velikani renesansne astronomije

Zvjezdarnica | Astronomski internetski web portal za popularizaciju astronomije, astronautike i znanosti | www.zvjezdarnica.com

Zvjezdarnica | Astronomski internetski web portal za popularizaciju astronomije, astronautike i znanosti | www.zvjezdarnica.eu

1

VELIKANI RENESANSNE ASTRONOMIJE

Autor: Đeno Horvat

Izvor: http://pixelizam.com/30-zanimljivih-cinjenica-o-planeti-zemlji/

UVOD

Svrha ovog rada je objasniti i popularizirati astronomsku znanost. Tema nastoji ukazati

da se povijest astronomije proteže od starogrčkog vremena preko renesanse do

današnjih dana. Naime, u jednom ozbiljnom pristupu nema smisla baviti se

astronomskom mišlju i pri tome kidati niti koje nas povezuju s velikanima astronomske

prošlosti. Mnoge glave misle da je astronomija počela 1900; ili bar ne mnogo prije, jer

ne prihvaćaju da astronomska rješenja nisu nastala odjednom i ni iz čega. Astronomija

se ubraja u najstarije prirodne znanosti, pa njeno razmatranje mora polaziti kako od

jednostavnih i poznatih koncepcija tako prema zamršenijim pojmovima novije

astronomije. Kratki pregled povijesti astronomije moguće je dati na dva načina. Jedan

je prepričavanjem onoga što je netko rekao i što je na nj utjecalo. I drugi, sa

stanovitim kritičkim komentarom, koji objektivno pojašnjava kako se astronomska

misao razvijala. Ovdje je primijenjen ovaj drugi način i u tom smislu ovaj rad



2

predstavlja nastavak na raniju temu "Filozofski velikani antičke kozmologije".

Astronomska povijest predstavlja cjelinu i o njenom totalitetu nije moguće raspravljati

bez renesansnog razdoblja. Renesansno razdoblje ponajbolje oslikava vrhunac

drastičnih društvenih uvjeta u kojima znanost unatoč užasnim žrtvama uspijeva izboriti

saznanja o prirodi fizičkog svijeta. Mladi ljudi za ovu tradiciju znanosti ne znaju, jer

više nitko ne govori o tome. Donekle još se može tu i tamo utješiti, da negdje netko

vodi računa o progresivnim tradicijama iz davnih vremena, obzirom da sjećanje na

velikane astronomske povijesti sve više blijedi u školskom obrazovanju. Cilj rada je

suprotstaviti se tom zaboravu i dati čitatelju na uvid, da povijesni razvoj astronomije

zapravo je samo stvaralački rad ljudi poput njega.

RENESANSA

Atenska škola - freska u Vatikanu, prekrasan primjer renesansne povezanosti umjetnosti, znanosti i života.

Izvor https:/ /hr.wikipedia.org/wiki Renesansa

Renesansa (prema franc. renaissance - ponovno se roditi, preporod) naziv je za

razdoblje u europskoj kulturi od 14. do 16. stoljeća i predstavlja jedan od

najznačajnijih pokreta u kulturi zapadne Europe. Renesansa označava završetak

Srednjega vijeka i dovodi do preokreta u znanosti, filozofiji i umjetnosti. Preporod

europske kulture prvenstveno se očitava u obnavljanju antičke znanosti. Antika se u

renesansi smatra vrhuncem čovjekovih stvaralačkih snaga, pa sve umjetnosti i



3

znanosti koje cvjetaju u antici, ponovno se oživljavaju. U tom smislu renesansa ne

predstavlja radikalnu promjenu društva, već više predstavlja mješavinu između starog i

novog. Ona ne napušta tradicionalno mišljenje religije, djelomice ga zadržava i

pokušava pomiriti dvije slike svijeta. Za nju je karakteristično skupljanje zabranjenih

antičkih rukopisa, proučavanje i zagovaranje antičke nauke, dakako uz određene

modifikacije. U njoj se rađa jedno novo racionalno i znanstveno shvaćanje svijeta, dok

u svijetu umjetnosti i književnosti ponovno se otkriva prirodno ljudsko tijelo posebno u

slikarstvu, a u književnosti dolazi do procvata na nacionalnim jezicima. Staro i

zaboravljeno antičko znanje o svemiru, obnavlja se i unapređuje. Preporodom znanosti

radikalno se mijenja odnos srednjovjekovnog čovjeka prema svemiru koji je suprotan

tradicionalnoj religijskoj koncepciji božanske države. Centri političke moći i svećenici

reagiraju neprijateljski prema renesansnom progresu, obzirom da progresivne

znanstvene ideje direktno ugrožavaju njihov ekonomski i politički autoritet. U ime

vladajuće vlastele inkvizicija čisti svijet od nepoćudnog prirodoznanstvenog

svjetonazora svirepim mučenjima, progonima i spaljivanjem ljudi. Unatoč krvavim

gušenjima, znanost uspijeva razviti prirodoznanstveno "discipliniranje" fantazije,

odvojiti prirodne znanosti od teologije, stvoriti eksperimentalne metode i izgraditi novu

kulturu na temeljima ovostrane zemaljske povijesti. Renesansa odbacuje religijski

autoritet, gradi povjerenje u vlastiti um, oslanjanja se na iskustvo i stvara novu sliku

svijeta u smislu beskonačnoga kozmosa. Poput antičkih mislilaca renesansni učenjaci

obraćaju pogled prema svemiru. Usprkos ovoj činjenici, na spomen renesanse

uobičajeno je da se u groplanu prvo ističu dostignuća oslobođenja čovjeka od

religijskog mraka u književnosti i umjetnosti, arhitekturi glazbi i u začecima

humanizma, dok znanstveni dosezi u astronomiji, stavljaju se nezasluženo u drugi

plan. Neprijeporno je točno da renesansa mijenja potpuno duhovni i društveni život

Europe, s dalekosežnim promjenama ne samo po filozofiju i teologiju, nego i teoriju

države i sociologiju, ali njeni najvažniji civilizacijski zasadi pripadaju razvoju

astronomskih znanosti. Ne umanjujući naučnosti bilo koje discipline, najveći doprinosi

renesanse, predstavljaju otkrića na području astronomije obzirom da su ona



4

prosvijetlila duh čovječanstva novim svjetonazorom o svijetu i svemiru. Da bi pojavu

renesansne astronomije i njene civilizacijske dosege objektivno spoznali neophodno je

osvrnuti se na povijesne prilike u Srednjem vijeku u kojima se ona razvijala.

MRAČNI SREDNJI VIJEK

Srednjevjekovni stolac za ispitivanje i edukaciju osumnjičenika.

Izvor: http://www.mojnet.com/korisnik/jagi/slika/srednjevjekovna-stolica-za-ispitivanje-osumnjicenika/385024

U povijesnoj tradiciji mračno doba, naziva se razdoblje intelektualnog mraka koje se

pojavilo u Europi nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva. Sam pojam "mračno doba"



5

pripisuje se talijanskom srednjovjekovnom pjesniku Petrarci (1304-1374).

Uspoređujući dostignuća nekadašnjeg Rimskog Carstva i tadašnje Evrope on počinje

vlastito vrijeme opisivati kao doba "mraka" a antičku civilizaciju kao doba "svjetla". Ta

se epoha, također naziva Mračnim vijekom obzirom da u tom civilizacijskom razdoblju

Europa doživljava sveopće znanstveno i kulturno propadanje.

Srednji vijek je doba feudalnog društvenog poretka i računa se od propasti

Zapadnorimskog Carstva (476) do početka razvoja kapitalističke ekonomije i

građanskog društva. Srednjim vijekom ukida se robovlasničko društvo i robovlasnička

društvena ideologija - politeizam - (mnogoboštvo, vjera u više bogova) utemeljena na

religijskom zakonu da uz potomke bogova ubrajaju se i kraljevi za podizanje svojeg

autoriteta. Ova rodbinska veza vlastodržaca s bogovima kao oca, matere i djece,

doduše zadržala se u mnogim religijama kasnijih epoha. Robovlasničko uređenje, koje

je omogućilo procvat i sjaj antičkog svijeta, postaje kočnicom daljeg razvoja. Klasa

robova u podjarmljenim uvjetima nije u stanju stvoriti radikalne teorije, i nesposobna

je organizirati se i srušiti podjarmljivače. To je osnovni razlog zašto antički robovi svoj

duhovni izlaz nalaze jedino u religijskim iluzijama. Dolina suza, ispunjena vapajima

robova za pravdom postaje plodno tlo za pojavu monoteizma, vjerovanje u postojanje

jednog Boga. I ono je pobijedilo. Vjerovanje u jednog božanskog gospodara svijeta na

ruševinama robovlasničkog imperija, donosi revolucionarnu promjenu društvenih

odnosa, stvara feudalistički poredak, koji dokida vlasništvo čovjeka nad čovjekom,

temeljem jednog božanskog vladara nad svim ljudima svijeta, bilo da se radi o

carevima, kraljevima ili siromasima. Rušenjem statusa božanstva vladajućoj vlasteli

monoteizam ruši njihov društveni i zakonodavni autoritet. Osim što srednji vijek stvara

zamašan napredak već time što ukida ropstvo, on stvara i radikalan napredak u

obrazovanju. Unatoč sveg mraka što je ostavio u ljudskim glavama, on proširuje

kulturno područje po čitavoj Europi i stvara temelj za opći razvitak, jer u religijskim

krugovima nalaze se gotovo svi najučeniji ljudi. U tisućljetnoj vladavini Srednjeg vijeka

filozofija i znanost u prvom redu imaju religioznu ulogu. Logično je da se postavlja



6

pitanje zašto filozofija tijesno se povezuje s religijom Srednjeg vijeka. Ukratko i

najkraće. Iako vjera nadilazi razum, postoji potreba da se svaki vjernik osigura,

najbolje što se može, protiv bilo kakve sumnje, pa se dopušta razumu da osvijetli vjeru

koliko god to je moguće. Iz tih razloga Srednji vijek svoja stajališta nastoji učvrstiti na

religijskoj podobnosti filozofskih učenja Platona, Aristotela i Ptolomeja. Bilo kakvo

odstupanje od spomenutih filozofskih učenja strogo se kažnjava, a represivni aparat

ovim teorijama osigurava da vladaju nesmetano mišljenjem čitavog ljudskog roda

gotovo 2000. godina. U svojim nastojanjima da religijske dogme racionalno objasne

koliko je to kod moguće , skolastičari su filozofi često pokazivali veliku oštroumnost i

istančanost duha. Stoga skolastika je filozofija u službi teologije. Filozofi su mogli

istraživati probleme teologije racionalnim argumentima, ali rezultati nisu smjeli

proturječiti sadržaju objave. Međutim stara misao Dunsa Scota iz 13. stoljeću mudro

nagovještava slijepu ulicu ovog naučavanja … "Sužavanjem područja razuma vraća

Bogu potpunu slobodu i neovisnost. Teologija koja se bavi samo onim što se može reći

o Bogu, više nije racionalna disciplina, već prije skup korisnih uvjerenja nadahnutih

objavom." 1

Što se tiče samog početka i kraja Srednjeg vijeka, među povjesničarima postoje

izvjesna neslaganja. Prema jednima, Srednji vijek počinje u prvoj polovici 3. stoljeća u

doba vladavine rimskog cara Dioklecijana zbog tadašnjeg društvenog uređenja koje

počinje već nalikovati feudalizmu, dok drugi smatraju da počinje padom Rimskog

Carstva 476. godine i nastankom prvih germanskih država. S druge strane, za kraj

Srednjeg vijeka neki uzimaju pad Carigrada 1453. dok drugima kraj Srednjeg vijeka

nastaje Kolumbovim otkrićem Amerike 1492. ili početkom reformacije 1517. godine.2

Međutim što se tiče vremenskog trajanja Srednjeg vijeka, povjesničari se potpuno u

jednom slažu, uzimaju za donju granicu, kraj antike i antičkog svijeta, a za gornju

početak novog doba. Bez obzira da li se radi o dužoj ili kraćoj verziji trajanja Mračnog

1Ivan Supek,(1946) Od antičke filozofije do moderne nauke o atomima. 2 https://hr.wikipedia.org/wiki/Srednji_vijek



7

ili Srednjeg vijeka, suština je tog razdoblja da religijski autoritet predstavlja

dominantnu najmoćniju ekonomsku i duhovnu snagu koja u potpunosti briše prirodne

nauke, što više smatra ih štetnim. Za srednji vijek karakteristična je prevlast religije,

koja u razdoblju razvijenog srednjeg vijeka pokušava se suprotstaviti ekonomski sve

moćnijem građanstvu i zadržati prevlast nad svjetovnim vladarima. Cijelo tisućljeće

vlada ideologija koja u ime božanske države u sprezi sa aristokracijom zatire znanost i

umjetnost. Središnje obilježje u srednjem vijeku je mračna mistika, religijski

misticizam, netolerantnost prema slobodoumnicima i slijepo pokoravanje autoritetima

religijske vlasti. U Srednjem vijeku masovno kulminira čarobnjaštvo i proricanje

zavijeno u mračni plašt praznovjerja, posebno prevladava vjerovanje da kletve mogu

navući nesreću. U takvim okolnostima, normalno je da prirodne nauke počinju venuti i

da zajedno s njima gasi se svjetlo filozofije antičkih materijalista koji su sintetizirali

velike tekovine astronomije, geometrije, mehanike i kemije. Apsolutno gušenje

znanosti u Srednjem vijeku, jasnije od svega ilustrira kronološka linija u razdoblju od

dvije tisuće godina na kojoj upečatljivo zjapi praznina od tisuću godina za vrijeme

Srednjeg vijeka bez ijednog velikana znanstvene misli.

Izvor: Carl Sagan (1985) Kozmos, Rijeka, str. 335.

U krilu čarobnjaštva religijskog misticizma i praznovjernih društvenih odnosa posve je

logično da se izleglo zmijsko jaje iz kojeg evoluira ekstremna inkvizicija.



8

Bizarna sprava za mučenje.

Izvor http://metro-portal.rtl.hr/10-srednjovjekovnih-sprava-za-mucenje/35544

Inkvizicija (lat. inquisitio - istraga) naziv je za niz originalnih religijskih kaznenih

institucija od 12. stoljeća do Napoleonskih ratova odnosno 19. stoljeća na prostoru

Zapadne Europe, sa ciljem borbe protiv hereze - krivovjerja.3 Kažnjiva djela

prvenstveno su usmjerena na znanstvene pokrete koji se očitavaju ideološki protiv

službene teologije ali u kasnijim stoljećima nadležnost im je proširena na poganstvo

(neznaboštvo, mnogoboštvo i bezboštvo). Cilj je inkviziciji iskorijeniti sve ideje koje se

protive religijskom učenju. Kazneni postupak koji se primjenjuje u Mračnom vijeku pun

je tortura i prinudnih izjava da se pronađu, optuže i osude pristaše bezbožne znanosti.

Doduše smrtne kazne i progoni nisu originalna inovacija Srednjeg vijeka, davno ranije

uveli su je rimski carevi u zakonodavstvo (konstitucija Teodozije i Valentinijana od 428,

Cod.I.,5,5.) te na osnovu tih propisa progonjeni su krivovjernici i osuđivani na smrt, a

imovina im konfiscirana. Religija nastavlja istim metodama nastojeći se oduprijeti

nasrtajima naučnog načina mišljenja, ne samo prema antičkoj znanosti već bilo kojoj

naučnosti, a nosioce tih ideja osuđuje na likvidaciju. U mističnom dobu nije se mnogo

obaziralo na činjenice. Iako su teologija i skolastika potpuno sterilne u odnosu na

nauku, one bez obzira na svoju inferiornost svako zanimanje za znanost drakonski

3 https://hr.wikipedia.org/wiki/Srednji_vijek



9

osuđuju zbog krivovjerja prema božanskoj istini. Provodu, spaljivanja knjiga, vrše

masovne torture i mučenja, a ljude od znanosti spaljuju na lomačama i izlažu

sramoćenju i ponižavanju osobnog dostojanstva. Stoljećima inkvizicija spaljuje na

tisuće nevinih žena pronalazeći da vještice su uzrok svih zala.

