Teorije autorstva

Rasprave o autorskoj namjeri veoma su stare i vodile su se davno prije modernog doba.

Compagnon ističe da su još retorički teoretičari nastojali razlikovati pojmove inventio (potraga za

zamislima) i elocutio (pretakanje zamisli u riječi). Ubrzo dolazi do brkanja autora kao

namjere i autora kao stila, što se pak pokušavalo riješiti stilističkom distinkcijom

između doslovnoga i prenesenoga značenja teksta. Proučavatelji književnosti

tako su pribjegavali alegorijskom tumačenju tekstova te su pokušavali na temelju

prenesenoga značenja teksta otkriti njegov smisao, tj. razumjeti njegovo

doslovno značenje i skrivenu namjeru.

1. Pristupi autorstvu kroz povijest

Devetnaestostoljetna tradicija proučavanja književnosti (filologija, hermeneutika,

pozitivizam i historizam) smisao djela redovito je poistovjećivala s autorovom namjerom. Zagovornici

intencionalističke teze bitnu su ulogu pridavali analizi onoga što je autor u tekstu htio reći. Tako su

predstavnici hermeneutike, npr. Schleiermacher ili Heidegger, inzistirali na važnosti tzv. ''prvotne

recepcije'', tj. onoga što je autor htio reći, te su smatrali da jedino rekonstrukcijom autorske namjere

možemo otkriti ''pravo'' značenje djela. Sukladno tomu književnost se tumačila u odnosu na zbilju, na

način da književno djelo povezujemo s iskustvenim svijetom. Prema tome bi biografija autora,

činjenice iz autorova života, okolina u kojoj je živio, literatura koju je čitao, njegov pogled na svijet ili

njegovi idejni stavovi utjecali primjerice na odabir teme, sadržaj, likove ili stil nekoga književnog

djela.

Međutim, kasnija hermeneutička proučavanja ne daju više prednost tzv. ''prvotnoj recepciji''. Hans

G. Gadamer u djelu Istina i metoda naglašava da ''djela ne možemo razumjeti kao izraz životnoga

subjektiviteta autora jer ono što je pismeno fiksirano odvojilo se od kontingencije svoga porijekla i

svoga stvaraoca''. U 20. stoljeću ruski formalisti, angloamerički novokritičari te

francuski strukturalisti i poststrukturalisti uklanjaju kategoriju autora i njegovu

namjeru iz teksta. Zagovornici protuintencionalističke teze zamjerali su svojim

prethodnicima nedostatak ''znanstvenosti'' i neobjektivnost te su inzistirali na

analizi teksta književnoga djela, odnosno onoga što kaže tekst. Ti su teoretičari

poistovjećivali tekst s jezikom kao sustavom znakova, osobito strukturalisti koji

su svoje teorije temeljili na De Saussureovoj strukturalnoj lingvistici, a prijelaz

interesa s autora na tekst značio je i neovisnost književnosti u odnosu na zbilju.

Književnost tako više nema veze sa zbiljom, a književno djelo ne može biti

projekcija života autora. Iako su se novokritičari okrenuli prema tekstu, Compagnon ističe da je

povratak tekstu često bio samo povratak autora kao stvaralačkog projekta ili ''neodređene misli'', kako

ga je nazvao Georges Poulet, predstavnik ženevske škole.

Jurij Tinjanov, jedan od pripadnika tarturske škole, istaknuo je u djelu O

književnoj revoluciji da se ''epohalna ostvarenja ne pojavljuju više zato što bi neki

autor bio nadaren pojedinac na kojega naročito utječe njegovo okruženje ili

lektira, nego zato što dolazi do zasićenja starim formama i do stvaranja otklona u

odnosu na dotad prevladavajuće forme''. Angloamerička nova kritika uvela je i pojam

''zabluda o namjeri'' (the intentional fallacy) kako bi pokazala da je svaka analiza autorove namjere

zapravo puka zabluda. William K. Wimsatt i Monroe C. Beardsley zaključuju u članku The intentional

fallacy kako ''piščeva nakana ili intencija nije ni dostupna ni poželjna kao norma za procjenjivanje

uspjeha književnog djela''. Takvo shvaćanje omogućilo je da se s kategorije autora prijeđe ne samo na

tekst već i na čitanje, odnosno na čitatelja. Američki teoretičar Stanley Fish pak odbacuje autora, tekst

i čitatelja ističući da je ''obaviješteni ili kompetentni čitatelj samo drugo, prihvatljivije ime za autorsku

namjeru, odn. implicitni je čitatelj zapravo autorov dvojnik''.

