ANITA ZOVKO

ANDRAGOŠKA PROPITIVANJA

PREDGOVOR

Nakon prethodnih dviju knjiga „Teme iz andragogije“ i „Andragoške teme“ pred nama je nova „zbirka“ tekstova pod nazivom „Andragoška propitivanja“. U knjizi je predstavljeno 12 radova koji su već objavljeni ( u Zbornicima radova sa domaćih i međunarodnih skupova, znanstvenim i stručnim časopisima, ...). Namjera nam je da na jednom mjestu „okupimo“ radove koji tretiraju različite andragoške probleme i pitanja. U knjizi su se tako našli radovi koji obrađuju sadržaje cjeloživotnog učenja, samoprocjene studenata o njihovim kompetencijama za cjeloživotno učenje, utjecaj migracija na obrazovanje odraslih, edukacije edukatora za rad sa odraslima, andragoškim pokretima itd.

Kao i u prošle dvije knjige radovi su strukturirani tako da svaki rad ima sažetak na hrvatskom i engleskom jeziku te popis literature s ciljem da čitatelji mogu tražiti dodatne izvore i informacije o problemima koji se obrađuju u knjizi.

Autori radova su pedagoške struke i između ostalog se bave i obrazovanjem odraslih i to kako na teorijskoj tako i na praktičnoj razini. Dolaze sa različitih Sveučilišta (Pula, Rijeka, Split, Zagreb). To potvrđuje činjenicu da su andragoška propitivanja raširena na svim prostorima.

U nedostatku andragoške literature u Hrvatskoj nadamo se da će ova zbirka tekstova pridonijeti da se ta praznina barem malo upotpuni, a ujedno i „isprovocirati“ čitatelje na nova i drugačija promišljanja iznesenih tema.

Anita Zovko

Sadržaj

1.Anita Zovko, Irena Kiss: Utjecaj radnog statusa, razine i vrste obrazovanja na stavove o cjeloživotnom obrazovanju

2. Anita Zovko, Siniša Kušić, Daniela Rogić: Utjecaj migracija na obrazovanje odraslih u Republici Hrvatskoj u kontekstu cjeloživotnog učenja

3.Anita Zovko, Damir Purković: Neprimjerena struktura i organizacija obrazovnih institucija kao osnovna prepreka uspješnom obrazovanju odraslih u radno-tehničkom odgojno-obrazovnom području u Republici Hrvatskoj

4. Anita Zovko, Mile Živčić: Andragoški pokreti

5. Anita Zovko, Jozo Ćavar, Mile Živčić: Edukacija edukatora za rad s odraslima

6. Anita Zovko, Jasminka Zloković: Okrutnost i nasilje nad djecom globalni problem – cjeloživotnim obrazovanjem do prevencije

7. Anita Zovko, Branko Rafajac, Nena Rončević: Stavovi studenata preddiplomskog studija pedagogije Sveučilišta u Rijeci spram cjeloživotnog učenja

8. Anita Zovko, Marija Šaravanja, Marijeta Mašić: Samoprocjena studenata Sveučilišta u Mostaru o kompetencijama za cjeloživotno učenje

9. Anita Zovko, Jadranka Herceg, Daria Tot: Razvijena komunikacija na materinskom jeziku kao preduvjet kvalitete sustava cjeloživotnog učenja

10. Anita Zovko, Vilma Kotlar, Ana Gundić: Posebni program obrazovanja pomoraca: odgovor obrazovnog sustava na promjene u pomorskoj profesiji

11. Zovko, Antea Čilić, Maja Prnić: Kompetencije nastavnika za odgojno-obrazovni rad

12. Anita Zovko, Gilbert Hofmann, Tanja Persoglio: Upravljanje karijerom u fizioterapiji

UTJECAJ RADNOG STATUSA, RAZINE I VRSTE OBRAZOVANJA NA

STAVOVE O CJELOŽIVOTNOM OBRAZOVANJU

Sažetak: Obrazovanje i zapošljivost predstavljaju teme o kojima se raspravlja u svakom gospodarstvu u svim fazama njegova razvoja. One dotiču sve segmente stanovništa, bilo da se radi o mladim ljudima koji tek dolaze na tržište rada, ili o starijima koji otežano prate reorganizaciju poslovanja i razvoj tehnologije. Navedena kretanja polazište su ovog rada gdje su analizom varijance obrađeni stavovi odraslih osoba koji su se iz različitih, osobnih i/ili poslovnih razloga, odlučili na nastavak obrazovanja. Evidentirani su strukturni nesrazmjeri na tržištu rada, povezanost radnog statusa i stručne spreme, te izražene nedoumice ispitanika po pitanju isplativosti obrazovnih aktivnosti.

Ključne riječi: obrazovanje, zapošljivost, strukturni nesrazmjeri tržišta

Uvod u problem

Zbog ubrzanog procesa zastarijevanja znanja, kao i nepovoljne obrazovne strukture stanovništva Republike Hrvatske, obrazovni programi namijenjeni odrasloj populaciji postaju sve brojniji i raznovrsniji. Postavlja se pitanje kakvi su stavovi stanovništva prema njihovom provođenju i koliko su se pojedinci spremni uključiti. Odgovor se nalazi u kontinuiranom statističkom praćenju obrazovanja odraslih, ali i provedbama istraživanja o stavovima potencijalnih polaznika. Na odabranim uzorcima ispitanika utvrđuju se različite potrebe za cjeloživotnim učenjem.

U skladu s tim, provedena je anketa “Izobrazba odraslih kao ključni čimbenik zapošljivosti i profesionalnog razvoja“ među polaznicima programa izobrazbe odraslih. Pilot istraživanje obuhvatilo je 102 osobe, dok je u konačnom sudjelovalo 214 reprezentativnih ispitanika, što je uzorak koji obuhvaća 13,08% definirane populacije.

Sama anketa sastoji se od četiri dijela: osnovnih podataka, podataka o zaposlenosti, obrazovnih potreba, te motiva, očekivanja i stavova polaznika. Osnovni podaci predstavljaju neovisne varijable, a ostali dijelovi ovisne. Nakon uvodnih dijelova u kojima se nalaze pitanja o osnovnim osobnim karakteristikama i podacima o zaposlenosti anketa je obuhvatila stavove ispitanika s obzirom na okolnosti koje su ih dovele do razmišljanja o nastavku obrazovanja, njihova očekivanja i težnje, stavove o isplativosti obrazovanja, radu bez prijave, zaposlenju izvan prebivališta ili u inozemstvu. Drugi dio ankete odnosi se na njihove obrazovne potrebe, motive, očekivanja i stavove. Rezultati istraživanja obrađeni su kroz programsku potporu SPSS-a (Statistical Package for the Social Sciences), programa za statističku analizu podataka.

Uvod u instrumentarij istraživanja - analizu varijance

Analiza varijance podrazumijeva postupak kojim se utvrđuje postojanje razlike između više aritmetičkih sredina i provjerava je li varijabilitet među promatranim grupama veći od varijabiliteta unutar njih. Iz odnosa dvaju varijabiliteta može se zaključiti radi li se o grupama koje su među sobom značajno različite ili su njihove razlike slučajne. Drugim riječima, odstupanje svakog pojedinog rezultata od zajedničke aritmetičke sredine, odnosno njegov varijabilitet može se podijeliti na dvije komponente:

- odstupanje dobivenog rezultata od vlastite aritmetičke sredine, tj. od aritmetičke sredine grupe kojoj rezultat pripada (varijabilitet unutar grupe) i

- odstupanje aritmetičke sredine kojoj pripada dobiveni rezultat od zajedničke aritmetičke sredine (varijabilitet među grupama)

Kvadriranjem navedenih odstupanja dolazi se do sume kvadrata unutar grupe i sume kvadrata između grupa čiji zbroj čini “potpunu sumu kvadrata”. Mjere varijabiliteta, odnosno varijance čine odnosi između sumâ kvadrata odstupanja i pripadajućeg broja stupnjeva slobode. Ove veličine se u računu analize varijance obično nazivaju srednjim kvadratima (Mean Square).

Stupnjevi slobode za sumu kvadrata između grupa računaju se tako da se od broja grupa (k) oduzme jedan, a za sumu kvadrata unutar grupa da se od ukupnog broja mjerenja (N) oduzme broj grupa (k), tj.:

df (Between Groups) = k - 1

df (Within Groups) = N- k

Na taj način se dolazi do varijabiliteta među grupama i varijabiliteta unutar grupa čiji je odnos (F) potrebno usporediti s odgovarajućom vrijednošću Snedecorovih F tablica na razini signifikantnosti od 5%, na osnovu kojih se može ustanoviti koliko varijabilitet među grupama mora biti veći od varijabiliteta unutar grupa. Prilikom očitanja F vrijednosti iz tablice potrebno je naglasiti da se stupnjevi slobode brojnika nalaze na gornjem, a nazivnika na njezinom lijevim rubu.

Nakon završenog F testa, da bi se izbjegla “pogreška tipa I”, odnosno eventualni pogrešan zaključak o postojanju značajnih razlika među grupama, dobiveni rezultati potvrđeni su pomoću, tzv. “post hoc” testova, i to Fisherovog LSD testa (Least Significant Difference test) i, nešto strožijeg, Bonferroni testa. U tablicama su predočeni samo rezultati čija je razlika potvrđena i Least Significant Difference i Boneferroni testom.

Vrijednost F pokazatelja koja se nalazi u tablicama na razini signifikantnosti od 5%, za određeni broj stupnjeva u brojniku i nazivniku (prilog 5), trebao bi biti manji od izračunatog F pokazatelja, na osnovi čega se dolazi do zaključka o postojanju interakcija između promatranih veličina (sig. < 0,05).

Fisherov LSD test (Least Significant Difference test) i Bonferroni test na razini od 5% potvrđuju ili opovrgavaju statistički značajne razlike između aritmetičkih sredina odgovora različitih ispitanika. Pregled statistički značajnih rezultata dobivenih analizom varijance u slučaju kada neovisnu varijablu čini stupanj stručne spreme ispitanika, odnosno treće pitanje u provedenoj anketi, nalaze se u narednim tablicama.

Razlike između stavova i težnji određenih skupina ispitanika u odnosu na trenutne životne okolnosti dokazane su razlikama između aritmetičkih sredina, odnosno analizom varijance. U slučajevima kada je F - testom odbačena nul hipoteza prema kojoj uzorci ne pripadaju istoj populuaciji, pomoću post - hoc testova (Fisherovog LSD - Least Significant Difference i Bonferroni testa) je otkriveno koji se uzorci među sobom značajno razlikuju. Tablice prikazuju samo rezultate potvrđene i Least Significant Difference i Boneferroni testom, a kao neovisne varijable istakle su se stupanj i vrsta stručne spreme ispitanika, stručna sprema majke, trenutni radni status, odgovarajuće radno mjesto, trajanje nezaposlenosti i dužina radnog staža.

Empirijski rezultati istraživanja

Rezultati analize varijance kada je kao neovisna varijabla odabran stupanj stručne spreme, u većini slučajeva su pokazali usklađenost s rezultatima pilot istraživanja. Stupnjevi signifikantnosti od 5% kao i dobiveni F pokazatelji, koji su u svim slučajevima veći od tablične vrijednosti F raspodjele (2,60; prilog 5) za tri stupnja slobode u brojniku i 210 stupnjeva u nazivniku, dokazuju da navedeni uzorci ne pripadaju istoj populaciji, odnosno da među njima postoji statistički značajna razlika.

