tim marshall • u okovima geografije - znanje.hr · da će kretanje na jug morati pričekati da...

Tim Marshall • U OKOVIMA GEOGRAFIJE

Tim Marshall

U OKOVIMA GEOGRAFIJE

Deset zemljovida koji govore sve što morate

znati o globalnoj politici

Prevela s engleskoga Ivana Jandras Szekeres

Zagreb, 2018.

S predgovorom Johna Scarletta

Naslov izvornikaTim Marshall

Prisoners of GeographyCopyright © Tim Marshall 2015

Copyright © za hrvatski prijevod Ivana Jandras Szekeres i Znanje d.o.o., 2018.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili javno reproducirati u bilo

kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

SADRŽAJ

Predgovor Johna Scarletta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . viiUvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ix

1. Rusija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 2. Kina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 3. SAD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 4. Zapadna Europa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 5. Afrika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 6. Bliski istok . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 7. Indija i Pakistan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151 8. Koreja i Japan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175 9. Latinska Amerika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .195 10. Arktik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217

Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233 Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 247O autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269

PReDgovoR

Postalo je otrcano pomišljati, ali i govoriti, da živimo u iznimno nestabilnim vremenima. Govore nam da svijet nikad nije bio

manje predvidljiv. Takve izjave pozivaju na oprezan, čak i skeptičan odgovor. Oprez je prikladan. Svijet je oduvijek bio nestabilan, a budućnost je, u svojoj bîti, nepredvidljiva. Trenutačne bi nam brige zasigurno mogle biti mnogo gore. U najmanju ruku, na to nas je trebala podsjetiti stota obljetnica 1914. i Prvoga svjetskog rata.

Bez obzira na to, sigurno se spremaju korjenite promjene koje će itekako utjecati na našu budućnost i budućnost naše djece, gdje god živjeli. Gospodarske, društvene i demografske promjene, sve povezane s brzim tehnološkim razvojem, za sobom povlače glo-balne posljedice zbog kojih bi vrijeme u kojem trenutačno živimo moglo biti drukčije u odnosu na prijašnja razdoblja. Moguće je da se upravo zbog toga toliko govori o »iznimnoj nestabilnosti« te su zbog toga »geopolitički« komentari postali industrija u usponu.

Tim Marshall osobno je i profesionalno iznimno kvalificiran za doprinos diskusiji. Bio je izravno uključen u mnoga od najdra-matičnijih zbivanja posljednjih dvadeset i pet godina. Kao što nas u Uvodu podsjeća, bio je na prvim linijama na Balkanu, u Afgani-stanu i Siriji. Vidio je da se odluke i događaji, međunarodni sukobi i građanski ratovi mogu razumjeti tek uzmu li se u obzir sve nade, strahovi i predrasude nastale kroz povijest te da oni nastaju zbog fizičkog okružja — geografije — u kojem su se pojedinci, društva i zemlje razvijali.


VIII

Zbog toga ova knjiga obiluje pronicljivim uvidima od pre-sudne važnosti za našu sigurnost i blagostanje. Što je utjecalo na ruske poteze u Ukrajini? Jesmo li mi (Zapad) podbacili time što ih nismo predvidjeli? Ako jesmo, zašto se to zbilo? Koliko daleko je spremna ići Moskva? Osjeća li se Kina napokon sigurno unutar svojih prirodnih kopnenih granica i kako će to utjecati na pristup kojim Peking prilazi pomorskoj moći i SAD-u? Što to znači za druge zemlje u regiji, uključujući Indiju i Japan? Više od 200 godi-na SAD je uživao u pogodnostima iznimno povoljnih geografskih okolnosti i blagodatima prirodnih izvora. Sada se služi nekonven-cionalnim izvorima nafte i plina. Hoće li to utjecati na globalnu politiku SAD-a? SAD je iznimno moćan i otporan, pa zašto se onda toliko govori o njegovu nazadovanju? Jesu li duboko ukorije-njene podjele i emocije diljem sjeverne Afrike, Bliskog istoka i juž-ne Azije nepremostive ili se nazire nada za budućnost? Naposljetku, a možda i najvažnije za našu državu, Ujedinjeno Kraljevstvo, jedno od najvećih i najglobalnijih gospodarstava: kako Europa reagira na nesigurnosti i sukobe koji su joj više ili manje blizu? Kao što Tim ističe, posljednjih sedamdeset godina (a posebice od 1991.) Europa se naviknula na mir i blagostanje. Prijeti li nam opasnost da ih počnemo uzimati zdravo za gotovo? Razumijemo li i dalje što se zbiva oko nas?

Želite li razmisliti o tim pitanjima, pročitajte ovu knjigu.

John Scarlett ravnatelj Tajne obavještajne službe (MI6), 2004. — 2009.

UvoD

Vladimir Putin kaže da je pobožan čovjek, veliki pobornik Ruske pravoslavne crkve. Ako je tako, možda svake večeri

legne u krevet, pomoli se i upita Boga: »Zašto u Ukrajinu nisi postavio planine?«

Da je Bog u Ukrajini podignuo planine, veliko ravno pro-stranstvo Sjevernoeuropske nizine ne bi bilo tako poticajno pod-ručje za opetovane napade na Rusiju. Ovako Putin nema izbora: mora barem pokušati kontrolirati ravnice na zapadu. Tako je sa svim narodima, bili oni veliki ili mali. Krajolik sputava njihove vođe, ostavljajući im manje izbora i prostora za manevriranje nego što biste očekivali. To je vrijedilo za atensko carstvo, Perzijance, Babilonce i prije; vrijedilo je za svakog vođu u potrazi za povišenim terenom s kojeg će zaštititi pleme.

Zemlja na kojoj živimo oduvijek nas je određivala. Određivala je ratove, moć, politiku i društveni razvoj naroda koji sada žive u gotovo svakom dijelu svijeta. Možda se čini da je tehnologija pre-vladala udaljenosti koje nas dijele u duševnom i fizičkom prostoru, ali lako je zaboraviti da je teren na kojem živimo, radimo i podiže-mo djecu iznimno važan te da će na odluke onih koji vode sedam milijardi stanovnika ovoga planeta vječno utjecati rijeke, planine, pustinje, jezera i mora koji ograničavaju sve nas — kao što su nas oduvijek ograničavali.

Općenito gledano, ne postoji geografski čimbenik koji bi bio važniji od drugih. Planine nisu nimalo važnije od pustinja, baš kao


X

ni rijeke od prašuma. Na različitim dijelovima planeta različita su geografska obilježja među dominantnim čimbenicima koji određu-ju što ljudi mogu ili ne mogu činiti.

Geopolitika proučava kako se međunarodna zbivanja mogu tumačiti kroz geografske čimbenike; ne samo fizički krajolik — pri-mjerice prirodne planinske barijere ili povezanost riječnih mreža — nego i klimu, demografiju, kulturne regije i pristup prirodnim resursima. Ti čimbenici mogu imati važan utjecaj na brojne vidove naše civilizacije, od političke i vojne strategije do društvenog razvo-ja ljudi, uključujući jezik, trgovinu i religiju.

Fizička stvarnost u osnovni nacionalne i međunarodne poli-tike prečesto se zanemaruje i u pisanju o povijesti i u aktualnom izvještavanju o zbivanjima u svijetu. Geografija je očito temeljni dio odgovora na pitanje »zašto« i »što«. Možda nije presudan čimbenik, ali zasigurno je onaj koji je najlakše previdjeti. Pogledaj-mo, primjerice, Kinu i Indiju: dvije goleme države s neizmjerno mnogo stanovnika koje imaju vrlo dugu zajedničku granicu, ali nisu povezane ni politički niti kulturno. Ne bi bilo neobično da su se dva diva međusobno borila u nekoliko ratova, ali s iznimkom jednog sukoba iz 1962. koji je trajao mjesec dana, zapravo nikad nisu ratovali. Zašto? Zato što se između njih nalazi najviši planinski lanac na svijetu i velikim je vojnim postrojbama gotovo nemoguće prodrijeti kroz Himalaju ili prijeći preko nje. Dakako, razvojem tehnologije pojavljuju se načini da se prepreka svlada, ali fizička barijera i dalje odvraća od toga pa su obje države vanjsku politiku usmjerile na druge regije, držeći jedna drugu na oku.

Državni čelnici, ideje, tehnologija i drugi čimbenici imaju svoju ulogu u oblikovanju događaja, ali oni su privremeni. Svaki novi naraštaj ipak će se suočiti s fizičkim zaprekama koje stvaraju Hindukuš i Himalaja, s izazovima koje donosi kišna sezona te s nedostacima ograničenog pristupa mineralima ili izvorima hrane.

Prvi put sam se za tu temu zainteresirao 1990-ih izvještavajući o ratovima na Balkanu. Izbliza sam promatrao kako vođe različitih naroda, bili oni Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, namjerno podsjećaju svoja »plemena« na drevne podjele te, doista, na drevne sumnje u regiji

XI

Uvod

koja obiluje različitostima. Kad su narode razdvojili, više nije bilo potrebno mnogo da ih okrenu jedne protiv drugih.

Najbolji je primjer rijeka Ibar na Kosovu. Vladavinu Osman-lija nad Srbijom učvrstila je bitka na Kosovu Polju 1389. koja se vodila pokraj mjesta gdje Ibar protječe kroz Mitrovicu. U sljede-ćim stoljećima, kako su se muslimanski Albanci polako spuštali s planinske regije Malësije u Kosovo gdje su do sredine 18. stoljeća postali većina, srpsko stanovništvo počelo se povlačiti iza Ibra.

Skočimo li naglo u 20. stoljeće, ta je rijeka i dalje jasno ozna-čavala etničku/vjersku podjelu. Zatim se 1999., pretrpjevši napade NATO-a iz zraka i Oslobodilačke vojske Kosova na tlu, jugoslaven-ska (srpska) vojska povukla preko Ibra, a za njom je brzo krenula većina preostaloga srpskog stanovništva. Rijeka je de facto postala granica onoga što neke države danas priznaju kao neovisnu državu Kosovo.

Mitrovica je također mjesto na kojem se zaustavio prodor NATO-ovih sila na tlu. Tijekom tromjesečnog rata bilo je prikri-venih prijetnji da NATO namjerava izvesti invaziju na cijelu Srbi-ju. No prava istina je da zbog geografskih i političkih ograničenja čelnici NATO-a nikad nisu imali tu mogućnost. Mađarska je dala na znanje da neće dopustiti invaziju sa svojeg teritorija jer se boja-la odmazde protiv 350 tisuća etničkih Mađara u sjevernoj Srbiji. Druga mogućnost bila je invazija s juga čime bi začas došli na Ibar, ali NATO bi se tada suočio s planinama ponad njega.

U to sam vrijeme radio s ekipom Srba iz Beograda i pitao ih što bi se dogodilo kad bi došao NATO: »Odložili bismo kamere, Time, i uzeli oružje u ruke«, glasio je odgovor. To su bili liberalni Srbi, moji dobri prijatelji i protivnici režima, ali ipak su izvadili karte i pokazali mi gdje će Srbi braniti svoj teritorij u planinama i gdje će se NATO zaustaviti. Laknulo mi je kad sam dobio lekciju iz geografije o tome zašto NATO ima manje izbora nego što je objavio briselski stroj za odnose s javnošću.

Razumijevanje važnosti fizičkog krajolika u izvještavanju o Balkanu dobro mi je poslužilo u narednim godinama. Primjerice, 2001., nekoliko tjedana poslije napada 11. rujna, vidio sam da, bez


XII

obzira na današnju modernu tehnologiju, klima i dalje diktira voj-ne mogućnosti čak i najmoćnijim vojskama na svijetu. Prešavši na splavi graničnu rijeku iz Tadžikistana, našao sam se u sjevernom Afganistanu s namjerom da se pridružim postrojbama Sjevernog saveza koje su se borile protiv talibana.

Iznad nas već su bili američki lovački zrakoplovi i bombarderi koji su napadali talibanske i Al-Kaidine položaje na hladnim, praš-nim ravnicama i brdima istočno od Mazar-e Šarifa pripremajući teren za prodor prema Kabulu. Poslije nekoliko tjedana postalo je jasno da se Sjeverni savez priprema za kretanje prema jugu. A onda se promijenila boja svijeta.

Stigla je najintenzivnija pješčana oluja koju sam ikada doživio, zavijajući sve u žutu boju senfa. Činilo se da je čak i zrak oko nas poprimio tu nijansu, gust od zrnaca pijeska. Trideset i šest sati ništa se nije micalo osim pijeska. Na vrhuncu oluje nije se moglo vidjeti više od nekoliko metara naprijed, a jasno je bilo samo to da od prodora neće biti ništa dok se vrijeme ne smiri.

Američki sateliti, opremljeni najsuvremenijom tehnologi-jom, bili su bespomoćni, slijepi pred klimom te divlje zemlje. Od predsjednika Busha i Združenog stožera oružanih snaga SAD-a do postrojbi Sjevernog saveza na terenu, svi su jednostavno morali pričekati. Zatim je pala kiša, a pijesak koji je pao na sve i svakoga pretvorio se u blato. Kiša se stuštila tako silovito da se činilo da će se blatnjare u kojima smo živjeli rastopiti. Ponovno je bilo jasno da će kretanje na jug morati pričekati da geografija obavi svoje. Zemljopisna pravila koja su poznavali Hanibal, Sun Tzu i Alek-sandar Veliki vrijede i za današnje vođe.

U još bližoj prošlosti, 2012., dobio sam još jednu poduku iz geografije: kad je Siriju zahvatio građanski rat u punom zamahu, stajao sam na vrhu sirijskog brda, iznad doline južno od grada Hame, i vidio seoce koje je gorjelo u daljini. Prijatelji Sirijci poka-zali su mi mnogo veće selo oko kilometar i pol dalje odakle je prema njihovim riječima došao napad. Ako jedna strana uspije iz doline istjerati dovoljno pripadnika druge frakcije, objasnili su mi da bi se dolina mogla pripojiti drugom području koje vodi prema

XIII

Uvod

jedinoj autocesti u državi te bi bila korisna u formiranju održivo-ga susjednog teritorija koji bi se jednog dana mogao iskoristiti za stvaranje minijaturne državice ne bude li moguće ponovno sastaviti Siriju. Ondje gdje sam prije vidio tek seoce u plamenu, sada sam vidio stratešku važnost i shvatio da političku realnost oblikuju naj-osnovnije fizičke realnosti.

Geopolitika utječe na svaku državu, bila ona u ratu kao u spomenutim primjerima ili u miru. Naći ćete primjere u svakoj regiji koje se sjetite. Na stranicama ove knjige ne mogu istražiti baš svaku: među ostalima, Kanadu, Australiju i Indoneziju spomenut ću tek usput, iako bi se cijela knjiga mogla posvetiti samo Australiji i tome kako je njezina geografija, i fizički i kulturno, utjecala na povezanost s drugim dijelovima svijeta. Umjesto toga, usredotočio sam se na sile i regije koje najbolje dočaravaju ključne postavke knjige, obuhvaćajući geopolitičko naslijeđe prošlosti (stvaranje naci-je), najkritičnije situacije s kojima se danas suočavamo (problemi u Ukrajini, sve veći utjecaj Kine) te pogled u budućnost (sve inten-zivnije nadmetanje na Arktiku).

U Rusiji vidimo utjecaj Arktika i kako njegova ledena kli-ma Rusiji ograničava mogućnost da postane istinska svjetska sila. U Kini vidimo ograničenost sile bez globalne mornarice, a 2016. postalo je jasno kojom brzinom Kina teži promjeni. Poglavlje o SAD-u razjašnjava kako su pronicljive odluke za proširenje terito-rija u ključnim regijama omogućile današnju sudbinu dvooceanske supersile. Europa nam pokazuje vrijednost ravnica i plovnih rije-ka u međusobnom povezivanju regija i nastanku kulture koja je pokrenula moderni svijet, a Afrika je vrhunski primjer posljedica izolacije.

Poglavlje o Bliskom istoku pokazuje zašto povlačenje linija na zemljovidu, ako se zanemaruje topografija te, podjednako važno, geografske kulture na određenom području, vodi u probleme. Tim ćemo problemima svjedočiti i u ovom stoljeću. Ista tema isplivat će i u poglavljima o Africi te Indiji i Pakistanu. Kolonijalne sile povu-kle su umjetne granice na papiru, potpuno zanemarujući fizičke stvarnosti te regije. Sada se provode nasilni pokušaji ne bi li ih se


XIV

prekrojilo; potrajat će još nekoliko godina, poslije čega zemljovid nacionalnih država više neće izgledati kao što izgleda sad.

Od primjera Kosova i Sirije veoma se razlikuju Japan i Koreja, ponajprije zato što su uglavnom etnički homogeni. No oni imaju druge probleme: Japan je otočna država bez prirodnih resursa, a podjela Koreje problem je koji tek valja riješiti. Međutim, Latinska Amerika odudara od pravila. Daleki jug tako je odsječen od vanj-skoga svijeta da je trgovina s ostatkom svijeta otežana, a unutar-nja geografija priječi stvaranje uspješnoga trgovačkog bloka poput EU-a.

Naposljetku dolazimo do jednog od najteže naseljivih mjesta na svijetu — Arktika. Većinu povijesti ljudi su ga zanemarivali, ali u 20. stoljeću ondje smo pronašli izvore energije, a diplomacija 21. stoljeća odredit će tko taj resurs posjeduje — i prodaje.

Tezu da je geografija presudni čimbenik za tijek ljudske povi-jesti možemo smatrati sumornim pogledom na svijet, zbog čega je u nekim intelektualnim krugovima omražena. Navodi na zaključak da je priroda moćnija od čovjeka te da svoju sudbinu možemo obli-kovati samo do određene mjere. Međutim, na zbivanja očito utječu i drugi čimbenici. Svatko razuman vidi da moderna tehnologija zaobilazi željezna pravila geografije. Pronašla je načine da se pro-vuče preko i iznad prepreka te kroz njih. Amerikanci sada mogu odletjeli na zadatak bombarderima iz Missourija sve do Mosula bez potrebe za betonom na kojem bi se usput opskrbili gorivom. Zbog toga i zbog djelomice samodostatnih velikih borbenih sku-pina nosača aviona više im za proširenje globalnog dosega u svijetu nisu nužni saveznici ni kolonije. Naravno, ako ipak raspolažu zrač-nom bazom na otoku Diego García, ili trajnim pristupom luci u Bahreinu, onda imaju više mogućnosti, ali one im nisu pretjerano nužne.

Zračne snage promijenile su pravila kao što ih je na drukčiji način promijenio internet. Ali geografija i povijest uspostave nacija unutar te geografije i dalje su ključni za razumijevanje današnjega svijeta i naše budućnosti.

XV

Uvod

Sukob u Iraku i Siriji vuče korijene iz vremena kolonijal-nih sila koje su zanemarile pravila geografije, a kineska okupacija Tibeta ukorijenjena je u poštivanju tih pravila; ta pravila diktiraju američku vanjsku politiku u svijetu, a čak i tehnološka genijalnost i projekcija moći posljednje preostale supersile mogu samo ublažiti pravila koja je odredila priroda, ili Bog.

Koja su to pravila? Počet ćemo sa zemljom u kojoj je moć teš-ko obraniti, a njezini su vođe to stoljećima nadoknađivali širenjem. To je zemlja bez planina na zapadu: Rusija.

P R V O P O G L A V L J E

RUSIJA

Nepregledan (pridjev): koji je veoma prostran; beskrajan.

AfgAnistAn

ArmenijA

AzerbAjdžAn

Baltičko more

B a r e n t s o v o

m o r e

bjelorusijA

C r n o mo r e

Kaspijsko jezero

Kavkaz

K i n A

dAnsKA

estonijA

finsKA

Zemlja

Franje Josipa

gruzijA

islAnd

i r A n

i r A K

Kalinjingrad (rusija)

KirgistAn

lAtvijA

litvA

moldAvijA

murmansk

S j e v e r n o e u r o p s k a n i z i n a

norvešKA

No

r ve

š ko

mo

r e

Nova

Zemlja

PoljsKA

S k a g e r r a k

sankt Peterburg

Svalbard

(Norveška)

švedsKA

sirijA

tAdžiKistAn

t u r s K A

turKmenistAn

uKrAjinA

U

ra

l

uzbeKistAn

Z a p a d n o -

s i b i r s k a

n i z i n a

KA

z A h s t A n

S J E V E R N O L E D E N O M O R E

moskva

ru s i j

AS i b

i

rKarpati

granica između Europe i Azije

državna granica

sporna granica

1000 milja 1000 km

K i n A

j APA

n

poluotok

Kamčatka

Bajkalsko

jezero

sjevernA

KorejA

Novosibirski

otoci

Sahalin

J ap

an

s ko

mo

r e

O h o t s k o

mo r e

Sjeverna

Zemlja

južnA

KorejA

s A dAljAsKA

vladivostok

Ž u t o

m o r e

S J E V E R N O L E D E N O M O R E

Beringov prolaz

Be

r in

go

vo

mo

re

Sjeverna polarnica

Ti

hi

O

CE

aN

m o n g o l i j A

ru s i j

AS i b

i

r


4

Rusija je nepregledna. Neizmjerno nepregledna. Beskrajna. Njezina nepreglednost obuhvaća 17 milijuna četvornih kilo-

metara, jedanaest vremenskih zona i najveća je zemlja na svijetu.Nepregledne su njezine šume, jezera, rijeke, zaleđena tundra,

stepa, tajga i planine. Njezina nam se veličina dugo uvlačila u kolek-tivnu svijest. Gdje god se nalazili, tu je Rusija, možda istočno ili zapadno od nas, možda sjeverno ili južno — ali ruski medvjed je uvijek tu negdje.

Nije slučajno baš medvjed simbol te neizmjerne nacije. Sje-di ondje, katkad u zimskom snu, katkad brunda, veličanstven, ali surov. Ber je ruska riječ za tu životinju, ali Rusi zaziru od uporabe tog naziva, bojeći se da će tako prizvati njezinu mračniju stranu. Zovu je medved, »onaj koji jede med«.

Barem 120 000 medveda živi u zemlji koja pripada i Europi i Aziji. Zapadno od Urala nalazi se europska Rusija. Istočno od njega nalazi se Sibir koji se proteže sve do Beringova mora i Tihog ocea-na. Čak i u 21. stoljeću putovanje vlakom s jednog kraja države na drugi traje šest dana. Ruski čelnici moraju u vidu imati udaljenosti i razlike te u skladu s njima oblikovati politiku; već nekoliko stoljeća promatraju na sve strane, ali uglavnom su usredotočeni na zapad.

Pisci koji žele proniknuti u srž medvjeda često se posluže slav-nom primjedbom Winstona Churchilla o Rusiji iz 1939.: »To je zagonetka omotana misterijem unutar enigme«, ali malo je onih koji rečenicu dovrše, a njezin kraj glasi: »ali možda postoji ključ. Ključ je ruski nacionalni interes.« Sedam godina poslije Churchill je ključ iskoristio da otključa svoju verziju odgovora na zagonetku, tvrdeći: »Uvjeren sam da se ničemu ne dive koliko snazi, a ni za što nemaju manje poštovanja nego za slabost, posebice vojnu sla-bost.«

Kao da je govorio o aktualnome ruskom vodstvu koje je, unatoč tomu što je sada zavijeno plaštem demokracije, zadržalo autoritarnu narav u čijoj je srži nacionalni interes.

Kad Vladimir Putin ne misli na Boga i planine, misli na piz-zu. Konkretno, na oblik komada pizze — trokutastu krišku.

5

Rusija

Tanji kraj kriške je Poljska. Tu širina goleme Sjevernoeuropske nizine koja se proteže od Francuske do Urala (koji se pruža na oko 1600 km od sjevera do juga, tvoreći prirodnu granicu između Europe i Azije) iznosi samo petstotinjak kilometara. Prostire se od Baltičkoga mora na sjeveru do Karpata na jugu. Sjevernoeuropska nizina obuhvaća cijelu zapadnu i sjevernu Francusku, Belgiju, Nizo-zemsku, sjevernu Njemačku i gotovo cijelu Poljsku.

Iz ruske perspektive to je dvosjekli mač. Poljska je razmjerno uzak koridor u koji bi Rusija, da je nužno, mogla potjerati svoje oružane snage i spriječiti prodor neprijatelja prema Moskvi. Ali ondje se kriška počinje širiti, a kad dođemo na granicu s Rusi-jom, široka je više od 3000 kilometara i ravna je cijelim putem do Moskve i dalje. Čak i s velikom vojskom bilo bi teško čvrsto braniti takvu liniju. No Rusiju nikada nisu pokorili iz tog smjera, djelo-mice zbog njezine strateške dubine. Dok se vojska približi Moskvi, njezine opskrbne linije već će biti neodrživo duge, što je pogreška koju je Napoleon načinio 1812., a Hitler ponovio 1941.

Na isti način i na Dalekom istoku Rusiju štiti geografija. Teš-ko je vojskom iz Azije krenuti gore u azijsku Rusiju; nemate što napasti osim snijega, a ne možete dospjeti dalje od Urala. Na kraju biste držali golem dio teritorija, u teškim uvjetima, s dugim opskrb-nim linijama i uz neprestanu opasnost od protunapada.

Možda biste pomislili da nitko ne želi napasti Rusiju, ali Rusi se s time ne bi složili, i to s pravom. U posljednjih 500 godina doživjeli su nekoliko napada sa zapada. Poljaci su prešli Sjeverno-europsku nizinu 1605., slijedili su ih Šveđani pod vladavinom Kar-la XII. 1708., Francuzi pod Napoleonom 1812. te dvaput Nijemci u oba svjetska rata, 1914. i 1941. Gledajući iz drukčije perspektive, ako računamo od Napoleonove invazije 1812., ali ovaj put uzmemo u obzir i Krimski rat od 1853. do 1856. i dva svjetska rata do 1945., Rusi su se na Sjevernoeuropskoj nizini ili blizu nje borili svake 33 godine.

Na kraju Drugoga svjetskog rata 1945. Rusi su zaposjeli teri-torij koji su u srednjoj i istočnoj Europi preoteli Njemačkoj, dio kojega je poslije pripojen SSSR-u koji je počeo sve više nalikovati


6

starome Ruskom Carstvu. Sjevernoatlantski savez (NATO) nastao je 1949. udruživanjem europskih i sjevernoameričkih država radi obrane Europe i sjevernog Atlantika od opasnosti sovjetske agresije. Kao odgovor na to, većina europskih komunističkih država — pod ruskim vodstvom — sklopila je 1955. Varšavski pakt, sporazum o vojnoj obrani i uzajamnoj pomoći. Trebao je to biti željezni pakt, ali gledano iz današnje perspektive počeo je hrđati na početku 1980-ih, a nakon pada berlinskog zida 1989. potpuno se urušio.

Predsjednik Putin nije obožavatelj posljednjega sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova kojeg krivi za potkopavanje ruske sigurnosti, a 1990-ih je raspad bivšega Sovjetskog Saveza nazvao »glavnom geopolitičkom katastrofom stoljeća«.

Otada Rusi uznemireno promatraju kako se NATO sustavno primiče sve bliže, obuhvaćajući zemlje za koje Rusija tvrdi da su obećale da mu se neće priključiti: Češku, Mađarsku i Poljsku 1999., Bugarsku, Estoniju, Latviju, Litvu, Rumunjsku i Slovačku 2004. te Albaniju 2009. NATO kaže da nije bilo nikakvih obećanja.

Poput svih velikih sila, Rusija razmišlja u okviru sljedećih sto godina te shvaća da se u tom vremenu može dogoditi svašta. Tko bi u prošlome stoljeću rekao da će se američke oružane snage sta-cionirati na nekoliko stotina kilometara od Moskve u Poljskoj i baltičkim državama? Do 2004., samo petnaest godina od 1989., sve bivše članice Varšavskog pakta osim Rusije ušle su u NATO ili Europsku uniju.

Upravo to je usmjeravalo misli vlasti u Moskvi, baš kao i ruska povijest.

Rusija kao koncept datira od 9. stoljeća i labavoga saveza Istočnih Slavena naziva Kijevska Rus’, kojem je sjedište bilo u Kije-vu i drugim gradovima uz rijeku Dnjepar u današnjoj Ukrajini. Šireći svoje carstvo, Mongoli su neprestano napadali regiju s juga i istoka te je naposljetku osvojili u 13. stoljeću. Rusija u povoji-ma tada se premjestila na sjeveroistok u grad Moskvu i oko njega. Mlada Rusija, koja se tada zvala Velika kneževina Moskva, bila je neobranjiva. Nije bilo planina ni pustinja i imala je malo rijeka. U svim smjerovima prostirale su se nizine, a na drugom kraju stepe

7

Rusija

na jugu bili su Mongoli. Agresor je mogao prodrijeti s mjesta koje odabere, a bilo je malo prirodnih obrambenih položaja.

Tada na scenu stupa prvi car Ivan Grozni. U djelo je proveo koncept napada kao oblika obrane — tj. širenja koje počinje kon-solidacijom kod kuće, a zatim kretanjem prema van. To je utrlo put moći. Bio je čovjek koji podupire teoriju da pojedinci mogu promi-jeniti povijest. Bez njegovih karakternih obilježja krajnje okrutnosti i vizionarstva, ruska povijest bila bi mnogo drukčija.

Mlada Rusija počela se umjereno širiti pod vladavinom Ivano-va djeda Ivana Velikoga, ali širenje se ubrzalo kad je 1533. na vlast došao mlađi Ivan. Prodrla je istočno od Urala, južno od Kaspijsko-ga jezera i na sjever prema Sjevernoj polarnici. Osigurala je pristup Kaspijskom jezeru, a poslije Crnome moru, pritom iskorištavajući prednost Kavkaza kao djelomične granice između Rusije i Mon-gola. U Čečeniji je podignuta vojna baza da otjera zainteresirane napadače, bili oni mongolska Zlatna Horda, Osmansko Carstvo ili Perzijanci.

Bilo je teškoća, ali u sljedećem stoljeću Rusija se probila preko Urala i doprla u Sibir, naposljetku obuhvativši sav teritorij do obale Tihog oceana daleko na istoku.

Tada su Rusi dobili djelomičnu tampon-zonu i zaleđe — stra-tešku dubinu — prostor na koji mogu uzmaknuti u slučaju najezde. Nitko ih u velikom broju neće napasti sa Sjevernoga ledenog mora, niti se probiti preko Urala da ih se domogne. Država im je postaja-la ono što danas smatramo Rusijom, a osvajanje s juga ili jugoistoka zahtijevalo je golemu vojsku, vrlo duge opskrbne linije i proboj uz obrambene položaje.

U 18. stoljeću — pod Petrom Velikim koji je osnovao Rusko Carstvo 1721., a zatim caricom Katarinom Velikom — Rusija se okrenula zapadu, šireći Carstvo kako bi postala jedna od najvećih europskih sila, ponajviše zbog trgovine i nacionalizma. Sigurnija i moćnija Rusija sada je mogla okupirati Ukrajinu i dosegnuti Kar-pate. Zauzela je većinu današnjih baltičkih država — Litvu, Latviju i Estoniju. Time se zaštitila od bilo kakvih prodora kopnom tim putom ili s Baltičkog mora.


8

Oko Moskve nastao je golemi prsten koji je bio središte zemlje. Počevši od Arktika, spuštao se baltičkom regijom, preko Ukrajine, zatim Karpata, Crnoga mora, Kavkaza i Kaspijskog jeze-ra, vraćajući se natrag preko Urala, koji se protezao sve do Sjeverne polarnice.

U 20. stoljeću komunistička Rusija stvorila je Sovjetski Savez. Iza retorike »Radnici svijeta ujedinite se«, SSSR je bio Rusko Car-stvo u napadnijem izdanju. Poslije Drugoga svjetskog rata Sovjet-ski Savez se protezao od Tihog oceana do Berlina, od Arktika do granica s Afganistanom — bio je gospodarska, politička i vojna supersila koja se mogla mjeriti samo s SAD-om.

Rusija je najveća zemlja na svijetu, dvostruko veća od SAD-a ili Kine, pet puta veća od Indije i 25 puta veća od Ujedinjenog Kraljevstva. Međutim, ima razmjerno malen broj stanovnika, oko 144 milijuna, manje od Nigerije ili Pakistana. Sezona poljoprivred-nog uzgoja joj je kratka i postoje teškoće u distribuciji svega što se uzgoji u jedanaest vremenskih zona kojima upravlja Moskva.

Rusija je, do Urala, europska sila utoliko što graniči s europ-skim tlom, ali nije azijska sila unatoč tomu što graniči s Kazahsta-nom, Mongolijom, Kinom i Sjevernom Korejom te što morske granice dijeli s nekoliko zemalja, uključujući Japan i SAD.

Bivšoj kandidatkinji za potpredsjednicu SAD-a Sari Palin rugali su se kad je navodno rekla: »S kopna Aljaske zapravo se vidi Rusija«, što su mediji preoblikovali u »Vidim Rusiju iz svo-je kuće.« Zapravo je rekla: »S kopna Aljaske, s jednoga aljaskog otoka, vidi se Rusija.« Imala je pravo. Ruski otok u Beringovu prolazu udaljen je četiri kilometra od američkog otoka Little Dio-mede u istom prolazu i vidi se golim okom. Iz Amerike se uistinu vidi Rusija.

Visoko na Uralu nalazi se križ koji označava mjesto na kojem završava Europa i počinje Azija. Lijepo je to mjesto kad je nebo vedro i kroz jele pogled puca kilometrima na istok. Zimi je pre-kriveno snijegom, kao i Sibirska nizina koja se vidi dolje i širi pre-ma gradu Jekaterinburgu. Turisti ga rado posjećuju da bi jednom nogom stali u Europu, drugom u Aziju. Kad shvatite da je križ

9

Rusija

smješten tek na četvrtini zemlje, podsjeća na to koliko je Rusija zapravo velika. Možda ste prešli 2500 kilometara iz Sankt Peter-burga kroz zapadnu Rusiju da dođete na Ural, ali morate prijeći još 7200 kilometara da bi biste stigli do Beringova prolaza i na drugoj strani u Aljaski u SAD-u možda spazili gospođu Palin.

Nedugo poslije pada Sovjetskog Saveza našao sam se na Uralu, na mjestu gdje Europa postaje Azija, u pratnji ekipe ruskih snima-telja. Kamerman je bio šutljivi stoik, prosijedi snimateljski veteran i sin snimatelja Crvene armije koji je snimio mnogo materijala tijekom njemačke opsade Staljingrada. Pitao sam ga: »I, jeste li Europljanin ili Azijac?« Nekoliko sekunda je razmišljao pa odgo-vorio: »Ni jedno ni drugo — ja sam Rus.«

Koje je god značajke činile europskom, Rusija nije azijska sila iz mnogo razloga. Iako se 75 posto njezina teritorija nalazi u Aziji, ondje živi samo 22 posto stanovništva. Možda je Sibir ruska »škrinja s blagom« koja sadržava većinu mineralnog bogatstva, naftu i plin, ali surovo podneblje zaleđeno je mjesecima, s nepre-glednim šumama (tajgom), neplodnim tlom i velikim močvarnim područjima. Sa zapada na istok vode samo dva željeznička koridora — Trans sibirska i Bajkalsko-amurska magistrala. Malo je prijevo-znih puteva koji vode sa sjevera na jug i zbog toga Rusiji nije lako projicirati moć na jug, u modernu Mongoliju ili Kinu: nedostaju joj ljudstvo i opskrbne linije kojima bi to postigla.

Kina će u dalekoj budućnosti možda upravljati dijelovima Sibira, ali to bi se moglo dogoditi zbog sve manjeg nataliteta u Rusiji i kineske imigracije koja se pomiče prema sjeveru. Već se čak daleko na zapadu u močvarnoj Zapadnosibirskoj nizini, između Urala na zapadu i rijeke Jenisej 1600 kilometara istočnije, u većini manjih i većih gradova mogu vidjeti kineski restorani. Dolazi mno-go više različitih djelatnosti. Prazni raseljeni prostori dalekog istoka Rusije još bi lakše mogli doći pod kinesku kulturnu, a naposljetku i političku kontrolu.

Pođete li izvan središta Rusije, većina stanovništva Ruske Federacije nisu etnički Rusi i nisu previše privrženi Moskvi, što rezultira agresivnim sigurnosnim sustavom sličnim onomu iz


10

sovjetskih vremena. U tom razdoblju Rusija je zapravo bila kolo-nijalna sila koja je vladala narodima i ljudima koji nisu imali dojam da imaju mnogo zajedničkoga sa svojim gospodarima; neki dijelovi Ruske Federacije — primjerice Čečenija i Dagestan na Kavkazu — tako se osjećaju i danas.

Potkraj prošloga stoljeća prevelika rastegnutost, rasipno tro-šenje novca kojeg nije bilo, ekonomija lude kuće u zemlji koja nije stvorena za ljude i poraz u planinama Afganistana zajedno su uzro-kovali pad SSSR-a. Rusko carstvo ponovno se manje-više svelo na oblik iz pretkomunističkog razdoblja, s europskim granicama koje završavaju s Estonijom, Latvijom, Bjelorusijom, Ukrajinom, Gruzi-jom i Azerbajdžanom. Cilj sovjetske invazije na Afganistan 1979. za podršku komunističkoj afganistanskoj vladi protiv antikomu-nističkih muslimanskih gerilaca nikad nije bilo donošenje radosti marksizma-lenjinizma afganistanskom narodu. Cilj joj je oduvijek bio osigurati se da kontrolu nad teritorijem ima Moskva kako je ne bi imao nitko drugi.

Presudno je to što je invazija na Afganistan ujedno dala nadu da će se ostvariti veliki ruski san o vojsci koja će moći »oprati čizme u toplim vodama Indijskog oceana«, riječima ultranacionalističkog ruskog političara Vladimira Žirinovskog, i time dobiti ono što nika-da nije imala: luku u toplome moru gdje se zimi voda ne smrzava, sa slobodnim pristupom najvećim svjetskim trgovačkim putovima. Luke na Arktiku, poput Murmanska, zaleđene su nekoliko mjeseci na godinu, a Vladivostok, najveća ruska luka na Tihom oceanu, oko-vana je ledom oko četiri mjeseca i okružena Japanskim morem kojim dominiraju Japanci. To ne zaustavlja samo tijek trgovine nego ruskoj floti onemogućava da djeluje poput svjetske sile. Osim toga, vodeni prijevoz mnogo je jeftiniji od kopnenih i zračnih putova.

No s obzirom na impozantne ravnice Kandahara i planine Hindukuša, nijedna okupatorska sila nikada nije uspjela u Afgani-stanu, čime je zaradio naziv »groblje carstava«. Iskustvo u Afga-nistanu katkad se naziva »ruskim Vijetnamom«; moskovski san o otvorenim plovnim putovima u toplim morima otada je oslabio, a sada je možda najdalje od njega u posljednjih 200 godina.

11

Rusija

Nedostatak tople luke s izravnim pristupom oceanu oduvijek je bio Ahilova peta Rusije, strateški važan koliko i Sjevernoeuropska nizina. Rusija je u geografski nepovoljnom položaju, a od toga da bude mnogo slabija sila spašavaju je samo nafta i plin. Nije ni čudo što je u oporuci iz 1725. Petar Veliki potomcima savjetovao da se valja »što više približiti Konstantinopolu i Indiji. Tko ondje zavla-da bit će istinski vladar svijeta. Stoga, pokrećite neprestane ratove, ne samo u Turskoj nego i u Perziji. Probijte se sve do Perzijskoga zaljeva, primaknite se sve do Indije.«

Kad se Sovjetski Savez raspao, razdijelio se na petnaest drža-va. Geografija se osvetila sovjetskoj ideologiji i na karti se pojavila mnogo logičnija slika, slika u kojoj planine, rijeke, jezera i mora ocrtavaju gdje ljudi žive, gdje se razdvajaju jedni od drugih te kako razvijaju različite jezike i običaje. Iznimke od pravila su države »Stanovi«, poput Tadžikistana, čije je granice Staljin namjerno iscrtao tako da ih oslabi, pobrinuvši se na taj način da u svakoj postoji velika manjina naroda iz drugih država.

Zagledate li se daleko u povijest — što čini većina diplomata i vojnih stratega — i dalje vrijedi isto za svaku državu koja je prije sačinjavala SSSR, kao i za neke prije u vojnom savezu Varšavskoga pakta. Može ih se podijeliti na tri skupine: na neutralne, prozapad-njačku skupinu i proruski tabor.

Neutralne države — Uzbekistan, Azerbajdžan i Turkmenistan — imaju manje razloga za savezništvo s Rusijom ili Zapadom zbog toga što sve tri imaju vlastite izvore energije pa ni radi sigurnosti ni radi trgovine nemaju obveza ni prema jednoj ni prema drugoj strani.

U proruskom taboru su Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Bjelorusija i Armenija. Njihova su gospodarstva povezana s Rusijom kao i gospodarstvo većeg dijela istočne Ukrajine (još jedan razlog za pobunu koja se dogodila). Najveća država, Kazahstan, diplomat-ski naginje prema Rusiji i velika ruska manjina u Kazahstanu dobro je integrirana. Od tih pet država sve osim Tadžikistana pridružile su se Rusiji u novome Euroazijskome gospodarskom savezu (svo-jevrsnoj EU za siromahe) koji je svoju prvu obljetnicu proslavio


12

u siječnju 2016. Svih pet država također je s Rusijom u vojnom savezu Organizacija Ugovora o zajedničkoj sigurnosti. Organizaciji nedostaje to što nema ime koje se može svesti na jednu riječ i to što je zapravo razvodnjeni Varšavski blok. Rusija je ostala vojno prisutna u Kirgistanu, Tadžikistanu i Armeniji.

Zatim imamo prozapadnjačke zemlje koje su nekoć bile u Varšavskom paktu, ali su sada sve u NATO-u i/ili EU-u: Poljska, Latvija, Litva, Estonija, Češka, Bugarska, Mađarska, Slovačka, Albanija i Rumunjska. Nije nimalo slučajno što su mnoge od njih najviše propatile pod sovjetskom tiranijom. Dodajmo im Gruziju, Ukrajinu i Moldaviju koje bi se rado pridružile objema organi-zacijama, ali drže ih na distanci zbog geografske blizine Rusiji i zbog toga što sve tri na svojemu tlu imaju rusku vojsku ili proruske paravojne postrojbe. Kad bi ijedna od njih ušla u NATO, mogao bi izbiti rat.

Sve to objašnjava zašto se 2013., kad se zahuktala politička bitka za upravljanje Ukrajinom, Moskva žestoko koncentrirala.

Sve dok proruska vlada drži vlast u Kijevu, Rusi mogu biti sigurni da će tampon-zona ostati netaknuta i osiguravati Sjever-noeuropsku nizinu. Čak bi promišljeno neutralna Ukrajina, koja bi obećala da se neće priključiti EU-u ni NATO-u te da će podržati ruski najam tople luke Sevastopolja, bila prihvatljiva. I činjenica da Ukrajina ovisi o energentima iz Rusije njezin je sve neutralniji stav, premda iritantan, činila prihvatljivim. Ali prozapadnjačka Ukrajina s ambicijama da se pridruži dvama velikim zapadnjačkim savezima i koja bi pod upitnik dovela ruski pristup luci u Crnom moru? Ukrajina koja bi jednog dana možda čak mogla ugostiti pomorsku bazu NATO-a? To bi bilo neodrživo.

Ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič pokušao je igrati za obje strane. Koketirao je sa Zapadom, ali i iskazivao poštovanje Moskvi — stoga ga je Putin tolerirao. No kad se približio potpisi-vanju golemoga trgovačkog sporazuma s EU-om, sporazuma koji bi mogao otvoriti put članstvu, Putin ga je počeo pritiskati.

Za rusku vanjskopolitičku elitu članstvo u EU-u jednostavno je izlika za članstvo u NATO-u, a za Rusiju je ukrajinsko članstvo

13

Rusija

u NATO-u nedopustivo. Putin je izvršio žestok pritisak na Janu-koviča, dao mu ponudu koju je odabrao ne odbiti, a ukrajinski predsjednik izjurio je iz dogovora s EU-om i sklopio pakt s Mos-kvom, potaknuvši time prosvjede koji su ga na kraju zbacili s vlasti.

Nijemci i Amerikanci podupirali su stranke opozicije, a upra-vo je Berlin u Vitaliju Kličku, bivšem svjetskome boksačkom prva-ku koji je postao političar, pronašao svojega čovjeka. Zapad je za to vrijeme intelektualno i gospodarski Ukrajinu vukao prema sebi, pomažući prozapadnjačkim Ukrajincima gurnuti je prema Zapadu obukom i financiranjem nekih demokratskih opozicijskih skupina.

U Kijevu su izbile ulične borbe, a diljem zemlje proširili su se prosvjedi. Na istoku je mnoštvo izišlo poduprijeti predsjednika, a na zapadu države, u gradovima poput Lavova (koji je nekoć bio u Poljskoj), imali su pune ruke posla pokušavajući se riješiti bilo kakvoga proruskog utjecaja.

Do sredine veljače 2014. Lavov i druga urbana područja više nisu bili pod kontrolom vlade. Zatim je 22. veljače, nakon što su deseci ljudi stradali u Kijevu, predsjednik pobjegao strahujući za svoj život. Vladu su preuzele antiruske frakcije, od kojih su neke bile prozapadnjačke, a neke profašističke. Od tog je trenutka kocka bačena. Predsjednik Putin nije imao mnogo izbora — morao je pripojiti Krim u kojem nije bilo samo mnogo Ukrajinaca koji su govorili ruski nego i, što je najvažnije, luka Sevastopolj.

Taj geografski imperativ, i kretanje NATO-a prema istoku, upravo su ono što je Putin imao na pameti kad je, u govoru o pripojenju, rekao: »Rusija se našla u položaju iz kojeg se nije mogla povući. Zbijete li oprugu do krajnjih granica, snažno će odskočiti. Morate to uvijek imati na umu.«

Sevastopolj je jedina prava ruska toplomorska luka. No izlaz iz Crnoga mora prema Sredozemlju ograničen je Konvencijom u Montreauxu iz 1936. koja je Turskoj — sada članici NATO-a — dala nadzor nad Bosporom. Brodovi ruske ratne mornarice uistinu prolaze tjesnacem, ali u ograničenom broju, a to u slučaju sukoba ne bi bilo dopušteno. Čak i nakon prolaska kroz Bospor Rusi moraju ili preploviti Egejsko more prije ulaska u Sredozemno


14

more, a još bi morali proći kroz Gibraltarska vrata da se domognu Atlantskog oceana, ili dobiti dozvolu za prolaz Sueskim kanalom da stignu do Indijskog oceana.

