5. prosinca 2006. RADIONICA ZA PRAVNO PODRUČJE GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA TEME

I. Nositelj teme mr. sc. Sanja Zagrajski, sutkinja Trgovačkog suda u Osijeku

POSTUPAK U POVODU PRIGOVORA PROTIV PLATNOG NALOGA – POVLAČENJE TUŽBE – PREINAKA TUŽBE – PROTUTUŽBA

Sažetak - ZAKLJUČNA RAZMATRANJA NA TEMU – PARNICE U POVODU

PRIGOVORA PROTIV PLATNOG NALOGA – POVLAČENJE TUŽBE –

PREINAKA TUŽBE – PROTUTUŽBA

Prijedlozi za diskusiju za okruglim stolom

PLATNI NALOG

• Platni nalog je odluka suda kojom se tužbeni zahtjev koji se odnosi na dospjelo potraživanje u novcu prihvaća, a da tuženiku nije prethodno pružena prilika da se izjasni o navodima i zahtjevima protivnika. «Rješenje kojim sud prihvaća tužiteljev zahtjev da se tuženiku naloži neko plaćanje – platni nalog, mandat – može biti samo kondemnatornog sadržaja».

• Postupak u povodu prigovora protiv platnog naloga poseban je postupak i na

isti se primjenjuju odredbe glave XXIX «Izdavanje platnog naloga» ZPP-a, ali temeljem odredbe članka 445.a ZPP-a i ostale odredbe ZPP-a ako u glavi XXIX ne postoje posebne odredbe; Tuženik ima pravo ulaganja specifičnog pravnog sredstva – prigovora i njime može dovesti u pitanje opstanak platnog naloga. U postupku koji se otvara podnošenjem prigovora, raspravlja se o svim procesnim i meritornim pitanjima od kojih zavisi dopuštenost i osnovanost donesene odluke, po pravilima koja važe za prvostupanjski postupak.

Platni nalog ne gubi pravno značenje time što je protiv njega podnesen prigovor.

2

Bitno je naglasiti da raspravljanje u povodu prigovora protiv platnog naloga ima za neposredni cilj ispitivanje pravilnosti i zakonitosti donesenog platnog naloga, i tek podredno, raspravljanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Zadatak je raspravljanja da se ispita pravilnost i zakonitost izdanog platnog naloga. * Sutkinja Trgovačkog suda u Osijeku Stranke u postupku u povodu prigovora protiv platnog naloga mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, a tuženik isticati i nove prigovore prema općim pravilima. Što se tiče prigovora stvarne i mjesne nenadležnosti njih tuženik mora istaknuti već u prigovoru, jer kasnije gubi pravo isticati te prigovore.

Temeljem odredbe članka 35. stavak 2. toč.1. Ovršnog zakona prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave mora sadržavati: 1. zahtjev da sud naloži ovršeniku da u roku od osam dana, a u mjeničnim i

čekovnim sporovima u roku od tri dana od dana dostave rješenja, namiri tražbinu zajedno s odmjerenim troškovima, i

2. ovršni zahtjev iz stavka 1. članka 35. (zahtjev za ovrhu u kojemu će biti naznačena ovršna ili vjerodostojna isprava na temelju koje se traži ovrha, ovrhovoditelj i ovršenik, tražbina čije se ostvarenje traži te sredstvo kojim ovrhu treba provesti, i po potrebi, predmet u odnosu na koji ga treba provesti).

Rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave temeljem odredbe članka 37. stavak 2. toč. 1. i 2. sud će:

1. naložiti ovršeniku da u roku od 8 dana, a u mjeničnim i čekovnim

sporovima u roku od tri dana od dana dostave rješenja, namiri tražbinu zajedno s odmjerenim troškovima, i

2. odrediti ovrhu radi prisilne naplate tih tražbina.

Dio rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave iz članka 37. stavak 2. toč. 1. jest platni nalog iz članka 446. stavak 1. i 2. ZPP-a.

U odluci o glavnoj stvari sud će odlučiti da li se platni nalog u cijelosti ili djelomično održava na snazi ili se ukida(članak 451. stavak 3. ZPP-a).

3

PREINAKA TUŽBE

• Sudska praksa, ali i pravna znanost zauzeli su različite stavove o pitanju da li je u parnicama u povodu prigovora protiv platnog naloga dopuštena preinaka tužbe. Pri zauzimanju za dopuštenost odnosno nedopuštenost preinake tužbe polaze od različitih stajališta o karakteru postupka u povodu prigovora protiv platnog naloga.

• U parnici u povodu prigovora protiv platnog naloga prema jednom stavu

preinaka tužbe je dopuštena samo ako se radi o povećanju tužbenog zahtjeva koje proizlazi iz iste pravne i činjenične osnove, jer se u tom slučaju ne radi o «pravoj» preinaci tužbe već o sukcesivnoj objektivnoj kumulaciji tužbenog zahtjeva (autor koji zastupa ovu tezu smatra da je postupak u povodu prigovora protiv platnog naloga poseban postupak);

• Subjektivna preinaka tužbe u parnicama u povodu prigovora protiv platnog

naloga nije dopuštena, jer je se platni nalog odnosi na točno određenog ovrhovoditelja i na točno određenog ovršenika, odnosno tužitelja i tuženika, pa ako bi uslijed subjektivnog preinačenja došlo do primjene identiteta stranka, platni nalog o kojem sud treba odlučiti odnosio bi se na neke druge stranke, a sud ne može intervenirati u već izdani platni nalog, već samo odlučiti da li taj već izdani platni nalog održava na snazi ili se ukida;

PROTUTUŽBA

• I sudska praksa i pravna znanost podijeljenih su mišljenja oko dopuštenosti protutužbe u parnicama u povodu prigovora protiv platnog naloga;

Dio sudska prakse zauzeo je stav da je protutužba dopuštena i u postupku izdavanja platnog naloga (VS, Rev 1639/97 od 12. studenog 1997. godine PSP 47/135., VS, Rev 778/89 od 31. siječnja 1990. –PSP 47/135).

Drugi opet navode da predmet raspravljanja i odlučivanja u parnici povodom prigovora protiv platnog naloga može biti samo tužbeni zahtjev naveden u mandatnoj tužbi i u odluci o glavnoj stvari sud odlučuje da li se platni nalog u cijelosti ili djelomično održava na snazi ili se ukida, iz čega slijedi da u ovoj vrsti spora (izdavanje platnog naloga) nije dopuštena protutužba, a u okviru prigovora protiv platnog naloga tuženik svoje protupotraživanje može istaći samo u vidu prijeboja (VSH, Gž-742/80 od 25. prosinca 1980. godine, PSP-18.).

Pravna znanost također je zauzela suprotna stajališta. Pojedini autori smatraju da protutužba u parnici u povodu prigovora protiv platnog naloga nije dopuštena, zbog različite vrste postupaka i njihovih ciljeva, te da ne bi trebalo dopustiti podnošenje protutužbe u stadiju nakon podnošenja prigovora protiv

4

platnog naloga. Drugi autori koji se zalažu za stajalište da je protutužba u parnicama u povodu prigovora protiv platnog naloga dopuštena, polaze od stava da se nakon izjavljivanja prigovora ne vodi poseban postupak, već redovni parnični postupak.

