Umberto Eko (V) SemiotikaFiled under: Novinarstvo i ostale ivotne vetine, Poezija i proza 3 Comments 05 May 10Ekova Teorija semiotike (1976) je kritika teorije da je znaenje signala ili znaka odreeno predmetom na koji se oni odnose, i odbacivanje tvrdnje da ikoniki znaci moraju biti slini svojim objektima. Eko se zalae za to da znaenje signala ili znakova nije obavezno odreeno time da li se odnosi na stvarni predmet, i objanjava da postojanje objekata kojima signali ili znakovi odgovaraju nije neophodan uslov za njihovo znaenje. Kritikuje tvrdnju da tipologija znakova moe da razjasni prirodu funkcije znaka, zagovarajui umesto toga da bi bilo koja tipologija znakova mogla da ne uspe u pokuaju da objasni kako razliite vrste znakove dele iste naine nastajanja. Eko smatra da korektan prilaz razvoju jedinstvene teorije semiotike ne bi trebalo da predlae tipologiju znakova.

Umberto EcoSemiotika moe da ukljuuje mnogo razliitih polja istraivanja: zoosemiotiku (izuavanje komunikacije meu ivotinjama), paralingvistiku (ispitivanje kako kontrola glasa i njegovi kvaliteti utiu na komunikaciju), kinetiku i proksemiku (uticaj fizikih i biolokih gestova na komunikaciju), taktilnu komunikaciju, vizuelnu komunikaciju, medicinsku semiotiku (medicinski znaci i simptomi), teoriju teksta, retoriku, izuavanje olfaktivnih znakova i izuavanje masovnih komunikacija (ukljuujui televiziju, tampu i film).Eko definie znak kao bilo ta to stoji umesto neega. Takoe ga definie kao entitet koji ima i izraajnu i sadrajnu formu i koji je formiran meusobnom zavisnou izmeu njih. Znak je jedinica koja se sastoji od izraza i sadraja koji su povezani funkcijom znaka.Takoe, Eko smatra da je sadraj, a ne oznaeno, lokacija znaenja znaka. Znaenje znaka je kulturna jedinica u smislu da je znaenje svakog znaka odreeno kulturom. Kulturna jedinica moe biti definisana kao semantika jedinica tj. sadrajna jedinica ili sema. Eko objanjava da semantiko znaenje svake date seme moe biti ili denotativno ili konotativno.Pravei razliku izmeu znaka i simbola, Eko kae da u interpretaciji simbola uslovi njegovog predstavljanja su takvi da tuma obino ima mnogo vei prostor da donese sopstveni sud nego to bi imao sa znacima. U simbolu postoji ideja odlaganja koja na neki nain nalazi svoj dovretak ponovno spajanje sa poetkom. Simbol vredi samo ako je organizovan u svetu simbola. On je svaki konkretan znak koji evocira neto to je odsutno ili to je nemogue percipirati. Znak moe postati simbol i ako je usamljen, izolovan. Ali, tada je potrebno da ga u toj ulozi prizna, potvrdi i na isti nain upotrebljava cela komunikaciona zajednica (npr. drava grb). Ukoliko bi komunikaciona zajednica koja je neki znak inaugurisala kao simbol nestala, i on bi doiveo istu sudbinu.Umberto Eko veliku panju posveuje i kodu. Pojam koda nuno podrazumeva pojam konvencije, drutvenog dogovora sa jedne strane, i mehanizma zasnovanog na pravilima sa druge strane. Prodor koda za poetak znai da mi nismo bogovi, znai da nas pokreu pravila. Drugi korak jeste u odluci: nismo bogovi zato to nas pokreu pravila koja kroz istoriju postavljamo jedni drugima ili nismo bogovi jer je boanstvo zapravo Pravilo (Kod nad Kodovima) koje nas podupire. Kod povezuje predmet fiziki opaljiv i prisutan (izraz) sa elementom koji nije opaljiv i nije prisutan (sadrina). Pod nazivom koda ne krije se toliko ideja da je sve komunikacija ve da sve ono to je komunikacija podlee pravilima i