Kaznena djela koja je kažnjavala inkvizicija progonstvom ili smrću:

1. Heretizam - vjersko uvjerenje koje je suprotstavljeno prihvaćenom tumačenju

neke vjerske zajednice - krivovjerje, također prirodoznanstveno učenje suprotno

religijskoj dogmi.4

2. Poganstvo - skup kultova , religija i vjerovanja u grčko - rimskom svijetu

neznaboštvo5

3. Ateizam - svjesno odricanje od religije i vjerovanja koja iz nje proizlaze,

objašnjavanje ukupnog materijalnog i duhovnog svijeta bez nadnaravnog bića

svojstveno znanstvenom shvaćanju svijeta; bezboštvo, bezbožnost. 6

4 http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search 5 http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search 6 http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search



10

ASTRONOMIJA SREDNJEG VIJEKA

Izvor: http://blog.dnevnik.hr/safiris/2012/03/1630437225/leptir-uze-kamen.html

Vodeću ulogu u astronomiji srednjeg vijeka, zauzima svećenički stalež. Svoj društveni

autoritet čuva sprječavajući da se astronomske spoznaje rašire narodom, pri tome taje

da stara astronomska motrenja pravi su izvor njihovih znanja o nebu. U stvari prvi

astronomi svećenici su i zbog spomenutog razloga smatraju se službenicima bogova i

puštaju narod da vjeruje kako stoje u izravnoj vezi s bogovima. U početku znatno



11

unapređuju astronomiju, no kasnije postaju najvećom kočnicom daljnjeg razvitka,

obzirom da astronomija postaje dijelom religije. Srednjovjekovni teolozi, (u stvari

skolastičari filozofi koji zasnivaju pogled na svijet na osnovu vjerskog učenja -

teologije) smatraju da planete oko Zemlje vuku krilati anđeli ili da se kreću božjom

voljom. Po teološkom shvaćanju Zemlja je centar svemira koji okreće se oko nje što

"znanstveno" podržava astronomija Ptolomejeva sustava. Svemir je apsolutno

uniforman, hijerarhijski uređen i vođen Božjim principima pa smislen govor o svemiru

automatski uključuje pojam svrhe. U osnovnim crtama to bi bio presjek cijele

astronomije Srednjeg vijeka. Takvi astronomski temelji uzrokuju izvore masovnog

praznovjerja, koji ulaze u sve pore ljudskog mišljenja i stvaraju fantastične odnose

među stvarima i pojavama. Religijski misticizam potpuno uništava antičku astronomiju

u šarlatanstvo astrologije. U prvi plan izlaze stare babilonske i egipatske vještine koje

postaju pravom zarazom, a pod utjecajem astrologije nastaju fantastične slike o

zavisnosti povijesti u konstelaciji sa zvijezdama. Aristokracija i najviši uzvanici

svećenstva naručuju posebne horoskope po kojima se ravnaju cijeli život. U zavisnosti

od tamnih predstava astrologije, nastaju čak tumačenje i da svaka "religija" ima svoj

dan u zavisnosti nebeskih pojava: Tako sastanak planeta Jupitera na nebu sa

Saturnom uzročio je židovsku vjeru, sastanak Jupitera s Marsom babilonsku

(kaldejsku), sa Suncem egipatsku, a s Venerom muslimansku, s Merkurom kršćanstvo,

a susret Jupitera s Mjesecom jednog dana donijet će religiju antikrista.7 Da se

napomene, astronomija se razlikuje od astrologije koja je pseudoznanost o predviđanju

ljudske sudbine promatranjem putanja zvijezda i planeta. Međutim sve što je predmet

astronomskog ispitivanja u Srednjem vijeku izokrenuto je uvođenjem u religiju. Pogled

čovjeka na svijet u Srednjem vijeku u potpunosti oblikovan je religijskom vlasti i nije

nikakvo čudo da ljudi tog vremena predani su potpuno religijskim misterijima, i malo

cijene prirodne nauke, a u tome nije izuzetak ni astronomija.

7 Ivan Supek, (1946) Od antičke filozofije do moderne nauke o atomima.



12

ANTIČKA ASTRONOMIJA U RENESANSI

Amisadukina Venerina tablica iz Babilonskog carstva (7. stoljeće pr.n.v.)

Izvor:https://hr.wikipedia.org./wiki/Astronomija

Ljudski duh u renesansi, gradi svoj put na temeljima što ih je utrla stara nauka antičke

Grčke. Naučne spoznaje iz vremena antičke Grčke, predstavljaju u Srednjem vijeku

mrtvo slovo sahranjeno u starim spisima i spomenicima. Svoj novi procvat antička

kultura i znanost doživljavaju nakon dvije tisuće godina u "europskom proljeću",

nazvano francuskom riječi "renesansa". Međutim, treba naglasiti da postoje antička



13

učenja o gibanjima tijela u svemiru koja prihvaća i podržava religijska vlast Srednjeg

vijeka. To su Aristotelova i Ptolemejeva geocentrična učenja u koja se nije smjelo

posumnjati pune dvije tisuće godina obzirom da se nigdje nisu kosila sa religijskom

Objavom. Učenje poznatije kao Ptolemejev Sunčev sustav predstavlja model

geocentričnog sustava, u kojemu se Zemlja nalazi, ne samo u središtu Sunčevog

sustava, već i cijelog svijeta. Shvaćanje da je Zemlja nepomična i središte svijeta,

istovjetno je religijskom tumačenju o nastanku svijeta. Misao, da bi nešto drugo moglo

biti središte toga svijeta, bila je naprosto apsurdna. Stoga da ne bi ostalo nešto

nedorečeno, najbolje odmah objasniti Ptolomejev geocentrični sustav.

Izvor: http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/user/admin?month=9-2014&page=2



14

Geocentrični model Sunčeva sustava.

Ptolemej (oko 85 do 165. g. p.n.v) iz Aleksandrije starogrčki je ili staroegipatski

matematičar. U to vrijeme najstarijim astronomima činila su se gibanja planeta po

nebeskom svodu sasvim nepravilna. Naime, pojedini planeti kreću se nekoliko mjeseci

naprijed, tad iznenada počinju zaokretati, krenu u suprotnom pravcu i vrate se opet u

prvotni smjer gibanja, opisavši petlju. Ova prividna gibanja potječu odatle, što ih se

motri sa Zemlje koja i sama putuje u krugu oko Sunca. Budući da petlje planetarnih

staza nisu imale objašnjene, Ptolomej stvara novu zamisao da planeti izvode dvostruke

vrtnje. One se u malim kružnicama kreću oko središta, koje opet sa svoje strane

obilaze u većim kružnicama oko Zemlje. Geocentrični sustav predstavlja u

stvari sustave manjih kružnica - epicikle koje kruže oko centruma Zemlje.

Grafički prikaz Ptolemejevog sustava u kojem Sunce i epicikle planeta kruže oko centruma Zemlje.

Izvor:https://www. Analogija.com/strane/2009 html



15

Grafički prikaz jedne epicikle Venere

Izvor: Oton Kučera (1915) Gibanja i sile, Matica Hrvatska, Zagreb, str. 99.

Ovim složenim stazama planeta, Ptolomej objašnjava astronomska opažanja i ovaj

sistem gibanja svijeta vlada punih 1500. godina obzirom da sadržava geocentrični

sistem kojeg podržava religija u sklopu Aristotelovog učenja.

Aristotel (384. pr.n.v. - 322. pr.n.v.) starogrčki je filozof i prirodoslovac. Aristotelov

utjecaj od starogrčkog doba produžio se sve do doba renesanse i nije sistematski

zamijenjen do teorije klasične mehanike. Aristotelovo učenje smatra da gibanja tijela

traju tako dugo dok na tijelo djeluje sila. Prestaju li sile gurati tijelo ono završava u

mirovanju. Zato smatra jednoliko kretanje u biti usiljeno gibanje, nasilno i ono nije

prirodno. Budući da se u svemiru sve neprestano kreće, stoga mora postojati uzrok -

bog - koji planete i ostala tijela stalno pokreće. Na ovim predstavama o gibanju

Aristotel izgrađuje teleologiju, jer da bi gibanje potpuno objasnio, potreban mu je

tvorbeni uzrok, kao "prvi uzrok", koji sam je nepokretan i stoga samo jedan to



16

jest Bog. Prvi uzrok je krajnji cilj svega. Iz tih razloga sveukupna događanja određena

su svrhom. Time Aristotel oduzima prirodi samostalnost i kauzalnost (uzročnu vezu).

Religioznoj epohi Srednjeg vijeka odgovara Aristotelova teleologija i njegova shvaćanja

postaju racionalni temelj religijske filozofije. (Teleologija predstavlja lažnu nauku da su

sva djelovanja i pojave određene svrhama. Riječ "telos" znači grčki cilj ili svrha.)

Aristotel nadalje postavlja krive tvrdnje i o gibanju tijela u slobodnom padu. U njegovoj

dinamici, teži predmeti padaju brže od lakših pa se sve tvari raspoređuju nad Zemljom

po visini, prema tome jesu li teže ili lakše, i na temelju toga nastaju koncentrične

(kristalne) sfere. Tijela izvan Zemlje gibaju se jednoliko po kružnicama dok posljednja

sfera je sa zvijezdama. Izvan nje materija i prostor prestaju postojati. Ova Aristotelova

geocentrična kozmologija prevladava grčkom i srednjovjekovnom slikom svijeta.

Međutim usprkos dominantnom Aristotelovom autoritetu, Grci su spoznali ne samo da

je Zemlja okrugla već i postavili novi heliocentrični sistem i uza sve to skovali ime za

astronomiju iz starogrčkog jezika koje u slobodnom prijevodu znači "zakon(i) zvijezda".

Heliocentrični model Sunčevog sustava.

Izvor :http://www.astronet.ru/db/msg/1219488/aristarh-samosskij.jpg.html

Aristarh sa Samosa (310. pr.n.v. - 230. pr.n.v.) grčki je astronom i matematičar.

Prvi je astronom koji zastupa heliocentrični sustav, model koji u središte poznatog



17

svemira postavlja Sunce. Međutim on prvi daje matematičku metodu za mjerenje

daljine Sunca i Mjeseca, i prvi je učenjak koji smatra kretanje zvijezda na nebu kao

posljedicu stvarnog kretanja Zemlje oko vlastite osi i Sunca. Smatrajući da Zemlja i

planeti okreću se oko Sunca, jednostavno objašnjava da prividna gibanja planeta

potječu od toga, što ih se motri sa Zemlje koja i sama putuje oko Sunca. Argumenti

većine filozofa protiv gibanja Zemlje prevladavali su. Aristotel je isto tako obarao

Aristarhov Sunčev sustav argumentom kad bi smo skočili u vis brza Zemlja izmakla bi

se ispod naših nogu. No budući da padamo na isto mjesto, ona mora mirovati u

svemiru. Za razliku od filozofskih spekulacija, Aristarh svoje stajalište dokazuje

geometrijskom metodom i astronomskim promatranjem pomrčine Mjeseca (prolazak

Mjeseca kroz Zemljinu sjenu). U povijesti astronomije Aristarh pravi prva mjerenja

udaljenosti od Zemlje do Mjeseca i Sunca na osnovu promatranja pomrčine Mjeseca.

On polazi od astronomskog opažanja da je promjer Zemljine sjene koja pada na Mjesec

za vrijeme pomrčine Mjeseca otprilike dva puta veći od promjera samog Mjeseca.

(Točna vrijednost na slici je oko 2.6 puta.)

1 2

Izvor 1:http://eskola hfd. Hr/fizika svemira/udaljenosti/u-mjesec

Foto: S. Kovačić, Astronomsko društvo Astronautičko društvo Zagreb.

Izvor 2: html http://www.gimpoz.hr/izvannastavne-aktivnosti/astronomska-grupa/sadrzaji-iz-astronomije



18

Određivanjem omjera polumjera Mjeseca i polumjera Zemljine sjene na Mjesecu (vidi

sliku) i uspoređivanjem zakrivljenosti rubova vidi se da je Mjesec barem dvostruko

manji. Aristarh je ocijenio na temelju tih opažanja relativne udaljenosti Mjeseca i Sunca

od Zemlje, te utvrdio omjere njihova obujma. Na temelju tih podataka utvrđuje

relativnu udaljenost Mjeseca, mjerenu Zemljinim polumjerom kao osnovnom mjerom.

Na tim geometrijskim činjenicama izračunava veličinu Sunca i Mjeseca, kao i njihovu

udaljenost od Zemlje .



19

1

2

Izvor 1: https:/hr.wikipedija.org/wiki/Aristarh sa Samosa

Izvor 2: http://eskola hfd. Hr/fizika svemira/udaljenosti/u-mjesec

"Sunce, Mjesec, i Zemlja nalaze se u prostoru na vrhovima trokuta kojemu oblik se

mijenja u toku mjesec dana. Za vrijeme prve i zadnje četvrtine mjesečeve mijene,

Aristarh je pretpostavio da oni čine pravokutan trokut. Ukoliko se izmjeri kut između



20

Sunca i Mjeseca φ, omjer udaljenosti Sunca i Mjeseca može se izračunati korištenjem

trigonometrije. Aristarh je izračunao da je Sunce otprilike 19 puta udaljenije od

Mjeseca. Aristarh je učinio malu pogrešku s obzirom na kut φ: umjesto 89°51’ izmjerio

je 87°." U trenutku kad je Mjesec u posljednjoj četvrti, mjerenje kuta alfa i poznavanje

udaljenosti Zemlja - Mjesec omogućuje određivanje udaljenosti Zemlja - Sunce." 8

Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Aristarh_sa_Samosa

Kako se vidi pomrčina Mjeseca ovisi o rasporedu i veličini svih triju nebeskih tijela:

Sunca, Zemlje i Mjeseca.

8 https://hr.wikipedia.org/wiki/Aristarh_sa_Samosa



21

Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Aristarh_sa_Samosa

Aristarh geometrijom metodom nalazi da je Sunce veće od Zemlje, a Mjesec manji od

nje i prvi shvaća da je Sunce u stvarnosti mnogo veće nego što izgleda. Premda je

Aristarh mislio da je Sunce samo 19 puta udaljenije nego Mjesec, i to je bilo dovoljno

da mu postane jasno da je ono mnogo veće i od Mjeseca i od Zemlje. Iz tih podataka

zaključuje da je apsurdno da veliko tijelo kao što je Sunce, kruži oko tako malenog

tijela poput Zemlje i da stoga Zemlja mora se vrtjeti oko Sunca, a ne obratno. Stavlja

Sunce u središte planetarnog sistema tvrdeći da se planeti gibaju oko Sunca, a ne oko

Zemlje.



22

Izvor: https://prezi.com/nmbrp8tjvosg/zgodovina-astronomije/

"Njegova je hipoteza da su zvijezde i Sunce nepokretni te da se Zemlja okreće oko

Sunca po kružnoj putanji." Nepromijenjen položaj zvijezda tumači time da je njihova

sfera beskonačno velika u odnosu na veličinu Zemljine staze oko Sunca.9 Također, prvi

tvrdi da se Zemlja okreće oko svoje osi svaka 24 sata. Logički to argumentira da zbog

rotacije Zemlje danju vidimo Sunce, a noću smo okrenuti od njega i gledamo u mrak.

Aristarha se optužuje za bogohuljenje što izokreće Središte svemira od Zemlje prema

Suncu i osuđuje na prognanstvo. Aristarhovo djelo "proširuje granice" svemira i jednim

osebujnim znanstvenim načinom dolazi do predodžbe o stvarnom izgledu Sunčeva

sustava. Možda je zaprepašćuje za mnoge da heliocentrični sustav je naslijeđe antičke

kozmologije, a ne otkriće suvremene astronomije. Starogrčka filozofska misao

predstavlja temelj na kojem izgrađuje se renesansno i naše sadašnje poimanje o

planetarnom sustavu. Astronomske ideje Aristarha odbačene su u korist geocentrične

teorije Aristotela i Ptolomeja, sve dok ih skoro 1800 godina kasnije nije uspješno oživio

Nikola Kopernik, a razradili i proširili Johannes Kepler i Isaac Newton. Slijedi možda još

9 Ivan Supek, (1946) Od antičke filozofije do moderne nauke o atomima. str. 24-25.



23

veće iznenađenje kako je uspjelo Eratostenu u antičko doba s bunarom i jednim

štapom izmjeriti opseg Zemlje.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Eratosten

Eratosten (oko 276 pr.n.e. - 194. pr.n.v.) starogrčki je matematičar i astronom.

