tema broja služiti gospodinu po primjeru sv. franje · 8 9 franjevaČka karizma franjevaČka...

Godina XII. br. 1 (12), Split, lipanj 2015.

Služiti Gospodinu po primjeru sv. Franje

Časopis bogoslova Franjevačke provincijePresvetog Otkupitelja

ISSN 1331-0569

tema broja

UVODNE MISLI

FRANJEVAČKA KARIZMA

FRANJO U žIVOtU REDOVNIKA I LAIKA

MEDItACIJE

IZ žIVOtA CRKVE

IZ žIVOtA U KLERIKAtU

FORtE KROZ NOtE

KUtAK ZA šALJIVI tRENUtAK

ZANIMLJIVOStI

2

Časopis bogoslova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

PAX ET BONUM MIR I DOBRO

Časopis bogoslova Franjevačke provincijePresvetog Otkupitelja

Ispr

ed C

rkve

hrv

atsk

ih m

učen

ika

na U

dbin

i, 25

. lis

topa

da 2

014.

Zaje

dnič

ka fo

togr

afija

sa su

reta

odg

ojni

h za

voda

Fran

jeva

čke

prov

inci

je

Pres

veto

g O

tkup

itelja

u G

rača

cu. Iz

let n

a U

dbin

u.

Služiti Gospodinu po primjeru sv. Franje

tema broja

4 5

Dragi čitatelji, pozdravljam vas franjevačkim pozdravom: „Mir i dobro!“

Živimo u vremenu koje nije ni dobro ni loše – ali jest naše. I ne samo da je naše, ono je i Božje jer „Gospodnja je

zemlja i sve na njoj“ (Ps 24,1). Zato i možemo, ispunjeni zahvalnošću i radošću, uskliknuti: „Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri! Tvoja je hvala i

slava i čast i blagoslov svaki!“ Tako je sv. Franjo , „asiški siromašak“, klicao u trenucima kad bijaše pritisnut bolestima, kušnjama i tjeskobama.

Pronašao je način na koji će služiti Gospodinu u svim životnim prilikama i neprilikama. Put služenja Gospodinu kojim je kročio

sv. Franjo nije zarastao. Mnogi i danas, nadahnuti njegovim primjerom, kroče tim putom ususret Onome koji je jedini

smisao i ispunjenje naših opravdanih težnji i nadanja. Stoga potaknuti životom ovog sveca i nadasve brata, u ovom

dvanaestom broju Početaka promišljat ćemo o tome kako i što znači služiti Gospodinu po primjeru sv. Franje.

Sadržaj je protkan franjevačkim duhom i temama, ali na način da se svaki čitatelj može prepoznati u tom

duhu jer je franjevačka duhovnost bliska čovjeku. Prikazat ćemo neke važnije događaje koji su ove

godine obilježili život Crkve. Također, u kratkim crtama moći ćete saznati kako izgleda život

u klerikatu. Kako bi tekstovi bili „prozračni“, osvježili smo ih glazbenim prilozima i

smiješnim i zabavnim sadržajima. Zahvaljujem svim suradnicima: odgojiteljima, bogoslovima i braći

i sestrama u Kristu. Bez njih bi Počeci bili lijepa, ali neostvarena

ideja. Nadam se da će i ovaj broj Početaka biti poticaj i

ohrabrenje na zajedničkom putu nasljedovanja Učitelja

i Gospodina našega Isusa Krista.

Urednik

UVODNE MISLI

Godina XII. br. 1 (12)Split, lipanj 2015.

Adresa uredništva:“Počeci”Franjevački klerikatPut iza nove bolnice 10 cHR - 21 000 Split

Tel.: +385 (0) 21 541 702Fax.: + 385 (0) 213 380 315

web: www.franjevci-split.hr

facebook: Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

Časopis izlazi povremeno.

SADRžAJUVODNE MISLI RIJEČ UREDNIKA 5PJESMA STVOROVA, sv. Franjo Asiški 6

FRANJEVAČKA KARIZMAEVANgElIzAcIJA zAJEDNIšTVOM, fra Anđelko Domazet 8 FRANJEVAČKA JEDNOSTAVNOST I MAlENOST, fra Domagoj Volarević 10RADOST FRANJEVAČKOg POzIVA, fra Ivica Jurić 12BITI Uz ČOVJEKA, fra Duje Botteri 15BRINUTI zA SVE STVORENO, fra Ante Batinović 18 FRANJo u žIVotu REdoVNIKA I lAIKAzAVJETI – OBEćANJE POSVEćENOSTI BOgU, fra Marko Babić 22SESTRE KlARISE: INTERVJU SA S. DOlORES, fra Filip Čogelja 25OFS: FRANJEVAČKA PRISUTNOST U SVIJETU, lidija Tolić, Ružica Budimir 30FRAMA: NE SAMO MlADOST VEć I ODgOVORNOST, lidija Brkan 31

MEdItACIJEDUh MOlITVE I POBOžNOSTI, fra Kristian Radas 34BOg MOJ I SVE MOJE, fra Ivan grubišić 37NAJVEćI DAR, fra Petar Komljenović 39MARIJA, MAJKA REDOVNIšTVA, fra Ivan Ðuzel 41

IZ žIVotA CRKVEPAPA FRANJO I gODINA POSVEćENOg žIVOTA, fra Dujo Jukić 44REDOVNIČKI BAND AID, fra Frano Bosnić, fra Toni šimunović Erpušina 47300. OBlJETNIcA SlAVNE POBJEDE POD SINJEM..., fra Milan Sladoja 5050. OBlJETNIcA SMRTI SlUgE BOžJEg O. FRA ANTE ANTIćA 53SPOMEN NA PROgONJENE I UBIJENE FRATRE U zAgREBU, fra Mario lemo 55

IZ žIVotA u KlERIKAtuTEMPUS FUgIT, fra Josip šabić 58FAcEBOOK STRANIcA 60BOgOSlOVI U zAgREBU, fra Matej Perić 61SUSRET S PAPOM FRANJOM, fra Toni šimunović Erpušina 63VAžNOST OSOBNE MOlITVE, fra Ivo Rastočić 65

FoRtE KRoZ NotEPJEVAJ I PUTUJ, fra Jeko Kolovrat 68glAzBA KOJA ODgAJA, fra Dejan Međugorac 70glAzBENI PRIlOg, fra Frano Bosnić 72

KutAK ZA šAlJIVI tRENutAK, Josip Jurić šolto 76

ZANIMlJIVostI, fra Martin Romić 80

Časopis bogoslovaFranjevačke provincijePresvetog Otkupitelja

IzdavačFranjevački bogoslovni klerikat

Urednikfra Jerko Kolovrat

Odgovorni urednikfra Anđelko Domazet

Lektura Marija todorić

Naslovna fotografijaStopama sv. Franje,fra Duje Botteri

Fotografija na omotuBratsko ozračje u Zelenoj katedrali u Prološcu, fra Josip šabić

Dizajn i grafička pripremaAnja Kovačić

Tisaktiskara Kovačić, Omiš, tel.: 862-406

Naklada400 primjeraka

6 7

Franjevacka karizmaSvevišnji, svemožni, Gospodine dobri,tvoja je hvala i slava i časti blagoslov svaki.Tebi to jedinom pripada,dok čovjek nijedan dostojan nijeni da ti sveto spominje ime.

Hvaljen budi, Gospodine moj,sa svim stvorenjima svojim,napose s bratom gospodinom Suncem.Od njega nam dolazi dani svojim nas zrakama grije.Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno:slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.

Hvaljen budi, Gospodine moj,po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.Njih si sjajne i drage i lijepepo nebu prosuo svojem.

Hvaljen budi, Gospodine moj,po bratu našem Vjetru,po Zraku, Oblaku, po jasnoj vedrini,i po svakom vremenu tvojemukojim uzdržavaš stvorove svoje.

Hvaljen budi, Gospodine moj,po sestri Vodi.Ona je korisna i ponizna i draga i čista.

Hvaljen budi, Gospodine moj,po bratu našem Ognju koji nam tamnu rasvjetljuje noć.On je lijep i ugodan, silan i jak.Hvaljen budi, Gospodine moj,po sestri i majci nam Zemlji.Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove,cvijeće šareno i bilje donosi.

Hvaljen budi, Gospodine moj,po onima koji opraštaju iz ljubavi tvojei podnose rado bijede života.Blaženi koji sve podnose s mirom,jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.

Hvaljen budi, Gospodine moj,po sestri nam tjelesnoj smrtikojoj nijedan smrtnik umaći neće.Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu,a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj, jer druga im smrt nauditi neće.

Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu,a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,jer druga im smrt nauditi neće.

Hvalite i blagoslivljajteGospodina moga,zahvaljujte njemu, služite njemu u poniznosti velikoj.

sv. Franjo Asiški

Pohvale stvorova Franjevacka karizma

9 8

FRANJEVAČKA KARIZMA FRANJEVAČKA KARIZMA

Covjek je biće zajedništva i zajedništvo je pretpostavka svake humanosti. Posebnost

čovjeka nije samo u njegovu razumu, slobodi, duhovnom stvaralaštvu, nego i u sposobnosti da stupi u zajednicu. Stoga je razumljivo da kršćanstvo od početka vidi prvotni uzrok čovjekova zla, nesreće i propasti u uništenim, razorenim odnosima prema Bogu, drugima i sebi, te odbijanju ljudskog zajedništva. Kada čovjek prestane misliti samo na sebe i svoje potrebe, kada je spreman prihvatiti drugoga i dijeliti s drugima svoja dobra, može se reći da je postigao socijalnu zrelost.

Prisjetimo se u ovom kontekstu da na bit redovništva i kršćanske vjere, osim molitve i rada, spada i zajednica te zajednički život. Kršćanska vjera pretpostavlja i izgrađuje zajedništvo. Zato je razne osnivače monaštva, odnosno redovništva, kroz povijest silno impresionirao ideal zajedništva života i dobara jeruzalemske zajednice (Dj 4,32-35).

I naš utemeljitelj sveti otac Franjo, nasuprot društvenim podjelama između maiores i minores, svoju zajednicu naziva bratstvom („fraternitas“), temeljeći odnose ne samo na obiteljskom modelu nego na evanđeoskom modelu Isusove učeničke, bratske zajednice za koju postoji samo jedan Otac, onaj nebeski, i jedan Učitelj Isus Krist koji je svojim apostolima zadnji kriterij života.

EVANGELIZACIJA ZAJEDNIštVOMGraditi mostove zajedništva

Papa Franjo u Apostolskom pismu svim posvećenim osobama prigodom godine posvećenog života poziva redovnike da u društvu sukoba, teškog suživota među različitim kulturama, tlačenja slabih, nejednakosti, pruže konkretan model zajedništva i tako postanu svjedoci i tvorci onog „plana zajedništva“ koje je na vrhuncu čovjekove povijesti po Božjem naumu.

Stoga pred suvremenim redovnicima i kršćanima stoji zadatak evangelizacije.

Evangelizacija, pak, osim produbljivanja spoznajnog poklada vjere, osim uvođenja u kršćanske tajne, osim poučavanja drugih izvan crkvene zajednice i vanjskog služenja, podrazumijeva življenje evanđeoskog zajedništva, najprije unutar vlastite zajednice, a onda evangeliziranje zajednicom.

Zajednički život braće i sestara u poštivanju i priznanju različitosti jest temeljno svjedočanstvo Isusova evanđelja u današnjem svijetu.

Kako skladno živjeti s drugima? Nastojeći izbjeći radikalne alternative između nametnutog i ideološkog kozmopolitizma koji potire razlike, te isključivosti i ksenofobizma etničkog nacionalizma. Suvremeni francuski mislilac Pascal Bruckner zalaže se za ispravno shvaćen kozmopolitski duh kojemu su potrebni ljudi-mostovi, oni koji „otvaraju zone osluškivanja i ljubavi među svjetovima, odbacuju egoizam i potiču razmjene“.

Nažalost, mi franjevci često nismo bili graditelji mostova, već smo dualistički dijelili ljude, stajali na jednoj strani i govorili: mi smo u pravu, vi ste u krivu. Tako se ne grade mostovi, ne vidaju rane, ne ujedinjuje. Današnji ljudi i ova razdijeljena zemlja očekuju od franjevaca da budu svjedoci i tvorci istinskog zajedništva jer Evanđelje jest ozdravljanje, iscjeljenje, opraštanje i pomirenje. Neka naši samostani budu oaze topline, poštivanja, praštanja, strpljivosti i gostoljubivosti.

fra Anđelko Domazet, magistar bogoslova

9

10 11


FRANJEVAČKA JEDNOStAVNOSt I MALENOSt


fra Domagoj Volarević, domagistar bogoslova

Jednostavnost je među najdubljim motivima i izričajima osobe sv. Franje, koji objašnjavaju

izvanredan utjecaj koji je imao ne samo na svoje suvremenike, već i na Crkvu i na kršćanstvo u cjelini sve do danas. Jednostavnošću je prožet cijeli njegov život i to je njegova, nazovimo je tako, vizija duhovnoga života. Ogleda se u cijelom njegovom životu i želimo li ispravno shvatiti i dublje ulaziti u razne vidike njegova života i načina djelovanja, moramo jednostavnost uzeti kao premisu. Nije bez značaja i činjenica da sam Franjo u svojim spisima često upotrebljava pojam „jednostavno“, „jednostavnost“.

U okviru franjevačke duhovnosti, jednostavnost nudi mnoštvo raznih značenja. Ta značenja uglavnom izriču životni stav i uređivanje odnosa prema Bogu, prema bližnjemu, a konačno i prema samom daru života. Uostalom, u temeljima Franjina radikalnog izbora nasljedovanja Krista može se primijetiti da među inim krepostima stoji jednostavnost, odnosno jedna od prvih vrlina, „uz bok svojoj sestri mudrosti“ (SalVirt – Pozdrav krepostima 1), te nešto kasnije „čista i sveta jednostavnost koja suzbija mudrost ovoga svijeta“ (SalVirt 10). Najprije uparena sa mudrošću nebeskom, potom kontrastirana sa

mudrosti ovoga svijeta. Tu se može vidjeti i Franjina želja da braća budu manja. Kako bi manji brat, odnosno svaki čovjek u konačnici mogao doći do Boga, potrebna mu je jednostavnost, koja se suprotstavlja idolima koji proizlaze iz ovosvjetske mudrosti.

Cijeli jedan proces pojednostavljenja života može se iščitati ne samo iz „Pohvala kreposti“ nego gledajući sve Franjine spise - samo jednostavan čovjek, neopterećen ničim ovozemnim može čista srca stati pred Boga, djelovati u Bogu. To je put Franjine interakcije ne samo s braćom nego prije svega sa samim Bogom, kada Bog zahvaća u potpunosti čovjekov duh, jer je jednostavan i slobodan.

Franjevačka jednostavnost, onako kako je Franjo vidi, teži osloboditi osobu od zapreka koje priječe da se duh uzdiže stalno i samo k Bogu. Ovo je ideal kojemu je potrebno težiti. Kada ga se dosegne, nestaje svake podvojenosti u čovjeku koja ga vuče i razdire čas prema Bogu, čas prema materijalnom. U Bogu se stvari prikazuju onakve kakve zaista jesu, jednostavne jer su stvorene od Boga, i samo jednostavan duh ih može takvima i vidjeti. Franjo je za života dosegao taj ideal i to je bilo očito onima koji su ga poznavali.

Stoga i Franjin životopisac Toma Čelanski svjedoči o Franji i njegovoj braći: „Sveta jednostavnost ih je tako ispunjavala, neporočnost života ih je tako poučavala, čistoća srca ih je tako prožimala da uopće nisu znali što znači biti dvostruke duše“ (1 Čel 46).

„Maiores“ i „minores“

Jednostavnost je krepost uz koju gotovo neodvojivo dolazi poniznost. Sam pojam poniznosti također je jedan od najčešćih koji Franjo koristi u spisima. Već ta činjenica govori dovoljno za sebe. Franjo je redovito ističe s razlogom. Vrlina je to koja naposljetku za rezultat ima ono što je Franjo stavio u ,možemo reći, naslov, program svoga života i svoje zajednice: malenost, Manja braća!

Teško razumljiva iz današnjega konteksta, ponekad čak i samim franjevcima, malenost je, recimo to tako, rezultat jednostavnosti. Naime, malenost se tijekom stoljeća dosta osiromašila značenjem, tako da se gleda samo kao nekakva kvantitativna vrijednost. Lakše je shvatljiva u Franjinu društvenom kontekstu i samom vremenu u kojem je živio. Naime, u društvu u kojem je živio polako se naziru obrisi kasnoga feudalizma te rađanja buržoazijske klase. Društvo se općenito u visokom srednjem vijeku dijeli na maiores i minores, odnosno našim slobodnijim tumačenjem na velike i male. Društvo je dakle bipolarno: Franjo je očito bio svjestan toga, jer iako nije plemenitaš, njegova obitelj je trgovinom i uznapredovalim financijama težila ka grupi maiores. Poznavajući stoga pozadinu, i videći u tome već spomenutu zapreku kršćanskom duhu da se vine do Boga, Franjo odatle počinje put prema svojoj minoritas, malenosti. Vjerojatno se najviše

nadahnjujući na Matejevom tekstu: „Ako ne postanete kao djeca, nećete ući Kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,2-3), počinje taj put. Oni koji se ponizuju kao djeca, i potpuno svojevoljno se stavljaju da bi bili minores, na putu su ostvarenja Isusova zahtjeva. Dijete je ono koje je jednostavno, ali i ono koje je poslušno, koje sluša starije – lako možemo ovdje nazreti maiores u starijima. Mada, naravno, prvotni maior, odnosno Veliki koji je postao Mali, za Franju jest sam Krist.

Franjino iskustvo pokazuje da se do malenosti dolazi prakticirajući jednostavnost i poniznost. Toma Čelanski u drugom životopisu kaže za Franju: „Bio je ponizan u držanju, ponizniji u mišljenju, a najponizniji u prosuđivanju samoga sebe“ (2 Čel 140). U Franjinu duhovnom kontekstu, potrebno je stoga neprestano i trajno težiti da malenost shvatimo u njenom pravom značenju, a potom je i tražiti i težiti njoj svojim životom.

12 13

fra Ivica Jurić, domagistar bogoslova

RADOSt FRANJEVAČKOG POZIVA

U godini posvećenog života želja nam je progovoriti o jednoj karakteristici koja bitno

određuje, ili bi barem trebala određivati, život jednog redovnika/ice, a to je radost. Radost zbog poziva koji je Božji dar ljudima. Radost zbog odaziva koji čovjeka ispunja i čini Božjim suradnikom, produženom rukom Božjom koja jedne ljude podiže, druge smiruje, treće opet materijalno pomaže, a sve blagoslivlja. Osobito se navedena radost odnosi na sljedbenike sv. Franje, kojega slobodno možemo nazvati svecem radosti. Taj veličanstveni, nadasve simpatični svetac - Božji trubadur - tolike je ljude, čak i izvan kršćanstva, „zarazio“ svojom karizmom, neponovljivim oduševljenjem za Boga i za sve stvoreno. Da, sv. Franjo svoju ljubav nije ograničio samo na ljude, nego je u nju uključio sve stvoreno: životinje, biljke, planine, rijeke… Sve ih je nazivao braćom i sestrama, i u tome je jedinstven. Zbog navedene ljubavi proglašen je zaštitnikom ekologije.

