URBANFESTIVAL 10 – GORNJI GRAD

Teško je reci što nas u Orwelovoj distopiji više plaši, neprekidni nadzor u prostoru, ili nadzor i kontrola sjećanja. Kako možemo alternativno i subverzivno djelovati u javnom prostoru koji, iako nije distopijski, kao da postaje pomalo utopijski - "ne-mjesto" grada? Je li atmosfera dosade, usporenosti i praznine, koju citamo izmedu redaka forsiranja priče o povijesti i tradiciji, zapravo strategija pripreme terena za ulazak krupnog kapitala i privatnih interesa?

Gornji grad gledamo istovremeno kao prostor kolektivnih mitova o kulturi i tradiciji Zagreba i kao intimni prostor osobnih sjećanja i kontinuiteta svakodnevnog života. Želimo preispitati što Gornji grad predstavlja za građane i građanke, njegove stanovnike i korisnike, te otvoriti proces "dekonstrukcije sjećanja" brišuci granice izmedu kolektivne i individualne memorije. Na poprištu konstruiranja romansiranih priča koje potom zovemo "povijest" i "nasljeđe", pitamo se što ostaje prešućeno i neispričano? Tko određuje čega cemo se sjećati?

Osim na nadzor sjećanja, osvrćemo se i na nadzor prostora - neizbježnu gornjogradsku problematiku. Kako se sa pozicije moći kontrolira javni prostor i ogranicava njegovo korištenje? Koje su mogućnosti unošenja pomaka na lokaciji gdje često ima više pripadnika policije nego slučajnih prolaznika, a dok uživamo u pogledu na cijeli grad, znamo da ćemo ulicu dalje biti promatrani s mnogo moćnije pozicije - sigurnosnom kamerom?

GORNJI GRAD - KRATKI POVIJESNI PREGLED

Iako je prostor današnjega Zagreba naseljen još i prije rimskoga vremena čija je vlast na ovome području trajala sve do propasti Zapadnoga rimskog carstva, prvi pisani spomen Zagreba bilježi dokument - Felicijanova isprava - u kojem se navodi 1094. kao godina utemeljenja biskupije, a koja se osniva u naselju koje je sasvim sigurno već neko vrijeme postojalo. To prvo naselje smješteno je na brežuljku Kaptolu gdje se i danas nalazi zagrebačka katedrala te je to najstariji kontinuirano naseljeni dio grada, a tamošnji trg ujedno i najstariji zagrebački trg.

Događaj koji će imati presudnu ulogu u daljnjem razvoju Zagreb je tatarska provala u vremenu vladavine ugarskoga kralja Bele IV. Pred navalom osvajača poraženi kralj traži utočište i kratko se skriva u Zagrebu, a potom bježi dalje prema moru. U potrazi za kraljem kojega nikad neće uhvatiti, Tatari su opljačkali i spalili zagrebački Kaptol koji nije bio dovoljno utvrđen za bilo kakav ozbiljniji otpor. Upravo je ta ranjivost potaknula izgradnju novoga grada na susjednom brežuljku – Gradecu ili Griču.

Povlačenjem Tatara uslijed smrti njihovoga vladara situacija se stabilizirala, a Bela IV. 1242. godine Gradecu izdaje Zlatnu bulu, privilegij slobodnoga i kraljevskog grada koji će novom naselju dati novi status i osigurati njegov razvoj. Iako je s izgradnjom novoga grada dio stanovništva preselio na brdo Gradec, i kaptolski je dio Zagreba nastavio živjeti pa će se tek 1850. godine i nakon brojnih sukoba povijesni dvograd službeno ujediniti u jedinstveni Grad Zagreb.

Bitke između susjednih naselja, odnosno biskupskog Kaptola i slobodnog i kraljevskog Gradeca vodile se se zbog posjeda, mlinova ili političkih razloga. Možda najpoznatija je ona koje se dogodila kod mosta koji je spajao dvije obale potoka Medveščaka koji i sada teče - ali podzemljem - između dva brda. Taj je most kasnije prozvan Krvavim, a danas je na tome mjestu ulica koja se zove Krvavi most.

Iako se naziv Zagreb rabi već i u Felicijanovoj ispravi, to se ime od nastanka grada paralelno upotrebljava i za Kaptol i za Gradec, a od 16. stoljeća se počinje upotrebljavati učestalije za obje općine.

Godine 1577. sastaje se Sabor kraljevine Hrvatske i Slavonije koji zabrinut zbog opasnosti od Turaka preporučuje kralju Ferdinandu da se "pobrine za svoju kraljevsku varoš na brdu Gradecu koja je glavni grad ovih kraljevina." Time je Zagreb prvi put spomenut kao hrvatski glavni grad, a taj će primat kasnije jedno kraće vrijeme preuzeti Varaždin.

Hrvatski banovi nisu sve do 17. stoljeća stolovali u Zagrebu, a prvi ga je za svoje sjedište izabrao Nikola Frankopan 1621. godine, koji će banski dvor imati upravo na Gradecu. Danas precizna

lokacija nekad postojećega kraljevskoga dvora na Gradecu nije posve poznata, ali se vjerojatno radi o zapadnome dijelu brežuljka i današnjoj lokaciji Markovićeva trga.

Svoj urbanistički oblik Gradec je dobio izgradnjom zidina sredinom 13. st, a koji u osnovi postoji i danas. Bedemi s kulama i gradskim vratima činili su trokut koji je okruživao naselje na vrhu brežuljka koji je uvjetovao njegove parametre. Širenje Zagreba prema Zagrebačkom polju, odnosno savskoj ravnici, uvjetovalo je i neke izmjene samoga Gradeca. Srušena su neka od gradskih vrata, a na mjestu južnih bedema izgrađeno je donacijom građana prvo gradsko šetalište na kojemu je jedno vrijeme postojao i muzički paviljon. Planovi o šetalištu koje bi okružilo čitav Gornji grad nisu nikad ostvareni, a na pojedinim su mjestima bivše zidine zamijenili parkovi (Park Grič) i dvorišta (Plače Jelačić u Demetrovoj). Izvorna drvena arhitektura je sa stoljećima i zbog učestalih požara zamijenjena zidanom, pa su tako osim dijela zidina i u 19. stoljeću redizajnirane Crkve sv. Marka čija osnova potječe iz najranijega vremena izgradnje grada, najstarije gradečke postojeće kuće dvije prizemnice iz 18. stoljeća u Matoševoj ulici.

Ime Gornji grad javlja se početkom 19. stoljeća u odnosu na ubrzano rastuće donjogradsko predgrađe koje će do kraja toga stoljeća postati središte suvremenoga grada. Povijesni razvoj Gornjega grada odražava i njegova ulična nomenklatura. Nekad je tamo postojala npr. Pivska ulica nazvana po tvornici piva.

Od samoga osnutka Gradeca središte naselja je Markov trg, tako nazvan po tamošnjoj crkvi koju su navodno gradili mletački majstori po kojima je nazvana i jedna od obližnjih ulica. Ta je crkva krajem 19. stoljeća jedva spašena od rušenja, ali je zbog nedostatka novca za novu crkvu na novoj lokaciji, umjesto uklanjanja ipak restaurirana te tada dobila i karakteristični krov s grbovima.

Obzirom da je Markov trg bio glavni gradski trg na toj je lokaciji izgrađena i dvostoljetna banska palača, a kasnije je na tome mjestu koje je imalo povijesnu važnost i s druge stane trga izgrađena i zgrada parlamenta za što je 1907. godine proveden prvi javni natječaj u Zagrebu. Politička uvjetovanost prostora utjecala je i na izgradnju podzemnih tunela ispod Gornjega grada tijekom Drugoga svjetskog rata za potrebe skloništa i eventualnoga bijega fašističkoga vodstva.

Kroz stoljeća Markov je trg bio prije svega prepoznatljiv po Markovom sajmu koji se odvija od 1256. godine. Na trgu se ispred crkve nalazio se i gradski stup srama na koji bi bili vezani osuđenici. Kasnije je tamo umjesto uklonjenoga stupa podignut spomenik Bogorodici koji je zbog dotrajalosti srušen u 19. stoljeću.

Po legendi je na Markovom trgu 1573. godine užarenom krunom okrunjen i vođa seljačke bune Matija Gubec, koji međutim tada nije i umro već je navodno pogubljen na tzv. Zvezdišču, šumi neposredno sa zapadne strane Gradeca (početak Tuškanačke šume). To je mjesto ujedno i

poprište zagrebačkog femicida budući da su tamo stoljećima spaljivane žene pod optužbama da su vještice.

Markov je trg i mjesto na kojemu je na Uskrs 1794. godine u anonimnoj noćnoj akciji koja je uzbudila čitav grad osvanulo „drvo slobode“ s jakobinskom kapom na vrhu i okićeno s 40 strofa revolucionarne pjesme na hrvatskom jeziku koji tada još nije bio službeni.

Veliki pokolj dogodio se na Markovom trgu 1845. godine prlikom demonstracija protiv mađarizacije zemlje kada je ranjen velik broj ljudi, a poginulo 15 osoba danas poznatih kao Srpanjske žrtve. Trg je na početku i na kraju 20. stoljeća bio i poprište uglavnom neuspješnih političkih atentata. Danas je Markov trg antidemokratski zabranjen za svaki javni prosvjed, a služi tek kao pozornica za polaganje prisege predsjednika Republike.

U svom razvoju Gornji grad ostao je najcjelovitiji dio starog Zagreba, a njegov je povijesni prostor uvelike prisutan ne samo u zagrebačkom već i u hrvatskom političkom ali i umjetničkom imaginariju. Pritom je srednjovjekovna gornjogradska atmosfera koju je dočarao August Šenoa u svome romanu Zlatarevo zlato (p)ostala možda „najzagrebačkija“. Spomenik djevojci Dori, jednom od središnjih likova iz toga romana, danas postoji uz Kamenita vrata kao jednu od preživjelih kula i ulaza u staro središte glavnoga grada koje je „po svojim mjerilima i kvalitetama tako karakteristično za povijest ove zemlje“.

Saša Šimpraga, povjesničar

GORNJI GRAD: ISTRAŽIVANJE

Tijekom veljače i ožujka proveli smo istraživanje u okviru kojeg smo pretraživali dnevni tisak, raznoliku literaturu vezanu za Gornji grad te vodili niz razgovora s osobama povezanima na različite načine s ovogodišnjom temom. Cilj nam je bio ukazati na neke specifične probleme iz više aspekata, uzimajući u obzir podjednako informacije koje spadaju u domenu službene povijesti kao i one koje smo doznali iz razgovora s ljudima, istraživanja internetskih foruma, proučavanja književnosti koja se bavi Gornjim gradom itd. Osim prikaza aktualnih problema kao što je revitalizacija ili nadzor javnih prostora, portfolio sadrži i prikaz tema koje ocrtavaju simboličku ulogu koju Gornji grad ima za građane Zagreba, njegovu socijalnu ulogu u životu grada, u prošlosti kao i danas.

Portfolio smo podijelili na sljedeća poglavlja:

1. REVITALIZACIJA

a) isječci iz razgovora sa Snješkom Knežević, zagrebačkom povjesničarkom umjetnosti, koja se bavi zaštitom baštine, poviješću arhitekture i urbanizma, nasljeđem grada Zagreba, a osim toga je i stanovnica Gornjega grada

b) citati iz članaka o revitalizaciji i pojedinim slučajevima obnove i prenamjene gornjogradskih objekata iz časopisa za urbanizam i arhitekturu „Čovjek i prostor“

c) gornjogradske stube - kratki prikaz prijedloga revitalizacije

2. NADZOR

a) karta nadzornih kamera na Gornjem gradub) Zakon o zabrani okupljanja na Markovu trgu c) mreža tunela ispod Gornjeg grada d) razgovor s profesorom etike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, aktivistom,

anarhistom i feministom Hrvojem Jurićem

3. UMJETNIČKE INTERVENCIJE

- kratki pregled umjetničkih akcija na Gornjem gradu od '70-ih do danas

4. KNJIŽEVNOST

- kako je Gornji grad prikazivan u književnosti i kako je književnost utjecala na to kako danas vidimo Gornji grad

5. DRUŠTVENI ŽIVOT

- kratki prikaz društvenog života na Gornjem gradu, od devetneastostoljetnih plesnih dvorana do legendarnih krčmi i klubova

6. TRIVIA

- trivijalne crtice o Gornjem gradu, tračevi, legende, lokalni mitovi

U ovom portfoliju nastojali smo pružiti općeniti pregled nad nekoliko glavnih tema koje su nam se iskristalizirale tijekom istraživanja te je o svim temama moguće dobiti još informacija i materijala, ukoliko se pokaže interes.

1. REVITALIZACIJA

Pitanje revitalizacije tipično je za stare gradske jezgre – većina europskih gradova prošla je kroz neku vrstu procesa revitalizacije ili se pak isti predlagao i bio predmet rasprava. Gornjogradska revitalizacija nikada se nije dogodila planski i sustavno, iako 1979. izrađen temeljiti plan revitalizacije. Trenutno je opći stav da je revitalizacija prijeko potrebna, ali se ona provodi sporadično i neplanski, s nedostatkom poštivanja mišljenja konzervatora i urbanista.

***

Sa Snješkom Knežević, povjesničarkom umjetnosti,stručnjakinjom za pitanja očuvanja baštine, aktivisticom, sveučilišnom profesoricom,koja trideset godina živi na Gornjem gradu, razgovarali smo o nikad realiziranom planu revitalizaciji stare gradske jezgre. Tijekom razgovora Knežević je iznijela vrlo konkretan plan za unošenje novih kulturnih sadržaja u gornjogradske palače i dala je rješenje za još uvijek aktualan problem parkiranja. Razgovor je pun digresija i zanimljivih podataka koje nećete pronaći ni u jednoj knjizi.

Gornji grad je dobio titulu najzapuštenije povijesne jezgre u europi. Plan za revitalizaciju postoji, napravljen je još 1982. godine. Gdje je zapelo?

Revitalizacija je bila sustavno postavljena i trebala se sustavno provoditi paralelno sa provedbenim planom Kaptola i Gornjeg grada koji se radio interdisciplinarno i donesen je 1982.

Međutim, od toga nije bilo ništa iz raznoraznih razloga: organizacijska nesposobnost i neodlučnost gradskih vlasti da taj projekt stvarno i pokrene. Novci su uvijek problem, ne samo tu nego u svim povijesnim gradovima, o tome ne treba uopće razgovarati. Postoji zakon o spomeničkoj renti, državnom porezu kojeg plaćaju svi koji su u području ovog areala, i taksisti ga plaćaju. Svi to moraju plaćati razmjerno, to je veliki novac. Grad raspolaže s tom velikom sumom, onda se troši tako da u tome sudjeluju i vlasnici. Grad ništa ne daje, oni samo troše državne novce.

Na Gornjem gradu poprilično je kaotična situacija što se tiče obnove pročelja. Osim što se plaća spomenička renta, u slučaju da krene obnova stanari je moraju sufinacirati i to sa 18 posto od ukupnog troška što nije mali novac. Na Gornjem gradu žive i niži srednji sloj građana, ograničenih financijskih mogućnosti. Tražiti od njih da sufinanciraju obnovu je krajnje nekorektno. Što Vi mislite o tome? Možete nam reći nešto o raspisivanju natječaja za obnovu kuća?

Javite se na natječaj, morate zadovoljiti propozicije, morate dati i nacrt, što je potpuno proforma, jer se to sve kasnije mijenja, a moraju i svi stanari dati suglasnost da su spremni plaćati određenu sumu za obnovu. To je bio model koji je stvoren kad je počela cijela stvar s obnovom. Ja na primjer plaćam doživotno 500 kn mjesečno za obnovu kuće. Ne može to svatko, naravno. Zato sam, naravno, sam postavila pitanje socijalnog cenzusa. Poznajem svaku kuću na Gornjem gradu, ne može svatko to podnijeti, tu ima i sirotinje, i penzionera, i mladih ljudi koji su tek počeli raditi, miješana je struktura. Prema tome, sad imamo takvu situaciju, kak ju ja zovem, pokvarenih zubi u uličnom nizu. Ako se radi o revitalizaciji, onda bi trebalo napraviti ankete i ustanoviti kakva je situacija, tko stanuje, tko može, tko ne može financirati obnovu.