Proslavio se kao prvi čovjek koji je izmjerio opseg Zemlje, i time potvrdio činjenicu da

Zemlja ima oblik kugle. Eratosten je znao da se u Sijeni (današnji Asuan) 21. lipnja u

podne Sunce nalazi točno u zenitu. S druge strane, tog istog dana u Aleksandriji,

Sunce je udaljeno od zenita 7.2° (ili kut sjene okomitog štapa). Zenit predstavlja

najvišu točku iznad horizonta koja je okomita na donju vodoravnu plohu. Kutna visina

zenita stoga iznosi 90°. U ono vrijeme utvrđuje se po tome da se slika Sunca potpuno

odražava u vodi dubokih bunara, odnosno opaža se da u južnim krajevima zrake Sunca

dopiru do dna bunara. Međutim, u Aleksandriji istog dana i u isto vrijeme, Sunce u

zenitu pokazuje da ima duljinu sjene na okomiti štap od 7,2° stupnjeva. Odstupanje

sjene u Sijeni i Aleksandriji ne bi moglo postojati da je Zemlja ravna ploha već samo

ukoliko je zakrivljena. Mjerenjima Eratosten utvrđuje udaljenost između Aleksandrije i

Asuana u iznosu od 785 kilometara. Dužina po jednom stupnju, dijeljenjem sa 7,2°

stupnja iznosi 109 km. Eratosten jasno sagledava da 7,2° predstavlja kut između



24

Sijene i Aleksandrije gledajući iz središta Zemlje. Kako opseg bilo koje kružnice ima

360° stupnjeva, i kad se 360° stupnjeva pomnoži sa 109 km, dobiva se u biti opseg

Zemlje u iznosu od 39 240 km. Iz tog podatka lako je izračunati radijus Zemlje od 6

000 km. To je izvanredno dobar rezultat za 2. stoljeće pr.n.v. obzirom da je točna

vrijednost 6 378 kilometara. Međutim prema dobivenom rezultatu to je značilo da

tadašnji poznati dio Zemlje mnogo je manji od nepoznatog i Eratostenu nisu vjerovali

punih 15. stoljeća obzirom da su ljudi živjeli u uvjerenju da je Zemlja ravna ploča i

otprilike tri puta manja nego što jest.

Izvor: Carl Sagan (1985) Kozmos, Rijeka, str.15

"Iz dužine sjene u Aleksandriji može se izmjeriti kut A. Iz osnova geometrije ("ako dva pararelna pravca presiječemo

trećim tada su nasuprotni unutrašnji kutovi jednaki" ) proizlazi da je kut B jednak kutu A. Mjereći dužinu sjene u

Aleksandriji Eratosten je zaključio da je A=B=7° luka na obodnici."



25

Iako Eratostenova geometrijska slika kružnice s dva štapa (dvije paralelne Sunčeve

zrake) stvara dvodimenzionalni utisak, radi se o modelu koji nam prezentira mjerenja u

trodimenzionalnom prostoru. (Više i detaljnije o Eratostenu na linku "Filozofski velikani

antičke kozmologije".)

Hiparh (190 pr.n.v. - 120 pr.n.v.) grčki je astronom geograf i matematičar. Iako se

nije bavio modelom planetarnog gibanja, njega se posebno spominje astronomima

amaterima radi boljeg uvida kako je izvršio prvu starogrčku projekciju nebeske kugle u

ravnini odnosno izradio zvjezdanu kartu. Vrlo je težak zadatak prenijeti zvjezdano nebo

polukugle na ravan list papira. Prenijeti nebeski svod na list papira (ravninu) stvara

prilične poteškoće, jer polutka kugle ne da se ni na koji način, bila ona i tanka kao

papir, razmotati u plohu ili ravninu: u sredini nastaju nabori, rubovi i pucanja. Rješenje

iznalazi Hiparh prema donjem prikazu. 10

10 Izvor: Oton Kučera (1915) Gibanja i sile, Matica Hrvatska, Zagreb, str. 77.



26

"Nebeski ekvator" AEQ kao kružnica očito je dva puta veća od kružnice aeq. Oko vidi zvijezdu α iz točke S a na papiru

se ona ucrta u točki a. Na taj način svaka zvijezda dobiva svoje stalno mjesto na papiru a za sve zvijezde nebeske

polukugle izrađuje se nebeska karta. Hiparh je izvršio prilično točna mjerenja za položaj 850 zvijezda i dao veliki

doprinos razvoju astronomije."11

11 Izvor: Oton Kučera (1915) Gibanja i sile, Matica Hrvatska, Zagreb, str. 77.



27

https://hr.wikipedia.org/wiki/Hipatija

Hipatija (grč. Ὑπατία, Hypatía) (Aleksandrija 370-415) je velika žena antičke nauke,

grčki matematičar, filozof i astronom u 4. stoljeću rimskog Egipta. Ne postoje nikakve

povijesne činjenice o Hipatijinoj vanjštini, nema sačuvanih crteža ni statua. Vjerojatno

da je većini veliko iznenađenje da u Astronomiji postoji duga tradicija uključivanja žena

u znanstvene krugove. Štoviše, najstarija poznata znanstvenica u ljudskoj povijesti je

sumerska astronomkinja En'heddu'ana, prije 4300. godina. U pregledima povijesti

znanosti često se neopravdano zaobilaze žene, međutim nesporno je da Hipatija

zauzima krucijalno mjesto u povijesti matematike i astronomije kao prva žena koja je

imala značajnu ulogu u razvoju ovih nauka. Njen životni put vrlo slikovito svjedoči o

teškoćama kroz koje prolaze žene znanstvenice i priča o nepravednoj marginalizaciji

žena u znanstvenom svijetu koja do danas nije završila. Ono što se zna o Hipatiji jako

je malo, a opet nije moguće, a da ne budemo impresionirani opsegom njenog znanja i

stručnosti. U to vrijeme žene nisu imale nikakva prava i smatrane su jednom vrstom

vlasništva i stog aspekta Hipatija navlači na se bijes religijske vlasti jer odskače od

propisa religijskog ponašanja žene. Muškarci u to vrijeme potpuno dominiraju u



28

intelektualnom svijetu, a žene imaju tek nešto bolji status od robova, međutim Hipatija

ima sreću da je njen otac stalno pomaže, da razvija svoj um i da postigne akademsko

znanje koje ni jedna žena prije nje nije imala.

Hipatija prvenstveno istražuje astronomske nedostatke geocentričnog Ptolemejevog

sustava i prednosti heliocentričnog modela koje je predložio Aristarh sa Samosa. Vrši

astrolabom istraživanja gibanja Sunca, Mjeseca i pet poznatih lutalica (planeta) kao i

kretanje zvijezda, prihvaća učenja u kojima Zemlja ima oblik kugle.

Astrolab (lat. Astrolabium) je povijesni astronomski instrument za mjerenje kutova

koji su koristili antički astronomi.

Astrolab

izvor: slika i definicija: https://hr.wikipedia.org/wiki/Astrolab

Hipatija zbog svoje visoke učenosti postaje simbolom nauke koju religijska dogma

identificira i osuđuje za poganstvo odnosno krivovjerje. Vjerski prigovori posebno su



29

nastrojeni protiv heliocentričnog sustava i neoplatonizma, te zabranjuju održavanje

njenih predavanja. Hipatija okružena vjerskim sukobima između politeizma i

monoteizma i opasnim socijalnim previranjima, bori se da znanje o antici spasi od

uništenja. Izvještaj o Hipatijinoj smrti govori ponajviše o njenom karakteru, učenju i

visokim dostignućima u nauci i filozofiji - u čemu je nadmašila sve ostale filozofe svog

vremena. Filozofiju koju Hipatija je izlagala poznata je kao

neoplatonizam. Neoplatonizam je moderan izraz za školu religiozne i mistične filozofije,

koju se osuđuje kao hereza u odnosu na vjersku Objavu.

U Hipatijinom životu nažalost, je najbolje zabilježen događaj njene tragične smrti i

način na koji je do njega došlo. Ćiril Aleksandrijski uvaženi svećenik zadužen za

religijsko pravovjerje, u čistkama od krivovjerja napada Židove iz Aleksandrije i

neoplatoniste kojima je pripadala Hipatija. On uspijeva uvjeriti svoje pristaše da je

Hipatija vještica, svjetina je odvlači u crkvu zvanu Caesareum, gdje su svukli je do gola

i ubili opekama; potom njeno tijelo raskomadali, a dijelove spalili na drugom mjestu

zvanom Cinaron.12 Ćirilu pripada povijesna slava za uništenje posljednjeg preostalog

gradskog idola u kosmopolitskoj Aleksandriji. Kongregacija za bogoštovlje, proglasila ga

je 1882. naučiteljem, radi doprinosa za pravovjerje i teološki prihvatljivih dogmatskih

formula. Ćiril je postao svetac, dok su Hipatijina djela zatrta, i njeno ime zaboravljeno.

U Hipatijinom pogubljenju neki stručnjaci vidu početak lova na vještice, koje će

inkvizicija mnogo kasnije sprovoditi osuđujući na smrt neke od najboljih evropskih

umova, samo zato što su se usudili da pokažu želju za novim znanjima. Njezin lik i

djelo nedavno je uprizoren u filmu Agora. U antičkoj Grčkoj, Agora predstavlja trg

zborište, sastajalište starih Atenjana, gdje su ljudi slobodno, razmjenjivali misli, ideje,

informacije, i učvršćivali svoja stajališta13. Iako se digla velika prašina i halabuka oko

prikazivanja filma on je pobrao mnoge prestižne nagrade.

Da se sumira; antička nauka predstavlja osnovnu intelektualnu klimu na kojoj se

razvija renesansna znanost, dok ona svojom nadogradnjom sa svoje strane utire put

12 https://hr.wikipedia.org/wiki/Hipatija 13 https://hr.wikipedia.org/wiki/Agora



30

budućim velikim znanstvenim sustavima 17. stoljeća. Za razliku od razvoja znanosti u

Mračnom vijeku koji vremenski je dvostruko duži od antičkog razdoblja, u donjem

tabelarnom prikazu, starogrčko vrijeme od samo šest stoljeća, prepuno je velikih

mislilaca znanosti koji su utemeljili današnju mudrost Zapada.

Izvor: Carl Sagan (1985) Kozmos, Rijeka, str, 21.

ASTRONOMIJA RENESANSE

Renesansa u cjelini ispravno djeluje na opći nazor o svijetu, koji u biti je opet nazor

starih Grka. U okvirima ponovnog oživljavanja antičkog načina mišljenja, u renesansi



31

započinje velika znanstvena revolucija. Renesansni svemir nalikuje više izvanredno

složenom prirodnom stroju kojim upravljaju zakoni matematike. Smislen govor o

svemiru u renesansi rađa pojam sile i uzroka. Spoznaja metode takvog svemira,

okupira filozofsko-znanstvene umove narednih stoljeća, iako je ono u velikoj mjeri

načeto i promišljeno u renesansnom razdoblju. Osobito na to pitanje ukazuju

prirodoznanstvenici: Galilei, Kopernik, Kepler. Ukratko, renesansa definira principe

novovjekovne znanosti tako da prirodu reducira na ukupnost stvari koje se kreću

mehanički po zakonima matematike. Metodološke inovacije prirodnih znanosti postižu

toliko velik napredak da potpuno ruše religijsko mračnjaštvo srednjeg vijeka. Ovaj rad

nema namjeru prezentirati sve zaslužne znanstvenike renesanse, već nastoji

čitateljima prezentirati suštinu renesansne astronomije i približiti njen trnovit put na

reprezentativnom uzorku njenih velikana. Dakako, da taj razvoj je popraćen u okviru

granica zadanog vremenskog razdoblja, međutim nekoliko mislioca kronološki baš ne

pripada čvrsto renesansnom razdoblju, ali njihova djela nedvojbeno su povezana za

renesansnu misao, i kao takva moraju se obraditi. U svakom slučaju ona ne škode,

mogu samo u upotpuniti sliku naših znanja.

Roger Bacon (1214-1294) engleski je srednjovjekovni filozof, franjevac. Prvi je pijetao

koji je zakukurikao prije renesanse. Bacon ustaje protiv nekritičkih prihvaćanja

Aristotelovih tumačenja. Smatra da pokusi trebaju biti temelj znanosti i jedina

mjerodavna metoda u donošenju zaključaka. Proglasio je najcrnjim zabludama

shvaćanja da se priroda ravna prema nekim ciljevima ili voljama duhova. Cijeli niz

filozofa nakon Bacona zbog njegovih stavova, u prirodi vidi samo gibanja tijela koja su

jedno drugom uzrok. On je jedan od pionira eksperimentalne znanosti, zbog čega biva

protjeran u progonstvo, a potom zbog naprednih stavova osuđen kao heretik i

utamničen, na petnaest godina. Svoj odlučan pristup znanstvenim stajalištima

nesumnjivo potvrđuje izrekom "Pokus je jedini mjerodavan u donošenju zaključaka".



32

William Occam (1300-1350) engleski je franjevac i filozof skolastike (srednjovjekovne

filozofije). U općem društvenom stanju sa strujom tih vremena tek pojedinci su ustajali

protiv Aristotelove dinamike. Među tim malobrojnima je William Occam koji početkom

14. stoljeća tvrdi da za gibanje potreban samo prvi poticaj. Tijelo se dalje samo kreće.

Occamovo mišljenje o gibanju nije imalo većeg utjecaja na razvoj nauke, međutim

njegov veći doprinos nauci je što prvi razdvaja filozofiju od teologije. Naučavanjem o

dvjema istinama, na specifičan način, isključuje teologiju iz znanosti, smatrajući da su

religijske dogme predmet vjerovanja, a ne razumskog dokazivanja. Odjeljujući jasno

područje razuma i područje vjere, smatra da filozofija mora prestati služiti teološkim

ciljevima. U tom smislu Occam i danas pruža značajan doprinos modernoj znanosti

slavnim principom za stvaranje i objašnjenje teorija, poznatim kao Occamova britva.

Occamova britva

Izvor: http://tvtropes.org/pmwiki/posts.php?discussion=1337404558070380100

Princip navodi da za objašnjenje nekog fenomena treba uzeti u obzir što je moguće

manje pretpostavki, eliminirajući (odsijecajući kao britvom) one pretpostavke, koje ne

doprinose predviđanjima hipoteze ili teorije. U svakodnevnom jeziku, princip bi glasio

"Ako imate dvije teorije koje predviđaju isto, odaberite jednostavniju". Uz spomenuta

heretička učenja po njega odrazilo se najgore što je bio protiv bogatstva svećeničkog

staleža držeći da Isus i njegovi učenici nisu imali nikakvu imovinu. Bogaćenje

svećenstva je smatrao zloupotrebom u odnosu na što se propovijedalo i onog što se



33

činilo. Svećenstvo često ima znatne posjede, što samo po sebi nije moglo se držati

nevaljalim, kada ne bi bilo činjenice da Isusovo učenje ne može se pomiriti sa

svjetovnim ponašanjem njegovih slugu. Zbog svojih stavova ulazi u žestoki sukob

s papom, nakon čega pada u milost i nemilost i biva proglašen heretikom. Bojeći se

zatvorske ili smrtne kazne, on i njegovi istomišljenici bježe u egzil i nalaze zaštitu na

Bavarskom dvoru. Njegovo učenje koje poriče održivost skolastičkoga odnosa vjere i

uma, zabranjeno je 1339 g. međutim ono se širilo uspješno stoljećima i stjecalo brojne

pristaše.