On se jednostavno svemu divio, prihvaćao svakog čovjeka kao brata i sestru, kao Božje stvorenje vrijedno pažnje i ljubavi, neovisno o njegovim vjerskim, nacionalnim, socijalnim i drugim vlastitostima. Stoga nije slučajno naš dragi sv. Ivan Pavao II. izabrao Franjin Asiz za mjesto molitve i međureligijskog dijaloga sa svim velikim religijama. Nije slučajno ni današnji papa uzeo ime Franjo, upravo nadahnut karizmom

Božjeg trubadura, koji se toliko približio Kristu svojim životom da je nazvan „alter Christus“ – drugi Krist. A u čemu je zapravo Franjina veličina? Važno je to uočiti kako bismo ga mi, njegovi duhovni sinovi, što vjerodostojnije mogli nasljedovati. Njegova veličina sastoji se u veličini ljubavi kojom je ljubio svakog čovjeka, životinju, biljku, sve stvoreno. U svemu je, unatoč nimalo lagodnim životnim okolnostima, uporno pronalazio razloge za dati hvalu Bogu, diviti se životu i Božjim stvorenjima. Zbog toga je on trajna inspiracija ne samo nama franjevcima nego i mnogim umjetnicima, pjesnicima, glazbenicima, ekolozima…

Dvije su vrline na poseban način krasile sv. Franju, a to su radost i služenje. U njegovu slučaju jedna je usko povezana s drugom, odnosno radost je za Franju logična posljedica služenja i davanja. U našem slučaju stvari stoje kudikamo drugačije; malo je služenja, pa je posljedično i malo radosti. Moderni čovjek sve više želi gospodariti, a ne služiti, zapovijedati i biti slušan, a ne slušati. I samo služenje sve se više promatra kao poniženje, iskorištavanje. Čak se i u obitelji sve više traži tzv. pravedna raspodjela. Iskustvo nas uči da čim se stavi granica i ljubav izmjeri, to je znak da ljubavi ponestaje jer ona po naravi nije proračunata. Ili je ima pa se žrtvuje, ne mjereći precizno svoj doprinos, ili je nema pa traži izlike, opravdanja. Služenje kao drugo ime ljubavi, odvojeno od Božje volje lako može upasti u opasnost da se počne gledati kroz optiku sebičnih interesa i zadovoljenja vlastitih potreba. U takvoj logici svatko gleda sebe i želi da mu drugi služe. U Isusovoj i Franjinoj logici

sasvim je obrnuto - mi trebamo služiti drugima, brinuti se o njima jer je to zalog naše sreće. Naime, tko se daje i žrtvuje za drugoga, sretan je čovjek jer sreća i nije drugo nego rezultat uloženog truda za dobro drugoga i vlastito dobro.

Glasnici istinske radosti

Radosti na licima ljudi sve je manje. Mnogo je razloga zašto je to tako, a premalo prostora da bismo ulazili u dublju analizu. Možda su djelomično i narasla očekivanja, a onda razmišljanja i ponašanja ‘kriva’ što se sreća sve teže postiže? Podignuti su kriteriji i prave se popisi što sve čovjek treba postići da bio sretan i ostvaren čovjek. Najviše se pritom radi o društvenom statusu, situiranosti, kao


i o kupovini koječega što se predstavlja kao nezamjenljivi preduvjet sreće.

Stoga bismo mi redovnici, kao, naravno, i drugi vjernici, trebali biti svjedoci drugih, duhovnih vrijednosti preko kojih se čovjek ostvaruje. U tom smislu u našemu bi se životu trebao osjetiti onaj miris onostranosti, svete vedrine i opuštenosti, nenavezanosti za materijalnu logiku prevladavajućeg mentaliteta. Ne prilagođavati se društvu radi pljeska i „ugleda“ ,već sebe i društvo snagom odozgor prilagođavati Isusu i njegovim vrijednostima. Biti protiv, biti izazov konformističkoj logici svijeta naša je zadaća. Odustati od vječnih vrijednosti da bismo se svidjeli društvu koje sve više preferira instant vrijednosti, za nas bi značilo izgubiti identitet i prepustiti se

14 15

fra Duje Botteri

BItI UZ ČOVJEKA

Biti za druge u ovom svijetu znači biti čovjek molitve. U molitvi koja nas ispunja Duhom

Gospodnjim i „osposobljuje za svako dobro djelo“ ( Heb 13,21) nalazimo snagu koja nam je potrebna za djelo ljubavi. Sv. Franjo, utemeljitelj našega reda, u Potvrđenom pravilu kaže da braća „ iznad svega moraju željeti imati Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje“ ( PPr 10,8). Da bismo mogli suosjećati s drugima, moramo naučiti disati Božjim Duhom, imati udio u Božjem životu. Tako postajemo Božji suradnici. Duša koja moli ulazi u preobrazbu. Tragom ove misli razmišljat ćemo ovdje o susretu s tajnom koju naziremo, s pozivom koji slušajući upoznajemo.

U dubini duše osjećam jedan glas, vapaj za koji vjerujem da mi ga je Gospodin usadio. Čujem ga često, budi me, ne da mi počinka! Čujem taj poziv i sretan sam kad ga slijedim, kad slušam i provodim u djelo riječi kroz koje ga shvaćam. Nemoguće mi je u

potpunosti izreći tu silu koju osjećam. Kad ga naposljetku ipak uspijem sjediniti ili barem vezati s konkretnim riječima, tada sam zadovoljan jer sam uspio naslutiti kakav je to glas. Počinjem shvaćati da ću to najbolje izreći i čuti slušajući, upijajući riječi iz samih Božjih usta jer Gospodin dobro zna kako smo sazdani, zna što nam je potrebno. Davno je izrekao i izriče uvijek i neprestano, izriče stalno taj poziv. Čini to jer želi da jasno shvatim, da spoznam; ono što u meni izvodi nije nemir zbog promašenog puta, već poziv da napravim novi korak. Možda je to poziv na svetost!? Poziv da otkrijem puninu života!? „Pođi za mnom!“( Lk 5,27) „Budite sveti!“ ( Mt 5,48) „Trudite se ući(...)!“ ( Lk 13,24). To je to, osjećam da se slaže s ovim plamenom koji primjećujem u grudima. Slaže se i čini mi se da ga još jače razbuktava.

Može i sam to činiti, ali ipak želi i ljude uključiti u svoje planove, jasno, ukoliko mu se prepuste. Toliko je kreativan da pokatkad i najrevniji ne prepoznaju svako Njegovo djelovanje. Toliko je brižan da ponekad ostavlja stado, a cijeli se daje u potragu za odbjeglom ovčicom.

I s papom Franjom možemo zaključiti da takve redovnike danas trebamo; ljude duha koji unatoč svemu vedro gledaju u budućnost, otvorene i dinamične osobe koje ne grade zidove, već mostove, osobe koje traže i nalaze ljude na periferiji života te im pomažu duhovno i materijalno. Da, trebamo takve ljude koji će stati pred Bogom i ovim sve oholijim društvom koje Boga sve manje treba. Trebamo proroke poput Jone, kao one koji će skandalozno bogatom i još skandaloznije siromašnom svijetu ukazivati na nepravde, zalagati se za siromašne, vraćati nadu apatičnom naraštaju i uporno

Ako se osoba zatvori samo u ovozemaljsku perspektivu, teško će imati snage i motivacije ići do kraja Njegovim putem. Ako se pak otvori, bit će blagoslov za sve koje susreće. Snaga onostranog, koja zrači preko takvih Božjih ugodnika, izazov je i poziv drugim ljudima da se odvaže u avanturu s Bogom. A Bog kao Bog - još nikoga nije osiromašio. štoviše, usrećuje svoje odabranike prethodno ih šaljući da druge usrećuju: pronalaze zalutale, podižu razočarane, smiruju tjeskobne.... On gradi mostove, spaja ljude, ozdravlja odnose, vraća nadu.


promjenljivom svijetu želja i potreba da nas vodi. Kako se to ne bi dogodilo, uvijek iznova treba podsjećati da se Isus predstavlja kao onaj koji vodi do punine života. Međutim, ta punina života ne ostvaruje se ovdje na zemlji , nego tek nakon ovozemaljskog života. Iznimno je važno uočiti da se

posljednji smisao našega života nalazi izvan ovoga svijeta, u punom zajedništvu s Bogom i njegovim odabranicima. Bog nam ne može sada dati ono što nam je obećao dati poslije. Mi redovnici, iz druženja s Njim kroz molitvu i radosno služenje drugima, znak smo te novosti koja će tek doći.

braniti primat duhovnoga nad materijalnim. Promatrajući sve zlo što se po svijetu

događa, čovjek se lako obeshrabri i upadne u apatiju. Suočen s tolikim problemima, učini se tako malenim i nedostatnim za bilo koji ozbiljniji pokušaj promjene nabolje. Sv. Franjo, taj nepopravljivi optimist, nikako se ne bi složio sa spomenutom pasivnošću i zatvorenošću u svoj mikrokozmos. Poznata je njegova izreka koja nam itekako dobro može pomoći u prevladavanju gotovo sveprisutne rezignacije. On na jednom mjestu zapisa: „Počni od onoga što je nužno, potom učini ono što je moguće, pa ćeš brzo učiniti i nemoguće.“ Čini se nemogućim danas zadržati mir i životnu vedrinu na sve uzburkanijem moru života. Zbog toga su sve dragocjeniji ljudi koji to postignu, koji umjesto nametnutog ritma slijede svoje srce, čiji otkucaji razbijaju tišinu i čija prisutnost posvećuje.

17 16


Kroz tišinu u dubinu

Mnogi slušaju Riječ, a ipak rijetki čuju taj glas. Zato Isus kaže: „Pazite, dakle, kako slušate“ ( Lk 8, 18). Taj glas, taj sveti nemir, taj poziv, čuje se u tišini. Tišina i samoća su često uvjet za duboku molitvu. Bez nje mi „ne možemo učiniti ništa“ ( Iv 15, 5) jer tu susrećemo onoga koji jedini može izvesti u nama „i htjeti i djelovati“ ( Fil 2, 13). Često je susret s tišinom jako težak. Navire tjeskoba, grč, bol. Silan vihor lomi hridi, vjetar sve raznosi. Susret je ovo s pravim stanjem duše. Susret je ovo u kojem se doživljava bol zbog razlike između Božje dobrote i moje grješnosti. Peče taj oganj. Ustrajati u ovom susretu je teško, najteže što čovjek doživljava. „Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen“ (Mt 24, 13). Ustrajati se čini nemogućim. Ipak, postoji jedno blago svjetlo koje se samo živim očima vjere vidi. Samo uz bolne vapaje duše, samo uz pogled uprt u „začetnika vječnoga spasenja“ (Heb 5,9) moguće je doživjeti lahor mira. Blagi, nježni glasovi svjetla tada se čuju i padaju na uzoranu zemlju duše. Sjeme tada posijano, sigurno će donijeti plod. To je ispunjenje Božjih riječi iz knjige proroka Izaije: „Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah“ ( Iz 55,10-11).

Istinsko bratoljublje

Ako pažljivo promatramo, možemo naučiti prepoznavati način Božjeg djelovanja u duši. Ako iskreno osluškujemo, sa željom za istinom koja može biti drukčija od naših očekivanja, zadobit ćemo dragocjeni

dar razlučivanja. Taj dragocjeni biser razlučivanja pokreta duše „blago je skriveno na njivi“ (Mt 13,44-46). Treba sve prodati da ga se domognemo. Gospodin traži potpuno predanje, traži da ostavimo sve. Još uvijek možemo promašiti put, pasti misleći da stojimo, vratiti se valjanju u blatu. Zbog toga je dobro da potičemo jedni druge, da zajednički razvijamo strategiju za borbu koju na koncu svatko mora osobno proći. Svi moramo stajati sami pred „živom i djelotvornom Božjom riječju koja dopire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu“( Heb 4,12). Ako tako budemo činili, blago nama. Bog će tada sigurno biti prepoznatljiv u našoj sredini, vidjet će se jasno da je zemlja ozelenila i dala plodove. Moći ćemo tada hraniti gladne tim kruhom Božjeg Duha! Ako tako budemo činili postat ćemo slobodni, moći ćemo živjeti u miru, jer imajući udjela u božanskom životu i naši će odnosi postati sveti, božanski.

Povezanost s bratom čovjekom samo je odraz naše povezanosti s Bogom. Ako imam „misao Kristovu“ (1 Kor 2,16), ako ljubim Kristovim srcem, tada ljubim u čovjeku ono Božje, onaj korijen u kojem sam i sam ukorijenjen, onaj temelj na kojem sam i sam nazidan. Ako se ugrađujemo kao živo kamenje, naslonjeni jedni na druge, tvorimo „duhovni dom“, čvrstu kuću koja je sagrađena na stijeni i koju ni bujice ne mogu odnijeti.

Možda je ovaj način izražavanja pomalo težak. Pokušat ću zato misao vodilju ovog razmišljanja osvijetliti i jasnim primjerom bl. Majke Terezije. Mislim da je ona prava franjevka, primjer koji govori o načinu življenja karizme sv. Franje danas. Uvijek je nastojala imati „Duha Božjega i njegovo sveto djelovanje“ ( PPr 10,8). Njezino „biti uz čovjeka“ izraslo je i donosilo plodove iz dubokog mističnog susreta s Kristom. Dopustila je Bogu da u njoj izvede svoje djelo. Dok čitamo pisma koja je pisala u dubokom povjerenju prema svojim ispovjednicima, imamo priliku upoznati njezinu dušu. Kao i Franju i nju je slomio susret s gubavcem, s bratom čovjekom koji pati, leži sav u crvima na ulici velikog grada. Nakon ovog susreta, prepoznavši u tom liku Krista, doživjela je poziv unutar poziva, obraćenje unutar obraćenja! U tišini svoga srca čula je Kristov glas: „Žedan sam“ (Iv 19,28). Prolazeći silnu borbu dopustila je da joj ova riječ, „oštrija od svakog dvosjekla mača“ (Heb 4,12), prodre do dna bića.

Dragocjen je primjer koji nam je dala. Kao franjevac osjećam se posramljen videći spremnost kojom je ta krhka žena kročila stopama našeg Utemeljitelja. Ipak, dok promatram njezinu malenost, budi se u meni nada: ako je ona mogla Kristu služiti po primjeru sv. Franje, možemo i mi, Duh Božji sigurno želi i u nama izvesti svoje djelo! Odvažimo se ući u „borbu koja je pred nama“ (Heb 12,1). Otkrijmo „život s Kristom u Bogu sakriven“ (Kol 3,3). Ako želimo biti blizu čovjeku, ne bojmo se prolaziti uskim putem molitve, učeći se Božjem načinu djelovanja u svijetu kojem smo poslani. „O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život i malo ih je koji ga nalaze!“ (Mt 7,14). Budimo ljudi koji pronalaze taj put i idimo ustrajno njime!

17


18 19

fra Ante Batinović

BRINUtI ZA SVE StVORENO


Bog čovjeka mijesi od zemaljskog praha, te mu kroz nos udahne dah života

(usp. Post 2,7). Smiješno može zvučati ova rečenica čitatelju koji traži odgovor na pitanje o svom identitetu, a pritom je zgodna tek kao jedan od mogućih odgovora koji bi mogli utažiti dječju znatiželju, koja ne zaobilazi ni jedan segment dohvatljive zbilje, naravno, bez kritičkog stava. No koliki su uistinu dometi ove naizgled teološki neizbrušene konstatacije? Pokušajmo neke od njih iznijeti na pozornicu i zamoliti ih da nam nešto kažu o sebi, odnosno da nam nešto kažu o nama.

Čovjek je zemlja, materija, on je komad svijeta, a svijet je okvir u kojem jedino može razvijati svoju sliku. Neodoljivo nas ova riječ „slika“ odvodi na prvu stranicu Svetog pisma gdje nalazimo kako Bog na svoju sliku stvori čovjeka. To je, zapravo, malo suptilniji govor o istini o čovjeku , koja se nalazi u drugom dijelu naše prve

rečenice, a koja želi reći kako je Adam na dar primio dio božanskoga. Boga poznajemo kao biće dijaloga u sebi, i to dijaloga ljubavi. Njegova slika također je biće dijaloga. Čovjek se nužno odnosi, pozitivno ili negativno, prema sebi, drugom čovjeku, prirodi (kozmosu) i Bogu. Bez tih odnosa nema čovjeka - niti dovršena, niti promašena.

Čovjek - sustvoritelj

Sada se onaj čitatelj s početka teksta, koji je predstavnik sviju nas, pita u kojem ključu ispravno shvatiti i živjeti ove odnose. Bog nam kaže: „To je moj Sin“, što teologija izriče riječima „Gospodin Isus Krist“. Savršeni Adam odgovor je na pitanje čovjekova identiteta i jedini put kojim Adam može biti ono za što je predodređen prije stvaranja svijeta – sin u Sinu, sustvoritelj, subaštinik i upravitelj svega stvorenog. Kristova egzistencija bila je proegzistencija, život za druge. On nas upozorava da sebičan život postaje promašen život. Promašen život ne ništi samo onoga koji griješi već, zbog dijaloške strukture čovjeka, potresa čitavu stvorenu stvarnost.

Budući da smo prilično svjesni razorne snage narušenih međuljudskih odnosa, u središte zanimanja postavimo problem egoističnog odnosa prema prirodi (kozmosu). Kakvo je realno stanje danas? Umjesto poražavajućim statistikama koje govore u hladnim brojevima, pokušajmo to izreći dvjema slikama. Da Isus danas priča prispodobu o Sijaču, možda bi redak „Drugo zrnje pade na kamenito tlo, na plitku zemlju“ glasio: „ Drugo zrnje pade na zagađeno tlo, na zemlju punu pesticida“ , što tada nikako nije mogao reći. Nažalost, rijetki bi danas mogli ponosno govoriti o ljepoti i čistoći rijeka svoga kraja, kao što je vojskovođa Naaman u Drugoj knjizi o kraljevima govorio.

Svijet nam je darovan. Nakon nas dolaze novi naraštaji. Njihovo je pravo da se raduju životu i kroz stvoreni svijet naslute njegovog i svog Stvoritelja. To im pravo ne smijemo uskratiti. Dužni smo učiniti sve kako bi novi „naraštaji Adama“ mogli razmišljati o tome što znače riječi: „Bog napravi čovjeka od

praha zemaljskog i u nosnice mu udahnu dah života.“

20 21

FRANJO U ŽIVOTU REDOVNIKA I LAIKA

FRANJO U ŽIVOTU REDOVNIKA I LAIKA

22 23

FRANJO U ŽIVOTU REDOVNIKA I LAIKA FRANJO U ŽIVOTU REDOVNIKA I LAIKA

fra Marko Babić, duhovnik bogoslova

ZAVJEtI – OBEćANJE POSVEćENOStI BOGU

Vjernost javno izrečenoj riječi narodna je mudrost sročila u izreku: „Volovi se vežu za

rogove, ljudi za riječ!“ A naš Gospodin savjetovao: „Vaša riječ neka bude: 'Da, da – ne, ne!'“ (Mt 5, 37). U svagdanjem nas životu veseli održana riječ, a žalosti olako iznevjerena. Važnost izrečene riječi poprima osobitu vrijednost i težinu kad izražava obećanje Bogu. To su različiti zavjeti, bilo privatno izrečeni u osobnom razgovoru s Bogom, bilo javno očitovani pred zajednicom vjernika u sklopu bogoslužja. Pobožni vjernici rado svoje posebne molitvene nakane povezuju s obećanjem vršenja nekog pokorničkog djela ili dodjelom milostinje za siromašne.

Najuzvišeniji i najzahtjevniji oblik zavjetovanja Bogu jesu redovnički zavjeti siromaštva, čistoće i poslušnosti, koji izražavaju potpuno i nepodijeljeno predanje Bogu, očituju živ navještaj Boga u svijetu, izazivaju razmišljanje o prolaznosti ovoga svijeta i iščekivanje budućega, vječnoga.

Svi su pozvani na svetost

Redovnici svojim životom očituju osobitu posvećenost Bogu i nepodijeljenost srca u ispovijedanju i življenju vjere čitava života. Ali nije samo ta izdvojena šačica vjernika

pozvana na svetost života i svjedočenja. Drugi je vatikanski sabor jasno naglasio da su ,, svi vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani su na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav (…) da, slijedeći Kristov primjer i postavši slični njegovoj slici, u svemu slušajući Očevu volju, svom se dušom posvete slavi Božjoj i službi bližnjemu “ (LG 40).

