POMOĆ EVROPSKE UNIJE / CARDS PROGRAM ZA BOSNU I HERCEGOVINU

TEHNIČKA POMOĆ ZA PO TETEHTTTTTTTTTTNIČKA POMOĆ SEKTORU ENERGHNIČKA POMOĆ ZA PODRŠKU

Tehnička pomoć Sektoru energetike Ministarstva vanjske / spoljne trgovine i ekonomskih poslova BiH –TASED projekat Zadatak 4:

RAZVOJ KAPACITETA U OBLASTI ODRŽIVE ENERGIJE

2

Tema 1:

MEĐUNARODNI GLOBALNI I REGIONALNI SPORAZUMI O ENERGETSKOJ EFIKASNOSTI, KORIŠTENJU OBNOVLJIVE ENERGIJE I ZAŠTITI OKOLINE – ZNAČAJ MEĐUNARODNE

SURADNJE ZA BOSNU I HERCEGOVINU

3

S A D R Ž A J

1. MEĐUNARODNI GLOBALNI I REGIONALNI SPORAZUMI O ENERGETSKOJ EFIKASNOSTI, IZVORIMA I KORIŠTENJU IZVORA OBNOVLJIVE ENERGIJE I ZAŠTITI OKOLINE – ZNAČAJ MEĐUNARODNE SURADNJE ZA BOSNU I HERCEGOVINU

1. 1. Uvod u energetiku, EE, IOE i aspekti zaštite okoline

1.1.1. Osnovne informacije

1.1.2. Ključna politička sredstva

1.1.3. Osnovni politički trendovi u EU i BiH

1.2. Međunarodni multilateralni sporazumi / ugovori i izvršni programi – suradnja BiH sa izvršnim tijelima i fondovima kod provođenja ovih sporazuma / ugovora

1.2.1. Ženevska konvencija o dalekosežnom prekograničnom zagađenju zraka / vazduha

1.2.2. Bečka konvencija o zaštiti ozonskog omotača i Montrealski protokol o supstancama koje oštećuju ozonski omotač

1.2.3. UN Okvirna konvencija o klimatskim promjenama i Kyoto protokol

1.2.4. Kjoto Mehanizam čistog razvoja (Clean Development Mechanism - CDM) 1.2.5. Štokholmska konvencija o postojanim organskim polutantima (POPs)

1.3. Evropski multilateralni energetski ugovori, ugovori o zaštiti

okoline - providbeni programi i saradnja BiH sa:

1.3.1. Energetska povelja i PEEREA

1.3.2. Sporazum o osnivanju Energetske zajednice Jugoistočne Evrope

1.3.3. Približavanje EU i direktorati i programi EZ

1.3.4. Evropska agencija za okolinu (EEA)

1.4. Globalni fond za okolinu (GEF) i programi i projekti za Bosnu i Hercegovinu

1.4.1. Struktura GEF i njeno funkcioniranje 1.4.2. GEF programi i projekti - iniciranje, priprema, nominacija, procedure

odobravanja i finansiranje GEF projekata 1.4.3. Izvori finansiranja projekata

4

1.4.3. Projekti u BiH u oblasti energetike i zaštite okoline

1.4.4. Postupci i procedure pripreme, kandidiranja i odobravanja projekata

1.5. Međunarodni ugovori, organizacije i sheme, te usklađivanje

zakonodavstva BiH sa međunarodnim pravilima i standardima energetskog sektora i pripadajuće zaštite okoline

1.5.1. Međunarodna agencija za energiju (eng. kratica IEA)

1.5.2. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD)

1.5.3. Kjoto Mehanizam čistog razvoja - CDM i potencijalna korist za EE/RE projekte

1.5.4. Međunarodni multilateralni okolinski sporazumi i energetski sektor

• Montrealski protokol

• Kyoto protokol

• LRTAP

• Bazelska konvencija

5

1. MEĐUNARODNI GLOBALNI I REGIONALNI SPORAZUMI O ENERGETSKOJ EFIKASNOSTI, IZVORIMA I KORIŠTENJU IZVORA OBNOVLJIVE ENERGIJE I ZAŠTITI OKOLINE – ZNAČAJ MEĐUNARODNE SURADNJE ZA BOSNU I HERCEGOVINU

Predgovor

Projekt “Tehnička pomoć u podršci Odsjeku za energetiku pri MVTEO u Bosni i Hercegovini” (“TASED projekt”) finansira EU u okviru EuropeAid Programa. Jedan od glavnih zadataka TASED projekta je Program izgradnje kapaciteta. Dio tog programa se fokusira na energetsku efikasnost (EE), izvore obnovljive energije (IOE) i pripadajuću problematiku zaštite okoline. Ovo je u skladu sa međunarodnim obavezama BiH i sve većem značaju, koji međunarodni donatori, Evropska komisija i lokalne – BiH institucije pridaju EE, IOE i zaštiti okoline.

Prva tema „Međunarodni globalni i regionalni sporazumi o energetskoj efikasnosti, korištenju obnovljive energije i zaštiti okoline-značaj međunarodne suradnje za Bosnu i Hercegovinu“ koja se razmatrala na prvom od tri izvedena seminara i okrugla stola, daje pregled međunarodnih globalnih sporazuma, programa i projekata međunarodnih organizacija – donatora u oblasti EE, IOE i zaštite globalne okoline i pruža uvid u važnost međunarodne suradnje za BiH.

1. 1. Uvod u energetiku, EE, IOE i aspekti zaštite okoline

1.1.1. Osnovne informacije Svjetski ekonomski, okolinski i socio-ekonomski uvjeti se nalaze u odlučujućoj

fazi. Ekonomska kriza popraćena je čestim turbulentnim promjenama cijena energenata i nesigurnošću te neodrživim trendovima u opskrbi energijom, kao i velikim varijacijama potrošnje energije.

Energetika, zaštita okoline i ekonomski razvoj su međusobno usko povezana pitanja. Međunarodna agencija za energetiku (IEA)1 ističe da “budućnost ljudskog napretka ovisi o tome koliko se uspješno pozabavimo sa dva centralna izazova u energetici s kojima se danas suočavamo“:

• Osiguravanje zaleđa i priuštive opskrbe energijom i

• Provođenje brze transformacije u sistem opskrbe energijom koji se odlikuje niskim količinama emisije ugljen dioksida CO2), energetskom efikasnošću i povoljnim uticajem na okolinu.” Do sada poduzete političke akcije u oblasti energetike i zaštite okoline nisu bile

dovoljne. Na međunarodnoj ravni, kreiraju se odlučnije politike, imajući na umu slijedeće:

1. Energija je od vitalnog značaja za ekonomski razvoj svake zemlje, pa i svjetske ekonomije, u cjelosti;

1 Svjetski energetski pregled za 2008. godinu

6

2. Nafta i ostala fosilna goriva će ostati daleko najbitniji izvor energije još mnogo godina, čak i u okviru najoptimističnijih scenarija razvoja alternativnih izvora energije.

3. Pritisak u pravcu drastičnog smanjenja emisija stakleničkih gasova stalno će rasti, kako bi se spriječilo nanošenje katastrofalne štete globalnoj okolini i prouzrokovale značajnije i brže klimatske promjene. Prema sada preovladajućim trendovima, emisije ugljendioksida (CO2) i drugih stakleničkih gasova, koje nastaju u kontekstu proizvodnje energije će rasti, dovodeći tako, dugoročno, do povećanja prosječne globalne temperature za čak i do 6°C, u narednih 100 godina.

4. Regulativa u oblasti zaštite okoline, a za čistu i efikasnu proizvodnju električne energije, koja nije ograničena samo na redukciju –smanjenje emisije stakleničkih gasova, postaje restriktnija, kompleksnija i zahtjevnija, u smislu razvoja budućih investicija, uopće, a posebno investicija u energetskom sektoru. Za osiguravanje opskrbe energijom i ubrzavanje tranzicije ka energetskom

sistemu sa niskim količinama emisije ugljikovih oksida, potrebne su radikalne akcije vlada – na nacionalnim i lokalnim ravnima, te kroz učešće u koordiniranim međunarodnim mehanizmima i aktivnostima.

EE i IOE i pripadajuća problematika zaštite okoline, prepoznati su kao prijeko potrebni elementi bilo koje razvojne strategije, uključujući i Strategiju razvoja EU, budući da oni promoviraju ključne ciljeve, kao što su unaprjeđenje konkurentnosti i sigurnosti opskrbe energijom, te smanjenje negativnog utjecaja privrednih aktivnosti na okolinu.

1.1.2. Ključna politička sredstva

Nakon što se definiraju strateški i politički ciljevi, zasnovani na prioritetima i potrebama, kao i međunarodnim obavezama, uspjeh jedne energetske/okolinske politike zavisi od kombinacije dobrovoljnih, obaveznih i promotivnih mjera koje se odabiru za svaki pojednačni slučaj. Glavna politička sredstva koja se primjenjuju širom svijeta uključuju:

• Obavezne mjere (npr. energetsko certificiranje postojećih objekata, obavezne energetske revizije, ograničenje emisija CO2, CO ili C, itd.)

• Dobrovoljne mjere (npr. podsticaji za kogeneraciju, grantovi za investicije u energetsku efikasnost, koje naprave veliki potrošači. itd.)

• Promocija i tehnička podrška (npr. javne kampanje, besplatne energetske revizije, uspostavljanje informacionih centara za potrošače, itd.)

• Energetska legislativa i mjere određivanja cijena (razvoj neophodnog zakonodavnog okvira i institucionalne infrastrukture, političke mjere određivanja cijena energije, itd.)

7

1.1.3. Osnovni politički trendovi u EU i BiH Najveći izazovi današnjice s kojima se danas susrećemo, naročito u EU, ali i globalno, su klimatske promjene, rastuća ovisnost o uvozu, ograničenje energetskih resursa i pristupa priuštivoj i sigurnoj energiji za sve potrošače. EU priprema ambicioznu energetsku politiku – koja obuhvata puni spektar izvora energije od fosilnih goriva (nafta, gas i ugalj), do nuklearne energije i izvora obnovljive energije (solarna, vjetroenergija, biomasa, geotermalna energija, hidroelektrična i plimna energija) – u namjeri da pokrene novu industrijsku revoluciju iz koje će proizaći nisko-energetska ekonomija, tako čineći energiju za upotrebu EU sigurnijom, konkurentnijom i održivijom. Od kasnih 90-ih, energetska politika EU se suočava sa tri strateška izazova:

• da obezbjedi sigurnost opskrbe energijom kroz upravljanje rastućom vanjskom ovisnošću Unije u ovom sektoru

• da olakša bližu integraciju energetskih tržišta Zajednice

• da implementira energetsku politiku kompatibilnu sa razvojnom politikom Unije, posebice kroz racionalniju upotrebu energije i razvoj obnovljivih izvora;

Tekuća EU politika, koju je usvojio Evropski parlament u decembru 2008. je akcija u oblasti klime, Energija za svijet promjena ima za cilj tri 20-ice do 2020., odnosno:

• 20% smanjenja emisija stakleničkih gasova,

• 20% smanjenja potrošnje koje proističe iz inicijativa u oblasti energetske efikasnosti i

• 20% energije proizvedene iz obnovljivih izvora u ukupnom energetskom bilansu. BiH je jasno orijentirana u pravcu EU integracija. Vođena uglavnom učešćem u Sporazumu o uspostavljanju Energetske zajednice jugoistočne Evrope (ECT SEE), BiH je načinila neke jako važne korake u prilagođavanju svog energetskog sistema i tržišnih mehanizama međunarodnim zahtjevima koji su navedeni u međunarodnim sporazumima, politikama i najboljim praksama. Pored ECT SEE koji, između ostalog, zahtjeva usvajanje određenih Direktiva EU za energetski sektor, BiH je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SAA) sa EU,

8

Ugovor o Energetskoj povelji (ECT) i prateći Protokol o energetskoj efikasnosti i pripadajućim problemima okoline (PEEREA), pristupila Kjoto protokolu, kao i prihvatila razne druge međunarodne multilateralne sporazume iz oblasti zaštite okoline. Neke aktivnosti i projekti međunarodnih donatora se implementiraju ili su predviđeni za provođenje u sektorima energetike i zaštite okoline, uključujući Instrument predpristupne pomoći EU (IPA), UNDP, Svjetsku Banku, EBRD, KfW, bilateralne projekte tehničke pomoći, itd. Međutim, preostaje da se uradi još mnogo toga, naročito u oblastima EE, IOE, okoline, statistike, rezervi nafte, gasa, itd., kako bi se ispunile već preuzete međunarodne obaveze BiH. To obuhvata, ali ne ograničava se na, zakonodavne, regulatorne i institucionalne reforme kao i politike implementacije koje će podstaći njihovo sprovođenje i stvarni razvoj tržišta. Jaz, koji treba premostiti kako bi se dostigli “međunarodni standardi” je veoma velik. Ako se ne poduzme snažna akcija, ovaj jaz će postajati sve veći kako većina učesnika bude napredovala i intenzivirala svoje napore da odgovore na izazove iz oblasti energetike i zaštite okoline. Postepeno usvajanje i harmonizacija sa međunarodnim politikama, regulativama i praksama prilagođeno domaćim uvjetima je siguran put ekonomskog razvoja BiH. Međunarodne politike i standardi odražavaju dugo akumulirano iskustvo na međunarodnom nivou od kojeg BiH može imati koristi. S druge strane, neuspjeh u praćenju trendova svjetskih politika dovodi do velikog rizika od izolacije, poteškoća u učešću na međunarodnim tržištima i privlačenju investicija.

1.2. Međunarodni multilateralni sporazumi / ugovori i izvršni programi – suradnja BiH sa izvršnim tijelima i fondovima kod provođenja ovih sporazuma / ugovora

Forsirani industrijski i poljoprivredni razvoj u svijetu, naročito u 20. stoljeću, zanemarivanje problematike narušenih ekosistema i prirodne ravnoteže u njihovom funkcioniranju, stvaranih na Zemlji milionima godina, već sada se naziru, a ako se u širim razmjerama i ubrzano, u sklopu šire međunarodne zajednice, ne poduzmu sveobuhvatne i racionalnije mjere u korištenju prirodnih resursa i zaštite okoline / životne sredine, katastrofalne posljedice za zdravi život na Zemlji bit će sve izraženije.

Nekoliko, dole navedenih, međunarodnih multilateralnih sporazuma / ugovora o globalnoj zaštiti okoline / čovjekove životne sredine, a time i održivog zdravog biljnog, životinjskog i ljudskog života i zaštiti zdravlja stanovnika planete Zemlje, koje je međunarodna zajednica zaključila u drugoj polovini 20. stoljeća, čine ključne faktore u borbi za održivi globalni razvoj na našoj planeti.

Bosna i Hercegovina, kao južno-evropska i mediteranska zemlja, nemože obstati kao neko „izolovano ostrvo“ u međunarodnim odnosima i borbi za zdravu i čovjeku prikladnu životnu sredinu, pa i u prihvaćanju i doprinosu u provođenju nekoliko ključnih međunarodnih sporazuma i njihovih programa u oblasti globalne zaštite okoline, odnosno životne sredine u ovom prostoru, kojem pripadamo.

Energetski sektor, odnosno industrija energije, naročito električna energija dobivena iz fosilnih goriva, odnosno energetska efikasnost u sveri proizvodnje, pretvorbe i potrošnje, je jedan od ključnih faktora, koji utječu na zagađenost cjelokupnog životnog prostora: zraka, vode i zemljišta, te poremećaja nastalih u prirodnoj ravnoteži i procesima ekosistema.

9

1.2.1. Ženevska konvencija o dalekosežnom prekograničnom zagađenju zraka /

vazduha (engl: Geneva Convention on Long-range Transboundary Air Pollution-LRTAP)

Ženevska konvencija o dalekosežnom prekograničnom zagađenju zraka je jedan od osnovnih i prvih međunarodnih globalnih multilateralnih sporazuma / ugovora o zaštiti okoline / životne sredine, odnosno zaštiti ljudskog zdravlja na planeti Zemlji. Od usvajanja ove konvencije (1979 godine u Ženevi /Geneva/, Švicarska), pokrenuo se čitav spektar naučnih istraživanja i dokazivanja pogubnog djelovanja nekontroliranog industrijskog razvoja u svijetu, na zagađenje čovjekove životne sredine i ugrožavanje budućnosti zdravog života na planeti Zemlji. Ova konvencija je bila prvi međunarodni pravni akt / instrument za rješavanje sve aktualnije problematike, na široj-regionalnoj osnovi, u vezi zagađenja zraka u atmosferi Zemlje, prije svega radi sve češćeg nastanka „kiselih kiša“, koje prouzrokuju prijenosi zagađenog zraka, putem emisije zagađujućih materija / polutanata na velike udaljenosti, naročito Sumpordioksida-SO2 industrijskog porijekla (dalekosežno prekogranično zagađenje zraka).

Prvi i osnovni polutant, koji tretira LRTAP, u bazičnoj-prvoj varijanti Konvencije iz 1979. godine, bio je Sumpordioksid (SO2). Kasnije, kroz usvajanje (i stupanje na snagu) 8 Protokola ove konvencije, zvanično su registrirani, kao „dalekosežni prekogranični polutanti“ (zagađujuće materije i organski spojevi, antropogenog porijekla - koje je proizveo čovjek, emitovani iz industrijskih postrojenja pojedine zemlje), koje putem strujanja i kovitlanja zraka – vjetrova, prelaze granice pojedinih zemalja, i čije ograničavanje proizvodnje, redukcije emisije u atmosferu, pa i zabrane korištenja su definirali ovi protokoli, kao što su: dušikovi oksidi, nepostojani organski spojevi / jedinjenja, teški metali (kadmij, olovo, živa), postojani organski polutanti (među kojima je i PCB, do tada često korišten, kao poboljšivač izolacionih sposobnosti ulja u energetskimm transformatorima).

Kasnije, u Štokholmu (Stockholm), Švedska usvojena je potpuno nova „Konvencija o postojanim organskiom polutantima-POPs“, čiji je potpisnik, između 50 država, članica Ujedinjenih Nacija / Naroda, bila i Bosna i Hercegovina.

Ciljevi i zadaci Konvencije Osnovni ciljevi LRTAP konvencije, uključujući i njene protokole su, između ostalog i:

- Trajno praćenje kvaliteta zraka u svakoj zemlji-stranki, kroz uspostavljanje nacionalnih sistema za upravljanje kvalitetom zraka (engl.: Air Quality management) i razmjena informacija između stranki i Izvršnog tijela Konvencije (engl.: Executive Body)

- Monitoring emisija glavnih polutanata / zagađivača zraka i permanantno mjerenje njihove koncentracije u životnom ambijentu na Zemlji, naročito sumpordioksida (SO2) i drugih jedinjenja sumpora (a kasnije, dopunjenih i drugih „polutanata, sa dalekosežnim dometom emisije“, definiranih u nekoliko usvojenih protokola uz Konvenciju;

- Razvoj edukacije i programa obuke širih slojeva stanovništva, koji se odnose na okolinske aspekte zagađenja zraka sa česticama sumporovih jedinjenja i drugim glavnim zagađujućim materijama, opasnim po ljudsko zdravlje;

10

- Poduzimanje ekonomskih, društvenih i okolinskih mjera za postizanje glavnih ciljeva nacionalne okolinske politike, uključivo smanjenje dalekosežnog prekograničnog zagađenja zraka, odnosno smanjenje emisije prekograničnih zagađujućih materija, kroz uvođenje pro-ekoloških tehnologija, posebno u sektoru proizvodnje energije (iz fosilnih goriva i biomase), te industrije, sa najvećom emisijom osnovnih polutanata, koji doprinose dalekosežnom (prekograničnom) zagađenju zraka;

Usvajanje i implementacija Konvencije

Ženevska konvencija je usvojena u novembru / studenom 1979 godine, a stupila je na snagu 1983 godine. U periodu 1984, pa do 1999 godine, u međunarodnoj zajednici, jako intezivno se radilo na dogradnji i razvoju njenih osnovnih ciljeva, te je usvojeno 8 protokola o i zmjeni i dopuni Konvencije. Zadnji protokol iz 1999 godine stupio je na snagu 2005. godine. - BiH je, po osnovu sukcesije bivše SFR Jugoslavije pristupila (ratificirala) ovu

konvenciju i status punopravne stranke joj se priznaje od 06.03.1992. godine. Bosna i Hercegovina nije ratificirala (prihvatila ili odobrila) niti jedan od 8 usvojenih protokola uz ovu konvenciju, pa tako bh. implementacija i suradnja sa zemljama strankama Konvencije i njenim izvršnim organima, u operativnom provođenju Konvencije i njenih protokola, nema praktično međunarodnog značaja, niti vidljivih aktivnosti u tom pravcu. Nažalost, nema ni izvjesnih naznaka, da se u BiH poduzimaju ili provode aktivnosti na ratifikaciji navedenih protokola, ili bar nekih ključnih od njih, značajnih za razvoj njene međunarodne suradnje u ovoj oblasti u zaštiti od prekomjerne emisije „zagađujućih materija sa dalekosežnim dometom“, niti poduzimanje koraka za uspostavljanje jedinstvenog sistema monitoringa kvaliteta i kontrole zagađenja zraka, na nacionalnoj / državnoj ravni, što je jedna od osnovnih obavbeza svake stranke konvencije.

1.2.2. Bečka konvencija o zaštiti ozonskog omotača i Montrealski protokol o

supstancama koje oštećuju ozonski omotač (engl: Vienna Convention for the protection of the Ozone Layer and the Montreal Protocol on Substances that Deplate the Ozone Layer)

Ciljevi i zadaci Bečke konvencije i Montrealskog protokola „Bečka konvencija o zaštiti Ozonskog omotača“ postiče međunarodnu

suradnju pri istraživanju i praćenju promjena Ozonskog omotača, te razmjenu podataka i saznanja o procesima u atmosferi i stratosferi. Stranke (članice) Bečke konvencije su se obvezale, da će poduzeti mjere za zaštitu ljudskog zdravlja i okoline, sprečavanjem ili ograničavanjem i smanjenjem aktivnosti, koje koje dovode do oštećenja Ozonskog omotača. Bečka konvencija je okvirni sporazum i ne sadrži operativne mjere za zaštitu Ozonskog omotača.

16 septembra / rujna 1987 godine, u Montrealu, Kanada je, od strane zemalja članica UN-a, koje su ratificirale Bečku konvenciju (zemlje - stranke Bečke konvencije), usvojen Protokol o materijama / tvarima (supstancama) koje oštećuju ozonski omotač (engl.: Ozone Layer Depleting Substances, u svijetu poznate po skraćenoj oznaci - ODSs). Ovaj osnovni međunarodni dokument, koji je stupio na snagu (kada ga je prihvatilo-ratificiralo prvih 30 zemalja-stranki), predstavlja pravnu osnovu svjetskih

11

napora, koji se poduzimaju za očuvanje Ozonskog omotača. Ovim dokumentom je detaljno utvrđena i prva lista poznatih ODS-a. U međunarodnim razmjerama poznat kao Montrealski protokol (engleski: Montreal Protocol), ovaj osnovni sporazum je, odlukom zemalja članica-stranki ovog sporazuma, do sada izmijenjen i dopunjen pet puta - Amandmani Montrealskog protokola: London (1990), Kopenhagen (1992), Beč (1995), Montreal (1997) i Peking (1999).

Protokolom iz Montreala su određene konkretne mjere i rokovi za postepeno

ukidanje proizvodnje i korištenja supstanci koje oštećuju Ozonski omotač u svijetu, te obveze i prava zemalja koje su pristupile Montrealskom protokolu. Također su definirani prvi programi pomoći zemljama u razvoju za lakše savladavanje vlastitih problema u provođenju Protokola, prije svega u transferu novih tehnologija i tehnološkom restrukturiranju svojih industrijskih kapaciteta, odnosno uvođenju adekvatnih zamjena za ODS supstance, kao i u razvoju institucionalnih kapaciteta i obuci kadrova.

Generalna skupština Ujedinjenih naroda je, rezolucijom 49/114, usvojenom 19. decembra/prosinca 1994. godine, proglasila 16. septembar / rujan (dan kada su 1987. godine, u Montrealu, 22 države svijeta potpisale Montrealski protokol) – kao Međunarodni dan zaštite Ozonskog omotača. Do danas (mart / ožujak 2009. godine), je Montrealski protokol usvojila (ratificiral, ili mu pristupila) 191 država, članica UN-a. Usvajanje i implementacija Konvencije i Protokola

• Bečka konvencija je usvojena 22. marta / ožujka 1985, a stupila na snagu 22. septembra / rujna 1988 godine;

• BiH je ratificirala ovu konvenciju, po osnovu sukcesije bivše SFR Jugoslavije, a status punopravne stranke joj je priznat od 09. septembra / rujna 1992. godine;

• Montrealski protokol je usvojen 16. septembra / rujna 1987. godine a stupio je na snagu 01. januara / siječnja 1989. godine;

• BiH je, po osnovu sukcesije, ratificirala Montrealski protokol, a status punopravne stranke ovog međunarodnog ugovora joj je priznat od 09. septembra / rujna 1992. godine

Rokovi ukidanja potrošnje ODS-a Zemlje (uglavnom visoko ili srednje razvijene), sa većom potrošnjom supstanci iz

Aneksa A - Montrealskog protokola (više od 0,3 kg/stanovniku), odnosno 0,2 kg/stanovniku supstanci iz Aneksa B, su već ukinule potrošnju halona do 1994. godine, te CFC-a, karbontetraklorida i metil kloroforma do 1996. godine. Potrošnju metil bromida ukinut će do 2005. godine, a zabrana korištenja HCFC-a (za sada dozvoljenih, tzv. «prelaznih supstanci»), slijedi 2020. godine. Ostale zemlje, sa manjom potrošnjom ODS-a po stanovniku, od navedene (pretežno zemlje u razvoju i zemlje u ekonomskoj tranziciji) imaju obavezu ukinuti potrošnju CFC-a, halona i karbontetraklorida do 2010., metil kloroforma i metil bromida do 2015., a HCFC-a do 2030. godine.

12

Provođenje Bečke konvencije i Montrealskog protokola Obzirom da su Bečka konvencija o zaštiti Ozonskog omotača Planete Zemlje i

Montrealski protokol o materijama koje oštećuju ozonski omotač, te njihove strukture (organi) prva i najbolje organizirana međunarodna ustrojstva iz oblasti globalne zaštite okoline u svijetu, uopće, sa stečenim velikim praktičnim iskustvom (već 15 godina djelovanja) u monitoringu implementacije gore navedenih sporazuma i međunarodne suradnje u ovom segmentu, skoro su do savršenstva razvili i unaprijedili Montrealski protokol (5 amandmana – izmjena i dopuna u periodu 1990-1999 god). Organizaciona struktura i programi djelovanja su uspostavljeni, kako na globalnoj ravni međunarodnih odnosa, tako i na nacionalnoj (državnoj) ravni pojedinih zemalja.