COMPENSATIO CIVILIS I COMPENSATIO PER JUDICEM

• Isticanje građanskopravnog prigovora prebijanja (compensatio civilis) i prigovora radi prijeboja (compensatio per judicem) u parnici u povodu prigovora protiv platnog naloga je dopušteno;

Ako je došlo do gašenja obveze zbog građanskopravnog prebijanja, jedna od stranka tužbom može tražiti ispunjenje obveze, pa tuženik koji se poziva na prebijanje zapravo ističe prigovor da je tužiteljevo potraživanje nastalo i da je postojalo, ali da je naknado prestalo zbog nastanka tuženikova potraživanja prema tužitelju i konstitutivne izjave o kompenzaciji, odnosno tuženik zapravo ističe prigovor prebijanja ili preciznije prigovor zbog već nastupjelog prebijanja. Tuženik u ovom slučaju ne ističe da ima prema tužitelju svoj zahtjev, već da je potraživanje tužitelja prestalo prebijanjem, dakle, tuženik poriče osnovanost potraživanja tužitelja i može predložiti da sud odbije zahtjev tužitelja u tom smislu. Sud u ovom slučaju odlučuje samo o zahtjevu tužitelja, jer tuženikovog zahtjeva nema, pa stoga niti u izreci presude nema mjesta odlučivanju o potraživanju tuženika. Tuženik koji ističe prigovor radi prebijanja zapravo ističe nasuprot tužiteljevu zahtjevu svoj procesnopravni zahtjev i time ne daje građanskopravu konstitutivnu izjavu volje o kompenzaciji, već traži da sud izvrši prijeboj njegova potraživanja sa potraživanjem tužitelja.

Sud koji vrši prijeboj mora prvenstveno deklaratornim odlukama utvrditi postojanje potraživanja tužitelja i potraživanja tuženika, a ako to utvrdi, potom konstitutivnom odlukom izvršiti prebijanje. Prijeboj potraživanja utvrđen odlukom suda proizvodi uvjetni pravni učinak od trenutka priopćenja sudu, trenutak priopćenja protivniku nije bitan, ali do prijeboja putem suda dolazi tek kada odluka suda kojom je izvršen prijeboj postane pravomoćna. Ako u cijelosti tim prebijanjem prestaje potraživanje tužitelja sud će ukinuti platni nalog bez odbijanja tužbenog zahtjeva, jer je tužbeni zahtjev osnovan, ali je prijebojem potraživanje prestalo. Ako je izvršenim prijebojem samo

5

djelomično prestalo potraživanje tužitelja, sud će odlučiti o platnom nalogu i djelomično ga ukinuti za dio potraživanja koje je prestalo prijebojem i djelomično ga održati na snazi za dio potraživanja koji nije prestao prijebojem. Drugačiji je slučaj ako je nakon prijeboja ostalo tuženikovo potraživanje (jer je bilo veće prije provođenja prijeboja). Ako je tuženikovo potraživanje veće od tužiteljevog nema osnove za izricanje kondemnatorne presude protiv tužitelja, jer tuženik nije istakao zahtjev za ostvarenje svog potraživanja u obliku samostalnog tužbenog zahtjeva. Zbog toga sud može odlučivati o tuženikovu prigovoru samo u granicama tužiteljeva tužbenog zahtjeva, pa se pravomoćnost presude o postojanju ovog potraživanja ne može odnositi na višak koji premašuje granice tužbenog zahtjeva. Radi ostvarenja viška tuženik bi morao pokrenuti samostalnu parnicu ili svoj tužbeni zahtjev istaći u vidu protutužbe. POVLAČENJE TUŽBE

• Tužitelj može povući tužbu u parnici u povodu prigovora protiv platnog naloga bez pristanka tuženika samo do podnošenja prigovora.

Ako se tužba povuče sud će rješenjem ukinuti platni nalog. Budući da se u postupku za izdavanje platnog naloga primjenjuju ostale odredbe ZPP-a, a drugih specifičnih odredbi o povlačenju tužbe nema, smatramo da se mogu primjenjivati odgovarajuće odredbe ZPP-a o povlačenju tužbe i to odredbe članka 193., 465. stavak 1. i 2. 499. stavak 3.. Sud kod povlačenja tužbe bilo presumiranog ili uz pristanak tuženika mora odlučiti i o platnom nalogu i to rješenjem kojim će ga ukinuti;

OSTALO

• Sud se po službenoj dužnosti može oglasiti mjesno nenadležnim najkasnije do izdavanja platnog naloga (članak 453. ZPP-a). Smatramo da u situaciji kada o prijedlozima za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave odlučuju javni bilježnici, pa dakle sud niti ne donosi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, treba primijeniti odredbu članka 20. stavak 2. ZPP-a, temeljem koje se sud po službenoj dužnosti može proglasiti mjesno nenadležnim je zakonom propisana isključiva mjesna nadležnost drugog suda.

• Budući da stranka može protiv rješenja o trošku sadržanog u rješenju o ovrsi,

izjaviti žalbu, o toj žalbi nadležan je odlučivati sud. Kako iz ukupnog iznosa troška ovrhe kojega je odredio javni bilježnik nije razvidan sastav tog troška,

6

odnosno nagrada javnog bilježnika i naknada nastalih i predvidivih troškova, sud će morati ispitati ispravnost odluke o trošku i odlučiti o žalbi. Pri tome sud će morati od ovrhovoditelja zatražiti obračun nagrade i naknade koji mu je javni bilježnik dužan izdati (članak 252. l OZ-a).

• U parnici u povodu prigovora protiv platnog naloga tuženik može do zaključenja glavne rasprave izjaviti da priznaje tužbeni zahtjev. U tom slučaju sud neće donijeti presudu na temelju priznanja, jer sud odlučuje o platnom nalogu, pa će stoga od tuženika tražiti izjašnjenje da li odustaje od podnesenog ili podnesenih prigovora, pa ako stranka izjavi potvrdno, konstatirati će na zapisnik da je tuženik odustao od izjavljenog prigovora i rješenjem odlučiti da platni nalog ostaje na snazi (članak 456. stavak 2. ZPP-a).

II. Nositelj teme Jagoda Crnokrak, sutkinja Trgovačkog suda u Zagrebu, privremeno

raspoređena u VTS RH.

TROŠKOVI PARNIČNOG POSTUPKA

Uvod

Odredbe o troškovima postupka sadržane su u dvanaestoj glavi Zakona o parničnom postupku

(NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – u daljnjem tekstu: ZPP) te reguliraju pojam

parničnih troškova i sadrže odredbe o prethodnom podmirenju parničnih troškova, konačnom

snašanju parničnih troškova, o postupku podnošenja zahtjeva za naknadu parničnih troškova,

o odluci o naknadi parničnih troškova, o troškovima nastalim u povodu pravnog lijeka,

osiguranja dokaza te uvjete i postupak za oslobođenje od plaćanja troškova postupka.

Uz navedeno, postoji niz odredbi o naknadi troška postupka po principu culpae ili zbog

slučaja koji se dogodio jednoj od parničnih stranaka, i to izvan glave dvanaeste, uz pojedine

procesne institute.

Pojam

7

Prema odredbi čl. 151. st. 1. ZPP-a parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu

postupka (primjerice iz postupka osiguranja dokaza – čl. 168. st. 2. ZPP-a, ili kod pokušaja

nagodbe, čl. 159. st 2. ZPP-a), a prema stavku 2. toga članka, parnični troškovi obuhvaćaju i

nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima Zakon priznaje pravo na nagradu.