proraunima. ovek je ivotinja koja kodira tamo gde moe i kad god moe. Ako ga pokree neki univerzalni zakon, onda je to zakon Sklonosti ka Kodu.Semiologija i strukturalna korelacija PRVA STRANICA Miroslav Huzjakobjavljeno u: Metodika,Vol. 5, br. 9 (2/2004), str. 214-220Pregledni radUDK 37.013 Podsjeanjem na poslovicu kako "slika vrijedi 1000 rijei" uvesti emo se u osjetljiv i iroj javnosti malo poznat odnos izmeu slike i rijei, a kroz taj odnos i do proiivanja pojma komunikacije uope. Zapitati emo se kako nam se to slika "obraa", kako ju moemo "itati", ali i to zapravo znai prenijeti i primiti neku poruku. Tako e nam ve iz uvoda postati razvidno da e se provjeriti i same pedagoke metode komunikacije izmeu uitelja i uenika, te moda i ponuditi kvalitetnije mogunosti odgoja i obrazovanja. Afazija i struktura jezika Istraivanje poslijedica bolesti mozga afazije koja blokira jednu modanu polutku (lijevu ili desnu) i tako dezintegrira glasovni sustav, potvrdilo je Saussureovu teoriju o dva aspekta jezika. On je postavio dva osnovna obiljeja jezika: paradigme (znakove, npr. slova i rijei) i sintagme (pravila organiziranja znakova, gramatika); o tome vie kasnije. Razlikujemo dvije temeljne vrste afazije: u sluaju poremeaja paradigmatskog shvaanja (Jakobson to naziva poremeaj slinosti) bolesniku je prijeko potreban kontekst; ako je rije izvaena iz reenice ona mu nita ne predstavlja. On e olovku opisati njenom funkcijom: "Za pisanje". Kada je zamoljen da ponovi rije "ne", jedan je pacijent odgovorio: "Ne, ja ne znam kako to uiniti." Ista rije u razliitim kontekstima za ovog su afatiara dva razliita pojma. Kada se nije uspio prisjetiti rijei za "crno", opisuje ga kao "ono to se ini za mrtvoga"; to je skratio u "mrtav". U sluaju poremeaja sintagmatskog shvaanja (Jakobson govori o poremeaju susljednosti ili agramatizmu) naruena je sposobnost graenja reenice; reenica postaje "hrpa rijei". Prvo iezavaju rijei s isto gramatikim funkcijama: veznici, prijedlozi, zamjenice i lanovi, stvara se tzv. "brzojavni stil". est je infinitiv i nominativ od padea. Sloenicu poput Thanksgiving (blagdan zahvale) ovaj afatiar razumije, ali ne shvaa znaenje rijei thanks i giving. On razumije paradigme, ali ne i sintagme. (Jakobson, Halle, 1988.) Jezik, jezinost i govor Vratimo se sada Ferdinand de Saussureu. U knjizi "Teaj ope lingvistike" (koju su nakon njegove smrti na osnovu predavanja sastavili njegovi studenti 1916.g) Saussure razlikuje pojmove langue (jezik, jezik kao sustav ili jezik u uem smislu rijei), langage (jezinost, sveukupnost jezinih pojava, jezik u irem smislu rijei) i parole (govor, besjeda). To razlikovnanje je omoguilo slobodniju upotrebu pojmova jezik i jezinost nego to je usko lingvistika. Jezinost (langage) kao semioloki termin moe se odnositi na sve znakovne sustave koji udovoljavaju zahtjevu dviju jezinih osi: paradigmatskoj i sintagmatskoj. Paradigme su znakovi; sintagme su sustavi, sintakse, pravila po kojima se znakovi rasporeuju. Jezinost obuhvaa osjetilni jezik, verbalni jezik i matematiki jezik. Tako nam je sada dozvoljeno nainiti usporedbu: kao to glasovi ili slova povezani po gramatikim pravilima ine artikuliranu reenicu, tako i likovni elementi (toka, crta, boja) povezani po pravilima kompozicijskih naela (ravnotea, kontrast, ritam...) ine likovnu artikuliranu "reenicu". Stoga vizualni jezik ine likovni elementi (paradigme) i kompozicijska naela (sintagme). I kao to u knjievnom