Ove programe, koji su prije svega razvijeni u sklopu vlastitih programa pojedinih zemalja («Country Programme») ili u sklopu okruženja regionalnih integracija (Evropska unija), karakteriziraju osnovni pragmatični pristupi i postupci u implementaciji, kao što su:

• Izrada detaljnih – dugoročnih programa, akcionih planova i operativnih radnih planova sa vlastitim kadrovima, uz tehničku pomoć međunarodnih eksperata;

• Jačanje (ljudskih i organizacionih) kapaciteta u zemljama u razvoju za rješavanje problematike zaštite okoline, kroz uspostavljanje i jačanje sistema edukacije i obuke kadrova, te razvoja svijesti širih slojeva stanovništva o potrebi širih aktivnosti u uređenju i zaštiti okoline/životne sredine od sve veće i sve bezobzirnije degradacije;

• Implementacija programa – smanjenje i postepeno isključivanje iz upotrebe OD supstanci, najvećim dijelom, posebno u zemljama u razvoju, kroz projekte (pretežno investicione) tehnološkog restrukturiranja proizvođača i korisnika ODS-a – sa uvođenjem novih, suvremenih tehnologija (uglavnom proizvodnih), uz zamjenu ODS-a sa supstancama koje su bezopasne po Ozonski omotač i zdravlje ljudi i životinja na zemlji;

• Transfer (nekomercijalni grant) novih tehnologija iz razvijenih zemalja u zemlje u razvoju (korisnicima projekata), kroz gore navedene projekte;

• Uvođenje suvremenih tehnologija i opreme, kakve koriste i razvijene zemlje, a koju dobivaju, na grant osnovi, korisnici projekata iz zemalja u razvoju, povećavaju šansu da svojim novim proizvodima i uslugama izađu, ne samo na vlastito nego i na svjetsko tržište. Sve su to značajni faktori, koji u sebi imaju elemente razvoja, kako korisnika

(nosilaca) projekata koje finansira Multilateralni fond, tako i zemalja, kojima se ta pomoć pruža iz fonda, u kojeg ulažu razvijeni. „Montrealski protokol je, možda, najuspjeliji međunarodni sporazum koji je do danas proveden“ (Izjava: Gosp. Kofi Annan, bivši Generalni sekretar UN-a, povodom 20-godišnjice usvajanja Montrealskog protokola i „Međunarodnog dana Ozonskog omotača“-16. septembra / rujna 2007. godine Obaveze i prava BiH, kao stranke Bečke konvencije i Montrealskog protokola

Bivša zajednička država SFR Jugoslavija je ratificirala Bečku konvenciju i Montrealski protokol 1989. godine i tako postala tzv. «zemlja prema članu 5 Montrelaskog protokola» - dakle država, koja je, obzirom na pripadanje zemljama u razvoju i sa relativno malom godišnjom

13

potrošnjom materija (supstanci) koje oštećuju Ozonski omotač (ODS) po glavi stanovnika, stekla pravo na međunarodnu pomoć u njihovom postepenom izbacivanju iz upotrebe.

Bosna i Hercegovina je, po osnovu sukcesije međunarodnih sporazuma bivše zajedničke države, postala stranka Bečke konvencije i Montrealskog protokola stjecanjem svoje samostalnosti, dakle 6. aprila 1992. godine, kada ju je, kao neovisnu državu, priznala međunarodna zajednica. BiH je time preuzela obaveze i prava kao supotpisnica gore navedenih međunarodnih sporazuma (ugovora).

Godine 1998., uz pomoć eksperata UNIDO-a, grupa bh. Stručnjaka, koje je kao konsultante angažirao UNIDO, je napravila prvu verziju «Državnog programa za postepeno isključivanje supstanci koje oštećuju Ozonski omotač». Iako, zvanično, ovaj program nisu razmatrale niti usvajale vlade entiteta, niti je bio predmet razmatranja i usvajanja bilo kojeg organa ili institucije države BiH, nakon njegovog prihvaćanja na upravo formiranom međuentitetskom «Koordinacionom odboru za okoliš/životnu sredinu», dostavljen je, putem UNIDO-a «Multilateralnom fondu za implementaciju Montrealskog protokola», koji ga je registrirao kao državni program («Country programme»).

Zbog toga što niti jedna državna institucija, niti bilo koje koordinaciono tijelo na ravni države nije preuzelo brigu o provođenju ovog programa u BiH, sve do januara 2001. godine, odnosno do formiranja «Ozonske jedinice Bosne i Hercegovine», praktično nije bilo nikakvih aktivnosti na provođenju navedenog programa i gore navedenih međunarodnih akata, iako je to bila jasna međunarodna obaveza države, odnosno njenih entiteta. Formiranje Ozonske jedinice BiH i pokretanje implementacije Bečke konvencije i Montrealskog sporazuma)

Na inicijativu UNIDO-a, Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH je, u nedostatku Ministarstva za okolinu na državnoj ravni, preuzelo inicijativu za pripreme formiranja Ozonske jedinice BiH i pokretanje aktivnosti provođenja vlastitog programa države BiH u zaštiti Ozonskog omotača. Ovakve institucionalne i radno operativne strukture su već bile formirane u preko 90% (od njih oko 80) tzv. «zemalja stranki po članu 5 Montrealskog protokola».

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je, uz suradnju vlada oba entiteta, usvojilo projekt institucionalnog jačanja «Uspostavljanje Ozonske jedinice BiH», kroz koji se, najvećim dijelom, realizira provođenje organizacionih aktivnosti Ozonske jedinice i realiziranje “Državnog programa za postepeno isključivanje iz upotrebe materija koje oštećuju Ozonski omotač”, uz punu suradnju, kako institucija na državnoj, tako i na entitetskoj ravni, nevladinih organizacija, kao i asocijacija privrede (državnog i privatnog sektora), koji se bave problematikom zaštite okoliša i privrednim djelatnostima.

Potpisivanjem ugovora / projektnog dokumenta/ u novembru 2000. god. o uspostavljanju Ozonske jedinice BiH, zaključenog između Vijeća ministara BiH i UNIDO-a (kao UN agencije, ovlaštene od strane Multilateralnog fonda za implementaciju Montrealskog protokola), formirana je prva institucionalna struktura u BiH, na državnoj ravni, za koordinaciju i operativnu realizaciju vlastitih programa i međunarodnu suradnju u oblasti okoline / životne sredine, konkretno za provođenje međunarodnih sporazuma u zaštiti Ozonskog omotača.

Ozonska jedinica BiH, čije je (institucionalno) sjedište u Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, sa dva odjela locirana u entitetskim ministarstvima, nadležnim za problematiku okoline (Ministarstvo prostornog uređenja i okoliša FBiH i

14

Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju RS), počela je sa djelovanjem i aktivnostima 01. januara 2001. godine. Programi i projekti BiH za provođenje Montrealskog protokola

Bosna i Hercegovina je, kao zadnja evropska zemlja (prije nas su to, nekoliko godina ranije, učinile i zemlje kao što su Albanija, Belorusija, Gruzija...) pristupila pripremi i realizaciji vlastitog programa zaštite Ozonskog omotača.

Nakon svog osnivanja, Ozonska jedinca je, u toku 2001. godine, sa vlastitim stručnim kadrovima uradila detaljnu reviziju «Državnog programa» (praktično je urađen novi !) sa Akcionim planom i planom projekata. Ovaj (revidirani) «Državni program», koji je dobio nepodijeljenu podršku, kako domaćih institucionalnih struktura, tako i ključnih faktora međunarodne zajednice koja djeluje u BiH (OHR, EU-EC, UNDP, WB, UNIDO), je sada osnova za cjelokupno naše djelovanje u BiH, i u suradnji sa međunarodnim strukturama (prije svih Sekretarijat Bečke konvencije i Montrealskog protokola (Najrobi, Kenija), Multilateralni fond (Montreal, Kanada) i UNIDO (Beč), za provođenje Bečke konvencije i Montrealskog protokola u BiH.

Na osnovu Akcionog plana i operativnih (godišnjih) planova Ozonske jedinice BiH, realizirane su, i dalje se realizuju mnoge aktivnosti i akcije kao što su: - Kreiranje, razvoj, usvajanje i provođenje sistema monitoringa korištenja, sistema

licenciranja uvoznika, sistema kvota za uvoz, praćenje i kontrola potrošnje ODS-a u BiH, kao i sistema obaveznog izvještavanja domaćim i međunarodnim faktorima.

U sklopu ovih aktivnosti Ozonske jedinice BiH uspostavljen je sistem izvještavanja međunarodnim organima o korištenju i procesu postepenog isključivanja ODS-a u BiH i već dvije godine praktično funkcionira kao jedini sistem izvještavanja (i razmjene podataka između zemalja članica – stranki konvencija) organima međunarodnih (globalnih) konvencija o zaštiti okoline u BiH. 1.2.3. UN Okvirna konvencija o klimatskim promjenama i Kyoto protokol

(engl: United Nations Frame Convention on Climte Change -UNFCCC and Kyoto Protocol)

Ciljevi i zadaci u implementaciji UNFCCC

• Osnovni cilj Konvencije je: „stabilizacija koncentracije stakleničkih gasova u atmosferu, na ravni koja će spriječiti štetne antropogene promjene klimatskog sistema, uzrokovane ljudskim djelatnostima, kako bi se ekosistemi, u određenom vremenu prirodno prilagodili klimatskim promjenama, te da ne bude ugrožena proizvodnja hrane i omogući se ekonomski razvoj na održiv način – održivi ekonomski razvoj“;

• Osnovne (suštinske) obaveze „stranki konvencije“: - redovno podnošenje periodičnih izvještaja o provođenju UNFCCC –promjeni klime i nacionalnih programa („National communications“), koji će sadržavati i inventru (procjenu - izračunom ) stakleničkih gasova, - izrada i usvajanje nacionalnih / državnih programa za ublažavanje utjecaja klimatskih promjena, - razvoj strategije procjene i prilagođavanja utjecajima klimatskih promjena,

15

- uzimanje u obzir nastajućih i budućih klimatskih promjena kod kreiranja i planiranja društvene, ekonomske i okolinske politike (održivog razvoja), - transfer (od strane razvijenih) ili pristup (zemalja u razvoju) „okolinski podrživim tehnologijama“, - provedba regionalnih i nacionalnih programa i mjera za smanjenje emisija stakleničkih gasova. Staklenički gasovi (GHG), izvori i potencijal globalnog zagrijavanja zemljine atmosfere (GWP)

Staklenički gasovi (engl. Green House Gases-GHG) su gasovi/plinovi, prirodno nastali na Zemlji i proizvedeni-emitirani u atmosferu usljed djelatnosti čovjeka, sa utjecajem na „efekt staklenika“. Koncentracija ovih gasova u zemljinoj atmosferi spriječava „povratak“ dijela energije sunčevog zračenja, prispjelog u toku dana na površinu Zemlje i toplotnog, kratkotalasnog zračenja, sa Zemlje, te se ova energija zadržava u sistemu Zemlja-atmosfera i pretvara u toplotu-utječe na povećano zagrijavanje ovog sistema, što se naziva „efekt staklenika“. Potencijal globalnog zagrijavanja, GWP (engl. Global Warming Potential) neke supstance (izražen u relativnom broju), je njen relativni utjecaj na stvaranje efekta staklenika u odnosu na utjecaj CO2. Kao referentna vrijednost uzeto je djelovanje CO2 (GWP=1), jer se ovaj gas u atmosferu emitira u najvećim količinama.

• GHG gasovi, sa najznačajnijom koncetracijom u zemljinoj atmosferi i sa značajnim GWP, koji nastaju u prirodi su: vodena para, ugljikov dioksid, dušikov oksid, metan i ozon;

• GHG proizvedeni ljudskom djelatnošću, sa najvećom koncetracijom u zemljinoj atmosferi, koji najznačajnije utječu na stvaranje „efekta staklenika“, su:

ugljikodioksid (CO2), metan, dušikovoksid, halogenirani ugljikovodici (freoni), haloni, ozon, zatim razna organska otapala / spojevi i sumporheksaflorid. Tabela: GHG, njihova izvorišta / emiteri i „globalni potencijal zagrijavanja“ (GWP):

Staklenički gas

Značajna antropogena izvorišta 100-godišnji GWP

(relativan broj)

Ugljikodioksid (CO2) Izgaranje fosilnih goriva, uništavanje šuma*

1,0

Metan (CH4) Prerada fosilnih goriva, odlagališta čvrstog otpada, izgaranje bio mase, rudnici fosilnih goriva*

6,5

Dušikov oksid (N2O) Umjetna gnojiva - poljoprivreda 170

Halogenirani ugljikovodici

(freoni:HFC, HCFC, PFC)

Industrija rashladnih uređaja od 20 (R600a)

do 11.700 (HCFC-23)

Haloni: Haloni -1211, 1301 Uređaji i oprema kod gašenje požara

Ozon (O3) Hemijska i mašinska industrija

Organska otapala / čistila Hemijska, mašinska i elektro industrija

16

Sumporov heksaflorid (SF6) Elektro industrija 23.900

Napomena: * emisija GHG-a iz izvorišta, tokom proizvodnje energije

Usvajanje i implementacija Konvencije i Protokola

• UNFCCC je usvojena 1992 god, na Svjetskoj konferenciji „Samit o planeti Zemlji“ u Riu de Ženeiru (Rio de Janeiro), Brazil; stupila je na snagu 1994. godine;

• BiH je ratificirala (po instrumentu pristupa-accession) UNFCCC septembra 2000., a punopravna stranka postala decembra 2000. godine;

• Kyoto Protokol (ili: Protokol iz Kjota), kao izvršni dokument za provođenje osnovnih načela UNFCCC u praksi, usvojen je na trećoj Konferenciji stranki UNFCCC-a 11 decembra / prosinca 1997 u Kjotu (Kyoto), Japan, a stupio je na snagu 16. februara / veljače 2005. godine (kada ga je na osnovu regularnih instrumenata: ratifikacije, prihvatanja, odobrenja ili pristupa Protokolu – prihvatilo (najmanje) 55 zemalja-stranki UNFCCC, sa (najmanje) 55% od ukupno registrirane emisije CO2 1990. godini u zemljama-strankama, „koje tvore listu Stranki u Aneksu I Konvencije“

• BiH je prihvatila Protokol iz Kjota (prema instrumentu: „pristup“ (eng.: Accession) 16.04.2007, koji je stupio na snagu 15.07.2007. godine.

1.2.4. Kjoto Mehanizam čistog razvoja (Clean Development Mechanism - CDM) Tržišni mehanizmi Protokola iz Kjota Protokolom iz Kjota uvedena su 3 tržišna mehanizma, to jest:

• Međunarodna trgovina emisijama (International Emission Trade-IET) (član 17. Protokola)

• Zajednička implementacija (Joint Implementation - JI) (član 6. Protokola)

• Mehanizam čistog razvoja (Clean Development Mechanism - CDM) (član 12. Protokola) Prva dva mehanizma (IET i JI) odnose se na strane koje su preuzele obaveze u

okviru Protokola iz Kjota (Aneks B Zemlje Protokola) i.e. industrijalizirane zemlje koje su prihvatile ciljeve za ograničenje ili smanjenje emisija stakleničkih gasova (GHG).

U okviru IET-a, industrijski razvijenim zemljama je omogućeno da svoje obaveze, u smanjenju emisija GHG-a, u odnosu na baznu – 1990. godinu, ispune tako što će između sebe kupovati ili prodavati kredite za prekomjerne emisije. Stvaranjem finansijske vrijednosti za kredite emisija, predviđa se da će tržišne snage obezbijediti dovoljno poticaja u gotovini za vlade i industriju, kako bi se iste prebacile na čišća goriva i industrijske procese, s ciljem da postignu zadane ciljeve emisija i idu u pravcu održivog razvoja.

JI-instrument dozvoljava industrijaliziranim zemljama da, kroz suradnju, provode projekte koji će smanjiti emisiju stakleničkih gasova. Investitor iz neke zemlje dobije kredite za emisije u iznosu koji je jednak iznosu emisija koje su smanjene ili kod kojih

17

nije došlo do povećanja, zahvaljujući tom projektu. Zemlja korisnik (strana domaćin) dobiva stručnost i znanje iz nove tehnologije.

Mehanizam čistog razvoja (CDM), omogućava da zemlje, koje imaju obavezu smanjenja ili ograničenja emisija prema Protokolu iz Kjota (Strana Aneksa/Priloga B) da projekat smanjenja ili ograničenja emisija provode u zemljama u razvoju, kao što je BiH, koje nemaju obavezu smanjenja ili ograničenja emisija. Takvi projekti mogu zaraditi kredite za emisije, koje zemlje, koje spadaju pod Aneks B, mogu iskoristiti kako bi ispunile svoje ciljeve iz Kjota. Ciljevi CDM-a su da se održivi razvoj promovira u zemljama u razvoju, te da se industrijaliziranim zemljama omogući da zarade emisije za kredite iz njihovih investicija u projekte smanjenja emisija u zemljama u razvoju, dajući industrijaliziranim zemljama određenu fleksibilnost u načinu na koji ispunjavaju svoje ciljeve smanjenja ili ograničenja emisije. 1.2.5. Štokholmska konvencija o postojanim organskim polutantima (POPs)

Osnova i sadržaj Štokholmske konvencije Međunarodni globalni sporazum / ugovor, nazvan po mjestu usvajanja:

„Štokholmska konvencija o postojanim organskim zagađujućim materijama / tvarima“ (engl.: „Stokholm Convention on Persistent Organic Polutants“ – POPs) je usvojena 22. maja / svibnja 2001. godine u Štokholmu (Stockholm), Švedska od strane delegacija (122) zemalja – članica Ujedinjenih Naroda, je jedan od značajnih međunarodnih multilateralnih globalnih sporazuma / ugovora o zaštiti ljudskog zdravlja i čovjekove životne sredine, za koji je inicijativa pokrenuta na Svjetskom samitu o Planeti Zemlji, održanom 1992. godine u Rio de Ženeiru (Rio de Janeiro), Brazil.

Konvencija je stupila na snagu 17 maja / svibnja 2004. godine (90 dana, nakon ratifikacije zadnje od 50 zemalja potpisnica).

Ova konvencija tretira neke od hemikalija (do sada evidentiranih 12), koje je čovjek proizveo i stavio u upotrebu u periodu 1920 – 1959.g., a spadaju među najotrovnije hemikalije, jako opasne po ljudsko zdravlje.

Ovih hemikalija, koje su, po svojoj prirodi i hemijskom sastavu dugotrajno postojane (nerazgradljive godinama, pa i decenijama), se koriste kao hemikalije u industriji i energetici (3) ili kao pesticidi u poljoprivredi (9), sa nekoliko stotina mješavina).

Od 3 POPs-a, koji se koriste u industrijskom sektoru, najpoznatiji su PCB supstance – polihlorirani bifenili (engl.: PCBs-Polychlorinated Biphenyls), koji se prvenstveno koriste kao poboljšivači izolacionih karakteristika i stabilnost kvaliteta ulja u energetskim transformatorima, te u sistemima hidraulike (hidraulična ulja) i sistemima prijenosa toplote, kao i u industriji papira, plastike i boja i vodozaptivanju. Prema (obaveznim, za svaku zemlju-stranku Konvencije, koje je trebala da sačini i usvoji, na državnoj ravni) „Nacionalnim programima implementacije“, PCB supstance su se trebale zbrinuti i staviti, u svakoj zemlji, pod jedinstven nadzor i uništiti do kraja 2009. godine.

Istraživanje koja se vrše na nekim drugim hemijskim supstancama, a koja podržavaju organi ove konvencije i GEF finansijski mehanizam, će vjerovatno uvećati utvrđenu listu ovih opasnih otrova, a neke će biti preuzete sa liste opasnih hemikalija fokusiranih u drugim Globalnim konvencijama i protokolima i dokumentima, kao što su: LRTAP, Protokol o postojanim organskim zagađujućim materijama, te UN Ekonomska komisija za Evropu (UNECE).

18

Štetno djelovanje POPs-a na žive organizme i ljudsko zdravlje

Ukratko, POPs su hemikalije – supstance, koje se stalno akumuliraju u živim organizmima (biljnim i životinjskim – ribe, sisari, ptice), a preko njih i ljudski organizam, u kojem može nastati i njihova koncentracija i do 70.000 puta (!!) veća od one u prirodnom ambijentu (bio-akumulacija). Prirodni tokovi ishrane živih bića: biljke – životinje – ljudi samo povećavaju te koncentracije. Štetno djelovanje POPs-a (akumuliranih u ljudskom organizmu) na ljudsko zdravlje, karakteriziraju, u najkraćem: pojava raka, oštećenje centralnog i perifernog nervnog sistema, smanjenje reproduktivne sposobnosti i razaranja imunitetskog i hormonalnog sistema, koji se prenose na slijedeće generacije. Ciljevi i instrumenti implemenhtacije Stokholmske konvencije

Osnovni cilj Štokholmske konvencije je zaštita ljudskog zdravlja i okoline od štetnog djelovanja POPs-a i poduzimanje mjera uz međunarodnu suradnju za potpuno isključivanje iz upotrebe ovih opasnih hemikalija, koje je proizveo čovjek.

Ovaj cilj je, prema odredbama ove konvencije, moguće ostvariti samo postepenim smanjenjem i konačnom eliminacijom proizvodnje i upotrebe ovih supstanci u svijetu, uz uvođenje novih tehnologija sa korištenjem drugih – bezopasnih materija, kao supstitucija za POPs-e.

Svjesni činjenice, da nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju ne mogu same, bez tehničke i finansijske pomoći razvijenih zemalja, provoditi ovu konvenciju, već u startu, kao jedan od instrumenata njene implementacije, je definirano i usvojeno uspostavljanje međunarodne pomoći, ovaj put putem uključivanja GEF finansijskog mehanizma, koji prati implementaciju Štohkolmske konvencije. U provođenju ove konvencije je, pored UN agencija za implementaciju i izvršenje programa GEF-a (UNEP, UNIDO, UNDP, WB, EBRD, FAO), uključena i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO).

Jedan od ciljeva Konvencije je uspostavljanje tzv. okolinskog upravljanja u odlaganju otpada, koji sadržava POPs-e. Sadržaj POPs-a u ovom otpadu treba da bude uništen / neutralizovan, zamijenjen ili, u ograničenim slučajevima, odložen (deponovan) na ekološki prihvatljiv način, u koordinaciji sa preporukama Bazelske konvencije (za transport i odlaganje opasnog otpada). Štokholmska konvencija, propisuje i pravila međunarodne trgovine sa POPs materijama i striktna ograničenja u tom pravcu.

Ova Konvencija, također, poziva na suradnju i akciju državne, regionalne i privredne strukture, te nevladine organizacije i privatni sektor u definiranju i provođenju državnih i regionalnih programa, sa ciljem potpunog izbacivanja ovih supstanci iz upotrebe za sve namjene. Kako provoditi Štokholmsku konvenciju u zemljama u razvoju? – međunarodna pomoć i suradnja

Kao što je navedeno ranije, GEF finansijski mehanizam i stručna osposobljenost UN specijaliziranih agencija (UNEP, UNIDO, FAO, SVJETSKA BANKA) pomaže zemljama u razvoju, kroz regionalne i nacionalne (državne) programe u slijedećim poduhvatima, usmjerenim ka eliminaciji POPs-a iz proizvodnje i upotrebe:

19

• Razvoj i jačanje vlastitih kapaciteta (institucionalnih i ljudskih), koji će djelovati u provođenju Štokholmske konvencije, kroz pripremu i realizaciju vlastitog (državnog) programa «za omogućavanje aktivnosti», u kojem se angažiraju isključivo domaći kadrovi, pod stručnim monitoringom međunarodnih eksperata;

• Osnovne aktivnosti kroz specifične poduhvate i provođenje mjera, na nacionalnoj i/ili regionalnoj ravni, uključivo razvoj kapaciteta i realizaciju investicionih projekata, sa finansiranjem iz GEF fonda.

U praksi, za svaku (odobrenu) zemlju - korisnicu ove pomoći to znači:

• Pripremiti, uz pomoć stručnjaka iz odabrane UN nadležne agencije (UNEP, UNIDO, UNDP, WB ili FAO), vlastiti program tzv. «Omogućavanje aktivnosti» (Enabling Activities), kroz čiju realizaciju treba da se omogući: skupljanje osnovnih informacija o korištenju POPs-a u zemlji, da bi se sačinili: vlastita strategija njihove eliminacije u određenom periodu, kreiranje i dinamika realizacije akcija – mjera, uključivo identificiranje prioriteta i potrebnih projekata (institucionalnog jačanja, razvoja svijesti i investicija).

Sve ove aktivnosti treba kreirati u «Državnom planu implementacije» (eng.:

National Implementation Plan – NIP), kao i «Planu akcija za izgradnju kapaciteta za podršku u njegovom provođenju» (engl.: «Capacity Building Support for Enabling Acitivities»).

Bosna i Hercegovina i Štokholmska konvencija o POPs-u

Bosna i Hercegovina je jedna od 122 inicijalnih zemalja, koja je (parafirajući izjavu o prihvaćanju Konvencije od strane BiH Delegacije –na konferenciji u Štokholmu, maja 2001.god.), stekla pravo da se uključi u njenu implementaciju, pa i na inicijalnu finansijsku pomoć. BiH još nije (mart 2009. god.) ratificirala Štokholmsku konvenciju, te prema tome još nije postala punopravna «Stranka konvencije», sa svim pravima i obavezama, koji iz toga proizlaze.

To je i sasvim prirodno, potrebno je prvo odraditi dobar dio NIP-a, da bi se utvrdilo, koliko naša država realno može, sa svim preuzetim obavezama, po odredbama Konvencije, istu, uz međunarodnu podršku i implementirati.

Vijeće ministara je, u sklopu svoje odluke (maj 2002) za «uređenje institucionalne i organizacione infrastrukture za upravljanje okolinom i GEF programima u Bosni i Hercegovini», između ostalog, usvojilo uspostavljanje Pod-komiteta za POPs, sa njegovim sekretarijatom, čije je sjedište u Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, te usvojilo odluku, da GEF (Nacionalni) Operativni Focal Point (središte) za POPs bude u istom ministarstvu.

20

1.3. Evropski multilateralni energetski ugovori, ugovori o zaštiti okoline - providbeni programi i međunarodna saradnja BiH

1.3.1. Energetska povelja i PEEREA Proces o Energetskoj povelji započeo je kao evropska inicijativa početkom 90-tih,

ali je prerastao u forum na globalnom nivou za saradnju u energetskom sektoru. Politička deklaracija Energetske povelje potpisana je na početku, u Hagu,

decembra 1991. Politička deklaracija o Energetskoj povelji bila je političko opredjeljenje za saradnju u energetskom sektoru, s ciljem da se uvedu općeprihvatljiva pravila saradnje u energetskoj oblasti između proizvođača energije (uglavnom bivše zemlje bivšeg SSSR-a) i neto uvoznika iz Zapadne Evrope. Inicijativa je usvojena i deklaraciju EC potpisale su brojne zemlje svijeta. Nakon što je svoj potpis u avgustu 2006. stavio Afganistan, ovu političku deklaraciju sada je potpisalo pedeset i šest zemalja, uključujući Sjedinjene Države i Kanadu.

Zasnovan na političkoj deklaraciji EC iz 1991., Ugovor o energetskoj povelji (ECT) potpisan je u decembru 1994. U isto vrijeme, 1994. je potpisan “Protokol o energetskoj efikasnosti i pripadajućim problemima okoline” (PEEREA). Osim evropskih zemalja, Rusija i pet država centralne Azije (Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan, Uzbekistan), Australija i Japan su potpisnice i osnivačice ECT-a te aktivni učesnici u procesu Energetske povelje.

ECT i PEEREA stupile su na snagu u aprilu 1998., nakon što je ratifikaciju završilo prvih trideset država-članica. Usvojena je i Trgovinska izmjena – izmjena odredbi Ugovora koje se odnose na trgovinu, čime su iste usklađene sa pravilima Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Revizija i analiza procesa o Energetskoj povelji okončana je u decembru 2004.

BiH je članica Konferencije o Energetskoj povelji te potpisnica Ugovora o energetskoj povelji (ECT) i Protokola o energetskoj efikasnosti i pripadajućim problemima okoline (PEEREA). Ciljevi i glavni elementi Ugovora o energetskoj povelji

ECT je dokument koji je pravno obavezujući za sve potpisnice. Svrha ovog dokumenta jeste da se uspostavi pravni okvir kako bi se promovirala dugoročna saradnja u oblasti energije, zasnovana na komplementarnostima i uzajamnoj koristi, u skladu sa ciljevima i principima Energetske povelje. Stvaranjem stabilnog, sveobuhvatnog i nediskriminatornog pravnog osnova za prekogranične odnose u energetskom sektoru, ECT smanjuje političke rizike koji su vezi sa ekonomskim aktivnostima u ekonomijama u tranziciji. To stvara ekonomske saveze između zemalja koje imaju različit kulturni, ekonomski i pravni milje, ali su udružene u svojoj opredijeljenosti da ostvare zajedničke ciljeve:

• Obezbijediti otvorena tržišta energije, te osigurati i diverzificirati snabdijevanje energijom;

• Stimulirati prekogranične investicije i trgovinu u energetskom sektoru;

• Pomoći zemljama u ekonomskoj tranziciji u izradi njihovih energetskih strategija, odgovarajućeg institucionalnog i pravnog okvira za energiju, te poboljšanju i modernizaciji njihovih energetskih industrija.