2. Smrt autora

1968. Roland Barthes objavljuje članak Smrt autora (La mort de l'auteur) u kojem kritizira

biografizam, shvaćanje prema kojem književno djelo treba tumačiti na temelju analize činjenica iz

autorova života. Barthes piše da je autor moderna pojava, proizvod našega društva koje je otkrilo

prestiž pojedinca ili ''ljudske osobe'', a otuda je polazio pozitivizam: ''autor nije nitko drugi do sam

građanin, utjelovljenje srži kapitalističke ideologije, autor još uvijek vlada u povijestima književnosti,

biografijama pisaca''. Šporer navodi da Barthes kao kriterij uzima vrijeme: tekstovi su pluralni,

''višedimenzionalni prostori'', a što se neki tekst više veže uz okolnosti u kojima nastaje, to se njegove

dimenzije s vremenom postupno smanjuju. Iako se tekst ne može u potpunosti odvojiti od okolnosti u

kojoj nastaje, neki su tekstovi manje, a neki više vezani uz njih.

Teza o smrti autora navela je Barthesa da pozornost skrene s autora na čitatelja. Kao što smo već

bili spomenuli, strukturalisti su inzistirali prije svega na analizi teksta, tj. jezika, pa tako Compagnon

ističe da Barthes ''autora kao proizvodno načelo nadomješta jezikom koji je neosoban i anoniman,

autor nije drugo doli sam slučaj pisanja, isto kao što Ja nije ništa drugo doli slučaj kada kažemo Ja''

Govoreći o budistima, ''prvim naratolozima koji su pokušavali doći do zrna graha narativne strukture

kako bi se u njoj razabrali svi mogući pripovjedni pejzaži'', Barthes je zaključio da se '' u konačnosti

djela otvara mogućnost beskonačnih varijacija čitanja; autorska verzija djela polazište je za različite

čitateljske verzije i time beskonačne nove tekstove''. Svako novo čitanje ključ je za razumijevanje

teksta književnoga djela.

Međutim, Šporer ističe da Barthes ne nudi novu metodologiju odvojenu od individualnosti autora

jer bi time nužno stvorio novu kritiku i zatvorio tekst, tj. pisanje jer prema Barthesu ''dodijeliti tekstu

autora znači nametnuti tom tekstu granicu te zatvoriti pisanje'', a Foucault za razliku od Barthesa čini

suprotno te ukazuje na granice i omeđivanje diskursa.

3. Funkcija autor

Dok Barthes odbacuje kategoriju autora iz teksta i inzistira na analizi teksta, Michel Foucault

naglašava važnost funkcije autora. U svome slavnom predavanju iz 1969. Što je autor? (Qu'est-ce

qu'un auteur?), Foucault funkciju autor definira kao ''povijesnu i ideološku

konstrukciju, psihologiziranu projekciju načina na koji se postupa s tekstom''.

Foucault ističe da nije važno ''tko'' govori u tekstu jer ne govori autor nego jezik,

tj. ''diskurzivne formacije'': ime autora igra određenu ulogu u odnosu na diskurse

te osigurava određenu klasifikacijsku funkciju. Šporer uočava da naslov

Foucaultove rasprave sadrži zamjenicu ''što'' koja upozorava na nužnost funkcije

autora. Nije važno dakle ''tko'' u tekstu govori, odnosno nisu važni Marin Držić ili

Antun Gustav Matoš kao konkretni autori, žive osobe koje u tekstu govore, nego

njihova funkcija kao autora. Autor je u Foucaulta shvaćen kao jedinstvo i izvor

značenja u nekome tekstu te kao princip grupiranja diskursa. Foucault također

kritizira način na koji je u Riječima i stvarima (Les mots et les choses) postupao s vlastitim i s

autorskim imenima, raspoznavajući u njima ''diskurzivne formacije''.

Prema Foucaultu, funkcija autora klasificira tekstove time što određuje njihov

status te karakterizira način postojanja, cirkuliranja i funkcioniranja određenih

diskursa unutar nekog društva. Autor djelu ne prethodi, on nije izvor smisla nego

princip ekonomičnosti cirkulacije diskursa, on kreira neki diskurs, ali i ograničava

njegovu proizvodnju. Dakle, uočavamo da za Foucaulta tekst bez autora ne

postoji, autor u tekstu opstaje kao diskurzivna funkcija.

Zaključak

U povijesti proučavanja književnosti postoje različita shvaćanja kategorije autorstva,

intencionalističko i protuintencionalističko. Zagovornici protuintencionalističke teze nastojali su

ukloniti autora iz teksta te su intencionalističko shvaćanje, da smisao djela poistovjećujemo se s

autorovom namjerom, smatrali pogrješnim. Tako se značenje nekoga djela i ono što je autor u tom

djelu htio izraziti ne moraju nužno preklapati. Compagnon ističe da jedina namjera koja je autoru

važna jest namjera da napiše književno djelo, djela redovito nadživljuju svoje autore, a književni tekst

izmiče svom izvornom kontekstu jer se i dalje čita, tj. znači nešto novo u svakom vremenu i za

svakoga čitatelja. Djelo je prije svega proizvod povijesti i svako novo čitanje omogućuje nam novo

tumačenje.

Sara Košutar