thomas bernhard > hladnoća. izolacija

roman

djela thomasa bernharda

knjiga 9 Zagreb, Petrinjska 51naslov izvornika Thomas Bernhard: Die Kälte. Eine Isolationza nakladnika Branko Čegecglavni urednik Branko Čegecurednik Zvonko Makovićlektura/korektura Jasmina Handesign/koncept Designsystemdesign/izvedba Meandarmediafotografija BCHlayout Meandarmedia / Tomica Zobectisak Kikagraf Zagreb

copyright © 1981 Residenz Verlag, Salzburg und Wiencopyright © za hrvatski prijevod MEANDARMEDIA 2012ISBN 978-953-334-007-4

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 803455

Tiskano u Hrvatskoj 4/2012

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

thomas bernhard > hladnoća. izolacija

s njemačkoga prevela Ana Pranjković

Svaka se bolest može nazvatiduševnom bolešću.

Novalis

7th

omas

ber

nhar

d >

hla

dnoć

a. iz

olac

ijaS takozvanom sjenom na moja pluća ponovno je pala sjena i na moju egzistenciju. Grafenhof je bila riječ koja je tjerala strah u kosti, a u njemu su apsolutno i s punim imunitetom vladali primarijus, njegov asistent i asistent asistenta te za mladog čovjeka poput mene užasni uvjeti državnog lječilišta za plućne bolesti. Tražeći pomoć, tu sam bio suočen jedino s beznađem, to su pokazali već prvi trenuci, prvi sati, još neizmjernije prvi dani. Stanje pacijenata nije se popravljalo, s vremenom se samo pogoršavalo, kao i moje vlastito. Bojao sam se da ću morati ići istim putem kao i oni koji su prije mene upućeni u Grafenhof, na kojima nisam mogao vidjeti ništa osim zdvojnosti njihova stanja, na kojima nisam mogao konstatirati ništa osim propadanja. Na svom prvom putu u kapelicu, u kojoj se svakodnevno služila misa, imao sam prilike pročitati tucet osmrtnica na zidovima, lakonskih tekstova o onima koji su proteklih tjedana umrli, a koji su, pomislio sam, još dos-kora poput mene hodali ovim visokim hladnim

8th

omas

ber

nhar

d >

hla

dnoć

a. iz

olac

ija hodnicima. U svojim otrcanim poratnim kuć-nim ogrtačima, pohabanim pustenim papuča-ma, s prljavim ovratnicima noćnih košulja prolazili su jedan za drugim kraj mene, s tem-peraturnim tablicama stisnutim pod rukom, pogledā sumnjičavo usmjerenih na me. Njihov cilj bila je ležaonica, dotrajala otvorena drvena veranda nadograđena na glavnu zgradu, s po-gledom na Heukareck, dvije tisuće metara vi-soku planinu, koja je četiri mjeseca neprekidno bacala svoju kilometarsku sjenu na dolinu Schwarzacha podno lječilišta, u kojoj u ta četi-ri mjeseca sunce nije izlazilo. Kakvu li je samo podlu gadariju Stvoritelj ovdje smislio, razmiš-ljao sam, kakav odvratan oblik ljudske bijede. U prolazu su ti nedvojbeno doživotni izopće-nici iz ljudskoga društva gnjusno, jadno i kao u nekom svetom ponosu povrijeđeno odvrtali čepove na svojim smeđim staklenim pljuvačni-cama i pljuvali u njih. S perfidnom su ceremo-nijalnošću posvuda bestidno i samo njima svojstvenim rafiniranim umijećem izvlačili

9th

omas

ber

nhar

d >

hla

dnoć

a. iz

olac

ijasputum iz svojih nagrizenih pluća i pljuvali ga u pljuvačnice. Hodnici su bili ispunjeni tim svečanim povlačenjem iz desetaka i desetaka izgrizenih plućnih krila i struganjem pustenih papuča po karbolom natopljenom linoleumu. Tu se održavala procesija koja je završavala u ležaonici, s ceremonijalnošću kakvu sam dotad zapazio samo kod katoličkih pogreba. Svaki je sudionik te procesije pred sobom nosio svoju vlastitu monstrancu: smeđu staklenu pljuvač-nicu. Kad je i posljednji stupio u ležaonicu i tamo se smjestio u dugom nizu hrđavih kreveta s rešetkama, kad su se sva ta od bolesti odavno izobličena tijela sa svojim dugim nosevima i velikim ušima, sa svojim dugačkim rukama i iskrivljenim nogama i sa svojim penetrantno trulim vonjem umotala u te pohabane, sive, pljesnive pokrivače, koji više uopće nisu grijali i koje bih mogao nazvati jedino gunjevima, zavladao je mir. Ja sam još stajao tu, u kutu, iz kojeg sam sve sasvim jasno mogao vidjeti, a u kojem sam sâm bio gotovo nevidljiv, kao pro-

10th

omas

ber

nhar

d >

hla

dnoć

a. iz

olac

ija matrač jedne meni nove monstruoznosti, što-više, nečega što je ispod svakog ljudskog dosto-janstva, što nije bilo ništa doli odvratno, nakaz-nost i bezobzirnost na kvadrat, ali sam ipak u tom trenutku već onamo pripadao; ta i ja sam već u rukama imao pljuvačnicu, a pod rukom temperaturnu tablicu, i ja sam već bio na putu u ležaonicu. Prestrašeno sam u dugom nizu kreveta s rešetkama potražio svoj, treći od kraja između dva nijema starca, koji su satima kao mrtvi ležali u svojim krevetima, dok se odjed-nom ne bi uspravili i pljunuli u svoje pljuvačni-ce. Svi su pacijenti neprekidno proizvodili sputum, uglavnom u velikim količinama, mno-gi od njih nisu imali samo jednu, već nekoliko pljuvačnica uza se, kao da nemaju prečeg posla nego proizvoditi sputum, kao da se međusobno bodre na sve veću proizvodnju sputuma. Svakog dana tu se održavalo natjecanje, činilo se, u kojem bi uvečer pobjedu odnio onaj koji bi iskašljavao najkoncentriranije i prikupio najve-ću količinu sputuma u svoju pljuvačnicu. Ni od

11th

omas

ber

nhar

d >

hla

dnoć

a. iz

olac

ijamene liječnici nisu očekivali ništa drugo nego da se smjesta priključim tom natjecanju, ali ja sam se uzalud trudio, nisam proizvodio sputum, pljuvao sam i pljuvao, ali moja je pljuvačnica ostajala prazna. Danima sam pokušavao štogod ispljunuti u bocu, ali mi nije uspijevalo, ždrijelo mi je od tih očajničkih pokušaja bilo već sasvim razderano, uskoro je boljelo kao uslijed straho-vite prehlade, ali nisam uspio proizvesti ni najmanju količinu sputuma. Ali nisam li dobio strogu liječničku naredbu da proizvedem spu-tum? Laboratorij je čekao moj sputum, sve u Grafenhofu kao da je čekalo moj sputum, no ja ga nisam imao. Napokon, imao sam volju pro-izvesti sputum, to je bilo sve što sam želio te sam se okušao u umijeću iskašljavanja tako što sam sve načine stvaranja ispljuvka pokraj i iza i ispred sebe proučio i sâm iskušao, ali nisam proizveo ništa osim sve veće grlobolje, kao da mi je čitav grudni koš bio upaljen. Pri pogledu na svoju praznu pljuvačnicu imao sam tjeskoban osjećaj da sam zakazao te sam se sve više unosio u ap-

12th

omas

ber

nhar

d >

hla

dnoć

a. iz

olac

ija solutnu želju za stvaranjem ispljuvka, koja se polako pretvarala u histeriju. Moji bijedni po-kušaji da proizvedem sputum nisu ostali neza-mijećeni, naprotiv, imao sam dojam da je cjelo-kupna pozornost pacijenata usmjerena na te moje pokušaje da proizvedem sputum. Što sam se ja više unosio u svoju histeriju oko stvaranja ispljuvka, to su me oštrije moji supacijenti kažnjavali promatranjem. Kažnjavali su me neprestano svojim pogledima i svojim superi-ornim umijećem stvaranja ispljuvka, pokazuju-ći mi na svakom koraku kako se pljuje, kako se plućna krila nadražuju da bi se iz njih izvukao ispljuvak, kao da već godinama sviraju na in-strumentu s kojim su tijekom vremena srasli, na svojim plućima. Svirali su na svojim plućnim krilima kao na žičanim instrumentima, s neus-poredivom virtuoznošću. Ja tu nisam imao ni-kakve šanse, orkestar je bio posramljujuće usklađen, svoje su majstorstvo već doveli tako daleko da je bilo nerazumno vjerovati kako bih im se ikada mogao pridružiti, ja sam svoja pluć-

13th

omas

ber

nhar

d >

hla

dnoć

a. iz

olac

ijana krila mogao natezati i trzati koliko sam htio, njihovi zlobni pogledi, njihova perfidna sum-njičavost, njihov zluradi grohot neprestano su me upozoravali na moj diletantizam, moju nesposobnost, moju nedostojnu neumješnost. Majstori svoga zanata imali su tri do četiri boce ispljuvka kraj sebe, a moja je bila prazna. Svaki put bih iznova očajnički odvrtao čep i opet ga razočarano zavrtao. Ali morao sam ispljunuti! Svi su to od mene zahtijevali. Na kraju sam primijenio silu, izazivao duže intenzivne napa-daje kašlja, sve više napadaja kašlja, dok nisam postao majstor u umjetnom izazivanju napada-ja kašlja i napokon nešto iskašljao. Pljunuo sam u bocu i pohitao s njom u laboratorij. Bilo je neupotrebljivo. Nakon još tri-četiri dana toliko sam izmučio pluća da sam doista uspio iskašlja-ti upotrebljiv ispljuvak te sam malo-pomalo napunio bocu dopola. Još sam uvijek bio dile-tant, ali sam sada ulijevao nadu, sadržaj moje boce bio je prihvaćen, makar su ga prije toga nepovjerljivo promatrali držeći ga prema svje-

14th

omas

ber

nhar

d >

hla

dnoć

a. iz

olac

ija tlu. Bio sam bolestan na pluća, dakle morao sam nešto iskašljati! Ali nisam bio pozitivan, nisam se smio osjećati kao punopravni član te zavjere. Taj me prezir duboko pogodio. Svi su bili zaraz-ni, dakle pozitivni, a ja nisam. Ponovno su, a zatim i svaki drugi dan od mene zahtijevali sputum. Već sam stekao rutinu, plućna krila navikla su se na to mučenje. Sad sam već pouz-dano proizvodio sputum, pola boce prijepodne, pola poslijepodne, laboratorij je bio zadovoljan. Ali uvijek sam bio negativan. Najprije su, činilo mi se, bili razočarani samo liječnici, a onda i ja sâm. Nešto nije bilo u redu! Nisam li trebao biti kao i svi drugi? Pozitivan? Nakon pet tjedana postigao sam i to, nalaz je bio: pozitivan. Odjed-nom sam bio punopravni član zajednice. Moja otvorena tuberkuloza pluća bila je potvrđena. Zadovoljstvo se širilo među supacijentima, i ja sam bio zadovoljan. Perverznost tog stanja uopće mi nije dopirala do svijesti. Izrazi lica odavali su satisfakciju, liječnici su se umirili. Sada će se poduzeti odgovarajuće mjere. Ne

15th

omas

ber

nhar

d >

hla

dnoć

a. iz

olac

ijaoperacija, naravno, nego terapija lijekovima. Možda odmah i pneumotoraks. Ili kauterizaci-ja. Sve su mogućnosti bile uzete u obzir. Tora-koplastiku moje stanje nije zahtijevalo, nisam se morao bojati da će mi izbiti sva rebra na desnoj strani prsnog koša i izrezati cijelo plućno krilo. Naprije će se napraviti pneum, mislio sam. Ako pneum nije dovoljan, dolazi kauterizacija. Na-kon kauterizacije slijedi torakoplastika. Ipak sam sad već dosegao visok stupanj znanja o toj plućnoj bolesti, znao sam što je što. Uvijek je počinjalo s pneumom. Iz dana u dan na desetke njih čekalo je punjenje. Rutinska stvar, koliko sam vidio, ovdje su svi vječito bili priključeni na gumene cijevi, probadali su ih, to je bila svako-dnevna pojava. Počet će s terapijom streptomi-cinom, mislio sam. Moj su pozitivan rezultat moji supacijenti doista sa zadovoljstvom prihva-tili. Postigli su što su htjeli: da ne bude autsaj-dera. Sada sam bio dostojan biti među njima. Pa ako sam i dosegao samo niže redove, ipak sam na izvjestan način bio ravnopravan. Odjednom

16th

omas

ber

nhar

d >

hla

dnoć

a. iz

olac

ija sam imao upale obraze kao i oni, dug nos, veli-ke uši, nabrekao trbuh. Spadao sam u kategori-ju ispijenih, ne u kategoriju podbuhlih. Plućni bolesnici najprije su ispijeni, potom podbuhli, a onda opet ispijeni. Bolest teče od ispijenosti preko podbuhlosti do ispijenosti. U trenutku smrti svi su potpuno ispijeni. Bio sam već vrlo vješt u nošenju bolničke odjeće, vukao sam kao i oni pustene papuče hodnicima, štoviše, odjed-nom sam besramno i bezobzirno kašljao na-okolo ne mareći za to jesam li sâm ili nisam. Zatekao bih sebe sama u tolikim nemarnostima i nepristojnostima i nezamislivostima koje su mi se do maloprije kod drugih činile apsolutno nedopustive i gnjusne. Kad sam već bio tu, htio sam pripadati toj zajednici, pa makar se radilo o najodurnijoj i najužasnijoj zajednici koja se može zamisliti. Jesam li imao drugog izbora? Zar nije bilo dosljedno to što sam ovdje završio? Nije li cijeli moj dosadašnji život neizbježno vodio u taj Grafenhof ? I ja sam bio žrtva rata! Otišao sam u ilegalu, sve sam poduzeo da ne-

17th

omas

ber

nhar

d >

hla

dnoć

a. iz

olac

ijastanem. Ovdje se umire, ništa drugo, ja sam se tome prilagodio, nisam bio iznimka. Ono što sam prije tri-četiri tjedna još smatrao nemogu-ćim sada mi je uspjelo: biti poput njih. No je li zbilja bilo tako? Potisnuo sam tu misao, prila-godio se zajednici smrti, izgubio sve osim svoje nazočnosti ovdje. Nisam imao drugog izbora nego odreći se sebe u korist ovdje vladajuće obveze, potpuno odustati u korist činjenice da sam bio plućni bolesnik, sa svim posljedicama, bez mogućnosti uzmaka. Imao sam krevet u spavaonici, ormarić na hodniku, krevet u leža-onici i mjesto u blagovaonici. To je sve što sam imao, izuzmem li sjećanje. Žudno sam se osvr-tao tražeći nekog supatnika kojem bih se mogao povjeriti, ali ga nisam našao, barem ne prvih tjedana. Nije imalo nikakva smisla opirati se prirodnom razvoju, morao sam se naprosto stopiti sa sivilom koje je ovdje vladalo kako bih mogao izdržati, izjednačiti se s drugima. Kad bi došao netko nov, jednako sam sumnjičavo pro-matrao kako se razvija u toj okolini kao što su