21

Privlačenje stranih investicija s ciljem promocije proizvodnje energije na održiv način, kao i razvoj sigurnih i raznovrsnih izvora uvoza energije predstavljaju pitanja koja zahtijevaju hitno rješavanje u mnogim zemljama. ECT nudi važne mehanizme za rješavanje ovih prioritetnih zadataka kroz multilateralnu saradnju. Osnovni elementi ECT-a su sljedeći:

• Zaštita investicija (npr. tako što će se investitorima omogućiti nediskriminatoran tretman– državni tretman i tretman najpovlaštenije države – kompenzacija u slučaju eksproprijacije ili drugih gubitaka, slobodan transfer kapitala)

• Trgovina energijom, energetskim proizvodima i opremom koja se odnosi na energiju, na osnovu pravila WTO-a

• Sloboda tranzita energije • Poboljšanje energetske efikasnosti • Međunarodno rješavanje sporova, uključujući arbitražu između investitora i

države i arbitražu između država

• Poboljšana zakonska transparentnost. Osim ovih najvažnijih elemenata, ECT sadrži preuzete obaveze i opredijeljenost

na saradnju vlada, naprimjer u pogledu transfera tehnologija, otvaranja finansijskih tržišta te unaprjeđivanja pravila konkurencije. Učešćem u ECT-u, BiH stvara pogodno okružje za investicije u energetski sektor. Organizacija i Sekretarijat ECT-a

Konferencija o Energetskoj povelji osnovana je Ugovorom kao njegovo glavno institucionalno tijelo. Konferencija ima političku odgovornost za provedbu Energetske povelje, ECT-a i pripadajućih instrumenata. Konferencija je oformila nekoliko radnih grupa i ad hoc odbora koji djeluju pod njenim nadzorom. U okviru Energetske povelje, 1996. osnovan je Sekretarijat s ciljem da služi kao podrška Konferenciji i njenim zemljama članicama. Energetska efikasnosti i PEEREA ECT zahtijeva da ugovorne strane teže tome da na ekonomski učinkovit način minimiziraju štetne utjecaje na okoliš koji su posljedica aktivnosti koje se odnose na energiju, a provode se na njihovim teritorijima. Protokol o energetskoj efikasnosti i pripadajućim problemima okoliša (“PEEREA”) promovira principe “ukupni iznos troškova/ukupna cijena”, “isplativost” i “održivi razvoj”. PEEREA je strukturirana u pet dijelova, to jest, područje primjene i ciljevi, osnovni principi politike, međunarodna saradnja, pravni aranžmani i završne odredbe. Konkretno, Protokol:

• Definira principe politike za promociju energetske efikasnosti;

• Pruža okvir za razvoj kooperativne i koordinirane saradnje;

• Pruža usmjeravanje u razvoju programa energetske efikasnosti; i

• Ukazuje na područja moguće saradnje.

22

Protokol obuhvaća konkretna opredjeljenja koja su od suštinskog značaja u poboljšanju energetske efikasnosti i smanjenja štetnog utjecaja na okoliš. Protokol izričito propisuje da vlade moraju:

• Formulirati ciljeve i strategije politike

• Uvesti politike

• Izraditi, provesti i ažurirati programe

• Stvoriti neophodno zakonsko, regulatorno i institucionalno okruženje i

• Sarađivati/pomagati na međunarodnom nivou. Nakon što je PEEREA stupila na snagu, Konferencija o energetskoj povelji izradila je procedure s ciljem da se olakša monitoring provođenja PEEREA-e te da se zemljama pruži podrška u provođenju njenih odredbi i identificiranju područja saradnje. U isto vrijeme, oformljena je Radna grupa za Energetsku efikasnost i pripadajuće probleme okoliša. Radna grupa se redovno sastaje kako bi rješavala prioritetna pitanja, analizirala napredak, te razgovarala o mogućim planovima za akciju. Radna grupa je svoje aktivnosti pokrenula i razradila u dva područja:

• Ocjena napretka u provođenju PEEREA-e i poboljšanju energetske efikasnosti

• Razrada aktivnosti koje podržavaju dijalog između zemalja članica i olakšavaju provedbu Protokola.

Proces ocjene i analize oslanja se na dvije komplementarne aktivnosti:

• Redovne ocjene/analize i

• Temeljite i opsežne kritičke ocjene energetske efikasnosti. Svrha redovnih ocjena jeste monitoring provedbe PEEREA-e. Zasnivaju se na dogovorenom obrascu i obliku (sadrže kako kvantitativne tako i kvalitativne informacije). BiH je prošle godine podnijela svoju Redovnu ocjenu. Temeljite i opsežne kritičke ocjene energetske efikasnosti se obavljaju na osnovu ocjene od strane sebi jednakih, nakon što izaslanstvo ode u zemlju koja je domaćin, a u što su uključeni predstavnici nekoliko zemalja. Kao rezultat procesa temeljite i opsežne ocjene daju se preporuke vladi domaćinu, koje prihvata Konferencija o povelji. Do sada su zemlje domaćini ove vrste ocjena bile Bugarska, Mađarska, Litvanija, Poljska, Republika Slovačka i Rumunija.

1.3.2. Sporazum o osnivanju Energetske zajednice Jugoistočne Evrope

25. oktobra, 2005. godine, Sporazum o uspostavljanju Energetske zajednice između EU i JIE (ECTSEE) potpisali su Evropska zajednica i tadašnjih 9 Ugovornih strana iz JIE: Albanija, Bugarska, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Rumunija, Srbija i Crna Gora i Specijalni predstavnik Generalnog sekretara u ime Privremene misije Ujedinjenih naroda na Kosovu. Bilo koja zemlja članica Evropske unije može dobiti status Učesnice. Zaključno s martom 2009., 14 zemalja članica bile su Učesnice u Sporazumu, u koje spadaju i Bugarska i Rumunija čiji pravni status je promijenjen sa ‘Ugovorna strana’ na ‘Učesnica’ nakon njihovog pristupanja EU.

Bilo koja susjedna treća zemlja može biti prihvaćena kao Posmatrač u ECTSEE. Do sada je pet zemalja prihvaćeno u svojstvu Posmatrača.

23

Fokus Energetske zajednice je kreiranje stabilnog regulatornog i tržišnog okvira

sposobnog za privlačenje investicija u mrežnu energiju i proizvodnju energije, u cilju osiguravanja svim stranama pristupa stabilnoj i kontinuiranoj opskrbi energijom što predstavlja ključni uslov za ekonomski razvoj i socijalnu stabilnost. Ciljevi Sporazuma i obaveze Ugovornih strana

Cilj Energetske zajednice je da organizira odnose između Ugovornih strana i stvori zakonodavni i ekonomski okvir za izvršenje slijedećeg:

• Kreiranje stabilnog regulatornog i tržišnog okvira sposobnog za privlačenje investicija u gasne mreže, proizvodnju električne energije, te prenosne i distributivne mreže;

• Kreiranje jedinstvenog regulatornog prostora za trgovinu Mrežnom energijom koji mora biti usklađen sa geografskim razmjerama tržišta datih proizvoda;

• Jačanje sigurnosti opskrbe jedinstvenog regulatornog prostora;

• Poboljšanje stanja okoliša u vezi sa Mrežnom energijom i pripadajućom energetskom efikasnošću, promoviranje upotrebe obnovljivih izvora energije, i određivanje uvjeta trgovine energijom u okviru jednistvenog regulatornog prostora;

• Razvoj konkurencije na tržištu mrežnom energijom u širem geografskom smislu i iskorištavanje prednosti tzv. ekonomija veličine.

U smislu obaveza koje preuzimaju strane iz Sporazuma o Energetskoj zajednici, one su okvirno kalsificirane u tri strukture:

1. Proširenje Pravne stečevine EZ (Acquis Communautaire) (Naslov II Sporazuma): Ugovorne strane su dogovorile da će implementirati ključne dijelove Pravne stečevine EZ, kako one specifične za pojedine sektore , tako i one od opće važnosti. U Naslovu II se od Ugovornih strana također traži da usvoje razvojne planove u cilju usklađivanja njihovih energetskih sektora sa općeprimjenjivim standardima EZ. Ukratko:

• Acquis o električnoj energiji obuhvata Direktivu 2005/89/EZ (mjere zaštite sigurnosti opskrbe električnom energijom i investicija u infrastrukturu), Direktiva 2003/54/EZ (opća pravila za unutrašnje tržište električnom energijom) i Propis 1228/2003/EZ (uslovi pristupa mreži za prekograničnu razmjenu električne energije). Početni rok za transponiranje Direktive 2003/54 i Propisa 1228/2003 bio je juli 2007.godine. U decembru 2007., Ministarsko vijeće je donijelo odluku o produženju roka za implementaciju Direktive 2005/89 do 31. decembra, 2009.

• Acquis o gasu obuhvata Propis (EZ) br. 1775/2005 (uslovi pristupa prenosnoj mreži za prirodni gas), Direktivu 2004/67/EZ (mjere zaštite sigurnosti opskrbe prirodnim gasom) i Direktivu 2003/55/EZ (opća pravila za unutrašnje tržište prirodnim gasom i opoziv Direktive 98/30/EZ). Rok za transponiranje Direktive 2003/55 u nacionalno zakonodavstvo bio je 1. juli, 2007. Sporazum također namećeobavezu Ugovornim stranama da otvore tržište gasa potrošačima koji nisu domaćinstva do januara 2008. Kao i u slučaju Direktive za električnu energiju, u decembru 2007., Ministarsko vijeće donijelo je odluku da

24

uspostavi novi rok za Direktivu 2004/67/EZ i Propis 1775/2005 do 31. decembra, 2009.

• Acquis o obnovljivim izvorima energije obuhvata Direktivu 2003/30/EZ (promoviranje upotrebe biogoriva ili drugih obnovljivih goriva za transport), i Direktivu 2001/77/EZ (električna energija koja se proizvodi iz obnovljivih izvora energije). Uspostavljen je rok od jedne godine nakon datuma stupanja Sporazuma na snagu.

• Acquis o okolišu i konkurenciji će se implementirati utoliko koliko imaju utjecaj na mrežnu energiju i trgovinu energijom među Ugovornim stranama. Među najvažnijim direktivama za okoliš su Direktiva 2001/80/EZ o ograničenju emisija određenih polutanata u zrak iz velikih elektrana na sagorijevanje (usaglašen je prelazni period do 31. decembra, 2017.), i Direktiva 1999/32/EZ o smanjenju sadržaja sumpora u određenim tečnim gorivima (do 31. decembra, 2011.). U skladu sa članom 13. Sporazuma, Ugovorne strane prepoznaju važnost Kjoto protokola i nastojat će da mu pristupe. Ugovorne strane će također nastojati da implementiraju Direktivu Vijeća 96/61/EZ od 24. septembra, 1996 o integriranoj prevenciji i kontroli zagađenja (IPPC).

2. Drugi krug obaveza odnosi se na “Mehanizam za djelovanje tržišta mrežne energije” (Naslov III Sporazuma). Odnosi se na Ugovorne strane i zemlje učesnice iz EU. Sadrži odredbe o kreiranju mehanizama za transport mrežne energije na velikim udaljenostima, usvajajući izjave o sigurnosti opskrbe. Također poziva na hitno usklađivanje tržišnih projekata, međusobno priznavanje licenci i promoviranje slobodnog uspostavljanja kompanija, promoviranje razvoja u oblastima obnovljivih izvora energije i energetske efikasnosti, kao i pružanje okvira za zaštitne mjere u slučaju neočekivanih kriza.

3. Treći krug obaveza se odnosi na “Uspostavljanje jedinstvenog energetskog tržišta” (Naslov IV Sporazuma) i obuhvata Ugovorne strane, kao i čitavu Evropsku zajednicu. U osnovi, zagovara slobodno kretanje mrežne energije i dozvoljava poduzimanje daljih mjera u cilju uspostavljanja jedinstvenog energetskog tržišta. Pored toga, naslov IV uspostavlja politiku vanjske trgovine energijom i obezbjeđuje mehanizam međusobne pomoći među Stranama u slučaju poremećaja opskrbe energijom.

Institucionalna struktura Institucionalno ustrojstvo Energetske zajednice počelo se razvijati s početkom Atinskog procesa 2002. godine. Sporazumom o uspostavljanju Energetske zajednice utvrđene su konačne strukture institucija 2005. godine. Shodno tome, proces donošenja odluka u okviru Energetske zajednice obuhvata slijedeća tijela:

• Ministarsko vijeće: je glavna institucija za donošenje odluka u Energetskoj zajednici. Donosi ključne političke odluke i usvaja pravila i procedure Energetske zajednice.

• Stalna grupa na visokom nivou (PHLG): Sačinjavaju je visoki dužnosnici iz svake od Ugovornih strana i EU. Ona osigurava kontinuitet političkih sastanaka ministara i popratna dešavanja, te u određenim slučajevima donosi odluke o implementaciji pojedinih mjera.

• Regulatorni odbor: Sastoji se od regulatora iz svake od Ugovornih strana I zvaničnika iz Evropske komisije. Pruža savjete Ministarskom vijeću i PHLG-u o

25

detaljima statutornih, tehičkih i regulatornih pravila i daje preporuke u slučaju prekograničnih sporova između regulatora.

• FORUMI: Forumi imaju zadatak da pružaju savjete Energetskoj zajednici. Jedan Forum okuplja sve zainteresirane učesnike iz oblasti industrije, regulatore, predstavnike industrije i potrošače, i njime predsjedava Evropska komisija. Njihovo zaključci, do kojih se dolazi konsenzusom, predstavljaju se PHLG-u.

• Sekretarijat: je nadležan za svakodnevne aktivnosti Energetske zajednice, što se naročito odnosi na redovan pregled ispunjenja obaveza iz Sporazuma svih Ugovornih strana i iniciranje procedura za sprovođenje Sporazuma.

Trenutna situacija u BiH po pitanju implementacije ECT SEE

Bosna i Hercegovina ratificirala je Sporazum o uspostavljanju Energetske zajednice (ECT SEE) odlukom Predsjedništva Bosne i Hercegovine o ratifikaciji Sporazuma o uspostavljanju Energetske zajednice („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori” br. 9/06), donesenom 27. jula, 2006. godine.

Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa (MVTEO) odgovorno je za ispunjavanje obaveza preuzetih potpisivanjem ECT SEE-a u ime BIH. Ministarstvo efikasno sarađuje s institucijama Energetske zajednice. Sekretarijat Energetske zajednice utvrdio je trenutno stanje i mjere koje je neophodno poduzeti za usklađivanje i implementaciju legislative BiH sa regulativom EU koja se tiče uspostavljanja odgovarajuće strukture i djelovanja tržišta električne energije i gasa u BiH.

Mape puta za implementaciju ECT SEE za gas, električnu energiju i sigurnost opskrbe su izrađene i usaglašene.

Do sada je znatan napredak postignut u elektroenergetskom sektoru, ali jednak uspjeh nije postignut kada je riječ o gasu i drugoj problematici.

Odnedavno je tu i jedan bitan dokument u vezi sa energetskom politikom i razvojem energetike pod nazivom „Sporazum o osnovnim principima u cilju nezavisne i sigurne opskrbe energijom na području BiH“. Ovaj Sporazum su potpisali entitetski premijeri, i do sada ga je usvojila Vlada FBiH. On pruža glavna usmjerenja i opće principe u slijedećim sektorima: - nafta i naftni derivati; - trgovina, transport i distribucija gasa; - proizvodnja, prenos i distribucija električne energije i obnovljivi izvori energije

Među posljednjim dešavanjima je i “Strateški plan i program za razvoj energetskog sektora u FBiH” koji je izrađen za period septembar 2007 – mart 2009. „Energetska strategija RS“ i „Zakon o energiji u RS“ su u pripremi. Također, „Propis o obnovljivim izvorima energije u FBiH“ je u pripremi. Zakon o gasu je usvojen u RS-u u septembru 2007. godine, dok je „Uredba o gasu“ usvojena u FBiH u novembru 2007.

U skladu sa posljednjim izvještajem koji je pripremio Sekretarijat Energetske zajednice, situacija u novembru 2008 u Bosni i Hercegovini je kako slijedi:

Dok se obaveze iz Sporazuma odnose na Bosnu i Hercegovinu (na državnom nivou), pitanje podjele nadležnosti među entitetima, kao i između entititeta i državnog nivoa ostaje otvoreno i nije došlo do stvaranja jasnog i usklađenog zakonodavnog okvira.

26

Koraci strateške prirode – Određeni koraci strateške prirode, koji naglašavaju trendove u razvoju, usvojeni su u ovom periodu (Indikativni plan proizvodnje 2008. – 2017.; Program socijalne zaštite ugroženih potrošača električne energije; Izjava o organizaciji sektora prirodnog gasa u Bosni i Hercegovini);

Operativa pitanja u vezi sa razvojem tržišta - Tokom 2008. zabilježeni su problemi u radu prenosne kompanije na nivou BiH (Elektroprijenos), uzrokovani nedovoljno razvijenim zakonodavnim okvirom, kao i nedostatkom konsenzusa i suboptimalnog djelovanja upravne strukture do čega je došlo uslijed sukoba interesa između dva entiteta. Konsolidacija rada, dalja komercijalizacija i politički nezavisno rukovodstvo kompanije, kao i odgovarajuće izmjene i dopune pripadajućeg Zakona, sprovođenje nezavisnog regulatornog upravljanja od strane DERK-a i poboljšanje saradnje sa NOS-om (Nezavisi operator sistema u BiH) trebali bi biti uzeti u obzir kao hitni koraci za postizanje održive sigurnosti opskrbe i razvoja tržišta električne energije u skladu sa Sporazumom.

Zakonodavstvo – Od sredine 2008. godine Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH) pokušava izmijeniti svoj Zakon o električnoj energiji. Hitno je potreban usklađen zakon na federalnom nivou. Federalna regulatorna komisija za električnu energiju (FERK) regulira samo pitanja električne energije na nivou FBiH; potreban je dalji razvoj zakonodavnog okruženja u ovom entitetu.

Razdvajanje – Obje elektroprivrede u FBiH (Elektroprivreda – Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i Elektroprivreda BiH) trenutno idu ka pravnom razdvajanju između aktivnosti proizvodnje, distribucije i opskrbe i transformaciji u holding kompanije, što je planirano za kraj 2008. godine. EP-HZHB je izvršila računovodstveno razdvajanje, EP BiH planira učiniti isto do kraja 2008. Monitoring računovodstva se dalje unaprijeđuje. U RS-u, Elektroprivreda RS je već obavila pravno razdvajanje proizvodnje od distribucije i opskrbe na sličan način. U oba entiteta nezavisnost u donošenju odluka mora se sprovoditi putem 'compliance' programa.

Nezavisni operator prenosnog sistema (NOSBIH) treba dodatno jačati – naročito po pitanju usmjeravanja njegovih rukovodnih struktura – u smislu njegovog punog učešća u regionalnim strukturama za kooperaciju između TSO-a;

Elektroprivreda Brčko Distrikta (koje je administrativna oblast unutar BiH) je i dalje potpuno uvezani pravni subjekt; ne postoji legislativa kojom se sprovodi bilo kakva vrsta razdvajanja, nema nezavisnog regulatornog tijela, ni zakonodavnog okvira za sprovođenje bilo kakve regulatorne prakse;

Zaštita potrošača – Sheme univerzalne usluge i socijalne zaštite u oblasti opskrbe električnom energijom su većim dijelom implementirane, dok u FBiH za njih postoji podrška, ali su još u izradi. Oblast javnih usluga treba biti bolje obrađena u entitetskom zakonodavstvu;

Tarife i pravila – Nakon objavljivanja tarifa za distributivnu mrežu i tarifa za maloprodajnu opskrbu za FBiH početkom 2008., u maju 2008. FERK je također usvojio nova Opća pravila za opskrbu električnom energijom. Pravila konekcije za Distribuciju EP-HZHB, uključujući novu metodologiju određivanja troškova, su u fazi javne rasprave. Još nije izrađen jedinstven Distributivni kodeks u FBiH. U RS-u, RERS je usvojio Distributivni mrežni kodeks krajem 2007; Uslovi za opskrbu električnom energijom su već izrađeni i u primjeni. Nove tarife za distrubutivnu konekciju su u izradi (septembar 2008.);

Pristup treće strane – stanje u ovom pogledu se popravlja na entitetskom nivou, novi računovodstveni podaci dobijeni u procesu razdvajanja bi trebali poboljšati

27

odražavanje troškova. Tarife za pristup prenosnoj mreži su jos nerazdvojene i potrebno je njihovo dodatno razmatranje od strane DERK-a;

Otvaranje tržišta električnom energijom – proces se pravilno sprovodi i ima podršku, ali je implementacija slaba. Došlo je do poboljšanja transparentnosti u smislu kvalitete općeraspoloživih podataka. Odgovornosti nadgledanja tržišta zahtijevaju jaču saradnju između regulatornih tijela i dalji razvoj Tržišnih pravila i regulatornih praksi.

Prekogranična pitanja u oblasti električne energije – Implementacija Propisa 1228/2003 je djelimično postignuta i u toku je, pripadajuće regulatorne prakse moraju biti unaprijeđene u smislu podjele nadležnosti među regulatorima. Razmjena podataka između NOS-a i Elektroprijenosa je nedovoljna. Regulatorno tijelo na državnom nivou (DERK) je izradio Pravila o dodjeli interkonekcijskih kapaciteta zasnovanoj na principima konkurentnosti, međutim ista još čekaju na usvajanje od 2007. godine zbog nedostatka konsenzusa. Efikasan i nezavisan rad DERK-a treba i dalje unaprijeđivati. Njegova saradnja sa entitetskim regulatornim tijelima također treba jačanje i podršku.

Legislativa u oblasti gasa – Po pitanju gasa nije bilo napretka od posljednjeg perioda izvještavanja; međutim, nacrt zakona o gasu je izrađen i podnešen Sekretarijatu na komentar. Postoji Zakon o gasu u Republici Srpskoj, te Uredba o pitanjima gasa u Federaciji Bosne i Hercegovine. Oba pomenuta dokumenta ne ispunjavaju neke od ključnih zahtjeva Direktive 2003/55/EZ (odnosno, Regulatorno tijelo, Obaveza javne usluge, Pristup treće strane, Monitoring sigurnosti opskrbe, Razdvajanje i Otvaranje tržišta). Stoga je hitno potrebno uspostavljanje usklađenog zakonodavnog okvira u Bosni i Hercegovini.

Gas – Operativni koraci – Ekspertna grupa radi na zajedničkom rješenju u cilju razvija i prijedloga odgovarajućeg okvira za sektor gasa u BiH – u skladu sa zahtjevima Direktive 2003/55/EZ. Do sada nije postignut potreban konkretni napredak jer je proces kompleksan i sporo napreduje zbog specifične političke strukture. Potrebni su dodatni napori u izradi i implementaciji, a najviše u vezi sa dodjeljivanjem nadležnosti regulatornim tijelima, u proceduri autorizacije, u oblasti zaštite potrošača, naročito ugrožene kategorije potrošača, te su hitno potrebni u oblasti razdvajanja.

Gas - Propis 1775/2005 – Po pitanju Propisa 1775/2005/EZ može se reći da se na ispunjavanju njegovih zahtjeva radi – zajedno sa pravilima Direktive 2003/55/EZ – u okviru ekspertne grupe, ali je naravno, potrebna valjana implementacija Direktive 2003/55/EC za dalji čvrst napredak.

Okoliš – Nije postignut značajan napredak po pitanju implementacije Direktive o procjeni uticaja na okoliš u Federaciji Bosne i Hercegovine. Implementacija člana 4.(2.) Direktive o divljim pticama je tek u začetku u FBiH. Dva rezervata su uspostavljena u okviru RAMSAR konvencije (po jedan u svakom entitetu).

Konkurencija – Zakon o konkurenciji i njegovo sproovđenje nisu napredovali u BiH. Uprkos činjenici da je modeliran po pristupu tri stuba EU, legislativa o konkurenciji i dalje zahtjeva zakonodavne napore kako bi se postigla potpuna usklađenost sa acquis-om. Bosna i Hercegovina i dalje nema Zakon o državnoj pomoći ni infrastrukturu za monitoring.

Izvori obnovljive energije – Od jula 2007. tj. usvajanja planova o implementaciji Direktive 2001/77/EZ i Direktive 2003/30/EZ, poduzeto je vrlo malo koraka na realizaciji planova do sada. Nedavno pokretanje tehničke pomoći od strane španske ambasade za rješavanje određenih institucionalnih pitanja vezanih za OIE – iza koje će uslijediti određivanje indikativnih ciljeva i izrada strategije za OIE – je bitan korak naprijed, ali ne i dovoljan u smislu blagovremenog ispunjavanja obaveza navedenih u planovima.

28

1.3.3. Približavanje EU - direktorati i programi EZ Uvod u problematiku približavanja EU

BiH je jasno izrazila svoj strateški cilj da postane članica EU. U junu 2008. godine, Bosna i Hercegovina (BiH) je, nakon finaliziranih pregovora započetih 2005. godine, potpisala sa EU Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SAA), kao i Privremeni sporazum o trgovini trgovinskim pitanjima. Iako SAA ne vodi direktno ka članstvu u EU, on predstavlja važnu prekretnicu koja obilježava novu fazu u BiH/EU odnosima, i put ka eventualnom kanididiranju za članstvo u EU.

Potpisivanjem SAA, BiH preuzima odgovornost da uskladi svoju legislativu sa legislativom EU. Čak i prije SAA, BiH je imala obaveze da transponira osnovne direktive za energetski sektor, koje su proizašle iz njenog učešća u Sporazumu o uspostavljanju Energetske zajednice jugoistočne Evrope (ECTSEE).

Smatramo bitnim da su sve strane uspostavile zajedničko viđenje, te da su svjesne zahtjeva za približavanje EU. Odlomci koji slijede ukratko predstavljaju proces približavanja EU koji bi trebalo slijediti u svim sektorima, uključujući energiju, EE i RE.

Približavanje može uslijediti samo ako određena zemlja zadovolji sve kriterije približavanja. Ovi kriteriji su političke i ekonomske prirode i tiču se sposobnosti zemlje da preuzme obaveze članstva, kao i usvajanja Acquis Communautaire-a (Evropske pravne stečevine) i njegove efikasne implementacije kroz odgovarajuće administrativne i sudske strukture.

Jedna od ključnih obaveza koje zemlje kandidati moraju ispuniti kako bi postale članice EU je da postignu približavanje zakonodavstva, što znači da inkorporiraju u svoje nacionalne zakone, pravila i procedure kompletno tijelo EU legislative sadržano u Acquis-u.

Približavanje zakonodavstva nije ograničeno samo na zakonodavne aktivnosti. Ono također zahtijeva osiguravanje institucija i budžeta neophodnih za omogućavanje implementacije (sprovođenja) zakonskih odredbi, kao i omogućavanje neophodnih kontrolnih i kaznenih mjera u cilju osiguravanja potpunog i valjanog djelovanja u skladu sa zakonom, odnosno sprovođenje zakona.

Legislativa Zajednice na snazi, prije svega se bazira na nizu članova iz Sporazuma o uspostavljanju Evropske zajednice koji određuju opće principe, a zatim i na Sekundarnoj legislativi na snazi koja se bavi specifičnim pitanjima. Sekundarna EU legislativa obuhvata Direktive, Propise, Odluke, Rezolucije i Preporuke.

• Direktive su obavezujuće za Zemlje članice ali su izrađene tako da budu dovoljno fleksibilne da u obzir uzmu i uvjete koji se razlikuju od zemlje do zemlje. Svaka Zemlja članica obavezna je da transponira Direktive u vlastito zakonodavstvo. Zemlje kandidati moraju usvojiti Direktive EU prije nego postanu punopravne članice.