jeziku razliiti glasovi, slova i rijei nabacani bez gramatike nemaju smisla (osim eventualno subjektivnog, ako netko izmilja vlastiti jezik), tako ni nabacane crte, boje i mrlje bez kompozicijskih sintaktikih pravila nemaju likovnog ni estetskog smisla, odnosno sadraja - tako uostalom esto nastaje ki, odnosno nepoznavanje likovne gramatike. Jezik i govor meusobno su prepleteni; nema jezika bez govora i obratno. Razlika ipak postoji: jezik je opi sustav elemenata i sintaktinih pravila, a govor je praktina upotreba jezika, individualiziran i poseban za svakog pojedinca; s druge strane jezik je jednak za sve. Govori razrauju jezike u pojave: iz osjetilnih jezika proizlaze likovne, glazbene i plesne umjetnike pojave; iz verbalnih jezika proizlaze pjesnike, prozne, scenske i filmske umjetnike pojave (film zapravo u sebi sadri sve umjetnosti, a u koli je smjeten pod jezinu nastavu); iz matematikog jezika proizlaze fizikalne, kemijske, geoloke i bioloke prirodne pojave. Govor se ostvaruje kroz medij; za verbalni govor potrebna je usna i nosna upljina te jezik; za likovni govor trebamo likovno-tehnika sredstva (olovka, ugljen, kist...), ali i vlastitu ruku i motoriku uvjebanost. Mediji takoer mogu imati vlastiti jezik; ista ruka nainiti e razliite linije ugljenom (pranjava) i perom i tuem (otra, napeta). Razliiti instrumenti, iako odsvirani istim tonom, glasnoom i trajanjem, imati e razliitu boju zvuka (zbog razliitih alikvota); itd. Znak

Saussure: znak = oznaitelj+oznaenik

Djei radovi.Motiv: taram, baram, beca Komunikacija je dekodiranje dogovorenih znakova. Saussure znak (paradigmu) dijeli na dvije polovine: oznaitelj i oznaenik - oznaitelj rije, odnosno akustika slika (psihiki otisak) i oznaenik pojam na koga se taj naziv odnosi. ini nam se kako je te polovine nuno ine jedno cijelo; ali u prijevodima s drugih jezika otkrivamo kako nije tako: uzalud emo pokuavati na engleski jezik prevesti rije "odgoj" jer englez uope ne poznaj taj koncept. Ako ne znate grki, ova je rije za vas isti oznaitelj: . Ako ove znakove izgovorite ut ete "logos". Iako nas naivno uvjeravaju kako to znai "rije" ili "zakon", istina je da e se svaki rijenik namuiti kroz mnogo stranica pokuavajui nam prenijeti koncept koji na jezik - a s njim i naa civilizacija - jednostavno ne poznaje. Oznaitelj (npr. rije) dakle nije naziv za oznaenika, ve njegov interpretator. Iako nam se ini kako rijei univerzalno oznaavaju pojave, prevoditelji, koji s ovim imaju najvie problema, znaju da nije tako. Jedna apstraktna slika (slika bez teme) je oznaenik bez oznaitelja ; neosvijetena publika u njoj oajniki trai asocijacije kako bi stvorila oznaitelja. Meutim, oznaitelji su naprosto boje i tonovi. Oznaitelj mogu biti i kodirani pokreti (skidanje eira, pruanje ruke), intonacija glasa i drugo. Ovaj odnos oznaitelja i oznaenika neobrazovanoj publici stvara tekoe kod sluanja glazbe kao najapstraktnije umjetnosti - zbog nepoznavanja glazbenog jezika, u njoj se trae asocijacije ili emocije; a ako ne ide drugaije, glazbi se dodaju rijei. Poezija se esto igra zadrkama i razdvajanjima oznaitelja i oznaenika: "ja-buka, ti-buka", npr., ili "Taram, baram, beca". U razredu moemo iskoristiti ova znanja kako bismo pomogli djecu u razdvajanju ta dva dijela znaka - zatraimo od njih da prikau tri tarama, tri barama i tri bece. Djecu u poetku zbunjuje odgoj koji su ve primili izvan kole, ali ubrzo prihvaaju kako sami mogu izmiljati