Mali dio ruske ratne mornarice nalazi se u Tartusu na sredo-zemnoj obali Sirije (što dijelom objašnjava rusku potporu sirijskoj vladi kad su 2011. počele borbe), ali to je ograničena baza za opskr-bu i obnovu zaliha koja nije od velikoga vojnog začaja.

Drugi strateški problem je to što u slučaju rata ruska ratna mor-narica ne može izići ni iz Baltičkog mora zbog prolaza Skagerrak, povezanog sa Sjevernim morem. Uski prolaz nadziru članice NATO-a Danska i Norveška; čak i kad bi se brodovi uspjeli provući, put prema Atlantskom oceanu prolazi tzv. prolazom GIUK (Grenland/Island/Ujedinjeno Kraljevstvo) u Sjevernome moru — kojim ćemo se više pozabaviti kad budemo razmatrali zapadnu Europu.

Nakon pripojenja Krima, Rusi ne gube vrijeme. Jačaju crno-morsku flotu u Sevastopolju i grade novu mornaričku luku u ruskome gradu Novorosijsku koji će, iako nema prirodno duboku luku, Rusima osigurati dodatne kapacitete. Naručeno je osamdeset novih brodova, kao i nekoliko podmornica. Flota neće biti tako jaka da se za vrijeme rata probije iz Crnoga mora, ali kapacitet joj se povećava.

Kao protumjeru tomu, u sljedećem desetljeću možemo oče-kivati da će SAD poticati Rumunjsku kao partnera u NATO-u da poveća svoju flotu u Crnome moru, pouzdajući se u to da će Turska držati Bospor pod kontrolom.

Krim je dva stoljeća pripadao Rusiji prije nego što ga je pred-sjednik Hruščov 1954. prenio u vlasništvo Ukrajinske Sovjetske Republike u vrijeme kad se predviđalo da će sovjetski čovjek živjeti zauvijek te da će zauvijek biti pod kontrolom Moskve. Sad kad Ukrajina više nije sovjetska, pa čak ni proruska, Putin je znao da se situacija mora promijeniti. Jesu li to znali zapadnjački diplo-mati? Ako nisu, promaknulo im je prvo pravilo prve lekcije iz »Diplomacije za početnike«: kad je suočena s onime što smatra egzistencijalnom prijetnjom, moćna država primijenit će silu. Ako su toga bili svjesni, zacijelo su smatrali da je Putinovo pripojenje

15

Rusija

Krima prihvatljiva cijena da se Ukrajinu privuče u modernu Europu i zapadnu sferu utjecaja.

Plemenito bi tumačenje glasilo da su se SAD i Europljani radovali što mogu primiti Ukrajinu u svoj demokratski svijet kao punopravnu članicu svojih liberalnih institucija i vladavine prava i da Moskva tu nije mogla učiniti mnogo. Takvo tumačenje ne uzima u obzir da geopolitika postoji i u 21. stoljeću niti da Rusija ne postupa u skladu s vladavinom prava.

U zanosu pobjede nova privremena ukrajinska vlada odmah je dala lakomislene izjave, među kojima ne valja zanemariti namjeru da se u nekim regijama ukine ruski kao drugi službeni jezik. Uzevši u obzir da su to bile regije s najviše govornika ruskoga i proruskih težnji, a doista su uključivale i Krim, reakcija je bila neizbježna. Usto, predsjednik Putin dobio je potrebnu propagandu u prilog tezi da etničke Ruse u Ukrajini valja zaštititi.

Kremlj ima zakon prema kojem vlada mora zaštititi »etničke Ruse«. Definicija tog pojma namjerno je teško dostupna jer će se on definirati kako Rusija odredi u svakoj potencijalnoj krizi koja bi mogla izbiti u bivšemu Sovjetskom Savezu. Kad Kremlju tako odgovara, etnički Rusi bit će jednostavno ljudi kojima je ruski prvi jezik. U drugim će se trenucima primijeniti novi zakon o držav-ljanstvu prema kojem rusko državljanstvo možete dobiti ako su vam djedovi i bake živjeli u Rusiji te vam je ruski materinski jezik. S obzirom na to da će kad izbiju krize ljudi biti skloni prihvatiti ruske putovnice kako bi se osigurali od rizika, Rusija će to iskori-stiti kao uporište za ulazak u sukob.

Otprilike 60 posto stanovnika Krima čine »etnički Rusi«, pa je Kremlj kucao na otvorena vrata. Putin je pomogao antikijevskim prosvjedima i stvorio toliko problema da je na kraju »morao« poslati svoje postrojbe zatvorene u mornaričkoj bazi na ulicu da zaštite ljude. Ukrajinska vojska na tom području nije se mogla boriti i protiv ljudi i protiv ruske vojske pa se brzo povukla. Krim je de facto ponovno postao dio Rusije.

Mogli biste iznijeti argument da je predsjednik Putin imao izbora: mogao je poštovati teritorijalni integritet Ukrajine. Ali, s


16

obzirom na to da je igrao na geografsku kartu koju je Bog dodijelio Rusiji, to zapravo nikada nije dolazilo u obzir. Neće on biti čovjek koji je »izgubio Krim«, a s njime i jedinu pravu toplomorsku luku kojoj je njegova zemlja imala pristup.

Nitko nije dojurio spasiti Ukrajinu kad je izgubila teritorij veličinom jednak Belgiji ili američkoj saveznoj državi Maryland. Ukrajina i njezini susjedi znali su geografsku istinu: ako niste u NATO-u, Moskva je blizu, a Washington je daleko. Za Rusiju to je bilo egzistencijalno pitanje: Rusija ne bi mogla prebroditi gubitak Krima, a Zapad je mogao bez njega.

EU je nametnuo ograničene sankcije — ograničene zbog toga što je nekoliko europskih država, među njima i Njemačka, ovisno o ruskim energentima za grijanje domova zimi. Plinovodi idu s istoka na zapad, a Kremlj može zavrnuti ili odvrnuti pipu kad poželi.

Energija kao politička moć iznova će se primjenjivati u nared-nim godinama, a koncept »etničkih Rusa« iskorištavat će se za opravdavanje različitih ruskih poteza.

U govoru 2014. predsjednik Putin nakratko je spomenuo »Novorosiju« ili »Novu Rusiju«. Promatrači Kremlja duboko su udahnuli. Oživio je geografski naziv koji je dobila današnja južna i istočna Ukrajina, koju je Rusija tijekom vladavine Katarine Velike potkraj 18. stoljeća osvojila od Osmanskog Carstva. Katarina je na ta područja naselila Ruse i zahtijevala da ruski bude prvi jezik. »Novo-rosija« je prepuštena Ukrajinskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici tek 1922. »Zašto?« pitao je Putin retorički. »Neka im Bog sudi.« U svojemu govoru nabrojao je ukrajinske regije Harkov, Lugansk, Donjeck, Herson, Mikolajiv i Odesu prije nego što je rekao: »Rusija je te teritorije izgubila iz različitih razloga, ali ljudi su ostali.«

Nekoliko milijuna etničkih Rusa i dalje je u nekadašnjem SSSR-u, ali izvan Rusije.

Nije čudo što je nakon zauzimanja Krima Rusija počela poti-cati proruske ustanke u ukrajinskim istočnim industrijskim sredi-štima Lugansku i Donjecku. Rusija je u vojnom smislu lako mogla krenuti sve do istočne obale Dnjepra u Kijevu. Ali ne trebaju joj glavobolje koje bi joj to zadalo. Mnogo joj je manje bolno, i jefti-

17

Rusija

nije, poticati nemire na istočnim granicama Ukrajine i podsjetiti Kijev na to tko upravlja opskrbom energije kako bi se osigurala da zaluđenost Kijeva koketnim Zapadom neće postati brak konzumi-ran u odajama EU-a ili NATO-a.

Osim toga, potajno poticanje ustanaka u istočnoj Ukrajini bilo je logistički jednostavno i dodatna mu je vrijednost bila to što se moglo poreći na međunarodnoj pozornici. Lako je bezočno lagati u velikoj dvorani Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda ako vaš protivnik nema konkretne dokaze vaših djela i, što je još važni-je, ne želi konkretne dokaze ako on ili ona mora poduzeti nešto u vezi s njima. Mnogi političari na Zapadu odahnuli su od olakšanja i tiho promrmljali: »Hvala Bogu da Ukrajina nije članica NATO-a jer bismo u protivnome morali djelovati.«

Pripojenje Krima pokazalo je da je Rusija spremna za vojne akcije kako bi obranila ono što smatra svojim interesima u »bli-skom inozemstvu«. Racionalno je riskirala vjerujući da se vanjske sile neće uplesti te da je Krim »izvediv«. Blizu je Rusiji, može ga se opskrbljivati preko Crnoga i Azovskoga mora i može računati s unutarnjom potporom velikih dijelova stanovništva poluotoka.

Rusija još nije završila s Ukrajinom, ali ni s drugim područ-jima. Osim ako se ne osjeti ugroženom, Rusija vjerojatno neće poslati postrojbe u baltičke države, niti će u Gruziji otići dublje nego što se već nalazi, ali nametat će svoju moć u Gruziji, a u ovim hirovitim vremenima ne možemo isključiti daljnje vojne akcije.

No kao što su ruski potezi u ratu s Gruzijom 2008. upozorili NATO da se ne približava, tako je NATO u ljeto 2014. Rusiji poru-čio: »Do ove točke na zapadu i nikamo dalje«. Šačica ratnih aviona NATO-a doletjela je u baltičke države, najavljene su vojne vježbe u Poljskoj i Amerikanci su počeli planirati »premještanje« viška voj-ne opreme što bliže Rusiji. Istodobno se dogodio niz diplomatskih posjeta ministara obrane i vanjskih poslova baltičkim državama Gru-ziji i Moldaviji kako bi ih se uvjerilo da imaju podršku.

Neki komentatori na reakciju su krenuli drvljem i kame-njem tvrdeći da je malo vjerojatno da će šest RAF-ovih mlažnjaka Eurofighter Typhoon iznad baltičkoga zračnog prostora spriječiti


18

ruske horde. Ali smisao reakcije bila je diplomatska signalizacija, a signal je bio jasan — NATO je spreman boriti se. Dapače, morat će reagirati jer ako ne reagira na napad na državu, odmah postaje nepotreban. Amerikance — koji se već okreću prema novoj vanjskoj politici u kojoj ih manje sputavaju postojeće strukture i spremni su stvoriti nove pojavi li se potreba — nije nimalo impresioniralo to što europske države tako predano troše na obranu.

U slučaju triju baltičkih država stav NATO-a je jasan. Budući da su sve članice saveza, oružana agresija Rusije na bilo koju od njih pokrenula bi 5. članak osnivačke povelje NATO-a u kojem piše: »Oružani napad na jednu ili više njih [zemalja članica NATO-a] u Europi ili Sjevernoj Americi smatrat će se napadom na sve njih«, a poslije još ističe da će NATO priteći u pomoć bude li potrebno. Na peti se članak pozivalo poslije terorističkih napada na SAD 11. ruj-na 2001., pripremajući teren za uplitanje NATO-a u Afganistan.

Predsjednik Putin proučavao je povijest. Čini se da je naučio lekcije o sovjetskim godinama u kojima se Rusija preforsirala, pa se morala smanjiti. Tako bi i otvoren napad na baltičke države bio for-siranje te nije vjerojatan, pogotovo ako se NATO i njegovi politički gospodari pobrinu da Putin shvati njihove signale. Ali početkom 2016. ruski predsjednik poslao je svoje signale. Promijenio je for-mulaciju dokumenta o cjelokupnoj ruskoj vojnoj strategiji te otišao dalje nego u dokumentu o pomorskoj strategiji iz 2015.: SAD je prvi put nazvan »vanjskom prijetnjom« Rusiji.

Rusija ne mora slati naoružane divizije u Latviju, Litvu ili Estoniju da bi utjecala na ono što se ondje zbiva, ali ako to ikada učini, potez će opravdati tvrdnjom da velike ruske zajednice na tim područjima trpe diskriminaciju. I u Estoniji i u Latviji otprilike svaki četvrti stanovnik etnički je Rus, a u Litvi ih ima 5,8 posto. Govornici ruskog u Estoniji kažu da nemaju dovoljno predstavnika u vladi, a tisuće uopće nemaju nikakvo državljanstvo. To ne znači da žele biti dio Rusije, ali su jedna od karata na koju Rusija može zaigrati da bi utjecala na zbivanja.

Baltičko stanovništvo koje govori ruski može se uznemiriti toliko da oteža život. Postoje potpuno formirane političke stranke

19

Rusija

koje već zastupaju mnoge od njih. Osim toga, Rusija kontrolira grijanje u baltičkim domovima. Može odrediti cijenu koju ljudi svakog mjeseca plaćaju za grijanje te ga, ako tako odluči, jedno-stavno isključiti.

Rusija će nastaviti gurati svoje interese u baltičkim državama. Od pada SSSR-a one su jedna od slabih karika u obrani Rusije, još jedan prekid u zidu za koji Rusija želi da postane lûk od Baltičkoga mora prema jugu, spajajući se zatim na jugoistok s Uralom.

To nas dovodi do još jednog otvora u zidu te još jedne regije koju Moskva smatra potencijalnom tampon-zonom. Kremlj čvrsto na oku drži Moldaviju.

Moldavija je drukčiji problem za sve strane. Kad bi je Rusija napala, morala bi proći kroz Ukrajinu, prijeći rijeku Dnjepar pa granicu još jedne suverene države da uđe u Moldaviju. To bi se moglo izvesti — uz mnogo žrtava i uporabu Odese za okupljalište — ali ne bi se moglo poreći. Iako to možda ne bi izazvalo rat s NATO-om (Moldavija nije članica), uzrokovalo bi sankcije protiv Moskve na dosad neviđenoj razini te potvrdilo ono što pisac ovog teksta već smatra istinitim — da je zahlađenje odnosa između Rusi-je i Zapada novi hladni rat.

Zašto bi Rusi htjeli Moldaviju? Kako se Karpati svijaju na jugozapadu i pretvaraju u Transilvanske Alpe, na jugoistoku je rav-nica koja vodi prema Crnome moru. I tu ravnicu možemo smatrati ravnim koridorom u Rusiju, a kao što bi Rusi radije imali kontro-lu nad Sjevernoeuropskom nizinom na njezinom uskom dijelu u Poljskoj, tako pod kontrolom žele imati i nizinu uz Crno more — poznatu i kao Moldavija — u regiji koja je nekoć nosila ime Besarabija.

Poslije Krimskoga rata (koji se vodio između Rusije i zapad-noeuropskih saveznika za obranu osmanske Turske od Rusije) Pariškim mirovnim ugovorom iz 1856. dijelovi Besarabije vraćeni su Moldaviji čime je Rusija odsječena od Dunava. Rusiji je trebalo gotovo cijelo stoljeće da je se ponovno domogne, ali padom SSSR-a ponovno se morala povući na istok.


20

Ali Rusi zapravo već nadziru dio Moldavije — regiju Pridnje-strovlje, dio Moldavije istočno od rijeke Dnjestra koji graniči s Ukrajinom. Staljin je ondje mudro naselio mnogo Rusa, upravo kao što je učinio i na Krimu pošto je deportirao većinu Tatara.

Barem 50 posto stanovnika modernog Pridnjestrovlja govori ruski ili ukrajinski, a taj je dio stanovništva proruski. Kad je Mol-davija 1991. postala neovisna, pobunilo se stanovništvo koje je govorilo ruski, a nakon kratkog razdoblja sukoba proglasilo je odci-jepljenu Pridnjestrovsku Republiku. Pomoglo je što su ondje bili stacionirani ruski vojnici, a Rusija i dalje ondje ima vojne postrojbe od 2000 vojnika.

Ruski vojni prodor u Moldaviju nije vjerojatan, ali Kremlj može iskoristiti svoju gospodarsku snagu i prevrtljivu situaciju u Pridnjestrovlju te pokušati utjecati na moldavsku vladu da se ne pridruži EU-u ni NATO-u, a to i čini.

Mnoge države koje su nekoć bile članice Sovjetskog Saveza teže većoj povezanosti s Europom, ali s obzirom na to da su neke regije, poput Pridnjestrovlja u Moldaviji, i dalje izrazito proruske, mogući su sukobi u budućnosti.

200 milja

200 km

državna granicaadministrativna granicasporna granica

Abhazija

ArmenijA

Azerb.

AzerbAjdžAn

C r n o m o r e

B o s p o r

bugArsKA

Ka

r pa

t i

Kaspijsko jezero

K a v k a z

ČečenijaKrim

Dnjepar

Dnjestar

Do n

donjeck

gruzijA

irAn

KAzAhstAnharkov

herson

Kijev

lugansk

lavov

moldAvijAmikolajiv

odesarumunjsKA

r u s i j A

azovsko more

sevastopolj

južna osetija

Pridnjestrovlje

u K r A j i n A

V o l g a

21

Rusija

Moldavija za opskrbu energentima također ovisi o Rusiji, nje-zini urodi odlaze na istok, a ruski uvoz odličnih moldavskih vina raste ili pada ovisno o stanju odnosa među dvjema zemljama.

Nasuprot Moldavije, s druge strane Crnoga mora, nalazi se još jedna zemlja koja proizvodi vino: Gruzija. Ona iz dva razloga nije visoko na popisu mjesta koja Rusija želi pod svojom kontrolom.Prvo, zbog Rusko-gruzijskog rata iz 2008. veliki dijelovi Gruzije i dalje su pod okupacijom ruskih snaga, koje sad imaju potpunu kontrolu nad regijama Abhazija i Južna Osetija. Drugo, nalazi se južno od Kavkaza, a ruske postrojbe stacionirane su i u susjednoj Armeniji. Moskva bi rado imala još jedan sloj u tampon-zoni, ali može živjeti bez zauzimanja preostalog dijela Gruzije. Situacija bi se potencijalno mogla promijeniti kad bi se Gruzija približila ulasku u NATO. Upravo su je zbog toga dosad odbijale vlade zemalja NATO-a, koje pod svaku cijenu žele izbjeći neizbježan sukob s Rusijom.

Većina stanovnika Gruzije htjela bi užu povezanost sa zemlja-ma EU-a, ali šok koji je izazvao rat iz 2008., kada je Mihail Sakašvi-li naivno mislio da će mu Amerikanci dojuriti u pomoć nakon što je izazvao Ruse, mnoge je nagnao na zaključak da je sigurnije ne nadati se previše. Gruzija je 2013. izabrala vladu i predsjednika Georgija Margvelašvilija koji su mnogo pomirljiviji prema Moskvi. Kao i u Ukrajini, ljudi instinktivno prepoznaju bjelodanu istinu: Washington je daleko, a Moskva je blizu.

