1

VLADAN DESNICA

PROLJEE IVANA GALEBA

Ivan lei u bolesnikoj sobi i nie sjeanja. Tim bjegovima u prolost ispunjava svoje bolesnike dane. Saznajemo da je ivio s djedom i bakom u kui na moru iznad koje se uzdizala strma stijena. ivjele su s njima i dvije tete, neudate usjedjelice. Otac mu je umro rano, njega se ni ne sjea. Plovio je i umro od zapetljaja crijeva. itava oeva porodica bila je vezana uz more, mahom su svi bili pomorci. Djed je pak u prizemlju kue imao agenciju.

Majka je bila lijepa ena i Ivan ju je neizmjerno volio. ekala je mua, a nakon njegove smrti noima je dugo, raspletene kose, gledala njegovu sliku. Umrla je od upale plua i tada se u Ivanu sve ispraznilo i izgubilo smisao. Tetke su bile usjedjelice po roenju, "po talentu". Tihe, utljive, neopazice su se kretale po kui, po svemu nezamjeene. Na kraju su otile u samostan i tu dokonale ivotni vijek. Stric, mlai brat oev prosijedio je svoj ivot bolestan, u kutu sobe. "poput stabljike filodendrona". Dalekozorom je gledao kretanje brodova - toliko o njegovoj pomorskoj karijeri. Bio je pedantan po prirodi, a umro je od neke udne bolesti.

Ivan se vraa u sadanjost. Openito e itav roman biti ispreplitanje sadanjosti u bolnici i Ivanovih sjeanja iz prolosti. Voen time, Ivan u romanu kreira vlastito vrijeme, psiholoko. A to je bitna odrednica modernog romana. Sve se dogaa onako kako je u njegovoj svijesti, nema kronologije. U bolnici ga obilazi doktor i saznajemo da je Ivan virtuoz violine i da je nesretnim sluajem, na izletu iznakazio ruku i onesposobio se za daljnju karijeru. Nije podnosio nikoga u sobi, elio je biti sam.

Ponovo sjeanje na blagavaonicu u kui, slikarija na stropu i djedovih domijenaka s gradskim vjenicima. Ivan je satima uao na stepenicama, promatrao ih i sluao njihova umovanja. Dadilja koju je imao u djetinjstvu bila je priprosta ena sa planine, dugo je i poslije ostala kod njih, zvao ju je "babom". Ponekad joj je dolazio mu s brda, "gortak". Ona bi bila sretna, ali sva rasijana. Ivan je prema njemu osjeao suparniku mrnju. Baba se znala nositi s Ivanovim nemirima, ona mu je u onoj zakljuanoj sobi na katu stvorila Buka - izmiljenog lika sasvim nalik Ivanu. Ivan je senzibilan djeak, nosi u sebi nemire pred prolaznou i ima potrebu raskinuti granice realnog.

Razmilja o smrti - smrt znai kataklizmu. Djeji mozak je ne moe percipirati. Kad netko sklopi oi, bez njega se moe. Ali JA, ako JA sklopim oi sve nestaje. Smrt = NE JA.

Lutajui tavanom u svojim djeakim danima pronaao je violinu bakina brata i tu se rodila njegova ljubav prema umjetnosti i umjetnost sama. Nikad nije previe vjerovao u neki talent. ak je i nesreu smatrao zgodnom istinom da je prekinut njegov razvojni put. Osobno je smatrao da bi i bez njegove nesree dotle dogurao. Nije mogao vie dati u muzici, bio je to njegov vrhunac. Priznao je to samom sebi i nije mu se svialo.

Ponovo bolnica - dan za posjete. Nedjelja je miran, mrtav, zgusnut dan. Ponekad poeli da se neto razbije, jer nedjelja nema zvuka. Nedjelja priziva sjeanje na cipelara Egidija. On je nedjeljom svirao tromblon, no da ne bi remetio mir i djedov san, zapoinjao je u 16 sati i to bi znailo da se prekida ona teka nedjeljna tiina. "Mrtvo, bezmjerno vrijeme."

Postoji vie vrsta ljepota, a najbolja je ona iskamena, tekom mukom stvorena ljepota, gdje su svi drugi u obitelji runi u korist te jedne osobe. Takva je bila Egidijeva ki Kalpurnija. Takva je bila i Ivanova djevojka iz gimnazijskih dana (sestra joj je imala vodenu glavu). A takva je i njegova bolniarka.

Razmilja potom o ivotu i smrti. eli umrijeti u sunanom danu. Svaki ovjek ima uroenu potrebu za svjetlou. Smrt je mrana, bespojavna. Pa potom religija - svako ima svog Boga, neku svoju Mamu Jumbu (kao plemena) i njoj se zahvaljuju, klanjaju, njoj pripisuju udesna djela, velike podvige bez obzira to tu nema "objektivne istine", to su sve to "imere". No, bez religije bi narodi proli nezapaeno i ne ostavivi za sobom nita. "Pa to onda ako Mama Jumba objektivno ne postoji?" Ivan

2

uspostavlja razliku izmeu objektivne i fiktivne istine. Ponekad je bolja fikcija jer je objektivna istina preteka i prebolna. Pa ako ne teti, zato ju oduzimati kad moe mnogo pomoi!?

Ponovo bijeg u prolost - prisjea se dolaska talijanske kazaline druine u njihovo mjesto. Ostali su tu itave zime posve siromani i bez novaca, na poslijetku su ih gradske vlasti odluile poslati u Italiju. Oni su iz zahvalnosti organizirali jednu predstavu. Sa njima je pola i Egidijeva ki Kalpurnija. Otac joj je elio da se posveti umjetnosti. Nikad se vie nisu sreli, a esto ju je zamiljao to radi i kako izgleda.

Saznajemo da Ivan lei u bolnici svog rodnog mjesta, no ne otkriva to nikome, ni bolniarki koja ga neumorno izvjetava o svim dogaanjima u gradu. Dok ona avrlja, izlaze mu pred oi svi detalji posljednjih dogaanja. Nakon njegove nesree putovanje je prekinuto, iskrcali su ga iz brodice i prenijeli u bolnicu. Postavlja joj zaobilazno pitanja o uitelju violine koji ivi u tom mjestu, no ona o tome nita ne zna. Uitelj je bio smuen ovjek, oenjen energinom, kretavom enom i imao je troje djece. U kui je vjeito vladao nered, a uitelj je prije svakog svitanja dugo natimavao violinu. Volio je Ivana i osjeao da u njemu postoji "ono neto". Nitko nije bio sretniji od njega kad je Ivan postao slavan. Nakon njegove smrti poslao je Ivan udovici telegram pun iskrene, duboke zahvalnosti.

U koli je u poetku bio pod patronatom fra Anela kojeg je na odmoru drao za ruku. Potom je stekao najboljeg prijatelja, svog dvojnika Ivana i sve su zajedno radili. Ivan je imao ogroman utjecaj na njegovo miljenje. Kasnije se otrgnuo podpadanju pod tui utjecaj i bio "ono to jesi". Ta pomirdba sa samim sobom svojstvo je zrelih godina. Neto kasnije, savezu dvaju Ivana pristupio je Mato. On je s njihova prijatelja Petra skinuo svaku pomisao na nadimak Glavonja. Bio je olienje odraslog, ozbiljnog ovjeka u tijelu djeaka. ak se i sam Petar do tada na ceduljicama potpisivao konspirativno. Njih su etvorica do mature bili najbolji prijatelji. Mi smo determinirani djetinjstvom i dogaajima iz djetinjstva. Postoje trenuci koji se ureu u pamenje i koje nikad ne zaboravljamo, usprkos injenici da ne znamo gdje smo odloili naoale, knjigu ili kljueve..."Gorak okus mladosti u ustima. Razdoblje na koje se njamanje rado navraa moja spontana misao. Doba raspaljenog osjeanja sebe, doba kad i asteniki tipovi imaju svoj trenutak razigrane vitalnosti. Iz dna mlade zvijeri provaljuju naboji samosvijesti u stravinim oblicima egotizma." Nakon prve godine muzike akademije djed je konano pognuo glavu i pomirio se sa sablanjivom injenicom da Ivan nee na more. Imao je ve tada iza sebe nekoliko mjeseci odleanih u plunom sanatoriju, ta mu je injenica donijela prevagu u ratovanju s djedom. "... i posljednji izdanak obitelji odlazi da bi se posvetio tom ciganskom zanatu."

"to je ustvari ljubav? Naprosto omjer psihikih snaga izmeu dvaju pripadnika suprotnih spolova!" Saznajemo da je odravao vezu s Egidievom najmlaom kerkom Aldom, tog posljednjeg ljeta u mjestu. Nije osjeao ljubav i odluio je otii, nou, kradomice. Pisao je Aldi o skorom povratku, no ona umire, prekinuvi si ivot i trudnou. Nakon toga iz pisama saznaje da mu umire baka, potom djed i da mu ostavtinom ne ostaje nita. Trebalo mu je est mjeseci da preboli Aldu.

Ponovo bolnica. Posjet obitelji njegovu susjedu u sobi preko puta. Dolazak novim automobilom, razgovor koji lii na parodiju uobiajenih bolnikih posjeta. Ivan otkriva potrebu za pisanjem. "Potreba za pisanjem zna se javiti kao popratna pojava date ivotne dobi. Najee kao pubertetska ili klimakterijska pojava."

Susreti s kolegama iz kole. Svi su bili mirni, sreeni, "pogaeni ljudi". Hvalili su se djecom, unucima ... a njemu je sve to bilo dozlaboga tuno. Najtunija je bila njihova srea pored te tuge. Jo im je preostalo da umru. "ovjek se raa s vokacijom boema, kao i za bilo to drugo.." Oni su se hvalili uvjeravajui sami sebe. "Svakodnevna gimnastika samouvjeravanja." Imali su potovanja prema samima sebi. Ivan nije, on je ostao "per tu" sa samim sobom. Oni su bili istrajni, Ivan nije bio istrajan ni u emu, pa ni u mrnji, nakon nekog vremena bi ga zamarala.

Zbog posla je jednom otiao u unutranjost, u mjesto gdje je ivio drugi Ivan. Susret i druenje je bilo mnogo mlanije no to je Ivan oekivao. Pravdali su se jedan drugom: strasti i elje gimnazijskih dana proli su ih. Meu njima je vladalo neko nepovjerenje, ak napetost. Kad je to ispriao Mati, on je rekao: Ivan ti zavidi na tome to ti njemu ne zavidi. ovjeku je uroena kompetencija i ne bira suparnike. Nastojao je biti paljiv prema Ivanu i odnosi su se polako normalizirali ali sve je bilo drugaije.

3

Ivan razvija teoriju o umjetnosti: umjetnost poinje tamo gdje prestaje sujeta, kad je ovjek osloboen svih osobnih stega i predrasuda. Veliki umjetnik je i velik ovjek: sjedinjuje um, duh i talenat.

General koji je doveden u bolnicu ima rak. "Ni primjercima iznad prosjene ljudske mjere nije nepoznata smrt." Dobro je da je tako. Obian, mali ovjek je uvjeren da je samo on pred smru slab, no i vlastodrci koji jednim potpisom nareuju tucete tuih smrti, jednako su slabi, nemoni i goli pred smru. Razmilja o odnosu narod - vlast. im se vlast, premda iz naroda, osovi na svoje noge, ovjek ju smjesta osujeti kao neto vanjsko, tue i uvijek je tako. ovjeku preostaje da ostane indiferentan zbog svojih osobnih interesa, da se ne uplie ni u to.

PRIA O ROMANU KREZUBOG

Krezubi je Ivanu jednog kinog bolnikog poslijepodneva iznio svoju skicu fantastinog romana. Tema je Athanatik. To je novi lijek protiv raka koji je unaprijedio ovjeanstvo, no pomutnja je bila ogromna. Athanatik se vercao ilegalno, pojavljivala se ak i sterilna voda u ampulama, pa su financi - ljudi u zelenom koji su pravili reda i bili brojniji od vojske, bili zadueni provesti red, no svi su se potkupljivali ampulama. I roman e kao i svi pravi romani zavriti tragino, jer se to ita. Happy end je jeftina stvar za sitne due i mala vremena. S tim lijekom se svijet podjelio na smrtne i besmrtne. Zapoele su revolucije, smrtni bi besmrtnoj leini pobono sisali krv na ulici. Tada se pojavila potreba da se Athanatik uniti jer bi bilo vie "simultanih ovjeanstava". Ljudi su vikali:"Vratite nam rak, vratite nam smrt!"

KRAJ

Ovom umetnutom priom otvara se u romanu jo jedno pitanje: je li zlo uvijek zlo ili ponekad moe biti i dobro. To e pitanje kasnije postaviti kao temelj svog djela Pavao Pavlii u Koraljnim vratima.