Tablica 1: ANOVA (stupanj stručne spreme - oblici organiziranog obrazovanja; razlog sudjelovanja u obrazovnim aktivnostima; samostalno usavršavanje; mogućnost napredovanja; suradnja obrazovnih institucija i poslodavaca; individualni pristup obrazovanju odraslih; usklađenost grupe prema vrsti i stupnju stručne spreme)

Oblici organiziranog obrazovanja odraslih

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

38,647

206,236

244,883

3

210

213

12,882

0,982

13,117

p<,001

Razlog sudjelovanja u obrazovnim aktivnostima

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

15,438

260,922

276,360

3

210

213

5,146

1,242

4,142

0,007

Samostalno usavršavanje

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

54,294

560,827

615,121

3

210

213

18,098

2,671

6,777

p<,001

Važnost mogućnosti napredovanja

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

15,823

353,355

369,178

3

210

213

5,274

1,683

3,135

0,026

Suradnja obrazovnih institucija i poslodavaca

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

40,252

308,608

348,860

3

210

213

13,417

1,470

9,130

p<,001

Individualni pristup

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

15,074

270,852

285,925

3

210

213

5,025

1,290

3,896

0,010

Usklađenost grupe prema vrsti stručne spreme

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

57,966

378,749

436,715

3

210

213

19,322

1,804

3,896

p<,001

Usklađenost grupe prema stupnju stručne spreme

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

35,045

346,586

381,631

3

210

213

11,682

1,650

7,078

p<,001

Izvor: SPSS 16,0 for Windows, rezultati ankete “Izobrazba odraslih kao ključni čimbenik zapošljivosti i profesionalnog razvoja” analiza varijance

U cilju izbjegavanja eventualnog pogrešanog zaključka o postojanju značajnih razlika među grupama, odnosno “pogreške tipa I”, dobiveni rezultati još su jednom potvrđeni putem “post hoc” testova.

Najznačajniju razliku prema LSD (Least Significant Difference) i Bonferroni testu, na razini signifikantnosti većoj od 0,01 među sobom pokazuju osobe visoke i ostalih stupnjeva stručnih sprema kada su u pitanju oblici organiziranog obrazovanja odraslih, razlozi sudjelovanja u obrazovnim aktivnostima i samostalno usavršavanje.

Osobe niže stručne spreme značajno se razlikuju u stavovima o važnosti mogućnosti napredovanja, kao i o potrebi suradnje obrazovnih institucija i poslodavaca. Njihovi odgovori razlikuju se i kada je riječ o organizaciji nastave, odnosno potrebi individualnog pristupa i usklađenosti obrazovne grupe prema vrsti i stupnju stručne spreme polaznika.

Analiza varijance pokazala je i značajne razlike među grupama ispitanika razvrstanih prema varijabli stručna spreme majke. Dobivene su vrijednosti F pokazatelja veće od tablične (2,37), a signifikantnost je u svakom pojedinom slučaju znatno veća od 0,05, što je vidljivo iz sljedeće tablice.

Tablica 2: ANOVA (stručna sprema majke - stupanj stručne spreme ispitanika; samostalno usavršavanje, važnost osobnog zadovoljstva; važnost mogućnosti daljnjeg usavršavanja)

Stupanj stručne spreme ispitanika

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

8,979

142

151,313

4

209

214

2,245

0,681

3,296

0,012

Samostalno usavršavanje

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

39,420

575,701

615,121

4

209

214

9,855

2,755

3,578

0,008

Važnost osobnog zadovoljstva

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

23,078

340,758

363,836

4

209

214

5,770

1,630

3,539

0,008

Važnost mogućnosti daljnjeg usavršavanja

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

26,859

409,235

436,093

4

209

214

6,715

1,958

3,429

0,010

Izvor: SPSS 16,0 for Windows, rezultati ankete “Izobrazba odraslih kao ključni čimbenik zapošljivosti i profesionalnog razvoja” analiza varijance

Za sve navedene varijable post - hoc testovi rezultirali su najznačajnijom razlikom grupe ispitanika niže stručne spreme majke u odnosu na ostale, iz čega se izvodi zaključak da stručna sprema majke značajno utječe na stavove prema obrazovanju i usavršavanju. Analiza varijance u slučaju stručne spreme oca kao neovisne varijable, nije pokazala statistički značajne rezultate. Kada se promatra vrsta stečene stručne spreme kao neovisna varijabla, iz prikazanih F pokazatelja koji su u svim navedenim slučajevima veći od tablične vrijednosti 2,21 (prilog 5), može se zaključiti da se radi o grupama ispitanika čiji su odgovori značajno različiti.

Tablica 3: ANOVA (vrsta stručne spreme - odgovarajuće radno mjesto; stav o potrebi prilagodbe programa potrebama polaznika)

Odgovarajuće radno mjesto

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

12,618

132,153

144,771

5

208

213

2,524

0,635

3,972

0,002

Stav o potrebi prilagodbe programa potrebama polaznika

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

15,157

197,296

212,453

5

208

213

3,031

0,949

3,196

0,008

Izvor: SPSS 16,0 for Windows, rezultati ankete “Izobrazba odraslih kao ključni čimbenik zapošljivosti i profesionalnog razvoja” analiza varijance

Statistički značajni rezultati LSD i Bonferroni testa pokazali su značajne razlike između ispitanika strukovnih i teničkih zanimanja. Time su potvrđeni zaključci pilot istraživanja, kao i hi-kvadrat testa potpune ankete o strukturnom nesrazmjeru tržišta rada koji je uzrok različitim stavovima o prilagodbi obrazovnih programa individualnim potrebama polaznika.

Strukturni poremećaji potvrđeni su i izuzetno visokim stupnjem signifikantnosti koji pokazuju rezultati analize varijance u slučaju trenutnog radnog statusa kao neovisne varijabe.

Tablica 4: ANOVA (trenutni radni status - važnost mogućnosti daljnjeg usavršavanja; dobna skupina; stupanj stručne spreme)

Dobna skupina

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

28,114

171,330

199,444

2

211

213

14,057

0,812

17,312

p<,001

Stupanj stručne spreme

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

5,800

145,513

151,313

2

211

213

2,900

0,690

4,205

0,016

Izvor: SPSS 16,0 for Windows, rezultati ankete “Izobrazba odraslih kao ključni čimbenik zapošljivosti i profesionalnog razvoja” analiza varijance

Vrijednost F pokazatelja je za sve navedene varijable veći od tabličnog koji iznosi 3,00 (prilog 5). Postoje značajne razlike između trenutnih radnih statusa, odnosno trenutne zaposlenosti ispitanika različite dobi i stupnja stručne spreme. Rezultati post-hoc testova analize varijance i hi - kvadrata ukazuju na najveći problem zapošljivosti mladih i osoba starije životne dobi, te osoba niže i srednje stručne spreme.

U skladu s rezultatima pilot istraživanja, potvrdila se i značajna razlika među odgovorima ispitanika u odnosu na njihova trenutna zaposlenja u pitanjima koja se odnose na individualne razloge sudjelovanja u obrazovnim aktivnostima i stavove o budućoj isplativosti investiranja.

Tablica 5: ANOVA (odgovarajuće radno mjesto - razlog sudjelovanja u obrazovnim aktivnostima; stav o isplativosti ulaganja u obrazovanje)

Razlog sudjelovanja u obrazovnim aktivnostima

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

18,719

257,640

276,360

3

210

213

6,240

1,227

5,086

0,002

Stav o isplativosti ulaganja u obrazovanje

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

9,364

100,734

110,098

3

210

213

3,121

0,480

6,507

p<,001

Izvor: SPSS 16,0 for Windows, rezultati ankete “Izobrazba odraslih kao ključni čimbenik zapošljivosti i profesionalnog razvoja” analiza varijance

Osobe zaposlene na radnim mjestima koji ne odgovaraju njihovoj stručnoj spremi ili zanimanju imaju različite razloge sudjelovanja u obrazovnim aktivnostima i stavove o isplativosti obrazovne investicije u odnosu na ostale ispitanike. Isti zaključci doneseni su i nakon hi-kvadrat testa. Utjecaj dugotrajne nezaposlenosti na promjenu stavova ispitanika vidljiv je iz sljedeće analize.

Tablica 6: ANOVA (vrijeme nezaposlenosti - važnost mogućnosti obrazovanja i napredovanja)

Važnost mogućnosti obrazovanja

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

21,006

328,494

349,500

2

211

213

10,503

1,557

6,746

0,001

Važnost mogućnosti napredovanja

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

13,159

356,019

369,178

2

211

213

6,579

1,687

3,899

0,022

Izvor: SPSS 16,0 for Windows, rezultati ankete “Izobrazba odraslih kao ključni čimbenik zapošljivosti i profesionalnog razvoja” analiza varijance

F pokazatelji 6,746 i 3,899 veći su od tablične vrijednosti iz priloga 5 koja iznosi 3,00, a razina signifikantnosti je veća od 0,05. U skladu s dodatnim rezultatima LSD i Bonferroni testa, dolazi se do zaključka da dugotrajno nezaposleni, odnosno osobe koje ne participiraju na tržištu rada duže od jedne godine imaju značajno različite stavove po pitanjima mogućnosti napredovanja i obrazovanja, od osoba koje su kratkotrajno nezaposlene.

Ranije stečena znanja vremenom nekorištenja zastarijevaju pa u ekonomskom smislu predstavljaju “mrtvi kapital” koji može biti značajan uzrok gubitka obrazovne motivacije. S druge strane, i participacija na tržištu rada vremenom dovodi do promjene stavova prema cjeloživotnom obrazovanju, što je u prethodnom poglavlju dokazano hi-kvadrat testom, a u narednoj tablici potvrđeno analizom varijance.

Tablica 7: ANOVA (radni staž - važnost mogućnosti učenja; stav o isplativosti ulaganja u obrazovanje)

Važnost mogućnosti učenja

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

22,047

327,453

349,500

3

210

213

7,349

1,559

4,713

0,003

Stav o isplativosti ulaganja u obrazovanje

Sum of Squares

df

Mean Square

F

Sig.

Between Groups

Within Groups

Total

6,713

103,385

110,098

3

210

213

2,238

0,492

4,545

0,004

Izvor: SPSS 16,0 for Windows, rezultati ankete “Izobrazba odraslih kao ključni čimbenik zapošljivosti i profesionalnog razvoja” analiza varijance

Rezultati analize odgovora osoba različitog radnog staža navode na zaključak da se i tijekom vremana provedenog na radu individualni stavovi vezani uz mugućnost i isplativost obrazovanja mijenjaju. Pored visokih F pokazatelja (4,713>2,60 i 4,545>2,60) i visoke signifikantnosti, razliku u stavovima osoba različitog trajanja radnog staža potvrđuju i rezultati post-hoc testova.

Zaključna razmatranja

Navedeni rezultati upućuju na zaključak da su obrazovanje i rad dva osnovna područja koja direktno utječu na stavove i kvalitetu života pojedinca, a odražava se i na društvo u cjelini. Navedena tvrdnja posebno dolazi do izražaja činjenicom da je na suvremenom stupnju gospodarskog, socijalnog i znanstveno - tehnološkog razvoja obrazovanje postalo glavnim resursom ljudskog kapitala, odnosno ljudskog znanja koje pokreče cjelokupni socijalni i gospodarski razvoj.