Ostavljajući po strani nuklearne projektile, najmoćnije oružje kojim Rusija raspolaže nisu ruska vojska ni zračne snage nego nafta i plin. Rusija je poslije SAD-a drugi najveći opskrbljivač zemnim plinom i naravno da tu moć rabi u svoju korist. U što ste boljim odnosima s Rusijom, manje plaćate za energiju; primjerice, Finska prolazi mnogo povoljnije od baltičkih država. Ta se politika tako agresivno primjenjuje i Rusija u tolikoj mjeri utječe na europske potrebe za energijom da se pripremaju potezi koji bi ublažili njezin učinak. Mnoge europske države pokušavaju se riješiti ovisnosti o ruskoj energiji, ali ne gradnjom alternativnih plinovoda iz manje agresivnih zemalja nego izgradnjom luka.


22

U prosjeku više od 25 posto europskog plina i nafte potječe iz Rusije, a nerijetko je zemlja ovisnija o njoj što joj je bliža. To pak državi smanjuje mogućnosti u vanjskoj politici. Ovisnost Latvi-je, Slovačke, Finske i Estonije o ruskome plinu iznosi 100 posto, Češka, Bugarska i Litva ovisne su 80 posto, a Grčka, Austrija i Mađarska 60 posto. Rusija pokriva približno polovicu njemač-kih potreba za plinom, a to je, uz opsežne trgovačke sporazume, djelomičan razlog zbog kojeg su njemački političari manje skloni kritiziranju agresivnog ponašanja Kremlja nego što su to države poput Velike Britanije čija ovisnost iznosi samo 13 posto, ali ima i svoju industriju proizvodnje plina, uključujući i rezerve za devet mjeseci potrošnje.

Nekoliko je velikih ruta cjevovoda s istoka na zapad iz Rusije, neki su od njih naftovodi, a drugi plinovodi. Najvažniji su plino-vodi.

Na sjeveru preko Baltičkoga mora prolazi plinovod nazvan Sjeverni tok izravno povezan s Njemačkom. Ispod njega, prola-zeći Bjelorusijom, nalazi se plinovod Jamal, za opskrbu Poljske i Njemačke. Na jugu je Plavi tok koji preko Crnoga mora vodi plin u Tursku. Do početka 2015. postojali su planovi za projekt Južni tok koji je trebao prolaziti istom rutom, ali se zatim granati pre-ma Mađarskoj, Austriji, Srbiji, Bugarskoj i Italiji. Južni tok bio je pokušaj da si Rusija osigura važan pravac prema velikim tržištima na zapadu Europe i Balkanu čak i tijekom razmirica s Ukrajinom. Nekoliko zemalja EU-a izvršilo je pritisak na susjede da odbiju plan, a Bugarska je zapravo zaustavila projekt rekavši da plinovod neće prelaziti njezinim teritorijem. Predsjednik Putin reagirao je obraćajući se Turskoj s novim prijedlogom koji se katkad naziva Turskim tokom.

Ruski projekti za Južni i Turski tok kojima bi se zaobišla Ukrajina uslijedili su poslije prepirki oko cijene među dvjema zemljama od 2005. do 2010., zbog kojih je u nekoliko navrata prekinut dovod plina u 18 zemalja. Europske države koje bi imale koristi od Južnog toka zamjetno su suzdržanije kritizirale Rusiju tijekom Krimske krize 2014.

23

Rusija

Na scenu stupaju Amerikanci s dobitnom strategijom za SAD i Europu. Uočivši da Europa želi plin, a ne želi ispasti slaba pred ruskom vanjskom politikom, Amerikanci smatraju da su pronašli rješenje. Enormni rast proizvodnje plina iz škriljevca SAD-u nije samo omogućio energetsku samodostatnost, nego i prodaju viška jednom od najvećih energetskih potrošača — Europi.

Da bi se to moglo izvesti, plin je potrebno ukapljiti i prevesti preko Atlantskog oceana. To pak zahtijeva izgradnju terminala i luka za ukapljeni prirodni plin uzduž europske obale kako bi se teret mogao primiti i ponovno pretvoriti u plin. Washington već odobrava dozvole za izvozna postrojenja, a Europa započinje dugo-ročne projekte za izgradnju novih terminala za ukapljeni prirodni plin. Poljska i Litva grade terminale, a druge zemlje poput Češke žele sagraditi plinovode povezane s tim terminalima, znajući da neće izvući korist samo iz američkoga ukapljenog plina nego i opskrbe iz sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Kremlj više neće moći zavrnuti pipu.

Prepoznavši dugoročnu opasnost, Rusi ističu da je plin koji se transportira plinovodima jeftiniji od ukapljenoga, a predsjednik Putin, izrazom lica pitajući »što li sam to skrivio«, poručuje da Europa već ima pouzdan i jeftin izvor plina iz njegove države. Nije izgledno da će ukapljeni prirodni plin potpuno zamijeniti ruski plin, ali ojačat će slab položaj Europe i u pregovorima oko cijene i u vanjskoj politici. Kako bi se pripremila za potencijalno smanjenje prihoda, Rusija planira cjevovode koji vode na jugoistok te se nada povećanju prodaje Kini.

Ta se gospodarska bitka temelji na geografiji i jedan je od modernih primjera primjene tehnologije da se suzbiju geografska ograničenja prijašnjih razdoblja.

Mnogo se toga može reći o gospodarskim mukama koje je Rusija pretrpjela 2014. kad je cijena nafte pala na manje od 50 dolara po barelu, te još niže 2015. Proračun i predviđena potrošnja Moskve iz 2016. za 2017. temeljili su se na cijenama od 50 dolara, a iako je Rusija počela crpiti rekordne količine nafte, zna da ne može ostati u plusu. Rusija gubi oko dvije milijarde dolara


24

prihoda kad cijena nafte padne za jedan dolar i rusko gospodarstvo propisno je pretrpjelo udarac, što je običnim ljudima donijelo velike teškoće, ali predviđanja o propasti države bila su dobrano neuteme-ljena. Rusija će teškom mukom financirati golemo povećanje vojne potrošnje, ali unatoč teškoćama s kojima se suočava, Svjetska banka predviđa da će u drugoj polovici ovog desetljeća gospodarstvo malo porasti. Ako novopronađene goleme zalihe nafte u Karskom moru uspije dopremiti na obalu, rast će biti i veći.

Daleko od svojega središta Rusija doista ima političku moć svjetskih razmjera i iskorištava svoj utjecaj, posebice u Latinskoj Americi gdje će se slizati s bilo kojom južnoameričkom zemljom koja je u najmanje prisnom odnosu sa Sjedinjenim Američkim Državama, primjerice s Venezuelom. Također nastoji kontrolirati američke poteze na Bliskom istoku ili se barem osigurati da ima pravo glasa u zbivanjima, obilno troši na vojne snage na Arktiku i neprestano se zanima za Grenland, održavajući svoje teritorijalne pretenzije. Od pada komunizma manje se fokusirala na Afriku, ali zadržava utjecaj koji ondje ima, makar vodila izgubljenu bitku s Kinom.

Iako su si međusobno konkurencija, dva velika diva ujedno surađuju na mnogo razina. Znajući da se Europljani dugoročno žele otarasiti ovisnosti o ruskim energentima, Moskva vidi Kinu kao alternativnoga kupca. Kina vodi glavnu riječ na tržištu kupaca, ali komunikacijski kanali su srdačni i intenzivno se iskorištavaju. Od 2018. Rusija će opskrbljivati Kinu sa 38 milijardi prostornih metara plina na godinu u sklopu ugovora vrijednog 400 milijardi dolara sklopljenog na trideset godina.

Prošli su dani kad se Rusija smatrala vojnom prijetnjom Kini, a ideja da ruske postrojbe zauzmu Mandžuriju, kao što se dogodilo 1945., nezamisliva je, premda obje strane budno drže jedna dru-gu na oku ondje gdje obje žele biti dominantna sila, primjerice u Kazahstanu. No ne natječu se za ideološko vodstvo u globalnom komunizmu, a to je objema stranama omogućilo slobodnu suradnju na vojnoj razini ondje gdje im se interesi podudaraju. Naizgled čudan primjer dogodio se u svibnju 2015. kad su na Sredozemnom

25

Rusija

moru provele zajedničke vježbe vojnoga gađanja. To što se Peking otisnuo na more 15 000 kilometara od kuće pokušaj je prošire-nja pomorskoga dosega diljem svijeta, a Moskva ima ideje u vezi s plinskim poljima pronađenim u Sredozemnom moru, dodvorava se Grčkoj i želi zaštititi svoju malu mornaričku luku na sirijskoj oba-li. Usto, obje će strane vrlo rado naživcirati sile NATO-a u regiji, uključujući američku 6. flotu sa sjedištem u Napulju.

Kod kuće se Rusija suočava s brojnim izazovima, ponajprije demografskima. Nagli pad u prirastu stanovništva možda je zau-stavljen, ali i dalje je problematičan. Prosječan životni vijek u Rusiji manji je od 65 godina, zbog čega se našla u donjoj polovici među 193 države članice UN-a, a trenutačno ima samo 144 milijuna Rusa (ne računajući Krim).

Od Velike kneževine Moskve, preko Petra Velikog, Staljina i sada Putina, svaki ruski vođa suočio se s istim problemima. Nije važno vode li se oni na vlasti carskom, komunističkom ili ideolo-gijom ortačkog kapitalizma — luke se i dalje zamrzavaju, a Sjever-noeuropska nizina i dalje je ravna.

Uklonimo li linije nacionalnih država, karta koju je promatrao Ivan Grozni jednaka je onoj s kojom se Vladimir Putin suočava danas.

tim marshall • u okovima geografije - znanje.hr · da će kretanje na jug morati pričekati da...

Documents