Ivan je bio oenjen Dolores. Ona je bila realnija, nosila je spremno njegove strahove, lutanja, nasljednosti i uvijek bi govorila "kad se sredimo", "kad se smirimo". On je stalno putovao, u razgovorima je bio iskren i te bi iskrenosti nju rastuile, opteretile. Ivan je stalno putovao i sve saznajemo iz pisama, on nije direktan sudionik njihova braka. itao bi u pismima kako Maja raste, lijepo napreduje na klaviru, ima psia Lera, hoe li se ikad vie njih tri skupiti na jednom mjestu... Dolores je naslijedila malu vilu i destileriju u primorskom gradiu i on je vjerovao da e se tamo konano skrasiti. No, nakon jednog izleta, vratili su se na zgarite, plamen iz destilerije sve je zahvatio. Ukrcali su se u koiju i krenuli k Petru u samostan, u Zelenik. S Petrom je dugo u no razgovarao o ivotu u mjestu nakon Ivanova odlaska, o srozavanju porodice, smrti tetaka. Tri mjeseca nakon poara Ivan je odvrljao, a nedugo nakon toga uslijedio je raskid s Dolores. "Ako ovjek nije toliko jak da ne grijei, moe i mora biti toliko jak da svoju krivicu nezamueno uoava i da je bez sustezanja priznaje." Osjeao je zahvalnost prema njoj, kao prema nikom drugom, osjeao je i krivicu. Kad je primio vijest o njezinoj smrti, osjetio se osloboenim krivice.

Bolnica - osjea se bolje. Razmilja o skladu i suodnosu duha i tijela. Mora imati volje, mora htjeti ozdraviti. To dvoje nosi meusobni sklad. Bolniarka mu je donijela violinu, dri je ispod kreveta i ui malog, slijepog djeaka svirati. Glas s hodnika bolnice povue ga u prolost. Odmah ga je prepoznao. Bila je solidna pijanistica i postala Ivanov menager, a kad se razbolio bila je uz njegovu postelju. "Najgora ena je ena dobrotvor." Erna je bila ambiciozna i bezrezervno se davala u svemu to je radila. ivjeli su zajedno neko vrijeme (dvije godine je bio njegov maksimum). U poetku je bio zaljubljen, a potom ga je prolo i elio je da ona ode. I najzad su se rastali: on je bio sit njezina dobroinstva, a ona njegove zahvalnosti.

Sjeanje na Maju. Umrla je u Italiji od neizljeive bolesti. I tek kada je izgubio ker, Ivan je shvatio koliko nepovratno moe biti sam. Nakon njene smrti odluio se na lutanje, besciljno lutanje mjestima. Osjetio je potrebu da krene u rodno mjesto, no "nostalgija za mjestima je nostalgija za jednim nestalim vremenom i jednim nestalim JA u njemu." U kui u kojoj je roen postojala je zakljuana soba sa svim obiteljskim stvarima. Stare sitnice doimale su se mrtvima i on nije osjeao neikakvu evokaciju prolosti. Svijet je zatrpan prolou. Budunost pripada onima koji nemaju prolosti.

4

ovjek je djeljiv na volju ili osjetljivost i fantaziju. Volja je svojstvena jakim ljudima, voama, ali oni nisu pjesnici. Pjesnici nose osjetljivost i fantaziju. "Potpuno se predati umjetnosti znai neto kiao zavjet siromatva: odreku od volje i njenih postignua." ovjek ima i dnevnu potrebu za samoom. Mora imati, jer sve kljune stvari, prijelomne stvari u sebi rijeava sam. I najzad umire sam.

U sobu je dobio susjeda. Mrkog, nabusitog studenta agronomije pretuenog nakon nekih demonstracija. Pod paskom andara je doveden u bolnicu. Ne eli razgovarati, nosi u sebi svoju ideju, misao kao jedinu na svijetu. Spreman je umrijeti za svoj cilj. Ivan trai nain da mu pristupi. No, na kraju Radivoje odlazi, Ivanu bi ao.

Ivanu se stanje pogorava, morat e ponovo na operaciju. Saznao je od bolniarke da je Radivoje uhapen na prijavu apotekara koji je na silu od njegova oca htio kupiti perivoj. Bio je to drugi Ivan i njegov perivoj suptropske vegetacije u Luikama. Par dana nakon toga Radivoj je doneen na obdukciju.

Ivan mora na operaciju. Nakon operacije slijede sporadina sjeanja, prizivanja k svijesti, razmiljanja o vjenosti, trajanju ... misli mu se sapliu ... Ivan izlazi iz bolnice. Proljee je, jo jedno u nizu. Promatra ljude koji urno idu svojim poslom i razmilja - emu urba, zato, ta prije ili poslije svi emo kraju. Uiva u prirodi oko sebe u malim stvarima. U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija, jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao. Kome je dano da to spozna, dobro je proivio svoj vijek. Taj je obiao itav svoj krug.

Kraj knjige: "Ne znam. Osjeam samo da nema stvarnijeg doba od toga: mir s radou, s bolom - i preplavljenost suncem."

Proljea Ivana Galeba Vladan Desnica

Proljea Ivana Galeba Vladana Desnice je roman esej! Nastao je po principu asocijacije.

Slika kojih se sea junak. U romanu se sueljavaju dva plana:

bolnika soba lica koja u nju dolaze protekli ivot junaka

Introspektivno posmatranje.

Veliki broj likova (junaka) onako kako ih se junak sea. Lepote oluja, noi, lepote prirode, poeo je da primeuje pomocu muzike, umetnosti.

Desnica oslikava sudbinu ostarelog umetnika, fioministe, koji zbog povrede ruke lei u jednoj provincijskoj bolnici. Lien je svog umetnikog poziva i bolnike dane ispunjava seanjima.

Junak se pita zato zapravo pamtimo nebitne stvari u ivotu, a vrlo bitnih se tek ponekad setimo (are tepiha).

Junak oseti kada e neke stvari pamtiti dugo, a koje ce samo proi. Sea se i predstave San letnje noi i sva ostala seanja letnjih noi proizilaze iz ove predstave.

Lepotu oluje nauimo sluati kroz sinfonijske oluje; Sea se bake koja je svirala klavir i pevala; i njegovu slabost prema tom instrumentu i njegovim icama. est gost u njihovoj kui bio je upnik iz nedalekog sela - svi su bili fini prema njemu, i

5

deda, i baba; samo ga junak nije voleo naroito. I put u ivotu je zaalio dedu i bio mu je tako jadan izdrao je tolike bitke, a upnik ga je jednom reju ponizio! Stalno se iznova toga seao kada je pregledao dedina dokumenta, kada mu je deda umro ni jedan jedini dan nije proao da se ne seti toga. Concert champerte, i u starosti se toga sea.

Sviaju vam se nai tekstovi? Prijavite se za newsletter i ne propustite ni jedan!

ivotopis

Otac mu je bio iz ugledne srpske obitelji koja je imala vanu ulogu u kulturnom i politikom ivotu Dalmacije 19. i 20. stoljea, majka je bila iz Boke Kotorske, iz stare hrvatske obitelji Lukovi.[2] Gimnaziju je pohaao u Zadru, potom u Splitu i ibeniku, maturirao je 1924. godine. Studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu i Parizu, nakon svretka studija, 1930. godine, zaposlio se u oevu odvjetnikom uredu. Ureuje i godinjak Magazin sjeverne Dalmacije (1934.)

[3] Potom je radio u Dravnom pravobranilatvu isprva u Splitu, a poslije Drugoga

svjetskog rata odlazi u Zagreb.

Od 1950. godine djeluje kao slobodni pisac.

Jedan je od najznaajnijih hrvatskih pisaca druge polovice 20. stoljea.[3]

Umro je u Zagrebu 1967. godine a sahranjen je u crkvi Sv. Georgija, pokraj Kule Jankovi Stojana u Islamu Grkom gdje su poslije preneseni i posmrtni ostaci Desniine supruge Ksenije.

[4]

Knjievno stvaralatvo

Prvim se radovima javio uoi Drugoga svjetskog rata objavivi svoj novelistiki prvijenac ivotna staza Jandrije Kutlae (1935) u Magazinu sjeverne Dalmacije.[5] Ali tek kad je objavio roman pod oksimoronskim naslovom Zimsko ljetovanje (1950.), Desnica je, pratei skupinu Zadrana koji su se pred saveznikim bombama tijekom rata sklonili u sela zadarskog zalea, uao u knjievnost kroz glavna vrata i odmah stao u red prvih hrvatskih pripovjedaa kao umjetnik visoko njegovane reenice realistiko-naturalistikog stila, koja ima uzor u stilu talijanskoga verizma pa je, unato agitpropovsko-cekaovskoj kritici, odmah pozdravljen i prihvaen od najmlaih pisaca.

Njegove knjige pripovijedaka Olupine na suncu (1952.), Proljee u Badrovcu (1955.), Tu, odmah pored nas (1956.) i Fratar sa zelenom bradom (1959.) bile su ve doekivane kao djela renomiranog pisca, kontemplativnog pripovjedaa andrievskog tipa, dok je meditativno-analitiki roman Proljea Ivana Galeba (1957.) bio kulminacija njegovih stvaralakih mogunosti i jedan od najboljih ostvaraja poslijeratne hrvatske narativne proze to dokazuje i injenica da je njegovo djelo "Pravda" uvrteno u obveznu lektiru za osmi razred osnovne kole.

Ako je Marinkoviev svjetonazor ironija, Desniin je sumnja.[6] Pisao je proraunato i smiljeno, u punoj ravnotei intelektualne snage i emotivne napetosti: kao da mu nijedna rije nije sluajna, bez misaonog i stilskog opravdanja.[6] A ipak, njegove reenice i prozne cjeline djeluju nenamjeteno, osvajaju lakoom, odbijaju svaku pomisao na konstrukciju. Nainom,

6

ali ne i sredstvima svoga rada, bio je blizak Goranovu tipu konstruktora-pripovjedaa, ali neposrednou, upravo prisnou svoga pripovijedanja nadmauje i mnoge pisce kojima su eruptivna elementarnost, sugestivna elokvencija, nagonska emotivnost i sve ostalo to ini spontanu prirodnost najuoljivije umjetnike osobine.[6] Gradio je svoju prozu znanstvenikom akribijom, traei uporno, s ukusom onu jedinu ispravnu rije i nezamjenjivu stilizaciju. Neke su mu novele ule kao poglavlja u roman Proljea Ivana Galeba, a pojedini fragmenti toga romana, grafiki prilagoeni, tiskani su i kao pjesme (u zbirci Slijepac na alu, 1956.): dokaz, da je stilska homogenost njegove umjetnosti gotovo savrena.[6]

Scenarist i dramaturg

Desnica je i autor scenarija za film Koncert Branka Belana (1954.), po Belanovoj ideji.

Napisao je takoer scenarije za: Pravda (kratki film, 1962.), Pred zoru (kratki film, 1974.), Florijanovi (TV film, 1974.) i Oko (TV film, 1978.).[7] Napisao je i dramski tekst Ljestve Jakovljeve

[8][9] 1961. godine

[5].

Djela

Zimsko ljetovanje, (roman), Zagreb, 1950.

Olupine na suncu, (pripovijetke), Zagreb, 1952.

Proljee u Badrovcu, (pripovijetke), Beograd, 1955. Tu, odmah pored nas, (pripovijetke), Novi Sad, 1956.

Slijepac na alu, (zbirka poezije), Zagreb, 1956. Proljea Ivana Galeba, (roman), Sarajevo, 1957. O pojmovima "tipa" i "tipinoga" i njihovoj neshodnosti na podruju estetike, (esej),

Zagreb, 1957.

Fratar sa zelenom bradom, (pripovijetke), Zagreb, 1959.

Pronalazak Athanatika, (roman) (nije ga dovrio, no objavljen je u asopisu Literatura 1957. godine, i kasnije u sabranim djelima)

Izbor pripovjedaka, Zagreb, 1966

Sabrana djela Vladana Desnice, I-IV, Zagreb, 1975.

Spomen

U spomen na Vladana Desnicu od 2005. godine odravaju se "Desniini susreti". Program "Desniini susreti" pokrenuo je 1989. godine Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu (Prof. Dr. sc. Drago Roksandi) ali je bio prekinut izbijanjem rata.[10]

Izvori

Razlog je injenica da dananji reprezentativni prikazi iz junoslovenskih knjievnosti (ako mnoina uopte postoji) rado svojotaju nesumnjivo potrebnog im Desnicu. Naime, Desnica, po poreklu Srbin, svoj radni i ivotni vek proveo je u Hrvatskoj, i kako nije doiveo raspad zajednike drave ostao je prisutan i u srpskoj, i u hrvatskoj knjievnost, bez zameranja na obostrano svojatanje.

7

Upravo to nezameranje i neprigovoranje zbog svojatanja, neto nesvojstveno srpskoj i hrvatskoj kulturnoj sceni (poznate su besmislene prepirke zbog Andria), otkriva i narav znaaja Vladana Desnice. Ovaj ispisnik moda najgenijalnih redova nae pisane rei ostao je po strani, nedovoljno poznat iroj italakoj publici. Njegovoj virtuoznosti danas se dive knjievni kritiari i pisci ukazujui na zanatsku sposobnost nekada osporavanog i nepriznatog virtuoza. To to postaje jasno upuenijim poznavaocima pisane rei srameljivo se otkriva i ostalima. Tako je Desnica zastupljen u naoj lektiri, dodue samo delom Proljea Ivana Galeba, i to ovo delo je najee izborno.

Knjievna kritika uivala je da u prikazima Desniinih dela osporava stvaraoca zbog njegove kasne pojave na knjievnoj sceni. Redovno su isticali razumljivu nebitnost tog podatka, ali isto tako redovno taj podatak se moe proitati. Zanimljivo je da je Desnica kritikovan i zbog ideoloke nepodobnosti, te je njegov osvedoeni modernizam i nepatvoreno larpurlartistiko pisanje mnogima smetalo jer u njegovim je delima nedostajalo prikaza narodnooslobodilake borbe i revolucionarnih nadahnua. U Zimskom ljetovanju, koje je smeteno u to doba, Desnica gotovo da ne spominje partizane, a seljake ne uplie u zanose partizanskih borbi. Kritika kritikuje to seljake prikazuje nezaineresovanima i dezorijentisanima. Kako je mogue da jedno nae selo nije udilo za revolucionarnom antifaistikom borbom? Zamera mu se i mrano prikazivanje ovdanje zbilje i kako se odrodio od rodne zemlje, a u savetima mladim umetnicima zapostavlja vaspitnu (itaj ideoloku) premisu. ak i ta kritika Desnici priznaje zanatsko umee, ali za to se dobija koja pohvalna re sa velikim Ali. Zbog toga se ipak ne dobija NIN-ova nagrada. Po sudu svevremenskog znaaja, jedan od najboljih romana svih vremena sa ovih prostora je Proljea Ivana Galeba, ali to kontemplativno, intelektualno, umetniko nadahnue suvie je oporo i zagonetno, i jo se skriva od ovdanje javnosti, ili svekolika javnost, sa niskim pragom oekivanja, izbegava se postaviti naspram Desnice.

Vrlom romansijeru, pripovedau, esejisti, mesto je uz Krleu, Selimovia, Andria ili Stankovia u vaoj kunoj biblioteci. Za itanje i promiljanje polemini izvod iz Desniinog davno objavljenog eseja...

O iskrenosti

U knjievnosti, svaka je iskrenost u stvari iskrenost o samome sebi. Stoga je izraz ,,kuraa iskrenosti umjestan ne samo kad ono to pisac pria ima neku podudarnost s njegovom biografijom ili kad bilo kako ima prizvuk intimne ispovijedi ili iznoenja realnih autobiografskih podataka, ve uvijek kad pisac zalazi u dublju i prodorniju analizu ljudske psihe. To nam tumai i opravdava onu tobonju pievu beutnost i odsustvo svake raznjeenosti kod takvih analiza: iznoenje dubljih i prisnih momenata ovjeje due uvijek je skopano sa izvjesnim osjeajem povrijeene osjetljivosti i povrijeenog stida; nasilno analitiko prodiranje u tajne meandre psihe neminovno znai podnoenje izvjesne boli i nadvladavanje neega to se u nama opire i koprca i crveni. Shvatljivo je da pri takvom poslu pisac mora da odbije od sebe svaku mogunost raznjeenja, da zakoi emociju, da se stavi u neko stanje kataleptikog nereagiranja. (A sve je to, ako se ne varam, dokaz i znak ne pieve neosjetljivost, ve naprotiv njegove preosjetljivosti.) Svako raznjeavanje u takvom bi sluaju predstavljalo upravo idealnu, lojem namazanu kosinu preko koje e se najlake skliznuti u licemjerje, u kompromis, u samodopadno uljepavanje, u poluistinu najzad, u neiskrenost i u la.

8

Ko to ne razumije, taj ne razumije neto to je u knjievnoj umjetnosti sutinsko, upravo osnovno.

(...) Djelovanje lai.

La uvijek i neminovno ima svoje djelovanje: i kad smo se osvjedoili da je od muhe napravljen konj, jo uvijek pretpostavljamo da predlei bar ta muha. I kad vjerujemo da je neka tvrdnja lana, mi je, po imenentnim zakonima ljudske psihe, reduciramo 99% , ali nikad za svih 100%.

Kleveta uvijek, i kad je bjelodano dokazana kao takva, bar djelomino postizava svoj cilj, to jest uspijeva da poneto ukalja svoju rtvu, da baci na nju neku sjenu: kad se oito dokae da neko nije krao srebrne lice po restoranima, za nj dodue ljudi ne govore: ovo je onaj za koga se pronosilo (istina, neosnovano pronosilo) da krade lice. Priznat ete, ipak ostaje neka mala, tanana razlika izmeu njega i ovjeka za koga niko nikad nije to ni tvrdio.

(Ko bi primijetio da ovo nema veze s umjetnou, bio bi ili jako naivan ili jako licemjeran.)

Dijete od 4-5 godina pria mi svoj doivljaj iz teatra (gledalo je Crvenkapicu): - ...pola je u umu, pa je srela vuka, ...pa je doao lovac, uhvatio vuka, doveo ga u kazalite i ubio.

Znai, u tome momentu mali gledalac postao je svjestan fikcije: neka krupna neuvjerljivost ili tehnika omaka presjekla je iluziju stvarnosti i raskinula se magija teatra. Reiseri, pisci drama, glumci, pazite se da ,,ne dovedete vuka u kazalite!

(...) Nemogunost lai

ak i oni koji nemaju nikakve veze s umjetnou i nikakve ljubavi za nju, morali bi biti zahvalni nebu to ona postoji. Jer je to jedino podruje ljudske djelatnosti gdje je nemogua la: im la proviri, istim asom, automatski prestaje umjetnost. U pravoj umjetnosti uvijek, beziznimno, uprkos svemu, vlada istina: tu ovjek govori istinu ak i protiv svoje volje.

U tome je velika, neprocjenjiva vrijednost umjetnosti, po tome umjetnost, i onda kada sama

sebe najuvjerenije proglaava savreno beskorisnom, istom od bilo kakve moralne determinacije, lienom bilo kakve praktine svrhe i cilja, vri svoju veliku, nenadoknadivu misiju. Zbog toga intuirajui, makar i nesvjesno, taj fakat, svi tirani, guitelji slobode i zatirai istine, gue i zatiru umjetnost. I doista, jo nije bilo historijske epohe u kojo je guena sloboda, a da se ujedno nije guila i prava, istinska umjetnost i na njeno mjesto dekretirala lana, dirigirana i slubena. To nam objanjava ato su u historiji epohe bez slobode ujedno i epohe bez umjetnosti; i obrnuto, sami fakat to je jedna historijska epoha bez umjetnosti prua nam pouzdan i nesumnjiv indicij da je to bila epoha bez slobode.

Umjetnost, dakle nije beskorisna, nije moralno indiferentna, nije praktiki nezainteresovana ak ni onda kad po svome programu i po estetskim teorijama koje u to doba njome vladaju hoe da bude takva.

Umjetnost se bori za istinu (a, time, i za slobodu) i ne spominjui je, i ne mislei na nju, ma ta tretirala, ma o emu govorila; ona to vri usput, i ve samim tim ostvaruje svoje

9

umjetnike ciljeve, a prestaje ih vriti im to postavi sebi za cilj; svaka svjesna intencionalnost paralizira i ubija umjetniku djelatnost, a time i istinu koju ona u sebi donosi.

Slualac (piscu koji mu ita svoju stvar): - Ta je scena zacijelo prenesena sasvim vjerno iz ivota? Pisac (obradovan):

- Jest. Po emu ste pogodili? Slualac:

- Po tome to je ona najslabija u itavoj stvari.

Katarina Bugari

LICA SMRTI U PROLjEIMA IVANA GALEBA

Ja znam smrt u nebrojenim njenim licima, u vidu teme sa beskonanim varijacijama1

Desniin roman Proljea Ivana Galeba, bez sumnje, zauzima znaajno mesto u srpskoj knjievnosti XX veka.

Ipak, s obzirom na neosporne vrednosti, osobenosti i novine koje donosi ovaj roman, o njemu nije

puno pisano.

Veina tumaa bavila se ne pojedinanim aspektima, ve tumaenjem romana kao celine, obraajui posebno panju na tematskoidejni plan i kompoziciju. U ovom radu bie rei o motivu smrti koji bitno utie na kompoziciju romana, i mogao bi se posmatrati kao vorite, polazina taka od koje je mogue krenuti pri tumaenju drugih motiva. Takoe, bavei se motivom smrti pokuaemo da ukaemo na iste, ili vrlo bliske ideje koje su prisutne i u Desniinom romanu i kod drugih autora, naroito onih ija dela ne pripadaju knjievnoumetnikim. Na taj nain pokazae se iri, univerzalniji aspekt ovog romana i mogunost korespondencije prvenstveno sa nekim filozofskim, psiholokim, antropolokim ali i literarnim delima.

U samom naslovu i podnaslovu romana moe se naslutiti najbitnija karakteristika njegovog junaka veita podvojenost i podela svega postojeeg u dve meusobno suprotstavljene kategorije, svetlu i tamnu. Ivanov ivot se neprekidno giba izmeu svetlosti i mraka. Podela sveta na osunanu i mranu stranu prati ga jo iz detinjstva. Opisujui porodinu kuu, posebno se zadrava na opisu hodnika koji povezuje osunanu stranu kue okrenutu ka moru, sa njenom hladnom, neosvetljenom stranom.

U tom hodniku koji povezuje dva suprotstavljena sveta, i u kojem se vodi neprekidna borba izmeu svetlosti i mraka, proveo je najvei deo detinjstva. Borba izmeu dva oprena principa, izmeu Arimana i Ahuramazda, pratie ga itavog ivota i odredie njegov osnovni pravac i cilj izboriti se i osvojiti tu svetliju stranu stvarnosti. U jednom trenutku Ivan Galeb konstatuje da sve iznosimo iz detinjstva, pa njegovo suoavanje sa venom borbom izmeu svetlosti i mraka, ivota i smrti, u najranijem periodu ivota, uticae na njegovo kasnije neprekidno kretanje izmeu jednog i drugog, as blie ivotu, as smrti.

Ivan Galeb se jo u ranom detinjstvu susree sa smru, pa ne udi to je i ostatak njegovog ivota smru viestruko obeleen. Sa smru roditelja suoava se veoma rano.

Oca ne upoznaje lino (umire pre Ivanovog roenja) i takav sticaj okolnosti dovodi do stvaranja Ivanovog specifinog odnosa prema ocu kojeg zna samo sa porodinih fotografija. Na osnovu tih slika, u Ivanovoj svesti satkan je oev veoma iv i upeatljiv lik prema kojem gaji raznorodna oseanja, od indiferentnosti do ljubavi.

10

U ovom sluaju fotografijama pokojnika moe se dati ono znaenje koje Edgar Moren navodi u knjizi ovek i smrt. One su figurativna zamena pokojnika, njima se ukazuje potovanje pokojniku, one ispunjavaju elju ivih da umrlog zadre pokraj sebe, ali neminovno upuuju i na njegovo odsustvo.2

Na deakovu psihu oeva smrt jo je jae uticala zbog malograanske sredine koja oko te, nedovoljno razjanjene smrti na morskoj puini ispreda i stvara itavu legendu.

Zbog toga, deak poinje oevu smrt da, ili mistifikuje ili negira, i tada sa oseanjem zavisti i izneverenosti, zamilja tajni oev ivot u egzotinim predelima June Amerike.

Za razliku od oca, oveka nemirnog duha sklonog lutanjima, majka je ona koja je deake dane nenametljivo ispunjavala sigurnou i panjom. Njena prerana smrt za deaka znaila je veliki gubitak nastao naivnim uzrokom.

Izgubio sam je vrlo rano, na samom prelazu iz djetinjstva u djeatvo. Njenim nestankom kao da su se sve stvari oko mene ispraznile, i svi drugi osjeaji izgubili svoj skriveni izvor i svoj pravi osnov: njenim nestankom kao da je nestalo bez povratka i mnogo ta drugo, prividno bez ikakve veze s njom. A umrla je naglo, u nekoliko dana, od upale plua, poslije jednog izleta na kome smo se lijepo zabavljali i o kome su na povratku stariji neumorno ponavljali da ne pamte ljepega i da emo ga se zadugo sjeati.3

Ivan Galeb se u detinjstvu ne susree samo sa stvarnim smrtima bliskih ljudi, nego je jo vie okruen onima koji se ponaaju kao ivi mrtvaci. Tu se prvenstveno misli na dve tetke koje su skupa sainjavale samo jedno bie.4 Usedelice po roenju, one su usahlih elja, neprimetne, fiziki prisutne, ali u sutini nepostojea bia uvek istih godina za koje je vreme prestalo da tee.

Istoj grupi ljudi pripada i stric, pasivan posmatra ivota, pomorski sin koji brodovima ne putuje ve ih samo posmatra dvogledom, ovek koji je vremenom poprimio ponaanje neke sobne biljke, pa uspeva i vreme provodi u blagovaonici, savreno nekoristan ovek koji na kraju gubi kontrolu nad sopstvenim telom i umire.

Seanje na detinjstvo kod Ivana Galeba podrazumeva i seanje na blagovaonicu, hermetiku kutiju za porodina zbivanja5 koja je takoe povezana sa smru jednim, moglo bi se uiniti nenamernim i sluajnim poreenjem: Njenoj lijenoj, ustajaloj drai, koja je sliila na dobrotu topla i ugodna groba, nisu mogli da se otmu ak ni najmlai.6 Dedini prijatelji koji su popodneva provodili u blagovaonici nose, takoe, sa sobom neto umirue. U njihovim, naizgled uzbudljivim i ivahnim diskusijama, zapravo umiru najvei dogaaji te epohe ili se pretvaraju u beskorisno, mrtvo slovo na papiru nekog telegrama. Ti starci, u sutini zavreni i suvini ljudi, vie su mrtvi nego ivi, i u ivotu im nije ostalo nita vie nego da na kraju zaista umru.

Puili su i puili, neumorno pretvarali kilograme kije u oblake dima, i kad bi tako namirili izvjestan broj tad bi umrli.7

U Proljeima Ivana Galeba smrt, ili bolje rei umiranje, nije samo karakteristika ivih bia njoj ne mogu da umaknu ni predmeti. Seajui se blagovaonice, Ivan opisuje i ukrasnu, srebrnu kutiju u obliku globusa i pri tome neposredno predoava svoje poimanje smrti i onog preobraaja koji ona sobom nosi. Smrt postaje sinonim za nitavilo, oznaava prelazak iz postojanja u nepostojanje; predstava o njoj neminovno je povezana sa pojmom mraka i praznine.

... Nabubrela punoa oblika naglo se preobrati u upljinu, u prazan prostor, u jedan mali bezdan mraka, postojanje se odjednom prometne u nepostojanje. Nebrojeno puta, velim, ponavljao sam tu igru, nebrojeno se puta naslaivao i drakao tim spremnim, reskim zijevanjem jedne male, automatske smrti. Sklapao sam oi da bih na tankoj koici vjea osjetio te male zapahe nitavila.8

11

U Ivanovim seanjima posebno je zanimljiv opis tavana i njegova povezanost sa smru.

Tavani graanskih kua sabiralite ostataka smrti! ... A tavani te staretinarnice smrti pohranitelji su i uvari takvih materijaliziranih uspomena, hramovi tog pijeteta.9

Tavan je predstavljen kao nekakva kolektivna grobnica u kojoj je pohranjeno mnotvo predmeta, svedoka nekih prolih, iezlih vremena i njihovih, takoe, umrlih vlasnika. Na tavanu Ivan pronalazi staru deju violinu, nekadanje vlasnitvo bakinog brata, i taj e dogaaj presudno usmeriti njegov ivot. I ovoga puta, opisujui pronaeni predmet, prisutna je aluzija na smrt.

Od njegove smrti leala je tu, u svome crnom drvenom sanduiu, slinom djetinjem lijesu.10

esti susreti sa smru koji su zapoeli u detinjstvu, pratili su Ivana Galeba i dalje tokom ivota. U zrelom dobu morao se suoiti sa smru supruge i erke. U eni je video svoju rtvu, shvatao je svoju zavisnost od nje i pokuavao iskrenou da isplati sve ono ime ga je ona zaduivala. U smirenom i sreenom porodinom ivotu nije nalazio sreu i to je izazivalo trajni oseaj krivice prema supruzi Dolores. Njeno razumevanje i opravdavanje Ivanovih postupaka i u asu konanog raskida, jo vie je produbljivalo jaz meu njima. Njegova iskrenost i priznanje da je kriv zbog takvog razvoja dogaaja gubile su na znaaju. U nemogunosti da odbaci krivicu, ali i da opravda svoje postupke, razvio je ambivalentan odnos prema Dolores. Sa jedne strane, razum mu nalae da prema njoj mora oseati ako nita vie, ono bar zahvalnost, a sa druge strane javlja se nesvesna elja da Dolores jednostavno nestane, a samim tim i oseaj krivice. Ne udi onda to je vest o njenoj smrti doiveo kao olakanje i osloboenje.

Izmeu dva ljudska stvora povezana krivicom ona raste i radi dok su god oni ivi, i sama iva stvar. Tek smru krvnika ili rtve ona je zavrena, zapeaena.11

Neto kasnije morao se suoiti i sa smru erke Maje. Povodom njene smrti otvara znaajno pitanje odnosa izmeu bolesti i smrti, prihvatanja, odnosno borbe protiv jedne i druge. Bolest je shvaena kao neto uvek prisutno, tihi pratilac, stari poznanik sa kojim se veza, ma koliko se to elelo, ne moe prekinuti.

Stari znanac, porodina bolest! Pitoma zmija pokuarka. Ljupka, skladna bolest. Gotovo osoba iz porodice.

Kao neka obazriva bakica ili obudovjela tetka to ivi sa nama, tiha, diskretna kao sjena, a ima smisla za muziku i njean dodir ruke, pa se najradije bavi djecom. Mila, elegina, staromodna bolest.12

Ivan opisuje itav put: iznenadno pojavljivanje bolesti, boravak u sanatorijumu, nada da vreme koje prolazi ide u prilog zdravlju i na kraju potvrivanje onog to se od poetka slutilo saznanje da do izleenja ne moe doi. Blizina smrti, nasluivanje nevidljivih mrtvih prostora13, dovodi do preobraaja u Ivanovoj linosti.

Njegovu svest zaokupljuje pitanje samoe, on razmilja o tom nerazdvojnom paru samoa smrt.

U mraku sam aptao: Bit e sam! Sam samcat, potpuno sam! Pa, ipak, ma koliko te rijei ponavljao, nisam shvaao ta one zapravo znae. To sam shvatio tek kad je nastupilo. Jer prije nisam znao da i u tome sam samcat ima stepenovanja, do koje nevjerovatne mjere i kako neizljeivo sam moe da bude ovjek.14

Ovaj problem se moe posmatrati sa dva aspekta. Sa jedne strane je samoa koja nastaje posle smrti neke veoma bliske osobe, sa druge strane je injenica da svaki ovek, bez obzira na konkretne okolnosti, umire sam.

12

U svome najprisnijem, i najbitnijem, ovjek je uvijek sam. ... I, najzad, ovjek i umire sam.15

Samoa nije jednoznano odreen pojam, ona se kree od osamljenosti do potpune samoe. Dobrovoljno udaljavanje od ljudi da bi nekoliko trenutaka proveo sam, bilo je neizostavan deo

Ivanovog ivota. On poznaje lepotu izabrane usamljenosti, taj dnevni obrok samoe koji je neophodan da bismo saznali nau intimnu misao.16

Ovoga puta samoa nije neto to Ivan svojevoljno bira, ona je neminovnost nastala posle erkine smrti. Kao to je tokom ivota upoznao blagodeti samoe, tako sada upoznaje njeno nalije, nemire i muke koje ona sa sobom nosi i koje ga teraju na bezumna lutanja iz mesta u mesto.

Neprekidno kretanje je nain da se smrti umakne. ovek koji je aktivan, u pokretu, iako ga smrt u stopu prati, za nju je ipak neuhvatljiv. Smirenje i pasivnost oveka ine ranjivim i podlonim smrti.

... Meni je strano, duboko strano svako smirenje. U smirenju se lako zavrgne takica smrti kao kune klice u barskom pliaku. ... Dok sam u neprekidnom kretanju, dok sam u vjeitom nemiru, imam iluziju da smrt ne moe da stavi ruku na moje rame.17

Ivan Galeb strah koji smrt i smirenje izazivaju kod njega pokuava da prevazie zauzimajui pomalo kozerski stav prema smrti. On sa njom koketira, od nje stvara lik u nekom svom izmiljenom scenariju za balet. Takav odnos prema smrti vie puta e se javiti kao pokuaj da se tanatofobija ako ne prevazie, onda bar ublai.

Do sada je bilo rei samo o smrti drugoga, a sada se postavlja pitanje kakvu predstavu ovek moe imati o sopstvenoj smrti. Moe li se doiveti vlastita smrt? Nije li smrt drugoga jedini mogui pristup sopstvenoj smrti?

Jo je sveti Avgustin govorio da ovek poinje da umire im se rodi. Martin Hajdeger oveka definie kao bie za smrt i kae da je tek to se rodi ljudsko bie ve dovoljno staro da postane mrtvac.18 Da li bi se, onda, moglo rei da ovek ne doivljava svoju smrt nego svoje umiranje? Dok sam ja tu, smrti nema; kad smrt doe, mene vie nee biti,19 govorio je Epikur.

Savremeni ovek, ma koliko to zvualo protivno logici, kao da pokuava da ospori postojanje smrti; ona ne postoji, u najgorem sluaju postojimo mi koji emo umreti.

Nikada se, ipak, neemo nauditi tome to svi ljudi ive kao da niko ne zna.20 Da li je tako zato to u sutini nema iskustva o smrti, a dananji ovek sklon je da prihvati samo ono to je postalo deo njegovog iskustva, samo ono to je doivljeno.MielMontenj kae: Kad bih bio knjigopisac, sakupio bih zbirku sa tumaenjima raznih smrti. Onaj ko bi uio ljude da umru, nauio bi ih kako da ive.21

Svest o sopstvenoj smrtnosti je ono to oveka izdvaja od svih drugih ivih bia, ali istovremeno unosi razliku i meu same ljude. Sa jedne strane stoje oni koji su potpuno svesni svoje prolaznosti, ona im esto zaokuplja misli, sa druge strane oni koji se od te spoznaje brane potiskivanjem i utanjem.

Ona, najprisnija dimenzija svih ivih bia, je ono po emu se oveanstvo deli na dve nesvodive polovine, meusobno tako udaljene, da je izmeu njih vee rastojanje no izmeu orluine i krtice, izmeu zvezde i ispljuvka.

Izmeu oveka koji nosi oseanje smrti i onoga koji to oseanje nema zjapi provalija slina ponoru izmeu dva potpuno odsena sveta; obojica, ipak, umiru, ali jedan ne zna, drugi poznaje svoju smrt; jedan umire tek trenutano, drugi neprestano...22

13

Kako sebi predstaviti vlastitu smrt? oveku je nemogue sebe pojmiti mrtvim, u najboljem sluaju moe sebe samo zamisliti takvim. Ali i tu nastaje protivrenost.

U svojoj uobrazilji ovek moe sebi predstaviti svoj samrtniki odar, svoje beivotno telo, ali nikako ne i sebe kako vie ne postoji. Kad god pokuamo sebi da predstavimo vlastitu smrt, uoavamo da se tada nalazimo u poziciji posmatraa, to je psihoanalitiku kolu navelo na zakljuak kako, zapravo, niko ne veruje u vlastitu smrt, i kako svako, u svom nesvesnom, nosi ideju o svojoj besmrtnosti.

U psihoanalitikoj koli ... usudili smo se da tvrdimo da duboko u sebi niko od nas ne veruje u sopstvenu smrt. Nju uopte ne moemo da zamislimo. U svim pokuajima da odslikamo ono to e biti posle nae smrti, ko e nas aliti, i tako redom, primeujemo da smo uistinu jo uvek tamo, kao posmatrai.23

Desniin junak isti taj stav jasno artikulie i objanjava. Verovanje u sopstvenu besmrtnost potie iz perioda detinjstva koje za njega predstavlja pregrt besmrtnosti.24 Ali takav odnos prema smrti nije ga napustio ni kasnije tokom ivota. On jednostavno veruje u apsurd, pri tome ne zanemarujui ni oigledan, logian sled dogaaja. Sa jedne strane je injenica da e svi ljudi, bez izuzetka, pre ili kasnije umreti, iz ega vrlo razumno izvodi zakljuak da e i on zasigurno umreti. Ali, sa druge strane misao da bi, samo ovaj put, smrt ipak mogla njega zaobii. Ovakvom poimanju stvari se moda protivi razum veine ljudi, ali je zasigurno, i bez odobrenja racija, u njima ipak prisutan. Kao to Ivan Galeb kae, dvojnost zasigurno postoji; svest o apsurdu nasuprot veri u njega, pitanje je samo ta e od toga dvoga odneti prevagu.

Smrt je samo za druge. Ona pripada ne-ja. Ona je svojstvenost, ona je, tovie, ba najprisnije obiljeje onog irokog, prostranog, nebrojanog ne-ja koje naspram nama i svud oko nas stoji. Smijeno! ista proturjenost, apsurd! Kako bi se ja odjednom moglo da preobrne u svoju sutu suprotnost u ne-ja!25

Smrt je neto to se deava drugima, ona je dogaaj koji nas zaobilazi.

Desniin junak svoja razmiljanja o smrti upotpunjuje i pitanjem ta smrt drugoga moe znaiti za nas. Da li zaista tugujemo zbog smrti druge osobe? Evo ta o tom problemu pie Toma: ... smrt drugoga ne samo da me podsea da i ja moram umreti, ve je ona u izvesnom smislu delimino i moja smrt. Ona je utoliko vie moja smrt, ukoliko je taj drugi za mene bio neko jedinstven i nezamenljiv. Dok oplakujem drugoga, ja u isto vreme oplakujem i sama sebe.26

Ali, ma kolika bol zbog odsustva drugog bila, tua smrt se na kraju prihvata kao neto neminovno, prirodno; sve drugo i dalje nastavlja da postoji, ustaljeni poredak se ne prekida, pojedinana smrt ne remeti kontinuitet ivota i postojanja.

Sasvim je drugaije kada je re o sopstvenoj smrti.

Stav koji o tome iznosi Ivan Galeb ne moe se okarakterisati kao egoistian, ve duboko ljudski.

To e biti bolno, to e biti alosno, ali, na koncu, to je samo nestanak jedne jedinke, i nita vie. To je, najzad, i sasvim prirodno. Sve drugo i dalje traje. I, najee, sasvim nepomueno i neporemeeno traje. Ali, ako ja zatvorim oi, odjednom nestaje sve. ... Jer, na svijetu... ima svega izobilja, pa i beskonano mnogo. ... Samo je jedna stvar jedincata i nenadoknadiva u svemiru: to je ja.27

Smrt ne znai samo nestanak jedinke, ve ukidanje svega postojeeg, nestanak itavog neponovljivog sveta.

Slian stav iznosi i ak Derida razmiljajui o smrti.

14

On ovo gledite proiruje sa line na optu perspektivu. Ne samo da sopstvena smrt donosi propast jednog sveta, ve se to desi pri smrti svakog oveka, svaki put nastane jedinstven kraj sveta.

Ono to uvek iznova osetim, na vest o neijoj smrti, i na najintenzivniji, neporecivi nain na vest o smrti nekoga koga smo zvali bliskim ili prijateljem, voljenim prijateljem, ponekad ak i kad je ljubav odsutna ili uasavajue osporena, sve do prezira ili odbijanja, to je da nemam ni ukusa ni snage da to pokaem onako kako bih mogao pokazati u sluaju nekog stava: smrt drugog, ne samo nego naroito ako smo ga voleli, ne najavljuje odsustvo, nestanak, kraj tog i tog ivota, to jest mogunost za jedan svet (uvek jedinstven) onako kako se pojavio tom ivom. Smrt objavljuje svaki put kraj sveta u celini, kraj sveg mogueg sveta, i svaki put kraj sveta kao jedinstvene celine, dakle nezamenljive i stoga beskonane.28

Zato misao o smrti kod oveka izaziva toliki strah?

Smrt znai ukidanje svih mogunosti. Ivan u jednom od svojih solilokvija kae da postoje rei koje su bolne same po sebi, na primer nikad ili nikada vie. Bolna je pomisao da se neto u ivotu nikada vie nee desiti ili da se nijednom nee desiti. Ma koliko taj dogaaj u sutini beznaajan bio, on oznaava ukidanje jedne mogunosti, na neki nain to je oduzimanje neeg to ve posedujemo. Koliko onda mora biti bolna svest o smrti kojom se ukida ne jedna, nego sve mogunosti istovremeno?

Ivan Galeb oveka poima kao jedinstvenu celinu, nema jasno izraene dvojnosti ljudske prirode tj. podele na duh i telo; ni u jednom trenutku kod njega se ne javlja misao o nekakvom zagrobnom ivotu. Smrt za sobom povlai nitavilo, pa su Ivanu strane utehe koje nude vodee svetske religije. S tim u vezi, specifino je Ivanovo poimanje Boga. Bog u njegovim razmiljanjima nije imenovan, to nije hrianski niti bilo koji drugi bog, ve neto apstraktno, stvoreno u ljudskoj misli sa samo jednim ciljem da pomogne oveku da se suoi sa svojom smrtnou, da prevazie, makar i prividno, taj jaz izmeu konanosti i elje za beskrajnim.

Bog je nalije Smrti. Jedan oblik borbe protiv smrti, i nita drugo. (I, dosad, izgleda, jedini koliko-toliko efikasan oblik te borbe.) Gdje nema smrti, nema ni boga.

Tu mu je obiljeje i znamen: svi bezumni pokuaji, sve vrele samoobmane snagom kojih ovjek nadrasta i prevladava smrt sve je to bog.29

Ali, ni tako shvaen bog nije vean, ve i sam podloan umiranju. Tokom jednog razgovora sa fra-Anelom, Ivan iznosi tezu da je taj stari bog bespovratno mrtav, a to je najgore, izgleda da jo nita nije uspelo da ga kolikotoliko efikasno zamijeni.30

Smru boga borba protiv smrti ne sme se okonati, njoj se treba suprotstaviti ma koliko taj pokuaj izgledao nemogu i prometejski.ivot je preoptereen smrtima, prepun ih je, i sva ta umiranja se niu da bi na kraju nastupilo i ono konano. Nije dovoljno samo boriti se za ivot, nego i osmisliti borbu protiv smrti.

Treba mrzeti smrt. Treba pobijati smrt, bez predaha, svim sredstvima, na svakom koraku. ... Jer u ivotu kao da se i ne radi drugo nego samo umire. ivot kao da i ne znai drugo nego nanizati velik, grdan broj umiranja, svojih roenih i tuih pa najzad umrijeti, sasvim umrijeti. Prestati doivljavati ak i umiranja.31

Moe zazvuati apsurdno, ali smrt postaje merilo svaijeg ivota, ona ga odreuje i osmiljava.

Ima nitavnih, beznaajnih ivota. Beznaajnih smrti nema. ... Ona je jedino to nam se u ivotu stvarno dogaa.32

15

Ovde se za trenutak moemo okrenuti Hajdegeru i njegovom poimanju smrti. U Hajdegerovoj filozofiji ona postaje samo jezgro ivota, dok njeno svesno prihvatanje biu donosi autentinost i ono tada postaje slobodno za smrt.33 Antitezu Hajdegerovom shvatanju predstavlja Sartrovo poimanje smrti. On joj oduzima ona svojstva koja joj je Hajdeger pripisivao. Za njega smrt nikada ne predstavlja

ono to ivotu daje smisao, ve ono to mu oduzima svako znaenje. Stavovi izneti u Desniinom romanu odlino korespondiraju sa Hajdegerovom filozofijom:

Ona je pneuma koja sve proimlje i ispunja. Sve nae misli rastu nevidljivo iz nje, (...) Ona kao da je ono najvanije, ono najozbiljnije u nama. Sama sr ivota, njegov najglavniji, najbitniji sadraj gotovo sam njegov ivotvorni princip.34

Sve ono ime ovek nastoji da ispuni ivot, svi pokuaji su takoe, naini borbe protiv umiranja.

Svi nai napori, sva naa djela samo su vidovi borbe protiv smrti, samo ludi pokuaji obmane, oajna nastojanja da se ona zavara, zanijee, prevlada, zaboravi.35

Bog, nekada najmonije sredstvo u borbi protiv smrti, u dananjem svetu gubi primat tako da su ljudi primorani da iznalaze nove naine kojima e se protiv smrtnosti boriti.

Veliki su osjeaji jedan oblik borbe protiv smrti, krhki mostovi izmeu konanog i beskonanog to presvouju bezdane mraka.36

Ali, i veliki oseaji gube svoju snagu, ljudi poinju da ih posmatraju kao zastarelu stvar, mnogi u njima vide sinonim za slabost. Savremeni ovek tei apsolutnoj racionalizaciji, tako da ne iznenauje to i pri susretu sa nekim velikim ljudima dananjice zapaamo nesrazmernost u razvijenosti njihovih oseanja i ostatka linosti.

Pored oseanja, brojna su sredstva koja ovek pokuava da iskoristi u svojoj neprekidnoj borbi protiv smrtnosti filozofija, religija, knjievnost, muzika, teatar, tanije umetnost uopte. Ipak, nijedna od navedenih stvari nije dovoljna da u toj borbi ljudima donese pobedu.

U trenutku kada borba protiv smrti dostigne poslednji stupanj, ona tada prerasta u borbu za

besmrtnost. Tema besmrtnosti prisutna je u ljudskom miljenju i knjievnosti u brojnim varijacijama od samih poetaka, od mitova i Gilgamea do dananjih dana.

U Desniinom romanu ideji besmrtnosti, tanije pronalaenju leka protiv smrtnosti, posveeno je itavo XLIX poglavlje koje je na momente ozbiljnim, a u pojedinim trenucima cininim i aljivim tonom napisano kao sie realistikog fantastinog romana.37

Pisac na odlian nain pokazuje u kom smeru se razvija ovekova elja za postizanjem besmrtnosti. U ne tako davnoj prolosti ovek je smatrao da svoju prolaznost, na neki nain, moe prevazii nastavljajui ivot kroz ivote svojih potomaka, da obesmrivanje neijeg imena omoguuje delo koje taj ovek ostavlja za sobom. Ali, dananji ovek je uoio ispraznost ili bar nedovoljnost takvih verovanja. Danas, kada rak i smrt postaju gotovo sinonimi, smrt postaje bolest kao i svaka druga. Istina, nauna otkria jo uvek ne omoguuju njeno leenje, ali ni misao o neumiranju vie nije nezamisliva.

Smrtnost nije, ili bar ne vie, nuni atribut oveka; izraz ovek je smrtan prestao je da bude sintetiki sud a priori. ovek umire, to je empirijska injenica, nesrenim sluajem, zbog nemarnosti, ... zato to nauka jo nije pronala sredstvo da izlei sve bolesti, a posebno starost.38

Neki autori poput Simon de Bovoar, tano zapaaju da se vie ne umire, umire se samo od neeg.

16

Ali nije tako. Ne umire se zato to si se rodio, ni zato to si ivio, niti se umire zato to si star.Umire se od neega.39

ta bi se desilo kada bi lek protiv smrti bio pronaen? Taj pronalazak stvorio bi najveu nejednakost u istoriji ljudske civilizacije nejednakost pred smru.

Javio bi se i itav niz teko reivih pitanja. Da li je neiji ivot vredniji od neijeg drugog? Ko bi bio sposoban da tu vrednost proceni i donese odluku o neijoj smrtnosti tj. beskonanosti ivljenja?

U romanu izmiljeni lek, Athanatik, pomera granicu izmeu ivota i smrti i pri tome potpuno ukida granicu izmeu etikog i onoga to to nije. Athanatik postaje uzrok spletki, zloupotrebe poloaja, korupcije, falsifikovanja i zanemarljivog broja altruizmom nadahnutih podviga. Ograniavanje njegovog dejstva, donoenje posebnih zakona kojima bi se regulisala raspodela svespasavajueg leka, ne popravlja nimalo situaciju. Samo jedna ampula Athanatika dovoljna je da srui vekovima stvaranu predrasudu da na listi ljudskih dobara novac zauzima prvo mesto. Postaje neosporno da na prvom

mestu stoji ivot. Ljudi se ponaaju kao onaj, na smrt osueni, o kojem Raskoljnikov jednom prilikom razmilja: ...kad bi morao iveti ma gde na kakvoj visini, na steni, i to na takvom uzanom prostoru da samo dve noge mogu stati a unaokolo da su bezdani, okean, veni mrak, vena usamljenost i vena bura i ostati tako stojei na jednom arinu prostora celog ivota, hiljadu godina, itavu venost, da bi ipak bolje bilo i tako iveti, nego sad odmah umreti! Samo da je iveti, iveti, iveti! Ma kako iveti samo iveti!40

Kako bi se roman koji za temu ima sticanje besmrtnosti mogao zavriti? Ne iznenauje to se sve okonava zahtevom da se zalihe Athanatika unite, a ljudima vrati njihova smrt, pozivajui se na nju kao na svoje osnovno, neotuivo, ljudsko pravo. Alber Kami na jednom mestu kae: Izmeu istorije i venosti odabrao sam istoriju zato to volim izvesnosti.41 Sartr primeuje da ovek i kada bi zadobio besmrtnost, ne bi umakao konanosti.

ak i kad bih bio besmrtan, bio bih ogranien, prinuen da se odluim kakav elim da budem, pa prema tome da odbacim razne mogunosti radi samo jedne mogunosti.42

ovek kao da se vie ne zadovoljava obinom besmrtnou, on eli da se oslobodi svega to ga ograniava i da kao junak iz Desniine prie Delta poe svim stazama istovremeno.

Sada je potrebno sa optih tema vratiti se pojedincu i njegovom individualnom suoavanju sa smru. Da bi se tema smrti u potpunosti sagledala, neophodno je odgovoriti na pitanje ko je, zapravo, Ivan Galeb. U kakvom poloaju se nalazi ovek ije su misli toliko zaokupljene smru i ije su kontemplacije o toj temi dosad navoene?

Ivan Galeb je pri kraju ivotnog puta i svoja razmiljanja belei u bolesnikoj postelji. On pripada onoj grupi ljudi koji su postali potencijalni pokojnici, oni su bioloki zavreni, drutveno nekorisni, suvini ljudi koji vreme najee provode u samoi oekujui konaan kraj.

Smeten u bolnicu, lien svog nekadanjeg poloaja i zanimanja, bez prijatelja i rodbine, Ivan Galeb se suoava sa drutvenom smru. Bolnica u kojoj boravi predstavlja predvorje smrti, umiralite, u njoj se drutvena smrt pretvara u bioloku.

Kod staraca bez potomaka, lekar bi trebalo da bude samo akuer smrti, spreman da ugrabi prvu povoljnu priliku.43

Ivan je u potpunosti svestan svog poloaja i nepremostive razlike izmeu sebe koji pripada svetu umiruih i drugih ljudi iz sveta ivih. On shvata da je nastupilo vreme u kojem on pripada, nazovimo to, grupi ivih mrtvaca.

17

A mi mi smo ve na drugoj obali.44

U potpunoj tiini, na mahove posumnjam da li uope postojim.45

Apsurdno zvui, ali on kao da je ve doiveo vlastitu smrt i ima sposobnost da se njegov glas uje i iza granice smrti. Do umiranja dolazi pre nego to nastupi zvanina, fizioloka smrt, koja se pri tome svodi na ispunjavanje formalnosti. Takvo poimanje stvari ne sreemo samo kod Desnice: ideju da ovek u sutini nadivljava samog sebe iznosi i Emil Sioran.

Rutineri beznaa, leine koje sebe prihvataju kao takve, svi mi sami sebe nadivljavamo, a umiremo jedino da bismo obavili jednu uzaludnu formalnost. Kao da je naem ivotu stalo jedino do toga da odloi trenutak u kome emo ga se otarasiti.46

Ovde se otvara pitanje i kakav stav prema biolokoj smrti zauzima savremeno, zapadno drutvo. Ono je sklono njenom poricanju i prikrivanju. Nasuprot arhainim drutvima u kojima je smrt prihvaena, bliska, shvaena kao neminovni deo ivotnog ciklusa, dotle zapadno drutvo prihvata smrt samo pod uslovom da je dezinfikuje.47 Higijena je, na primer, posluila kao izgovor da se groblja izmeste na periferije gradova, da se to vie udalje od mesta ivljenja. U dananjem drutvu prihvatljiva je samo ista, nenametljiva, tiha smrt koja treba to je manje mogue da dotie ili uznemiruje ive. Ma koliko se savremeni ovek ponosio razvojem nauke i svojim racionalizmom, u njemu su se ipak zadrala neka arhaina shvatanja i razliiti oblici tanatofobije. Veina ljudi smrt poima kao nekakvu zaraznu bolest koju treba ograniiti, izolovati kako ne bi postala smrtonosna za druge.

Opisujui smrt u susednoj sobi, Ivan Galeb kae da se ni po emu ne moe zakljuiti ta se zapravo u prostoriji pored deava mala uurbanost, komeanje bolnikog osoblja koje nosi neku neujnu obuu i to je sve. Potom nastupa hitno, i isto tako diskretno uklanjanje lea koji se odvozi na opet neujnim kolicima sa gumenim tokovima, i sve to da bi smrt prola neprimeeno.

Desocijalizacija je ono to karakterie savremeni odnos prema smrti. Oni koji su osueni na skoro umiranje se izoluju i odvajaju od ivih. Ivan Galeb se u jednom trenutku pita da li zaista postoji terbcimer, posebna soba za umiranje. Od samrtnika se danas oekuje da bude diskretan: da ne zna da e umreti, ili, ako zna, da se pravi da ne zna. Isto se oekuje i od bolnikog osoblja. Pri tom vetom prikrivanju istine, bolniari su duni da, ma koliko situacija bila loa, daju poneko pozitivno i ohrabrujue predvianje, a samrtnik, ma koliko se loe oseao, da ta predvianja prihvati.

Postoji, dakle, dva naina da se runo umre, jedan se sastoji u potrazi za razmenom emocija, drugi da se odbije optenje.48

Iako se toliko bavi pitanjima smrti, u razmiljanjima Ivana Galeba nema opisa mrtvakog sanduka, sahrane, groblja i ostalih prateih elemenata smrti koji kod ljudi izazivaju grozu.

Na vest da e njegova bolniarka biti odsutna nekoliko dana zbog smrtnog sluaja u porodici, Ivan Galeb u jednoj od svojih zabavica mate stvara sliku sahrane, odnosno dogaaja nakon nje. Tu nema plaa i alosti za pokojnikom, smrt je shvaena kao neto prirodno nakon ega se ivot nastavlja uz punu trpezu. Vode se isprazni, svakodnevni razgovori. Smrt ne budi razmiljanje o onostranom i metafizikom, ve iskljuivo o ovozemaljskom i materijalnom, tanije, veina prisutnih razmiljala bi o pokojnikovom imetku i nainu na koji e biti podeljen.

U romanu se samo na jednom mestu diskretno i kratko opisuje samrtniki odar; to je trenutak kada Ivan prisustvuje dedinom pogrebu. Smatra se da strah od smrti esto potie od njenog povezivanja sa predstavom raspadanja i truljenja. Antropolozi tvrde da ni u jednom jeziku ne postoji re koja bi oznaavala le u raspadanju. Meutim, ovde je ta predstava lea u potpunosti dezinfikovana i liena naturalizacije. Pre se ini kao da Ivan posmatra neku sliku pa je potom opisuje, nego da zaista stoji kraj dedinog odra.

18

Bez trunke ganua, gledao sam u njegov markantni, energini profil i meditirao otkud na mrtvacu brkovi uvijek izgledaju nekako lani, kao nalijepljeni, kueljni. Piljio sam suha oka u te nalijepljene, inertne brkove i za pokoj njegove due u sebi brojio do stotinu.49

Luj-Vensan Toma istie da su mogua tri naina nadilaenja smrti: poricanje, sublimisanje i izrugivanje.50

Ljudi su oduvek nastojali, na imaginarnom nivou, da smrt poreknu, to se najlake moe uoiti ako obratimo panju na rei i izraze kojima se smrt oznaava esto se ona naziva venim poinkom ili snom, vezuje se za putovanje tj. seljenje due. Sublimisana smrt preobraava pokojnika u pretka, ili donosi verovanje u postojanje drugog, zagrobnog sveta. Ruganje smrti pripada mehanizmu njenog prevazilaenja. Tu bi pripadao jezik argoa, prianje ala, tzv. crni humor, defunkcionalizovanje predmeta koji slue za pogrebne obrede itd.

Nije li igra smrti i smeha, kojoj se preputamo, samo sredstvo da se sakrije strah od smrti i oajanje koje ova izaziva.51

Cinizam, ironija i humor su esta sredstva koja Desnica koristi govorei o smrti. Poglavlje XLV, u kojem je opisana sudbina jednog generala, dobar je primer da bi se taj stav pokazao. Zapravo, ovo i

naredna dva poglavlja se mogu posmatrati kao jedna celina. Najpre se niu podvizi pomenutog generala, njegova evolucija iz viljastog golaa u trbonju.52 injenica da uvaenoj linosti preti smrt, izaziva bitno drugaije ponaanje samog bolnikog osoblja nego kada je re o nekom anonimnom oveku.

Cinizam Ivana Galeba dostie vrhunac u trenutku kada zamilja generalovu smrt.

Pomiljam: ako umre, to e biti smrt sa majonezom!

Velike utnje, katafalci, trodnevni obilasci mrtvog tijela ... I za prvu hitnu potrebu jedan prostran trg posveen njegovom imenu.53

Nekada veoma vane ljude koji su jedim svojim potpisom mogli odluivati o ivotima mnogih, kao da tek smrt svodi na njihovu pravu, ljudsku meru. Istaknute ljude, da bi takvi ostali do kraja, trebalo bi da prate i istaknute smrti. Jedno je javna smrt poput one koja sustie na bojnom polju, a sasvim neto drugo ona privatna koja oveka zatie u kunoj haljini i u krevetu. Ta privatna, pasivna smrt kao da oduzima oveku svu onu njegovu preanju vanost i ostavlja ga ogoljenog i uplaenog.

Nasuprot prii o generalu, u poglavlju sa sugestivnim podnaslovom daleko od Astapova ispriana je sudbina nekada poznatog glumca. Ivan Galeb u novinama nailazi na kratku vest koja sadri ime i prezime glumca i saoptenje da je umro. Za razliku od jednog generala, njega je zadesila tiha i gotovo neprimeena smrt. Nekoliko redova u novinama podstiu Ivanova seanja, i on ukratko opisuje ivot sada mrtvog umetnika. U kratkim crtama odslikana je profesionalna degradacija od velikog pozorinog umetnika do trbuastog, tromog kabaretskog zabavljaa, da bi se sve zavrilo kao neupadljiva vest od dva retka na stranici nekih novina. Posmatrajui sudbine ova dva oveka razliitihivotnih puteva, ini se da se ta razlikameunjima ponitava tek nakon smrti buna smrt povodom koje e biti ispisani hvalospevi na naslovnim stranicama novina, ili neprimetna vest na nekoj od sredinjih strana na kraju se svodi na isto: pred smru svi se ponaaju jednako.

Kada se razmilja o smrti, ne moe se zanemariti pitanje da li ovek ima prava na samoubistvo, da li mu je dozvoljeno da bira mesto i vreme svoje smrti.

Postoji samo jedan istinski filozofski problem: samoubistvo. Odgovor na sutinsko pitanje filozofije jeste zapravo razmiljanje o tome da li ivot vredi ili ne vredi da se proivi.54

19

Mnogi od onih koji su reili da sebi oduzmu ivot, umiru jer su uvideli da ivot nema smisla, ali postoje i oni koji se paradoksalno ubijaju da bi dokazali i opravdali neku, njima veoma vanu ideju koja ivotu daje izvestan smisao.

Iznenaujui je i pomalo zbunjujui zakljuak da razlog zbog kojeg se ivi isto moe biti i razlog zbog kojeg se umire.

Kada ovek doe do zakljuka da njegov ivot nema smisla, da se sveo na izvravanje odreenog broja navika, tanije kada se zakljui da je postao apsurdan, onda se postavlja pitanje da li taj apsurd zahteva smrt.

Jer, nita lake no zamisliti tue samoubistvo.

Poto smo (...) naslutili sopstvenu uzaludnost, neshvatljivo nam je da i ostali nisu proli kroz to. Ubiti se to lii na jasan i jednostavan in. Zato je onda tako redak, zato ga svi izbegavaju?55

Koji su razlozi zbog kojih bi neko odluio da sebi oduzme ivot i koji su to porivi koji neke od potencijalnih samoubica spree da izvre svoju nameru?

Vladan Desnica se dva puta u romanu okree ovom pitanju. U poglavlju koje je poznato i pod nazivom Balkon, junak je umiljeni bolesnik koji veruje da boluje od raka.

Pretpostavka da boluje od neizleive bolesti navodi ga na ideju da izvri samoubistvo. Iako svaka smrt plai, postoje nedostojne, bolne, uasne smrti koje taj strah jo vie poveavaju. Verovatno svaki ovek ima predstavu o dve vrste smrti lepoj i ravoj. Ako ve mora da umre, ovek eli da ga zadesi iznenadna, bezbolna, trenutna, drugim reima, lepa smrt. Junak ove prie uveren je da e uskoro umreti. Zato se onda odluiti na samoubistvo ako je smrt ve blizu; zato taj ostatak ivota ne iskoristiti to je bolje mogue? Razlog za takvu odluku je strah od rune smrti, strah od patnje, od mogue fizike i psihike agonije. Ovde nastaje apsurdna situacija u kojoj se od neminovne smrti eli pobei opet pomou smrti, istina neto drugaije. Samoubistvo je tada shvaeno kao mogunost, kao sopstveni izbor; ono prua oveku varljivo oseanje da gospodari svojim krajem.

Ima li udnijeg dara od sposobnosti da se potpuno vlada sobom i u isti mah tome opire. Svest o tome da je samoubistvo mogue tei nas i pretvara nae teskobno prebivalite u prostranstvo bez kraja. Pomisao na samounitenje, mnoina sredstava kojima se moemo posluiti, njihova dostupnost i blizina raduju nas i plae; jer nita nije jednostavnije a ni stranije od ina kojim odluujemo o svojoj sudbini. Jednim jedinim trenutkom ukidamo sve trenutke; to ni sam Bog ne bi mogao uiniti, ali mi, demoni razmetljivosti, odlaemo as svog nestanka...56

Junak iz Desniinog romana ne izvrava odmah svoju nameru. On se koleba, smilja najbolji nain i mesto da to izvede, razmilja kakav e utisak ostaviti na sluajne svedoke svoje smrti, i kao da je re o nekakvoj predstavi, svaki dan vri probe koje nikad ne izvede do kraja. Jednoga prepodneva je sproveo svoju nameru, bez nekog oiglednog razloga zato ba tada. Za nain samounitenja bira skok sa balkona na prometnu ulicu punu ljudi.

Samoubistvo u izvesnim sluajevima, iako ima za cilj smrt, nosi u sebi odliku jednog izrazito vitalnog ina, jer se uklapa u shemu optenja sa drugim, ili ak sa zajednicom.57

ovek koji je skoio sa balkona ne eli da ode nezapaeno, eli da neko njegov izlazak iz ivota, ipak, primeti. Ponovo se susreemo sa jednom apsurdnom situacijom samoubica, po pravilu udaljen od ljudi sa kojima ne moe da uspostavi kontakt, tek u trenutku svoje javne smrti, kada je ve kasno, uspostavlja vezu sa njima, makar to bili i sluajni prolaznici.

20

Drugo samoubistvo koje se opisuje u romanu, deo je Ivanovih seanja i bolan je deo njegovog ivotnog iskustva. Mlada devojka Alda, erka Ivanovog suseda Egidija, oduzima sebi ivot ispivi kiselinu. Razlog njene smrti lei u neuzvraenoj ljubavi i oseanju osramoenosti.

Vezu sa Aldom Ivan smatra letnjom avanturom bez veeg znaaja, stoga i ne pretpostavlja da e njegov iznenadni odlazak izazvati tako ozbiljnu posledicu. Samoubica eli vlastito unitenje, a ipak njegov in je nekad uperen protiv drugog koji se eli okriviti. Takav je sluaj i ovde. Samoubistvo predstavlja beg od sramote, drutvenog izoptavanja, ali istovremeno znai i osvetu onome ko se smatra odgovornim i kod koga se, kao jedan vid kanjavanja, eli razviti trajni oseaj krivice.

Ovaj dogaaj pokree novu temu kako se ponaa ovek kojeg prati oseaj krivice zbog neije smrti. Ivan, obeleen tim iskustvom, misli da do zaleenja nikada nee doi, ali i najtei dogaaji s vremenom gube svoju masu.58 Ne naputajui cinizam ni kada o sebi govori, on konstatuje da to beskonano vreme kalendarski iznosi zapravo samo est meseci. To ne znai ravnodunost prema neijoj smrti. Vreme koje je proteklo zasigurno ne donosi zaborav, to je prirodno prihvatanje smrti drugoga i prevazilaenje oseaja krivice, ma koliko se to nekom moglo uiniti nehumanim.

Jo jedno pitanje koje se ne moe zaobii kada se govori o smrti, jeste vredi li neko ubeenje ili neka ideja toliko da se zbog nje rtvuje vlastiti ivot?

U poslednjim poglavljima romana izneta je sudbina studenta Radivoja koji nekoliko dana boravi u

istoj sobi u kojoj je Ivan. Mladi je uhapen na nekim demonstracijama, batinan od strane policije i zbog povreda tako zadobijenih dospeo u bolnicu. Nepoverljiv je prema drugim ljudima, u sutini zaokupljen samo jednom idejom, zbog koje sebi i u asovima bunila ponavlja da mora izdrati. Ta nesrazmernost izmeu njegove mladosti i ozbiljnosti situacije u kojoj se naao, neminovno dovodi do traginog kraja, pri emu on ostaje dosledan svom stavu, ali to plaa ivotom. Desnica ne postavlja direktno neka pitanja, ali se ona ipak sama nameu. Da li je ideja bila vredna takve rtve, da li ta smrt neto bitno menja ili je za druge ljude to, u sutini, besmislena rtva kojom su sve mogunosti neijeg ivota ukinute? Radivoju se na kraju oduzima i njegova smrt, ukida mu se pravo na istinu o nainu umiranja. Tu se opet javlja nejednakost pred smru. Nekima je ipak dozvoljeno da prouzrokuju smrt drugoga i da potom uzrok smrti imenuju nekim eufemizmom.

Ivan Galeb se neprekidno kree izmeu ivota i smrti i sve je izvesnije da e smrt uskoro odneti konanu prevagu. Iako naputa bolnicu i pokuava da iznova zapone ivot, jasno se sluti blizina smrti, ona ga u razliitim vidovima potpuno okruuje. Na kraju, kod Ivana se javlja nostalgija i elja da jo jednom poseti rodno mesto, u emu i sam vidi slutnju smrti.

A moda je ta kasna nostalgija prema mjestima naeg djetinjstva, ta elja da se vratimo na ishodite naeg kruga, samo jedan ostatak onog poriva koji ivotinje pred smrt tjera u njihove loge i skrovita?59

Poseujui mesta za koja vezuje svoje detinjstvo, on zapravo traga za jednim nestalim, prolim, ili, jednom reju, umrlim vremenom. Ako se ovek neprekidno suoava sa svojim razliitim vrstama umiranja, onda su seanja i potrage za mestima iz detinjstva samo njegovi pokuaji da pronae i oivi neko nekadanje ja. Ali oivljavanje ipak ne uspeva i Ivan se jo jednom susree sa mnotvom smrti mrtva su nekadanja prijateljstva, prestala je da postoji dedina pomorska agencija, a kako je jedini ivi predstavnik svoje porodice, nakon njegove smrti izumree i ona. Ni predmeti koje pronalazi u zakljuanoj sobi nemaju snagu da prizovu prolo vreme, oni samo donose spoznaju da i mrtve stvari umiru.60

U poslednjem poglavlju romana Ivan naputa bolnicu posle niza dana provedenih nepomino i bez svesti, samo na trenutke nasluujui ta se oko njega zaista deava.

21

Nakon vremena provedenog na samom rubu ivota, on se ponovo suoava sa svetom izvan bolnice. etajui polako gradom, udi se emu tolika urba ljudi oko njega. Svestan svoje starosti, on je definie kao vreme kada se vie nema kuda uriti; tada prestaje ona e za sutranjicom i eli se jedno bezmerno danas. Okruen podnevnom vrevom, Ivan shvata da na kraju stoji mir sa ljudima, sa bolom, sa ivotom, konano sa samim sobom.

Smirenje, kojem je tokom ivota toliko hteo da izmakne ipak ga sustie. Ali, ovog puta mu se ne protivi. I, nebez razloga; sve se deava tokom prolenog, sunanog dana: Ivan Galeb ostaje u ivotu, njegovu smrt pisac ne opisuje, ali se jasno sluti njena blizina. Meutim, verovatno e svaki italac, bar u jednom trenutku, pomisliti da nastupanje jo jednog prolea, nizasunanih, toplih dana znai da se Ivanovo verovanje u apsurd, ipak, isplatilo.

VLADAN DESNICA (Zadar, 17.09.1905 Zagreb, 04.03.1967)

Vladan Desnica roen je u Zadru 17. septembra 1905. godine u porodici uglednog advokata dr Uroa Desnice. Djed Vladana Desnice, Vladimir Desnica bio je veoma ugledan ovjek, veleposjednik i predsjednik optine u Obrovcu. Da je pisac Vladan Desnica bio potomak slavnih predaka svjedoi i injenica da je njegov djed Vladimir 30 godina stajao na elu obrovake optine, bio lan Carevinskog vijea u Beu, vitez Reda Franje Josifa jednom rijeju ugledna linost svoga vremena. Veoma se zalagao za srpski narod u Dalmaciji. U politikom ivotu toga vremena uestvovao je i otac Vladana Desnice, dr Uro Desnica koji je sastavio tekst Zadarske rezolucije. S druge strane Vladan Desnica bio je povezan sa

uvenom porodicom Jankovi. Olga Jankovi, ki grofa Ilije Jankovia bila je baka knjievnika Vladana Desnice po oevoj lozi. Majka Vladana Desnice, Fani, roena Lukovi rodila se u bokeljskom gradiu Prnju i roaka je poznatog bokeljskog istoriara don Nika Lukovia.

To su kratki podaci o porodici iz koje je poticao knjievnik Vladan Desnica.

Osnovnu kolu Vladan Desnica je uio u Zadru sa srpsko-hrvatskim kao nastavnim jezikom. Dvije godine Prvog svjetskog rata proveo je u Grkoj, gdje mu se otac sklonio s porodicom. Gimnaziju je poeo da pohaa u Zadru, a kad je taj grad pripao Italiji, nastavlja gimnaziju u Splitu i ibeniku. Maturirao je u ibeniku 1924. godine u klasinom odjeljenju tamonje gimnazije. Pravne nauke studirao je u Zagrebu i Parizu. Diplomirao je 1930. godine u Zagrebu. U Parizu je sluao predavanja iz filozofije, pa je tako zadovoljavao svoja interesovanja za filozofske teme, koje e kod njega biti prisutne tokom cijelog ivota. Poslije zavrenih pravnih nauka zaposlio se u Dravnom pravobranilatvu u Splitu, gdje je ostao do poetka rata.Godine 1941. italijanske okupacione vlasti odvele su ga u Zadar za prevodioca na usaglaavanju zakonskih propisa. Iz Zadra se sklonio 1943. u Islam Grki, a odatle preao na osloboenu teritoriju 1944.,i sa ZAVNOH-om doao u Zagreb 1945. godine. U Zagrebu radi o pravnom odjeljenju Ministarstva finansija dn 1950., a od tada bio

je profesionalni pisac sve do smrti. Umro je u Zagrebu 4. marta, a sahrnjen u porodinoj grobnici u Islamu Grkom.

Knjievnou i muzikom Vladan Desnica se poeo baviti jo u gimnazijskim danima. Studiozno je itao domae pisce, ali i francuske, italijanske, ruske, grke i rimske. Od

22

domaih pisaca najvie je cijenio Lazu K. Lazarevia kao harmoninog pripovjedaa. Veoma je cijenio Njegoa i njegovo djelo "Lua mikrokozma". Napisao je esej o Dositeju Obradoviu istiui pjesnike i line crte vellikog srpskog putnika i radoznalica.

Od stranih pisaca izuzetno je potovao Stendala i Flobera. Za Tolstoja je govorio da je pisac koji unosi ivot u svoja djela. Desnica je cijenio i Turgenjeva zbog toga to je nalazio kod ovog pisca blizinu stvarnom ivotu i zbog harmonine kompozicije njegovih dijela.

O ocu italijanske knjievnosti, Danteu, Desnica je skicirao esej, koji, na alost, nije dovren.

Ve u gimnaziji upoznao je dijela vanijih grkih i rimskih pisaca, pa se nekima od njih vraao cijeloga ivota. Izuzetno je volio Eshilovog "Okovanog Prometeja". Desnica je itao filozofska djela, dolazio na diskusije filozofskog drutva u Zagrebu,htio je da bude u stalnom i ivom kontaktu sa vitalnim idejama koje pokreu ovjekovu tenju da kuca na sva vrata svijeta kako bi se pribliio ljepoti, istini i sutini.

Vladan Desnica imao je iroko obrazovanje: pored poznavanja knjievnosti, filozofije, estetikih teorija, znao je italijanski, francuski, ruski, a sluio se latinskim i grkim jezikom. Bio je bez sumnje jedan od najkompletnijih intelektualaca svog vremena.

Najpoznatija su mu djela: roman "Zimsko ljetovanje" (1950) u Zagrebu; zbirka

pripovjedaka: "Olupine na suncu" (1952) u Zagrebu; filmski scenario "Koncert" (1954) u

Zagrebu; zbirka pripovjedaka "Proljee u Bodrovcu" (1955), objavljena u Beogradu; zbirka pjesama "Slijepac na alu" (1956) u Zagrebu; roman "Proljea Ivana Galeba" (1957) u Sarajevu; zbirka pripovjedaka "Fratar sa zelenom bradom" (1959) u Zagrebu; "Izbor

pripovjedaka" (1966) u Zagrebu.

Sopstvenu porodicu Vladan Desnica zasniva 28. aprila 1934. godine brakom sa Ksenijom

Cari. Iz toga braka imao je ker Olgu roenu 1936., ker Jelenu roenu 1937., ker Nataliju roenu 1941. i sina Uroa roenog 1944.godine.

Vladan Desnica nije bio samo knjievnik koji je stvarao izuzetna djela, on je bio mnogo vie od toga sjajan poznavalac ivota i ivotnih istina i veoma sposoban da sve to utka u svoja djela. Znanje

. . .

Desnica potomak je Stojana Mitrovia Jankovia[1] (oko 16351687), u srpskoj narodnoj pesmi poznatog kao Jankovi Stojan, voe srpskih kotarskih uskoka u XVII veku, serdara Kotara, kavaljera sv. Marka, konjikog kapetana, zapovednik tvrave Ostrovice.

Desnice su srpska porodica poreklom iz Srba u Lici, odakle je pradeda Vladana Desnice,

Danilo Desnica, trgovac i posednik, doao u Obrovac gde mu se rodio sin Vladimir Desnica (18501922) koji je sa Olgom Jankovi, kerkom grofa (conte veneto) Ilije Dede-Jankovia (18181874), potomkom Stojana Jankovia, poznatim slovenofilom, pesnikom, prvakom srpskog naroda u Dalmaciji, imao sina Uroa Desnicu (Obrovac, 28. avgust 1874 Split, 13. jul 1941), pravnika, lana Srpske stranke, nosioca austrijskog vitetva, predsednika Dalmatinske vlade, poslanika u Narodnoj skuptini, senatora, koji je

23

uestvovao u donoenju Zadaraske rezolucije, a kao protivnik austro-ugarske aneksije Bosne i Hercegovine tokom Prvog svetskog rata bio interniran u Italaju. Poto je konte Ilija Dede-Jankovi bio poslednji muki izdanak svoje porodice, Jankovie su po njegovoj kerki Olgi, nasledile Desnice, celokupnu imovinu u Islamu Grkom, ukljuujui dvore Jankovia, porodinu crkvu zemljine posede i dr[2]. Uro Desnica se oenio sa Fani Lukovi, kerkom pomorskog kapetana ure Lukovia iz porodice Lukovi iz Prnja u Crnoj Gori

[3]. Uro Desnica je sa Fani Desnica, ro. Lukovi imao sina Vladana Desnicu i kerke Olgu i Natau.

Zanimljivo je to da Hrvatska danas smatra da je Vladan Desnica hrvatski pisac i da je pisao

hrvatskim jezikom. Osamdesetih godina se otkrilo da je saraivao i pisao tekstove za etniki pokret i etnike novine u Drugom svjetskom ratu. ak usprkos toj injenici Hrvatska ne odustaje da Vladana i danas ne uvrsti u udbenike osnovnih i srednjih kola kao iskljuivo hrvatskog pisca.

_______________

1. Rodoslov Jankovia i Desnica vid. Batina dvora Jankovia, Istorijski muzej Srbije, Beograd 2006, str. 92.

2. Rodoslov Jankovia i Desnica, kao i detaljnu porodinu istoriju vid. Batina dvora Jankovia, Istorijski muzej Srbije, Beograd 2006,

str. 92. 3. Lukovii su porodica katolike veroispovesti. U bokokotorskom zalivu ima mnogo katolikih porodica poreklom iz crnogorskih brda,

koji su primili katolianstvom dolaskom u primorje. Simo Matavulj govori o srpskom poreklu Lukovia u knjizi Boka i Bokelji. Lukovii su, prema porodinom predanju, poreklom iz Foe (Srbinje) u dananjoj Republici Srpskoj, odnosno Bosni i Hercegovini, odakle su

preko crnogorskih brda, doli u crnogorsko primorje u XVII veku. U prolosti bili su najbrojnija pranjska porodica. Rodonaelnik grane Lukovia koja se iz Prnja preselila u Boku kotorsku, kapetan Marko Lukovi za zasluge steene u ratu dobio je od venecijanskih vlasti

naslov konte 27. 3. 1773. O Lukoviima iz Prnja, vid. Don Niko Lukovi, Pranj, Kotor 1937, str. 217. Wikipedia

Sauvana

Angelina

Administrator

Van mree

Poruke: 5569

Vladan Desnica (19051967) Odgovor #1 poslato: Decembar 12, 2010, 05:17:39 pm

**

VLADAN DESNICA

PROLJEE IVANA GALEBA

U ovom romanu stari muziar Ivan Galeb, naizgled beznadeno prikovan za bolesniku postelju, borei se izmeu ivota i smrti, evocira itav svoj ivot dok oko njega promiu lekari, bolniari, medicinske sestre. Ivanova seanja se, prirodno, najee vezuju za trenutke intenzivnijeg ivota, mladost posveenu umetnosti, za prolee ivota. Suoen sa injenicom da mu se smrt u nekoliko navrata opasno pribliila, Ivan je poeo da svodi ivotne raune. U konanom bilansu njegova slika ivota bila je prilino sumorna. Iako ve pomiren sa smru i injenicom da u ivotu nije sve kako treba, Ivan ozdravljuje i izlazi iz bolnice u jedno novo prolee.

Pisac je delo gradio revokativnim slikama umetnikove mladosti, bez

ikakvog fabulisanja ak i onih dogaaja koji su nudili ivu i zanimljivu radnju, pa se vrednost romana trai upravo u

24

meditacijama i refleksijama iskusnog umetnika. Roman Proljee Ivana Galeba se bavi razliitim problemima teorije umetnosti, filosofije, psihologije, estetike, etike, itd. Razmiljanja, analize, hipoteze, sudovi i zakljuci o brojnim oblastima ovekovog ivota i njegovog stvaralatva iskazani su iskljuivo kao meditacija glavnog junaka romana. Ipak, ti iskazi, s obzirom na specifinost znaenjske strukture romana, imaju dvostruku funkciju. S jedne strane, oni su

elementi metodolokog postupka u psiholokom projektovanju linosti. Tim iskazima pisac je portretisao, razvijao i obogaivao lik centralnog junaka, Ivana Galeba, kao i niz manje-vie sporednih likova, npr. Ivanovog dedu, upnika, apotekara Ivana, revolucionara Radivoja... Meutim, u ovakvom tipu romana, meditativni iskazi i refleksije junaka "imaju i relativnu smisaonu samostalnost". Ti se

iskazi moraju shvatiti i kao pieva vienja problema koji se u romanu tretiraju. Tako glavnog Desniinog junaka treba shvatiti, u najbukvalnijem smislu, kao pievog protagonistu, dok se za ostale likove to ne moe rei.

Ovo zanimljivo delo Vladana Desnice bavi se itavim nizom opteljudskih problema kao to su: sutina i svrha enske lepote, sutina i svrha umetnikog stvaralatva, umetniko stvaranje kao vid psihike kompenzacije, kakva mentalna struktura linosti odgovara naem vremenu, itd. Tri centralna lika, Ivan Galeb, apotekar Ivan i revolucionar Radivoje, ine i u metodolokom smislu osmiljeno postavljen trougao, u ijem se okviru reavaju postavljeni problemi. Postupak umetnike analize pisac reava tako to apotekara Ivana i Radivoja stavlja u karakteristine aktivne situacije ili ih dovodi u neposredne kolokvijalne dispute sa Galebom. Njihovo ponaanje i stavovi izreeni u raspravama Ivanu Galebu slue kao osnova za uoptavanje i zakljuivanja.

Po Galebovom, a to znai i po pievom shvatanju, ovek je u svojoj sutini protivreno, kontradiktorno bie. "Smijeno je" kae Galeb "kako su kasno ljudi doli do toga da je prosto nemogue zamisliti dvije tako disparantne, tako suprotne crte, a da se ne bi mogle nai udruene u koi jednog ivog ovjeka... Da sam pisac, nikad ne bih strahovao da ne upadnem u kontradikciju: tek kontradikcija je ono

to liku daje krepinu i reljef". ovek nije jednosmerno i pravolinijsko, ni strogo racionalno bie; on je sloen iz niza protivrenosti.

Galeb je u sutini pesimista i skeptik, ali njegova misao nije do kraja crna. On smatra da je ivot jedinke uslovljen, determinisan nizom komponenata koje svaku linost ine osobenom. "Svako od nas" misli Galeb "nosi u sebi namotano klupko svog ivotopisa, repetorijum svojih mogunosti. Pa i svoj osoben nain skonanja." Odstupanja od ovih principa javljaju se samo u izuzetnim prilikama

kakve su ratovi i revolucije. Dve oprene crte ljudske prirode, i ljudske sudbine, jesu i cinizam i moralizam. One ive u svakoj

25

linosti. Galeb ih vidi do te mere sjedinjene da mu se na "mahove priviaju kao sinonimi". Sem toga, Galeb smatra da jedno bie nikad nije u stanju da shvati drugo bie, i da ba ta prirodna zakonitost goni na drutveni i porodini nain ivota, jer su i porodica i drutvo vidovi ispoljavanja prirodne polarizovanosti oprenih dejstava u jedinstvenom obliku. Galeb ak i snagu jakih ljudi, vidi u polarizaciji oprenih dejstava. Jak je, po njemu, samo onaj koji, kad ustreba moe biti slab i ume da se pokori i potini. elja za mo odlika je slabih, jer samo slabi ne mogu da se potine.

Apotekar Ivan je zamiljen kao neka vrsta Galebovog oponenta. Dajui mu neke izrazito negativne crte, pisac potencira distancu izmeu apotekara i muziara; primetna je i distanca izmeu muziara i revolucionara, mada je manje naglaena. Apotekareva tragina dvostrukost posledica je loeg sklopa osobina. On se potajno bavi pisanjem pesama, ali, na drugoj strani, u stanju je i da denuncira.

Pisac smatra da je ovako nesrean spoj oprenih polova ovekove dvostrukosti rezultat nezadovoljstva sopstvenom linou. Linost apotekara Ivana pisac odbacuje kao stalno tetnu i latentno opasnu za oveanstvo jer se u njemu, i pored toga to je intelektualac, stalno krije potencijalni zloinac; to je motivisano podsvesnim kompleksom inferiornosti zbog neostvarenih ambicija, koji, opet, tera oveka da se kao linost potvrdi na negativan nain.

Osnovni ton celokupne slike ivota koju sugerie roman Proljee Ivana Galeba, siv je; piev protagonista kao zakljuak nudi "jednu traginu i sumornu viziju sveta", roman zrai "izvesnom gorinom i pesimizmom". Meutim, konaan zakljuak ipak nije obeshrabrujui. Pisac se, kao ovek i umetnik, itavim romanom strasno zalagao za "ire vienje stvarnosti od idealistikih apsolutizacija". Roman predstavlja "mudru poruku oveku da izae iz uskih okvira jednostranog posmatranja ivota, da nae punou svoje linosti i ispunjenje svog ivota".

Kratak pregled

kolske lektire Priredili:

Duanka Baji i Anka Doen

26

knjiga etvrta

Izdava: 3D+ Novi Sad, 2001

Sauvana

Angelina Administrator

Van mree

Poruke: 5569

Vladan Desnica (19051967) Odgovor #2 poslato: Jun 21, 2011, 02:07:41 pm

**

KAKO JE STVARAN ROMAN "PROLJEA IVANA GALEBA"

Kad ste poeli pisati "Ivana Galeba" i kako ste ga radili?

Zapoet je davno, jo tamo 1936. godine. (Pisac pokazuje sauvane skice iz toga vremena.) Ali neka rjeenja i razvijanje pojedinih tema i motiva razraivao sam i preraivao tokom dugog vremena, u sporom procesu kristalizacije. Radio sam ga kao i sve svoje radove. Najprije

sam zacrtao osnovne konture. To je prva i najnapornija, rekao bih isto fiziki naporna faza. Kao kod kipara koji za nekoliko sati mora da nabaci na iani skelet itave kvintale gline, oblikujui lik tek u najkrupnijim obrisima. Za nas amorfna gomila gline; ali za njega, u toj gruboj i naoko bezoblinoj gomili potencijalno lei ve "sve", i on u njoj ve vidi buduu dovrenu figuru, ponegdje i najdelikatnije obraene povrine. Treba to prije i to bre, tako rei u jednom danu, nabaciti na papir "prvu redakciju", ili bar okosnicu,

naznaujui neke momente natuknicama, ostavljajui ,"za kasnije" sve ono to sigurno osjeamo da emo upamtiti, i jurei uvijek dalje, s tobocem punim tih mentalnih rezervacija koje se putem sve vie gomilaju, prema koncu tog prvog, kojekako nabaenog teksta. Kao to vidite, upola se pie, upola se pamti. Taj koncept, ta prva stesura, ponavljam, najtei je i najnaporniji dio posla. Ve nas unaprijed plai, pa mu se zato izmiemo i uklanjamo dokle god moemo. eljeli bismo ga odgoditi, odloiti, kao i sve to nam znai velik i tegoban trud. Jer to je tour de force za koji nismo uvek ni fiziki spremni i dorasli. Ali bez toga, bez te baze, bar za mene, nemogu je dalji rad. Nikako ne bih mogao da pristupim smirenijem i briljivijem obraivanju pojedinih partija bez onog osjeaja sigurnosti koji daje ta podloga. Imam osjeaj (ili iluziju) da je tu in nuce fiksirano ve sve, i da vie ne moe pobjei.

Mislim da je to urno i grozniavo nabacivanje prvog koncepta neophodno potrebno zato da bi se zadrala i sauvala cjelovitost zamisli, jedinstveni karakter, homogenost, vrsta i koherentna osmiljenost stvari. Time se postie (ukoliko se postie!) onaj utisak zatvorenosti i homogenosti itave stvari, ona ustremljenost svakog pojedinog detalja, gotovo svake rijei, onom jedinstvenom, skupnom i zavrnom efektu kome itavo djelo stremi. Svaki je detalj, dio, partija, u recipronoj funkciji s drugim, meusobno se podravaju i

27

pojaavaju, zajedno kreu dalje stupajui u recipronu funkciju s ostalim detaljima i dijelovima, skupna udarna snaga raste i kulminira

prema koncu. Djelo tako dobiva onu osnovnu harmoninost i jedinstvenu boju, i stvara onaj utisak kao da je roeno ujedanput.

Razgovor sa Vladanom Desnicom vodio V. Pavleti

_________________

kvintal, fr. i p. 50 kilograma; amorfan, lat. bezoblian; potencijalno, lat. u mogunosti, skriveno; redakcija (prva, druga itd.) ili verzija, lat. (prva, druga itd.) obrada nekog rukopisa; stessura, tal. sastavljanje, popravljanje; tour de force (tur de fors), fr. teak, muan posao; in nuce,

lat. u ljusci od oraha, saeto; fiksirati, lat. utvrditi, uvrstiti; koncept, lat. plan, skica, prvi nacrt; homogenost, lat. jednovrsnost; koherentan, lat. povezan, spojen.

Sauvana

Angelina Administrator

Van mree

Poruke: 5569

Vladan Desnica (19051967) Odgovor #3 poslato: Maj 12, 2012, 10:25:28 pm

*

VLADAN DESNICA

JUGOSFERA

... U sklopu obnavljanja regionalne saradnje, kao oglaenog cilja srpske dravne politike, dolazi i do obnavljanja hrvatske dominacije u jugoslovenskom prostoru. Da bi se sve to moglo dogoditi,

neophodno je obnoviti ve postavljene zasade u naoj javnoj svesti: otud viestruko uzdizanje titoistikog jugoslovenstva. Da bi se, meutim, sam proces mogao odvijati u skladu sa nalozima aktuelnosti, neophodno je istovremeno ispuniti novim sadrajima jedan davno zasnovan kulturno-istorijski put. Re je, dakle, o dvostrukom procesu u kojem se odvija osobeno kombinovanje

elemenata kontinuiteta i elemenata novine.

Tako je "u Klubu-knjiari-galeriji 'Glasnika' predstavljena" knjiga 'Ukus, mitovi i poetika' Milivoja Solara (1936), profesora

Filozofskog fakulteta u Zagrebu, akademika, knjievnog teoretiara, istoriara knjievnosti, filozofa, esejiste."3 Uobiajeno izdavako predstavljanje novih knjiga pomalo se pretvorilo u poseban doga