Iskustvo kršćana kroz povijest pokazalo je da se nikada nisu svi opredjeljivali na tako savršen način života. I sam je Gospodin Isus to iskusio za vrijeme ovozemaljskog života. To nam svjedoči i zgoda s bogatim mladićem koji je čitav svoj život opsluživao Božje zapovijedi, ali je želio biti još bolji. Isusu se to svidjelo, zavoli mladića i dade mu savjet: „Hoćeš li biti savršen, idi prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i idi za mnom“ (Mt 19, 21). Na tako radikalan zaokret mladić nije bio spreman, već snužden i ražalošćen napusti Isusa i njegove sljedbenike. Tako je taj bogati mladić iz evanđelja postao uzorak „običnih“ vjernika koji se zadovoljavaju s najnužnijim, a zanose prema vrhuncima prepuštaju drugima. A Petar i njegova družina „ostaviše sve i pođoše za Isusom“ uvjereni da će zauzvrat, već u ovom vremenu, „primiti stostruko, a u budućem vijeku život vječni.“ Nasljedovanje Isusa ideal je redovnika i redovnica, koji se javnim zavjetovanjem evanđeoskih savjeta opredjeljuju za život koji je predujam vječnoga života.

Po Kristovu primjeru i napucima

Želeći Krista savršenije slijediti, mnogi kršćani dragovoljno prihvaćaju evanđeoske savjete čistoće, siromaštva i poslušnosti, javno se zavjetujući da će tako živjeti čitav život. Time svjedoče da spomenuti savjeti nisu samo nauk što ga Isus izrekao nego je to konkretno nasljedovanje Isusova primjera. U tom duhu dekret Drugoga vatikanskog sabora „Perfectae caritatis“ ( br.1) naglašava da je bît redovničkog zavjetovanja „slijediti Krista koji je, čist i siromašan po poslušnosti do smrti na križu, spasio i posvetio ljude.“

Iste je misli prenio i papa Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici o posvećenu životu: „Posvećeni život, duboko ukorijenjen u primjerima i naputcima Krista Gospodina, dar je Boga Oca svojoj Crkvi posredstvom

Duha. Zavjetovanjem evanđeoskih savjeta, karakteristične crte Isusa djevičanskog, siromašna i poslušna, poprimaju značajnu i trajnu vidljivost usred svijeta te pogled vjernika usmjeravaju prema tajni Božjeg kraljevstva, koje već djeluje u povijesti, ali očekuje svoje potpuno ostvarenje na nebu.“

Nepodijeljena srca

Kršćani vjeruju i prihvaćaju da su po tajni krštenja svi posvećeni, ali vjeruju i prihvaćaju Isusov savjet da mogu, ako hoće, usavršavati krsno posvećenje potpunim predavanjem Bogu, stavljajući se u službu njemu jedinome i ne dijeleći svoje srce ni s kim i ni s čim drugim. Time životom svjedoče Božje vrhovništvo, tj. da Bogu pripada sve i da On zaslužuje biti ljubljen iznad svega.

24 25

To je već kontemplativna mistika što ju je lapidarno izrazio Thomas Merton: „Kad se lišimo bogatstva koje nije naše i ništa nam ne donosi osim nevolje, kada se odreknemo čak i onih dobrih i dopuštenih djelatnosti spoznavanja i želja, koje nas ipak ne mogu dovesti do našeg istinskog cilja i sreće, onda postajemo svjesni toga da je potpuni smisao našega života siromaštvo i ispražnjenost koji, dakako, ne predstavljaju poraz, već uistinu jamče sve one uzvišene nadnaravne darove čiji su oni snaga. (...) Mi smo poput stakla očišćena od prašine i prljavštine kako bismo primili sunce i nestali u njegovu svjetlu.“

Zbog svega rečenoga redovnički zavjeti i život po tim zavjetima zauvijek će biti vidljiv znak koji „svim vjernicima doziva u pamet onu divnu, po Bogu zasnovanu ženidbu, koja će se potpuno očitovati istom u budućem životu, a po kojoj Crkva ima jedinog zaručnika – Krista“ (PC 12). U tom duhu i ova godina, posvećena osobama koje žive takvim životom, treba biti izazov na razmišljanje i poticaj za nasljedovanje.

Redovničko zavjetovanje znak je da su sva zemaljska dobra i sve ovozemaljske veličine relativne i prolazne. tu ubrajamo novac, vlast nad drugima i samim sobom, osjećaje, nagon za stjecanjem i gomilanjem dobara… žrtvovanjem svega toga čovjek postaje slobodan i pripada Apsolutnome nepodijeljena srca. Lik Marije iz Betanije uči nas da se u mnoštvu onoga o čemu redovito brinemo nalazi jedno potrebno - najbolji dio za koji se isplati sve ostalo žrtvovati. Radi se o pristajanju uz Krista srcem i sjedinjenju s njime, što obuhvaća čitavo biće i sav život.

24


fra Filip Čogelja

SEStRE KLARISE: Intervju sa s. DoloresFra Filip: Hvaljen Isus i Marija, sestro!

Godina je posvećenog života i prigoda da ljudi upoznaju značenje i bogatstvo redovničkog, odnosnog posvećenog života u Crkvi. Vi sestre klarise, kao strogo klauzurni red, izražavate osobito zanimanje kod ljudi. Možete li nam za početak reći nekoliko riječi o svetoj Klari, Redu i njegovoj karizmi?

Sestra Dolores: Klara Asiška, plemićka kći obitelji Favarone rođena je 1193. u gradu Asizu.

Kada se na ulicama Asiza pojavio „Božji sirotan“ Franjo, zanio je mladu Klaru i oduševio ju Kristom. Na Cvjetnicu 1212. godine Klara je pobjegla iz roditeljske kuće u crkvicu Porcijunkulu, gdje su je dočekali Franjo i njegova prva braća. Među njima su bili i Klarini rođaci Rufin i Silvestar. U prvo vrijeme Klara je živjela u dva samostana sestara benediktinki, sv. Pavla i sv. Anđela. Potom je započela živjeti u Sv. Damjanu s prvim sestrama koje joj je Gospodin dao. Uskoro joj se pridružila rođena sestra Janja te majka Hortulana, mlađa sestra Beatrice i prijateljica Pacifika Guelfuccieva.

Život sv. Majke Klare može se izreći riječima: „Skrivena u klauzuri, zasjala je u svijetu!“ Njezin život u potpunosti predan i posvećen Bogu i dušama, za koje je bila spremna dati život i krv, svijetli kroz vjekove, svjetlo je i današnjem svijetu. „Rodit ćeš svjetlo, koje će obasjati svijet!“ , čula je njezina majka Božjom milošću dok ju je nosila pod srcem. U pismu svojoj duhovnoj kćeri Agnezi Praškoj izrazila je i svoje poslanje: „Smatram te pomoćnicom samoga Boga u spasenju duša, potporom i pomoći klonulim članovima Njegova

mističnog Tijela...“ Njezin bogati duhovni život bio je obilježen žarkom ljubavlju prema siromašnom i raspetom Kristu. Siromaštvo je bilo njezin ideal za koji se borila do kraja života. Neposredno prije njezine smrti papa Inocent IV. potvrdio joj je Pravilo i Povlasticu serafskoga siromaštva.

Naša obitelj koja se s pravom naziva Red sv. Klare ili sestre klarise (ili siromašne gospođe, kako nas je nazivao sv. otac Franjo), drugi je franjevački red posvećen kontemplativnom životu, a zavjetuje opsluživanje Evanđelja po Pravilu

26 27

potvrđenom od pape Inocenta IV. Red je nastao iz nadahnuća koje je Gospodin dao blaženom Franji Asiškome da u Crkvi živi po načinu svetog Evanđelja. Sveta Klara, biljčica sv. Franje, postala je sudionica toga poziva i nama ga predala. Duh Sveti učinio je Klaru svojom zaručnicom, tragom Majke Božje, doveo ju je u Isusu Kristu u zajedništvo s Ocem. Naš kontemplativni život u zaručničkoj ljubavi i mističnom sjedinjenju sa siromašnim Raspetim, vodi nas iz svjetla u svjetlo u poznavanju Oca i uvodi u zajedništvo s Trojstvom. U zajedništvu s Bogom i sestrama ostvaruje se naš poziv i karizma ljubavi, molitve i žrtve, i to upravo u poniznom i siromašnom življenju i služenju.

Fra Filip: Možete li nam reći nešto o vašem samostanu u Splitu?

Sestra Dolores: Samostan sv. Klare u Splitu postoji 707 godina. Dakle, 1308. godine duhovne kćeri sv. Klare dolaze u Split, tako


da više od sedam stoljeća klarise žive u ovom gradu podno Marjana. Iz dokumenata saznajemo da je prvi samostan sagrađen na vratima rive, a zatim premješten u Severovu ulicu, u jugoistočnom dijelu Dioklecijanove palače. Zbog skučenosti prostora i toga što su mlade sestre obolijevale, tadašnja opatica s. Klara Linardović, uz velikodušnu pomoć splitskoga biskupa Marka Kalođera, započinje graditi novi samostan izvan gradskih zidina. Nakon gotovo 600 godina provedenih u starom samostanu, 23. rujna 1883. godine na blagdan Našašća tijela sv. Majke Klare, sestre su prešle u novi samostan, u kojemu i danas žive. Mnogi samostani klarisa dokinuti su u našoj zemlji, a posebno uz hrvatsku obalu. Splitski samostan klarisa je opstao. I danas se opet nalazi u centru grada, kao duhovna oaza usred gradske vreve i buke.

Fra Filip: Ljude ipak najviše zanima vaš svakodnevni život. Što to radi jedna časna sestra koja cijeli svoj život živi u istoj

kući? Možete li nam nešto reći o vašem svakodnevnom životu, radu i rasporedu?

Sestra Dolores: Ovako izgleda jedan dan u našem svakodnevnom životu:

- U pola noći je molitva Služba čitanja ili Matutin te ostale molitve. Posebno se moli na nakane za sve one koji se preporučuju u naše molitve. Na svetkovine i blagdane mole se tri Nocturna, dok običnim danom dva, a noćna molitva traje oko sat vremena.

- U 5.30 sati imamo ponovno ustajanje i molitve: jutarnje razmatranje, franjevačka krunica, Jutarnja molitva iz Časoslova, Treći čas.

- U 7 sati imamo sv. misu zajedno s vjernicima u našoj samostanskoj crkvi.

- U 7.30 sati , nakon sv. pričesti i mise slijedi zahvala.

- U 7.45 sati imamo doručak, a onda slijedi čitanje duhovnog štiva i uređivanje ćelije.

- Od 8.30 do 11.15 sati jest radno vrijeme. Samostanska uprava određuje svakoj sestri dužnosti; radimo hostije, obrađujemo veliki vrt koji okružuje samostan, sestre se mijenjaju u kuhinji po tjednima i u radionici. Postoji služba ekonome, vratarice, sakristanke, bolničarke itd., a sestre su raspoređene i u čišćenju samostana.

- U 11.20 sati jest molitva krunice i druge molitve.

- U 12.00 sati nakon molitve Anđeo Gospodnji (Kraljice neba) sestre iz kora pred velikim kipom Gospe Lurdske na stubištu izmole Zdravo Kraljice, te u procesiji moleći Miserere (ps. Smiluj mi se Bože), odlaze u blagovaonicu i mole prije ručka obredne molitve. Za vrijeme ručka čita se evanđelje i razne knjige poznatih duhovnih pisaca, i to posebno franjevački spisi.

- Od 12.30 do 13.00 sati vrijeme je za

rekreaciju i razgovor - sestrama je najdraže izići u naš prelijepi vrt i raditi ručne radove.

- U 13.00 sati imamo zahvalnu molitvu – u procesiji sestre mole Te Deum i dolaze u pohod Presvetom.

- Od 13.30 do 15 sati vrijeme je kanonske šutnje preko dana - sestre mogu čitati, osobno moliti ili otpočinuti.

- U 15.00 sati su molitve Šestog i Devetog časa, uz to se dodaju molitve sv. ocu Franji, sv. Majci Klari, molitva Iz dubine za zadnju pokojnu sestru i jedan za pokojne dobročinitelje.

- Od 16.00 do 18.15 sati vrijeme rada,

Naš život jedino je usmjeren prema jedinoj Vječnoj Ljubavi i dušama, za koje dajemo život! Mnogi iz susreta sa sestrama odlaze duhovno ohrabreni i ispunjeni milošću Božjom, rasvijetljeni u svojim traženjima Boga i utješeni Njegovim mirom. Svjedoče o primljenim milostima i uslišanim molitvama.

uz spomenute dužnosti, sestre nakon popodnevne molitve vježbaju pjevanje. Naime, imamo mali samostanski zbor i pjevamo za vrijeme nedjeljnih sv. misa u našoj crkvi, a također i na svetkovine i blagdane.

- U 18.30 sati Vespere – Večernja molitva kao dio Časoslova, a zatim pola sata razmatranja u šutnji.

- U 19.30 sati sestre opet u procesiji mole Miserere i dolaze na večeru, čita se duhovno štivo, poslanice i određene duhovne knjige.

- Od 20.00 do 20.30 sati vrijeme je

28 29

rekreacije. Kad god je lijepo vrijeme, sestre vole prošetati vrtom.

- U 20.30 sati sestre iz blagovaonice odlaze u procesiji u kor na molitvu Povečerja.

- U 21.00 sati sestre se povlače na počinak u svoje ćelije.

Inače svaka sestra ima osobni sat klanjanja dnevno, a sestre se mijenjaju svaki dan.

Fra Filip: Iako ste zatvorene sestre, imate dosta kontakta s ljudima... S kakvim sve problemima ljudi dolaze i na koji im način nastojite pomoći?

Sestra Dolores: Da, mi smo klauzurne sestre. Ali i u našim Generalnim konstitucijama određen je odnos prema ljudima koji dolaze na samostanska vrata. Postoji određeni broj ljudi koji traži duhovni razgovor, savjet i pomoć na vlastitom putu k Bogu. Velik broj ljudi svakodnevno dolazi s preporukom u naše molitve u raznim životnim nevoljama kao što su bolesti, nesreće itd. Isto tako nam redovito dolaze siromasi koji su na rubu egzistencije. Nastojimo s njima podijeliti od onoga što imamo. U GK piše: „Predragocjena je doista ova prigoda evangelizacije, koju nam pružaju ove i druge slične okolnosti...“ Ljude primamo kroz jutro od 8 do 11 sati i u popodnevnim satima od 16 do 18 sati.

Fra Filip: Razgovarate vjerojatno s puno mladih ljudi. Ima li djevojaka koje pokazuju osobito zanimanje za ovakav način života?

Sestra Dolores: Dolaze također i mladi ljudi koji žele duhovni razgovor i molitvenu potporu. Zanimljivo je da njih rešetke privlače i govore im o Božjoj prisutnosti. Dolazi puno mladih ljudi, grupe Franjevačke mladeži iz cijele Hrvatske i Bosne i Hercegovine, gimnazijalci sa svojim


vjeroučiteljima, djeca osnovnih škola iz Splita i okolice. Prošle godine bila je grupa djece iz Šolte. Uz njih dolaze i mnogi drugi. „Svjesne da je naše kontemplativno iskustvo bogatstvo za Crkvu i za cijeli ljudski rod, moramo ga očitovati u našim odnosima s ljudima...“ (Glas Koncila). Ima djevojaka koje se zanimaju za poziv klarise i zanima ih život u samostanu. Upravo se pripremaju za ulazak u ovaj samostan naša Petra i Stanka. Ima onih koji imaju očite znakove duhovnog poziva, ali ih strah zaustavlja na tom putu jer je ipak velika stvar donijeti odluku za klauzurni poziv. Ponekad treba mnogo vremena, ali Isus ne odustaje tek tako od odabranih duša. Dođu i mladi ljudi koji razmišljaju o duhovnom pozivu te u svojim nejasnoćama traže jasnoću Božje volje za svoj život.

Fra Filip: Sestro Dolores, možete li nam se ukratko predstaviti u par riječi?

Sestra Dolores: Moje redovničko ime je s. Marija Dolores od sv. Rana Isusovih. U svijetu sam Marija Mandić. Rođena sam 19. siječnja 1968. u Trogiru od oca Nikole i majke Milice. Potječem iz malog mjesta u Dalmatinskoj Zagori imenom Bogdanovići (Sratok), koje pripada franjevačkoj župi Perković. Nakon završene osnovne škole preselila sam s majkom u Kaštel Stari, gdje sam završila opću srednju školu. Bila sam jedino dijete u roditelja. Otac Nikola umro je kada sam imala 11 godina, a živjela sam s majkom i bakom. U samostan sam ušla 30. lipnja 1985., dok je redovničko oblačenje bilo 19. svibnja 1986. Prvi zavjete dala sam 18. lipnja 1988., a svečani zavjeti bili su 2. lipnja 1991. godine.

Fra Filip: Što se dogodilo u vašem srcu i

u odnosu s Gospodinom te ste odlučili ostaviti sve i krenuti za Kristom?

Sestra Dolores: U 17 godini sam doživjela poziv Božji. Bila sam s prijateljicama na Marjanu na satu tjelesnog odgoja. One su pričale kako ih župnik šalje po hostije kod klarisa, a čudno im je što su zatvorene itd. Pitale su se: „Zar toliko vole Boga? Koji je smisao toga?“ Mene je to potreslo u dubini duše. Šutjela sam i znala u sebi da moram pronaći te časne, a za nekoliko dana došla sam do samostana i upoznala sestre. Sve mi je bilo neobično. Dale su mi Životopis sv. Klare i još neke knjige.

Preko onoga što sam pročitala iz

Mene je Gospodin tako silno privlačio u srcu, iako su u meni bili strah i neizvjesnost. Imala sam osjećaj kao da me Božja ruka nosi i pokazuje mi put na kojem me želi - gdje ću biti sretna. Nisam se mogla oduprijeti snazi Božje ljubavi i poziva.

Životopisa sv. Klare, još me više dotakla milost kada sam spoznala njezinu silnu ljubav za Krista, Crkvu, duše. Bilo mi je jasno koliko je to uzvišen poziv i neizmjeran dar od Boga. To je u biti bilo ono što sam tražila, ispunjenje silne čežnje za smislom i za Bogom, koja me pratila od 15. godine. Za dva mjeseca, krajem lipnja 1985. godine ušla sam u samostan.

Fra Filip: Kakva je bila reakcija vaših roditelja kad ste im rekla da želite postati časna sestra?

Sestra Dolores: Moja je majka jako teško prihvatila moj odlazak od kuće u samostan, i to zatvoreni. Baš je to bila žrtva za nju, no

ipak je govorila: „Ako je to Božja volja, ne mogu se protiviti.“ Meni su nosile Isusove riječi: „Ti se brini za mene, a ja ću se brinuti za tvoju majku!“ Isus je ostao vjeran svojem obećanju i te su se riječi ispunile tijekom ovih 30 godina.

Fra Filip: Što za vas znači postati i biti redovnicom?

Sestra Dolores: Biti redovnicom jest neizmjeran dar od Boga! Poziv Ljubavi! Predati se potpuno Očevoj volji i služiti s ljubavlju ljudima. U bilo kojem obliku redovničkog poziva, aktivnom ili kontemplativnom, najbitnije je i od temeljne važnosti čuvati duhovni život i povezanost u ljubavi s Kristom u srcu. Molitva je temelj svakog apostolata, i to duboka molitva, kontemplativna. Samo tako posvećeni život donosi obilne plodove. Sa Zaručnikom možemo biti u srcu dok radimo. To je punina Božjega dara, a kontemplativni život ulazi u samo srce Crkve, Tijelo Kristovo, čija je svrha spasenje ljudi i savršena proslava Boga!

30 31

Lidija Tolić i Ružica Budimir, OFS Imotski

OFS: Franjevačka prisutnost u svijetu

v iše od osam stoljeća sv. Franjo, jedinstvena pojava u povijesti čovječanstva, zadivljuje i privlači

ljude širom svijeta bez obzira na njihove svjetonazore. Bit Franjina uspjeha jest njegovo životno načelo: živjeti evanđelje Isusa Krista u Crkvi i s Crkvom.

Neizmjerno je ljubio Boga i brata čovjeka obnavljajući sklad između Stvoritelja i stvorenja. To nastojanje Franji i njegovu pokretu i danas daje živost i privlačnost. Franjevački svjetovni red zajednica je katoličkih bratstava rasprostranjenih po cijelom svijetu, okupljenih s ciljem da postignu savršenstvo ljubavi na koje poziva sam Isus Krist, i to po uzoru sv. Franje. Živeći u svojim obiteljima, franjevački trećoredci svjetovnjaci pozvani su zajedno sa svim ljudima dobre volje na izgrađivanje bratskog i evanđeoskog svijeta. Generalne konstitucije nalažu


da franjevci uvijek djeluju kao kvasac po svjedočanstvu bratske ljubavi. Franjevci se uvijek trebaju okretati svojim korijenima, tj. osobi sv. Franje. Razmišljajući o životu sv. Franje, moraju promatrati vlastiti život.

Takav život jest radost za svakog čovjeka, a ponajviše za našega Gospodina Isusa Krista, po kojem je sve stvoreno i po kojem svi imamo život.

Franjevac je pozvan živjeti i svjedočiti radost i ljepotu življenja, poniznost, mir, suosjećanje, siromaštvo, dobrotu, jednostavnost i ljubav. to su kreposti po kojima sv. Franjo sklada pjesmu o ljubavi i životu. takvim življenjem i mi, svjetovni franjevci, trebamo sudjelovati u brigama i borbi za bolji svijet, zalažući se za mir, ljepotu, čistoću prirode i svega stvorenog. tako živeći, odišemo Kristom i uprisutnjujemo ga u svim prilikama.

FRAMA: Ne samo mladost već i odgovornost

Lidija Brkan, predsj. Frame GoZ - SplitFrama je kratica za Franjevačku mladež – bratstvo mladih koji nastoje slijediti Isusa Krista i njegovo evanđelje onako

kako je to činio sv. Franjo iz Asiza. U nazivu „Franjevačka“ prepoznaje se da pripada velikoj franjevačkoj obitelji, a kako nosi u svom nazivu i „mladež“, podrazumijeva se da joj mogu pristupiti mladi s navršenih 14 – 30 godina.

Mnoštvo je situacija i životnih prilika u kojima smo pozvani na odgovorno življenje svoga mladenaštva! Sama riječ „odgovorno“ može mladima krivo odzvoniti u mislima. Pored slobode kakvom je većina mladih danas doživljava, odgovornost teško nalazi mjesta u njihovim životima. Ako pak nalazi, shvaća se kao uzimanje stvari u svoje ruke bez ovisnosti o drugima. Uzeti stvar u svoje ruke – nije li to najveća zamka čovjeku u njegovu odnosu s Bogom – pouzdati se u svoje snage pored Njegove prevelike, nemjerljive snage? Kao ljudi smo itekako svakodnevno skloni tome, uvijek spremni na ona lakša rješenja, prostranije putove, široka vrata...

Na krilima zajedništva

Neprocjenjivo je bogatstvo biti dio jednog bratstva, djeliti iste misli i želje, imati oko sebe žive primjere različitih života, a opet tako istih po svome cilju. To je ono što krasi franjevaštvo, pa i ostale redovničke zajednice, i lud bi bio onaj čovjek koji u tome ne bi vidio veliku milost Božju.

U životu mlade osobe, koja se još ima izgrađivati i napredovati, vrlo je bitno izabrati i odlaziti u okruženje koje će joj pružati potporu u toj izgradnji. Velikoj odgovornosti naučili su me tako tjedni susreti bratstva, koji su činili da, pored svega što mi se nudi, ipak mogu odabrati ono što možda nije primamljivo očima svijeta, ali me izgrađuje za uska vrata. Svaki tjedan iznova davali su mi priliku odabrati ono što mi pomaže graditi i

Kada sam prvi put pristupila mjesnom bratstvu Franjevačke mladeži, ono što se u meni stvorilo i počelo graditi bila je istinska želja da započnem odgovorno živjeti svoj život u zajedništvu s Bogom. Prvenstveno mi je u tome pomogla sama činjenica postojanosti bratstva. Bila sam, i još uvijek sam, okružena ljudima koji u istom duhu žele činiti isto što i ja.

32 33

razvijati moju želju za nasljedovanjem evanđelja, a nisam mogla da ne izvučem nešto korisno od svakog od njih. Kad se susreti prošire na zajedničke odlaske na sv. misu, druženja i molitve izvan framaških „dužnosti“, onda iz njih Bog ne prestaje pozivati na odgovornost.

Sve navedeno zvuči vrlo lijepo i poželjno za nekoga tko želi svoju mladost posvetiti Kristu. No kako bi sve funkcioniralo, mladi trebaju biti svjesni da prepustiti Bogu svoje putove zahtijeva naš odgovor na Njegova traženja, naš aktivizam i spremnost na vršenje Njegove svete volje. U tome nam uvelike pomažu duhovne obnove koje organiziramo s našim duhovnim asistentima i ostalim fratrima koji su uz nas te njihova otvorenost i bratska ljubav, koja je uvijek spremna pogurnuti nas korak dalje.

Potrebno je sačuvati osjećaj zahvalnosti jer Bog unosi toliko duša u naše živote kao potporu i dokaz da je tu uz nas. Odgovor na to trebao bi biti pun odgovornosti: „Bože, prihvaćam sve što si mi dao, prihvaćam tvoj poziv na odgovorno življenje mladenaštva.“ Nije li već prvi korak u odgovornosti prepustiti Bogu svoje putove, ponizno ga prihvaćajući kao Uzora svojoj odgovornosti? Promatrajući sebe, uočavam da nije uvijek lako vidjeti čiste obrise toga što nam je činiti kako bismo svoju mladost živjeli odgovorno. Dva skoka naprijed uvijek podrazumijevaju i onaj jedan unatrag. I zbog toga je tu Frama, da te potakne, ohrabri i ojača da opet skočiš dva skoka naprijed jer ona, jednostavno, ne zna za drugačije!

32

MEDITACIJEFRANJO U ŽIVOTU REDOVNIKA I LAIKA

MEDITACIJE

34 35

MEDITACIJE MEDITACIJE

fra Kristian Radas

DUh MOLItVE I POBOžNOStI

Prije nego počnemo govoriti o duhu molitve i pobožnosti, tj. o onome čemu „sve ostalo

vremenito treba da služi“ (sv. Franjo), korisno bi bilo razmisliti o tome kako većina nas kršćana ne živi onako kako bi to sam Bog želio. Drugim riječima, možemo se pitati živimo li po Božjoj volji, odnosno jesmo li kršćani u pravom smislu te riječi. Svatko u svome srcu može iskreno odgovoriti na to pitanje i ne treba nitko osuđivati ili prezirati drugoga. No već površnim promatranjem možemo zapaziti neke neobraćene kršćane, koji imaju obličje pobožnosti, ali su se odrekli njezine snage (usp. 2 Tim 3,1-5).

Važnost obraćenja

Ovaj izraz „neobraćeni kršćani“ za neke može biti pomalo zbunjujući jer se može pomisliti kako kršćanima ne treba obraćenje i da to vrijedi samo za kakve nevjernike, ateiste, heretike i slično. Naprotiv, svakom je kršćaninu potrebno svakodnevno obraćenje, i to do te mjere da možemo propasti ako se ne obratimo (usp. Lk 13,3). Sam Isus nam govori kako bez obraćenja nećemo baštiniti kraljevstvo nebesko (usp. Mt 18,3) i da ga samo siloviti grabe (usp. Mt 13,12). Upravo je ta silovitost i gorljivost, koja nam je toliko potrebna, potpuno oprečna našoj mlakosti u kojoj se tako često nalazimo. Onaj oganj Duha Svetoga koji je Krist došao zapaliti u

našim srcima gotovo da smo potpuno ugasili svojim grijesima i pokvarenošću, svojim nedosljednim življenjem i neozbiljnim shvaćanjem Isusove poruke: „...ta još se do krvi ne oduprijesmo u borbi protiv grijeha“ (Heb 12,4). No „Bog neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju“ (2Pt 3,9). Nažalost, veliki broj onih koji se nazivaju kršćanima nema skoro nikakvu želju za obraćenjem niti odluku postati sveti. Poziv na svetost nije svima privlačan, ali to nije tako samo u današnjem vremenu nego i u svim vremenima, i to zato što svetost zahtjeva borbu, odricanje i cjelovitu promjenu života.

„Bog neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju“ (2 Pt 3,9) i da upoznaju Njega, jedinoga istinskoga Boga, i koga je poslao – Isusa Krista (usp Iv 17,3). Njegova je volja „da nas istrgne iz sadašnjega svijeta opakoga“ (Gal 1,4), da živimo u svetosti i pravednosti pred njim (usp. Lk 1,75) te da budemo sveti i savršeni kao što je On sam svet (usp. Mt 5,48; Lk 6,36). „Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje“ (1Sol 4,3).

Sva naša savršenost stoji u tome da se upriličimo Isusu Kristu, da se s njime sjedinimo i njemu se posvetimo. Isus Krist, naš Spasitelj, pravi Bog i pravi čovjek, treba biti najviši i posljednji cilj našega života. Osim što je naš Bog i Spasitelj, „On je“, kako kaže sv. Ljudevit, „naš jedini Učitelj koji nas treba učiti, naš jedini Gospodar o kojem imamo ovisiti, naša jedina Glava s kojom moramo biti sjedinjeni, naš jedini uzor kojemu se trebamo upriličiti, naš jedini liječnik koji će nas izliječiti, naš jedini

pastir koji će nas hraniti, naš jedini put koji nas treba voditi, naša jedina istina u koju moramo vjerovati, naš jedini život koji nas treba oživljavati, i u svim stvarima naše jedino sve koje nam ima biti dovoljno.“

Možda se netko može čitajući ove retke zapitati gdje je ovdje uopće riječ o duhu molitve i pobožnosti ili kakve veze obraćenje i poziv na svetost imaju s ovom temom. Namjerno sam stavio naglasak na obraćenje i na Božju volju da se posvetimo jer smatram da se sva naša molitva i pobožnost treba temeljiti na tome. Drugim riječima, naša molitva treba proizlaziti iz iskrena srca koje je uvijek spremno na obraćenje, tj. na neprestano podlaganje Božjoj volji.

Na putu svetosti

Kad je riječ o svetosti, trebamo znati da to nije ljudsko djelo. Neću reći da nije samo ljudsko djelo, već da nije uopće ljudsko djelo. No to nikako ne znači da se ne moramo truditi, već da je svetost plod Božje milosti. Svetost ne možemo postići svojim snagama. Isus nam kaže: „Bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15,5). Budući da je Bog taj koji ostvaruje svoju svetost u nama, trebamo naći načina da dopustimo Bogu da nas učini svetima. Možemo reći da je tajna svetosti u tome da otkrijemo kako od Boga možemo sve dobiti pod uvjetom da mu pristupimo na pravi način.

Još jedna stvar čini mi se vrlo važnom za spomenuti, a to je riječ „duh“ i što nam sve pada na pamet kad je čujemo u kontekstu „duh molitve i pobožnosti“. Riječ „duh“ vrlo je širok pojam i može imati različita značenja. Tako možemo govoriti o ljudskom duhu kad mislimo općenito na ljudski karakter, mentalitet ili ukupne psihičke procese u čovjeku. Također riječ

„duh“ koristimo i onda kad govorimo o duhu vremena, o blagdanskom duhu, o duhu neke zajednice ili kulture. Isto tako možemo govoriti o duhovnim bićima kao što su anđeli i demoni, ili o Bogu koji je i sam duh (usp. Iv 4,24).

Ono što nas ovdje zanima jest duh molitve i pobožnosti. U ovom slučaju, kad kažemo „duh“, mislimo na jedno unutarnje raspoloženje, na stanje naše nutrine, na stav srca, na stil i način života koji nije tek samo izvanjski. Nije neobično što molitva i pobožnost idu jedno uz drugo, no ovdje bih volio da uočimo jednu razliku koja postoji glede pobožnosti. Naime, ovdje nije riječ o pučkoj religioznosti, tj. o različitim oblicima pobožnosti kao što su hodočašća, ophodi, križni put, krunica, klanjanje itd.

36 37


Vježbanje u molitvi važno je i neophodno – moleći učimo moliti. Isto tako i pobožnost se može uvježbati: „Vježbaj se u pobožnosti“ (1 Tim 4,7).

Pobožnost se najviše izgrađuje pomnjivim čuvanjem srca, kao i osjetila, napose očiju, jezika i ušiju. Pobožnosti koristi samoća, neprestano sjećanje na Boga i stalna misao na njegovu nazočnost. Također pobožnosti koristi i čitanje duhovnih knjiga, a posebno Svetog pisma, ustrajnost u dobrim djelima, odricanja i djela milosrđa.

Trebamo se truditi da imamo u sebi duh molitve i svete pobožnosti, ne samo da molimo usnama već da molimo srcem, da naša nutrina moli i da cijeli naš život bude molitva.

Onaj tko posjeduje duh molitve i pobožnosti u sebi, ima živu želju da u svemu služi Bogu, i to na način kako se njemu sviđa; ima živu vjeru i živo pouzdanje u Boga, kao i nakanu da želi samo volju Božju, a ne svoju. takav moli često i ustrajno, pomnjivo, žarko, ponizno i s poštovanjem. Na ustima i u srcu uvijek mu je zahvalnost.

Nutarnji stav

Da bismo pobožnost bolje shvatili, trebamo znati da je naša ljudska narav ranjena grijehom i da smo zbog nje veoma skloni zlu. Naša nam je pokvarena narav smetnja i otežava nam rast u kreposti. Da bismo nadvladali ovu teškoću, Bog nam po svome Duhu daje dar pobožnosti koji od našeg duha otklanja sve ove teškoće i mrzovolju i čini nas spremnima i sposobnima za svako kreposno djelo. Sv. Petar Alkantarski kaže: „Pobožnost uklanja teškoću koja se pojavljuje u molitvi, potiskuje mlakost, čovjeka čini spremnim za službu Božju, upućuje razum, jača volju, u srcu raspaljuje božansku ljubav, gasi plamen nedopuštenih pohota, rađa odvratnost prema tjelesnim težnjama i mržnju na grijeh, ulijeva novu gorljivost, nov zanos i nove želje za dobra djela.“

Nakon svega ovoga što smo rekli, možemo donijeti zaključak. Naime, Isus Krist kao naš jedini i konačni cilj pokazao

Pobožnost je jedan od sedam darova Duha Svetoga. taj se dar mnogo puta pogrešno shvaća ili ga se promatra na površan način. Pobožnost označava svetu ljubav prema Bogu, kojom ga uvijek iskreno tražimo, u ljubavi nalazimo i zauvijek posjedujemo. U vjeri Boga promatramo kao Stvoritelja, a po daru pobožnosti kao svoga Oca. Sveti toma kaže da je pobožnost „krepost koja čovjeka čini brzim i spremnim na sve čine kreposti.“

nam je izvrsnost molitve i njezinu snagu. Budući da je riječ o duhu molitve, želio sam staviti veći naglasak na unutarnje raspoloženje i na stanje naše nutrine, na stav srca, na vrstu i način molitve. Mnogi od nas mole, ali svi se ne mijenjaju. To može biti zbog mnogočega, ali jedan od razloga je manjak pobožnosti. Pobožnost molitvu čini radosnijom, slađom, lakšom, ugodnijom i plodonosnijom.

fra Ivan Grubišić

BOG MOJ I SVE MOJE

Vjernik ne bi bio vjernik kada ne bi vjerovao u svoga Boga. To je jasno. No vjernici se lako mogu

podijeliti na one koji vjeruju u Boga i one kojima je Bog sve u životu. Govoriti: „Bože moj...“ ne znači mnogo jer sam Gospodin upozorava da u Kraljevstvo Božje ne ulaze oni koji govore: „Gospodine, Gospodine...“, već samo oni koji vrše volju Oca njegova. Koliko ti, dragi brate ili sestro, vršiš volju Ocu nebeskoga, Boga svojega? Ima li istine u Isusovim riječima: „(...) usnama me časte, a srce im je daleko od mene“ ?

Stani na trenutak i razmisli. Nemoj se braniti i opravdavati. Nema ovdje drugoga osim tebe i tvojega Boga. Slova koja su napisana ispisana su u prošlosti. Zaboravi na mene koji sam ovo pisao. U ovome trenutku ove riječi tiču se tebe i Boga. Budi odgovoran prema ovim riječima jer Gospodin je uvijek i svugdje prisutan. Sad zamisli da ti se Gospodin pokaže, upravo tu gdje si sad. Zamisli kako te gleda u tvojim grijesima, manjkavostima, sa svim što jesi i što želiš biti. Kakav bi mogao biti njegov pogled prema tebi? Zastani pred njegovom prisutnošću i duboko je posvijesti.

ti znaš da Bog želi biti sve tvoje. također znaš da ti On ne može darovati više negoli to što čini svaki dan, kada ti se otajstveno daruje kao kruh svagdašnji, u svome tijelu, u svojoj Krvi, u svome Božanstvu i u svojoj Duši. Zar nisi često poput Izraela u pustinji, koji uz nebesku manu trebaš još štošta drugo da ti dan bude ispunjen i zadovoljen? Uz Euharistiju tražiš svijet, napajaš se na izvorima koji te uvijek iznova zovu i mame svojim prolaznim čarima. Kao raspuknuta posuda, uza sve blago njegova preuzvišenog Dara, ti ne nalaziš što zapravo imaš. Uvijek iznova primaš ono u što vjeruješ da je punina, a opet trebaš. Bolna srca Gospodin prebiva u svome hramu, u hramu tvojega srca i s pravom ti upućuje pitanje: „Zar sam ja zaista tvoje Sve?!“

Potpuno predanje

Sjeti se blaga skrivenog na njivi. Volja je Gospodnja da prodaš sve što imaš i kupiš njivu na kojoj se nalazi biser, koji je On sam (Mt 13,44-46). Ovdje prvenstveno nije riječ o prodaji materijalnih dobara. Kada Krist traži da prodaš sve što imaš, onda misli na tvoje navezanosti na bilo što i na sve što nije On. Sveti Pavao nam otkriva smisao Kristove poruke: „Koji kupuju, kao da ne

posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer - prolazi obličje ovoga svijeta“ (1 Kor 7,30-32). U prodaji svojih želja Bog ti zauzvrat nudi slobodu u Sebi, ispunjenje tvoje najdublje čežnje koju nikako da ispuniš i nikako da dohvatiš. Možda ti ova ponuda isprva

38 39

i ne zvuči baš primamljivo jer je čuvena, a ostala je neispunjena. No to je ponuda koja poštuje tvoju slobodu. Bog tvoju slobodu, odluke i želje neće uvjetovati prekomjernim očitovanjem svoje Slave. On te poštuje, nudi ti se, govori ti o tome u Pismima i pokazuje u životima svetaca istinitost svojih obećanja i predokus raja već ovdje na zemlji. Na tebi je da se uputiš dublje, da otkriješ ono blago koje je još uvijek skriveno u tebi. Nakon dugog putovanja, sveti Augustin vraća se u okrilje svoje nutrine u kojoj otkriva Boga i kaže: „Kasno sam te uzljubio ljepoto tako stara, a tako nova, kasno sam te uzljubio! Svugdje sam te tražio ja rugoba, nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, svugdje sam te tražio. Ja sam bio tako daleko, a ti si bio tako blizu.“

Neka ti Riječi samoga Gospodina budu

trajna opomena da se ne uljuljaš u zvanju u kojemu jesi. Kršćanin nije pozvan biti samo dobar čovjek već i Kristov učenik. Budi dar Njemu i u sebi Njega daruj svijetu, pa ćeš tako biti najveći dar samome sebi. Njemu se predaj kako bi Njega zauzvrat u sebi otkrio. To je Put, Istina i Život.

„Znam tvoja djela, tvoj trud i postojanost tvoju i da ne možeš podnijeti opakih. Iskušao si one koji se prave apostolima, a nisu, i otkrio si da su lažljivci. Postojan si, podnio si za moje ime i nisi smalaksao. Ali imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio. Spomeni se, dakle, odakle si pao, obrati se i čini prva djela. Inače dolazim k tebi i uklonit ću tvoj svijećnjak s mjesta njegova ako se ne obratiš. Ali ovo imaš: mrziš nikolaitska djela koja i ja mrzim. Tko ima uho, nek' posluša!“ (Otk 2, 2-6).

fra Petar Komljenović

NAJVEćI DAR


Došao je veliki dan, dan kad će kralj izabrati svoga nasljednika! Zato je odlučio da će postati kralj onaj sin

koji mu donese najljepši dar! Svi su njegovi sinovi, dakle, došli iz cijelog kraljevstva i natjecali su se tko će svojim darom najviše počastiti i obradovati kralja!

Jedan sin bio je veoma bogat, pa je uzeo sa sobom cijelu škrinju punu zlata. Na putu je naišao jedan prosjak i pitao ga za milostinju, ali kraljev sin mu samo odgovori: „Ne mogu ti ništa dati! Sve ovo je za kralja!“ I tako je nastavio svoj put. Drugi sin bio je poznati krojač koji je imao najljepše ruho u cijelom kraljestvu te je napravio od toga bogatu i krasnu haljinu za kralja. Na putu je vidio gologa čovjeka kojemu bilo vrlo hladno. „Oprosti“, kaže mu mladi princ, „ali sve što nosim sa sobom jest za kralja!“ te nastavi svoj put. Treći sin imao je brojnu stoku, polja i vinograde te je pripremio za kralja najbolje meso i vino što je imao. Na putu je vidio gladnog čovjeka koji ga je pitao za hranu, ali mu plemić samo odgovori: „Ova hrana i ovo piće samo je za kralja!“ Tako i on nastavi svoj put.

Najmlađi sin, naprotiv, nije bio ni bogat, ni poznat, niti je imao neko imanje, nego je živio skromno i ponizno kao obični pekar. On je znao da ne može darovati kralju ništa novo i posebno. Zato je odustao od želje biti kralj i ispekao svome ocu samo jedan kruh kao znak da nije dostojan kraljevskog prijestolja i da želi ostati samo obični sluga kraljevstva. Međutim, na svome putu naišao je na onog istog prosjaka koji je tražio milostinju. Vidjevši njegovu bijedu, sažali se nad njim i dade mu jedino vrijedno što je imao, tj. zlatni prsten koji je dobio prije od svoga oca: „Evo ti ovaj

prsten! To je kraljev dar za tebe!“ Siromah se jako razveseli, blagoslovi kralja i poljubi ruku iz koje je primio prsten. Mladi princ zatim nastavi svoj put bez očevog prstena. Nakon nekog vremena vidio je i onog golog čovjeka kako drhti bez haljine. Susjećajući s njim, skinuo je svoju kraljevsku haljinu koju je također dobio od svoga oca i dade mu je rekavši: „Evo, neka te grije ova kraljevska haljina!“ Ovaj, sav sretan, blagoslovi kralja i zagrli pun zahvalnosti čovjeka koji je nosio tu haljinu za njega! A kraljev sin nastavi svoj put samo s donjim rubljem i kruhom. No prije nego je stigao do kraljevske palače, primijeti i gladnog čovjeka koji je jako patio. Osjećajući duboko milosrđe prema njemu, našao se plemić u dubokoj dvojbi: ako njemu dade svoj zadnji kruh i pojavi se pred kraljem bez dara, bit će najvjerojatnije izbačen i izgubit će svoje mjesto u kraljevskoj obitelji jer se smatralo teškom uvredom doći bez ičega pred kralja. Ali kad je čuo kako gladni čovjek jauče: „Umrijet ću od gladi!“ nije mogao više izdržati i dade mu kruh: „Evo ti kraljev kruh za tebe!“ Ovaj, sav iznenađen, blagoslovi kralja i poljubi čelo njegova sluge koji se spustio do najmanjeg i najpotrebnijeg u cijelom kraljevstvu. Konačno, stigao je najmlađi sin do kralja - gol i bez dara.

Kada su se, dakle, skupili svi sinovi i cijeli puk u kraljevskom dvoru, dođe najstariji sin ispred kralja, otvori škrinju punu zlata i reče: „Blagoslovljen budi kralju! Evo ovo zlato za najvećeg u kraljevstvu!“ Svi su bili

40 41

oduševljeni sjajem i ljepotom zlata i pljeskali su! Onda je na red došao drugi sin. On je nosio sa sobom jednu prekrasnu haljinu kakvu nitko nije imao u cijelom kraljevstvu. „Blagoslovljen budi kralju!“, reče on, „Evo najljepša haljina na cijelom svijetu za kralja!“ Kad su vidjeli ljepotu te haljine, pljeskali su govoreći: „Prekrasna, sjajna, divna haljina!“ Onda dođe treći sin na red. On rekne svojim slugama da donesu zlatne posude s hranom i vrčeve s vinom i reče: „Blagoslovljen budi kralju! Evo najbolje meso i vino u kraljevstvu za kralja!“ Kad su ljudi namirisali lijepi miris ispečenog mesa i slatkog vina, glasno su pljeskali!

Na kraju se pojavi najmlađi sin. Šuteći i drhtajući, kleknuo ispred kralja, gol i praznih ruku, spreman za najveću kaznu. Još je najstariji brat vikao: „Vidite ovoga! Došao je gol pred kralja!“ Na to su ga svi ismijavali i izrugivali. „Zar mi nemaš ništa reći i dati, sine moj?“, upita ga kralj. A on od straha, sramote i poniznosti nije se usudio ništa reći. Ali odjedanput progovori jedan siromah usred puka: „Blagoslovljen budi kralju, jer ja sam bio siromašan i nisam ništa imao, ali tvoj sin mi je pomagao i darovao mi tvoj prsten!“ Kad je to rekao, pretvori se u sjajnog anđela i kaže kralju: „Zbog toga tvoj sin nosi prsten dobrote i milosrđa kao dar za tebe!“ Odjedanput se pojavi na ruci najmlađeg sina, tj. tamo gdje je je poljubio siromah, jedan sjajni prsten nebeske ljepote kakvog nema na cijelome svijetu. A anđeo odleti na nebo. „Blagoslovljen budi kralju!“ pojavi se drugi glas iz puka, „jer ja sam bio gol i drhtao sam od zime, ali tvoj sin

mi je darovao tvoju haljinu koja me ugrijala!“ I on se pretvori u anđela i kaže kralju: „Zbog toga tvoj sin nosi haljinu pravednosti i mira kao dar za tebe!“ I odjedanput se pojavi na tijelu sina, tj. tamo gdje ga je zagrlio onaj goli čovjek, jedna prekrasna haljina u božanskom sjaju kakvog ni jedno ljudsko oko nije vidjelo! Čim je ovaj anđeo odletio, pojavi se i treći glas: „Blagoslovljen budi kralju! Jer ja sam bio izgladnio do smrti, a tvoj me sin nahranio i spasio mi život tvojim kruhom!“ I taj bijednik pretvori se u sjajnog anđela i reče kralju: „Zbog toga tvoj sin nosi krunu poniznosti i ljubavi kao dar za tebe!“ I na čelu gdje ga je poljubio onaj izgladnjeli čovjek pojavi se anđeoska kruna u sjaju ljepšem od sunca. Kad je puk vidio u kojoj neizrecivoj ljepoti sjaji duša najmlađeg sina, rasplakali su se i kajali su se što su ga prebrzo izrugali i osudili. A kralj, uzevši sina za ruku dovede ga do prijestolja i reče: „Dragi moj sine! Od svih sinova ti si mi darovao najljepši dar! Sve što su mi dali drugi sinovi, već sam imao u punini, ali to što si mi ti darovao, nisam do sada imao! Ti si uzeo moje darove koje sam ti dao i pretvorio si ih u kruh i hranu za moje kraljevstvo, ti si pretvorio moje zlato u ljubav za moj puk, ti si širio radost, mir i blagoslov koji sam tebi dao među moju djecu i svoju braću! Zato si ti pravi kralj i zato te Bog izabrao da kraljuješ od sada do kraja svoga života nad cijelim kraljevstvom!“ A cijeli puk vikao je radosno i jednodušno: „Amen. Aleluja!“

„Koliko ljubiš Katoličku crkvu, toliko imaš Duha Svetoga!“ (sv. Augustin)

Marija, majka redovništva

Jedan od najčešćih naziva za Blaženu Djevicu Mariju jest „majka“. Ona je majka Isusova i, kako nam evanđelja svjedoče, Majka Crkve. Bitni ud Crkve jesu i redovnici i redovnice, osobe posvećenog života. Stoga bih želio ovo razmatranje usmjeriti na život Bogu posvećenih osoba u svjetlu života Majke Božje. Kako Marija može biti mjerilo moga redovničkog života? Redovnici i redovnice polažu zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće i to su tri kamena koja su na neki način temelj njihova života.

Majka poslušnosti

Već u prvom poglavlju Lukina evanđelja vidimo Marijinu poslušnost. Anđeo joj navješćuje da će biti majka Sina Božjeg, da će začeti po Duhu Svetom. Marija se pitala i razmišljala o tom pozivu i nebeskom daru, ali odgovor je: „Neka mi bude po riječi tvojoj!“ Koliko se često mi redovnici nađemo u situaciji da ne znamo kako postupiti, što učiniti jer nam je poglavar nešto rekao. Mnogi sveci svjedoče o tome kako sam Bog govori po poglavarima što činiti i kroz njih nam očituje svoju volju. Gledano ljudski, to nema nikakvog smisla jer zna se dogoditi da poglavari prema nama postupaju nerazumno ili nepravedno , a ako nemamo blizak odnos s Isusom, nikada nećemo uvidjeti da su mnoge zabrane ili za nas negativni odgovori bili zapravo prilika za posvećenje. Marija je bila do kraja uronjena u Riječ, događaje je pohranjivala u svom srcu i često o njima razmišljala. Smisao redovničkog života jest posvećenje duša, stoga bi se svaki redovnik trebao zapitati želi li zaista biti svet i potpuno

fra Ivan Đuzel

MARIJA, MAJKA REDOVNIštVA

predan Kristu ili pokušava Kristov život u sebi suobličiti mjerilima svijeta? Marija nam pokazuje da se moramo vraćati na izvore milosti - sakramente i osobnu molitvu. Biti uronjen u Krista i često predavati svoj život u Njegove ruke. On kaže: „Bit će ti kako si vjerovao...“ , a ako vjerujem da mi Bog govori po poglavarima, sigurno rezultati neće izostati. Kada i kako nije naše da znamo. Jedno je sigurno: Bog sve na dobro okreće onima koji ga ljube.

Majka siromaštva

U govoru o siromaštvu često pomislimo na najsiromašnije i najbjednije koji nemaju ni što jesti niti gdje leći. No ovdje nije riječ o tome jer Marija je imala dom i što jesti, a ipak je opsluživala sveto siromaštvo do kraja. Srce naše Majke nije bilo privezano


42 43

uz zemlju, već uz Boga. Kako je već rečeno, uvijek je bila na izvorima milosti i to joj je uvelike olakšalo težak život. Život redovnika jest život ljudi kojima, kako kaže sv. Terezija Avilska, „samo Bog dostaje“. Nerijetko smo prevareni od Zloga da ljudi izvan samostana dobro žive. No istina je drugačija – ljudi su siromašni i sami. Zbog toga redovnike zavjet siromaštva treba učiniti radosnim svjedocima siromašnog Krista. Tko ima Boga u svom srcu, za drugo nema mjesta. Nerijetko ljudi znaju prigovarati Bogu posvećenim osobama da žive prebogato. To je donekle i istina, treba biti oprezan i čuvati se sablazni, no savršenstvo kršćanskog života nije u bijedi, siromaštvo nije cilj, već sredstvo posvećenja. Događalo se kroz povijest redovništva da su se neki redovnici koji su živjeli potpuno siromaštvo ponašali oholo i bahato držeći se višima od drugih. Sigurno to nije siromaštvo koje je Bogu milo. Pravi odgovor daje nam sv. Pavao govoreći da zna obilovati i oskudijevati jer sve može u onome koji ga jača. Dakle, siromaštvo je sredstvo kojim postajemo slobodni za Krista i za služenje braći ljudima, da nismo zatvoreni u sebe, nego da vidimo potrebe drugih - kao Marija prema Elizabeti ili na svadbi u Kani. Potrebno je moliti Mariju, Majku Srdaca, da nam izmoli srce kao njezino, srce koje ljubi siromahe i siromaštvo.

Majka čistoće

Pod čistoćom ne mislimo na čistoću odjeće ili isključivo na celibat, iako krepost čistoće uključuje oboje. Krist nam govori: „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati.“ Svi mistici i svjedoci Marijinih ukazanja svjedoče da je ona najljepša među ženama i svim ljudima, a razlog je u njezinoj čistoći, kojoj je nagrada neprestano gledanje Boga licem u lice. Na Mariji odsijeva lik Slavnog Trojstva.

Povijest nam svjedoči da ovo nisu neki nedostižni ideali jer je mnoštvo muževa i žena herojski, poput Marije živjelo sveto, obdržavajući svoje zavjete. Jedan od njih je i sv. Franjo Asiški kojeg su još zvali i „Alter Christus“ (drugi Krist), no taj naziv svakako bez premca pripada Isusovoj Majci koja ga je najsavršenije nasljedovala. Pritom ne zaboravimo da su i Marija i Franjo bili svjesni da su „drugi“. Kristu jedinom pripada prvo mjesto. Neka ovo bude mjerilo svim kršćanima u njihovu djelovanju, a na poseban način svim Bogu posvećenim osobama.

Molitva: Zdravo Marijo, Zlatna Kraljice mira, prepuna

sjaja. Zvijezdo što kroz tminu vodi život moj. Sav se danas predajem Tebi, Krasna, Majko moja i Majko Krista Kralja. Da uvijek budem Njegov i uvijek Sav – Tvoj. Amen.

tako i redovnici po svojoj čistoći postaju slika neba na zemlji, simbol budućeg i novog života u kojem je Bog sve u svemu, jer „gore“ nit’ se žene nit’ se udaju, anđelima su slični. Ovo je osobito aktualno danas kad živimo u hiperseksualiziranom društvu u kojem se sve vrti oko putenosti, strasti i požude. Mnogi mladi uvjereni su da je to vrhunac užitka na zemlji i donekle su u pravu. No taj užitak je kratkog vijeka i ostavlja uvijek neke praznine i nezadovoljstva u nama. Zato redovnici poput Marije trebaju svojom čistoćom, svetim životom i molitvenim žarom biti svjedoci potpune i trajne radosti koja ne prolazi.

MEDITACIJE

Iz ŽIVOTA CRKVEIz ŽIVOTA CRKVEIz ŽIVOTA CRKVE

44 45 44

fra Dujo Jukić

PAPA FRANJO I GODINA POSVEćENOG žIVOtA

IZ ŽIVOTA CRKVE IZ ŽIVOTA CRKVE

Papa Franjo stajalište o posvećenom životu iznio je u svom pismu prigodom

proglašenja godine posvećenog života. Pismo je napisano u prigodi pedesete obljetnice dogmatske konstitucije Lumen gentium i dekreta Perfectae caritatis. Drugi vatikanski koncil bio je dar Duha Svetoga za čitavu Crkvu. Zahvaljujući Koncilu, posvećeni je život počeo ostvarivati svoju obnovu. Započela je 30. studenoga 2014. na prvu nedjelju došašća, a završit će 2. veljače 2016. na blagdan Isusova prikazanja u Hramu. Godina posvećenog života obvezuje čitavu Crkvu.

U navedenom pismu Papa se najprije obraća redovnicima. Traži od njih da osobito u ovoj godini ozbiljno razmišljaju o svom pozivu. Oni su pozvani da iz bližega slijede stope našega Gospodina. Poziva redovnike da se vrate na svoje izvore. Bog je najprije snagom Duha pozvao utemeljitelje da nasljeduju Krista živeći evanđelje te da čitaju znakove vremena i tako odgovore na potrebe Crkve. Potrebno je gledati u prošlost, ali i u budućnost. Budućnost treba stvarati u suradnji s Duhom. S velikom ljubavlju moramo živjeti sadašnjost. Sjećanje na našu prošlost potiče nas da osluškujemo ono što Duh Sveti danas govori Crkvi. Svaki je

oblik posvećenog života plod poziva Duha na nasljedovanje Krista. Utemeljiteljima je evanđelje bilo apsolutno pravilo, a ostala pravila proizlazila su iz evanđelja. Njihov je ideal bio Krist. Prionuli su uz njega čitavim bićem, živjeli su za njega. Papi su poznate i sve poteškoće s kojima se suočava posvećeni život: opadanje zvanjâ i starenje zajednica, ekonomski problemi, izazovi internacionalizacije i globalizacije, zamke relativizma, marginalizacija i društvena beznačajnost. U tim nesigurnostima života, ostvaruje se nada. Treba se samo prepustiti Bogu. U tim trenucima ne smijemo slušati „zloguke“ proroke koji naviještaju svršetak ili besmisao posvećenog života u Crkvi. Treba se zaodjenuti Isusom Kristom, zaogrnuti oružjem svjetlosti, ostati budan i bdjeti.

Papa poziva redovnike da iskuse i pokažu kako je Bog sposoban ispuniti njihovo srce u okrilju zajednice. Istinsko bratstvo življeno u našim zajednicama daje redovnicima radost da se potpuno predaju služenju u Crkvi. Ostvaruje ih kao osobe i daje im životnu puninu.

Zajedništvo se ostvaruje prije svega u zajednicama. Zato su kritike, ogovaranja, zavisti i ljubomore stavovi koji ne bi smjeli biti u redovničkim kućama. Svjestan je da redovnici doživljavaju teškoće, noći duha, razočaranja, bolesti i opadanje snaga

zbog starenja. U tim iskušenjima treba pronaći savršenu radost. U kušnjama treba prepoznati Kristovo lice i iskusiti radost. Tako postajemo slični njemu koji se nije sustezao podnijeti križ. Sveti Pavao piše: „Kad sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12,10). Proroštvo je obilježje posvećenog života. Redovnici i redovnice, kao i sve druge posvećene osobe, slijede Gospodina na proročki način. Ponekad, kao što se dogodilo Iliji i Joni, možemo doći u napast da pobjegnemo, da izbjegavamo zadaću proroka jer je previše zahtjevna ili smo

umorni i razočarani rezultatima. Treba imati na umu u tim trenucima pouzdanje u Boga, jer prorok nikada nije sam.

Čitati znakove vremena

Crkva ne raste kroz prozelitizam, već 'privlačnošću'. Posvećeni život neće procvasti ako organiziramo lijepe kampanje za promicanje zvanja, već ako mladi u susretu s nama osjete privlačnost za duhovno zvanje. Redovnički je život taj koji mora govoriti. To je život koji zrači radošću i ljepotom življenja evanđelja.

46 47

Papa očekuje od redovnika i od svih članova Crkve da izađu iz samih sebe i pođu na egzistencijalne periferije gdje se nalaze osobe koje su izgubile nadu, obitelji u teškoćama, napuštena djeca, mladi kojima je oduzeta budućnost, bolesnici i starije napuštene osobe. Nije dovoljno samo čitati i razmatrati evanđelje. Isus od nas traži da ga provodimo u djelo. Redovnici trebaju probuditi svijet.

Mladi redovnici, koji žive u krilu svojih ustanova te odsijevaju svježinom i velikodušnošću, pružaju zajednici veliki doprinos. U njima se nalazi budućnost redovničkih ustanova. Oni će ubrzo biti pozvani preuzeti vodeću ulogu u animaciji, izgradnji, služenju i misiji. Mladi će se moći u bratskom zajedništvu sa starijima obogatiti njihovim iskustvom i mudrošću. Starijima će tako dozvati u svijest ideale što su ih upoznali na početku svog redovničkog života. Pružiti im polet i svježinu za novi način življenja, svjedočenja i naviještanja evanđelja. Svi oblici posvećenog života trebaju se propitkivati o tome što od njih traži Bog i današnji svijet. Papa poziva samostane kontemplativnog usmjerenja da dogovore međusobne susrete, da se povežu i razmjene iskustava o molitvenom životu. Neka redovnici promišljaju o životu u zajedništvu s Crkvom, kako podupirati progonjene kršćane i kako prihvaćati i pratiti one koji teže intenzivnijem duhovnom životu.

Papa se obraća cijelom kršćanskom narodu da postane sve više svjestan dara koji predstavlja prisutnost tolikih posvećenih osoba. Poziva sve kršćanske zajednice da u ovoj godini iznad svega zahvaljuju Gospodinu. Vjernici laici s redovnicima dijele ideale, duh, poslanje. Oko svake redovničke zajednice postoji karizmatska obitelj, koja okuplja Kristove vjernike laike. Oni se osjećaju pozvanima da u svojem laičkom staležu pripadaju istoj karizmatskoj

stvarnosti. Papa se također obraća posvećenim osobama, članovima bratstava i zajednica koje pripadaju Crkvama koje nisu u zajedništvu s katoličkom Crkvom. Monaštvo je baština nepodijeljene Crkve. Veoma je živo u pravoslavnim Crkvama i u Katoličkoj crkvi. Prisutno je i u svim velikim religijama. Poziva i da se nastavi međusobni dijalog između monaških zajednica Katoličke crkve i velikih religijskih tradicija. Na kraju se na poseban način obraća biskupima. Posvećeni život jest dar Crkvi, rađa se u Crkvi, raste u Crkvi, sav je usmjeren na Crkvu. Jedino u pozornosti na potrebe svijeta i u poučljivosti poticajima Duha, ova će se godina posvećenog života pretvoriti u istinski „kairòs“. Godinu posvećenog života papa povjerava Mariji, Djevici slušanja i kontemplacije, prvoj učenici svoga ljubljenog Sina.


Papa Franjo 29. studenog 2013. godine u Sinodalnoj dvorani u Vatikanu, na završetku susreta

s višim redovničkim poglavarima i poglavaricama, najavio je da će 2015. godina biti proglašena Godinom posvećenog života. Prema odluci pape Franje, Godina posvećenog života započela je u nedjelju, 30. studenoga 2014., a završava 2. veljače 2016. U Apostolskom pismu Svetog Oca Franje svim posvećenim osobama istaknuto je da nam Godina posvećenog života postavlja pitanje o vjernosti misiji koja nam je povjerena. Traži od svih nas da se zapitamo odgovaraju li naše službe, naša djela, naše prisutnosti onome što je Duh Sveti tražio od naših utemeljitelja. Postoji li nešto što moramo mijenjati? Imamo li istu veliku ljubav prema našem narodu, jesmo li mu blizu do te mjere da dijelimo njegove radosti i boli? Papa nas poziva da budemo muškarci i žene zajedništva: „Odvažite se da budete prisutni ondje gdje postoje razlike i napetosti, i budite vidljivi znak prisutnosti Duha Svetoga koji ulijeva u srca veliku ljubav da svi budemo jedno (usp. Iv 17, 21). Povjeravam Mariji, djevici slušanja i kontemplacije, prvoj učenici svoga ljubljenoga Sina, ovu Godinu posvećenog života. U nju, ljubljenu Očevu kćer, urešenu svim darovima milosti, gledamo kao u nenadmašni uzor onog nasljedovanja u ljubavi prema Bogu i u služenju bližnjemu.“ Tijekom konferencije pročelnik Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života kardinal João de Braz naglasio je kako u Godini posvećenog života treba prepoznati i ispovijedati slabosti koje prate

fra Frano Bosnić i fra Toni Šimunović

REDOVNIČKI BAND AID

posvećeni život, no također „viknuti“ svijetu, i to snažno i radosno, o svetosti i životnosti koje su prisutne u njemu.

48 49


Multimedijalni projekt

Povezano s proglašenjem Godine posvećenog života, u Zagrebu se na redovničkim danima u rujnu 2014. godine rodila ideja o stvaranju Redovničkog Banda AID-a i redovničke himne kao multimedijalnog projekta koji se sastoji od pjesme i video spota, a s ciljem da se hrvatsko redovništvo predstavi javnosti na jedan novi i drugačiji način. Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica (HKVRPP) povjerila je Tomislavu

I naša bogoslovska zajednica dala je svoj doprinos ovom projektu. tijekom snimanja u Zagrebu sudjelovala su dvojica naše braće fra Jerko Kolovrat i fra toni šimunović, a u snimanju video spota na splitskom Sustipanu, uz fra Jerka i fra tonija, sudjelovali su fra Ivan Đuzel, fra Filip Čogelja, fra Dejan Međugorac, fra Martin Romić i fra Josip šabić.

Na Sustipanu je grupa bogoslova provela nedjeljno poslijepodne i tu je snimila kadrove zajedničkog druženja i molitve, uzburkanog mora i zalaska sunca. Redovnička himna „Hvala redovnika“ javnosti je predstavljena u Zagrebu 30. studenoga 2014. uoči početka Godine posvećenog života.

Nacionalni susret redovnika i redovnica u Mariji Bistrici

Pjevanjem smo kao dio Redovničkog Band AID-a sudjelovali i na Nacionalnom susretu redovnika, redovnica i Bogu posvećenih laika u Godini posvećenog života koji je održan u subotu 14. ožujka u

Zavjet čistoće vaša je vjernost Bogu u Crkvi. Zavjet siromaštva vaša je nenavezanost da biste ostali slobodni za Boga u Crkvi. Zavjet poslušnosti vaše je potpuno predanje Bogu u Crkvi. to je evanđeoska radikalnost koja nije svojstvena samo redovnicama i redovnicama, ali u redovništvu se ona živi na proročki način“, posvijestio je kardinal.

Mislim da je ovaj susret za sve nas bio jedan milosni trenutak u kojem smo osjetili radost i bogatstvo zajedištva u različitosti karizmi i darova koje imaju pojedine redovničke zajednice.

Baranu pisanje stihova, a glazbu i aranžman napisao je Toni Eterović. Urednica projekta bila je Tanja Baran, izvršni producent fra Anto Gavrić, dok je voditelj projekta bio o. Vinko Mamić, koji je donedavno obnašao dužnost predsjednika HKVRPP-a. Snimanjem solističkih dionica u studiju „Toneter“ te zborskih dionica u zagrebačkim crkvama sv. Vinka Paulskoga i bl. Augustina Kažotića, u subotu 8. studenoga 2014. završeno je snimanje redovničke himne „Hvala redovnika“ u izvedbi Redovničkoga Band

svetištu Majke Božje Bistričke. Organizatori susreta s geslom "Ja izabrah vas" (Iv 15,16) bili su Hrvatska biskupska konferencija i Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica. Susret je okupio oko 1000 posvećenih osoba i još toliko drugih vjernika. Tom prigodom zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić istaknuo je kako je to hodočašće u Nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke zahvala Bogu za ljepotu dara posvećenog života u Crkvi. Podsjetio je kako papa Franjo naglašava da je posvećeni život dar Crkvi, rađa se u Crkvi, raste u Crkvi i sav je usmjeren na Crkvu, te stoga pripada crkvenom životu i svetosti Crkve. „Posveta Bogu govori o vašem odnosu s Bogom koji se živi u konkretnosti i radikalnosti trostrukih zavjeta koji očituje radost i ljepotu življenja Evanđelja i nasljedovanja Krista.

AID-a. Pjesmu je otpjevalo petnaestak solista te više od sto zboraša redovnica i redovnika iz različitih redovničkih zajednica iz cijele Hrvatske i dijelova Bosne i Hercegovine. Soliste je na dvije audicije odabrao stručni ocjenjivački sud sastavljen od poznatih glazbenika, stvaratelja popularne duhovne glazbe, Željke Marinović, Vinka Karmelića i Tonija Eterovića.

50 51


fra Milan Sladoja

300. OBLJEtNICA SLAVNE POBJEDE POD SINJEMUZ GOSPIN ZAGOVOR (1715.-2015.)

Sinj i Cetinska krajina ove godine slave jubilej tristote obljetnice slavne pobjede

pod Sinjem 1715. godine. Pobjeda je izvojevana uz zagovor Čudotvorne Gospe Sinjske. Slika Gospe Sinjske najvrjednije je što Sinj i Cetinski kraj imaju, a ubraja se među najljepše slike što ih je stvorila kršćanska umjetnost. Rad nepoznatog mletačkog slikara, naslikana je krajem 16. ili početkom 17. stoljeća. Fra Petar Filipović ističe kako je Božja providnost na poseban način čuvala sliku Majke od Milosti. Ramski je samostan četiri puta paljen, ali slika nikad nije nastradala, nego je uz sve nepogode odolijevala. Tako je bilo i u Sinju 1715., a evo samog događaja.

Godine 1715. na svetkovinu Bogojavljenja u Sinj je stigla vijest da su Turci objavili rat Mlečanima. Očekivalo se da će Turci najprije udariti na Sinj. Fratri su se uselili u nedovršeni samostan pod Kamičkom, dok su sliku Majke od Milosti prenijeli u novu crkvu. Građevinski materijal koji je bio namijenjen za izgradnju crkve i samostana upotrijebljen je za utvrde zidina Grada.

Na Prologu 23. srpnja 1715. godine tri puta puče mali top prangija. To je bio znak naše straže. Oko šezdeset tisuća turskih vojnika krenulo je iz Livna.

Turske snage vodio je Serašćer Mehmed-paša Ćelić. Strah obuze puk u Cetini. Ljudi iz okolnih sela bježe i skrivaju se po planinskim gudurama. Od fratara neki pođoše u Split, a fra Pavao s još šestoricom uzme sliku Majke od Milosti, spremi je u sanduk i s njom se skloni u Tvrđavu, u kojoj se nalazila kršćanska posada od 700 branitelja. Na prijevaru su osvojili Vrliku, a onda 26. srpnja 1715. godine opkole Otočane, koji se sa svojim župnikom fra Stjepanom Vučemilovićem skloniše na otok u sredini Cetine , koji je dug 840 metara, a 132 metara širok. Dnevnik opsade piše: „Na 26. pokušaše zadobiti selo Otok, mjesto usred rijeke Cetine, obećavajući dva turska zapovjednika Otočanima, da će ih sa svim njihovim imanjem dati otpraviti u Livanjsko polje i da im neće biti učinjeno nikakva zla, ali Otočani odgovoriše da, osim svoga života, ne imadu nego praha i olova, i da će se braniti do najzadnje kapi krvi.“ Sutradan su udarile turske čete na Otok. Otočani su na slabo utvrđenom otočiću hrabro odolijevali daleko brojnijem osvajaču. Cetina se zamutila od krvi i mrtvih tijela preko kojih su Turci, kao preko mosta, prešli na otočić i nakon žestokog otpora nadvladali Otočane. Poginulo je oko 140 Otočana i župnik fra Stjepan Vučemilović, a pritom i preko tisuću Turaka. Tridesetak Otočana skočiše u Cetinu i spasiše se roneći.

Nakon pada Otoka Turci nastavljaju krvavi pohod, robe i plijene po čitavom Cetinskom kraju. Početkom kolovoza

Turska vojska podiže tabor pod Sinjem. Grad je opkoljen. Paša šalje poslanike da se preda grad. Sedmoga kolovoza oko dva sata poslijepodne došao je glasnik pod zidine s pašinim pismima. Don Ivan Filipović Grčić pročitao je u prvom pismu da Grad pripada sultanu i da ga predaju. Ako to odbiju, on će topovima Grad razoriti i sve na kolac nabiti. Ostala tri nije ni pogledao, dok je glasniku poručio da predaje nema. Osmoga kolovoza počeli su topovski udari i juriši. Crkva pod Kamičkom i samostan su zapaljeni. Sliku Majke od Milosti fra Pavao Vučković izvadio je iz sanduka i stavio na oltar sv. Barbare u crkvi sv. Mihovila. Splitski nadbiskup Cupilli pod zastavom križa pošao je u pomoć sinjskim braniteljima, ali dalje od Dicma nije mogao proći. Tu piše pismo papi Klementu XI. da se moli za Sinj. Devetog su kolovoza Turci još žešće udarali topovima. Bedemi Grada počeli su pucati. U strahu da se zid ne bi srušio, hrabri branitelji odbijaju turske juriše. Svaki novi dan nosi sve jače udare topova te sve češće i žešće juriše.

S Marijom do pobjede

U predvečerje Marijina Uznesenja odvijao se sveopći napad. Turci su se probili do zidina i kukama hvatali kamenje novog korlata, posada se hrabro držala i odbijala napadače. Svi su se prihvatili oružja. Fratri, djeca, žene i starci u suzama cijelo vrijeme mole i vape pred slikom Majke od Milosti da se izdrži bitka i da pobijedi. Ovo silno jurišanje trajalo je oko četiri sata. Borba prsa u prsa isukanim mačevima i nabijenim kremenjačama. Turci navaljuju, a branitelji ne uzmiču niti se povlače. Nakon neuspjelog juriša paša je povukao vojsku na zbor, stoga su branitelji očekivali novi, još silovitiji juriš. Na sastanku je došlo do

međusobnog optuživanja da je bitka slabo pripremljena i vođena, da nema hrane ni vode, da se pojavila srdobolja, previše mrtvih. Pao je borbeni moral za nastavak opsade. Paša nije imao drugog izlaza, nego narediti brzo povlačenje i bijeg prema Livnu. Bijeg je bio toliko brz da branitelji, u iščekivanju novog juriša, nisu ni pomislili na gonjenje Turčina. U zoru na blagdan Velike Gospe iscrpljeni branitelji sa zidina vidjeli su strašan prizor. Pod Sinjem nije bilo niti jednog živog neprijatelja. Pod Gradom (Tvrđavom) našlo se oko 10.000 mrtvih neprijatelja i mnoštvo ratnoga plijena. Od naših branitelja padoše tri časnika, vojni kapelan fra Stjepan Batarelo, 35 branitelja te 52 što teže, što lakše ranjenih.

52 53

Tom krunom svečano ju je nadbiskup Cupilli okrunio 22. rujna 1716. godine. Časnici i vojnici učinili su zavjet da će „na dan Marijina Uznesenja sa svetom slikom ulicama grada Sinja hoditi, vitešku igru Alku trkati i slavlje slaviti.“

Poslije slavne pobjede fratri su nastojali što prije osposobiti crkvu pod Kamičkom. Željeli su prenijeti sliku Čudotvorne Gospe Sinjske u novu crkvu. Tome su se usprotivili časnici i vojnici u Tvrđavi. Fra Pavao odlazi u Veneciju do samoga dužda. Dužd je izdao naredbu generalu Dalmacije Diedu da se Gospina slika preda redovnicima. Odmah je javio sinjskom providuru Semitekulu da postupi po duždevu nalogu. Fratrima je dopušteno da uzmu svetu sliku. Sudionik

U tim najtežim i najslavnijim trenucima Sinja, svi su bili uvjereni da je Bog na Marijin zagovor dao braniteljima takvu snagu da se viteški braniše, obraniše i pobijediše. Suvremenik tih događanja, povjesničar i kroničar svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske, fra Petar Filipović piše: „Da je dakle ovo bilo njezino dobiće, sumnje ne ima; pak i turci isti posli govorili su da su gledali svaku noć u vrime opsidnuća odit po zidu grada jednu ženu u velikoj svitlosti.“ Časnici i vojnici skupili su 80 cekina i naručili zlatnu krunu kojom će je okruniti. Zlatna kruna iskovana je u Veneciji. Ukrašena je viticama i anđeoskim glavicama,a na njenom su dnu upisali „ Inperpetuum coronata triumphat“ (Zauvijek okrunjena slavi).

samog događaja fra Petar Filipović piše: „Da je tada vidit plač onih koji bijahu u gradu, i onoga puka koji bijaše na dvoru, prvi plačući od žalosti, a drugi od velike radosti, istinito kamen bi proplakao.“ U Tvrđavi je najprije otpjevana sv. misa, a onda u procesiji svetu sliku donesoše u novu crkvu gdje se i danas štuje. Štovanje Čudotvorne Gospe Sinjske, postupno se učvrstilo i raširilo, ne samo u Sinju i Cetinskoj krajini nego diljem domovine i svijeta.

50. OBLJEtNICA SMRtI SLUGE BOžJEG O. FRA ANtE ANtIćA


Dana 4. ožujka 2015. svečano smo obilježili pedesetu godišnjicu smrti o. fra Ante Antića. Na poseban je način proslavljena u kripti crkve Majke Božje Lurdske u Zagrebu gdje se nalaze posmrtni ostaci o. fra Ante Antića, zatim u Splitu na Trsteniku gdje samostan nosi njegovo ime te u samostanu Uznesenja BDM na Nebo u Makarskoj gdje je o. Antić dugi niz godina vršio službu magistra bogoslova. Važno je i napomenuti da je papa Franjo 5. svibnja 2015. odobrio dekret o priznanju herojskih kreposti sluge Božjeg o. fra Ante Antića. Tom prigodom donosimo jedno pismo iz knjige „Na svetost pozvane“ u kojoj su sabrana pisma redovnicama sluge Božjeg o. fra Ante Antića. Izdavač je Vicepostulatura sluge Božjeg o. fra Ante Antića.

54 55

Draga sestro Nevena!

Milost Duha Svetoga neka vas uvede u duh novicijata i prosvijetli Vas da Bogu služiti znači kraljevati i da je sve ispraznost nad ispraznosti osim Boga ljubiti i Njemu služiti. Primio sam Vaše cijenjeno pismo i puno Vam zahvaljujem. Drago mi je da ste postali kćer svetog oca Franje i odlučili služiti Bogu i biti Kristova zaručnica. Dao Bog da ustrajete u svetom zvanju i da svaki dan napredujete u spoznanju same sebe i spoznanju dragoga Boga.

Najvažnija je stvar u novicijatu obraćenje, tj okrenuti se od svih svojih prijašnjih grijeha, navika, navezanosti, prolaznosti i zemaljskih sklonosti i sasvim se okrenuti Bogu. Bog će Vam pomoći, samo Vi iskreno, pobožno i postojano molite i slušajte. Molitva i poslušnost isprosit će Vam kod Boga svaku milost i Vi ćete vrlo dobro i spasonosno proći svoj novicijat.

Molit ću se za Vas, da Vas Gospodin čuva od nestalnosti, od osjetljivosti, površnosti i navezanosti na samu sebe. Vi s pomoću Božjom dobro držite svako pravilo novicijata, budite iskrena u svemu časnoj Magistri kao Isusu, i s njom se savjetujte u svim svojim potrebama koje nalažu. U svemu čuvajte čistu nakanu i pazite da se ne bi uz nikoga osjetno navezali.

Bog moj i sve moje! Isus je moj put, istina, život.

Samo je Bog dostatan! Blagoslivlja Vas i moli se za Vas brat fra Ante.

AP II/41, 1


fra Mario Lemo

SPOMEN NA PROGONJENE I UBIJENE FRAtRE U ZAGREBU

U spomenu na ljude i događaje postoji vrijeme ljudskoga govora u kojemu se s raznih gledišta

pokušava vidjeti i dosegnuti što se uistinu dogodilo ispod taloga ideologija, interesa, programa i planova, koji nisu bili vođeni ljubavlju prema istini. Postoji i vrijeme ljudske šutnje u kojemu se dohvaća granica ljudskih riječi, neizrecivost koja može prijeći u nemir, nezadovoljstvo, ljutnju ili pak u bezvoljnost i beznadnost. Za nas vjernike postoji vrijeme Božjega govora i otajstva u kojemu smo pozvani živjeti utjehu vjere i radost vječnosti. Kada su u rano jutro 19. dana mjeseca travnja 1947. godine glasovi mržnje uznemirili naš zagrebački samostan, čula su se izgovorena imena franjevaca: Matej, Serafin, Petar, Leonardo, Josip, Albert. To su imena nad kojima u ovome članku razmišljamo, ne u nekakvoj promisli koja vodi u nečovještvo, nego u zajedništvu povezanosti nebeske i zemaljske Crkve, u zahvalnosti za njihove živote i svjedočanstvo, posebno govorljivo u ovoj Godini posvećenoga života.

Montirani politički proces

Franjevci samostana Majke Božje Lurdske i vjernici istoimene župe posebnim su se spomen - slavljem od 16. do 19. travnja prisjetili braće fratara koji su u montiranom političkom procesu 1947. godine lažno i nepravedno osuđeni i pogubljeni. Za

središnje spomen - slavlje vjernici su se, zajedno sa samostanskom zajednicom, pripravljali trodnevnicom koju su predvodili mons. Stjepan Kožul, fra Nikola Vukoja i fra Stjepan Čovo.