slobodne oblike i njihove odnose. Ipak, nekima je vezivanje slike i rijei ve sa sedam godina toliko okotalo da prikazuju bilo kakvu pojavu iz okolice - makar i nogometno igralite. Slini se prikazi mogu dobiti i kod drugih nevizualnih poticaja; slikanju glazbe primjerice. Ako motivacija nije pravilno izvedena, djeca e slikati note i muzike instrumente. Pravilna motivacija izbjei e takve figurativne prikaze, pa i doivljaj glazbe (jer je subjektivan i promijenjiv), a potraiti e mjerljive odnose - glasno-tiho, brzo-sporo, visoko-duboko itd., te ih "prevesti" u likovne kontraste. Semiologija "Jezik je sustav znakova koji izraava misli i po tome je usporediv s pismom, s abecedom za gluhonjeme, sa simbolikim obredima, s oblicima pristojnosti, s vojnikim znakovima itd. Moemo dakle zamisliti jednu znanost koja izuava ivot znakova u krugu drutvenog ivota; ta bi znanost tvorila dio socijalne psihologije, a posljedino tomu i ope psihologije; nazvat emo je semiologija (od grkoga , semeion - znak) ". Ovaj Saussureov citat iz "Teaja" (str. 62, 2000.) jasno objanjava interdisciplinarne mogunosti njegovog sustava koji e se nazvati strukturalizam. Semiologija je opa teorija znakova (Anglosaksonci ju nazivaju semiotika). Ubrzo su se javili mnogi praktiari koji su unutar svojih podruja poduprli stvaranje nove znanosti - Claude Lvi-Strauss u podruju antropologije, Michel Foucault u podruju povijesti i sociologije, Roman Jakobson u podruju lingvistike, Jacques Lacan u podruju psihoanaliza, Roland Barthes u podruju hermenautike mode i reklama, i jo mnogi drugi. itanje znakova kao kodova koristi i morzeova abeceda, braillerovo pismo, semafori i prometni znakovi, neverbalna komunikacija izmeu ljudi (intonacija glasa, geste i kretnje...) i tota drugo. Drutveni znakovima posebno se bavio Roland Barthes u "Mitologijama". Trgovina prodaje slike a ne proizvode. Odjea je vrlo uobiajen nain odailjanja znakovnih poruka, iako se to esto prebacije na razinu ispod praga svijesti, zamagljujui svoj odabir poruke tzv. ukusom. Ali, iako gotovo svatko smatra kako mu se "svia" odjea koju nosi, znakovito je kako nitko ne nosi (u svakodnevnici) odjeu iz mode od prije nekoliko stoljea. Naprosto, takva odjea danas gotovo nite ne znai, njene su rijei arhaine. Naprotiv, u suvremenom sustavu znakova "odijelo ini ovjeka" poruujui drugima kako je njegov vlasnik/valsnica "imuan", "neovisan (o tuem miljenju)", "moderan (ovisan) ", "avanturist", "sportski tip", "buntovnik", "opasan" ili sklon nekoj drugoj drutveno "itljivoj" grupaciji. Moda se ne razvija, ona se mijenja; odjevni predmeti (paradigme) i naini njihovog komponiranja (sintagme) odailju poruku modernosti, ovisno o drutvenom krugu vrednuje se njeno praenje ili krenje (avangardnost ili subkultura). U svakom sluaju vano je drati se pravila; nitko se doista ne eli svidjeti samo sebi (kao to to veina misli). Interdisciplinarnost Postavljena je i dokazana vana mogunost semiologije - kada zaobiemo povrnu razinu (paradigmatsku), sve postaje analitiki usporedivo na dubljoj (sintagmatskoj) razini. Naime, paradigme su disciplinarne, a sintagme interdiscilpinarne. To znai da kroz paradigmu prepoznajemo o kojoj se disciplini (podruju) govori: u glazbi su paradigme note, u matematici brojevi, u plesu pokreti, u lingvistici slova i rijei, u slici boje, linije itd. Sintagma je stvar komponiranja; sintagmatsko pravilo moe biti identino za sve discipline i kao takvo je