Prethodno podmirenje parničnih troškova

Osnovno je pravilo sadržano u čl. 152. ZPP-a, da tijekom postupka svaka stranka prethodno

podmiruje troškove koje je uzrokovala svojim radnjama, najčešće predlaganjem izvođenja

pojedinih dokaza. Naprotiv, odluka o naknadi parničnih troškova sadržana u presudi ili

rješenju kojim se završava postupak pred sudom koji donosi odluku, temelji se na uspjehu

stranke u parnici, uz korektivnu odredbu dužnosti naknade troška uzrokovanog krivnjom ili

slučajem koji se dogodio parničnoj stranci, neovisno o ishodu parnice. Glede prethodnog

podmirivanja troškova postoji izuzetak reguliran odredbom čl. 153. st. 5. ZPP-a, kada se

troškovi za izvođenje pojedinog dokaza isplaćuju iz sredstava suda. Ta je mogućnost

predviđena za slučaj kada sud po službenoj dužnosti odredi izvođenje dokaza radi utvrđenja

činjenica u vezi s primjenom čl. 3. st. 3. ZPP-a, tj. radi provjere radi li se o nedopuštenim

raspolganjima parničnih stranaka. I kod uređenja prethodnog podmirivanja parničnih troškova

zakon kao osnovni princip predviđa dispoziciju stranke, bez sredstava prisile, tako da

predviđa odustajanje od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude

položen u roku što ga odredi sud (čl. 153. st.3. ZPP). Takovo uređenje može biti na štetu

načelu utvrđenja materijalne istine, ali pridonosi ekonomičnosti u postupanju te je u suglasju s

dominantnim raspravnim načelom koje je prihvaćeno u posljednoj Noveli ZPP-a iz 2003.

godine, što se naročito ogleda u izmjenjenom članku 7. ZPP-a. No, kada sud izvede dokaz

iako predujam za njegovo izvođenje nije položen, tada će sud rješenjem, protiv kojeg žalba ne

odgađa ovrhu, naložiti stranci da u roku od 8 dana određenu svotu plati svjedoku ili vještaku

(153. st. 4. ZPP).

Za slučaj kada je tužba podnešena protiv tuženika koji se nalazi u inozemstvu, te mu je

potrebno postaviti zastupnika za primanje pismena, propust tužitelja da predujmi sredstva za

pokriće troškova postavljanja i rada zastupnika za primanje pismena dovodi do odbacivanja

tužbe (146. st. 5. ZPP-a).

8

Odluka o trošku

U obradi naslovne teme nešto detaljnije će se u nastavku iznijeti zakonska regulativa te

sudska praksa u vezi odluke o troškovima postupka, kojom se odlučuje o dužnosti naknade

parničnih troškova.

Po obliku, odluka o trošku je rješenje, pa se i odluka o trošku u presudi smatra rješenjem

(čl.129. st. 1. i 5. ZPP). O naknadi troškova sud odlučuje na određeni zahtjev stranke (čl. 164.

st. 1. ZPP-a). Da bi zahtjev za naknadu troška bio određen, treba sadržavati osnov i visinu za

svaku pojedinu radnju za koju se zahtijeva naknada troška i to konkretan novčani zahtjev.

Takav zahtjev mora se staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju

o troškovima, a to je u praksi najčešće zaključenje glavne rasprave, ali može biti i završetak

ročišta na kojem će se utvrditi povlačenje tužbe ili na kojem će se tužba odbaciti (čl.288. st. 2.

ZPP-a). Ako se odluka donosi bez raspravljanja (kao primjerice platni nalog) tada već u

prijedlogu (ili u mandantnoj tužbi) treba staviti određeni zahtjev za naknadu troška. Ukoliko

je rješenje kojim završava postupak donijeto izvan ročišta, zahtjev za naknadu troškova

stranka može staviti u roku od 15 dana od primitka rješenja. Čl. 158. st. 8. takovu mogućnost

predviđa za slučaj povlačenja tužbe ili odustanka od pravnog lijeka, no smatram da se takovo

rješenje može primijeniti i na slučaj donošenja ostalih rješenja kojima se završava postupak,

ako su donijeta izvan ročišta (primjerice odbačaj tužbe zbo nedostatka pravnog interesa, kada

se nakon utvrđenja prekida zbog stečaja predlaže nastavak parnice isticanjem zahtjeva na

utvrđenje, a da prethodno nije izvršena prijava potraživanja u stečaju).

U praksi je prisutan način postupanja koji je suprotan zakonskim odredbama o dužnosti

postavljanja određenog zahtjeva za naknadu troška najkasnije do završetka raspravljanja koje

prethodi odlučivanje o troškovima i to zahtijevanjem dodatnog roka za postavljanje

određenog zahtjeva za trošak nakon završetka raspravljanja. Sud takav zahtjev ne može

prihvatiti, a ukoliko stranka zahtjev za naknadu troška postavi tek nakon zaključenja

raspravljanja, zbog prekluzije prava na podnošenje zahtjeva za naknadu troška, ta stranka

nema pravo na dosudu zatraženog troška. Ovdje valja ukazati na jasan stav sudske prakse da

9

izdatke koji spadaju u parnične troškove stranka nije ovlaštena zahtijevati u posebnoj parnici,

nego u onoj u kojoj su nastali, pa bi se posebna tužba podnesena radi naknade troškova, koje

je stranka propustila pravovremeno zahtijevati u okviru parnice u kojoj su troškovi nastali,

trebala odbaciti (tako VS RH, rev.107/89).

Prema odrebi čl. 164. st. 4. ZPP-a o zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili

rješenju kojim završava postupak, a iznimno u tijeku postupka, kada pravo na naknadu ne

ovisi o odluci o glavnoj stvari. U međupresudi ili djelomičnoj presudi sud može izreći da se

odluka o troškovima ostavlja za kasniju presudu. I kod odlučivanja u drugom stupnju pravilo

je da se o troškovima odluči ako se postupak završava odbacivanjem ili odbijanjem pravnog

lijeka odnosno meritornim suđenjem to jest donošenjem odluka kojima se preinačuje

prvostupanjska odluka, dok se za slučaj ukidanja odluke i vraćanja predmeta na ponovno

suđenje, bilo u cijelosti bilo djelomično, ostavlja prvostupanjskom sudu o troškovima

postupka u povodu pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci.

Naime, temeljni princip pri donošenju odluke o trošku sadržan je u odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-

a prema kojem stranka koja u cijelosti izgubi parnicu ima dužnost protivnoj stranci i njezinu

umješaču nadoknaditi parnične troškove. Ukoliko pak samo djelomično uspije u parnici, sud

može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti ili da svaka stranka snosi svoje troškove ili da

jedna stranka nadoknadi drugoj i njezinu umještaču razmjeran dio troškova (čl. 154. st. 2.

ZPP-a). To je načelo naknade troška po principu causae, ili po principu pretpostavljenog

povoda za vođenje parnice, prema kojem se pretpostavlja da je stranka koja je izgubila

parnicu u cijelosti ili djelomično, dala povod za vođenje parnice, pa je dužna nadoknaditi

parnični trošak suprotnoj strani. To načelo se ogleda i u odrebi čl. 157. ZPP-a prema kojoj će

tužitelj imati dužnost nadoknaditi tuženiku parnične troškove ako tuženik nije dao povoda za

tužbu te ako je već u odgovoru na tužbu ili na pripremnom ročištu odnosno na glavnoj

raspravi prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, priznao tužbeni zahtjev, time da će

tuženik imati teret dokaza da je tužitelj tužio bez povoda.