• Propisi su direktno obavezujući za Zemlje članice i zamjenjuju bilo kakve protivrječne zakone u zemlji. Zemlje članice možda i ne transponiraju odredbe propisa u svoje nacionalno zakonodavstvo. Propisi većim dijelom nisu dio procesa približavanja i stupaju na snagu u zemljama kandidatima odmah nakon njihovog postizanja punog članstva. Unatoč tomu, institucionalni i administrativni okvir potreban za implementaciju propisa trebao bi postojati prije približavanja.

29

Stoga zemlje kandidati moraju poduzeti administrativne korake kako bi bile spremne za implementaciju propisa kada postanu punopravne članice.

• Odluke su zasebni zakonodavni akti. Razlikuju se od propisa i direktiva po tome što su obično veoma specifične po prirodi. Odluke, kao i propisi, nisu dio procesa približavanja, ali zemlje kandidati moraju biti spremne za njihovo sprovođenje, ako je to u njihovom slučaju primjenjivo, odmah nakon postizanja punopravnog članstva.

• Preporuke i rezolucije nisu obavezujuće za zemlje članice, ali daju uvid u buduće trendove u Evropskoj politici. Pored gore navedenih, niz drugih neobavezujućih informativnih dokumenata, kao

što su radni dokumenti Komisije, 'Komunikacije', itd, pružaju veoma korisne informacije i prijedloge za buduću legislativu i politike.

Iskustvo iz procesa približavanja novih zemalja članica EU standardima pokazuje da pitanjima energetike i zaštite okoliša pripada naročit značaj i težina. Treba primjetiti da se dobar dio acquis-a o zaštiti okoliša odnosi na proizvodnju i upotrebu energije.

Kada je riječ o približavanju legislativi EU u oblasti energetike i zaštite okoliša, zemlje kandidati se moraju suočiti sa tri podjednako važna i međusobno povezana izazova:

• Zakonodavni izazov: koji predstavlja transponiranje acquis-a zajednice u nacionalno zakonodavstvo. To je jedan dugotrajan proces koji bi trebao biti zasnovan na sveobuhvatnoj analizi praznina u zakonodavstvu, kao i na detaljno razrađenom rasporedu aktivnosti transponiranja.

• Institucionalni izazov: Implementacija i sprovođenje legislative zahtijeva nove ili reorganizirane institucije, jasnu raspodjelu nadležnosti između nacionalnih, regionalnih ili lokalnih vlasti, dovoljne količine tehničke infrastrukture i obučenih ljudi. Ovi napori zahtijevaju značajne finansijske i ljudske resurse.

• Finansijski izazov: razrada strategija finansiranja predstavlja trenutni prioritet budući da su potrebne znatne investicije za infrastrukturu, kao i za jačanje administrativnih struktura. Pored toga, postoje izazovi koji su specifični za određene sektore koji se mogu

razlikovati od zemlje do zemlje. Okvir za zemlje zapadnog Balkana na putu njihovog budućeg približavanja je

Proces stabilizacije i pridruživanja. Evropska komisija odlučila je kreirati jedinstveni Instrument predpristupne pomoći (IPA) za period koji obuhvata naredne Finansijske perspektive (2007.-2013.). On zamjenjuje predpristupne finansijske instrumente PHARE, ISPA, SAPARD, CARDS, itd iz perioda 2000. – 2006.

IPA obuhvata zemlje zapadnog Balkana koje imaju status kandidata (to su trenutno Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Turska) i status potencijalnog kandidata (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija uključujući i Kosovo u skladu sa UNSCR 1244 i Albanija).

30

Evropska komisija (EC) i Generalni direktorati (DGi)

Evropska komisija (EC) (bivša Komisija Evropskih zajednica) je izvršni ogranak Evropske unije. Ovo tijelo je zaduženo za predlaganje legislative, implementaciju odluka, podržavanje sporazuma Unije i općenito svakodnevno rukovođenje Unijom.

Komisija je podijeljena na odsjeke poznate kao Generalni direktorati (DGi). Svaki od njih pokriva specifičnu oblast politike ili službu. DGi su podijeljeni u četiri grupe: DGi za političke odnose, DGi za vanjske odnose, DGi za opću službu i DGi za unutarnju službu.

Među Generalnim direktoratima za političke odnose, najvažniji u smislu energetike i zaštite okoliša su slijedeći:

• Generalni direktorat za energiju i transport (DG TREN): bavi se izradom politika EU u sektorima energetike i transporta i upravlja pripadajućim programima finansiranja.

• Generalni direktorat za okoliš (DG Environment): odgovoran za politike Evropske unije u oblasti zaštite okoliša.

Među Generalnim direktoratima za vanjske odnose, najvažniji za odnose sa BiH su slijedeći:

• Generalni direktorat za proširenje odgovoran za proces proširenja Evropske unije.

• Ured za saradnju EuropeAid (Generalni direktorat Evropske komisije): implementira instrumente vanjske pomoći Evropske komisije, koji se finansiraju iz budžeta Evropske zajednice i Evropskog razvojnog fonda.

• Generalni direktorat za vanjske odnose (DG RELEX): odgovoran za vanjsku politiku. Ima preko 120 delegacija i ureda širom svijeta.

Slijedeće poglavlje pruža dodatne informacije o Generalnom direktoratu za energiju i transport. Generalni direktorat za energiju i transport (DG TREN)

DG TREN djeluje od 1. januara, 2000. godine. Nastao je spajanjem Generalnog direktorata za transport sa Generalnim direktoratom za energiju. U junu 2002. godine, Euratom Ured zaštite postao je sastavni dio DG TREN-a.

DG TREN je odgovoran za izradu i implementaciju Evropskih politika iz oblasti energetike i transporta. Njegov zadatak je da se pobrine da politike iz oblasti energetike i transporta budu kreirane u korist svih sektora društva. DG TREN izvršava ove zadatke putem prijedloga legislativa i upravljanja programima, uključujući finansiranje projekata. Trenutni ciljevi DG TREN-a su:

• Završavanje kreiranja unutrašnjeg tržišta u oblasti energetike i transporta

• Osiguravanje održivog razvoja transporta i energetike

• Upotreba glavnih mreža u Evropi

• Upravljanje prostorom, odnosno upravljanje zagušenjem zračnog saobraćaja

• Poboljšanje sigurnosti u oblasti transporta i energetike

• Postizanje proširenja

• Razvoj međunarodne saradnje

31

Generalni direktorat za energiju i transport ima preko 1000 uposlenika u deset direktorata smještenih u Briselu i Luksemburgu.

Izvršna agencija za inteligentnu energiju, koja implementira programe finansijske pomoći u energetskom sektoru i Agencija za opskrbu Euratom, koja vrši nadzor uvoza nuklearnih materija, također podnose izvještaje Generalnom direktoratu. Program Inteligentna energija Evrope (IEE)

IEE pruža finansijsku pomoć u energetskom sektoru u ime Evropske komisije. Njegov cilj je da doprinese sigurnoj i održivoj opskrbi energijom za Evropu po konkurentnim cijenama, kroz slijedeće akcije:

• poticanje energetske efikasnosti i racionalnog korištenja energetskih resursa; (SAVE)

• promoviranje novih i obnovljivih izvora energije i podrška energetskoj diverzifikaciji; (ALTENER)

• promoviranje energetske efikasnosti i upotrebe novih i obnovljivih izvora energije u transportu. (STEER)

Investicije “hardverskog” tipa, kao što su demonstrativni projekti ili projekti tehničkog istraživanja i razvoja u oblasti energetske efikasnosti i obnovljivih izvora energije se ne finansiraju. Program inteligentne energije finansira samo aplikante iz EU i par drugih evropskih zemalja. Učešće pravnih subjekata osnovanih u drugim zemljama može biti prihvaćeno samo pod uslovom da je ta zemlja poduzela neophodne korake za pridruživanje Programu IEE. BiH se još nije pridružila Programu IEE i nije kvalificirana za finansiranje. Sedmi okvirni program

“Okvirni programi” (FPi) su glavni finansijski instrumenti putem kojih Evropska unija pruža podršku aktivnostima istraživanja i razvoja koje obuhvataju gotovo sve naučne discipline.

Dio FP7 koji se odnosi na Evropsku zajednicu organiziran je u četiri programa u skladu sa četiri osnovne komponente evropskog istraživanja:

Fokus energetskih istraživanja i demonstracionih aktivnosti u okviru FP7 bit će na ubrzavanju razvoja jeftinih tehnologija za što održiviju energetsku privredu za Evropu ( i ostatak svijeta) i osiguravanju mogućnosti uspješnog konkurisanja evropske industrije na globalnoj sceni. Zemlje članice EU i Evropski parlament su odredile ukupno 2,35 milijardi eura za finansiranje ove teme tokom perioda trajanja FP7. Naglasak će biti stavljen na slijedeće aktivnosti:

• Ćelije vodika i goriva

• Proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora

• Proizvodnja goriva iz obnovljivih izvora

• Obnovljivi izvori energije za grijanje i hlađenje

• Tehnologije skladištenja i čuvanja CO2 za proizvodnju električne energije sa nula emisija

• Tehnologije čistog uglja

• Pametne mreže energije

32

• Energetska efikasnost i štednja

• Znanje za izradu energetskih politika Bilo koja kompanija, univerzitet, istraživački centar, organizacija ili jedno lice,

zakonom osnovano u bilo kojoj zemlji, može učestvovati u projektu saradnje. Za aktivnosti istraživanja i tehnološkog razvoja, finansijski doprinos Zajednice može maksimalno doseći iznos od 50% od ukupnih dozvoljenih troškova. Međutim, za korisnike koji su neprofitne javne institucije, srednjoškolske i visokoškolske obrazovne ustanove, istraživačke organizacije, te mala i srednja preduzeća, taj iznos može biti maksimalno 75% od ukupnih dozvoljenih troškova. Za aktivnosti koordinacije i podrške, finansijsko učešće Zajednice može doseći maksimum od 100% od ukupnih dozvoljenih troškova.

Kada je riječ o BiH, Memorandum o razumijevanju sa Evropskom komisijom, koji će omogućiti puni pristup Sedmom okvirnom programu za istraživanje (FP7) Evropske zajednice koji traje od 2007. do 2013. godine, potpisan je krajem 2008. godine. Ovaj „pridruženi status“ će omogućiti BiH da učestvuje u svim javnim pozivima za davanje prijedloga i da se natječe na jednakom nivou sa zemljama članicama EU i drugim pridruženim zemljama za aktivnosti saradnje i podrške u oblasti istraživanja koje se finansiraju u okviru FP7, od januara 2009. godine. Ovaj sporazum je bitan korak u integraciji BiH u Evropsku istraživačku oblast i u predpristupni proces za članstvo u Evropskoj uniji. Bosna i Hercegovina je dvanaesta zemlja pridružena programu FP7.

1.3.4. Evropska agencija za okolinu (EEA)

Evropska agencija za okoliš (EEA) je jedna od agencija Evropske Unije. Zadatak joj je da pruža pouzdane i nezavisne informacije o okolini. Predstavlja bitan izvor informacija za subjekte koji učestvuju u izradi, usvajanju, implementaciji i evaluaciji politika za zaštitu okoline, kao i za širu javnost. Trenutno, EEA broji 32 zemlje članice.

Evropska Unija je usvojila Propis o uspostavljanju EEA 1990. godine. Stupio je na snagu krajem 1993. odmah nakon donošenja odluke o smještanju EEA u Kopenhagen. Sa konkretnim radom se počelo 1994. Istim propisom je uspostavljena Evropska informacijska i promatračka mreža za okoliš (Eionet). Mandat EEA čine:

• Pomoć Zajednici i njenim zemljama članicama da donose odluke zasnovane na pouzdanim informacijama o unaprijeđenju zaštite okoline, ugrađivanju pitanja zaštite okoline u privrednu politiku i kretanju ka održivosti

• Koordinacija Evropske informacijske i promatračke mreže za okoliš (Eionet)

33

Slika 3.1: Zemlje članice i saradnice EEA

Glavni klijenti EEA su institucije Evropske unije (Evropska komisija, Evropski parlament, Vijeće) i njene zemlje članice. EEA također pruža svoje usluge drugim institucijama EU kao što su Ekonomski i socijalni komitet i Komitet regija.

Poslovna zajednica, akademske ustanove, nevladine organizacije i ostali dijelovi civilnog društva su također važni korisnici informacija koje pruža EEA. Agencija nastoji postići dvosmjernu komunikaciju sa svojim klijentima kako bi pravilno utvrdila njihove potrebe za informacijama, te se pobrinula da su pružene informacije isti shvatili i apsorbirali. Aktivnosti EEA

Cilj EEA je da se pobrine da donosioci odluka i šira javnost budu informirani o stanju okoline. Ona ima viziju da postane prepoznatljiva kao vodeća svjetska institucija za pružanje pravovremenih, važećih i pristupačnih podataka, informacija, znanja i procjena iz oblasti zaštite okoline na nivou Evrope.

Suštinski cilj EEA je da proizvede evropske, panevropske i regionalne integrirane setove podataka i indikatora, procjena i tematskih analiza iz oblasti zaštite okoline, u svrhu pružanja čvrste osnove za donošenje odluka za politike okoline u EU i zemljama članicama, te za saradnju sa zemljama kandidatima i potencijalnim kandidatima, kao i onim zemljama obuhvaćenim Evropskom politikom susjedstva.

Strategija EEA za period 2009.-2013. iznosi svoje planove za narednih pet godina. Oblikovana je na osnovu postojećih i budućih potreba za informacijama sa sveukupnim naglaskom na mnogo širu upotrebu podataka o okolišu koji se prikupljaju. Agencija usmjerava svoje aktivnosti, kreirajući nove načine rada i razvijajući nove metode uključenja načina mišljenja fokusiranog na okoliš u glavne tokove izrade privrednih i socijalnih politika.

34

Strategija je zasnovana na tri glavne aktivnosti:

• Nastavak zadovoljavanja potreba za informacijama opisanim u EU i međunarodnom zakonodavstvu iz oblasti okoline, što se posebno odnosi na šesti Akcioni program za okoliš;

• Pružanje više pravovremenih procjena o tome kako i zašto se okoliš mijenja i da li su politike zaštite okoline, uključujući šesti Akcioni program za okoliš, Strategija održivog razvoja EU i politike u pripadajućim oblastima efektivne;

• Poboljšanje koordinacije i širenja podataka i znanja o okolišu širom Evrope. Strateški dokument opisuje aktivnosti EEA u četiri oblasti:

• teme vezane za okoliš;

• presječne(cross-cutting) teme;

• integrirana procjena stanja okoline;

• informacijske službe i komunikacije. Dvije dodatne strateške oblasti obuhvataju rad, administraciju i upravljanje EEA-

om. Strategija će također dovesti do formiranja Zajedničkog okolišnog informacijskog sistema (SEIS).

1.4. Globalni fond za okolinu (GEF) - programi i projekti za Bosnu i Hercegovinu

1.4.1. Struktura GEF i njeno funkcioniranje Šta je to GEF i kako funkcionira u međunarodnoj suradnji i pomoći zemljama u razvoju?

GEF (engl.: Global Environmental Facility) ili Globalni fond za okolinu je uspostavljen 1991. godine, kao međunarodni finansijski mehanizam – fond za (tehničku i finansijsku) pomoć zemljama u razvoju za postizanje njihovih ciljeva u provođenju nekoliko ključnih međunarodnih globalnih sporazuma / ugovora, odnosno konvencija, koji imaju za cilj zaštitu zdravlja ljudi i globalnu zaštitu okoline / životne sredine na planeti Zemlji.

GEF je, nakon 10-tak godina funkcioniranja, isključivo ka finansijski mehanizam / fond za pomoć zemljama u razvoju i ekonomskoj tranziciji, u provođenju njihovih međunarodnih obaveza, tokom prve dekade ovog stoljeća, prerastao u “globalno partnerstvo“ između preko 170 zemalja-članica, , dakle samostalnih, međunarodno priznatih država, članica Ujedinjenih nacija / naroda, međunarodnih institucija i organizacija, nevladinih organizacija i privatnog / privrednog sektora, u podržavanju održivog razvoja u zemljama članicama.

GEF, kao finansijski mehanizam, sa uspostavljenom upravljačkom strukturom (generalnom i izvršnom), je ustvari finansijski fond, koji uključuje razvijene zemlje (donatore) i zemlje u razvoju i ekonomskoj tranziciji (korisnice pomoći), na principu partnerstva i zajedničkog upravljanja ovim fondom.

35

GEF finansijski mehanizam je osnovan, prvenstveno radi provođenja „Agende 21“, usvojene na samitu u Riu. Osnivanje GEF-a i područje djelatnosti GEF-a

GEF je, u oktobru / listopadu 1991. godine osnovan u sklopu Svjetske banke (engl. The World Bank), ali je, 1994. godine, na „Svjetskom samitu o planeti Zemlji“, održanom u Rio de Ženeiru (Rio de Jeneiro), GEF je restrukturiran i uspostavljen kao samostalna institucija Ujedinjenih Nacija, povjerena na tehničko upravljanje trima organizacijama / programima Ujedinjenih Nacija: Svjetska Banka (WB), Razvojni program Ujedinjenih Nacija (UNDP) i Program Ujedinjenih Nacija za okolinu (UNEP). Od svog osnivanja (1991), pa do završnog restrukturiranja (2003 godine), GEF daje podršku i finansijsku pomoć zemljama korisnicama u oblasti provođenja slijedećih međunarodnih globalnih multilateralnih sporazuma / ugovora:

- UN konvencija o klimatskim promjenama (UNFCCC), - UN konvencija o biološkoj raznolikosti / raznovrsnosti (CBD) - UN konvencija o zaštiti ozonskog omotača (Bečka konvencija i Montrealski

protokol), - UN konvencija o postojanim organskim polutantima (Štokholmska konvencija o

POPs) i - UN konvencija o borbi protiv dezertifikacije i degradacije zemljišta (UNCCD), od

2005. godine i - Održivo upravljanje regionalnim sistemima međunarodnih voda (koje tretira i

sadrži međunarodne aktivnosti i međunarodnu suradnju) UN konvencija o zaštiti međunarodnih voda i vodotokova, u saradnji sa drugim međunarodnim - regionalnim sporazumima i protokolima za zaštitu međunarodnih voda i zaštitu / konzervaciju regionalnih eko sistema.

Dakle, GEF prvenstveno sufinansira aktivnosti kojima je cilj da se spriječi ili umanji utjecaj na:

• utjecajni faktori koji ubrzavaju klimatske promjene na Zemlji, • gubitak u biološke raznolikosti / raznovrsnosti, • degradacija / zagađenje međunarodnih voda i vodotokova, • razrjeđenje / oštećenje ozonskog omoitača, • eliminacija proizvodnje i upotrebe POPs hemikalija, opasnih po život ljudi i • degradacija zemljišta / tla.

Organizaciona struktura i princip upravljanja u GEF-u

Za uključivanje u suradnju sa GEF-om, kao i za korištenje mogućnosti podrške nacionalnim ili regionalnim programima i projektima GEF-a i njegovih instrumenata, od izuzetne je važnosti poznavanje funkcionoiranja struktura GEF-a i sistema odlučivanja u ovom najvećem i najsnažnijem finansijskom sistemu za pomoć u provođenju međunarodnih okolinskih ugovora.

Vijeće GEF-a (engl.: GEF Council), je glavni upravljački organ GEF-a. Ono

funkcionira kao neovisni odbor direktora (eng.: Bord of Directors). Njegova osnovna funkcija i odgovornost je: razvoj, usvajanje i ocjena GEF programa. Vijeće GEF-a broji

36

32 člana (16 iz razvijenih zemalja, 14 iz zemalja u razvoju i 2 člana iz zemalja u ekonomskoj tranziciji). Odluke usvaja konsenzusom.

Skupština GEF-a broji onoliko članova, koliko je zemalja članica - dakle, po jedan

predstavnik iz savake zemlje članice. Skupština je nadležna za kreiranje i usvajanje generalne politike GEF-a, i usvajanje instrumenata i propisa za operativno djelovanje GEF-a.

GEF Sekretarijat je lociran u Vašingtonu (Washington) D.C. Sekretarijat GEF-a neposredno koordinira pripremu i odobravanje projekata, nadgleda njihovu implementaciju i provođenje propisa i pravila GEF-a u praksi.

GEF Agencije (poput već akreditiranih i zvaničnih „Međunarodnih agencija za implementaciju projekata GEF“, ka o što su WB, UNDP, UNEP), ovlaštenje GEF-a da mogu pripremati, u ime zemlje – kandidata, predlagati, pripremati i provoditi implementaciju projekata, dobile su i druge međunarodne strukovne i finansijske organizacije, kao što su: UNIDO, FAO, EBRD i druge). 1.4.2. GEF programi i projekti - iniciranje, priprema, nominacija, procedure

odobravanja i finansiranje GEF projekata

Korisnici GEF mehanizma i kriteriji za izbor projekata GEF sredstva su, u principu, dostupna vladinim (državnim) agencijama /

institucijama, UN specijaliziranim agencijama, nevladinim organizacijama i privatnom (privrednom) sektoru, a za tzv. “GEF male grant projekte” mugu konkurisati i lokalne zajednice. Za ovakve projekte (do 50.000 US$ granta), u ime GEF-a, zadužen je UNDP.

Glavni kriteriji za odobrenje grant sredstava za projekte, koje podnosilac zahtjeva, mora ispunjavati (tzv. „Kriteriji podobnosti“-engl.: „Criteria for eligibility“) su:

• Projekat mora obuhvatati jedu od područja GEF-a; • Projekat mora odgovarati nacionalnim / državnim programima za postizanje

globalnih ciljeva i koristi; • Projekat mora rješavati globalna pitanja zaštite okoline / životne sredine, koja su

finansirana iz sredstava GEF-a; • Projekat mora sadržavati učešće / participaciju učesnika –korisnika projekta

Kategorije projekata finansiranih ili kofinansiranih od GEF-a Projekti su podijeljeni u deset kategorija poznati kao Operacioni programi. Ovi operacioni projekti mogu biti prošireni uključivanjem drugih područja i integrirani kroz višestruka područja djelovanja. Od ukupno 10 osnovnih kategorija projekata, tri se odnose na klimatske promjene, odnosno energetsku efikasnost. To su:

• Uklanjanje barijera za očuvanje energije i energetske efikasnosti Prvi od dugoročnih operativnih programa na području klimatskih promjena

”Uklanjanje barijera za očuvanje energije i energetske efikasnosti”, fokusira se na projekte očuvanja energije koje općenito nisu poduzeti zbog barijera u provođenju.

37

Projekti u ovoj kategoriji analiziraju zašto energetska efikasnost ili aktivnosti očuvanja (koje su većinom profitabilne ili (win-win programi2) nisu implementirani i potom nađeni načini da se otklone identificirane barijere. Primjeri uključuju projekte koji ojačavaju institucije vezane za energetsku efikasnost: poboljšavanje standarda građenja i kodekse; uspostavljanje kompanija za pružanje energetskih usluga i obezbjeđenje ograničene demonstracije poboljšanja energetske efikasnosti.

• Promocija prihvatanja korištenja obnovljivih energetskih izvora uklanjanjem barijera i smanjenjem troškova implementacije Drugi program, ”Podrška prihvatanja obnovljive energije - uklanjanje barijera i

smanjivanje troškova implementacije” je kreiran da potakne investiranje u obnovljive energente. Projekti u ovoj kategoriji uključuju promociju solarnih fotonaponskih ćelija; biomase; metana iz otpada; energije vjetra; i hidroelektrane male snage.

• Smanjenje dugoročnih troškova energetskih tehnologija sa niskom emisijom stakleničkih gasova Treći program, ”Smanjenje dugoročnih troškova energetskih tehnologija sa

niskim emisijama stakleničkih gasova” je kreiran da poveća proizvodnju pogodnih tehnologija kojima se obezbjeđuje karbon-neutralna energija. Porastom zahtjeva za ovakvim tehnologijama, ovi projekti podržavaju ekonomiju u proizvodnji kroz ponovljene investicije u tehnologije sa niskim emisijama stakleničkih gasova koje još nisu komercijalno primjenjive. Primjeri koje su podržane tehnologija uključuju: gorivo na bazi bio mase za napredne gasne turbine; bazično korištenje snage vjetrova iz snažnih farmi vjetrova uz prenos na velike udaljenosti; fotonaponske tehnologijea; i proizvodnja solarne termalne energije. 1.4.3. Izvori finansiranja projekata Operacioni program se finansira kroz pet finansijskih izvora, kako slijedi:

• Operacioni programi (engl.: Operational Programmes) su dugoročni (3-7 godina) projekti velikih iznosa (preko 1 milion US$). Imajući u vidu velike napore za pripremu i dobijanje dozvola za jedan od ovih projekata, predlagači često traže grant od Fonda za razvoj projekta (PDF)

• Fond za razvoj projekta (engl: Project Development Facility - PDF) podržava razvoj u širokom razmjeru projekata GEF-a od stepena koncepta do u potpunosti potvrđenih dokumenata. Postoje tri veličine PDF granta: Blok A do 25.000 US$, Blok B do 350.000 US$ i Blok C do 1 milion US$ za projekte razvoja.

• Projekti srednje veličine (engl: Medium size Projects) pripremljeni i odobreni procesi za grant od 1 milion US$. Za projekte ispod 750.000 $ ne traži se prihvatanje od strane Savjeta.

• Programi malih grantova (engl: The Small Grants Programme) predviđaju grantove do 50.000 US$ za inicijative grupa iz lokalnih zajednica. Tako do juna 1997, 45 država sudjeluje u programima malih grantova.

• Omogućavanje aktivnosti (engl: Enabling Activities) podržava napore država da pripreme strategije, planove djelovanja i izvještaje kako bi ispunile obaveze

38

proizašle iz međunarodnih okolinskih konvencija. Prijedlozi Omogućavanja aktivnosti se vode direktno između vladinih agencija i UNDP-GEF-a.

1.4.4. Projekti u BiH u oblasti energetike i zaštite okoline

Projekti GEF-a predstavljaju značajne dopune za podstrek održivog razvoja države i obezbjeđuju značajna grant sredstva ili ko-finansiranje dijelova projekta koji predstavljaju globalnu korist. Projekti u implementaciji u BiH

U BiH se implementiraju sledeći projekti, finansirani (grant sredstvima) GEF-a i / ili iz sredstava međunarodnih GEF agencija / organizacija:

• „Procjena vlastitih kapaciteta za upravljanje globalnom okolinom / životnom sredinom“ (engl: „National Capacity Self Assessment for Global Environmental Management“)

Cilj projekta je da identifikuje prioritete i potrebe, na državnom nivou za izgradnju kapaciteta za određena globalna pitanja životne sredine, naročito jačanje kapaciteta BiH za ispunjavanje postojećih obaveza koje su vezane za sledeće konvencije: UNFCCC, UNCBD, UNCCD i Konvencija o vodama. Implementacija projekta se vrši od strane GEF agencije UNEP. Nacionalna izvršna agencija projekta je Nacionalni komitet za životnu sredinu i održivi razvoj.

• “Priprema inicijalnog nacionalnog izvještaja za UN okvirnu konvenciju o klimatskim promjenama“ (engl: „Preparation of the Initial National Communication to the United Nations Framework Convention on Climate Change – UNFCCC”

Ciljevi projekta su :

- Razvoj prvobitne „nacionalne komunikacije” u skladu sa UNFCCC - Izrada izvještaja o provođenju UNFCCC- promjeni klime i nacionalnih

programa koji će sadržavati inventru stakleničkih gasova - Priprema programa koji sadrže mjere pomoći adekvatnoj adaptaciji na

klimatske promjene - Priprema programa koji sadrže mjere ublažavanja klimatskih promjena - Procjena prepreka i praznina koje su vezane za finansijske potrebe i

razvoj kapaciteta Ovim projektom bi se utvrdila inventura emisije stakleničkih gasova u energetici,

industriji i poljoprivredi, njegova asposrpcija u sektoru šumarstva, te efekti uticaja klimatskih promjena, i na kraju identifikacija mjera sanacije uticaja, odnosno adaptacije /prilagođavanja privrede zbog uticaja klimatskih promjena. Invebtura emisije stakleničkih gasova treba da posluži i za stvaranje uslova za pristupanje Aneksu 1 UNFCC Konvencije, što bi u određenom trenutku mogao biti jedan od uslova za pristupanje BiH Evropskoj uniji.

39

Realizacija projekta vrši se preko UNDP-a, kao GEF-agencije, a partneri u realizaciji projekta su: Međuentitetsko koordinaciono tijelo za životnu sredinu i Minisratstvo prostornog uređenja, građevinarstva i ekologije Republike Srpske (kao nacionalni - BiH „Focal Point“ za UNFCCC. Nominovani GEF regionalni projekti u čijoj realizaciji učestvuje i BiH Projekti koji su odobreni za finansiranje od strane GEF-a su:

• „Promocija energetske efikasnosti u graditeljstvu-zgradarstvu“ (engl.: „Promoting Energy Efficiency in Buildings“)

Cilj projekta je smanjivanje energetske potrošnje u izgradnji, preko promovisanja tehnologije energetske efikasnosti i primjene u sektoru građenja.

Energetska efikasnost u domaćinstvima je isplativ način redukcije emisije CO2 i velika korist za povratnike koji mogu da smanje račune za potrošnju enrgije i poboljšaju standard života. GEF agencija za realizaciju projekta je UNDP.

• „Energija biomase –projekat za zapošljavanjnje i obezbjeđenje energije“ (engl: „B&H Biomass Energy for Employment and Energy Security Project”)

Cilj projekta je da se uklone prometne barijere pri usvajanju održivog servisa energije biomase u ruralnom području B&H i isto tako poveća kreiranje posla i redukciju siromaštva u lokalnim zajednicama.

Biomasa je veliki resurs u B&H, naročito u ruralnim područjima gdje je cijena grijanja visoka. U većini slučajeva biomasa će zamjeniti ugalj kao izvor zagrijavanja. Biomasa je obnovljiva u B&H i može da ima veliki uticaj na redukciju emisija.

Realizacijom ovog projekta izbjegla bi se emisija 120.000 tona CO2 za 15 godina, tako što bi se instalirali kotlovi za grijanje na biomasu u 20 škola. GEF MSP će biti integrisan u UNDP SRRP projekat „ Obnavljanje šumarstva i klastera prerade šume u regionu Srebrenice“. GEF agencija za realizaciju projekta je UNDP.

1.4.5. Postupci i procedure pripreme, kandidiranja i odobravanja projekata

Prvi korak u ulvođenju u ciklus projekata UNDP-GEF-a je da se preda Koncept projekta, na dvije do tri strane, lokalnom uredu UNDP-a u datoj zemlji. Ako je projekat pripremljen, predlagač može predati molbu za PDF grant u cilju da razvije koncept u Prijedlog projekta, za pregled vijeću GEF-a. Deset do petnaest stranica Prijedloga projekta elaborira sadržaj projekta, pristup, metodologiju, važnost i budžet, zajedno sa očekivanim rezultatima. (Opšte crte za sve gore pomenuto možete pronaći u drugom dijelu). Takođe treba biti propraćeno Pismom o namjerama od strane vlade domaćina. Ukoliko Vijeće GEF-a odobri Prijedlog projekta, sredstva se rezervišu za projekat, i on se smatra dijelom radnog programa GEF-a. Proces se potom nastavlja ka razvoju

40

punog Dokumenta projekta, koji mora biti odobren prije nego projekat uđe u implementaciju. Na svakom nivou nakon odobrenja koncepta, predlagač projekta dobije smjernice i dalje radi u tjesnoj saradnji sa osobljem GEF Agencije za implementaciju.

Novi projekat kategorije srednje veličine ima skraćeni ciklus razvoja projekta od kojeg se očekuje da omogući brže odobrenje projekta za budžetom manjim od 1 milion US$. Prikladan koncept projekta srednje veličine se razvija u sažetak projekta i odlazi u druge agencije za implementaciju na odgovarajuću skupštinu, kao i GEF-ova naučna i tehnička savjetodavna tijela. Projekti srednje veličine ispod 750.000 US$ se smatraju brzim (fast-track) pošto ih može odobriti CEO (Chief Excutive Officer-CEO - Glavni izvršni dužnosnik) i ne zahtijevaju odobrenje Vijeća.

1.5. Međunarodni ugovori, organizacije i sheme, te usklađivanje

zakonodavstva BiH sa međunarodnim pravilima i standardima energetskog sektora i pripadajuće zaštite okoline

1.5.1. Međunarodna agencija za energiju (eng. kratica IEA)

Međunarodna agencija za energiju (IEA) jeste međuvladina organizacija koja djeluje u svojstvu savjetodavnog tijela za energetske politike za 28 zemalja članica, u njihovim nastojanjima da svojim građanima osiguraju sigurnu, pistupačnu i čistu energiju.U radu IEA-e učestvuje i Europska komisija. BiH još nije postala članica IEA-e, ali učestvuje u razgovorima o energiji na globalnom planu koje vodi IEA.

IEA je osnovana za vrijeme naftne krize 1973.-74., a njena prvobitna uloga bila je da koordinira mjere u vrijeme kriznih situacija. Kako su se mijenjala tržišta energije, tako se mijenjala i IEA. Njen mandat je proširen da bi obuhvatio tri elementa izbalansirane izrade energetskih politika: energetsku sigurnost, ekonomski razvoj i zaštitu okoliša.

Trenutne aktivnosti usmjerene su na politike vezane za klimatske promjene, reformu tržišta, saradnju po pitanju energetske tehnologije, te ostvarivanje saradnje sa ostatkom svijeta, posebice sa glavnim potrošačima i proizvođačima energije kao što su Kina, Indija, Rusija, te zemlje OPEC-a.

Sa oko 190 zaposlenih, uglavnom stručnjaka za energiju i statističara koji dolaze iz pomenutih 28 zemalja članica, IEA provodi široki program istraživanja energije, prikupljanja podataka, izdavanja publikacija, te širenje informacija vezanih za najrecentnije analize energetskih politika i preporuke o dobrim praksama.

Organizacija i sekretarijat IEA-e

IEA jeste autonomna agencija, sa sjedištem u Parizu, koja je povezana sa Organizacijom za ekonomsku saradnju i razvoj (eng. kratica OECD). Glavno tijelo za donošenje odluka u okviru IEA-e jeste upravni odbor koji sačinjavaju ministri energije svake zemlje članice ili visoki dužnosnici koji predstavljaju ta ministarstva. Sekretarijat, u kojem su natječajem uposleni stručnjaci za energiju koji dolaze uglavnom iz zemalja članica OECD-a, podržava rad kako upravnog odbora, tako i podređenih tijela. Sekretarijat IEA-e prikuplja i analizira podatke o energiji, organizira radionice o novim temama na visokom nivou u kojima učestvuju svjetski stručnjaci, ocjenjuje državne

41

energetske politike i programe u zemljama članicama i zemljama koje nisu članice, radi na izradi energetskih projekcija na globalnom nivou zasnovanim na različitim mogućim scenarijima, te priprema studije i vladama daje konkretne preporuke vezane za politike o ključnim energetskim temama.

Područja djelovanja IEA-e Djelovanje IEA-e usmjereno je na slijedeća područja:

• Pripravnost za krizne situacije: Mehanizmi za reagiranje u kriznim situacijama IEA-e uspostavljeni su Sporazumom o međunarodnom energetskom programu (eng. kratica I.E.P.) iz 1974.. Sporazum omogućava koordinirano, zajedničko djelovanje na taj način što se od zemalja IEA-e zahtjeva da imaju zalihe nafte koje odgovaraju neto uvezenoj količini nafte za najmanje 90 dana, te da zalihe puste u prodaju, ograniče potražnju, pređu na druga goriva, povećaju domaću proizvodnju, i da, ukoliko bude neophodno, u slučaju značajnog poremećaja u snabdjevanju naftom blagovremeno i koordinirano dijele naftu koja je na raspolaganju

• Tržišta nafte (www.oilmarketreport.org): IEA provodi stalne analize i praćenje kratkoročnog i srednjoročnog razvoja događaja na međunarodnom tržištu nafte da bi vladama članicama pomogla da predvide, te da na brz i efikasan način reaguju na promjene uvjeta na tržištu. U svome Oil Market Report (Izvještaju o tržištu nafte), IEA veliki dio ove svoje uporedne analize čini dostupnim vladama, industriji i javnosti, a nudi i pogled na narednih pet godina u svom novom, redovnom Medium-Term Oil Market Report (Srednjeročnom izvještaju o tržištu nafte).

• Tržišta gasa: IEA je inicirala izdavanje godišnjeg pregleda tržišta prirodnog gasa pod nazivom Natural Gas Market Review koji se bavi razvojem događaja i daje procjene trendova na međunarodnim tržištima gasa.

• Analiza politika i saradnja: Zemlje članice IEA-e sarađuju u cilju povećanja svoje zajedničke energetske sigurnosti kroz diverzificiranje izvora energije i povećanje energetske efikasnosti, istovremeno obezbjeđujući ekonomsku konkurentnost i zaštitu okoliša. Politike pojedinačnih zemalja članica se svake četiri godine detaljno preispituju i razmatraju.

• Svjetski energetski pregled: Godišnji Svjetski energetski pregled (eng. kratica WEO) jeste vodeći izvor za srednjeročne i dugoročne projekcije tržišta energije, iscrpne statističke podatke, analizu i savjete kako za vlade, tako i za kompanije koje se bave energijom. To omogućava onima koji se bave izradom politika da ocijene svoj trenutni pravac, koristeći referentni scenario koji nije temeljen na promjenama u aktuelnim politikama. WEO je takođe izradio i scenario alternativne politike koji pokazuje kakva poboljšanja mogu unijeti nove politike.

• Razgovori o energiji na globalnom nivou: Ova aktivnost je posebno zanimljiva za BiH. Sve veća ekonomska međuovisnost, tržište energije koje postaje sve globalnije, te okolišna pitanja daju posebnu važnost odnosima IEA-e sa zemljama koje nisu članice i sa međunarodnim organizacijama. IEA je razvila bliske odnose radne saradnje sa glavnim potrošačima i ključnim proizvođačima energije. Istraživanja energetskog sektora koja provodi IEA uključuju sve veću listu zemalja koje nisu članice. Ova agencija povremeno organizira multilateralne sastanke na tehničkom nivou između stručnjaka iz zemalja potrošača i zemalja proizvođača u svrhu podsticanja razumijevanja i komunikacije, te takođe

42

organizira seminare/radionice na konkretne teme kao što su politike reagiranja u kriznim situacijama, energetska efikasnost, te regulatorna pitanja sa zemljama koje nisu članice.

• Energetska tehnologija: Podupiranje inovacija u energetskoj tehnologiji ključni je segment djelovanja IEA-e. Ovaj cilj je posebno naglašen zahtjevom lidera G8, na samitu održanom u Gleneaglesu, da IEA dā preporuke za trasiranje puta prema “čistoj, pametnoj i konkurentoj energetskoj budućnosti.” Inicijative koje su uslijedile, a koje se oslanjaju na ključne djelatnosti agencije, uključuju drugo izdanje publikacije Perspektive energetskih tehnologija: Scenariji i Strategije do 2050 objavljene 2008. godine u kojoj se pokazuje da je održivija energetska budućnost na dohvat ruke, a da je tehnologija od ključne važnosti za to.

• Mreža energetske tehnologije: Mrežu energetske tehnologije IEA-e sačinjava 41 Provedbeni sporazum po ključnim područjima energetske tehnologije. Učestvuje više od 5000 stručnjaka iz zemalja članica IEA-e, zemalja koje nisu članice, te iz industrije. Sporazumi pružaju fleksibilan okvir za međunarodnu koordinaciju u nauci, istraživanju i razvoju, te demonstriranje i uvođenje energetskih tehnologija. Pojedinosti o radu i članovima svakog od provedbenih sporazuma, te kontakt informacije, mogu se naći u publikaciji Energy Technologies at the Cutting Edge, a informacije o najnovijim događajima dostupni su u elektronskom biltenu OPEN Bulletin.

• Energetska efikasnost: Energetska efikasnost je jedno od šest širokih područja na koje je usmjeren IEA-in Program G8 Gleneagles. IEA promovira politiku energetske efikasnosti i energetski efikasnu tehnologiju u izgradnji objekata, u uređajima, prijevozu i industriji. Analizom se prepoznaju najbolje prakse, te se naglasak stavlja na mogućnosti poboljšanja energetske efikasnosti i pristupa u politikama u svrhu ostvarivanja punog potencijala za energetsku efikasnost zemalja članica IEA-e.

• Energija i okoliš: Uključenost agencije u rad na pitanjima okoliša se stalno povećavala tokom prošlog desetljeća. Stav IEA-e jeste da je energija “dio problema”, pa prema tome more biti “dio rješenja”. IEA ulaže velike napore u analiziranje i tumačenje opcija tehnologija i politika koje bi se mogle provesti da bi se ublažile klimatske promjene. Agencija izrađuje godišnji statistički izvještaj o Emisijama CO2 nastalim sagorijevanjem goriva (CO2 Emissions from Fuel Combustion) koji pokriva preko 130 država i regija.

• Energetska statistika (www.iea.org/statistics): IEA je vodeći svjetski izvor po pitanju energetskih statistika. Sastavlja godišnje, tromjesečne i mjesečne izvještaje o nafti, gasu, uglju, električnoj energiji i obnovljivim izvorima energije, kao i o ukupnom snabdjevanju, potrošnji energije, cijenama i porezima. Deset godišnjih i dvije tromjesečne statističke publikacije, kao i dvanaest godišnjih, tromjesečnih i mjesečnih elektronskih izdanja sa podacima čine IEA-u jedinstvenim izvorom koji ima autoritet. IEA takođe aktivno radi na promoviranju međunarodne saradnje u svrhu još boljeg kvaliteta, blagovremenosti i obuhvatnosti državne, regionalne i globalne energetske statistike. Statističke publikacije koje izdaje agencija proizvod su iscrpnog sistema prikupljanja informacija koji se osmišljen na takav način da služi vladama i javnosti. BiH trenutno zvanično ne šalje podatke o energetskoj statistici IEA-i. Međutim,

IEA, putem svojih istraživanja, objedinjuje određenu energetsku statistiku o državi, tj. energetske bilance. Naravno, kako ovi statistički podaci nisu zvanično poslani od strane

43

BiH, nedostaje im onaj autoritet i zvaničnost kakvu imaju statistički podaci koji su objedinjeni na osnovu informacija poslanih zvaničnim putem od strane drugih država.

Energetske statistike, posebice podaci vezani za energetske bilance, trenutno se šalju godišnje, na osnovu 5 standardiziranih upitnika (nafta, ugalj, gas, električna energija i grijanje i obnovljivi izvori energije), koje također redovno koriste Eurostat i UNECE za prikupljanje podataka za njihove energetske bilance i baze podataka.

Treba napomenuti da je u decembru 2008. na snagu stupila, Uredba EZ 1009/2008 o energetskoj statistici. Ova Uredba (pravno obavezujuća samo za zemlje članice EU) nalaže slanje, između ostalih, godišnjih energetskih podataka, koji su upravo oni podaci uključeni u upitnik koji koriste IEA/Eurostat/UNECE. Od zemalja članica se traži da, od početka 2009., prikupljaju sve podatke jasno navedene u Uredbi.

1.5.2. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD)

OECD jeste forum, u kojem vlade 30 država zajednički rade na suočavanju sa izazovima globalizacije – ekonomskim, socijalnim, te izazovima adekvatnog upravljanja, kao i načinima iskorštavanja prilika koje globalizacija pruža. BiH nije članica OECD-a, ali u određenim slučajevima učestvuje u programima OECD-a. OECD pruža okruženje u kojem vlade mogu uporediti svoja iskustva vezana za politike, tražiti odgovore na zajedničke probleme, prepoznavati primjere dobre prakse i koordinirati između državnih i međunarodnih politika. Donosi instrumente, odluke i preporuke, za koje postoji međunarodna saglasnost, za ona područja gdje je multilateralni sporazum neophodan da bi pojedinačne države napredovale u globaliziranoj ekonomiji. Zemlje koje nisu članice pozvane su da potpišu ove sporazume i ugovore.

OECD je već više od 40 godina jedan od svjetskih najvećih i najpouzdanijih izvora usporedivih statističkih, ekonomskih i socijalnih podataka. Baze podataka OECD-a sadržavaju široki spektar područja poput nacionalnih računa, ekonomskih indikatora, trgovine, zaposlenosti, migracija, obrazovanja, energije, zadravlja i okoliša.

Tokom prošlog desetljeća, OECD se pozabavio brojnim ekonomskim, socijalnim i okolinskim pitanjima, istovremenno produbljujući odnos sa biznisima, sindikatima i drugim predstavnicima civilnog društva. Pregovori unutar OECD-a o oporezivanju i transfernim cijenama otvorili su put bilateralnim ugovorima o oporezivanju širom svijeta. Organizacija OECD-a Organizacija OECD-a uključuje komisije, sekretarijat, te vijeće.

Postoji oko 200 komisija, radnih grupa i ekspertnih grupa. Nekih 40.000 visokih zvaničnika iz državnih uprava svake godine zatraže, preispitaju ili doprinesu naporima koje poduzima sekretarijat OECD-a.

Vijeće OECD-a ima ovlasti donošenja odluka. Sastoji se od po jednog predstavnika svake zamlje članice, a tu je i predstavnik Europske komisije.

Sekretarijat OECD-a u Parizu broji oko 2500 zaposlenih i podupire aktivnosti komisija. OECD finansira 30 zemalja članica. Iznos budžeta OECD-a – oko 340 miliona EUR godišnje. Vijeće određuje program rada.

44

Djelovanje OECD-a OECD pruža okruženje za promišljanje i diskusiju, zasnovane na istraživanju i analizi politike što državama pomaže da osmisle politike koje će dovesti do formalnog sporazuma među vladama članicama ili u skladu sa kojima bi se postupalo u drugim državnim i međunarodnim forumima. Za razliku od Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, OECD ne daje novac.

OECD-ov način rada predstavlja jedan jako efikasan proces koji počinje sa prikupljanjem podataka i analizom, pa se potom prelazi na zajedničke diskusije o politici, a onda na donošenje odluka i provedbu.

Diskusije u okviru OECD-a ponekad prerastu u pregovore u kojima se zemlje OECD-a dogovaraju o pravilima igre međunarodne saradnje. Oni mogu rezultirati formalnim sporazumima, na primjer o borbi protiv podmićivanja, izvoznim kreditima ili o kretanju kapitala, a mogu rezultirati i izradom standarda i modela za međunarodno oporezivanje, te preporuka i smjernica koje se odnose na korporativno upravljanje ili okolišne prakse.

1.5.3. Kjoto Mehanizam čistog razvoja - CDM i potencijalna korist za EE/RE projekte

Procedure CDM -a

Projekti CDM-a, kako je ranije navedeno, mogu zaraditi kredite za certificirano smanjenje emisije (CER), gdje je svaki kredit ekvivalent jednoj toni CO2. Krediti se mogu prodavati ugovornim stranama u okviru Aneksa/Priloga B Protokola iz Kjota.

Da bi zaradio kredite prema CDM-u, projekat mora dokazati i imati verificirano tj. ovjereno da su smanjenja stakleničkih gasova stvarna, mjerljiva i da predstavljaju dodatni element (dodatak) onima koji bi se inače pojavili da nije bilo tog projekta. Kako bi se osiguralo ispunjavanje ovih obaveza, za odobrenje projekta, a u konačnici, i za izdavanje CER-ova, primjenjuju se institucionalne strukture i strogo određene procedure i metodologije.

Cjelokupna aktivnost u okviru CDM-a u zemlji “domaćinu” (zemlji u razvoju) dodjeljuje se Imenovanom državnom tijelu (engl: Designated National Authority - DNA). Ocjenu i odobrenje prijava za CDM, koje podnosi korisnik projekta, provodi Odbor CDM-a. Ukratko, procedure projekta CDM predstavljene su na Slici 2.

45

Slika 2: Projektni ciklus CDM-a

1. Project Development

2. Project Approval

3. Validation and Registration

4. Monitoring

5. Verification and Certification

6. Issuance of CERs

1. Project Development

2. Project Approval

3. Validation and Registration

4. Monitoring

5. Verification and Certification

6. Issuance of CERs Potencijalne ekonomske koristi za projekte CDM-a

Većina investicija u okviru energetske efikasnosti - EE i obnovljivih izvora energije – RE, jasno ispunjavaju kriterije za CDM projekte, budući da doprinose smanjenju stakleničkih gasova.

Međutim, u finansijskom i ekonomskom smislu nije jednostavno odrediti potencijalnu korist mehanizma čistog razvoja (CDM-a) iz EE/RE projekata. Tržišna vrijednost CER-ova varira zavisno od uslova ponude i potražnje. Općenito je cijena CER kredita znatno niža od kredita kojima se trguje u okviru mehanizma međunarodnog trgovanja emisijama (između zemalja koje su strane u Prilogu B), u čemu se ogleda veći rizik CDM projekata.

Na Slici 3, predstavljeno je kretanje cijena ugljika u periodu od februara 2007. do februara 2008. Cijena CER kredita je varirala između 12 i 18 €/t CO2. U slučaju CDM investicija, korist od CER-ova se raspodjeljuje između učesnika u projektu tj. vlasnika projekta i kupca CER-a3. Obično kupac CER-a finansira dio investicija i zauzvrat prima dio ili sve CER-e izdate tokom nekog vremenskog perioda. Međutim, projekat može razraditi i finansirati samo vlasnik projekta s tim da kupac CER-a bude uključen u kasnijoj fazi. U svakom slučaju, odluku o raspoređivanju koristi od CER-a između učesnika u projektu isključivo donose sami učesnici, na osnovu njihovog trgovinskog sporazuma. Dio u iznosu od 2% od odobrenih CER-ova se odbija kako bi se pomoglo zemljama u razvoju, koje su posebno osjetljive na štetne utjecaje klimatskih promjena, da podmire troškove prilagođavanja.

3 Kupci CER-a su fondovi za ugljik, trgovci emisijama, komunalna poduzeca i industrijske korporacije aktivne u zemljama u okviru Priloga B, a koje trebaju kredite kako bi pokrile svoje emisije, itd.

1. Izrada projekta

2. Odobrenje projekta

3. Validacija i registracija

4. Monitoring

5. Verifikacija i certifikacija

6. Izdavanje CER-a

46

Slika 3: Cijene ugljika (€/t CO2e)

Cijene ugljika – povrat na nivo iz sredine januara Cijena u decembru 2008. – ECX Cijena CER-a u decembru 2008. - Reuters CDM u BiH BiH je stranka UNFCCC-a od 2000. godine, a Protokolu iz Kjota je pristupila 2007. godine (pristup je stupio na snagu 15.7.2007). Imenovan je Nacionalni predstavnik zemlje (National Focal Point), ali još nisu uspostavljeni Imenovano državno tijelo (DNA) i Odbor CDM-a. BiH je obavezna da vrši monitoring te izvještava UNFCCC o pitanjima koja se odnose na klimatske promjene, uključujući informacije kako o ublažavanju tako i prilagođavanju na klimatske promjene kroz podnošenje “nacionalne komunikacije”. Projekat UNDP-a bi u ovome trebao pomoći. Osim gore navedenog, da bi mogla učestvovati u CDM-u, BiH će morati uvesti neophodnu administrativnu strukturu a pogotovu uspostaviti Imenovano državno tijelo koje će odobravati odgovarajuće aktivnosti CDM projekta. 1.5.4. Međunarodni multilateralni okolinski sporazumi Montrealski protokol

Bazične zakonske osnove za provođenje Montrealskog protokola u BiH i uspostavljanje nacionalne zakonske regulative, prema pravnim uzansama za zaključivanje i izvršavanje međunarodnih ugovora i obaveza Bosne i Hercegovine pokazuju, da je: - Bivša zajednička država SFR Jugoslavija, čija je Republika Bosna i Hercegovina jedna od država sukcesora, pristupila je Bečkoj konvenciji 14.09.1990 godine, a Montrealskom protokolu 03.01.1991. godine.

47

- Republika Bosna i Hercegovina, čije nasljeđe, prema Dejtonskom Ustavu za BiH (Aneks 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma), baštini država Bosna i Hercegovina, je zvanično pristupila Bečkoj konvenciji i Montrealskom protokolu, po osnovu međunarodnih pravila sukcesije bivše zajedničke države (SFRJ), te joj je priznat status punopravne stranke ova dva medjunarodna ugovora od 01.09.1992. godine; - Bosna i Hercegovina je, prema postupku i proceduri propisanim u osnovnom zakonodavnom aktu „Zakonu o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora“ („Sl. Glasnik BiH”, br. 29/00), zvanično prostupila Amandmanima Montrealskog protokola (iz Londona, Kpenhagena i Montreala) 11.08.2003. godine - Da je prema Zakonu o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine („Službeni Glasnik BiH“ br. 30/03 i 42/03), „Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa je nadležno i za obavljanje poslova i zadataka iz nadležnosti BiH koji se odnose na definiranje politike, osnovnih principa, koordiniranje djelatnosti i usklađivenje planova entitetskih tijela vlasti i institucija na međunarodnom planu u područjima: .....- zaštita okoliša, razvoja i korištenja prirodnih resursa“;

Uspostavljanje zakonske regulative za provođenje Montrealskog protokola uBiH Na entitetskoj ravni:

U oba entiteta su usvojeni i na snazi su zakoni o zaštiti okoliša (FBiH) i zaštiti životne sredine (RS), kao i zakoni o zaštiti zraka (FBiH), odn. zaštiti vazduha (RS), koji jednim dijelom, pokrivaju i oblast zaštite atmosfere, u koju spada i zaštita Ozonskog omotača planete Zemlje. Kasnijom razradom operativnih propisa u oba BiH entiteta, pripremljeni su i usvojeni i dodatni pod-zakonski akti, koji pobliže definiraju procedure i postupke u provođenju gore navedenih zakona o zaštiti zraka / vazduha, u kojima je detaljnije definirana operativna problematika provođenja Montrealskog protokola i operativno provođenje BiH programa postepenog isključivanja iz upotrebe supstanci koje oštećuju ozonski omotač (SOOO), na entitetskoj ravni, i to: „Pravilnik Federalnog ministarstva prostornog uređenja o postepenom isključenju supstanci koje oštećuju ozonski omotač“- Sl. Novine FBiH br. 39/05 i „Uredba Vlade Republike Srpske o postepenom isključenju supstanci koje oštećuju ozonski omotač“- Sl. Glasnik RS br. 94/05).

Na državnoj ravni: Okvirni zakoni, na državnoj ravni: „Zakon o vanjskotrgovinskoj politici BiH“ i

„Zakon o carinskoj politici BiH“ te „Zakon o carinskoj tarifi BiH“, usvajani su ili izmijenjeni u parlamentarnoj proceduri u BiH, u periodu 1998-2008. godine. Ovi zakoni su u skladu sa ekonomskim promjenama i reformama u BiH, te su usklađivani sa adekvatnim propisima i regulativom Evropske Unije i preporukama WTO (Svjetska trgovinska organizacija), pa se mogu, jednim dijelom, primjenjivati i na uređenje trgovine (uvoza / izvoza i unutarnjeg tgovinskog prometa) sa SOOO u / iz BiH, što je jedna od najznačajnije politike u kontroli trgovine sa SOOO, koju zahvata i Montrealski protokol.

ODLUKOM Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, od 16.11.2006, „o uvjetima i načinu provođenja Montrealskog protokola i postepenog isključivanja iz upotreba supstanci koje oštećuju ozonski omotač u Bosni i Hercegovini“ (Sl. glasniku BiH od 15.05.2007 godine), precizno se, između ostalog određuju i “uvjeti i način postepenog smanjivanja potrošnje supstanci koje oštećuju Ozonski omotač (u daljem tekstu: SOOO)

48

i njihovog postepenog isključenja iz upotrebe, kao i postupanja sa ovim supstancama i proizvodima koji sadrže te supstance u Bosni i Hercegovini“ Posebno se ODLUKOM Vijeća ministara određuju:

a) Uvjeti za uvoz i izvoz SOOO, (sistem licenciranja uvoznika, odobravanje godišnjih kvota za uvoz i izvoz ovih supszanci, te procedura odobravanja i izdavanje uvoznih dozvola);

b) Uvjeti za uvoz i izvoz proizvoda, koji sadrže, kao ugrađene ili koji funkcionalno koriste SOOO;

c) Praćenje i kontrola uvoza i izvoza SOOO supstanci i proizvoda, koji sadrže ili koriste ove supstance, kao i izvještavanje relevantnih domaćih i međunarodnih institucija, organizacija i organa, o uvozu / izvozu i godišnjoj potrošnji ovih supstanci u BiH.