Stanujete u Visokoj ulici, čije kuće imaju zanimljivu povijest stanovanja, posebno kompleks u Visokoj 22, na kraju ulice…

To je vila jednog industrijalca, Pongraca, koji je sebi dao napraviti vilu s ogromnom pretenzijom i s gomilom novaca. Felner i Hemler, Hoenigsberg i Deutsch, Ignjat Fischer, najbolji arhitekti ovog grada su radili na tom kompleksu. Kad je ta epoha nestala, pala Atlantida kako ja velim, tu je bio tako zvani kraljevski dvor, rezidencija Aleksandra Karadžorđevića. To nikad nije bio kraljevski dvor, to je vila. To je bila vrlo skromna kuća, inače ima integriranu jednu mesničku kulu u svojem korpusu, koju je Guido Pongrac kupio. Obitelj Pongrac je imala drvnu industriju, bili su dobrostojeći i kompleks su neprestano dograđivali. Kompleks je arhitektonski jako

interesantan, i njihov vrt je bil poznat, on je sad ko neka šumica, a bio je prekrasan, o njemu se govorilo, pisalo …

Za vrijeme drugog svjetskog rata tu je bio Hitlerov ambasador Kaše, a u ovoj kući, u kojoj sam ja danas, stanovala su tri najviša njemačka dužnosnika. Ovo je židovska kuća, kuća Polak, oni su pobegli na vreme. Onda su je rekvirirali i tu su prvo bili neki ustaše. 1943. kad je došao Gestapo, tu su metnuli gestapvoce. Imamo atomsko sklonište, to su oni napravili. A tam dolje, u Visokoj 22, imaju tri podzemne etaže, i četiri ulaza, na Tuškanac, u Mesničku …

Međutim onda su i oni nestali, pa su tu bili neki komiteti… Čak je i Tuđman tu bil, njemu to nije bilo dovoljno otmjeno, on je htel dvorac, htel se kraljem proglasiti. Onda je bilo Ministarstvo, kaj apsolutno nije prikladno, jer je to vila, luksuzna starinska vila. Sad su konačno odlučili da to preurede u dva apartmana, isto prilično luksuzna, a dolje imaju jednu dvoranu, gdje je nekada bila blagovaonica, u kojoj se može konferirati. Danas su tu povremeno i susreti političara, kad su Mesić i Sanader bili u lošim odnosima, sastajali bi se ovdje. Onda nam cijelu ulicu isprazne i kažu 'posjet rezidenciji'.

Kada se 2006. obnavljao Markov Trg, mnogo ste pisali i bunili se protiv načina na koji se pristupilo završnoj obradi. Umjesto rekonstrukcije finog asfalta koji je tamo od početka 20. stoljeća, stavljene su potpuno neprimjerene kocke, zapravo materijal koji je odbačen pri rekonstrukciji tramvajskih pruga. Kako komentirate cijeli taj slučaj, i što Vam se čini, kako Trg danas funkcionira?

Strašno je da je agora Zagreba popločana sa komunalnim otpadom. To je sad besmisleni prostor. Taj trg je trebalo urediti kao pješačku površinu, a ne kockama od tramvaja. Kad se uvodio tramvaj, jedno zagrebačko poduzeće je preuzelo proizvodnji tih granitnih kocki. Isto tako, 1910. je u Zagrebu počela kampanja asfaltiranja ulica. Bio je to veliki program, i treba se vratiti tom sloju Markova trga, koji je tada bio asfaltiran. Beskrajno fin i minuciozan nacrt tog preuređenja, tj. asfaltiranja je napravio sam Lenuzzi, o čemu odgovorni ljudi u Gradu nemaju pojma. Posao je dobila tvrtka Capital Ing, u kojoj je radila Doris Kažimir, koji su tada uglavnom dobivali javne projekte. Napravila sam strašno veliku frku, razgovarala sam s Bandićem i Dakićem. Bandić je htio da se sastanemo, a na sastanak je Novak iz Capital ing. donio nacrt. Pitala sam ga tko to potpisuje, na što mi je on odgovorio Capital ing. Na to sam mu rekla: 'po čem su oni kvalificirati da rade detaljan i fini dizajn glavnog i jedinog trga?' Jer to je prvi, tada jedini, profani trg… ono je sakralni grad, Kaptol. Rekla sam: 'pa to je skandal… ja vam mogu donijeti pet knjiga samo isključivo o uređenju trgova". Na primjer, Kapitol je Michelangelo

projektirao, to je poznata stvar! A da ne govorim o obnovi takvih trgova, to su radili slavni arhitekti …

Pored stambene funkcije i javnih kulturnih ustanova, na Gornjem gradu je i administrativno i političko središte Grada i države. Kada se govorilo o revitalizaciji Gornjeg grada često se spominjala nužnost preseljenja Vlade i Sabora sa Markovog trga.

Pitanje namjene je vrlo važno. Od procesa revitalizacije se očekuje građevinski homogena stara jezgra, srećom Gornji grad je na takvoj je poziciji da to nije ugroženo. Princip je da se zadrži stambena funkcija i određeni servisi, a ako ih nema dovoljno da se organiziraju. To je važno, jer na primjer tu imamo jedan jedini dućan, i taj je za gablece.

Ono što se može usmjeriti su javne zgrade koje pripadaju državi ili gradu. Tu se može napraviti ili revizija, ili stimulacija postojećeg… tu se suponiraju različite mreže. Mreža javnih sadržaja se mora razmotriti. Imamo dobru mrežu, muzeje, kulturne institucije, jedan veliki arhiv. Postoji raznovrsna struktura sadržaja, ali oni su potisnuti državnom i gradskom administracijom.

Što se tiče politike, bilo bi neophodno da se vlada i sud maknu, svi su oni neprimjereno smješteni u kućama izvorno stambene namjene. Zanimljiva je transformacija Gornjeg grada na početku 20. stoljeća gdje se vidi tendencija da se iz rezidencijalnog stvori administrativni centar, jer donji grad tad još nije izgrađen. S druge strane, Sabor je najveća strahota koja se u Gornjem gradu dogodila. Kad je 1910. građen, jedna cijela inzula je srušena. Znam projektanta koji se brine oko toga, Krznarić, vodila sam postdiplomski kurs da idemo to pogledati. On nas je vodio, samo se subotom može ići. Kad vidite taj kaos ne bi vjerovali. Unutra, kakav je to nered, taj čovjek se već 15 godina trudi da to dovede u red. Krepava s tim ljudima. Rekao mi je da je to idealno za hotel, čak s obzirom na visinsku organizaciju tamo može biti savršena garaža koja se uopće ne bi vidjela. Međutim to je povijesno mjesto hrvatskog sabora od 16. stoljeća. Sabor se za sada ne može maknuti, vrlo teško, oni će se svi pozvati na tradiciju lokusa. Tu je bila jedna stara županijska kuća koja je jednim dijelom integrirana – preostala je ta velika dvorana, županijska dvorana, koja je služila kao sabornica. Dva puta je izgorjela. 1812. rađena je posljednji put, klasicistička, prekrasna, sada je loše uređena, ali to nije važno , interijer se uvijek može maknuti. A zgradurina je toliko strašna da se tu ništa ne može.

A koji su problemi sa kulturnim institucijama? Spominju se razna preseljenja. Povijesni muzej bi trebao presliti u Tvornicu duhana, a Muzej naive u palaču Oršic-Rauch…

Evo koji su problemi javnih kulturnih institucija: najveća kriza je sa Muzejom naivne umjetnosti – to da se sad sele u palaču Oršić Vojković Rauch, to je najveća idiotarija, jer je ta palača jedina očuvana u punom smislu riječi. Čitav interijer i ovo što imaju je neka vrsta mekanih interpolacija, reverzibilnim postupkom se sve može izbaciti van. Imaju i materijal za takav postav, imali su na koncu izložbu Život u palači, mogli bi napraviti muzej kakav u Hrvatskoj ne postoji. Ali o tome odlučuju ljudi koji nemaju pojma o kulturi, arhitekturi i spomenicima.

Tu je i jezuitski samostan, u kojem je Klovićev dvor – a dvor i samostan su dvije opozitne stvari - kako samostan može biti dvor? To je kao kasarna, to je ta tipologija. Mi nemamo dvora, jer nismo imali kraljeve, bili smo s Habsburzima koji su imali dvor u Beču. Dvora nemamo, nismo ga nikad ni imali, a taj samostan je izgubio svojstva spomenika kulture adaptacijom. Potpuno je uništen, nema više ništa od baroknoga identiteta, podigli su katove i ne možete to više porušiti, sad je tako kako je. Prostor je bio predviđen za Mimarinu zbirku. On nije bio zadovoljan sa situacijom, bio je u poziciji da ucjenjuje, pa je izabrao gimnaziju. Sad se Galerija Klovićevi dvori isto tako ponaša, taj program je preferiran od države, dobivaju više novca nego bilo tko drugi… A nemaju vlastite programe, prihvaćaju određene sadržaje. Imamo na dva punkta jedan potpuno pogrešan model. Ističem to jer tu postoji Emilijeva staklena kuća, kuća koja je u katastrofalnom stanju, spremna za rušenje, potpuno uništena, voda curi… Za taj prostor postoje prekrasni nacrti koje su radili Kauzlarić i Albini. Odmah do kuće je Gradec, prekrasan kao terasa, a nije uopće uređen i uopće ne živi… Ali direktorica muzeja Vesna Kusin smatra da ima pravo na tu kuću i, ako se bude rušila, da je to pitanje proširenja Klovićevih dvora. Ali to je pitanje kulture politike. Tu bi recimo mogla biti nova zgrada muzeja naivne umjetnosti, koji ma puno veći fundus nego sto se pokazuje.

Što je s prostorima koji su zatvoreni za javnost i u sramotnom su stanju, prije svega mislimo na palaču Jelačić i Rakovčevu kuriju na Markovom trgu 9?

Palaču Jelačić su Pogrešno dali Muzeju grada Zagreba. Ona nema elemente prave palače, samo tako izgleda s tim ogromnim trijemom i mamutskim stupovima. To je bila kuća Magdalenić, kuća relativno imućnog čovjeka, a uopće nema prostornu strukturu palače. To je veća stambena zgrada koja je dobila trijem koji pretendira na arhitektonsku atrakciju, a to zapravo nije. Uvijek kad povučemo problem, to je kao kad povučeš nit pa se cijeli pulover raspara… Muzej grada Zagreba nije najsretnije smješten u samostanu klarisa. Adaptacija nije dobra i to smo od početka govorili, a i postav je već sad otrcan… i sad su oni dobili Jelačićku. Predložila sam da Palača Jelačić bude veliki informativni centar za građane Grada Zagreba i turiste, gdje bi bile koncentrirane sve turističke informacije. U vrtu bi trebao biti restoran, i grad bi to trebao financirati, da tu možeš dobiti nekaj za minimalnu lovu. Tu bi moglo biti i mjesto gdje bi se

pokazivalo sve što se radi u povijesnoj jezgri Zagreba, kad je neka kuća u obnovi, da idemo pogledati projekte, da se tu održavaju i skupovi o revitalizaciji za građanstvo, da se tu govori o problemima grada.

Pred dvadeset i više godina MGZ je dobio kuriju Rakovac, Markov Trg 9, prekrasnu kuću koja je u užasnom stanju, i tada je bilo rečeno da će napraviti tamo muzej svakodnevnog života, jer oni dosta toga imaju. I sad oni imaju tri prostora, a neki nemaju ništa. E pa jebemu mater. Neka daju barem tu kuriju da se bar to uredi. Kad su sad već namijenili palači Jelačić za svoje zbirke, neka daju Rakovčevu kuriju za druge svrhe. Naravno da su rekli, sad bu tu neko muvanje stalno oko Sabora – pa nek bude muvanje! Da konačno bude muvanje, da nije sterilno, da tam samo sede policajci, da političari šeću iz Banskih dvora sim-tam. U kuriji je živio ban Gyulay, koji je gradio Banske dvore. Imaju kuhinju iz 18. stoljeća, jedinu koja je održana, to je fascinantno, zatim freske s vedutama gradova u kojima se navodno ban borio za vrijeme Sedmogodišnjeg rata. A ban Gyulaj je zaslužan i da se otvorio prvi dio glazbenog šetališta.

Kako komentirate zatvaranje gornjogradskih kavana?

Propao je Žabac, to je bila jako simpatična kavana, na uglu Opatičke i Županijske ulice. Tam na vuglu je bila jedna jako simpatična kavana, ljudi su išli, bilo je puno, onda se odjednom zatvorila. Mislilo se da ce to biti interesantno ovima u saboru. Oni tamo imaju restoran i klopu za badava, naučili su se tamo ko u nekoj vučjoj spilji, nisu zainteresirani, to nisu urbani ljudi, nemaju potrebu da se muvaju. Oni tamo imaju sve. Propali su Krovovi, onda još jedan u dvorištu, isto u Basaričkovoj, i taj je propao. Onda PEN koji je u kući Arko, i gore Zlatko Bourek ima atelje, to je ta poznata interpolacija, tu su dali Mimari da stanuje, on je ucjenjivao koga je htio. Onda su privremeno dali PEN-u na korištenje, i njima su mogli dati Jelačićku.. I restoran, i književnici, i turistička agencija, sve je moglo bit u Jelačićki.

Nekoć su vanjski javni prostori, gornjogradski parkovi i trgovi, bili mjesta društvenog života, dokolice, živopisni ambijenti puni zelenila, a danas?

Tu je važno istaknuti pitanje Griča koji je već više od 6 godina nepristupačan, tvrde da nemaju novaca. Taj park je uređen 80-ih godina 19. stoljeća. Uopće se ne zna kad će doći ponovno u stanje parka. Iz zgrade koja gleda na park, bivše realne škole, treba iseliti Meteorološki zavod koji je sa svojim napravama napravio nakazu od te zgrade. U sklopu zgrade, s terasom na Strossmayerovom šetalištu, bila je jedna prekrasna ilirska kavana, tamo su sad njihove

radionice, meni je zlo kad vidim tamo njihove strojeve. Tamo su se svi skupljali, Matoš… Ta zgrada ima veliki potencijal, kad se poveže s parkom. Ali se vrlo lako može desiti da je opet daju krivom korisniku. Ovaj arheološki park, ne znaju uopće kaj bu s tim. Jer to se ne može arheološki prezentirati. To sam isto rekla kad sa bila u muzeju: 'je li to normalno da vi već 8 godina istražujete, a da mi ni kao stručna ni kao građanska javnosti uopće nismo vidjeli o čem se tu radi. Napravite skice rukom, stavite ih na panoe, postavite par tih vrčeva, neka ljudi vide da ste nekog vraga napravili i da hoćete pokazati.' U međuvremenu oni rade izložbe o Žuži Jelineku i Ivi Robiću.

Imate Markovićev trg koji ljudi ni ne vide da je trg. I taj Markovićev trg koji bi trebalo zamisliti bez automobila, kao jedan mali intimni arhitektonski trg kojem bi ja nešto postavilo u sredini, neku vertikalu bih ja postavila.

Zatim Jezuitski trg, tu treba protestirati da je tu parkiranje i stajalište taksija, i Klovićevi dvori tu drže svoje kamione. Neka izvole ići s kamionima u garažu. Zakaj bi morali tamo biti svaki dan? Onda imate Gradec koji je takav kakav je - nikakav. To je lepi prostor, prekrasan, tamo se mogu divne umjetničke intervencije raditi. Za jezuitski trg Viktor Kovačić ima prekrasan projekt, doradio ga je Hugo Erlich. Naravno da su zamišljani kao potpuno prazni trgovi, gdje je senzacija voda. Tu je fontana, Roksandićeva skulptura ribara. Ona je uvijek bila ozelenjena, što su počupali kad su restaurirali. Niti fontana pošteno radi.