Iako odluka o trošku predstavlja odluku o sporednim traženjima (argument iz čl. 186. st. 1. i

čl. 325. st. 1. ZPP-a) ta je odluka često značajna za stranke zbog mogućeg učinka na

10

ekonomsku situaciju stranaka, što je pogotovo prisutno u sporovima pred trgovačkim

sudovima koji su nadležni suditi u sporovima iz trgovačkih ugovora sa često visokim

vrijednostima predmeta spora. Stoga bi i odluka o trošku, iako po obliku rješenje, imala biti

obrazložena na način da ju je moguće ispitati, dakle, da sadrži razloge o odlučnim

činjenicama kao i odredbe materijalnog prava koje je sud primjenio odlučujući o zahjtevu za

naknadu troška (u ovom slučaju odredbe materijalnog prava su upravo odredbe Zakona o

parničnom postupku iz glave dvanaeste, ali i Zakon o sudskim pristojbama, Tarifa o

nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i slično). Dakle, mišljenja sam da sukladno

odredbi čl. 345. st. 1. ZPP-a postoji potreba da rješenje o trošku bude obrazloženo. Takav stav

iznesen je i u sudskoj praksi pa tako i rješenju VTS RH br. Pž-5886/05: «Sud nalazi da je

rješenje o trošku nepravilno i nezakonito jer je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč.

11. ZPP-a jer sud nije naveo razloge zašto je tuženiku dosudio navedeni trošak postupka,

zašto nije tužitelju nije dosudio zatraženi trošak postupka…Slijedom navedenog rješenje o

trošku nema navedenih razloga te u njemu nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama,

stoga se isto ne može ispitati».

Odlučujući o trošku postupka, sud će, rukovodeći se osnovnim načelom uspjeha u parnici,

donoseći odluku koji će se troškovi stranci nadoknaditi, uzeti u obzir samo troškove koji su

bili potrebni radi vođenja parnice, o čemu, kao i o visini dosuđenih troškova, sud odlučuje

ocjenjujući brižljivo sve okolnosti (155. st. 1. ZPP-a). U praksi se često pojavljuje situacija u

kojoj punomoćnici množe podneske kojima se ponavljaju očitovanja stranaka ili se

nepotrebno, iznose pravna shvaćanja pojedine parnične stranke (sud poznaje pravo), pa bi pri

odlučivanju o naknadi troškova sud brižljivom ocjenom svih okolnosti trebao odlučiti o

naknadi samo onih troškova koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Pri tome bi trebao sud

imati u vidu odredbu čl. 219.st. 1. i 299. st. 1. ZPP, prema kojima su stranke dužne već u tužbi

i odgovoru na tužbu, na pripremnom ročištu ili najkasnije na prvom ročištu za glavnu

raspravu, ako pripremno ročište nije održano, iznijeti sve činjenice i predložiti sve dokaze

potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim

prijedlozima protivne stranke, te navedene odredbe ZPP-a uzeti kao kriterij da li je potrebno

dosuditi troškove podnesaka u kojima stranke sukcesivno iznose činjenične navode i dokazne

prijedloge, iako su to mogle učiniti već u prvom podnesku.

U smislu gornjih navoda, odluka suda o troškovima koji su bili potrebni odnosno koji nisu bili

potrebni treba sadržavati razloge, kako bi se odluka mogla ispitati.

11

Odluka o trošku postupka mora biti obrazložena i glede visine troškova. Pri tome se polazi od

utvrđene vrijednosti spora (čl. 35. do 40. ZPP-a), pri čemu se kao vrijednost predmeta spora

uzima samo vrijednost glavnog zahtjeva. Za slučaj da je tužitelj propustio u tužbi naznačiti

vrijednost predmeta spora, postoji mogućnost propisana čl. 40. st. 4. ZPP-a da sud brzo i na

prikladan način, nakon što se stranakama omogući da se o tome izjasne, odredi vrijednost

predmeta spora rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba. Ta se mogućnost prema

st. 5. čl. 40. ZPP-a daje čak i u žalbenoj fazi, pa prvostupanjski sud može tako postupiti i

nakon izjavljivanja žalbe, prije nego što predmet uputi višem sudu radi odlučivanja o

pravnom lijeku. Kako je u praksi nerijedak slučaj da se propusti utvrditi vrijednost predmeta

spora, to bi prvostupanjski sud imao mogućnost postupiti na izloženi način i kada tek pri

donošenju odluke o trošku utvrdi da je prethodno potrebno utvrditi vrijednost predmeta spora.

Prema zakonskom uređenju iz čl. 164., prema kojem pri usmenoj objavi presude ili rješenja

kojim se naređuje naknada troška, sud može odlučiti da će iznos troškova odmjeriti tek u

pismeno izrađenoj presudi i rješenju, a prema odredbi čl. 337. st. 1. ZPP-a rok za pismenu

izradu i otpremu presude je 30 dana od donošenja, sud bi i za slučaj propusta utvrđenja

vrijednosti predmeta spora imao mogućnost u tom intervalu brzo i na prikladan način utvrditi

vrijednost predmeta spora, što je temelj za pravilnu i zakonitu odluku glede visine troškova

postupka. Naime, osim iznosa sudske pristojbe, o visini vrijednosti predmeta spora ovisi i

nagrada na koju pravo ima odvjetnik sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad

odvjetnika, i to sukladno odredbi čl. 155. st. 2. ZPP-a.

Pri tome je potrebno voditi računa o eventualnoj promjeni vrijednosti predmeta spora tijekom

postupka, do koje dolazi jedino kod izmjene tužbenog zahtjeva bilo preinakom, dakle,

povećanjem postojećeg zahtjeva, isticanjem drugog zahjteva uz postojeći ili isticanjem sasvim

novog tužbenog zahtjeva, bilo smanjenjem tužbenog zahtjeva. Sud je dužan visinu troškova

postupka za pojedine parnične radnje određivati prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme

poduzimanja te parnične radnje.

Često se susreće situacija da se pri isticanju tužbenog zahtjeva u stranoj valuti ne istakne

kunska protuvrijednost takovog zahtjeva, koju je potrebno istaći upravo radi utvrđivanja

vrijednosti predmeta spora. U takvim situacijama sud bi trebao provesti radnje bilo u

prethodnom ispitivanju tužbe (čl.281. ZPP-a), bilo tijekom postupka (čl.40. st. 4. ZPP-a)

usmjerene na utvrđenje vrijednosti predmeta spora.

12

Dakle, obvezujući stranku koja je izgubila parnicu u cijelosti ili u većem dijelu na naknadu

ukupnog ili razmjernog dijela troškova protivnoj stranci i njezinu umještaču, sud u

obrazloženju rješenja mora dati razloge koje je troškove po propisanom načelu svrsishodnosti

dosudio kao potrebne za vođenje parnice, u kojoj visini ih je dosudio uzimajući u obzir

vrijednost predmeta spora te propisane Tarife, pri čemu se mora zadržati u okviru zahtjeva

kojeg je stranka postavila za naknadu troška (čl. 164. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 2. st. 1. ZPP-a).