Dvojica svećenika, župnik fra Matej Vodanović i kapelan fra Serafin Rajić, osuđena su na smrt strijeljanjem te pogubljena na Mirogoju 4. rujna 1947., a četvorica koja su osuđena na dugogodišnje kazne zatvora s prisilnim radom redom su fra Petar Grabić (provincijal, 14 godina), fra Leonardo Bajić (gvardijan, 12 godina), fra Josip Visković (kapelan, 15 godina), fra Albert Bukić (7 godina). Sudski proces i izrečene kazne očitovale su svu silinu neprijateljskoga stava i grubosti poslijeratne komunističke vlasti prema Katoličkoj crkvi i hrvatskomu narodu.

O spomenu na te događaje i na svijetle likove istinskoga svjedočanstva vjere, odanosti Kristovoj Crkvi i domoljublju braća franjevci podigoše spomen-ploču u dvorištu samostana.

S. Nevena Katanić (Zagreb, 25. studenog 1963.)

Bog moj i sve moje!

56 57

I dok danas osjećamo tragove istoga načina djelovanja protiv Crkve, u kojemu se pokušava izgraditi privid o Crkvi i širiti nepovjerenje u narodu prema svećenicima, jačati strah i isticati ružnoću, mi gledamo ljepotu Crkve s njenim ranama i trajnom snagom Duha Svetoga. On nas čini Kristovim Tijelom i vraća na Isusove riječi: „Pogledajte ruke moje i noge.“ U pogledu na Kristovo Tijelo vidimo u ranama i našu progonjenu i ubijenu braću.

Fra Leonardo Bajić, osuđeni gvardijan, 1937. napisao je: „Nismo pojedinci, u svom zasebnom tijelu, nosioci Krista Boga, već svi zajedno, kao Kristova Crkva, nosimo u svom tijelu, koje je Crkva, Krista Boga.“

Tri godine kasnije ostavlja i sljedeći zapis: „Katolička Crkva nije li Krist koji je uskrsnuo i po Duhu Svetom rasprostranio se i predao svojim vjernicima? 'Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta' (Mt 28, 20). Nije li temeljna misao sve objavljene nauke sv. Pavla prvim kršćanskim općinama da su vjernici Tijelo kojemu je Glava Krist? Kao ljudi slika smo Božja, a kao kršćani živa smo kopija Krista.“

U divljenju njihovoj vjernosti i u radosti Crkve nastavimo i mi svjedočiti svoju vjeru, zagledani u Kristovo Tijelo, probodeno i proslavljeno u svetosti naše braće koja podniješe mučeništvo da primjer nama budu, da se nikad ne zaborave!

IZ ŽIVOTA CRKVE

56

Iz ŽIVOTA U KLERIKATU

Iz ŽIVOTA U KLERIKATU

58 59

IZ ŽIVOTA U KLERIKATUIZ ŽIVOTA U KLERIKATU

TEMPUS FUGIT

“Tempus fugit!”, viknu bogoslov i krene trkom niz hodnike, kroz ulice, preko zebri, kroz vrata...

Nikada uhvatiti to vrijeme, uvijek je korak ispred, a borba je doista duga kad počne ranim jutarnjim satima, a završi, da pogodite, opet ranim jutarnjim satima. Kad mislim na prve rane jutarnje sate, onda mislim na početak dana koji, ma kakav on god bio (tmuran, hladan, mračan, osvijetljen, bila bura ili neugodna „splicka južina“), zaslužuje započeti zahvalom, sv. misom u 6.15 sati. Nakon toga naša mlada, a ništa manje i stara tijela, trebaju okrjepu kako bi izdržala „stalne“ navale jutarnjih obveza, stoga slijedi doručak, doduše žuran zbog početka predavanja, ali svima drag.

Jutro nam je ispunjeno predavanjima, koja nekad znaju potrajati i do večeri zbog izbornih predmeta, ali redovito to jutro traje do 12.45 sati, taman nam ostavljajući prostora da stignemo na obiteljsko okupljanje za stolom - ručak u 13.15 sati. Poslije ručka više ništa nije isto, bogoslovi se bude, počinju pričati, a sve se to događa po već ustaljenim običajima ispijanja kave u našem malom bratstvu.

Kad krene razilaženje, slijedi poznata „fratarska ura“ , vjerojatno nama studentima najpotrebniji dio dana, a onda ovisno o danu i raspoloženju biraju se popodnevni poslovi (uz učenje, naravno). ti poslovi variraju od zabave do društveno korisnih radova. Zabava neka ostane samo zabava, dok su društveno korisni radovi po talentima bogoslova podijeljeni na četiri sekcije: liturgijska, karitativna, izdavačka i sportska. Svaka sekcija ima svoga „vođu“ , koji se brine o organiziranju i uspješnosti izvršavanja zadanih poslova, kao npr. animiranje sv. misa, pomaganja nemoćnih, izdavanje časopisa i bavljenja sportom. Sve se to, uz povjerenje i trud, ipak može uklopiti u naš dnevni red - nešto danju, nešto noću.

fra Josip Šabić

Poslije popodneva u 19.30 sati slijedi Večernja molitva s meditacijom ili odgojitelja, ili bogoslova, ovisno o danu u tjednu. Naposljetku imamo večeru u 20 sati, nakon koje sami organiziramo vrijeme do kućnog mira u 22 sata. To je vrijeme jednom ili dva puta tjedno popunjeno probama pjevanja našeg bogoslovskog zbora i barem jednom tjedno malim, ali žestokim nogometom ispred našeg samostana. Kada je to vrijeme popunjeno učenjem, onda do izražaja dolaze oni „drugi rani jutarnji sati“, koji se mnogo puta dočekaju sa skriptama i knjigama u rukama ili računalom pred očima priželjkujući da te „potreve“ pitanja. Tako bi nekako izgledao naš radni dan, dok nam je vikend prilično prilagođen odmoru kao pravi kraj radnog tjedna. Subota je obilježena čišćenjem, rekreacijom i spavanjem (čitali smo da manjak sna zaglupljuje, pa za svaki slučaj udarimo duplu satnicu), a nedjelja je oduvijek bio „dan posvećen Bogu“, dan odmora ili dan posjeta župama.

Na kraju bih želio u ime svih bogoslova zahvaliti svim našim suradnicima, dobročiniteljima i svima onima koji naš život čine lakšim bilo molitvama, bilo djelima, bilo oboje. Posebna hvala glazbenim suradnicima mo. Šimi Maroviću i sestrama milosrdnicama na čelu sa s. Mirtom Škopljanac-Mačina, kao i svim laicima koji su članovi našeg zbora. Hvala svim profesorima i ukućanima na pomoći pri mnogim pitanjima u nejasnim situacijama, sportašima koji se rado odazovu na naše pozive, svim ljudima koji se oslanjaju na nas i njihovom ukazanom povjerenju. Posebna hvala i našim odgojiteljima zbog spremnosti na sve situacije i razumijevanje u onim „škakljivim“. MiR i DoBrO! :)

58 59

60 61


FACEBOOK StRANICA

Novosti, poticajne misli i događje iz klerikata možete vidjeti na našoj facebook stranici: „Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja“. Posjetite nas i pritisnite „like“.

fra Matej PerićU klerikatu zagrebačkog samostana Majke Božje Lurdske trenutno živi i djeluje pet mladih bogoslova. S

privremenim zavjetima tu su fra Mario Lemo na petoj godini studija, na drugoj godini studija su fra Marko Đerek i fra Dražan Tadić, na prvoj godini fra Matej Perić, a na završnoj godini brat sa svečanim zavjetima fra Ante Bešlić. Nekima od nas također su podijeljene službe čitača i akolita. Brigu o našem odgoju vodi magistar fra Tino Labrović. Fakultet koji pohađamo dio je hrvatskih studija i

nalazi se pod Papinskim sveučilištem Gregoriana pod punim nazivom „Filozofsko–teološki institut Družbe Isusove“. Iz samog naziva vidimo da je to isusovački fakultet na kojem većina predavača jesu sami isusovci koji svoju pažnju prilično usmjeruju prema samoj filozofiji. Veći dio našeg dana posvećen je studiju. Predavanja na fakultetu

BOGOSLOVI U ZAGREBU

62 63

Dan počinjemo konventualnom svetom misom s narodom u 7 sati nakon čega slijedi doručak, a potom predavanja na fakultetu. Srednji čas i služba čitanja po rasporedu je u 12 sati i 10 minuta nakon čega slijedi ručak, središnja tjelesna okrjepa. Sljedeći zajednički čin jest bratsko druženje uz kavu u popodnevnim satima. Večernja molitva po rasporedu je u 18 sati i 10 minuta, dok je večera kao zaključni zajednički čin u 20 sati. Vrlo rado istaknuo bih i večernje bratsko druženje u bratstvu klerikata, ponekad i uz film i kokice.

Naše dužnosti protežu se, osim na fakultet, i na predmoljenje dnevnih časova, služenje na jutarnjoj svetoj misi. Četvrtkom posebno sudjelujemo u euharistijom klanjanju. Svaki od nas ima svoj dan kada je dužan služiti i predmoliti. U Gospinim

obično započinju u jutarnjim satima te, ovisno o tome koji je dan, ponekad traju do 12, a ponekad i do 14 sati. Jedan dio našeg popodneva posvećen je i samom studiranju onog što smo slušali tijekom predavanja.

Dnevni red i rad

Zbog svojih obveza prema fakultetu često nismo u skladu sa određenim točkama dnevnog reda u samostanu, ali se trudimo prisustvovati koliko možemo u zajedničkim činima bilo molitve, bilo objeda.

mjesecima predmolimo svetu krunicu prije večernje mise u 18.30 sati. Nedjelja je dan Gospodnji, ali i dan kada treba opsluživati Božji narod i pomagati svećenike pa tako imamo određeni nedjeljni raspored na svetim misama koji opslužujemo. Naime, nedjeljom se održava šest svetih misa, pa tako svatko od nas ministrira na određenoj svetoj misi, a pritom na druge mise dolazimo kao ispomoć u kupljenju milostinje i dijeljenju svete pričesti. Fra Mario, jedan od nas, animira liturgijsko pjevanje na jednoj od svetih misa. Ovisno o liturgijskom vremenu sudjelujemo i u raznim drugim pobožnostima koje se održavaju u župi, kao što je npr. put križa u kojem smo zaduženi za čitanje razmatranja kod postaja.

Ponekad se malo i „iskoči“ iz okvira zajednice. Dio su našeg života u bogosloviji i razne izvanredne aktivnosti. Kad idemo u kino, obično ciljamo srijedu jer je Cinestar tada malo popustljiviji. Našim dugim šetnjama ne izmiču ni vrhovi Sljemena, bili pod snijegom, bili cijeli u zelenilu proljeća. Nedaleko od samostana nalazi se i jedno igralište koje nam dobro posluži za naše sportske aktivnosti poput trčanja i raznih tjelovježbi. Ponedjeljkom imamo termin za nogomet u dvorani bogoslovije na Kaptolu. Ukratko, to je naš život. Dani bogoslovije dani su našeg duhovnog i tjelesnog rasta, pripreme za nadnaravnu misiju u Kristovu vinogradu. Za kraj bih uskliknuo sa psalmistom: „Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti!“.

fra Toni Šimunović ErpušinaŽivot svakog čovjeka nepredvidljiv je i nikad ne znamo što nam donosi, ali

vjerujemo da smo u rukama dobroga Boga, koji se za sve događaje u životu brine te dopušta da doživimo određene stvari kako bi nas usmjerio ili vratio na pravi put. Po završetku akademske godine 2013./2014. na zajedničkom sastanku nas bogoslova sa odgojiteljima odlučeno je da pet bogoslova pođe mjesec dana na učenje

stranih jezika. Tri su bogoslova pošla u Njemačku, a dva u Italiju. Fra Petar i ja, koji smo bili u Italiji, boravili smo u provinciji sv. Mihovila Arkanđela Puglia-Molise u gradiću Bitettu, u samostanu Beato Giacomo (bl. Jakov Zadranin). Osim nastave, koja je bila organizirana prije podne, odlazili smo i u posjete svetištima i okolnim samostanima kojih ima mnogo. Sudjelovali smo na


SUSREt S PAPOM FRANJOM

64 65

s brodovima u Molfetti, bili u svetištu Marie Santissime del Pozzo, u katedrali u Bariju i na grobu sv. Nikole Putnika. Spletom sretnih okolnosti 26. 9. 2014. zajedno sa bogoslovima provincije sv. Mihaela polazimo u Vatikan gdje smo se 28. 9. 2014. susreli s papom Franjom i služili sv. misu na Trgu sv. Petra. Na povratku iz Italije 30. 9. 2014. posjetili smo svetište Padre Pia i sv. Mihovila na Monte Garganu. Zahvaljujemo Bogu i Blaženoj Djevici Mariji, a onda provincijalu fra Jošku Kodžomanu i gvardijanu fra Petru Milanoviću-Trapi, bez čijeg truda ne bi bilo moguće organizirati ovaj odlazak. Zahvalni smo i provincijalu provincije sv. Mihaela Arkanđela fra Giuseppeu Tomiriju te gvardijanu i magistru fra Miru Reloti, koji su nas primili. Hvala i


našem prof. Michelu Trotti i njegovoj obitelji. „Ljubav govori univerzalnim jezikom, jezikom koji svaki čovjek, ma gdje god se nalazio, razumije, a u Bitettu se može osjetiti puno ljubavi!“

O Bože, žeže tvoja riječi tijesno joj je u grlu,i željna je da zavapi. (Tin Ujević)

Covjek čovjeku priopćuje riječ, tako se riječ prenosi od oca na sina, od majke na kćer, od

prijatelja prijatelju… Prije nego li mi sami uzmognemo podijeliti tu riječ, moramo je usvojiti i prihvatiti u onoj najdubljoj dubini, u tišini, gdje Bog daje da ona odjekuje i da se razvija. Zato kada riječ izgovaramo skupa s tom riječju izričemo i nešto vlastito, nešto što je samo nama moguće izreći. Stoga svi imamo pravo na svoje tišine, na svoje trenutke kada stvaramo tu riječ u sebi. Imamo pravo na tišine svoga srca kada nekako nadograđujemo riječ koju šaljemo prema Bogu i s tom riječi izlazimo ususret životu. Što je tišina? Trebamo li se bojati svojih tišina? Neki će kazati da je tišina onaj trenutak kada se nema što reći, kada riječi ne izlaze iz srca, kada zaboraviš da si nekada imao što reći, pa ti se sad više ne da. Kada si zaboravio da si i ti nekada nekoga nešto pitao i da ćeš opet nekoga pitati. Neki će opet kazati da se tišinom prekidaju ljubavi, prekidaju nedovršene svađe. Drugi će isticati da tišina boli ljude kojima je upućena. Da su trebali tišinu, ne bi pitali. Što kada nam je glava puna pitanja, a ne čujemo odgovor, čak ni kad ti ga jasno daju? Upravo zato je tišina tu, da te vrati k sebi, pomogne ti da sam dođeš do odgovora kroz sebe. Tišina

fra Toni Šimunović Erpušina

VAžNOSt OSOBNE MOLItVE

ti pomaže da vidiš svjetlo na kraju tunela koje do tada nisi primjećivao jer si bio zauzet borbom da se održiš na površini i pozivima upomoć. Tišina je uvod u tebe, tišina ti pomaže shvatiti da se mnoge stvari niti ne mogu izreći riječima, da nisi sam, čak ni kad si fizički sam, u potpunoj tišini. Treba se dakle povući u svoje tišine, u svoju samoću i tako doprijeti do svoga srca. Jer svi mi imamo pravo na nekakve svoje tišine u ovome svijetu buke i užurbanosti. Dapače, te su nam tišine važne i upravo tu trebamo doprijeti do dubine i širine srca kako bismo u toj tišini mogli priopćiti Bogu svoju riječ, a ponajviše slušati Riječ da bismo ju mogli posijati u druga srca.

Plodovi tišine

Osobnim povlačenjem u tišinu na koju imamo pravo ona treba doprijeti do našega srca, gdje je već od našega krštenja, pa preko ostalih sakramenata posijana Riječ molitve i slušanja Riječi. Ovdje se u osobnom kontaktu ili komunikaciji koju imamo kroz naše srce radi o buđenju, o snu, o novom rođenju riječi koju izgovaramo ili je slušamo, a „zbog toga naše srce mora biti posve golo, izloženo stvaralačkoj i oživljujućoj snazi Božje Riječi“ (Andre Louf ). Tako se u tišini našega srca javlja prijeko potrebna molitva koja nam daje onu hrabrost s kojom postajemo ustrajni u

v

66 67


svome pozivu, u svome poslu, u školi, na ulici, u domovini.

Tako se iz „tišine lahora“, iz našeg srca javlja molitva koja osvaja sve naše slobodno vrijeme, uvlači se u naš dnevni red, uzima nas iz vreve i ubrzanosti života, grabi nas, prisvaja nas, ne pušta nas ni kada spavamo.

Naša osobna molitva, tj. primanje i davanje riječi ima svoj tok u probuđenome srcu, u tišini naše sobe, kapelice, crkve, dvorišta, radnoga mjesta da poput Zaručnice iz Pjesme nad pjesmama možemo mirno raditi, a i spavati jer „naše srce bdije“ (Pj 5,2). Osobna molitva koja se odvija u tišini od svijeta i u našem srcu tako postaje, kako piše Pavao u poslanici Efežanima, „mač Duha“ s kojim se možemo služiti moleći „svakovrsnom molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu, bdijući sa svom ustrajnošću ( Ef 6,18)!“

66 67

FORTE KROz NOTE

68 69

FORTE KROZ NOTEFORTE KROZ NOTE

PJEVAJ I PUTUJ

Susret dviju osoba, osobito prvi, otvaranje je nepoznatom. Dodiruju se

dva svijeta, u mnogom nerazumljiva jedan drugom, a i samom sebi. Na površinu ispliva različitost koja ne sputava, već obogaćuje. Također primjećujemo i međusobne sličnosti koje redovito postaju teme prvih razgovora. Kad upoznajemo drugu osobu, činimo to kroz vlastitu nutrinu i ideje, bilo svjesno, bilo nesvjesno. Ne možemo to nazvati predrasudama jer je nemoguće susresti drugoga i biti poput „prazne ploče (tabula rasa)“. I jedna i druga osoba donose sebe, ono što jesu, a susret se događa negdje između. Tako darivajući sebe, ne gubim se, već me to čini sposobnim za susret s čovjekom.

Među one ljudske i karakterne osobine koje želimo saznati o drugima spada i glazba. Nije svejedno kakvu glazbu slušaš, sviraš ili što pjevaš.

Ona mijenja ljude, raspoloženja, životne stavove. Kroz nju možemo doživjeti svijet, druge i sebe. Dio je našega svijeta, ali nam pomaže da se uzdignemo iznad svijeta. Možemo reći, otkad je čovjeka otad je i glazbenog izričaja.

fra Jerko Kolovrat

Izazov glazbenog opredjeljenja

Svako vrijeme, tako i naše, poznaje procvat glazbenog izričaja, ali i njegovu dekadenciju. Pitanje je izbora. Mogu se opredijeliti za glazbeni izričaj koji oplemenjuje, izgrađuje, očovječuje ili za onaj koji razara i osiromašuje. Potrebno je dobro uskladiti vlastite kriteriološke „instrumente“ kako bismo znali izabrati kvalitetnu glazbu, glazbu sa stilom i smislom. Ako to uspijemo, zahvatit ćemo šire i razumjeti dublje. Život će biti življeniji i njegov smisao očitiji. Potrebno je istaknuti i pedagošku dimenziju glazbe. Poslužit ćemo se jednim primjerom. Naime, u orkestralnom muziciranju, u kojem često sudjeluje i preko pedeset glazbenika, točno se zna kad pojedinac treba doći do izražaja, a kad orkestar. Ako određeni instrument ili grupa instrumenata ima solo dionicu, ostali dio orkestra mora svirati tiše i paziti da ne nadjača soliste koji izvode glavnu temu. Nadalje, ako orkestar izvodi skladbu u kojoj nema solo dionica, onda je nepisano pravilo da onaj koji svira, ne smije čuti zvuk svog instrumenta jasno i odjelito. To bi značilo da je preglasan ili nije „uštiman“ ili svira krivu dionicu. U takvom načinu muziciranja potrebno je osjetiti „bilo“ orkestra koje teži za postizanjem sinergije zvuka. Da bi tako bilo, svaki se pojedinac mora pobrinuti da njegovo muziciranje bude usklađeno s muziciranjem cijelog orkestra pod vodstvom dirigenta. Stoga analogno možemo reći da je ovaj primjer pouka kako zauzeti ispravno mjesto u zajednici. Kako u orkestralnom muziciranju, tako ćemo i u životu prepoznati kada u zajednici treba istupiti naprijed, a kada se povući, a da pri tom ne narušimo sklad zajedničkog života.