Nikola Kuzanski (1401-1464) njemački je kardinal, filozof, teolog, i renesansni

znanstvenik stoljeće prije pojave Kopernika. Svojim spekulacijama anticipira

suvremene spoznaje o svemiru. Od velikog značaja je njegovo kozmološko -

znanstveno shvaćanje, u kojemu spekulativno, ali posve izričito, pobija skolastičke

predodžbe o Zemlji kao središtu svijeta, smatrajući da kozmos nema središta, da je

bezgraničan, i da su nebeska tijela sastavljena od iste građe kao i Zemlja te da ne

postoji nikakvo određeno apsolutno gibanje, već da je svako gibanje relativno te ovisi

samo o sustavu kojeg se promatra. Svemir je neograničen, bez središta i granica i sav

u pokretu. Zemlja stoga nije u njegovom središtu niti miruje. Prostor i kretanje,

utoliko, nisu apsolutni, nego relativni u odnosu na promatrača. On je jedan od

najranijih mislilaca renesanse koji je porekao geocentričnu koncepciju svemira i

potvrdio neograničenu prirodu prostora. Vremensku i prostornu beskonačnost

univerzuma pretpostavlja postulatom Božje beskonačnosti i savršenosti. Bog odnosno

univerzum ili makrokozmos, kao nešto savršeno, očituje se u svemu, poglavito u

čovjeku. U beskonačnome dano je i konačno, ono "sve" u "svemu" je, u općem

sadržano je i ono posebno, a čovjek istražujući pojedinačno uzdiže se do spoznaje

beskonačnoga. Ovaj filozofski stav upućuje na identičnost individuuma i božanskoga

bića. Stoga Kuzanski zastupa stajalište da će konačno doći kraj mnoštva religija jer da

će ljudi jednom uvidjeti da se istom Bogu može klanjati na mnogo različitih načina. Ali



34

taj prilično očigledni zaključak nije se svidio vjernicima. Njegove intuicije dale su

snažan poticaj razvoju renesansne znanosti. Njegovo glavno djelo "O učenom

neznanju" napisano je 1440. godine.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Leonardo_da_Vinci

Leonardo da Vinci (1452-1519) talijanski slikar, arhitekt, izumitelj, glazbenik, kipar,

mislilac, matematičar i inženjer. Smatra se začetnikom renesansnoga mišljenja u Italiji.

Višestruko je nadaren čovjek jer osim što u umjetnosti, daje velike doprinose, on ih

stvara u anatomiji, botanici, geologiji, matematici i astronomiji. U kozmologiji on

povezuje shvaćanje čovjeka kao mikrokozmos i svijeta kao makrokozmosa:

mikrokozmos čovjek treba spoznati što on "po sebi" jest, da bi onda mogao dokučiti i



35

bit makrokozmosa, kojeg je on individualno zrcalo. Posljednja večera i Mona Lisa

spadaju među najpopularnije i najutjecajnije slike renesanse, dok njegovi spisi

odražavaju duh znanstvenog istraživanja i mehaničke inventivnosti.

Izvor: http://opusteno.rs/nauka-f29/zanimljive-cinjenice-o-planetama-suncevog-sistema-t12475.html

Nikola Kopernik, ( 1473.-1543. ) poljski astronom, studira kanonsko pravo i najveću

pažnju posvećuje studiju astronomije. Postavljen je u Fromburku za kanonika katedrale

i u jednoj od njenih kula organizira svoj opservatorij. Kopernikovo djelo "O gibanjima

nebeskih svjetova" predstavlja početak nove ere u astronomiji koja napušta Ptolomejev

geocentrični sustav. Sunce stavlja u središte oko kojeg se okreću planeti, a Zemlju

svrstava u jednaki red s drugim planetima. Nasuprot dotadašnjemu shvaćanju da je

Zemlja središte svemira, Zemlja postaje samo jedan od planeta koji kruži oko Sunca.

Kopernikov heliocentrični sustav je matematička zaokružena teorija utemeljena na

rezultatima astronomskih promatranja. Stvara tablice gibanja planeta i Mjeseca koje

se veoma točno ostvaruju. Međutim Kopernik je prvi astronom koji oživljava

Aristarhovo heliocentrično učenje. Iz starogrčkih izvora doznaje da tadašnji astronomi

postavljaju još jednu drugu teoriju osim Ptolomeja, po kojoj Sunce je središte svijeta,



36

a Zemlja, kao i ostali planeti, da kruže oko njega. Međutim danas se ideja

heliocentričnog sustava isključivo vezuje za Kopernika, dok po Galileju on je samo

"objavljivač", a ne tvorac heliocentrične hipoteze. Tu činjenicu potvrđuje Kopernikovo

pismo upućeno Papi Pavlu III kao i rukopis njegove knjige, gdje Kopernik spominje

Aristarhovo prvenstvo, ali taj navod je ispustio uoči štampanja knjige.14 Kao Aristarh i

Kopernik također objašnjava dnevnu vrtnju nebeskog svoda rotacijom Zemlje, a

smjene godišnjih doba, obilaženjem Zemlje oko Sunca. Ovaj primjer odlično oslikava

veličinu doprinosa antičkih filozofa renesansnim istraživanjima planetarnog sustava

gdje renesansni učenjaci služeći se njima, većinom zaslužuju svoj ugled na području

astronomije. Međutim, za razliku od Aristarha, Kopernik prvi postavlja sve pojave u

vezi s gibanjem Zemlje u jedinstven logički sustav, gradeći heliocentrični sustav u

kojem Zemlja i ostali planeti jednoliko se gibaju po kružnicama, u čijem središtu nalazi

se Sunce. Umire 1543. godine, upravo kad je izašlo njegovo epohalno djelo "O kretanju

nebeskih tijela". Iako je izbjegao progon i inkviziciju, jer je kapitalno djelo tiskao pred

kraj života, njegovo djelo raspirilo je vrlo žestoke rasprave, sukobe i promjene. Žestina

borbe koja se rasplamsala poslije njegove smrti, svjedoči da nije bila samo u pitanju

astronomska spoznaja, već da došao je u pitanje opstanak svjetonazora religiozne

dogme o natprirodnom nastanku našeg svijeta, a s time i našeg života. Na kocki je bila

ideologija, moral i opstanak jednog društvenog sistema. Sva djela koja sadrže

Kopernikovu nauku zabranjena su 1616. godine odnosno stavljaju se na Indeks

Librorum (popis zabranjenih knjiga, op. D.P.). Zabrana je skinuta s Kopernikovih djela

1757; dok je skinuta 1853. s ostalih djela. Svojim djelom Kopernik stvara temelje

modernoj astronomiji i gradi sve preduvjete za velika Keplerova otkrića i Newtonovu

formulaciju mehaničkih zakonitosti o gibanjima nebeskih tijela. Njegovo učenje imalo je

svoje sljedbenike ali isto tako protivnike i mučenike.

14 Carl Sagan (1985) Kozmos, Rijeka, str, 188.



37

http://sirokibrijeg.info/film-iz-sirokog-brijega-the-bridge-osvojio-grand-prix-nagradu-publike-four-river-film-festivalu/

Frane Petrić (1529-1597) hrvatski je humanist, filozof i učenjak. Petrić je poznati

renesansni mislilac, koji u svom kapitalnom djelu "Nova sveopća filozofija" u završnom

poglavlju nazvanom Pancosmia daje prikaz svoje kozmologije (nauke o svemiru) i

pokušava dokazati da je svemir beskonačan, te da u njemu postoje univerzalni principi

reda koji su podjednako prisutni u makrokozmosu i mikrokozmosu (jer Jedno je

prisutno u svim stupnjevima bitka). Ova teorija kozmosa predstavlja zanimljivu

kombinaciju materijalističkih i idealističkih ideja. U filozofskoj znanosti renesanse Petrić

zauzima počasno mjesto kao strastveni protivnik Aristotelove filozofije prirode, ističući

predsokratovsku filozofiju, nastoji obezvrijediti njegov značaj. Nakon prvog izdanja

spomenuto djelo 1594. odmah nailazi na osudu religijskih krugova zbog

suprotstavljanja vjeri i unošenja nereligijskih elemenata. Budući da u djelu postanak i

slika svijeta bitno odudaraju od učenja skolastičkog aristotelizma ono je osuđeno kao

sumnjiva panteistička diverzija i dolazi na crkveni Indeks zabranjenih knjiga.



38

Sprječavanje širenja znanosti i pisane riječi tada je vršeno takozvanom listom

zabranjenih knjiga "Index Librorum Prohibitorum", a panteizam zbog kojeg Petrić je

završio na listi, predstavlja religiozno - filozofsko učenje koje poistovjećuje boga s

prirodom i prirodu razmatra kao očitovanje božanstva. Petrićevo djelo ugrađeno je u

temelje hrvatske i svjetske filozofske i znanstvene misli, a njegov rad ima utjecaje na

mislioce 17. stoljeća poput Hoobbesa, Descartesa i Newtona. Petrića se smatra

učiteljem talijanskog filozofa Giordana Bruna, čiji doprinos astronomiji slijedi u

daljnjem izlaganju.

http://nova-akropola.com/filozofija-i-psihologija/filozofija/herojski-zanosi-giordana-bruna/

Giordano Bruno (1548-1600) talijanski je renesansni filozof i dominikanac. Prema

Koperniku sistem našeg Sunca opkoljen je sferom zvijezda stajačica, međutim Bruno u

svim zvijezdama vidi sunca koja imaju svoje planete nastanjene živim bićima baš kao i

naša Zemlja. Dok Kopernik svoju nauku ograničava na planetarni sistem našeg Sunca,

Bruno ga proširuje na cijeli svemir koji beskonačno je velik. Ističe da Zemlja i naše

Sunce nisu središnja kozmička tijela. Time mladi Giordano Bruno, čini korak dalje od

Kopernika, smatrajući da je svemir beskonačan. Na temelju toga lucidno zaključuje da

je naše Sunce samo jedna od mnogobrojnih zvijezda u svemiru i razbija staru sliku o

nebeskom svodu s pričvršćenim zvijezdama, tako da naš planetarni sustav nije nikakav

izuzetak. Giordano poput starogrčkog Aristarha, objašnjava da zvijezde se čine



39

nepomičnim točkama, samo zato jer su jako daleko od nas. Na Giordanovo

novovjekovno poimanje zbilje o beskonačnosti svijeta, snažno utječu ideje

Kuzanskoga: njegova teorija kozmičkog relativizma i poimanje univerzuma kao

očitovanja najvišega stvaralačkog načela. Premda je izraziti predstavnik renesansnog

mišljenja, on ipak ne napušta tradicionalno mišljenje religije, djelomice ga zadržava

pokušavajući pomiriti dvije slike svijeta. Bruno na heliocentrizmu gradi osnovno

uporište svojim postavkama o jednom, jedinstvenom i homogenom, beskonačnom,

živom i dušom prožetom svemiru sa beskonačnim brojem svjetova. Materiju, stoga

shvaća kao vječnu i nepropadljivu, te je spoznaje kao beskonačnu mogućnost formi.

Odstupa od Aristotelovih prirodnofilozofskih postavki slike svijeta kao zatvorenoga,

konačnog svemira određenog kristalnim sferama oko nepomične Zemlje. Napušta u

potpunosti komplicirano kretanje planeta Ptolomejeve teorije i načelno prihvaća

Kopernikov nauk koji je nastao oko pola stoljeća ranije. Giordanov odnos između

filozofije i teologije čini u stvari njegovo znanstveno uvjerenje koje proizlazi iz njegove

koncepcije svijeta.

Ove misli za ono vrijeme, vrlo su opasne jer direktno diraju u temelj religiozne dogme,

o naučavanju postanka Zemlje i neba. Gordana optužuje inkvizicija za bezboštvo i

heretičkih neprihvatljivih filozofskih stavova. Kako se Giordano nije dao ušutkati čak

niti nakon devet godina tamničenja, inkvizicija ga javno spaljuje u Rimu 1600. godine.

Njegov neslomljivi duh, dosljedan je posljednjim njegovim riječima: "Možda vi, moji

suci, izgovarate ovu presudu protiv mene s većim strahom nego ja koji je primam".

Zbog njegove naravi, prije spaljivanja čavlom mu zabijaju jezik u nepce, kako se ne bi

slušala njegova "hereza". U znak sjećanja na Giordana na rimskom trgu Campo de Fiori

postavljen je spomenik na mjestu na kojem je spaljen prije 415. godina. Današnja

religijska vlast, -"mea culpa" - ispričala se i zatražila oprost za učinjene zločine u

vrijeme inkvizicije, što zvuči gotovo prihvatljivo, ali vješto i diplomatski izbjegnuta je

isprika zbog religijske "hereze" u naučavanju svemira zbog čega su i izvršeni masovni

progoni i pogubljenja širom europskog kontinenta. Dugo se čekalo na tu ispriku, i



40

predugo, da se osim suhoparnih riječi moglo ponuditi nešto više. Povijest zločina nad

znanosti je daleko veća.

Rene Descartes (1596-1650) francuski je filozof, fizičar, matematičar. Njegova je

povijesna uloga što uspijeva znanost učiniti naučno nezavisnom od religije. On filozofiju

kao nauku osamostaljuje od religije koja napokon prestaje biti "sluškinjom teologije",

kako je smatrana do tada. U tom smislu Descartesova uloga u razvoju znanosti je

epohalna, jer uspijeva kriterije spoznaje prenijeti sa teoloških autoriteta na razum

čovjeka. Teorijski dokazuje da razum je jedini sposoban sam odrediti, što je istinito, a

što lažno, i može odvojiti istinu od zablude. U "Raspravi o metodi" jednom od svojih

glavnih djela - uvjeren je u moć matematike i smatra da se matematičkom metodom

filozofija može uzdići iznad razine znanosti. U matematici otkriva koordinatni sistem,

temelj moderne analitičke geometrije, i jedan od temeljnih zakona u fizike: pojam

količine gibanja odnosno zakon o njegovu očuvanju. Ovaj važan zakon fizike glasi da

ukupna količina gibanja zatvorenog sustava je konstantna. Prema jednadžbi p=mv ; za

isto kretanje, dva puta lakše tijelo, dva puta je brže od dvostruko težeg tijela. (p -

konstanta za količinu kretanja, m - masa - v brzina tijela). Zbog ovog fizikalnog zakona

mnogi vide u Descartesu preteču zakona o održanju energije. Nedvojbeno je da je

njegov ogroman doprinos u matematici i fizici, ali ipak krunu njegovog rada čini

oslobađanje znanosti od religijske stege. Daljnji razvoj i budućnost astronomije u

renesansi vezuje se za Keplera i Galilea koji postavljaju temelje nebeske mehanike.

Međutim prije njih svakako treba spomenuti velikog astronoma Tycho Brahea.

Tycho Brahe (1546.-1601.) danski je astronom i znanstvenik. Zbog sve snažnijeg

utjecaja Kopernikove hipoteze stvara se zahtjev za pomnije motrenje planeta. Jedan od

najvećih motritelja noćnog neba tog vremena zasigurno je Brahe. Njegov glavni

doprinos u astronomskim istraživanja predstavljaju točni i opširni zapisi o planetarnim

kretanjima. Unatoč vrlo preciznim promatranjima planeta Brahe ne prihvaća

Kopernikov heliocentrični sustav, već uspostavlja svoj novi, "hibridni" geocentrični



41

sustav. U njegovom modelu Sunce obilazi Zemlju dok ostale planete obilaze oko Sunca.

U suštini model predstavlja kombinaciju Kopernikova i Ptolemejeva sustava. Sunce je u

središtu planetarnog sustava, ali se pritom Zemlja izuzima: Sunce sa svim planetima

giba se oko Zemlje. Zemlja na taj način ostaje i dalje zamišljena u središtu svijeta.

Brahe bojeći se religijskih odmazdi provodi jednostavnu politiku, vuk sit, a koza cijela.



42

Grafički prikaz Brahea sa Zemljom u središtu planetarnog sustava.

Izvor: https:// en. Wikipedija.org./wiki/Tycho Brahe



43

Brahe je tehnički vrlo vješt astronom: konstruira velike sekstante i kompase, pomoću

kojih vrši izvanredno točna mjerenja. Kategorizira položaje tisuća zvijezda tako točno

da su njegovi rezultati još uvijek sasvim upotrebljivi. Mjerenja položaja planeta vrši

preko dvadeset godina i ona ne sadrže grešku koja bi bila veća 1/60 stupnja. Što bi to

značilo? To je otprilike toliki kut kao kut koji čini igla na razdaljini od pet metara od

oka. Njegova planetarna opažanja daleko su točnija od onih kojima je raspolagao

Kopernik. On stvara mnogo točnija opisivanja orbita. Međutim Brahe je na kraju ipak

dolijao radi hereze - sumnje su motivirane navodno zbog, njegove potrage u medicini i

alkemiji zašto nije dobio crkvena odobrenja. Svjetina najvjerojatnije potaknuta

njegovim neprijateljima na sudu, divlja ispred njegove kuće u Kopenhagenu. Tycho

Brahe bježi u egzil, napušta Hven 1597. Njegov najnadareniji student Johannes Kepler

uspijeva prvi matematički formulirati Braheove zapise o ophodnji planeta.

Izvor: http://myhero.com/hero.asp?hero=j_kepler_mdss_ca_2011

Johannes Kepler (1571.-1630.) njemački je astronom, matematičar i astrolog. Iako

Kepler kao mladić studira kod Tycha Brahea on pažljivim proučavanjem njegovih zapisa

o promatranjima ipak usvaja Kopernikovo gledište da se Zemlja okreće oko svoje osi i

pri tome obilazi oko Sunca. Međutim Kepler otkriva novinu da Kopernikove kružne

putanje nisu u realnosti onako kako se to navodi. U nizu propalih matematičkih

pokušaja Kepler na kraju primjenjuje pri izračunima jednu formulu za elipsu koja



44

izvorno je navedena u Aleksandrijskoj biblioteci pod imenom svog izumitelja, Apolonija

iz Perga. Odmah uočava da se ona predivno poklapa sa Tychoovim promatranjima.

Dolazi do otkrića, da kad se planet približava Suncu, brzina mu se povećava, a kada se

udaljuje od njega, brzina mu se smanjuje i zbog toga se planeti gibaju eliptičnim

putanjama. Ova vrsta gibanja uzrokuje da planeti "padaju" stalno prema Suncu, ali

nikada ne stižu do njega. Kopernikov heliocentrični sustav revolucionaran je i

dalekosežan prekid sa starim shvaćanjima, međutim on nije oslobođen ukorijenjenog

nazora da se nebeska tijela jednoliko gibaju po kružnicama. Suprotno tomu Kepler,

otkriva nejednoliko gibanje planeta po elipsama, u kojima nalazi se Sunce u jednom

od žarišta. Kepler je prvi astronom koji otkriva promjenjivu brzinu planeta odnosno

njegovo ubrzanje ili akceleraciju. Kao znanstvenik sušta je suprotnost svom učitelju

Braheu koji posjeduje izvanredne tehničke sposobnosti i vještine, ali je pokazivao slab

interes za matematiku. S druge strane Kepler je bio nespretan eksperimentator, ali je

bio zadivljen snagom matematike. Kepler je postupao baš kao bilo koji današnji

naučnik koji pokušava da objasni eksperimentalne rezultate pomoću matematičkih

zakona. Pomoću njih ne samo što je mogao reproducirati opažene podatke, nego je

također mogao predvidjeti rezultate još neizvršenih promatranja. Koristeći precizne

podatke Braheova opažanja planeta Marsa, Kepler otkriva pravilnosti u gibanjima

planeta koja su danas poznata kao Keplerovi zakoni. Kepler se prvi potpuno rješava

epicikala, geometrijskih konstrukcija koje su uvedene u geocentričnom sustavu i

pokazao matematički da se planeti prema zakonu jednakih površina, gibaju

po elipsama, a ne po kružnicama.



45

Grafički prikazi Keplerovih zakona.

Izvor: http://www.ss-prva-tehnicka-tesla-zg.skole.hr/uploads/media/fizika/Gravitacija%20Vecernja.pdf

Prvi Keplerov zakon: Planet se giba po elipsi, a u jednom od njenih žarišta nalazi se

Sunce.

Izvor: Osnovi nebeske geomehanike

http://www.viser.edu.rs/download.php?id=20319

Drugi Keplerov zakon: Planet u jednakim vremenima prelazi iste površine (u elipsi).

Jednako dugo putuje od t0 do t1, kao i od t2 do t3. Površine jedan i dva su potpuno

jednake. To se odnosi na bilo koje površine koje imaju jednaka vremena.

Treći Keplerov zakon R3/T2 = konstanta: pokazuje matematički odnos između

radijusa i vremena ophodnje planeta koji je konstanta, i daje točan opis kako je uređen

planetarni sustav Sunca. Zakon izriče da se kvadrati ophodnih vremena planeta oko

Sunca odnose kao treće potencije njihovih prosječnih udaljenosti od Sunca.



46

Kako se planetarne orbite ne razlikuju mnogo od kružnica, to je za mnoge svrhe

dovoljno uzeti radijus ili srednju razdaljinu od Sunca do bilo kog položaja planeta. U

tom smislu radijus "R" orbite definiran je kao polovica zbira najveće i najmanje

udaljenosti planeta i Sunca. U Keplerovo vrijeme astronomska jedinica (A. J.), jednaka

je srednjoj udaljenosti Zemlje od Sunca tj. 149 600 000 km i predstavlja osnovnu

jedinicu dužine za udaljenost u Sunčevu sustavu. Najudaljeniji "patuljasti planet"

Pluton, na primjer, daleko je od Sunca 39,5 astronomskih jedinica. Jedna astronomska

jedinica, u relativnoj vrijednosti iznosi 1, 000 isto kao i vrijeme ophodnje Zemlje oko

Sunca od jedne godine. Stoga prema Keplerovoj formuli R3/T2 konstanta za Zemlju

iznosi 13/12=1. Jupiter je udaljen od Sunca okruglo pet astronomskih jedinica.

Najbliži broj dignut na kvadrat koji daje broj 125 jeste 11 - a jedanaest godina je

vrijeme jednog obilaska Jupitera oko Sunca.

Izvor: Branka Mikuličić, Katarina Kranjc (1963), Fizika-svemir i mehanika, str. 486.

Vrijednosti putanja i perioda u tabeli jesu one koje je upotrebljavao Kepler. U Keplerovo vrijeme bili su radijusi

poznati jedino u odnosu na radijus Zemljine putanje. Jedna astronomska jedinica, je udaljenost između Sunca i

Zemlje. (A.J.) koja u relativnoj vrijednosti iznosi 1, 000. Jupiter je udaljen od Sunca okruglo pet astronomskih

jedinica. Posljednja kolona zasniva se na točnim suvremenom mjerenjima putanja i perioda.



47

Izvor :http://mfmehanika.weebly.com/uploads/1/4/7/3/14731462/predavanje_13.pdf

Keplerov prikaz kretanja planeta po eliptičnim putanjama.

Izvor: Osnovi nebeske geomehanike http://www.viser.edu.rs/download.php?id=20319

Keplerovo je revolucionarno otkriće gibanje planeta po elipsama i da planeti koji kreću

se elipsama, da se kreću promjenjivom brzinom. Time je srušio sva vjerovanja pa tako

i Kopernikova da se planeti oko Sunca gibaju jednolikom brzinom po kružnicama i što



48

je najvažnije, svrgnuo geocentrizam religijske ideologije. Jednom mračne sile

religijskog fanatizma usred noći odvode majku Keplera optužujući je za vješticu, on je

vjerovao da je dijelom krivac njenog hapšenja. Na suđenju je uspijeva osloboditi,

trijumfira nad praznovjerjem, međutim na kraju izvojeva Pirovu pobjedu. Keplera

izopćuju iz vjerske zajednice i društva zbog beskompromisnog individualizma u

pitanjima religijske doktrine.

Izvor: http://defactomedia.hr/slucaj-galilei/

Galileo Galilei (1564-1642) talijanski je matematičar, fizičar, astronom i filozof. Prvi

udružuje empirijsko znanje s matematikom, te se smatra osnivačem moderne

znanosti. Zahvaljujući Galileu zasnivanje bilo koje teorije na eksperimentu prihvaćeno

je kao znanstvena metoda u fizici. Njegov ogroman doprinos nauci je u metodologiji

znanstvenog eksperimenta i empirijski utemeljenog povezivanja astronomije i

kozmologije.

Najznačajnije doprinose Galileo postiže na području astronomije u postavljanju temelja

klasične mehanike. Usavršava teleskop, koji nešto prije su izumjeli u Nizozemskoj, i



49

njime uočava činjenice kojima zauvijek pobija kriva učenja Aristotela o nebeskim

prostorima. Značaj njegovog izuma nije toliko bio u unaprjeđenju teleskopskog

instrumentarija, iako se on može smatrati najvećom optikom svojega doba, već koliko

u tome što je dalekozor usmjerio prema nebu. Galileo prvi otkriva teleskopom 1609. da

se Mliječna staza koja se vidi noću kao svijetli trag, sastoji od golemog broja zvijezda.

(Mliječna staza je galaktika kojoj pripada i naš Sunčev sustav.)

Mliječni put viđen na noćnom nebu u Nevadi.

Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Mliječni_put

Sustavnim istraživanjem neba Galileo dolazi do velikih astronomskih otkrića: da je

Mjesečeva površina izbrazdana dolinama i brjegovima kao i do otkrića Sunčevih

pjega. Otkriva Jupiterove satelite, utvrđuje da se kreću oko svog matičnog planeta u



50

skladu s Keplerovim zakonima. Potvrđuje Kopernikovo učenje, prema kojemu Venera

pokazuje iste faze kao i Mjesec. Otkrićem Jupiterovih satelita apsolutno poništava

religijsku dogmu da se sve okreće u svemiru oko Zemlje. Teleskopom Galileo također

otkriva Saturnov prsten koji do tada je toliko uzbuđivao maštu astronoma o planetu s

ušima. Njegovim velikim astronomskim otkrićima snažno se učvršćuje nepoćudna

Kopernikova nauka, stoga opozicija se počinje dizati protiv dalekozora i dolazi do

situacije da skolastici ne imajući izbora osuđuju ni krivog ni dužnog teleskop, koji

ugrožava njihovo dogmatsko stajalište. U Galileovo vrijeme, kao i ranije u Srednjem

vijeku, ljude uobičajeno osuđuju za otkrića u astronomiji pod optužbom hereze i

kažnjavaju progonstvom ili smaknućem. Njegovo zalaganje za Kopernikov

heliocentrični sustav, u konačnici Galilea dovodi u sukob sa religijskim shvaćanjem

svijeta. Inkvizicija ga osuđuje 1616. na tajnoj sjednici, a 1633. godine izvodi u Rimu

pred javni sud. Nakon prijetnje inkvizitora, kaznenim metodama u slučaju laži, Galileo

mudro zaključuje da podržava geocentrični Ptolomejev sustav. Priznao je krivicu i

obećao napustiti misli o kretanju Zemlje. Legenda kaže kako je učinio što su od njega

tražili, ali da je ipak promrmljao "Ipak se kreće". Dakako da se samo prividno pokajao,

ali inkvizicija s tom je osudom uspjela ugušiti znanstveno istraživanje u Italiji za

nekoliko stoljeća. Galileu je zabranjeno naučavanje da se Zemlja giba oko Sunca i da je

ono središte svijeta. Iako je obećao da će odustati od svojih uvjerenja, nije mogao

odustati od znanstvene istine potaknut otkrićima koja je izvršio. Njegova dosljednost

da brani znanstvenu istinu do samog kraja izaziva kod Inkvizicije oštru reakciju. Galileo

u sedamdesetoj godini života, lišen je slobode, osuđen na progonstvo i odvojen od

svijeta pod stalnim je nadzorom inkvizicije.

Galilejev princip relativnosti

Galileo je prvi naučnik koji uvodi takozvani princip relativnosti. Što to znači? Već u

starogrčko doba bilo je poznato da je za opis gibanja tijela potrebno neko drugo tijelo u

odnosu na kojeg se ono prvo tijelo giba. Gibanje kola, kao takvo, smatra se u odnosu

na Zemljino tlo, a gibanje nekog planeta, ili Zemlje, opisuje se u odnosu na zvijezde



51

stajačice. Brzina tijela uvijek ima samo relativan značaj, odnosno ima samo određen

smisao u odnosu nasuprot odabranog ishodišta. To znači da promatrano tijelo za nas

se giba samo u odnosu na drugo tijelo koje je u mirnom stanju, odnosno na tijelo koje

tokom vremena ne mijenja svoje mjesto u prostoru. Iz toga proizlazi veoma zanimljiva

spoznaja, da na Zemlji zapravo nema nikada ni za jedno tijelo apsolutnog mirovanja.

Sve na Zemlji zajedno s njom neprekidno leti u svemirskom prostoru oko Sunca.

Međutim tijela ipak relativno miruju usprkos tome što Zemlja juri nekih 30 km u

sekundi ili 108 000 km na sat. Prema tome, fizikalni princip relativnosti glasi da

prirodni zakoni, isti su, bio sustav u mirovanju ili u stanju jednolikog gibanja po

pravcu. Zakoni gibanja u oba slučaja su jednako vrijedni, pa se po njima nije moguće

odlučiti da li sustav miruje ili se giba jednoliko po pravcu. Posljedice spoznaje principa

relativnosti nepregledne su. Kao da princip kani sve naše mišljenje o brzini u cijelosti

izvrnuti. Princip je suprotan dvotisućljetnoj vladavini Aristotelovog "apsolutnog"

stajališta, da svako gibanje tijela ima smisla samo u odnosu, (u relaciji) na nešto u

mirovanju. Potpuno imamo drugu situaciju sa kružnim ili ubrzanim gibanjem.

Izvor:http://zanimljivostiizfizike.blogspot.hr/2014/11/zakon-inercije.html

Princip ustrajnosti ili zakon inercije

Galileo čini revolucionaran iskorak u području mehanike radeći pokuse s kosinom gdje

dolazi do glasovitog principa ustrajnosti ili zakona inercije. I ovaj princip je

potpuno u suprotnosti s Aristotelovim totalitarnim stajalištem u vezi gibanja tijela u čije



52

misli nije se smjelo u 2000. godina ni na trenutak posumnjati, tim više što najučeniji

ljudi crkve priznavali su da Aristotelova nauka o gibanju nigdje se ne kosi s religijskim

konceptom. Aristotelovom autoritetu starine priklonjen je autoritet religije, koji mnogo

vrijedi, jer kao što se zna, u ono doba općenito svećenički stalež, posebno redovnici,

bili su gotovo najučeniji ljudi. Aristotelovo učenje o gibanju tijela, smatra da tijelo

može se zadržati u jednolikom kretanju po pravcu, jedino na način da na njega

neprekidno djeluje sila koja ga tjera naprijed, jer se momentalno djelovanje sile

pomalo utroši i tijelo napokon pređe u stanje mirovanja. Dakle, jednoliko kretanje

predstavlja u biti usiljeno gibanje, nasilno i stoga nije prirodno. Međutim Galileo 1548.

eksperimentima uspijeva dokazati potpuno suprotno: giba li se tijelo horizontalno bez

ikakva otpora, to je gibanje jednoliko i beskonačno i neprestano postoji. Kada na tijelo

ne djeluje sila, ono ostaje u stanju mirovanja, ili se beskonačno kreće po pravcu

stalnom brzinom. To se danas zove u fizici zakon inercije ili tromost tijela. Svaka brzina

koja je jednom dana tijelu ostaje zauvijek nepromijenjena sve dok ne dođe do nekog

uzroka ubrzanja (akceleracije) ili usporenja (retardacije).



53

http://kolegij.fizika.unios.hr/of1/files/2014/11/03-Dinamika.

Galileo je opazio prema eksperimentu na slici da kuglica ili tijelo teži da se popne do svoje prvobitne visine bez obzira

na nagib kosine. Kada je nagib jednak nuli ne može se nikada dostići prvobitna visina. Zbog toga gibanje po

horizontalnoj ravnini, liniji, mora biti beskonačno (neprekidno). 15

15 Branka Mikuličić (1963) , Fizika-svemir i mehanika, str. 485.



54

http://981n.blogspot.hr/2014/11/slobodan-pad-video.html

Galilejev zakoni slobodnog pada ili akceleracije

Osim spomenutog važnog zakona inercije Galileo eksperimentirajući stječe prvi jasnu

spoznaju o gibanju tijela u slobodnom padu (ubrzanju ili akceleraciji). Još od prastarih

vremena ljudi su znali, da padanje nije jednoliko gibanje, već da je ono ubrzano,

odnosno da se brzina tijelu neprekidno povećava. Zašto? To u praksi jasno pokazuje

jačina udarca, kada tijelo pada sa sve veće visine. Da je brzina kod padanja stalna,

jačina udarca o tlo, bila bi ista za svaku visinu. U srednjovjekovnim školama, preko

tisuću godina predaje se Aristotelovo učenje; da tijelo dvostruke težine pada

dvostrukom brzinom. Ubrzanje se tumači na način, da teži predmeti padaju brže od

lakših. Matematički kazano, dva puta veća masa, stvara dva puta veću brzinu prilikom

slobodnog pada. Mladi Galileo postavlja pitanje, ako je to tako, kako to da dva

nejednaka svijećnjaka po težini u tornju u Pizzi, na potpuno jednakim dugačkim

konopcima, potpuno jednako se njišu. Po Aristotelu uslijed različitih težina, luk

njihaja težeg svijećnjaka trebao bi biti veći, a lakšeg manji. Uz pretpostavku, da se teži



55

svijećnjak podigne u stranu za isti kut na jednako dugačkom konopcu kao i lakši

svijećnjak, zatim lagano ispuste, po Aristotelu teži bi svijećnjak sam od sebe imao duži

njihaj ili duži put za isto vrijeme, što znači i veću brzinu jer se bez našeg utjecaja vraća

istim putem u vertikalni položaj, i ne ostaje u njemu već nastavlja dalje na suprotnu

stranu, i opet se okrene nazad istim putem. Tako se ovo gibanje ponavlja, svijećnjak

se "njiše" tamo - amo oko osnovnog vertikalnog srednjeg položaja. Svijećnjaci tornja u

Pizzi dokazivali su sasvim suprotno od Aristotelovog učenja. Tko je mogao u to vrijeme

vjerovati mladiću od 19. godina, protiv dvotisućljetnog autoriteta Aristotela.

Međutim Galileo ne odustaje, svojim istraživanjima o gibanju tijela postavlja novi

logički vrlo jasan protuargument; ukoliko uteg od 1 kg u jednoj sekundi prijeđe 5

metara, a drugi isto toliko, oba utega neće moći dvaput brže padati, ako ih svežemo.

Ova logička činjenica tolike je dokazne moći, da je pravo čudo, što se davno prije nije

netko dosjetio.16 Galileu se pripisuje i eksperiment u kojem s vrha Kosog tornja u Pizzi

baca dvije kugle različite težine kojim dokazuje da ubrzanje bilo kojeg padajućeg tijela

na površini Zemlje isto je za sva tijela. Zaključuje da nejednakost u padanju težih i

lakših tijela, posve bi nestala, kad bi se pokus mogao izvesti, u posve praznom

prostoru ili vakuumu. Sva tijela padaju konstantnom ili istom brzinom, međutim otpor

zraka stvara različite brzine padanja. Mnogo godina kasnije Newton potvrđuje njegove

tvrdnje, eksperimentirajući sa staklenom cijevi u koju postavlja predmete različite

gustoće, od najtežih do najlakših, komadiće kovine, komadiće drva, perja, papira i

drugo. Ukoliko se cijev naglo okrene, dok u njoj je zrak, komadići nejednako padaju,

imaju različite brzine. Međutim ako se iz cijevi isisa sav zrak, i nastupi praznina -

odnosno vakuum, svi predmeti pri naglom okretanju padnu u isti tren na dno cijevi.

Vidljivo je da su navedeni pokusi dokazali da je Aristotelovo učenje pogrešno i da su

nepobitni dokazi potpuno dovoljni za neodrživost starog sustava.

Iako je svima jasno da se susrećemo kod padanja tijela u prirodi sa pojavom ubrzanja,

sve do Galilea nitko nije znao kako se i po kojem zakonu ono odvija. Kao i mnogi

16 Oton Kučera, (1914) Gibanja i sile, Matica Hrvatska Zagreb, str.129.



56

fizičari i Galileo se trudio, da se domisli načinima, da potvrdi pokusima, kako je

njegovo mišljenje o prirastu brzine kod padanja ispravno i da ga priroda potvrđuje. On

postavlja hipotezu, da brzina padanja (akceleracija) neprekidno raste u svakoj sekundi

za jednaki iznos ili za jednaku konstantnu vrijednost za isti sustav. Normalno da je to

veliko pitanje jeli to istina? Ništa razumu ne smeta uzeti, da taj prirast brzine u svakoj

sekundi bude drugačiji, možda u svakoj sekundi čak sve veći. Galileo uzima da je

priroda ta gdje se testira što jeste dokaz, a što nije i uspijeva eksperimentalno dokazati

zakon slobodnog pada tijela. Pokusi u Pizzi, da dva tijela različitih masa imaju

istovjetne brzine pri slobodnom padu, dovode Galilea do zaključka da je uzrok tome

skriven u neprekidnom konstantnom prirastu brzine u jednoj sekundi. U tom pogledu,

Galileo posvećuje svoju punu pažnju metodi istraživanja akceleracije. Većini ljudi

pojam slobodnog pada ili akceleracije prilično je nerazumljiv stoga i nezanimljiv. Velika

je dilema da li nastaviti temeljitijim obrazloženjem tog pojma obzirom da zauzima

prilično prostora. S druge strane ako fizikalni pojam ubrzanja ostane neobjašnjen

riskira se sama bit astronomije, planetarno gibanje Sunčevog sustava. Da ne bi ostalo

tako, da se krene na početku s pitanjem: Zašto ubrzanje tijela na Zemlji iznosi g=9,81

m u sekundi, a ono samo prijeđe u jednoj sekundi put od 4,905 metara? Naravno, da

postoji jednostavna jednadžba koja to izračunava, ali ona ne pruža logičku sliku koja

tumači kako se odvija gibanje tijela u stvarnosti. Ovdje se upozoravaju svi oni koji u

matematici vide zlu vješticu, da se tek spominje kao prosta računica koja tek potvrđuje

prirodu ponašanja slobodnog pada. Stoga bojažljivima, među koje spadam i sam, treba

naglasiti, da se radi o matematici na minimalnoj razini, ne većoj od osnovnoškolske

razine, stoga nema nikakvog straha. Dakako da ostaje svakome na volju da preskoči

dio koji slijedi, ali po cijeni da se ostane uskraćen za objašnjenje zašto je ubrzavanje

važno za gibanje planeta.



57

Galileova eksperimentalna metoda istraživanja i matematičko formuliranje

ubrzanja.

Svakome je jasno da tijelo u slobodnom padu ima različite brzine u prvoj sekundi. Ono

u svakoj točki na prevaljenom putu vremenom raste od nule (od mirovanja) sve do

neke njegove konačne brzine do kraja prve sekunde. Prevaljeni put na kraju prve

sekunde nikako ne može poslužiti kao mjera za brzinu, nego tek kao mjera za neku

"srednju ili prosječnu brzinu". Srednja brzina inače se određuje jednadžbom v=s/t. (

v-brzina, s-put, podijeljen sa t-vrijeme). Prema tome prosječna brzina predstavlja

prijeđeni put tijela u vremenu za koje je to tijelo prešlo taj put. To je dosta lako

ali mnogo teže je odrediti koliko iznosi brzina u svakom trenutku, u tom periodu od

jedne sekunde, kad tijelo ubrzano kreće se od nulte brzine do neke vrijednosti.

U tom smislu Galileo postaje prvi učenjak koji shvaća ubrzanje, (latinski akceleraciju)

kao konstantni prirast brzine u jednoj sekundi. Dakako da je veliko pitanje koliko iznosi

taj stalni prirast brzine u slobodnom padu predmeta na Zemlji po svakoj sekundi. Na

početku prve sekunde, kada tijelo počne padati, njegova brzina jednaka je nuli i

narasta do neke nepoznate vrijednosti Vx. Eksperimentalna mjerenja potvrđuju da

tijelo u slobodnom padu prevali put u prvoj sekundi 5. metara ili točnije 4,905 m.

Brzina na tom putu neprestano i jednako raste od početka do kraja prve sekunde, od

nule do neke vrijednosti. A to znači da brzina, u sredini prve sekunde ima neku

vrijednost koja iznosi, Vs=(0+Vx)/2 ili Vs=Vx/2 Ukupna brzina Vs naziva se u fizici

"srednja brzina prve sekunde". Ukoliko se tijelo kreće isključivo takvom jednolikom

brzinom, u trajanju cijele prve sekunde, ili tom stalnom srednjom brzinom prevalilo bi

isti put kao kod slobodnog padanja. Kod jednolikog gibanja tijela brzina iznosi V= , dok

put iz istog izraza je jednak: s=v*t. Zamjenjujući brzinu v sa brzinom u sredini prve

sekunde, Vx/2, novi izraz jednadžbe glasi s= ��2 *t (1 sek). Prema tome tražena

nepoznata brzina Vx iznosi Vx=5m*2=10 m/s ili točnije 9,81m/s. Bit je u tome, da

brzina Vx predstavlja traženo ubrzanje g u jednoj sekundi. Ono je stalna konstanta

svuda na Zemlji. Polazeći od ove spoznaje dalje je lako iznaći zakon akceleracije.



58

Rezultati mjerenja jasno pokazuju to u tabelarnom prikazu; prvi brojevi dani su kao

cijeli ili približno točni brojevi jer veoma su zgodni za pamćenje o slobodnom padanju

predmeta, a drugi su posve točni.

1 Na početku 1. sek. brzina je = 0 met. brzina * vrijeme

2 Na koncu 1. sek. brzina je = 10 met. ili 10 m* 1 sek (t)

3 Na koncu 2 sek. brzina je = (10+10 = 20 m) ili 10 m* 2 sek (t)

4 Na koncu 3 sek. brzina je = ( 20 +10 = 30 m) ili 10 m* 3 sek (t)

Točni podaci:

1 Na početku 1. sek. brzina je = 0,00 met.

2 Na koncu 1. sek. brzina je = 9,81 met. ili 9,81* 1 sek (t)

3 Na koncu 2 sek. brzina je = 9,81+ 9,81 = 19,62 ili 9,81* 2 sek (t)

4 Na koncu 3 sek. brzina je = 19,62 + 9,81 = 29,43 ili 9,81* 3 sek (t) 17

Obzirom da je na Zemlji ubrzanje svuda nepromjenjivo odnosno da je gravitacijska

konstanta, ona se u fizici označava malim slovom g=9,81 m/s, pa formula glasi V=g*t,

ili (const) g=�. Galileo prvi definira zakon slobodnog pada: brzina tijela koje slobodno

pada proporcionalna je vremenu.

Postoji još jedan način izračunavanja ubrzanja prilikom slobodnog pada, u odnosu na

prevaljeni put, koji daje isti rezultat ubrzanja kao i malo prije, samo s drugim

parametrima. Dužina pada tijela u prvoj sekundi iznosi 5 m ili točnije 4,905 m. Ukupan

put nakon druge sekunde iznosi 20 metara. Razlika između duljine puta između prve i

druge sekunde iznosi 20 m -5 m =15 m; što pokazuje da brzina padanja u drugoj

sekundi naglo se povećala. Znači da stvarni prirast puta u drugoj sekundi iznosi 15m -

5m =10m, ili preciznije 14,71 5m-4,905m=9,81 m . Pitanje ostaje po kojoj se

zakonitosti uvećava ovaj prirast.

17 Oton Kučera, (1914) Gibanja i sile, Matica Hrvatska Zagreb, str.129. (stavke od 1 do 9)



59

1. Nakon jedne sekunde "S" put=5mx1sek g/2-"t"

2. Nakon dvije sekunde "S" put=20 metara ili (5mx4) ili 5*22 sek

3. Nakon tri sekunde "S" put=45 metara ili (5mx9) ili 5*32 sek

4. Nakon četiri sekunde "S" put=80 metara ili (5mx16) ili 5*42 sek

5. Nakon pet sekundi "S" put=125 metara ili (5mx25) ili 5*52 sek 18

Rezultati mjerenja daju jednadžbu gdje je put "S" jednak 5xt2, gdje 5 ili točnije 4,905

m predstavlja dionicu puta konstantu koja se stalno multiplicira s kvadratom

vremena. Međutim ta dionica nije ništa drugo nego polovica ubrzanja; poznati izraz

Vx/2 to jest g/2 odnosno 10/2=5. Prema tome formula za izračun puta prema

rezultatima iz tabele glasi; s= � .2 * t2. Zašto konstanta podijeljena sa dva? Zato jer

akceleracija na Zemlji, svuda je ista pa iznosi prema ranijem izrazu ��

= ili g/2.

Uvrštavanje g/2, umjesto konstantne dionice puta, konačni matematički izraz stoga

glasi s= � t2 ili 2 = �2 = � .

Stoga Galilejev drugi zakon glasi: Prevaljeni putovi odnose se međusobno kao kvadrati

pripadajućih vremena. Galilejeve matematičke formule izračunavaju brzine i prevaljeni

put u padanju tijela poslije bilo kojeg vremena i povezuju matematiku s fizikom

gibanja. Formule predstavljaju budućnost čitavog daljnjeg razvoja kasnije mehanike.

Galileo ovim zakonima slobodnog pada uvodi pojam ubrzanja i postavlja temelje

klasičnoj mehanici. Time se stvara eksperimentalna metoda istraživanja i matematičko

formuliranje eksperimentom utvrđenih zakonitosti u modernoj fizici. Galileo svoje

zaključke ne gradi na nizu uopćavanja ili metodom dedukcije već polazi od induktivne

metode zapažanja i iz nje izvodi uopćavanja (aksiome). Uvodeći koncept filozofske

metode indukcije, stvara zaključke od zapažanja i eksperimenta do osnovnih principa.

Ukratko, Galileo ne polazi od kvalitativnih opisa svemira, koji su primjenjivali grčki

mislioci, već polazi ka kvantitativnom opisu.

18 Oton Kučera, (1914) Gibanja i sile, Matica Hrvatska Zagreb, str.129 (stavke od 1 do 5)



60

http://www.chieracostui.com/costui/docs/search/schedaoltre.asp?

Vanini Lucilio talijanski filozof i teolog (1585-1619) jedan je od najhrabrijih učenjaka,

koji iznosi stajališta antičkih materijalista, tobože da ih obori, ali s blještavom ironijom

potkopava temelje teologije. Propovijeda da je materija vječna i jedinstvena, ali tek

prožeta "božanskom snagom", tj. da je ideja Boga nad prirodom proizvod mašte

svećeničkoga staleža kako bi se narod držao pod autoritetom religije. Nastoji nauku

učiniti pristupačnom čitavom narodu i time spada u red velikih prosvjetitelja. Vanini

svojom filozofijom izazvao je bezgraničnu mržnju svećenstva, oštrom kritičaru 1619. g.

iščupali su jezik, objesili ga, pa spalili, i na kraju razasuli njegov pepeo na vjetru.



61

http://www.izor.hr/c/document_library/get_file?uuid=08573c6d-f82a-4e67-97c6-ed313fc345cd&groupId=31930

Isaac Newton (1642.-1717.) engleski je fizičar, matematičar, astronom i jedan od

najvećih prirodnih znanstvenika u povijesti. Mnogi ga smatraju jednim od

najutjecajnijih i najvažnijih naučnika svih vremena i ključnom figurom u naučnoj

revoluciji. Newton pripada znanstvenicima 17 stoljeća, i posve je razumljivo pitanje

otkud veliki znanstvenik u renesansi. Iako Newton ne pripada tom razdoblju on stoji

rame uz rame s velikanima renesansne astronomije, obzirom da njegova moćna teorija

usko se vezuje za radove ranijih slavnih astronoma Kopernika, Keplera i Galilea. Tu

bitnu činjenicu veliki genije potvrđuje izjavom: "Ukoliko zaista vidim dalje od drugih

ljudi, to je zato što stojim na ramenima divova." Newton prvi shvaća puni smisao

svojih renesansnih prethodnika. Dodaje im svoja otkrića i spaja ih u građevinu koja

stoji i dan danas kao jedno od najvećih dostignuća nauke. Međutim tu je potrebno

odmah istaći i ukloniti eventualne nedoumice i uprošćavanja oko njegovog velikog

djela. Iako fundamentalnih fizikalnih ideja ima u znanosti znatno manje nego što se

pretpostavlja, Newtonov rad na razvijanju Kopernikove, Keplerove i Galilejeve

dinamike ne može se okvalificirati samo kao vraćanje na te ideje, jer bi to, u

doslovnom smislu riječi, značilo da Newton nije u tom području načinio nikakav bitan

napredak, što bi nesumnjivo bilo jedno pogrešno i nepravedno tvrđenje. Newton je

osnivač klasične dinamike i prvi uvodi pojam sile. Newton je napravio odlučan korak do

opće teorije dinamike. On je stvorio planetarnu dinamiku koja je toliko uspješna da su

naučnici mislili da više ništa nije preostalo da se uradi. Newton postaje prvi

znanstvenik u povijesti civilizacije koji otkriva univerzalni prirodni zakon koji ujedinjuje



62

nebeske zakone gibanja sa zemaljskim. Zašto je Newton postao jedan od

najoriginalnijih i najutjecajnijih teoretičara u povijesti preostaje da se pokaže?

Prvo: Newton prihvaća Kopernikov heliocentrični sistem kao neupitnu činjenicu jer tu

koncepciju apsolutno matematički potvrđuju njegovi prethodnici Kepler i Galileo.

Drugo: Newton preuzima Galilejev princip ustrajnosti ili inercije koji izražava da tijelo

zadržava svoje stanje gibanja ili mirovanja, i formulira ga u prvi zakon mehanike

koristeći pri tome pojam sile: Svako tijelo ostaje u stanju mirovanja ili jednolikom

gibanju po pravcu, sve dok ga vanjske sile ne prisile da to stanje ne promijeni. Inercija

ili ustrajnost unutarnje je svojstvo tijela koje se odupire promjeni stanja mirovanja ili

gibanja. Mjera ovoj tromosti tijela njegova je masa, a tako definiranu masu naziva se

troma masa. Tromost mase izražava se u tome što tijelo nastoji zadržati svoje stanje

gibanja ili mirovanja. U takvom sustavu tijelo koje miruje, ostaje u stanju mirovanja, ili

se giba jednoliko po pravcu ako na to tijelo ne djeluje vanjska sila. Prema tome

tromost, ustrajnost ili inercija svojstvo je svakog tijela, koje ostaje u stanju mirovanja

ako ono miruje, ili je u stanju jednolikog gibanja po pravcu ako se giba. U

svakodnevnom životu često tromost tijela zamjenjuju s težinom, što je neispravno, jer

se radi o dvije potpuno različite fizikalne veličine. Često se težinu zamjenjuje s masom,

ali gledajući fizikalno, to je potpuno pogrešno. Masa je mjera tromosti tijela, dok težina

zavisi o sili gravitacije; odnosno o sili uzajamnog privlačenja dviju masa. To znači da je

težina promjenjiva pri istoj masi jer zavisi od gravitacijskog privlačenja. Tako težina

neke mase, na Jupiteru nije ista kao na Zemlji upravo zbog jače sile Jupiterovog

gravitacijskog privlačenja. Primjerice, slično kao kod magnetskog privlačenja, veći

magnet snažnije privlači nego manji isti komad željeza. Ukoliko obučemo željezne

cipele, naša težina varira u zavisnosti jačine magneta podmetnutog ispod vage, iako u

principu naša masa tijela ostaje uvijek ista. Newton prvi uvodi pojam sile i postavlja

razliku između pojma mase i pojma težine tijela.



63

Treće: Newton bez ikakvih sumnji prihvaća Galileov zakon o ubrzanom gibanju koji

glasi da ubrzanje ili mijenjanje brzine u istom sustavu je konstanta a= 2 ili a=vt. Kako

- već je ranije objašnjeno.

I četvrto ali najvažnije: Newton prihvaća da se planeti ubrzano gibaju po elipsama,

a ne jednolikim brzinama po kružnicama obzirom, da ovu astronomsku činjenicu Kepler

matematički dokazuje prema zakonu jednakih površina. U praksi, gibanje planeta

pokazalo se u skladu sa Keplerovom jednadžbom R3/T2 = konstanta. (nadalje

konstanta u tekstu "K" ). Radi ove neupitne prirodne zakonitosti u londonskom

Kraljevskom udruženju oštre se vodu diskusije oko pitanja: "Koju vrstu sile iskazuje

Sunce na planete primoravajući planete da se gibaju po zakonima koje je otkrio

Kepler? Ispravno Newtonovo proučavanje i razmatranje trećeg Keplerovog zakona �� =K, vodi ga do ključnog i pravilnog zakona o gravitacijskoj sili. Uspijeva Keplerovim

zakonima kao putokazom, dati rješenje na gravitacijsko pitanje, pri tome oslanjajući se

na Galileov zakon o ubrzanju. Kako je tu kombinaciju jednostavno, a genijalno izveo

ostaje da se objasni. Newton briljantno zaključuje da je Galileova akceleracija

konstantna na Zemlji iz razloga što sila teže Zemlje, potrebna za ubrzanje tijela svuda

je ista na Zemlji, ako je to točno onda sila F mora biti razmjerna masi m, ili konstanta

ubrzanja g=� . Zašto?



64

Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Mehanika

Ta činjenica lako se potvrđuje jednostavnim eksperimentom. Za rastezanje neke

opruge potrebno je djelovati nekom silom. Ukoliko na čeličnu oprugu objesi se uteg od

jednog kilograma, opruga će se rastegnuti zbog utjecaja Zemljine sile teže za određenu

dužinu. Ukoliko se opruga optereti sa dvostruko većim utegom, sa dva kilograma

opruga će se rastegnuti za dvostruku dužinu, i tako dalje. Opruga za koju vrijedi

Hookeov zakon sila: F je razmjerna (proporcionalna) rastezanju opruge x. Što nam to

kazuje? Obzirom da je sila teže Zemlje, svuda ista ili konstanta, mjerenja dokazuju da

je povećanje sile F razmjerno povećanju mase m. Iz tog postulata Newton postavlja

matematički formulaciju F=m*a ili F/m=a=g gdje - g - svuda je ista konstanata na



65

Zemlji. Njegova dinamika temelji se na ovoj jednadžbi i temeljni je zakon gibanja ili

drugi zakon mehanike; ako na tijelo mase, m, djeluje stalno neka sila F, ona mu

stvara ubrzanje. Kombinirajući pokuse i duboka matematička promišljanja, Newton je

preobrazio filozofiju mehanike dodajući joj novu dimenziju, mjerljivu veličinu: silu

gravitacije.

Newtonov treći zakon (zakon akcije i reakcije) tvrdi da se uz svaku silu koja

proizlazi iz djelovanja okoline na tijelo, javlja protusila koja je iznosom jednaka sili, ali

je suprotnoga smjera. Ako jedno tijelo djeluje silom na drugo, tada i to drugo tijelo

djeluje silom na ono prvo. Te dvije sile jednakog su iznosa, suprotnog smjera i leže na

istom pravcu. Sile su uvijek u međudjelovanju dvaju tijela, i zato se uvijek javljaju u

paru; jednu od njih, najčešće proizvoljno, naziva se akcijom, a druga reakcijom. I tu je

priča gotova što se tiče gravitacije na Zemlji. Međutim, Newton svoja istraživanja

djelovanja sile na Zemlji ostavlja po strani i okreće se prema astronomiji i proučava

djelovanje sile Sunca na planete. Usmjeruje svoja istraživanja na mijenjanje privlačne

sile ili gravitacijske sile koja djeluje na planete u odnosu na radijus njihovih orbita.

Gravitacija znači prema lat. gravitas: težina, sila uzajamnog privlačenja između masa.

Polaznu točku proučavanja planetarnog gibanja čini temeljni Keplerov zakon koji

opisuje ubrzanje planete, na putanji u obliku elipse. Međutim kako su putanje približno

kružne, radi jednostavnosti Newton ih zamjenjuje pravilnim kružnicama sa Suncem u

zajedničkom centru.



66

Newtonove pravilne kružnice sa Suncem u zajedničkom centru.

Izvor: Branka Mikuličić(1963) , Fizika-svemir i mehanika, str. 486.

Uvodeći mehaničku silu u astronomiju, izvodi opći zakon privlačenja masa (1681) i

povezuje Galilejeve zakone gibanja s Keplerovim zakonima o kretanju planeta. Uz

minimalno poznavanje osnovnoškolske aritmetike, u ovom dijelu tumači se nebeska

mehanika Newtona na osnovu fizike o gibanju tijela po kružnici, koje se razlikuje od

gibanja po pravcu.

Svako tijelo koje se giba po kružnici, brzina tijela izračunava se po formulaciji:

prijeđeni put, to znači opseg kružnice podijeljen sa potrebnim vremenom za taj



67

prevaljeni put v = � . (nekako se podrazumijeva da svako zna da je opseg

kružnice �) Ukoliko se ova jednadžba kvadrira, što znači da jednadžbu pomnožimo sa

samom sobom: tada ona izgleda v2 = � � . Zasada ništa posebno teško. Iz toga još je

lakše matematički dobiti Galilejevu akceleraciju (podebljani crveni dio) � = �2 = �

(prevaljeni put "s" samo je zamijenjen sa "r" radijusom kružnice.) U Newtonovu

formulu za silu F=m*a, uvrštavajući gornja ubrzanja dobivaju se dvije jednadžbe:

F=m*� i F=m*

� pomoću njih je moguće izračunati veličinu sile za gibanje bilo kojeg

tijela po kružnici. Međutim to nije sve , Newton povlači jedan genijalan potez, koristi

treći Keplerov zakon �� =K i svoju jednadžbu za ubrzanje �� = � i time otkriva zakon

univerzalne gravitacije. Naime, u Keplerovoj jednadžbi �� =K prikriveno leži Galileova

jednadžba ubrzanja �� =

� � . U tom obliku prepoznaje se Galilejev zakon ubrzanja, a

Newtonova je zasluga što je dokazao da taj isti zakon vrijedi kako za gibanje Mjeseca

oko Zemlje tako i za gibanje planeta oko Sunca. Za ovu važnu činjenicu Kepler nije

mogao znati obzirom da je zakon ubrzanja Galileo otkrio tek mnogo kasnije.

Zamjenjujući Galileovu akceleraciju sa Newtonovom akceleracijom a=�� formula

konačno glasi = � � ili F=

� � (gdje je m masa planeta, R radijus udaljenosti

planeta od Sunca, a K predstavlja nepoznatu konstantu).

Međutim u formuli, ostaje nepoznato što određuje konstantu. Iako Newton nije uspio

odrediti konstantu, već sto godina kasnije lord Cavendish, on polazi od hipoteze da je

gravitacijsko privlačenje, svojstvo svih tijela u svemiru, pa postavlja najprirodniju

pretpostavku da konstanta K zavisi od mase tijela to jest da je razmjerna sa masom.

To znači da u toj pretpostavci konstanta u stvari je G*Ms, gdje G je gravitacijska

konstanta, a Ms masa Sunca. Gravitacijska konstanta G, nepromjenjiva je za svaki

sustav i tako postaje faktor razmjernosti između nje i mase za svako tijelo bilo na



68

Zemlji ili u svemiru. Umjesto konstante K kad se uvrsti konstanta kao G*M, jednadžba

poprima konačan oblik F=�� .

Na temelju ove jednadžbe Newton postavlja fizikalni zakon univerzalne gravitacije koji

glasi: dva tijela se privlače silom koja je razmjerna masama oba tijela, a

obrnuto razmjerna kvadratu između njihove udaljenosti. Jednostavno kazano,

Newton kaže da ubrzanja planeta opadaju s kvadratom udaljenosti planeta od Sunca.

Zašto? Pa, jednostavnim matematičkim izjednačavanjem sile iz prve jednadžbe F=m*a

i druge jednadžbe F=�� , dobiva se da izraz m*a jednak je izrazu �� . Kraćenjem

masa "m" u nazivnicima dobije se univerzalna formula za akceleraciju planeta oko

Sunca a= � � . Ukoliko u formuli zamijenimo masu Sunca Ms, sa masom Zemlje Mz,

zatim umjesto Rs radijusa udaljenosti planeta do Sunca, zamijenimo sa radijusom

Zemlje Rz, dobiva se ubrzanje tijela u slobodnom padu na bilo kojem mjestu na Zemlji

od 9,81 m u sekundi, upravo onoliko koliko to potvrđuju mjerenja u praksi. Daljnje

uvrštavanje akceleracije a= �� formulira jednadžbu �� = � � a kraćenjem radijusa u

brojniku, daje srednju brzinu za bilo koji planet oko Sunca v2=� � odnosno � = √�� .

Newtonov univerzalni zakon o gravitaciji koji upravlja nebeskim tijelima otkriće je na

kojem se temelji moderna astronomija. Prije više od 250. godina, svojim zakonom

opće gravitacije, Newton stvara moćno oruđe koje rješava probleme kretanja planeta,

pa je naše današnje znanje prilično potpuno. Međutim, to se ne bi moglo kazati za

kretanje zvijezda, koje su mnogo dalje, pa materijal opažanja ni izdaleka nije potpun

kao kod planeta. Iz tih razloga Einsteinova teorija svrgava klasičnu fiziku Newtona,

kada su u pitanju gibanja masa s velikim brzinama, međutim zakoni gibanja Newtona i

dalje imaju svoju vrijednost kao granični slučajevi. Poslije tri stoljeća, njegovi zakoni

ostaju izuzetno korisni i ništa manje elegantni kao i nekada. Nitko ne treba pomisliti da

se bilo kojom drugom teorijom može u pravom smislu riječi potisnuti Newtonovo veliko

djelo. Einsteinova je opća teorija relativnosti pronašla okolnosti u kojima Newtonova



69

teorija zakazuje. Međutim, Newtonovi zakoni, kao i Newtonova teorija gravitacije ušla

je u opću teoriju relativnosti kao njezin sastavni dio.

Izvor: http://www.velis.hr/slavne-jabuke/

Na kraju da se spomene priča prema predaji, da Newton je opazio pad jabuke s drveta

u svom vrtu i navodno povezao kako jabuku privlači Zemlja da tako i privlači Mjesec.

Newton je to ispričao kasnije u životu, a ne dok je istraživao gravitaciju pa bi to moglo

biti dio mitologije s njegove strane. Što se tiče Newtonovih odnosa i religije, njegova

vlastita vjerovanja bila su za to vrijeme prilično heretična. Newtonove religiozne ideje

osporavaju postojanje svetog Trojstva, u svom Manuskriptu koji je poslao Johnu

Lockeu, a koji nikada nije objavljen, progovorio je o odbacivanju Trojstva i napustio

teoriju Trojstva - s dubokim uvjerenjem, i to je ostao do kraja života. U Newtonovim

formulama, ostaje nepoznata gravitacijska konstanta G. Newton nije uspio odrediti



70

iznos konstante, već je sto godina kasnije eksperimentom utvrdio lord Cavendish. Iako

ovaj slavan fizičar, udaljen je od renesanse skoro "svjetlosnu godinu", potrebno je

prošetati do njega da bi se saznalo kako je mjerenjem utvrđena nepoznanica G, jer bez

nje Newtonova teorija ostala bi mistična i nedorečena.

Određivanje gravitacijske konstante - Cavendishov pokus

https://www.fer.unizg.hr/_download/repository/predavanja8-2014.

Miror = zrcalo

Light source = svjetlo

Scale = mjerna ljestvica

Henry Cavendish (1731-1810) britanski je kemičar i fizičar, poznatiji pod nazivom

Lord Cavendish, prvi određuje gravitacijsku konstantu 1798. godine ili 71. godinu

nakon Newtonove smrti. Osnovni i jedini način da se znanstveno potvrdi da li je

Newtonov zakon univerzalne gravitacije u suglasnosti s ponašanjem svih tijela,

mjerenje je gravitacijskih sila između pojedinih tijela u laboratoriju. Da bi se moglo

mjerenjem utvrditi gravitacijsko privlačenje između dviju masa, potrebno je izmjeriti



71

silu privlačenja na svaku od njih. Na vrlo dovitljiv i lucidan način, prema gore

pojednostavljenoj slici aparata, Cavendish uspijeva provjeriti zakon univerzalne

gravitacije među malim tijelima i utvrđuje gravitacijsku konstantu G. Dok su

mjerenja ubrzanja sile teže razmjerno lako izvediva, to nije slučaj s gravitacijskom

konstantom.