Nešto više prava na diskrecionu ocjenu pripada sudu za slučaj da stranka djelomično uspije u

parnici. Pri tome sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi

svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i njezinu umješaču razmjeran dio troška.

Taj iznos bi sud trebao izračunati rukovođen omjerom uspjeha stranaka u postupku, pa kada

bi obje stranke uspjele u jedakim omjerima bilo bi logično da se odredi da svaka stranka snosi

svoje troškove.

Posebno valja ukazati na situaciju kada je uz tužbu izjavljena i protutužba odnosno prigovor

radi prijeboja. Prema prihvaćenoj sudskoj praksi u odnosu na tužbeni i protutužbeni zahtjev

odnosno prigovor radi prijeboja treba ocijeniti uspjeh svake stranke sa njezinim zahtjevom

odnosno prigovorom radi prijeboja, kao kod samostalnog tužbenog zahtjeva. Drugim riječima,

ukoliko bi tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, a tuženik s protutužbenim ili s

prigovorom radi prijeboja, treba uzeti da je svaka stranka u cijelosti uspjela sa svojim

zahtjevom, a ne da je uspjeh stranaka primjerice izražen omjerima 50:50. Naime, to može biti

značajno u situaciji kada jedna od stranaka ima a druga nema punomoćnika, pa niti opseg

troškova nije sličan, ili u situaciji kada jedna od stranaka postavi a druga ne postavi

pravovremeni zahtjev za naknadu troška. Tada, bez obzira na okolnost da su obje stranke

uspjele u cijelosti, naknada troška može biti bitno različita, a može jednoj stranci (koja je

zatražila trošak) trošak biti dosuđen, a drugoj ne zbog prekluzije prava na isticanje zahtjeva za

naknadu troška.

Kod odluke o naknadi razmjernog dijela troška, za slučaj kada tužitelj djelomično uspije sa

svojim zahtjevom a tuženik djelomično sa svojim prigovorima, protivnika stranke koja je u

većem dijelu uspjela, sud će obvezati da toj stranci i njezinu umješaču nadoknadi razmjerni

dio troška. U obračunu bi sud trebao uzeti u obzir i razmjer s kojim je stranka koju se

13

obvezuje na naknadu troška uspjela u parnici. Pri ocjeni razmjera uspjeha u parnici, treba

voditi računa i o kvalitativnog i o kvantitativnom uspjehu. Konkretno, ukoliko tuženik

osporava i osnovanost i visinu pojedinog zahtjeva, pa se provodi vještačenje, trebalo bi bez

obzira na vještačenjem utvrđenu visinu pojedinog zahtjeva, troškove vještačenja dosuditi u

cijelosti, upravo zbog činjenice što je tuženik osporio osnovanost tužbenog zahtjeva. I o tome

postoje stavovi sudske prakse pa tako i zaključci sa sjednice građanskog odjela VS RH od

6.lipnja 1980. godine – Pregled sudske prakse broj 7.

Kod obračunvanja razmjernog dijela troška pri djelomičnom uspjehu u parnici može doći

također do apsurdnih situacija da primjerice stranka koja je uspjela u parnici u većem omjeru

(npr. 70%) ali nema punomoćnika, bude obvezana suprotnoj stranci koja je uspjela u parnici

sa svega 30%, ali ima punomoćnika i veći opseg parničnih troškova, nadoknaditi troškove

postupka. To se događa u situaciji kada se sukladno uspjehu u parnici, prema postavljenom

zahtjevu, primjenom propisanih Tarifa troškovi svakoj stranci izračunaju u apsolutnom iznosu

te se međusobno prebiju, a razlika dosudi u korist one stranke koja ima platiti veći iznos

troška.

Uz osnovno načelo naknade troška po načelu causae, postoje pravila o naknadi troškova za

slučaj povlačenja tužbe te pravila za naknadu troškova po načelu culpae.

I kod povlačenja tužbe naknada se dosuđuje po princupu causae, dakle, obvezuje se tužitelj

nadoknadi tuženiku trošak, ako je on dao povoda za parnicu odnosno neosnovano utužio, dok

za slučaj da je tužba povučena po udovoljenju tužbenom zahtjevu, povod za tužbu je očito dao

tuženik pa je tužitelju dužan nadoknaditi troškove postupka (čl.158. st.1. ZPP-a). Kod

odustanka od pravnog lijeka također je stranka koja odustane od pravnog lijeka dužna

protivnoj stranci nadoknaditi troškove nastale u povodu pravnog lijeka, jer se pretpostavlja da

je neosnovano izjavila pravni lijek.

Za slučaj sudske nagodbe zakon propisuje u čl. 159. da svaka stranka snosi svoje troškove

ukoliko u sudskoj nagodbi nije drugačije određeno, dok troškovi neuspjele sudske nagodbe

također spadaju u parnične troškove i u tom slučaju bi se radilo o troškovima nastalim u

povodu parničnog postupka.

14

Iako je kao korektiv načelu naknade troškova po načelu causae i ranije bila predviđena

naknada troškova po načelu culpae, i to za troškove koje skrivi pojedina parnična stranka ili

koji su izazvani slučajem koji se dogodio nekoj parničnoj stranci, to je načelo u posljednoj

Noveli iz 2003. godine unijeto u niz odredaba ZPP-a. Tako je primjer naknade troška zbog

slučaja koji se dogodio stranci propisan kod instituta povrata u prijašnje stanje, čl. 122.a. ZPP-

a, a krivnja kao kriterij naknade troška propisana je u više slučajeva i to pri opstruiranju

dostave odnosno primitka pismena, po čl. 149.a. st. 2. ZPP-a, pri nesavjesnom obavljanju

dužnosti dostavljača po čl. 149.b. st. 2. ZPP-a, za troškove koje svojim ponašanjem skrivi

sudski vještak čl. 255. i 260. ZPP-a, pri zakašnjelom iznošenju činjenica i dokaza čl. 299. st.

2. ZPP-a. Nova je i odredba čl. 75. st. 6. ZPP-a koja propisuje obvezu naknade troška bez

obzira na uspjeh u parnici, koji je uzrokovan postavljanjem neosnovanog zahtjeva za izuzeće.

Što se postupanja suda tiče, kod naknade troška koji se dosuđuju neovisno o ishodu parnice,

dakle, po načelu culpae, sud rješenje o trošku ima donijeti bez odgode,ali uvije samo na

zahtjev stranke i za te troškove se ovrha može tražiti i prije pravomoćnosti. Protiv nekih od

navedenih rješenja o dosudi troška po načelu culpae propisana je mogućnost izjavljivanja

posebne žalbe (čl.149.a, 149.b., čl. 255. i 260. ZPP-a) koja je uvijek nesuspenzivna, dok kod

nekih slučajeva nije dopuštena posebna žalba (čl.75. st. 6., čl. 122.a., čl. 299. st. 2. ZPP-a), a

ovrha se može tražiti i prije pravomoćnosti.

Razlika je i u pasivno legitimiranim osobama prema kojima zahtjev za naknadu troška po

načelu culpae može biti postavljen, jer osim prema stranci taj zahtjev može biti postavljen i

prema dostavljaču, prema vještaku, prema zakonskom zastupniku ili punomoćniku (čl.156. st.

