Vjenceslav Novak

Vjenceslav Novak najplodniji je i najhomogeniji pisac hrvatskog realizma. U književnost je

ušao iste one godine kada ju je napustio August Šenoa. Ušao je u taj svijet na krilima poletne

pravaške starčevićanske misli koju iznosi u svojoj prvoj pripovjesti Maca izdanoj u pravaškoj

„Hrvatskoj vili“. Upravo je ta misao u to vrijeme bila jedina vjerodostojna misao hrvatske

politike i jedina ona koja je izražavala realno društveno i duhovno stanje u Hrvatskoj. Novaka

su mnogi vidjeli kao nastavljača šenoinske tradicije, kao jednu vrstu senjskog Šenoe. Naime,

sam njegov boravak u Pragu podsjeća donekle na Šenoin, samo što je ovaj i pisao i prevodi s

češkog za razliku od Novaka koji ga je znao samo prevoditi. Ako je suditi po glasovima

kritike Novak je dugo vremena bio zapostavljan i podcijenjen. Leskovar je, primjerice,

obasipan laskavim ocjenama, Kozarčevi Mrtvi kapitali bili su tema opširnih rasprava, a

Gjalski je svakim svojim djelom nizao uspjeh za uspjehom, a o Novaku tada nije bili ni traga

ni glasa niti u raspavama niti od strane publike. Naime, bio je jedini među hravtskim

realistima koji je shvatio svoju zadaću onako kako je pisac-realist i mora shvatiti: da uđe što

što dublje u život, iznese svu raznolikost i sve suprotnosti njegovih pojava, izrazi stavrnost i

tendencije koje se u njemu rađaju jednako u selu kao i u gradu. U njegovu djelu koje piše s

velikom objektivnošću upoznajemo mnoštvo različitih pojedinaca iz svih društvenih staleža i

svih narodnih slojeva tadašnje Hrvatske; od najobičnijih radnika i seljaka preko svećenika,

đaka pa sve do vojnika i činovnika koje opisuje toliko živo da se prema njima postavljamo

kao prema stvarnim ljudima, a ne kao literalnim likovima. Započinje roman njegovim

završetkom, redosljedom događaja koji čine zapravo tragični završetak priče, a onda gotovo

neprimjetno sredinom trećeg poglavlja kada se Valpurgi jave u mislima slavni stihovi iz

Danteova pakla što ih je slušala još u roditeljskom domu, njezinim prisjećanje, vraća nas na

početak radnje.

Posljednji Stipančići bez ikakakvog je razmišljanja njegov najupečatljiviji roman. Pri samoj

prosudbi i raščlambi romana moramo uočiti njegovu slojevitost. To je, ponajprije, obiteljski

roman koji se bavi temom propadanje jedne stare i ugledne patricijske obitelji, zatim ga

možemo odrediti i kao društveni roman zbog povijesnih i socijalnih okolnosti koje uvjetuju to

propadanje. Djelomice je i politički roman jer obrađuje događaje vezane za politička zbivanja

koja su se odigravala u to vrijeme: buđenje nacionalne svijesti tridesetih godina 19.stoljeća, a

isto tako spada i u onu vrstu regionalnih romana jer je radnja smještena u primorskom gradiću

Senju (ekonomsko osiromašenje Senja i njegovo zamiranje u prvim desetljećima XIX st.

izgradnjom željeznice Pešta - Rijeka prouzrokuju gašenje senjske tradicije i snage.) Roman,

dakle, donosi široku panoramu i tog problema. A ukoliko ovaj roman sagledavamo kroz

tipologiju koju zagovara Wolfgang Kayser koji tako razlikuje "roman zbivanja" u kojem

opisano zbivanje ujedinjuje sve ono što roman obrađuje, zatim "roman lika" u kojem jedan ili

nekoliko uzajamno povezanih likova dominira strukturom romana, ostvarujući jedinstvo svih

ostalih elemenata u romanu te "roman prostora" u kojem neki imaginarni ili stvarni prostor

čini bitnu vezu između svega što roman opisuje možemo ustvrditi da je roman Posljednji

Stipančići roman lika ili bolje reć likova koji vladaju cjelokupnim prostorom toga vremena.