Istaknuta povezanost radnog statusa s jedne i stupnja i vrste stručne spreme s druge strane odraz je strukturnog nesrazmjera na tržištu rada, čija je posljedica višak kadrova srednje strukovne i ekonomske spreme. Ipak, problem zapošljivosti je najizraženiji kod osoba bez stručne spreme. Primijećena je i značajna korelacija između stupnja stručne spreme majke i stavova ispitanika, pri čemu najveći utjecaj na odluku i izbor obrazovne aktivnosti imaju majke visoke stručne spreme.

Trenutni radni status je varijabla koja je pokazala najveći broj statistički značajnih vjerojatnosti povezanosti s ostalim dijelovima ankete, posebno kada se radi o razlogu i obliku obrazovanja. Veliki udio ispitanika se osjeća primoran nastaviti obrazovanje zbog zadržavanja radnog mjesta i povećanja osobne zapošljivosti, a mogućnost napredovanja je najvažnija osobama koje trenutno rade na neodgovarajućim poslovima zbog čega su kao razlog nastavka obrazovanja naveli primoranost. Tijekom godina opada broj osoba koje rade na neodgovarajućim poslovima, važnost mogućnosti učenja postaje sve manja, a stav o važnosti kvalifikacije na radnim mjestima sve pozitivniji.

U isplativost obrazovnih aktivnosti najviše sumnjaju osobe zaposlene na radnim mjestima koje ne odgovaraju vrsti njihove stručne spreme i koje najmanje vjeruju u važnost stjecanja iskoristivih znanja i vještina putem obrazovanja. U skladu s tim, ispitanicima koji rade na neodgovarajućim poslovima važnost pospješivanja integracije rada i učenja gotovo je najvažnija varijabla. Stav o neisplativosti obrazovanja, karakterističan za ispitanike nižeg obrazovnog stupnja, produženjem vremena nezaposlenosti postaje sve čvršći. Generalno, dugotrajna zaposlanost i kratkotrajna nezaposlenost imaju pozitivan utjecaj na stavove o cjeloživotnom obrazovanju.

LITERATURA:

Action Plan on Adult Learning, It is Always a Good Time to Learn, Communication from the commission to the council, the European parliament, the European economic and social committee and the Committee of the regions, 2007.

Ambrožić, F. - Leskošek, B.: Uvod v SPSSS, Univerza v Ljubljani, Ljubljana, 1999.

Bruner, J.: Kultura obrazovanja, EDUCA, Zagreb, 2000.

Eggen, P. - Kauchak, D.: Educational Psychology, Classroom Connections, Macmillan College Publishing Company, New York, 1994.

Mužić, V.: Uvod u metodologiju istraživanja odgojai i obrazovanja, Educa, Zagreb, 2004.

Jašić, Z.: Obrazovanje za profesiju na pragu 21. stoljeća, Računovodstvo, revizija i financije, godina IX, broj 4, Zagreb, 1999., str. 89 - 92.

Knoll, J.: Lifelong Learning - a New Term for an Old Idea?, Odgojne znanosti, Vol. 11, No.1 (17), Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, lipanj 2009., str. 103-118.

Priopćenja prema programu publiciranja za 2009. godinu, Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, godina: XI.VI., broj: 8.1.3., Zagreb, 22. travnja 2009.

Summary:

Education and employment are the discussion topics that generate many heated debate in every country's economy in all its stages of development. They concern all spheres of life and all citizens, be it about the young people who only make their first ventures into the market, orbe it about the elderly who hardy follow the new ways of doing business and tehnological developments. The mentioned movements will make the starting point in this Paper where, by variation analysis, many differentiated are processed of older people who decided, for personal or professional reasons, to continue their education. The registered ones are structurally disproportionate on the market, the relatedness of employment status with the degree status, with their doubts concerning the costs of such ambitions of pursuing the educational activities.

Key words:

education, employment, structurally disproportionate on the market

UTJECAJ MIGRACIJA NA OBRAZOVANJE ODRASLIH U REPUBLICI

HRVATSKOJ U KONTEKSTU CJELOŽIVOTNOG UČENJA

Sažetak: Rad se bavi utjecajima migracija i obrazovanja odraslih u Republici Hrvatskoj u kontekstu cjeloživotnog učenja. Predstavljaju se najčešće vrste migracija u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskoga rata. U radu je poseban naglasak stavljen na promjene u programima, organizacijskim oblicima, didaktičko-metodičkim načinima i odlukama u obrazovanju novoformiranih skupina (izbjeglica i iseljenih osoba). U ovom radu obrazovanje odraslih je prikazano kao važan faktor za razvoj kulture mira, što je od velike važnosti za integraciju ratnih migranata. Na kraju rada daju se primjeri dobre prakse iz rada sa prognanicima i izbjeglicama koji promiću kulturu mira kao središnji pojam obrazovanja u posljednjem desetljeću 20. stoljeća.

Ključne riječi: ratne migracije, prognanici, izbjeglice, obrazovanje odraslih, kultura mira.

Uvod

Migracije stanovništva nisu posebnost niti samo ovih prostora niti samo ovog vremena. Oduvijek je veliki broj migranata napuštao svoje zemlje porijekla ili etničkog izvorišta migrirajući u druge zemlje u potrazi za boljim mogućnostima ili tražeći zaštitu od progona i nasilja.

Internacionalne migracije su kompleksan problem i značajan čimbenik sigurnosti svake države kako gospodarske tako i političke. Većina zemalja danas su dio globalnog migracijskog sustava gdje migracijska politika jedne zemlje ima utjecaja na drugu zemlju pa upravljanje tim problemom zahtijeva čvrstu suradnju između različitih država. Internacionalne migracije postale su globalni fenomen koji uključuje široko područje zemalja porijekla, zemalja tranzita i ciljanih ili odredišnih zemalja, ali i različitih grupa migranata.

Tipologizacija migracija može se izvršiti na temelju različitih kriterija kao što su kriterij dobrovoljnosti, udaljenosti, trajanja, organiziranosti, motivacije migranata, uzročnosti i raznih drugih kriterija. S obzirom na kriterij dobrovoljnosti migracije možemo podijeliti na dva osnovna tipa:

1. Dobrovoljne migracije – uključuju migracije čija je svrha zaposlenje, školovanje, spajanje obitelji ili drugi osobni razlozi.

2. Prisilne migracije – uključuju migracije koje su posljedica progona, konflikata, rata, prirodnih katastrofa, ekoloških onečišćenja ili drugih situacija koje dovode u opasnost živote, ljudske slobode ili preživljavanje.

Dimenzija “prisile” u migracijama govori poglavito o “iznenadnosti, naglosti”, i to na način suprotan “neovisnim” migracijama. Moment “prisile”, naime, govori o nedostatku, nepostojanju vremena za odlučivanje o tome “hoće li se” i “kada” poduzeti akcija migriranja; da se, naime, sam pomak “gradi polagano, kroz određeno vrijeme” (Mežnarić, 2003. prema Freeman, 1995.). U pravilu se radi o masovnom migracijskom fenomenu.

Prisilna migracija je uvijek proces razmještanja populacija većih razmjera, često blizak katastrofi, kojemu je uzrok dvojak: ljudski ili prirodni agens, a katkad i oboje. Upravo zbog mogućeg spoja između tih dvaju uzroka, a potom i moguće konceptualne zabune, potrebno je razlikovati dva momenta u opisivanju prisilnih migracija:

· moment “etničkog čišćenja” i

· moment prisilnih migracija kao šireg pojma (Mežnarić, 2003.).

Prisilne migracije pojam su nadređen etničkom čišćenju. Etničko čišćenje uvijek uključuje prisilnost migriranja, dok svako prisilno migriranje nije etničko čišćenje. Prisilne migracije mogu biti uzrokovane i katastrofalnim ekološkim događajima (poplave, glad, suše, vulkanske aktivnosti)., dakle prirodom kao agensom, ili ljudskim agensom koji utječe na prirodu (otrovi izazvani industrijskom djelatnosti, terorizam).

Koncept “etničkog čišćenja” formuliran je kao strategija koja obuhvaća “humano raseljavanje” populacija na područjima koja se dijele ili će se dijeliti uslijed raspada federalne države. Koncept “humanog preseljavanja” propao je kao djelatna strategija donositelja odluka i zadobio nove okvire “bijega” stanovništva svih narodnosti te odlučivanja političkih i militarnih aktera o “etničkoj čistoći” pojedinačnih područja.

“Čišćenje” populacija je, dakle, uvijek “namjeravana, planska aktivnost s ciljem da se s određenog područja povuče populacija neželjenih osobina i karakteristika, kao što su narodnost, vjera, rasa, klasa ili spolna preferencija. Da bi se neka aktivnost mogla okvalificirati kao ‘čišćenje’ neophodan je uvjet da se ona zasniva na barem jednoj od nabrojenih karakteristika” (Mežnarić, 2003. prema Bell-Fialkoff, 1996.).

Prema tome, “prisilna” je migracija oblik masovnog pomicanja populacija zbog njihove narodnosti, rase, spolnih preferencija ili klase, bez mogućnosti da oni odlučuju o trenutku, smjeru ili načinu migriranja.

Također, s obzirom na kriterij udaljenosti migracije isto možemo podijeliti na dva osnovna tipa:

1. Unutarnje migracije – uključuju migracije unutar granica određene države (“selo - grad”, “grad - selo”…).

2. Vanjske migracije – uključuju migracije izvan granica određene države.

Spomenuli smo samo ove dvije tipologizacije migracija, s obzirom na kriterij dobrovoljnosti i udaljenosti, jer su ovi tipovi mirgacija posebno važni za migracijske procese na području Republike Hrvatske u ratnom i poslijeratnom razdoblju.

Hrvatske migracije u razdoblju od 1991. do danas

Politička su zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije uvelike definirala suvremene migracije u Hrvatskoj. Dosad prevladavajući oblici hrvatskih migracija (radne emigracije u Europu i prekomorsko iseljavanje) obujmom su, a i posljedicama, u posljednjih petnaest godina postale drugorazrednog značenja.

Raspadom bivše Jugoslavije mijenja se tipologizacija migracija na tim prostorima, pa nekadašnje unutarnje migracije (koje su se događale između tadašnjih republika) dobivaju karakter vanjskih, tj. međunarodnih migracija za koje vrijede drugi principi i zakonodavne odredbe, a etnička pripadnost migranata prepoznatljiva je i značajnija odrednica migracijskih pravaca. U tijeku posljednjih petnaestak godina u Hrvatskoj je došlo do ekstremnog vanjskog i unutarnjeg seljenja stanovništva uzrokovanog oružanim sukobima i neprijateljstvima na teritoriju bivše Jugoslavije.

U ratnim uvjetima, koji su u različitim oblicima počeli već od kolovoza 1990. godine i trajali do 15. siječnja 1998. godine na prostoru Republike Hrvatske počinju prevladavati prisilne, ratne migracije, pojavnih oblika “prognaništva” i “izbjeglištva”. Istodobno, suvremeni je populacijski razvoj Republike Hrvatske određen brojnim (prisilnim) migracijskim kretanjima, izazvanim ratom u susjednoj Bosni i Hercegovini te iseljavanjima iz SR Jugoslavije (Vojvodina, Kosovo). Hrvatska je tijekom prošlog desetljeća bila odredištem ili usputnom (tranzitnom) postajom stotina tisuća stanovnika iz tih dviju zemalja, posebice BiH.