2. ZPP-a). Trebalo bi analogno uzeti da i umješač, koji načelno ne može biti obvezan na

činidbu, može biti pasivno legitimiran na naknadu troškova koje je izazvao svojom krivnjom,

pogotovo ako je trošak uzrokovao radnjom koja nema učinak prema stranci kojoj se pridružio,

jer je ta radnja u suprotnosti s radnjom stranke kojoj se pridružio (čl. 208. st. 4. ZPP-a).

Glede aktivne legitimacije podnositelja zahtjeva za naknadu troškova postupka ista uvijek

pripada stranci i njezinu umješaču.

Posebne odredbe postoje u zakonu glede naknade troškova koje terete suparničare. Prema čl.

161. st. 1. suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove, osim ako sud utvrdi znatnu

razliku u pogledu njihova udjela u predmetu spora te odredi prema tom razmjeru koliko će

15

troškova nadoknaditi koji od suparničara. Suparničari koji solidarno odgovaraju u glavnoj

stvari, solidarno odgovaraju i za trošak. Međutim, za troškove uzrokovane parničnim

radnjama jednog suparničara (misli se na krivnju ili slučaj) ostali suparničari ne odgovaraju.

Po tom načelu postojala bi mogućnost da jedan od suparničara postavi zahtjev za naknadu

troška drugom suparničaru, ukoliko je taj drugi krivnjom ili slučajem koji mu se dogodio

uzrokovao trošak svom suparničaru. Zakon također propisuje obvezu suda na donošenje

odluke o trošku kada se postupak završava za nekog od suparničara, dakle, u tom slučaju je

potrebno odlučiti i o zahtjevu naknadu troškova stranaka između kojih se tom odlukom

postupak završava (čl. 164. st. 5. ZPP-a).

Odluka o trošku može sadržavati i odluku o kamatama na dosuđeni iznos troška što je

sukladno odredbama Ovršnog zakona i to odredbom čl. 27. Ovršnog zakona koja propisuje da

ukoliko plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u ovršnoj ispravi,

sud će na prijedlog ovrhovoditelja u rješenju u ovrsi odrediti naplatu tih kamata po propisanoj

stopi od dana donošenja odluke odnosno sklapanja nagodbe do naplate. Kako su presuda i

rješenje donijeti u sudskom postupku ovršne isprave, sudska praksa je prihvatila stav da se

već u ovršnoj ispravi, dakle, u presudi ili rješenju može dosuditi zakonska zatezna kamata na

dosuđeni trošak od dana donošenja odluke. S tim u vezi je i pitanje o priznavanju zakonske

zatezne kamate na trošak sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koje je

povodom prigovora stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha a postupak bude

nastavljen u povodu prigovora protiv platnog naloga. Na sjednici sudaca VTS RH održanoj

6.srpnja 2006. godine prihvaćena su pravna shvaćanja temeljem zaključaka radne skupine za

ovršno i građanskoprocesno pravo, između ostalih i pravno shvaćanje da pravo na kamate na

troškove ovršnog postupka tužitelju (ranije ovrhovoditelju) pripada od dana određenog u

platnom nalogu iz rješenja o ovrsi, a ne od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je

odlučeno o platnom nalogu. Pri tome se također citira odredba čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona.

Oslobođenje od plaćanja troškova

Odredbe o oslobođenju od plaćanje troškova sadržane su u čl. 172. do 177. ZPP-a te se

propisuju uvjeti i postupak za oslobođenje od plaćanja troškova postupka, što obuhvaća

oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi, polaganja predujmova za troškove svjedoka,

vještaka, uviđaja i sudskih oglasa. Oslobođenje se može odnositi samo na fizičke osobe te se o

oslobođenju odlučuje tek na prijedlog stranke. Ukoliko stranka bude potpuno oslobođenja

16

plaćanja troškova postupka sukladno odredbi čl. 172. st. 2. ZPP-a prethodno podmirenje

parničnih troškova obavlja se iz sredstava suda čl. 175. ZPP-a. I takovi troškovi, predumljeni

iz sredstava suda predstavljaju dio parničnih troškova pa se o naknadi tih troškova od protivne

stranke odlučuje prema odredbama o naknadi troškova. Sud je dužan po službenoj dužnosti

troškove isplaćene iz sredstava suda naplatiti od stranke koja je dužna troškove nadoknaditi

čl. 177. st. 3. ZPP-a, a ako protivnik stranke koja je oslobođena plaćanja troškova postupka ne

može platiti troškove na koje je osuđen, sud može odrediti naknadno da troškove isplaćene iz

sredstava suda plati stranka koja je oslobođena troškova i to iz onoga što joj je dosuđeno čl.

177. st. 4. ZPP-a. Uvjeti za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi posebno su propisani u

Zakonu o sudskim pristojbama (NN 26/2003 – pročišćeni tekst), kao i postupak oko naplate

tih pristojbi od protivne stranke, u omjeru u kojem je oslobođena stranka uspjela u postupku.

III. Nositelj teme Željko Šimić, sudac Trgovačkog suda u Zagrebu privremeno

raspoređen na rad u VTSRH

PRIGOVOR RADI PREBIJANJA I PRIGOVOR PRIJEBOJA I. Uvod U sporovima koje vode trgovački sudovi tuženici vrlo često ističu prigovor prijeboja (kompenzacije). Zadatak suca je razjasniti da li se radi o građanskopravnoj ili o sudskoj kompenzaciji odnosno da li tuženik tvrdi da je potraživanje tužitelja prestalo prijebojem ili ističe prigovor radi prijeboja. U brojnim predmetima uočeno je da stranke, punomoćnici ali i pojedini suci ne shvaćaju razliku prigovora prijeboja i prigovora radi prijeboja, što ima za posljedicu niz nepravilnih i nezakonith odluka. Možda i sam naslov ove teme, na određeni način doprinosi nerazumjevanju, pa bi bolje odgovarao radni naslov „PRIGOVOR RADI PRIJEBOJA i PRIGOVOR PRESTANKA OBVEZE PRIJEBOJEM“. II. Definicija Prijeboj (kompenzacija) je jedan od načina prestanka obveznog odnosa kod kojeg međusobna potraživanja dviju osoba prestaju obračunavanjem. Kod prijeboja je bitno da se prebijaju potraživanja iz najmanje dva obveznopravna odnosa koja ne moraju imati istu pravnu osnovu, niti potraživanja moraju biti iste vrijednosti, niti moraju nastati u isto vrijeme. Dakle, kad dužnik iz jednog obveznopravnog odnosa

17

postane u drugom odnosu vjerovnik svog vjerovnika iz prvog obveznopravnog odnosa, strane tih odnosa svoja potraživanja mogu obračunavati (prebijati). Prednosti prijeboja u odnosu na faktičko ispunjenje obveza su višestruke (manja količina novca u opticaju, izbjegavanje faktičkog plaćanja, smanjenje troškova, izbjegavanje insolventnosti jedne strane, i slično). U literaturi se spominju i određeni nedostaci prijeboja – strana čije je potraživanje veće mora da „primi“ nepotpuno ispunjenje obveze svoga dužnika iako bi imao poseban interes da odbije djelomično ispunjenje. Međutim, prednosti prijeboja su daleko značajnije. Kod trgovačkih ugovora prijeboj je jedan od osnovnih načina prestanka potraživanja. Prijeboj može nastati na osnovi:

1. izjave jedne od strana obveznopravnog odnosa (građanskopravna kompenzacija), 2. sudske odluke (sudska kompenzacija), 3. ugovora (ugovorna kompenzacija). 4. zakona (zakonska kompenzacija),

Zakonski prijeboj nastaje po sili zakona čim su se ostvarile određene pretpostavke i neovisno o volji sudionika obveznopravnog odnosa. Hrvatsko zakonodavstvo nije prihvatilo zakonski prijeboj već se priklonilo sustavima koji za prijeboj zahtjevaju volju najmanje jedne od strana obveznopravnog odnosa. Iznimno je dopušten i „zakonski“ prijeboj ali to mora biti propisano posebnim zakonom i za točno određena potraživanja između određenih subjekata. III. Pretpostavke za nastanak prijeboja Prebijanjem mogu prestati samo ona potraživanja koja udovoljavaju određenim uvjetima. Da bi prijeboj nastao moraju se ostvariti određene pretpostavke koje nisu iste kod svih osnova za prijeboj.