Tako ćemo se ponajprije osvrnuti da lik Ante Stipančića, ali zato što je glava obitelji već zato

jer njime možemo izvest usporedbu i svih ostalih likova romana koje su uvjetovane njime. On

je bio, kao što Novak navodi u svojoj knjigi: ...takav čovjek koji je znao zapovijedati i mučke i

koji se vrlo ojađen prikazivao ako mu nijesu u kući smjesta umjeli čitati njegove želje i

zapovijedi s lica. Nije podnosio ni najmanje suprostavljane, ponašao se kao apsolutni autoritet

i u svom je sinu želio osvariti vlastite neostvarene ambicije. Nije skrivao pokazati ponos

prema svome rodu: (Naš je rod star, slavan i zaslužan. Mi smo pozvani da se dignemo više

nego obični ljudi,- to je našemu rodu u krvi od davninekao što i u malom kakvoj sjemenki

zametak ogromnog, uglednog i veličanstvaenog stabla.), ali isto tako ni prijezir prema rodnom

gradu koji se kasnije razvija u veliku mržnju: (Moja mržnja proti njima mora živjeti i poslije

moje smrti, mora živjeti u tebi, momu sinu; hoću da je ovim spisom kao žlijebom izlijem iz

svoga srca u tvoje.). Njegov nemar prema građanskoj sredini bio je usađen samim rođenjem,

ali on se razvio u prijezir onog dana kad se odigralo Jurjevo krštenja i kada je gradski

magistrat podigao parnicu protiv njega jer je neovlašteno nosio plemićko odijelo i plemićki

mač, a to je bilo zabranjeno još od vremena Marije Terezije.

Naspram njegova lika javlja se lik požrtvovne Valpurge koja je u sebi skrila sve svoje želje,

sva svoja htijenja i osjećaje. Ona je upravo pravi primjer žene onoga doba, beskrajno odane

mužu, pune povjerenja i poštovanja prema njemu. Predstavlja prvu žrtvu Stipančićeva

egoizma, ali ipak svijesno i bez prigovora, lik je žene bez unutarnjeg svijeta, bez svoje intime

totalno podređena suprugu toliko da vrši ulogu sluge,a ne žene što možemmo vidjeti u samom

tekstu: Valpurga i Lucija osjećali su se naspram Veronici i drugoj mladoj služavki u toliko

odličnijem položaju, što su sa Stipančićem i s Jurjem sjedile kod istoga stola. Bilo je to po

duhu onoga doba, a lako će biti, da je na takvu podređenost žene djelovao i doticaj naših ljudi

s Turcima kroz duga vremena.

Ipak najveća žrtva Ante Stipančića bili su njegova djeca. Počet ćemo od Lucije. Sinu treba

dati sve. Kćer nema nikakvih prava jer ona je „ženski“ slaba, nesposobna za velike, „muške“

stvari. Njeno je mjesto u kući, oko kuhinje, a dužnost joj je da sluša glavu obitelji, bio to njen

otac ili neki budući „muž“. Takve stavove možemo iščitati iz misli i razgovora Ante

Stipančića, duboko svjesni da ti stavovi ni danas nisu samo prošlost.  Lucija Stipančić je dakle

„višak“, na nju ne treba trošiti. „Da uskrati novac, on bi našao sto razloga…“. Monstruozno je

to što Ante Stipančić očekuje da ga kćer poštuje i voli. Ljutit je što ona ne želi usvojiti

njegove „prave“ vrijednosti:“Htio je pako da Lucija boravi u njegovoj sobi te mu čita, a on je

poučava, kako bi tvrdio, u onome što će joj danas- sutra vrijediti daleko više nego misli na

ludorije što ih može da zamisli ženska ispraznost.“  Možemo li razumjeti Antu Stipančića?

Možemo njegove razloge staviti u kontekst vremena i mjesta u kojem živi. Možemo

razumjeti  da je i on odgojen u takvom patrijarhalnom društvu i obitelji, pa nije ni mogao

drugačije misliti. Možemo shvatiti i taj njegov podcjenjivački odnos prema ženskom rodu kao

proizvod njegovog i svih prošlih vremena. S druge strane, nikako ne možemo opravdati

njegov nepravedno nejednak i emocionalno suprotan odnos prema djeci. Uz sve navedene

okolnosti (patrijarhalni odgoj, društvo), ta emocionalna „šepavost“ Ante Stipančića nema

opravdanja i čini ga glavnim krivcem propadanja obitelji Stipančić. Lucija je lik koji se buni

očevoj samovolji za razliku od svoje majke. Ona primjećuje moderno i novo oko sebe , ali

nema snage da pobunu protiv očeva autoriteta izvede do kraja: „ I koliko je to njezino čeznuće

za odličnim društvom i zabavama što bi ih sad građani a sad časnici davali, bilo tvrdokorno,

opet ga je neumoljivo sapinjala tvrdokorna vlast oca.“.  Vjenceslav Novak stvorio je Luciju

kao lik kojem zapravo nisu dane nikakve mogućnosti da „pobijedi“, a na borbu je osuđena jer

joj je dana svijest i pamet da vidi „bolje“ i da osjeća potrebu za tim. Ona „vidi“ budućnost oko

nje, ali u toj budućnosti ne živi i ne može živjeti. Iz perspektive njezina oca, sve ono što

Lucija želi, je ispraznost i grijeh. Tako Ante Stipančić igra ulogu „boga“ jer mu je dodijeljena

od društva i Valpurge. Lucija i Juraj bili bi u tom kontekstu „djeca božja“, Adam i Eva. I dok

Juraj uspješno nosi Adamovu ulogu jer sretan, bez brige i pameti, živi u očevoj sjeni u

izobilju kao u raju, Lucija se penje na stablo spoznaje i pokušava ubrati jabuku. I usporedba tu

prestaje jer ni Lucija-Eva, nije tu jabuku zagrizla, a kamoli ponudila Adamu-Jurju. Možemo

se još jedino naljutiti na autora romana što Luciji nije dao nikakvu mogućnost da uspije, ali, to

je hrvatski realizam. Ni Novak, ni Kovačić, ni drugi autori nisu bili ispred svog vremena po

pitanju ženske ravnopravnosti. Moramo biti pošteni, pa reći da su problem uočili, ali ni sami

se nisu mogli nositi sa svojim „modernim“ junakinjama pa su njihovu „modernost“ sasjekli u

začetku. Dok Lucija Stipančić nema snage, Kovačićeva Laura uzima sudbinu u svoje ruke, ali

Kovačić ju je učinio zločinkom, hajdučicom i „kaznio“ društvenom osudom i nasilnom

smrću.

Juraj Stipančić miljenik očev do obožavanja. Još od malena slušao je oca kako ga hvali i

uzdiže i to je bezuvijetno jačalo njegovo samopouzdanje i vjerojatno je to bila i sama klica

njegova neuspijeha. On je isto tako žrvta očeva krivog odgoja. Bio je Juraj nadaran momak i

mogao je osvariti,a ko ne sve, barem veći dio onoga što je otac tražio od njega, ali eto nije. Je

li zahtjev koji je pred njega postavljen bio pretežak za njegove sposobnosti ili je pak pitanje

nemara svako može interpretirati na svoj način. Njegova nutrina i njegova razmišljanja ostaju

nam nepoznata. On lako uči, sjajno pamti, ali sve to radi bez ikakva velika interesa za tim , ne

pokazujući nikakvu sklonost ni za čim. Ono što valja zasigurno naglasiti je da lik oca i sina ne

mogu jedno bez drugog, oni u djelu uvjetuju jedan drugog, jer ako su Valpurga i Lucija kao

što smo već spomenuli žrvte Stipančića, onda je on bio svoja vlastita žrtva. Podredivši sve

sinu bez ikakva uspijeha doveo je sebe i cijelu obitelj na prosjački štap.

S ovim smo zaključili glavne problematike ovog djela: odnose između likova, različito

poimanje očinske ljubavi, socijalni položaj ljudi u određenom povijesnom razdoblju, moralnu

i psihološku stranu ljudskog života, razobličavanje ljudskog karaktera i prodiranje u

mehanizam ljudske duše. Sada možemo sagledati još onu političku dimenziju koju nam

roman nudi. To je uglavnom vrijeme senjskog propadanja, prijelaz iz njemačke vojne vlasti

prema vlasti banske Hrvatske javljala se bujica tuđinstva koja je preplavila Senj te doba

nacionalnog buđenja Hrvata okarakterizirano nekolicinom likova: ponajprije tu je kononik

Vukasinović koji se oduševljavao ilirskim idejama: (Glava pokreta, kanonik Vukasović, bio je

uman čovjek, od prirode bogato nadaren, a naukom prosvijetljen, te ne samo porijeklom i

imenom nego i duhom svojim pravi narodni aristokrat. On je brzo shvatio pokret što ga je u

Zagrebu uz grofa Draškovića pripravljao Gaj. Nove vijesti iz Zagreba trgoše mu živo dušu.

Činilo mu se da je već o tom i baš tako i on sam mislio…Neutješno gledao je pred sobom

skoru propast svoga naroda čijom mladom i svježom krvi pomlađuje svoje srce tuđinac. - Tad

dopre do župnoga dvora senjske prvostolne crkve prvi sijevak zagrebačkoga "osvita" pa trgne

dušom i zaigra srcem umnoga popa Vukasovića. - Budimo se! - klikne on i bude mlad kao da

je pred pojavom mladoga Gaja zbacio sa sebe teret dugih godina. Sad nema žrtve koju ne bi

mogao podnijeti, mišljaše on i ćutio je da bi mogao i on u jednoj ruci s mačem a s propelom u

drugoj stati na čelo svoga naroda i udariti na njegove tlačitelje). U samom Vukasinoviću leži

utjelovljenje velikog broja Hrvata koji su Gajev pokret sagledavali kao poziv na ponovni život

i tako ujedinjeni, smatrali su, lakše bi se oduprli opasnostima. U takvim htijenjima očitovao se

i sam lik tog kanonika: Mislio je da bi i ovaj kraj Hrvatske, potopljen morem njemačke vlasti

i samovolje, mogao odrješito pokazati da je živ, a napose starodavni grad Senj da bi morao

biti među prvima koji će iz ovih krajeva donijeti glas: - Računajte i s nama, živi smo i mi,

ranjeni doduše, ali živi! - I čisto je vidio kako s jednakim takovim glasom hrli narod s

kranjskih planina, iz ravne Slavonije i Srijema, iz kršne Dalmacije, junačke Crne Gore, tužne

Bosne i Hercegovine i smrtno ranjene Srbije - leti k jednomu ognjištu, svi kao sinovi jedne

majke šire ruke, u lica se ljube i klikću od radosti što je jednom snagom zahvatila svu

ujedinjenu narodnu dušu: našla se eto opet braća na jednom starom domaćem ognjištu!

Milijun srdaca zaigralo od te slavne radosti, složne ruke dižu opet stari dom u vlastitoj

domaji, što ga za sva već vremena ne može da sruši nijedna ljudska sila.

Ističe se tu i sam Starčević, zatim Benettiev agent Fabijan Martinčić, Novakov „intrigal“ u

policijskoj službi, a od svih najupečatljiviji dojam ostavlja dobrodušni postolar koji na kraju

teksta kako to Novak navodi: sebi još nejasnom simpatijom zavolio melodiju pjesme što su je

kroz ulice pjevala vesela senjska djeca: Još Hrvatska ni propala...