Imate mogućnost i da napravite nešto na ovoj esplanadi Strossmayerovog šetališta prema Tkalčićevoj, na padini, to je bila ideja bana Jelačića da napravi zeleni pojas do kamenitih vrata, to su sada privatni vrtovi, ali to je još uvijek jedan prostor koji je lijep i koji pripada gradu. To je Erlich projektirao.

Osim toga, arhitektica Mira Wenzler je postavila pitanje vrtne arhitekture i njegovog zelenog okvira. Taj zeleni okvir postoji i u nekim svojim dijelovima je on lijepo uređen. Ona je imala dva prekrasna projekta, međutim to nije nikad realizirano. To znači onda stvarno tu krunu izdići van, jer taj je grad onda kao kruna.

Ispod Gornjeg grada nalazi se mreža podzemnih tunela, građenih u vojne svrhe na ostacima prolaza iz 18. stoljeća …

Osnovna je stvar da ne smijete metnuti plavi štit unesca kad imate vojni objekt. Mi imamo vojni objekt ispod Gornjeg grada, makar on nije više u funkciji. Ne smijemo izložiti plavi štit da dođe

do rata, jer imamo vojni objekt. To je ta perverzija. Trebalo bi razmotriti taj tunel, možda može biti parkiralište, to je jedno pitanje koje ostaje otvoreno.

Kad već spominjete parkiranje, ono je veliki problem Gornjega grada. Tvrdili su da će izgradnjom garaže na Tuškancu riješiti taj problem što se, naravno, nije dogodilo. Nakon zabrane parkiranja na Markovom trgu političari su kao parkiralište počeli koristiti okolne ulice.

Mislim da treba čitav grad tretirati kao pješačku zonu, sa selektivnim parkiranjem i selektivnim prolazom, jer danas živimo u civilizaciji koja rabi automobile. Situacija je takva kakva je. Parkiranje su sad ukinuli samo na Markovom trgu, ali to je jedno licemjerne, bezobrazluk najgore vrste. Oni su rekli da će napraviti red… Ta garaža je građena gradskim novcem za potrebe činovnika i političara. Ona čak i nije skupa, i ona uglavnom služi njima, a ovaj busić, mi se svi vozimo njime, mi urođenici, ali on je apsolutno isključivo rađen za njihove potrebe.

Što mislite o zakonu o zabrani okupljanja na Markovu Trgu?

To je nekakva higijenska mjera… mislim da nije u redu. Neka ljudi protestiraju, kad je bila koalicija onda su protestirali, branitelji su imali šator pred sakristijom. Tu su im nosili jelo... Čim je došao HDZ, donijeli su zakon o neokupljanju. Tim zakonom zapravo privatiziraju taj trg. To je između sabora i vlade, neka vrsta njihovog vanjskog dvorišta, tako se oni ponašaju, tako to i izgleda. Ta cijela mreža bi se morala prekinuti, razbiti. Sabor neka ostane, oni bi se trebali maknuti, i onda fala bogu možeš tu metnuti još tri muzeja. Samo bez programa, bez plana, ne može se ništa…

***

citati iz članaka o revitalizaciji i pojedinim slučajevima obnove i prenamjene gornjogradskih objekata iz časopisa za urbanizam i arhitekturu „Čovjek i prostor“

1979. URBANISTIČKI PLAN GORNJEGA GRADA I KAPTOLA

Kao što je već poznato sredinom prošle godine započeta je izrada Provedbenog urbanističkog plana uređenja i revitalizacije Gornjega grada i Kaptola. Ime plana na svoj način govori o njegovim osnovnim usmjerenjima - uređenju i revitalizaciji najvrednijeg dijela povijesne jezgre

Zagreba. Vrijednost ovog područja dolazila je do izražaja i u povremenim raspravama, najčešće u povodu različitih namjera za izgradnjom ili nekim drugim zahvatima.(...)Kao što je u poslijeratnoj izgradnji Zagreba određena degradacija "trećeg" povijesnog središta, Donjeg grada, nastupila kao izravna posljedica izgradnje novih dijelova grada, tako je svojedobno izgradnja novog donjogradskog središta dovela do zapuštanja i degradacije starijih povijesnih jezgri, izuzev neke reprezentativne, "velike" profane i sakralne sadržaje.DEGRADACIJA najstarijih povijesnih dijelova očituje se u:a) zapuštanju i propadanju pretežnog dijela zgrada, kao i komunalnog standarda;b) smanjenju jednog dijela gradskih sadržajac) pritisku automobilskog prometa i prometa za šire potrebe grada na ovaj prostor.Degradacije u ovom prostoru dovele su i do procesa socijalne degradacije i zadržavanje pretežno onog stanovništva koje je bilo prisiljeno prihvatiti pogrešne uvjete života. Revitalizacija se mora provesti i za potrebe tog stanovništva bez obzira što joj ona ne može adekvatno materijalno pridonijeti. U protivnom bi revitalizacija značila socijalnu diskriminaciju.(...) Nema boljih "čuvara" povijesnih jezgri od stanovništva koje u njima živi i održavajući svoju životnu okolinu ono održava i kulturna dobra. (...) Tako na primjer Gornji grad se ne treba pretvoriti ni u muzejsku četvrt ni u "umjetničku koloniju". On isto tako ne smije postati skup ugostiteljskih objekata ili poslovnih pogona.

1983. METODSKA RAZMIŠLJANJA O INTERVENCIJAMA NA SPOMENICIMAKritika intervencija na kuli Lotrščak, Jezuitskom samostanu i Tkalčićevoj povjesničara umjetnosti Radovana Ivančevića

Na obnovi Jezuitskog samostana inzistirao je hrvatski kolekcionar Ante Topić Mimara, ne bi li u obnovljenom zdanju udomio svoju zbirku starih majstora upitne originalnosti. Nakon što je obnova izvršena, uz ignoriranje mišljenja struke, Ante Topić Mimara se predomislio i zatražio da mu se ustupi školska palača s kraja 19. stoljeća u kojoj je još uvijek bila gimnazija. Taj mu se zahtjev i ispunio, ne bez protivljenja stručne javnosti. Kao što će Lotrščak ostati simbolom malograđanskog mentaliteta i onog dijela našeg "stvaralaštva" kojim je agresivni malograđanin (bilo u ulozi investitora, projektanta ili urbanističko-konzervatorskog administratora) uništio ne samo ogroman broj arhitektonskih spomenika nego i čitavih ambijenata, od Zagorja do Dubrovnika - tako je Jezuitski samostan postao najpotresnijim spomenikom druge negativne komponente naše stvarnosti: sprege beskrupulozne tehnokracije i dogmatske birokracije. Prijenosom iste metode dograđivanja iz Donjega grada u Gornji, gubitak je mnogo teži jer je pogođen stariji, izuzetniji, zapravo u zagrebačkim okvirima jedinstven arhitektonsko-urbanistički spomenik. Sociološki je bizarno i

paradoksalno da je u nominalno socijalističkoj zemlji ova agresivna intervencija na spomeniku rezultat privatizacije kakva bi bila nemoguća i u zemljama s nogo jačim pravima privatnog kapitala i privatnika uopće. Koji bi privatnik, da obeća pokloniti svoju zbirku Louvreu, mogao postavljati uvjete, diktirati program i način adaptacije i pregradnje Louvrea? A mi drugog Louvrea, osim Jezuitskog samostana u Zagrebu nemamo. Preuzimajući ovlasti kakve su u Francuskoj imali otprilike Lujevi, od 14. do 16., naš mali apsolutist, sasvim u skladu s tim, na kraju ne dopušta da se izlože slike, kupi svoje krpice" i neće se više igrati.

a) Gornjogradske stube – zaboravljeni spomenik

iz knjige „Zagreb u središtu“ Snješke Knežević

Istraživanja i valorizaciju zagrebačkih stuba potakla je Mira Wenzler Halambek željom da u sekciji Prijedlog 21. Zagrebačkog salona 1986. izloži projekt obnove gornjogradskih stuba. Njihovo je današnje stanje otužno. Zapuštene su, dotrajale, prilično oštećene pa i ruševne, a njihova neposredna okolica – često vrtovi, ali i javni zeleni prostori – zarasla podivljalim korovom, zagađena raznovrsnim otpadom, dijelovima propale opreme vrtova koji su uglavnom bezlične guštare iii deponiji smeća. Jedinstven zeleni okvir Gornjega grada ničiji je prostor. Privatni vlasnici malo mare za nj, stanari još manje, a javne službe plaćene za njegovo održavanje i nadzor načelno ga ignoriraju. Ipak, stube svakodnevno služe svojoj namjeni i pješaci ih vole kao najkraću vezu između Gornjega grada i dijelova Donjega grada, a mnogi i nadalje sjede na propalim klupama degradiranih nekadašnjih gornjogradskih promenada.

Apel za cjelovitu obnovu stuba motiviraju stoga dvije pobude: 1. da se restauriraju u obličju u kojem su se održale kao spomenik zagrebačke urbane kulture XIX. stoljeća i urede kao dio zaštićenoga zelenog okvira Gornjega grada, te 2. da pridonesu unapređenju kulture pješačenja – tog najljudskijeg načina kretanja i njegovu dostojanstvu u toj maloj zoni izvan putanja automobilske svevlasti. Drugim riječima: prijedlog obnove stuba tezi njihovoj uporabnoj, prostornoj, estetskoj i društvenoj valorizaciji. Prijedlog Mire Wenzler Halambek povezuje se s nizom sličnih projekata proisteklih upravo iz Salonove sekcije Prijedlog iz prijašnjih godina, koji kulturu unose u vrijeme i prostor običnog života, izvan plaćene potrošnje i takozvanih reprezentativnih manifestacija.

Naglašavajući taj cilj, prijedlog se iskazuje alternativom prema većini sadašnjih intervencija u povijesnoj jezgri Zagreba, koje površno i površinski osvježuju objekte i prostore popravkom iIi uljepšavanjem vidljivih ploha kao svojevrsne kulise, ne zadirući uopće u esencijalne razloge njihove postojane degradacije i ne težeći njezinu otklanjanju kao jedinim uvjetom revitalizacije i zdravlja povijesnoga urbanog prostora. Baveći se prostorom i objektima, prema kojima se ne ponaša kao spomenicima kulture, prijedlog obnove stuba nažalost ima to manje izgleda na

realizaciju. Ako i bude zapamćen, naći će mjesto u već nepreglednom prostoru zagrebačke urbane utopije koji progresivno raste s propadanjem povijesne jezgre Zagreba i nesposobnošću svih njegovih velegradskih urbanih projekata da je valoriziraju, a ne samo iskorištavaju.

Wenzler Halambek, Prijedlog obnove gornjogradskih stuba, 1986.

a) Zakmardijeve stube

Restauracija stuba prema Ehrlichovoj zamisli; stvaranje kvalitete doživljaja na ulazu; ponuda informacija na zidovima kuća u prolazu; pažnja u preoblikovanju zelenih površina; otvaranje vidika na krovove Donjega grada kroz zelenilo gričkih vrtova; obnova zelenih koprena na podziđu šetališta; redizajn zelenog kutka („alpinuma“); otvaranje pješačke veze na Ilicu kroz vrtove; klupe za predah na ravnom dijelu serpentina

b) Felbingerove stube i PrečacUz Sto stuba preoblikovanje zelenila unošenjem trajnijih oblika drveća i grmlja, te diskretno unošenje zimzelenih tonova; prenamjena vrtova na obronku iznad Kožarske (južna strana) dijelom kao javnog zelenog pojasa; restauracija stepeništa i opreme prema Lenucijevu projektu; pokrivanje ogoljelog partera zelenila uz Vrazovo šetaliste trajnim zimzelenim biljem; obnova živice; poruke s planom grada na ulazu u stube Prečac I Radićeve ulice

c) Mlinske stubeObnovlti stube i dio ogradnog zida istim kamenom; obnoviti svjetiljke; oblikovati novo zelenilo s motivima starih prigradskih vrtova- tisama, sljezom, božikovinom, penjačicama pod dijelovima betonskog zida; obnoviti mali park prema Zemljakovom nacrtu; zatvoriti tisama nepoželjne vizure na sjeverni dio podzida; sanirati plohu zida uza stube; zaustaviti površinsko vlaženje; oblikovati krošnju nad svjetiljkom da lampaš bude vidljiv i obnoviti svjetiljku

d) Kožarske stubeUređenje malog pristupnog parka na Mlinarskoj sa otvaranjem vidika na Šalatu; uređenje padina punim preoblikovanjem zelenog sklopa; ukloniti postojeće degradirano zelenilo i oblikovati vrtove-voćnjake kao autentični stari motiv ovih prostora; uz javnu stazu obostrano živice ognjenog trna, gloga; zamjena nosača svjetiljaka (drveni ruzni "kandelabri") i samih rasvjetnih tljela - možda Istoga tipa kao na Becićevim stubama; oslobađanje slikovite skupine pajasenova iz šikare kao mogućeg kvalitetnog motiva visokog zelenila

7. NADZOR

Pitanje nadzora na području Gornjeg grada nosi nešto više simboličkih značenja nego nadzor bilo kojeg drugog javnog prostora. Područje je to realne državne moći i mjesto koje predstavlja simbol vladanja. Strogim nadziranjem tog javnog prostora, što video-kamerama, što policajcima i komunalnim redarima, javnosti se implicitno daje do znanja da je njena politička uloga pod stalnom kontrolom, podložna korekcijama i u nekim slučajevima onemogućena u korijenu.

KARTA NADZORNIH KAMERA NA GORNJEM GRADU

***

ZAKON O ZABRANI OKUPLJANJA NA MARKOVU TRGU

Glavni trg Gornjega grada je Trg s v. Marka , danas političko sjedište Hrvatske, sa zgradama Hrvatskog sabora, te zgradama Vlade i Gradske skupštine u neposrednoj blizini. U augustu 2005. godine, stupanjem na snagu izmjene Zakona o javnom okupljanju, zabranjuju se okupljanja u krugu od najmanje sto metara od zgrada Hrvatskog sabora, Vlade, Ustavnog suda, Ureda Predsjednika RH. Ovaj, u suštini nedemokratski zakon izazvao je razne reakcije, kao što

je, primjerice inicijativa “Matija Gubec”koji se zalažu za njegovo ukidanje. Državni je vrh, koji je zakon donio, isti prekršio dva puta: prvi put organizirano dočekujući Georga Busha, drugi put pri inauguraciji predsjednika države Ive Josipovića. Zabrana javnog okupljanja na Markovom trgu nije tek novijeg datuma – na snazi je bila i početkom 20. Stoljeća kada ju je prvi puta prekršila Marija Jurić Zagorka, spisateljica i aktivistkinja.

isječci web istraživanja:

www.index.hr, ponedjeljak, 1.8.2005 12:40

OD SUTRA NA SNAZI ZABRANA JAVNIH OKUPLJANJA NA MARKOVU TRGU

NA ZAGREBAČKOM Markovom trgu od sutra više neće biti dozvoljena javna okupljanja i prosvjedi jer na snagu stupaju izmjene Zakona o javnom okupljanju koje zabranjuju okupljanja u krugu od najmanje sto metara od zgrada Hrvatskog sabora, Vlade, Ustavnog suda, Ureda Predsjednika RH.

Markov trg, inače do sada uobičajena destinacija za sindikalne i slične prosvjede, tako više neće biti mjesto na kojemu će nezadovoljnici pokušavati ishoditi rješavanje svojih problema, izravno od predstavnika Vlade i Sabora.

Pod javnim okupljanjem Zakon predviđa svako organizirano mirno okupljanje i javni prosvjed više od 20 ljudi, javne priredbe te druge oblike okupljanja kojima je svrha ostvarivanje gospodarskih, vjerskih, kulturnih, humanitarnih, sportskih, zabavnih i inih interesa.

izvor: http://www.index.hr/vijesti/clanak/od-sutra-na-snazi-zabrana-javnih-okupljanja-na-markovu-trgu/276971.aspx

GRAĐANSKA INICIJATIVA “MATIJA GUBEC”

Povodom odluke Ustavnog suda o ukidanju "Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnom okupljanju" koja je donesena na temelju formalne neustavnosti, tj. nedovoljnog broja zastupničkih glasova, građanska inicijativa “Matija Gubec” – otpor prostoru političke diskrecije, izdala je u četvrtak 24.11. priopćenje. U priopćenju se izražava zadovoljstvo odlukom, no istovremeno i nezadovoljstvo činjenicom da je donesena isključivo na temelju formalne neustavnosti, a ne i na temelju sadržaja, što su u svojem zahtjevu za ocjenom ustavnosti tražili građanska inicijativa Matija Gubec i Nezavisni hrvatski sindikati. Zabrana okupljanja na

Markovom trgu naime krši Ustav Republike Hrvatske ograničavanjem prava na javno okupljanje na način koji nije razmjeran opasnosti po nacionalnu sigurnost, javni red i mir.

Izvor: http://oneworldsee.org/js/node/10912

http://www.h-alter.org/vijesti/vijesti/matija-gubec-o-novoj-zabrani-okupljanja

DETALJI ZAKONA I PROCESA NJEGOVOG DONOŠENJA:

Dana 23. studenog 2005. godine Ustavni sud RH donio je odluku o ukidanju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnom okupljanju, jer isti nije donesen potrebnom većinom glasova hrvatskih zastupnika. Međutim, kako je istaknuto u samoj odluci, Ustavni sud nije zauzeo stajalište je li zakon sadržajno neustavan već je samo utvrdio da je procedura donošenja zakona bila neustavna. Stoga je Hrvatski sabor dana 09. prosinca 2005. godine donio novi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o javnom okupljanju poštujući ustavne odrednice procedure, ali ostavljajući isti sadržajno nepromijenjenim.

Svatko tko, bez obzira na svrhu i način javnog okupljanja, kao i bez obzira na broj osoba, pristupi s namjerom izražavanja vlastitih stavova unutar 100 metara od zgrade Hrvatskog sabora, Vlade RH, Ustavnog suda RH ili Predsjednika Republike Hrvatske, ili svatko tko istima time želi uputiti kakav zahtjev, može biti kažnjen za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od najmanje 5.000,00 kn pa sve do 20.000,00 kn

IZVOR: http://www.zamirzine.net/spip.php?article5496

***

ZAKON:

ZASTUPNIČKI DOM HRVATSKOGA DRŽAVNOG SABORANa temelju članka 89. Ustava Republike Hrvatske, donosim

ODLUKU O PROGLAŠENJU ZAKONA O JAVNOM OKUPLJANJUProglašavam Zakon o javnom okupljanju, koji je donio Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora na sjednici 12. studenoga 1999.

Članak 11.Iznimno od odredbe članka 10. ovoga Zakona, mirno okupljanje i javni prosvjed ne smije se održavati:

- u blizini bolnica, na način da ometa pristup vozilima hitne pomoći i remeti mir bolesnicima, - u blizini dječjih vrtića i osnovnih škola dok se u njima nalaze djeca, - u nacionalnim parkovima i zaštićenim parkovima prirode osim onog koji ima za cilj promicanje zaštite prirode i čovjekova okoliša, - u blizini spomenika kulture nulte kategorije, ako bi dovelo do pogibelji za zaštićene vrijednosti,

- na auto-cestama i magistralnim cestama na način kojim se ugrožava sigurnost cestovnog prometa, - na drugim mjestima, ako bi se s obzirom na vrijeme, broj sudionika ili narav okupljanja moglo

ozbiljnije poremetiti kretanje i rad većeg broja građana.

ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O JAVNOM OKUPLJANJU

Članak 1.

U Zakonu o javnom okupljanju (»Narodne novine«, br. 128/99.) u članku 11. podstavak 4. briše se.

Dosadašnji podstavci 5. i 6. postaju podstavci 4. i 5.

U novom podstavku 5. točka se zamjenjuje zarezom, a iza novog podstavka 5. dodaje se podstavak 6. koji glasi:

»– najmanje 100 metara od objekata u kojima su smješteni ili zasjedaju Hrvatski sabor, Predsjednik Republike Hrvatske, Vlada Republike Hrvatske i Ustavni sud Republike Hrvatske.«

Iza stavka 1. dodaje se stavak 2. koji glasi:

»U slučaju iz stavka 1. podstavka 6. ovoga članka ne primjenjuje se odredba članka 4. stavka 1. ovoga Zakona, u dijelu kojim se određuje broj sudionika okupljanja.«

Članak 2.

U članku 22. iza točke 5. dodaje se nova točka 6. koja glasi:

»6. postoji zbiljska i izravna opasnost za zdravlje sudionika ili drugih osoba.«

***

Tadašnji premjer hrvatske, ivo sanader o donošenju izmjena zakona o javnom okupljanju:

ZBOG SIGURNOSTI ZABRANJENO OKUPLJANJE NA MARKOVU TRGU

7. lipnja - Premijer Ivo Sanader izjavio je da je isključivo zbog sigurnosnih razloga donesena odluka da se broj štićenih objekata proširi na Vladu i Sabor, čime bi se na

Markovu trgu onemogućilo javno okupljanje.

Sanader je pojasnio kako Zakon o javnom okupljanju već postoji kao i Uredba o štićenim objektima, a da je nakon procjene sigurnosnih služba donesen zaključak da se taj broj štićenih objekata proširi i na Vladu i na Hrvatski sabor.

To je jedini razlog zašto je zabranjeno to javno okupljanje, rekao je Sanader novinarima pred sjedištem Misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) u Zagrebu. Ja sam za slobodu okupljanja, ali i za sigurnost. Ne smijemo dopustiti jedno na štetu drugoga, rekao je Sanader i dodao kako je potrebno uskladiti jedno s drugim.

Izvor: http://www.hrt.hr/arhiv/2005/06/07/HRT0018.html

Međutim, pokazalo se kako uvijek postoje iznimke na koje se zakoni ne odnose – 2008. Godine na markovom je trgu organizirano okupljanje građana povodom dočeka američkog predsjednika georgea busha, a 2010. Godine tamo je održana inauguracija trećeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića:

www. kvarnerinfo.net, 16. veljače 2010

"Mirno okupljanje i javni prosvjed mogu se održavati na svakom za to prikladnom prostoru", glasi članak 10. Zakona o javnom okupljanju. Ali nisu svi prostori prikladni za javna okupljanja, bez obzira na to koliko mirna ona bila. Jedan od takvih prostora je, odlučili su 2005. godine hrvatski vlastodršci, i Markov trg, gdje se u četvrtak održava inauguracija Ive Josipovića.

Što zapravo znači da će prvi potez predsjednika, kojeg je na Pantovčak uvelo promoviranje programa Nove pravednosti i odlučna borba protiv kriminala u svim njegovim oblicima, zapravo biti - kršenje zakona!

Za to može biti i kažnjen cifrom do 50.000 kuna. Toliko bi, predviđa ovaj Zakon, organizatora moglo koštati organiziranje javne priredbe unatoč zabrani.

Policija: Dopušteno je sve što nije zabranjeno

Posebno je zanimljiv način na koji ovu iznimku od pravila tumače u Ravnateljstvu policije, iz kojeg je danas priopćeno da će se cijeli javni skup snimati audio-videouređajima. Načelnik Ravnateljstva policije Krunoslav Borovec tako kaže kako inauguracija spada u kategoriju političkih događaja koji se, eto, ipak smiju održavati na Markovu trgu. Vidjeli smo to, na kraju krajeva, i kad je Zagreb posjetio bivši američki predsjednik George Bush u čiju je čast Ivo Sanader odlučio prekršiti zakon kojeg je njegova Vlada donijela.

Na naše pitanje postoji li u Zakonu neka posebna stavka koja propisuje kategoriju okupljanja kakva je na Markovu trgu dopušteno organizirati, Borovec je odgovorio negativno. "Zakon propisuje ono što se ne smije, ne ono što se smije. To je isto kao da postoji zakon kojim se propisuju kažnjive radnje, a s druge strane da postoji zakon i kojim se propisuju radnje koje smijete raditi. Dopušteno je sve ono što nije opisano kao zabranjeno", stoički odgovara Borovec. No, da njegovo tumačenje zakona ne drži vodu, odaje već i letimičan pogled na spomenuti Zakon o javnom okupljanju.

Zakon propisuje samo ono što se ne smije? Ma kako da ne...

Taj Zakon sadrži, između ostalog, i članak 13. koji glasi: "U glavnom gradu Republike Hrvatske Zagrebu svatko može bez prijave održavati mirno okupljanje i javni prosvjed na Trgu Francuske Republike". Iz ovog je primjera, dakle, jasno kako zakon propisuje i stvari koje se smiju raditi, a ne samo one koje se ne smiju. A kako u Zakonu o javnom okupljanju nigdje ne piše da je okupljanje na Markovu trgu u iznimnim situacijama poput ove dopušteno, jedini mogući zaključak je da ćemo u četvrtak u 12 sati svjedočiti kršenju zakona. Osim ako se broj uzvanika ne ograniči na maksimalno dvadeset.(http://protest.ba/v2/josipoviceva-inauguracija-je-krsenje-zakona/)

izvor: http://kin.kvarnerinfo.net/razno/4709-predsjednik-smije-a-graani-ne-smiju-josipovieva-inauguracija-je-krenje-zakona.html

www.javno.com, 1. travnja 2008.

VLADA ZBOG BUSHA KRŠI ZAKON

BUSH NA MARKOVU TRGU MOŽE GOVORITI, GRAĐANI NE

Mislim da je ova manifestacija događaj važan za Hrvatsku. Ukoliko to organizira Vlada u ime dolaska Georgea Busha, onda je to iznimka – tim je riječima Bianca Matković, državna tajnica pri Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija, i kako mnogi kažu, ''bič božji'' međuministrima opravdala okupljanje na Markovu trgu.

Iznimka? Po kojem pravu Vlada RH može kršiti zakon? U svrhu nacionalnih interesa? Ako je Bushevo obraćanje nacionalni interes, onda se svi moramo zapitati zašto uopće postoje zakoni.

- Sada vidimo da zabrana okupljanja na Markovom trgu nije imala smisla. Iako je to samo jedan detalj, ovo je vrlo ozbiljna stvar koja se opravdava višim obrazloženjima jer sada Vlada direktno krši Zakon. Sada je kasno ispravljati stvari, jedini izlaz je pokrenuti postupak izmjene Zakona – rekao nam je prof. Josip Kregar, dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Izvor:http://www.javno.com/hr-hrvatska/bush-na-markovu-trgu-moze-govoriti-gradjani-ne/136636

***

PREDVODNICA ŽENSKIH DEMONSTRACIJA 1903. NA MARKOVU TRGU

preuzeto iz: Slavica Jakobović-Fribec, Vodič Zagorkinim tragom kroz Zagreb

U počecima narodnog otpora 1903. Markov je trg bio pod paskom policije i nedostupan za bilo kakvo javno okupljanje građana. Kako bi pred Banskim dvorima ipak samom Hedervaryyju pokazala koliko je nepoželjan u Hrvatskoj, Marija Jurić Zagorka je smislila lukav plan. U Obzoru je objavila da se u crkvi Sv. Marka održava misa zadušnica za zaprešićke žrtve (stradale u puškaranju pri pokušaju skidanja državne mađarske zastave sa željezničke postaje). Poziv je bio upućen ženama „neka se u što većem broju okupe na misi“. Zagorka je pribavila hrvatske trobojnice s crnim velom i, u dogovoru s članicama Kola, dok su žene nakon mise napuštale crkvu, prikapčala im trobojnice na prsa. Aktivistkinje su za trajanja mise zatvorile južni ulaz crkve tako da su žene morale izaći pred same Banske dvore.

Policija je bila posve zbunjena nastalim prizorom. Hedervary, ukazavši se na prozoru, gledao je zaprepašten stotinjak natiskanih žena pred crkvom gdje mu u lice dobacuju: „Abzug Khuen Hedervary! Odstupi, Khuene Hedervary!“, a zatim mu drsko – njemu pod nosom – pjevaju hrvatsku himnu.

Za takav (dotad neviđen) prizor ženskog građanskog (i političkog) prosvjeda policija nije bila spremna uredovati. U stavu mirno, šef policije odslušao je himnu, a potom zamolio žene da se mirno raziđu. Zagorka je imala pripremljen odgovor: sve su one iz Donjega Grada pa će se zajedno spustiti dolje Mesničkom i razići. I doista, žene su formirale povorku držeći se četiri po četiri ispod ruku i napustile Markov trg.

Vijest se munjevito proširila Zagrebom. Već na Ilici žensku je povorku dočekala masa okupljenih sugrađana i sugrađanki. I umjesto da se povorka raziđe, postojala je većom i napredovala prema Jelačić placu. U policiji je nastala uzbuna. Aktivirana e vojska, koja je na trgu opkolila povorku. Tražilo se ime organizatora, tko je priredio misu, tko je vodio, ali žene su složno odgovarale: „Mi sve zajedno.“

Već idući dan ženske demonstracije u Zagrebu bile su prava novinska vijest u Europi. Tu je senzaciju pratila i karikatura – Zagorka u liku Djevice Orleanske s viteškim mačem u ruci – tjera prestrašenog Hedervaryja iz Hrvatske.

***

Da je područje Gornjeg grada od velike strateške važnosti u pogledu državne politike svjedoče i brojni tuneli i podzemni prolazi koji su locirani upravo u njegovu podzemlju. Njihovu je povijest moguće pratiti od 18. Stoljeća. Iako postoji nekolicina prijedloga za prenamjenu tih prostora, za njihovo otvaranje javnosti i korištenje, svi su oni i dalje zatvoreni i nedostupni. Informacije o trenutačnim stanjima, sadržajima i svrsi tunela teško su ili nikako dostupne, njihovi su ulazi zapečaćeni i nadziru se kamerama.

isječci web istraživanja:

TUNELI ISPOD GORNJEG GRADA

U Zagrebu postoje dva tajna atomska skloništa, stečevina bivše Jugoslavije: jedno je smješteno na Pantovčaku ispod nekadašnje Titove vile, a drugo je prokopano između gornjogradske Visoke ulice i Tkalčićeve, pa ispod Tuškanca do Dubravkina puta. Za razliku od sličnih hladnoratovskih “spomenika” u većini postkomunističkih država, zagrebački “tajni gradovi” još su u uporabi, kao pomno čuvana vojna tajna.

Vojna tajna

Kako kažu svjedoci, sklonište na Pantovčaku održava se kao pričuvna rezidencija hrvatskog predsjednika za krajnje rizične situacije, primjerice puča, državnog udara ili građanskog rata. U sadašnjem mirnodopskom razdoblju više razine skloništa ispod Gornjega grada, s ulazom iz Tkalčićeve, udomljuju Državni centar za obavješćivanje, iz kojega se šalju upozorenja o katastrofalnim poplavama, potresima, požarima, izlijevanjima nafte… No, u slučaju kakvog novog rata, u njegovu unutrašnjost može se skloniti cijela hrvatska Vlada.

Neki kažu da je Pantovčak povezan tunelima sa Sljemenom kao mjerom zaštite, od slučaja “ne daj Bože”, a isto tako nije nikakva tajna da je crkva u Remetama povezana sa kaptolom i nekdašnjim Medvedgradom o čijem postojanju je u nekoliko navrata pisala M.J. Zagorka. Nakon potresa 1880. g. koji je zadesio Zagreb dio tih tunela je urušen, a sa njima i zlato kojeg su crkvenjaci i starozagrebački zlatari pohranili pod zemljom.

Dva “tajna grada” sagrađena su sredinom sedamdesetih godina kada je Jugoslaviji, ukliještenoj između kapitalističkog Zapada i staljinističkog Istoka, kako se vjerovalo, permanentno prijetio vanjski neprijatelj. Gornjogradsko podzemlje uređeno je u zatečenim katakombama iz terezijanskog 18. stoljeća.

Podzemna tvrđava – tunel Grič

OTKRIVAMO Tajno sklonište, sagrađeno u hladnoratovsko doba, od Tkalčićeve do Tuškanca.

Sklonište, u koje se ulazilo u Tkalčićevoj, dograđivano je u vrijeme Austro-Ugarske, ali obnavljanjo je i na zahtjev Ante Pavelića u Drugom svjetskom ratu. Nalog za njihovo preuređenje u podzemnu hladnoratovsku tvrđavu potekao je od tadašnjeg partijskog vrhovnika Vladimira Bakarića, a potpalo je pod mjerodavnost republičkog Sekretarijata za narodnu obranu. Za njegovo održavanje brinuli su se ljudi koji su prolazili tzv. sigurnosnu provjeru, koja je trajala dvije godine.

OVO JE ULAZ U GARAŽU KOD GARAŽE NA TUŠKANCU. Vidi se da se garaža nastavlja u brdu (mogući 3. izlazi iz Banskih dvora):

Tunel Mesnička-Radićeva, nije nikakva enigma. U njemu je tijekom devedesetih ulazilo tisuće ljudi među kojima sam bio i ja. Bilo je to 1991. i 1992. za vrijeme avio uzbuna kada je tunel služio kao sklonište. I mene je nekoliko puta uzbuna zatekla na trgu, i onda su nas sve tjerali u taj tunel. Neko vrijeme je tunel bio otvoren po cijeli dan bez čuvara tako da smo se tih dana često znali i prošetati kroz njega na putu u školu. Kada su uzbune postale rjeđe tunel se otvarao samo po potrebi, a nakon rata je u njemu održano nekoliko partyja, prezentacija i izložbi. Tunel se sastoji od jednog glavnog i četiri manja koji vode na jug i izlaze na Ilicu. Svi su ti izlazi bili otvoreni tijekom rata.

A što se službenih podataka tiče tunel je izgrađen 1943. za potrebe skrivanja građanstva od sve češćih savezničkih bombardiranja. Leži sjevernije od Iličkog rasjeda, srednjovjekovnih bedema i nagiba terena prema Ilici. Izveden je u smjeru istok-zapad, od Mesničke do Radićeve ulice.

Njegov službeni naziv je tunel Grič, i nije nikako povezan s ostalim zagrebačkim drevnim tunelima.

Na žalost svih istraživača i ljubitelja tajni grada Zagreba i Hrvatske ovo je obično WW2 sklonište, iako impresivno veliko, kroz kojeg su do danas prošle tisuće ljudi koji, ima rasvjetu, i nema nikakvih tajni. Već se pet, šest, godina govori o njegovom preuređenju i komercijalizaciji, a najsvježija varijanta koju je naš vrli gradonačelnik iznio prije nekoliko mjeseci je turistička atrakcija – svojevrsni muzej osjeta i nasred tunela dizala za gornji grad. Na taj bi se način garaža Tuškanac povezala sa gornjim gradom (to je prića o onim dizalima za Sabor). Naravno da od toga svega ništa jer čitava bi stvar stajala više od same garaže, a i na Gornjem gradu uopće nije zahvalno kopati. Čim negdje zabiješ lopatu, naiđeš na novo arheološko otkriče i radovi staju. Ne da se Bandiću gnjavit s time.

Godine 1989. pao je Berlinski zid. Velika većina bivših komunističkih zemalja, uključujući Srbiju, otvorila je većinu svojih “tajnih gradova”.

Činjenica da su, nasuprot tome, dva najveća zagrebačka skloništa u kontinuitetu zadržala svoju uporabnu vrijednost i svoj status vojne tajne može se tumačiti na dva načina. Možda je u tome sadržano sjećanje na njihovo značenje u Domovinskom ratu. Kada je 7. listopada 1991. ratno zrakoplovstvo JNA bombardiralo Banske dvore, tu su se sklonili tadašnji predsjednik Franjo Tuđman, tadašnji premijer Stipe Mesić i posljednji šef jugoslavenske vlade Ante Marković.

No, razlog čuvanja dviju hladnoratovskih relikvija možda je nešto drugo: osjećaj neizvjesne budućnosti zemlje koja još balansira na rubu Europske unije.

Izvor: Vecernji-List.hr

U tunelu Grič 1993. je godine održan prvi hrvatski rave party “Under City Rave”. Tih se godina u Hrvatskoj vodio domovinski rat pa je party bio povod da se u stranim medijima progovori o ratnoj situaciji s nekog drugog aspekta – ne toliko političkog nego aspekta mladih koji su i u to ratno vrijeme nastojali voditi koliko-toliko normalni život. Organizatori o partyju kažu sljedeće: Bilo je tu dosta problema, jer zbog rata nitko ovdje nije htio doći. Raveri su bili jedini kojima rat nije bio nikakav problem i tako smo organizirali prvi pravi rave party u Hrvatskoj, “Under City Rave” u tunelu u Mesničkoj ulici 1993. Bio nam je to prvi party, nismo baš znali previše o organizaciji, pa smo već u startu napravili početničku pogrešku i umjesto da smo normalno tiskali karte, mi smo ih fotokopirali, priča Irena Ščurić, a party je bio više nego uspješan. Nismo mogli vjerovati! Mesnička je bila krcata, nije se moglo proći, a ljudi su stajali ispred tunela i čekali da uđu. No, s obzirom na situaciju u državi, ali i gužve koja je nastala kod tunela, prije ponoći smo čuli da policija želi prekinuti party. Odmah sam otišla na Zrinjevac na policiju i tamo

je bio njihov šef, ali ne mogu se više sjetiti kako se zvao. Doslovno sam kleknula pred tog čovjeka, sklopila sam ruke i rekla mu: ‘Molim vas, ovo su prvi stranci koji su došli ovdje otkako je počeo rat. Molim vas, nemojte ih sad otjerati’. I zaista ga nije prekinuo. (http://www.brija.com/sto-je-danas-ostalo-od-ludih-partyja-devedesetih/)

Evo kako je to izgledalo:

http://www.youtube.com/watch?v=hozu6jF9M8U&

http://www.youtube.com/watch?v=fRKGF7AFeto&

Osim toga, kazališna slupina Montažstroj i HC Boxer snimili su 1991. video-spot za pjesmu Croatia in flame. Mediji pišu kako je to jedina hrvatska domoljubna pjesma koja je emitirana na MTV-u. Djelovi za video snimani su upravo u tunelu Grič.

http://www.youtube.com/watch?v=dc-_ds5d9B0

U tunelu Grič planirana je i izgradnja Muzeja osjeta, međutim, osim planova, ništa se po pitanju realizacije još uvijek nije pomaknulo. Jedan od najzanimljivijih novih projekata je Muzej osjeta u trenutno zapuštenom tunelu ispod Griča. Projekt je predstavljen prije četiri godine, ali do sada nije zaživio iako je jeftiniji od mnogih drugih. Prema planovima arhitektice Nede Cilinger, tunel će se urediti kao multimedijski muzej osjeta u kojem će se prikazivati filmovi i izložbe."To će biti prvi muzej osjeta u svijetu. Uz gledanje, određene stvari moći će se slušati, mirisati i dodirivati, a bit će izrađene od kamena, pijeska, drva i šljunka", rekla je Cilinger za Vjesnik. U prvoj fazi obnovio bi se tunel Grič i ostvario Muzej osjeta, u drugoj bi se uređivali vrtovi i parkovi na južnoj padini Griča, dok bi završna faza zahvatila izlaz na Vranicanijevu poljanu i gradnju velike dvorane muzeja.( http://metro-portal.hr/vijesti/zagreb/muzej-osjeta-povezivat-ce-gornji-i-donji-grad)

***

O Gornjem gradu, nadzoru javnog prostora i demokratičnosti gore spomenutog Zakona, razgovarali smo s Hrvojem Jurićem, filozofom i profesorom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Kako ti osobno doživljavaš Gornji grad, što ti on znači?

Za mene je Gornji grad mitsko mjesto. Iz Bihaća sam, ali sam u Zagreb dolazio već kao klinac, da bih se konačno tu doselio u svojoj 18. godini i od tada, dakle, oko 17 godina, tu živim. Kad kažem da je Gornji grad mitsko mjesto, govorim iz svoje perspektive: kad sam dolazio u Zagreb i šetao gradom, Gornji grad mi je uvijek bio nekako bajkovit, za razliku od donjega grada koji je grad u punom smislu riječi. Tome je doprinosilo što sam kao klinac čitao Mariju Jurić Zagorku, bio mi je veliki spektakl kad sam imao priliku prošetati Gornjim gradom, tim usponom, Krvavim mostom… Uvijek me to fasciniralo i dapače, bilo mi je uvijek drago što je Gornji grad uvijek bio, kao i sad, pust, jer sam tako mogao upisati u njega svoje maštarije. To je doprinosilo mitskom aspektu, kao da su ga napustili svi oni likovi iz Gričke vještice, a ja sam ih mogao oživjeti. To je pogled iz dječje perspektive na Gornji grad. Naravno da su dječje slike stvorile neka očekivanja. Nakon što sam doselio u Zagreb, stalno sam htio šetati po Gornjem gradu, i onda sam shvatio tu čudnu činjenicu da je on uvijek prazan. Dakle, on nije prazan samo sad, pa da bi se to moglo povezati sa zabranom javnog okupljanja na Markovu trgu. Tad je nadzora bilo mnogo manje, ali je svejedno bilo pusto. On je uvijek bio pust. Tako da mislim da je ova priča oko nadzora i zabrane okupljanja, smještenosti važnih institucija i velike količine policajaca doprinijela tome da je Gornji grad pust, ali da to nije jedino objašnjenje. Razloge treba tražit negdje drugdje. To je moj dojam o Gornjem gradu – da je to jedno pusto mjesto, ali moram dodati – neopravdano pusto mjesto.

U skoroj budućnosti bi se moglo dogoditi da se Gornji grad ispuni sadržajima koji će privući ljude, ali i da se taj proces odvije slično kao u nekim drugim starim jezgrama europskih gradova – javni se prostor povlači pred kapitalom, stari gradovi počinju sličiti na zabavni park za odrasle i pretvaraju se u šoping centar na otvorenome…

To je sad opasnost. Kad se postavlja pitanje kako oživjeti Gornji grad, postoje modeli po kojima bi se on mogao instantno oživjeti: mogao bi se gore napravi šoping centar s popratnom infrastrukturom, gomilom garaža, moglo bi se otvoriti još desetak fensi šmensi kafića i još neki drugi sadržaji koji bi privukli ljude. Ali naravno da bi to bila katastrofa. Bolje da je Gornji grad pust nego da se pretvori u neku vrstu zabavnog parka, bilo to za odrasle ili za klince. Tako je u nekim drugim gradovima, primjerice Pragu, on funkcionira na način koji se meni ne sviđa, a to je upravo – otvaranje kojekakvih suvenirnica, kafića, restorana, koji onda privlače barem turiste. Zagreb već sad ima dosta turista, a imat će ih još i više. Trebali bi im ponuditi neke sadržaje, ali čini mi se da bi to trebali biti programi koji bi privukli ne samo turiste, nego prvenstveno ljude koji žive u Zagrebu. U tom smislu su zanimljive ove inicijative kao što je ljetni festival na Strossu, način privlačenja ljudi koji nije ni agresivan ni invazivan, a koji djeluje. Ali, vraćam se opet na sadašnje stanje i pitanje smještenosti državnih institucija, pitanje ograničenosti kretanja i zabrane okupljanja. Zabranom okupljanja na Markovu trgu se bavi inicijativa Matija Gubec. Ta

zabrana postaje simbol mrtvosti grada. Dakle, gore postoje te neke institucije i postoji taj neki trg i svi oni skupa ne ostvaruju svoje funkcije jer tamo nema živih ljudi. Ako postoji trg na kojem se ljudi ne smiju okupljati nego mogu samo preko njega proći – to onda nije agora , to nije mjesto na kojem se neke stvari mogu izreći, protiv nečega protestirati ili nešto tražiti – to nije trg, nego samo prazna površina koja služi za dolazak reprezentativnih automobila , za šetnju policije i smještaj kamera koje zatvaraju taj krug.

Kako komentiraš situaciju s kamerama, ne samo na Gornjem gradu, nego općenito? To je trend u porastu…

Ja sam općenito protiv nadzornih kamera jer one, a to je tako očigledno, ograničavaju slobodu kretanja. Empirijska istraživanja koja sam jednom prilikom konzultirao pokazuju da nadzorne kamere u velikim gradovima ne smanjuju stopu kriminaliteta. Ako je tome tako, onda taj razlog za njihovo postavljanje otpada. Ako hoćeš čuvati Vladu i parlament, možeš ih čuvati s njihovim nadzornim kamerama, iako je i to problematično, te s policajcima koji se tamo prešetavaju. A pitanje nadziranja jednog trga, kao i bilo kojeg javnog prostora je problematično. Snimaju se ljudi koji na to nisu pristali i na taj način se građani discipliniraju, jer se tamo gdje su snimani ne mogu ponašati slobodno, po vlastitoj volji. Protiv toga se mogu navesti čisto psihološko-emotivni razlozi – ljudi se ne osjećaju slobodno, opušteno i ugodno kad ih negdje snimaju kamere. Mogu se ponuditi i etički i politički argumenti, a to je ograničavanje slobode kretanja u javnom prostoru, slobode ponašanja. Ja smatram da bi naše društvo trebalo stremiti oslobođenju i slobodi, a ne prema nadzoru. Pa i cijela priča o sigurnosti u svijetu, kojoj je jako dobro sjela priča o terorizmu, je vrlo problematična. Pitanje sigurnosti je oduvijek postojalo i ova pretjerana paranoja je inducirana od strane onih kojima pogoduje nadziranje i kažnjavanje.

Ovdje se zapravo događa situacija koju opisuje Foucault – kao posljedica cijele priče s nadzorom, građani počinju jedni druge nadzirati, imputira im se taj moment nadzora u svakodnevno ponašanje, nadziranje vlastitih sugrađana.

Da, ljudi čak i počinju zahtijevati da ih se nadzire. Roditelji bi vjerojatno, kad bi se glasalo, velikim djelom bili za to da se nadziru školska dvorišta, hodnici i tako dalje. Iako bi razmišljanjem mogli doći do zaključka da to štetno djeluje na psihu njihove djece. Ali su i oni pali pod utjecaj histerije i opće paranoje koja je, kako sam rekao, inducirana. Ako ljude preplašiš s nečim, ne možeš od njih očekivati da donose racionalne odluke. Ako ih permanentno plašiš s nečim, oni interioriziraju priče koje im se nastoji usaditi. Kada bi se ljude pitalo što općenito misle o nadzornim kamerama, vjerojatno bi se većina izjasnila protiv njih. Ali kada bi im se postavilo specifičnije pitanje u vezi Markovog trga i spomenulo da su tamo zgrade Sabora i

Vlade, pa još i mogućnost terorističkog napada ,vjerojatno bi se povećao broj onih koji bi bili za nadzor. Recimo, i naš, Filozofski fakultet je oboružan s kamerama. Sjećam se situacije kad su nekome ukrali bicikl… Zamolio je portire da vidi snimke, a oni su mu rekli: „Ma tko bi sve to pregledavao...“. Tada zapravo vidiš da se nadzor ne vrši da bi se nešto konkretno postiglo, nego da on ima preventivnu funkciju, i to na jednoj dubljoj razini. Nastoji se ljude ograničiti u smislu nekog nad-ja, autoriteta koji je utjelovljen u toj kameri.

Zabrana okupljanja na Markovu trgu čini mi se kao paradigmatska situacija za čitavu političku situaciju u Hrvatskoj. To mjesto jest simboličko mjesto vlasti i ako se tamo zabranjuje ikakvo jasno i javno izražavanje stavova javnosti, to nosi dosta jaku poruku. Demokracija na koju se svi mi jako volimo pozivati postaje samo deklarativna, ne i konkretna, djelatna u praksi. Najznačajnije mjesto za izražavanje neslaganja građana s vođenjem politike tim istim građanima postaje nedostupno u toj funkciji. Na taj se način političari očito žele osigurati da se ikako intervenira u njihove odluke…

Slažem se. Ako je Markov trg simboličko mjesto političke vlasti, pa onda i politike, a službena politika bi trebala odražavati volju građana, onda bi to trebalo bit mjesto na koje bi građani mogli doći i dati neki reply – ako živimo u demokratskom sistemu. A očito ne živimo u demokratskom sistemu, nego u nekoj vrsti demokrature. Činjenica da su zabranili okupljanje na Markovom trgu je vrlo snažna poruka: ako se na tom mjestu ne smije okupljati, onda ćemo s tog mjesta izbrisati građane. Pada mi na pamet situacija koja se desila s Američkom ambasadom u Zagrebu, koja je bila smještena na Zrinjevcu. Kada su se pred njom odvijali svakodnevni prosvjedi građana protiv rata u Iraku, koji su, kako oni kažu, ometali svakodnevni rad, preselili su je bogu iza nogu, na mjesto na koje nitko ne ide bez nekog konkretnog razloga. Čini mi se da je to isti model kao i s Markovim trgom, Vladom i Saborom. I oni su mogli preseliti svoje zgrade na neku livadu, ali su odlučili napraviti nešto još gore, a to je izbrisati građane i samu mogućnost da se prosvjeduje. Činjenica je da taj zakon predstavlja određeno nasilje nad demokracijom i da Markov trg i dalje postoji u svijesti građana kao snažno simboličko mjesto. Brojne grupe i inicijative koje protestiraju protiv Sabora i dalje kreću prema Gornjem gradu gdje ih na Kamenitim vratima dočeka policija. To je već neki ritual - policija im kaže kako ne mogu dalje, pa se oni vrate na Trg [bana Jelačića] i tamo protestiraju.

Kako Gornji grad i institucije koje su gore smještene sudjeluju u konstrukciji naše službene povijesti? Čini se da je u tome prisutan visok stupanje ideologizacije i mitologizacije…

Što se tiče mitologizacije, ona je sasvim sigurno prisutna, ali nisu svi njeni aspekti negativni. Recimo, inicijativa Matija Gubec ne zove se slučajno tako. Legenda kaže da je Matija Gubec bio

okrunjen užarenom krunom na Markovom trgu, koji je i tada bio središte političkog života. Dakle, mitologizacija može biti pozitivna. U kolektivnom imaginariju neka mjesta koja su bila pozornica odigravanja mitova ili povijesti mogu odigrati emancipatorsku ulogu. Negativan aspekt mitologizacije je muzealizacija Gornjeg grada koji onda postaje mjesto na kojem su smješteni muzeji kao groblja umjetnosti i po kojem isključivo hodaju duhovi prošlosti i utvare. Priča o MSU koji je bio smješten gore ne popravlja situaciju, jer je taj muzej bio zamišljen kao živo mjesto, laboratorij umjetnosti, ali tu svrhu nije uspio ostvariti. Pošto sad više ni MSU-a nema gore, to stvarno postaje mjesto na kojem su, barem što se kulture tiče, smješteni samo muzeji i Galerija Klovićevi dvori, koja također uspješno pridonosi anesteziranju umjetnosti.

Pri svemu tome događa se da neke povijesne epizode ostaju izvan službenog kanona. Primjerice, cijela priča oko spaljivanja vještica koja nije adekvatno tretirana, često se nastoji predstaviti kao da spada u sferu fikcije, legende, iako se radi o vrlo konkretnim ženama koje su stradale zbog primitivizma i ideologije.

Što se tiče spaljivanja žena i konstrukcije povijesti, mislim da se o tome piše na neki način entertainmenta, kao o nečemu što bi moglo biti dio turističke ponude Gornjeg grada, dio zabave, atrakcije, možda da se i ponovno organizira [smijeh]. Kada bi se ta priča aktualizirala na jedan kritički način i još povezala s feminističkim institucijama, to bi bilo zanimljivo. Tome naravno, prethodi ozbiljno povijesno istraživanje. Priča o spaljivanju vještica je još uvijek neispričana i ljudi se još uvijek bave istraživanjem problematike vještica na europskoj razini. Radi se o ogromnim brojkama. Naravno, to je bila ideološka priča koju je crkva proturila, ne znam koliko je to kod nas obrađeno.

Neka osobna sjećanja vezana za gornji grad?

Jedna me anegdota veže uz Gornji grad: posjet Saboru vezan uz inicijativu „Dosta je ratova“ potaknutu ratom u Iraku. Jedna od akcija koje smo u okviru inicijative izvodili sastojala se u tome da tokom jedne jedine točke dnevnog reda saborske rasprave koja se ticala slanja hrvatskih vojnika u Irak razvijemo transparent „Dosta je ratova“. Najavili smo se u Sabor kao građani i rekli da želimo pratiti raspravu, što su nam i odobrili. Uspjeli smo u jednom cekeru prošvercati ogromnu plahtu s tom parolom. Zahvaljujući nekim privatnim poznanstvima aktivista i HTV-ovih novinara, TV kamere su bile spremne za taj moment. Kad je transparent bio razvijen, kamere su nas već snimale. Zbunjeni Zlatko Tomčić, tadašnji predsjednik Sabora, gledao je što se to zbiva i rekao nešto u smislu: „Maknite taj plakat, maknite taj plakat!“ Tog dana to je bila glavna vijest u dnevniku. Onda su došli zaštitari, uzeli nam transparent, popisali

nas i baš sam ja potpisao potvrdu o oduzimanju transparenta. Kasnije su nam ga vratili i nismo dobili nikakvu prijavu. Sabornicima je bilo zabavno, televiziji je bilo zabavno i nama je bilo super.

8. UMJETNIČKE INTERVENCIJE

Na Katarininom trgu bila je smještena zagrebačka Galerija suvremene umjetnosti, institucija iz koje je izrastao Muzej suvremene umjetnosti. Od kraja 60-ih i tijekom 70-ih godina protagonisti nove umjetničke prakse vrše razne subverzivne akcije prema Galeriji koje čitamo kao kritiku sistema umjetnosti. Donosimo kratku kronologiju tih zbivanja:

*Goran Trbuljak 1969. povremeno gura prst kroz rupu na vratima Galerije suvremene umjetnosti. Rad je nazvao "Povremeno sam gurao prst kroz rupu na vratima Galerije suvremene umjetnosti bez znanja uprave galerije".

* Braco Dimitrijević, 1970. izvodi prvu akciju iz ciklusa Ali Baba koja je motivirana frustracijom nastalom zbog nemogućnosti da se mladi umjetnici integriraju u postojeće kulturne strukture. Dimitrijević vrši diverziju i bez znanja „uprave galerije“ svoju akciju uvrštava u galerijski program. On upada u Galeriju za vrijeme trajanja otvorenja izložbe Sotoa i prisutnima dijeli kukuruzne kokice. Nastaje neobično smiješna situacija: ljudi se grabe za kokice, ispituju gdje se dijele, kokice padaju po podu, ljudi po njima gaze, utječu na način izgovaranja riječi…

*Trbuljak je i provalio u kulu Lotrščak- u kojoj su bili domovi raznih obitelji koje su gradske vlasti preselile iz kule, a zatim su te prostore dali umjetnicima, odnosno poznatim zagrebačkim slikarima za atelijere. Trbuljak, kao i drugi mladi umjetnici koje nije dobio svoj prostor pa revoltiran provaljuje. Izložba te akcije bila je prezentirana u galeriji Nova 1978. Rad govori o Trbuljakovoj egzistenciji u umjetničko-kulturnoj sredini i nemogućnosti da si u tom periodu

osigura bilo kakav radni odnosno životni prostor.

* Akcija „Mogućnosti 71“ događa se na Gornjem gradu 1971. na inicijativu kustosa Galerije suvremene umjetnosti, a sa idejom oživljavanja umrtvljenog djela grada. U akciji sudjeluju Boris Bućan, Sanja Iveković, Goran Trbuljak, Dalibor Martinis i Gorki Žuvela. Postavljeni su dnevni i noćni ambijenti na gornjogradskim ulicama.

U dodatku portfolia nalazi se pdf kataloga na engleskom jeziku.

* U Tomićevoj ulici broj 2 Ida Biard je organizirala dvije izložbe, odnosno komunikacije radova – kako ih sama naziva, u sklopu "Galerije stanara". Neobična galerija koja nije imala zidova, stalne lokacije (izložbe su se dešavale u Parizu, New Yorku, Milanu, u privatnim stanovima, na ulici, u kafiću, banci, kinu…), niti je poštivala ustaljene norme izlaganja. U Zagrebu izložbe se dešavaju i u kinu Balkan u Varšavskoj ulici. U vitrini u Tomićevoj izlagali su: Daniel Buren (30.11.- 5.12.1973.), Bernard Borgeaud 1974. (nema datuma).

* Galerija PodroomU podrumskoj prostoriji u Mesničkoj 12 24. 5. 1978. postavljena je izložba dvadesetorice umjetnika čime je službeno sa radom započela galerija Podroom. Izložba se zvala "Za umjetnost u umu", a okupljala je neformalnu skupinu umjetnika koja se za istupa u javnosti nazivala "Radna zajednica umjetnika" (RZU). Tijekom kratkotrajne aktivnosti (nešto manje od dvije godine) umjetnici su se pozivali na pravo samostalnog određivanja uvjeta rada.U Podroomu su između ostalih djelovali: Boris Demur, Vladimir Dodig Trokut, Ivan Ladislav Galeta, Tom Gotovac, Grupa šestorice, Goran Trbuljak, Vlado Gudac, Sanja Iveković, Dalibor Martinis.

***

U postsocijalističkom kontekstu, nakon 2000-te godine na Gornjem gradu nekolicina umjetnika izvodi performanse i akcije koje možemo čitati kao svojevrsnu reminiscenciju na herojsko doba kritike sistema umjetnosti i kao provokaciju usmjerenu prema državi čije je administrativno središte smješteno na Gornjem gradu.

* Akcija „Enigma objekta“ 2005.

Umjetnik Gordan Krabogdan i povjesničar umjetnosti Nikica Klobučar izvode akciju krađe, odnosno privremene „posudbe“ video rada J.Beuysa koji je na gostujućoj izložbi centra George Pompidu gostovala u Zagrebu. Video rad zatim kopiraju i besplatno distribuiraju putem

objavljenih oglasa svim zainteresiranim. Njihova akcija je uspješno pokrenula raspravo o funkciji umjetničkih institucija u 21. stoljeću.

O toj akciji Gordan Karabogdan je izjavio:

„Za nešto nadobudniji dio publike ili ljude koji rado razmišljaju o tom činu ponudio bih ideju da je tu riječ o redy- made detourne. To je zabavan moment kad umjetnički rad i sam može biti korišten kao ready-made, postaje izokrenut, što ga čini dvostruko relevantnim jer je riječ o Beuysu.“

* Marko Marković: Superevolucija

* Siniša Labrović: Protest

* Igor Grubić: Otisak ruke (2009.), akcija koju Grubić izvodi na pročelju Hrvatskog sabora na Matkovom trgu dio rada „366 rituala oslobađanja“ čije je polazište četrdeseta obljetnica 1968. Akcijama sugerira bunt, idealizam, mladenački zanos i vjeru da je drugačiji svijet moguć.

Željko Kipke, jedan od protagonista nove umjetničke prakse u sinopsisu za dokumentarni film Nevidljive galerije donosi osobna sjećanja na Galeriju suvremene umjetnosti i Galeriju Podroom. Donosimo ih u cijelosti:

O Galeriji suvremene umjetnosti:

Službeno rješenje o promjeni imena Galerije suvremene umjetnosti u Muzej suvremene umjetnosti na gornjogradsku je adresu stiglo 1998. godine. No, riječ muzej u nazivu galerije već se dobrano koristila od sredine osamdesetih, kao specijalna strategija pritiska na gradsku upravu, koja će na kraju rezultirati izgradnjom nove muzejske zgrade – daleko od Gornjeg grada, na području Novog Zagreba, s druge, južne strane rijeke Save. Na Katarinskom trgu u

zgradu s kućnim brojem 2 običavali bi hodočastiti umjetnici različitih profila. Dobar dio prijepodneva provodili bi u raspravama u skučenoj sobici, s desne strane uskog hodnika, do kojeg se dolazilo zavojitim stepeništem. U njoj je stolovao Božo Bek, čovjek koji je imao razumijevanje za neformalne susrete i rasprave s umjetnicima. Smatrao ih je važnim dijelom galerijske strategije. U to je vrijeme, krajem sedamdesetih i kasnije, Galerija na Gornjem gradu širila optimistično ozračje.

Početkom osamdesetih Studio Galerije suvremene umjetnosti ugostio je moju jedinu samostalnu izložbu u toj zgradi. Studio je bio sedma soba u nizu, karakterističnom za luksuzni građanski stan. Bio je izravno povezan s uskim hodnikom koji je također vodio do ureda za neformalne sastanke. U uskom hodniku, pristupnom stepeništu koje je kasnije zamijenjeno drvenim stepenicama, te pokrajnjoj sobici brusila se strategija suvremene umjetnosti i rađale anegdote na račun njezinih ključnih aktera. Dobro se sjećam kako se Dimitrije Bašičević, inače bivši djelatnik institucije, na istom stepeništu uplašio moje priče o smrti, premda je samouvjereno predviđao vlastitu i ona je bila važan dio njegove umjetničke strategije; ili Julija Knifera kako u uskom hodniku tijekom otvorenja jedne izložbe govori o besmrtnicama, vječnim ljepoticama u društvu uspješnih industrijalaca ili umjetnika – govorio je kako se sve mijenja, stari umjetnost, propadaju galerije i muzeji, sijede industrijalci i umjetnici, jedino se ne mijenja izgled ljepotica u njihovu društvu. U devedesetima galerijski su djelatnici reducirali susrete s umjetnicima, što će se ubrzo odraziti na broj posjetitelja gornjogradske galerije. S priličnom dozom skepse pratim izgradnju nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti s druge strane rijeke. Ne vjerujem da će monumentalno zdanje samo po sebi popraviti pomanjkanje zanimanja za suvremenu likovnu praksu.

O galeriji Podroom:

Prije nego što su se preselili u zgradu na Starčevićevom trgu broj 6, isti su se umjetnici okupljali u Galeriji Podroom, u Mesničkoj ulici na broju 12. U podrumsku prostoriju kroz nekoliko uskih prozora koji su se gornjom polovicom izdizali iznad pločnika jedva je ulazilo svjetlo. No, to nije smetalo okupljenom društvu da u njoj izlaže, vodi žučne rasprave, održava sastanke o budućoj strategiji ili se međusobno svađa. Neki od članova Radne zajednice umjetnika, kako se u javnosti predstavljala skupina, znali bi čak prespavati na podu Podrooma. Svojedobno sam i ja nekoliko noći zaredom iskoristio pogodnosti sivog tapisona. Bilo je to nakon povratka iz Zadra gdje sam išao s namjerom da pažljivo – fotografskim aparatom – puna 24 sata pratim izmjenu tekućina u svom tijelu. Izmoren putovanjem, u međuvremenu otkazavši podstanarsku sobu, odlučio sam u ljeto 1979. prespavati na podu Galerije. Fotografsku sam seriju izložio na jednoj od skupnih

izložbi u Podroomu – ili je to možda bilo u sklopu samostalnog projekta? Više ne pamtim, foto-serijal sam u međuvremenu negdje zametnuo i tek sam ga nedavno, pukim slučajem, otkrio među ručno rađenim katalozima, u hrpi šapirografiranih listova papira i starih fotografija. Danas se na istom mjestu nalazi lokal Lady Šram te čisto sumnjam da restoransko osoblje zna za njegovu prošlost krajem sedamdesetih i početkom osamdesete u prošlome stoljeću. Ne vjerujem da ih previše zanima činjenica kako se na tom mjestu fermentirala smjesa suvremene umjetničke prakse u Hrvatskoj.

Galerije na Starčevićevu trgu i u podrumu u Mesničkoj, premda registrirane, ostavljale su dojam ilegalnog djelovanja. Uostalom, nositelji konceptualne prakse u Hrvatskoj praktički su uživali u tom pravu – duboko su vjerovali kako je rad u sjeni i ilegali prava strategija koja će im, zasigurno, osigurati mjesto u povijesti. Bili su u pravu, no mjesta na kojima su brusili svoj radikalizam postupno nestaju s mape grada Zagreba.

Izvor: http://www.hfs.hr/hfs/zapis_clanak_detail.asp?sif=32592

9. KNJIŽEVNOST

Percepciju Gornjeg grada danas uvelike su odredili i romani pisani krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Autori poput Augusta Šenoe i Marije Jurić Zagorke pišu povijesne romane čije radnje na područje Gornjeg grada. Obzirom da je Hrvatska do 1918. pod Austrougarskom monarhijom, ovi romani imaju političke konotacije – ističući Gornji grad kao tradicijsko mjesto hrvatskog sabora i građanskog, političkog, sekularnog života, zapravo se priključuju tada aktualnim političkim tendencijama otpora naspram Monarhije i željama za ravnopravnošću. Pozitivni likovi u romanima su uvijek pošteni i radišni građani ili niže plemstvo demokratski nastrojeno, Hrvati, naspram bogatog plemstva mađarskih i njemačkih korijena.

Spisateljica Marija Jurić Zagorka ovoj političkoj dodaje i rodnu komponentu – kao prva hrvatska novinarka, borkinja za ženska prava, u svojim romanima ženama daje aktivnu ulogu i dovodi ih u sukob s nametnutim patrijarhalnim sustavom vrijednosti. Unatoč njihovom političkom (i u Zagorkinu slučaju rodnom) podtekstu, i Zagorkini i Šenoini romani prije svega su populistički orijentirani, s predvidljivim ljubavnim zapletima i plošno okarakteriziranim likovima. Gornji grad opisan u njima romantična je kulisa za romantične zaplete začinjene dozom domoljubnog zanosa. I za pjesnika Antuna Gustava Matoša, Gornji grad je hrvatski (u odnosu na tuđinski, moderni donji grad), intiman i gospodski i čest mu je izvor inspiracije. U to je vrijeme Gornji grad je omiljeno okupljalište kulturnjaka i intelektualaca, pa je tako Matoš čest gost šetališta i (danas nestalnih) gornjogradskih kavana – 1978. u njegov spomen je na Strossmayerovu šetalištu podignuta skulptura.

Nakon 1918. politički se kontekst mijenja i Gornji grad prestaje biti često korišten simbol u politički konotiranoj književnosti. Književnici se više orijentiraju na donji grad. I suvremeni roman se rijetko bavi Gornjim gradom, pa je tako slika koju su stvorili devetnaestostoljetni autori i dandanas aktualni faktor u formiranju percepcije Gornjega grada. Uz spomenuto podizanju spomenika Matošu, zanimljivo je spomenuti i revalorizaciju Zagorkina stvaralaštva u kontekstu postmodernizma i feminističke intervencije u povijest književnosti, pa je tako i Zagorka dobila spomenik u blizini Gornjega grada, a Centar za ženske studije organizirao je šetnje Zagorkinim stopama, koje su jedan od rijetkih promišljenih i smislenih turističkih sadržaja koje Gornji grad nudi.

Zanimljivo je spomenuti i roman krimi književnika Pavla Pavličića 'Rupa na nebu' napisan 1992., gdje su podzemni gornjogradski tuneli, zapravo vojni objekti korišteni i nadograđivani u svim političkim sustavima koji su tijekom 20. stoljeća bili aktualni u Zagrebu, metafora za kolektivnu hrvatsku podsvijest. Ratne 1992. Pavličić kroz roman provlači političku poruku o Hrvatima kao prokletoj naciji, smještenoj na razmeđi Europe i Azije, koja će uvijek biti žrtva pokvarenih

političkih sistema, bez obzira radi li se o 'nametnutim' stranim vladarima ili pokušaju uspostave samostalne države.

Još jedno djelo suvremene hrvatske književnosti smješteno na Gornji grad je pjesma u prozi Hrvoja Jurića 'Isus u posjetu kod nas'.

A.G. MATOŠ, Kod kuće, 1905.

Lijepa je modernost Donjega grda, ali šta bio on bio bez sutonskog, plemenitog i sjenastog Griča, purgarskog, antipopovskog bedema, bez hrvatskog Weimara i Faubourg-Saint Germaina? Nije Zagreb ljepši od Beograda jer ima više reda, čistoće, taraca, ljepših kuća, više drveća, lijepu okolicu, nego najviše radi ovih starinskih gorica sa tišinom drvenih ulica, sa fizionomijama kuća i palača u vjekovnom pepelu Dubrovnika, Toleda, Amiensa i inih elegijskih gradova. Ako je u nama klica velike bolesti, prejake osjećajnosti, izvor neizlječivih i nesavremenih naših hamletizama je u fatalnoj bizarnosti toga mjesta, danju dosadnog i birokratskog, da na mjesečini sine gospodstvom Diogenesova surog dvora u Kapucinskoj ulici, da u ponoć izbija metalni takt mrtvačkog marša sa visine tornja Sv. Marka i uzdiže kao ptica ispod usnulih gričkih hvoja, koje čuše Lisinskove melodije i vidješe plemenitost Vrazovog profila.

***

PAVAO PAVLIČIĆ, 'RUPA NA NEBU'

Radnja romana počinje kad glavni lik, Nikola Krobatin, nalazi u antikvarijatu knjigu čiji autor nosi latiniziranu verziju njegova vlastita imena, N. Chrobatinus. U knjizi, koja ga istovremeno neobjašnjivo privlači i odbija, nalazi neobičnu kartu, ispod koje stoji oznaka 'Zagreb', ali ulice nose druga imena i druge položaje, koji nisu nikada mogli postojati. Kroz razvoj fabule, otkriva da se zapravo radi o karti podzemnog Zagreba. Pronalazi i ulaz u tunele, a u podzemlju nalazi neobičnu pukotinu. Upoznaje djevojku znakovitog imena Marija Jurić, koja također proučava podzemni grad. Ona mu iznosi teoriju da je pukotina mjesto gdje se spajaju Europa i Azija, te da je sudar energija na klancu odgovoran za događanja na površini, u Zagrebu, u Hrvatskoj, a onda i u cijelom svijetu. Osim toga, Krobatin i Marija doznaju i da se rupa koristila kao smetlište političkih sistema u Hrvatskoj, u nju su bacani dokumenti, dokazi, pa čak i ljudska tijela, sve smeće koje je neki sistem stvorio. Sve je to povezano s njihovim osobnim životnim pričama i obiteljskom poviješću, obzirom da Krobatin doznaje da mu je otac bio pripadnik tajne policije i

da je izravno sudjelovao u bacanju koječega u tu rupu, a Marijin stric je bio politički nepodoban i nestao je upravo u toj rupi.

Kroz cijeli roman se isprepliću dvije razine, mikro i makro kozmos, sudbine likova i sudbine Hrvatske, pa i šire, politička i privatna razina, gdje jedna simbolizira drugu. I sama ideja neke podvojenosti, dva pola koja se istovremeno odbijaju i privlače i samo jedan s drugim imaju smisla, je prisutna kroz čitav roman: Krobatin ima dva prijatelja koji predstavljaju dva tipa aktera hrvatske politike, ima dvije ljubavnice, dvije tetke. U obiteljskim povijestima i njega i Marije glavne uloge imaju dva brata, otac i stric. Pukotina koju nalaze dijeli svijet na dva dijela. Knjiga koju Krobatin nalazi je drugi svezak, dok Marija posjeduje prvi, a cijeli roman zapravo traže treći koji će razriješiti misterij. Na kraju romana ga nađu, a u njemu kartu neba na kojoj je također ucrtana granica koja odgovara klancu ispod Zagreba, 'rupa na nebu'. Kad se tome još doda činjenica da je roman podijeljen u deset poglavlja koji nose nazive po suncu i planetima njegova sustava, čija su pak simbolička, astrološka značenja povezana sa samim sadržajem pojedinog poglavlja, aluzija na mikro i makrokozmos, tarot i astrologiju je i doslovno izrečena.

isječak iz romana:

Dok je kroz prozor u daljini gledao zelenu kupolu zvjezdarnice, koja je izgledala kao tek malo savršeniji oblik isto tako zelenih kupola krošanja koje su je okruživale, Krobatinu pade na pamet neobična pomisao. Možda karta ne djeluje čudno na ljude zato što je daleko od svake zbilje, nego zato što joj je blizu? Jer, tete su, naravno, morale odmah uvidjeti da se karta nipošto ne podudara sa stvarnim stanjem, njima za to nije bio potreban suvremeni plan Zagreba, jer one su se na Gornjem gradu rodile i odrasle. Svakako su odmah uočile da onakvih ulica kakve su na karti nacrtane u zbilji nema, i da nema ni imena koja te ulice na zemljovidu nose. No, možda su takve ulice i takva imena nešto što ipak postoji, ali ne u zbilji, nego u dušama stanovnika ovoga grada? Možda je, jednostavno rečeno, na toj karti dana nekakva podsvjesna slika Zagreba, slika koju svatko od nas nosi u sebi, ali je i od sebe krije, pa ona postaje mučna i stidna kad izađe na javu, kao što se to događa s mračnim tajnama podsvijesti?

***

HRVOJE JURIĆ, ISUS U POSJETU KOD NAS

što radi isus nazarećanin na zagrebačkom gornjem gradu srijedom navečer? trebao bi biti u donjogradskim kafićima i diskotekama, na zagušenim šetalištima i prometnicama donjeg grada. ako mu je do dizanja revolucije – tamo. ako mu je do zabave – opet tamo. tamo je gladni puk, kojemu bi baš jedan isus trebao, i kojeg bi on baš trebao. trebao bi otići dolje, i eventualno se vratiti ovamo u petak ili subotu, navečer, kad će se nešto događati. ako će se, jer gornji je grad posve zapostavljen u velegradskim planovima ludog provoda ili naprosto ugodne večernje šetnje.

šta je – tu je: isus šetucka pustim ulicama noseći limenu aureolu u ruci, izbjegava crkve, razgleda derutne fasade, gazi preko lokvica popodnevne kiše. ulazi u neuglednu birtiju, oslanja se na šank i naručuje crnu bevandu, otpija gutljaj, pita konobaricu ima li štogod za pojesti, kakve girice ili nešto drugo nabrzaka. nema, pa nakon što iskapi čašu izlazi ponovno u noć, rasvjeta je nikakva, i jedva uspijeva odgonetnuti što to jedna prilika radi nagnuta nad kontejner za smeće, iza zgrade sabora. isus osluškuje smijeh koji dopire iz mračnog parka, nekoliko ljudi glasno psuje a onda opet tišina; osluškuje krike iz kućice u dvorištu, netko nekog mlati, čuje se plač, ženski, dječji. kadšto zbunjen, kadšto preplašen, isus obilazi nepoznati grad, a onda sjeda na zidić pored kamenitih vrata, umoran je i gdje bi prespavao, misli. još sutra ili prekosutra, kad će se vratiti kući, gdje ga čeka otac, zabrinut za sina koji tako, s vremena na vrijeme odluta, pa ga nema danima, a ponekad čak i duže.

DRUŠTVENI ŽIVOT

Prema kraju 19.st. društveni život Zagreba polako se seli u kavane i krčme Donjeg grada, no nekoliko gornjogradskih birtija poput Taverne, Starih krovova i Stare vure uspijeva održati svoj kultni status i tijekom velikog dijela 20. st. Nažalost, danas su ta, nekad popularna mjesta okupljanja građana, u pravilu zatvorena.U ovom poglavlju donosimo crtice o mjestima gornjogradskog društvenog života tijekom 19. i 20. st. preuzete iz literature i tiska, a donosimo i informacije što smo ih saznali od ljudi koju su bili vjerni gosti Starih Krovova i Taverne (Maria Braut, fotografkinja - kroničarka Gornjega grada, Niko Gamulin, urbanist i stanovnik Gornjega grada).

PLESNE DVORANE NA GORNJEM GRADU

Nakon napoleonskih ratova mlado građanstvo preuzima važnu ulogu u organizaciji društvenog i zabavnog života. Ples je od tridesetih godina 19. st. bio prije svega značajan društveni događaj na kojem se šire političke ideje, a tek potom zabava. Plesovi se organiziraju u desetak dvorana, a Zagreb je tada imao tek 15 000 stanovnika. Plesao se valcer, mazurka, slavensko kolo i galop kao i komplicirani plesovi 18.st. "cotillon" i "quadrilla". Red plesanja je bio uvijek točno određen. Organizatori plesa brinuli su se da svaka dama i gospodin pri ulazu u dvoranu dobije ukrašenu kartu, lepezu ili knjižicu sa popisom plesova. Plesalo se u zgradi kazališta (Demetrova 1), u dvorani pivovare (Pivska 2 i 4 - danas Basaričekova), Gradskoj vijećnici, u dvorani "K Paradiselu" (Jurjevska 6), u zgradi Streljane (Tuškanac 1), u Narodnom domu (Opatička 8) i u Banskoj palači (Markov trg 1).

GLAZBENI PAVILJON NA STROSSU

Uz južni bedem starog Gradeca dobrovoljnim prilozima građana početkom 19. st. uređena je Južna promenada koja kasnije nazivaju Strssmayerovim šetalištem. Tu su bile brojne klupe za odmaranje i slušanje glazbe koja je dolazila iz obližnjeg glazbenog paviljona.Paviljoni se u europskoj arhitekturi pojavljuju u 18.st., a od druge polovine 19. st. sve se češće upotrebljavaju za muziciranja. Tada se postavljaju u perivoje, parkove i promenade, a tu je modu pod izravnim utjecajem Beča ubrzo prihvatio i Zagreb. Na Strossu se neka nalazila i terasa kavane u koju su često navraćali zagrebački književnici.

PRVA ZGRADA KAZALIŠTA

Staro hrvatsko zemaljsko kazalište na markovom trgu (danas: Gornjogradska vijećnica) izgrađeno je 1834. godine. Kazalište je podignuto zaslugom zagrebačkog trgovca Kristofora Stankovića koji je na lutriji u Beču dobio 30 000 zlatnika i taj novac poklonio gradu za izgradnju zgrade kazališta. U prizemlju je bio vestibul, brijačnica, slastičarnica i druge pomoćne prostorije.

Nakon iseljenja kazališta 1895. gledalište je pregrađeno za potrebe gradskog poglavarstva. U prednjem dijelu dvorane iznad vestibula bila je redutna (plesna) dvorana sa galerijom koja danas služi za zasjedanja gradske skupštine.

POD STARIM KROVOVIMA

Buffet Pod Starim krovovima je osnovana 1830. i sve do zatvaranja 2008. godine to je bila najstarija zagrebačka gostionica. Tu su se okupljali i lokalci i ostali, svi koji su voljeli Gornji grad. Pod starim krovovima jeli su čvarke, dimljeni sir sa Dolca, kuhane kranjske kobasice sa senfom, kisele krastavce, feferone i crni kruh, a pilo se kuhano vino, mladi portugizac i gemišt. Menu gostionice je bio nepromijenjen 174 godine. Pod starim krovovima svoje gemište su ispijali Matoš, Cesarić, Krleža, Šovagović, Novak i drugi. Kultni hrvatski film "Tko pjeva zlo ne misli" sniman je pod starim krovovima.

Marija Braut o Starim krovovima:Žalosno je da su Krovovi zatvoreni. Taj prostor su držale dvije sestre, jedna je valjda umrla. Njihov nećak je preuzeo posao iznajmljivanja tog prostora i nabijao je grozne najamnine. On živi vani i nije mu zapravo stalo do toga. To je bilo živo mjesto, stalno se nešto dešavalo gore, izložbe, koncerti… I Karamazov je došao svirati u Stare krovove! Čak su nekad i saborski zastupnici dolazili u Krovove na kavu. Danas se ta kultura izgubila. I Beč i Prag i Budimpešta svoje kafanice čuvaju, glancaju, paze s posebnom pažnjom, godinama ih obnavljaju. Oni svoju povijest ne daju! A mi svoju ne poznajemo, zato je i ne znamo čuvati.Zagreb, ožujak 2010.

GOSTIONA MATEJNA

Matejna je bila popularna gostionica na Gornjem Gradu na uglu Pivarske (Basaričekove) i Demeterove ulice. Bila je smještena u staroj purgerskoj hiži sagrađenoj u drvu i kamenu u 17. st. U malom dvorištu birtije održavali su se poznati šnapsl turniri. U gostionicu su navraćali boemi i obrtnici, "Zagrepčani svih slojeva i nigdje nije demokratičnost provedena tako idealno kao ovdje"- kako je to rekao Matoš koji je volio ovu staru kuriju i bio joj je vjeran gost. Birtija je srušena 1936., a na tom je mjestu sagrađena nova stambena kuća industrijalca Arka prema projektu Alfreda Albinija.

GOSTIONA TAVERNA kod Fanike

Niko Gamulin o Taverni:

Meni se činilo da je na Gornjem gradu bilo živo kad sam bio mali, posebno mi je bila interesantna kavana Taverna koja se tada zvala Fanika. 50ih i početkom 60ih godina prošloga stoljeća činilo mi se da je Fanika centar svijeta. Kavana je bila puna studenata, a ja sam sa svojim bratom, imali smo otprilike 10 godina, pratio starog na posao. Tada je odsjek povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta je bio smješten na Gornjem gradu, tu zgradi u kojoj je sada Pravo. Nama se činilo kao da smo došli u Pariz, studenti sjede po cesti, svi su nagurani u Faniki. To mjesto je bilo centar socijalnog kontakta na Gornjem gradu posebno 60ih godina. Svi su ti tamo bili Maković, Marković, Čorakica… Tada nije bilo ništa više lokala gore no danas, no značaj Gornjeg grad u svijesti ljudi je bio drugačiji.

Zagreb, travanj 2010.

Marija Braut o Taverni:

Neko je vrijeme bila i jako popularna Taverna kod Fanike, to je bio jedan starinski interijer, na podu su bile daske, brodski pod. Taverna je bila omiljeno mjesto studenata. Znam da je jedan moj prijatelj sa svojim profesorom, nakon što je pao ispit, otišao na rakijicu u Tavernu. Častio je profesora, a kada su došli do sedme rakIje nije više imao para, pa je počeo nagovarati profesora da ponovno polaže ispit. I uspio je, položio je. U Taverni se je i jelo, moglo se naručiti zapečeni grah. Nas nekoliko bi znalo naručiti jedan grah i četiri vilice. Ma nitko od nas tada nije plakao zato što nema, shvaćaš?

Zagreb, ožujak 2010.

LAPIDARIJ

Klub Lapidarij, smješten u Habdelićevoj ulici na Gornjem gradu, kultno je mjesto jugoslavenskog Novog vala. Od 1977. od 1983. u Lapu se održavaju legendarni koncerti bendova Azra, Električni orgazam, Pekinška patka, Pankrti, Haustor, Prljavog kazališta, Idola i drugih. Bizarna državna komisija spomenutim je bendovima dodijelila etiketu "šunda" zbog čega su morali plaćati dodatan porez i imati višu cijenu ploča u trgovinama. Iako kritičan prema društvenim anomalijama, jugoslavenski novi val osim bezazlene "komisije za šund" nije imao osobitih problema sa komunističkim strukturama.Omladinski tjednik Polet (izdavač: Savez socijalističke omladine Hrvatske) dao je apsolutnu podršku novom valu i imao je presudnu ulogu u širenju pokreta među urbanom omladinom.Novi val u Jugoslaviji, kao i u Britaniji i SAD-u, gubi na snazi 1983. godine kada se bendovi okreći čistom rock zvuku, no klub Lapidarij, kao i Kulušić i dalje bivaju važnim mjestom okupljanja alternativne omladine sve do sredine 90-ih kada ih gradske vlasti zatvaraju.

Pokušaji ponovnog otvaranja kluba:

- prazna obećanja gradonačelnika:Kultni klubovi Kulušić i Lapidarij trebali bi ponovno otvoriti svoja vrata već ovoga ljeta, najavio je danas gradonačelnik Milan Bandić tijekom gostovanja na Radiju 101.

Gradski čelnici već neko vrijeme najavljuju rješavanje problema u vezi s ta dva prostora i otvaranje klubova, no danas je prvi put postavljen konkretan rok.

Dva su kluba zatvorena još prije nekoliko godina, no Kulušić je još krajem 90-ih promjenom vlasnika izgubio svoj prepoznatljivi identitet, organizirajući čak i techno partyje.

S posljednjim vlasnikom Grad vodi sudski spor, u kojem on, navodno, traži odštetu u milijunima zbog zatvaranja prostora. Zbog trajanja sudskog spora, dosad je bilo nemoguće klubove dati u najam novim vlasnicima. Gradonačelnikovu najavu potvrdio je član Poglavarstva zadužen za kulturu Duško Ljuština.

- Klubovi će sasvim sigurno biti otvoreni do ljeta. Nama je cilj mladim ljudima osigurati prostor za alternativne programe i tražimo način da to i učinimo - rekao je Ljuština te dodao da je spor s bivšim vlasnikom kompliciran. Ipak, Grad je sada pred donošenjem konačnog rješenja.

Klubovi Kulušić i Lapidarij ostali su zaštitni znak vremena kada se rađao rock na ovim prostorima, no i prije posljednjeg zatvaranja nisu bili profitabilni i izgubili su rokerski predznak.

Osim organiziranja techno partyja, bivši je vlasnik u prostoru Kulušića čak registrirao vjersku zajednicu, klub su zatvarali inspektori, zabranjivalo se točenje alkohola, a stanari se bunili zbog prevelike buke.

U međuvremenu je donesen propis da klub ne može dobiti dozvolu za dulje radno vrijeme bez suglasnosti stanara, pa je pitanje kakav će program u ponovno otvorenom klubu biti dopušten.

Darko Putek, direktor i pokretač Tvornice, a nekada programski urednik Kulušića i Lapidarija u njihovim ‘zlatnim godinama’, pozdravlja ponovno otvorenje, ali smatra da oni teško mogu danas imati isti značaj kao prije.

- Zlatna vremena Kulušića bila su vrijeme kada se rađao novi val. Ti su klubovi svima ostali u sentimentalnom sjećanju zahvaljujući tadašnjim programima koji su bili značajni na prostoru

cijele bivše Jugoslavije.

Ne treba očekivati da će klubovi danas imati taj značaj i ne treba od njih činiti muzej onoga što je nekada bilo jer to ne bi trajalo dulje od pet mjeseci - smatra Putek koji misli da bi onaj tko zakupi prostor morao ponuditi nešto novo, prilagođeno današnjoj generaciji, no istodobno u skladu sa starim identitetom kluba.

izvor: http://www.vjesnik.hr/html/2006/11/07/Clanak.asp?r=zag&c=2

godina objave: 2007.

- pokušaj skvotiranja Lapa:Zagrebački skvoteri u suradnji sa udrugom ATTACK! (koja od 2003. nema prostor za djelovanje) tijekom 2008. ostvaruju ilegalne partije u napuštenim i zatvorenim gradskim prostorima. Nakon dvadesetak skvot partija u raznim skladištima, tvornicama i dvorištima skvoteri organiziraju akciju kojom od gradskih vlasti traže ustupanje prostora Lapidarija alternativnoj kulturnoj sceni. Akcija je bila neuspješna.

izvor:http://www.vjesnik.hr/html/2009/01/10/Clanak.asp?r=kul&c=1godina objave: 2009.

-danas:Klub Lapidarij je zatvoren, a njegov vlasnik vodi sudski spor sa gradskim vlastima zbog službene odluke o zatvaranju kluba.

10. TRIVIA

MATEJNA I POP KARLEK- U birtiju je volio dolaziti mali pop Karlek Jambrečak koji je zabavljao veselo društvo u Matejni, a Matoš ga je pobratimio. Pop Krlek je vodio malu župu u okolici Zagreba i veliki svađu za zagrebačkim nadbiskupom Posilovićem. Često se šalio na račun nadbiskupa koji je bio poznat kao vrlo bogat, ali škrt čovjek. Pop je pokrenuo i javnu poemiku sa nadbiskupom pišuči članke protiv njega u zagrebačkim "Novostima", zbog čega mu je nadbiskup oduzeo službu i plaću. Pop se brzo snašao i u novinam aje obajvio oglas : "… javljam svima da ću sutra razapeti crvenu ambrelu na Jelačićevom trgu i da ću pisati ljubavna pisma svojim bližnjima koji ne znadu čitati i pisati, a naročito se preporučam zagrebačkim kuharicama, kaplarima i sličnim ljubavnicima. Svako takvo pismo stajati će samo 10 kranjcira, a u težim ljubavnim slučajivima 20 kranjcira. Jeftinijeg škribara nije moguće naći, pa se preporučam za što mnogobrojnije naruđbe."

Sutradan se na Jelačić placu okupilo mnoštvo svijeta, pop je došao sa svojim kišobranom, ali nije mogao započeti posao jer je nastala svađa sa tržnim nadzornikom koji je braneći propise (ili potaknut od Kaptola) dokazao da takva kancelarija na sajmištu nije dopuštena.

NA MAKOVOM TRGU- bilo je jedno od stajališta fjakera

BREGOVITA ULICA I USPINJAČA- Bregovita ulica (današnja Tomićeva) od srednjeg vijeka je povezivala Gornji grad sa Donjim. Monumentalnim, širokim dvostrukim stubama koje su ležale na željeznoj konstrukciji komuniciralo se je gore-dolje. Od 1890. na toj relaciji vozi uspinjača na parni pogon. Kako se je u početku stalno kvarila dobila je i nadimak "zapinjača". U početku jr parna uspinjača vozile svake druge minute (danas svakih 10), a vožnja je trajla 30 sekundi (danas 55). 1927. uspinjača je elektrificirana.

KOŽARSKA ULICA- tekla je usporedno sa Potokom, današnjom Tkalčićevom ulicom, od Krvavog mosta do početka Medvedgradske ulice. Bila je ozloglašena jer su njoj "noćne dame" skrivene od pogleda "znatiželjnih čistunaca" obavljale svoj posao čak i danju.

Tijekom istraživanja usput smo saznali neobične trivijalne priče:

*zasto svim macama u demetrovoj ulici fali zadnja noga?

*tko voli grobove usred haustora moze slobodno navratiti u demetrovu 3...kad udes u haustor samo ravno eto te na grobu malog vakanovitza!

*felbingerove stube slove kao mjesto "sumjivih okolnosti"- nekoliko ubojstva i samoubojstvo je tamo bilo, stanovnici gornjeg grada ga smatraju "ukletim"*na tavanu Basaričekove 16 neko vrijeme je stanovao Štulić. Tu se, u neformalnim druženjima okupljala ekipa iz Azre i novog vala.

TRIVIJALNE PRIČE PREUZETE SA FORUMA:

*U Basaričekovoj ulici nalaze se dvije prizemnice, koje su rijedak primjer srednjovjekovnog građanskog graditeljstva, no na broju 22 sagrađena je u 18. stoljeću lijepa barokna gornjogradska palača, kojoj su među ostalima, bile vlasnikom plemenitaške obitelji Sermage, Patačić i Jelačić. U ulici je i jedna od najstarijih gornjogradskih gostionica »Pod starim krovovima« koja se spominje još 1830. godine, dok je u dvorištu kuće pokraj nje, gdje je pošta, sniman najzagrebačkiji film »Tko pjeva zlo ne misli«. Na uglu s Demetrovom ulicom nalazila se jedna od najpopularnijih gornjogradskih gostionica »Matejna«, koja je srušena 1938. Na njezinu mjestu sagrađena je po nacrtima Alfreda Albinija, kuća obitelji Arko, koja se dobro uklopila u gornjogradsku jezgru. U toj je kući zadnje dane života proveo Ante Topić Mimara, koji je hrvatskom narodu poklonio zbirku od 3650 umjetnina, što su smještene u muzeju njegova imena, »Mimara, na Rooseveltovom trgu u Zagrebu.i O staroj gostionici »Matejni« koju su ovjekovječili mnogi slikari, a o njoj pisali i mnogi književnici, govorilo se kako su u nju zalazili svi hrvatski pisci, jasno, u svoje doba življenja, kao Harambašić, Šenoa, Matoš, Ujević, Krklec... sve tamo do 1938. kada je su je srušili.

*Postoje sudski spisi koji dokazuju kako se sudilo tzv vješticama i vještacima te ih spaljivali na Zvezdišću. Tim se spisima bavio Ivan Tkalčić pronašao 35 komada spisa i njih 28 opisao u "Parnice proti vješticam u Hrvatskoj" i "raspravio" je njih 28 koje su i štampane 1891.g. 1902 i 1903. je dopunio Ivan pl Bojničić u "neizdane listnine o progonu vještica u Hrvatskoj". Poznato je 110 parnica. Prve su vještice osuđene čak 1360. Ali nisu spaljene jer se tek od 1484 g. provode teška mučenja koje je izdao papa Inocent VIII. Djelo malleus maleficorum počinje provoditi kao službeno dopuštenje da muče vještice i coprnice. Postoji i knjižica iz 1769 sa slikama i opisom kako se muče vještice - "Ordo criminalis Teresiana" . Što se tiče mjesta spaljivanja - ono se zvalo Zvedišće. Tkalčić piše kako je se to mjesto nalazilo na početku tuškanca, tamo gdje je danas streljana. Tamo je pogubljen i pokopan Matija Gubec.

*Dubravkin Put tj. setaliste je super zanimljiv za prosetati, pun legendi od kojeg ja ne znam bas puno, jer stari ljudi su vec pomrli koji bi mi to ispricali..

�

e da, znate da matija gubec nije pogubljen na markovom trgu, nego je sluzbeno stratiste grada zagreba bilo na uglu streljacke i tuskanca, tj. na onom zavoju ispred kina tuskanca di je uvijek bio kiosk sa kokicama

*Jedno od nepoznatih mjesta u Zagrebu (naime poznato, ali nitko ne zna što je to, a priča je jako neobična i turistički vodiči bi je trebali spominjati) je kapelica Sv. Dizma na razmeđi Nove Vesi i Kaptola. Neki kažu da je to jedino sakralno mjesto na svijetu posvećeno Sv. Dizmu (koji je, inače, bio jedan od dva lopova razapeta zajedno s Isusom). Navodno se narod jako bunio kad se kapelica posvećivala tako 'sumnjivom' svecu, ali je netko važan -- nadbiskup ili netko od kanonika koji je financirao kapelicu, rekao da je Sv. Dizmo jedini svetac za kojega Biblija eksplicitno kaže da je na nebu. Za sve ostale je to stvar pretpostavke. (Nisam siguran koliko je to točno, jer mislim da je i za Sv. Petra eksplicite rečeno da je svetac, ali je priča svejedno dobra.)forum.hr