interdisciplinarno. Toka jest paradigma; sintagmatskim pravilom pribrajanja nastaje crta - nova paradigma. Cigla jest paradigma; sintagmatskim pravilom pribrajanja nastaje zid - nova paradigma. Toka i cigla, crta i zid na povrnoj razini nemaju nita zajedniko; ali na dubljoj razini, strukturalna analiza otkriva zajedniku sintagmu. Paradigma se dakle moe vidjeti; ali ono bitno se moe samo razumijeti (ili ne razumijeti). Vrijeme u kojem ivimo pokazuje kako se napredak u istraivanjima najbolje moe ostvariti kroz interdisciplinarnost nauka; isto to pokazuju nam i umjetnosti. Ali, dok akustika koristi fizikalna saznanja o kretanju valova kroz matematike proraune, a karakteristino suvremeno umjetniko djelo treba istovremeno gledati i sluati, dotle prosjean konzument znanosti i umjetnosti die ruke od pokuaja razumijevanja jednog i drugog. U kolama se ui fizika 19. st. kroz razumljivu mehaniku; subatomsko shvaanje fotona kao estice i vala istovremeno zvui nevjerojatno i previe filozofski ak i samim fiziarima - poznata je Schrdingerova ala o maki koja je istovremeno mrtva i iva, ovisno o nainu promatranja. Razumijevanje suvremene umjetnosti (za razliku od moderne umjetnosti ija se pravila polako nasluuju) vjerojatno je jo udaljenije od obrazovnog sustava. Pa ipak, ako je umjetnost oduvijek bila "ispred svog vremena", posluajmo i sada njene glavne odrednice - interdisciplinarnost (multimedijalnost) i happening. Primjeri iz umjetnosti

Najbolji primjer razlikovanja lingvistikog i likovnog govora moda su neke slike Rena Magrittea. Poznata je posve realistika slika lule ispod koje pie: "Ovo nije lula". Sam Magritte je za tu sliku rekao: "Jasno je; naslikana lula nije lula. Moda zvui simplficistiki, ali to je pravi ok za ljude... koji ne razmiljaju". Slian pokus moemo nainiti i ovako: napiimo plavom bojom rije UTO. Tako emo stvoriti rascjep izmeu vizualne forme i verbalnog sadraja koji nam moe biti pomo u svjesnom oslobaanju od shematskog opaaja. Magritte je tu ideju dugo razvijao. Prve takve slike pokazuju neutralnu pozadinu po kojoj su ispisane rijei: "ormar", "oblak", "jabuka", "nebo" i druge; lingvistiki znak zamijenjuje likovni znak. Kasnije se pojavljuju kombinacije: slika "Klju snova" se igra odnosom rijei i slike, te odnosima oznaitelja i oznaenika. Ispod slike sata pie "vjetar"; ispod konja pie "vrata". Je li to humor? Ili aludira na vrata tale? Ili cijelu kompozicije treba dekodirati kao prozor? Nema tonog odgovora; gledatelja se pokuava otklonom podsjetiti kako cijeli svijet gleda kroz lingvistiko dekodiranje. Marcel Duchamp izloio je 1917. obian pisoar, zaetak njegovih ready-madea. Umjetnost ili ne? To je ovisilo o okruju: ako je predmet u muzeju, nazivamo ga umjetnost. Ponovno igra rijei i znaenja. Dalibor Martinis je na Venecijanskom bijenalu 1997. izloio rad "Stormtellers". U pitanju je igra ritmova: na etiri stola ritmiki nanizana nalaze se etiri zvunika okrenuta uvis obasjana stolnim lampama. Uz vizualni ritam, zvunici proizvode i zvuni ritam - iz njih se uje glas koji govori "brrrrrm!". U zvunicima se nalazi voda; kada se uje glas voda stvara valove koji nevidljivi glas ine vidljivim. Primjeri iz nastave

