljivo skroman, odsjedajući najradije u groznim hotelima i hraneći se u najpučkijim gostionicama.

Unatoč svom čudačkom izgledu, bizarnom ponašanju te suludo plahovitoj naravi, izgledalo je da se većina naftnih kompanija, u ovo ili ono vrijeme, služila Lavanderovim uslugama, jer se činilo da je taj čovjek posvećen samo jednoj stvari, a ta je stvar bila nafta. Različiti su izvještaji potvrdili da Lavander pokazuje malo zanimanja za jelo, žene, knjige ili glazbu. U stvari, imao je malo interesa za bilo što drugo osim nafte.

Nafta je za nj bila život, nafta u svakom obliku: nafta ispod zemlje, nafta u izvorima, nafta u naftovodima, nafta na svjetskoj burzi, nafta u tankerima, rafinerijama, kamionima, pumpnim stanicama, automobilima, kozmetici, lijekovima. Nafta u krupnom biznisu. Nafta u svakom zamislivom obliku. On je, u stvari, bio u toj stvari najupućeniji čovjek na svijetu. A zato što je bio apolitičan, industrijski plaćenik koji nije osim sebi služio ni jednom gospodaru ili zastavi,

radeći samo kao honorarni konzultant, kretao se slobodno unutar međunarodne naftne zajednice, sklapajući ugovore s OPEC i proizvođačima nafte u Latinskoj Americi, Kanadi, jugoistočnoj Aziji i Africi. Znao je koliko se nafte prevozi, kome dospijeva u ruke, koliko stoji i koliko je ostaje u rezervi. Mogao je proreci nestašice i promjene cijena, a znao je i kako je naći i gdje, i najbolji način da se dopremi na tržište.

Falmouth je imao pravo. Lavander je mogao biti znatan rizik za tajne mnogih kompanija. Pitanje je bilo, koja je od njih zaključila ugovor o njemu, i zašto?

Čarobnjak nije dosad uspio ništa iskopati o Kameleonu. O'Hara je asimilirao informacije, memorizirajući sve potankosti za koje je

osjetio da su toga vrijedne. Tada je odložio izvještaje i rekao: — Dobro ti ide, Čarac. — Je li pomoglo? — Strahovito, samo još ovaj trenutak nisam siguran kako. — Možeš li nas sada informirati? — upitala je Eliza. — U redu, ali ne prije no što svo troje obećate da tu informaciju nećete

podijeliti ni s kim ... ni s kim, je li tako, Gunn? — Naravno da ne. — Zakunite se u to. Zakunite se da nećete otkriti niti jednu informaciju o toj

priči sve dok je ne spakujemo. — Kunem se. — Okej. Evo dosadašnje priče... — i on im u detalje ispriča o svom susretu s

Falmouthom, o Quillu i Masteru i Thornleyju, o poslu s Maržom, ubojstvu na Mauiju i udaru u Južnoj Americi.

— U ovom trenutku imamo tri niti. Prva je Lavander, koji je predbilježen za rešetanje od strane sklopke i egzekuciju od strane Hiragea ako dade pogrešne odgovore...

— Što je sklopka? — upitala je Eliza. — Čovjek između agenta i njegove veze u firmi u domovini. Posrednik. On

obično prenosi informaciju naprijed i nazad. Ponekad ima vlast da postavi zadatak, kao u ovom slučaju.

— Znamo li sklopku? — upitao je Čarac. — Ne, ali znamo atentatora, Hinge. — O'Hara je izvadio polaroid fotografiju

iz lisnice i pružio im je. — To je Hinge. Falmouth mi je dao sliku. Upotrijebio ju je da vizualno identificira Hingea za vrijeme onog posla u Caracasu. Lavander se na ovom putu služi imenom J. M. Teach. Naš je najbolji potez da pokušamo doći i do Lavandera prije negoli napusti brod.

— Znanlo li gdje će biti? — upitala je Eliza. — To je samo proračunata slutnja, no mislim da stiže u Montego Bay,

Jamaica, u petak, rano izjutra. Ja... zaigrao sam na ludu šansu. Poslao sam mu poruku u kojoj mu velim da ne napušta brod i potpisao je kao »Quill«.

— Što ako ne zna tko je Ouill? —- kazao je Čarobnjak. — Mislim, ne može nam pobjeći. Poruka mu neće biti uručena sve dok brod

ne napusti Honduras. A tada više neće imati kamo otići.

— A što je s Hingeom? — upitala je Eliza. — On može upasti gotovo na svaki način, no uzimajući u obzir element

vremena, mislim da možemo pretpostaviti da će doletjeti. — Možemo uzeti na oko aerodrom u Montego Bayu — predložio je

Čarobnjak. — Ukoliko nije baš tako velik. — Sve što treba učiniti, to je da pazimo na carinarnicu — rekla je Eliza. — Pa naravno! — uzviknuo je Joli. — U carinarnici je samo jedna

prostorija. Svi ulaze u terminal kroz ista vrata. — Ja ću pokrivati aerodrom — kazala je Eliza. — Čak i ako je oprezan, neće

očekivati da bi ga slijedila žena. — Zašto ne? — upitao je O'Hara. — Preveliki je macho, muškarčina... bar sudeći po onome što si nam

ispričao o njemu. Ne bi mu bilo ugodno prihvatiti da i žena može biti u igri u kojoj je i on.

— Možda. Ali sam ti rekao i to da je on profesionalac. On ne riskira. I ubija po instinktu — i na više načina no što ih ti, Lizzie, možeš čak i zamisliti.

— Ne počinji s tim. — S čim? — upitao je Čarobnjak. — S tim sranjem s Lizzie. Moje je ime Eliza. O'Hara ju je pogledao i nasmiješio se. Njegove su oči uspostavile kontakt s

njezinima i izazvale je da skrene pogled. Dakle, pomislila je, bilo je i vrijeme. Prvi znak ikakve reakcije na mene otkako sam se stvorila ovdje.

A O'Hara je mislio: ona će nas uvaliti u nevolju, ona je sama po sebi velika nevolja; vidim to već i po pogledu tih očiju i ukočenosti čeljusti.

Čarobnjak je, baš naprotiv, njena suprotnost, on može igrati Jamesa Bonda ili Stanlija i Olija, već prema okolnostima. A Jolija čekaju druge stvari da ih obavi.

— Okej. Ne poznajem Lavandera osim po opisu, a Moatego Bay nije tako mali. Neka se otkači, i imamo frku. Pretpostavimo da Mike i ja preuzmemo brod i pokušamo doći do Lavandera prije no što dospije na ulicu. E-liza, ti pokrivaš aerodrom. Ako se Hinge pokaže, ostavi mu dosta uzice — priđeš li preblizu i on te dobije — opazi te, mislim — on će te ubiti. Zapamti, tom su momku revolveri draži od ljudi. Budeš li imala sreće, možeš ostati s njim dok negdje ne sjaši.

— A onda što da radim? — upitala je. O'Hara je minutu razmislio. — Nećemo komplicirati. Upotrijebit ćemo hotel kao bazu. Gdje ćemo

odsjesti? — upitao je Čarobnjaka. — Half Moon Bay Club. Uzet ćemo tri bungalova. Možeš ući i izaći a da

nikad ne prođeš pokraj recepcije. — Bravo. Poslužit ćemo se telefonskom centralom. Ako prepoznaš Hingea i

ostaneš uz njega dok se negdje ne zaustavi, nazovi recepciju i ostavi poruku da te tamo sretnemo.

— Ima nas dvojica — rekao je Čarobnjak. — Možemo provjeravati svakih pet, deset minuta.

— A što je sa mnom? — upitao Joli uvrijeđeno. — Joli, našli smo samo dvije niti do Kameleona. Jedna je od njih Lavander,

druga Danilov. Danilov je u tutnju, i ako poznaje Haiti onako dobro kao što se čini da poznaje, mogao bi se skrivati ondje.

— To je čista lutrija, Francis — kazao je Čarobnjak, — Ne bih znao odakle drugdje da počnem traganje. On bježi. Čini se logično

da bi se mogao prebaciti na Haiti. Ako je on tamo ruski ključni čovjek, čini se vjerojatnim da poznaje teren bolje od bilo kojega od njih. Tamo je osim toga imao i prijatelje. Joli, misliš li da bi mogao na Haitiju sakriti bugarskog atentatora s li-cem nalik na kupus?

— Monsieur, na Haitiju bih mogao sakriti žarko žutog slona sa zelenim točkastim dezenom.

— Bravo, pogledaj što možeš o njemu iskopati. Pa bilo što bilo. — Eh, to je uvijek bilo jedno od mojih maštanja, da glumim ulogu

inspektora Maigreta. Ako je taj Danilov ikad stupio nogom na Haiti, ja ću to doznati, sve!

XIX

Oko devet sati gat je,King Linea u Montego Bayu, bio ludnica. Mjesni su

trgovci stigli u svitanje i postavili štandove i improvizirane dućane, pretvorivši rivu u bučni i slikoviti vašar. Veliki je brod za kružna putovanja bio privezan, sidro mu je bilo spušteno, a silazni je mostić dignut na svoje mjesto. Putnici, u bijelim odije-lima i pamučnim haljinama, željno su zakloparali prema tržnici, da bi se cijenkali oko pletenih košara i šešira, razglednica, kave u zrnu, drvenih figura i igračaka. Galamu je pojačavao još i kalipso-orkestar koji je mlatio po limenim bačvama usred trga.

O'Hara i Čarobnjak već su čekali na dnu silaznog mostića kad su počeli silaziti prvi putnici, tražeći čovjeka kojeg su poznavali samo po najoskudnijem opisu. Bio je malen, tanak i ekscentričan, to je bilo otprilike sve što su znali. Nekoliko su puta prišli ljudima koji su na dosta nejasan način odgovarali opisu.

— Jeste li vi mister Teach? Odgovor je uvijek bio odmahivanje glavom ili užurbani »ne«. , Za deset je

minuta prva navala putnika napustila brod, i most je ostao prazan. Stjuard je otplutao s njegova vrha, otišavši za drugim dužnostima. O'Hara i Čarobnjak popnu se na brod. U provali aktivnosti, nitko na njih nije obratio nikakvu pažnju. Obojica su bila odjevena u sportsku odjeću i lako su se mogla pobrkati za putnike. Brodski je ekonom stajao u blizini s putničkom listom u rukama. O'Hara je odlučio pokušati na sreću.

— Oprostite — rekao je fingirajući zabrinutost — čini mi se da sam mimoišao mistera Teacha. Išli smo na obalu zajedno, no sad; sam zaboravio broj njegove kabine.

Ekonom ga je pogledao namrštivši se, no prije negoli je mogao postaviti bilo kakvo pitanje, O'Hara je pogledao na sat, — Siguran sam da mi je rekao da se ovdje sretnemo. Ima li još neki način da se napusti brod?

—— Ne, gospodine — odgovorio je ekonom, tražeći po putničkoj listi. — Mister Teach je na palubi A. Kabina jedan-jedan-šest.

— Pa naravno! Hvala — rekao je O'Hara i odjurio prije no što ga je ekonom mogao išta više pitati.

Čarac je čekao na dnu Silaznog mostića dok je O'Hara krenuo u potragu za kabinom 116. Pronašao ju je s malo truda, no Lavander mu nije odgovorio na kucanje.

— Mister Teach — nazvao je O'Hara — ja sam stjuard. Imam poruku za vas.

Još uvijek bez odgovora. Nekoliko mu je putnika kimnulo »dobro jutro« promaknuvši kraj njega

polazeći u grad. Kad se hodnik ispraznio, O'Hara je izvadio perorez, ukliznuo oštricu u pukotinu vratiju i pritisnuo jezičac prema unutra, istovremeno okrećući kvaku. Kvaka je poskočila. O'Hara je polako otvarao vrata sve dok nije mogao Vidjeti čitavu kabinu.

Prazna. Provjerio je zahod. Također prazan. Zatvorio je vrata, zakračunao ih i stao

pretraživati sobu. Kabina je bila mala ali ukusno dekorirana, krevet kao brlog a okno otvoreno.

Zvukovi pandemonija na obali uplovljavali su u prostoriju dok ju je O'Hara hitro pretraživao.

Lavander je očito putovao lako opremljen i polagao malo pažnje na odijevanje. U ormaru su visjela dva odijela i par hlača. Prsti su mu pretražili podstavu i džepove. Ničeg nije bilo. Jedno je od odijela izgledalo kao da nikad nije bilo glačano, drugo je imalo mrlju od kave na suvratku. Bila je tu i kravata što je nakoso visjela sa žičane vješalice, grozna, šarena kravata sa cvjetićima što je još uvijek imala zavezani čvor. Kovčeg je bio prazan. Nekoliko košulja i komada donjeg rublja bilo je u ladicama ormara — i ništa više. Bila je i jedna knjiga na noćnom stoliću pokraj kreveta, svezak učena izgleda d naslovom »Kraljevstvo nafte«. O'Hara ju je nemarno prolištao. Sitna slova i mnogo njih.

Pretražio je ormarić u zahodu, Lavanderovu putnu torbu i džepove bademantla što je visio za vratima. Ništa.

Čitav pretres nije potrajao pet minuta. Ponovno se ogledao, pogledao ispod madraca, i napokon se uvjerio da u

kabini nema više ničega. Kad je posegnuo za kvakom, začulo se kucanje na vratima. O'Hara se sledio.

Otkoračio je nekoliko koraka. Nečiji su zglavci ponovno udarali po hrastovim vratima.

— Senor, ovdje sobarica. — Un momento. — Si. Vratićuse — rekla je i otišla niz hodnik. O'Hara je otkračunao vrata i

pogledao u hodnik. Sobarica je bila u susjednoj kabini. Zaključao je vrata za sobom i uspeo se na gornju palubu. Bila je prazna. Takva je bila i blagovaonica, bar, igraonica, salon. O kompleksu bazena brinuo se spasilac, koji je spavao u ležaljci. Nikoga nije bilo briga, jer nikoga nije ni bilo.

Vratio se i ponovno zalupao na vrata. Ni sada nije bilo odgovora. Kad je O'Hara izašao na obalu, Čarobnjak je sjedio ha sanduku i pijuckao

pinu coladu. — Dakle? — upitao je. O'Hara ga je proveo niz vašar. — Otišao je — reče — Moja je poruka, čini

se, bila bumerang. Vjerojatno je, ustrašen, pobjegao. Pretražio sam gornje palube, blagovaonice, sve.

— Možda se trebaju sastati na brodu — kazao je čarobnjak. — Sumnjam. Ako ga sklopka sretne na brodu, onda ga na brodu moraju i

ubiti. Mnogo ga je sigurnije izmamiti na otvoreno. Ne, on je vani, tko zna gdje. — Mogao bi se upravo sada sastajati sa sklopkom, po svemu što znamo. — I za to postoji određena vjerojatnost — O'Hara je ponovno pogledao na

sat. Jedanaest sati. — Do đavola, mogao je dosad već biti mrtav. Zaustavili su se na udaljenijoj strani tržnice i ogledali se. Ovdje negdje vani,

Avery Lavander ima sastanak sa smrću. Njihova je jedina šansa da ga spase Eliza, uspije li opaziti Hingea kad stigne. To, naravno, pretpostavlja da on već nije otprije ovdje, u kom je slučaju Lavander najizvjesnije mrtav čovjek.

* * *

Aerodromski terminal Montego Bay bio je velika dvokatna zgrada. Njegova

je glavna čekaonica obuhvaćala najveći dio prizemlja. Na zidu okrenutom prema ulazu bilo je pet-šest putničkih blagajni. Carinska se inspekcija obavljala u maloj prostoriji na istočnom kraju zgrade, i bila je u najboljem slučaju letimična. Restoran je bio na prvom katu, neposredno iznad carinarnice.,

Eliza je bila na aerodromu od šest i trideset toga jutra, a sad je već bilo blizu podneva. Do sada su stigla tri aviona.. Bila je sigurna da Hinge još nije prošao kroz vrata. Provjerila je listu. Još je pet aviona trebalo doći prije zalaza sunca: dva iz Sjedinjenih, od kojih je jedan bio sletio u Puerto Ricu a sada prilazio terminalu; jedan iz Meksika; jedan mlažnjak Air Francea iz Pariza via Port-au-Prince; i mali avion što je povezivao otoke iz Kingstona. Našla je u čekaonici mjesto kraj ulaza i smjestila se s redom letenja u rukama. Unajmila je automobil i potplatila portira da joj ga dopusti parkirati u blizini glavnog ulaza.

Još je jedan avionski tovar putnika prostrujao iz carinarnice i žurno prošao kraj nje, dozivajući taksije. Hinge nije bio među njima. Jedva da je i pogledala visokog muškarca orlovske fizionomije i sjajne crne kose dok je prolazio s torbom za spise. Bio je to Derek Frazer, potpredsjednik AMRAN-a, novog naftnog konzorcija. Dolazio je iz Hustona i imao za manje od osam sati sastanak s Lavanderom.

Dan se vukao u beskraj. Nakon svakog aviona što bi stigao nazivala bi hotel, ostavljajući istu osnovnu poruku. Posljednja je bila: »EAL 610 iz Miamija stigao.

Vaša prtljaga nije u njemu. Idući avion dolazi u šest i pet.« Tada se uspela do restorana i zauzela položaj za svoje ubitačno bdjenje, kraj

prozora što je gledao na sletnu stazu. Idući se avion nije očekivao prije čitava dva sata.

O'Hara i Čarobnjak proveli su jutro pretražujući grad Montego Bay, nadajući se da bi mogli srećom naletjeti na Lavandera. Na koncu su se skrasili u malome

baru preko puta gata, gdje su satima sjedili promatrajući mostić i nadajući se da bi se Lavander mogao vratiti. Ili možda napustiti brod. O'Hara je shvatio da ga je lako mogao mimoići dok je pretraživao brod. Lavander je još mogao biti na brodu, no šanse su za to bile mršave. U stvari, bile su to kule u zraku.

Do ranog je popodneva O'Hara shvatio da se zaletio. Što se činilo kao dobra zamisao, način da se spriječi Lavandera da napusti brod, pretvorilo se u katastrofu. Možda se Lavander boji Quilla. A bila je tu i sasvim određena vjerojatnost da on nije znao tko je Quill, u kojem bi slučaju poruka, nalik na priču o duhovima, gurnula preplašenog ekscentričnog savjetnika ravno Hingeu u šake. To je bila jedna od stvari koje je mrzio u Igri. Kad se imalo posla s ljudima poput Hingea, nije bilo toleranci. U Igri, smrt je bila kazna za krivi spoj. Mozgao je oko toga dok Čarobnjak nije zamahom ruke odbacio takvu zanimaciju.

— Prestani se mrcvariti — rekao je. — Mogla je to biti dobra ideja. — Mnogo si mi pomogao — odgovorio je reporter rnrgodno. —On je na svoju ruku, Mornaru. A kod takvih se ljudi nikad ne zna na koju

će stranu skočiti. Do đavola, ispalio si metak i zajebao stvar. Nemoj da te to ždere. — Možda sam Lavandera stajao života. — Ah, sranje, que serd je ono što velim. Bila je to i tako lutrija. Kako se dan trošio bez znaka od ekscentričnog savjetnika, postojali su sve

uvjereniji da je već prekasno, i da negdje na otoku leži Lavanderovo tijelo čekajući da ga netko otkrije.

* * *

Normalno bi Lavander ostao na brodu sve do neposredno pred sastanak s

predstavnikom AMRAN-a, no poruka koju je primio izazvala je u njemu osjećaj neugode. Tko to zna da putuje pod imenom »Teach«? I tko je za ime božje taj Quill?

Mučilo ga je to dva dana, i zato je napustio brod kroz teretno grotlo čim su pristali. Sad će morati ubijati čitav dan čekajući na sastanak.

AMRAN je želio razgovarati o stvarima od benefice reciproque, i to ga je zaintrigiralo. Čak i ako ispadne da je razgovor bio promašaj, bio je siguran da će nešto doznati, jer su ga ponekad čak i glasine opskrbljivale neprocjenjivim informacijama, mrvama i komadićima odavde i odanle, koji bi, kad bi se složili, povećali njegovo divljenja vrijedno poznavanje naftnih poslova.

Lavanderov je sastanak bio zakazan za osam sati, i tako se on seljakao od restorana do čajane, do bara, do novinskog kioska, pokušavajući se nečim zaposliti. Lavander nije bio čovjek kojemu bi strpljivost bila jača strana, i zato je njegova dosada prerasla u srdžbu pa u bijes kako je dan postajao topliji i ulice pretrpanije, dok se sve nije svelo na probijanje kroz navalu pokućaraca, koji su nudili sve — od cvrčaka u kavezima do skupih satova — i dječurlije što je kaskala uz njega šapćući:

— Ginja, ginja. Nudim ti uz najbolju cijenu najbolju marišku Jamaice. — Bježite, derišta, prijavit ću vas policiji — dreknuo je Lavander, a jedan

mu se od klinaca izbeljio i nestao u gomili.

Lavander je bio pogodan tip za tjeranje sprdačine. Bio je gotovo vizualni vic: isušeni, ozbiljni mali muškarac, tanak i zapušten, izbuljenih očiju, sa sivim, nezdravim bljedilom, ispupčenim obrazima i kosom boje sijena, za koju se činilo da izbija, navrat-nanos, poput lucerke, iz njegove neproporcionalno velike glave. Bijelo mu je odijelo izgledalo permanentno neizglačano, jedan mu je od džepova kaputića napola visio napolje, leptir-kravata stajala mu je nakrivo, a cipele mu nikad nisu vidjele čistačevu četku.

Lavander nije nikada hodao, već brzo tapao, neprestano se ogledavajući, nalik na glodavca što luta tamnim kutovima skladišta u potrazi za hranom. Njegova je ekscentričnost bila smiješana s divlje neurotičnom manijom proganjanja. Zamišljao je reportere kako posvuda vrebaju, čekajući da iskoče i zamole za intervju. Da ni jedan novinar već nekoliko godina nije pristupio, nije imalo nikakva značenja. Često je u posljednji trenutak mijenjao avionske rezervacije, da bi ponekad otišao u sasvim drugu zemlju, pa se potom vratio, i uzimao mučno zapletene rute do odredišta prema kojima su postojale direktne linije, mijenjajući pri tome dva ili tri puta hotele. Bila je to njegova jedina rekreacija, to ludilo za privatnošću, kao da mu je gotovo religiozna obuzetost naftnim biznisom istisnula racionalnost iz svijesti. Nakon užasa otmice, Lavander je postao još sumnjičaviji i još paranoidniji.

Tako je skakutao po gradu, sjedeći u parkovima, pročitavši nekoliko američkih i evropskih novina, ubijajući vrijeme, nesvjesno čekajući na sudbinu da ga sustigne.

Avion je kasnio dvadeset minuta u dolasku, no Hinge je još imao više od sata do sastanka između Frazera i Lavandera. Obilje vremena da se pregleda Trelawney Square i slastičarnica u kojoj su se imali sastati. Memorizirao je Frazerovu sliku i potom je spalio u avionskom nužniku.

Hinge se osjećao udobno dok je prolazio kroz carinarnicu. Označili su mu torbu komadićem bijele krede i propustili ga.

Odmah je opazio djevojku koja je sjedila na klupi u čekaonici, proučavajući red letova. Nije moglo biti zabune da je reagirala kad ga je ugledala. Prepoznavanje? Interes? Možda ga je s nekim zamijenila.

Da li ga slijedi? Ali zašto? Zašto bi neka žena čekala na nj na zračnom terminalu Montego Bay?

Otišao je do telefonske govornice i pretresao džepove u potrazi za novčićem. Ona se pomakla do druge klupe, bliže vratima. Mogao joj je vidjeti odraz u staklenoj ploči iza telefona.

Stajao je okrenut brojčaniku dok je nazivao, a onda se kao slučajno okrenuo porebarce u govornici. Bila je u telefonskoj kabini na suprotnoj strani terminala.

To može biti paranoja. Činilo se da se nasmijala dok je govorila. Nikad ne škodi biti suviše oprezan. Držat će je na oku.

Upitao je telefonista u restoranu za mistera Davida Jacksona. Derek Frazer se vrlo brzo javio.

Hinge je rekao: — Je li to mister Jackson? Frazer je odgovorio:

— Kojeg mistera Jacksona želite? — Avervja Jacksona. — Jeste li vi mister Garett iz Teksasa? — Da. — Kad ste pošli? — Prije četrnaest mjeseci. — Vrlo dobro. Ima li problema? — Meko kao baršun. — Pobrinuli smo se za automobil. Čuvaju ključeve za vas na blagajni za

iznajmljivanje. Paket je u prtljažniku. — Hvala. Bila je Nelsonova slastičarnica na Trelawney Squareu, u osam

sati, je li tako? — Ispravno. — Kad odlazite? — S trga odlazim ravno na aerodrom. — Nazvat ću bazu kad isporučim paket. — Hvala vam. Djevojka je već otišla kad je dovršio, Ogledao se po terminalu i potom ušao

u ured službe za iznajmljivanje automobila i uzeo ključeve. Automobil je bio crveni datsun kupe s dvoja vrata. Otvorio je prtljažnik. Iza rezervne gume bila je mala platnena torba. Zatvorio je poklopac, ušao u kola i odvezao se.

Plavi je datsun krenuo za njim i počeo ga slijediti. Pogledom je potražio farove nakon što je skrenuo za glavnu cestu prema gradu. Još je bio za njim. Usporio je i plava su mu se kola primakla. Kad su se našla manje od pola bloka iza njega, skrenuo je s glavne ceste, zaokruživši oko parka. Modri je automobil ostajao uza nj.

To je morala biti ona djevojka. Ali zašto? Hinge nije imao vremena da se s time petlja. Trebao je brzo nešto učiniti.

Zabio je gas do daske i skrenuo u iduću desnu ulicu. Datsun je poskočio pod njim kad je napravio slijedeći zaokret, pa još jedan. Ugasio je svjetla i šibnuo u palmama obrubljen prilaz.

Isključio je motor i pričekao je. O'Hara je već nekoliko minuta bez riječi gledao »Gulf Star«. Bilo je već

gotovo sedam sati, a Lavander još nije pokazao facu. — Bolje da ponovno provjerim u hotelu, da vidim je li Hinge bio u

posljednjem avionu — rekao je Čarobnjak. O'Hara je nastavio zuriti u brod. Napokon je, kad je Čarobnjak ustao da

krene prema telefonu, odgovorio: — Vraćam se na brod. — Zašto? — Sjećaš se kako je Lavander bio živčan zbog svoje sobe nakon što su ga

pustili u Caracasu? — I onda? — Što bi ga bilo briga? Kompanija plaća njegove troškove. Što je to bilo

tako važno s tom sobom? — Možda se brinuo za prtljagu. — Vidio sam je. Vjeruj mi, nema to nikakve veze s prtljagom. Hoću kazati,

Tony je rekao da mu je to bila prva stvar što mu je izašla iz usta. — I onda? — I onda mislim da je u sobi sakrio nešto i da se brinuo hoće li to dobiti

natrag. — Novac? — Moglo bi biti. Ali sumnjam. Ima novce zakopane po čitavom svijetu. — I onda, što ti misliš, Mornaru? — Prema tvojim informacijama o Lavanderu, on vodi privatne zapise u

nekakvoj knjizi. Možda je knjiga prevelika da bi je vukao sobom. I onda je skriva. — Pretresao si mu sobu, — Možda sam nešto propustio. Nekakav crv kopka u meni i stalno mi

govori da sam nešto propustio. — Što ako se Hinge pokazao na aerodromu? — Neću otići nadugo. Ti nazovi hotel; evo me natrag za deset minuta. Nije imao problema da se popne na brod. Hodnik je bio prazan. Većina je

putnika još živjela život u gradu. Škljocnuo je bravu i ponovno oprezno ušao u kabinu.

Sobarica je pospremila malu prostoriju. O'Hara je zatvorio okno, navukao zavjese i upalio svjetiljku. Sjeo je na krevet i polako se ogledao po sobi. Ponovno je pregledao ormar i kovčeg. Ponovno je pregledao i nužnik. Podigao je strunjaču i pogledao ispod nje, pažljivo je isprepipao i vratio na mjesto.

Opet je sjeo na krevet. Zapiljio se u garderobni ormar. Ustao je i počeo izvlačiti ladice, jednu po

jednu, počevši s najvišom. Četvrta je ladica odozgo zapela dok ju je izvlačio. Izvukao je petu, legao na pod, ukresao vatru na upaljaču i postavio ga pod ladicu. Na dno je bio vrpcom zalijepljen crni notes veličine kuverte za pisma.

O'Hara ga je povukao, sjeo na pod i počeo listati stranice šifrom ispisanih riječi. Ni jedna stranica u knjižici nije imala nikakva smisla.

Vratio je ladice na njihovo mjesto, ugurao knjižicu u stražnji džep hlača, pogasio svjetla i otišao.

Čarobnjak ga je čekao ispred bara. — Stigao je u šest i deset iz Miamija — rekao je muzičar uzbuđeno. —

Kasnio je dvadeset minuta. Nazvala je i ostavila poruku otprilike pet minuta prije no što sam nazvao.

— Znači da je Lavander još živ. — Hajd' idemo — reče Čarobnjak. — Već sam sredio račun. Vratimo se u

hotel, tako da možemo osobno uhvatiti njen slijedeći poziv. Eliza je sporo vozila kroz mrak. Zaokružila je natrag u mali park nakon što

je izgubila Hingea, i sad je bila na granici suza. Je li je vidio? Ili ga je naprosto izgubila? U oba slučaja, izgubila je njihovog asa iz rukava,

Nastavila je kružiti, nadajući se da će nabasati na Hingea. Odustala je nakon deset minuta besplodne vožnje. Počela je tražiti telefon. Tamne su je ulice vodile

natrag prema obali. Prošla je mimo bara, i blok ispred njega, ugledala telefonsku govornicu na suprotnoj strani ulice.

Zaustavila se, prekopala kroz pretrpanu torbicu, pronašla novčić, ubacila ključeve od kola vi torbicu i pretrčala preko ulice do govornice.

Telefonistu je trebala vječnost da se javi. — Bungalov šesnaest, molim — kazala je. — Hvala. Zazvonio je nekoliko puta, no odgovora nije bilo. Zadrndala je vilicom i

ponovno dobila telefonista. — Molim vas, željela bih ostaviti još jednu poruku. — Govorite. Farovi su skrenuli u zamračenu ulicu dva ulična bloka dalje, no ona im je

bila okrenuta leđima. — Za šesnaesticu. Poruka glasi: »Izgubila prtljagu. Vraćam se u hotel.« — Imate gadnu zabavu s tom prtljagom — kazao je telefonist. — Možda bi

naš upravitelj mogao biti od kakve pomoći. Automobil joj se polako primicao niz ulicu.

— Ah, mislim da su se iz zračne kompanije pobri... Okrenula se i ugledala automobil, niti blok daleko. Crveni datsun. Hingeovo se mršavo lice pokazalo iza volana.

— ... nuli o tome. Mnogo vam hvala. Zbogom. Objesila je slušalicu, no bilo je prekasno da prijeđe ulicu. Bio je već gotovo

ovdje. Bio je tako blizu da je mogla vidjeti njegove hladne, gušterske oči kako je promatraju kroz otvoren prozor.

Skinula je cipele i potrčala. Trčala je brže no što je ikad u životu trčala. Mogla bi bez pol frke pobijediti na olimpijadi, tako je brzo trčala. Bježala je što dalje od ulice, kroz dugački uski prolaz, prema plaži.

Hinge je zakočio i iskočio iz automobila. Eliza je trčala duž plaže sve dok nije izgubila dah i dok je noge nisu

zaboljele, dok napokon nije pala rukama i koljenima u pijesak. Brzo se okrenula i pogledala natrag očekujući da će vidjeti Hingea. No plaža se protezala iza nje, siva u mjesečini i prazna.

Ogledala se svuda uokolo. Ničega. Iznad njene glave zlosutni su oblaci počeli proganjati mjesec i munje su

sijevnule iznad horizonta. Prekrasno. Sad će još početi i kišiti. Sjedila je nekoliko trenutaka da povrati dah, a zatim pošla do drvoreda što je

tekao uz rub mora i, posluživši se njime kao zaklonom, krenula oprezno natrag prema automobilu.

No Hinge je odlučio da ne krene za djevojkom. Za to nije bilo dovoljno vremena. Promatrao ju je kako sumanuto bježi u tamu i mislio: Tko je ona? U čemu je, do đavola, njen problem? Postoji li nešto u vezi ovoga o čemu ja ne znam? Ili je ona naprosto nekakva smicalica?

Zaustavio se pokraj njena automobila i pogledao unutra. U pretincu za rukavice pronašao je ugovor o iznajmljivanju.

Eliza Gunn. Odsjela u Hali Moon Bay Clubu, bungalov 16. Vratio je ugovor i zalupio poklopcem pretinca. Smiješeći se vratio u svoja kola i odvezao se. Imao je obaviti druge stvari.

Bit će vremena da se pozabavi djevojkom pošto završi s Lavanderom. Kad je Eliza stigla do ulice, ova je bila prazna. Ni traga od crvenog datsuna.

Oklijevala je nekoliko minuta, krijući se u tami grmlja i drveća kraj ceste, prikupljajući živce prije negoli je pretrčala preko ulice i uskočila u automobil.

Osjećala je da ima sreću kad je pokrenula kola i zavezla natrag prema hotelu. Čitav dan nije govorila ni s O'Harom ni s Čarobnjakom. Možda su, pomislila je, presreli Lavandera, i možda je sve u redu.

XX

Bio je mrak kad je Lavander ušetao na Trelawney Square, no mogla je isto

tako biti i sredina dana. Svi su lokali bili otvoreni a mjestom je vladala karnevalska atmosfera.

Našao se nasuprot slastičarnice i ušao u prodavaonicu suvenira. Zalazeći joj u dubinu izabrao je nekoliko stvarčica, promatrajući u međuvremenu trg. Potom je izašao kroz stražnja vrata, obišao blok ostajući u sjenama, i dobro promotrio ulicu.

Derek Frazer, čovjek kojeg su mu opisali preko telefona, sjedio je pokraj izloga slastičarnice Nelson. Lavander se na trenutak koncentrirao na njega. Frazer je imao onu vrstu oštrih crta koju neke žene smatraju lijepom. Lavander je poznavao taj tip. Tipični korporacijski pikzibner odjeven kod Brooks Brothersa, s nekakvom bezazlenom titulom, potpredsjednik zadužen za ovo ili ono, skriven iza nekakvog sveobuhvatnog naziva koji može prikriti raznovrsno mnoštvo grijeha.

Frazer je srkao kavu i Čitao ofucani kingstonski »Journal«. Dakle, to neće dugo trajati. Lavander se zadovoljno nasmijuljio. Bio je

siguran da ga nitko ne prati. Lavander je imao pravo: Hinge ga nije trebao pratiti. Sve što je trebao učiniti

bilo je da pazi za Frazera. Bio je to stari, ali efikasni trik, prilijepiti se uz vezu umjesto uz metu, trik koji nikad ne bi pao na pamet jednom amateru kakav je bio Lavander.

Frazer je opazio konzultanta iste minute kad je došao na trg i promatrao ga dobrostivo preko ruba novina dok je ovaj izvodio svoju nastranu melodramu. Frazer je pretpostavio da ga i atentator promatra.

Lavander je napokon prešao ulicu i ušao u slastičarnicu. Frazer je podigao pogled, nasmiješio se, podigao prst na obrve i ustao kad je Lavander došao do njegova stola, pružajući mu ruke. Gotovo mu je slomio prste. Izabrao je metodu drugarskog rukovanja, rekao je Lavander samome sebi, shvaćam, shvaćam.

— Haj, ja sam Derek Frazer. Kako je obijestan, pomislio je sitni muškarac. — Lavander, molim. — Dakle, to je zaista čast, velika čast zaista. Ne susreće se čovjek svaki dan

sa živom legendom. Njegov glas, rano odgojen u nekom izobraznom programu za

administrativce da bude bez emocija, autoritativan i pomalo zastrašujući, odnosio

se prema Lavanderu čudno patronizirajuće. Britancu su se i Frazerov izgled i njegovo ponašanje činili ishitreni i neugodni.

Slegnuo je ramenima. — Da, nema nas baš mnogo u tome. A Frazer je mislio: egomanijak. Egomanijak koji lebdi, apsolutni, otkačeni

egomanijak. — Što biste željeli? — upitao je Frazer, pokazujući na konobaricu. — Jaki čaj i nešto slatko. Napoleon, mislim. — Konobarica je kimnula

glavom i otišla. Frazer se nasmiješio i protrljao dlanove. — Dakle, sir, mi... ah, prije svega,

mnogo ste nas zadužili što ste se... što ste uzeli od svog odmora da biste razgovarali s nama.

— Upotrijebili ste zamjenicu u množini, mister Frazer. Hoće li nam se netko pridružiti?

Frazer se popustljivo nasmiješio. — Naravno, govorim u ime kompanije. Siguran sam da znate za nas.

AMRAN. Neka vrsta... ah, novi dečki na dražbi, shvaćate što hoću reći? O tome nema sumnje, pomislio je Lavander, da mi se taj frajer Frazer uopće

ne dopada. Poslali su mu lažnu mušteriju da obavi svoj posao, a to je ono što ga vrijeđa više od ičega. No posao je posao, pa će poslušati što ovaj ima reći. — Da, da, znam sve o AMRAN-u — rekao je nestrpljivo.

— I pretpostavljam da je potvrđen depozit u vašu banku. — Ovdje sam, ili nisam? — Zaista! Dakle, u tom se slučaju u najmanju ruku ne trebamo gnjaviti s

akreditivima moje kompanije. To će nam uštedjeti vremena, shvaćate što mislim? — Vremena imam u izobilju — odgovorio je Lavander nonšalantno.

Konobarica mu je donijela kolača i čaj. Kad je otišla Lavander preko stola pogleda Frazera, kojem su izbuljene oči žmirkale u očekivanju razgovora. — No dobro, što je to što želite? — upitao je.

— Mi smo novi, k'o što sam rekao. Ne pretendiramo da znamo sve odgovore, no zato znamo vas koji ih znate jako mnogo. Zainteresirani smo za savjetnički aranžman.

— Vi već sada imate ozbiljnih problema — kazao je Lavander glasno srčući svoj čaj.

— Oprostite? — Među AMRAN-ovim manje sretnim odlukama je i ona o uključivanju

Hensell Oil Company u vaš konzorcij, sir. Stekli ste bankrotiranog partnera. — Podigao je obrve i nagnuo se prema Frazeru.

— Hmmm? — Mi... ah, pretpostavljam da je ovaj razgovor povjerljiv. — Zaista! — Oprostite — brzo je odgovorio Frazer. — Bit je u tome, sir, trebali smo

njihova tržišta. Oni su u trideset i sedam država. Dvanaest crpilišta, shvaćate što hoću reći?

— U stvari četrdeset i dvije države, pod tri različita korporacijska imena.

Mogli ste pričekati još tri mjeseca i imati Hensella po deset centi za dolar. — Lavander je prezrivo odmahnuo rukom, kao kralj koji otpušta prosjaka.

— Bilo je to jeftinije nego ulaziti u velike investicije, posebno ne u vrijeme kad su stvari pomalo ...

— Niste proučili podatke. Uzeli ste problematičnu kompaniju kao ravnopravnog partnera u vrijeme kad je tržište prilično nestabilno.

— Izgubili bismo ih. Ščepao bi ih netko drugi. — Ne kao ravnopravnog partnera. Kao podružnicu, možda. Frazer se

naslonio. — Tu je i pitanje imovine, posebno Hensellovih dionica. — Što ste namijenili za razvoj? Frazer je oklijevao. Činilo se kao da razmišlja da li da odgovori na to pitanje

ili ne. Lavander se nasmijao. — Biste li željeli da ja kažem vama, hmmm? —Tri stotine milijuna —odgovorio je Frazer gotovo šaptom. — Još jedan potez o kojem bi se dalo raspravljati. Preko polovice tih dionica

pripada Montana Stripu. Polje je eratsko, sir. Dobro ga znam. Gotovo pola milijuna hektara, a bez ikakve zakonitosti.

Izbušit ćete tucet suhih bušotina za svaku živu, a kao priđe, kapacitet će vam biti nizak. Procijenio bih na ne više od... dvadeset do dvadeset dva barela po danu i po izvoru. — Odmahnuo je glavom. — Bilo bi vam bolje da novac za razvoj potrošite na Aljasku ili Sjeverno more.

— Prenapučeno — odgovorio je Frazer. — Naše ostale kompanije imaju sredstava...

Lavander ga je ponovno presjekao. — Naravno, vaše su ostale četiri kompanije zdrave. American Petroleum će

iskazati rast profita od petsto pedeset postotaka u odnosu na prošlu godinu. Sunset Oil će skočiti za najmanje četiri stotine postotaka. Jako lijepo. Jako lijepo da su Amerikanci takve ovce. Vratit će im se to kroz nos, za koji čas. Pitanje je, kako će to dugo potrajati?

— Dovoljno dugo da dade najmasnije dividende u povijesti — odgovorio je Frazer.

— A ako vas Srednji istok odsiječe? — Ja... uh, mi to ne predviđamo bar za neko vrijeme. — Dogodit će se. Uskoro i naglo. — Mislim, preći ćemo i preko tog ponora ... — Činjenica je, imate vrlo sigurne rezerve. Ja to znam i vi to znate. Sve

naftne kompanije znaju. Spremljene negdje po strani. Budimo do kraja otvoreni, hoćemo li? Vaša kompanija sjedi na najmanje — čekaj... dvadeset milijuna tona provjerenih rezervi?

— To je povjerljiva informacija, mister Lavander ... — Koju je vaša kompanija objavila u godišnjem izvještaju pred manje od

dva mjeseca. Zaista povjerljivo! Predlažem vam da budemo otvoreni. U stvari su bliže šezdeset milijuna, ha?

Frazer je bio istinski začuđen bogatstvom Lavanderova znanja.

— Vidite, stari moj — rekao je Lavander — nije me briga, i vi to znate, što kažete tim jadnim budalama u Kongresu ili raji s američkih ulica. Ali molim vas, nemojte mene driblati, ha? U stvari vi sjedite na dvjesto do dvjesto pedeset milijuna tona nedeklariranih rezervi, je li da da? Sve naftne kompanije imaju daleko više rezervi no što to priznaju. Kako biste inače mogli utvrđivati cijene, eh?

— Svi to rade — rekao je Frazer. — Naravno, naravno, ali brojevi! Bože moj, brojevi! Izazvati nestašicu kad

imate višak. Prije ili kasnije netko će izložiti prljavo rublje čitavog tog gnusnog posla.

— Mi smo jedva u poziciji da možemo preuzeti vodstvo u velikom pospremanju.

Lavander je zurio u slikoviti gradski trg. — Kad se to dogodi — glasno je razmišljao — ljudi će biti po zatvorima,

političke će karijere biti uništene, to može ići sve gore do Kabineta, znate. U usporedbi s tim vaš će Watergate i Abscam izgledati nevino poput dana u Disneylandu.

— To se neće dogoditi. — Amerikanci su poniženi Watergateom i Abscamom — kazao je Lavander.

— Pobjesnit će kad otkriju kako su ih gadno iskorištavale naftne kompanije. Predložio bih vam da upotrijebite malo zdravog razuma. Tu je mnogo novaca koji se može zaraditi. Nema potrebe da kršite zakon.

— Ako se to dogodi — odgovorio je Frazer — sjekira će pasti na sve druge prije no što padne na nas. Mi smo novi.

— Najslabiji uvijek prvi stradaju. Prirodni zakon. Vi ste novi, vi imate problema. Istražitelji će naoštriti zube na vama, novim momcima. Hijene će najprije pojesti vas, a onda će veliki konkurenti postati veliki pokajnici, pa će reći: »Oh, oprostite, pogriješili smo u računu«, političari će, koje drže u džepu, reći: »Sram vas bilo, sram«, oglobiti ih s nekoliko stotina tisuća dolara i oprostiti im u interesu privrede. Kakvu će korist od toga imati; AMRAN? Već bi ga upropastili.

— Zloguko gledište, moram kazati. — Realistično. Scenarij je već napisan. — Nadajmo se da ste ovaj put u krivu. — Ja imam ugled, Frazer. Nikad se nisam vezao, ni na koji način, ni s čim

nedoličnim. Ja mogu pomoći AMRAN-u, no samo ako pristanete da me slušate i prihvatite moje savjete. Cijena je tisuću dolara na dan. Trideset dana plativo unaprijed. Ako odemo preko toga, plaćate unaprijed slijedećih trideset dana. I zadržavam pravo da izađem u bilo kojem trenutku ako osjetim da bi me vaše odluke mogle dovesti u pogibelj. To je moja standardna ponuda, uzmite ili ostavite.

— Dakle, naravno, ja ću proći kroz to s upravom i... — Danas je petak, Frazer. U ponedjeljak očekujem vaš odgovor. Da velimo

opet popodne? Možete mi poslati poruku na »Gulf Star«. — To je ponešto kratko, a što s... Lavanderovo se lice naoblačilo. Postojao je nestrpljiv. Presjekao je Frazera. — U ovom trenutku Hensellova je proizvodnja u Sjedinjenim Državama oko

dvadeset tisuća barela na dan. Kompanijine su se rezerve spustile — naravno,

nagađam — na šezdeset milijuna sto šezdeset litarskih barela. Jedan je od razloga što je Hensell počeo tonuti bio taj što su kupovali šezdeset posto svoje sirove nafte na Srednjem istoku. Po premijskim cijenama. Ha?

Frazer je preko stola buljio u Lavandera. Vrat mu se zacrvenio pod ušima. Lavander nije popustio pritisak. — Stvar je u tome, mister Frazer, da je AMRAN kupio Hensell dopisnom

metodom. Kupili ste mačka — zaustavio se i nasmijao — a da niste ni zavirili u vreću.

Nesnosni jebivjetar, pomislio je Frazer. Ali je smirio živce. Njegov je posao bio da sebi smiruje živce. — Što će se dogoditi, stari moj, to je da će AMRAN morati zagrabiti u svoj

vlastiti naftni kapital, da tako kažemo. Posegnuti u rezerve ostalih članova konzorcija, da bi se smanjile Hensellove srednjoistočne isporuke. A tada ste, sir, na opasnom terenu, jer morate objasniti odakle vam naftne rezerve za koje se pretpostavlja da ih nemate. Mafija ima isti problem kad pokušava oprati svoj novac. Vi čete morati oprati svoju naftu. — Ponovno se zasmijuljio, i zatim dodao:

— Dovoljno besplatnih savjeta za jedan dan. Ljutnja je Frazera pekla duboko u želucu, no morao je nastaviti igrati igru. — I što biste, dakle, savjetovali? — Savjetovao bih vam da me zadržite kako bih vas držao podalje od dreka i

raščistio sav taj svinjac. Frazer je zurio u nj preko vrha svoje šalice za kavu. — Zbog toga i jeste ovdje — kazao je polako, nakon stanke od nekoliko

sekundi. Lavander je podigao obrve. Spustio je pogled u svoju čajnu šalicu. — Vidim — hmm ... vidim poruku, i ta poruka veli: »Frazer nema ovlaštenja

da preuzme obaveze«. Je li to točno? — Moj je posao naprosto otvaranje pregovora. Mi znamo po vašoj reputaciji

da nam možete pomoći. Pitanje je, možemo li vas sebi dopustiti? — Zrno soli u oceanu. Naravno da me možete sebi dopustiti. Ja vam mogu

pomoći. Lopta je na vašem terenu. Obavijestite me. — Počeo je ustajati. Tada je Frazer kazao: — Ah, možda imamo još neku sitnicu u torbi. Frazer je izvadio politrenu

bočicu iz torbe i stavio je na stol. Sadržavala je pijesak, pijesak bijel poput šećera no išaran nekakvom crnom tvari. Frazer ju je podigao i protresao, zatim pogledao Lavandera i nasmiješio se. Pružio mu je posudu i rekao:

— Čuo sam da možete pogledati jezgru bušotine, probati joj okus i odrediti, unutar dva ulična bloka, s koje je strane svijeta došla i kako bi bogat mogao biti naftonosni sloj.

Lavander nije mogao prikriti svoju radoznalost. Ipak nije dodirnuo staklenku.

— Kad zaključimo posao, Frazer. Okej, pomislio je Frazer, on je šašavi stari tukac. Šašavomudar. Igra igru.

Daje mi tobože korak fore. Frazer je bio zainteresiraniji za rezultate.

— Ovlašten sam da vas angažiram na minimum šezdeset dana — kazao je. — Imat ćemo šezdeset tisuća, u zlatu, na bilo kojem računu koji želite. U ponedjeljak ujutro, kad se otvore banke. — Nasmiješio se i ponovno lagano pretresao staklenku. — Je li vam stalo da vidite naš glavni adut?

Lavander ju je pogledao očima koje su se sjajile. Ipak se još nije pokrenuo da je uzme. Bio je zahvaćen unutrašnjom borbom između radoznalosti i poslovnosti. — Bit ću na putu iduća dva tjedna ili tako nekako — odgovorio je. — Hoće li zbog toga biti problema?

— Ni u kom slučaju, sir. Voljeli bismo da budete u Houstonu do prvog u mjesecu.

— Onda je to prihvatljivo — kazao je. — Ah... mogu li? — Naravno — kazao je Frazer. Progutao je mamac, rekao je u sebi. Uskoro

ćemo znati. Lavander je uzeo staklenku i podigao je kao da je rijetki dijamant.

Rasprostro je papirnatu salvetu po stolu i zagladio je rukama. Tad je otvorio posudu, istresao iz nje nekoliko grama pijeska na ubrus, i ponovno je začepio. Uzeo je ubrus među dlanove, savivši ga u žlijeb, i protresao pijesak uokolo, pažljivo ga promatrajući. Potom je vratio salvetu na stol, izvadio urarsku lupu, i razdvojivši zrnca drškom žličice, počeo ih koncentrirano razgledavati. Zamočio je jezik u pijesak, kušajući ga kao što bi vinski konobar degustirao bocu iz rodne godine.

Frazer ga je promatrao sa zanimanjem. Na trenutak su nestale i ekscentričnosti i sarkazam, zamijenio ih je profesionalac u poslu. Lavander je zgrnuo nešto malo pijeska i pustio ga da mu prptječe između prstiju, natrag na ubrus.

Usnice su mu se tresle poput usnica kljenutog starca: — Polu-tropska ili tropska. Ne Afrika ... da vidimo, da vidimo... Srednji

istok? Ne, kriva boja. Nije dovoljno grub ... hmm ... malo prefin za Meksiko. Ili Kaliforniju ... hmm.

Zaustavio se naglo, zapiljio se u Frazera djelić sekunde i potom, jednako brzo, vratio pogled.