Biblija koja „pjeva“O važnosti pjesme kao životnog

suputnika govori nam i Sveto pismo. Apostol Pavao potiče Kološane: „Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu!“ (Kol 3,16). Nadalje, Pavao i Sila, dok su bili zatvoreni u tamnici, molili su pjevajući hvalu Bogu i uznici su ih slušali (usp. Dj 16,25). Evanđelisti Matej i Marko opisuju važan trenutak koji se zbio nakon pashalne večere: „Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori (Isus i učenici)“ (Mt 26,30; Mk 14,26). Dakle, i Gospodin je pjevao. Redovito je pohađao sinagogu, a znamo da i u nekim od današnjih glazbenih stilova možemo prepoznati tragove sinagogalnog pjevanja. Pjesma je pomoć u življenju, očitovanju i prenošenju vjere, naročito liturgijska glazba u liturgijskim slavljima. Ona može biti sredstvo evangelizacije. Jedno je sigurno, život s glazbom nije isti. Ona je neprocjenjivo blago kojeg bi se bilo ludo odreći. Jer cijeli svemir pjeva i očitujući svoju životnost slavi Stvoritelja. Čovjek kao kruna stvorenja pozvan je svim svojim bićem ljubiti i slaviti Boga. To znači i pjesmom: „Pjevajte Bogu, pjevači vrsni!“ (Ps 47,8). I gdje god bio možeš pjevati. Pjesmu ne mogu zarobiti ni vrijeme ni prostor. Gdje si ti, tu je i tvoja pjesma. Život pjeva! Sv. Augustin kaže: „Pjevaj kako to običavaju putnici: pjevaj i putuj, pjevajući se tješi u trudu, a ne odaj se lijenosti – pjevaj i putuj. Što znači: putuj? Napreduj, napreduj u dobru. Ima ih, po Apostolu, koji napreduju u zlu. Ti, ako napreduješ, putuj, ali napreduj u dobru, napreduj u pravoj vjeri, u dobrom vladanju – pjevaj i putuj!“

Glazba je svojevrsno očitovanje osobe. Neizostavni je dio društvenih, kulturnih i religijskih zbivanja. Možemo reći da je najuniverzalniji jezik na svijetu. Nitko neće reći slušajući Mozartov „Requiem“ da je skladan za obilježavanje radosnih događaja ili da je Beethovenova „Osma simfonija“ izraz žalosti, a zapravo je „Oda radosti“. Dakle, iako većina ljudi nije dovoljno glazbeno obrazovana za teorijsko razumijevanje glazbe, na intuitivnoj razini potpuno je drugačije. Zbog toga možemo reći da glazba pripada svima i da nitko na nju nije imun.

68 69

70 71

FORTE KROZ NOTEFORTE KROZ NOTE

GLAZBA KOJA ODGAJAfra Dejan Međugorac

U staroj Grčkoj, koja se obično uzima kao kolijevka zapadne civilizacije, glazba je bila

sveprisutna i vrlo važna u svakodnevnom životu. Iako malo znamo kako je grčka glazba zvučala, klasici nas izvještavaju o tome da je glazba kao umjetnost u staroj Grčkoj bila sastavni dio njihova života. Grci su smatrali da pouka u pjevanju i sviranju treba biti sastavni dio obrazovanja svakog slobodnog građanina. Glazba je bila važno obilježje obiteljskih proslava, svečanosti i religijskih obreda. “Mi pridajemo iznimnu važnost glazbenom odgoju jer ritam i harmonija najdublje poniru u unutrašnjost duše i tu zauzimaju najsnažnije uporište, donoseći vrlinu u njihov odgoj, čineći čovjeka krepkim.” (Platon).

Glazba je neodvojiva od ljudskog života jer njom čovjek izražava svoje najdublje osjećaje i raspoloženja, od najtužnijih do najradosnijih. Danas je glazba postala dijelom svakodnevice: prati nas u sredstvima javnog prijevoza, potkrepljuje naše strpljenje u čekaonicama, stvara ugodu u trenutcima zajedništva... Prati nas posvuda, a neki se od nje ne odvajaju ni za vrijeme rada, ni za vrijeme odmora.

Glazba i liturgija

Skladba i pjevanje nadahnutih psalama popraćeno glazbalima bili su već u Starom zavjetu usko povezani s liturgijskim slavljima. Crkva nastavlja i razvija tu tradiciju: „Razgovarajte među sobom psalmima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu“ (Ef 5,19) (usp. KKC 1156).

U šestom poglavlju dogmatske Konstitucije o svetoj liturgiji „Sacrosanctum concilium“ Drugog vatikanskog sabora pod naslovom „Sakralna glazba“ piše: „Neka se uvelike cijeni poučavanje i prakticiranje glazbe u bogoslovijama, redovničkim novicijatima obaju spolova, u studijskim kućama te u ostalim katoličkim zavodima i školama“ (br. 115). Iz navedenog citata možemo zaključiti da liturgijsko pjevanje zauzima značajno mjesto u odgoju budućih svećenika. Ono potiče ljudski duh na hvalu Bogu i zahvaljivanje na čudesnim Božjim djelima. Liturgijsko pjevanje odraz je Božjega sklada i slika crkve koja u sebi želi biti jedinstvena i složna. Neprestano trebamo biti svjesni da je glazbena baština Crkve blago neprocjenjive vrijednosti jer tvori potrebit i sastavni dio svečane liturgije, kojoj je svrha Božja slava i posvećenje čovjeka (usp. Sacrosanctum concilium, 112).

Pjevajući, na dublji način ulazimo u smisao liturgijskog teksta jer glazba komentira tekst nadahnjujući se na njemu. Pjevanje nas međusobno dublje povezuje i ujedinjuje u zjedničkoj molitvi i uzdiže nam duše k Bogu. Instrukcija „Musicam sacram“ iz 1967. godine piše: „Pjevanjem se ugodnije izražava molitva, jasnije se očituje otajstvo svetoga bogoslužja te njegov hijerarhijski i zajednici svojstven značaj, složnim se glasom dublje zahvaća jedinstvo srdaca i čitavo slavljenje ljepše iskazuje unaprijed ono bogoslužje koje se vrši u nebeskom Jeruzalemu“ (br. 5).

Nažalost, svjedoci smo doista da se u liturgiju uvukla glazba koja je sama sebi svrha, koja se događa sama od sebe bez ikakvog osvrta na liturgiju samu, okrenuta prema čovjeku, a ne od čovjeka k Bogu. Mnogo je puta praksa pokazala da se takva glazba ne dotiče ni vlastitosti liturgijskog vremena, ni sadržaja dotičnog blagdana,

nema nikakve veze s liturgijskim čitanjima, gubi svaku dodirnu točku sa specifičnim liturgijskim dijelovima.

Potrebno je stvoriti novi duh i ispravno poimanje liturgijskog pjevanja, gdje nam na pomoć mogu biti razni crkveni dokumenti i upute o svetoj glazbi, jer nisu glazbeni trendovi ti koji diktiraju liturgijsku glazbu, već glazbu treba podrediti liturgijskim normama. „Poteškoće s liturgijskom glazbom razrješavaju se samo ondje gdje se gaji ispravan odnos zajednice prema liturgiji i gdje se vjernike ustrajno odgaja za puno, svjesno i djelatno udioništvo u slavlju otajstva vjere (Ante Crnčević, Živo vrelo 9/2012.).“

Ako dobro pjevamo, približavamo se uvijek onoj uzvišenoj liturgiji, koja je prvi izvor svih liturgija, gdje korovi anđela slave Boga svemogućega licem u lice i pjevaju: „Svet, svet, svet, Gospodin Bog.“

U našoj se redovničkoj zajednici posvećuje velika briga njegovanju i uvježbavanju crkvenog pjevanja. Zbog toga se trudimo da pjevanje u našoj samostanskoj crkvi, prvenstveno u svečanim prigodama, bude svečano, dotjerano i skladno. I zbog toga, pjevajući u liturgiji slavu Bogu, već na neki način anticipiramo i približavamo se uzvišenoj nebeskoj liturgiji i tako se ujedinjujemo sa stanovnicima neba gdje sveti i anđeli slave Boga, i tako smo već na neki način postigli svoj cilj, to jest slavljenje i hvaljenje Boga.

71

72 73

FORTE KROZ NOTE

GLAZBENI PRILOG

FORTE KROZ NOTE

73

Andantino q=72

POSLJEDNICA GOSPI SINJSKOJStihovi: fra Domagoj Runje

Napjev: fra Frano Bosnić Harm. don Šime Marović

PUK

S.A.

T.B.

PRIPJEV- SVI

1. Čuj te- sa da- bra ćo- mi la- do šli- sa svih stra na-

,

1. Čuj te- sa da- bra ćo- mi la- do šli- sa svih stra na-

,

,

za što- nam je na šoj- Go spi- o kru- nje- nagla va.-

,

za što- nam je na šoj- Go spi- o kru- nje- nagla va.-

,

,

Ne ka- si ja,- ne ka- si ja- ta kru na- od zla ta-

,

,

Ču do- tvor- ne- Go spe- Sinj ske,- Kra lji- ce- Hr va- ta.-

CODA Maestoso q=70

14. Svima još su oči suzne isto ka' i prije * ali sada jer se Gospi milo lice smije.15. Branitelji Sinja grada tada odlučiše * i Gospinu sliku svetu krunom okruniše.16. A neviste i divojke zlata šta imaše * sve odreda svojoj Gospi na čast darivaše.17. Neki kažu da i Turci Gospi hvalu daše * jer i Turčin Isusovu majku poštivaše.18. Zato kad su nju vidili čuvaricom grada * nisu smili pristupiti njezinoga praga.19. Kad je tako, a što reći tebi kršćanine? * Već da slaviš još i više Marijino ime.20. A još više ime Božje Sveto i prisveto * nek' ne bude u ispraznost od tebe uzeto.21. Već se uvik moli Bogu u Svetome Trojstvu * blagoslov da dade tebi i tvomu potomstvu.22. A Divicu lipoticu našu Gospu Sinjsku * kiti zlatom dobra glasa po cilome svitu.23. Marija nas od zla brani na našoj je strani * tko je štuje i poštuje lipi su mu dani.24. Marija je Božja Majka svih milosti puna * pripada joj od svih svetih najsjajnija kruna.25. Marija je virovala na rič Gabrijela * i po Božjem Svetom Duhu Isusa začela.26. A kad Isus svoje prvo čudo učinio * bilo to je na rič Majke, Bog je tako htio.27. Danas isto kad po svitu Isus čuda čini * Majka mu je, Gospa naša, s njime u blizini.28. Svima ljudim bogoljubnim ona poručuje * što vam Isus moj sin, kaže to nek' se poštuje.29. Slušajte ga kad govori na blaženstva gori * i sve drugo što u svetom Pismu Bog nam zbori.30. Zato puče koji sada plamtiš od veselja * slušaj riči Isusova Svetog evanđelja.

2. Bilo to je tisuć'sedamsto i petn'est lita * od rođenja Isukrsta Spasitelja svita.3. Udarila turska sila protiv Sinja grada * ali milost naše Gospe bi od mača jača.4. Navri' grada u crkvici Svetog Mihovila * Gospina se slika sveta bila zaklonila.5. Prid slikom se narod skupi i Bogu se moli * da ga u nevolji teškoj od zla oslobodi.6. Staro, mlado, redovnici, dica i vojnici * Boga mole da pomogne po svetoj Divici:7. "Grišnici smo, bolje niti zaslužili nismo * al' se isto Bože siti tvoja dica mi smo".8. "Gospe, ti si pomoć naša virna odvitnica * pogledaj nas, moli za nas ispred Božjeg lica". 9. Tako moli narod cili i Bogu se smili * pa on šalje Gospu dragu da pomoć udili.10. Dok prid slikom narod tako u molitvi staše * ista Gospa sva u sjaju bedemom odaše.11. Kad su Turci ugledali Gospoju u bilu * pobigli su svi od straha u duši i tilu.12. A to se je dogodilo baš u osvit dana * kad se slavi Marijina uznesenja slava.13. Kad je narod to vidio sav se zadivio * i Gospinu sliku dragu svak je poljubio.

A men,-

A men,-

a men-

a men,-

A

A

men,

men,

-

-

a

a

le

le

-

-

lu

lu

-

- ja!

ja!-

- A

A

le

le

-

-

lu

lu

-

-

ja!

ja,

-

- a le- lu- ja!-

a

op. a. Skladba se može izvoditi tako da se uzastopno pjeva više strofa izmjenjući se solist(i) i mj. zbor, nakon kojih slijedi pripjev. Pripjev se može pjevati 2-gl. ili 4-gl. CODA je napisana za 4-gl. mj. zbor.

men,- a le- lu- ja!- A le- lu- ja!-

74 75

FORTE KROZ NOTE FORTE KROZ NOTE

75

MOLI ZA NAS, DOBRI OČE

Andante (q = 76)Tekst i glazba: fra Frano Bosnić (2014.)

(u čast sluge Božjeg o. fra Ante Antića)za dvoglasni zbor

4

8

1. O,

3. Že2. Svi

slumali-

-gosi

mo,

-

-

Booo

žji,tacče,

---

domibi

briloti

---

osrpo

-če

danput

---

Anbite

te,o,be,

---

,

poFrapo

nonjislu

---

sunešaj

---

svodružmol

jebebe

---

Prosino

vinsive

-

-

cibina

- jeoše

---

cijesve

smjer

le.te.ne.

---

,

1. Iz

3. Na2. Glad

monoda

-

--

limusve

--

nahrada

ma,ne,ruj

---

mobo

svjet

lilelo

---

mosnonam

--

temu

i-

smjerlijemi

no:ka,

lost

---

,

ljuzasve

bav,Boči

- vjeganit

--

ru,ii

- nabratr

du,ću,

pjet

---

kresveg'

u

possilju

- tiseba

-

-

najbevi

--

vedaBo

- će.o.

žjoj.

---

12

16

CODA

19

rit.

rit.

Iz moli- nam,o do bri,- slu go- Bož ji- An te,- da lju bi- mo- Bo ga,-

bra ću- ses tre- svo je,-

,

do mo- vi- nu- na šu,- sve što Bog nam da je.-

A

A

men.

men.

-

-

A

A

men.

men.

-

-

A

A

men.

men.

-

-

2

76 77 77

KUTAK zA šALJIVI TRENUTAK


78 79

VICEVIDok Vas smrt nE rastaVI Umre muž. Par mjeseci kasnije umre žena i dolazi u raj.Kada ugleda tamo muža odmah dotrči do njega pa kaže:-Ljubavi, veoma se radujem što ćemo opet biti zajedno!- Doviđenja! Jasno je bilo rečeno: "Dok vas smrt ne rastavi"!

Mujo i žena Upoznaje se Mujo sa ženskom:- Ćao, ja sam Taima.-Nema nita, ta ima kod tebe?

La kosta Lovili Mujo i Haso ribe na Amazonu, kad pokraj njih prozuji krokodil kajaman. Nato Haso reče Muji: "Nisam ba znao da "La kosta" proizvodi glisere!"

CrnohumornIŠto piše na grobu od grobara?Tko drugom jamu kopa, sam u nju pada!

DVa kosturaUkrala dva kostura motor Kawasaki i odlučili napraviti krug oko groblja.Jedan ode do groba i nakon par minuta vratio se sa spomenikom, a ovaj drugi ga pita:- Pa, jesi li ti normalan, što će ti taj spomenik?- Ja bez dokumenata nikuda ne idem, kaže ovaj.

nogomEtKako se zove Nizozemac koji loše igra nogomet?- Robert Van Forme!

taksI Putnik na zadnjem sjedištu taksija bio je prvi put u gradu i svidjela mu se neka crkva, pa potapše vozača po ramenu kako bi ga o tome nešto i priupitao.Vozač zaurla, izgubi kontrolu nad autom, umalo udari autobus, uspaničen vrišti i dalje, popne auto na trotoar, jedva izbegne pješake i zaustavi auto tek centimetar ispred izloga!Na to će putnik:- Molim Vas, oprostite, nisam ni slutio da bi Vas lagani dodir po ramenu mogao tako uplašiti. U Vašem gradu vjerojatno Vas često plja...čkaju!Vozač:- Šta me uplaši. Danas mi je prvi dan kao taksista. Zadnjih 20 godina vozio sam mrtvačka kola!

PEnzIonErI Razgovaraju dva penzionera u parku:- Jede mi se sladoled.- I meni, odoh kupiti. Od čega ćeš?- Od čokolade.- OK. Ja ću od vanilije....- Zapiši, zaboravit ćeš!- Ma neću. Evo prodavaonice iza „ćoška“.Nakon desetak minuta, vraća se penzioner sa 2 hot-doga.- A gdje je senf?- Zaboravio sam. Oprosti.- A jesam li ti rekao da zapišeš?

Josip Jurić ŠoltoVICEVIVICEVI


KUTAK ZA šALJIVI TRENUTAK KUTAK ZA šALJIVI TRENUTAK

80 81

Jeste li znali?• Samo 2% svjetske populacije rodi se sa prirodno crvenom bojom kose.• Naše oči ostale su iste veličine kao i kada smo se rodili. A nos i uši nikada ne prestaju rasti.• Dok ispuhujemo nos, zrak iz nosa doseže brzinu i do 160 km/h.• Jeste li znali da na svijetu ima oko 6 800 jezika.• Mlijeko nilskog konja je roze boje.• Prosječan čovjek dnevno izgubi oko 100 dlaka na glavi.• Eiffelov toranj boja se svakih 7 godina sa 60 tona boje.• Samo 6% ljudi govori 3 ili više jezika.• 90% našeg uma prije spavanja zamišlja ono što bi mi htjeli da se dogodi.• Jeste li znali da je kršćanstvo najrasprostranjenija svjetska religija sa 1.7 milijardi vjernika?• Izumitelj telefona, Alexander Graham Bell, nikada u životu nije nazvao majku ili ženu, jer su bile gluhe. • Jeste li znali da kada biste uzeli oko 450 grama paukove mreže, razvukli je, okružili biste cijelu Zemlju.• Jeste li znali da ste s 30 godina potrošili mjesec dana na rođendane?• Jeste li znali da je nemoguće kihnuti otvorenih očiju?• Djelo Leonarda da Vincija, Mona Lisa, nema obrve.• Prva internet domena registrirana je 15. ožujka 1985.

ZANIMLJIVOSTIzANIMLJIVOsTI

fra Martin Romić

81

82 83

AKADEMSKA GODINA 2014. /2015.

SPLIT:Odgojiteljifra Anđelko Domazet, magistarfra Ivica Jurić, domagistarfra Domagoj Volarević, domagistarfra Marko Babić, duhovnikfra Josip Čugura, ispovjednikfra Stipe Nimac, voditelj šeste godine

BogosloviBatinović, fra AnteBosnić, fra FranoČeko, fra SlavenČogelja, fra FilipČulo, fra Dani MarkoĐuzel, fra IvanGrubišić, fra IvanJakovljević, fra IvanJukić, fra DujoKolovrat, fra JerkoKomljenović, fra PetarMeđugorac, fra DejanProloščić, fra AnteRadas, fra KristianRastočić, fra IvoRomić, fra MartinSinković, fra DarijoSladoja, fra MilanStanković, fra DarijoŠabić, fra JosipŠimunović Erpušina, fra ToniŠtrbac, fra ŽeljkoVugdelija, fra Stipan

Mladomisnicifra Lazar Pericafra Kristijan Šilić

ZAGREB:Odgojiteljfra Tino Labrović, magistar

BogosloviBešlić, fra AnteĐerek, fra MarkoLemo, fra MarioPerić, fra MatejTadić, fra Dražan

ZANIMLJIVOSTI

SUDOKU

KRIžALJKA

82

tema broja služiti gospodinu po primjeru sv. franje · 8 9 franjevaČka karizma franjevaČka...

Documents