Općenito se može kazati da se na prostoru bivše Jugoslavije, osobito u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, zbila najveća i najtragičnija prognaničko-izbjeglička kriza u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Najveći su teret smještaja i zbrinjavanja ratnih prognanika i izbjeglih stradalnika podnijele same Hrvatska i Bosna i Hercegovina, kao države izravno pogođene ratom, ali i druge, ponajprije europske zemlje koje su primale značajan broj izbjeglica, ponajviše: Njemačka, Mađarska, Austrija, Slovenija, pa i SR Jugoslavija.

Globalno gledajući, pravci kretanja prognanika i izbjeglica slijede pravce migracijskih kretanja unutar bivše Jugoslavije koji su etnički usmjereni prema nacionalnim republikama, a sada samostalnim državama, što prikazuje i sljedeća slika.

Slika 1. Pravci kretanja prognanika i izbjeglica (Domini, 1999.).

Raščlamba kretanja ratnih migranata upućuje na to da su glavni tokovi zbjega bili usmjereni i prema zapadnim dijelovima Hrvatske, kao i prema njezinim većim gradskim središtima (Zagreb, Rijeka, Split i djelomice Osijek).

Osnovno je utvrditi 4 najvažnija i najbrojnija migracijska kontingenta: prognanici, izbjeglice, hrvatske izbjeglice u inozemstvu i izbjeglice iz Hrvatske u BiH i Jugoslaviji. Riječ je o populacijama čija izražena brojnost nesumnjivo ukazuje na njihovu dominantnu ulogu u oblikovanju suvremene populacijsko-naseljeničke slike Republike Hrvatske.

Prognanici su osobe (hrvatski državljani) protjerane iz ratom zahvaćenih područja Hrvatske (županije progonstva) i koje su privremeni smještaj našle na slobodnim hrvatskim prostorima (županije smještaja). Izbjeglice su one osobe koje su bile protjerane iz svojih domova, a privremeni su smještaj našle izvan granica svoje zemlje. Prognanici su sudjelovali u procesu unutarnjih migracija, dok su izbjeglice sudjelovale u procesima vanjskih migracija.

Rat u Bosni i Hercegovini doveo je, između ostaloga, do brojnog izbjegličkog vala koji je u značajnoj mjeri zahvatio i Republiku Hrvatsku. Uz izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, Hrvatska je tijekom prošlog desetljeća zbrinjavala i izbjeglice iz SR Jugoslavije, osobito iz Vojvodine i Kosova. Sljedeća tablica prikazuje broj osoba koji su sudjelovali u prognaničko-izbjegličkom kontingentu u Hrvatskoj (uključujući hrvatske izbjeglice u inozemstvu te izbjeglice iz Hrvatske u BiH i SRJ) od 1992. do 1998. godine (Živić, 1999.).

Godina

1992.

1993.

1994.

1995.

1996.

1997.

1998.

Broj prognanika i izbjeglica

764.206

722.160

693.394

591.123

688.169

487.540

409.156

Povratni tokovi ratnih stradalnika počinju vrlo rano. Prve skupine bilježe se početkom 1992., kada se veliki broj prognanika vraća u slobodna mjesta u Hrvatskoj što su do sklapanja primirja bila izložena intenzivnim ratnim djelovanjima. U razdoblju 1992.-1995. povratak ratnih migranata vlastitim domovima sporadičan je i nije konceptualiziran i operacionaliziran kao državna strategija. U proljeće 1994. manje skupine izbjeglica iz Bosne i Hercegovine počinju se vraćati na slobodna područja u BiH, a nekako u to vrijeme počinje i organizirana obnova naselja i infrastrukture u Hrvatskoj uništenih za vrijeme rata, što je temeljni preduvjet za intenziviranje povratnih tokova u Hrvatskoj.

Prognaničko-izbjeglička kriza mijenja svoj tok naročito nakon oslobođenja većine dotad okupiranih teritorija. Organizirani povratak uslijedio je nakon vojno-redarstvenih operacija “Bljesak” (svibanj 1995.) i “Oluja” (kolovoz 1995.), a hrvatske vlasti na različitim razinama (državna, županijska, općinska, gradska) kreiraju strategiju povratka i operativno provode povratak prognanika i izbjeglica. Nakon četverogodišnjeg progonstva mnogi se vraćaju (ili naseljavaju) na oslobođena područja. Lančano – unatoč poziva na ostanak i predaju uz zagarantiranu amnestiju – zbiva se masovni odlazak srpskog pučanstva koje napušta Hrvatsku zajedno s poraženom okupacijskom vojskom. Istodobno, poboljšanje situacije u Federaciji Bosne i Hercegovine (BiH) i potpisivanje Daytonskog sporazuma smanjuje pritisak izbjeglica iz BiH u Hrvatskoj i ubrzava njihov djelomičan povratak u Federaciju Bosne i Hercegovine.

Prognaništvo je uglavnom završen proces jer su se ratni stradalnici nakon prestanka rata vratili iz mirnodopskih predjela Hrvatske u ranije ratom zahvaćena područja. Nasuprot tome, izbjeglištvo, pretežno srpske populacije, velikim dijelom još traje, a povratak te skupine u domovinu je usporen. Od prvih ratnih dana 1991. prognanička i izbjeglička populacija bila je podložna transformaciji. Dio prognanog stanovništva iz pojedinih hrvatskih županija mijenjao je tijekom vremena stalno mjesto boravka, tako da se stalno nastanio u županiji gdje je smješten kao prognanik. Isto tako, dio izbjegličke populacije transformirao se u useljeničku populaciju.

Poslijeratnu situaciju na bivšim okupiranim teritorijima Hrvatske karakteriziraju posvemašnja razorenost. Potpuno ili djelomično su uništeni infrastrukturni objekti, zgrade, crkve, škole, ali što je još i teže, uništen je socijalni sustav (institucije, norme, vrijednosti) koje čine najbitnija obilježja nekog prostora, a time i pretpostavku egzistiranja lokalnih zajednica. Ratni migranti koji naseljavaju taj prostor doživjeli su težak socioekonomski i statusni pad; od situiranih i ponosnih ljudi gotovo “preko noći” su svrstani u kategoriju siromašnih i ovisnih ljudi, koji čekaju u redu za paket humanitarne pomoći. Pored tako ponižavajuće situacije, na bivšim okupiranim područjima gotovo i nema gospodarskih aktivnosti, što generira golemu nezaposlenost. Institucije se u takvoj situaciji pojavljuju kao važan oslonac (osobito psihološki) za postradalo stanovništvo.

U poslijeratnoj stvarnosti ratnih migranata (povratnika i useljenika) institucije imaju, pored praktične uloge (pomoć, servisiranje potreba) i važnu simboličku funkciju: one predstavljaju štiti protiv straha (Babić, 2001. prema Berger, 1992.), i neizvjesnosti koja je u dugom razdoblju pratila tu populaciju. Institucije su svojevrsni orijentiri koji pokazuju put prema razvijenom civilnom društvu i daju sigurnost tim ljudima.

Institucije, udruge i organizacije u funkciji su artikulacije i organizacije interesa pojedinaca i skupina. Pluralistička scena u Hrvatskoj nakon 1990. omogućila je organiziranje i prezentiranje različitih interesa i njihovu artikulaciju kroz različite tipove institucija. Različite ustanove, udruge i organizacije djeluju na prostoru Republike Hrvatske kao što su: Caritas, Crveni križ, općina, Hrvatski helsinški odbor, Srpski demokratski forum, Župni ured, Hrvatski Feniks i Udruga hrvatskih invalida Domovinskog rata. Većina institucija u funkciji je pomoći za sve skupine ratnih migranata, no ipak su neke od njih svojim specijaliziranim statusom u posebnom odnosu prema jednoj ili dvjema skupinama.

Slobodno se može reći da postoji široka mreža institucija koje u okviru svoje djelatnosti pokrivaju područje migracija (segmentno ili globalno), no međusobna koordinacija i suradnja daje mnogo bolje rezultate. Slična je situacija i sa znanstvenim institucijama kod kojih jedino Institut za migracije i narodnosti ima migracije u svom nazivu i jedina je specijalizirana institucija te vrste u Hrvatskoj. Drugi instituti i stručne ustanove bave se također segmentno migracijskim tokovima ili pojedinim skupinama migranata, a postoje i institucije koje raspolažu vrijednim podacima o tekućim ili trajnim migracijama (npr. Državni zavod za statistiku, Ured za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske).

Obrazovanje odraslih kao bitan čimbenik razvoja kulture

Ljudi ne samo da su patili tijekom rata, nego su i dugo, dugo poslije rata izloženi snažnim patnjama zbog posljedica, kako primarne traumatizacije (tjelesni i duhovni invalidi), tako i sekundarne traumatizacije (psihosomatski poremećaji zbog pretrpljenih patnji, strahova, gubitaka voljenih osoba i imovine, negativnih emocija, nezaposlenosti, promijenjenog socijalnog statusa, problema uključivanja u mirnodopski život i sl.).

Nakon završetka ratnih sukoba u Hrvatskoj i BiH, pitanje povratka ratnih migranata postaje važno civilizacijsko pitanje za Hrvatsku državu, a posebno za veliku hrvatsko prognaničko-izbjegličku populaciju. Povratak ima niz aspekata: politički, institucionalni, sigurnosni, egzistencijalni, ekonomski, gospodarski, socijalni, kulturni i psihološki.

Život ratnih migranata u poslijeratnom razdoblju uglavnom nije u suglasju s normama i vrijednostima uobičajenim za civilno društvo. Posebno važna razlika primjetna je u drugačijoj poziciji rada i stvaralaštva različitih skupina povratnika i useljenika (izbjeglice useljenici iz Bosne i nešto manje iz Vojvodine, povratnici Hrvati i povratnici Srbi) u odnosu na prijeratno razdoblje. Rad i stvaralačke aktivnosti kao izvor prihoda i zadovoljstva nadomješteni su svakodnevnim ili vrlo učestalim odlascima u različite centre humanitarne pomoći.

Egzistencijalno-ekonomski aspekt problema popraćen je psihološkom traumom pojedinca i skupina, kao statusnim padom u socijalnom ambijentu njihove nove destinacije. Uz postojeće drastične egzistencijalne promjene (na lošije) uslijedila je i stigmatizacija od strane domicilnog stanovništva sadržana u stereotipu o izbjeglicama/prognanicima kao neradnicima i nezainteresiranima za rad. Gospodarska kriza, oskudni resursi, nedostatak posla, problemi s humanitarnom pomoći i neriješena imovinsko-pravna pitanja mogući su referentni okviri eventualne manipulacije pa i konfliktnih situacija u poslijeratnom razdoblju.

Stvarnost mnogima nosi razočarenje. Veliki broj ratnih migranata je bez stalnog zaposlenja, gube svoj identitet, imaju problema s preživljavanjem. Neostvarene životne želje neminovno stvaraju razočarenje i frustraciju, čiji je rezultat verbalna ili, još opasnija, fizička agresija čiji smo česti svjedoci. Da bi se u svakodnevnom životu dobro osjećao i ponašao, čovjek mora zadovoljiti neke potrebe. Osim osnovnih fizioloških potreba za prihvatljivo ponašanje čovjeku je bitno i zadovoljavanje psiholoških potreba. Biti netko – značiti nešto, svakako je trajna ljudska potreba.

Za neposredno poslijeratno razdoblje upravo psihološki aspekt povratka, s dvojbom o mogućem suživotu Hrvata i Srba nakon ratnih sukoba, izdvaja se kao najvažniji i ujedno najsloženiji. U ozračju još otvorenih ratnih rana, ubijenih, ranjenih, nestalih, te porušenih objekata, najčešće od strane susjeda i bivših prijatelja, nameće se pitanje je li moguć ponovni suživot tih osoba? Pitanje povratka upućuje na problem uspostave zajednice. Povratak bi trebao sadržavati rekonstrukciju lokalnih zajednica (uglavnom ruralnih, s nekim iznimkama), čija je homogenost narušena ratom, a upitno je može li se to ostvariti, uz traumatična iskustva povratnika?

No ipak, najteže posljedice ratnih sukoba predstavljaju razorene primarne socijalne mreže (susjedstvo, prijateljstvo, kumstvo, bračne veze), koje su temelj lokalnih zajednica na tim prostorima (Babić, 2004.). Stvaranja novih mreža u polju primarne socijalne interakcije u poslijeratnom razdoblju je prioritetan, ali zbog ratnih razloga otežan, mukotrpan i spor proces.

Pretpostavke revitalizacije lokalnih zajednica uključuju više nužnih činilaca, koje bismo mogli grupirati u dvije velike skupine, materijalne i psihološke (Babić, 2004.). Teško je očekivati da će do obnove suživota Hrvata i Srba doći u kratkom razdoblju, a pogotovo u izrazito senzibiliziranim oblicima socijalne interakcije (prijateljstvo, kumstvo, brak), pa će praktična razina odnosa između njezinih stanovnika imati odlučujuću važnost u rekonstrukciji lokalnih zajednica. Organizacija i uređenje lokalnih zajednica pretpostavke su za bolji život povratnika i izbjeglica. Pritom važnu ulogu imaju institucionalni obrasci strukturiranja društvene scene.

Oživljavanje lokalnih zajednica počelo je na praktičnoj razini, uz pomoć temeljnih materijalnih činioca, kao što su pomoć u radu, trgovina, posudba alata, obnova porušene infrastrukture i sl. Sociopsihološki činioci uključuju sjećanja na prijeratne pozitivne primjere suživota i tolerantnog ozračje. Kombinacijom materijalnih i sociopsiholoških činilaca u rekonstrukciji lokalnih zajednica moguće je očekivati i raditi na uspostavi povjerenja između različitih skupina ratnih migranata, s posebnim naglaskom na regeneraciju mreža primarnih socijalnih odnosa.

Hrvatska je multikulturalna (ali ne i multikulturalistička) zemlja, jer oko desetine stanovništva pripada različitim etničkim grupama, od kojih su neke stvarno konstituirane kao zajednice (manjine) sa svojim kolektivnim identitetima i zajedničkim težnjama na njihovom održavanju.

Obrazovanje odraslih predstavlja značajan potencijal za suradnju između susjednih etničkih skupina i nacija. To nije samo građansko obrazovanje, već proces koji nudi potencijale ublažavanja napetosti i povećanja svjesnosti da osnovni problemi djeluju jednako na ljude različitog etničkog podrijetla i mogu se zajednički savladati.

Obrazovanje odraslih je potrebno radi pružanja mogućnosti učenja koje bi ljudima pomogle u popravljanju konkretnih životnih stanja i zadovoljenja potreba. U većini slučajeva to su mjere koje povećavaju šanse za zapošljavanje ili osiguravanje ekonomske egzistencije. Za područja pogođena ratnim aktivnostima, kao što je bila Hrvatska, mjere s planiranjem obitelji, higijenom, zdravstvenim prosvjećivanjem, odgojem i obrazovanjem za kulturu mira, imaju posebnu vrijednost u poboljšanju stanja i situacije u kojoj se ljudi nalaze. U ovom kontekstu, mjesto i uloga ustanova za obrazovanje odraslih su posebno osjetljivi.

Kultura mira traži aktivno sudjelovanje pojedinca u izgradnji demokratskog i stabilnog svijeta te građansko društvo drži odgovornim za mir (Spajić-Vrkaš, 1999.). Tako se učenje za mir sve više usmjerava na razvoj vještina djelovanja, odnosno primjenu stečenih znanja o miru u stvarnim situacijama. Kultura mira, jedan od središnjih pojmova odgoja i obrazovanja devedesetih godina prošlog stoljeća, predstavlja nov svjetonazor, nov sustav vrijednosti, stavova i ponašanja koji se s jedne strane, ogledaju u poštivanju ljudskih prava, ljudskog dostojanstva, života, slobode, otvorenog građanskog društva, kulturnog pluralizma, snošljivosti i s druge strane u otporu nasilju i nenasilnom rješavanju konflikata.

Ovakve pristupe odgoju i obrazovanju, koji su sadržajno i metodički vrlo isprepleteni, moguće je podijeliti prema dominantnom usmjerenju na nekoliko programskih modela.

Slika 2. Pristupi odgoju i obrazovanju za kulturu mira

Odgoj i obrazovanje za ljudska prava izraz je za niz pedagoških i didaktičko-metodičkih uputa koji su usmjereni na upoznavanje standarda općih ljudskih prava i mehanizama njihove zaštite. Ako razumijevanje međunarodnih standarda shvatimo istovremeno i kao cilj i kao sredstvo osposobljavanja za aktivno sudjelovanje u promicanju i zaštiti ljudskih prava i sloboda kao pretpostavke pravednog mira i demokratskog razvoja ljudske zajednice, odgoj i obrazovanje za ljudska prava obično se smatra najobuhvatnijim modelom u ovom području.

Odgojno-obrazovni programi koji se provode u cilju upoznavanja s načelima mira, uzrocima sukoba i ratova, te razvijanja vještina pregovaranja, dijaloga, potrebnih za pronalaženje nenasilnih rješenja u uvjetima napetosti i sukoba, najčešće se spominju pod nazivom “odgoj i obrazovanje za mir”, “mirotvorni odgoj” ili “odgoj i obrazovanje za nenasilno rješavanje sukoba” (Čudina i Težak, 1995.).

Građanski odgoj i obrazovanje jedan je od najčešćih modela. Njegov se cilj općenito može odrediti kao priprema aktivnog i odgovornog građanina u skladu s temeljnim načelima liberalne demokracije i otvorenog građanskog društva.

Interkulturalni (multikulturalni) odgoj i obrazovanje je naziv za veliki broj programa odgoja i obrazovanja koji se od šezdesetih godina prošlog stoljeća primjenjuju kao nastavno načelo ili kao poseban predmet u nizu kulturno pluralnih zemalja svijeta. Stjecanje znanja o kulturnim obilježjima grupe kojoj pojedinac pripada, pripadnika grupa s kojima dolazi u dodir i općenito o kulturnoj različitosti u svijetu, stjecanje znanja o pretpostavkama života u kulturno pluralnom društvu, jačanje kulturnog identiteta, razvoj kulturne osjetljivosti i komunikacijskih vještina, razvoj antipredrasudnih ili antistereotipnih opažanja i stavova te razvoj snošljivosti najvažniji su ciljevi interkulturalnog odgoja i obrazovanja.

Dobre prakse

U nastavku rada prikazati ćemo dobru praksu u radu s ratnim migrantima, ali i cjelokupnim stanovništvom. Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku je nevladino, izvanstranačko i neprofitno udruženje građana. Osnovan je od skupine ljudi (liječnika/ca, ekonomista, prosvjetnih djelatnika/ca i pravnika/ca) u vrijeme intenzivnih ratnih događanja na području Osijeka želeći pridonijeti očuvanju civilnog društva otpornog na razorne podjele (etničke, religijske, političke ili svjetonazore) nametnute ratnim nasiljem.

Cilj djelovanja je zaštita ljudskih prava i sloboda uz promoviranje i primjenu kreativnih metoda rješavanja problema i sukoba na individualnoj, grupnoj i političkoj razini. Svrha mu je samoosvješćivanje čovjeka i humaniziranje međuljudskih odnosa. To je dio procesa koji kroz razumijevanje i uvažavanje ljudskog dostojanstva vodi k pomirenju.

Kako su rast pojedinca unutar grupe, te nenasilan, demokratski ustroj grupe nužni uvjeti za autentičnost mirovnog rada u zajednici, prvi su korisnici mirovni aktivisti. Drugi red korisnika s istim ciljem - osposobiti osobe za odgovorno uključenje u društvene promjene i preobrazbu postojećeg sukoba - jesu nastavnici, vjernici, mladež, politički vođe, ratom pogođena populacija (prognanici, povratnici, izbjeglice) i cjelokupno stanovništvo.

U težnji za ostvarivanjem ljudskih prava, sloboda, kao i mira, napori su usmjereni k obrazovnim i savjetodavnim programima i svim drugim oblicima afirmacije, usvajanja i prakticiranja miroljubivih i kreativnih metoda suodnošenja sa stvarnošću. Djelovanje Centra za mir provodi se putem obrazovnih i savjetodavnih programa te različitih aktivnosti koje promoviraju nenasilje i potiču odgovorno uključivanje svakog pojedinca u društvene promjene usmjerene prema ostvarivanju civilnog društva temeljenog na kulturi mira i nenasilja, poštovanju ljudskih prava, toleranciji i razumijevanju. To ujedno uključuje:

· Rad na sebi – na aktivistima (liječenje od ratnih trauma, procesi osvješćivanja – spoznaje, samospoznaje i osnaživanja, te edukacija za aktivno nenasilje, za rad na sukobu i na ljudskim pravima).

· Rad unutar zajednice – pomoć u liječenju ratnih rana kod najpogođenijeg dijela stanovništva (prognanici, izbjeglice, žene, djeca) s ciljem da oni postanu promotori i nositelji kritike rata te obnove povjerenja i zajedničkog života; zalaganje za uspostavu države prava koja će donositi zakone sukladne mjerilima međunarodne zajednice i primjenjivati ih, ne diskriminirajući pri tom niti jednu skupinu u društvu, naročito ne prava srpske manjine.

· Otvaranje dijaloga – suradnja s pojedincima, inicijativama i organizacijama iz Podunavlja i Srbije na procesima koji će pomoći prevenciju novog ratnog sukoba, te podržati razvoj mirovnog procesa.

· Pomoć građanima srpske nacionalnosti iz Podunavlja da ostvare svoja građanska prava unutar pravnog sustava RH i ostanu u RH.

· Priprema društvene sredine za prihvat povratnika – izbjegavanje i sprječavanje nasilja, obnova povjerenja koje je nužno da bi mogao započeti i ostvarivati se proces povratka svih prognanih, raseljenih i izbjeglih svojim domovima, izgradnja zajedničke sigurnosti i obnova multikulturalne sredine.

· Priprema za dugoročan rad na izgradnji demokratskog društva temeljenog na kulturi mira.

Centar za mir ovo provodi putem niza zajedničkih aktivnosti i projekata unutar tri programa koji se isprepliću i međusobno nadopunjuju:

1. Mirovni odgoj i psihosocijalna podrška

2. Promocija i zaštita ljudskih prava

3. Izgradnja mira i zajednice.

1. Mirovni odgoj i psihosocijalna podrška

Program “Mirovni odgoj i psihosocijalna podrška” obuhvaća odgojno-obrazovne programe o alternativi nasilju, ophođenju sa sukobom, komunikaciji, ljudskim pravima, demokraciji i izgradnji zajednice za nastavnike, djecu, mladež, aktiviste, žene, vjernike i vjerske zajednice i druge socijalne skupine. Podrška psihosocijalnom razvoju usmjerena je poglavito na rad sa žrtvama rata (prognanicima, izbjeglicama). Svi projekti u ovom programu provode se već više godina. Psihosocijalna podrška ženama prognanicama promijenila je svoj karakter – tečajevi šivanja i krojenja zamijenjeni su intenzivnijim radom na pripremi za povratak i suživot putem multietničkih grupa podrške. Projekti unutar ovog programa su:

1. Kreativne radionice

2. Obrazovanje za ophođenje sa sukobom za vjerske zajednice

3. Psihološka podrška mladima

4. Obrazovanje i psihološka podrška ženama

5. Trajno obrazovanje aktivista

· Kreativne radionice

Posebno se radi s učenicima prognanicima na pripremi za povratak i integraciju u nove okolnosti. Program za mlade medijatore provodi se u više škola, a u nekima se provodi i program za roditelje. Voditelji radionica održavaju i ogledne radionice za nastavnike.

· Psihosocijalna podrška mladima

Grupa prognaničke djece i mladeži osnovana je u prognaničkom “Naselju prijateljstva” 1995. Aktivnosti sadrže redovno tjedno sastajanje svih grupa, učenje vještina i elemenata mirovnog odgoja te organiziranje izleta. Centar za mir od samog osnivanja grupe podržava njihov rad, naročito elemente mirovnog odgoja mladih, a u posljednje vrijeme pruža podršku povratnicima u, za njih, ponovno teškom periodu promjene sredine i potrebe integracije.

· Obrazovanje za ophođenje sa sukobom za vjerske zajednice i vjerske vođe

Nositelj projekta je CSIS iz Washingtona, a Centar za mir (nakon višegodišnje povremene suradnje) postaje 1997. godine organizacija-partner u Republici Hrvatskoj. Cilj projekta je osnažiti vjerske zajednice i vjernike za angažman na poslijeratnoj izgradnji vjerske tolerancije, mira i pomirenja. Nastojanja s tim ciljem provode se organiziranjem seminara s temama vezanim za izgradnju zajednice, rad na preobrazbi sukoba i pomirenje.

· Obrazovanje i psihosocijalna podrška ženama

Članice ženske grupe Centra za mir uključene su u više ženskih mirovnih projekata. Osim toga, u suradnji s udrugom “B.aB.e” iz Zagreba i drugim nacionalnim i internacionalnim ženskim grupama provodile su niz aktivnosti, kao što su: seminar za rad na SOS telefonu; kreiranje “Ženske izborne platforme” uz distribuciju i lobiranje; radionica “Uloga žene i ženskih organizacija u poslijeratnoj izgradnji mira”; obilježavanje Dana borbe protiv nasilja na ženama.

· Trajna edukacija mirovnih aktivista

Mnogi su novi članovi uključeni u različite seminare i radionice što zahtijeva njihovu edukaciju. Trajna edukacija ostalih članova odvija se, kao nadogradnja na njihove prethodne interese, potrebe i iskustva, kroz kontakte koje su pojedini članovi i programi održavali na njima zanimljivim područjima.

2. Promocija i zaštita ljudskih prava

Program “Promocija i zaštita ljudskih prava” realizira se putem Ureda za promociju i zaštitu ljudskih prava s pravnim savjetovalištima, a obuhvaća davanje besplatnih pravnih savjeta i pomoći, rad na terenu sa strankama, monitoring, informiranje nadležnih tijela državne vlasti i uprave o uočenim problemima i o stanju ljudskih prava, koordinaciju rada s ostalim organizacijama za zaštitu ljudskih prava, vođenje kampanje, trajnu edukaciju članova radnog tima i Centra za mir putem praćenja i analiziranja pravnih propisa i prakse te putem sudjelovanja na seminarima, edukaciju stanovništva o ljudskim pravima, slobodama i demokraciji, te promociju ljudskih prava. Kroz rad u Uredu i na terenu pravna je služba uključena u proces mirne integracije Baranje, istočne Slavonije, zapadnog Srijema i ostalih područja zahvaćenih ratom, davanjem pravne pomoći pri ostvarivanju statusnih, stečenih i vlasničkih prava građana te u ostvarivanju prava na povratak i obnovu.

3. Izgradnja mira i zajednice

Program “Izgradnja mira i zajednice” usmjeren je na pomoć mirovnom procesu u područjima zahvaćenim ratnim zbivanjima. Oslanja se na programe obrazovanja za mir, psihosocijalne podrške i zaštite ljudskih prava. U radu s prognanicima, izbjeglicama i stanovništvom provode se pripreme za povratak, prvenstveno na smanjivanju tenzija, pomoć pri integraciji srpskog stanovništva u Republiku Hrvatsku te obnova međusobnog povjerenja i zajedničke sigurnosti. Program obuhvaća otvaranje komunikacije između polariziranih grupacija stanovništva, dijaloške radionice o problemima povratka, ostanka i suživota, razvijanje solidarne pomoći u povratničkim zajednicama, razvijanje uloge žena, vjerskih zajednica, nastavnika i mladih u obnovi povjerenja i zajednice. Uz to, potiče se osnivanje i osamostaljivanje novih mirovnih grupa. Projekti unutar ovog programa su sljedeći:

1. “Zajednička klupa”

2. “Pružene ruke”

3. “Most žena” – Mohacs

4. “Osamdeset plastenika”

5. Obnova povjerenja i povratak

· Zajednička klupa

“Zajednička klupa” je projekt obnove povjerenja i uspostavljanja dijaloga između ratom razdvojenih i polariziranih grupacija stanovništva Baranje. Moto je “naučiti živjeti s razlikama”, a gradi se na tradiciji “divana” (predvečernjih razgovora) na klupama ispred seoskih kuća. Projekt se provodi uz duhovnu, organizacijsku i materijalnu pomoć i suradnju mirovne grupe metodističke crkve iz Birminghama, Međunarodne kuće susreta iz Belog Manastira, te Udruženje za mir i ljudska prava Baranja. Aktivnosti se provode kroz organiziranje dijaloških radionica, radno-edukativnih i prijateljskih posjeta, posredovanja između vlasnika kuća i osoba (obitelji) privremeno smještenih u njihovim kućama. Kao rezultat radionica, dijaloga i druženja, osnovana je nova mirovna grupa “Oaza” u Belom Manastiru.

· “Pružene ruke”

Grupa prognanica iz Baranje okupljena oko Centra za mir, te aktivistice Centra za mir i Udruženja za mir i ljudska prava Baranja udružile su nastojanja da pomognu otvaranje komunikacije, dijaloga, a zatim i međusobnu pomoć u obnovi povjerenja i zajedničkog života u Baranji. U radionicama sudjeluju žene različitih nacionalnosti, dobi i obrazovanja, a obrađuju se teme kao što su: aktivno slušanje, nenasilna komunikacija, nenasilno rješavanje sukoba, rad na predrasudama, obnova povjerenja, stres i bolest te prigovor savjesti i civilna služba. Kroz sve radionice podiže se svijest o ulozi i značaju žene u izgradnji mira. Osim zajedničkih radionica, članice “Pruženih ruku” u Osijeku i u Baranji održavale su grupe podrške dva puta mjesečno i tako se pripremale za susrete i za posredovanje svog iskustva u vlastitoj sredini. Sudionice su, prolazeći osoban razvoj, postajale sve hrabrije prenositeljice kulture mira i pomirenja u vlastitim sredinama.

· “Most žena” – Mohacs

Nositelj i sponzor projekta je fondacija “Die Schwelle” iz Bremena. Suradnici na projektu su, uz Centar za mir i Udruženje za mir i ljudska prava Baranja, Centar za ozdravljenje promjenom stavova i “Most mira Dunav” - Mohacs. Projekt se provodi od 1995. godine. Osnovni mu je cilj osnažiti žene i njihovu ulogu u izgradnji mira, pomirenja, u izgradnji zajednice i zajedničke sigurnosti.

· “Osamdeset plastenika”

Projekt je započeo 1996. godine okupljanjem 80 obitelji (40 prognaničkih obitelji i 40 obitelji iz Bilja - starosjedilačkih i privremeno naseljenih) oko edukacije i uzgoja povrća u plastenicima. Osim pomoći obiteljskom gospodarstvu, ovaj je projekt za cilj imao i rušenje izolacije i uspostavljanje komunikacije i suradnje između ratom izoliranih i polariziranih skupina. Oba su cilja postignuta. Nastavljena je edukacija za uzgoj zdrave hrane, pokrenuto je plasiranje proizvoda na lokalne tržnice, uključivanje nekolicine od sudionica u novu organizaciju “BIOPA” (biofarming) i, dakako, osnaživanje međusobne podrške tijekom svih teških perioda u mirovnom procesu (npr. u vrijeme donošenja odluka ostati ili otići iz Republike Hrvatske, da li se i kada vratiti u svoje domove). Iako je formalno završen, ovaj projekt i danas živi, jer većina obitelji uzgojem povrća prehranjuje/dohranjuje svoju obitelj, a i jednom uspostavljena prijateljstva žive.

Briga o obrazovanju odraslih snažno djeluje na socijalnu stabilnost. Sukladno njihovim potrebama, sudionici obrazovanja odraslih uče vještine koje povećavaju njihove mogućnosti na tržištu rada, pa i poticanje stvaranja manjih poduzeća. Usvajanje korisnih znanja i vještina te unapređivanjem životnih mogućnosti, ljudi će ojačati svoje samopoštovanje.

· Obnova povjerenja i povratak

Aktivnosti ovog projekta bile su usmjerene na otvaranje komunikacije i dijaloga s lokalnim stanovništvom i sa strukturama lokalne vlasti o problemima vezanim za povratak stanovništva i obnovu materijalnih dobara i društvene zajednice. Događalo se sljedeće: rad s pojedincima (intervjuiranje), organiziranje radionica i susreta za povratnike, mještane i raseljene osobe, pružanje pravne pomoći, podjela humanitarne pomoći za obnovu manje oštećenih domova te poticanje solidarne pomoći u razvoju obrta ili malog gospodarstva. Povratak prognanih Hrvata trebalo je ostvariti na način da se povratkom ne provocira iseljavanje stanovnika srpske nacionalnosti, već naprotiv, da se oživotvori obnova multikulturalnog života. Bilo je jasno da će uspjeh ili neuspjeh tog procesa značajno utjecati na mirovni proces u cijeloj državi. Aktivnosti kojima se pružala pomoć oko povratka u oba smjera bile su:

· Pojedinačan rad sa stanovništvom – program slušanja (vrsta intervjuiranja), obilazak povratničkih obitelji i obitelji srpske narodnosti koje su bile izložene prijetnjama izbacivanjem iz kuća u koje su privremeno smješteni, posredovanje između vlasnika kuća i obitelji privremeno smještenih u njihove kuće.

· Grupni rad sa stanovništvom – organiziranje pripremnih i dijaloških radionica i radionica podrške.

· Program posjeta – priprema i organiziranje posjeta mjestima iz kojih su prognani, kao prvi korak prema povratku, za stanovnike srpske nacionalnosti. Posjeti su organizirani u oko 30 mjesta (u oko 10 općina od zapadne Slavonije do zadarskog zaleđa).

· Posredovanje – između potencijalnih povratnika i institucija lokalnih vlasti.

Ovim projektima, kao i različitim javnim tribinama, okruglim stolovima i obilježavanjima važnih nacionalnih ili međunarodnih dana, svi programi i aktivisti sudjeluju u javnoj promociji kulture mira, tolerancije i pluralističkog civilnog društva.

Zaključak

Republika Hrvatska, kao i ostale zemlje u tranziciji, svojim još uvijek nedovoljno razvijenim gospodarstvom nije zemlja atraktivna za one čiji su razlozi napuštanja vlastitog doma traženje boljih mogućnosti negdje drugdje. Dakle, naša je zemlja samo zemlja na putu do određenog cilja ili drugim riječima zemlja tranzita.