Na tragu je, pomislio je Frazer. A sad da vidimo što će dalje učiniti. Lavander je napravio lijevak od ubrusa, nasuo pijesak natrag u staklenku i

dao Frazeru. — Još bih malo čaja — rekao je. Kako se Frazer okrenuo da bi dozvao

konobaricu, Lavander je savio salvetu, zajedno s dva ili tri grama pijeska u njoj, i turnuo je u džep. Frazer se pretvarao kao da to nije opazio; umjesto toga je rekao: — Dakle, da vidimo koliko vrijedite!

Lavander je djelovao oprezno. — Centralni Pacifik — rekao je — negdje sjeverno od Novog Zelanda.

Možda negdje duž Tongoanske brazde. — Upravo sam se suglasio da vam isplatim šezdeset tisuća dolara kao

honorar za dvomjesečni posao, sir — kazao je Frazer. — A prva stvar koju ste učinili, to je da mi pričate pizdarije.

— Kako, molim?

Sad je Frazer bio taj koji je preuzeo ofenzivu. — Vi znate da jezgra nije došla niotkud iz blizine Novog Zelanda.

— Zašto onda pitate? — Pretpostavlja se da vam je to udarna stvar. —Testirate me? — Zašto ne? Sve što znam, to je vaša reputacija. A to sam znao i prije no što

sam došao ovamo. A što je s kvalitetom uzorka? — Vi znate kakva je kvaliteta, Frazer. Frazer je kimnuo veoma polako. — Baratam s aproksimacijama. Nagađanja — kazao je Lavander.— Da bih

bio točan, trebalo bi mi neko vrijeme u laboratoriju. — Sve mi to imamo — odgovorio je Frazer. — Želio sam samo da znate da

smo imali valjanog razloga da sklopimo taj posao s Hensellom. — To je s Hensellovog terena? — upitao je Lavander iznenađeno. — To nije bilo u paketu kao dio njihovog vlasništva, Hensell je stekao ta

polja zbog drugih razloga. Naši su inženjeri gotovo nabasali na to, testirajući jezgre u potrazi za nečim drugim.

— Shvaćam. — Osjećamo da smo naišli na nešto, shvaćate što hoću reći? Nitko drugi nije

čak ni svjestan da bi u tom području moglo biti nafte. Lavander je izgubio kontrolu nad sastankom, privremeno. Sad je bilo

vrijeme da ponovno preuzme loptu. — U krivu ste — rekao je odsječno, i ostavio repliku da visi, radi efekta. — U krivu? — Gdje je to polje, grubo govoreći? — upitao je Lavander tiho, gotovo

šaptom. Frazer se nagnuo preko stola. — Sjeverno od Mikronezije, grubo govoreći. Lavanderov je ego počeo posrtati, njegova je potreba da vrati Frazera na

njegovo mjesto i stekne kontrolu nad sastankom postala opsesivna. — Postoji polje... ah, sjeverozapadno odanle. Vrlo visoka kvaliteta, upravo

kao vaša. — Nemoguće. — Rekao sam vam ono što jest — odgovorio je Lavander, ježeći se na

pomisao da bi njegovu riječ mogli dovesti u pitanje. — Imali smo fotografsko zračno izviđanje, uz vrlo visoko razlučivanje, a

čitavo je područje, pet tisuća kilometara, bilo skanirano iz satelita. Ništa između nas i Japana.

— Ja vam velim, postoji ležište... ne nekakva jezgra — ležište! — Gdje? — Između vas i... Japana. Može čak biti dio istih slojeva. Dakle tu smo,

pomislio je Frazer — on je to uistinu izgovorio. Njegov je ego veći od diskrecije, što je fatalna osobna mana.

— Čujte, — kazao je Frazer — uvjerili ste me. Idem noćas za Meksiko, sastanak sa ženom. Pobrinut ću se za vaš posao u ponedjeljak ujutro, i vidim vas u Houstonu prvoga. Naš ured, devet prije podne?

— Izvrsno, volim rano početi — složio se Lavander, i tada: — Oh! Račun! — Ja ću to srediti — inzistirao je Frazer i dozvao konobaricu. Lavander je kazao zbogom i otapao iz slastičarnice. Kad je Frazer platio

račun, pokupio je svoje novine, izašao van, razderao ih na pola i bacio u kantu za smeće.

* * *

Hinge je imao manje od sata da isplanira Lavanderovu eliminaciju. Napustio

je Elizin automobil i odvezao svoj datsun do tamne strane ulice tik do trga, gdje je parkirao i izvadio malu torbu iz prtljažnika. Unutra je bila puhalica u obliku cigare, potkožna igla, mala fijala žive i dvosjekli nož u toku za ruku. Nož je imao dvadeset centimetara dugačku oštricu i bio nabrušen s obadvije strane.

Lijepo. Jednostavan alat za jednostavan posao. Po svoj prilici neće mu trebati pištolj

za izbacivanje strelica. I bez pištolja. Nošenje pištolja na Jamaiki može biti zazivanje nevolje. Osim

toga, ovaj posao ne zahtijeva tanad. Pritegao je ukoričeni nož za lijevu podlakticu. Zatim je nasuo tri kapi žive u

otvor injekcije, umetnuo iglu u cigaru-puhalicu i stavio je u džep kožulje. Brzo i čisto, pomislio je. Ništa komplicirano. Udari i bježi. Lavander bi

trebao biti lagana meta. Sad još samo da nađe mjesto. Njegove su informacije o meti bile oskudne i od male vrijednosti, no ipak je

znao da u normalnim prilikama Lavander radije šeće nego uzima taksi, napose kad je riječ o kratkim udaljenostima.

Hinge je užurbano izmjerio udaljenost od trga do gata, propješačivši najprije najočigledniju rutu, krećući se od trga i četiri bloka niz glavnu ulicu, a zatim na zapad još dva. Stigao je na gat za sedam minuta. Slijedećih je četrdeset minuta slijedio različite putove do trga, smišljajući različite kombinacije koje bi Lavander mogao izabrati ako se odluči poći prečicom. Bilo je samo nekoliko putova kojima je mogao proći. Najneugodnije bi za Hingea bilo ako bi se držao glavne ulice. Ta je bila prilično dobro osvijetljena i na njoj je bilo mnogo prometa. Druge su ga vodile niz dugačke uske postrane ulice što su prolazile kroz skladišni kvart.

U vrijeme kad je Lavander stigao do slastičarnice, Hinge je već čekao s druge strane trga. Promatrao je mini-dramu kako se razvija u lokalu. Imao je prednost pred Lavanderom. Ovaj je morao prijeći trg na povratku do broda, pa je Hinge, koji je bio između Lavandera i broda, imao dobru početnu prednost kad je savjetnik krenuo.

Hinge se najprije koncentrirao na Frazera. Vidio ga je kako napušta lokal, dere novine na pola i baca ih u košaru za otpatke. Tom je jednostavnom kretnjom Frazer odobrio Lavanderovu smrt. Hinge se počeo šuljati za plijenom.

Lavander je zaustavio nekog domoroca i upitao ga za smjer. Hinge je promatrao toga čovjeka kako najprije pokazuje put niz glavnu ulicu, zamahajući rukom u luku nalijevo, i kako zatim pokazuje dolje, prstom ravno kroz skladišta.

Lavander je odlučio poći prečicom.

Hinge je bio ponesen. Požurio je dva bloka niz glavnu ulicu i presjekao zapadno do kraja jednog od dugačkih prolaza. I tu je čekao.

S Lavandera je tekao znoj u trenutku kad je stigao do Talisman Waya, uskog, pokaldrmljenog prolaza, jedva dovoljno širokog da se u njemu dvoje ljudi mimoiđe bez muke, sa ožbukanim zidovima skladišta što su se dizali s obadvije strane, odsjecajući ga i od ono malo svjetla što ga je bilo. No Lavander je mogao vidjeti svjetla gata na drugome kraju. Krenuo je prema dolje. Grmljavina je protutnjala iznad glava a nit munje na sekundu osvijetlila prolaz.

Spustio se možda na pola puta niz tu stazu što je nalikovala tunelu, kad se na njenom drugom kraju pojavio nekakav čovjek i pošao prema njemu. Lavander je osjetio trenutačnu paniku. No u sumračnom je osvjetljenju kraja ulice vidio da je čovjek odjeven u odijelo i da je bijelac, i tako je pretpostavio da je turist. Ipak je ubrzao korak. Čovjek je zviždukao idući prema njemu.

Kad su se primakli bliže, čovjek je prekinuo zviždukanje i upitao dobrodušno:

— Hej, draškane, jesmo za jednu malu ginju? Najbolju na Jamaiki. Lavander se, s licem koje je gorjelo od negodovanja, Ijutito okrenuo i

podigao pogled. — Ne zanimaju me vaše ušljive... Nikad nije dovršio rečenicu. Kad ju je započeo postao je svjestan

zamućenog pokreta, iznenadnog gorućeg osjećaja u vratu, i činilo mu se da mu glas gasne i da mu se taj čovjek smješka, mogao je vidjeti grube rubove njegova lica, osvijetljenog svjetlima s gata što su se prosipala u ulicu, i čovjek je držao nešto ispred Lavanderovih očiju i ovaj je imao muke da ih fokusira, i tada je vidio što je to, stilet, čija je tanka oštrica bila zamrljana razbrizgotinama krvi, i tada se on izgubio a on je osjetio kako ga nešto; vuče za kaputić odijela i zatim za stražnji džep hlača, a taj čovjek mu je vijugao nečim drugim ispred lica, a to je bila njegova lisnica, i Lavander se osjećao kao da je u snu, i nije više osjećao noge i plutao je i tada je osjetio okus soli i goniči mu je osjećaj u grkljanu prerastao u oganj. Pogledao je dolje, vidio zapjenjenu, grimiznu mrlju niz prsa svog bijelog odijela, tada je vidio još grimiza kako pljuska prema dolje, i shvatio je da je to njegova vlastita krv i otvorio usta da krikne no dušnik je bio ispunjen krvlju i on ga je zgrabio i prst mu je kliznuo u prorez na grkljanu.

Tlo se počelo magliti, okretati se sve dalje od njega. Mogao je vidjeti svoja stopala kako se miču jedno pred drugo, no u njima

nije bilo nikakva osjeta. Nešto ga je pogodilo u koljena, i prošlo je nekoliko trenutaka prije no što je

shvatio da je pao. Lavander je počeo puzati prema svjetlima, pokušavajući kliknuti, privući

pažnju, no nije bilo nikoga da ga čuje i tada je osjetio ugao zgrade i uspuzao na pločnik i podigao pogled i vidio lice žene i ona je otvorila usta i činilo se da vrišti, samo što on nije mogao ništa čuti. Pokušao je progovoriti, no zubi su mu počeli lupati i na trenutak su mu tijelo rastrzavali grčevi i onda su ga zaboljela leđa i on je pao licem na King Street i umro.

Na aerodromu se Frazer čekirao i potvrdio rezervaciju. Tada je prešao preko

terminala i zastao kraj javnih telefona. Stajao je tu deset minuta, kad je zazvonio prvi telefon u nizu. Smjesta je digao slušalicu.

— Ovdje mister Jackson — rekao je. — Avery Jackson? — Da, tako je. Hladni je, ravnomjerni glas s druge strane kazao: — Paket je isporučen. — Ima li problema? — upitao je Frazer. — Ništa o čemu se ne mogu pobrinuti. — Mnogo vam hvala. Frazer je objesio slušalicu, smješkajući se zadovoljno dok je napuštao

kabinu. Deset minuta kasnije najavili su njegov avion. Kupio je na kiosku primjerak »Paris-Matcha« i talijansko izdanje

»Playboya« a zatim se ukrcao.

* * * Hinge je objesio slušalicu i vratio se do svog automobila. Tutnjava se

grmljavine polako valjala nebom, a tamni su oblaci strujali kraj lica punoga mjeseca. Munje su bljeskale među njima, i Hinge je osjetio prve kolebljive kapljice kiše. Nije mario za njih. Nalazio se nekoliko stotina metara od ulaza u Half Moon Bay Club. Zavezao je do palmama obrubljenog ulaza i parkirao automobil u sjeni, a zatim je, pogrbivši leđa pred kišnim kapima što su ga počele šibati, požurio dolje prema plaži. Stajao je dobrano podalje od oceana dok je proučavao položaj razvučenog hotela na plaži, upravo je pobjegao od jednog velikog vala.

Plaža se u zamahu protegla u obliku širokog polumjeseca, od zdepastog dvokatnog hotela na jednoj strani pa sve do daljeg kraja gdje ju je kameni lukobran dijelio od plaže Holiday Inna. Recepcija je bila pripojena glavnoj zgradi ali se nalazila na otvorenom, pod krovom od daščica pokrivenih palminim lišćem. Kraj nje je bio bar na otvorenom i restoran iz kojega se otvarao pogled na zaljev. Ljudi su se sklanjali pod nadstrešnicu dok je kalipso-orkestar, navikao na iznenadne pljuskove, nastavljao svirati u restoranu, proizvodeći čeličnu glazbu koja je odjekivala preko čitavog zaljeva.

Bungalovi su započinjali upravo iza restorana i protezali se uokolo sve do lukobrana. Bili su izgrađeni petnaestak metara od ruba vode, ožbukane kućice, od kojih je većina bila u mraku. Prebrojao ih je. Osamnaest sve u svemu. Svjetlo je blistalo iz posljednja tri u redu. Unatoč oluji koja se približavala, more je bilo mirno, spavajući lijeno uz obalu.

Počelo je jače kišiti dok je slijedio plažu prema bungalovu 16. XXI

O'Hara i Čarobnjak prispjeli su u Elizin bungalov dvije minute nakon nje.

Mucala je opisujući svoj susret s Hingeom, i strah joj je još uvijek bio u očima. — Imaš sreće — kazao je O'Hara. — Vjerojatno nije imao vremena da te

progoni. — Eliza je odmahnula glavom. — Ponašali smo se kao hrpa amatera sve ovo vrijeme.

— Ja sam amater — odgovorila je Eliza. — Ako... — Nikoga ne treba kriviti — kazao je Čarobnjak. — Da, da — odgovorio je O'Hara — utapkali smo u škripac. Najbolja stvar

koju možemo učiniti, to je da idemo dalje. Žive proljetne boje bungalova, žuto-zelene tiskane presvlake, vaza sa

svježini cvijećem na komodi i svježe voće na noćnim ormarićima, sve im to nije popravilo raspoloženje. Sjedili su turobno mozgajući o svojim mogućnostima.

— Možda možemo pozvati policiju, oni u najmanju ruku mogu raspisati tjeralicu za Lavanderom i Hingeom — predložila je Eliza.

— Ovo nije Bronx — odgovorio je O'Hara. — Sumnjam da imaju i deset murjaka na ovom kraju otoka.

— Kakva zbrka — kazala je Eliza, iskreno zabrinuta za Lavanderovu sreću odnosno nedostatak iste.

Čarobnjak se počešao po neobrijanoj bradi. — Dakle — reče — vi mislite da je to gadno, no kako bi vam se dopalo da ste se našli usred tuče između šest vozača kamiona i četrnaest kepeca, u Sopertonu, Georgia, u Waffle Houseu u jedan sat u noći?

— Kako! — uskliknula je Eliza i zahihotala. — To je bilo prije deset godina. Bio sam dolje na vrh đoke i svirao parne

orgulje u nekakvom malom napol prcnutom cirkusu, i taj je otišao na bubanj u Texarkani, i sad smo tu bili, izbačeni na obalu, u sredini ničega. I tako ja skupim četrnaest kepeca i napravim košarkaški tim. Mislio sam da će to biti prava novina, oni kako jašu jedan drugom na leđima da bi ubacili u koš, i provlače se između protivničkih nogu, mislim, takvi štosovi. Samo što je ispalo da je to vic u jednom stihu, kesan otprilike polovicu prve četvrtine, nakon čega je publika počela bacati kutije s kokicama na nas. I tako smo se zalijepili u Daltonu-jebemti-Georgia, sa svim utakmicama otkazanim, tako smo švorc bili da smo trljali novčiće s bizonima u nadi da će se spariti.

Očajno. I tada, jeben bio ako nisam otkrio da te male ovce znaju pjevati! Stari, mogli

su to izdreljati kao anđeli. Četrnaestodjelna harmonija. I tako promijenimo ime od Mali veliki ljudi Mikea Rothschilda u Isus Rothschild i evanđeoski kepeci, i vidi vraga, svi su nas voljeli. Sređivali smo državne velesajme, sviruckanja na dobrotvornim predstavama, vjerske zborove. Crnci su nas voljeli. Klinci su nas voljeli. Kmeti bi nam dolazili s familijama i kantama punim voća da tankaju viski i religiju. Mili Isuse, spašavali smo duše i osiguravali dohodak. Aleluja, kakvo ljeto!

— Čarobnjače, o čemu to do đavola pričaš? — upitao je O'Hara. — Sad će doći poanta, samo se drži uz mene. Jedne smo se noći uvukli u

Soperton, Georgia, koji je velik otprilike kao mušja guzica, a bio je možda jedan sat u noći, i kako smo prošli kraj te Waffle House, koja je bila otvorena, tako se svi naslažemo unutra na kavu. Bilo je ondje možda tucet ili tako nešto, kamiondžija unutra, pravili đumbus, i jedna stvar vuče drugu, i postalo je malo gadno, što s kepecima, štosovima o njima i tim sranjem, i tako Herman Heartfinder, koji je bio

neka vrst govornika za sve te male momke — i koji je uz to imao i vrlo gadnu narav — on kaže u ime njih da se smire s tim štosovima o kepecima. A onda onaj jedan šofer veli Hermanu: »Hej, ćepac, da ti je pimpač dva puta veći od ustiju, još

bi uvijek morao s dva prsta šetati kožicu«, a Herman se samo uspravio, sa svih svojih sto i sedam centimetara, i dao se u opticaj s jednim od onih staromodnih šećernica, onih što teže oko dvije tone. Pljas, ravno glavi sa strane. Sasvim izne-nada, evo nas u vremenu Johna Waynea. Kamiondžije i kepeci, i svi ubijaju govno jedni u drugima, i pritom slučajno rastepavaju Soperton, Georgia, Waffle House, dok su pri tom poslu.

I baš tada sam pomislio da Soperton, Georgia, nije mjesto na kojem bi trebalo biti, pogotovo ako si židovski klavirist sa šest prstiju, i makro četrnaestorici kepeca koji upravo započinju kavgu. I tako sam naprosto odšetao iz toga, sve dolje do autobusne stanice Trailwaysa, gdje sam čekao otprilike jedan sat, slušajući policijska i ambulantna kola, sve dok nije došao autobus, i tada sam krenuo prema jugu, i sišao kad nam je istekla cesta u Key Westu.

Zaustavio se, nasmiješio prilično kraljevski, i dodao: — I to je poanta. — Što je poanta? — upitala je Eliza. — Poanta je da ovo nije mjesto na kojem bismo upravo sada trebali biti. — Amen — kazao je O'Hara. — No Lavander bi još mogao biti živ. Kad bi policija imala opis Lavandera i

Hingea... — Ne bi se mlitavo posrali — rekao je Čarobnjak. — Lavander je dobio svoje — kazao je O'Hara. — U ovom trenutku Hinge

je vjerojatno na putu natrag u Tucson ili već odakle jest, i sve što smo dobili to je Lavanderova mala crna knjižica puna frfljotina.

* * *

Vani se Hinge pripio uz bungalov da bi izbjegao udarce kiše. Bio je

zahvalan oluji jer mu je priskrbila izvrsnu zvučnu kulisu. Kišne su kapi, mlateći po palminom lišću i paprati, zvučale poput bubnjeva praćenih timpanima grmljavine. Primakao se prozoru koliko god je bilo moguće, ostajući tik izvan njegova kruga svjetla, no ipak dovoljno blizu da bi kroz otvoreno okno čuo konverzaciju.

Moj Bože, pomislio je, znaju mi ime i znaju za Lavandera! I što je to o Lavanderovoj knjižici?

I tko su, do đavola, napokon ti ljudi? To ne mijenja ništa na stvari. Hinge je odlučio vrlo brzo da će morati ubiti

sve troje. Pitanje je bilo samo kada i kako. Zaključio je da svatko od njih ima bungalov, sudeći prema svjetlima u posljednja tri. Pričekat će dok svatko ne bude u svojoj sobi i srediti ih jednog po jednog.

Pjesma. Nastavio je prisluškivati.

* * *

— Mislim da će nam knjiga nešto dati — kazao je Čarobnjak. — Sve što

trebamo učiniti, to je razriješiti Lavanderovu šifru. — Samo to — odgovorila je Eliza. — Nosio je knjižicu sobom. Očito je sve vrijeme u nju unosio bilješke, pa je

dakle morao zapamtiti šifru. A ako ju je mogao zapamtiti, ja je mogu razriješiti. A ako ja ne mogu, Izzie sasvim sigurno može. — Ustao je da ode. — Kad je pilot rekao da ćemo se sastati na aerodromu?

— Pet i trideset — odgovorio je O'Hara. — Ja ću vas sve probuditi — kazao je i otišao, klisnuvši kroz kišu do svog

bungalova, posljednjeg u nizu. O'Hara se skutrio duboko u jednom od žuto-zelenih naslonjača i rekao: — Ja ću prespavati u stolici. — Sa mnom će sve biti u redu — odgovorila je Eliza. — Noćas smo već jednom potcijenili Hingea. Osjećat ću se bolje budem li

ovdje. Napolju je zatutnjala grmljavina i u blizini je prasnuo grom. — Radije se pripazi, O'Hara, podložna sam pogrešnim dojmovima,

naposljetku ipak mislim da imaš srce. — Što sad to znači? — Sve do sada, bio si robot. — Robot! — Da, upravo tako, robot. — Pa, ne osjećam se kao jedan od njih — odgovorio je gledajući je kroz

napola zatvorene oči. O'Hara je već izbacio Lavanderov slučaj iz svijesti. Uprskali su stvar. I dosta

o tome. Sad se koncentrirao na svog konkurenta na drugoj strani sobe, jer je još i sad razmišljao o njoj na taj način. Sto pedeset visoka, majstor posla i opasno naivna.

To je bio profesionalni pogled na stvari. što se tiče osobne strane, druge su mu stvari nahrupile u svijest. Bila je zgodnija od one koje se sjećao s njihova kratkog susreta u Japanu, a kad se pojavila na Sv. Luciferu bio je isuviše zaprepašten da bi na nju obratio bilo kakvu pažnju. Njezina se majušnost naprosto pribrajala privlačnosti. Kuštrava gagatno crna kosa, kratko šišana i sa zavijenim pramenovima što joj proviruju oko vrata; krupne, gotovo začuđene oči, što se zbog svoje veličine čine još ranjivijima; čudesno savršen nos i nemirne, napućene usne što su se u trenutku mogle pretvoriti u zasljepljujući smiješak, od kojeg svjetlijeg nikad nije vidio.

Lijepa, bistra i izazovna. Vrlo opasna. Na trenutak se zbunila pa izbjegla susret s njegovim zelenim očima. Sjedila

je na rubu kreveta, spustivši pogled na pod. O'Hara ju je plašio sada, i plašio još i prije nego što su se sreli. Biografski materijal što ga je pročitala hvalio ga je zbog mnogo čega, uključujući i njegove istražiteljske sposobnosti. No upravo je njegovo vladanje japanskom filozofijom bilo ono što ju je istovremeno fasciniralo i

uznemirivalo. Kretao se nauljenom gracioznošću, koju je ona pripisivala njegovoj izobrazbi u borilačkim vještinama u Japanu. Sjećala se brzine kojom je dočekao i pobijedio svog napadača. Nepomućeno miran. Čak i s ranom od uboda, bio je naprosto nepomućen. U stvari, bio je neugodno miran. A sada se činilo da je sposoban prihvatiti neizbježnost Lavanderove smrti bez grižnje i žaljenja. Pa ipak, ono što je ona tumačila kao nešto gotovo mistično, moglo je naprosto biti posljedica dugogodišnjeg stvaranja zaštitne kore. Možda je O'Hara bio tako temeljito zaklonjen da je samo izgledao mističan.

Uzdahnula je i rekla: — Ne mogu se naviknuti na činjenicu da smo možda skrivili Lavanderovu

smrt. — Ne, nismo je skrivili. Mi je samo nismo spriječili. A to je velika razlika. — No zar ne možemo ništa učiniti? Prepoznala bih kola. A ona su bila

unajmljena, i tako ih on mora vratiti i... — Dobar lovac zna kad je lov gotov. — Tu smo. Mister Kimura je sve vrijeme tako govorio. »Mudar čovjek ne

nosi mokre čarape.« Što ti se čini? — U stvari, trebalo bi biti: »Mudar čovjek ne navlači čarape prije no što ih

sunce blagoslovi.« — Oh, sranje. — Zastala je na trenutak. — Ali bih ipak voljela baciti još

jedan pogled na tu tipčinu. Nikad prije nisam vidjela živog profesionalnog ubojicu. — Ti zaista imaš žicu za to, je li da da? — Za što? — Za trčanje za velikom reportažom. Usput, kako si uopće upala u taj

posao? U đavla, pročitala si moj K-dosje, znaš sve o meni, sve do broja donjih gaća. Ja o tebi ne znam baš ništa.

Kako je upala u biznis? Dakle, sve je to počelo zato što je bila debeljuca.

* * * Dok je rasla u Nebraski, Eliza Gunn bila je punačka. Mislim, možda je to

»punačka« ponešto velikodušno. Zapravo je bila negdje između punačke i debele. Dva metra široka, tri metra debela, od silnoga jela, eto što je bila.

Živjela je u Ozoneu. Nakon što ti jednom naprave sprdnju iz tog imena, sve ide nizbrdo. Dosada. Dosada. Dosada. Jedini je spomenik u gradu bio kip Calvina Coolidgea, koji je nekom zgodom mahnuo Ozoneu sa stražnje platforme vlaka u prolazu. Toliko po pitanju Ozonea, Nebraska.

Njen je otac posjedovao lokalni dragstor i bio miran, povučen i pobožan kršćanin. Rezerviran, jedan od onih što misle da glađenje po glavi vrijedi koliko i zagrljaj. Alwyn Gunn je umro u uvjerenju da samo perverznjaci čitaju »Playboy« i da je Stediril sedativ. Bilo je to godine 1977.

Majka joj je umrla u njenoj trećoj godini, u prometnoj nesreći, dok se vraćala sa šopinga iz Omahe. Vožnja je bila tako dosadna da je zaspala za volanom. Alwyn je angažirao domaćicu, njemačku udovicu kojoj je muž poginuo pavši s traktora, i nastavio s poslom kao da se ništa nije dogodilo. Nije se nikada

ponovno oženio. Bilo bi prenaporno. Punački su klinci cakani. Sve dok ne dođu do šeste. Debeli dva-

naestogodišnjak nije cakan. Eliza nije ušla u pubertet. Uvaljala se u nj. Jedan je od razloga zbog kojih je Lizzie Gunn bila debeljuškasta bio taj, što

ako živiš u Ozoneu nemaš nikakva razloga da budeš šlank. U stvari, nije bilo mnogo razloga da se čini išta drugo osim da se jede, da se čitaju knjige i ostaje u drugom stanju. Mnoge su Elizine prijateljice ostale u drugom stanju. Eliza je čitala knjige i jela. Uz sve svoje ostale vrline, Alwyn Gunn je bio veliki prijatelj knjiga. Kad je tek počinjala čitati, Alwyn bi joj donosio po pola tuceta knjiga iz dječjeg odjela javne knjižnice. U doba kad je imala deset godina, bila je već u odjelu za odrasle.

Oko tog je doba shvatila i to da je različita od svih ostalih. Ne zato što je bila punačka/debela, već zato što nije željela biti nikome nalik. Nije imala nikakve želje da postane član ičije bande. Ako ne bi mogla pobijediti, radije bi stigla na cilj deset minuta iza svih ostalih. Sve samo da izbjegne da bude dio krda. Bila debela ili mršava, odbojna bi joj bila misao da bude obična. Bilo je to mentalno, ne fizički.

Posjedovala je i strast za pronalaženjem. Da bude prva koja će doznati. Da ima tajnu koju ni s kim ne dijeli.

Što je više čitala, maštanja su joj se sve više rascvjetavala. Ne, eksplodirala su. Jahala je do Valhalle s Kiplingom; jurišala na moskovske dveri s Tolstojem;

kormilarila do New Orleansa s Twainom. Naučila se stilu od Shawa, otmjenosti od Galsworthyja, eleganciji od Henryja Jamesa. Bila je Ana Karenjina, Sarah Bernhardt i Holly Golightly. Smišljala je priče u školi pa ih prepričavala svojoj zubnoj četkici u kupaonici, svom psu, svojoj mački, svakome tko je želio slušati. A kad su se stari filmovi počeli vrtjeti na televiziji, postala je Rosalind Russel, James Cagney i Pat O'Brien, sve spakovano u jedno, u ludoj trci za velikom reportažom. Prvi novinar na poprištu.

Bila je urednik školskih novina, što je bio posao koji se obično prepuštao debeljucama koje su nosile naočale, jer se pretpostavljalo da su one mnogo ozbiljnije od zgodnih cura, sisatih i guzatih, i momaka, kojima je ona stvar bila suviše na pameti da bi išta obavili kako spada. Nosila je očev stari »detektivski« šešir s press-iskaznicom zataknutom u vrpcu, štektala naređenja i svakog dovodila do ludila. Novine su dobile nagradu od Sigma Delta Chi, američkog novinarskog društva, kao najbolji gimnazijski list u državi. Ona je dobila osobnu nagradu za najbolji uvodnik. Taj je bio o odlasku posljednjeg kovača u gradu. A bilo je to kad je imala šesnaest godina, u predzadnjem razredu.

Onda je postala cura od sedamnaest. Te joj se godine nešto dogodilo. Lizzy je postala šlank. Mršava na način na koji cure sanjaju da budu mršave.

Dogodilo se naglo. Kao što otpada čahura s leptira, tako je s nje naprosto otpalo salo, i nenadano je pred nama bila Lizzie Gunn, sto pedeset tri centimetra visoka, četrdeset tri kile teška, s najboljim dudama & dupetom u Gimnaziji grada Ozonea. Školski su lepi mike podilkili za njom. Telefon je zvonio bez prestanka — sada jest bila cakana.

A bila je također i samostalna, ponešto ekscentrična, sanjalica i usamljenik.

Srezana na pravu veličinu, imala je beskonačnu energiju. Iz Ozonea na školovanje u Missouri, u Lincoln, pa u Chicago, pa u Boston.

Život je sve od onda bio uzmah. Nakon Ozonea, ništa više nije moglo biti dosadno. Dosada se rastvorila u vijestima u šest ujutro i neprestanom, kako je to ona zvala, »repeljanju« u želucu. I od tada joj je želudac bio u stalnom »repeljanju«. I u ovom trenutku, dok sjedi s Frankom O'Harom progoneći himeru zvanu Kameleon, sve su se njene fantazije, sva sanjarenja, želje, sve, sve se obistinilo.

To je bila sva priča; na jednom stupcu. Utonuo u udobni naslonjač, nastavio ju je gledati preko koljena, kao da nišani puškom. Ovaj put je uzvratila pogled, i kad je dovršila pripovijedanje, odmah se vratila na tekuću temu.

— Ne mogu povjerovati da baš u ovom trenutku ubijaju čovjeka, a mi naprosto bespomoćno sjedimo ovdje.

O'Hara je ustao i odšetao do kreveta i uhvativši je za ruke, podigao na noge. Obuhvatio ju je rukama i stisnuo. Bio je to prijateljski zagrljaj u namjeri da joj vrati osjećaj sigurnosti. Bila je dirnuta tom jednostavnom gestom, a toplina je njegova tijela djelovala umirujuće.

— Postalo je suviše gadno i to suviše brzo — kazao je. — Imao si pravo — odgovorila je — mafijozi su zaista priča za djecu. Povukao joj je prstom niz obraz i zatim niz čeljust. — M-m-možda imaš pravo, možda zaista nisam stvorena za sve ovo. — O,

bože, pomislila je, ja mucam. — Napravili smo najbolje što smo mogli. Život je mnogo jednostavniji ako

možeš prihvatiti neizbježno. — Pomilovao joj je usnu resicu. — Mislila sam da sam jako bistra, slijedeći ga tako, i tada sam se našla iza

ugla i... — Ne možemo to beskonačno pretresati. Napravio sam krivi spoj. Taj

čovjek je profesionalac. To je ono čime se bavi. Pusti sad to. — Lagano joj je pomilovao vrat jagodicama prstiju.

Malko mu se primakla. Počeo joj je milovati obraze vršcima prstiju, zatim ih je lagano prevukao preko donje usnice.

A ona je mislila: Misli li on da to treba raditi samo minutu ili dvije, i ja ću naprosto pasti u krevet?

A on je rekao: — Zatvori oči, Lizzie. Osjetila je njegove vlažne usne kako kližu amo tamo po njenima, i tada ih je

ovlaš dodirnuo jezikom. Tada je pomislila: Jest, to je upravo ono što misli. Usta su joj se napućila i sasvim malo otvorila, a vršak je njenog jezika

dodirnuo njegov. I tada je pomislila: I dobro misli. Oluja je postajala sve gora. Grom je progrizao oblake i zabio se u zemlju.

Čitav se svijet na sekundu osvijetlio, i tada pau! — struje je nestalo i nastupila je potpuna tama.

Hinge se mrvu po mrvu primakao bliže prozoru. Na trenutak se odmakla od O'Hare i tada je kresnuo njen upaljač. U sobi je

bilo pet svijeća i ona ih je sve upalila. Plamenovi su zatreperili na hladnom vjetriću što je pirkao kroz prozore.

— Luda sam za svijećama — kazala je šaptom. — Neki pametnjaković — kazao je hvatajući je za ovratnik bluze i polako je

privlačeći sebi. Teško da su joj osjećaji bili stabilni. Gorjela je od uzbuđenja noći — i bila

pobuđena njime. Nalazila je O'Haru neodoljivim, nalik na pirata što dolazi nošen strujama niotkuda, otima je s trga robova i odnosi na svoj brod. Bila je to fantazija što ju je stvorila kad je prvi put postala svjesna svoje senzualnosti, jedna od onih što su se sačuvale godinama. I sad je napokon srela toga pirata.

A ona je bila cura iz njegove mašte: ranjiva, mila — no čudesno iskusna. Hinge se primaknuo bliže. Kišilo je jače i vjetar se dizao, i vrt se oko

bungalova pretvarao u blatnu jamu i činilo se da gromovi pljušte na zemlju i u njihovom je jarkom osvjetljenju promatrao kako muškarčevi prsti raskopčavaju djevojčinu košulju. Činilo se da to traje čitavu vječnost. Tada se košulja rastvorila, ali je muškarac bio između Hingea i djevojke. Pomaknuo se do slijedećeg prozora, vidio mu silhuetu na pozadini bljeskova, kako je jedva dodiruje slijedeći palcem njezina puna prsa; kako joj skida bluzu pa spušta na krevet; kako joj ljubi grlo, ramena, rub grudi.

Hinge izvadi cigaru iz džepa na košulji i stavi je među zube, a zatim isklizne nož iz rukava.Prihvatio je rizik da se svjetlo može naglo vratiti ili da ga vide u odbljesku munja. Previše su zauzeti da bi išta vidjeli. Tip bi mu mogao biti zahvalan. Kakav način da se ode. Najprije će krknuti muškarca a zatim ubiti curu projektilom, ako ne dokusuri tipa već prvim udarcem.

O'Hara su i Eliza bili jedinstvena pokretna forma u svjetlosti svijeća, osvijetljena povremeno žutim odsjajima oluje, forma što je petljala s pojasima i dugmetima, dok se napokon nisu isprepleli, s rukama koje su pretraživale, usnama koje su kušale, dok ju je polako spuštao na krevet.

Palmino je lišće na vjetru zapljeskalo jedno o drugo, a šibanje ga je kiše ujelo za lice. Mogao ih je vidjeti kroz rebraste prozore, sumračno osvijetljene na krevetu, sad već gole, kako leže na boku okrenuti jedno drugome.

Eliza je osjetila kako se O'Hara stišće uz nju, i činilo joj se da su joj njegove usne po čitavom tijelu, na bradavicama i na trbuhu. Njegov ju je jezik istraživao dok mu je ona prevlačila ruke preko leđa, opipavajući mu kožu, duboki luk kičme i tvrdu stražnjicu. Pritisnula je lagano, i on je lagano odgovorio. Bio je to početak. Mogla je to osjetiti na šiji, ispod ušiju, kako joj izvire u želucu. Zaboravila je gdje se nalazi, s kim se nalazi, zaboravila je na sve osim na osjećaj koji je nastavio rasti, na čudesne električne odgovore na svaki dodir i poljubac.

* * *

Hinge je krenuo oko ugla bungalova. Posegnuo je da provjeri je li

zaključano. Nije ni čuo ni vidio žičanu petlju dok mu je padala preko glave, nije bio

svjestan njenog postojanja sve dok ga nije ujela za vrat.

Reagirao je trenutno i po instinktu. Prvo se otisnuo prema natrag, prema svom napadaču. Napeo je vrat, mišići su mu nabrekli pod žicom. Tada je posegnuo iza sebe, pokušavajući zgrabiti napadača.

Bio je na Uzici. Žica ga je ponovno trznula, i on je krenuo natraške preko pločnika u mokri

pijesak, okrenuvši se kad je udario o zemlju i zatim se izvivši tako da se okrene licem ubojici kad se uspravi na koljena. Vidio je samo visoku, tamnu spodobu kako drži žicu za garotu.

Bio je to stari trik, upotrijebiti Uzicu. Žica je prolazila kroz mali zapor, koji se stezao njenim povlačenjem. Ubojica je stajao metar ili metar i pol iza žrtve, neprestano je izbacujući iz ravnoteže dok se ne zaguši.

Žica je zasjekla duboko. Hinge je mogao osjetiti njen oštri rub na dušniku. Zamahnuo je nožem i pokušao presjeći žicu. Hitro se prebacivši iza njega, napadač ga je preokrenuo prema natrag.

Hinge se napola zakotrljao a napola bacio, pa se dočekao na noge. Skočio je na spodobu i zamahnuo na nju, osjetio kako mu je nož zagrizao u podlakticu i zaparao kroz meso. Cigara mu je još bila među zubima, no nikako nije mogao osigurati čist pogodak u vrat visokog muškarca.

Napadač je odskočio prema natrag i ponovno ga potezanjem prevrnuo. Hinge je gubio snagu. Dah mu se pretvarao u soptanje dok je žica zasijecala

sve dublje. Preokrenuo se u mokrom pijesku, zgrabio Uzicu i povukao napadača prema sebi. Visoki je muškarac posrnuo prema naprijed i pao kraj ruba mora na dlanove i koljena.

Plažu kojom je brisala bura na sekundu je osvijetlila munja. Hinge je ugledao promočeno lice svog ubojice— i oči su mu se iskolačile.

Spettro! Pripio je jezik na kraj cigare i ispljunuo strelicu ravno Falmouthu u lice. No

vjetar i Falmouthov nagli pokret prema Hingeu udružili su se da mu pokvare pogodak. Projektil je pogodio u rame Falmouthova kaputića. Ovaj ga je otepao dok se sudarao s Hingeom, i nakon toga su se obojica ponovno našla u mokrome pijesku.

Plažni se val prevaljao preko njihovih nogu. Hinge je bio užasnut. Počeo je režati kao pas, izvijajući se i pužući od vode,

grebući pijesak rukom u kojoj je držao nož dok je drugom potezao smrtonosni ovratnik. U bljesku munje, Falmouth je mogao vidjeti užas u Hingeovim očima. I mogao je čuti krik strave zarobljen u njegovu izmrcvarenu grlu.

On se boji vode, pomislio je Falmouth. Hinge se boji vode. Teksašanin je sumanuto zamlatarao kad se blagi val prelio preko njega.

Gušeći se i krkljajući, posegnuo je naslijepo prema Falmouthu, sjekući tamu svojim nožem.

Falmouth ga je zavaljao prema dubljoj vodi. Hinge se nije mogao još jako dugo držati. Žica je radila svoj posao. Sada, ako ga gurne pod vodu, sve će biti gotovo. Iznenada, Falmouth je osjetio škripac na grlu. Hingeovi su mu se prsti i palac zakopali u meso. Ruka mu je bila kao željezo. I tada je osjetio kako mu nož para bok. Oštrica je pekla u mesu.

Falmouth je na trenutak pomislio: Dobio me je, vrat toga jebenog kauboja mora da je već gotovo popola prerezan, a on se još bori. Čak i u vodi, Hinge je daleko od toga da bi bio iscijeđen.

Snažno se izvinuo, zavrtjevši Hingea za sobom u još dublju vodu, držeći ga Uzicom pod površinom. Opipao se drugom rukom, naišao na nož koji mu je virio iz boka, izvukao ga i pustio da ga odnese strujanje. Zgrabio je Hingeovu ruku svojom i pokušao mu razvaliti prste, no to je bilo isto tako kao da je pokušao silom otvoriti stupicu za vukove. Gorjela su mu pluća kad su se on i Hinge svalili u more, no tada se domogao površine i progutao zraka. Izvukao je Hingea na površinu i zagledao se u grotesknu sablazan što ju je smrt učinila od Hingeova lica.

Uzeo je Hingeov palac u šaku i slomio ga, a zatim mu odvalio prste sa svojega grla. Pao je na kamenje lukobrana i izvukao se iz vode. I ležao je tako na stijenju, na kiši što je padala, masirajući rasparotinu na boku i izgrebani grkljan. Trenutak kasnije Hingeovo je tijelo izronilo na površinu, s licem okrenutim dolje, i Falmouth ga je promatrao kako udara o stijene, dok je opet dolazio do daha.

* * *

Unutar bungalova, dok je oluja nastavljala bjesniti, O'Harina je svijest

bljeskala naprijed i nazad, poput munje, između sadašnjosti i prošlosti, između Jamaike i Japana. No tada ju je osjetio, čuo je kako počinje to sićušno pjevušenje samoj sebi, osjetio vlažnost, i osjetio njenu ruku, kako ga traži i kako ga nalazi, i osjetio kako njene vibracije utječu u njega, i osjetio je njenu meku kožu na sebi, i to je bio način na koji je mirisala i micala se i šaptala i dodirivala i ljubila. Bio je to način na koji bi kriknula i bila je to njezina tišina. Bio je to način na koji se osjećao unutar nje.

I za neko vrijeme nije bilo Japana. XXII

— Dakle — kazao je Čarobnjak — Lavander je mrtav. Upravo sam uhvatio

kingstonski radio na kratkom valu. Nazivaju to uličnom pljačkom. Grkljan prerezan, džepovi izvrnuti, takve stvari.

Bio je zavučen u rupu sa svojim kompjuterom, s Izzy, otključavajući pomalo šifru iz Lavanderove knjižice, sve otkad su došli na Sv. Lucifer rano tog jutra.

— To je zaista veliko iznenađenje — odgovorio je O'Hara. — Ne, ali ću vam reći nešto što jest. Još je jedno tijelo doplutalo u Montego

Bay s plimom. Bijelac i muškarac. Još nije identificiran, no čini se da je zadavljen. — Zadavljen? — Jeest, no hajde da odjednom brinemo samo o jednom ubojstvu — kazao

je Čarobnjak. — Zeznuli smo stvar na Jamaiki. I to je čitava priča o tome. Pitanje je: kamo

sada? — Zaista, nemamo mnogo što pokazati nakon ovog izleta — rekla je Eliza.

— Mrtvaca i knjižicu koju ne znamo čitati.

— Ja mogli razriješiti tu šifru — ustvrdio je Čarobnjak uvjereno. — Radim na tome već čitavo jutro, to je samo pitanje vremena. To je slovna šifra, mogu to vidjeti iz strukture rečenice.

— Što to znači? — upitala je Eliza. — To znači da šifra zamjenjuje jedno slovo drugim. Okej? Kao, slovu a je

dana vrijednost z ili b ili g ili bilo čega drugog što tucnuta šifra zahtijeva. To je nešto jednostavno, tako da je Lavander mogao zapamtiti. Shvaćate što mislim? Tko do đoke može zapamtiti dvadeset-jeben-šest slovnih zamjena, je li tako?

— Lavander bi mogao. Za njega se pretpostavljalo da je neka vrsta trknutoga genija — odgovorio je O'Hara.

— I kako će onda Izzy riješiti taj problem? — upitala je Eliza. — To je anagram, jednostavni prdnuti anagram — kazao je Čarobnjak. —

Neke su riječi očite, kao »the« i »and«, to su riječi od tri slova koje se najviše upotrebljavaju u engleskom jeziku, okej? Onda su tu i ponavljanja, neka se slova ponavljaju više nego druga, kao samoglasnici i neke kombinacije dva slova. T, l, n, tako nešto.

— To će potrajati do vječnosti, pokušati dešifrirati sve moguće kombinacije — rekla je Eliza.

— Ne s Izzy. Prvo, razumiješ, ja to pojednostavim za njega. Kao da uzmem rečenicu, i tada programiram Izzy da traži ponavljanja. Onda pokušam »the« i »and« kombinacije riječi sa tri slova, i dalje to tako sužujem. Napokon dobijem tri, četiri riječi koje imaju nekakav prokleti smisao.

— Još ni sad ne razumijem. — Diži se, pokazat ću ti. — Usput, je li itko vidio Jolicoeura otkako smo se vratili? — upitao je

O'Hara. Čarobnjak je slegnuo ramenima. — Vjerojatno baca polis na neku novu psinu. Izzy je sjedila tiho brujeći u svojoj prevelikoj sobici. Televizijski je monitor

bio pokriven besmislenim riječima. Čarobnjak je sjeo i zagledao se u ekran. — Okej — rekao je. — Možete li me u ovome slijedili? Prvo, vidite,

uzimam probni redak, nešto izravno iz knjižice. — Pokazao je na redak na ekranu: Cpl Zbwqn Mfclbngcmwngx Ygnj Xca — Izgleda kao aztečko pismo — komentirala je Eliza. Čarobnjak se pravio da ne čuje. — Dalje, ja tražim od Izzy da za me analizira taj redak. — Otipkao je

»ANLYZ« na tastaturi. Trenutak kasnije kompjutor je počeo ispisivati informacije na ekranu monitora:

Br riječi: 5 Najduža riječ: 13 siv Najkraća riječ: 3 siv Ostale: 5 siv: l 4 siv: l Različitih slova: 15

Velikih slova: 5 Riječi od tri siv: 2 Frekvencija ponavljanja: 13:0; 12:0; 11:0; 10:0; 9:0; 8:0; 7:0; 6:0; 5:0; 4: 2 — c, n; 3: l —g;

2: 5 — b, l, m, w, x; 1: 7 —a, f, j, p, q, y, z : Kombinacije dva slova: O Riječi od tri slova: Cpl, Xca ... Stroj je zastao. Zatim se pojavila nova poruka: Čuvam za sup nal... — Okej — rekao je Čarobnjak. — Hajde da joj ovdje uštedimo malo

vremena. Nema kombinacije s dvostrukim slovima, i zato ćemo pokušati s riječima od dva i tri slova, okej? A to bi također bila čista izjebana premija da ta rečenica počinje ili završava riječju »and«, ili da rečenica ima na kraju »the«, je l' da? Okej, sada se čini vjerojatno, razumijete, da rečenica može početi s »the«. I tako, neka Izzy preračuna probnu rečenicu, tako da supstituira »Cpl« sa »The«.

Otipkao je »SUP THE/CPL« i kljucnuo povratnu tipku. Stara se rečenica smjesta pojavila: Cpl Zbwqn Mfdbngcmwngx Ygnj Xca Slijedila ju je nova rečenica sa supstitucijama: The Zbwqn Mftebngtmwngx Ygnj Xta

— Sada da vidimo što smo dobili samo s novim slovima. — Utipkao je »PIŠI SAMO SUP«. ...'! Mašina je ispisala slijedeće: The ..... ..te... t...... .... .t.

— I što ćeš sada s tim? —upitao je O'Hara. — To sad samo spremim. Idem zatim do iduće rečenice koju sam uzeo. To

je metoda pokušaja i pogreške, okej, no Izzy obavlja sav prokleti posao, i to brzo. I tako, što ja radim, nastavljam supstituirati dok napokon ne izađem s jednom ili dvije riječi koje imaju nekakvog smisla. Ja ću srediti tu šifru. Mornaru.

— Ostanimo u vezi — kazao je O'Hara. — Volio bih idućih godina pratiti što se s tobom zbiva.

No Eliza je bila fascinirana. Radila je sa strojevima za obradu riječi, tako da je imala nešto znanja o kompjuterskom jeziku.

— Možda to može napraviti —rekla je optimistički. Čarobnjak se nagnuo prema njima, s očima koje su sijevale i prstima u

rukavicama što su se vijugali ispred lica. — I možda ćemo naprosto imati sreće, pa će doći s nečim, spiskom

klijenata, možda? — Treba nam preokret — kazao je O'Hara. — Sad se vrtimo na prazno. — Ne budi tako skeptičan — odgovorila je Eliza. — To je jedini metak koji

imamo. — Ne baš sasvim, mdm'selle et messieurs! Joli je stajao u vratima, s ustima koja su bila klavijatura bijelih zubi. —

Rekao sam vam da bih u Haitiju mogao sakriti žutog slona. Au contraire, oni tamo ne mogu preda mnom sakriti ni buhu. Našao sam neuhvatljivog.

— Danilova? — uzviknuo je O'Hara. — Danilova naravno. — U Haitiju? Sitni je čovjek kimnuo prilično kraljevskom gestom. — A

Vama dvojici savjetujem da se brzo gibate. — Dvojici? — upitala je Eliza. — A ja nisam u to uključena? — Bojim se, Eliza, da vi ne možete na ovu ekspediciju. Ovaj put oboje, i vi i

ja, moramo ostati. — Zašto? — upitala je uvrijeđeno.

— Ja, zato što ne smijem natrag u Haiti. Vi, zato što je to mjesto na kojemu se krije Danilov samo za muškarce.

— Samo za muškarce. Pa gdje je on? Da nije u Young Men's Christian Association u Port-au-Princeu?

— Ne. On je u samostanu. — Samostanu? — začudio se O'Hara. — Oui. Taj je blizu Cap-Haitiena. La Montagne des Yeux Vides. Sredio sam

s prijateljem da vas dočeka na aerodromu. On će vas odvesti do odredišta i pobrinuti se da uđete.

— Kada? —upitao je Čarobnjak. — Što prije moguće. Bilo bi najbolje da stignete tamo prije mraka. Sada je

samo — pogledao je na zlatni sat što mu. je svjetlucao na zglavku — dvanaest i po. Ako krenete u tri sata, možete biti u Cap Haitienu do četiri i trideset, a u Les Yeux Vides do zalaska sunca.

— Evo nas opet na putu — kazao je Čarobnjak. — Howe će pomisliti da smo pobjegli na Zapad s njegovim learom.

— Potražit ću pilota — kazala je Eliza. — Nadam se da nije otišao na pecanje dubokovodne ribe ili tako nešto. — I istrčala iz sobe.

— Joli, — upitao je O'Hara — kako si uspio tako brzo naći Danilova? Kameleon vjerojatno ima neke od svojih najboljih operativaca na tom poslu, i njuškaju za njim već mjesecima.

— To je zato što Joli zna svakoga u Haitiju — odgovorio je Čarobnjak. — Možda se on ne može vratiti, ali sasvim sigurno može jako dobro povući preko telefona.

— Kako si to izveo, Joli? — upitao je O'Hara. Sitni je muškarac sjao od ponosa. — To bi mogla ostati moja tajna, no... Kao prvo, moram priznati da

poznajem tog Danilova. Bio je vamo tamo oko ovog hotela mnogo puta za otprilike godinu dana. Le Sorcier je bio prezauzet svojim kompjuterom a da bi obratio ikakvu pažnju, ali Joli! Dopalo me da ga poznajem, ne u vezi s poslom, razumije se, nije govorio o tome. Ali mi je povjerio da mnogo posjećuje Haiti, i tako sam ga ja povezao s nekim prijateljima. Znao sam, ako je u Haitiju da ću ga moći naći, i voila, tako je i bilo!

— Samostan — kazao je O'Hara. — Tko bi se ikad dosjetio da najvećeg evropskog atentatora potraži u samostanu!

— Bome da — složio se Čarobnjak. — I koji bi to redovnik, koji ima nekakvog samopoštovanja, pustio jebivjetra unutra?

— Brzo ćete otkriti — kazao je Joli prilično uznosito i napustio sobu. Cap-Haitien, mirni gradić u Basse Terre — uskoj pruzi nizozemlja pri

podnožju planina sjevernog Haitija — bio je već četrdeset pet minuta za njima, kao i pedeset kilometara najgore ceste što ju je O'Hara ikada vidio. Čarobnjak ju je svladao u hodu, budući da je najljepši dio posljednjih deset godina proveo na Karibima. No kad se prašnjavi stari chevy počeo grokćući i rokćući uspinjati uz jedno od mnogih brda što brazdaju sjevernu obalu zemlje, čak je i pijanist počeo pokazivati znakove nervoze. Crni su oblaci vrebali iznad gorskih vrhunaca oštrih

poput stileta, a kiša je već počela padati po brdima iza njih. Cesta se naglo završila kamenim zidom. Iza zida je bilo sto pedeset metara ničega. Neki ih je momčić, ne stariji od devet ili deset godina, čekao s tri mule.

— To su magarci — prošaptao je Čarobnjak. — Joli nije rekao ništa o jahanju jebenih magaraca.

— Joli nije rekao ništa ni o čemu. — Taj jebeni mali čokoladni francuski žabožder. Pokupio je vrlo perverzni

smisao za humor. To nije prvi put da mi veže kante za rep. — A još uvijek nismo tamo — kazao je O'Hara. Billy, njihov vodič, izrekao je jedva desetak riječi otkako ih je pokupio na

aerodromu. Ne da je bio neprijateljski raspoložen — samo nekomunikativan. Bio je visok, mršav do rebara i u boji mliječne čokolade, s nabreklim mišićima na rukama i ramenima, te golemim, čvornatim šakama. Lice mu je bilo izduženo, oštrih uglova i istaknutih kostiju. Mladac mu je s mulama dovoljno nalikovao da bi mu mogao biti sin.

Billy je izašao i pokazao im da izađu. Nešto je kratko na francuskom rekao dječaku i ovaj je ušao u automobil. Tada im je znakom rekao da uzjašu na mule.

— Trebamo požuriti. Bilo bi najbolje da stignemo tamo prije no što udari oluja.

— Kako je daleko? — upitao je Čarobnjak. — Možda trideset minuta uzbrdo, nije daleko. Čarobnjak je tužno pogledao

O'Haru. — Trideset minuta uzbrdo na muli, i on veli da »nije daleko«? Kloparali su nesigurno uz stranicu litice na tri mule. Okomito se lice planine

rušilo ravno dolje do staze, koja je bilo jedva metar i pol široka. Nakon toga se planina rušila dalje, sve do doline, nekoliko stotina metara ispod njih. Vjetar je zavijao oko vrletnih grebena, noseći vlažno obećanje kiše, a grmljavina je gunđala kroz kamene kule iznad i ispod njih.

— Platit će mu dupe, Joliju, ovaj put. Ovaj put ću mu zaista, da znaš, odrati lijepi komad guzice i prikucati ga čavlom o zid iznad klavira.

— Jebem mu, Čarac, našao nam je Danilova. — Nije rekao da ćemo morati jahati jebene magarce uz ovo brdo, na stazi ne

široj od peče slanine. Nekakav smisao za humor. On je kao i svi ti jebeni Francuzi žabožderi — perverzan.

— On nije žabožder, Čarobnjače. On je Haićanin. — Govori kao žabožder i ponaša se kao žabožder i osim toga je perverzan i

to ga za mene čini žabožderom — viknuo je Čarobnjak. — A što bi uradio bez njega? — povikao je O'Hara u vjetar. — Mirnije spavao noću — odviknuo mu je Čarobnjak. Mule su bile dovoljno mrzovoljne da bi bile grozne. Billy je vodio procesiju.

Čarobnjak, koji je neprestano ceketao, bio je u sredini, a O'Hara držao začelje. Vjetar je tulio na njih, zasijecajući kroz ljetne vjetrovke. Staza se navlažila i postala skliska, a onda je počela kiša. Potom je staza postala još uža. Billy je upalio reflektoricu i počeo njome mahati naprijed i natrag, držeći put na vidjelu.

Na zapadu je La Citadelle, tvrđava što ju je na vrhu brda izgradio kralj

Christophe u ranom devetnaestom stoljeću, zamišljeno gledala preko sjeverne obale, dok su joj visoke, turobne zidine krunile jednu od mnogih nazubljenih planina oko njih. No uskoro je i ona nestala u kovitlacu kiše i svjetlu što je blijedilo.

Uspinjali su se sve više. Čarobnjak je provodio vrijeme držeći se Jolija, dok je O'Hara bio

preokupiran razmišljanjima o Lizzie, o tome kako je meka i topla bila u Montego Bayu i kako je pohlepno uhvatila šansu da s Izzy radi na šifri dok njih ne bude bilo. Dama je nosila svoj dio tereta, o tome nije bilo sumnje. Razmišljanje o njoj pomoglo je da mu,brže prođe vrijeme.

Četrdeset i pet minuta jahanja kroz oluju dovelo ih je do kraja staze, do sićušnog platoa zaštićenog samo niskim zemljanim zidom. Vjetar i kiša su ih bičevali. Bila je tu motka za povezivanje životinja, bilo je tu i mjesta za tri mule i njih troje — i ne mnogo više od toga.

O'Hara je podigao pogled. Litica je nestajala u magli. — I što sad? — upitao je Čarobnjak glasom punim jada. — Letimo li ostatak

puta? Uz liticu je bilo pričvršćeno zvono i Billy nekoliko puta zazvoni njime prije

no što je glas odozgo zazvao prema dolje. — Oui? Qui est la? — C'est moi — Billy — odviknuo je vodič. — Ah, oui, Billii. Un instant. — Trenutak kasnije debelo se uže, iz mraka

odozgo, zanjihalo prema dolje; za nj je bila prikačena košara. Iznad nje je bila petlja konopa, nalik na rukohvat u metrou.

— Tko će biti prvi? — upitao je Billy i prvi put se nasmiješio. — Proći ćemo ostatak puta u ovome? — uzviknuo je Čarobnjak s uzbunom

u glasu. — Oui — odgovorio je Billy. — Ja idem drugi — rekao je Čarobnjak, pogrbivši ramena pred kišom i

vjetrom. — A možda i pričekam ovdje. — Malo nervozan? — upitao je O'Hara. — Mornaru, bez govna sam od straha. — Ja ću gore prvi — rekao je dugajsa Haićanin. — Tako će znati da je sve u

redu. — Pružio je baterijsku svjetiljku O'Hari i ušao u košaru, sjeo na pete i uhvatio se za rukohvat od konopa objema rukama.

— Allez-y! — zazvao je čovjeka gore, i trenutak se kasnije košara digla u tminu.

— Allez, moje dupe — kazao je Čarobnjak. —I što ja; uopće ovdje radim? ' — Rekao si mi da ti je dosadno i da bi želio malo živnuti životom. I ovo se

zove živnuti životom. — To se zove smrznuti od smrti, eto kako se to zove. — Zurio je mrgodno

gore u tamu, osluškujući stenjanje konopa i polagani, jednolični klik čekrka. Tada je vitlo prestalo kliketati. Nekoliko sekundi kasnije, Billy im je

doviknuo: — Allez done! Dođite gore. Sigurno je. — Merci—odviknuo mu je O'Hara.

Zaljuljana se košara oborila iz mraka. O'Hara je pomogao Čarobnjaku da uđe u nju. Glazbenik je ščepao dršku od konopa i prilijepio se uz uže. Zglobovi su mu na prstima bili bijeli, a oči stisnute.— Kao da stvari već nisu dovoljno gadne, morali smo izabrati monsunsku sezonu za ovaj jebeni mali koncert! — kriknuo je. Glas mu se izgubio u vjetru dok se košara, bacana amo-tamo, dizala kroz kišu, stroboskopski osvijetljena munjama što su crtale cik-cak linije iznad planine.

Kad se košara spustila i po treći put, O'Hara se smjestio u nju i zazviždao kroz prste. Osjetio je kako ga polako vuku uz stranicu litice. Kad se približio vrhu, mogao je čuti jednolično čegrtanje vitla sa zaporom. Košara se dizala i spuštala poput vjedrice u bunaru.

Kad je dosegao cilj, O'Haru je smjesta smlavila sablasnost ambijenta. Ne toliko zbog samog mjesta koliko zbog njegove atmosfere: redovnik pod kapuljačom, sablast bez lica nagnuta nad polugu bunarskog kola; sam samostan, labirint od sirove opeke što dominira nagnječenim vrhom poput kakve srednjovjekovne tamnice, sa zdepastim, nevremenima izbrazdanim građevinama, povezanim nasumce postavljenim natkrivenim prolazima; i kao kruna svemu, neprestano tiho stenjanje, od kojeg se mrznu kosti, prelomljeno povremenim krikom koji bi O'Haru podsjetio na Danteov opis paklenih muka.

Billy su se i Čarobnjak skutrili u niskoj nadsvođenoj veži nečega što je, čini se, bila glavna zgrada.

— Ja sam Frere Clef — kazao je zakukuljeni redovnik, — O'Hara. Ovo je Mike Rothschild, a Billyja znate.

— Oui. Bansoir, mon ami. — Bonsoir — odgovorio je Haićanin. Frere Clef se ponovno okrenuo O'Hari. — Valja da znate da su oni koji su ušli u naš red preuzeli zavjet Šutnje —

rekao je. — Ja sam vratar. Prema tradiciji, samo ja smijem razgovarati s posje-tiocima.

Govorio je blagim glasom s hibridnim akcentom. Britanski, natrunak francuskog, možda čak malo španjolskog.

— Shvatili smo da ste ovdje da biste vidjeli čovjeka s kišobranom, i da imate razumijevanja za njegov zavjet.

— To je točno — odgovorio je O'Hara. — Bon. Molim vas, pođite za mnom. Billy je izabrao da ih pričeka u sumornom predvorju dok je redovnik odveo

O'Haru i Čarobnjaka prolazima što su ih štitili od kiše. Prošli su niz samostan što je nalikovao katakombama, pokraj vrata s rešetkama na prozorčićima, i tu je O'Hara iznenada shvatio odakle dolazi jaukanje i zašto, a ime je mjesta po prvi put dobilo nekakav smisao.

La Montagne des Yeux Vides: Brdo praznih očiju. Pravo ime. Beživotne su oči zurile u njih iza rešetaka, ruke su posezale da ih

dodirnu, a sa svakim se praskom munje koral jada dizao s usana pitomaca. Samostan je bio duševna bolnica, tihi redovnici njeni skrbnici. Čarobnjak je dobacio O'Hari pogled prilično jasnog,značenja i izvrnuo oči

prema nebu.

Još jedan prasak groma, još jedan koral prokletnika. Ušli su u posljednju od zgrada i spustili se niz kratko stepenište širokih

kamenih stuba. Zublje su palucale u svijećnjacima na golim zidovima sumornog hodnika punog zavijutaka. Zgrada je, promrzla od kiše i vjetra, zaudarala vlažno i zloslutno.

Zakukuljeni se zaustavio kod prve ćelije. — Rekao sam mu da dolazite — kazao je. — No njegova bi reakcija mogla

biti... pomalo začuđujuća. —Frere Clef, je li Danilov poremećen? — Niste znali? O da, Brat Kišobran je uistinu umobolan. On u svom ludilu

traži oprost grijeha. — Redovnik je provirio kroz vrata s rešetkama. — Vidjet ćete da on... kako se kaže — meandrira? On meandrira u realni svijet i opet iz njega.

— Liječite li ga? — upitao je Čarobnjak. — Bojim se da su ti koje šalju na Les Yeux Vides onkraj svake terapije.

Brata Kišobrana doveli su prijatelji, no on je sam tražio da ga ovdje sklonimo. — Tražio je da ga ovdje dovedu? — upitao je Čarobnjak. — Da. Patio je od krajnje manije proganjanja i povremeno postajao

iracionalan. Mislio je da ga svatko pokušava ubiti. Čak vjeruje da mu je kišobran smrtonosan.

Vjeruje! pomislio je O'Hara. Očito da redovnici iz Les Yeux Vides nisu znali tko je Danilov uistinu. Ili ih nije bilo briga. I mislili su da je kišobran bezazlena stvarca.

— Kako je već dugo ovdje? — upitao je O'Hara. — Četiri mjeseca. I otkako je ovdje, otklizio je još dalje od stvarnosti. —

Pokazao je na zvono kraj vratiju. — Možete zazvoniti kad budete gotovi. O, još nešto. On misli da tu samo stanuje. Ne shvaća da je jedan od njih. Sretno.

Redovnik je otključao vrata i povukao veliki zasun. — Monsieur, imate goste — kazao je i otišao kao na jastucima uz stepenice. Ušli su u sobu oprezno, držeći se vratiju, dok im je na oči nahrupila

treperava svjetlost svijeća. Svijeće su bile posvuda, bacajući demonsko žuto svjetlo po Danilovljevoj ćeliji — ili ćelijama — jer su tu uistinu bile dvije ćelije povezane lukom proklesanim kroz kameni zid. Glavna je prostorija bila iznenađenje: u njoj se nalazio veliki hrastov stol, zguran do zida, nasuprot luku, pokriven papirima i bilježnicama; velika polica, zagušena knjigama na različitim jezicima, uz drugi zid; poljski krevet s paperjastim jastucima nasuprot ovoj; mali stolić kraj kreveta; stolica visokog naslona za pisaćim stolom i još dvije nemarno zgurane u kutove. Zidovi su bili prekriveni kartama, fotografijama cvijeća i divljih životinja, a tu je bio i mali crno-bijeli snimak centra Sofije, glavnoga grada Bugarske, koji je izgledao žalosno i jadno.

Druga je prostorija sadržavala krevet, noćni ormarić i veliki, glomazni slobodno stojeći ormar. I ništa više.

Velika se vaza tratinčica nalazila na podu kraj pisaćeg stola za kojim je sjedio Danilov, s perom u ruci, nagnut nad snop papira, pišući bjesomučno.

— Un moment, un moment — kazao je odmahnuvši rukom. Kad je dovršio ono na čemu je radio, okrenuo im se. Njegovo je lice ispričalo čitavu priču, jer

pred njima je bio čovjek progonjen svojim sablastima, natjeran u ludilo starošću, savješću i strahom; plaćeni ubojica, zguran još dublje u umobolje svojim bizarnim, vlastitom voljom nametnutim zatočeništvom; luđak sklonjen među luđake, potpuno nesvjestan svog statusa. Njegovo je lice slično kupusu bilo ovješeno i ispijeno. Samouništenje mu je vrebalo iz očiju koje su u jednom trenutku bile beživotno tupe, a već u idućem blistave poput dijamanata. Kosa mu je, to jest ono što je od nje ostalo, bila sasvim bijela i držala se, u znojem slijepljenom neredu, tik uz lubanju. Kljakate su mu ruke bile iščvorane artritisom. Zrna su mu znoja prianjala uz istrošeno lice. Imao je na sebi par prljavih, beznadno naboranih hlača i bijelu košulju, rastvorenu gotovo do pojasa.

— Parlez-vous -frangais? Habla usted espanol? Sprechen Ste Deutsch? — Engleski. Govorimo engleski. — Engleski — rekao je — dakle ste Englezi, da? — Govorio je taj jezik

dobro, iako s grlenim naglaskom. — Amerikanci. — Amerikanci! — Zagledao se u njih sumnjičavo i tada rekao, grozničavim

i jedljivim glasom: — Da, da, i u vezi s čim? Imam posla. Zar ne vidite da imam posla? Eh? Vidite taj stol, samo ga pogledajte! Projekti, projekti, pro... Nikad dosta sati u danu da sve... Moja tajnica... Nisam je vidio ... ah, ona je na dopustu. Ta drolja.

Sumanuto je prevrtao po papirima na stolu. — Danilov? — zazvao ga je O'Hara. Opsjednuti ga je pogledao kroz treperavo svjetlo svijeća. — Znam ja vas — kazao je. U glasu mu je bila panika. — Ovdje ste da me

ubijete. — Povukao se u kut sobe slične ćeliji, cvileći kao uplašeno štene i držeći pred sobom kišobran čiji je šiljak opasno svjetlucao. O'Hara uzmaknu od smrtonosnog oružja.

— Želim vam pomoći — reče mu. — Ne želim ničiju pomoć. Idite od mene. Vi ste jedan od njih. — Jedan od kojih? Danilovljevo se raspoloženje naglo promijenilo. — Ne pokušavajte me... Vi mislite da sam ja budala? Kako ste uspjeli... U

redu, u redu, gdje je Osiguranje? Osiguranje! Kako ste uspjeli... Osiguranje! Prodali su me... prodali... O, ta đubrad... — Zatvorio je oči i udario šakom po koljenu.

— Nitko vas nije prodao, Danilove. Dajem vam riječ da je vaša tajna kod nas sigurna. I sam sam bio u tutnju — više od godine dana.

Danilovljevo se raspoloženje ponovno promijenilo. Zacerekao se i progovorio podrugljivim pjevušenjem.

— Ne vjerujem vam — kazao je kao da pjeva pjesmicu. — Vi lažete. Svi lažu. Jeste li znali da je laganje umjetnost?

Počekao je na odgovor, uzdignutih obrva, a tada nastavio: — U KGB-u podučavaju laganje, kao da uče pokret u baletu. Osnovno.

Osnovno! — Dugačka stanka. — Tko ste vi? Znam li ja vas, znadem li? — Nikad se nismo službeno sreli. Zovem se O'Hara.

— O'Hara... O'Hara ... Irska, eh? IRA? — Amerikanac. . — Dadadadadareklistemivećureduureduuredu — zablebetao je u frustraciji.

Tada je, jednako brzo, opet postao razigran. — Dakle, preskočimo kukuriku, važi? — Naslonio se na kišobran i napravio plesni korak oko njega. — Kuku-rikuuu! — Podigao je glavu i zakukurijekao kao pijevac.

—Lud kao jebeni šeširdžija— prošaptao je Čarobnjak. — Nosimo se do đavola odavle. Taj je momak apsolutno tutti-frutti, s one strane zida, bananas, Mornaru.

— Nismo prešli sav taj put dovle da završimo ni s čim, Čarobnjače.— O'Hara digne glas i zazove: — Mister Danilov?

Sitni se čovjek zaustavi i preko ramena se izgubljeno zagleda u O'Haru. — Imamo sličan problem, mister Danilov. Sitni je čovjek prestao plesati i upitno se zagledao u O'Haru. — O, zaista? Tlo je ovdje... užasno, užasno. Ali... uspjelo mi je, sir. —

Pokazao je prema tratinčicama. — Izrasle na čistoj stijeni. Ovo je mjesto pravi Gibraltar. Ali ... meni je... uspjelo.

— Moj problem nije vrtlarenje — kazao je O'Hara. — O? — Moj problem je, šef me moje sekcije sankcionirao, Danilov ga je

sumnjičavo pogledao. Tada mu se svijest pokrenula; pojavio se odbljesak prepoznavanja, možda.

— Uvijek se događa — odgovorio je. — Kad nekome vjerujete, to je onaj kome ne treba vjerovati. Ja to nazivam svojom reverznom teorijom, eh? Ili je to s druge strane?

— Mi vam želimo pomoći, Danilov. — Da učinim što? — Znate li vi zašto ste ovdje? — Mir. Tišina. Ne bih želio otići odavde. Sviđa mi se ovdje. Nema više

iznenađenja. Ne podnosim iznenađenja. Ne podnosim... neizvjesnost. Svi su dani ovdje isti. Hrana je ista. Ljudi su isti. Imam vrt, baš tu vani. Ali kiši. Kasnije, možda, možemo se prošetati. Možda ujutro. Možda, možda, možda, možda, možda... Vrijeme će pokazati, eh? Vi ste također ovdje gost?

Doskakutao je do O'Hare i kazao tihim glasom: — Moram vas upozoriti, hrana je bijedna. Ali posluga, eh, posluga...

vrhunska. Apsolutno ... vrhunska. Bez mnogo trala-lala, i zaista brza. Sasvim sigurno ne... ne, naravno, naravno, ne... apsolutno ne Plaza ili Savoy, ali napokon, hrana nikad nije valjala ni u Egiptu. Putujete li?

— Ja idem — prošaptao je Čarobnjak. — Slušam li još puno ovoga, bit ću spreman za šiznicu.

O'Hara se nije obazreo, već je nastavio inzistirati. — Mister Danilov, znate li tko sam ja? Danilov je ponovno prehodao sobu i zagledao se u O'Harino lice što je

treperilo pred njim, žuto kao u žutici pri svjetlosti svijeća. — Prijatelj? Brat? Moj učitelj, svećenik, vozač, neprijatelj? L'ennemi, da.

Moj ... egzekutor. — Znate li tko sam ja? — inzistirao je O'Hara ponovno. Ludi je Bugarin ponovno sjeo i napućio usne. — Uvijek sam bio dobar na testovima — kazao je, još uvijek razmišljajući, i

tada produžio: — Vi ste onaj kojega zovu Mornar. O'Hara je bio osupnut. — Tako je — reče iznenađeno. — A vi — kazao je Čarobnjaku — vi ste onaj s hotelom. — O boga ti — rekao je Čarobnjak. Danilov se ponovno okrenuo O'HarL — Vi ste se izvukli. — Tako je, još jedamput. — Izvukli se. Jest, sjećam vas se. Ja sam se također izvukao. A nije to laka

stvar. — Zašto mislite da nije? — Zato što oni to ne žele. To je nesigurno. Draže im je da vas pošalju na

dugo spavanje. — Tko su »oni«? — Bezlični oni, glasovi preko telefona, ubij ovoga, ubij onoga. Zbog kakvog

razloga? Nije važno. Oh, oprostite, excusez-moi, monsteur. — Tko je Kameleon? — I znam i ne znam. — Kako izgleda? — Svatko i nitko. On je kameleon. Kameleon nikad nije ono što izgleda. — Što znate o Masteru? Ponovno je postao oprezan. Oči su mu zavrludale po sobi. — Vrlo je opasno, znate, potcijeniti ih. — Potcijeniti koga? Mislite na Mastera? — Oni su filozofski rasisti. Ne bi to mogli učiniti. Ne bi to učinili i sada...

nema za mene nigdje mjesta osim ovdje. Ovo je moja ... mišja rupa. — Zašto bježite, Danilove? — Prestar. Artritis. — Podigao je svoje izobličene ruke. Besmisleno. Previše

lica. Dobroćudni debeljko na kiši... ne možete se povući. Nema napuštanja. Kad više niste upotrebljivi, rashoduju vas. Shvaćate? Gurnu vas dolje... kako se to veli? — izgovorio je nešto nalik na brrrttt — ... u kantu za smeće.

— I jedini je razlog zbog kojega Master želi vašu smrt to što ste dobili artritis?

Danilov je tužno kimnuo. — Jest, neoprostivo. Razboljeti se. Pokušavao spriječiti da otkriju. Ali na

koncu, tu su bile... stvari koje više nisam mogao raditi. Trljao je prste, ponovno i ponovno. Tada je rekao: — Iznevjerio sam ih. Toga nema... neuspjeha. — Čime ste ih iznevjerili? — Kameleon. — Što s Kameleonom?

— Promašio sam Kameleona. — Promašili ga? Jeste li ga pokušali ubiti? — O, da. — Je li vam Quill rekao da ubijete Kameleona? — Morate prvo naći mrava da biste ga mogli zgaziti. — Je li vam Quill rekao da ubijete Kameleona?— Danilov je polako

kimnuo. Zurio je u plamen jedne od svijeća, kao hipnotiziran. — I to je razlog? Kimnuo je. — Neuspjeh. Htjeli su da obavim i taj posao na Havajima, ali sam bio

predaleko. Ne mogu mi to pripisati. — Koji posao na Havajima? — Onaj čovjek sa slikama s »Thoreaua«. O'Hara je pogledao Čarobnjaka,

dok su mu se obrve dizale u upitnike. — Mislite na naftnu platformu što je potonula? — upitao je Čarobnjak. — Da. Tamo gdje smo izgubili Thornbyja. — Mislite Thornleyja, britanskog agenta? — upitao je O'Hara. — Da, samo što je on sve to promijenio. Pokopan u moru, shvaćam.

Poetično, ne mislite li? — Da li vas je Thornley zavrbovao za Mastera? — Da. Pariz. Prije tri godine. Moj je prvi posao bio ... bio ... Simmons.

Teksas. U Houstonu. Dao sam mu stari tras kišobranom. Mrtav za šest sati. Srčani napad. Nikad nisu doznali. — Nasmiješio se i namignuo.

— Vratimo se na trenutak na »Thoreau«. Jesu li oni zaista potopili »Thoreau«?

— Da. Sa svom posadom. Stotinu i jedan. Osamdeset milijuna ... dolara. To je bila užasavajuća majstorija. Sve što smo izgubili bio je Thornby, teško da je poštena trgovina, da? Digli su mu jednu nogu plastiguem.

— I oni su željeli da dobijete slike platforme koje je netko drugi snimio, je ti tako?

— To su bile fotografije crpnog sistema. Vrlo revolucionarnog. Ali oni ih nisu željeli vidjeti, željeli su ih samo uništiti, i njih i tipa koji ih je snimio. Sve u isti dan. Neobično, ne?

— Što vam to znači, u isti dan? — Isti dan kad su potopili »Thoreau« bio je dan kad su me željeli za to

poništavanje na Havajima. Pretpostavljam da su našli nekoga drugoga da to obavi. Bio sam u Londonu, nisam mogao napolje. Loše vrijeme. Nije se čuditi.

— Danilov, tko je zapovjedio poništavanje Kameleona? — Telefon. — Je li bio Quill? — Da. — Quill vam je dao sankciju za Kameleona? — Da. — Zašto? — Nema razloga. Nikad nema nikakvog razloga.,

— Možete li pretpostaviti? — Postao je problem. — Zar on ne upravlja Masterom?— Danilov je kimnuo. — I tako se Quill želi otarasiti Kameleona i preuzeli čitavu operaciju? Danilov je slegnuo. — Nema razloga — kazao je. Napolju, oluja je jenjavala. Grmljavina je još tutnjala između gorskih

vrhunaca. — Gdje je Kameleon? — Izgubio sam ga. — Gdje ste ga izgubili? — Tokio. — On živi u Tokiju? Danilov je ponovno slegnuo ramenima. — Možda. — I tako vam je Quill zapovjedio da potražite i uništite Kameleona, i vi ste

ga slijedili do Tokija i ondje izgubili. Jeste li zbog toga pobjegli? — Ne. Pronašao ga i izgubio u Tokiju. — Gdje? Gdje ste ga izgubili? — Na ulici. Puf! I nije ga bilo. — Kako ste došli do njega? — Predugo. Ovako i onako. Drugi su zakazali prije mene. — Danilov, koliko ste ljudi ubili za Mastera? — Koliko? — U redu, koga? — Simmonsa u Houstonu, Richmana u New Yorku, Garciju u Los

Angelesu, momka u Teheranu, drugog u Grčkoj. I... bilo je hladno i kišno ... uvijek hladno i kišno ... dobrićko. Debeli. Brodar. Bilo je to u... u... — Memorija mu se ponovno naobračila.

— Je li vam itko osim Quilla ikada dao zadatak? — Sklopka. — Tko? Odmahnuo je glavom. — Ostavio poruku u hotelu. »Vaše su karte za rugby na blagajni.« Na taj

sam način doznao da ću ga srediti u areni. — Koji je taj bio? — Simmons. Sjećam se sada, onoga na kiši... bilo je to u Japanu. Bridges.

Ime je bilo Bridges. Dobroćudni brodograditelj. Debeljko. Sredio sam ga kad je izlazio iz restorana.

— Još netko? — Ja... ne mogu se sjetiti... — Danilov, kako ste prepoznali Kameleona u Tokiju? — Ja... ne mogu se sjetiti... — I nikad niste sreli Quilla? — Quill je glas. Kameleon je duh. Mida je izgubljen.

— Mida? Tko je Mida? — Mida... — Je li to osoba? Mjesto? — Ja.. ne mogu se sjetiti... Iznenada je podigao pogled, uspravio se u stolici s rukama na koljenima i

kišobranom sa strane. — Učitelj će vam sada recitirati Pounda. Ti znaš recitirati Pounda, zar ne?

Kako neobično ime — Ezra. Kako teško breme da se stavi na sina. — Danilov... A tada on padne na koljena i poče bizarnu litaniju: — Nabikov, Ivan, ulica u Parizu, na putu na posao. Gregori, Georg, London,

upravo ispred Parlamenta ... — I nastavi s recitativom popisa svojih žrtava. — Izgubio si ga, Mornaru — reče Čarobnjak. — Jebemti! — Izvukao si mnogo. — On zna mnogo više. — Ne noćas. Vratio se u svoju mišju rupu. Danilov ih je pogledao alabasternim očima u kojima je ponovno

zasvjetlucalo ludilo. A tada je, urlajući poput šumske zvijeri, zgrabio kišobran, skočio i počeo mlatiti po svijećnjacima.

— Otišao je, stari moj. Mičimo se u govna odavde. O'Hara i Čarobnjak počeli su se povlačiti prema vratima dok je luđak

nastavljao rastepavati svijeće. Zajurišao je na njih kroz mrak kad su se domogli vratiju, sa smrtonosnim kišobranom kao kopljem ispred sebe. Pognutih su ramena izletjeli kroz vrata i zalupili ih za sobom.

— Au! — rekao je Čarobnjak. — To je bio kla... Kišobran je u zamahu prošao kroz prozorčić na vratima, vrhom okrznuvši

O'Harinu kosu. Bacio se u stranu i zalupio prijevornicom. Danilov je počeo vrištati. Vrištao je dok su se vraćali serpentinama prolaza

prema dverima. Vrištao je još i onda kad su se spustili, jedan po jedan, s tog vrhunca pakla.

XXIII

— Okej, i tako si razriješila Lavanderovu šifru — kazao je Čarobnjak. — Da

vidimo što si dobila. Odmoreni, istuširani i posluženi svježim voćem i kavom, visjeli su nad Izzy

dok se Čarobnjak pripremao da zazove informacije iz njene memorije, s prstima postavljenim iznad kompjuterove klavijature kao iznad steinwaya. Pjevušio je »Body and Soul« dok je nukao računar da razgovara s njim.

Eliza je objasnila da je protjerala nekoliko kombinacija rečenica iz Lavanderove knjižice kroz kompjuter, pokušavajući razriješiti 'Šifru metodom pokušaja i pogreške'. Tada je počela razmišljati o onome što je rekao Čarobnjak: ako šifra nije nigdje ispisana, onda mora biti jednostavna, budući da nitko ne može zapamtiti 'dvadeset šest slovnih supstitucija'. Dvadeset i šest. Engleski alfabet. A

zapamtila je iz djetinjstva rečenicu koja sadržava svako njegovo slovo: »The guick bronm fox jumps over the lazy dog.« Brza smeđa lisica preskače lijenog psa.

Njen je slijedeći korak bio da eksperimentira s abecedom, tipkajući je prema naprijed i nazad ispod rečenice, pokušavajući dešifrirati alfabetski kod. To nije dalo ništa.

— I tako sam — rekla je — ostavila rečenicu na monitoru, pa počela ispisivati abecedu ispod nje, pomičući svaki put jedno slovo na kraj alfabeta. Drugim riječima, počela sam sa b kao prvim slovom, zatim sa c. Stigla sam do I, to je bio ključ.

Čarobnjak je rekao: — I tako, to što smo dobili jest... The guick brown fx jmps v lazy dg... Pa smo ispod toga stavili abecedu, koja

počinje s i umjesto s a: lmnopqrstuvwxyzabcdefghijk... Sad smo sve to spojili, i što smo dobili? Theguickb ro wnfxj mps vlazy dg ... . Imnopgrstuvwxyzabcdejghijk ... I tu

smo. L znači t, m znači h, i tako dalje. — Okrenuo se Elizi. — Lijepo. — Daa, prilično dobro, Gunn — kazao je O'Hara. — kao Lavander, to je

također lako zapamtiti. — Da li me to kvalificira da radim s vama velikim džekovirna? — Mislim, dobro je za početak — morao je priznati O'Hara. — Hvala vam repom. — I tako smo dobili šifru, a kamo sada? — upitao je Čarobnjak ne mareći za

njihovo peckanje. Eliza je ubacila biblioteku privremenih definicija tipki u kompjuter,

zamijenivši slova na tastaturi slovima šifre, a zatim utipkala gotovo sve podatke iz Lavanderova notesa.

— Što je ime fajla? — upitao ju je Čarobnjak. — LAV/1. Čarobnjak je utipkao »LAV/1« i ekran se ispunio redovima riječi i brojeva.

Mnoge su od stavki bile imena banaka s listama depozita ispod svakog zaglavlja. Većina je ostalih stavaka, međutim, sadržavala imena kompanija i kodirane spiskove brojeva ispod njih.

— Kriste, tu je banka u Grand Caymanu s preko sto somova u njoj!— Čarobnjak je to izgovorio s istinskim strahopoštovanjem.

—— Do sada, ovdje ima ispisanih depozita za gotovo milijun dolara — kazala je Eliza — ali to nije ono što je zaista zanimljivo. On je izvukao podatke o proizvodnji, kapacitetima naftnih polja, radu rafinerija, o svemu što se može zamisliti za tuce ili više kompanija, koliko kažu da plaćaju za sirovu naftu, koliko uistinu plaćaju. To je enciklopedija sočnih informacija.

Uprla je prstom u dva broja na monitorskom ekranu. — Objavljeni kapaciteti rezervi prema stvarnim kapacitetima rezervi — rekla je. — U svakom slučaju, stvarne su rezerve za milijune barela više od deklariranih. Oni lažu javnosti, O'Hara.

— Što je toliko začudno u tome? Oni ubijaju ljude, dižu u zrak naftne platforme, izvode atentate na političare. Što njima znači sitna laž javnosti? Moraju

nešto učiniti da bi opravdali to što nas gule. — To je pomalo cinično, zar ne? — Realistično — odgovori O'Hara. — Ali kakve sve to veze ima s Kameleonom? — upita Čarobnjak. — Čitavo vrijeme govorim, tu mora postojati nekakva zakonitost. Nekakav

drugi cilj, osim jednostavnog ubijanja za profit. Mislim da sirio usred srijede međunarodnog naftnog skandala, — Možda je Hinge ubio Lavandera da bi došao do te knjižice, a ti si ga

prešao u tome; možda je to jednostavno tako — kazala je Eliza. — To je jedna mogućnost — odgovorio je Čarobnjak. —Jee, a u tom je slučaju svaka kompanija iz te knjižice imala motiva da

ubije starog dečka — ustvrdila je Eliza. — Moramo iskopati Crnog Petra — kazao je O'Hara. — Bez najmanje

jednoga klijenta kojeg možemo imenovati, čitava će priča pasti koliko je duga i široka. Što do đavola motivira ljude koji angažiraju Mastera? Tko je želio atentat na Lavandera? Zašto je nad »Thoreauom« izvršena sabotaža? Zašto je Marzin automobil dignut u zrak? Tko stoji iza umorstva Simmonsa i ostalih? Ne samo općenito. Pojedinačno, zašto su počinjene te stvari?

— Mogu smisliti nekoliko dobrih pretpostavki — odgovorio je Čarobnjak. — Koje ne vrijede pospanog sranja — kazala je Eliza. — Shvaćam što hoće

reći. — Što ako ne možemo do toga? — upitao je Čarobnjak. — Ono što nam je potrebno, to je sam Kameleon — rekao je O'Hara. —

Pokušao si kod vojne i mornaričke obavještajne, da? Čarobnjak je kimnuo glavom. — Što je s OSS-om? — Njihovi su dosjei otišli u CIA-u kad su se reorganizirali — odgovorio je

Čarobnjak. — Već sam ih pregledao. — Što je s inaktivnim slučajevima? — upitao je O'Hara. — Možda su ga

zgurali u kakvu rupu. Vrati se na V.O. Nisam iskopao samo jednog inaktivca kad sam zaprpao malo dublje.

Čarobnjak je utipkao adresu fajlova Vojne obavještajne i zatim pretražio indeks.

— Jebemti — rekao je — dobili smo »Inaktivan, U.S.«, »Inaktivan, Evropa«. Pogledaj svo to sranje.

— Zatraži inaktivne i protjeraj Kameleona kroz sve njih. Čarobnjak je počeo mlatiti po Izzinim tipkama, da bi uvijek dobio isti

odgovor: »Ne postoji takav dosje.« I tada, pod »Inaktivan, Japan«, napokon pogodak:

— Kameleon. N/D/I, Šef japanske jedinice za treniranje obavještajnih agenata. Na spisku ratnih zločinaca, 1945—1950. Vjeruje se ubijen Hirošima 6. 8. 45. Proglašen službeno mrtvim 12. 2. 50.

I točka. — Što znači N/D/I? — upitala je Eliza. — »Nema druge identifikacije« — odgovorio je O'Hara. Gledali su u zapis čitavu dugu minutu. Napokon je O'Hara kazao:

— Mora da je bio na vrućem spisku. Trebalo im je pet godina da ga proglase mrtvim.

Čarobnjak je rekao: — Tu baš nema mnogo. — Čini se da to može biti uobičajeno konspirativno ime, Kameleon —

kazala, je Eliza. — Možda postoji više od jednoga. — Možda — odgovorio je O'Hara. — A možda i nije umro u Hirošimi. — Morao bi imati, sranje, blizu sedamdeset. To je bila pred više od trideset

pet godina. — Ne prestaješ funkcionirali kad imaš sedamdeset — kazao je O'Hara. Ipak

je strpao informaciju na dno svijesti za buduću upotrebu. — Idemo dalje na nešto drugo — rekla je Eliza. — Iz kojih drugih vanjskih

izvora može Izzy crpsti? — Samo ih imenuj. UPI, njujorški »Times«, vašingtonski »Post«, Dow

Jonesov poslovni bilten, »Wall Street Journal«, CIA, British Secret Service, la Surete...

— Možemo li napuniti imena što smo ih pokupili od Danilova u tu stvar i skanirati za informaciju neka od njih?

— Za to je i napravljena, ali ona nije »ta stvar«, Mornaru — odgovorio je Čarobnjak. — Zovi je naprosto Izzy. Prema bilo čemu tako bistrom treba se odnositi s malo poštovanja.

Dali su se na posao, skanirajućl novinske agencije i novine da bi došli do informacija o žrtvama. Bilo je zamorno jer je bilo dosadno, to utipkavanje zahtjeva, da bi se u povratu dobivalo: »Nema raspoložive informacije«. Prolazili su sati. Bilo je začudno koliko je Simmonsa i Richmana iskočilo, no koji očito nisu imali nikakve veze. I tada pogodak.

Zatražili su od United Press Internationala da skanira nekrologe hjustonskih novina od listopada 1976. do listopada 1977. u potrazi za Merrillom Wendellom Simmonsom. Prema Danilovu, on je Simmonsa ubio prije tri godine, što je trebalo značiti u proljeće. No sklopka je ostavila »ulaznice za rugby« na blagajni, što je upućivalo da se Danilov zabunio u datumu. To je moglo biti ujesen.

Danilov se zabunio. Bilo je to prije tri i pol godine. Mašina je islovkala: —UPI/Ref/Houston Chronicle/12.11.76/str.lC ©File: HUCH/76/1

l/12/NWS./2555-242 — Da vidimo tko je on bio — kazao je O'Hara. Čarobnjak je utipkao broj fajla i nekrolog se pojavio na ekranu. — Houston, 12. studeni (UPI) — Milijunaš i kralj nafte Merrill Wendell

(»Vadičep«) Simmons, bivši branič SMU, koji je jedan jedini naftni zakupni ugovor dobiven na pokeru uspio pretvoriti u golemu American Petroleum Corporation, umro je noćas u svom domu u predgrađu Houstona od teškog srčanog napada. Imao je 56 godina.

Poslovni magnat je toga popodneva u izvrsnu zdravlju prisustvovao utakmici SMU, kojom je momčad slavila povratak kući. Požalio se da se osjeća loše dok je pripremao kotlete na vrtnom roštilju u svom stražnjem dvorištu i kolapsirao

nekoliko trenutaka kasnije. Hitno je prebačen u Houston General Hospital, gdje je na dolasku proglašen mrtvim u 7 i 25 popodne.

Slijedila je prilično detaljna biografija. — Dakle, to je jedan potvrđeni pogodak za Danilova. Tko je slijedeći? Bio je njihov prvi proboj, i zato im je obnovio energiju. Nastavili su tražiti

informacije, ispitujući i unakrsno ispitujući svako ime i nove niti do kojih bi ono dovelo. Polako, podaci su se gomilali.

— Jack »Crveni« Bridges, predsjednik, Bridgesov brodospas, Tokio, Japan, umro, srčani napad, 21.6.77.

— Arnold Richman, predsjednik Sunset Oil Internationala, umro na poslovnom putovanju za New York, 92.77.

— Abraham Garcia, predsjednik i predsjednik savjeta Hensell Oil Co., umro od srčanog napada na poslovnom putovanju za Los Angeles, 18.9.78.

— To su četvorica od njih. Mora da je govorio istinu — rekao je O'Hara. — Taj je Kameleon zaista imao pik na naftne kompanije — primijetio je

Čarobnjak. — Tri su diše iz naftnih kompanija bile nokautirane, plus što je »Thoreau« sabotiran.

— Ne zaboravimo Lavandera — kazala je Bliza. — On je bio u nafti do guše. I kad već govorimo o tome, sve su kompanije za koje su ti tipovi radili, sve su u njegovoj knjižici. Vidi samo, tu su Hensell... Am Petro ... Sunset...

O'Hara je pogledao dešifrirane bilješke koje je Eliza izbacila kroz pisač. U drugom retku svakog od tri zapisa bila je riječ »AMRAN«.

— Što je AMRAN? — upitao je O'Hara. — Ne znam — odgovorio je Čarobnjak. Eliza je samo slegnula ramenima. — Možemo li to doznati od Izzy? — Pokušat ću kod Dow Jonesa. Pol je tuceta referenci odmah iskočilo na ekran. — Šah i mat! — uzviknuo je Čarobnjak. — Kuhamo ga, stari. Da skaniramo

sažetak u »Wall Street Journalu«. — Od kojeg datuma? — upitao je O'Hara. — Deveti studenog. — Prilično friško. Da vidimo. Sažetak je bljesnuo na ekranu: —AMRAN Ltd. Konzorcij formiran 28. listopada 1979. Sastavljen od

Intercon Oil Corp., American Petro Ltd., Hensell Oil Products Corp., Sunset Oil Interni Inc., The Alamo Oil Company, The Stone Corporation, Bridges Salvage Corp. Ciljevi: jača pozicija na tržištu, zajednički eksperimentalni projekti, konsolidacija tržišta, povećanje financijske moći. Izvršni direktor: Alexander Lee Hooker, general armije (u miru); potpredsjedik operative: Jesse W. Garvey, general U.S. Arrny (u miru); potpredsjednik marketinga: (Mjesto ispražnjeno od smrti potpredsjednika Ralpha Greentreeja, 3.1.80). Glavna financijska institucija: First Boston Common Bank. Glavni ured: Tanabe, Japan.

— Proklet bio! Mislio sam da je Kuka mrtav. Nisam čuo ništa o njemu već godinama — kazao je O'Hara. — A njihova je glavna baza u Japanu.

— Gdje je Tanabe? — upitala je Eliza. — Na istočnoj obali Honšua, oko sto pedeset kilometara od Kiota.

Vukojebina. — Kameleon je zaista uzeo AMRAN na zub — rekla je Eliza. — Pobio je

većinu šefova konzorcija. »Thoreau« je bio vlasništvo Sunset Oila. Tip koji je ubijen na Mauiju imao je slike s »Thoreaua«.

— Hoće li se netko kladiti kako je umro stari Ralphie Greentree? — upitao je Čarobnjak.

— Čisto iz zajebancije, Čarobnjak, provjeri Alamo i vidi je li bilo nedavnih smrti u visokim ešalonima.

Čarobnjak je potražio pregled Alamo Oila. I tu je bilo što su tražili, u petom redu odozgo:

— David Fiske Thurman, predsjedavajući vijeća, Alamo Oil Company, poginuo u havariji svog automobila, predgrađe Dallasa, Teksas, 8.4.77.

— Pokušaj s Ralphom Greentreejem. — Ralph Greentree, bivši izvršni potpredsjednik Alamo Oil Company i

potpredsjednik marketinga u AMRAN-u, utopio se ljetujući u Honoluluu, 3.1.80. — Popravlja se — kazao je O'Hara. — Pogodi tko je bio na Mauiju dva dana

prije toga? — Hinge — odgovorila je Eliza. — Točno. Greentree se utopio tri dana nakon što je Hinge ubio onog čovjeka

na Mauiju i digao film s »Thoreaua«. Honolulu je trideset minuta leta od Mauija. — Što još? — Pokušaj s još jednini. Pokušaj s tom Stone Corp, vidi što možeš naći. Jzzy je otkrila slijedeće: — The Stone Corporation. Holding kompanija na području elektrike i

energetike. O razbacanim dionicama kompanije ne postoje publicirani podaci, no zna se da u njeno vlasništvo spadaju atomske elektrane u Ga., N.C., Ala., Fla. i nacionalne i internacionalne rafinerije. Privremeni izvršni direktor, Melvin James, zamjenjuje C.L.K. Robertsona III, koji je poginuo u nesreći privatnog aviona 25.6.78.

— Isuse, — rekao je Čarobnjak — volio bih vjerovati da su neki od tih ljudi zaista poginuli u nesrećama. Ali me more ozbiljne sumnje.

— A što s ovim posljednjim zapisom? — upitala je Eliza. Previdjeli su posljednji odlomak pregleda:

Najnovija obavijest: fuzija s japanskim konglomeratom, San—Sanom. 10.5.79.

— Što je to San-San? — upitala je Eliza. — To je vrlo moćna kompanija tamo preko — odgovorio je O'Hara. — Ali

istinu govoreći, ne znam mnogo o njoj. — A sada je dosta — kazao je Čarobnjak. Ustao je i protegnuo se. Eliza je kliznula za tastaturu, promijenila diskove i

počela ubacivati posljednjih nekoliko zapisa iz Lavanderove knjižice u Izzy. — Jesi li ti ikad umorna? — upitao je Čarobnjak ponešto zlovoljnim tonom. — To je mladost — odgovorio je O'Hara. Energija ih je držala satima, no sada, nenadano, činilo se da se svo troje

odjednom raspalo na dijelove. Odlučili su uzeti predah i prepustiti Izzy da ispiše

ostale zapise iz Lavanderova notesa. Eliza je, opazivši bilješku dok su odlazili na ručak, kazala: — O'Hara, daj pogledaj ovo. I tu je bila, na ispisu, jedna od posljednjih zabilješki: — Mida/Io.354,200/109,12/vng.Ghawar/es.2bb./d.O-112. Svo se troje zgrbilo nad pisačem, zureći u bilješku nekoliko sekundi. — »Mida je izgubljen« — kazao je O'Hara. — Što? — upitala je Eliza. — To je rekao Danilov, »Mida je izgubljen«. Mida nije osoba, to je ili

kompanija ili mjesto. Pitanje je što svi ti brojevi znače. I što je »Io.«? I »Ghawar«? — Nisam vidjela ni jedan zapis nalik ovome — kazala je Eliza. — Obično

možeš vidjeti što brojevi znače. — Ja sam preumoran da shvatim što išta više znači — rekao je Čarobnjak.

— Treba mi malo okosklopke. — Okej, da zapakujemo. Izzy može dati ispis svega toga i zatim je nosimo

sobom. — Nosimo sobom — kamo? — upitala je Eliza. — U Japan. — Japan! — Točno. AMRAN je u Japanu. Hooker je u Japanu. Bridges je bio u

Japanu, Kameleon je u Japanu, San-San je u Japanu. Očito postoji samo jedno mjesto na kojemu treba biti, idemo se dakle malo opružiti. Slijedeća je stanica Tokio.

KNJIGA TREĆA

Svaki događaj, kad se već dogodio, svaki sposobni novinar ili povjesničar

može prikazati neizbježnim. JOSEPH PULITZER

I Slovima ugraviranim u zlatne pločice na zidu drevnog japanskog hrama

Oka-Ri, pisalo je: »Godišnja se doba mijenjaju s danima, čovjekovo se sjećanje

mijenja s godinama.« Neki engleski pjesnik, stoljećima poslije toga izrazio je istu misao jezgrovitije: »Na kraju krajeva, sva je povijest samo sjećanje i trač.«

Bilo je dana kad bi general Hooker satima sjedio sam u tami svog ureda, u društvu tek neispravnog stroja u svojim prsima, i pabirčio nemirne dane svoje prošlosti kako bi zazvao izblijedjela sjećanja. U najcrnje od tih dana mogao je čuti grmljavinu topova i jek bojnih trublji, no njegovo je unutrašnje oko vidjelo samo kovitlace prašine što su zamagljivali dane slave. Imena i lica izmicala su mu poput duhova u svitanje dana, a imena su mjesta promicala kroz njegovu tik-tak samoću bez ulica, tornjeva ili parkova.

Samo je Garvey znao za njegovu agoniju, samo ju je on razumio. Samo je Garvey bio taj koji bi starcu dolazio u pomoć kad bi ovaj ponekad glasno zazvao, izvikujući imena palih suboraca ili zaboravljenih bojišta.

— Zvali ste me, generale? — upitao bi. General bi ponovio ime, a Garvey bi, iako je i njegova memorija bila

izobličena vremenom, stvorio lice i događaj i mjesto koje bi tome pripadalo, i tad bi se Hooker, zadovoljen, vratio svome nemirnom sanjarenju. Pisao je memoare već deset godina i skupio pri tome gigantski rukopis. Njegovo uređivanje, to jest odvajanje istine kao realnosti od istine onakve kakvom ju je Hooker želio vidjeti, potrajalo bi još jedno desetljeće, i tako je rukopis bio neupotrebljiv za objavljivanje.

Bilo bi i rijetkih zgoda kad bi se prašina jučerašnjih ljeta razišla na sat ili dva, i Hooker bi tada imao vrlo jasnu viziju prošlosti. Ta su iskustva bila za starca gotovo orgazmička. Sjedio bi zanesen i promatrao staklastim i od starosti posivjelim očima odigravanje davnih trenutaka. I tako je, među stotinama rukom ispisanih stranica obojenih činjenica, bilo i pregršt briljantno rekonstruiranih prizora i bitaka i nevjerojatno preciznih studija karaktera. Sve je ostalo bila imaginacija.

Hooker nije bio zarobljenik vlastite prošlosti. Mogli bi proći tjedni u kojima je on lucidno obavljao poslove. No bilo je i onih dana u kojima bi se probudio i rekao Garveyju: »Pukovniče, danas ću raditi na svojim memoarima«, pa bi potom nestao u svoj ured, a Garvey bi otkazivao sastanke, prekrajao dnevne planove, obavio dolična ispričavanja i nastavio kao i obično voditi većinu posla. Dva ili tri puta u toku tih dana, Garvey bi se odzivao kad bi čuo Hookera kako ga doziva.

Ovo je bio upravo takav jedan dan, pa ipak ga je Garvey podsjetio na predvečernji sastanak s O'Harom. Hoće li ga otkazati?

— Ne. To ne bi bilo razborito — odgovorio je Hooker i namignuo. Osjećao se dobro.

Hooker je bio u svom uredu nekoliko sati kad ga je Garvev začuo kako izvikuje svoj najučestaliji refren: — Bobby, gdje si, Bobby?

Garvev je ušao u veliki ured. — Zvali ste me, generale? — Ponovno Bobby. Kod Bastinea. Garvey se dobro sjećao dana. A sjećao se i dječaka podjednako dobro. Baštine. Deveti ožujak 1942. Na taj je dan Garvey otpočeo one tri godine što

ih je kao ratni zarobljenik proveo u zloglasnom logoru Suchi. Hooker će pobjeći prema slavi i na koncu se vratiti u Baštine da ga oslobodi. A Bobby je nestao zauvijek.

— Sve je u redu, starino — odgovorio je Hooker ekstatično — svega se mogu sjetiti vrlo jasno, hvala vam...

* * *

Stajao je tog jutra u portalu blistavo bijele zgrade oficirskoga kluba,

uspravan kao motka, sa šeširom i tamnim naočalama što su pokrivali najveći dio

njegova orlovskog lica, izbrijan do kože, istuširan i odjeven u svježe opranu i izglačanu uniformu, čekajući na neizbježno toga dana za koji je znao da će biti najponižavajući dan njegova života.

Osluškivao je tupi tum, tum velikih japanskih topova iza čega bi slijedilo zviždanje stoipetica kako bi dolazile, i na koncu nenadani bum eksplozija.

Japanci su bili trideset kilometara daleko i brzo su zatvarali brešu. Amerikanci su bili u rasulu. Danima su se, oni što su još ostali pod Hookerovim zapovjedništvom, borili uz vitki poluotok Baštine, ostavljajući desetke mrtvih na svakom kilometru odstupanja. Ali prošle noći, Japanci su krenuli u brutalni napad. I sada su bili opsjednuti, i za sat ili dva otići će i posljednje zalihe hrane, municije i morfija. Bilo je to pitanje sati.

Svud oko sebe general je vidio strah, paniku, bijes. Rat se ne može dobiti drškama od metli, pomislio je, a to je bilo gotovo jedino što im je još ostalo. Pa ipak, njegovi su ljudi tri mjeseca držali taj opsjednuti prst kopna pred ošamućujući nadmoćnim protivnikom. Sad su japanske granate padale na bazu. Nedaleka se mehaničarska radionica nenadano razletjela u oblaku crne prašine, rasula se i zasula okolicu pljuskom iverja, komada drveta i alata. Nešto je unutra — kosilica za travu, benzin, bilo što — eksplodiralo, i ono što je još ostalo od barake, planulo je žarko narandžastim ognjem.

Hooker se nije obazirao na kaos oko sebe, na zavijanje granata, nenadane udarce eksplozija, vatru i drveće što se rušilo — stajao je i ponovno čitao poruku što mu je upravo prekinula jutarnju kavu:

Susrest ćete se kod vašeg štaba u 0700 sati ovog datuma s dva

USN torpedna čamca pod komandom kapetana Alvina Leamo-

na. Budite spremni predati komandu pukovniku Jesseu W.

Garveyju i smjesta napustiti poziciju. Na svakom će se čamcu

smjestiti šest oficira. Uzmite sobom one ljude koji vas mogu

podržati na našem maršu u pobjedu.

Sretno.

Franklin Delano Roosevelt,

Vrhovni komandant oružanih snaga

Poruka je bila dešifrirana i ponovno potvrđena, i on ju je ponovno čitao sa suprotnim osjećajima. Bio je ponižen porazom. Ali je znao da njegovo izvlačenje znači da mu je suđeno na kraju iskaliti još strašniju osvetu na Japancima. Imao je jedan sat u kojem je trebao odabrati deset ključnih oficira iz svog izmoždenog štaba i napustiti mjesto koje mu je bilo dom tako mnogo godina. Dječak će, razumije se, poći s njim. Provjerio je vrijeme. Šest i deset. Dječak je bio siguran u skloništu s onim civilima koji se zbog godina, spola ili slabosti, nisu mogli boriti.

Preselio je štab u betonirani artiljerijski zaklon u blizini zaljeva, i upravo je tu našao Garveyja, umornih očiju i bolnoga tijela, neobrijana, s odijelom u dronjcima, zgrbljena nad kartom poluotoka Baštine, kako diktira naređenja u poljski telefon. Telefonske su linije već tjednima bile zbrisane.

Garvey je sumorno zurio u njega. — Japanci su dovukli dva razarača i krstaricu u Zaton. Tuku Sacketta s

mora, bombardiraju ga... sranje, tu mora biti pedeset tisuća Japanaca što dolaze na

nas preko kopna. — Kakva je vaša procjena? — upitao je Hooker. — Tri sata, možda. Ne više od toga. Bombardirat će nas odanle iz zaljeva,

još jedan sat ili tako. U čemu je do đavola razlika, generale? Kada Sackett i što je ostalo od Trećeg bataljona dođu tamo, nemaju više kamo otići. — Mahnuo je rukom prema vrhu poluotoka, pet stotina metara na sjever. — Morat ćemo plivati.

Hooker je shvaćao što on govori. Već su danima raspravljali o tome kada se predati. Obojica su bila dogorjela i iscrpljena preko granice na kojoj se još mogu donositi jasne odluke. A ni jedan se od njih nije mogao suočiti s konačnom.

— Mnogi se naši momci služe osobnim pištoljima i vlastitim sačmaricama. Upravo smo pri kraju puščane municije.

Situacija je diktirala trenutačnu predaju, no komadić je papira u Hookerovoj ruci sve izmijenio. Predao je Garveyu naređenje i ovaj ga je pročitao i vratio.

— Da je to poruka od ikoga drugog, oglušio bih se o nju — kazao je Hooker. — No sada moramo držati poziciju sve dok se Mornarica ne stvori ovdje.

— Dobro je — odgovorio je Garvey, — dobro je da se bar jedan od nas izvuče iz te jame govana. Koga želite?

— Tko je ostao? — Najbolji čovjek kojeg imamo je Sackett, no on je možda već mrtav. Ako

nije, sumnjam da se može probiti dovde. Bio je u obruču, okružen s tri strane kad sam s njim razgovarao prije pola sata. Preostalo mu je još samo tuce ljudi na komandnoj poziciji u Capiceu, i namjeravao se držati koliko god to bude moguće.

Teška je granata prizemljila u blizini i gromovita je eksplozija zapljuštala prašinom s krova.

— U govna! Zašto su čekali sve dosad da izdaju naređenje? — Japanci su se probili kod Capicea tek prošle noći. Od onda do sada,

vodimo akciju zadržavanja i to prilično dobru, kad se uzme u obzir da je neprijatelj možda pedeset puta brojčano nadmoćniji na kopnu, i da nismo imali zračnu ili mornaričku podršku već više od mjesec dana.

— Pretpostavljam da ste u pravu. Shvaćaju da je ishod ovdje neizvjestan. — Neizvjestan! Do đavola, to je sada pitanje sati. Ako vas maknemo tako

brzo, u najmanju ruku nećemo morati brinuti o curenju informacija. — Smjesta ću skupiti ljude — kazao je Hooker. — Možda Mornarica urani. — Što s dječakom? — On ide sa mnom, razumije se. Srkali su kavu i izvukli popis ključnih oficira jedinice. — Ostavljam vam Irva Kalera — kazao je Hooker. — On je izvrstan viši

oficir, ali on također najbolje od svih u bazi vlada japanskim. Možete ga zatrebati da vam prevodi nekoliko idućih... mjeseci. Ali želim narednika Finneyja. Trebat će mi prvorazredni oficir tog čina.

Kad su dovršili popis, Hooker pozove kurira i naredi mu da se sve te ljude skupi u pristaništu. Pogledao je na sat. Šest i dvadeset pet. Još je jedna granata udarila u blizini, i zemlja je zadrhtala pod nogama.

Hooker je na trenutak zastao u vratima i zatim ispružio ruku. — Volio bih da idete sa mnom, Jess — kazao je.

O bože, rekao je Garvey u sebi, starom su došle suze na oči. Nasmiješio se: — Vratit ćete se i izvući me.

Hooker je iznenada zagrlio žilavog malog pukovnika. — Možete se u to okladiti o svoju penziju, generale — rekao je. Glas mu je

podrhtavao od tuge i bijesa dok je vadio iz džepa svoju staru zvjezdicu brigadnoga generala i stavljao je na Garveyjev ovratnik. — Znam kako ste dugo čekali na ovo — kazao je. — Žao mi je što nije moglo biti pod ljepšim okolnostima. Vratit ću se po vas, Jess.

— Pričekat ću. Hooker je odmarširao natrag do glavnoga stana i prošao kroz ruševine

robusne stare građevine obložene tikovinom. Podovi su bili zasuti papirima i fasciklima i već otprije pokriveni krhotinama stakla. Vrata su visjela nakrivo a tanki su slojevi dima strujali dolazeći kroz razbijene prozore i zatim se lijepili uz strop poput pahuljica prljavog pamuka.

Stajao je trenutak ili dva u raskršenim ostacima svog ureda, a tada se oštro okrenuo i uputio se prema molu.

Dvadeset pet kilometara dalje, dva su torpedna čamca grmjela kroz Zaton, držeći se uz obalu glavnog otoka. Mornari su s palube kroz dvogled promatrali strahovitu bitku na poluotoku njima nasuprot.

— Isuse — kazao je jedan mornar. — Ti su jebeni Japanci posvuda. Izgleda kao mravinjak.

Kapetan Leamon bio je radio-telefonom u kontaktu s komandantom drugog torpednog čamca, Peterom Coakleyjem, poručnikom iz Bostona, koji je pred samo dvije godine napustio mornaričku akademiju u Annapolisu. Coakley je bio žutokljuni naglica, mladac s džonvejnovskim odnosom prema čitavom tom smrdljivom svinjcu.

— Zapamtite kakva su naređenja, poručnice — kazao je Leamon Coakleyju prije jedan sat. — Trebamo proslijediti krajnjom žurbom do Đastinea. Ne upuštajte se, ponavljam: ne upuštajte se s neprijateljem u borbu ni zbog kakvih razloga. Naprosto... prođite mimo.

Leamon je kroz dvogled promatrao tri japanska ratna broda. — Nisu ni petnaest kilometara od mola u Bastineu — rekao je.

Coakley ih je također promatrao. — Došli su nam pred cijev, Al. Krstarica će se naći između nas i razarača.

Mogli bismo skinuti... — Moram li vam još jednom kazati, poručnice? Naša je misija pokupiti

velike zvjerke iz Đastinea. — Kinderfrajle, eto što smo mi — kazao je Coakley gorko. — Ako želite gorjeti u paklu, imat ćete vrlo brzo priliku. Ali ne danas. — Prokleta taksi služba — progunđao je Coakley. — Poručnice, zaželjeli ste se vojnog suda? — Ma no... — Ne obaziremo se na plovne jedinice. Je li to, u materinu, jasno,

poručnice? — Razumijem, sir.

— Mislim, je li to u tri materine jasno? — Razumijem, sir. — Onda vozite. Dva su razarača i krstarica bili jedva kilometar i pol pred njima,

koncentrirajući vatru na uski poluotok. Jednolični su tum njihovih velikih topova postali glasniji.

— Okej, ja preuzimam prvu rundu. Vi ostajete uz obalu, čekate dok se ja ne počistim, onda ćete se vi zatrčati.

— Skopčao — odviknu Coakley i spusti slušalicu. Okrene vitki, snagom nabijeni čamac prema obali, skine gas i priljubi se uz drveće. Leamon je prašio uz Zaton kao da ga svi đavli gone, s provom dignutom visoko nad površinu i krmom duboko utonutom u more. Cvjetovi su im se smrti rasprskavali nad glavama, zasipajući more oko njih krhotinama. Granate su dizale gejzire pred provom i za krmom, s lijevog i desnog boka. Vitki je torpedni čamac brazdio uz Zaton, i kanonada je postajala sve teža. Nebo se zacrnjeno od dima bombi za žive ciljeve. Leamon je nastavio samo ravno.

— Kujin sin, još će mu i uspjeti — povikao je Coakley. — Okej, stare kuke, držite se za jaja, polazimo. — Izvukao je čamac od obale prema uskoj prevlaci i nagazio na gas.

Hooker i njegovi ljudi promatrali su s mola dramu na moru. — Dolazi prvi — povikao je major imenom Forester, bivši pitomac

akademije u West Pointu. Hooker je stajao kraj njega, okružen malom zbijenom grupom oficira. Odlučio je ostaviti sina u artiljerskom skloništu sve do posljednje minute. No sada je došao čas.

— Naredniče Finney. — Da, sir. — Molim vas otiđite do civilnog skloništa i dovedite mi dječaka. — Da, sir. Finney je bio žilavi profesionalni vojnik. Košulja mu je bila bez dugmadi i

rastvorena sve do pojasa, jedan je rukav na koncima visio s ramena. Predao je svoju automatsku pušku tipa browning jednom od oficira, uskočio u generalov džip i poletio preko tratine prema skloništu. Ono nije bilo više od petsto metara daleko od mola. Već je bio gotovo tamo kad je granata eksplodirala ravno ispred njega. Džip se podigao na stražnje kotače, poskočio u stranu i prevalio se. Finney je u luku izletio iz sjedala, udario o zemlju i preokrenuo se nekoliko puta. Džip je kliznuo da bi se zaustavio na nekoliko metara od njega i potom eksplodirao.

— Idem po nj — kazao je mladi poručnik dječačkog lica, imenom Grisoglio, i potrčao prema skloništu, no Finney je skočio na noge, pretresao glavom i pretrčao ostatak puta.

— Ostanite na svome mjestu, poručnice — zapovjedio je Hooker. Leamon je zavezao svoj mali brzi torpedni čamac u uski kanal pročišćen

kroz krš potopljenih jedrilica i ribarskih brodica. Jedva je bilo dovoljno mjesta da se provuče vitko plovilo. Migoljio je svojim uskim brodićem kroz smetlište, nježno kormilareći kraj nagorjelih olupina.

— Držite cime, nemojte nas vezivati — viknuo je Leamon svojoj smanjenoj

posadi, srezanoj na najnužnije. — Recite generalu da se brzo ukrca. Uopće nemamo vremena. Coakley je odmah iza nas.

Hooker se okrenuo prema svojoj grupi, izabrao šest oficira i naredio im da se ukrcaju. Mogao je vidjeti narednika Finneyja i dječaka kako izlaze iz skloništa i trče prema molu.

— S generalovim dopuštenjem, moramo brzo osloboditi molo — viknuo je Leamon.

Hooker je kratko kimnuo i smjesta skočio na palubu. — Poručniče Grisoglio, vi ste najstariji oficir na drugome čamcu. Recite, molim vas, naredniku Finneyju da drži maloga na oku. Prebacit ću momka k sebi kad se zaustavimo radi noćenja.

— Da, sir — odgovorio je Grisoglio, koji je inače bio nastrijeljen u nogu i sada se oslanjao o granu, upotrebljavajući je kao štaku. Oštro je odsalutirao Hookeru,

— U redu kapetane — rekao je Hooker Leamonu — mičimo se. Povukli su se kroz krš, a onda je Leamon zavrtio kolo, torpedni se čamac

okrenuo i pošao prema zaljevu i otvorenome moru. Hooker je promatrao kako gat postaje sve manji, dok na koncu nije vidio

Bobbyja i Finneyja zajedno s ostatkom oficira. Bogu hvala, pomislio je. Mahnuo je rukom, a osmogodišnji se mladac uspravio i oštro mu odsalutirao. Hooker je promatrao sve dok dim nije zakrio pristanište, tako da ga više nije mogao vidjeti. Sad je skrenuo pažnju na drugi čamac što je brzao kroz Zaton, idući uz razarač, izbjegavajući granate.

Coakley je jurio potpuno otkriven pokraj razarača, kad ga je pogodila granata. Zaderala mu je bok plovila Bio je to gadan pogodak. Čamac se stresao, krš je niknuo s palube da bi bio otpuhnut vjetrom. Jedan je od momaka odletio preko ograde s nogama iznad glave. Nekoliko sekundi kasnije, tempirana je artiljerijska granata eksplodirala iznad pramčane palube. Noštromo je bio odbačen prema nadgrađu, s prsima prorešetanim flakom. Kapetansku je kabinu rasporilo kao kartonsku kutiju. Staklo je zapljuštalo u vjetar. Coakleyja je udario nalet užarenog zraka. Goruća mu je kovina zaparala bok i rame. Kolo mu se izbilo iz ruku, osjetio je kako se premeće preko palube prema ogradi. Bio je na trenutak ošamućen, no onda je shvatio da je na dlanovima i koljenima, da zuri u vlastitu krv što kapa na palubu. Čuo je nekoga od posade kako viče »Vatra!« i Čuo hukanje ognja na vjetru. Njegov je brod gorio oko njega.

Coakley se uspravio na noge i zgrabio kolo. Nije se obazirao na bol u tijelu; to više nije bilo važno. Opleo je pogođenim torpednim čamcem i usmjerio ga ravno na razarač. Plameni su se jezici kovitlali u brazdi i cvrčali uspinjući se uz bokove brodića, no on je još uvijek klizio po vodi poput zefira, jurišajući kroz huku i dim, ravno na neprijateljski brod.

— Majkojebci — urlao je Coakley. — Majkojebci, majkojebci, majkojebci... Leamon je u šoku gledao kako se Coakleyjev torpedni čamac sjurio ravno u

bok razarača. Na trenutak kao da se sve zaustavilo u vremenu. A tada su grunula torpeda, i tad su grunula spremišta municije velikog broda. Razarač je zateturao i zavaljao se. Narandžasta se lopta vatre u kovitlanju digla iz rupe na njegovu boku,

a potom su začuli još jednu eksploziju, pa još jednu i još jednu. — Bože, o bože! — kriknuo je Leamon. Okrenuo se prema generalu koji je

stojeći kraj njega promatrao smrtne muke ratnoga broda. — Da se vratimo, sir, po ostatak vaših ljudi?

Hooker je pogledao natrag na Baštine, no tamo se nije imalo što vidjeti, samo crni dim, beskonačne eksplozije i vatru što se valjala kroz pocrnjelu izmaglicu.

— Ja sam dobio svoja naređenja — kazao je Hooker. — A i vi ste svoja. — Razumijem, sir — odgovorio je kapetan Leamon odvodeći svoj jureći

čamac od Bastinea.

* * * A sada je Hooker sjedio u svom studiju, sa svježim suzama na licu, i sjećao

se da je upravo taj dan, od svih dana svog života, najviše želio zaboraviti. Kutija je stigla oko četiri i trideset popodne. Uručio ju je taksi-šofer koji ju

je pokupio na kolodvoru, kamo je bila uručena... Ad infinitum. Bila je to uvijek ista priča. Nemoguće ući u trag. Naprosto jednostavna bijela

kutija s rupama na sebi, obilježena s Namamono — »Pokvarljivo«. General je sjedio u tami kad je Carvey ušao u ured. — Oprostite, sir? — Uđite, Jesse. Baš sam zadrijemao. Razmišljajući o starim danima. — Loše vijesti, sir. — Što je to? — Još jedan dar. — Do đavola! Garvey je stavio kutiju na Hookerov stol — Želite li da vam je otvorim? — Ja ću to. Uzeo je nož za pisma iz ladice, prerezao špagu i otfrknuo poklopac. Izašao je polako. Uvijek su tako radili, pretražujući zrak jezikom, s očima

što su se okretale u različitim smjerovima. Isuse, što su bili gadni. Pričekao je dok se nije svalio preko stranice kutije i zašetao preko stola.

Zarezao mu je bok, dovoljno duboko da probije kožu. Kameleon se previnuo i zamlatarao repom iza sebe. Bio je to mali primjerak, ne duži od dvadeset ili dvadeset pet centimetara. Ponovno ga je nabo.

Kameleon je počeo mlatiti sobom od bola. Ubo ga je još jednom i još jednom. Tada mu je stavio naoštrenu stranu noža pod vrat i čvrsto ga pritisnuo uz stol. Jezik mu je nabrekao u ustima, smotana loptica crvenoga tkiva, trepereći iza napola otvorenih usana.

— Ima li poruke? — upitao je Hooker. Garvey je izvadio komadić papira. — Veli: »Riba će pojesti ribara.« Mržnja je zakuhala u Hookerovu grlu i on, snažnim zamahom noža za

pisma, odsiječe gušteru glavu. II

Preletjeli su od Miamija do San Francisca, a zatim pošli Velikim krugom

preko Sjevernog pola do Tokija. Slijedila su dva dana kolapsa. Nalazi su bili mršavi. Čarobnjak je otišao provjeriti Red Bridgesovo brodogradilište i zatim malo pronjuškati naokolo, vidjeti što može iskopati. Eliza je imala sastanak na ručku s Irom Terkesom, šefom tokijskog biroa Howeovog News Servicea, nadala se da će skupiti neke informacije o AMRAN-u. O'Hara je pošao da potraži nekog starog prijatelja u japanskoj vojnoobavještajnoj. Kao i obično, u slučaju komplikacija poslužit će se hotelskim telefonom kao kulisom.

Eliza je razgovarala s Verkesom prije dvije godine, dok je bio su Bostonu na odmoru. Bio je visok i vitak, u kasnim tridesetim, hiperaktivac; tamnoput lijep muškarac koji je teškom mukom sjedio toliko dugo dok pojede ručak. Nije se promijenio ni za mrvu. Sjećala ga se kao čovjeka koji je treperio energijom i bio blago koketan, no koji se uvijek ponašao kao da mora nekamo otići — upravo tog trenutka, i to ne nužno poslom, nego naprosto nekamo. To je bila njegova narav, i možda je baš zbog nje Ira bio jedan od najboljih reportera u Howeovu lancu.

Pokupio je nešto sendviča u nekakvom restoranu američkog tipa i odveo je do malog parka na rubu Ginze, u blizini svog ureda, raširio hranu kao da su na pikniku i smjesta se zavalio zatvorivši oči, licem okrenut prema suncu.

— Zaista mi treba pokupiti malo zraka. Čitavu sam zimu bio unutra — kazao je. Njegovi dugački samoglasnici, tipični za Novu Englesku, neobično su zvučali ovdje u Japanu. — I tako, što radiš u Tokiju, gdje su ti kamere, sve te stvari?

— To je dio priče. Morat ću se vjerojatno pobrinuti za tehničku ekipu i studijska kola prije negoli odem.

— Nema problema. Stari će dobiti najbolje u Japanu. I dva puta više no što treba. Govoriš jezik?

— A-a. — To bi mogao biti problem. Možda pođem s tobom kao prevodilac. —

Naglo je podigao pogled. — Radiš na nečem vrućem? — Ma ne. — Stekli ste reputaciju da uvijek iskačete iz kutije s nekakvim šašavim

sranjem, gospo. — Turistička roba. Možda nešto malo o japanskoj industriji.. — Nešto malo o japanskoj industriji, kaže — pomiješao je Yerkes riječi sa

smijehom. — Ne možeš napraviti nešto malo o japanskoj industriji. To je kao da napraviš nešto malo o Ujaku Samu. Odakle počinješ?

— Što misliš o nafti? — Toga nema u Japanu. Ne dovoljno da o tome napraviš trideset sekundi.

Prerada, možda. Mnogo prerađivanja. — Što znaš o AMRAN-u? — Nemoj mi reći da te zanima Nesrećko Hooker.

— Zašto ga tako zoveš? — Ne znaš o Hookeru? — Znam da je bio general, velika riba u ratu. Što hoćeš od mene: ja se nisam

ni rodila sve do 1949. — Dakle, to je povijest. Napravio je strašne stvari u ratu, ali taj nagazi u

govno čim se okrene. Japanci su ga nadžarili s Filipina, sina su mu ubili u ratu, izvisio je kao predsjednički kandidat, a pol se tuceta njegovih partnera u AMRAN-u mrtvo srušilo na nj. Već godinama pokušava nekako skeljiti konzorcij.

— Nisam znala za sina. — To je zataškano. Oprosti, stojiš mi na suncu... — Žalim. — Sad je bolje. U svakom slučaju, Kuka je ovdje bio vojni guverner jedne

od južnih provincija za vrijeme okupacije. Imao je razumijevanja za potrebe zemlje, pomogao joj je da ponovno stane na noge. Čak je sredio i neke zajmove za neke od lokalnih glavonja. Ne govori više o klincu. To ne bi bilo politički pametno.

— Zašto AMRAN ima ovdje svoju upravu? — A zašto ne? Nafta je međunarodni posao. Također mislim da se starom

ovdje sviđa. Japanci ga ili vole ili mrze. — Mrze? — Mlađi misle da je bio diktator. Možda je i bio, ali jebi ga, bio je okupator.

Mogao je biti pravo đubre. — Što ti misliš o njemu? — On je junak iz rata, rame uz rame s Pattonom i MacArthurom. Povijest će

mu vjerojatno dati osam od deset. — Mogu li govoriti s njim? — Ako ti se posreći. Radio sam stvarčicu o njemu prije otprilike godinu

dana. Rekao sam da je najtragičnija ličnost drugog svjetskog rata. Neki je to usranac s međunarodnog deska promijenio u »jedna od najtragičnijih ličnosti«. Svejedno, ako te zanima AMRAN, potraži operativni desk u Bostonu. Nakucao sam jučer plahtu od deset kartica o tome.

— O čemu? — O njihovoj fuziji sa San-Sanom. — Što je San-San? — San-San znači Tri plemenita, trijumvirat. Izrasla je iz rata. Bila je malo

skandalozna. Glavni mudonja, Shichi Tomoro, bio je jedan od japanskih industrijskih giganata za vrijeme rata. MacArthur ga je otpustio s nekoliko packi, a zatim je Hooker pomogao financiranje čitavog tuluma. Sad je to jedna od najmoćnijih industrijskih grupacija u Japanu. Vrlo jaka politički, a zgrnuli su više love od Rockefellerovih.

— Kakva vrst industrije? — Prerada nafte. Brodogradnja. Elektronika. — Možda bih razgovarala s Tomorom. Verkes je malo podigao bradu kako bi skupio sav profit od sunca. —

Zakasnila si. Spakovao se prije par mjeseci. — Misliš reći da je mrtav?

— Mrtav, kremiran i rasut u vjetar. — Kako... — Imao je rezervat divljih svinja gore na sjevernom kraju otoka, kraj

Aomorija. Slučajno se ustrijelio. Kameleon ponovno na poslu, pomislila je. Mora da je to. Savršeno se

uklapa. — Tra, jesi ikad čuo za ikoga tko se zove Kameleon? — To mu je ime, Kameleon? Čime se bavi... vuče se po kući i mijenja farbe? — To mu je nom de nome. Pseudonim. — A-a. što će ti? — Naprosto radoznala. — Sranje. — Što ti sad to znači, sranje? — Znači sranje. Hajde, pa nisi naprosto slučajno pitala za nekoga tko se

zove Kameleon, za ime božje. Što je on, neki gane novi roker? — Punk rock. — Oh, zaboravi. Upravo se prtljam u disco. Ustali su da odu, i Eliza se tek tada sjetila zabilješke o »Midi« u

Lavanderovom notesu. — Još jedna stvar, Ira, znači li ti išta riječ »Ghawar«? Odnio je smeće do košare i bacio ga u nju. — Jedini Ghawar za koji znam, taj je u Saudijskoj Arabiji — rekao je. — Saudijskoj Arabiji? — Sigurno. To je najveće naftno polje na svijetu.

* * * Kancho-uchi, glavni stan tajne službe, bila je trokatna građevina u nekom

opskurnom kutu vladinog kompleksa. O'Haru je do drugoga kata ispratila mlada žena u bijelom odijelu. Bila je formalna do granice na kojoj se osjećao neudobno. Hadashi ga je čekao na vratima svog ureda.

O'Hara nije vidio Bina Hadashija već tri godine. Japanski se agent u međuvremenu malo promijenio. Bio je u ranim tridesetim, za Japanca visok muškarac, vitak, s kratko podstriženom kosom. Bio je cum laude diplomand s Princetona.

— Hej, Kazuo, pa gdje si ti? — upitao je Hadashi sa širokim smiješkom. — Čuo sam da si bio u tutnju. Tvoj je vlastiti čovo pokušao srediti da te srede, ha?

— Nešto tako. — Šupčina. Uveo je O'Haru u mali, besprijekorno čist ured. Na zidovima nije bilo slike,

a pisaći je stol bio prazan ako se izuzme telefon i limenka jabučnoga soka. — Nikad nije ni bio ništa drugo — složio se O'Hara. — I tada je to opozvao. — Jest. — Kakva šupčina. Još uvijek pišeš da preživiš? — Pokušavam. Postoje i lakši načini da se prehraniš.

— A za čim sad njuškaš, tu na okolo ? Trebaš nešto, je l' da? — Samo malu informaciju. — To je stvar do koje je najteže doći na ovome mjestu. Znaš kakvi smo mi

Japanci. Nedokučivi jebivjetri. — Tip kojega tražim možda je najnedokučiviji jebivjetar od sviju. Ikad čuo

za japanskog agenta koji se naziva Kameleon? To je bilo prije, za rata. — Kojega, drugoga svjetskog? O'Hara je kimnuo i podigao dva prsta. — Taj tip, Kameleon, bio je špijun, to je to? — Bio je glava neke vrste specijalne sekcije za treniranje japanskih agenata. — Nikad čuo za nj. — Nema nikakva stara kuka okolo koja bi mogla nešto znati? — Misliš da je tip još i sad među živima? — Špurijus. — Bilo tko datiran tako davno, ili je mrtav ili u penziji. — U tom slučaju, zašto ne netko tko je u mirovini? Naprosto bih želio

razgovarati s nekim tko ga se sjeća. Hidashi se nekoliko puta uštinuo za nos. — Zoveš na ručak? — Bogati izdavač u Sjedinjenim zove. — U tom slučaju, razmislit ću o frajeru. A on je upravo tu u zgradi. — Hoće li razgovarati sa mnom? — On razgovara sa svakim tko hoće slušati. Spustili su se liftom do podruma i pošli sumornim, loše osvijetljenim

podzemnim tunelom do nečega što je djelovalo kao podrum susjedne zgrade. Parne su cijevi ljutito psikale iznad glava.

— Mora da im se momak nije dopadao kad su ga strpali ovamo. — Vjerojatno su zaboravili gdje je. Ušli su u veliku prostoriju podijeljenu redovima čeličnih polica nabijenih

fasciklima, knjigama, službenim dnevnicima, na prvi pogled beskonačnim svežnjevima papira. Starac je prekriženih nogu sjedio na tatamiju. Prekapao je kroz dosjee i kistom umočenim u crnu tintu hijeroglifima ispisivao bilješke po omotnim stranicama. U sobi nije bilo pisaćeg stola, samo ta rogožina i starac i vrlo moderna stolna svjetiljka što mu je bila nad ramenom.

Bila je to drvena, skvrčena uspomena na čovjeka, s uvojcima bijele kose što su padali gotovo dolje do ramena. Nije imao obrve. Nosio je debele, rožnato uokvirene naočale. Lice mu je bilo tako naborano da bi ga samo arheolog mogao voljeti.

Dovršio je slovo koje je upravo crtao i podigao pogled. — A, Hadashi-san, kako lijepo od vas da ste svratili. — Njegov je mekani

glas zvučao kao odjek prošlosti. — To je čast, Kami-sama. Donio sam vam malen darak. — Pružio je

čovjeku paketić Redmanova duhana za žvakanje. — Duhovi će vam platiti u pravi čas. Hvala vam, prijatelju. Smjesta je

otvorio paketić i nagurao gvalu smeđih vitica u jedan obraz. — Ovo je moj prijatelj O'Hara, koji je inače ovdje znan kao Kazuo. On ima

pitanje, i ja mislim da na nj jedino vi možete odgovoriti. — Ah, zaista sam počašćen. Vi shvaćate da sam ja samo činovnik. Nikad

nisam bio ništa više od činovnika. Ja sam čuvar svega ovoga. Zapisa koji su bili pohranjeni u kompjuter. Naša je povijest svedena na točkice na filmu. Ali ovo su pravi zapisi. Ja ih indeksiram.

— Koliko dugo to već radite? — upita O'Hara. — Oh, zaista ne znam. Deset godina možda, a tek sam malo odmakao. Hoće

se tome vremena, shvaćate, čovjek je sklon zainteresirati se za dosjee. Mnogo sam vremena utrošio na čitanje. Ali nema preše. Kad budem gotov, otpustit će me da odem kući i umrem.

— Kako ste dugo činovnik arhive? — Od 1944. Bio sam prestar za vojsku. — Zastao je da bi nacrtao još jedan

hijeroglif na arhivskoj knjizi. — Svi su dokumenti prošli moje ruke. Imam dobru memoriju za sitne činjenice.

— Sjećate li se agenta zvanog Kameleon? Oči su mu se raširile. Položio je kist, zavalio se prema natrag i zagledao u

strop. — Kameleon o kojemu mislim, bio je pravi kameleon. Mijenjao je boje neprestano, i tko bi mogao znati koja mu je bila prava boja.

— Govorim o čovjeku čije je konspirativno ime bilo Kameleon. — Ja također. Nitko ne zna tko je to bio. To je tajna koja je s njim otišla

bogovima. — On je, dakle, mrtav? — Od 1945. Umro je u Hirošimi. To je potvrđeno od vaših vlastitih ljudi iz

obavještajne. To je zapisano. — Što znate o njemu? — Samo što je zapisano. Da je postojao i da je umro. Ništa više. — I tako, jedini je dokaz da je mrtav to što japanska tajna služba kaže da je

tako. — Zar bi oni lagali? O'Hara je izvukao komadić papira. Bio je to Izzyn ispis CIA-inog izvještaja

o Kameleonu: — Kameleon. N/D/I. Šef japanske jedinice za treniranje obavještajnih

agenata. Na popisu ratnih zločinaca, 1945—1950. Vjeruje se ubijen Hirošima 6. 8. 45. Proglašen službeno mrtvim 12. 2. 50.

— Možda ga je netko želio zaštititi. Zašto je američkoj vojnoj obavještajnoj trebalo pet godina da potvrdi njegovu smrt?

— To morate pitati američku obavještajnu. Ali ne mislim da je to njihova krivica. Proglasili bi ga mrtvim već mnogo ranije da nije bilo jednog čovjeka.

— A to je? — Vaš general Hooker. On je bio vrlo strastven u svojoj želji da nađe

Kameleona. — Znate li zašto? — Radije ne bih nagađao. — Kako bi čovjek u vojnoj službi mogao prikriti svoj identitet od toliko

ljudi?

— Možda je to bila samo jedna od mnogih njegovih boja. Možda i nije bio u službi. Moguće je da je bio civil koji je služio Caru. Bilo je mnogo takvih.

— U tom bi slučaju ljudi što su služili pod njim sigurno znali tko je on. — To je nevažno, Kazuo. Arhiva je te sekcije uništena pred sam kraj rata.

Držali su je sve vrijeme uz jedinicu. Nikad je nisam vidio. Vidio sam samo završni izvještaj, koji je zatvarao jedan prazni dosje.

— Je li sekcija imala ime? — Da, Kameleon. To je sve, naprosto Kameleon. Imali su svoj vlastiti

glavni stan na jugu. — Gdje? — U Zmajevu Gnijezdu, tvrđavi u brdima. — I to je sve što se zna o Kameleonu? Starac je polako kimnuo meljući duhan iz obraza. — Nema ničega više da se dozna. Bio je kameleon i umro je. Hadashi je pogledao O'Haru i slegnuo ramenima. — Hvala vam, Kami-sama, bili ste od velike pomoći. — Nije to ništa. Drugi put me pitajte nešto teško. Malo mi je što ostalo da

radim, osim da se produciram. Dok su izlazili iz zgrade Hadashi primijeti: — To je možda neobična koincidencija, no to Zmajevo Gnijezdo, o kojemu

je starac govorio... — Daa? — Ono je u Tanabeu. Sada je korporativni glavni stan AMRAN-a. A Hooker

je njegova glava. Projurio je kroz ručak i napustio Hadashrja s brzim »hvala«, gorljiv da sretne

Lizzie i Čarobnjaka pa da izmijene informacije. No nešto mu je drugo kopalo po mozgu, uporna misao što ga je mučila otkako je došao u Tokio. Razmišljao je o onome što je rekao Kami-sama, pohranjivao to u svoju banku memorije za kasniju obradu, i otkrivao da to samo podupire njegove vlastite ideje.

Ako je Kameleon umro u Hirošimi, zašto je vojnoj obavještajnoj trebalo pet godina da ga službeno proglasi mrtvim?

III

Služeći se prečicama kroz prolaze i pokrajnje ulice, žurio je preko grada

prema hotelu. Bio je tri bloka od njega kad je prvi put osjetio da ga netko slijedi. Zastao je na uličnom uglu i kao slučajno se ogledao no bilo je beznadno pokušavati izdvojiti bilo koga iz gomile. Usporio je korak, počeo ići u cik-caku kroz izoliranije sporedne putove nadajući se da će potvrditi svoju paranoju. O'Hara nije volio iznenađenja, a intuicija je bila neosporna. I tako je promijenio kurs, izvodeći sažimajuću spiralu prema zatvorenom prolazu što je povezivao dva bulevara, Showa-dori i Chuo-dori, koji su se ubrajali među najprometnije na Gizi.

Prolaz je bio taman i odbojan, prolazio je kroz zgradu osuđenu na smrt prije nekoliko mjeseci. Kroza nj se rijetko prolazilo jer je bio mračan, a sama je zgrada bila nesigurna. Samo su dva viseća svjetla osvjetljavala prolaz dugačak čitav blok.

O'Hara je ušao u nj i krenuo prema Showa-dori. U godinama njena umiranja, prije negoli je zgrada bila određena za rušenje,

prolaz je postao ofucani trgovački sokak, no sad su dućani jeftinih antikviteta i saloni drangulija bili napušteni. Neki su bili zakucani daskama, nekima su bili izbijeni izlozi, drugi su bili upravo onakvi kakvi su bili kad je zgrada zatvorena. Vrata su stajala otvorena, cimeri se njihali u prašnjavim izlozima, smeće je zasulo prazne dućane. Ako ga netko slijedi, O'Hara je bio siguran da će to ovdje moći potvrditi.

Da li ga naprosto slijede? Ili je već označen? Koračajući niz prolaz, osluškivao je škripu svakog koraka po staklu pod

nogama. Zvukovi su prometa zamrli i tada začuje izdajnički odjek svojih vlastitih koraka. Jedan. I trenutak potom odjek iza njega. Dva.

Treći je čovjek bio ispred njega u jednom od napuštenih dućana, izdalo ga je šuškanje pamuka, dah koji mu se omaknuo. O'Hara polako izdahne kroz usta, usporujući svoja oštra osjetila, osluškujući, procjenjujući udaljenosti. Dvojica iza njega bila su desetak metara pozadi. Treći, onaj u dućanu, bio je bliži.

Bili su dobri, krećući se brzo na stopalima od zraka.( Prolaz je oživio od energije. Joni su kovitlali oko O'Hare poput morske trave u valu sa žala.

I tada su ga iznenadili. Čovjek u dućanu je iskoračio i stao pred njega ni dva metra daleko, istrenirani mladac u crnom, snažna tijela, obuven u adidas tenisice, leđa uspravnih kao motka i lagano savijenih nogu. O'Hara baci pogled natrag uz prolaz. Druga su dvojica stajala smrznuta u mjestu, kipovi od kamena izrezani na pozadini sumračnog svjetla otvora prolaza.

Ovo nisu ulični razbijači, pomislio je O'Hara. Imaju previše stila. Onaj ispred njega malko se pomakao; raspršeno mu je svjetlo izgraviralo stranu lica. Njegov smiješak i naklon bili su prozračni kao sjećanje, no ipak je to bio izazov. Tradicionalisti, pomislio je O'Hara, vjerojatno Okinavci. Radili su kao trojka i on procijeni da bi čovjek direktno iza njega, čovjek u sredini, trebao biti najbolji, onaj ispred najbrži, a posljednji bi čovjek trebao biti podrška, najžilaviji da ga se izbaci iz stroja. U trenutku je odlučio što će učiniti.

Sad je na O'Hari bio red da iznenadi njih. Zavrtio se na peti jedne noge i poskočio u tri koraka prema dvojici iza sebe, začuo kako njegov izazivač guta mamac, i tada se zaustavio i izveo tri osnovna higaru pokreta gotovo kao jedan, fokusirajući svoj prvi udarac na trbuh prvoga čovjeka čak prije no što se i okrenuo. Pokreti su bili smišljeni tako da zbune čovjeka na kraju, da ovaj pomisli kako O'Hara napada srednjega, bio je tu brzi zamah slijeva nadesno, udarac prema naprijed, a zatim, kad je prvi čovjek srnuo prema njemu, O'Hara izvede savršen ushiro-geri, bacajući se naprijed i dolje iza pojasa sve dok mu glava nije gotovo dodirnula tlo, pa okinuo opaki stražnji udarac, ravno u napadačeva crijeva. O'Ha-rino je stopalo rasulo tvrdo mišićje na trbuhu prvoga čovjeka i zabilo mu se duboko u ošit. Nešto je unutar čovjeka eksplodiralo, činilo se da mu se lice zdrobilo, i on se bacio naprijed da ublaži snagu udarca, no bilo je prekasno — refleksi mu nisu radili. Prizemljio je gadno i ljosnuo na leđa u pravi čas da bi primio drugi ritaj u čelo. Nakon toga se odvaljao bez svijesti.

Pokreti su bili tako brzi da su druga dvojica jedva imala vremena reagirati.

O'Hara je uronio između njih, zavrtio se i dočekao na noge, da bi se odmah izbacio ravno prema gore, razbivši pritom tjemenom čeljust trećem čovjeku. Iznenađeni je napadač poletio prema natrag kroz izlog jednog napuštenog dućana, praćen pljus-kom razbijenog stakla.

Čovjek u sredini se zavrtio i kopitnuo, odskočio u stranu, čučnuo i okinuo. O'Hara ga je čekao. Parirao je udarac, uhvatio protivnika za zglavak, zavrnuo ga prema van i dolje, pa mu zabio koljeno u bok. Borac se otkotrljao od njega, dočekao na noge i jurnuo ponovno, ovaj put izbacujući uraken, stražnji udarac šakom u čeljust. Bio je savršeno izveden, šaka se kretala kružnim pokretom i u luku prošla kraj O'Harina lakta da bi ga zahvatila po rubu vilice. Udarac je odbacio Amerikanca bočno na daskama zakovanu fasadu jednog dućana. Razmrskao je daske, ruknuo kroz njih i osjetio kako mu čavao razdire rame kaputića dok je padao u prašnjavi aranžman kičastog iscifranog ženskog rublja. I dalje se okretao svinuvši leđa, a zatim opet poskočio na noge kad se srednji čovjek bacio za njim, forsirajući napad. O'Hara ga je dočekao i zatim se ponovno zakotrljao prema natrag, upotrijebivši napadačev zamah da bi ga ovaj odbacio još dublje u dućan. Odbacivši se prema natrag i dočekavši se koljenima na prsa srednjeg čovjeka, udario je dvaput, upotrijebivši najprije nukite, udarac usiljenim dlanom ravno u hrbat nosa, a zatim obogaljujući zasjek po grkljanu. Srednji je čovjek dahnuo, pokušao odbaciti nukite i promašio. O'Harin bi ga treći udarac zgotovio, no borac je bio žilav. Zakotrljao se, izbacio O'Haru iz ravnoteže, zatim se žestoko zavrtio na drugu stranu i odbacio protivnika.

Ali sad se u razmrskanom izlogu pojavio treći čovjek, lica izrezana razbijenim staklom, i rasparane i raskrvavljene ruke. O'Hara nije odstupio. Odskočio je u stranu, duboko u mrak dućana, na trenutak izvan pogleda dva preostala čovjeka, da bi iz tame jurnuo na trećeg čovjeka, poskakujući ulijevo i udesno, izvinuo se u stranu i bacio se između njegovih ispruženih ruku, pa izronio s udarcem korijena dlana kojim je demolirao ono što je još preostalo od pro-tivnikove čeljusti i odbacio ga natrag u prolaz. Sekundu kasnije osjetio je udarac u bubreg bridom stopala, udarac od kojeg mu je bol sijevnula kroz kičmu i zgrbila ramena. Odbacio ga je naprijed, no on je ponovno učinio neočekivano. Izveo je dva brza koraka i zatim udarac straga, izvinuvši se pritom i sudarivši se sa srednjim čovjekom, zatim pao na koljena, zgrabio mu šakama pulover i prebacio tipa preko glave kroz razbijeni izlog. Srednji je čovjek prizemljio na vrh trećega.

O'Hara se nije obazreo na bol u boku, već je ponovno napao, upotrijebivši ovaj put svoj omiljeni pokret, pokret koji je kombinirao kružni zamah postranog udarca petom, pokret koji je zahtijevao potpunu predanost, jer se trebao doslovno izviti u zraku, skupiti zamah odbacivanjem noge, i zatim je okrenuti tako da peta udari ravno ispod nosa. Bio je to savršen udarac, i srednji je čovjek uzdahnuo kad se zavitlao napolje i srušio.

No treći čovjek još nije bio izvan borbe. Ruke su mu se trznule u obrambeni položaj dok je ustajao, a zatim je jednako brzo pokušao izvesti bočni udarac u O'Harina rebra, iza kojeg su slijedile kombinacije, trzaj laktom i udarac prema gore s dva prsta ispod O'Harine brade, udarac koji mu je trznuo glavom prema natrag i za centimetar promašio dušnik. Pogreška je trećeg čovjeka bila pretjerana

samouvjerenost. Kad se O'Harina glava trznula natrag, onaj je zakoračio naprijed i pokušao stražnji udarac šakom.

O'Hara se čvrsto dočekao na noge, vidio kako dolazi specifični spiralni udarac, pomaknuo se prema natrag zajedno s njim, dopustio da mu okrzne obraz, a zatim zamahnuo rukom i blokirao protivnikov lakat pod svojim. Potom ga je zavrtio oko sebe, trznuo mu koljenom u slabine, a kad se ovaj svinuo prema naprijed, zavukao je svoju drugu ruku pod bradu trećeg čovjeka i zavrnuo. Lakat se prelomio i O'Hara je ispustio ruku, pa zatim dovršio pokret zamahnuvši protivnikom čitav krug, da bi ga potorh pustio i dva ga puta udario ušiljenim prstima. Ovaj se srušio u hrpu do njegovih nogu.

O'Hara se okrenuo prema ostaloj dvojici. Sve je bilo gotovo. U trenutku je otresao bolove pa izmasirao bol iz bubrega dok je istrčavao iz prolaza ostavljajući za sobom trojicu napadača, da bi potom nastavio put do hotela.

Ušao je u nj i našao tiho mjesto pokraj kamenog vrta u kutu hala. Koncentriravši se na vodu otišao je do zida i u transu počeo vrtjeti sve što je dosad doznao. Lanac mu je postajao sve jasniji. Kameleon, Hooker, Danilov — to su bili ključevi. I još jedan. Zmajevo Gnijezdo.

Sve je vodalo u Kyoto, i dalje, u Tanabe. Približili su se rješenju, napad je to potvrdio. Nije znao kako su ga dugo slijedila njegova tri napadača, no bilo je sigurnije pretpostaviti da su znali za Elizu i Čarobnjaka. Svi su bili u opasnosti.

Eliza je bila ono što mu je uništilo koncentraciju. — Što ti se dogodilo? Stajala je nad njim, gledajući u razderani kaputić i dvije masnice što su mu

počele izbijati ispod ruba čeljusti. — Pretresli smo ih, tko god oni bili — kazao je O'Hara. — Upravo su me

zaskočila tri profesionalca niti blok odavde. Ne znam kako su me dugo slijedili, no poruka je savršeno jasna. Netko je nervozan.

Nju je više brinuo O'Hara nego očita opasnost koja je vrebala na sve njih. — Jesi li u redu? — Odlično. Možda me bude boljelo grlo nekoliko dana, no ako se to

izuzme, preživjet ću. Je li se javio Čarobnjak? — Ne, ali imam zanimljivih novosti — odgovorila je i prepričala svoj

razgovor s Yerkesom. — A postoji tu i još nešto — dodala je. — A to je? — Sjećaš se bilješke u Lavanderovoj knjizi o Midi? Išla je: »vng. Ghawar«.

Sjećaš se toga? O'Hara je kimnuo. — O'Hara, Ghawar je najveće naftno polje na svijetu. Nalazi se u Saudijskoj

Arabiji. Možda je Mida naftno polje, a »vng.« znači veće nego. Veće od Ghawara. — Što bi učinilo Midu najvećim naftnim poljem na svijetu. — Tako je! — I dobro, gdje je ono? — Na ovo pitanje ne znam odgovoriti. — Ne možeš naprosto sakriti najveće naftno ležište na zemlji. — Možda je Čarobnjak nešto iskopao — kazala je. — Provjerit ću na

recepciji.

— Čekaj — rekao je O'Hara. — Kad nađeš Čarobnjaka, želim da se oboje kupite iz Tokija. Nabavi Howeova satelitska studijska kola i odvezi ih noćas dolje do Kyota. Ja idem ispred vas, vlakom.

— Zar ne možemo svi zajedno? Odmahnuo je glavom. — Napravio sam aranžmane za razgovor s Hookerom. Što prije budem

tamo, to bolje. Dodirnula mu je masnice na grlu. — Siguran si da je s tobom sve u redu? — Sa mnom je okej. Samo želim vas dvoje izvan Tokija. Osim toga,

odgovori nisu ovdje, oni su u Zmajevu Gnijezdu. Lagano mu je poljubila usne. — Čuj, samo ću provjeriti na recepciji... — Moram ići — odgovorio je — ili će mi pobjeći vlak. — Ali... — Sredit ću za vas rezervacije u hotelu Royal. Trebali biste biti tamo do

jutra. — Ali... — Samo provjeri studijska kola, privedi Čarobnjaka i učini to. — Poljubio

ju je u obraz. — Ali... Već ga nije bilo. Bože, pomislila je, on je izluđujući, najnepredvidljiviji čovjek što sam ga

ikad srela. Otišla je do recepcije i pregledala poruke za nju i O'Haru. Jedna je bila hitna od Čarobnjaka, da se sretne s njim u ulici kojoj nije mogla izgovoriti ime. Izletjela je da pokuša zaustaviti O'Haru ali on je već bio otišao.

— Sranje — rekla je naglas i zaustavila taksi. IV

Lokal je bio blizu obale, dolje niz prljavu kolotečinu što je vodila preko

željezničkih tračnica i pokraj stovarišta ugljena. Bircuz je bio smetište, prerasla prislonjenica s firmom u crvenom, bijelom i plavom koja je govorila: »Harry T.'s«. Tlo je bilo boginjavo od zarđalih pivskih čepova, dok je u pozadini prostrano Bridgesovo brodogradilište zaklanjalo zaljev.

Čarobnjak je stajao pokraj vrata bircuza s rukama u džepovima. Izgledao je jadno. Rukav mu je odijela bio otparan, a na hlačama mu je bila velika poderotina.

— Moj bože — rekla je Eliza — izgledaš kao da je preko tebe prešao kamion s osamnaest kotača.

— Gore — odgovorio je. — Gore? — Gore. Napao me medvjed. — Medvjed? — Sve ću ti ispričati. Gdje je Mornar? — Došla mu žuta minuta. Otišao je u Kyoto. Za nas se pretpostavlja da

ćemo ga tamo sresti sutra uveče. — Sranje. Što ja ovdje radim? — upitao je Čarobnjak nikoga posebno i

pogledao u svemir tresući glavom. — Zadnja stvar koja mi je trebala je taj jebeni medvjed, to ću ti reći.

— Čarobnjače, o čemu ti to do đavola govoriš? — Dogodilo se to, da sam obrađivao te lučke barove pokušavajući naći nit o

Redu Bridgesu. Mislim, ako je i jedan, onda je tu dolje najmanje pedeset barova. Ja sam se samo nadao, znaš, posrećiti se na nešto. Ja sam, na koncu konca, pijanist a ne jebeni Harry s naslovne stranice.

— Možda slijedeći put bude nešto što ćeš moći obaviti na klaviru. — Mogu se popišati na nj, ako ovdje ima išta slično klaviru — rekao je

izbacujući svoj palac u rukavicu prema Harry T.'su. — No svejedno, tu okolo ima hrpa američkih mornarskih tipova što voze te dokove, i svatko mi veli ako želim informacije o Bridgesu, neka govorim s Kraft Americanom.

— Kim? — Kraft Americanom. — Je li to nečije ime ili nešto što si imao za ručak? — To je tipovo ime, okej? Što ja znam. I tako, to je kako sam dopetljao

dovde. — Zašto dovde? — upita Eliza. — Zato što je Kraft American vlasnik tog birca. — I? To je sve? — Ne, ima toga više. Samo što do toga još nisam došao. — Zašto? — Imao sam sudar s tim medvjedom tamo. Znaš što mislim, četiri noge,

hrpa dlaka, dugi nos, veliki zubi, veliki jebeni zubi. — Kakav medvjed? — Kakav? Što ja znam, japanski medvjed, valjda. Nosi na sebi mali slamnati

šeširić kojemu na obodu piše: »Dobivate s Nixonom«. Eliza se stade smijati. — Ne vjerujem ti ni riječi od svega toga. — Gledaj, zašto mi ovdje stojimo i pričamo o tome? Tu je jebeni medvjed u

jebenom baru i pije jebeno pivo. Idi vidi sama. — Idem samo baciti pogled unutra — kazala je Eliza. Bacila je pogled. — Moj bože, pa to jest medvjed! I to prokleto velik medvjed, da! Mislim,

vidi starog jebivjetra! — kazala je Eliza. — Ja ne bih tako o njemu govorio — reče Čarobnjak. — Što do jarca radi medvjed pijući pivo u baru? — Kako da do jarca znam? Pitaj barmena, on je radio za Bridgesa. On je taj

s kojim trebamo govoriti. — To je Kraft American? — To je ono što sam ja razumio. Barmen, bačva od čovjeka s mornarički kratko podšišanom kosom, s nosom

toliko puta slomljenim da više nije bio siguran u kom smjeru da se okrene, i

rukama debelim kao unutrašnja guma, nosio je crnu majicu s »Vrući štosovi u

Budakanu« napisanim preko prednjice jarko žutim slovima. Tetovirung na lijevoj ruci, sidro obrubljeno ružama, imao je preko sebe poput zastave razvučen natpis »USS Billfish«. Čačkalica mu je, zaboravljena, tugovala u kutu ustiju.

— Nije li to protuzakonito, posluživati medvjeda pivom? Ne možeš čak ni psa dovesti u supermarket tamo dolje u Americi — prošaptala je Eliza.

— Psa možeš uvjeriti — kazao je Čarobnjak, a to je imalo isto toliko smisla koliko i medvjed za barom koji pije pivo.

— Dobro da vas vidim — kazao je barmen. — Svi me zovu Kraft American. Ja sam vlasnik ovoga. Što ćemo?

— Treba mi nešto zaista jako. Pina colada — odgovorio je Čarobnjak. — I pivo za prijatelja.

— Okej ako napravim pina coladu s ruskim rumom? — upitao je Kraft American.

— Ruskim rumom? — odgovorio je Čarobnjak, ponešto užasnut. — To je sve što imam do dopreme sutra. — Sigurno — odgovorio je Čarobnjak sliježući ramenima. — To se

savršeno slaže sa svim ostalim. — Ah... a što je s ovim medvjedom ovdje? — upitala je Eliza. — Mislite na ovog sa šeširom? — Ne vidim ni jednog drugog. — Evo što ću vam reći — kazao je Kraft American kao da se ispričava. —

On je došao sa svim ostalim, okej? Tip: koji je prije imao birc, bio je malo trknut po patriotskoj liniji. Medvjed je samo jedna od stvari. Niste još vidjeli ono mjesto. Sjednete na školjku, vrti vam se »God Bless America«. No svakako, pogodba je, tip hoće iz posla. Nudi mi ovu rupu. Jedina je zakačka, medvjed ostaje. I njegov, hra-hra-hra, američki šešir također. I njegova nazdravičarska rodoljubiva školjka, sve.

— Ima li ime? — Zove se Harry S. Truman. — Da li često trga ljudima odijela s leđa? — upitao je Čarobnjak, još uvijek

ozlovoljen. — To je zbog klavira. Rek'o bi' vam, ali nisam vidio da ste zapeli svirati.

Jedini je problem s Harry S., što taj tucnuti medo dobiva pizd čim čuje polutonove. Struže mu uši, ili tako nešto. Klavir nije naštimavan otkad su prokopali Panamu. Jedino što se može, vidite, kad Harrvju S. dođe to njegovo, da zviždućete »Star-Spangled Banner«.

— Ikada znali tipa imenom Red Bridges? — upitala je Eliza. — Znao ga? Sranje, ne biste mogli prebrojati noći u kojima sam mu valjao

guzicu odavde. Red je uvijek bio ovdje unutra. Bio je lud za Harry S.-om. Mislim, bili su šupčevi pajdaši. Red sjedi ovdje, priča prokletom medvjedu svoje jade, nikad nije pričao nikom drugom. Obično je cvilio zbog tanjura.

— Tanjura? — upitala je Eliza. — Jeest, golema stvar, možda sve u svemu velika kao, ah, pola rugby

igrališta. Nešto tako.

— Što će vam to, pozivate tisuću najprisnijih prijatelja na večeru? — kazao je Čarobnjak, osvrćući se da vidi hoće li se tko nasmijati.

Nasmijao se Kraft American. — Taj je dobar — kazao je. Harry S. se podrignuo, zavrnuo usnicama i

svima se nasmiješio. — U stvari, što je to, to je jedna stvar za živjeti ispod vode. — Kako je došlo da je to tako veliko? — upitala je Eliza. — Ne znam za ziher, okej? To je radio-Mileva. No po onom što sam čuo, u

taj valov možete strpati dvanaest, možda petnaest ljudi. Ima prave apartmane, kao da hoće tamo dolje živjeti. Smislio ga je onaj grčki momak, znate onoga koji pravi sva ta podvodna sranja.

— Nikolas Kaginakas? — upitala je Eliza. — To je taj. I on je umro. Bio je tu neko vrijeme, onda se vratio u Grčku i

jednog dana srušio mrtav. — A čime se Bridges bavio prije no što je počeo praviti taj tanjur? — upitala

je Eliza. — Bio je do lakata u tom poslu spašavanja brodova. A onda je kupio oko —

o, petnaest, šesnaest tih starih liberty brodova iz drugog svjetskog rata. Veliki, gnusni mulci, ali mogu ponijeti svoju tonu. Prpao je po njima koji čas, prekrajao, ubacivao tankove.

— Za što? — Red je došao s idejom da im može očistiti utrobu, ugurati im teretne

tankove i upotrijebiti ih kao tankere za naftu. Napravio je hrpu toga, nitko se nije vratio reklamirati. Bili su vrlo neobični, znate, imali su balastne rezervoare u sebi, nešto kao podmornica.

— Balastne rezervoare? — začudio se Čarobnjak. — Ahaa. Mislim da je to zato, da mogu izjednačiti kako plutaju, prazni ili

puni. Harry S. je digao prazni vrč između šapa i udario njime po stolu. Kraft

American se spustio do njega i nalio mu još jedno pivo. — Što misliš? — šapnuo je Čarobnjak Elizi. — Nije li Danilov nešto govorio kako je ubio čovjeka u Grčkoj? Čarobnjak je kimnuo. Kraft American se vratio s pinom coladom i otvorenim pivom. — Taj tanjur, vi znate kamo su ga odvukli? — upitao je Čarobnjak. — A-a. — I Red Bridges je umro prije no što je bio gotov? — Pa da. Stari Red je već bio pomalo sit toga. Posao je ispao veći no što je

mislio. Vidite, Red je bio samo dobra stara gusarčina, momče brodospašče. Volio je njuškati za tom starudijom. Ako bi zgrnuo imetak vadeći nekakav brod s blagom ili ratnu lađu punu antikviteta, zbog toga bi bio sretniji od svinje u dreku — oprostite mi zbog francuskog, lady. Ali prekrajati stare kade u tankere i praviti nekakve podvodne leteće tanjure, to nije bila stvar za njega. To zaista nije bila stvar za njega. Nije htio biti glavonja.

— Je li ikada išta našao dok je spašavao brodove? — upitao je Čarobnjak.

— Sigurno. Baš prije no što je to napustio našao je neki stari japanski brod za prijevoz trupa na dvadeset pet metara dubine, pokraj Vulkanskog otočja južno odavde. Taj je bježao s Iwo Jime četrdeset pete, i naši su ga sunovratni bombarderi tamo uhvatili. I tada se uvalio u to sranje za veliko lovarenje, i nikad se nije vratio. A brod je i sada dolje, odrđavajući svoje.

— Nije se vratio ni nitko drugi? — Koliko ja znam, Red nikad nije prijavio nalaz. Uvijek je planirao da se

vrati kad se penzionira. Zaustavio se i tužno zatresao glavom, pa zatim nastavio: — Bilo mu je zaista muka što će prodati brodogradilište, ipak, nakon trideset

pet godina. Slušao sam ga kako jedne večeri sve to priča Harryju S.-u. Bio je malo nasisan, istresao je dušu starom Harrvju. Neka raja s kojom je radio htjela ga je kupiti. Jadni se jebivjetar srušio mrtav prije no što se mogao odlučiti.

— Prije? — upitala je Eliza. — A-ha. Dvije večeri prije no što nas je napustio, bio je ovdje pod parom.

Opalio je cvil kako je upao u stisku s velikim dečkima. Kojim velikim dečkima, nije rekao.

— I nitko nikad nije rekao što se dogodilo s tanjurom? — A-a. Odvukli ga odavde, sranje, bit će negdje tri, četiri mjeseca od danas.

U stvari mi je drago što je otišao. Sve je bilo pst-pst, tipovi su upadali, neće da pričaju o bizi. Oko tog su vremena počeli upošljavati hrpe japanskih tipova. Morali su proći testove podobnosti, svi ti sraonički miševi.

Harry S. se ponovno podrignuo. — Molim za oproštenje — kazao je Kraft American. — Tko je sada vlasnik brodogradilišta? — upitala je Eliza. — Ah, neka velika ekipa tamo negdje. Ne mogu se napamet sjetiti, čini mi

se da je dolje negdje na jugu. — AMRAN? — pokušala je Eliza. — Ne, nešto kao... — San-San? — kazao je Čarobnjak. — Jeee, imate ga, momče. Tako je, San-San Company. Harry S. je

zabrundao u svoje pivo. — Što je s tobom, Harry, došlo ti crno? — rekao je Kraft American. —

Dođe mu crno, znate, sjedi tu s nosom u čaši kao kakav cuguš, i plače. — Možda mu je došlo milo — sugerirao je Čarobnjak. — Nikad nisam razmišljao o tome — odgovorio je Kraft American i spustio

se niz bar da o svemu porazgovara s Harry S.-om, koji je nastavio bijelo gledati u čašu.

— Počinje se slagati — kazala je Eliza. — Još jedna,stvar, mister Kraft American, je li Red ikada spomenuo riječ »Mida« pred vama?

— Sigurno, mnogo puta. — On? — Jeee. To je kako su zvali tanjur.

V

Bila je gotovo ponoć kad je stigao u kuću u Kyotu. Provukao se kroz vrata,

ali su psi bili kraj njega prije no što je stigao u vrt. Poludjeli su od veselja. Mužjak, Kazuo, zabacio je glavu i zatulio duboko iz grla, kao nježni vuk koji pjeva podoknicu mjesecui

— Tiho — rekao je prigušenim glasom. Znao je da bi Kimura već trebao spavati, a u Sammijevoj sobi nije bilo svjetla. Otišao je do stražnje kuće. Tana je spavala, smotana u klupko na svom tatamiju, s crnim perčinom zavinutim preko ramena.

O'Hara je bio umoran od puta. Prošla su tri dana otkako se posljednji put opustio. Otišao je niz hodnik od Tanine spavaonice do vježbaonice. Nije bila veća od velike sobe za spavanje, a pod joj je bio pokriven rogožinom. Jedan je zid bio obložen ogledalima, kao u baletnom studiju. Potražio je cvijeće. Tana je svaki dan stavljala cvijeće za njega, pa bio on ovdje ili ne. Vaza je bila u kutu, napunjena žutim karanfilima, i tu je počela čežnja.

Prostorija je bila tamna, izbrazdana samo svjetlom što se slijevalo izvana, ali nije upalio svjetiljku.

Osjetio je olakšanje zato što Tana spava. Trebalo mu je vremena da pripravi tijelo, pročisti svijest, izbriše iz nje sve osim najneposrednijeg cilja.

Kameleona. Utvara je bila u blizini. Osjećao je kako se guši pod njenim pokrovom. Sve

je ostalo bilo nevažno. Skinuo je košulju i ostao sjediti deset minuta u položaju lotos, usred sobe, ne

pomaknuvši se niti žmirnuvši očima, osluškujući eolska zvona, odlazeći do zida. Tada se polako raspleo, poput zmije što se budi na suncu, a zatim je u seriji pokreta tako brzih i glatkih kao da je baletan koji izvodi složeni korak, projurio kroz četiri stava: yoko-tobi-geri, leteće bočno kopitanje; neko-ashi-dachi, mačji stav, za vježbu brzog kretanja; zenkutsu-dachi, stav za napredovanje, za ubod i kibadachi, konjski stav, za napad sa strane. A tada je, jednako brzo, izveo četiri udarca: ručni Tang, zasijecanje; Taisho, klasični dlanom, petom i mawashizuki, kružni udarac u ključnu kost.

Ponovio je pokrete desetak puta, svaki put povećavajući brzinu. Potom je podjednako brzo usporio tempo, usporio, usporio, pa izvijajući se

kao na usporenom filmu u jednom dugom pokretu ponovno zauzeo lotos-položaj, u kojem je ostao nepokretno sjediti idućih deset minuta.

Ustao je i otresao ruke. Bio je pripravan. Tada je ugledao Tanu. Stajala je u dovratku, naga, s tijelom izbrazdanim

sumračnim svjetlom, s rukama na bokovima i snom u očima. — Psi su mi rekli da si ovdje — kazala je. Stupio je u snop svjetla i ispružio ruke tako da je mogla s njih čitati. —

Spavala si tako mirno da te nisam želio buditi. Zaboravio sam na pse. Nasmiješila se. — I bi li prespavao ovdje zato da me ne probudiš? — Možda.

— Spavati mogu uvijek. — Primakla mu se. — Nisi došao da ostaneš. — Ne. Samo da razgovaram s Tokenrui-sanom. — On nije kod kuće do sutra, do u vrijeme posljednjeg obroka. No ja bih

voljela razgovarati s tobom, promatrati ti usnice. Ispružio je ruku i vrlo joj lagano dodirnuo usne, a ona mu je, zauzvrat,

dodirnula jezikom vrške prstiju. — Tuga je ispisana na tvom licu — kazala je. — Umoran sam. — Nije umor ono što vidim. — Sada je krivo vrijeme da razgovaramo o tome. Nije dovela u pitanje njegovu odluku. Njegova je bila stvar o kojoj se

pričalo, i njegovo pravo da odabere pravi trenutak. Osim toga, on je bio ovdje, makar i samo na trenutak.

— Nedostajo si mi, Kazuo. Bilo mi je teško spavati bez utjehe tvojih ruku. — I ja sam mnogo mislio na tebe. Pomilovala mu je lice jagodicama prstiju. — Lijepo te je ponovno dodirivati. Njezine su mu bradavice tvrdnući dodirnule prsa. Zatvorila je oči i kazala: — Mislila sam na tebe dok se nisam osjetila kao zarobljena pčela, i mokra

sam od želje za tobom. Pripio se uz nju i pomilovao joj leđa, osjetio je kako se čvršće sljubljuje uz

njega. Prsti su joj krenuli do njegovih hlača i raskopčali ih. Kliznula je dlanom niz njihovu prednju stranu, osjetila ga i omotala prste oko njega, i zatim oćutila kako je poskočio na njen dodir. Drugom mu je rukom otvorila patentni zatvarač hlača i pustila ih da padnu. Uzela je njegovu ruku svojima i stavila je među noge, i navevši mu prste među usmine, počela se milovati njegovom rukom. Liznula je svoju drugu ruku i počela ga jače voziti.

Osjetio je kako se ukrućuje, propinje na prste i počinje drhtati. Činilo se da su joj mali krikovi zarobljeni u grlu, tada je otvorila usta i oni su izletjeli napolje, provala krikova što mu je poslala valove krvi kroz tvrdo udo.

Pokazala mu je put prema njoj, osjetila je kako ulazi u nju, a zatim ga je obujmila nogom oko pojasa i počela se dizati i spuštati na prstima druge noge.

Obuhvatila ga je, usisala duboko u sebe, stisnula ga i otpustila, i zatim sve to ponovila. I još jednom. Sad je i on počeo drhtati. Prostenjao je, samo što je to bilo više nalik na riku, a tada ga je ona obujmila i drugom nogom, a on ju je zgrabio za bedra i počeo joj ljuljati kukove. Vatra mu se prijeći spustila niz leđa pa ispod mošnji, a onda tičući provalila kroz njega i rasprsnula se u njoj, a ona ga je ugrizla za donju usnicu i kriknula.

Polako se spustio na koljena, bacio se prema naprijed na ruku i položio je na pod. Ležala je tu s pogledom podignutim prema njemu i još je disala kratkim udasima.

— Bilo je tako brzo da je već samo sjećanje — kazala je. — Dođi u krevet, Kazuo, i probudit ćeš se u meni, pa ćemo pozdraviti sunce svojim krikovima.

VI

Niska je japanska žena sišla oštrim korakom niz ograđenu ulicu do škole

kendoa. Mogla je čuti oštre, jednolične praskove bambusovih mačeva što su udarali jedni o druge, prije no što je ušla u veliku, jarko osvijetljenu prostoriju.

To što je bilo unutra, mogao je biti prizor iz sedamnaestog stoljeća. Tu je bilo sve u svemu dvadeset učenika, od kojih je svaki bio dobro zaštićen debelom kacigom i rebrastom maskom zvanom men, tvrdim, bambusom poduprtim kaputićem zvanim do, kao i koteima, kožnatim zaštitnim rukavicama što su pokrivale šake i zglavke, te pojastučenim tareom što je zaklanjao trbuh i prepone.

Otišla je niz rub sobe do podija u njenom dnu i stala tiho u kut, promatrajući kako majstor sensei, učitelj, prividno lebdi po prostoriji slijedeći rad pojedinih timova, da bi se povremeno uključio demonstrirajući nešto. Shinai su, »mačevi« napravljeni od četiri bambusove letvice kožom povezane u dršci, oštro pljeskali dok su učenici pokušavali osvojiti bodove udarajući po tjemenu, desnom zglavku, desnom dijelu torza i grlu.

Sensei je podučavao primjerima. Kad je želio podučiti đaka, naprosto bi se ubacio, preuzimajući ulogu protivnika. Pokreti su mu bili blistavi. Vidjela ga je kako je skupio tri boda nečim što je izgledalo kao jedan jedini pokret. Naklonio se učeniku i krenuo dalje, probijajući se kroz prostoriju sve dok se nije našao pokraj nje.

Naslonio je svoj shinai na zid. — Oprostite mi, Okai-san — rekla je. — Ne bih vam prekidala sat, no vrlo

je važno. — Shvaćam, Ichide — odgovorio je tiho. — Pretpostavljam da se u Tokiju

nešto događa. — Hai. Čovjek zvan Kazuo mnogo je bolji no što smo mislili. — Tako? Kei i njegovi prijatelji nisu ga, dakle, obeshrabrili? — Kei je u bolnici. Vilica mu je slomljena. Ostali su također ozlijeđeni.

Kaže da je bilo kao da se bori s vjetrom. Majstor kendoa nije nekoliko trenutaka ništa odgovorio. Promatrao je rad

svojih učenika, a zatim upitao, ne okrenuvši se: — A je li napredovao, taj Kazuo? — Možda. Najprije je otišao u Dvoranu dokumenata, a potom posjetio

čovjeka imenom Hadashi u Kancho-uchiju. Bio je u kazalištu Kabuki i propitkivao se o šminkanju i glumcima koji su ondje nekad radili. A sada je ovdje.

— U Kyotu? — Hai. Odsjeo je u domu Tokenruija. A danas popodne je isplanirao otići u

Tanabe. — Zanimljivo. — Pozna zemlju i naše običaje. Lako se kreće. — On je naprosto kao i svi ostali. Bio je svojedobno u CIA-i. Svi su oni

slični. Što je s Englezom? — On je mnogo suptilniji. Kao da ne znaju jedan za drugoga. — A ostalo dvoje?

— Noćas su još bili u Tokiju. — S njima ću srediti kasnije. Hvala ti. Žao mi je zbog Keija, ali sam siguran

da će se oporaviti. Utješno je znati da se mogu osloniti na prijatelje. Japanka imenom Ichida poklonila se ponovno. — Da ga i dalje slijedimo? — upitala je. — Ne. Ali držite na oku ono dvoje u Tokiju. Najprije se moram otarasiti

atentatora, O'Hare, koji se prikazuje kao novinar. Nakon toga ćemo se pobrinuti i o ostalima.

S tim riječima se okrenuo i krećući se skladno poput plesača, zavrtio se kao derviš prolazeći između učenika, bilježeći bod za bodom dok ih nije sve izazvao. Potom se zaustavio, skinuo svoj men i nasmijao se.

* * *

Dok su se vozili uspinjući se meandrirajućom cestom iz Tanabea, O'Hara je

mogao vidjeti tvrđavu, na kraju puta što se uspinjao kroz litice na jednom obronku planine. Njeni visoki kameni zidovi kao da su izrastali iz borova i brijestova. Ispod nje se prostirao otočićima poprskan zaljev Iyo-Nada; iza njega, otok Shikoku, a iza njega, na zapad, Hirošima. Daleko ispod, u podnožju brda, blistali su na suncu palačinkama slični rezervoari rafinerije Yumishava.

Zamak iznad njih sagradio je u sedamnaestom stoljeću Šogun Tokugawa Ieyasu kao opomenu svima onima koji su se bavili mišlju da napadnu Japan s juga. General Hooker je upotrijebio svoj značajan utjecaj da bi sredio dugoročni najamni ugovor između japanske vlade i AMRAN-a, pretvorivši tako Zmajevo Gnijezdo u glavni stan internacionalnog konzorcija. Pogled je bio spektakularan. Ribarski brodići i teretnjaci prosuli se u mrljama po modroj vodi zaljeva što je ležao duboko dolje, a motorna je staza, što je vodila prema tvrđavi, bila obrubljena ružinim grmljem i azalejama. Dvadeset minuta uz travnati vulkan dovelo je taksi do glavnog ulaza.

Ući unutra nije bilo tako ugodno. Čuvar osiguranja pojavio se na vratašcima u masivnim drvenim vratima

ukopanim u šest metara debeli kameni zid, pa zatražio akreditive i kreditna pisma da bi na koncu pretražio O'Haru. Bio je Japanac i građen kao sumo-rvač. Njegova je uniforma, tamno zeleno odijelo preko crne dolčevite, izgledalo kao da će eksplodirati u šavovima. Mala je naljepnica na desnoj ruci govorila jednostavno: AMRAN OSIGURANJE. Nosio je i značku za identificiranje iznad džepa na prsima. U početku se činilo da ga brine što O'Hara nema torbe za spise, no potom je slijeganjem ramena odbacio nedoumicu. Kad je provjera bila gotova, znakom je ruke pozvao O'Haru da ga slijedi kroz mala vrata.

O'Hara je sredio s taksistom da ga pričeka i pošao za čuvarom u dai-dairi, unutrašnje dvorište. Bilo je veliko kao pola rugby igrališta, pokriveno kaldrmom, bez drveća, vrtova ili bilo čega drugog što bi radovalo oko. U dnu dvorišta bile su tri jednokatne strukture. O'Hara je prepoznao klasični razmještaj: u središtu shishin-den, ceremonijalna dvorana i glavna građevina kompleksa; nadesno seiryo--den, »čista hladna dvorana«, koja obično služi šogunu za stanovanje; i nalijevo

kaisho-den, vojarna. Zgrade su imale nisko nagnute krovove od crijepa, izvinute pri dnu i poduprte debelim drvenim stupovima obojenim žarko crveno. Klasična je ljepota arhitekture bila savršeno sačuvana ako se izuzmu dvije stvari: zatvoreni prolazi što su povezivali tri zgrade i činjenica da su sva vrata bila zapečaćena, osim glavnih vratiju shishin-dena.

Tri su tanjuraste satelitske antene bile postavljene na krov ceremonijalne dvorane, a nekoliko je reflektora bilo na vrhu zida. Sasvim neupadno, O'Hara je proučio eksterijer dok je išao preko dvorišta. Nekoliko je muškaraca i žena u crnim kutama radilo po dvorištu, čisteći i grabljajući; očito je AMRAN održavao mjesto pic-pic. Tada osjeti da ga netko promatra, i kao slučajno okrene glavu. U sjeni jednog od nagnutih krovova stajao je neki čovjek, neodređene forme ako se izuzme jedno okrutno oko što je uhvatilo refleks sunčeva svjetla. Tip se počeo micati odatle, no ne prije no što mu je O'Hara opazio i drugo oko, zavijeno crnim povezom, kao i nazubljenu brazgotinu što se pružila od ruba kose do čeljusti. I tada je otišao.

Je li to bio samo slučajni promatrač ili namjerno postavljen čuvar? Imao je neugodan osjećaj da možda pozna toga čovjeka, no da se ne može sjetiti gdje su se i kada sreli. Osjećaj ga je varavosti preplavio dok je ulazio u glavnu zgradu. Bilo je to kao da se pokušava prisjetiti sna. Slegnuo je ramenima i odlučio da zaboravi na to.

Prostrana je ulazna dvorana bila pretvorena u recepciju. Svjetlo je dolazilo kroz prozore u strehama njenog šest metara visokog stropa sa stršećim krakovima. Hrastove su grede bile uglačane i bez i jedne mrlje. Zidovi su bili pokriveni profinjenim drevnim slikarijama na svilenim panoima. Ali je zato jedini komad namještaja bio tipični američki pisaći stol od nerđajućeg čelika. Stajao je na sredim prostorije i bio gol, ako se izuzmu knjiga posjetilaca i telefon s mnogo dugmadi. Male televizijske kamere visoko pod stropom poduprtim gredama neprestano su pretraživale prostoriju. Tu su također bili i detektori metala i elektronskih čipova, smješteni u dno zida. Nitko nije mogao ući u zgradu a da ne prođe kroz ovu sobu, niti je itko mogao ovuda proći s bilo kakvom metalnom ili elektroničkom spravom.

Čovjek što je sjedio iza pisaćeg stola imao je na sebi zeleno odijelo i crnu dolčevitu službe osiguranja, i tri pruge na rukavu. Nosio je svoj pištoljski tok u stilu Zapada, s otvorom cijevi ovješenim gotovo do koljena. Bio je širok u ramenima, uzak u struku, uspravan kao puščana cijev, tvrd kao dijamant, a uštavljeno mu je lice bilo jako pocrnjelo. Nije bilo ni unce masti u njemu, a sudeći po izrazu njegova lica, vjerojatno bi mu bilo bolno nasmiješiti se. O'Hara je poznavao taj tip. Vjerojatno demobilizirani narednik ili instruktor zadužen za dril.

Čovjeka kraj čuvara prepoznao je odmah prema povijesnim knjigama i starim filmskim žurnalima. Bio je tada ispijen, nalik na utvaru nakon tri godine zarobljeničkog logora, a praznim očima koje su odražavale nekakvu staklastu vrstu radosti i uniformom što je visjela s njegove koščate konstrukcije. Sada je bio teži i gotovo dotjeran, sa sijedom kosom i sijedim brkovima kojih su uvošteni krajevi bili zavrnuti prema stropu. Udario je oficirskim štapićem o uškrobljene hlače uniforme i pošao prema O'Hari s ispruženom rukom. General Jesse Garvey, Mučenik logora Suchi.

— Mister O'Hara. — Da. — Dobrodošli u Zmajevo Gnijezdo. Ja sam general Garvey, izvršni

potpredsjednik, a ovo je narednik Travors, Osiguranje. — Zadovoljstvo mi je — kazao je O'Hara Garveyju. — Odmah sam vas

prepoznao, sir. To je zaista čast. — Hvala. — Izgleda kao vojni položaj — rekao je O'Hara sa smiješkom, osvrćući se

na Travorsa. — General Hooker vodi to kao Armiju. Moć navike, pretpostavljam. — Čini se. — No dobro, on čeka. Pođite sa mnom. Dok su prelazili preko velikog predsoblja, O'Hara je čuo prigušene zvukove

što su dolazili iza zidova: električne pisaće strojeve, piskanje računara, premotavanje magnetofona. Negdje se u velikoj staroj građevini mnogo toga događalo.

Garvey ga je uveo u sobu i povukao vrata za njim. Naglo je postalo tiho kao u crkvi o ponoći.

Prostorija je bila golema, vjerojatno prijemna dvorana šoguna, pomisli O'Hara, i veoma tamna. Ni malo sunca nije ulazilo u nju. Prozori su joj bili zagrađeni zaslonima od bambusove trske, a nasuprotni je zid bio pretvoren u prirasli staklenik. Vegetacijska su svjetla bacala rasplinute, purpurne sjene između bilja i paprati, dok su drevni kipovi hramskih pasa i lavova čuvara stajali poput nijemih stražara u sumračnim kutovima. Pete su mu odskakale od tvrdog drvenog poda.

Bilo je toplo i vlažno i mirisalo neodređeno po duhanu za lule. O'Hara je sjeo u veliki kožnati naslonjač, koji je bio dio garniture kraj ulaza

u prostoriju. Jedna jedina svjetiljka, zaslonjena filipinskim sjenilom, bacala je sićušni krug svjetla na kraj stola do naslonjača. Nije bilo ničega za čitanje.

Čekao je. Jedini je zvuk bilo tiktakanje sata negdje u sobi. Počeo se znojiti. Ocijenio je da vlažnost u prostoriji mora biti blizu stotinu

posto, a temperatura da je viša od dvadeset sedam. Doveo se u rezonanciju s prostorom osluškujući svaki pokret: sićušne noge

nekakva kukca kako stružu preko poda; rosu kako pada s biljaka; slabašni električni zuj vegetacijskog svjetla; metronomsku melodiju sata što je kuckao.

A tu je bilo i nešto drugo. Sporo, plitko disanje. Još je netko bio s njim u prostoriji.

O'Hara je prižmirenim očima počeo pažljivo pretraživati tamu. Zvuk je dolazio iz posebno mračnoga kuta u blizini staklenika.

Kresnula je šibica, iza izboja jantarnog svjetla slijedio je treperav plamen. U lelujavom je svjetlu ugledao Hookerov povijesni profil, orlovski nos, granitnu čejjust, dugački, klasični vrat.

— To je bilo jako dobro, sir. Izvrsno! Našli ste me za... manje od minute. Nevjerojatna koncentracija.

Povukao je uzicu na lampi; debeli Buda, s crveno emajliranim trbuhom što

se prelijevao na svjetlu, sjedio je prekriženih nogu u njenom podnožju i zurio u sobu svojim nečitljivim, obojenim očima.

— Moram se ispričati za tu mrvu melodrame. Oči su mi vrlo osjetljive na svjetlo.

Starac je sjedio iza golemog poljskog pisaćeg stola, praznog ako se izuzme svjetiljka s Budom sa starinskim sjenilom s resicama i prekidačem na povlačenje, antikna drvena kutija za pisma i rokovnik. Osam je stolica s visokim naslonom stajalo u redu ispred pisaćeg stola.

— Također se ispričavam zbog vlažnosti. Imat ću osamdeset na svoj idući rođendan. Krv mi se malo prorijedila. Prehladim se ako je manje od dvadeset osam. Jeste li za piće? To će pomoći.

— Čaj bi odgovarao. — Vruć ili hladan? — Hladan, molim. Pritisnuo je dugme negdje ispod stola i Travors se pojavio na vratima. — Ledeni čaj za mistera O'Haru, naredniče. Za mene čašu sode, molim vas. — Da, sir. — Otišao je. — Neke se stvari nikad ne mijenjaju — kazao je Hooker. — Bio sam u

vojnoj službi tako dugo da još i sad mislim o svojim pomoćnicima kao da imaju činove a ne titule.

— Čini se da ovdje po zgradi ima dosta ljudi iz osiguranja. — Ne može se nikad biti suviše oprezan — kazao je ponešto skrovito. — U stvari, to je prava tvrđava — nastavio je. — Trebalo im je pet godina,

od 1607. do 1612. da bi je izgradili. Bila je smišljena kako bi odvratila strance od ulaženja u Japan nakon što je šogunat zatvorio zemlju. Siguran sam da ste opazili vidik dok ste se uspinjali. Tvrđava dominira čitavim zaljevom i otokom Kyushu.

— Vrlo je impresivna. — Četiri godine teškog rada, a tip je nikada nije došao vidjeti kad je bila

dovršena. — Zatresao je glavom. — Sav taj trud. Činjenica je da Zmajevo Gnijezdo nikad nije bilo napadnuto.

— Kako ste se odlučili da se njime poslužite? — Sentiment, pretpostavljam. Bio je to moj ljetni glavni stan dok sam bio

vojni guverner poslije rata. Prije toga, ovdje je bio lociran neki specijalni ogranak japanske tajne službe.

Neka je Japanka dotapala u sobu s napicima, naklonila se i izašla. Bila je mlada, u ranim dvadesetim, i prilično zgodna. Ni jednom nije podigla oči s poda.

— Dakle, mister O'Hara, ovo je za vaše zdravlje i mnogo sreće oko te reportaže. Kako vam mogu pomoći?

Godine su izlokale tvrde crte Hookerova lica u duboke zasjekline. Visoke su mu lične kosti bile izbačene poput vrhunaca litice.

Koža mu je bila gotovo prozirna od starosti, a oči su mu se mrgodile ispod teških bijelih obrva. Oštro je gledao u O'Haru kroz zatamnjene sunčane naočale dok je nabijao duhan u kao kreda bijelu glavu svoje zemljane lule.

— Skupljam neke pozadinske informacije za reportažu o naftnoj industriji — kazao je O'Hara. — Vaš me konzorcij zanima zato što je nov.

— Mladac, moglo bi se kazati. No u stvari, u našoj grupi imamo dosta iskustva. — Hooker je naglo promijenio temu. — Prevalili ste dalek put da biste obavili svoje istraživanje.

— Bio sam u Japanu zbog drugih poslova. — Shvaćam. Dopada vam se zemlja? — Odrastao sam ovdje. — O? U kojem dijelu? — Tokio, zatim Kyoto. — Ah, onda pretpostavljam da nam je zajednička ljubav prema toj zemlji. To je hrpa dreka, pomislio je O'Hara. Dosad je stari mačak doznao i stihove i

prozu o meni. Zašto igra igru? O'Hara je kimnuo. — Kyoto mi je najdraže mjesto na svijetu. — Pomalo premirno za staru vojničinu poput mene — kazao je Hooker i

naslonio se u naslonjač, promatrajući O'Haru preko zadimljene glave svoje lule. — Vi ste osim toga i jedino američko naftno poduzeće smješteno u Japanu

— rekao je O'Hara — a to je ono što me zanima. — No dobro, nema u tom nikakve tajne. Postoji mnogo razloga zbog kojih

smo se locirali baš na ovome mjestu. O'Hara se nasmiješio. — To je jedan od razloga zbog kojih sam ovdje, da nađem neke od njih. — Bravo. Otvorite vatru. O'Hara je izvadio notes i flomaster. Još je čuo kucanje sata, no od njega

nigdje ni traga. Činilo se kao da zvuk dolazi od generala. Ručni sat, možda. — Čini se kao da vas nešto brine, sir — upitao je Hooker. — Ma ništa. Stalno čujem sat kako negdje kuca. — A. Sat je ovdje unutra, mister O'Hara — kazao je kucajući se po prsima.

— Bučan ali efikasan pacemaker. Moji se doktori ne žele sada u nj plesti. — Nasmijao se. — Ako prestane kuckati, molim vas nazovite mog liječnika.

O'Hara je počeo uobičajenim pitanjima o Hookeru i njegovim vezama s AMRAN-om.

— Bio sam predsjednik Intercon Oila. Mi smo prvi predložili konzorcij. — Kad ste se počeli baviti naftnim poslovima, sir? — O, prije petnaest, dvadeset godina. Kad sam bio predsjednički kandidat.

Neki su od najvjernijih pristaša bili Teksašani. Kad sam ispao iz trke, zamolili su me da preuzmem Intercon. Kompanija je bila u nevolji. Nedostajalo je snažno vodstvo. Za dvije nam je godine brujala kao svježe naštiman džip.

— Zašto ste predložili konzorcij? — On je dao svim uključenim kompanijama novu financijsku snagu. Kao i u

svakoj drugoj industriji, i ovdje treba novaca da bi se zarađivali novci. — Razmjenjuju li članovi konzorcija informacije? Hooker je kimnuo. — Tehnologija je svih kompanija zajednička, no svaka operira individualno.

Njihovi su profiti samo njihovi. AMRAN nije profitni centar, on je više ... uslužna organizacija.

— Jeste li i sad povezani s Interconom? — Samo sa savjetodavnim ovlaštenjima. Najveći dio svog vremena trošim

na AMRAN-ov rad. — Kada je zapravo formiran konzorcij ? — Definitivno smo se registrirali prije otprilike godinu dana. Trebalo nam je

prilično vremena da sve to skupa složimo. Možete zamisliti probleme kad se pokušava nekoliko vodećih kompanija dovesti pod isti kišobran. Treba tu prokleto mnogo pregovaranja da bi se udovoljilo svim potrebama i zahtjevima svake korporacijske strukture. Ali ponavljam, mister O'Hara, svaka je od tih kompanija zadržala svoju autonomiju.

— Da. Koliko su dugo potrajali pregovori? — Počeli smo o tome govoriti negdje u ... o, sedameset i petoj, tako nekako. — Koje su se kompanije na koncu pridružile? — Moja vlastita, Intercon. Zatim je tu bio Sunset Oil, Hensell, American

Petroleum... — Trenutno sjećanje, kratki bljesak iz prošlosti, probio mu je koncentraciju, nezvan i neočekivan, pa izbrisao iz svijesti ono što je želio reći. — Oprostite — kazao je smeten — što sam... ah, rekao?

— Govorili ste mi spisak AMRAN-ovih članova. — Naravno! Da vidimo, gdje sam ... Nastavio je, no sjećanje je ustrajalo, sileći ga da se njime pozabavi. Bilo je to

u Sydneyju, — pomislio je. Prva je kutija stigla odmah nakon što smo se smjestili u Sydneyju. Otresao je misao.

— Intercon, American Petroleum, Hensell, Sunset... — ponovio mu je O'Hara listu.

— Naravno... da vidimo, tu je i Bridges Salvage Corporation, The Stone Corporation. Zatim imamo sporazum s malom talijanskom tvornicom automobila.

— Zašto brodogradilište? — Tankeri, stari moj, tankeri. Zašto da hranimo grčku industriju kad

možemo graditi vlastite? — Neovisnost? — Tako nešto. — A The Stone Corporation? — Ona je holding kompanija za nekoliko energetskih postrojenja u Floridi,

Georgiji, Alabami, i još nekim drugim južnim državama. — Ona je također i vlasnik rafinerija, nije li tako? General je gurnuo još jednu šibicu u lulu, iskoristivši to vrijeme da bi bolje

proučio O'Haru. Ne smijemo potcijeniti tog čovjeka, pomislio je. — Da. — Ovdje u Japanu? Hooker je kimnuo. — Ravno dolje u podnožju brda. Pogon Yumishawa. Nalazimo mu posao.

On je drugi po veličini u svijetu. — I vi dovozite naftu iz svih krajeva svijeta da bi se ovdje rafinirala? — I opet točno. Mogu vam organizirati obilazak, ako ste zainteresirani. — Možda kasnije ovog tjedna.

Hooker je polako ispustio val dima prema stropu. — Bravo! — kazao je. — Vjerujem da ćete ga smatrati poučnim. — Je li Yumishawa profitabilna? — upitao je O'Hara. Hooker se nasmiješio. — Mi nismo dobrotvorna organizacija; u poslu smo zato da zarađujemo

novac. Yumishawa ima kapacitet kakav nam je trebao. — Je li ona bila to što vas je vratilo u Japan? — AMRAN je internacionalna kompanija. Služimo se i s nekoliko japanskih

rafinerija. Također, slučilo se... ah, da... Učinilo se kao da su se na Hookerove oči navukli oblaci dok je govorio.

Izgledao je kao da sanja usred jave. — ... da volim živjeti ovdje. Starac je imao teškoća s koncentriranjem. Tamne su uspomene počele

prodirati i zastajkivati u njegovoj svijesti, oštre i uporne uspomene. Napeto je slušao O'Haru, pokušavajući ih izagnati iz svijesti, no one su ostajale, prevažući nad realnošću...

Bio je to drugi — ne, to je morao biti treći kameleon. Zapamtio je kutiju, iako na njoj nije bilo ničeg raspoznatljivog, naprosto

običnu bijelu kutiju, i zapamtio je kako je dugo u nju zurio, slušajući kako se stvorenje kreće u njoj dok je u njega uvirala mržnja.

* * *

Bio je u Sydneyju već dva mjeseca, razrađujući kampanju koja će ih, s otoka

na otok kao s kamena na kamen, privoditi sve bliže i bliže Honshuu. Kuća je bila bijela drvena viktorijanska rezidencija što je svojedobno pripadala guverneru, prostrana i zračna zgrada pretvorena u njegov frontovski glavni stan. Posvuda su bili vojni policajci iz osiguranja.

Pa ipak je uspjela uljesti unutra — i to s kutijom. Stajala je pred njim u velikoj sobi, s licem mirnim poput jezera, s

neprozirnom vanjštinom koja nije otkrivala ništa. Život je bio nježan prema njoj. Koža joj je bila čista i glatka, a bademaste su oči gledale oprezno.

— Zapamtio sam te kao mnogo ljepšu — lagao joj je.

* * * — Oprostite, molim vas? — kazao je O'Hara. — Oh, op...Misli su mi odlutale. Poslovi...— glas mu se otegao. — Pitao sam jeste li vi osobno inicirali AMRAN — kazao je O'Hara. — Na neki način. On se skupio gotovo iz ... ah, nužde. Nekoliko je

kompanija izgubilo svoje... izvršne rukovodioce za vrijeme pregovaranja. Svaki put kad bi se to dogodilo, morali snio praktički počinjati ponovno, radeći s novim ljudima.

— Što se dogodilo s tim ključnim ljudima? — Umrli. Većinom zbog prirodnih uzroka. Trojica su umrla od — ne,

možda ih je bilo četiri — srčanih napada, a bila je tu i jedna automobilska nesreća

... U svakom slučaju, bilo je jako mnoga odgađanja. Frustrirajuće, shvaćate, pokušavati sve to povezati sa stalnim promjenama u upravi...

Govorio je gotovo mehanički, jer mu je svijest i dalje preskakivala prema natrag u vremenu.

* * *

Na Filipinima, zdrav joj je razum držao zatvorenima usta a nju samu na

svome mjestu. Zdrav razum i stotinu američkih dolara mjesečno, što je bila prilično jeftina cijena da bi se izbjegao skandal koji bi mu upropastio karijeru.

Kako je, usred rata, pronašla put od Luzona do Australije? Kutija je odgovorila na to pitanje. Kameleon je to sredio. O tome nije moglo biti pitanja. Kutije su stigle već dvaput prije toga. Unutar svake je bio njegov potpis,

jedan kameleon. U prvoj nije bilo poruke, samo mala fotografija dječaka što je stajao ispred šintoističkog hrama u Tokiju. Izgledao je ustrašeno.

Hookerovi su obavještajci posvetili mjesece pokušaju da fiksiraju Kameleona. Čak su i agenti u Japanu znali veoma malo. On je bio glava specijalnog ogranka japanske tajne službe. Nitko se nije pojavio s njegovim pravim imenom.

Drugi kameleon, oko mjesec dana kasnije, bio je popraćen prvom porukom što ju je Hooker primio. Otipkana uredno na malom komadiću papira, glasila je jednostavno: »Pregovori su mogući.«

I ništa više. I tada, nakon još dva mjeseca mučnog iščekivanja, pojavila se ona da mu

usmeno prenese poruku. Krajnja uvreda. Fotografija je bila sadistička. Bobby kako sjedi u dječjem lijesu. Dječak je

izgledao umorno, moguće čak i drogirano. — Što želi? — Mora se učiniti brzo. Idućeg tjedna. — Što želi? — zatražio je Hooker odgovor, ljutit što se našao u situaciji da

pregovara s japanskim oficirom i konkubinom. Zatvorila je oči i ponovila, gotovo mehanički: — Zamijenit će Molina za admirala Asiedu, kojeg Britanci drže kao

zarobljenika ovdje u Australiji. Bože, kako ju je mrzio. Pa ipak, još ga je i sad senzualno privlačila. Pitao se

je li joj se tijelo promijenilo tokom godina, i zamišljao ju je kako naga leži kraj njega. Tri je godine to bila državna tajna. Jedino je Garvey znao.

General, svega šest mjeseci udovac, spava sa sedamnaestogodišnjom sluškinjom, a zatim je otpušta, nakon što mu je rodila sina.

Bože, kako bi svrake iz oficirskog kluba kriještale o tome. A pretpostavljeni? Oni bi ga uništili.

Sad ju je mrzio još više zbog toga što je, zbog vlastite slabosti, tri godine živio u laži, i sad mu se ona vratila da bi ga progonila. Kao nepokolebljiva

kršćanina, probadale su ga igle krivice dok ju je promatrao. — Trebalo bi te strijeljati kao neprijateljskog agenta — rekao je. — Želim da mi se sin vrati živ — odgovorila mu je ona ...

* * * — ... pad aviona — govorio je O'Hara. — Oprostite, molim vas — kazao je Hooker, vraćajući se u stvarnost. — Rekao sam da je Robertson, iz The Stone Corporation, poginuo u padu

privatnog aviona. — Da. Nije bilo predviđeno da leti sam, znate. Takva je bila politika

kompanije. No kad ste predsjednik korporacije, tko će vas kazniti, eh? To nas je malo gurnulo natrag. Bili smo već na pragu sporazuma sa Stoneom, kad je došlo do nesreće. Pa onda je tu bio također i onaj momak iz, ah, Dallasa ...

— David Fiske Thurman, Alamo Oil. Hooker ga je pogledao, očito začuđen. — Odista ste napravili domaću zadaću, mladi druškane. Thurman je uvijek

bio luđak za volanom. Ukoliko se ne varam, prije toga je imao nekoliko bliskih susreta sa smrću.

O'Hara je nastavio inzistirati na temi, razbistrujući informacije, prije no što je potegao pitanje Kameleona.

No general je ponovno počeo kliziti...

* * * Kakav nerv. Postavljati njemu, drugom po rangu oficiru u Pacifičkoj

komandi, ultimatum. Bio je razbješnjen. — Evo što mislim o tom đubretu — kazao je Hooker ženi. Zgrabio je

guštera, ispružio ga u jednoj ruci i stisnuo mu koprcavo tijelo dok ga nije ubio. Stvorenje mu se njihalo u šaci. Bacio ga je natrag u kutiju.

— Odnesi to natrag kurvinom sinu zajedno s mojim komplimentima. — Dopustit ćeš da ubije Molina? — Njegovo je ime Bobby. — Zvao se Molino dok mi ga nisi ukrao. Kakva si ti kukavica. — Ženo, i moje strpljenje ima granica. I ona je također izgubila pribranost. — Hoću da se sporazumijete. To je najmanje što možeš učiniti. Ostavio si ga

jedanput... — Ostavio! Bila je to volja sudbine. Ja nisam napustio tog dječaka, ja... — Dječaka. Dječaka. To je sve što je on ikada bio za tebe — dječak. Jednom

si mi ga uzeo. Ako to ne učiniš, kazat ću im da si me silovao kod sebe u kući na Bastineu, da si me ...

— Silovao te! U životu nisam vidio par nogu koji se brže raširio. On je moj sin, i zvat ću ga onako kako ga želim zvati. Ti nemaš nikakva prava na njega. On je moj, pismeno adoptiran. Svi su ostali dokumenti uništeni. Ti ne možeš dokazati...

ništa. — On je moj sin. Oni će ga ubiti. Ti moraš učiniti kako ... — U govna, ženo, kako mi se usuđuješ prijetiti lažima i ucjenom? Nemoj mi

samo govoriti što će oni učiniti, a što neće... Bijes i krivica su ga nadvladali. Priviđenja su zamaglila razum. Puteni

grijesi. Calvin i njegov gromovnički štap. Američka zastava. Priviđenja koja su katalizirala njegovu mržnju. Stajala je tu pred njim, ona, neprijateljska supružnica, prijeteći ucjenom. Bijes mu je nekontrolirano planuo.

— Ne znam kako si dospjela ovamo, no to je za te kraj priče. Dat ću te uhapsiti i optužiti za veleizdaju. Sam ću ti izvući klupčicu ispod nogu.

— A kako me to misliš uhapsiti a da se ne otkrije da sam majka tvojega sina?

— Nitko ti neće povjerovati. Filipinskoj kurvi koja je postala japanski agent? Ha!

Crne su oči sijevanjem otkrivale njeno mahnito stanje. Zabacila je glavu i preko pisaćeg mu stola pljunula u lice.

Polako je ustao, opšetao oko stola i stao tik uz nju. — Naučit ću te da poštuješ ono što predstavljam, ti kosooka mala droljo! Ponovno se povukla, režeći od mržnje, i tada je i u njemu eksplodiralo.

Sasvim je nenadano posegnuo rukama i stegnuo je oko vrata. Njegove su joj velike koščate šake najprije zdrobile krikove, pa dušnik, pa grkljan. Nastavio je stiskati, zakretati...

Još je i sad mogao čuti taj zvuk, sličan zvuku grančica što se svijaju i lome.

* * *

— Generale? — Da! — Je li vam dobro? — Da, da, ja ... misli su mi, ah, otplovile. Imao sam težak dan. — Žao mi je. Imam još samo nekoliko pitanja. — Pokušat ću biti, ah... malo pažljiviji. — Volio bih skrenuti u drugo područje — kazao je O'Hara. Dakle tu smo. — Znači li vam išta riječ »Kameleon«? U oku mu je zasvjetlucalo, usnice su mu se pomaknule, čeljust mu se

slegnula. Činilo se da mu se boja vratila u obraze. — To zaista nema nikakve veze s naftnim poslovima. — Ali ima s vašim. — Zaista se osjećam pomalo iscrpljeno, mister O'Hara. — Počeo je ustajati. — Oprostite mi, generale, no ja znam za Kameleona. Trebali bismo

porazgovarati o tome. Hooker ga je pogledao s jadom. — Je li to ono zbog čega ste zaista ovdje? — Da, sir, to je to.

— I što zapravo znate? — Da je Kameleon glava vrlo efikasne obavještajne agencije koja radi za

privatni sektor. Da su njegovi agenti ubijali, krali korporacijske tajne, sabotirali instalacije uz cijenu veću od stotinu ljudskih života. A zbog nekih razloga, čini se da su mu AMRAN i njegovi partneri omiljene žrtve.

Hooker je polako ukuckavao duhan u glavu lule i potom ga zapalio. — Možemo li porazgovarati nekoliko trenutaka, ali ne za javnost? O'Hara je oklijevao. Mnogo je dobrih informacija voda odnijela jer nisu bile

»za javnost«, ali nije imao izbora. — Kameleon je danas vjerojatno najopasniji terorist na svijetu— kazao je

Hooker. — Metode su mu nepredvidive, a isto tako i izbor žrtava. Ni od čega ne preza. Od ucjene, otmice, pljačke, umorstva, sabotaže, uopće ni od čega.

— Mislite li da vaši konkurenti stoje iza toga? — Ni oni nisu imuni. Neki su također stradali. Očito je da se kompanije

služe Kameleonovim jedinstvenim ... uslugama. Ali nemam ideje tko bi to bio i zašto to radi.

— No čini se da je AMRAN posebno na meti. — Ne bih znao. — Pretpostavimo da vam kažem kako vjerujem da je Kameleon odgovoran

za smrt Simmonsa, Richmana, Thurmana ... većine rukovodilaca povezanih s AMRAN-om, ljudi koji su umrli ili poginuli?

— Rekao bih da su to velike riječi s malim zaleđem. — Ja znam za čovjeka koji ih je sve pobio — kazao je O'Hara. — Ili bar

većinu njih. — Onda ga dajte. Pružite takvu vrstu dokaza, onda će vam možda priča

zvučiti uvjerljivo. — Ne mislim da je to moguće. — Poslušajte me, O'Hara, nitko ne bi bio sretniji od mene kad biste iskopali

tog... vampira i pokazali svijetu što je on. No sve što ste dosad rekli ili na što ste aludirali, bilo bi komično bez nečega čime biste to poduprli.

Hooker je pustio da mu se dim lule polako izvija iz ugla ustiju. Sjedio je tako gotovo minutu, zureći preko sobe.

— Većina je tih ljudi umrla od prirodnih uzroka ili u nesrećama. Srčani napadaji u poslu u kojem su srčani napadaji profesionalno oboljenje. To je visokostresni posao, taj s naftom, a svi su oni bez iznimke bili visokoturažni gentlemani, i svi u pedesetim i šezdesetim.

— Što je s Bridgesom? On nije bio u naftnom biznisu. — On je bio terenac, spasilac brodova, hazarder. Đavlu, četiri je ili pet

godina iza rata vodio dubokovodna vađenja uz japansku obalu. Brodogradnja je vrlo gadan posao. A povrh svega, Red je imao i problema s težinom. U šezdesetim, i s četrdeset suvišnih kila. Prvi kandidat za koronarna. Shvaćate što hoću reći, O'Hara? Bez nekakvog dokaza, nitko vam neće vjerovati.

— Zbog toga i može operirati kao što operira. Nitko nema petlje da o tome progovori otvoreno. Do đavola, i ovo naše nije za prokletu javnost.

— Imate li vi nekog osobnog uloga u tome? — upitao je Hooker, iznenađen

tim naglim izbojem. — Ja sam novinar i pokušavam raditi svoj posao na najbolji mogući način.

Znam da Kameleon postoji. I vi to znate. Očito to zna i tuce drugih moćnih biznismena. A vi ste mu glavna meta. Zašto?

— Ne damo se iznuđivati. To je to, znate, ucjenjivanje strahom. — No zašto AMRAN? Zašto ne Ampex ili Blue Diamond? — Ja to ne znam. Pretpostavljam zato što smo najmlađi među naftnim

konglomeratima, misle da smo i najranjiviji. Oznojio se pa je izvadio rubac i počeo se njime tapkati po licu. Pacemaker je

ljutito kuckao. — Žao mi je. Ja ... ah, postaje mi zima. Ništa o čemu biste trebali brinuti. Krv je naprosto pretanka. Jedan od rizika starenja.

O'Hara je bio istinski zabrinut. Činilo se da je general za vrijeme razgovora ostario godinu ili dvije. Lice mu je posivjelo, a pogled otupio.

— Žao mi je, znam da je bilo nametljivo — kazao je O'Hara. — Zahvalan sam vam što ste odvojili vrijeme za razgovor sa mnom.

Razgovor o Kameleonu u najmanju je ruku pročistio Hookerovu svijest. Sad ga je zaokupilo izlaženje na kraj s O'Harom.

— Možda drugi put — rekao je. — Još jedna i posljednja stvar. Je li Kameleon sabotirao »Thoreau« i

automobil Aquilu? General je odložio lulu i složio prste u toranj. Nagnuo se prema naprijed,

preko stola. — Mister O'Hara, već sam vam rekao, nitko u tom poslu neće raspravljati o

Kameleonu. On je terorist za profit. Ljudi ga se boje. Osvetoljubiv je. Većina mojih kolega misli da će ih ignorirati ako oni ignoriraju njega. Razgovor o njemu daje njegovim činima određeno opravdanje. Nitko to ne želi učiniti.

— Nema petlje, nema slave, generale. — Kameleon je apokalipsa. — Jeste li bili upozoreni za »Thoreau« ili Aquilu? Mislim, je li bilo

uključeno iznuđivanje ili je to bila naprosto sabotaža? Hooker je postojao sve rezervirani]i. Rekao je strogo: — Ništa od toga ne možete upotrijebiti, mladiću, jer se ništa od toga ne

može dokazati. »Thoreau« leži pod sto i dvadeset metara Sjevernog mora. Aquila je ponovno na crtaćoj dasci.

— On neće prestati, vi to znate — odgovorio je O'Hara. — Zavaljao je moćnu stvar. Dajte mi iskaz u smislu da sumnjate kako je Kameleon kriv za samo jednu od tih nesreća, i to će dati uvjerljivost čitavoj priči. To bi bio početak. Izvucite to na otvoreno. Taj tip buja na tajnovitosti.

— Mister O'Hara, znate li tko je Kameleon? Gdje živi, odakle djeluje? Uopće išta o njemu?

— Je li to isti Kameleon koji je 1945. bio na listi ratnih zločinaca? — upitao je O'Hara.

Hooker je kuckanjem izbacio pepeo iz lule, a zatim nabio preostali duhan. — Čovjek kojeg spominjete ubijen je u Hirošimi — odgovorio je. — Ime

mu je uklonjeno s popisa 1950.

— Znate li tko je on uistinu bio? — Zvao se Asieda. Njegov je identitet bio jedna od najčuvanijih tajni ovog

rata. Specijalnost mu je bila sabotaža i bio je odgovoran samo Tojou glavom. On je obučio sve japanske agente.

— Ironično, zar ne? — Što? — Da Kameleon kojeg tražimo i ratni zločinac imaju isto konspirativno ime. — Ako tu postoji kakva ironija, onda je ona u tome da je ova tvrđava

jednom bila njegov glavni stan. Uvježbavao je svoje agente u istim ovim zgradama. A sam bog zna kakva su zvjerstva počinjena u tri kata kazemata ispod nas. Došao sam ovamo s okupacijskim snagama 1945. Ali ničega nije bilo. Svi su dokumenti bili uništeni. U stvari, nigdje nije bilo nikakvog zapisa o Kameleonovom ratnom djelovanju. Što se Armije tiče, on nikad nije ni postojao. To je zatvorena knjiga.

— Dobro, ali ja mislim da je Kameleon ovdje u Japanu, bez obzira tko on bio. A ako je ovdje, ja ću ga pronaći.

Hooker je ustao, čitava njegova visoka i uznemirujuća pojava, s leđima uspravnim kao na dan kad je diplomirao na West Pointu. Ispružio je ruku. — Do viđenja, mister O'Hara. O iskazima ćemo govoriti kad budete imali nešto više od sumnji i teorija. Sasvim iskreno, mislim da vam je petlja veća od pameti. Ali vam ipak želim sreću.

— Još jedna stvar — upitao je O'Hara dok ga je general vodio prema vratima. — Znate li išta o velikom naftnom ležištu zvanom Mida?

Starac je stajao na vratima s leđima okrenutim O'Hari. Bijes mu je planuo u očima kad je ovaj postavio pitanje. Pacemaker je ponovno zaklopotao. Nakašljao se da bi prikrio izdajničko klepetanje čovjekom izmijenjenog srca.

— Mida, velite? Neko naftno polje... — Ponovno se okrenuo O'Hari kad mu se vratila sabranost. — Nikad čuo za njega.

— Možda najveće na svijetu. Hooker se zasmijuljio. — I gdje bi to bilo? — Ne znam. — Ne znam ni ja, a nafta je moj posao. Mister O'Hara, divim se vašoj

imaginaciji. Ali mislim da je pomalo prenategnuto da postoji polje veličine koju ste sugerirali, a da nitko za nj ne zna.

— Ja znam za nj. — Odlično — zašto onda ne odete i ne nađete ga? Bojim se da ćete me sada

morati ispričati. Vrijeme je za moj popodnevni odmor. Kad je ispratio O'Haru iz Zmajeva Gnijezda, Garvey se vratio u Hookerov

ured. Starac je sjedio za stolom, lica siva kao zemlja, s pacemakerom što je poput čekića mlatio u prsima.

Tik, tik, tik, tik, tik, tik... — Umirite se, sir. Sve sam pratio na monitoru, sve sam čuo. — Jeste li čuli kako pita za Midu? — graknuo je Hooker. Garvey je kimnuo.

— Trebat ćemo samo malo izmijeniti planove.

— Kako je samo došao do svih tih informacija? — zahriptao je starac iznenada. Krv mu je preplavila lice i promijenila mu boju u žarko crvenu.

— On je dobar, generale. Dobar kakvi znaju biti. Bio je to proračunat rizik. — Onda nam treba novi prokleti računar. — Sredit ćemo ga u par sati. — A što ćemo s Kameleonom? — Generale, ovako smo mu blizu — kazao je Garvey. Ispružio je palac i

kažiprst, centimetar razmaknute. — Tako smo mu blizu već previše dugo — odgovorio je Hooker. Ustao je,

odšetao u mračni kut sobe i ostao tamo stajati s rukama stegnutim za leđima, dok su mu visoku priliku ocrtavala vegetacijska svjetla iz zimskog vrta iza njega. — Trebao sam biti Predsjednik umjesto tog jebivjetra Eisenhowera — nastavio je. — Trebao sam biti hrpu stvari koje nisam, zahvaljujući tom... tom albatrosu oko vrata. U govna, u govna, u govna.

Polako se stišao, i manjkavi mu se metronom u prsima napokon počeo usporavati.

— Ubij ih obojicu — reče, i kao da mu se otrov zadržao na usnama poput pljuvačke. — Ubij ih noćas obojicu.

VII

Magla je mela kolodvorom, tjerana studenim vjetrom. Na jednom njegovu

kraju visoki je bijelac sjedio i pušio gitane. Kraj njega je bila telefonska govornica, no kad je telefon prvi puti u njoj zazvonio, on se nije obazreo. Zazvonio je samo jednom. Tada, nakon nekoliko sekundi, počeo je ponovno. Ovaj put je čovjek ustao i odgovorio.

— Stanica Higashivama — kazao je mekim keltskim akcentom. — Oprostite, mora da imam pogrešan broj. — Koga tražite? — Jednoga talijanskog gentlemana. — A ime? — Spettro. — Dobro veče, mister Quill. — Je li telefon čist? — Javna govornica na željezničkoj stanici. — Izvrsno. Imamo promjenu plana. — U redu. — O'Hara je postao problem. Otišao je mnogo dalje negoli smo mislili da je

moguće. I u krivom smjeru. Važno je da se s njim odmah završi. Je li pokriven? — Trebalo bi da bude ovdje za tri minute. — Učinite to što je brže moguće, služeći se svojini uobičajenim elanom. — Što s ostalima? — Sredite najprije to. Sve se ostalo briše. — Potvrđujem. — Žao mi je, stari moj, obavili ste za A-l. Tip je bistriji no što smo mislili.

To je pitanje prioriteta. — Shvaćam. — Obavijestite me što je prije moguće. — Razumije se. Komban wa. — Komban wa. Tony Falmouth je objesio slušalicu i ponovno sjeo čekajući vlak. VIII

O'Hara je ženu prvi put primijetio kad se ukrcala u vlak na stanici Tofukiji u

predgrađu Kyota. Opazio ju je ponovno kad je ustao da izađe, tri zaustavljanja dalje, na stanici Higashivama Vidio je njen odraz u prozoru, kako gleda u nj s drugoga kraja vagona. Vrata su se otvorila i on požuri napolje, željan da što prije dođe kući i s Kimurom raspravi o sastanku s Hookerom.

Žena je izašla odmah za njim, protapala između ostalih putnika i zagegala se kraj njega. — Molim vas, slijedite me. Moram govoriti s vama — šapnula mu je i žurno produžila.

O'Hara je bio toliko zaokupljen ženom da je malo pažnje obratio na ostale putnike na kolodvoru. Tony Falmouth je sjedio na udaljenom kraju perona. Ustao je i žurno zakoračao za O'Harom, izmičući lokvama uličnog svjetla.

O'Hara ju je slijedio kroz tržnicu, pokraj tezgi s ribom, ne obazirući se na prodavače koji su vikali za njim i tresli mu jeguljama i hobotnicama u lice, pa sve do ruba perivoja Maruyama. Bila je povisoka za orijentalku, a nosila je kimono i obi, dok joj je lice bilo obijeljeno kredom, a usne namazane krvavo crveno, kao u gejše. Nefritna joj je ukosnica izvirivala iz grozda kose na potiljku. Bilo je mračno, i magla je promicala iz perivoja i vitlala niz tržnicu.

— Opasno je za me biti ovdje — prošaptala je. — Molim vas, stanite uz mene okrenuti leđima. Autobus će ubrzo doći. Kada dođe, molim vas da uđete u nj i prođete stanicu ili dvije prije no što siđete.

O'Hara je na trenutak oklijevao. Mračna ulica, magla, a on joj stoji okrenut leđima. Nije pametno. Stajao je sasvim mirno, osluškujući šumove njenih pokreta. Isprva je čuo samo disanje, no potom je tu bilo i nešto drugo. Nije to bio zvuk koliko osjećaj. Osjetio se gotovo smućen uzbuđenjem, i premda nije mogao vidjeti ženu, oćutio je kako ga ona privlači k sebi, kao da između njih teče električna struja.

Okrenuo se i pogledao uz ulicu prema svjetlima što su treperila u magli i farovima autobusa, točkastim aureolama u daljini.

— Što želite? — upitao je. — Niste li vi bili taj koji je tražio informacije u Kabuki-za u Tokiju? Ponovno je oklijevao. Privlačenje je bilo tako jako da se gotovo okrenuo.

Magla se kovitlala oko njih poput bujice. — Da — odgovorio je naposljetku. Govorila je šapatom. — Tražite čovjeka znanog kao Kameleon? — Da. — Zašto?

— Da razgovaramo. — Razgovarate? Ha! Morate ga ubiti. Ponovno je poželio da se okrene. Živci su mu brujali. Osjećao se na čudan

način u rezonanciji s njom, no to je bio osjećaj koji nije mogao protumačiti. Vratio se mislima u prošlu noć kad je izvodio vježbe i kad se nazočnost Kameleona činila poražavajućom. Sada ju je ponovno osjetio. Bilo je to kao da je žena obilježena Kameleonovim mirisom.

— Ja nisam atentator — odgovorio je. — Razumjet ćete kad ga sretnete. — Kad će to biti? Nagnula se bliže. —Kameleon je ovdje. Sad se osjetio gotovo eleviran. Krv mu se uzburkala kroz žile, a štapini su

mu vatre briznuli niz ruke i noge. Mogao je gotovo posegnuti i dodirnuti opasnost u zraku, no začudo nije osjetio nikakve neposredne prijetnje.

— Mislite ovdje u Japanu? — U Kyotu. — Gdje u Kyotu? — Napisala sam adresu — kuća u prefekturi Shiga — na ovom papiriću.

Vratit će se večeras u devet. I bit će sam. — Kako to znate? — Znam. Način kako sam do toga došla nije važan. Bit će tamo. Svjetla autobusa su ih prebrisala. — Zašto to radite? Uslijedila je stanka. — Zato što sam zarobljenik i želim biti slobodna. — Zarobljenik? — Jest. Evo, uzmite papir, stavite ga u džep. Brzo, on posvuda ima špijune. Ne okrenuvši se, O'Hara je upita: — Moram znati... kako ste znali da tražim Kameleona? Autobus je zakočio kraj ruba pločnika i zaustavio se. — Molim vas, nemojte me izdati — kazala je. — Idite sada. U devet sati.

Nemojte zakasniti. Nije više bilo vremena. O'Hara je uskočio u autobus i čuo kako se vrata za njim sa zviždukom

zatvaraju.

IX

Trideset metara dalje, između drveća u parku, Tony Falmouth je promatrao

kako se O'Hara ukrcao u autobus. Izvrnuo je iz uha malu slušalicu prikopčanu na parabolični mikrofon velikog dometa. Savršeno je čuo svaku riječ. U trenutku je donio odluku da slijedi ženu a da na trenutak ispusti O'Haru. Neće biti nikakav problem da kasnije otkrije O'Harin trag. Jer kod žene je bio ključ, osjećao je to. Puls mu je počeo poskakivati. Bio je blizu. Mala sprava za prisluškivanje sklopila

se poput harmonike u tanku palicu. Stavio ju je u džep, pa poskakujući od drveta do drveta stao slijediti ženu.

Slijedio ju je dalje od tržnice, duž ruba prostranog perivoja Maruyama. Obišla je srce grada i zagegala se u malu prigradsku četvrt, niz mirijadu tihih, visokim ogradama ograđenih prolaza što su zaklanjali domove iz kojih su u neprekinutom slijedu dopirali odijeljeni zvukovi dok je prolazio od kuće do kuće: plač djetenceta, mutno dreljenje iz jednog radija, meki rok iz drugog, smijeh dviju žena, muška operna arija u japanskoj verziji talijanskog, televizijska reklama za Coca-colu na japanskom. Lanterne su se lijeno njihale iznad glave, pokretane blagim povjetarcem, i bacale sablasne sjene na ograde.

Bilo ju je lako slijediti; bilo je malo ljudi na ulicama, i ako se izuzmu prigušeni zvukovi iz kuća, bilo je tako tiho da je djelovalo gotovo grobljanski. Mogao je čuti kako joj sandale kloparaju po kaldrmi blok ili tako nešto ispred njega.

Tada je ona učinila nešto neočekivano. Presjekla je natrag do glavne ulice i ušla u mali restoran u ulici Nijodori u blizini hotela Fujita. Može li biti konobarica? Ili možda upraviteljica? Nije ju želio izgubiti. Ona je O'Hari dala nekakvu adresu, i tu je adresu Falmouth želio dobiti.

Pričekao je nekoliko minuta a zatim ušao za njom. Nije to bio nekakav otmjen lokal, no zato tih, hladan i vrlo taman. Bio je tako mračan da mu je trebalo trenutak dok je primijeti, iako je restoran bio gotovo prazan. Sjedila je sama pri kraju prostorije. Zidne su pregrade bile otvorene i u pozadini se mogao vidjeti vrt s mahovinom te ribnjakom sa zlatnim ribama u blizini prozora. Promatrala je goleme zlatne crne šarane kako istražuju dno u potrazi za hranom. Falmouth pođe do njenog stola.

— Oprostite — kazao je. — Govorite li engleski? Odmahnula je glavom. Falmouth se brzo prebacio na japanski. — Ja sam ovdje posjetilac — kazao je. — Uvijek sam slušao kako je Kyoto

najljepši grad na svijetu. Tada sam ugledao vas i zaboravio na Kyoto. Shvaćam da je nekako neprilično približiti vam se na ovakav način, no postoji izreka u ženu koja veli: »Odvoji vrijeme da uživaš u vrtu, možda kraj njega prolaziš jedini put.« Ja... ah, znao sam da vas vjerojatno nikad više neću vidjeti, i zato sam vas slijedio od tržnice. Molim vas da mi oprostite ...

Stavila mu je ruku na usne i ušutkala ga. — Nisam se uvrijedila — odgovorila je tako tihim glasom da ga je jedva

mogao čuti. — Živjela sam u Americi. Razumijem zapadne običaje. Okrenula se i ponovno počela promatrati ribe. Do sada sve u najboljem redu, pomislio je Falmouth. A sada veliki potez.

Igrao je zbunjenog seoskog dripca, spretnog ali pomalo plačljivog. — Zovem se John Willoughby. Iz Londona sam. Zaista ste me obuzeli. Mogao bih vam, naravno, lagati i kazati da sam sam i želim nečije društvo. No činjenica je da bih želio biti s vama. Mogu li vam platiti večeru?

Zasmijala se tiho i osvrnula se na nj preko ramena. Nefritna se glava njene ukosnice krijesila zeleno na pozadini gagatno crnoga grozda kose, i mogao je

vidjeti kako su joj oči zasvjetlucale kad je prošaputala: — Da, možete, Johne Willoughby iz Londona.

* * * Kimure nije bilo kod kuće kad se vratio O'Hara, no Sammi je bio u vrtu i

meditirao. Amerikanac ga je pričekao da dovrši. — Moram razgovarati s Tokenrui-sanom — rekao je. — Kad će se vratiti? Sammi je slegnuo. — Znaš ga, on se kreće s duhom. — Opservacija na mjestu — odgovorio je Kimura. Okrenuli su se i vidjeli

starca kako stoji u vratima. — A što je to tako hitno, Kazuo? — Čistim se — kazao je Sammi. — Sve u redu, ovo se tiče svih nas — zadrži ga O'Hara. — Izgledaš turobno — reče Kimura. — Trebam vašu pomoć, Tokenrui-san. No tražeći je, ne želim vas uvrijediti.

Vi ste mi kao otac. — Znam to, Kazuo. O mogu vidjeti i po brizi na tvom licu da te to duboko

dira, to što me moraš pitati. Pretpostavljam da je to nešto što moraš učiniti. Dakle ...?

— Dakle: vi znate Kameleona, znate li ga, Tokenrui-san? Kimura je nekoliko trenutaka razmišljao o pitanju. — Svijet je prepun Kameleona — odgovorio je naposljetku.

— Ne Kameleona o kojem govorim. Znam da ste ratne vođe Carske armije uvježbavali Putu tajnog ratnika, i to prije i za vrijeme rata. Kameleon je bio glava specijalnog ogranka tajne službe, odgovoran tek samome Tojou. On je morao biti higaru-dashi.

— To je logična dedukcija. Zaprepašten sam da je nitko nije načinio prije vas.

— Nitko prije nije mario. — A što je to sada tako različito? — Sada ja marim. I mnogo je nevinih ljudi umrlo zbog toga čovjeka. I

mnogo će ih još umrijeti. — Siguran si da je to isti Kameleon? — Nisam uopće siguran. Ali mislim da vi znate odgovor. Tokenrui-san, da li

je Kameleon još i sad živ? Kimura je pogledao O'Hari ravno u oči. Odmahnuo je glavom. — Ne. Čovjek o kojemu govoriš kao o Kameleonu, nije više živ. — Ali vi ste ga trenirali. Znao je Put tajnog ratnika. Kimura je na trenutak oklijevao, a zatim kimnuo. — On je sada mrtav. Ne vidim da je to ikakva povreda povjerene tajne ako ti

to velim. — Kako je dugo mrtav? — Dokumenti govore da je Yamuchi Asieda umro u ognju Hirošime. — Ne zanimaju me dokumenti. Zaboravite proklete dokumente.

— Ne mogu to učiniti, Kazuo. Ništa se ne postiže mijenjanjem činjenica koje postoje.

— Ne zanima me razotkrivanje nekakvog drugorazrednog ratnog zločinca, mene ...

— Čekaj. Prije no što nastaviš: Yamuchija su, čovjeka kojeg znaš kao Kameleona, voljeli mnogi ljudi. Za nas on nije bio ratni zločinac, nego čovjek koji je mnogo žrtvovao za svoju zemlju. Koliko je meni poznato, on nije počinio nikakva zvjerstva. Trenirao je kanchoe i usmjeravao ih. Nije postojao ni jedan bolji. Jedan je od razloga što je bio dobar bilo to što su mu ljudi vjerovali. Imao je veliko razumijevanje za ljude, i to je bio razlog zbog kojeg ih je privlačio. I to je bilo ono zbog čega je bio broj jedan. A bio je osim toga i veoma bistar, muha prebrza za paukovu mrežu.

— Mora da je nešto učinio. Vlada je utrošila pet godina na verificiranje njegove smrti.

— A zašto misliš da su potrošili toliko vremena i novca? — Mora da su ga gadno željeli. — Tko? — Armija, ministarstvo pravde, tko god... — Tko god, veliš. Jedna osoba, možda? O'Hara je na trenutak razmislio. — Da, pretpostavljam osoba s dovoljno upliva. — O, upliv, magična riječ... Upliv, pomislio je O'Hara. Dovoljno upliva da stavi ime na spisak ratnih

zločinaca. — Nekakav general, možda? — upitao je O'Hara. — O, počeo si vidjeti i izvan očitog. Ne »oni«, ne nekakva bezlična

organizacija. On. Jedan čovjek. — Hooker je ovdje bio šest godina vojni guverner — kazao je O'Hara. —

Od 1945. do 1951. — Da — odgovorioi je Kimura. — Sa strastvenom mržnjom prema

Kameleonu. — Zašto? — Stara rana. Sjeti se, bili su smrtni neprijatelji. — Rat je bio gotov, Tokenrui-san, mnogim je neprijateljima oprošteno. — Ne svima, u svakom slučaju. — No što je on učinio Hookeru, da je raspirio takvu mržnju? Starac je vrlo dugo razmišljao o pitanju i tada odgovorio: — Možda ga je frustriralo to što nije mogao identificirati Kameleona. Nije bilo dokumenata. A nitko nikad nije odao tajnu njegova identiteta. — Mislite da je Hooker imao nekakav osvetnički motiv? Kimura je kimnuo. — To je sigurno jedna od mogućnosti. — Hooker veli da je Kameleon ucjenjivač, iznuđivač, terorist. Što god

hoćete. Implicirao je da se čitava industrija služi Kameleonovim uslugama. Sada su oni njegove žrtve. Ustrašeni su zbog njega.

— Uvjeravam te, Kameleon kojega znaš kao Asiedu, nije više živ.

Kimura je sjeo za čajni stolić i izvadio plosnatu kutiju s cigaretama. — To je sherman iz New Yorka. Odlične su, koliko sam čuo. — Izvadio je

jednu. Bila je ružičasta s filterom umotanim u zlato. — Morat ću razmisliti o estetici ovoga — kazao je podižući cigaretu i

promatrajući je; potom ju je zapalio uvukavši duboko dim i polako ga izdahnuo. — Pet cigareta na dan. To je onoliko koliko mi dopuštaju duhovi.

— Kako znate? — upitao je O'Hara skeptično. — Pitao sam ih. — Tokenrui-san — kazao je O'Hara. — Vi možete za mene riješiti

zagonetku Kameleona. Siguran sam u to. Ako je mrtav, dajte da upotrijebim vaše znanje kako bih dokrajčio tu... tu guntai shi, armiju smrti.

Kimura je sjeo na pod, križajući noge u lotos-poziciju. — Yamuchi Asieda bio je bogat uvoznik iz Tokija, čovjek od časti i kraljevske krvi — kazao je. — Bio je uveden u higaru-dashi godine 1939, i već je od početka bio kandidat za tokenruija. Savršeno je vješto vladao mačem, bio okretan poput kolibrija, bio je to čovjek koji je dosegao stanje sedmog nivoa s gotovo mističnim uvjerenjem.

Yamuchi Asieda nije bio pristaša rata. Njegov ga je posao vodio preko čitava svijeta, pa je znao kakvi su tu veliki ulozi u pitanju, kako je velika ta igra. Nije on bio nikakva ratna glavešina niti atentator. Bio je to čovjek koji je volio nakit, slike, drezdenski porculan. No sam je Car zamolio Asiedu da preuzme obuku agenata za tajnu službu. Bilo je to sasvim prirodno. Asieda je imao partnere širom svijeta, i tako se dao na stvaranje mreže špijuna. Car se zauzvrat suglasio da mu ime nikad neće biti otkriveno. Uzeo je konspirativno ime Kameleon i odabrao Zmajevo Gnijezdo za svoj glavni stan, budući da je bilo zabitno i nepristupačno.

Jedini ljudi koji su znali za njegov pravi identitet bila su četiii člana Ratnog vijeća, no svi su oni poginuli u Hirošimi. Kad je rat bio gotov, Asieda je postao nomad koji je lutao ovim otocima, nomad kojemu je identitet zauvijek nestao u ratnom pepelu. Umro je prije nekoliko godina. I tako vidiš da taj čovjek nije bio terorist, i nije bio ubojica. Ne mogu ti više reći, Kazuo; kad bih to učinio, ogriješio bih se o zadanu riječ.

O'Hara je želio inzistirati, no znao je da je bolje ne pokušavati. Umjesto toga je izvadio komadić papira iz džepa.

— Žena koja me je slijedila u vlaku dala mi je ovo. Predao ga je Kimuri. Starac je pogledao papirić bez komentara i vratio mu

ga. — Veli da će Kameleon biti ondje večeras, i sam. U devet sati. — A tko je ta žena? — Vidio sam je samo na trenutak. Čini se da je gejša. Slijedila me iz vlaka.

U glasu joj je bio očaj. Pitao sam je zašto ga izdaje, a ona je rekla da je zarobljenik, i da želi slobodu.

Kimura je potegao dim iz svoje ružičaste cigarete i otpuhnuo kolutove u zrak.

— Čini se i suviše očigledno da bi bila stupica. No naposljetku, što je manje očito od onog najočitijega?

— Tokenrui-san ...

— Ne idi večeras. Daj mi još dan ili dva da mi se slegne. — Tokenrui-san, nisam tražio od vas da prekršite zavjet šutnje. A vi nemojte

tražiti od mene da zaigram kukavičku igru. Ona će me odvesti do njega. Siguran sam u to.

— Ne znaš ništa o toj ženi. Ništa o toj kući. Ništa o Kameleonu. Pa ipak ćeš naprosto ušetati u sve to?

— Bit ću pripravan. — Ako je Kameleon onakav kakav misliš da jest, jesi li spreman na nož u

leđa? Žicu oko vrata? Nečujni metak u glavu? — Bit ću pripravan. — Iskušavaš moju vjeru u tebe. — To je danas. Ja živim za danas. Vi ste me tome naučili. Ako moj duh

sutra odleti, biti će pun koliko je o meni ovisilo. Kimura nije rekao ništa više. Zurio je mimo O'Hare u zid. O'Hara je

napokon ustao. — Ja uvažavam i poštujem vašu tišinu, Tonkenrui-san, i nadam se da

razumijete zašto moram ići. — Kad budala skupi dovoljno ožiljaka, postaje mudrac — odgovorio je

Kimura, i dalje zureći u zid. — Arigato. — Budi oprezan. — Kad je O'Hara krenuo prema vratima, starac je podigao

pogled na nj i nasmiješio se. — Kad budeš pisao tu svoju reportažu, pamti da je ritam najbolje mjerilo piščeve širine i bogatstva. Ako je nevješt, to se odmah razotkriva u siromaštvu njegovih suglasja.

— Ovo ću zapamtiti. To je iz Tendaija? — Ne. Ralph Waldo Emerson. Smijući se, O'Hara je izašao iz kuće. — Da ga slijedim? — upitao je Sammi. — Razumije se. X

Bila je neuhvatljiva za sve vrijeme jela, govoreći vrlo malo, jedući sirovu

ribu, srčući šake i navodeći ga da priča o sebi. Udovac je, rekao je, i bavi se knjižarskih poslom. Ovo mu je prvi put da je na odmoru sam. Sanjao je o dolasku u Kyoto, no putovanje je ispalo mnogo usamljenije no što je mislio.

Pokazala je razumijevanje. Potom ga je povela niz još mnoge ograđene prolaze pokraj još zvukova, sve

do tihe, gotovo bajkovite rezidencijalne četvrti. Otvorila je vrata u visokoj ogradi i uvela ga kroz njih. Velika je dvokatnica, različita od ostalih oko nje, ležala petnaest metara uvučena od ulice. Njeni su izrezbareni stupovi i usiljeni krov otkrili Falmouthu da pripada imućnoj osobi. Zemljište je bilo savršeno uređeno i zasijano patuljastim vrbama i borovima. Stavila je prst na usta i povela ga uokolo do boka zgrade. Mali je potočić melodiozno žuborio preko vrta i nestajao u sjenama, a negdje su u pozadini eolska zvona pjevala na povjetarcu.

Falmouth je pregledao mjesto pažljivo koliko je mogao a da ne izgleda napadno. Kuća je bila ograđena u obliku slova L. Jedina su svjetla bila na udaljenijem uglu krila.

Prazna. Krasno. Možda će trebati malo pritezanja da bi došao do adrese. Nije imao

vremena da je pokuša izmamiti od dame. To će trebati obaviti brzo. Zaustavila se ispred jedne od soba glavnoga krila kuće i tiho kliznula laka

uokvirena vrata. Nije trebalo jako zakoračiti da bi se ušlo u kuću, koja je bila podignuta na kratkim, debelim stupićima što su je dizali ne više od tridesetak centimetara iznad tla.

Kad su se našli unutra, ona je prošaptala: — Otac mi živi otraga. Nema nikoga drugoga. Ostavit ćemo svjetlo ugašeno.

— Zatvorila je vrata na posmik, ali je svjetlo s ulice prokapljivalo kroz tanka i mutna stakla.

Raskopčala mu je kaputić i skinula ga, potom kravatu, da bi ga napokon povukla dolje k sebi. Jebena sreća, pomislio je. Ušetati u tako sočno mjesto, a sve to mora biti samo posao.

Raskopčala mu je zlatni sat i blago ga položila na pod kraj tatamija. Bilo je devet sati. Ponovno je legla i privukla ga kraj sebe. Njezine su usne okrznule njegove.

Posegnula je prema natrag pa izvukla ukosnicu. S nefritnom je glavom bio spojen stilet dugačak dvadeset centimetara.

Kosa joj se rasula po ramenima. A što k vragu, pomislio je Falmouth, nekoliko minuta manje ili više... Bila mu je to gotovo posljednja misao koju je domislio. Kad se nagnuo da je poljubi, žena je ispružila ruku s bodežem i zarinula mu

ga u uho. Oganj mu je planuo duboko u grlu, opržio mu mozak i zatim izazvao

erupciju bola. Krik mu je proparao noć poput noža. Zakotrljao se od nje, s mukom uspravio

na koljena, drhtećim prstima dodirnuo dršku od nefrita što mu je sablažnjivo virila iz usnog otvora. Vatra se slila dublje i bol je čelika u mozgu postao nepodnošljiv.

Podigao se na noge, no soba je već bila mutež, a bol mu se smrznuo u grlu. Zarežao je poput lisice u stupici. Pod se nagnuo. Okrenuo se, pokušao vratiti ravnotežu, spotakao se u stranu i zaronio naglavce krzo vrata. Staklo se rasulo u stotine cvjetova svjetla. Okvir se raskolio i vrata su se zajedno s njim svalila u vrt.

Bože, pomislio je, gubim, gubim. Moram... ga... izvaditi. I svom je snagom izvadio stilet iz glave. Bol se ulio u ranu poput gorućeg ulja. Proteturao je preko ribnjaka i pao licem u kameni vrt. Nož mu je iz prstiju pao u potočić.

Pljuć.

* * * O'Hara je s malo truda našao adresu. Provjerio je vrata i otkrio da nisu

zaključana. Pogledao je na sat. Devet. Savršeno.

Stao je već jednom nogom kroz vrata kad je začuo vrisak. Bio je nezemaljski, muški, smrskao je noć bolom. Potrčao je prema kriku, i kad je zaokružio oko ugla kuće, ugledao je muškarca kako propada kroz vrata. Oteturao je do ribnjaka, objema se rukama grčevito držeći za jednu stranu glave, a potom se srušio.

O'Hara je potrčao do njega i prevrnuo ga na leđa. — Moj bože, — kriknuo je — Tony! Žena je stajala u smrskanim vratima kuće, tamni oblik ocrtan svjetlima iz

pozadine, s crnom kosom što se u dugačkim pramenovima slijevala niz ramena. — On je mrtav, ili će za trenutak biti— kazala je grubim glasom. — Oštrica

je natopljena arsenikom. Posegnula je prema gore, zgrabila krunu kose i povukla je. Gusta je crna

kosa pala s nje. Vlasulja. Bacila ju je na pod. Pograbila je bluzu objema rukama i rastvorila je.

Ojastučena košulja. I nju je također odbacila. I najednom ona više nije bila ona. Ona je postala on. On, tetoviran od pojasa do prsiju isprepletenim kameleonima što su mu se

koprcali preko trbuha, uz prsa, između sisa, pri čemu je bradavica lijeve tvorila sablažnjivo oko jednog od živopisnih guštera. Svaki je bio u drugoj boji, živahne su šare tekle uz vitka, izvijena tijela, polazeći od kobaltno modre do limunsko žute i plameno crvene, oči su im se otrovno krijesile, rašljasti su jezici lizali muškarčev tvrdi trbuh.

O'Hara je bio licem u lice s Kameleonom. To je bio krajnji Kameleon, ženski đavao pretvoren u sotonu. Što je rekao

Danilov? »I znam i ne znam ... Svatko i nitko ... kameleon nikad nije ono što

izgleda.« — I tako, Razrogačeno Oko je napokon naišlo na svoj par — kazao je

tetovirani. — Trebali biste zahvaliti nebu što ste sretniji od svog prijatelja. O'Hara je preokrenuo Falmoutha na leđa. Sive su mu se oči podigle prepune

straha, kao da gleda smrti u lice. Krv mu je kapala iz ušiju, nosa, ustiju. Usne su mu se pokrenule, uz povremeni treptaj, nalik na očijukanje leptira s cvijetom.

— Demon... — Tony, čuješ li me? — Demon ... Bradleyja, mene ... sve nas je dobio. Nije u materinu ... ni

čudo. — Tony! Oči su mu se na trenutak razbistrile. Nasmiješio se O'Hari. — Duguješ mi... sto dvadeset pet somova, Mornaru — kazao je i umro. O'Hara je pogledao natrag na vrata. Kameleon je bio nepokretan, s rukama

uz bokove, prstiju ispruženih, nogu lagano raširenih. To nije bio starac; u stvari, vjerojatno nije bio mnogo stariji od O'Hare.

Tijelo mu je bilo čvrsto i mišićavo, glava obrijana do ćele. O'Hara ga je odnekud znao.

— Okari — kazao je. — Ti si učitelj kendoa, Okari. — Hai. A ti si beikoku kojeg zovu Kazuo. — Točno je, ja sam Amerikanac. Dobro govoriš engleski. — Imao sam dobrog učitelja. — Je li te on naučio kako da ubijaš bespomoćne ljude? — Bespomoćne. Ha! Pogledaj mu gležanj. Pogledaj uz rukav. Učinio bi isto.

Plaćeni ubojica nema časti. — Bio mi je prijatelj. — Onda te treba podučiti kako se oni biraju. U stvari, tvoje školovanje tek

počinje. Je li istina da si majstor mača? O'Hara nije odgovorio. Vrt je bio bez zvuka ako se izuzme žuborenje vode

preko kamenja u ribnjaku ili zveckanje eolskih zvona negdje u dnu kuće. O'Hara je kimnuo. — Radio sam mačem — kazao je. — Previše si skroman, Maruime. Idemo, Razrogačeno Oko, poduči me. Kameleon se polako povukao u malu prostoriju. O'Hara je prošao kroz

razvaljena vrata i pogledao unutra. Bila je to spavaonica. Na jednom njenom kraju bili su pažljivo složeni tatamiji. Jedan je obi ležao pri uzglavlju hasura. Pokraj ležaja bio je nizak stolić, s mirisnim štapićem što se dimio iz svog postolja. Lampion iznad glave bacao je jednolično ali sumračno svjetlo preko sobe. Kameleon je odgurnuo pano u zidu pa izvadio dva samurajska mača. Utetovirani su ga kameleoni obavijali oko bokova i širili mu se preko leđa. Jedva da mu je i palac kože izbjegao crtačevoj igli. Okrenuo se da bi se suočio s O'Harom.

Bio je to bizaran prizor, tetovirano tijelo što se prelijevalo u žutom svjetlu lampiona, lice kojemu su sjenilo za oči i ruž još i sad skrivali prave crte. Kleknuo je u središtu sobe i položio mačeve na pod, okrenuvši im balčake prema O'Hari.

— Ti biraš — kazao je Kameleon. — Nisam te ovamo došao ubiti — odgovorio je O'Hara. — Dobro, onda smo istog mišljenja. Ni ja ti to ne namjeravam dopustiti. — Nisi trebao ubiti Falmoutha. — Ubio sam mnoge njemu slične. Došli su po krv, i krv sam im dao. — I jesi li ih sve pobio na isti način, skrivajući se iza ženskih halja i

udarajući dok su im oči bile zatvorene? Kameleonu su zatitrali mišići na čeljusti, no on je ustrajao na svome. — Obojica ste me došli ubiti. On je zakazao. Nudim ti šansu da osvetiš

njegovu smrt. Da li da povjerujem da se sin mača plaši podignuti mač? — Radije ću se držati zakona. Kameleon je ustao dok je O'Hara govorio. Uzeo je jedan od mačeva, izvukao

ga iz drvenih korica i napravio nekoliko odmjerenih koraka prema O'Hari, zaustavivši se možda metar pred njim. Položio je vršak mača na O'Harino grlo i zatim ga polako povukao do pojasa. Ostrignuo mu je dugmad s košulje, i ona su zaklepetala po podu. Vrhom mu je oštrice raskrilio košulju. O'Hari je od grla sve dolje do pupka tekao poput vlasi tanak rez.

— Podigni samuraj, Razrogačeno Oko — zapovjedio je Kameleon. — Ne. Položio sam zavjet da se neću ...

— ... braniti? To je instrument časti. Ovladati njime samo radi zabave bila bi uvreda za moje pretke.

— Kad bih podigao mač na tebe, time bih ga obeščastio — odgovorio je O'Hara. — Ti ne zaslužuješ čast. Ti ubijaš s leđa.

— Ti znaš znak okubyoa, kukavice? Rez na obrazu koji obilježava sve one koji su se bojali braniti svoju čast? — Prislonio je vršak samurajskog mača na njegovu ličnu kost. Pojavilo se biserno zrno krvi.

— Ja mislim da si kukavica ti — odgovorio je O'Hara. Gnjev je proključao na Kameleonovu licu. Iskolačio je na O'Haru svoje

gušteračke oči, zrna mržnje uokvirena kao kreda bijelim licem, skrletnim razrezom ustiju i crnim zasjenjenim kapcima. Pojačao je stisak na kožnatom balčaku mača. Škripa štavljene o neštavljenu kožu zaškakljala je O'Haru u ušima.

Kameleon je odstupio dvadeset centimetara. Podigao je mač iznad glave i zatim u stranu. Bio je u klasičnom udarnom položaju. Jedan je zamah lako mogao O'Hari odsjeći glavu.

Zatrzali su mu se mišići na čeljusti. Dopustiti Kameleonu da ga izazove da iznevjeri vlastitu čast činilo se nezamislivim.

Kameleon se lagano naslonio na desnu nogu. Ruke su mu bile uzdignute ravno iz ramena, a mač nagnut iznad glave. Prebacio je težinu i zamahnuo.

Blistava je oštrica dahnula kroz zrak i O'Hara ju je vidio kako dolazi kao na usporenom filmu, zamagljena slika smrti.

Osjetio je kako mu je zarezala adamovu jabučicu. Kameleonov je povrat bio savršen. U jednom se jedinom pokretu vratio u

udarni položaj, Položaj vola. O'Hara je mogao osjetiti toplinu svoje krvi što mu je tekla niz vrat. Kameleon je ponovno prebacio težinu nadesno. Oči su mu izgubile izraz.

Ukočile su se. O'Hara je znao da bi mu idući zamah odsjekao glavu. Sada je to pitanje obrane. Čast je zahtijevala da odgovori. Otkoračio je od Kameleonova mača i naklonio se. Podigao je drugi mač. Kameleon se vratio u početni položaj i spustio oštricu. O'Hara je provjerio težinu mača balansirajući ga najprije u desnoj ruci,

potom u lijevoj, važući ga po osjećaju. Bio je masivniji no što je bio navikao, no pretezao je prema oštrici a ne prema balčaku, što je bilo dobro. Drška je bila izgrebana i stara, no oštrica je svjetlucala poput britve.

Znao je da će učitelj kendoa vjerojatno biti sklon smrtonosnim udarcima kakve upotrebljavaju borci motkama. Mogao bi pokušati udarac između brade i ramena, ili možda zasjeci s boka.

Kameleon se povukao preko sobe i zaustavio se s mačem sa strane. Otpočeo je vrlo tiho, jednolično zapijevati, dok su mu oči bile izoštrene nekamo izvan sobe. Sjećanja su mu nagrnula iz podsvijesti, mrvice i komadići su se otplavljivali iz njegova mozga da bi očistili ravnine i reflekse; dim i vatra i smrad leševa i urlajući humci što kašlju čelik, i evanđelje smrti što grakće kao gavran; silhuete ljutitoga glasa na papirnatim ekranima i meke ženske ruke duž mračnih ulica; crni Golijat što bljuje paru, kaotična hodočašća, tremor trusa i grmljavina vulkana, krik agonije željeza protiv željeza, kotača na tračnici, i grad, dovoljno daleko pozadi, kako se

uparava u ključaloj prašini što se diže do ruba neba. Noćne more, skupljene na rubu svijesti. Zatim isprane, pobjegle. Bio je pripravan. O'Hara se koncentrirao na zveckanje eolskih zvona, puštajući da mu taj zvuk

pročisti svijest. Osjetio se izguran iz vlastitog tijela, osjetio je da promatra sobu odnekud visoko odozgo. Uši su mu postale uši vuka. Mogao je čuti zrak kako se miče u sobi, i mogao osjetiti kako ga Kameleonova energija elektrizira. Stupio je li rezonanciju s prostorom, mogao je osjetiti njegova strujanja, njegove molekule.

Okrenuo se prema Kameleonu, lagano se raskoračio, ispružio mač za dužinu ruke i spustio ga polako prema tlu. Položaj izazova.

Kameleon je povukao prvi potez, zasijecajući, brzi udarac koji je pošao ravno na njega, tako hitar da se mač pretvorio u srebrnu izmaglicu što je zapjevala kroz zrak. O'Hara je odskočio i parirao udarac. Čelične su oštrice zveknule, zazvonile u sićušnoj prostoriji, a zglavci su mu osjetili silinu napada.

Kameleon se kretao poput vjetra a O'Hara se kretao s njim, dva su čovjeka izvodila piruete smrti u ritmu zveke njihova oružja. Prostorija se nakostriješila srebrnim bljeskovima, fijukom čelika što je rezao zrak, hrapavim krikom čelika o čelik.

Pokušati promatrati Kameleona bilo bi fatalno; tetovirani je bio isuviše brz. O'Hara je prije osjećao no vidio njegove pokrete, osjećajući zračne struje što su se kretale s njim, registrirajući polje Kameleonove energije. O'Harini su pokreti bili klasični i obrambeni, izazivani Kameleonovim ubodima i izvijanjima. Čuo je oštricu kako pjeva kroz zrak sa svakim Kameleonovim naletom. Iskoračio je iz vremena, mentalno se premjestio na sedmi nivo i svaki mu se pokret sada pričinjao kao na usporenom filmu. Osjetio je kako sjajni rub Kameleonove oštrice reže prema njemu iz lijevog kvadranta, središnjeg kvadranta, pa ponovno lijevog, pa donjeg; i tada dolazi ubod, i njegova oštrica ima vremena parirati, blokirati, bosti.

Kameleon također kao da je dobio još jedno osjetilo. Mač mu je bio kao utvara što nestaje u istom trenutku. Bilo je to nešto opasno i smrtonosno, čega se nazočnost osjećala, ali se nije vidjelo. Smrt je dahtala u zraku male spavaonice.

Kameleon je bio prikaza, što se kretala tiho i bez napora. O'Hara je bio plesač, s ušima izoštrenim na svaki sušanj svile, svaki pokret zraka u sobi, svaki fijuk čelika. Oči su mu bile kao zamagljene, gotovo paralizirane, dok se borio u defenzivnoj igri protiv tetoviranog protivnika. Parirao je i uzvraćao, skačući amo i tamo, vrteći se, ritajući se, reagirajući instinktivno na svaki Kameleonov potez, crpio iz dvanaest godina učenja, vježbanja i discipline.

Japanac je bio samouvjereniji, agresivniji. Mač mu se fluidno gibao u rukama. Spretno je kutom stopala zahvatio niski stolić što mu se našao na putu i, ne propustivši ni koraka, odbacio ga da rotirajući tresne o zid.

Oštrice su im neprestano zvonile dok su obilazili sobu, plešući poput derviša jedan pred drugim. Soba je pucala od njihove energije. Kameleon je izveo ubojiti udarac, okretni pokret iza kojeg je slijedio skok, lažni udarac i napad. O'Hara je odskočio u stranu izbjegavši nalet, zahvatio Kameleonov mač pokraj balčaka oštricom svoga kad su se zavrtjeli jedan kraj drugoga, i zatim oštrim uzvratnim udarcem zglavkom zasjekao u Kameleonovo rame.

Bila je to prije ogrebotina nego zasjek. Tanka se crvena pruga pojavila između Kameleonove ključne kosti i ramena. Zaustavio se, uravnotežen, savršeno položenih nogu i s rukama opletenim mišićjem s kojih je potocima tekao znoj. Činilo se da mu se utetovirani gušteri na prsima pomiču sa svakim udisajem.

Zapiljio se u O'Haru, opasnost mu se svjetlucala u šarenicama. O'Hara je izveo oprezni napad, pa još jedan, i tada je, krećući se zdesna

nalijevo pa nadesno, jurnuo i zasjekao. Kameleon se svalio u stranu, spustio se gotovo na koljeno i tada ustao i udario. Samurajski je mač brisnuo kraj O'Harinog, zalazeći u njegov zahvat, a tada je, kao na usporenom snimku, O'Hara vidio kako mu čelični vršak ide ravno prema oku. Neznatno je pomaknuo glavu, osjetio kako mu oštrica britve prosijeca kroz usnu resicu, osjetio oštro prljenje rane i odbacio ga, zavrtio se bliže Kameleonu, tako blizu da je mogao osjetiti toplinu njegova tijela a tada je još jedamput pokušao uzvratni udarac zglavkom.

No tetovirani je mačevalac predvidio potez, izvinuo se, vratio ravnotežu, spustio balčak i zapleo na trenutak mačeve, drškom uz dršku, da bi se potom izvinuo iz pojasa, osjećajući pri tom navalu snage prema gore u ramena i prema dolje niz ruke u zglavke, izvijajući se sve oštrije u trenutku kontakta.

O'Hara je osjetio kako mu se mač istrzava iz ruke, isklizava iz prstiju; izvinuo mu se iz ruke i u helikoidi poletio kroz zrak, zasjekao u zid i ostao tu, s balčakom koji se presijavao od znoja, niti dva metra daleko.

Kameleon se dočekao na brid stopala, i ta mu je pogreška gotovo slomila gležanj. U treptaju oka ostao je bez ravnoteže i O'Hara je poskočio kraj njega, dočekavši se na ramena i zakotrljavši se prema zidu, da bi izašao iz okreta s koljenima na prsima, pa se izbacio i trznuo oružje iz njegove stupice taman na vrijeme da pljoštimice dočeka idući Kameleonov udarac. Pljusnuli su jedan o drugoga, dok su im mačevi stajali u obliku slova V među njima, i udarali o zid razornom silinom. O'Hara je gurnuo svoju nogu među Kameleonove, potkačio ih otraga i u isto se vrijeme svalio natrag, izvlačeći protivnikovu nogu za sobom. Kameleon, izbačen na trenutak iz ravnoteže, izvinuo se okrećući se i srušio na bok u času kad je O'Hara opet skočio na noge. No Kameleon je samo trenutak bio bez oslonca. Svinuo je leđa i poskočio, uzvrativši još jednini ofanzivnim udarcem. Udarac je bio gadno promašen i O'Hara ga je parirao, izvinuvši se pritom. Gotovo je slomio Kameleonu zglavak, no ovaj nije ispustio mač. Okrenuo je udarac, zavrtio se na peti i široko zasjekao prema protivnikovim nogama.

O'Hara je poskočio i povukao noge za sobom, i osjetio hladnu kosu kako mu je prozviždala pod stopalima. Kameleon se u zraku zavrtio kao bacač kladiva, opisao oštricom čitav krug i kosnuo drugi put. O'Hara je dočekao udarac mačem, no surova je snaga tristo-šezdeset stupnjeva dugačkog zamaha zazvonila uz čeličnu oštricu. Bol je briznuo u O'Harine prste, pa zglavke, ruke, bicepse. Mač mu se izbio iz jedne ruke, no on ga je zadržao drugom i otkotrljao se, tražeći udaljeni kut sobe da bi prikupio snagu i sabrao se.

No Kameleon nije znao za milost. Jurnuo je ponovno, poskakujući, odskakujući preko sobe, s mačem dignutim visoko iznad glave.

Kad se O'Hara ispravio iz okreta i ponovno osjetio tlo pod sobom, oćutio je pokret kraj razvaljenog panoa, da bi potom začuo naređenje:

— Tomare! Prekinite! Skamenili su se poput kipova, Kameleon balansirajući s mačem iznad glave,

O'Hara čučeći, s mačem ispred sebe. U sobu je ušao Kimura. Sammi je tiho stajao kraj ulaza. Kimura stade među njih kao sportski sudac, s desnom rukom ispruženom

ravno iz ramena i dlanom okrenutim prema tlu. — Proliti krv u međusobnoj borbi znači obeščastiti higaru-dashi — kazao je

tiho. — Tko god bio izazivač, morat će me ubiti prije negoli nastavi. Okari se zagledao u Kimuru, dok mu se mač zakolebao u rukama. — Ne razumijem — kazao je. — Prije nego ubijete jedan drugoga, morat ćete ubiti mene — ponovio je

starac. — Zašto si se postavio između nas? — upitao je Okari. — To nema nikakve

veze s higaruom. — Da? Dovodiš u pitanje autoritet Tokenruija? — Ne! — uzviknuo je Kameleon. — No taj je čovjek beikoknjin, on... — On je, dakle; Amerikanac. I u čemu je razlika? Bi li ti napao nenaoružana

čovjeka? — Nemojte me vrijeđati, Tokenrui-san, ponudio sam mu da bira oružje. — No ako on nije uvježban da ga upotrebljava, to je isto kao da je

nenaoružan. — Znam o O'Hara-sanu. On je onaj kojega zovu Kazuo. On poznaje put,

mača, — Ja sam ga nazvao Kazuo. Ja sam ga uzeo kao sina. I on je također higaru-

dašhi. Kameleon je bio šokiran. Kimura je pogledao obojicu. Mišići su mu se na licu nabrali, oči su mu bile

stroge. — Mislio sam da ste se obojica izdigli iznad kavganja. Misli li i jedan od vas da u ovom dvoboju ima išta časno? Bojim se, ako tu bude mudrosti, da će morati doći od mene. A ako bude izazova, on se mora dolično postaviti i ja ga moram odobriti.

— Ja sam ga dolično izazvao — kazao je O'Hara. Kimura je pogledao tanku ogrebotinu niz O'Harina prsa i dugmad na podu.

Okrenuo se Kameleonu i kazao: — No ti si ga, Okari, isprovocirao. — Hai. — Obojica ste me uvrijedili. — Zašto? — upitao je O'Hara. — Zato što je to tako u higaru-dashiju. Zato što smo svi mi braća, a častan

čovjek neće podići mač na brata. Zato što ste obojica ljudi od časti koji ste položili zakletvu Tajnog ratnika.

Okari i O'Hara mučno se gledali iz suprotnih krajeva male sobe dok im se slijegalo značenje Kimurina otkrovenja. Kimura je stajao između njih, još i sad ispruženih ruku. Ni jedan se od njih ne bi suprotstavio toj gesti. Učiniti to značili bi suprotstaviti se samom Tokenruiju.

Okari je vrlo pedantno kliznuo mač u korice. — Arigato — reče Kimura tiho. — I tako, Mauri me je naučio Put tajnog ratnika — reče Okari. — Taj je čovjek tvoj brat, pa ipak upotrebljavaš svoj naziv »Razrogačeno

oko« kao da je to uvreda — kazao je Kimura. — Ti, Okari, jesi li zaboravio petu lekciju Tendaija? Zgranut sam tvojom drskošću. Godinama si proučavao disciplinu poniznosti, a sada si je spreman odbaciti u jednom trenutku ludosti.

— Došao je da me ubije! — Govoriš to bez strana da bi mogao imati krivo? — Otišao je u drugi kraj

sobe i zatim se okrenuo, s rukama prekriženim na prsima. — Moram vas obojicu podsjetiti, cilj je naše discipline da svaki čovjek postane suparnik samome sebi, jer tek kad si svladao tog demona, postaješ pripravan izazvati i ostale.

O'Hara i Okari stajali su pognutih glava dok ih je Kimura grdio, podsjećajući ih na njihove zavjete,

Okari je rekao: — Nikad nisam mislio... — Nikad nisi mislio! Godinama si bio odgajan da gledaš s onu stranu onog

što se prikazuje kao stvarnost, da predviđaš nepoznato. A sada mi veliš da nisi mislio. Imaš pravo — nisi mislio. Trebaš li tek naučiti da se ne vjeruje onome što se čini očitim? Upada li paun s radošću u zamku?

Vratio se na njihovu stranu sobe i stao ispred njih. — Prevarili ste sami sebe zato što ste propustili pogledati s onu stranu onoga

što se priviđa kao da jest. Vas ste obojica dosegli misterij sedmog nivoa pa ipak ga nitko od vas nije primijenio u ovoj zgodi.

Zastao je na trenutak, promatrajući kako se ova dvojica vrpolje pred njim. — Jesam li pogriješio? Možda ni jedan od vas nije vrijedan da bude kandidat

za Tokenrui. Obojica zgranuto podignu pogled. — Da, jednog ću dana morati izabrati između vas da preuzmete moje mjesto

i postanete Tokenrui. Da li me sad razumijete? Pazio sam na vas obojicu i odgajao vas mnogo prije no što se i jedan od vas zamužio. A u ovom trenutku, ja ne mogu odabrati između vas.

— Nikad mi nije palo na um da bih se i ja mogao razmatrati — kazao je O'Hara.

— Niti meni — kazao je Okari. — Bravo. To je ohrabrujuće. Možda još ipak imate doticaja s poniznošću. — Što je sa Sammijem? — upitao je O'Hara. — Nije li on kandidat? — Na nesreću, on će biti broj tri. A koji god od vas ne bude izabran za

Tokenruija, bit će drugi uz onoga koji bude. Kažem »na nesreću« zato što mi je Sammi unuk i odgajan je jednako naporno kao i svaki od vas. Ali on je dosegao samo stanje petog nivoa. Kakav god bio ishod, vas ste trojica braća, i to se nikad ne može promijeniti, no ako itko od vas ikad prekine tu vezu, taj će biti zauvijek nečasno prognan iz higaru-dashija.

— Zar ja da tog gaikoku no kanchoa nazivam bratom? — upitao je Okari. — Zar da jedan tigar kudi pruge drugoga? — strogo je upitao Kimura

Okarija. Mlađi je muškarac bljesnuo pogledom na O'Haru a zatim ga vratio na

Kimuru. — Beikoku-jin bi me ubio — kazao je. — Znaš li ti za sigurno da bi te Amerikanac ubio, ili to u tvoje ime govori

strah iz srca? Okari je oklijevao, mrko gledajući u zelenookog Amerikanca. — On nije špijun i on ne ubija — kazao je starac. — I nije jedan od njih.

Vratio se da ih razotkrije. — On ne niječe da je Kameleon — kazao je O'Hara. — I da i ne — odgovorio je Kimura. — On jest Kameleon i on to nije. — Da, Kameleon nikad nije ono što se čini da jest — rekao je O'Hara. — Ovaj put je to zaista istina. Kameleon sasvim sigurno nije ono što ti

vjeruješ da jest. Obojica još trebate mnogo štošta naučiti. Kad obojica prođete Hod od tisuću dana, i razotkriju vam se posebne moći zena, možda će onda u vašoj mudrosti biti manje magle. No sada, moramo odlučiti što će biti naš idući korak. Mogu li vam predložiti da popijemo malo čaja: ožednio sam od tolike priče.

XI

— To jest Kameleon, ali ne i onaj Kameleon kojega tražiš — kazao je

Kimura stavljajući ruku na Okarino rame. O'Hara je nazvao hotel. Kao što je bilo i planirano, Eliza su i Čarobnjak sjeli

na kasni popodnevni vlak za Kyoto i sad su ga čekali u baru da se vrati iz Tanabea. Nije im objasnio ni gdje je ni što se dogodilo — naprosto im je dao adresu. Sad su svi bili na okupu, sjedeći u kvadrat. O'Hara i Gunnova sjedili su sučelice Kimuri i Okari. Čarobnjak je sjedio u jednom kutu kvadrata, a Sammi mu je bio sučelice. Napetost je još pucketala između O'Hare i Okare, no i oni su pažljivo slušali kad je Kimura progovorio.

— Zamislite da imam nekoliko kutija — započeo je. — Svaka je od njih napravljena od stakla, tako da možemo gledati kroz njih, i u svakoj je kutiji jedan događaj. U svaku smo od kutije smjestili jedan trenutak povijesti. No da bismo mogli razmatrati te trenutke njihovim pravim redom, moramo ovjesiti kutije u zraku tako da možemo svaku vidjeti u odnosu na druge. Tek tada možemo steći pravo razumijevanje o tome što se dogodilo i zašto. Tek tada možemo vidjeti što se krije iza svakog događaja. Tek tada možemo sve razumjeti. Ako postoji nešto značajno za što ne znamo, ono će postati očito već samim svojim odsustvom.

I tako, da počnemo s prvom kutijom, onom koju najjasnije vidimo. U nju ćemo smjestiti ono što si ti doznao, Kazuo, i zato nam moraš kazati ono što znaš, ne ono što misliš.

—Ono što znamo, to je da je stvoren konzorcij nekoliko naftnih kompanija. Bio ga je zamislio general Alexander Hooker, koji je bio predsjednik Intercon Oila. Za tri ili četiri godine koliko je Hooker pregovarao o tome, glave su svih tih kompanija ili umrle od srčanih napada ili poginule u nesrećama. U to je uključen i Shichi Tomoro, glava japanskoga kombinata San-San, koji je upravo postao novi član AMRAN-a. Također je sabotirana i jedna eksperimentalna naftna platforma u

vodama Aljaske. — Oprostite — kazala je Eliza — no ista se stvar dogodila i s Aquilom

Milenom, automobilom koji je vozio Marža kad je poginuo. Još ne znamo zašto. No tvornica automobila Aquila sada je dio AMRAN-a, i konzorcij financira rad na automobilu.

— Ne zaboravite momka na Havajima — kazao je Čarobnjak. — Da — rekao je O'Hara. — Čovjek je, kako se čini, umoren zbog nekih

slika što su bile snimljene na naftnoj platformi. No sve što su željeli, bilo je da se uništi film.

Kimura bi, poput pantomimičara koji priča priču rukama, svaki put kad bi počeli novu temu objesio novu nevidljivu staklenu kutiju u zrak.

— Važno je zapamtiti kojim su se redom te stvari zbivale. Datumi nisu tako važni kao poredak — rekao je.

— Još je jedan element ovoga slijeda Red Bridges — nastavila je Eliza. — On je bio brodospasilac u Japanu odmah nakon rata. Onda je prešao na brodogradnju i zatim se upleo u razvoj velikog podvodnog obitavališta. Njega je projektirao znanstvenik Kaginakas, stručnjak za ronjenje. I on i Bridges umrli su kasnije od srčanih napada. Tanjur je, kako su ga nazivali, u međuvremenu dovršen i otpremljen ... nekamo.

— Također je imao veze i s prekrajanjem starih liberty brodova, pretvarao ih je u tankere — kazao je Čarobnjak.

— A jučer smo doznali da je Bridges bio dio San-Sana, koji je opet postao dio konzorcija — dodala je Eliza.

Još kutija u zrak. Kimura se naslonio, koncentrirajući se na zamišljeni kompleks što ga je gradio.

— Jedno pitanje: Postoji li u vašim svijestima ikakva sumnja da je te korporacijske ljude što su umrli u stvari ubio luđak s kišobranom?

O'Hara, Eliza i Čarobnjak, svi su odmahnuli glavama. — Pogibije u nesretnom slučaju vjerojatno nije izveo Danilov nego netko

drugi — kazao je O'Hara. — Falmouth, možda, ili Francuz imenom Le Croix, koji je također još jedan bez lica, iako je njegova reputacija kao sadista bogato dokumentirana. No srčane je napade prouzročio Danilov, o tome nema zbora.

— No zašto je AMRAN bio izdvojen kao žrtva terorista kojega zovete Kameleonom? — upitao je Okari.

— Iznuđivanje — odgovorio je O'Hara. — AMRAN nije htio prihvatiti loptu.

— Prihvatiti loptu? — upitao je Okari. — Beikoku no izraz — objasnio je Kimura. — Znači da nije želio

kooperirati. — Postoji još jedna kutija koju smo ostavili — kazala je Eliza. — Savjetnik

za naftu, Lavander. On je radio za sve te kompanije posljednje godine ili tako nešto, uključujući tu i San-San, i bio također ubijen, no tek nakon što su prošli kroz hrpu jada da bi ga oslobodili od terorista što su ga kidnapirali u Južnoj Americi.

— Mislite li da je postojala veza između dviju terorističkih grupa, one koja je otela Lavandera i one koja ga je oslobodila? — upitao je Kimura.

— Ne — odgovorio je O'Hara. — Mislim da je to zaista bilo na buf. No to je očito uplašilo jednu od tih naftnih kompanija. Poslali su čovjeka da testira Lavandera, i Lavander je zakazao. Postao je opasan za nečiju sigurnost.

— Domogli smo se njegova notesa — kazala je Eliza. — U njemu su sadržani strogo povjerljivi brojevi iz svih AMRAN-ovih naftnih kompanija, kao i iz drugih za koje je radio. Ti su brojevi mogli biti vrlo štetni da su negdje izašli.

— Zašto? — upitao je Kimura. — Zato što dokazuju da su kompanije lagale javnosti o količini nafte koju

imaju u rezervi. —A zašto to rade? — Da bi kontrolirale cijenu nafte — odgovorio je O'Hara. — Profiti prema

prometu su vrtoglavi: četiri, pet stotina postotaka godišnje. Javnost misli da je to zbog nestašice nafte, dok u stvari postoji višak.

— Razumijem. Nastavi. — Bila je tu također i bilješka o nečemu što se zove Mida — nastavio je

O'Hara. — I Danilov mi je spomenuo Midu. Rekao je »Mida je izgubljen«. — Mida je još jedno pitanje na koje u ovom trenutku nemamo jasan odgovor

— odgovorio je Kimura. — I tako, sad imamo šest pitanja bez odgovora. Prvo, zašto je onaj čovjek ubijen na Havajima? Drugo, kamo je prebačen onaj Bridgesov tanjur i zašto? Treće, što je Mida? Četvrto, zašto je taj Lavander ubijen? Peto, zašto je sabotirana naftna platforma? I napokon, zašto je dignut u zrak onaj talijanski automobil? Je li tako u redu?

— U redu je — odgovorio je O'Hara. — Ima li još nešto? — Da — kazao je O'Hara. — Što je ovdje radio Tony Falmouth? — Možda je to pitanje koje najviše otkriva — odgovorio je Kimura. — Ali

ćemo ga ostaviti po strani još nekoliko minuta. Vjeruješ li još da je Kameleon živ, Kazuo?

— Gledam u njega. — A Kameleon kojega tražiš bio je japanski agent za drugog svjetskog rata,

u redu? O'Hara je kimnuo. Kimura je pokazao pogledom na Okarija i upitao: — Je li to nalik čovjeku koji je služio u drugom svjetskom ratu? O'Hara se nasmijao. — Ne — odgovorio je. — Možemo, dakle, pretpostaviti da postoje dva različita Kameleona? O'Hara je kimnuo. — I tako, sad imamo mnogo kutija da gledamo kroz njih. No prije nego

pođemo dalje, da se pozabavimo tom ljutnjom što je između vas dvojice. — Nisam došao ovamo da ikoga ubijem — kazao je O'Hara Okariju. —

Došao sam da nađem istinu. — A što je istina? — upitao je Kimura. — Da je Kameleon čudovište koje uništava bez osjećaja, koje ubija za profit. — Sine moj, ti si progonio ime, a ne osobu. Obojica ste bili prevareni. — Prevareni? Od koga?

— Od eikokujina vani, od onog mrtvog. On te je prevario, Kazuo, tako da si povjerovao da ti je Okari neprijatelj. A tebe su, Okari, prevarili da povjeruješ kako te je O'Hara došao ubiti. Obojica ste izabrali da povjerujete u ono što je bilo očito, iako ste znali da se istina često krije iza laži.

— U tom slučaju, što... — Reci mi ponovno, O'Hara, što si namjeravao učiniti progoneći

Kameleona? — Uništiti ga istinom. — A ti, Okari? — Za mnom su i prije slali ubojice. Zašto bi ovaj bio različit od ostalih? — Zato što Kazuo nije jedan od njih. Obojica imate isti cilj. Obojica želite

uništiti isto zlo, pa ipak ste obojica dopustili da vas to zlo pretvori u neprijatelje. — A Falmouth? — upitao je O'Hara. — Instrument. Slijedi te do Kameleona i ubija obojicu. — Kako to znate? — Zato što slušam svojim mozgom, a ne srcem. Zašto inače? Sam si mi

rekao da ti je eikokujin kazao da je Kameleon vođa tih terorista plaćenika. On je bio taj koji te je poslao na put zato što sam nije bio dovoljno dobar da nađe Kameleona. Zbog kojeg bi te drugog razloga slijedio?

— Teško mi je povjerovati, Tokenrui-san, da je Falmouth bio takav čovjek. — Divim se tvojoj lojalnosti, ali ne i tvojoj moći opažanja. Zašto mu još i

sad vjeruješ? Ubijao je za novac. Može li takav čovjek biti častan? Može li uistinu biti prijatelj? I da li ti iskreno vjeruješ da netko tko s tobom dijeli Put može biti zao?

— Možda mi moj ego ne dopušta da priznam kako sam bio ovca. Kimura je mudro kimnuo. — I to je moguće. No ti si imao težak problem. Kazao ti je laži i obojio ih

istinom. A onda ih je onaj ludi na brdu potvrdio svojim bezumljem. — I tako me Falmouth prodao da bi došao do Kameleona? — To mu je bio posao, Kazuo, da eliminira permanentnog neprijatelja. — Ali zašto? Ako Kameleon nije ni jedan od njih, zašto ga tako očajnički

žele eliminirati? — Doći ćemo i na to. Ostanimo na temi. Taj bi te eikoku-jin ubio zato što

previše znaš. Bio je to rizik što su ga prihvatili, da ti otkriju dovoljno da te navedu na trag, ali da ti ipak ne kažu odviše. Bio si bolji no što su mislili. Ti i Gunn-san.

— I tada bi zbog istog razloga ubio Elizu i Čarobnjaka? — Vrlo vjerojatno. — Imate pravo, Tokenrui-san. Falmouth me je mogao lagodno ubiti. Nisam

to očekivao. Kimura je kimnuo, no dodao: — Okari mi je rekao da je eikoku-jin za tobom. Vjerovao je da radite

zajedno. Kad si mi rekao da nisi vidio Engleza od vašeg susreta na moru, tek sam tada shvatio što je on naumio.

— Veličanstveno! I sada ja Kameleonu dugujem život! — kazao je O'Hara. — Hai. To je breme teško ponijeti.

— Ja sam tvoj dužnik, nii-san — kazao je O'Hara i naklonio se Okari. — A ja ti dugujem ispriku, zato što sam povukao mač na brata. — Ah, samo početak. Sad ćete morati potrpjeti neke provjere — kazao je

Kimura s uzdahom. — Provjere? — upitao je Okari. — Da, ti ćeš provjeriti njega, on će provjeriti tebe. Na koncu ćete biti prava

braća, no prije toga će biti to provjeravanje, što će biti prilična gnjavaža, kako mi se čini.

— Provjera je gotova — kazao je O'Hara. — Da — složio se Okari. — Imam preteško breme a da bih se bavio takvim

trivijalnim stvarima. — To je postalo breme sviju nas, Okari. Svi smo sada upleteni — odgovorio

je Kimura. — Još ni sad ne shvaćam zašto je Master okupiran željom da ubije Okarija

— kazala je Eliza. — Ne Okarija, Kameleona. To je važno zapamtiti. — Zašto? — Da bi se to shvatilo, moramo se vratiti kutijama. Sad kad si shvatio da

ovaj Kameleon nije tvoj neprijatelj, što ti vele kutije? Prouči slijed događaja. Ljudi koji su bili umoreni, svi su umrli prije no što je njihove kompanije progutao AMRAN, nije li tako?

— Svi osim Bridgesa — kazao je Čarobnjak. — On je bio dio San-Sana gotovo od početka.

— No za ostale vrijedi — rekao je O'Hara. — Odgovor je u kutijama — nastavio je Kimura. — Kameleon kojeg tražite

nosi kožu heroja, no ima srce lasice. On nosi vijence, kad bi trebao nositi trnje. Upotrijebio je svoju vojnu funkciju da se obogati. I on je oblikovao organizaciju sa svojim vlastitim atentatorima, lopovima, saboterima.

— Hooker — kazala je Eliza. — Mislite da je naš ratni heroj glava svega toga?

— Istinski Kameleon — rekao je O'Hara. — Pitanje je, zašto? Zašto su sredili da me Falmouth pošalje na trag koji bi me na koncu odveo do njih?

— To je jednostavno — odgovorio je Čarobnjak. — Imali su jednog od najboljih munjenih plaćenih ubojica na svijetu da te cinkari čitavim putem. Da si sišao s linije, prerezali bi ti špagu.

— Taj čovjek koji me je slijedio u stvari je slijedio tebe — reče mu Okari. — Vidio sam to na stanici. U zabludi sam pomislio da radite kao ekipa. A kad me je počeo slijediti, postao sam u to siguran.

— Neki se vrag dogodio — kazao je čarobnjak. — Upravo si došao sa sastanka s Hookerom. Falmouth je morao znati kamo si otišao ikada se vraćaš. Čekao te je na kolodvoru, zar ne? I tada je morao promijeniti mišljenje u posljednji čas, vidiš, i odlučiti da umjesto tebe slijedi ovog Okarija.

Tužan je smiješak prešao preko O'Harinog lica. — Rekao mi je da postaje prestar za Igru, da radi pogreške. Prije ili kasnije

to je morala biti ona velika.

— I tako ... gledamo u kutije i vidimo generala, Hookera, kako umorstvima izgrađuje svoj naftni imperij. Razloga može biti mnogo. Ono što je sada važno, to je da morate brzo uništiti Hookera. On zna kako ste opasni. »Kad udariš na kralja,

moraš ga ubiti.« — Ima li tko kakvih ideja? — upitao je Čarobnjak. Okari je rekao: — Pisano je u Tendaiju da istina ubija brže od otrova. — Dobro rečeno, — složio se Kimura — no kakvim se to smislom odnosi na

problem? — Nisu li Gunn-san i Kazuo glasovi istine? — upitao je. — Da, — odgovorila je Eliza — no istina zahtijeva dokaz, a mi dosad ne

možemo dokazati ni pet centi. — Možda će nam posljednje kutije dati odgovor — kazao je Kimura. — No

da bismo smjestili događaje na njihovo pravo mjesto, moramo se vratiti do prije rata. Do prvog Kameleona, Yamuchi Asiede.

Asieda se nije nikada ženio. Njegov brat, admiral Carske mornarice, zarobljen je u ranim danima rata. Kad su Filipini bili pred padom, Hookeru je vaš predsjednik Roosevelt zapovjedio da napusti glavni stan na Bastineu. Zbog nesretnog slučaja, Hookerov je adoptirani sin zaostao i na koncu pao u ruke Asiede, koji ga je poveo natrag u Japan.

Dječak, koji je bio napola Filipinac, izgledao je japanskije i od vlastite majke, tako da život za njega ovdje nije bio težak. Asieda ga je uzeo u Zmajevo Gnijezdo, gdje je pokušao urediti trampu. Dječaka za svog brata. Počeo je komuniciranje poslavši Hookeru kameleona u kutiji, a potom je pronašao dječakovu majku i poslao je da pokuša dogovoriti zamjenu. Hooker je odgovorio tako da ju je ubio. Asieda nije imao izbora. O pregovorima više nije moglo biti ni govora. No što je mogao učiniti s Hookerovim sinom?

Sjetite se, bio je to vrlo prijazan čovjek, ne ratni glavešina. A za vrijeme mjeseci zarobljeništva, u njemu se razvila velika naklonost prema Hookerovu sinu. Dječak se na koncu osjetio sigurnim s Asiedom. Postali su nerazdvojni. Istinska je ironija da je Kameleon adoptirao sina svoga najsmrtnijeg neprijatelja.

No kako se rat približavao kraju, članove je Ratnog savjeta uhvatila panika. Nekolicina koja je znala tko je uistinu Kameleonov sin zahtijevala je sastanak, i to u Hirošimi. Njihov je plan bio da dječaka iskoriste kao oruđe u pregovorima jednom kad završi rat.

Asieda se, naravno, nije složio. Zakačili su se oko toga, i te je noći Kameleon, prerušen u ženu, iskliznuo zajedno sa sinom i napustio grad vlakom u zoru, dva sata prije negoli je grad uništen. Asieda i mladi Hooker sve su vidjeli iz vlaka.

On i dječak postali su nomadi. Dvije su im stvari bile zajedničke: voljeli su se međusobno i mrzili Hookera. Naposljetku su se ustalili u Hushiru na otoku Hokkaido, na sjeveru. Asieda je postao ribar.

Asieda se zarekao da nikad neće dati mira Hookeru. Znao je da je ovaj ubio svoju vlastitu ljubavnicu, Bobbyjevu majku. Znao je da se ovaj služi svojim položajem u vojsci kako bi podigao novu industriju u Japanu, industriju u kojoj je

on bio tihi partner. Doznao je za sve generalove slabe točke, a tih je bilo mnogo. Kameleon je znao više o generalu Hookeru od bilo koga živog. I postao je poput savjesti. Kad je Hooker postao vojni guverner, pomogao je uspostaviti konglomerat San-San i učinio Tomora njegovom glavom. Zauzvrat je Tomoro pet godina pokušavao ući u trag Kameleonu. Ali to je bilo nemoguće. Kameleonovi agenti nikad ne bi otkrili njegov identitet — svi su oni bili članovi higaru-dashija. A tih nekoliko članova savjeta što su znali za njegov pravi identitet, svi su poginuli u Hirošimi.

— Za Asiedu su također javili da je ondje poginuo — kazao je Okari. — I tako, trideset je godina Hooker bio opsjedan utvarom — Kameleonom. Naravno, to nije bila utvara već jedan čovjek odan namjeri da psihički uništi svog neprijatelja. Prosti ribar koji se zarekao da će se osvetiti nečasnom čovjeku postavši glas njegove savjesti. Njegovi su mu stari agenti pribavljali informacije. Isto tako prijatelji u vladi. Vendetta je djelovala u oba pravca. Hooker je slao ubojicu za ubojicom da nađu Kameleona. Neki su odustali. Neki umrli. Posljednji koji je došao bio je tvoj prijatelj Falmouth. I mada je Asieda mirno umro u snu prije četiri godine, Kameleon nastavlja živjeti. Njegov je sin preuzeo zavjet. I tako će to ići dok Hooker ne umre — ili dok me ne ubiju.

— I vi ste dakle Bobby Hooker — rekla je Eliza. — Ja sam Okari Asieda — odgovorio je tetovirani. — Bobby Hooker više

ne postoji. Otkrio im je svoje osjećaje koje nikad ni s kim nije mogao podijeliti, kako je

mjesecima mrzio Asieda-sana i kako ga se bojao, i kako ga je Asieda-san strpljivošću i razborom napokon predobio, kako mu je objasnio značenje Tendaija i najdrevnijih mitova, kako ga je naučio kako da živi u šumi i ribari po moru.

— A kad je rat završio, a on se uputio na Hod od tisuću dana, pošao sam s njim, prosjačeći na vratima, hodajući s jednoga kraja Japana na drugi, dok je on tražio mudrost zena. I uvijek je bilo vremena za učenje. Naučio me Putu tajnog ratnika, Pokretima mača, Jeziku stvorenja. Naučio me časti, uvažavanju i ljubavi. I napokon, otkrio mi je sedmi nivo higaru-dashija.

— l nikad nije pokušao ucjenu? Iznuđivanje? — upitao je Čarobnjak. — Nikad nije tražio ništa nakon što mu je brat umro. O'Hara se naslonio, zureći u zamišljene kutije što su visjele u zraku pred

njim, i gledao natrag kroz vrijeme. Polako su dijelovi počeli dolaziti na svoje mjesto. Slijed mu je postao očit.

Ono što je Hookeru i njegovim elitističkim prijateljima trebalo, bila je vlastita baza moći. Oslanjajući se na nju, mogli su početi monopolizirati ostale srodne kompanije. Tu je postojao samo jedan problem: monopoli su protuzakoniti. Ali jedan naftni konzorcij s kompanijama u odijeljenom vlasništvu, od kojih svaka ima svoju autonomiju — to bi bilo savršeno. Ključ je bio AMRAN. Formirali su konzorcij, pobili ključne ljude u korporacijama-članicama i na njihovo mjesto stavili svoje momke. De facto su oni bili vlasnici svake kompanije. Vladali su Hensellom, Alamom, Sunsetom, Inter-conom, Am Petrom i San-Sanom i svim njihovim filijalama. Kontrolirali su čak i bostonsku banku. Zajednička je nit bila nafta.

Ipak je još preostalo nekoliko praznih kutija. — Ne prestajem se pitati zašto su digli u zrak Marzina kola — kazala je

Eliza. — To im je olakšalo da preuzmu Aquilu. — A znate li vi — upitao je Čarobnjak — što je to bilo tako specijalno oko

tog automobila? — Eliza je odmahnula glavom. — Jebač je trebao trošiti četiri do četiri i pol litre na sto kilometara. To bi revolucioniralo čitav automobilski biznis. Shvaćate li koliko bi to srezalo AMRAN-ove profite?

— Moj bože — kazala je Eliza. — Zar su tako pohlepni? — Novac više nije fora — odgovorio je O'Hara. — Dobili su sav novac koji

im je trebao. Sada se bore za čistu moć. — Zašto su onda potopili »Thoreau«? — upitala je Eliza. — Ako su tipovi iz

AMRAN-a vabili Sunset Oil kao potencijalnog člana konzorcija, zašto su uništili inventar vrijedan osamdeset milijuna dolara, koji bi jednog dana mogao pripasti njima? Nije li to kao odsjeći si nos da bismo se nekome bolje izbekeljili?

— Možda su ga htjeli malo stisnuti — kazao je Čarobnjak. — Možda su malo koketirali da si dignu cijenu, no to si više nisu mogli dopustiti kad su im nokautirali platformu.

— To je dobra teorija — složio se O'Hara. — No da na trenutak pogledamo s onu stranu nje. Zašto su dignute slike na Havajima i potom uništene.

— Zato što ih nitko nije trebao — odgovorio je Čarobnjak. — Zašto su ih onda kupili? — Zato da ne bi nitko drugi! — ustvrdila je Eliza. — To je ono što i ja mislim — kazao je O'Hara. — Što upućuje da je bilo

tko, tko je dao ubiti toga tipa, već imao detalje o nečemu na »Thoreau«. — Crpna stanica — predložio je Čarobnjak. — Mora biti! — U tom su slučaju postojala dva razloga da se uništi »Thoreau«. Jedan je

da se dovede Sunset u financijski škripac. Drugi je što je AMRAN već otprije imao planove crpne stanice. Željeli su te slike izbaciti s tržišta. Dakle je moguće da AMRAN i sam upotrebljava takvu crpnu stanicu.

— To je zanimljivo — zapazio je O'Hara. — Hooker niječe svako znanje o Midi.

— Što je Mida? — upitao je Okari. — Mi mislimo da je to naftno polje, možda najveće na svijetu. Ali ne znamo

gdje je. — A ja mislim da znam i zašto — kazala je Eliza. Svi su se okrenuli prema

sićušnom reporteru. Eliza je upravo nosila jedan od svojih smiješaka od milijun dolara.

— Dakle? — upitao je O'Hara. — Ono je ispod vode. Kraft American je kazao da se podvodni tanjur, koji je

izgradio Bridges, zvao Mida. Mida je srce naftnoga polja, to je crpna stanica čitave instalacije. A sve je to ispod mora, savršeno skriveno.

— Ali gdje je to? — upitao je Čarobnjak. — Mislim da ovdje ja mogu pomoći — odgovorio je Okari. — Vidio sam

prostoriju iz koje svime upravljaju. Ta je golema, možda dvanaest metara visoka.

A u njoj je divovska karta u koju su ugrađeni TV-ekrani neobičnog oblika. — To se zovu diodni ekrani — objasnio je Čarobnjak. — Slobodnog oblika. — Ovi TV-ekrani prikazuju njihove instalacije širom svijeta. Odatle mogu

pratiti sve što se zbiva u tom njihovom imperiju. Među njima je i jedna posebna, pokraj Bonina, u kojoj je taj podmorski tanjur o kojem ste govorili. Snimaju ga televizijski iznutra i izvana. A tamo su dolje i brodovi, sve je nalik velikom groblju starih tankera.

— Krasno — kazao je Čarobnjak. — To je rješenje zagonetke tankera. Potapaju ih i spremaju naftu u njih. Mogu se kladiti da u posljednjih nekoliko godina u tom dijelu oceana nije nestao samo jedan kapetan.

— A Yumishawa ima novu rafineriju na Boninima, što nije ni sto pedeset kilometara daleko — kazao je Okari.

— I tako oni crpe naftu iz potopljenih brodova-rezervoara u rafineriju kad god je zatrebaju. Kriste, kakva genijalno smišljena instalacija — zadivio se O'Hara.

— Ali oni su na tome već ... što, trideset godina? — začudio se Čarobnjak. — Zašto nisu počeli crpsti naftu već onda? Zašto su čekali?

— Nisu to mogli učiniti ranije — objasnila je Eliza. — Ne, a da ne otkriju postojanje ležišta. Ono je njihov as u rukavu. Zahvaljujući njemu posjeduju gotovo neograničene rezerve nafte. Zamislite samo što bi to značilo na tržištu što ga duže drže pod plahtom, postaju sve snažniji.

— Da, — kazao je Kimura zamišljeno — ako netko prodaje kokose, svijet zna da ima drvo.

— Vrlo su strpljivi — ubacio je Okari. — Zašto ne? — kazao je Čarobnjak. — Pogledajte dividende. — A Lavander je dobio što ga slijedi zato što su ga unajmili da procijeni

polje nakon što su počeli svoj veliki potez — kazala je Eliza. — Sve je bilo u njegovu notesu. Znao je potencijal. Đavlu, jadan je stari znao više no što je bilo zdravo za njega.

— Vjerojatno su imali planove da ga ohlade prije nego što su ga digli — rekao je Čarobnjak. — Imali su samo jedan problem: Kameleona, koji je, čini se, znao za sve što oni rade.

O'Hara je bio duboko u mislima, pokušavajući pretvoriti apstraktne kutije u zraku u opipljivu realnost. Bio je siguran da odgovori na sva pitanja leže u njima, i da ih sada treba razbistriti. Lišiti časti velikog heroja ratnoga doba činilo mu se gotovo kao da bi časti lišio povijest, okaljao američke pobjede — i to ga je mučilo. Pa ipak je Hooker sam sebe lišio časti. Kakve su mržnje, kakve frustracije mogle tinjati tako duboko u njemu da su mu izvijale svijest tako dugo dok nije našao olakšanje u mračnoj strani svoje duše? Izdao je povjerenje, zamislio monolit pohlepe koji su financirali elitisti nečasni koliko i on, i stvorio imperij u kojem su umorstvo i pljačka bili prihvaćeni kao gotove činjenice, pa izvršavani zmijama-ljuticama: Hingeom, Danilovim, Le Croixom, da, čak i Falmouthom. Hooker mora biti uništen. Ali kako? Odgovor je bio jednostavan: istinom.

Kako to učiniti — to je bio problem. — Trebamo prodrijeti unutra i napraviti fotografije te ploče, napose gro-

planove crpne stanice — kazao je O'Hara. — Pitanje je samo kako.

— Zašto nikad prije niste nikome govorili o tome? — upitao je Čarobnjak Okarija.

Okari se otužno nasmiješio. — Bila je to osobna stvar — kazao je. — Osim toga, nisam ni razumio

važnost svega toga, a nije ni Asieda-san. Imali smo mrvice i komadiće, otpatke iz njihovih košara za smeće, memorandume sa stolova. Mislili su da znamo mnogo više no što smo uistinu znali.

Čarobnjak je pjevušio »C-Jam Blues« i smiješio se. — Pade mi nešto na pamet — rekao je. — Tvrđava je napravljena od

kamena, u redu? Okari je kimnuo. — Nema kovine u zidovima? Okari je odmahnuo glavom. — Drvo — odgovorio je. — Savršeno. — Hoćeš li nas uputiti u tajnu? — upitao je O'Hara. — Oni imaju kamere osiguranja koje neprestano pretražuju prostoriju, u

redu? — upitao je Čarobnjak Okarija. — Da, blizu stropa. Neke su nepomične, neke njuškaju prostorijom poput

tvorova. — A mi imamo studijska kola. I imamo u njima pola tuceta magnetoskopa.

Sve što treba učiniti, uzmimo nekoliko malih mikrovalnih transmitera. Upadnimo unutra, nađimo izvode njihovih monitora i prikačimo im transmitere za »video van« rupu. To će im skanere pretvoriti u kamere. Uhvatit ćemo signal u kolima za živi program, koja će biti vani, i prebaciti ga na video-vrpcu. Ono što ćemo dobiti, biti će kontinuirana slika iz unutrašnjosti rupe.

— A gdje naći takav transmiter? — upitao je Kimura. — O, u bilo kojoj trgovini radio-opreme — odgovorio je klavirist, još se

smješkajući. — Kako si se ti uvaljivao unutra? — upitao je O'Hara Okarija. — Penjući se kroz velike kamene ispuste pri dnu zida. Oni vode do

kazamata, koji se međutim upotrebljavaju samo kao skladišta. Rešetke su stare. Kad sam jednom unutra, idem do garderobe u kojoj ljudi iz održavanja drže uniforme. Promijenim odijelo i idem kamo me volja. Čopam po košarama za papire, pretražujem Hookerov stol, nađem nešto da ga nerviram, da pokažem da sam prisutan. I tada šaljem kameleona.

— I kakve su opasnosti, osim onih koje su očite? — upitao je Kimura. — Kompjuteri su u nekadašnjim tamnicama — odgovorio je Okari. — Bilo

bi se riskantno dolje predugo zadržavati. Svi su stražari sumo tipovi, a njihov vođa ima zadah životinje. Vidio sam ga u dva navrata. Vrlo je nemiran. Luta hodnicima i tamnicama sa psom čuvarom u svako doba dana i noći. Uvijek sam oprezan da mi se ne približi dovoljno blizu da me prepozna. Ja ga zovem Hitotsu-me.

O'Hara je oštro pogledao. — Jedno Oko? — upitao je. — Nosi li povez? — Hai. Ima i vrlo gadnu brazgotinu. — Okari je povukao zamišljenu liniju

niz stranicu lica. — Vidio sam ga danas. Imao sam osjećaj da me promatra, a imao sam i

osjećaj da sam ga ranije sreo, ali se naprosto ... O'Hara je zastao, koncentrirajući se na ovlaš nabačene detalje lica što ga je

vidio samo na nekoliko trenutaka, izolirajući rasplinute potankosti te fizionomije u svijesti i potpuno se fokusirajući na nju. Čitavu minutu nije rekao ništa, i tada:

— Ne, ne mislim da ga znam. A ipak je tu nešto poznato... — Pokušao se koncentrirati, crpeći iz memorije. — Neka slika, možda... Ne, lice mi samo po sebi nije poznato. — Vratio se natrag na početak svega, na svoj razgovor s Falmouthom u brodiću. Igrači...

— Le Croix — rekao je. — Tko? — upitao je Okari. — Francuz. Le Croix je nadimak. Izgubio je oko u Alžiru i pribio na križ

nekoliko tuceta buntovnika da vrati milo za drago. Mogao bi biti on. Ne postoje njegove fotografije, sve ih je dao uništiti. Ako je to Le Croix, onda imaš pravo: gledamo niz stotinu milja loše ceste. U ovom će mu vozikanju trebati dati dobro odstojanje. Još koji problem?

Okari je odmahnuo glavom. — Kako ste smislili sve to? — upitala je Eliza. — To penjanje uz odvode i

sve to? — Vrlo jednostavno — odgovorio je Okari. — Zaboravljate da sam ondje

jednom živio. Tri godine bilo je to moje privatno igralište. Znam tamo svaki kamen.

XII

Le Croix je ušao u stubište kazamata Zmajeva Gnijezda i krenuo niz široke

kamene stepenice. Pas mu je, neki ružni mješanac, bio stručno istreniran. Koračao je ispred njega, s nosom najprije u zraku, pa duž tla, njušeći, oprezan.

Le Croixovi su instinkti slali upozorenja sve otkad je toga dana ugledao O'Haru u tvrđavi. Bilo je to prvi put otkako se pridružio Masteru da se osjetio ugrožen. Tri je godine sve išlo savršeno, bez spoticanja. No onda je sve počelo polaziti naopako. Najprije je bio taj posao na »Thoreau« pri kojem je poginuo Thornley. Onda su pokupili Lavandera. Onda su ga Garvey i Hooker povukli u Zmajevo Gnijezdo da vodi osiguranje. Činilo mu se da postaju defenzivni, a igra koja se Le Croixu dopadala, oduvijek je bila ofenzivna. A sada taj reporter, za kojeg se pretpostavljalo da će ih odvesti do Kameleona, čini se da se umjesto toga sve više približava njima.

Mrzio je kazamate. Bili su hladni i vlažni, a vjetar je, plačući kroz pukotine u žbuci, izazivao nervozu. Čak je i pas tu dolje postajao živčan.

Kad se uvjerio da su prostorije u redu, povukao se uz stepenice u toplinu ureda sigurnosti, sjeo i počeo promatrati ekran monitora dok je kamera pretraživala

stubište kazamata. Nešto je bilo u zraku, nešto što je mogao osjetiti jednako pouzdano kao što je osjećao hladna strujanja dolje. Popiti će kavu i provjeriti ponovno za trideset ili četrdeset minuta. Nije imao povjerenja u elektronske sprave. Nije zapravo imao povjerenja ni u što i ni u koga doli u sama sebe.

* * *

Zid se Zmajeva Gnijezda dizao iz drveća iznad njih poput golemog sivog

pokrova. Uspeli su se uzbrdo od ceste ispod njih i sad su bili na ždrijelu zjapećeg ispusta za vodu, kojega su zidovi od zidana kamena bili zeleni od stoljetne mahovine. Tanki je mlaz vode padao iz njega i rasprskavao se dolje na stijenama. Crvene su oči zablistale u snopu O'Harine baterije. Stvorenje je zaskvičalo i otapalo natrag u otvor. Divlja je loza ispreplela ulaz.

— Nije ni čudo da nikad nisu obratili pažnju na taj ispust — prošaptao je O'Hara. — Trebaš biti sumanut da učiniš tako nešto.

— Dobrodošli u ludost — odgovorio je Kameleon i, poklizujući se, ušao kroz penjačice u ispust. O'Hara ga je slijedio, dok su mu se ruke klizale na mahovinom pokrivenom kamenju. Cijev je bila dugačka i metar i dvadeset široka. Izvijala se poput zmije izvan dohvata svjetla. Daleko otraga, O'Hara je mogao čuti jednolično rominjanje tuceta tokova što je odzvanjalo kroz tunel. Hladni je zrak jaukao prolazeći kraj njih.

Kameleon se kretao na sve četiri, poput mačke. I brzo. Obojica su bila odjevena u crne hlače, crne dolčevite i crne tenisice. Kameleon je nosio konopac s malom čakijom na izvlačenje na jednome kraju. Imali su četiri mikrovalna transmitera, umotana u debeli stiropor, zgurana pod pulovere. I ništa više osim baterijske svjetiljke.

Obojica su puzala dalje na sve četiri, s leđima svinutim dalje od vrha tunela, i prošli dva pritočna ispusta. Kod trećeg je Kameleon stao. Pokazao je prema gore, i O'Hara je bljesnuo svjetlom prema stropu. Šaht se uzdizao ravno do utrobe tvrđave. Dijelilo ih je deset do dvanaest metara od rešetke na drugome kraju. Kameleon je upro leđima o jedan zid a stopalima o drugi i počeo se uspinjati. Bio je to mučan uspon jer se sa zidova šahta cijedila vlaga. Nogu pred klizavu nogu napredovao je uz usku šupljinu. Kad je dosegao vrh pričvrstio je čakiju za rešetku i razmotao uže. Ovo je palo ljuljajući se sve do O'Harinih prstiju. O'Hara se popeo ruku pred ruku. Podupro se leđima i stopalima dok je Kameleon vrlo pažljivo po-digao rešetku i kliznuo je u stranu.

Podzemni je prolaz bio taman. Samo su dvije svjetiljke iluminirale kazamate niskoga stropa. Nekadašnje su ćelije bile pretvorene u skladišne džepove, no mjesto je još i sad izgledalo prožeto jaucima pod torturom i uzdasima očaja, kao da je povijest šaptala kroz njegove hladne kamene koridore. Bio je to vjetar što je jadikovao kroz pukotine u zidovima i niza stepenice.

Brzo su se izvukli u predvorje i vratili rešetku na mjesto. Sakrili su čakiju i potrčali do otvorenog zavijenog stepeništa. Kameleon je upozorio O'Haru da pričeka. Pogledali su prema gore i vidjeli kako kamera njiše glavom naprijed i nazad, polako pretražujući stepenište i predvorje iznad njih. Kad se odmakla od

njih, prema predvorju, Kameleon je ustrčao stepenicama i stao direktno pod nju. Stajao je leđima prema zidu dok mu se ona nečujno pomakla iznad glave, usmjerivši se ponovno prema stepeništu. Tada je pretrčao ostatak puta niz predvorje sve do požarnih vrata. Garderoba je bila odmah unutra. Morao je obaviti posao prije no što kamera dovrši svoj povratni njihaj. Ako ima nekoga u predvorju s druge strane vrata, onda su u sosu.

Otvorio ih je i zakoračio. Predvorje je bilo prazno. Iza njega, O'Hara je jurnuo do točke ispod kamere, tu pričekao dok se nije ljuljnula natrag i tada potrčao prema vratima.

Potrčali su do garderobe i uskočili kroz vrata. Pred njima je stajao neki čovjek.

* * * Vani su se Eliza i Čarobnjak dovezli do vrha brda, sve do točke u kojoj se

cesta svijala kraj ruba provalije. Eliza se izvukla u stranu i parkirala. Odavde nisu mogli vidjeli Zmajevo Gnijezdo, no Čarobnjak je bio siguran da će prijem biti izvrstan. Sjedio je u dubini studijskog furgona za tri ugrađena magnetoskopa, pred monitorima, i vrteći dugmad tražio signal. Nije bilo ničega osim šuma.

— Još nisu unutra — rekao je. — Ja se samo nadam da će kad uđu obaviti posao i izvući dupeta odanle —

odgovorila je Eliza. — Ja se samo nadam da neće naletjeti na kojeg od onih sumo rvača koje

imaju za čuvare. Sto i osamdeset kila loših vijesti. Ostavili su toyotu parkiranu pri dnu brda. Ako ih budu progonili kad pođu,

Eliza će uzeti vrpce i prebaciti se u automobil. O'Hara, Čarobnjak i Kameleon ostat će s furgonom i odvesti progonitelje dalje od nje.

O'Hara je bio taj koji je shvatio da se trebaju domoći samo malo video-zapisa o crpnom sistemu na Midi, da bi dokazali kako je AMRAN ukrao nacrte. To, i postojanje samog polja Mide, već bi bilo dovoljno opravdanje da iznesu na svjetlo dana priču o AMRAN-u.

Čarobnjak je pogledao na sat. Već je jedan sat kako su otišli. To je bilo upravo onoliko koliko je Kameleon procijenio da će im trebati da prodru u hodnik kontrolnih panoa iza velike karte. Čarobnjak će pratiti na ekranima u furgonu i snimati sve što se bude pokazalo. Svaki je od transmitera bio tako namješten da odašilje signal na različitoj frekvenciji, tako da se slike ne bi preklapale. Nije se mogao sjetiti da su išta zaboravili.

Čovjek je u garderobi izgledao kao da je pedesetih godina. Oči su mu bile izblijedile, koža nabrana od starosti, a bijela kosa rijetka poput čuperaka pamuka.

— Uranili ste — kazao je na japanskom. — Da, — odgovorio je Kameleon hitro — pojavili su se problemi s jednim

klima-uređajem. — Pa vas trebaju dvojica? Bože, vremena su se promijenila. Sve je to

preekstravagantno za jednog pazikuću kakav sam ja. Laku vam noć. Nemojte raditi do prekasno. — I ode.

— Zamalo — kazao je O'Hara. — Nadajmo se da to neće nikome spomenuti kad bude izlazio. — Što dalje? — Pogledaj otvorene ormariće. Ljudi iz održavanja obično ostavljaju

identifikacijske značke na kombinezonima — odgovorio je Kameleon. Nekoliko ih je bilo otvorenih, a pripadnici pomoćne službe očito nisu bili tako krupni kao pripadnici službe osiguranja. Obojica su našla kombinezone koji su im pristajali.

Kameleon je pružio O'Hari plastični šljem i rekao: — Stavi to na glavu. Drži glavu pognutu da ti kamere ne vide lice. Vidiš li

nekoga, samo kimni i produži. Otkrit ćeš da gore ima malo razgovora. Otići ćemo do vrha stepenica i ući u glavni kat. Dvorana s kartom je odmah nalijevo, a hodnik koji vodi iza karte je tik do nje. Imamo sreću. Ne moramo ići daleko.

— Ukopčat ćemo se, pregledati dvoranu s kartom da se uvjerimo snimaju li kamere ono što želimo, i tada se kupimo — kazao je O'Hara. — Nećemo visiti okolo prekapajući po košarama za smeće, okej?

— Pokušat ću se kontrolirati. Doći iza karte bila je pjesma. Glavni je hodnik bio prazan a vrata otključana.

Zid je bio mirijada TV-monitora. — Bit će gadno naći monitore dvorane s kartom — kazao je O'Hara. — Obilježeni su. Vidi. Svaka je kutija imala flomasterom napisanu lokaciju na okviru. Pregledavši

natpise, O'Hara i Kameleon su bez muke pronašli monitore dviju kamera iz dvorane s kartom. Prikačili su sićušne krokodile, povezane s tankom žicom, za »video van«-izvode svake od monitorskih kutija i ukopčali ih u transmitere koji su bili tri sa deset sa petnaest centimetara veliki. Žice što su povezivale kvačice i transmitere bile su dovoljno dugačke da bi O'Hara mogao gurnuti kutije ispod monitora, da ne budu na vidjelu.

Tada O'Hara opazi još jedan zanimljiv monitor. Taj je bio povezan s kamerom u Garveyevom uredu. O'Hara se uključio i u nj.

— Okej, pregledajmo još jednom igraonicu i kupimo se odavle. I nadajmo se da oni vani nešto hvataju.

* * *

U studijskim kolima, Čarobnjak je polako zaokrenuo malo dugme za fino

namještanje jednog od monitora. Iznenada je iskočila slika. Gledao je u prostoriju koju mu je Okani opisao. Karta je lako mogla biti deset metara visoka i šest dugačka. U nju je bilo ukopano tuce diodnih ekrana. Kamera se micala i Čarobnjak ju je promatrao kako mete prostorijom naprijed i natrag. Namjestio je i ostala dva ekrana. Na jednom je bio stacionarni snimak ureda. Sitni je muškarac s uvoštenim brkovima govorio u telefon. Čarobnjak ga je prepoznao po O'Harinu opisu. To je morao biti general Garvey.

— Dobili smo je, Lizzie. Nećeš vjerovati. Dobili smo kartu iz dva različita kuta.

— Vidiš li Midu?

— A-ha ... no kamera se još uvijek miče. O'Hara bi sada morao doći da je ukoči.

Namjestio je televizore što je oštrije mogao. Kamera je zamela prema centru sobe, a zatim se počela vraćati.

I tu je bio. Četiri su ekrana bila na Midinoj lokaciji. Dva eksterijera i dva interijera.

— Nevjerojatno! — uzviknuo je Čarobnjak. — Imamo li zvuk? Glasovi su zamrmorili u dvorani s kartom. — A-ha. I sliku od milijun dolara na svakom od tri... Zaustavio se usred

rečenice. Slušao je Garveyja. — Quill. Devet dvadeset pet, 8. travnja. 730-037-370. Vrlo hitno. Nismo o

vama čuli dvadeset četiri sata. Važno je da smjesta uspostavite kontakt. — Spustio je slušalicu.

— Dakle, da me grom ubije. Upravo smo dobili premiju — kazao je Čarobnjak.

— Što? — Dobili smo Quilla, na filmu. I pogodi tko je on? — Hooker? — Garvey.

* * * — Kako da dođemo do kamera? — upitao je O'Hara. — Nisu li vraški

visoko? — U dvorani s kartom postoje ljestve na kotačima. Tamo će biti četvoro,

najviše petoro ljudi, i neće obraćati nikakvu pažnju — previše su uposleni. Ovaj je pano mjesto s kojeg se kontroliraju strojevi na Midi.

— To jest, naprosto ćemo ušetati? — upitao je O'Hara. Kameleon je kimnuo. Ušli su u veliku prostoriju. O'Hara je bio zaprepašten

njenom veličinom. I tada je, na dva diodna ekrana, po prvi put ugledao Midu. Oba su eksterijera bila sablasna. Sive slike podmorja bez zvuka. Na jednoj je

bio tanjur, disk ispod vode s kojeg je visjela superstruktura prema dnu oceana. Druga je bila još bizarnija. Dugi se niz zarđalih brodova, usađenih duboko u

pijesak, zalelujao pred kamerom. Snažni su podvodni reflektori probijali mutnu vodu, jetkajući oblike. Jedan je od ekrana prikazivao gro-plan crpne stanice, srca čitavog sistema.

Tu je to bilo, dokaz koji im je trebao, u živim bojama. Četiri su čovjeka bila u poslu za golemim pultom. Jedan je od njih zirnuo

pogledom preko ramena kad su ušli u prostoriju, no zatim se vratio na ono što je radio. Kameleon je dokotrljao pet-metarske ljestve na njihovo mjesto pod kamerama. Kako nije bilo načina da provjeri parametre dviju kamera, želio je biti siguran da je jedna od njih usmjerena na ključni dio karte, televizijski gro-plan crpne stanice. I nije bilo načina da zasigurno utvrde rade li transmiteri. Od ovog su časa svirali po sluhu.

O'Hara se uspeo uz ljestve. Na dnu je kamere bio mali prekidač koji je zaustavljao pretraživanje, blokirajući je u mjestu. Kad jednom O'Hara zaustavi kameru, bit će samo pitanje vremena kad će to netko u uredu osiguranja opaziti i doći provjeriti. Morat će se brzo pokupiti kad jednom pritisne prekidač.

Posezao je za prekidačem kad su se vrata otvorila i u prostoriju ušao Garvey. Našao se ravno ispod O'Hare i ovaj okrene glavu i poče petljati oko kamere. Kameleon je također okrenuo leđa sitnom elegantnom muškarcu.

— Sve u redu? — upitao je Garvey u prolazu. Kameleon je kimnuo. — Samo čistimo leće — kazao je. No Garveya je mnogo više zanimao

komandni pult. — Kako vam se čini? — Spremamo se ubaciti broj sedamnaest — odgovorio je jedan od operatera. — Bolje da pozovete generala. Znate kako voli promatrati kako se uključuju

ta nova vrela. — Nema se mnogo šta vidjeti — odgovorio je čovjek za pultom. — Samo

lampica kako gori i kako digitalni brojač otkucava galone. — Nije na nama da pitamo zašto — uzdahnuo je Garvey. Podigao je

slušalicu, pritisnuo dugme i pričekao. — Generale, spremamo se ubosti sedamnaesticu ... Vrlo dobro, sir. — Spustio je telefon. — Sad će doći.

Tek je sad O'Hara shvatio što se događa. Spremali su se pustiti u pogon jedno naftno vrelo.

Moraju se brzo pokupiti odavde. O'Hara je ispružio ruku i škljocnuo dugmetom za skaniranje. Kamera je prestala lutati. Bila je usmjerena izravno na Midine ekrane. Požurio je niz ljestve i mahnuo glavom prema vratima.

Kameleon se nije pomakao. Zurio je u vrata. O'Hara ga je zgrabio za ruku, no ovaj je odmahnuo glavom. Nije mogao otići.

Morao je vidjeti Hookera. Samo jednom, mora se naći na dohvatu ruke čovjeka kojeg je mrzio otkad je

bio dijete. General je ušao u dvoranu iz svog ureda. O'Hara se uposlio vraćanjem ljestava u kut, držeći pri tome lice okrenuto od

Hookera i Garveyja. Moramo se brzo micati odavde, pomislio je O'Hara. Svi su u dvorani osim

Le Croixa, a sam Bog zna gdje je on. Ako me Hooker ili Garvey opaze, igra je završena. Okrenuo se natrag.

Kameleon se primicao sve bliže visokom čovjeku orlovske fizionomije. Kriste, pomislio je O'Hara, sve će uprskati. No mali je grozd ljudi oko pulta bio čitav zakovan za instrumente, za

događaje što su se tu odvijali. Glavni je operater kazao: — Okej, spremni smo. — Gro-plan ventila — naredio je Garvev. Operater je kljucnuo dugme i pokrenuo kameru koja je očito bila opremljena

zoom-objektivom. Slika se na TV ekranu polako mijenjala dok je objektiv zumirao.

Bilo je savršeno. Gro-plan ukradene crpne stanice upravo u procesu uključivanja novog vrela. Sada je sve što treba učiniti, izvući Kameleona do đavola odavde a da to ne bude napadno. No tetovirani je stajao metar iza Hookera, paraliziran, i zurio u njegov oštri profil.

Njegov vlastiti otac, nekoliko stopa daleko. — Uključivanje uprogramirano — kazao je operater. Pritisnuo je još

nekoliko tipki. — Countdown... pet, četiri, tri, dva, jedan ... i uključujemo. TV-ekran je ispričao priču. Na pultu crpnog ventila red je lampica

zažmirkao u slijedu. Tada su se brojevi na digitalnom brojilu počeli mijenjati tako brzo da ih je bilo teško očitavati.

— I uključili smo se! — povikao je operater. General se nasmijao i zapljeskao rukama. — Dobro učinjeno, gospodo — kazao je. — Čestitam, Jess, idemo u moj

ured, imam šampanjac na ledu. — Razumijem, sir, u sekundi. Hooker se okrenuo na peti i pošao prema vratima ureda. Na trenutak mu se

pogled susreo s Kameleonovim. General ga je kratko pogledao, kimnuo i udaljio se vojničkim korakom.

Kameleon je bio odmah za njim. Nitko ga osim O'Hare nije vidio. Ostali su još uvijek napeto zurili u nervni centar Mide.

Što to do đavola radi? pomislio je O'Hara. General je ušao u svoj ured a Kameleon je, pričekavši dok se vrata nisu

gotovo zatvorila, bočno uskočio kroz njih. Vrata su škljocnula i zatvorila se. Dakle, da me grom ubije, pomislio je O'Hara. I što sad? U furgonu, Čarobnjak i Eliza su tulili od radosti. Evo ga tu, gro-plan onoga

što im je trebalo, i to u procesu uključivanja novog izvora. — Dobili smo! — povikao je Čarobnjak. — Skupit ćemo još minutu ili dvije, a zatim ćemo pokupiti krpice i

zakotrljati se. Morali bi već biti na putu napolje. Moramo se vratiti nizbrdo. — Hej — kriknuo je Čarobnjak — nešto se zajebalo! Garvey je vikao, pokazujući nekamo izvan ekrana, grabeći za pojas.

Automatski mu se pištolj pojavio u ruci. Tada je iznenada u kadar uskočio O'Hara. Odbacio je Garveyjevu ruku s pištoljem, zgrabio je i svinuo prema leđima.

Pištolj se nakašljao šest puta. Bcip, bap, bap, bap, bap, bap, Meci su zaparali prostranu staklenu kartu. Vrpca je rupa pljusnula preko

Južne Amerike. Staklo je popustilo i rasulo se. Iza njega, kaos je žica koje su kontrolirale to elektroničko čudo, počelo rezati staklo što je padalo. Pljusak se iskara rasuo prostorijom. Vatrene su se pruge uspuzale uz zidove.

* * *

U furgonu, Eliza i Čarobnjak zurili su kao hipnotizirani u magnetoskope.

Nisu opazili da se sjene na rubu ceste počinju gubiti, nisu bili svjesni da je itko

tamo sve dok se bočna vrata nisu uz tresak otvorila i oni se okrenuli da bi se suočili s najvećim ljudskim bićem što su ga ikad vidjeli. Sto osamdeset kila, ako i jedan gram, vrat što se prelijeva preko ovratnika košulje, i oči što namrgođeno gledaju iz lica napuhanog poput balona.

— Sveto sranje! — kriknuo je Čarobnjak. Počeo je tražiti oružje, toljagu, bilo što.

Čuvar je posegnuo unutra poput pneumatika debelom rukom i zgrabio Elizu pa je izvukao kroz vrata kao da je lutka. Nije izustila ni glasa. Stisnula je šaku, izbacila kažiprst i mezimac i zabila ih čuvaru u oči. Ovaj je zarikao od bola. Nastavila je dubiti, meljući mu prstima oči. On ju je ispustio, a ona je uskočila natrag u furgon i sjela za volan.

Čarobnjak je iskočio s mašinskim ključem u rukama i udario čuvara čestitim volejom. No ključ je samo jalovo pljusnuo udarivši ga sa strane po glavi. Čuvar je, zaslijepljen, otresao udarac kao ugriz buhe.

Čarobnjak se napeo i ovaj mu put priveo čelični ključ ravno na glavu. Udarac je bio tako jak da ga je ujeo za ruke.

Čuvar je zateturao i pošao prema njemu. — Upadaj! — viknula je Eliza dok je ubacivala mjenjač u prvu. Čarobnjak mu je zadao i treći udarac. Alat mu je izletio iz ruku. Ovaj put se rvač srušio kao pogođeni bizon. Obrušio se u furgon koji je Eliza potjerala u uski krug da bi potom zaplesala

niz cestu.

* * * Kad je Kameleon uskočio u Hookerov ured, najprije se ispravio uza zid,

promatrajući kako general ide k svome stolu, naginje se nad vjedricu za šampanjac i okreće bocu u ledu dlanovima ruku.

Tada je Kameleon polako krenuo prema njemu. Starac je podigao pogled i namrštio se na čovjeka iz službe održavanja.

— Što je sad, nešto nije u redu? — upitao je. Čovjek mu nije odgovorio. Zakoračao je polako preko mračne sobe prema

Hookeru i stao ispred njegova stola. Počeo je raskopčavati košulju. Prostorija je bila mrtvački mirna ako se izuzme kuckanje u Hookerovim

prsima. Sat se počeo ubrzavati. Tik'... tik... tik... tik... — Što to radite? Što to znači? Još uvijek nema odgovora. Čovjekove su oči ispunjene mržnjom. Otvorio je

košulju. Tik, tik, tik, tik... Hookerove su se oči izbuljile kad su ugledale utetovirane crteže. Bio je

hipnotiziran utvarom što je stajala pred njim. Mozak mu je počeo petljati s desetak nespojivih misli.

— Dopustite mi, generale. Ja sam Kameleon — kazao je čovjek.

Tiktiktiktiktik... Sat je u Hookerovim prsima pomahnitao. Kuckanje se ubrzalo. Zvučalo je kao Geigerov brojač. — V-v-v-vi ste premladi — graknuo je. — Vojna bolnica Capice, 23. rujna 1933. — rekao je. Trebao je trenutak da

bi se registrirala informacija. — Što time mislite? — Taj sam dan rođen ... oče. Starac se počeo tresti. Pacemaker je podivljao. — Lažete — odgovorio je. Glas mu je bio odjek istisnut iz prsiju. Iz dvorane s kartom začuo je prigušeni staccato, bap, bap, bap, bap, bap, bap

Garveyjeva automatskog pištolja, no na to je jedva obratio pažnju. — Majka me zvala Molino, ti si me zvao Bobby. Želiš li datum kad si je

ubio u Australiji? To je bilo travnja ... Tanka je pruga vatre puznula preko stropa. Hookerove su oči poletjele

prema njoj i zatim trepnule natrag. Hookerov »Ne-e-e-e!« bio je pun agonije kao smrtni urlik vuka. Starac je zgrabio i potegao ladicu stola pa izvukao colt 0,45. Uhvatio ga je

objema rukama i naciljao ga ravno među Kameleonove oči. Pacemaker je mlatio kao čekićem. I tada ušutio. Nema više kuckanja. Ono malo krvi što je još ostalo u generalovu licu sada je oteklo. Usne su mu

se počele tresti. Zadrhtao mu je prst na obaraču. Vrata su se rastvorila i unutra je uletio O'Hara. Zaustavio se kao smrznut. General je uperio pištolj ravno prema naprijed. Bio je samo nekoliko palaca

od Kameleonova nosa, pa ipak ovaj nije učinio ni pokreta prema Hookeru. Ruka je s pištoljem posrnula. Generalove su se oči počele ostakljivati.

Učinio je posljednji napor da istisne hitac, no nije mu preostalo snage. — Vi ste mrtvi, generale — kazao je Kameleon. Hookerove su se oči

ukrižile i on se, licem dolje, prostro preko stola. — Za ime boga, čistimo se odavde — povikao je O'Hara. — Pakao se

otvorio. Iza njega, desetak se žica splelo i eksplodiralo u vatromet. Obojene su

krhotine zablistale u zraku i pretvorile dvoranu s kartom u gigantski kaleidoskop. Garvey je stajao u sredini prostorije, zureći u nevjerici dok je staklo pljuštalo

oko njega. O'Hara i Kameleon su potrčali kao da ih đavli gone. Pandemonij. Garvey je izvikivao zapovijedi. Vatra je počela bosti strop, ujedati drvo. Kratko spojene žice bile su nalik

brazdama ognja. Iskre su zapljuštale oko njih dok su trčali kroz dvoranu s kartom i dalje kroz vrata. Čuvari su sunuli kraj njih s aparatima za gašenje.

Potrčali su prema stepenicama što su vodile u kazemate. Za sobom su mogli čuti Garveyja kako kriči:

— Zaustavite ih! Zaustavite ih! Nisu se osvrnuli. Zalet jeli su se prema kamenom stepeniku. Dok su skretali

za ugao prema stubištu, čuli su kako je pištolj prasnuo za njima. Meci su odgrizali komade kamenja i ovi su O'Haru uboli u lice.

— Ne zaustavljaj se — povikao je, zalupio požarna vrata što su vodila u kazemate i zakračunao ih za sobom.

Čuli su psa prije no što su se okrenuli! Bio je samo stopu daleko. A iza njega Le Croix, s pištoljem u ruci, Le Croix koji je upravo dosegao vrh stuba. Ovaj nije bio spreman na ono što se odmah potom dogodilo, jer se Kameleon pokrenuo u trenutku, bacio se preko psa i zakotrljao se pokraj Le Croixa.

— Ne zaustavljaj se! — povikao je O'Hara dok se Kameleon zatrčao niza stepenice. Le Croix, smeten na trenutak, izviknuo je zapovijed psu: — Le coul — Vrat. Kad je pas pošao za Kameleonom, Le Croix se okrenuo i opalio na O'Haru. No Kameleonova je akcija dala reporteru trenutak koji mu je trebao. Fingirajući najprije udesno, pa ulijevo, skočio je i ritnuo se u isti trenutak, s očima na Le Croixovoj ruci s pištoljem. Pištolj je zarikao, meci su pljushuli po vratima iza O'Hare u trenutku kad mu je ovaj nožnim prstima rastreskao zglavak. Pištolj mu je izletio iz ruke.

Kameleon je preskočio posljednjih nekoliko stepenica što su ga dijelile od poda kazemata, i zatim se okrenuo prema rešetki. Pas je bio ravno za njim, s nakostriješenom dlakom što je treperila i ogoljenim zubima. Ali nije ispustio glasa. Kad se Kameleon okrenuo da se suoči s njim, pas mu je skočio prema grlu. Kameleon se bacio u čučanj i zavaljao se na leđa. Pas je prizemljio iza njega, grabeći šapama dok se izvijao.

Na vrhu stepenica, O'Hara se dočekao na puna stopala, zakoračio i dohvatio Le Croixovu glavu otraga rubom dlana. Preplašen, čovjek je pao, no kad je O'Hara preskočio preko Le Croixa, ovaj ga je potepao. Reporter je posrnuo, ali nije pao.

Iza njega, Le Croix je na trenutak zastao u nedoumici. Uzica mu je poput zmije ispala iz rukava. Bila mu je malom ojastučenom narukvicom vezana uz ruku. Zavitlao je njome kao lasom, ova je zapjevala kroz zrak trznuvši se prema O'Harinoj glavi, a O'Hara se, začuvši zvuk žice, na trenutak okrenuo, ugledao smrtonosnu omču i pognuo glavu, podižući istovremeno ruku da se od nje zaštiti. Omča mu je škljocnula preko ruke i stegla mu zglavak, zarezavši mu duboko u kožu. Naglo ju je trznuo, i Le Croix je pao prema njemu. Počeli su se kotrljati jedan preko drugoga padajući niza stepenice.

Kad je pas skočio po drugi put, Kameleon je bio pripravan. Ponovno se nisko spustio, i kad je pas zaplivao preko njega, ispružio je ruke, zgrabio ga za grkljan i mlatnuo njime o kameni pod. Pasje su pandže očajno zaderale u njegove ruke, razdirući pulover, istjerujući krv. Kameleon je stisnuo i izvinuo psa svojim snažnim rukama, našao oslonac, i tada mu, ustavši, razdruzgao glavu o zid. Pas je zakričao samo jedamput prije negoli je izdahnuo.

— Kazuo! — zazvao je. — Spusti uže! — viknuo je O'Hara. Požarna su vrata počela popuštati pod naletima nekolicine sumo čuvara. Kameleon je izvukao čakiju iz njezina skrovišta i počeo odmicati rešetku,

dok su se na polovici stubišta Le Croix i O'Hara dohvatili, dva protivnika povezana tankom žicom pričvršćenom za zglavke. Le Croix je bio beštija, no boriti se protiv O'Hare bilo je isto kao i boriti se protiv zraka. Ovaj je iskliznuo, skočio na noge, povukao Le Croixa žicom i zasjekao ga preko grkljana slobodnom rukom. Le Croix je pao natraške, povukavši O'Haru za sobom. Povez mu je pao s lica, otkrivši jezivu sivu duplju rasječenu dubokom brazgotinom što mu je tekla duž lica. Jednooki ubojica pokuša omotati žicu oko O'Harina vrata, no još se jedamput reporter pomakao odviše brzo. Poskočio je iznad Le Croixa, povukavši mu ruku u stranu. Umjesto oko njegovog, žica se omotala oko Le Croixovog vrata. O'Hara potegne omču i tako mu trgne ruku prema grlu. Žica mu zagrize u meso. Zdravo mu je oko nateklo od straha. Zagrabio je za O'Harom slobodnom rukom, no O'Hara je povukao ruku i omča se stegla oko Le Croixova vrata. Le Croix je zamlatarao, postavio se na noge i zamahnuo prema protivnikovu grkljanu. O'Hara se spretno zakotrljao, i Le Croix se baci preko njega i odskakuta preko ruba stubišta. Činilo se na trenutak kao da balansira, no potom je pao. O'Harinu je ruku nasilnički povukla težina tijela u padu. Osjetio je kako se žica uz trzaj napela i zarezala mu u zglavak.

I čuo je kako puca Le Croixov vrat, poput suhe grane. Mrtvačeva ga je težina vukla prema rubu stubišta. Le Croix se groteskno

zibao na žici, s nogama što su plesale nekoliko palaca iznad tla, s rukom tijesno privučenom uz lice, sa sablažnjivo isplaženim jezikom i zdravim okom što se divlje okretalo kraj gole duplje. Trzao se tu nekoliko sekundi. Žica je zasjekla dublje u O'Harin zglavak i krv je briznula iz razderane kože. Tada se Le Croixovo oko izvrnulo prema gore i on ostao naprosto visjeti.

Trenutak kasnije, na donjem se katu pojavio Kameleon i podigao mrtvaca, kako bi olakšao pritisak. O'Hara oslobodi zapor i žičana mu omča padne s ruke.

Trijeske su poletjele s požarnih vrata. Pojavila se pukotina. O'Hara se uspuzao na noge i tresući se pretrčao ostatak stepenica.

— Možeš li to izvesti samo s jednom rukom? — upitao je Kameleon. — Mogu pokušati. — Idemo — kazao je Kameleon. O'Hara nije raspravljao. Zgrabio je konop i propao u crni ambis. Vrata su izletjela iz okvira i tresnula o pod. Tri su se čuvara sručila kroz

otvor. Kameleon je krenuo niz konopac. O'Hara je klizio tako brzo da mu je uže oprljilo ruku. Mogao je osjetiti

Kameleona na konopcu iznad sebe, I tada se nenadano nije više spuštao. Podigao je pogled. Nacereno lice jednog od sumo čuvara zlobno ga je gledalo odozgo. Čovjek ih je vukao natrag kao da su marionete.

— Skači! — povikao je O'Hara i ispustio uže. Nije imao ideje koliko je visoko. Zaronio je u mrak, dolje do glavnog

odvodnog tunela, udario i zakotrljao se. Kameleon je prizemljio poslije nekoliko sekundi i zakotrljao se na nj.

Sunuli su niz mokru mahovinu, s nogama preko glave, ,poput djece u luna-parku, nekontrolirano pometeni vlastitim naletom, pa izletjeli iz tunela, ponijevši sa sobom penjačice dok su se nastavljali valjati niz padinu sve dok ih nije

zaustavila šikara. Furgon je bio tri metra daleko. O'Harine su ruke bile oprljene konopom, koža mu je na ramenu bila

oguljena do mesa a krv mu je tekla iz razderanoga zglavka. Pokušao je ustati na noge i ugledao Čarobnjaka kako trči prema njemu.

— Kameleon...? — upitao je. — Evo me tu, tomodačhi— kazao je tetovirani, pomažući mu da se digne.

Bilo je to prvi put da je O'Haru nazvao »prijateljem«. Uskočili su u furgon i srušili se na pod.

— Vozi! —naredio je Čarobnjak, i Eliza je ubacila furgon u brzinu i usmjerila se niz ostatak brijega.

— Što se u govna dogodilo? —upitao je Čarobnjak. —Posrali smo se u ventilator. — dahnuo je O/Hara. — Ja sam kriv — kazao je Kameleon. — Izgubio sam se na nekoliko

minuta. Bio je to emotivni... O'Hara je sjeo. Položio je svoju ruku na Kameleonovu. — Hej — rekao je — tko se žali? — Okrenuo se prema Čarobnjaku. —

Jesmo li dobili štogod na vrpci? — Čitavu čitabu. O'Hara se nasmijao i prostro se na leđa po podu furgona. — Imamo li komplet za prvu pomoć u kući? — upitao je. — Čini mi se da

bih mogao iskrvariti do smrti. Eliza je zabrzala niz planinu i dalje u ravnicu na rubu Tanabea. Iza njih, žuti

su plamenovi proključali iz Zmajeva Gnijezda. Kameleon je promatrao kroz stražnji prozorčić furgona i trljao bolne ruke.

— To je vatra očišćenja — kazao je. — Kad se ugasi, tvrđava će još biti na svome mjestu, i moći ćemo je vratiti u ono što je nekada bila, gnijezdo zmajeva, a ne lasica.

Naslonio je leđa i zatvorio oči, no bol mu na licu nije bio od zasjeka i ogrebotina. Rekao je, ne otvorivši oči:

— Žao mi je, Kazuo, što sam prekršio obećanje. Mogli su te ondjei ubiti zbog mene.

— Ali nisu. Tokenrui-san bi kazao da je to bio samo jedan trenutak u vremenu. Pjesnici bi ga mimoišli.

— Bilo je to zato što sam ga vidio, bio tako blizu Hookeru. To me je izludilo. Osjetio sam potrebu da mu kažem istinu, upravo kao što ti moraš svijetu otkriti istinu o njemu.

— Pustimo to, Okari, pustimo to — uzdahnuo je O'Hara spuštajući se da se pobrine o vlastitim ranama i bolovima.

Čarobnjak je izvukao tri vrpce iz magnetoskopa i omotao ih vrpcom dok je Eliza izlazila na čistinu gdje su ostavili toyotu.

— Možda bi Čarobnjak morao ići s... — počeo je predlagati O'Hara, no ona je nagazila na kočnice i već bila izvan furgona. Kao što je bilo i planirano, uskočila je u automobil, startala i strugnula.

— Reći ću ti nešto, okej? Ne bih ti se ja s njom vozio natrag u Kyoto. Ona

vozi taj furgon tako jebeno brzo, da pola vremena nisam siguran vozi li ona njega ili on nju.

Vozili su tri sata natrag do Kyota bez incidenta. Očito je vatra odviše uposlila Garveya i kompaniju da bi semogli baktati s njima.

Kad su dosegli centar Kyota, Kameleon ih zamoli da ga izbace. — Bit će bolje da sada odem. — Ispružio je ruku i uhvatio O'Harinu. —

Kojega god Kimura-san odabere za Tokenruija, ja ću biti zadovoljan. Ako to budeš ti, tomodachi, bit će mi čast da ti služim. Budeš li ikad išta trebao, majstor kendoa ti stoji na raspoloženju.

— Osjećam isto — odgovorio je O'Hara. — Arigato, prijatelju. — Gledao je kako Okira šepesa niz postranu ulicu sve dok ga nije progutala tama. Reporter je ponovno legao na pod furgona. Bila je to dugačka noć prepuna iznenađenja, no unatoč razderanom zglavku i natučenim rebrima, iznenada se osjetio oporavljen. Istina je bila na vrpcama. Howe će imati svoju veliku priču. Lizzie će dobiti svoj šub u New York. Teško je breme bilo skinuto s Kameleonovih pleća. Pa ipak se O'Hari ta pobjeda činila začudno prazna. Umjesto na nju, mislio je o Falmouthu, koji mu je lagao i izdao ga. Bila je to pouka koja će zauvijek ostati u njemu. Kao što je Kimura-san kazao... »Mudar čovjek ima mnogo brazgotina.« No on je također kazao: »Sretan čovjek zaboravlja ožiljke.«

Čarobnjak je prekinuo trenutak šutnje. — Zajebano — kazao je. — Što je zajebano? — Sve te jebene tetovirancije. Odvezli su se do hotela. — Hvatamo prvi vlak ujutro, bar tako ja vidim stvari — kazao je Čarobnjak

kad su parkirali furgon. — Možemo biti natrag u Sjedinjenim, sranje, sutra uveče u ovo doba.

O'Hara je polako kimnuo. — Nadajmo se da se Lizzie nije ubila vozeći se natrag. Dograbio je prvi kućni telefon koji je ugledao u hotelskom holu i okrenuo

njen broj. Ovaj je zazvonio, javio se telefonist. — Koga molim? — Eliza Gunn, U.S.A. — Missa Gunn, ona odjavila. — Odjavila! — Hai. Možda dvadeset minuta. — Hvala. U njegovom je pretincu bila poruka. Čitao je: »Posrećilo mi se. Našla

mladog pilota voljnog da me večeras prebaci u Tokio. Ti imaš veliku reportažu, ja

imam vrpce. Čini se pošteno, ne? Usput, ne budi ti teško vratiti furgon Howeu,

Tokio. Hvala. Vidimo se u Bostonu. xxx E.« Pružio ju je Čarobnjaku. — Dakle, da me grom ubije — kazao je Čarobnjak i počeo se smijati. —

Pokupila ti je vijest ispred nosa, stara kuko!

XIII

Charles Gordon Howe uvezao se na kolicima u svoj prostrani ured što je

gledao na Haymarket. Bio je to poslom ispunjen dan, zahvaljujući dvojici njegovih prvih reportera, ali i plodan. Vatra u Zmajevu Gnijezdu privukla je urednike vijesti, no Hookerova je smrt zauzela najviše prostora. A sve je to samo nadražilo svačiji apetit za čitavom pričom — a oni su je imali. Eliza je treba doći sa specijalnim petnaestminutnim dodatkom vijestima. Uređivala ga je čitavu noć. Dobit će večeras lavovski udio u vijestima. O'Hara je bio na povratku s plahtom za naslovnu stranicu »Stara«. Sa svim finim detaljima. Starac se zavalio u svoj invalidski stolac i pogladio se po obrazu.

Sjajno. Elizino je vedro lice iskočilo na televizoru, ali na njemu je bio ozbiljan izraz.

Ništa prpošno. — Dobro veče — počela je. — Govori Eliza Gunn, Dnevnik u šest sati... — Ne brinite, napravit će pakao od posla. Howe je smjesta prepoznao glas.

Dolazio je iz tamnoga kuta ureda, otraga između biljaka. O'Hara je zakoračio na svjetlo. — Uplašili ste đavola u meni, poručnice. Što u svraga radite krijući se tamo

otraga među žbunjem? — Vješao sam kutije po zraku. — Što? — Stari trik iz zena. A zapravo ništa više od logike. — Je li to u redu? — upitao je Howe. Gledao je u televizor, gotovo se cereći

dok je njegova reporterska zvijezda opisivala operaciju znanu kao Master i njezine počinioce.

— Ima tu mnogo više od onoga čime ona raspolaže — kazao je O'Hara. — Ništa ne fali ovome što je ona dovukla. — Vršak ledene sante. — Dobro, može li to pričekati dok nismo s ovim gotovi, sir! — Howeu se

počelo kvariti raspoloženje. — Svaka će stanica u zemlji željeti ovo pokupiti. Kako ste daleko na svojoj napetiški?

— Gotova je. — Bravo. Dajte da samo vidimo što je napravila s tom pričom pa da onda

popričamo o vama, okej, sinko? — Želim razgovarati sada. — Jebemu, nakon predstave, poručnice, nakon predstave. — To ne može čekati. — Isključio je televizor. Howe je podigao pogled i

namrgodio se. — Kako, u govna, molim vas? — To ne može čekati. Možete to vidjeti kasnije, s vrpce. Garvey je

progovorio na sve rupe. U stvari, on vjerojatno još govori, samo što sam ja već dobio sve koliko me zanimalo. Ostatak možemo prepustiti povjesničarima.

— Garvey? Koji bi to bio? — Čovjek zvani Quill. On je skupljao zadatke. — Veličanstveno. Jebi ga, bajo, hapali ste jednu od najvećih priča stoljeća.

No sada možemo naprosto uključiti prokleti TV... O'Hara ga je presjekao. — Ne mi. Ja. Ja sam iskopao tu priču. — Tako treba, momak. Za boga, poderat ćemo »Star« i dati vam čitavu

naslovnu stranicu. A sada, ako dopuštate... — Ne. Neće to tako ići. Howe se počeo interesirati. Pažnja mu se pomakla s televizora. — Što time mislite reći? — Mislim, nećete dobiti u obadva slučaja. — Obadva slučaja? — Howe je istinski ostao bez teksta. — Sigurno. Vidite kako će se to šacovati. Mogu pričvrljiti blamažu sitnoj

ribi u Teksasu, tipovima koji su u svemu tome bili od početka. Onima koji su im govorili koga da ubiju, tko je jak a tko slab u kompaniji. To se zove konspiracija, pa će oni vjerojatno završiti ubijajući vrijeme u kakvom vladinom ladanjskom klubu, kao što se dogodilo Nixonovoj raji.

Howe je odmahnuo glavom. — Još uvijek ne... — Evo kako ja mislim. Hooker je mrtav. Garvey i par teksaških milijunaša

su pod ključem zbog mnogih zločestoća. Đavolska će hrpa velikih kartela otploviti kanalizacijom. Vjerojatno će biti nekoliko internacionalnih suđenja zbog ubojstava. Čitava će obavještajna zajednica biti ubačena u ring na jednu rundu. Ali se najljepši dio priče nikad neće ispričati.

— A zašto to, poručnice? — Zato što to nitko neće moći dokazati. Howe se nagnuo zažarenih očiju. — Ali ja moram s tim raščistiti — nastavio je O'Hara — zbog samoga

sebe... shvaćate li što govorim? Imam neke čisto privatne osjećaje u vezi s tim. — Da? — Da. Ne vjerujem u savjest. I ne vjerujem da je Falmouth došao k vama

naprosto zato što voli čitati bostonski »Star«. Bio sam u namještaljki od početka. — Ne slijedim vas, poručnice. — Sigurno da da. Slijedite me jako dobro. Howeov se izraz ohladio.

Ljutnja mu je trznula kutovima očiju. — Vi velite da sam ja imao nešto s tim? — O tome nema sumnje. — Ponešto ste samodopadni. — I osjećam se samodopadno. — Odmaknuo je stvari s ugla Howeova

pisaćeg stola i sjeo. — Bio je to Quill, ili Garvey, kako vam drago, koji me je potakao na razmišljanje. Prema njemu, znate li tko je uistinu pokrenuo čitavu stvar? Jadni stari Red Bridges, samo što on nije imao pojma kako će se to završiti. Ožujka 1945. japanski je brod za opskrbu imenom »Kira Maru« šepesao prema Tokiju nakon što su ga osakatili naši sunovratni bombarderi. On je potonuo, a većina se posade domogla Boninskog otočja. Pet godina kasnije, jedan je bivši mornar imenom Red Bridges vodio operaciju vađenja pokraj japanske obale! Opazio je nekolicinu mornara što su bili na »Kira Maruu«. Oni su mu ispričali o teretnjaku i locirali ga u plitkoj vodi kraj jednog od Vulkanskih otoka. On se spustio da baci pogled, i ono što je našao, bila je nafta što je prokapljivala kroz

oceanske dno na manje od četrdeset metara dubine. Jedino je Red za to znao. On to što je doznao nije podijelio s posadom, već

samo s jednim čovjekom, svojim starim prijateljem Alexanderom Hookerom, koji je bio vojni guverner južnoga Honshua. To je od Reda stvorilo bogataša i na koncu ga ubilo. A to je i Hookera učinilo jednim od dva čovjeka na svijetu koji su znali za lokaciju nečega što se kasnije pokazalo kao jedno od najbogatijih naftnih ležišta na svijetu.

I tako je Hooker počeo graditi svoje carstvo. Dobio je financijsku podršku od svojih bogatih prijatelja. Od ljudi koji su bili elitisti poput njega. Koji su vjerovali da plijen pripada pobjedniku. Poput baruna razbojnika kojima se vi divite, mister Howe. Poput Fiska i Dohenyja i Morgana i ostatka tih pirata, ljudi poput nekih vaših prijatelja na fotografijama na vašoj jahti. Do đavola, čak ste kupili i brod koji je jednom pripadao Dohenyju.

— Prijeđite na stvar— kazao je Howe. — Stvar? Bitna je stvar da ste vi jedan od njih. Zaigrali ste igru zajedno s

hrpom drugih ljudi na ključnim mjestima. Uvjeren sam da ste bili jedan od bankara na tom veselom vrtuljku. Poslužili ste se svojom žnorom da biste otpisali Čovjeka-zimu, a zato što ste se svi bojali Kameleona: Hooker vas je uvjerio da je Kameleon stvarna prijetnja, a Falmouth je uvjerio Hookera da sam ja čovjek koji ga može naći. Hooker je bio preblizu velikom finalu a da bi sve zeznuo nakon tolikih godina planiranja...

— Kakvom velikom finalu? — Financijskoj panici. Prvo, digni cijene nafti i upropasti automobilsku

industriju. Kad se to dogodi, industrija čelika tone zajedno s njom. Tada nastavi forsirati kamate i zbriši trgovinu nekretninama. Baci sindikate na koljena. Do đavola, već je to dovoljno za paniku na tone. A kad je sve gotovo, tko skuplja novce? Vi kupite novac. Prvi dioničari Mastera.

— Smiješno pretjerano pojednostavljenje, poručnice. Nije vas dostojno. — Hooker nije mislio tako. Išao je na slom. Ja ne znam bi li mu to uspjelo ili

ne, to ovisi o brojevima. I nikad nećemo doznati tko su bili svi Igrači, jer je Hooker bio jedini koji je to znao, a on je mrtav.

Howe se zavalio u svoja kolica. — Golub na grani, sinko moj. — Mjehur je pukao, Howe. Neće više biti AMRAN-a. Niti Mastera. Niti će

više biti mistera Quilla koji će pomicati svoje atentatore po ploči. — Nikad nisam imao s tim veze. — Vjerujem u to. Ne vjerujem da je itko od vas znao što se uistinu zbiva.

Sve što ste željeli, bili su rezultati. Ali vi ste znali da bi me Falmouth ubio kad bih ga doveo do Kameleona. Vi ste me označili, mister Howe.

Činilo se da je starac potonuo u stolicu i da vidljivo stari pred O'Harinim očima.

— Pretpostavljam da ste si ugradili nekakav bedasti mikrofon u ovratnik koji bilježi sve te splačine.

O'Hara je odmahnuo glavom. — Nema mikrofona. Samo vi i ja i razgovor. — Nisam znao da su vas planirali ubiti. Nisam sve dok mi to Eliza nije

jutros rekla. Sve što sam napravio, to je da sam spojio vas i Falmoutha. Hooker je bio u raspadu. Bilo je važno završiti tu priču s Kameleonom.

— I niste znali za »Thoreau«? Posao s Maržom? Howe nije odgovorio. — Izašli ste iz svega čisti, niste li, mister Howe? Pa ipak, jedna stvar: nećete

dobiti u obadva slučaja. — Što to znači, u obadva slučaja? To je drugi put kako to velite. — Mislim, vi ste novinar prije svega, Howe. Pohlepa je na drugome mjestu.

Mislim da ste računali, kako god ispalo, nećete izgubiti. Da sam iskopao Kameleona, Falmouth bi ga ohladio, a Gunnova ili ja ili oboje, imali bismo priču za vas. Ako bi Falmouth ubio i mene, Gunnova bi imala priču za vas. U obadva slučaja, shvaćate što mislim?

Howe se zasmijuljio. — Dobro, sinko, bez obzira što mislimo, to znam samo ja. No to zaista

izgleda kao da je upravo tako ispalo, dakle, zar nije? — Ne baš sasvim. — O — rekao je Howe, podižući obrve — a kako to? — Dao sam vašu priču. Howe ga je gledao nekoliko sekundi i potom rekao: — Dali je? — Dao sam priču jednom svom starom druškanu, Artu Harrisu iz

washingtonskog »Posta«. S dovoljno toga da je potkrijepi. Spoznaja je polako dolazila. — O čemu to u govna govorite, O'Hara? — Dao sam priču washingtonskom »Postu«, Howe. Ali sve u redu, potpuno

sam vas izbacio iz nje. To je ono što želite, nije li tako? Anonimnost. To ste i dobili.

Izraz se na Howeovu licu promijenio iz nevjerice u sumnju u shvaćanje u bijes. — Jebemu, vi ne možete...

— Već jesam. — Ja ću vas tužiti sve do ... — Ne bi bilo. Ne a da ne prevrnete kantu dreka za koju ne možete dopustiti

da je prevrnete. — Vi ste lopov. Dali ste moju robu. — Ne posjedujete nešto što nikad niste imali. Sjećate li se našeg dogovora

na Cape Codu? Mogu odšetati od priče kad god to zaželim i dati drugome da je završi. Dakle, to je upravo ono što sam i učinio, mister Howe. S jedinom razlikom što sam ja odabrao momka koji će to učiniti.

Howe je zavrtio glavom. — Vi ste blesavi. Proći kroz sve to i s čim ste na kraju? — Izravnali smo račune, mister Howe. — A što sam ja dobio? — Anonimnost. I devedeset osam posto udjela u programu, bar za večeras. Kad se Eliza vratila u svoj ured, dvije su poruke bile u njenom pisaćem

stroju. Jedna je bila da nazove Howea. Druga je bila u kuverti. Razderala ju je. Poruka je bila jednostavna.

Draga Lizzie: Uhvatio sam te na djelu. Užasno. Dobit ćeš nagradu za novinara-lopova

godine. Nisam izvukao čak ni pika sedmicu. xxx O.

* * * Čupava se griva borova na Kinugasayami svijala pred zapadnim vjetrom,

koji je sobom donio kišu ranije tog dana. No u vrijeme kad se sunce počelo spuštati za toranj Tofukujia, kiša je već prestala, a magla se, obojena umirućim suncem, vitlala preko zelenilom ispunjenog parka. Park je uvijek bio bujno zelen, čak i zimi.

Bio je umoran do kostiju i bolan kad je ušao na njegovo područje. No preostalo je još oko sat da se smrači. Dovoljno vremena da se počne. Kad bi se vraćao u kuću u Kyotu, uvijek se činilo kao da je vrijeme stajalo dok ga nije bilo. Ništa se nije izmijenilo, ni jedan novi cvijet nije procvao, niti jedan pao. Sve je bilo isto. Što je to Tokenrui jednom kazao... »Mi smo samo točka u beskonačnosti

vremena. Ništa se nikad ne mijenja.« Svježe je cvijeće bilo u vazi u njegovoj vježbaonici. Psi su mu sjedili do

nogu, gledajući ga odozdo, čekajući da ih mazi i umiruje. Otvorio je paket i izvadio gogensei što ga je upravo kupio. Bila je to siva

tunika, stegnuta oko pojasa, skrojena iz grubog pamuka. Skinuo je odjeću i navukao gogensei. Bio je ugodan uz kožu. A tada je začuo kako psi laju i shvatio da ona dolazi.

Zaustavila se u vratima kad ga je ugledala, zatim svratila pogled na njegovu odjeću pa ponovno na oči.

— Ponovno ideš — rekla je. On je kimnuo. — Odmah? On je kimnuo ponovno. Primakla mu se, dodirnula mu usnu prstom i liznula svoje. — Vrlo je kasno — rekla je. — A do sutra još nema tako mnogo. —

Primakla mu se. On je zastao na trenutak a zatim polako položio ruke oko nje. Imala je pravo. Sutrašnji će dan biti bolji da se započne Hod od tisuću dana. Za Vas: BABAC