Na slici, male kuglice "m" postavljene su na štap u simetrične položaje. Štap koji visi

na niti i u biti predstavlja vagu u ravnoteži. Dovođenje dviju većih olovnih kugli "M", u

blizinu malih kuglica, (zaokretanjem donje plohe na kojoj su položene velike kugle M),

uzrokuje se privlačenje malih olovnih kugli. Uzajamno privlačenje masa zaokreće viseći

sistem za neki kut. Dakle u eksperimentu male kuglice približavaju se velikim, a zrcalo

(ili laser u modernim pokusima) obješeno o nit, reflektira pomak svjetlosti i

zakretanjem očitava iznos sile na skali. U praksi pri eksperimentu koristi se maleni

kavez s prozorčićima, zbog smanjenja protočnosti zraka i zračnih strujanja na pomični

zato vrlo osjetljiv dio opreme i tako se izoliraju vanjski utjecaji. Svjetlosna zraka može

bez problema kroz stakleni prozorčić slobodno se reflektirati od zrcala pripojenog na nit

prema mjernoj skali za očitavanje veličine pomaka i time odrediti iznos sile

međusobnog privlačenja masa. Henry Cavendish, u svom briljantnom pokusu koristio

je opremu u kojoj je štap na niti bio dugačak oko 2 metra (razmak između malih

kuglica). Male olovne kugle su veličine oko 5 centimetara u promjeru, dok masa za

svaku pojedinu veliku kuglu iznosila je gotovo 160 kilograma. Cavendishova namjera

zapravo nije bila mjerenje gravitacijske konstante, već da izmjeri masu Zemlje. Kako

izvagati masu Zemlje? Vrijednosti G od 6,754×10−11m3/kg/s2, dobivena mjerenjem

Cavendish njenim uvrštavanjem u Newtonovu formulu � = �� , prvi izračunava masu

Zemlje. S utvrđenim G svi ostali podaci u formuli su poznati osim težine Zemlje.

(gravitacijska konstanta G, radijus Zemlje R i gravitacijsko ubrzanje na Zemlji g, (9.81

m/s) samo nedostaje nepoznanica mase Zemlje Mz koju se jednostavno izračunava iz

navedene formule i iznosi Mz=5,97x1024 kg. Lord Cavendish dobio je eksperimentom

vrijednost gravitacijske konstante za G od 6,754×10−11m3/kg/s2, što je neznatno



72

odstupanjem u odnosu na današnju izmjerenu vrijednost koja iznosi G=6,67x10-

11m3/kg.

ZAKLJUČAK

http://www.vesti-online.com/tag/4264/Astronomija

Znanost je nerazdvojivi dio sveukupnog ljudskog truda, posebno ona koja je okrenuta

istraživanjima i proučavanjima svemira. Otkrića astronomije primjenjuju se u mnogim

granama fizike i sve je uža suradnja između astronomskih istraživanja i nekih područja

fizike, primjerice danas je to u vezi s gravitacijskim valovima i fizikom elementarnih

čestica i slično. Izvanredno dug razvoj astronomije kao egzaktne prirodne znanosti, i

niz otkrića i uspjeha što ih je ona postigla u ispravnom tumačenju prirodnih pojava

omogućuju da se pravilno ocijeni njezina uloga pri upoznavanju svijeta koji nas

okružuje. Njezini rezultati istraživanja oslonac su znanstvenom nazoru o svijetu u borbi

protiv neznanstvenih shvaćanja. Osnovno obilježje astronomije u renesansnom

razdoblju jest duboka moralna, intelektualna, i duhovna kriza srednjovjekovne slike



73

svijeta, a renesansna nauka predstavlja izraz nastojanja tog vremena da tu sliku

svijeta redefinira i izgradi nov odnos prema stvarnosti. Renesansa sliku kozmosa

razvija u grčkom duhu vječnog gibanja zvijezda, planeta i atoma dok sa principima

mehanike spoznaje strogu kauzalnost toga kretanja. Renesansni zanos diže mehaniku

do univerzalne i sveobuhvatne nauke, kojom u konačnici trijumfira ljudski duh sazrio

da vlada prirodom. Iako je obilježje renesanse filozofije klasična mehanika, znanost

renesanse, nesmirena poput svog vremena, nema težnji da izgradi sustav naučnih

nazora, ona uglavnom svojim istraživanjima priprema i omogućuje daljnji razvoj

nauke, koji kulminira velikim sistemima u 17. stoljeću. Posljedice njenog razvoja

najbolje se ogledaju u djelu velikana nebeske mehanike Newtona. Također stvara i

epohalna otkrića na području optike: dalekozor i mikroskop. Društvena preobrazba

renesanse, nadošla epohom klasične mehanike, očituje moć nauke, i ruši preživjelost

starih praznovjerja i mitova. Osim što naučna tradicija renesanse pridonosi opću

materijalnu korist, sama po sebi veliki je začetnik slobodne misli i kozmičkog stvaranja

svijeta. Misao da prirodom vladaju strogi zakoni postala je vodilja čitave moderne

nauke. O astronomskim znanostima nije moguće raspravljati, a da pri tome se ne

dovedu u pitanje formalni društveni, politički i religijski nazori. Renesansa jasno

oslikava da znanost svoju suštinu nikad ne mijenja ali ono što možemo naučiti od nje

može promijeniti nas. Zbog te činjenice službena religija stoljećima koči razvoj

astronomske znanosti obzirom da astronomska nauka dovodi u pitanje temeljne

vrijednosti vjerske dogme. Astronomija svoj novi procvat doživljava tek nakon antičkog

doba u renesansi kada se religiji oduzima presudan društveni utjecaj. Zapadni svijet na

jonjanskom pristupu stare Grčke uspijeva se suprotstaviti mračnim silama

srednjovjekovne skolastike koja napučuje prirodu sa okultnim sposobnostima.

Međutim, premda je renesansa oslobodila ljude religijskog dogmatizma nije uspjela ih

zaštiti od praznovjerica astrologije. Iako je astrologiju religija u početku stalno

prigušivala, tad je stekla široku popularnost, kvareći ne samo neobrazovane već i

učene ljude.19 Kako je renesansa po svom znanstvenom stajalištu usmjerena protiv 19

Bertrand Russell,(1970) Mudrost Zapada,Mladost ,Zagreb, str. 175.



74

feudalno-religijskog nazora mnogi znanstvenici braneći stajalište prirodnih nauka

postaju po automatizmu žrtvama progona i smaknuća. Primjerice, otac moderne

znanosti, Galileo Galilei, navlači na se bijes religijske vlasti samo zbog prihvaćanja

Kopernikove nauke. Inkvizicija osuđuje Galileja u Rimu za krivovjerstvo radi

nepoćudnog učenja da Zemlja se okreće oko Sunca. U renesansi je uobičajena praksa

da mnogi naučnici bojeći se da ne završe na lomači tiho i potajno djeluju. Njihov oprez

od religijske represije apsolutno je opravdan: 1621. francuske vlasti izdaju zakon da će

staviti na muke sve pristaše atomistike, a u isto vrijeme jedan koncil izriče zabranu za

ovo pogano učenje. Usprkos odmazdama i žrtvama renesansna nauka izlazi kao

pobjednica. Ona uspijeva probuditi ljudski duh iz metafizičkih snova i nikakva ga sila

više nije mogla vratiti u carstvo priča. Religijska reakcija slomila je mnoge pojedince ali

daljnji razvitak nauke nije mogla zaustaviti, zahvaljujući tome astronomi danas svoje

teleskope slobodno usmjeravaju prema zvijezdama. Iskustvo nas uči da … U svijetlu

nemilih događaja nad znanosti u renesansi, trebalo je očekivati da su kasnije

generacije naučile kako se ideje ne mogu tek lako uništiti metodama progona vještica.

Izgleda da povijest pokazuje kako ta lekcija nije naučena. Naravno, lov na vještice nije

nepoznat i našem dobu, premda više ne vlada običaj da se plijen spali.20 I što očekuje

znanost u novim okolnostima? Vjerojatno Hipatija modernog doba!!!

20 Bertrand Russell, (1970) Mudrost Zapada,Mladost ,Zagreb, str. 155.



75

http://www.voxfeminae.net/strasne-zene/item/9026-annie-jump-cannon-zvijezda-vodilja-moderne-astronomije

Hipatija novog vremena

Hipatija novog vremena dašak je povijesti koji u prenesenom smislu ima sve oznake

prošlih vremena u suvremenoj znanosti. Vremena su se promijenila, prošlo je više od

tisućljeća i po, ali danas naslijeđe Hipatijinog izbora opet je na raskršću dviju potpuno

različitih budućnosti znanosti: ili Hipatija zvijezda vodilja moderne znanosti ili mučenica

novog mračnog vijeka u globalizacijskoj epohi. Današnji moderni svijet ima mnogo više

nego što se pretpostavlja "jonjanske znanosti" sa priličnim količinama hrabrog i

slobodnog istraživanja. Znanstvene granice astronomije toliko su zašle duboko u



76

svemir da je astronomija pristupila temeljitom proučavanju uređenja kozmosa i u

stalnom usponu je prema konačnoj teoriji. Iako otkriće univerzalnog zakona prirode

pitanje je vremena u ovom stoljeću, tu se ozbiljno implicira problem, mogu li u

budućnosti znanost i religija koegzistirati nakon oprečnog otkrića o kozmološkom

rađanju svemira. Dakako, da radikalni preokret astronomskih znanosti nije u stanju

prihvatiti dominantni sistem religijske kulture koju prihvaća najveći dio javnosti. U tom

smislu jedan od najproblematičnijih i najkompleksnijih momenata svakako je potpuna

emancipacija odgoja od religijskog utjecaja .

U tim novim uvjetima ključni je problem da ideja religijskog stvaranja svijeta u principu

nije znanstvena ideja i stoga ona nije znanstveno shvaćanje svijeta. U oba slučaja

istovjetna je motivacijska potka, zbog koje više nisu u stanju egzistirati samo na

intelektualnom razlazu mišljenja već postupno eskaliraju u globalni svjetonazorski

raskol na kolektivnoj i individualnoj razini. Priča je to svih priča, puna neizvjesnosti jer

dovodi u pitanje opstanak vlasti svjetskih religija na globalnoj razini. Religijski

konzervatizam poduzima uobičajene mjere, stvara oportunizam u prostoru obrazovanja

i znanosti, gdje su mnogi sveučilišni profesori zbog svoje sigurnosti spremni da

zaniječu naučnu istinu. Proizvodi se stanje u kojem prevelik broj ljudi i naroda zbog

mizernog ulaganja u znanost nije u stanju priuštiti prirodnonaučno obrazovanje i

znanstveno shvaćanje postanka svemira i svijeta. Slaba literarna i obrazovna sloboda

neizbježno utječe na normalno funkcioniranje budućih intelektualaca u društvu. S

druge strane u milijunskim nakladama financira se literatura o supstancijalnosti

duhovnosti svih vrsta i podvrsta, dok dobro plaćeni znanstvenici u masovnim medijima

izopačuju i populariziraju znanost u ruhu religijskog misticizma. U javnosti i društvu

znanosti pripada titular akademske vrijednosti dok njena moralna dominacija kao

najveće društvene vrijednosti u zapećku je religijskog ćudoređa. Vladajuća ideologija

sve više bježi od razuma.

Osim spomenutih utjecaja na društvo i znanost, u naša vremena za razliku od srednjeg

vijeka i renesanse, prevladavaju novi oblici praznovjerja: ubojite vjerske etičke

dvosmislenosti u sprezi sa nacionalizmima svih vrsta. Ove strasti, oduvijek vrebaju u



77

mraku, međutim ono što je sada drugačije jest njihovo javno izražavanje na globalnoj

razini bez ikakvog straha. Na svjetskoj sceni, od Balkana do Skandinavije, od SAD-a do

Izraela, od Afrike do Indije: vlada eksplozija etničkih i vjerskih strasti. Politizacijom

religije krajem prošlog stoljeća, u ovom stoljeću rezultiraju sukobi svih boja i vrsta

religijskog fanatizma. Globalna eskalacija vjerskih ideologija: osim što osigurava

ekonomsku vlast neoliberalnog koncepta već prijeti mračnim vijekom globalnog doba,

koji u potpunosti marginalizira značaj znanosti i prosvjetiteljstva. Einstein, je u sličnom

smislu vizionarski je ozbiljno istakao… "Ali ja sam uvjeren da bi takvo ponašanje dijela

predstavnika religije bilo ne samo bezvrijedno već i fatalno. Jer doktrina koja je u

stanju da samu sebe održava samo u mraku, a ne na jasnoj svjetlosti, nužno će

izgubiti svoje djelovanje na čovječanstvo, s neizmjernom štetom po ljudski razvitak."

Kaže da se Bog ne kocka, ali ovaj put je na kocki sam Bog. Ukratko, preveliki rizici i

veliki ulozi, za "renesansu" modernog globalnog mračnog vijeka. Mnogi velikani

renesansne astronomije, kao i ostali znanstvenici kroz povijest, žrtvovali su živote, za

dobrobit znanosti cijelog čovječanstava, međutim danas rijetki su znanstvenici koji

imaju moralne veličine da se javno odupru klerikalnom zatiranju konačne teorije u

astronomskim znanostima. Srećom ljepotu zvijezda proučavaju danas bezbrojne oči

amatera i znanstvenika, i to je najvrjedniji zalog za budući razvoj znanosti, utemeljenu

na neovisnosti znanosti i zajedničkom dobru.

I na kraju riječ dvije o literaturi. Pisac znanstveno popularnog rada, ima ne samo

pravo, nego i dužnost da se služi djelima slične struke. To je i učinjeno. Međutim kako

se u svim knjigama, razlažu stvari, koje su već odavno opća svojina nauke, veoma je

bilo teško naći prve izvore, pa stoga nije običaj u popularnoj književnosti navoditi

literaturu, koju je pisac upotrebljavao. Da bi se izbjeglo bilo kakvo plagiranja tuđih

djela, autor je nastojao svojim riječima "prepričati" tj. parafrazirati pojedine cjeline.

Rad ne predstavlja samo tehničku kompilaciju tuđih radova, već jasno profilira i

stavove autora o ključnim pitanjima na bazi kritičkog promišljanja i obrađene

literature. Stoga popis literature je mješovit i nema težnju da bude sveobuhvatna



78

zbirka suvremenih knjiga o astronomskim znanostima. Ako čitatelj, pročitavši ove

stranice, osjeti potrebu da se bavi ovom temom više nego što bi inače to učinio, rad će

postići svoj glavni cilj. Za čitatelje koji možda imaju više zanimanja za ovu

problematiku daje se kratak izbor literature kojima se služio autor:

LITERATURA:

Knjige :

1. Fizika

1.1. Albert Einstein, Moj pogled na svijet (1992)

1.2. Branka Mikulić, Katarina Kranjc, Fizika (1963)

1.3. Carl Sagan, Kozmos (1998)

1.4. Ivan Supek, Od antičke filozofije do moderne nauke o atomima (1946)

1.5. Oton Kučera, Gibanje i sile (1914)

2. Filozofija

2.1. Bertrand Russell, Mudrost Zapada (1970)

2.2. Branko Bošnjak, Grčka filozofija (1982)

2.3. Branko U. Pavlović, Filozofija prirode (1978)

2.4. Milan Kangra, Racionalistička filozofija (1982)

3. Rječnici

3.1. Bratoljub Klajić, Rječnik stranih riječi (1979)

3.2. Vladimir Anić, Hrvatski enciklopedijski rječnik (2002)

4. Izvor s Interneta

4.1. Hrvatska enciklopedija - Miroslav Krleža

4.2. Wikipedija

Fotografije razne

velikani renesansne astronomije

Documents