1. Prijeboj na temelju izjave jedne od strana obveznopravnog odnosa (građanskopravna kompenzacija).

„Dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na

novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.“

(čl.195. Zakona o obveznim odnosima - nastavno ZOO - Narodne novine 35/05). Uvjeti za građanskopravni prijeboj su:

a) Uzajamnost - uzajamna su ona potraživanja koja postoje između istih osoba. Osoba koja vrši prijeboj mora biti istovremeno i vjerovnik i dužnik druge strane. U određenim slučajevima prebijanje je iznimno dopušteno i kad ne postoji uzajamnost (kod jamstva, solidarnih dužnika, ustupanja potraživanja – cesije).

b) Istovrsnost – potraživanja su istovrsna ako oba glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće.

c) Dospjelost – potraživanja koja se prebijaju mora biti dospjela u trenutku davanja izjave o prijeboju.

d) Utuživost – međusobna potraživanja moraju biti takva da se mogu ostvariti i sudskim putem. Ako je jedno potraživanje zastarjelo u trenutku kad su se stekli

18

uvjeti za prijeboj, ono se ne može prebijati pod uvjetom da druga strana istakne prigovor zastare.

e) Izjava o prijeboju – prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za prijeboj, nego tek izjavom o prijeboju (čl.196. st.1. ZOO-a). Tek nakon što jedna strana obveznopravnog odnosa učini drugoj strani izjavu o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za prijeboj odnosno kad su oba potraživanja dospjela što znači da izjava o prijeboju djeluje retroaktivno (ex tunc). Potrebno je napomenuti da suglasnost druge strane nije nužna da se izvrši prijeboj iako u praksi tužitelj često prigovara da njegova tražbina nije prestala jer nije dao suglasnost za prijeboj.

Kad između dvije osobe postoji više obveza koje mogu prestati prijebojem, prijeboj se vrši po pravilima koja vrijede za uračunavanje ispunjenja koja su propisana odredbom čl.171. i 172. ZOO-a.

2. Prijeboj na temelju sudske odluke

Tužena stranka u parnici može se koristiti prigovorom radi prijeboja što podrazumjeva da oba potraživanja još uvjek postoje i da prije isticanja ovog prigovora nije obavljen građanskopravni prijeboj. Prigovorom radi prijeboja tuženik zahtjeva da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj. Da bi sud odlukom izvršio prijeboj moraju biti ispunjene pretpostavke za prijeboj – uzajamnnost, istovrsnost, dospjelost, utuživost, ali mora biti istaknut i prigovor radi prijeboja. Prigovor radi prijeboja mora biti određen i tuženik je dužan dokazati osnov i visinu potraživanja budući sud odlukom utvrđuje osnovanost protupotraživanja temeljem čl.338. st.3. ZPP-a. Ukoliko prigovor radi prijeboja ne bi bio određen sud je dužan pozvati tuženika da odredi prigovor kako bi o istom mogao raspravljati. Ako tuženik ne bi postupio po pozivu suda i prigovor radi prijeboja odredio trebalo bi smatrati da je od prigovora odustao. Međutim, ukoliko je prigovor određen ali tuženik nije dokazao osnov i visinu protupotraživanja sud bi primjenom pravila o teretu dokazivanja svojom odlukom trebao utvrditi da potraživanje istaknuto prigovorom radi prijeboja ne postoji. Odluka suda u parnici u kojoj je istaknut prigovor radi prijeboja bit će različita ovisno od rezultata dokaznog postupka: a) U slučaju kad je osnovano samo potraživanje tužitelja izreka presuda sadrži dvije odluke: - kondemnatornu odluku kojom se tužbeni zahtjev prihvaća - deklaratornu odluku o nepostojanju tuženikov potraživanja prema tužitelju. b) U slučaju kad su oba potraživanja osnovana (i tužitelja i tuženika) izreka presuda sadrži tri točke (dijela): - deklaratornu o postojanju tužiteljevog potraživanja prema tuženiku (glavnog i sporednog),

- deklaratornu o postojanju tuženikov potraživanja prema tužitelju (glavnog i sporednog),

- odluku kojom se potraživanja prebijaju.

19

Ako je potraživanje tužitelja veće od potraživanja tuženika odluka treba sadržavati i četvrtu točku kojom se nalaže tuženiku da tužitelju plati dio potraživanja koje nije obračunato (prebijeno). U slučaju da je potraživanje tuženika veće sud neće nalagati tužitelju da plati tuženiku razliku koja je nastala u korist tuženika nakon prijeboja. (Napomena: sud će naložiti tužitelju da tuženiku plati razliku nakon obavljenog prijeboja samo u slučaju da je tuženik podnio kompenzabilnu protutužbu). c) U slučaju da potraživanje tužitelja nije osnovano sud donosi samo odluku kojom tužitelja odbija s tužbenim zahtjevom. O protupotraživanju tuženika koje je sadržano u prigovoru radi prijeboja sud ne odlučuje jer takav zahtjev i ne postoji. U parnici koja se vodi kao u povodu prigovora protiv platnog naloga takođe se može isticati prigovor radi prijeboja. Odluke suda su: a) U slučaju kad je osnovano samo potraživanje tužitelja izreka presuda sadrži dvije odluke: - odluku kojom se naloga za plaćanje iz rješenja o ovrsi održava na snazi - deklaratornu odluku o nepostojanju tuženikov potraživanja prema tužitelju. b) U slučaju kad su oba potraživanja osnovana (i tužitelja i tuženika) izreka presuda sadrži četiri točke (dijela): odluku kojom se nalog za plaćanje ukida - deklaratornu o postojanju tužiteljevog potraživanja prema tuženiku (glavnog i sporednog),

- deklaratornu o postojanju tuženikov potraživanja prema tužitelju (glavnog i sporednog),

- odluku kojom se potraživanja prebijaju. Ako je potraživanje tužitelja veće od potraživanja tuženika odluka treba sadržavati i petu točku kojom se nalaže tuženiku da tužitelju plati dio potraživanja koje nije obračunato (prebijeno). U slučaju da je potraživanje tuženika veće sud neće nalagati tužitelju da plati tuženiku razliku koja je nastala u korist tuženika nakon prijeboja. (Napomena: sud će naložiti tužitelju da tuženiku plati razliku nakon obavljenog prijeboja samo u slučaju da je tuženik podnio kompenzabilnu protutužbu). c) U slučaju da potraživanje tužitelja nije osnovano sud donosi samo odluku kojom se nalog za plaćanje iz rješenja o ovrsi ukida i tužitelj odbija s tužbenim zahtjevom. O protupotraživanju tuženika koje je sadržano u prigovoru radi prijeboja sud ne odlučuje jer takav zahtjev i ne postoji. Potrebno je istaknuti da prigovor radi prijeboja može sadržavati i potraživanje koje je utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom. U tom slučaju sud ne donosi odluku o postojanju potraživanja tuženika već nakon što utvrdi da postoji potraživanje tužitelja donosi odluku kojom obračunava potraživanja stranaka. U ovom slučaju važno je da sud obrazloži odluku na jasan način. Kod prigovora radi prijeboja primjenjuju se pravila o litispedenciji (čl.194. ZPP-a). U slučaju da tuženik prigovorom radi prijeboja istakne u prijeboj potraživanje o kojem već teče