Djeji rad.Motiv: glazbaStrukturalne analize poezije U nastavi, primjerice, lako moemo zamisliti zrcalno simetrine note (c-d-e:e-d-c), zrcalno postavljene geometrijske likove ili brojeve (1-2-3:3-2-1), zrcalno pokretanje udova plesaa ili vie plesaa, zrcalnu reenicu (tzv. palindrom: "Perica ree raci rep"; jednako se ita slijeva i zdesna) ili zrcalno postavljene boje na papiru. Jezinom upotrebom paradigmi i sintagmi nam je omogueno stvaranje korelacija vie razine izmeu nastavnih predmeta, tzv. strukturna korelacija. Za razliku od tematske korelacije gdje se kroz predmete provlai zajednika tema (slikamo lie na satu likovne kulture, itamo pjesmice o liu na satu hrvatskog jezika, prouavamo ga na satu prirode i drutva, itd.), pri strukturnoj korelaciji kroz nastavne satove provlaimo sadrajni pojam, npr. simetrija, ritam, linija i drugo. Iz tog razloga, kada slikamo glazbu (nevizualni poticaj) analizirati emo njenu kompoziciju (glazbenik se, uostalom, i zove kompozitor). Ako su na strani glazbe kontrasti tiho-glasno, visoko-nisko, brzo-sporo, jedan instrument-orkestar, jedan ton-akord; koji kontrasti e moi tome odgovarati na slici? Na slian nain zadravamo sintagme a prevodimo paradigme obraujui poeziju na satu hrvatskog jezika, prouavajui raspored rijei, metriku i druge elemente poetskog govora. Jer, izuzetno je pogreno poeziju analizirati jednako kao prozu (npr. pitanjima "O emu se radi u pjesmi? " i "to je pjesnik elio rei? "). Takve metode zatvaraju opaaj za specifinosti pojedinih govora i osuuju uenika na banalne klasifikacije unutar iskljuivo lingvistikog kodnog sustava. Dakle, vano je kako, a ne to. Sadraj a ne tema. Strukturalnost je pitanje odnosa - povijest je vana zbog odnosa uzroka i poslijedica, a ne zbog godina i bezbrojnih imena. I analiza je vezana uz rije i sliku; stara poslovica kae kako jedna slika vrijedi 1000 rijei. Te rijei, meutim, lako mogu biti pogrene ako se ne uvjeba vjetina analize. To se lako moe isprobati: dovoljno je da pokuate preko telefona tono opisati ono to vidite, po mogunosti neki jednostavan ali apstraktan crte (kako nositelj opisa ne bi bili oznaitelji). Vidjeti nevidljivo Literatura: BARTHES Roland (1979.): "Knjievnost, mitologija, semiologija", Nolit, Beograd BELSEY Catherine (2003.): "Poststrukturalizam", ahipai, SarajevoGUIRAUD Pierre (1975.): "Semiologija", BIGZ, BeogradJAKOBSON Roman, HALLE Morris (1988.): "Temelji jezika", Globus, ZagrebSAUSSURE, Ferdinand de (2000.): "Teaj ope lingvistike", ArtTresor naklada, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Paul Klee je ustvrdio: "Funkcija umjetnosti nije ponoviti vieno, ve nevidljivo uiniti vidljivim". Kada inimo poredbu, jedan isti sustav odnosa (sintagme) meu razliitim oznaiteljima namee istu strukturu. Nastaje asimiliranje nepoznatog poznatim, koje nepoznatom daje prepoznatljivu strukturu poznatog; tj. smisao - zvijezdane konstelacije, ezoterija, religija i mitologija, filozofija, pa i sama nauka (vizualicija atoma, gravitacije, sile i sl.) koja je red koji nameemo prirodi. Drutvo tako poredbama moe vratiti raison d'etre koji se ini da gubi rascjepkanim (shizofrenim?) doivljavanjem Svijeta. Djeca, pak, koristei uvijek iste pojmove u razliitim kolskim predmetima (geometrijski lik u matematici i likovnoj kulturi, ritam u glazbenoj i likovnoj kulturi, tlocrt u prirodi i dutvu i likovnoj kulturi itd.) bitno ubrzavaju svoje uenje, a prisutan je i vaan odgojni elemenat - svijet je cjelovit. Tada se ne bi pojavljivali sada uobiajeni prizori - reljef zemljita se teko povezuje sa reljefom u kiparstvu ili - to se nedavno dogodilo u viem razredu - Ljudevit Gaj sa sata hrvatskog jezika nije se u djejoj glavi mogao povezati s Ljudevitom Gajem iz povijesti.