Suživot u poslijeratnom razdoblju između ratom razdvojenih i polariziranih grupacija stanovništva, s obzirom na ratne sukobe, teške i traumatične reminiscencije svih aktera te poslijeratne probleme (egzistencijalne, socioekonomske, pravne…) teče sporo i uz dosta problema. Vrijeme potrebno za potpunu reintegraciju svih stanovnika neće biti kratko, ali proces je počeo i kreće se uzlaznom putanjom.

Važnost odgoja i obrazovanja za poticanje kulture mira, tolerancije i prihvaćanja pripadnika drugih i drukčijih kultura u većinsku populaciju, važan je čimbenik za potpunu reintegraciju cjelokupnog stanovništva. Kako su suvremeni migracijski procesi potaknuti ratnim zbivanjima na području Republike Hrvatske pri čemu najčešće sele osobe koje su temeljnu naobrazbu stekle u drukčijem kulturnom okruženju od onog koje dominira u zemlji u koju dolaze, važna je otvorenost za cjeloživotno učenje kako bi se proces integracije odraslih doseljenika i izbjeglica mogao nastaviti i kroz različite oblike savjetovanja i neformalnog obrazovanja.

LITERATURA:

Akrap, A., Gelo, J., Grizelj, M. (1999.) “Broj prisutnog stanovništva Republike Hrvatske i županija po dobi i spolu od popisa stanovništva 1991. do 1998. godine”. Društvena istraživanja, Zagreb, god. 8, br. 5-6, str. 679-723.

Babić, D. (2001.). “Institucije i ratni migranti: percepcija aktivnosti i ostvareni kontakti (Brodsko-posavska županija)”. Migracijske i etničke teme, Zagreb, god. 17, br. 1-2, str. 127-147.

Babić, D. (2004.). “Suživot Hrvata i Srba u prijeratnom, ratnom i poslijeratnom razdoblju – implicitna kritika interpretacije rata u Hrvatskoj kao etničkog sukoba”. Migracijske i etničke teme, Zagreb, god. 20, br. 2-3, str. 187-208.

Barić, N. (ur.) (1993.). “Djeca u ratu i poslije rata” – zbornik referata sa savjetovanja. Osijek, 25. i 26. veljače 1993.: Zavod za školstvo Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske.

Bošnjak, B. (1998.). “Obrazovanje branitelja – ključ gospodarskog razvitka Republike Hrvatske za 21. stoljeće”. Obrazovanje odraslih – časopis za obrazovanje odraslih i kulturu, Zagreb, god. 42, br. 1-4, str. 65-75.

Čudina, M. i Težak, D. (1995). “Mirotvorni razred: Priručnik za učitelje o mirotvornom odgoju”. Zagreb: Znamen.

Domini, M. (1999.). “Migracijski procesi uzrokovani raspadom Jugoslavije i agresijom na Hrvatsku”. Migracijske teme, Zagreb, god. 15, br. 3, str. 323-345.

Jerković, T. (1998.). “Razvojačeni branitelji u procesu obrazovanja: škola kao čimbenik resocijalizacije branitelja”. Obrazovanje odraslih – časopis za obrazovanje odraslih i kulturu, Zagreb, god. 42, br. 1-4, str. 83-85.

Lajić, I. (2002.). “Hrvatske migracije početkom 21. stoljeća”. Migracijske i etničke teme, Zagreb, god. 18, br. 2-3, str. 135-149.

Mežnarić, S. (2003.). “Migracijske aktualnosti: stanje, problemi, perspektive paradigmi istraživanja”. Migracijske i etničke teme, Zagreb, god. 19, br. 4, str. 323-341.

Spajić-Vrkaš, V. (1999.). “Jedinstvo u raznolikosti: Promicanje ljudskih prava i sloboda odgojem i obrazovanjem”. Obrazovanje odraslih – časopis za obrazovanje odraslih i kulturu, Zagreb, god. 43, br. 1-4, str. 11-31.

Šakić, V. i dr. (ur.) (1998.). “Budućnost iseljene Hrvatske”. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

Živić, D. (1999.) “Promjene u dinamici i razmještaju prognaničko-izbjegličkog kontingenta u Republici Hrvatskoj od sredine 1991. do sredine 1998. godine”. Društvena istraživanja, Zagreb, god. 8, br. 5-6, str. 767-791.

Živić, D. (2003.) “Utjecaj srbijanske oružane agresije na etničke promjene u Vukovarsko-srijemskoj županiji od 1991. do 2001. godine”. Društvena istraživanja, Zagreb, god. 12, br. 6, str. 1069-1095.

Williamson, B. (1999.). “Learning in Extremis”. In: Alheit, P., et al. (Eds.). Lifelong Learning Inside and Outside School – Second European Conference on Lifelong Learning, vol. 2. pp. 676-697. Bremen, 25-27 February 1999.: Roskilde University, Universitat Bremen & Leeds University.

Projekt “Doprinosi stabilnosti jugoistočne Europe kroz jačanje lokalnih i regionalnih struktura obrazovanja odraslih”. Obrazovanje odraslih – časopis za obrazovanje odraslih i kulturu, Zagreb, god. 44, br. 1-4, str. 71-76.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, www.centar-za-mir.hr

Summary:

This paper deals with influences of migration on adult education in the Republic of Croatia in the context of lifelong learning. In the introduction we present the most common types of migration in Croatia during the Homeland War. In the second part we present the migration flows occuring during the Homeland War and in the past war period which had a special impact on adult education in the context of lifelong learning. A special emphasis is given to the changes in programmes, organizational forms, didactic-methodical modes and decisions in the education of newly formed groups (refugees and displaced persons). In this paper adult education is shown as an important factor for the development of the culture of peace, which is of great importance for the integration of war migrants. In the end, we give several examples of good practice from the work with displaced persons and refugees promoting the culture of peace as a central notion of education in the last decade of the 20th century.

Keywords:

war migration, displaced persons, refugees, adult education, culture of peace

NEPRIMJERENA STRUKTURA I ORGANIZACIJA OBRAZOVNIH INSTITUCIJA KAO OSNOVNA PREPREKA USPJEŠNOM OBRAZOVANJU ODRASLIH U RADNO-TEHNIČKOM ODGOJNO-OBRAZOVNOM PODRUČJU U REPUBLICI HRVATSKOJ

Sažetak: Evidentni su problemi pri obrazovanju i osposobljavanju odraslih osoba u radno-tehničkom obrazovnom području. Oni se očituju kroz sve veću nekonkurentnost kadrova koje producira obrazovni sustav, te njihovu neprilagodljivost tržištu rada. S obzirom na specifičnosti nastave RTP-a, postojeću strukturu obrazovnog sustava i suvremene proizvodne odnose, problemi se hipotetski mogu svrstati u nekoliko kategorija: složenost proizvodnih odnosa, psihofizička ograničenja odraslih polaznika, neprimjerena struktura obrazovnih institucija, destimulativno socio-ekonomsko okružje, nedostatna gospodarska baza i neodgovarajuća obrazovna i regulatorna politika.

Zbog složenosti utjecaja pojedinih kategorija na obrazovanje odraslih, kao i na ograničenu mogućnost utjecaja na pojedine kategorije problema, nužno je ograničiti se na onu kategoriju na koju je moguće izravno i djelovati, a to je struktura i organizacija obrazovnih institucija. Stoga je provedeno i istraživanje strukture i organizacije obrazovnih institucija, koje se, između ostalog, bave obrazovanjem odraslih u RTP-u, te odnosa tih institucija s gospodarstvom. U fokusu ovog istraživanja i analize prikupljenih podataka bila je provedba nastavnog programa u obrazovnoj instituciji, te provedba stručne prakse u privredi, kao i međuovisnost i usklađenost tih institucija i privrednih subjekata pri provedbi radno-tehničkog obrazovanja i osposobljavanja.

Nakon potrebne analize problema i njegovog utjecaja na konačne kompetencije polaznika u RTP-u, izložen je pokušaj mogućih smjernica, odnosno postupaka kojima bi se moglo ublažiti ili u potpunosti ukloniti neke od navedenih kategorija problema.

Ključne riječi: obrazovanje odraslih, radno-tehničko obrazovanje, stručna praksa, strukovno obrazovanje, tehničko obrazovanje i osposobljavanje, visokoškolsko tehničko obrazovanje.

Uvod

Ovaj rad primarno je motiviran realnom nemogućnošću uspješnog obrazovanja i osposobljavanja odraslih u radno-tehničkom odgojno-obrazovnom području, u daljnjem tekstu RTP-u, te teškoćama s kojima se pritom obrazovni sustav susreće. Obzirom da takva neučinkovitost obrazovnog sustava može u potpunosti dovesti u pitanje koncept cjeloživotnog učenja, ali i ozbiljno ugroziti potrebe društva za brzom prilagodbom na tržišnim osnovama, dugoročne posljedice na cjelokupni gospodarski sustav mogle bi biti znatne.

Radno-tehničko područje je nastavno područje kroz koje polaznici izučavaju različite tehničko-tehnološke sadržaje na svim obrazovnim razinama. Institucije u kojima je, na razini obrazovanja odraslih, ovo glavno nastavno područje su tehničke, strukovne i obrtničke škole, visoke politehničke škole, tehnički i građevinski fakulteti, specijalizirane institucije za obrazovanje i osposobljavanje kadrova u tehnici i proizvodnji, te institucije za obrazovanje odraslih koje imaju zastupljeno ovo nastavno područje.

Odrasli polaznici (učenici ili studenti) na koje se odnose ovi problemi, su osobe koje su već stekle formalno srednjoškolsko obrazovanje, te se u skladu s kretanjima na tržištu rada, zbog osobnih sklonosti ili potreba, žele obrazovati za rad u nekom tehničko-tehnološkom području.

Temeljni cilj ovog rada je pružiti uvid u strukturu i organizaciju obrazovanja odraslih u RTP-u, utvrditi zašto se ona može smatrati neprimjerenom, te pokušati dati jasne smjernice kojima bi se jednokratno, periodički ili permanentno moglo utjecati na poboljšanje te strukture i organizacije, a u konačnici, na kompetencije polaznika u ovom području.

U prvom dijelu rada iznesena je moguća sistematizacija skupina problema u obrazovanju odraslih i posebnosti nastave RTP-a, koje su poslužile kao okvir za metodologiju istraživanja problema. Drugi dio predstavlja analizu strukture i organizacije postojećeg obrazovnog sustava, te se iznose problematični elementi te strukture koji ukazuju na njezinu neprimjerenost. U četvrtom dijelu pokušavaju se predložiti mogući postupci i smjernice za prevladavanje tih problema i ukazati na potrebu ozbiljnijeg pristupa sustavnom rješavanju problema strukture i organizacije institucija koje provode nastavu RTP-a.

Mogući problemi u obrazovanju odraslih i posebnosti nastave RTP-a

U svrhu istraživanja neuspjeha u nastavi RTP-a nužno je razlučiti moguće skupine problema radi usredotočenosti na ciljanu skupinu. Njih možemo svesti na sljedeće: složeni proizvodni odnosi i potrebe gospodarstva, psihofizička ograničenja polaznika programa RTP-a, neprimjerena struktura i organizacija obrazovnih institucija, destimulativno socio-ekonomsko okružje, nedostatna gospodarska baza na koju se oslanja RTP, neodgovarajuća obrazovna i regulatorna politika. Upoznavanje svake pojedine skupine problema zahtijevalo bi vrlo složenu i dugotrajnu analizu, stoga je ovaj rad ograničen na probleme povezane s neprimjerenom strukturom i organizacijom obrazovnih institucija.

Upoznavanje strukture i organizacije nastave pojedinog područja podrazumijeva i poznavanje posebnosti područja, kao i obrazovnih institucija koje provode takvu nastavu. Nastava RTP-a, prema svojoj sadržajnoj i organizacijskoj komponenti, je jedno od najsloženijih nastavnih područja. Posebnosti uspješne nastave RTP-a svode se na konkretnu praktičnu aktivnost, dobru materijalno-tehničku i kadrovsku podlogu, te povezanost i usklađenost s realnim proizvodnim odnosima, odnosno, gospodarstvom. Navedene posebnosti čine polazište za istraživanje i analizu strukture i organizacije obrazovnih institucija koje provode obrazovanje odraslih u RTP-u.

Metodologija i rezultati istraživanja strukture i organizacije nastave RTP-a

Radi dobivanja valjanog uvida u primjerenost strukture obrazovnih institucija zahtjevima nastave RTP-a provedeno je istraživanje tog sustava i odnosa sustava s gospodarstvom. Istraživanjem je obuhvaćeno sveukupno 76 obrazovnih institucija koje se bave obrazovanjem i osposobljavanjem u RTP-u, te 36 gospodarstvenika koji aktivno sudjeluju u tom procesu. Istraživanje je provedeno na cjelokupnom području Republike Hrvatske i obuhvatilo je tipične uzorke cjelokupnog spektra obrazovnih institucija koje se bave obrazovanjem odraslih u RTP-u, kao i važnije gospodarstvenike u pojedinom području. Podaci su prikupljeni terenskim istraživanjem i dodatnim anketnim upitnicima. Obuhvaćaju sve bitne elemente strukture pojedinih obrazovnih institucija, a koji su relevantni za provedbu obrazovanja i osposobljavanja u RTP-u. Prikupljeni podaci podijeljeni su u dvije temeljne kategorije: A) podaci o provedbi programa RTP-a odnosno, nastave RTP-a pri obrazovnim institucijama, B) podaci o provedbi stručne prakse odnosno, stručnog osposobljavanja, prikupljeni od gospodarstvenika.

Struktura i organizacija nastave u obrazovnim institucijama

Struktura i organizacija nastave obrazovnih institucija promatrana je kroz sljedeće podkategorije: vrsta i struktura institucije, nastava i uvjeti za izvođenje nastave, polaznici programa, te uloga institucije pri provedbi stručne prakse. Podaci koji slijede prikazuju podatke relevantne za strukturu, organizaciju i provedbu nastave RTP-a, te dio stručne prakse za koji je nadležna institucija.

Tablica 1. Zbirni podaci o institucijama u kojima je provedeno istraživanje i RTP programima kojima se obrazuju odrasli polaznici.

Kategorija

institucije

Broj obrađenih institucija

Broj RTP programa

Vlastiti nastavnici u RTP-u

Vanjski suradnici u RTP-u

Udovoljavanje uvjetima gospodarstva

Najčešći oblik obrazovanja odraslih

srednja škola

57

232

1921

0

uglavnom da

prekvalifikacije

pučko/narodno učilište

6

64

67

35

uglavnom ne

dokvalifikacije

Fakultet

5

56

567

115

uglavnom da

redoviti program

visoka škola

2

6

12

4

uglavnom da

izvanredni studij

veleučilište

4

15

35

32

uglavnom ne

izvanredni studij

Ostalo

2

3

15

2

uglavnom da

izvanredni studij

Temeljem gore prikazanih podataka vidljivo je da obrazovne institucije kadrovski uglavnom udovoljavaju zahtjevima nastave RTP-a, što se može i pretpostaviti samim postojanjem institucija i programa. Kompetencije nastavnika u RTP-u nisu bile predmetom ovog istraživanja, zato nema niti relevantnih podataka o tome. Ipak, iz prikazanih rezultata je vidljivo kako visokoškolske institucije, uz manji udio vanjskih suradnika, udovoljavaju uvjetima koje pred njih postavlja gospodarstvo. Premda većina srednjoškolskih institucija smatra da svojim programima i opremljenošću može pratiti uvjete u gospodarstvu, značajan udio srednjih škola (36%) smatra upravo suprotno, da ne udovoljava uvjetima gospodarstva. Iz podataka, većim dijelom prikazanih u tablicama 2. i 3., vidljivo je da se nastava RTP-a najčešće izvodi predavački, a na učilištima koja su specijalizirana za obrazovanje odraslih vrlo često i konzultativno. Praktična nastava, koja je temelj uspješne nastave RTP-a, zastupljena je s manje od 15% udjela u sveukupoj nastavi RTP-a. Taj nam pokazatelj govori da se ne primjenjuju nužne metode niti metodički postupci za tu nastavu, odnosno, da aktivnosti koje se provode u takvoj nastavi nisu primjerene RTP-u. U srednjim školama i učilištima specijaliziranim za obrazovanje odraslih, više od 60% nastave s odraslim polaznicima izvodi se konzultativno ili neredovito, a vrlo rijetko se izvodi u vježbaonicama predviđenim za nastavu RTP-a. Podaci o provedbi programa pri visokoškolskim institucijama pokazuju nam da se više od 60% nastave iz RTP-a održava u klasičnim učionicama, suvremene tehničko-tehnološke spoznaje se apsolviraju bez doticaja s realnom stvarnošću, a specijalizirane učionice iz RTP-a su često nedostatno opremljene s obzirom na razinu obrazovanja.

Tablica 2. Podaci o najčešćim oblicima izvođenja nastave RTP-a i temeljnim preduvjetima za takvu nastavu

Kategorija institucije

Praktična nastava

Predavačka nastava

Konzultativna nastava

Radionice i praktikumi

Ostale RTP učionice

srednja škola

između 15 i 45%

više od 60%

manje od 15%

236

482

pučko/narodno učilište

manje od 15%

između 15 i 45%

između 45 i 60%

20

46

fakultet

manje od 15%

više od 60%

manje od 15%

69

144

visoka škola

manje od 15%

više od 60%

manje od 15%

3

5

veleučilište

manje od 15%

više od 60%

manje od 15%

5

15

ostalo

manje od 15%

između 15 i 45%

između 45 i 60%

 1

2

Tablica 3. Podaci o specijaliziranim praktikumima nužnim za izvođenje suvremene nastave RTP-a.

Vrsta institucije

CIM

Roboti-ka

Raču-nalstvo

Elektrotehnika

Elektronika

Energe-tika

Meha-tronika

Strojar-stvo

srednja škola

1

3

75

48

53

1

1

55

pučko/narod. učilište

0

0

17

1

0

1

0

1

fakultet

1

6

23

11

10

4

2

12

visoka škola

0

0

3

0

0

0

0

0

veleučilište

0

0

5

0

0

0

0

0

ostalo

0

0

1

0

0

0

0

0

Zbirno

2

9

124

60

63

6

3

68

Po pitanju temeljne materijalno-tehničke osnove nastave RTP-a, jedino fakulteti i srednje škole donekle udovoljavaju tim uvjetima. Specijaliziranim praktikumima, neophodnim za realizaciju programa RTP-a, također su najbolje opremljeni fakulteti, a potom srednje škole. Institucije koje se uglavnom bave obrazovanjem odraslih rijetko udovoljavaju minimalnim uvjetima nužnim za izvođenje ovakve nastave. Podaci o specijaliziranim praktikumima (tablica 3.) još detaljnije pokazuju sve manjkavosti materijalno-tehničke osnove nastave RTP-a. Naime, iz tablice je vidljivo da praktikume za suvremeno osposobljavanje kao što su CIM praktikum, praktikum za mehatroniku ili robotiku posjeduje tek minoran broj institucija, dok su praktikumi za računalstvo najzastupljeniji. Ovdje ipak treba napomenuti da je riječ o standardnim (univerzalnim) računalnim učionicama koje nisu posebno prilagođene nastavi RTP-a, već samo manjem dijelu sadržaja iz ovog područja. Uobičajeni praktikumi za nastavu RTP-a (strojarstvo, elektrotehnika i elektronika) zastupljeni su skoro u svim srednjim školama i fakultetima, ali je upitno njihovo korištenje za obrazovanje odraslih s obzirom na udio praktične nastave prikazan u tablici 2.

Kad je riječ o strukturi polaznika, njihovoj motiviranosti i postignutom uspjehu (tablica 4.), i ovdje se naziru dvije polarizirajuće skupine: s jedne strane visokoškolske institucije s polaznicima mlađim od 30 godina i s prihvatljivom motiviranošću, te s druge strane sve institucije koje provode srednjoškolsko obrazovanje s polaznicima između 30 i 40 godina starosti i s niskom motiviranošću. Ovu drugu skupinu karakterizira još i visok udio zaposlenih osoba, što nije slučaj s prvom skupinom.

Tablica 4. Podaci o polaznicima RTP programa prema kategorijama obrazovnih institucija

Vrsta institucije

broj odras. polaznika RTP-a

prosječ-no po prog.

do 30 god.

od 30 do 40 god.

preko 40 god.

zapos-leni

motivira-nost

izvrsnost

srednja škola

2348

10,12

25%

40%

25%

60%

niska

manje od 5%

pučko/narodno učilište

840

13,12

30%

30%

40%

50%

prihvat.

5-10%

fakultet

3870

69,10

93%

7%

0%

2%

niska

5-10%

visoka škola

47

7,83

50%

50%

0%

15%

visoka

manje od 5%

veleučilište

350

23,33

25%

30%

45%

45%

prihvat.

5-10%

ostalo

29

9,66

40%

60%

0%

75%

visoka

5%-10%

Najčešće/

prosječno

-

/19,90

/27,8%

/46,3%

/25,5%

/27,97%

niska

manje od 5'%

Među prikazanim pokazateljima strukture polaznika zabrinjava i činjenica da je udio izvrsnih polaznika najčešće manji od 5% što je, s obzirom na nužnost izvrsnosti u tehnici i proizvodnji, nedopustivo.

Tablica 5. Podaci o organizaciji i praćenju stručne prakse od strane obrazovnih institucija

Vrsta institucije

ukupanbroj tvrtki

prosječ-no sati po prog.

praćenje prakse

ocjenjiva-nje prakse

zadovoljni postignu-ćem prakse

zadovoljni suradnjom s tvrtkom

udovolja-vanje uvjetima

srednja škola

875

380,76

Da

Da

Djelomično

Djelomično

Djelomično

pučko/narodno učilište

74

250,48

Da

Da

Djelomično

Djelomično

Djelomično

fakultet

326

48,32

Da

Da

Djelomično

Da

Djelomično

visoka škola

35

-

-

-

Djelomično

Djelomično

Djelomično

veleučilište

42

245.27

Da

Da

Djelomično

Da

Djelomično

ostalo

12

-

-

-

Djelomično

Da

U potpunosti

Najčešće

10

-

Da

Da

Djelomično

Djelomično

Djelomično

Iz tablice br. 5. vidljivo je da obrazovna institucija surađuje najčešće s 10 tvrtki, te da sve institucije prate i ocjenjuju stručnu praksu polaznika. Kada je riječ o zadovoljstvu postignućem te prakse, institucije su samo djelomično zadovoljne tim rezultatima. Iz ovih odgovora se ne može zaključiti što je uzrok tomu. Institucije su uglavnom samo djelomično zado