20

parnica po tužbi, protutužbi ili prigovoru radi prijeboja u drugoj parnici, sud bi rješenjem takav prigovor trebao odbaciti kao nedopušten. Prigovor radi prijeboja ne može se iznositi tek u žalbi (čl.352. st.2.ZPP-a). 3. Prijeboj na temelju ugovora Kod multilateralnog (višekratnog) prijeboja ne moraju biti ispunjene sve pretpostavke iz čl.195. ZOO-a. Ne traži se uzajamnost jer sudjeluje više subjekata tako da svaki od sudionika ne mora biti istodobno i vjerovnik i dužnik ostalih sudionika. U slučaju multilateralne kompenzacije stranke u biti sklapaju ugovor o prijeboju i bez suglasnosti svih sudionika nema prijeboja. Kod multilateralne kompnezacije prijeboj nastaje kad stranke nalozima za plaćanje provedu prijeboj na svojem žiro-računu. IV. Problemi u parničnom postupku Tužena stranka u parnici koja se koristi kompenzacijom najčešće izjavljuje da "ističe prigovor kompenzacije" ne objašnjavajući da li je kompenzaciona izjava već dana prije parnice i slijedom toga da li je prijeboj već obavljen ili takvu izjavu daje tek u parnici predlažući da sud svojom konstitutivnom odlukom utvrdi potraživanja i izvrši prijeboj. Često ni sudovi ne uočavaju razliku između građanskopravne kompenzacije (compensatio civilis) i sudske kompenzacije (sompensatio per judicem). Ako je izjava o prijeboju dana izvan i prije parnice, obveze su prestale postojati uslijed prijeboja. Dužnik koji je ipak tužen ne daje izjavu o prijeboju u parnici, već tvrdi da tužiteljeva tražbina ne postoji, jer je prestala u prošlosti uslijed prijeboja. Međutim, da bi sud odlučio o osnovanosti prigovora mora utvrditi da li su postojali uvjeti za građanskopravnu kompenzaciju i da li je tuženik učinio tužitelju izjavu o prijeboju. Ako sud utvrdi da su postojale tražbine tužitelja i tuženika i da su bile ispunjene pretpostavke za prijeboj, donijet će odluku kojom tužitelja odbija s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim. O protupotraživanju tuženika sud ne treba donositi nikakvu odluku, jer tuženik upravo tvrdi da je i njegovo potraživanje prestalo kompenzacijom. U slučaju da tuženik ističe prigovor radi prijeboja, tuženik i ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina prestala, već predlaže sudu da utvrdi postojanje tražbina obje stranke, pa ukoliko se utvrdi da je osnovano tužiteljevo potraživanje (ili ga već sam tuženik priznaje), da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj". Može li tuženik u tijeku parnica dati izjavu radi građanskopravne kompenzacije ? Tuženik može uvjek dati kompenzacinu izjavu pa tako i u tijeku same parnice. Izjava data pred sudom ujedno predstavlja i obavjest sudu da se ugasila obveza tuženika do visine protutražbine. Međutim, i u ovom slučaju sud mora utvrditi da li su postojali uvjeti za prijeboj ali o protupotraživanju ne donosi odluku već samo odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. V. Prijeboj u ovršnom postupku U ovršnom postupku zadatak je suda da prisilnim putem provede ovrhu pravomoćne sudske odluke koju dužnik nije dobrovoljno izvršio, a ne utvrđuje sporne činjenice niti rješava

21

sporna pitanja među strankama. U ovršnom postupku ovršenik može istaći u prijeboj samo za ona potraživanja koja su među strankama nesporna kao što su potraživanja utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom. Procesnopravni prigovor radi prebijanja nije dopušten, jer on nije dopušten ni u žalbi dok parnica još traje. Prigovor radi prijeboja nije ni moguć, jer je postojanje vjerovnikove tražbine već utvrđeno. Stoga ovršenikov prigovor može imati samo značenje izjave o prijeboju upućene ovrhovoditelju da vrši prijeboj, a ne i značenje zahtjeva upućenog sudu da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj. Prema čl.48. st. 1. točka 4. Ovršnog zakona u ovršnom postupku prigovor protiv rješenja o ovrsi može se podnijeti ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe ovršna isprava, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastupila poslije sklapanja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja javnobilježničke isprave. Slijedom toga, ovršenik može istaknuti prigovor da je potraživanje iz ovršnog naslova prestalo prijebojem (na osnovu kompenzacijske izjave) do koje je došlo u vremenskom razdoblju od donošenja ovršnog naslova pa do pokretanja ovršnog postupka. Pitanje da li je tražbina ovršenika iz kompenzacijske izjave prema ovrhovoditelju sporna ili nesporna, ne bi trebalo biti od značaja. Kao što ovršenik može tvrditi da je tražbina iz ovršnog naslova prestala uslijed toga što je izvršio isplatu nakon donošenja odluke, tako može istaknuti i činjenicu da je potraživanje prestalo prijebojem. Ako ovrhovoditelj osporava tražbinu ovršenika i tvrdnju da je tražbina prestala građanskopravnim prijebojem, sud se u ovršnom postupku ne može upustiti u ispitivanje tih činjenica. U tom slučaju, ovršni sud treba uputiti ovršenika da u određenom roku pokrene parnicu radi proglašenja da je ovrha nedopuštena (čl.48.a. st.3. OZ-a). Ako ovrhovoditelj priznaje postojanje ovršenikove tražbine u tom slučaju do prijeboja dolazi mimo odluke suda. Sud bi trebao ovršni postupak obustaviti jer je tražbina iz ovršnog naslova prestala. VI. ZAKLJUČAK Postoji bitna razlika između prigovora prijeboja i prigovora radi prijeboja. U prvom slučaju tuženik u parnici tvrdi da je potraživanje tužitelja prestalo, a u drugom slučaju ističe zahtjev sudu da konstitutivnom odlukom utvrdi potraživanja stranaka i izvrši prijeboj. Prigovorom radi prijeboja u parnici tuženik ne izjavljuje da vrši prijeboj već dopušta sudu da prijeboj izvrši odlukom pod uvjetom da utvrdi da je potraživanje tužitelja osnovano. Izjava kojom se konstituira građanskopravna kompenzacija može biti dana prije parnice i u tijeku parnice. Isto tako nema zapreke da takva izjava dovede do prestanka tražbine koja je već utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom. Ako dužnik tek u ovršnom postupku izjavi vjerovniku da vrši prijeboj, a vjerovnik ospori postojanje pretpostavki za prijeboj, sud treba ovršenika uputiti na parnicu. Za razliku od kompenzacijske izjave, prigovor radi prebijanja može se istaknuti samo do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom.