Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet u Osijeku

Odsjek za hrvatski jezik i književnost

Biljni svijet u Vjernom pastieru

Seminarski rad iz Flore i faune

Mentor: Zlata Šundalić, prof.dr.sc.

Student: Tea GlavašStudijska grupa: Hrvatski jezik i književnost i Mađarski jezik i književnostDatum: 22.2.2013.

SADRŽAJ

1. UVOD.....................................................................................................................................2

2. RENESANSA.........................................................................................................................3

2.1. RENESANSA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI.........................................................4

3. FRANO LUKAREVIĆ BURINA...........................................................................................5

3.1. ŽIVOTOPIS.....................................................................................................................5

3.2. BIBLIOGRAFIJA............................................................................................................7

4. “VJERNI PASTIER”..............................................................................................................8

4.1. KRATKI SADRŽAJ........................................................................................................8

4.2. ŽANROVSKE I STRUKTURALNE ODREDNICE DJELA.......................................14

4.3. FLORA..........................................................................................................................15

5. ZAKLJUČAK.......................................................................................................................18

6. LITERATURA I IZVOR......................................................................................................19

1

1. UVOD

U ovome seminarskome radu biti će obrađena flora u djelu Vjerni pastier Frane Lukarevića

Burine. Govoriti će i o razdoblju renesanse u Europi i Hrvatskoj, te će predstaviti pisca,

njegovu bibliografiju i sadržaj navedenoga djela. Nakon toga biti će obrađena sama flora

ovoga djela. Na kraju će biti dan zaključak cijeloga seminara, te će biti navedena literatura i

izvor.

2

2. RENESANSA

Renesansa je duševni preporod na osnovi staroklasičke kulture, a kako je tu najjače bio

istaknut estetički ideal, renesansa je u prvom redu preporod umjetnosti. Umjesto kršćanskog

sredovjekovnog supernaturalizma ističe se klasički smisao za ljepotu i važnost pozemskog

života, radost za sve što je zemaljsko, ljudsko. (Vodnik, 1913:68)1 Porastao je interes za stare

kulture, proučavanje klasike na nov način donijeo je i nova saznanja, probudila se svijest o

vrijednosti čovjeka i njegove ličnosti. Otkrivena je ljepota, poezija umjetnosti. (Franičević,

1983:10)2 Srednjovjekovnu univerzalnost zamjenjuje jaki individualizam, slabeći svuda

srednjovjekovni feudalizam što polako pretvara feudalne države u apsolutističke monarhije.

(Vodnik, 1913:68) U punoj renesansi kršćanstvo uglavnom postaje vanjska forma, životna

navika, konvencija koje se opasno odreći. Ali na kraju će se, naročito u minornih pjesnika, na

konvenciju svesti i novorođeni renesansni individualno ljudski senzibilitet od kojega će

također ostati samo ljuštura. (Franičević, 1983:8) Talijanaska sveučilišta i akademije,

osnivane na dvorovima knezova, bile su središta i rasadišta ovoga pokreta. Akademije: u

Firenci, u Rimu, u Napulju i u Ferrari. (Franičević, 1983:10)

Dok se srednjovjekovni pisac odriče samoga sebe, pišući čitav svoj život knjigu,

ukrašenu inicijalima, u tišini manastira, u slavu Božju, da je namjeri crkvi kao zadužbinu, i

brižno taji svoje ime ili ga spominje kao ništavilo pozemsko, renesansni pisac teži i preko

mjere za slavom, ističe svoje ime, pa i najneznatniji pjesnik želi slavom biti jednak Homeru i

Vergiliju. (Vodnik, 1913:68) U drugoj polovici 15. stoljeća uvelike se štampaju djela starih

klasika i suvremenih pisaca, dok je u srednjem vjeku knjiga rijetkost, vlasništvo crkva,

manastira i velikaša. (Vodnik, 1913:69)

1 Citirano prema Vodnik, Branko, 1913. Povijest hrvatske književnosti, Knjiga 1: Od humanizma do potkraj XVIII. stoljeća, s uvodom V. Jagića o hrvatskoj glagolskoj književnosti, Zagreb. Sve citate iz navedena djela u seminaru donosim tako da na kraju citata u zagradu stavljam broj stranice na kojoj se citat nalazi.2 Citirano prema Franičević, Marin, 1983. Povijest hrvatske renesansne književnosti, Zagreb. Sve citate iz navedena djela u seminaru donosim tako da na kraju citata u zagradu stavljam broj stranice na kojoj se citat nalazi.

3

2.1. RENESANSA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI

Hrvatska renesansa traje od sredine 14. do kraja 16. stoljeća. Velike tekovine

renesanse došle su iz Italije u Dalmaciju i Dubrovnik vrlo rano, gotovo ranije nego ikamo u

Europu. Od Italije Dalmaciju dijeli samo more, a upravo je ono promicalo i vezalo jednu

zemlju sa drugom kao najlaganiji put za trgovinu, koja je s obje strane Jadrana uvijek bila

jako živahna. Bilo je i političkih veza. Dubrovačka Republika je bila pod vlasti mletačkog

dužda. Renesansu prenose talijani koji dolaze kao biskupi i opati, politički i sudbeni

činovnici, kancelari i notari, te učitelji. (Vodnik, 1913:69) Za razliku od nekih europskih

književnosti toga vremena u kojima se renesansa isprepleće sa srednjovjekovljem i

reformacijom, a kasnije i barokom, hrvatska renesansna literatura ima svoj početak i kraj,

svoje međaše, i zna se, uza sav prelazni marinizam, kad počinje razdoblje baroka.

Srednjovjekona tradicija živi i u vrijeme renesansne, izvan nje, a na određeni način i u njoj, ali

je na prvi pogled jasno kamo što pripada. (Franičević,1983:25)

Renesansna književnost na narodnom jeziku najljepše je procvala u Dubrovniku. On je

po svojem položaju od početka bio trgovačka republika. Ovdje pripadaju Konavli i Cavtat,

otok Lastovo i Šipan, grad Ston i luka Gruž, poluotok Pelješac i otok Mljet. U velikom

bogatsvu Dubrovčana i u političkoj slobodi sve više raste težnja za znanjem i potreba viših

nauka, pa Dubrovnik postaje kolijevkom renesansne književnosti. (Vodnik,1913:71) U drugoj

polovici 15. stoljeća u Dubrovniku se nalazi čitav niz talijanskih humanista koji uče mladež.

(Vodnik,1913:73)

Prve se biblioteke po samostanima i kaptolskim kurijama začinju već u dubokom

srednjem vijeku. Benediktinci su u prvom planu, a zatim će se pojaviti i drugi redovi. Male

knjižnice koje su za ono vrijeme velike imaju već i pojedinci. (Franičević,1983:43) U tim su

bibliotekama pretežno crkvena, teološka i uopće moralističko-didaktička, uglavnom latinska

djela. Ali bilo je i klasika pa i glagoljskih kodeksa a i pravnih, medicinskih i drugih spisa.

(Franičević,1983:44)

Crkvena prikazanja dolaze iz srednjovjekovne tradicije i u vrijeme renesanse, naročito

Vetranovića, sve više dobivaju svjetovni karakter. U razdoblju renesanse javljaju se i novi

žanrovi scenske literature: maskerate, pastirska i mitološka igra, komedija i drama sve do

tragedije u drugoj polovici 16. stoljeća. (Franičević,1983:44)

4

3. FRANO LUKAREVIĆ BURINA

3.1. ŽIVOTOPIS

Frano Lukarević Burina rođen je u Dubrovniku 1541. godine. Mihovil Kombol ga

opisuje kao: “Originalan, iako ne simpatičan, po svojim doživljajima, on je bio osrednji u

književnosti;”3

Završio je za humaniora u svom gradu, ali se nije dalje školovao, nego se vrlo rano

počeo baviti trgovinom. Zbog trgovine putuje u Firencu, ali više brige posvećuje stihovima.

Zapada u financijske nevolje te ga kori Bobaljević, s kojim se ranije dopisivao, zbog

nemarnosti u pisanju. Uskoro zbog novčanih neprilika prodaje brod, a zatim i miraz svoje

vjerenice (sestre pjesnike Sorkočevića s kojom se kasnije ženi). (Franičević, 1983:563)

Vraća se u Dubrovnik i opet ulazi u službu Republike, te je od Senata poslan u

povjerljivu diplomatsku misiju napuljskom potkralju. Zapada u još veće financijske dugove

jer mu ne priznaju neke nepredviđene troškove toga putovanja. U to vrijeme se ne bavi

pjesništvom. Zbog toga prestanak pisanja kori ga Bobaljević u svojoj pjesmi Quella virtu, ch’

ogni altro core invoglia… iz zbirke Rime amorose e pastorali e satire. (Franičević, 1983:

563)

J. Dayr ga bilježi 1578. kako počasnog kneževog zamjenika, a iste godine Senat

određuje da zajedno sa Matom Getaldićem putuje u Carigrad kako bi odnjeli godišnji danak

sultanu. Kreću u proljeće 1579. preko Hercegovine s dukatima i darovima, te molbama i

tužbama. Vraćaju se nakon pune godine provedene u Carigradu. Kao i drugi dubrovački

poklisari obavljali su i druge uobičajene poslove i razne delikatne zadatke poput

potkupljivanja paša i vezira. Njegov materijalni položaj se nešto poboljšao, što bi moglo

značiti da je vješto postupao s pašama i vezirima. (Franičević, 1983:563)

Iako je sada već ugledan pjesnik upušta se u neke problematične poslove. 1593.

njegova braća doživljavaju bankrot, pa on pristaje ponovo otići u Tursku kao uhoda

napuljskog potkralja. Republika to strogo brani zbog straha kako bi to izazvalo Turke, pa ga

nakon povratka u Dubrovnik 1594. osuđuju na deset godina internacije na otuku Sv. Andrija.

Ne pomaže mu ni uvjerljivo pravdanje, a ni činjenica da je došao samo do Sofije (u Carigrad

je poslao brata). Senat određuje strogu kaznu s malo izgleda za skoro pomilovanje. Pokušaj

bijega, kao i intervencije sa strane, kažnjava se doživotnim boravkom u zazidanoj tamnici. U

ljeto 1595. bježi sa Sv. Andrije napuljskom potkralju, ali nekoliko dana poslije preko

3 Citirano prema Kombol, Mihovil, 1945.,  Povijest hrvatske književnosti do Narodnog preporoda, Zagreb. Sve citate iz navedena djela u seminaru donosim tako da na kraju citata u zagradu stavljam broj stranice na kojoj se citat nalazi.

5

dubrovačkog vicekonzula u Napulju traži pomilovanje i dozvolu da se može vratiti u

Dubrovnik. Ne dobiva ga, čak ni intervenciju kardinala Giorgija koji je posredovao u papino

ime, iako bi mu ga mnogi Dubrovčani dali da se nisu bojali. Umire 1598. godine u Italiji,

ojađen držanjem Dubrovčanina, ne shvativši pravo njihov položaj. (Franičević, 1983:564)

6

3.2. BIBLIOGRAFIJA

Lukarević počinje pisati stihove u Firenci. Iako ti stihovi nisu sačuvani, pouzdano se

zna da su postojali po Bobaljeviću koji stalno s njim izmjenjuje pjesme i koji ga spominje kao

pjesnika. Prestaje pisati u vrijeme kad se vraća u Dubrovnik, ali ubrzo nastavlja jer ga 1587.

S. Razzi stavlja uz Ranjinu, i to kao hrvatskog i talijanskog pjesnika. Ni ti stihovi nisu

sačuvani. Oni su vjerojatno nestali u vrtlogu pjesnikova nemirnog života. (Franičević,

1983:564)

Sačuvane su četiri kratke pjesme, dvije u čast pjesnika Dinka Ranjine, a dvije u čast

Dubrovnika. U biti su sve četiri upućene Ranjini, ali one ne govore mnogo o pjesniku ni o

njegovoj poeziji. (Franičević, 1983:564) Preveo je talijansku tragediju Jerolima Zoppio

Atamante, i čuvenu pastirsku igru Baptiste Guarinija Pastor fido koja se prvi put prikazala

1583., a 1592. gotov je naš prijevod Vjerni pastier. (Vodnik, 1913:186)

7

4. “VJERNI PASTIER”

4.1. KRATKI SADRŽAJ

Razgovaraju Dubravko, sin redovnika Ljubmira, i starac Ljubdrag, sluga Ljubmirov.

Ljubdrag prigovara Dubravku da živi samo za lov i za to da ubije neku zvijer, a ne mari za

Zagorku, divnu vilu koja ga ljubi, a još je gori jer ne mari ni za Ljubicu, koja mu je zaručnica.

LJUBDRAG:

O mladče nesviestan, što je tebi? ki s’ pastier

po gori, a zaman tjerat’ tač strašnu zvier?

Ako je i blagu (?) za sve er je ne hitaš,

u rukah i dragu i blizu tebe imaš. (Lukarčević Burina, 1878:6)4

U idućoj sceni objašnjavaju se Ljubmir, Milat, Ljubičin otac, i Rad’jen starac o

snovima. Ljubmir je sanjao da se izlila neka Rijeka i da su se ljudi počeli utapati, a njemu je

voda odnijela kolijevku u kojoj se nalazila njegova beba. Ostali mu govore da ne pridaje tomu

važnosti.

Razgovaraju Lovorko i Radmio, njegov prijatelj. Lovorko je zaljubljen u Ljubicu,

Dubrakovu zaručnicu, i nesretan je jer mu je ljubav neuzvraćena. Radmio mu pripovijeda o

događaju iz prošlosti - Miljenko je bio pastir zaljubljen u vilu Raklicu, koja mu je ljubav

isprva uzvraćala, a onda ga iznevjerila i našla drugog. Miljenko se žalio Dijani koja se strašno

razljutila pa prouzrokovala potrese u Arkadiji, a Miljenko se od jada ubio, što Raklica nije

mogla podnijeti, pa se i ona ubila. Otad je zakon u Arkadiji - ako djevojka prevari onoga

kome se obećala, mora biti spaljena na lomači, tj. žrtvovana Dijani. Jedini način da se umiri

bijes boginje je da se svake godine vjenčaju parovi koji imaju božansko podrijetlo - ove

godine to su Dubravko koji potječe od Erkula i Ljubica koja potječe od Pana. To je, dakako,

problem Lovorku, koji je zaljubljen u Ljubicu. On pripovijeda Radmilu kako je otkrio ljubav

prema Ljubici jednoj svojoj rođakinji, koja mu je pomogla da se preruši u žensku i odšulja

među vile, koje su se igrale igre - sve redom ljube najljepšu vilu, a ona koja je najbolje izljubi,

dobije vijenac. Najljepša je bila Ljubica, a pobjednik igre je bio ekstatični Lovorko (cijelo

vrijeme prerušen u žensku).

4 Citirano prema Lukarević Burina, Frano, 1878. Vjerni pastier, Stari pisci hrvatski, Knjiga X, priredio Fr. Rački, Zagreb. Sve citate iz navedena djela u seminaru donosim tako da na kraju citata u zagradu stavljam broj stranice na kojoj se citat nalazi.

8

LOVORKO:

Odkrih se ja tada, kako me nauči

Ljubav, ka mnom vlada, za sve er me sad muči,

rodici n’jekojoj,

ka dočim posta tuj, bi draga vili toj.

I ona mi vas kolik

da način, i pomoć, i smrtnoj rani lik.

Ruho uze sve svoje,

s ljubavi u koje

obuče tuj mene, staviv mi na glavu

kosi, jaoh, zlaćene za gizdu i slavu. (Lukarević Burina, 1878:33)

 Miona je vila koja je zaljubljena u Lovorka i spremna je ubiti Ljubicu da dođe do

svoga cilja. Govori da žena treba uvjeravati sve muškarce da ih voli da ne bi na kraju ostala

sama. Miona je bila u vezi sa satirom koji je još zaljubljen u nju, ali ga je napustila jer je našla

boljeg, pastira Nedjelka. Miona počinje ostvarivati svoj plan tako da se sprijatelji s Ljubicom,

koja je nesretna jer je Dubravko ne doživljava, a Miona joj pripovijeda o Lovorkovoj ljubavi,

s namjerom da nagovori Ljubicu da se sastane s Lovorkom pa da ih uhvate i ubiju Ljubicu jer

je prevarila Dubravka. Ljubica popusti njezinom nagovaranju i obeća da će se doći igrati s

Mionom i još tri vile ( Stojna, Vojna i Tratorka) dok Lovorko bude prisutan.

MIONA:

Danaske kad biti

prem podne uzbude, da ovdi sama ti

došetaš, gd’je će bit’ u družbi sa mnome

tri vjerne vile me

Tratorka i Vojna

i hitra još Stojna,

s kim ćeš ti, kako općiš za šalu veće krat,

na zeca sliepoga za čas se poigrat’.

Lovorko neće mnit’,

da s’ došla za drugo, neg’ za igru ti činit’.

Koga ću u grm ja podalek tebe skrit’,

I dat’ mu, da je toj, kako t’ rih, razumit’. (Lukarević Burina, 1878:60,61)

9

Međutim, Mioni se crno piše. Uhvatio ju je bijesni satir i prijeti joj se da će je ubiti jer

ga je prevarila. Miona hoće najprije lijepo s njime, a onda kad joj vise nije zanimljiv naziva ga

kozom i govori mu da je glup što je ikad mislio da ga ona može voljeti, a on i ne liči na

čovjeka. Miona uspije pobjeći, ali ne prije nego što joj on skine periku s glave i ruga joj se da

je ukrala tu kosu mrtvacima iz groba.

 

SATIR:

Ali ti ne bi toj

dosta, plač što laga, srce, rieč i obraz tvoj,

neg’ hotje (?) još lagat’

kosi, ke puštene nosjaše niz bio vrat?

spjevaoci nesviesni, evo ‘vam hodite,

da za rug vidite

zlato, koje tolikoj u pjesni hvalite,

da vid’jet budete d’jelo vilovito

u kosah skrovito

žene, ka iz grebe, gd’je mrtve kopate,

strigla je prame te,

i na se stavljala,

čim je vas varala,

i uzrok veće krat dala vam hvaliti

toj, što bi huliti imao svaki vas,

kako to gadnu stvar, pojući u vas glas. (Lukarević Burina, 1878:68)

U međuvremenu, Dubravko je bio u lovu sa svojim psom, Melampom. Psa se dočepao

Vukoje, Zagorkin sluga. Zagorka govori Dubravku da ga obožava jer je on divan i krasan i da

će mu dati psa samo ako je poljubi, ali on je jako nestrpljiv da dođe do psa, što Zagorku baca

u očaj. No on ju je ipak poljubio i vratila mu je psa.

DUBRAVKO:

Ni me ona celiva,

ni hoće, da drugi moj celov uživa.

Bržek bi za zaklad cieć želje ljuvene

htjela ti celov sad taj primit’ od mene. (Lukarević Burina, 1878:47)

10

  Za to vrijeme, Ljubica je došla na dogovoreni sastanak, ali vile su bile daleko pa je se

dočepao Lovorko. Ljubica protestira što on nju proziva okrutnom i obavještava ga da je ona

shvatila da je on muško kad su se igrali igre, ali nije ga izdala jer bi ga ostale vile masakrirale.

Lovorko nema izbora nego odlazi sav tužan, a Ljubica shvaća da voli Lovorka, ali kasno je,

ona se mora udati za Dubravka da smire Dijanu.

LJUBICA:

jeda onda, kad pravda bila bi i milos,

da ti sam nemilos

hotjela ukazat’, kako htih kazati,

milos, ku za ništa ne držiš sada ti,

onada, velju ja,

meu čiste d’jevice kad nesvies jur tvoja

u ženskieh haljinah ul’jeze, ter bludnim

celovi otrova pošteno srce njim? (Lukarević Burina, 1878:81)

Miona je nezadovoljna razvojem situacije, pa smišlja spletku: poslat će Ljubicu u

jednu špilju, a ujedno će dogovoriti sastanak u toj špilji sa svojim ljubavnikom Nedjelkom.

Onda će poslati Lovorka da vidi kako je Ljubica jedna nemoralna osoba koja vara svog

zaručnika. Kad je Lovorko to čuo, pojurio je špilji da vidi svojim očima, no stigao je tamo

prije Nedjelka! I zatekao Ljubicu samu. No, ondje se našao satir koji ih je zatvorio u špilju jer

je on uvjeren da je u špilji Miona s Nedjelkom pa želi da Miona nastrada.

 

MIONA:

A sad mi Ned’jelku

mojemu ostaje učinit’ privar ku.

Dat’ ću mu razumjet’.

da žudim u jami danaske s njime bit’;

gdi ću ga uputit’ taj čas, ki viditi

Ljubicu budem ja, k njoj prešno otiti;

gd’je kada doć’ budu,

za njih čes prihudu,

po drugom putu poć’ dozvat’ ću dvorane

božice Diane

11

neka nju uhite,

i na sud povedu za hude zlobe te. (Lukarević Burina, 1878:93)

Satir odlazi u crkvu i šalje glavnog redovnika Ostojka da ih vreba. Tamo zateknu

Lovorka i Ljubicu pa ih uhite. Ljubica govori Ostojku da je nevina, ali joj nitko ne vjeruje.

Miona bježi da je ne bi zvali za svjedoka. Ljubica je osuđena na smrt, ali Lovorko se nudi da

on zamjeni Ljubicu i da ubiju njega. To se nije dogodilo nikada prije, ali oni pristaju.

 

LJUBICA:

Prava sam za sve toj,

i niedan nije grieh učinio život moj

ni suproć toj viri,

ni suproć božici, ka se tuj namiri. (Lukarević Burina, 1878:126,127)

Zagorka se prerušila u pastira obukavši vučju kožu da može gledati kako Dubravko

ubija onu zvijer s početka priče. Dubravko je zvijer ubio, a Zagorka se otišla tužiti Ljubdragu.

U šumi je Dubravko spazio njih dvoje, ali je mislio da je Zagorka vuk (zbog kože) i ustrijelio

je. Teško je ranjena, ali je ostala živa, a Dubravko se konačno zaljubio.

DUBRAVKO:

Nu šta već činiš ti,

Dubravko, šta ckniš već ter ne ideš vid’jeti,

jadovna tva strila

ku je vil u privar smrtno tač ranila? (Lukarević Burina, 1878:146)

Idu dvojica staraca, Radat, Lovorkov otac, i njegov prijatelj Miljen natrag u Arkadiju

nakon mnogo godina. Radat priznaje Miljenu da on nije Lovorkov biološki otac, nego ga je

spasio od poplave i vratio ga starcu koji ga je tražio, no starac je vratio bebu Radatu kao dar,

iz nepoznatog razloga, pa ga je Radat odgojio. Njih dvojica se približavaju ledini u razgovoru

i vide lomaču i Lovorka na njoj. Radat je sav ošamućen i govori Ljubmiru, Dubravkovom

ocu, kako ne smiju ubiti Lovorka jer on nije stanovnik Arkadije, budući da mu Radat nije

pravi otac. Priča mu kako ga je pronašao, a Ljubmir se sjeti da bi Lovorko mogao biti njegova

beba koja je nestala u onoj poplavi koju je sanjao na početku. Shvate i da je starac koji je

12

Lovorka vratio Radatu bio Miljas, a učinio je to zbog proročanstva koje tvrdi da će Ljubmiru

doći glave njegov sin.

RADAT:

Alfea srid rike u jednoj zeleni

mlade lovorike naći ga bi meni,

i za to sva moja

godišta Lovorkom hotio gas am zvat’ ja. (Lukarević Burina, 1878:181)

  Dolazi Remeta koji im govori ne vide da se cijela situacija može popraviti iz dva

razloga: Lovorko je Ljubmirov sin, prema tome potomak Erkula, Lovorko je bio spreman

žrtvovati svoj život za Ljubicu, što se nikad nije prije nije dogodilo, pa je to dosta da umiri

gnjev boginje. Iz toga slijedi da se Lovorko i Ljubica trebaju vjenčati i Arkadija će ponovno

biti mirna. To su i napravili, a po povratku iz crkve nalete na Mionu kojoj u napadu dobrote

oproste za sva zla djela. Mionu je prethodno obavijestio Radmio o ovim događajima, a nju je

uhvatila panika, ali se smirila kad su joj oprostili.

  KOR PASTIERA:

O bože, hodi ti, bože hod’, ako ikad,

ter naše pjesni sad

pomiluj, i svete

od pira zavjete

i ova draga dva, ki su od tve rodbine,

uzdrži, da krv tva na svietu ne gine.

Stisni uzao njih ovi

moći tvom, neka u njih tve se ime ponovi. (Lukarević Burina, 1878:206)

13

4.2. ŽANROVSKE I STRUKTURALNE ODREDNICE DJELA

Njegov prijevod Vjernoga pastiera je jedan od najstarijih, ako ne i najstariji Guarinijev

prijevod djela. (Kombol, 1945:181) On precizno datira prijevod tako da bilježi da se to

dogodilo 15. svibnja. (Novak,1997:516) Lukarević je vjeran originalu, iako ispušta i skraćuje

sputan naročito čestim prijelazima iz dvanaesterca u šesterac. Izvorniku nije bio dorastao,

daleko je od Guarinijeve lakoće i živahnosti. I rime su mu često veliki teret. Uza sve to,

njegov prijevod nije manje čitak od većeg dijela ondašnjih stihova, te su ipak nešto više od

kvantitativnog doprinosa našoj starijoj književnosti. (Franičević, 1983: 564) On je iz svog

predloška ispuštao sve izvaniluzionističke oblike, ukinio je prolog, većinu korova, a i niz

ljubavnih, za razvoj radnje nebitnih scena. On je zamršeni talijanski predložak u hrvatskoj

varijanti vratio na konvenciju konzervativnijih i jednostavnijih pastirskih ekloga.

Lukarevićeva je drama konačni proizvod renesansne krize, koji je dosljedno poricao

žanrovsku čistoću komedije i tragedije, najavljujući u baroku inače dominantni kazališni tip

tragikomedija i žanrovskih kontaminacija. Više je mario za strategiju kompozicijskih

elemenata, za njihov slijed i poredak i za opći ritam drame nego što je skrbio za pojedinosti ili

elemente scenskog govora. On svoju publiku tjera da kazališne prizore s pastirima gleda iz

velike daljine. Likovi koji su se kretali njegovim svijetom najbolje su se mogli promatrati

dalekozorom, jer njihova je pisca zanimala strategija uz pomoć koje je do neviđenih brzina

oblikovao zaplet svog Vjernog pastiera. ( Novak,1997:517)

14

4.3. FLORA

Tablica 1 - Biljni svijet u Vjernome pastieruREDNI BROJ

NAZIV BILJKE

NAVODI IZ DJELA UKUPNO

1. biela ružica/ biele ružice

kako gilj procvatil i biela ružica (7); lice, ko l’jepše jes od biele ružice (38)

2

2. boru na hrastu, na boru (9) 23. brštanom

zelenimbrštanom zelenim, neka nije poznata (92) 1

4. cviet/ cvietje/ cvitja/ cviet’ju/ cvitu/ cvitje/ cviete/ cvietne

kaže nam sve svoje razoliko toj cvietje (9); u mjesto od cvitja (9); Jak cviet’ju l’jetni dan, student mraz zeleni (28); krunu ovu od cvitja (34); jak pčela u cvitu (36); vjenčac od cvitja na glavu postavi (37); i vid’jeh na glavi taj vienčac od cvitja (37); godišta mladosti, s kim trava i cvitje (69); obećava miris od cvitja gizdavi (108); Moj cviete, budi znat’ (108); Mil’jene dragi moj, mladosti cvietne me (156); Kako toj bez cvitja (167); i liepom Zagorkom, ka je cviet lieposti (203)

13

5. dub/ dubja/ dubje/ duba

gdi godj’er od dubja, slobodno neka ja (71); uhitih dub jedan (73); meni se u dub taj nesrećnu pritvorit’ (73); svim svenuo dub ovi, često ti pada mi (74); vas kolik ovi dan okolo dubja man? (74); a pak se opet skrit’ unutra meu dubja (75); aliti kako dub bez listja u gori (88); meu dubja skrit’ se ti uzbudeš sad ovdi (101); poću se rad toga meu dubja gdi godi (104); megju ovu skrit’ se sada gustinu od dubja (124); i ovdi pusto vrć’ megju ova sad dubja (151); ni dubje gorome zeleno bez listja (167); niz duba zelen lis u gori ne pade (189); da mnokrat i star dub zelen lis otvori (202)

14

6. gilj kako gilj procvatil i biela ružica (7) 17. hras/

hrastuna hrastu, na boru (9); scieni hras tvrd koji tih vjetric od zore (107);

2

8. jabuke/ zlate jabuke

Dvie zlate jabuke, ke majka za mu čes (43); Jabuke imam ja, Dubravko, pri sebi (43)

2

9. javori/ javoru

na jeli zelenom i slavnom javoru (9); s javori u pored, krunite sad mene (123)

2

10. na jeli zelenom i slavnom javoru (9); od jele visoke, ka se vik zeleni (25)

2

11. lier cviet i jeli zelenom/ jele visoke bjel’ja neg’ lier civet i neg snieg vrh gora (12)

1

12. lovorike mlade lovorike naći ga bi meni (181); mlade lovorike (182)

2

13. trs u jednu trs, i tim život joj prikrati (108) 1

Tablica 2- Čestotnost pojavljivanja biljaka u Vjernome pastieru

15

REDNI BROJ ČESTOTNOST POJAVLJIVANJA

NAZIV BILJKE

1. 14 dub/ dubja/ dubje/ duba2. 13 cviet/ cvietje/ cvitja/ cviet’ju/ cvitu/ cvitje/

cviete/ cvietne3. 2 biela ružica/ biele ružice, boru, hras/ hrastu,

jabuke/ zlate jabuke, javori/ javoru, jeli zelenom/ jele visoke, lovorike

4. 1 brštanom zelenim, gilj, lier cviet, trs

U Vjernome pastieru pojavljuje se 13 biljaka, od kojih se najčešće pojavljuju dub i cviet. Dub se pojavljuje 14 puta, a cviet se pojavljuje 13 puta.

Prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku ruža je ukrasna vrtna, kultivirana ili šumska trnovita biljka s mirisnim svjetovima raznih boja. U Rječniku tema i simbola u umjetnosti ruža se navodi kao atribut Venere u antici, kao i kasnije u renesansi, te kao tribut njenih triju gracija. Ona se povezuje s Venerom zbog njezine ljepote i mirisa. U ovome djelu Ljubmir koristi pojam ruže u prenesenom značenju kako bi opisao ljepotu vile, a Lovorko koristi pojam biele ružice kako i opisao ljepotu Ljubičinog lica.

Hrvatski enciklopedijski rječnik pojam bor opisuje kao porodicu uglavnom zimzelenih drvenastih golosjemenjača, igličastih listova te jednospolnih i dvodomnih cvjetova, muških u obliku rese i ženskih u obliku češera. Taj pojam se u ovom djelu koristi u svom izvornom značenju kako bi se opisala priroda.

Brštan, tj. bršljan se u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku opisuje kao zimzelena biljka penjačica. Rječnik tema i simbola u umjetnosti navodi da je bršljan u antici posvećen bakhu i da je simbol njegovih pratilaca satira. Također navodi i da kao zimzelen predstavlja besmrtnost i da može predstavljati lubanju u mrtvoj prirodi. U Vjernom pastieru se spominje u svojem izvornom značenju kada Miona Ljubici opisuje jamu.

Pojam cviet u svojim raznim oblicima se često pojavljuje u ovom djelu. On je u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku definiran kao dio biljke koji sadržava organe za oplodnju i iz kojeg se razvija plod. Ovdje se uptrebljava i u svojem izvornom i u svojem prenesenom značenju npr. kada Ljubdrag opisuje Dubravku prirodu u svojem izvornom značenju, te kada Radat govori Mil’jenu kako je on njegove mladosti cvijet u prenesenom značenju.

Dub Hrvatski enciklopedijski rječnik opisuje kao visoko listopadno stablo iz roda Quercus iz porodice bukava čiji je plod žir. U Rječniku tema i simbola u umjetnosti možemo naći da se dub povezuje sa Jupiterom i starim druidima. U Vjernom pastieru se spominje većinom u svojem izvornom značenju kada se opisuje priroda.

16

Gilj se u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku opisuje kao ukrasna biljka velikih bijelih, žutih, ružičastih ili crvenih cvjetova i opojna mirisa iz porodice ljiljana. U Rječniku tema i simbola u umjetnosti gilj se navodi kao simbol čistoće i posebno se povezuje s Djevicom Marijom i sa Sveti Djevicama. . U ovom djelu se spominje u svojem prenesom značenju kada Ljubdrag opisuje ljepotu vile.

Jabuka je prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku voćka s više podvrsta i sorata iz porodice ruža ili da je to plod voće jabuke. U Vjernome pastieru se spominje u svojem izvornom značenju kada se Zagorka i Dubravko prepiru oko Dubravkovog psa.

U Hrvatskom enciklopedijskom rječniku javor je definiran kao bjelogorično stablo iz porodice javorka. Ovdje se spominje u svojem izvornom značenju kada se opisuje priroda.

Pojam lovor Hrvatski enciklopedijski rječnik definira kao mediteranski grm ili nisko drvo iz porodice lovorki koje ima zimzelene aromatične listove. U Rječniku tema i simbola u umjetnosti nalazimo da je on Apolonov atribut i da raste na vrhu Parnasa koje je stanište muza. U ovom djelu se spominje u svojem izvornom značenju kada Radat opisuje kako je našao Lovorka u rijeci.

Trs Hrvatski enciklopedijski rječnik navodi kao stabljiku vinove loze. U ovome djelu se navodi u svojem izvornom značenju.

17

5. ZAKLJUČAK

Frano Lukarčević Burina predstavnik je hrvatske renesansne književnosti koji je ostao pamćen po svojem prijevodu djela Atamante Jerolia Zoppia i po prijevodu djela Pastor fido Baptisata Guarinija.

U Vjernome pastieru od flore najčešće se pojavljuju dub i cviet. Dub se pojavljuje 14 puta, a cviet se pojavljuje 13 puta. Većina pojmova se pojavljuje u svojem izvornom značenju kada se opisuju realni elementi prirode.

18

6. LITERATURA I IZVOR

1. Franičević, Marin, 1983. Povijest hrvatske renesansne književnosti, Zagreb

2. Hall, James, 1998. Rječnik tema i simbola u umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb

3. Hrvatski enciklopedijski rječnik, 2002. uredništvo Vladimir Anić et al., Novi Liber,

Zagreb.

4. Kombol, Mihovil, 1945.,  Povijest hrvatske književnosti do Narodnog preporoda,

Zagreb

5. Lukarević Burina, Frano, 1878. Vjerni pastier, Stari pisci hrvatski, Knjiga X, priredio

Fr. Rački, Zagreb

6. Novak, Slobodan Prosperov, 1997. Povijest hrvatske književnosti, II. Knjiga: Od

humanističkih početaka do Kašićeve ilirske gramatike 1604., Zagreb. 

7. Vodnik, Branko, 1913. Povijest hrvatske književnosti, Knjiga 1: Od humanizma do

potkraj XVIII. stoljeća, s uvodom V. Jagića o hrvatskoj glagolskoj književnosti,

Zagreb.

19