Ovom ODLUKOM se, također, utvrđuje Program i rokovi za postepeno isključivanje iz upotrebe SOOO u Bosni i Hercegovini, odnosno najznačajnijih supstanci, svrstanih po osnovnim grupama, definiranim u aneksima Montrealskog protokola i odlukama Konferencije stranki Montrealskog protokola, koje obavezuju Bosnu i Hercegovinu, kao stranku ovog međunarodnog multilateralnog sporazuma / ugovora. Kyoto protokol

Prihvatanje, odnosno pristup Bosne i Hercegovine protokolu iz Kjota, otvorila mogućnosti da BiH smanji emisije stakleničkih gasova i mobiliše resurse za čiste tehnologije, te da tako doprinese održivom razvoju zemlje.

Pristupanjem protokolu iz Kjota omogućeno je, da zemlje stranke Aneksa 1 Konvencije mogu ulagati sredstva u smanjenje emisije stakleničkih gasova u zemljama koje nisu stranke Aneksa (zemlje u razvoju i ekonomskoj tranziciji), pri čemu se efekat smanjenja emisije dodaje na plafon zemlje ulagača. Zasnivanje projekata (ugovaranje) se vrši kroz državni imenovani organ – CDM biro / odn. CDM komitet. Osnovni zadatak ovog biroa je, u svakoj „Zemlji-ne-stranki Aneksa 1 Kjoto protokola“, pa tako i u BiH: prikupljanje ponuda iz inostranstva za investiciona ulaganja, kroz projekte za smanjenje emisije stakleničkih gasova, prikupljanje interesa i ponude iz BiH, odobravanja i certificiranje postignutog sniženja. Shodno tome, BiH u narednom periodu treba da uspostavi CDM biro i sistem korištenja CDM fleksibilnog mehanizma inostrane podrške za implementaciju projekata u BiH.

Nakon formiranja CDM biroa u BiH potrebno je razviti politiku za podsticanje proizvodnje i korištenje energije iz obnovljivih izvora uz međunarodnu podršku (putem CDM fleksibilnog mehanizma i kroz CDM biro) kroz izradu odgovarajućih uputstava za poduzetnike, kao i za preduzeća koja imaju velike emisije gasova koji izazivaju efekat staklene bašte / staklenika.

U BiH još nije usvojen ni jedan zakonski ili podzakonski akt, koji se odnosi na institucionalno ustrojstvo i operativnu implementaciju Kjoto protokola. LRTAP BiH je sukcesijom predhodne SFRJ postala stranka Konvencije EEK UN o prekograničnom zagađivanju zraka na velike udaljenosti (LRTAP). U skladu sa prihvaćenim ovim međunarodnim ugovorom – konvencijom, u Bosni Hercegovini su, na nivou entiteta, donešena slijedeća zakonska i podzakonska akta, kojia se mogu koristiti, kao uređena zakonska regulativa za njeno provođenje u praksi:

49

Republika Srpska: Zakon o zaštiti vazduha; Pravilnik o graničnim vrijednostima

kvaliteta vazduha; Pravilnik o graničnim vrijednostima emisija u vazduh iz postrojenja za sagorijevanje; Pravilnik o emisiji isparljivih organskih jedinjenja; Pravilnik o monitoringu kvaliteta vazduha; Pravilnik o monitoringu emisija zagađujućih materija u vazduh.

Federacija BiH: Zakon o zaštiti zraka; Pravilnik o uvjetima za rad postrojenja za

spaljivanje otpada; Pravilnik o emisiji isparljivih organskih jedinjenja; Pravilnik o graničnim vrijednostima kvaliteta zraka; Pravilnik o graničnim vrijednostima emisije u zrak iz postrojenja za sagorjevanje; Pravilnik o monitoringu emisija zagađujućih materija u zrak; Pravilnik o monitoringu kvaliteta zraka.

Za operativno provođenje ove konvencije i izvršavanje međunarodnih obaveza BiH u njenom provođenju u praksi, u narednom periodu potrebno je preduzeti sledeće korake: - Određivanje i osposobljavanje focal-pointa za Konvenciju LRTAP, - Prihvatanje-pristup najznačajnijim protokolima ove konvencije, a posebno pristup protokolima o ograničavanju emisije SO2 i NOx uz Konvenciju LRTAP U FBiH, kao i u RS predstoji izgradnja značajnog broja novih blokova termoelektrana na ugalj. Prvi korak u politici regulisanja emisije tzv. „kiselih gasova“ iz novih i postojećih termoelektrana, je određivanje emisionih plafona za SO2 za BiH (te ih podijeliti na entitete, jer oni izdaju okolinske / ekološke dozvole). Na osnovu ovih podataka vidjeće se koliki je prostor za gradnju novih termoelektrana, odnosno, kolike mogu biti emisone kvote SO2 i NOx za pojedine termoelektrane. Uporedo sa pristupanjem Konvenciji o prekograničnom zagađivanju zraka na velike udaljenosti (LRTAP), BiH je po istom mehanizmu postala i stranka prvog protokola uz konvenciju - Saradnja u okviru monitoring sistema - EMEP. Mada se ovaj protokol odnosi na veći broj zagađujućih materija, u uslovima BiH, on je najznačajniji za problematiku emisije iz velikih ložišta (termoelektrane). BiH treba aktivno da se uključi u sistem, da vrši razmjenu informacija i učestvuje u finansiranju sistema. Posebno je značajno obavljanje validacije i verifikacije podataka koji se šalju Evropskoj agenciji za okolinu (EEA). - Izrada studije graničnih vrijednosti SO2 za TE na liniji emisionih plafona LRTAP Konvencije za BiH, direktive 2001/80/EC za velika ložišta i uslova održivog razvoja BiH. Potrebno je odrediti granične vrijednosti emisije SO2 i NOx za nove i postojeće termoeolektrane kako bi se uklopili u emisione plafone iz Protokola LRTAP konvencije, i bili na liniji direktive EU, te posebno uvažili pravila održivog razvoja BiH (koliki su prihvatljivi troškovi odsumporavaja dimnih gasova koji će se odraziti na cijenu energije za privredu i domaćinstva).

Bazelska konvencija Bazelska „Konvencija o nadzoru prekograničnog prometa opasnog otpada i

njegovom odlaganju” usvojena je 22.03.1989 god. u Bazelu (Švajcarska). Bosna i Hercegovina je pristupila Bazelskoj konvenciji 2000. godine. Ovaj međunarodni

50

multilateralni sporazum / ugovor, je odgovor međunarodne zajednice na probleme izazvane globalnim proizvođenjem i prenosom opasnog otpada - koji je opasan za ljude i životnu sredinu jer je štetan, otrovan, eksplozivan, korodirajući, zapaljiv, eko-štetan ili infektivan. Konvencija je izrasla iz brige o pošiljkama opasnog otpada iz industrijskih zemalja u zemlje u razvoju i uglavnom je posvećena uspostavljanju sistema kontrole za prekogranični promet opasnog otpada baziran na predhonom pismenom obavještenju. Sveukupno, konvencija pruža okvir za: identifikaciju, obavještenje i kontrolu upravljanja opasnim otpadom prihvatljivo sa aspekta životne sredine. U kontekstu provođenja Bazelske konvencije, u BiH donešena je sledeća zakonska i podzakonska regulativa, na nivou entiteta:

- Republika Srpska: Zakon o upravljanju otpadom; Pravilnik o kategorijama otpada sa katalogom; Pravilnik o kategorijama otpada, karakteristikama koje ga svrstavaju u opasni otpad, djelatnostima povrata komponenti i odlaganja otpada; Pravilnik o finansijskim garancijama kojima se može osigurati prekogranično kretanje otpada; Pravilnik o transportu opasnog otpada.

- Federacija BiH: Zakon o upravljanju otpadom; Pravilnik o kategorijama otpada sa listama; Pravilnik koji određuje postupanje sa opasnim otpadom koji se ne nalazi na listi otpada ili čiji je sadržaj nepoznat; Uredba o financijskim garancijama kojima se može osigurati prekogranični promet otpada.

51

Tema 2:

ENERGETSKA EFIKASNOST, IZVORI OBNOVLJIVE ENERGIJE I OKOLINSKA PROBLEMATIKA

(ODRŽIVA ENERGIJA)

52

SADRŽAJ

2. ENERGETSKA EFIKASNOST, IZVORI OBNOVLJIVE ENERGIJE I OKOLINSKA PROBLEMATIKA

(ODRŽIVA ENERGIJA) 2.1. Energetska efikasnost 2.1.1. Terminologija i indikatori a) Opšta terminologija, definicije i pojmovi b) Kriteriji energetske efikasnosti c) Indikatori energetskog inteziteta 2.1.2. Direktive Evropske Unije i BiH legislativa a) Pregled legislative EU, regulatornog okvira i okvira politika b) Potencijalna problematika– usklađivanje BiH propisa sa legislativom EU u oblasti energetske efikasnosti i standarda zaštite okoline 2.1.3. Energetska efikasnost u sferama proizvodnje i potrošnje energije a) Pregled energetske efikasnosti u proizvodnji, prenosu i distribuciji električne energije u BiH – poređenje sa zemljama EU b) Pregled energetske efikasnosti u industriji i zgradarstvu 2.1.4. Mogućnosti za povećanje energetske efikasnosti i proizvodnje „zelene energije“ u Bosni i Hercegovini

a) Energetska efikasnost – mogućnosti provedbe u BiH

b) Zelena energija i zeleni certifikati 2.1.5. Kogeneracija a) Kogeneracijske tehnologije b) Kogeneracija i EC Direktive

53

2.2. Obnovljiva energija 2.2.1. Terminologija, definicije i termini a) Bioenergija (biomasa i biogoriva) b) Energija vjetra c) Solarna energija d) Energija vodnih snaga e) Geotermalna energija 2.2.2. Potencijali obnovljive energije u BiH a) Male hidroelektrane b) Potencijal biomase c) Potencijal solarne energije e) Potencijal geotermalne energije f) Potencijal energije iz otpada 2.2.3. Obnovljiva energija – Direktive EU i sheme podrške 2.2.4. Razvoj, održivo upavljanje i politika u sektoru obnovljive energije a) Razvoj i unapređenje legislative u BiH vezano za sektor obnovljive energije – Promocija potencijala za investiranje

b) Izrada i unaprjeđenje BiH propisa koji se odnose na sektor obnovljive energije – Promoviranje potencijala za investiranje c) Integralno i održivo upravljanje prirodnim energetskim resursima i politika investicija na bazi koncesija u BiH

54

2.1. Energetska efikasnost

Efikasno korištenje energije, jednostavno nazvano energetska efikasnost, predstavlja skupih svih odgovora društva na održavanju istog nivoa energetskih usluga sa što manjom utrošenom količinom energije za njihovo osiguranje, odnosno povećanje i unaprjeđenje tog istog nivoa uz korištenje nepromijenjene količine energije. 2.1.1. Terminologija i indikatori a) Opšta terminologija, definicije i pojmovi

U oblasti energetske efikasnosti, tako i u domenu efikasnosti proizvodnje, prijenosa i distribucije energije susrećemo se sa sljedećim osnovnim pojmovima:

Primarna energija predstavlja čistu energiju sadržanu u gorivima, bez prethodno provedene njene transformacije u neki drugi oblik.

Potrošnja finalne energije je ukupna količina svih oblika energije transportovana do krajnjeg korisnika.

Energetski intenzitet (intezitet) je tehničko – ekonomski pojam koji pokazuje koliko se primarne i sekundarne energije troši po jedinici nacionalnog (društvenog) proizvoda po stanovniku neke države ili područja. Manji intezitet znači bolje iskorištavanje energije.

Gubici u proizvodnji električne energije nastaju prilikom transformacije hemijske energije goriva u transformisani oblik energije.

Stepen korisnog dejstva termoenergetskog bloka predstavlja parametar koji odgovara odnosu količine električne energije na pragu bloka i ukupno utrošene hemijske energije goriva. Izražava se u procentima.

Specifična potrošnja je parametar koji pokazuje koliko se energije goriva utroši u termoenergetskom postrojenju po jediničnoj dobivenoj količini električne energije. Izražava se u kJ/kWh.

Gubici u prijenosu električne energije nastaju prilikom transporta električne energije od praga elektrane do postrojenja za naponsku transformaciju za distributivnu potrošnju.

55

Gubici na distributivnoj mreži nastaju usljed transporta i naponske transformacije na distributivnoj mreži. Mogu biti tehničke i komercijalne prirode.

Indikatori energetske efikasnosti ili energetski broj predstavljaju godišnju potrošnju energije po korisnoj jedinici grijane površine. Jedinica je kWh/m2 godišnje.

Održiva gradnja je energetski efikassan način proizvodnje i korištenja energije koji ima malo štetnog uticaja na okolinu i zadovoljava današnje potrebe, bez ugrođavanja mogućnosti da i buduće generacije ostvare svoje potrebe, bez smanjenja kvaliteta gradnje i stanovanja. Ona je jedan od značajnih segmenata održivog razvoja, a uključuje: upotrebu građevnih materijala koji nisu štetni, energetsku efikasnost zgrada i upravljanje otpadom od gradnje i rušenja građevine.

Energetski menadžment predstavlja kompletnu organizacionu, tehničku i finansijsku strukturu usmjerenu na povećanje energetske efikasnosti unutar domene od interesa. b) Kriteriji energetske efikasnosti

Nije moguće dati doprinos razvoju sa aspekta energetske efikasnosti bez shvatanja osnovnih kriterija. Kriteriji koji se odnose na energetsku efikasnost su tehničke i netehničke prirode. Kriteriji netehničke prirode odnose se na energiju, oblike energije, moguće načine prenošenja toplote, nosioce energije i posljedice korištenja energije i energenata. Tehnički kriteriji se odnose na definisanje energetske efikasnosti i svih tehničkih parametara koji imaju veze sa njom.

Pojam energetska efikasnost se najčešće susreće u dva moguća značenja, o kojih se jedno odnosi na uređaje, a drugo na mjere i ponašanja. Pod energetski efikasnim uređajem smatramo onaj koji ima veliki stepen korisnog djelovanja (male gubitke prilikom transformacije jednog vida energije u drugi). Kada je riječ o mjerama pod energetskom efikasnošću podrazumijevamo mjere koje se primjenjuju u cilju smanjenja potrošnje energije. Bez obzira da li je riječ o tehničkim ili netehničkim mjerama ili promjenama u ponašanju, sve mjere podrazumijevaju isti, ili čak i veći, stepen ostvarenog komfora i standarda.

Energetski efikasni uređaji u domaćinstvima, kao što su hladnjaci, zamrzivači, pečnice, mašine za pranje veša, mašine za pranje suđa, itd., troše znatno manje energije nego neke njihove starije izvedbe. Na primjer, moderni hladnjak za domaćinstva troši i do 40 procenata manje energije nego njegova izvedba iz 2001. godine. Također, neki moderni uređaji posjeduju vremenski određenu automatsku opciju za uštedu energije isključivanjem ili uključivanjem nisko-energijskog režima rada. U većini zemalja energetski efikasni uređaji u domaćinstvima se deklarišu „Energy Star“ etiketom.

Energetska efikasnost u zgradarstvu podrazumijeva skup mehanizama održive gradnje i održavanja rezidencijalnih, javnih i poslovnih objekata, a što predstavlja energetski efikasan i okolinsko prihvatljiv način proizvodnje i korištenja energije u zgradama.

Energetska efikasnost u industriji predstavlja skup mjera na ostvarivanju što manjeg udjela troškova za energiju u ukupnoj cijeni proizvoda. Mjere energetske

56

efikasnosti u industriji tretiraju mehanizme korištenja kako električne tako i toplotne energiju, te načine korištenja „otpadne“ energije.

Energetska efikasnost u saobraćaju podrazumijeva upotrebu energetski efikasnih prevoznih sredstava što umnogome ovisi od modernih tehnoloških rješenja koja na tržište uvode sami proizvođači. c) Indikatori energetskog inteziteta

Energetski intenzitet predstavlja odnos ukupne finalne potrošnje energije i bruto nacionalnog dohotka (GDP) u državi na godišnjem nivou. To je mjera potrošnje energije za ekonomiju i cijelu ekonomsku efikasnost. Visok energetski intenzitet znači da je energetska efikasnost jako mala. Finalna potrošnja energije se računa kao zbir potrošnje energije: čvrstog goriva, električne energije, nafte, prirodnog plina i obnovljivih izvora energije. Bruto nacionalni dohodak GDP je jedna od mjera nacionalnog prihoda. On se definiše kao ukupna tržišna vrijednost sve proizvedene robe i usluga unutar zemlje u određenom vremenskog razdoblju (obično je to u jednoj kalendarskoj godini). Najlakši način shvatanja GDP-a je formula: GDP = POTROŠNJA + UKUPNA INVESTICIJA +TROŠKOVI VLADE + (IZVOZ - UVOZ)

Potrošnja energije se mjeri u kgoe (kilogram ekvivalentne nafte), a GDP u 1000$. Odnos utrošene energije i GDP-a se izražava u kgoe/1000$. Osnovni energetski podaci4 za Bosnu i Hercegovinu za period 2000 – 2005. godina su dati u donjoj tabeli.

Tabela 2.1.1: Osnovni energetski podaci za BiH, period 2000-2005. god, (izvor:4)

Mtoe

1990 2000 2001 2002 2003 2004 2005

Ukupna proizvodnja primarne energije5 6,590 3,454 3,611 3,518 3,919 3,963 4,074

Neto uvoz energije 2,775 1,393 1,175 1,174 1,003 1,287 1,424

Ukupna primarna

energija6 (TPES) 9,382 4,864 4,775 4,680 4,955 5,212 5,505

Ukupna finalna

potrošnja7 (TFC) 5,698 3,263 3,286 3,148 3,301 3,529 3,818

TPES/GDP

(toe/000 USD) 1,074 1,010 0,940 0,957 0,948 0,938

Energetski intenzitet TFC/GDP (toe/000 USD)

0,721 0,695 0,633 0,638 0,642 0,651

4 PEREEA Report, 2008 5 Int. Total Primary Energy Production 6 Int. Total Primary Energy Supply 7 Int. Total Final Consumption

57

Ukupna potrošnja električne energije 0,889 0,667 0,693 0,688 0,741 0,780 0,831

Električna energija

iz izvora obnovljive

energije

0,263 0,418 0,503 0,372 0,402 0,531 0,531

Toplota iz iz izvora obnovljive energije 1,094 0,936 1,026 0,926 1,073 1,028 1,129

Nivo energetskog intenziteta u Bosni i Hercegovini, zaključno sa 2005. god je

iznosio 0,651 toe/000USD sa manjim varijacijama u prethodne tri godine. Međutim, u poređenju sa vrijednošću indikatora za 2000. godinu, primjetno je poboljšanje vrijednosti indikatora za skoro 10%.

Bosna i Hercegovina ima vrlo visoku energijsku intezitet – iznad svjetskog prosjeka i više od prosjeka država u razvoju. Ovo je posljedica niskog nivoa razvoja, niske energetske efikasnosti na strani potrošnje energije, a i neracionalne potrošnje energije, kako u industriji, tako i u komunalnom sektoru. Posljedice su višestruko nepovoljne – potreba za proizvodnjom i uvozom većih količina energije, a i veće emisije štetnih materija u zrak. Da bi se smanjila energetska intezitet potrebno je podsticati racionalizaciju potrošnje energije putem povećanja energetske efikasnosti. Tabela 2.1.2: Energetski intezitet 2006.8 u drugim zemljama [tona ekv. nafte po 1.000 US$

Švajcarska 0,10 Poljska 0,46

Italija 0,16 Gruzija 0,70

Njemačka 0,17 Hrvatska 0,37

USA 0,21 Kazahstan 1,85

Zemlje OECD 0,19 Rusija 1,81

SVIJET 0,31 Uzbekistan 2,62

Latinska Amerika 0,30 Turkmenistan 2,72

Slovenija 0,30 Ukrajina 2,84

Iako je energetska intezitet u Bosni i Hercegovini pokazala trend opadanja za

između 2000. i 2005. godine, zapažen je rezultat povećanja GDP-a za 66,1% u istom periodu. Potrošnja energije u Bosni i Hercegovini je opadala do 2002. godine, kada je zabilježena intenzivno povećanje potrošnje energije. Ovo je jasan indikator da se mnogo više pažnje treba posvetiti smanjenju energetskog inteziteta putem ostvarivanja državne strategije koja će imati fokus na smanjenju potrošnje energije u privrednim djelatnostima, industriji, saobraćaju sektoru stanovanja, kao i povećanju energetske efikasnosti u svim sektorima.

8 Internationa Energy Agency, IEA Statistics for 2006.

58

2.1.2. Direktive Evropske Unije, i BiH legislativa a) Pregled legislative EU, regulatornog okvira i okvira politika Evropska Unija je poduzela značajne inicijative u oblasti energetske efikasnosti (EE) što je rezultiralo usvajanjem specifičnih direktiva, kao i niza mjera u okviru politika.

Pored legislative, EZ9 je objavila niz važnih dokumenata o politikama, od kojih je najnoviji Akcioni plan za energetsku efikasnost: Ostvarivanje potencijala [Izvještaj Komisije COM(2006)545 konačna verzija od 19.10.2006., kao i Zelena knjiga (Green Paper) o evropskoj strategiji za održivu, konkurentnu i sigurnu opskrbu energijom [COM(2006) 105 konačna verzija od 8.3.2006.]

Akcioni plan za EE određuje okvir politika i mjera u cilju intenziviranja procesa ostvarivanja potencijala procijenjenog na više od 20% uštede u godišnjoj potrošnji primarne energije u EU do 2020.

U okviru Akcionog plana naročita važnost pridaje se:

• Mobiliziranju šire javnosti i kreatora politika na svim nivoima vlasti, zajedno sa učesnicima na tržištu, i

• Transformaciji unutrašnjeg energetskog tržišta na način kojim će se građanima EU omogućiti u energetskom smislu globalno najefikasnija infrastruktura, zgrade, uređaji, procesi, sredstva transporta i energetski sistemi.

S obzirom na važnost ljudskog faktora u smanjenju potrošnje energije, Akcioni plan također podstiče građane da koriste energiju na najracionalniji mogući način. U njemu je prepoznato da energetsku efikasnost čini izbor informiranih pojedinaca, a ne samo propisi.

U svrhu omogućavanja što bolje integracije mjera iz oblasti energetske efikasnosti u nacionalne propise svake od zemalja članica EU, Evropska komisija je predložila nekoliko direktiva koje su usvojene i u međuvremenu su stupile na snagu. One obuhvataju širok spektar oblasti u kojima postoji potencijal za uštedu energije.

Postoji više od 25 direktiva i propisa koje se direktno odnose na energetsku efikasnost. U svrhu implementacije ovih direktiva, izrađene su desetine Tehničkih standarda (EN, PrEN). U slijedećem tekstu ukratko su predstavljeni najvažniji dokumenti legislative EU iz oblasti energetske efikasnosti. Direktiva o energetskoj efikasnosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama (2006/32/EZ)

Direktiva postavlja niz obaveznih zahtjeva kao što je usvajanje Akcionih planova energetske efikasnosti (EEAP), mjera za javni sektor, obaveza za distributere energije, itd. Ona predstavlja temelj za izradu Zakona o energetskoj efikasnosti. Zakon o energetskoj efikasnosti nije eksplicitan zahtjev Direktive, ali predstavlja najprihvatljiviji način njenog transponiranja u državno zakonodavstvo. Za implementaciju ove Direktive potrebno je usvojiti veliki broj propisa i obaviti niz pratećih aktivnosti, koje obuhvataju, ali se ne ograničavaju, na:

9 Direktive i dokumenti o politikama se mogu naći na web stranici EZ http://ec.europa.eu/energy/demand/index_en.htm

59

• Akcione planove energetske efikasnosti sa konkretnim ciljevima u smislu uštede energije i imenovanje/uspostavljanje institucije sa odgovarajućim kapacitetom i ovlaštenjima (tj. Agencije za energetsku efikasnost) koja će biti zadužena za izradu, koordinaciju i nadzor Akcionih planova energetske efikasnosti i vršiti ocjenu postignutih ciljeva.

• Regulativu sa metodologijom za izračunavanje indikativnih ciljeva uštede energije na državnom nivou, te za mjerenje i verifikaciju ušteda energije.

• Uspostavljanje obaveznog mehanizma za prikupljanje podataka i izvještavanje o implementaciji akcionih planova energetske efikasnosti, kao i baze podataka za prikupljanje podataka i izvještavanje.

• Uspostavljanje Fonda za energetsku efikasnost iz kojeg će se finansirati aktivnosti

• Akcioni plan za energetsku efikasnost u javnom sektoru i imenovanje/uspostavljanje institucije (tj. Agencije za energetsku efikasnost) koja će biti zadužena za administraciju, upravljanje i implementaciju

• Regulatorni zahtjev za uvođenje kriterija za energetsku efikasnost u javne nabavke; Objavljivanje/distribucija smjernica

• Zahtjev kojim se omogućava ugovaranje u oblasti energetske efikasnosti, finansiranje od treće strane, itd., u javnom sektoru; Objavljivanje/distribucija modela ugovora koji mogu poslužiti kao primjer

• Zahtjev o obavezi distributera / maloprodajnih dobavljača o pružanju ili omogućavanju energetskih usluga ili energetskih revizija, ili o doprinosu fondu za energetsku efikasnost; uspostavljanje mehanizma za izvještavanje/nadzor/verifikaciju u svrhu osiguravanja usklađenosti

• Izmjene i dopune zakona/ propisi kojima će se ukloniti prepreke aktivnostima kompanija specijaliziranih za energetske usluge (ESCO-a)

• Podsticaji za uspostavljanje, razvoj i opremanje ESCO-a, uslužnih i konsalting biroa za energetsku efikasnost, itd.

• Uspostavljanje akreditacionog tijela i/ili kvalfikacione sheme za energetske revizore, itd.; Propisi kojima se određuju kvalifikacije i odgovornosti energetskih revizora, subjekata koji vrše instalacije, itd. i procedura njihove akreditacije. Specifikacije za energetske revizije, mjerenja potrošnje energije, instalaciju opreme, itd.

• Kampanje širenja informacija za širu javnost i specifične ciljne grupe

• Zahtjev za individualno mjerenje potrošnje energije za nove zgrade; Propis kojim će se odrediti pravila u slučaju zasebnog mjerenja potrošnje energije i način na koji se dijele zajednički troškovi izmjereni kolektivnim brojilima;

• Zahtjevi za pružanje informacija potrošačima o njihovoj energetskoj učinkovitosti uz dostavljene račune, itd.

Direktiva o energetskim karakteristikama zgrada (EPBD) 2002/91/EZ

Direktiva 2002/91/EZ je također poznata kao EPBD. Ona uvodi koncept sveukupne energetske efikasnosti zgrada koji prevazilazi tradicionalne zahtjeve toplotne izolacije. Glavni koncepti EPBD-a su slijedeći:

• Uspostavljanje minimalnih zahtjeva za energetske karakteristike zgrade kao cjeline, uzimajući u obzir sve vrste upotrebe energije u toj zgradi kao što su grijanje,

60

ventilacija, rashlađivanje, topla voda za domaćinstvo, rasvjeta, primjena izvora obnovljive energije, itd. i

• Energetsko certificiranje zgrada Prije usvajanja EPBD-a, mnoge zemlje EU su postepeno unaprijedile

tradicionalne propise za toplotnu izolaciju zgrada. Na slici S 2.1.1. koja slijedi, predstavljena je evolucija standarda i normi u oblasti energetskih karakteristika zgrada u Njemačkoj.

Regulative iz oblasti zaštite zdravlja i sigurnosti

Komponentna U vr. ili srednja U

vrijednost

Srednja U vrijednost

Neto energetske potrebe za grijanje + srednja U vrijednost

Potrebe primarne

energije za grijanje + srednja U vrijednost

Potrebe primarne energije

za KGH + srednja U vrijednost

1952 1973 1977 1984 1995 2001 2006

1. WSVO 2. WSVO 3. WSVO 1. EnEV 2. EnEV

EP

BD

Ene

rget

ska

kriz

a

Vrs

te z

ahtij

eva

vrijeme

Slika S 2.1.1: Standardi i norme u oblasti energetskih karakteristika zgrada u Njemačkoj

Kao što je prikazano na slici S 2.1.1, tradicionalni propisi kojim su definirani

zahtjevi toplotne izolacije građevinskog materijala i zgrade kao cjeline (slični onima koji su primjenjivani u bivšoj Jugoslaviji) modifikovani su u Njemačkoj 1995. godine dodavanjem zahtjeva za maksimalnu potrošnju mrežne energije za grijanje. 2001. godine, u cilju promoviranja izvora obnovljive energije (IOE), maksimalna potrošnja energije za grijanje izračunavala se na osnovu potrošnje primarne energije (tj. postojalo je ograničenje potrošnje konvencionalnih goriva, ali ne i IOE). Nakon implementacije Direktive EPDB 2006. godine, dolazi do ograničenja maksimalne potrošnje primarne energije za grijanje, hlađenje, ventilaciju, rasvjetu i toplu vodu za domaćinstva, kao i ograničenja sveukupne U-vrijednosti (koeficijenta transfera toplote) zgrade. Projektant zgrade ima slobodu da bira između materijala i sistema (u skladu sa ostalim sigurnosnim i građevinskim propisima) koji ispunjavaju zahtjeve energetske efikasnosti. Za nove zgrade (naročito za zgrade sa ukupnom korisnom podnom površinom preko 1000 m2), postoji obaveza uvođenja alternativnih sistema, kao što su npr. decentralizirani sistemi opskrbe energijom koji se baziraju na obnovljivoj energiji, kogeneraciji, daljinskom ili lokalnom grijanju ili hlađenju, kao i toplotnim pumpama pod određenim uslovima. Slika S2.1.2. predstavlja uticaj gore navedenih mjera na godišnju potrošnju toplotne energije jedne tipične kuće u Njemačkoj.

61

Slika S 2.1.2.: Smanjenje godišnje potrošnje toplotne energije (kWh/m2a) u jednoj kući koje

nastaje kao rezultat relevantnih propisa uvedenih u Njemačkoj

Energetski certifikat pokazuje koliko je neka zgrada energetski efikasna.

Uvođenje „energetskog certificiranja zgrada“ u skladu sa Direktivom EPBD 2002/91/EZ, jeste tržišni mehanizam usmjeren prije svega na stimulaciju privatnih investicija u EE u zgradama u cilju povećanja njihove komercijalne vrijednosti i postizanja koristi od olakšica (u slučaju da je to primjenjivo).

Implementacija Direktive je dugotrajna i zahtjevna procedura koja se provodi u fazama. Među pitanjima na koja treba obratiti pažnju istaknuta su slijedeća:

• Uspostavljanje upravljačke i administrativne sheme za implementaciju Direktive

• Propisi kojima se definira metodologija izračunavanja energetske efikasnosti zgrada; Priprema standardnih formi obračuna i izvještaja o studijama energetske efikasnosti; Kursevi obuke za inžinjere u cilju njihovog osposobljavanja za korištenje nove metodologije

• Usvajanje Standarda na kojima će se bazirati metodologija (postoje desetine Tehničkih standarda koji se odnose na Direktivu EPBD – više od 2000 strana)

• Regulativa za određivanje minimalnih zahtjeva energetske efikasnosti za različite tipove novih zgrada

• Uspostavljanje/ jačanje mehanizama za provedbu u svrhu osiguranja da se novi propisi primjenjuju

• Regulativa kojom se definira metodologija certifikacije energetske efikasnosti, standardi rangiranja za različite tipove zgrada (nove i postojeće) i liste za provjeru certifikacije/ obračunske forme

• Uspostavljanje mehanizama za provedbu uključujući verifikaciju/ provjeru izdatih certifikata

• Regulativa kojom se definira metodologija inspekcije bojlera i sistema rashladnih uređaja, kvalifikacije inspektora i procedure akreditacije, kodeks prakse, itd.

• Uspostavljanje akreditacionog tijela i/ili kvalifikacione sheme za certifikatore i inspektore, itd.

• Organizacija kurseva za obuku i ispita za certifikatore i inspektore

62

• Izrdada baze podataka koja će sadržavati listu certificiranih revizora/inspektora, podatke o certifikatima izdatim za nove i postojeće zgrade, podatke o postojećim velikim zgradama za javne usluge koje obavezno moraju biti certificirane, itd.

Ostale direktive u oblasti energetske efikasnosti

Okvir EU koji se odnosi na energetsku efikasnost sastoji se iz niza drugih direktiva navedenih u odlomcima koji slijede:

• Označavanje energetske efikasnosti kućanskih aparata: (Krovna direktiva 92/75/EEZ o energetskom označavanju i direktive „kćerke“ o označavanju specifičnih uređaja). Njima se određuje obaveza zemalja članica da uvedu označavanje specifičnih kućanskih aparata kao što su mašine za pranje veša, električne sušilice, kombinirane mašine za veš/sušilice, mašine za suđe, kućanske lampe, itd.

• Minimalni zahtjevi za energetsku efikasnost uređaja: Ove direktive određuju specifične zahtjeve za performanse i efikasnost novih bojlera, kućanskih električnih frižidera i zamrzivača, te balasta za fluorescentnu rasvjetu. EZ planira uspostavljanje minimalnih zahtjeva za energetsku efikasnost niza novih uređaja u bliskoj budućnosti.

• Eko-dizajn: Ima za cilj poboljšanje okolišne efikasnosti proizvoda tokom životnog vijeka kroz sistematsku integraciju okolinskih aspekata (kao što je energetska efikasnost) u najranijoj fazi dizajniranja proizvoda.

Glavne politike i legislativa EU u oblasti standarda zaštite okoline vezanih za energetiku

Pored legislative EU koja se direktno odnosi na EE, postoji niz drugih okolinskih direktiva i propisa koji se indirektno odnose na EE i tiču se, između ostalog, kvalitete goriva i emisija iz velikih postrojenja sa sagorijevanjem. U tekstu koji slijedi dat je kratak opis najvažnijih direktiva za BiH. Direktiva 1999/32/EZ o smanjenju sadržaja sumpora nekih tečnih goriva, izmijenjena i dopunjena Direktivom 2005/33/EZ

Direktiva 1999/32/EZ treba biti transponirana u zakonodavstvo BiH do 31. decembra, 2011. godine. Ova obaveza je rezultat učešća BiH u Sporazumu o Energetskoj zajednici jugoistočne Evrope.

Glavni cilj Direktive 1999/32/EZ je smanjenje emisija sumpor dioksida koje nastaju sagorijevanjem određenih tipova tečnih goriva, i samim tim smanjenje štetnih uticaja takvih emisija na čovjeka i njegovu životnu sredinu. Direktivom je određen maksimalan sadržaj sumpora za teško loživo ulje, gasno ulje i brodska goriva. Ova direktiva se ne odnosi na dizel goriva koja su obuhvaćena drugom Direktivom 98/70/EZ o kvaliteti bezina i dizel goriva.

Osnovne obaveze određene Direktivom su:

• Od 1. januara, 2003., zabraniti upotrebu teških loživih ulja ukoliko njihov sadržaj sumpora premašuje 1% mase.

• Osigurati da postrojenja sa sagorijevanjem, koje koriste teška loživa ulja sa koncentracijom sumpora većom od 1% mase, rade sa dozvolama u kojim je jasno navedeno ograničenje emisija. Takva postrojenje su uglavnom velika postrojenja sa sagorijevanjem koja su obuhvaćena Direktivom 2001/80/EZ (vidi slijedeći odlomak).

63

• Ograničenja sadržaja sumpora i vremenski rokovi za ostale tipove tečnih goriva. Ključni zahtjevi nadzora implementacije su:

• Provjera, putem uzimanja uzoraka, da je sadržaj sumpora u gasnim uljima koja se koriste na datoj teritoriji u skladu sa zahtjevima direktive.

• Uspostavljanje procedura uzimanja uzoraka i referentnih metoda za određivanje sadržaja sumpora, uključujući metodu arbitraže i statističku interpretaciju verifikacije sadržaja sumpora.

Pored gore navedenog, Direktiva predviđa efektivne kaznene mjere u slučaju neusklađenosti sa važećim zahtjevima, kao i redovno podnošenje izvještaja EZ o obavljenim testovima i njihovim rezultatima. Direktiva 2001/80/EZ o ograničenju emisija nekih zagađujućih materija u zrak iz velikih postrojenja sa sagorijevanjem

BiH, kao Ugovorna strana Sporazuma o Energetskojzajednici jugoistočne Evrope, ima obavezu da u potpunosti implementira Direktivu 2001/80/EEZ do 31. decembra 2017.

Ova Direktiva se odnosi na postrojenja sa sagorijevanjem projektovana za proizvodnju energije sa toplotnim unosom jednakim ili većim od 50 MW, bez obzira na tip goriva koje se koristi (čvrsto, tečno ili gasno).

Njen cilj je da ograniči količine sumpor dioksida, nitrogen oksida i prašine koji se ispuštaju iz velikih postrojenja sa sagorijevanjem svake godine.

Velika postrojenja sa sagorijevanjem su klasificirana u skladu sa datumom dobijanja njihove dozvole za rad. Za svaku od kategorija postrojenja primjenjuju se različita ograničenja emisija.

• Postrojenja koja su dobila dozvolu za rad između 1. jula, 1987. i 27. novembra, 2002. i stavljena u pogon najkasnije do 27. novembra, 2003.

• Postrojenja koja su dobila dozvolu za rad nakon 27. novembra, 2002. (poslije objavljivanja Direktive).

Direktiva također zahtijeva znatno smanjenje emisija iz „postojećih postrojenja“ , odnosno postrojenja koja su dobila dozvolu za rad prije 1. jula, 1987.. Prema Direktivi, ova smanjenja treba postići do 1. januara, 2008.:

• bilo kroz postizanje usklađenosti, svakog postrojenja ponaosob, sa ograničenjima emisija koja su primjenjiva na postrojenja koja su dobila dozvolu za rad u periodu između 1. jula, 1987. i 27. novembra, 2002. ili

• putem nacionalnog plana smanjenja emisija koji će biti primjenjiv na ukupnu količinu emisija postrojenja koja su njime obuhvaćena, koji ima jednake rezultate u smanjenju emisija. Direktiva dozvoljava da „postojeća postrojenja“ budu oslobođena obaveze

usklađivanja sa ograničenjima emisija pod uslovom da se operater obaveže da postrojenje neće raditi više od 20.000 sati u periodu između 1. januara, 2008. i 31. decembra, 2015.

Pored toga, Direktiva dozvoljava odstupanje od usklađenosti sa ograničenjima emisija za postrojenja koja nisu u funkciji više od određenog broja sati godišnje ili

64

koriste specifične tipove goriva (sopstvene) ili u slučajevima kada je riječ o kvaru opreme za smanjenje emisija.

Metode mjerenja emisija i učestalost vršenja nadzora, kao i pravila o uspostavljanju i vođenju inventura godišnjih emisija za velika postrojenja sa sagorijevanjem su također opisani u Direktivi.

b) Potencijalna problematika– usklađivanje BiH propisa sa legislativom EU u oblasti energetske efikasnosti i standarda zaštite okoline

BiH ima međunarodnu obavezu da promovira politike energetske efikasnosti (EE)

kao članica Protokola Energetske povelje o energetskoj efikasnosti i pripadajućim aspektima zaštite okoline (PEEREA) u okviru Sporazuma o Energetskoj povelji. Još ne postoji bilo kakva eksplicitna međunarodna obaveza BiH da implementira direktive EU u oblasti EE (Direktiva o energetskoj efikasnosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama 2006/32/EZ, Direktiva o energetskim karakteristikama zgrada (EPBD) 2002/91/EZ, Direktive o označavanju energije, itd.). Međutim, s obzirom na rastući značaj energetske efikasnosti za EU, implementacija ovih direktiva je već dio programa saradnje između EU i BiH. Radna grupa za EE uspostavljena je u okviru Sporazuma o Energetskoj zajednici jugoistočne Evrope u svrhu promoviranja implementacije direktiva u oblasti EE. BiH uzima učešće u ovoj radnoj grupi.

Bez obzira na međunarodne obaveze BiH, transponiranje i sprovođenje direktiva u oblasti EE u BiH predstavlja najprihvatljiviji i najefikasniji način promoviranja EE u zemlji iz slijedećih glavnih razloga:

• EE je od suštinske važnosti za unaprijeđenje konkurentnosti ekonomije, sigurnosti opskrbe energijom i smanjenja uticaja na okoliš

• Unaprijeđenje EE u oblasti potrošnje smanjuje potrebu za skupim investicijama u infrastrukturu u oblasti opskrbe i poboljšava pouzdanost sistema

• Najbolji način unaprijeđenja EE u zemlji i svakom pojedinom sektoru je da se iskoristi dugo sticano međunarodno iskustvo, naročito u EU. Legislativa i propisi EU u oblasti energetske efikasnosti predstavljaju ishod decenija ulaganja napora, naučenih lekcija i postignutih značajnih uspjeha. Stoga je transponiranje Direktiva EU u oblasti EE u nacionalno zakonodavstvo i usvajanje uspješne dobre prakse prilagođene domaćim uslovima logičan proces za promoviranje EE u zemlji.

• Transponiranje i implementacija legislative EU u oblasti EE je dio procesa pristupanja EU.

• Usklađivanje tehničkih standarda i propisa u oblasti EE sa propisima EU omogućava proizvođačima opreme, dobavljačima, građevinskim kompanijama, davaocima usluga energetske efikasnosti i ostalim učesnicima na tržištu pristup velikom tržištu EU, kao i tržištima zemalja jugoistočne Evrope koje postepeno usvajaju standarde EU. Proces kompletnog usvajanja i implementacije čitave pravne stečevine (acquis

communautaire) u oblasti EE zahtjeva mnogo napora, vremena i resursa. Indikativno, samo za implementaciju Direktive EPBD 2002/91/EZ, bilo je potrebno 5 godina intenzivnih napora u Irskoj i drugim zemljama. Dakle, potrebno je uspostaviti prioritete i akcione planove.

65

U tekstu koji slijedi, u svrhu diskusije uvodimo određene logične prioritete u skladu sa međunarodnom praksom.

Izrada Energetske strategije (na entitetskom i državnom nivou) koja će u najmanju ruku:

• Prepoznati značaj EE i definirati osnovne prioritete za EE

• Predvidjeti izradu strategija i politika u oblasti EE

• Predvidjeti usvajanje osnovnog zakonodavnog i regulatornog okvira, te uspostavljanje institucionalnih struktura za EE

• Predvidjeti mehanizme i strukture za uklanjanje prepreka za razvoj tržišta EE. Iako svaki od entiteta može izabrati najprikladnije institucionalne strukture za

promoviranje EE, od ključne važnosti je da svi propisi, metodologije, tehnički standardi, sistemi za prikupljanje statističkih podataka i nadzor, kao i podsticajne mjere za EE budu u potpunosti usklađeni među entitetima, ako ne i identični. Ovo će omogućiti konsolidaciju podataka i uspjeh na državnom nivou koji je na kraju nadležan za pregovore i podnošenje izvještaja međunarodnim organizacijama, te omogućiti izbjegavanje problema u funkcioniranju tržišta. Ako entiteti odluče da uspostave Agencije za EE ili druge tipove institucija za EE na entitetskom nivou, odgovarajuća institucija za EE na državnom nivou je neophodna. To bi mogla biti Agencija za EE na državnom nivou ili jedinica za EE u okviru Odsjeka za energetiku Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH (MVTEO BiH) (pod uslovom da se MVTEO-u obezbjedi dodatno osoblje i resursi). Osnovna legislativa, regulatorni i institucionalni okvir

Pod ovim se obično podrazumijeva:

• Usvajanje specijalnog Zakona o energetskoj efikasnosti. Taj Zakon će, između ostalog, definirati terminologiju u oblasti EE, pružiti pravnu osnovu za uspostavljanje jedne ili više centralnih institucija za EE (Agencija za EE ili jedinica za EE u okviru MVTEO) koje će imati vodeću ulogu u promociji EE i fonda/fondova za EE. Njime će također biti transponirane glavne odredbe Direktive EU 2006/32/EZ o energetskoj efikasnosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama, i isti će uvesti koncepte ostalih bitnih direktiva (EPBD, obilježavanje energije, Direktiva o kogeneraciji, itd.).

• Uspostavljanje i izgradnja kapaciteta centralne institucije/centralnih institucija za EE i uspostavljanje fond(ov)a za EE.

• Izrada i usvajanje Strategije za energetsku efikasnost i Akcionih planova za EE uključujući specijalne Akcione planove za javni sektor.

• Uspostavljanje sistema za prikupljanje statističkih podataka, nadzor i informiranje u oblasti EE u svrhu olakšavanja planiranja i nadzora, koji će služiti kao instrument za izvještavanje.

• Promoviranje međunarodne saradnje u oblasti EE.

• Promoviranje primjenjenog istraživanja i razvoja, te transfera tehnološkog znanja i iskustva u oblasti EE, kao i razvoja domaće proizvodnje opreme i materijala za EE.

66

Energetska efikasnost zgrada i uređaja

• Hitne mjere za sprovođenje postojećih propisa o termalnoj izolaciji uz paralelnu implementaciju kampanja širenja informacija u javnosti među potencijalnim vlasnicima i stanarima u svrhu stvaranja potrebe tržišta i pritiska za izgradnju energetski efikasnih zgrada i sistema.

• Izrada novog regulatornog okvira uz usvajanje koncepta sveukupnih „zahtjeva energetskih karakteristika“ zgrada, a u drugoj fazi „certifikata o energetskim karakteristikama“ u skladu sa Direktivom o energetskim karakteristikama zgrada (2002/91/EZ).

• Uvođenje shema za obilježavanje energije i minimalne zahtjeve energetske efikasnosti za uređaje i opremu koji troše energiju.

• Propisi za uvođenje individualnog mjerenja i distribucije troškova energije u skladu sa stvarnom potrošnjom.

• Mjere za promoviranje nisko-energetskih zgrada i ugrađivanje izvora obnovljive energije (naročito pasivnih i aktivnih solarnih sistema) u energetske sisteme zgrada.

Javni sektor

• Uvođenje shema za upravljanje energijom i planova za EE na lokalnom nivou i u javnim ustanovama, u kombinaciji sa obukom i pilot-projektima, te uspostavljanje centralne sheme nadzora/ uvođenja poboljšanja (benchmarking-a).

• Implementacija investicija u EE i uvođenje grant shema za EE za širi javni sektor.

• Regulatorno uspostavljanje kriterija za EE u javnim nabavkama.

• Regulatorne i druge mjere za omogućavanje ugovaranja u oblasti energetske efikasnosti, finansiranja od treće strane i drugih alternativnih mehanizama finansiranja u javnom sektoru.

• Certificiranje energetske efikasnosti javnih zgrada. Svi sektori

• Specijalne studije za identifikaciju EE potencijala i odgovarajuće mjere

• Promoviranje razvoja domaćih kapaciteta u oblasti energetske revizije, upravljanja energijom, itd., kao i usluga konsaltinga/inžinjeringa u oblasti EE.

• Uklanjanje barijera i promoviranje alternativnih mehanizama finansiranja (ugovaranje u oblasti energetske efikasnosti, finansiranje od treće strane, itd.) i promoviranje kompanija specijaliziranih za energetske usuge (ESCO-a).

• Subvencioniranje energetskih revizija za kompanije i studija izvodljivosti investicija u EE i korištenja izvora obnovljive energije; omogućavanje finansijskih olakšica, tehničke pomoći, obuke i širenja informacija, fokusiranja na specifične sektore i intervencija u oblasti EE po potrebi.

• Postepeni rast cijena iz tarifnog sistema kako bi se dostigao nivo tržišnih cijena, dajući prave signale za EE potrošačima (paralelno sa mjerama podrške socijalno ugroženim kategorijama stanovništva).

67

• Javne kampanje o „načinima štednje energije“ namjenjene široj javnosti; Štednju energije u domaćinstvima trebalo bi podsticati kroz besplatno pružanje savjeta o energiji.

• Mjere za promoviranje EE u transportu (obuka vozača, efikasno održavanje vozila, sheme energetski efikasnog održavanja voznih parkova u javnom transportu, itd.).

c) Usklađivanje politika i legislative, vezanih za energetiku, sa standardima zaštite okoline

Direktiva 1999/32/EZ o smanjenju sadržaja sumpora u nekim tečnim gorivima (izmijenjena i dopunjena Direktivom 2005/33/EZ)

Implementacija Direktive 1999/32/EZ (kao i Direktive 98/70/EZ o kvaliteti benzina i dizel goriva) između ostalog zahtjeva:

• Imenovanje tijela i drugih organizacija zaduženih za regulaciju kvaliteta goriva koja se koriste na njihovoj teritoriji.

• Uspostavljanje regulatornog sistema u svrhu osiguranja usklađenosti.

• Uspostavljanje sistema i procedure nadzora sadržaja sumpora u gorivima (uključujući imenovanje i kontrolu laboratorija u privatnom i/ili javnom sektoru).

• Pružanje odgovarajuće obuke u oblasti procedura vršenja nadzora.

• Uspostavljanje sistema (npr. jedne baze podataka) za prikupljanje rezultata uzimanja uzoraka i analize goriva.

• Pripremu i objavljivanje smjernica za procedure vršenja nadzora koje u sebi sadrže ISO metodu 8754 i ISO standarde 4259.

Kada je riječ o proizvodnji goriva sa sadržajem sumpora koji je u skladu sa zahtjevima, to je pitanje investiranja u Rafineriju Bosanski Brod. U toku je izrada investicionog programa. Direktiva 2001/80/EZ o ograničenju emisija određenih zagađujućih materija u zrak iz velikih postrojenja sa sagorijevanjem

Za implementaciju ove Direktive potrebne su znatne investicije u postojeća velika postrojenja sa sagorijevanjem do kraja 2017. god., kada će Direktiva biti u potpunosti implementirana u BiH, kao i propisi i mehanizmi za vršenje nadzora u svrhu osiguravanja da sva nova postrojenja budu izgrađena korištenjem najboljih raspoloživih tehnologija koje su u okviru granica zaštite okoline koje postavlja Direktiva i koje istovremeno imaju visok stepen energetske efikasnosti. 2.1.3. Energetska efikasnost u sferama proizvodnje i potrošnje energije

Mehanizmi uspostave energetski efikasnih načina korištenja izvorne energije kao sastavnog dijela prirodnih resursa su veoma kompleksne prirode. U sebi sadrže cjelokupan proces niza transformacija energije do same faze njenog korištenja od strane korisnika. Sam pojam energetska efikasnost tretira mehanizme njenog korištenja na strani potrošača, mada za kompletan ciklus su veoma bitni gubici nastali u samom

68

procesu generisanja, prenosa i distribucije. Jedan od najbitinijih oblika transformisane energije za Bosnu i Hercegovinu je električna energija, te poseban osvrt treba dati na odgovarajuće gubitke koji se stvaraju do praga samog korisnika. a) Pregled energetske efikasnosti u proizvodnji, prenosu i distribuciji električne energije u BiH – poređenje sa zemljama EU

Ciklus transformacije hemijske energije osnovnog energenta u električnu, te njen transport do samog potrošača prati pojava gubitaka energije, te je prisutna težnja da se ovi gubici svedu na što manju mjeru. Kako bi se imao uvid u veličinu nastalih gubitaka data je procjena po različitim segmentima proizvodnje i transporta električne energije u BiH. Gubici u proizvodnji električne energije

Gubici u proizvodnji električne energije se dominantno javljaju kod termoenergetskih postrojenja, dok su gubici hidroenergetskih postrojenja zanemarljivi, tako da nisu sastavni dio proračuna ukupnih gubitaka u proizvodnji električne energije u sastavu date procjene.

U Federaciji Bosne i Hercegovine trenutno je u pogonu 7 termoenergetskih blokova, i to Tuzla G3 instalisane snage 85 MW, Tuzla G4 (175 MW), Tuzla G5 (180 MW), Tuzla G6 (190 MW), Kakanj G5 (95 MW), Kakanj G6 (85 MW) i Kakanj G7 (205 MW), svi u nadležnosti Javnog preduzeća Elektroprivreda BiH d.o.o. Sarajevo.

Prema zvanično objavljenim podacima godišnja proizvodnja električne energije iz navedenih 7 blokova, u periodu 2005 – 2007, se kretala od 4.219 GWh u 2005. god., te 5.365 GWh u 2007. god. Većina proizvodnje, oko 70%, se obavlja u blokovima Tuzla G4 (pušten u pogon 1971.), Tuzla G6 (1978), i Kakanj G7 (1988), osim u 2005. god., kada je posljednji bio van funkcije zbog remonta. Vrijeme izlaska iz pogona ovih blokova je predviđeno za 2018. (Tuzla G4), odnosno iza 2020. god (Tuzla G6 i Kakanj G7). Ugalj sa najvećom toplotnom moći, 16.062 kJ/kg, je mrki ugalj koji se sagorijeva u bloku Tuzla G6, dok ostali blokovi sagorijevaju kombinaciju lignita i mrkog uglja kod kojih se toplotna moć kreće 10.000 kJ/kg, te isključivo mrki ugalj sa toplotnom moći u rasponu od 11.000 – 13.000 kJ/kg. Ovisno o dinamici rada pojedinih blokova po godinama, odnosno specifičnoj godišnjoj potrošnji (kJ/kWh), prosječna toplotna moć sagorijelih ugljeva u svih 7 blokova se kreće u vrijednostima oko 12.500 kJ/kg.

O nivou efikasnosti transformacije navedenih blokova govori parametar specifične godišnje potrošnje, izražen u kJ/kWh, te predstavlja omjer utrošene energije uglja za dobivanje jedinične količine električne energije. U periodu navedene tri godine, za koje postoje zvanični podaci, najnepovoljnija situacije je bila sa blokom Tuzla G3, koji je u ukupnoj proizvodnji učestvovao sa oko 10%, te se specifična potrošnja kretala na nivou od preko 14.000 kJ/kWh, što je preuzrokovalo relativno nizak stepen korisnog dejstva bloka od oko 25%. Posmatrajući samo posljednju godinu, najbolju vrijednost ovog parametra su imali blokovi Tuzla G4, Tuzla G6, Kakanj G5 i Kakanj G7 (nakon remonta), i to u vrijednostima od oko 11.700 kJ/kWh, što je osiguralo stepen korisnog dejstva blokova nešto veći od 30%.

69

Tabela 2.1.3: Proizvodnja električne energije iz TE u FBiH za 2005-2007. god, sa procjenom korisnog dejstva

2005 2006 2007

Ukupna proizvodnja (GWh) 10 4.219 4.812 5.365

Ukupni utrošak uglja (1000 t) 11 4.326.730 4.753.509 5.443.859

Prosječna toplotna moć uglja (kJ/kg) 12.639 12.454 12.315

Ukupni stepen korisnog dejstava (%) 27,75 29,24 28,79

Ukupno gledajući, stepen korisnog dejstva svih 7 posmatranih termoenergetskih

blokova u FBiH se kretao u vrijednostima 27,75% u 2005. god., 29,24% (2006), te 28,79% (2007).

U Republici Srpskoj u pogonu su dva termoenergetska bloka, i to TE Gacko i TE Ugljevik. Navedenim termoelektranama upravlja Elektroprivreda RS. Raspoloživa snaga ovih termoelektrana iznosi 497 MW. Pri tome treba imati u vidu da je projektirana snaga na pragu TE Ugljevik 280 MW, ali je zbog tehničkih problema moguće postići tek oko 250 MW. Za postizanje projektirane snage potrebna je rekonstrukcija kotla. TE Gacko i TE Ugljevik predviđene su za revitalizaciju čime će se produžiti životni vijek i ispuniti okolinske norme u pogledu emisije onečišćujućih tvari (čestice, sumpor, NOx). Očekivana godina izlaska iz pogona revitaliziranih jedinica je nakon 2020. godine.

Posljednji zvanični podaci12 govore o planiranim parametrima rada navedenih termoelektrana za 2009. god.. Plan je da navedena dva termoenergetska bloka u 2009. god. proizvedu 3.035 GWh električne energije, sa prethodno planiranom vrijednosti specifične potrošnje od 11.400 kJ/kWh. Za ovu proizvodnju potrebno je sagoriti 3.735.176 t uglja (mrki – TE Ugljevik, lignit – TE Gacko) sa prosječnom toplotnom moći od 9.340 kJ/kg. Realizacijom gore navedenih parametra osigurao bi se nivo stepena korisnog dejstva navedenih blokova u vrijednosti od 31,29%.

Također, prema podacima za neke ranije godine13, period 2000 – 2005. god., godišnja proizvodnja u ove dvije termoelektrane se kretala između 2.214 GWh u 2001. i 2.571 GWh u 2005. godini, uz stepene korisnog dejstva termoenergetskih blokova od 29,12% u 2001., do 34,82% u 2002. godini.

Najveći uticaj na nivo stepena korisnog dejstva termoenergetskih blokova imaju

trenutno stanje, tehničke karakteristike samih kotlova i pratećih izmjenjivača toplote, dok same turbine i generatori imaju znatno manji uticaj. Ovaj parametar služi kao osnovni indikator u utvrđivanju efikasnosti rada bloka, te ukazuje na potrebne zahvate kako bi se napravila poboljšanja u njegovom radu.

10 Godišnji izvještaji 2005-2007, JP Elektroprivreda BiH d.o.o. Sarajevo 11 Preračunata vrijednost na osnovu specifične potrošnje i proizvodnje

12 Elektroenergetski bilans Republike Srpske za 2009. God., Trebinje, oktobar 2008. 13 Studija energetskog sektora u BiH, Modul 1, Knjiga A – Povijesne energetske bilance, Energetski institut „Hrvoje Požar“, Hrvatska

70

Gubici u prijenosu i distribuciji električne energije Gubici na prijenosnoj i distributivnoj mreži predstavljaju neizbježan faktor u

ukupno elektroenergetskom bilansu. Prema uzroku nastanka, gubitke u elektroenergetskim mrežama možemo podijeliti u dvije osnovne grupe, tehničke i netehničke (komercijalne) gubitke. Tehnički su određeni stanjem i nivoom održavanja elektroenergetskog sistema (konfiguracijom mreže, brojem sistema transformacije, parametrima vodova i transformatora, strukturom i lokacijom izvora i potrošača, strukturom potrošnje, i sl.) i predstavljaju neizbježnu posljedicu fizičkog procesa u elektroenergetskim vodovima i transformatorskim stanicama. Netehnički (komercijalni) gubici su posljedica nelegalnih priključenja na distributivnu mrežu, ali i nepreciznosti mjerenja (očitanja).

Prema podacima14 za 2007. god., ukupna proizvodnja električne energije u BiH je iznosila 12.161 GWh, uključujući proizvodnju iz termoelektrana (66%), hidroelektrana (33%), te malih hidroelektrana i industrijskih elektrana (1%). Ukupni gubici na prijenosnom sistemu su iznosili 312 GWh, tj. oko 2,6% ukupno proizvedene količine.

Prema istom izvoru, ukupno preuzimanje za distributivnu potrošnju je iznosilo 10.883 GWh, od čega je najviše preuzela Elektriprivreda BiH (4.081 GWh), zatim Elektroprivreda RS (3.119 GWh), Elektroprivreda HZHB (2.846 GWh), Aluminij Mostar kao kvalifikovani kupac (548 GWh), te elektrodistribucija u Distriktu Brčko (290 GWh).

Kada je riječ o gubicima na distributivnoj mreži u BiH, zvanično objavljeni podaci Elektroprivrede BiH15 govore da je bruto distributivna potrošnja električne energije u 2007. godini iznosila 3.809 GWh od čega je neto distributivna potrošnja bila 3.462 GWh sa gubicima na distributivnoj mreži od 347 GWh, što predstavlja 9,1% ukupne distributivne potrošnje. Prema istom izvoru, gubici na prijenosnoj mreži za isti period su iznosili 156 GWh. Ukupni gubici na prijenosnoj i distributivnoj mreži Elektroprivrede BiH su za 2007. godinu iznosili 475 GWh, odnosno 8,2% ukupno realizovane isporuke električne energije za isti period.

Elektroprivreda HZHB je u 2007. godini imala proizvodnju od 1.124,07 GWh električne energije16, te za isti period osigurala 1.728,41 GWh iz kupoprodaje i razmjene, što je stvorilo raspoloživu količinu električne energije u iznosu od 2.856,1 GWh. Potrošnja na distributivnoj mreži i ostalim potrošačima na 35 kV je iznosila 1.467,16 GWh, dok su direktni potrošači na 110/220 kV mreži potrošili 1.338,03 GWh, a na pumpni rad HE Čapljina se utrošilo 10,86 GWh. Gubici na prijenosnoj mreži su u 2007. godini iznosili 40,46 GWh. Objavljeni podaci o gubicima na distributivnoj mreži objedinjuju tehničke i ekonomske gubitke te su iznosili u prosjeku prema distributivnim područjima 16,6%.

Prema podacima17 za 2007. godinu, u Republici Srpskoj je ostvarena ukupna potrošnja u iznosu od 3.264,72 GWh električne energije, sa pratećim gubicima na distributivnoj mreži (tehnički i komercijalni) u iznosu od 541,24 GWh. Za razliku od gubitaka iz 2004. god. koji su iznosili 643,99 GWh, napravljen je značajan napredak u njihovom smanjenju, te je planirano da oni u 2009. god. budu na nivou od 474,79 GWh. Ispunjenje plana za 2009. godinu bi ostvarilo učešće gubitaka u bruto distributivnoj potrošnji (bez potrošača na 110 kV) od 14%. Za 2008. godinu, NOS je procijenio

14 Izvještaj o tokovima električne energije u BiH za 2007. godinu, NOS BiH, Sarajevo, mart 2008. 15 Godišnji izvještaj 2007, JP Elektroprivreda BiH d.o.o. Sarajevo 16 Godišnje izvješće 2007, JP Elektroprivreda HZHB d.d. Mostar 17 Elektroenergetski bilans Republike Srpske za 2009. godinu, Trebinje, oktobar 2008.

71

ukupne gubitke na prijenosnoj mreži koja pripada Elektroprivredi RS na 95,91 GWh, te je ista količina električne energije bilansirana kao pripadajuća za 2009. godinu.

Praveći poređenje sa vrijednostima gubitaka u prijenosu i distribuciji električne energije u drugim zemljama, zaključuje se da Bosna i Hercegovina na svjetskom nivou zauzima prosječnu poziciju, dok u poređenju sa zemljama EU poprilično zaostaje. Tabela 2.1.4: Indikator gubitaka na prijenosu i distribuciji električne energije u svijetu za 2004.

Država Procjena gubitaka na prijenosu i distribuciji

Država Procjena gubitaka na prijenosu i distribuciji

Bosna i Hercegovina 15,83% Luksemburg 1,42%

Srbija i Crna Gora 16,24% Izrael 2,82%

Makedonija 20,66% Finska 3,45%

SAD 6,39% Holandija 4,29%

Kanada 6,56% Belgija 4,8%

Francuska 5,66% Austrija 4,93%

Švajcarska 6,25% Slovenija 5,56%

Švedska 7,21% Njemačka 5,6%

Prema gore navedenom (izvor: 15), nivo gubitaka na prijenosnoj i distributinvnoj

mreži Bosne i Hercegovine, u 2004. godini je iznosio 15,83% od ukupne raspoložive električne energije. U poređenju sa zemljama EU ova vrijednost je još uvijek daleko od zadovoljavajuće. b) Pregled energetske efikasnosti u industriji i zgradarstvu

Najveće udjele u finalnoj potrošnji energije u Bosni i Hercegovini imaju sektori industrije i zgradarstva. Prema podacima za 2005. god. stambeni sektor učestvuje sa 49,7% u finalnoj potrošnji energije, dok na industriju otpada 21,5%. Potencijal industrijske potrošnje je mnogo veći od potrošnje u 2005. koja je iznosila 822,8 ktoe, a obzirom da je predratna industrijska potrošnja u 1990. god iznosila 2.337,4 ktoe i učestvovala sa oko 41% u ukupnoj finalnoj potrošnji BiH. Svi sektori bilježe blagi rast finalne potrošnje energije u periodu 2000-2005. god, ali je to još uvijek značajno ispod nivoa potrošnje iz 1990. godine, najviše zbog relativno niske zastupljenosti industrijskog sektora.

72

Tabela 2.1.5.: Finalna potrošnja energije po sektorima u BiH18

Finalna potrošnja energije (ktoe)

Sektor 1990 2000 2001 2002 2003 2004 2005

Rezidencijalni

sektor

2.049,6 1.607,9 1.704,6 1.638,6 1.754,1 1.737,9 1.898,6

Industrija 2.337,4 664,9 607 571,6 566,2 715,7 822,8

Usluge 211,2 193,6 202 209,6 209,9 217,4 233

Transport 775,3 676 657,8 607,3 638,5 707,2 697,2

Poljoprivreda 136,6 70,3 67,2 64,7 66,9 77,2 75,3

Ostalo 187,9 50,3 47,4 56,2 64,4 73,6 91,1

Ukupno 5.698 3.263 3.286 3.148 3.300 3.529 3.818

Energetska efikasnost u industriji

Primjena energetske efikasnosti u industriji odnosi se prvenstveno na uštedu električne i toplotne energije. Kod industrijskih sektora razlike u načinima korištenja energije su velike, a tako i mogućnosti povećanja efikasnosti i ostvarenja ušteda. Primjenjive metode su ovisne o prirodi procesa. Najveći potencijali se javljaju u uštedi toplotne energije – primarno u iskorištenju otpadne toplote – i u znatnom broju slučajeva mogu se postići uštede i do 30%. Na uštedu električne energije utječe se raznim mjerama efikasnosti potrošnje i zahvatima na trošilima. Bosna i Hercegovina se pored neodgovarajuće i zastarjele tehnologije, susreće i sa nedostatkom organiziranog pristupa, savremenih saznanja sa ovog područja i nedotatkom efikasne razmjene informacija. Pored prethodno navedenog, BiH se susreće i sa brojnim teškoćama uzrokovanim ratnim djelovanjima – oštećena industrijska postrojenja i infrastruktura. Prema anketnim podacima19 za 2005. godinu, finalna potrošnja energije u sektoru prerađivačke industrije u BiH iznosila je 32,65 PJ (779,8 ktoe), od čega je FBiH učestvovala sa 65%, RS sa 35%, dok je procijenjena potrošnja industrije u Distriktu Brčko bila vrlo mala te ne ulazi u ukupni bilans. Energetski najjača industrijska grana je industrija metala sa 59% udjela u ukupnoj industrijskoj finalnoj potrošnji energije.

Na osnovu prikupljenih podataka za svrhu analize gore navedeni izvor navodi da je ukupna netoplotna potrošnja, potrošnja električne energije u industriji bez generisanja toplote, u BiH za 2005. god. iznosila 12,67 PJ (303,3 ktoe), odnosno 38,9% ukupne finalne potrošnje, dok je iskorištenje energije u industriji za toplotne namjene iznosilo 19,98 PJ (477,2 ktoe), odnosno 61,1%. Energija za netoplotne namjene je po iskorištenju više zastupljena u FBiH sa 77%, dok je kao toplinska energija podjednako raspoređena između FBiH i RS. Netoplotne namjene energije se uglavnom odnose na industriju prerade metala, čak 77% ukupne finalne potrošnje.

S druge strane, korisna energije, za razliku od finalne potrošnje pokazuje stvarno potrebnu količinu energije koja se koristi u procesima proizvodnje kada se eliminiraju

18 PEREEA Report, 2008 19 Studija energetskog sektora u BiH, Modul 1, Knjiga B – Energetske rezerve, proizvodnja, potrošnja i trgovina, Energetski institut Hrvoje Požar, Hrvatska

73

gubici potrošnje. Odnos količine dobivene korisne energije i utrošene finalne energije predstavlja efikasnost transformacije u korisnu energiju. Provedene analize za 2005. god. pokazuju bilansu potrošnje korisne energije za industriju u BiH u vrijednosti od 25,06 PJ (598,5 ktoe). Tabela 2.1.6: Bilansa finalne potrošnje energije u industriji u 2005. u BiH20

PJ Ukupno Toplotna energije Netoplotna energija

Federacija BiH 21,18 10,32 10,86

Republika Srpska 11,34 9,57 1,77

Distrikt Brčko 0,13 0,09 0,04

Bosna i Hercegovina 32,65 19,98 12,67

Tabela 2.1.7: Bilansa potrošnje korisne energije u industriji u 2005. u BiH21

PJ Ukupno Toplotna energije Netoplotna energija

Federacija BiH 17,42 6,56 10,85

Republika Srpska 7,54 5,77 1,77

Distrikt Brčko 0,1 0,07 0,03

Bosna i Hercegovina 25,06 12,41 12,65

Tabela 2.1.8: Odnos korisne energije i finalne potrošnje energije u industriji u BiH za 2005. god.

Ukupno Toplotna energije Netoplotna energija

Federacija BiH 82,25% 63,57% 99,91%

Republika Srpska 66,49% 60,29% 100,00%

Distrikt Brčko 76,92% 77,78% 75,00%

Bosna i Hercegovina 76,75% 62,11% 99,84%

Tehnički nivo pogona za transformaciju energije pri industrijskim postrojenjima u BiH u 2005. god. je osigurao da se 76,75% ukupno utrošene finalne energije iskoristi u tehnološkim procesima. Ovaj procent je nešto viši u FBiH obzirom da se većina energije utroši u industriji metala gdje je vrlo zastupljeno korištenje električne netoplotne energije, kod koje se neznatni gubici pri transformaciji.

Bez obzira na poduzimanje mjera na smanjenju gubitaka energije pri transformaciji koji ovise od tehničkih karakteristika i stanja pogona za transformaciju, racionalizacija potrošnje u industrijskim postrojenjima se može provesti i na način da se iskoristi otpadna energije. Različite upotrebe korisne energije u sklopu jednog postrojenja daju mogućnost kombiniranja njenog korištenja, pogotovo kada je riječ o korištenju otpadne toplote, koja se trenutno ispušta neiskorištena.

20 Studija energetskog sektora u BiH, Modul 1, Knjiga B – Energetske rezerve, proizvodnja, potrošnja i trgovina, Energetski institut Hrvoje Požar, Hrvatska 21 Studija energetskog sektora u BiH, Modul 1, Knjiga B – Energetske rezerve, proizvodnja, potrošnja i trgovina, Energetski institut Hrvoje Požar, Hrvatska

74

Energetska efikasnost u zgradarstvu

Ukupni stambeni fond na području Bosne i Hercegovine je u 2005. godini iznosio 1.097.200 stambenih jedinica22 odnosno 97,8 miliona m2 stambene površine. Procjena je da su od ukupnog stambenog fonda 70% porodične kuće, a 30% stanovi. Također, ove procjene govore da je prosječna godišnja specifična potrošnja energije u domaćinstvima u Republici Srpskoj iznosila 214,07 kWh/m2, dok je situacija u FBiH nešto bolja i iznosila 196,33 kWh/m2, što je mnogo lošije od europskih standarda. S druge strane, procijenjeno je da prosječna površina objekata uslužnog javnog sektora 5 m2 po stanovniku, što preračunato iznosi 17,8 miliona m2 za čitavu BiH. Tabela 2.1.9: Finalna potrošnja energije u stambenom sektoru po izvorima u BiH za 2005. g. 23

Finalna potrošnja energije u stambenom sektoru (ktoe)

1990 2000 2001 2002 2003 2004 2005

Finalna potrošnja

2.049,6 1.607,9 1.704,6 1.638,6 1.754,1 1.737,9 1.898,6

Električna energija

274 303,8 304,4 310,9 324 333,1 352,9

Toplotna energija

528,7 73,4 79,6 83,6 88,3 90,1 92,5

Nafta i naftni derivati

34,4 128,3 137,1 121,7 97,9 99,3 97,1

Prirodni plin 33,1 33,7 32,8 30,3 37,1 38,1 45,9

Ugalj 188,4 162 153,9 193,2 160,6 180,9 215,3

Biomasa 991 906,5 996,7 899 1.046,3 996,3 1.094,8

Prema navedenim podacima, jedinična finalna potrošnja energije u

rezidencijalnom sektoru po jednoj stambenoj jedinici je iznosila 1,734 toe, odnosno 0,0194 toe po m2 stambene površine. Najviše finalne energije se utroši korištenjem drvne biomase.

22 Studija energetskog sektora u BiH, Modul 12 – Upravljanje potrošnjom, štednja energije i obnovljivi izvori energije, Energetski institut Hrvoje Požar, Hrvatska 23 PEREEA Report, 2008

75

Tabela 2.1.10: Finalna potrošnja energije u javnim i uslužnim objektima po izvorima u BiH za 2005. god. 24

Finalna potrošnja energije u javnim i uslužnim objektima (ktoe)

1990 2000 2001 2002 2003 2004 2005

Finalna potrošnja 211,2 193,6 202 209,6 209,9 217,4 233

Električna energija 53,6 120,6 127,2 130,4 138,9 142,7 150,3

Toplotna energija 113,3 16 17,6 18,2 18,3 19,1 19,6

Nafta i naftni derivati 6,2 23,9 25,7 22,5 17,8 18,3 17,5

Prirodni plin 4,9 4,3 4,5 4,3 6,5 5,4 7,6

Ugalj 33,2 28,6 27,2 34,1 28,3 31,9 38

Biomasa

Finalna potrošnja energije u javnim i uslužnim objektima u BiH u 2005. god. je iznosila 233 ktoe, odnosno 0,774 toe po uposleniku javnog i uslužnog sektora, što je oko 8 puta manje od finalne potrošnje u stambenom sektoru u istom periodu. U poređenju sa predratnim periodom, ukupna finalna potrošnja se nije mnogo promijenila, osim što je došlo do znatne izmjene u njenoj strukturi, obzirom na znatno povećanje udjela korištenja električne energije i energije dobivene iz nafte i naftnih derivata, a smanjenja udjela direktnog korištenja toplotne energije iz sistema centralnog grijanja. 2.1.4. Mogućnosti za povećanje energetske efikasnosti i proizvodnje „zelene

energije“ u Bosni i Hercegovini

Pred Bosnom i Hercegovinom stoji niz mogućnosti za smanjenje energetskog intenziteta i povećanje udjela obnovljive energije u ukupnoj njenoj proizvodnji i potrošnji. Međutim, realizacija očiglednih mogućnosti je vrlo složen i dugotrajan proces. a) Energetska efikasnost – mogućnosti provedbe u BiH

Energetska efikasnost je danas postala najsnažniji i najdjelotvorniji način postizanja ciljeva održivog razvoja. Njeni instrumenti su orjentisani na postizanje čistije okoline, boljeg standarda života i sigurnije opskrbe energijom. Ipak, mjere energetske efikasnosti je teško provesti i u oblasti proizvodnje i potrošnje energije. Zato je potrebno pažljivo planirati politiku energetske efikasnosti kojom bi se uklonile barijere koje usporavaju implementaciju energetske efikasnosti. Najveći izazov je pronalazak mjera koje će dati najveće uštede i na taj način najbolje postići ciljeve energetske efikasnosti.

Energetski sektor u Bosni i Hercegovini se suočava sa velikim problemima, sa poremećajima u snabdijevanju energijom, rastom cijena nafte i naftnih derivata, političkim nestabilnostima u zemljama koje vrše opskrbu prirodnim plinom, ali i činjenicom da su postojeća postrojenja za proizvodnju elektrine energije imaju jako mali

24 PEREEA Report, 2008

76

stepen iskorištenja, a i dostigla su kraj svog životnog vijeka. Energetska efikasnost u BiH ne bi se trebala oslanjati na najnovija tehnološka rješenja već bi trebala iskorištavati i prihvatati dostupna rješenja i usvajati odgovarajuće obrasce ponašanja, uz ispunjavanje uslova troškovne efikasnosti.

Energetski intezitet u BiH u 2005. godini je iznosio 0,65 toe/1000$ (2000.). Ovo je 2,1 puta veća vrijednost od svjetskog prosjeka, a 3,4 puta veća od razvijenih evropskih zemalja. Ovo je jedan od indikatora da postoji veliki potencijal za poboljšanje energetske efikasnosti u BiH.

Uspješnost, odnosno razvijenost tržišta energetske efikasnosti ocjenjuje se prema ostvarenim energetskim uštedama i mogućnostima ostvarivanja ovih ušteda. Postoji veliki broj barijera u BiH koje je potrebno ukloniti kao bi se omogućio razvoj projekata iz oblasti energetske efikasnosti i industriji, saobraćaju i kućanstvima. Ključne tržišne barijere mogu se svrstati u tri grupe:

- Nedovoljne informacije i znanje o energetski efikasnim rješenjima. Ovo je

barijera koja uzrokuje opšti nedostatak potražnje za energetski efikasnim projektima, što je situacija karakteristična za trenutno stanje na tržištu energetske efikasnosti u BiH. Većina populacije u BiH nije svjesna ili je vrlo malo svjesna mogućnosti za poboljšanje energetske efikasnosti i koristi koje to sa sobom donosi.

- Nedovoljno tehničko znanje. Ova barijera se javlja i na strani potražnje i

ponude tržišta energetske efikasnosti. Prisutan je nedostatak stručnosti i znanja za razvoj isplativih projekata na strani potražnje (krajnji potrošači nemaju dovoljno znanja da razmišljaju i energetskoj efikasnosti, upraviteljima objekta nije stalo do smanjenja gubitaka jer razmišljaju „to nije moje“, itd.), ali istodobno nedostaje znanja i sposobnosti za ocjenu i provođenje projekata na strani ponude (u BiH ne postoji niti jedna ESCO kompanija, i sl).

- Finansijske barijere. Finansijske barijere su razlog zakazivanja funcionisanja

tržišta, na strani ponude i potražnje. Na strani potražnje javlja se problem visokih investicijskih troškova (npr. visoka cijena štednih sijalica). Slaba kupovna moć potpomognuta je nedostatkom znanja o finansijskim koristima poboljšane energetske efikasnosti. To je razlog zašto se investicijske odluke donose na temelju kriterija najnižih inicijalnih troškova, a ne da se procjenjuju troškovi cijelog životnog ciklusa proizvoda.

Kako bi se prevazišle sve navedene glavne barijere na smanjenju energetskog

intenziteta u BiH potrebno je uvesti efikasan sistem energetskog menadžmenta na nivou države, uključujući sve bitne faktore za njegovu implementaciju. Postoji veliki potencijal, potrebna je što bolja organizovanost svih nivou vlasti te uključivanje stručnog kadra iz ove problematike. Primjer infrastrukture energetskog menadžmenta je strateškim planiranjem predložen za FBiH25, ali se može primijeniti i na čitavu Bosnu i Hercegovinu. Neki njeni elementi su sljedeći:

25 Strateški plan i program razvoja energetskog sektora Federacije BiH, FMERI 2008.

77

ESCO kompanije ESCO-kompanije (engl: ESCO - Energy Servicing Company - Kompanije za pružanje energetskih usluga) su najnoviji fenomen u razvoju biznisa u oblasti povećanja energetske efikasnosti, To su kompanije sa prvenstvenim opredjeljenjem pružanja energetskih usluga, koje će dovesti do povećanja energetske efikasnosti u srednjeročnom i dugoročnom periodu (7-20 godina), prije svega pružanje usluga u razvoju projektovanju i finansiranju projekata iz oblast energetske efikasnosti, uključivo realizaciju tih projekata, ugradnju opreme i kasnije njihovo održavanje. Ova vrsta biznisa predstavlja poseban oblik tržišnog posredništva prema korisnicima energije, ali isključuje prodaju-trgovinu energijom. Aktivnosti ovih kompanija predstavljaju kombinaciju informisanja, obuke, identifikacije projekata, finansijske i tehničke analize, finansiranja, usluga ugovaranja, instalisanja i monitoringa projekata, te mjera za uštedu energije. Ovaj isključivo tržišni pristup prema korisnicima energije, preko ESCO kompanija, koje posjeduju veliki stručni i finansijski potencijal, omogućava povećanje energetske efikasnosti u državi ili nekom projektu. U BiH trenutno ne postoji nijedna ESCO kompanija (domaća ili strana), koja djeluje na ovom polju. Energetski audit Ova vrsta audita (revizije) predstavlja ocjenu (evaluaciju) kako menadžment nekog preduzeća ili ustanove upravlja, sa aspekta korištenja, energijom. U nekim državama je implementacija energetskog audita zakonska obaveza, kako za industrijska postrojenja tako i za objekte u javnom i uslužnom sektoru, te predstavlja vrlo važan i efikasan alat vlasnika firmi i menadžmenta ustanova u smanjenju udjela troškova za energiju u cijeni proizvoda, odnosno ukupnih troškova za energiju. Trenutno, ovaj instrument energetskog menadžmenta nema uporište u BiH, osim naznaka njegovog uvođenja u obliku energetskog audita u zgradama, putem harmonizacije domaće legislative sa zahtjevima EU direktiva. EE oznake Vrlo važna komponenta energetskog menadžmenta su oznake energetske efikasnosti proizvoda i zgrada, te certificiranje opreme i zgrada. EU je donijela čitav niz direktiva vezanih za energetske oznake. U BiH ne postoji sistem označavanja energetske efikasnosti, pa je stoga potrebno donijeti čitav niz propisa i standarda na bazi prakse iz EU. Info sistem Upravljanje energijom nije moguće bez kvalitetnog mjerenja bitnih energetskih parametara, te obrade podataka u svrhu proračuna pokazatelja situacije u energetskom sektoru. Na osnovu egzaktnih pokazatelje moguće je u svakom trenutku reagovati i usmjeravati aktivnosti na povećanju energetske efikasnosti. Legislativa Uspostava i održavanje energetskom menadžmenta u državi treba da ima zakonsko uporište. Radi se o vrlo složenom pravnom sistemu kojim se uređuju sve aktivnosti vezane za upravljanje energijom, s posebnim naglaskom na uspostavu mehanizama na povećanju energetske efikasnosti.

78

U Federaciji BiH su u sklopu strateškog planiranja sektora zaštite okoline26

predviđene mjere za smanjenje energetske intezivnosti, kao jedne od mjera za zaštitu okoline. Utvrđeno je devet prioritetnih mjera, a to su:

1. Donošenje i implementacija programa obuke u privredi i obuke građana 2. Osnivanje savjetovališta za energiju 3. Uvođenje sistema označavanja energetske efikasnosti tehničkih proizvoda 4. Donošenje propisa za energetsku efikasnost u zgradarstvu, te uvođenje

sistema označavanja energetske efikasnosti zgrada 5. Popularizacija osnivanja ESCO kompanija 6. Uvođenje instituta energijskog menadžmenta za budžetske ustanove 7. Uvesti sistem energijskog audita u privredi (dobrovoljni mehanizam) 8. Uvesti zanimanje Suradnik za energiju i vodu 9. Uključiti se u međunarodne programe za podsticanje snižavanja energetskog

intenziteta.

Implementaciji sličnih mjera na smanjenju energetskog intenziteta u BiH zahtijeva kvalitetnu koordinaciju svih nivoa vlasti te uključivanje postojećeg stručnog kadra, kao i obuku novi stručnjaka koji će na sebe preuzeti ovaj izuzetno kompleksan zadatak. b) Zelena energija i zeleni certifikati

Termin „Zelena energija“ se koristi kod energije koja se dobija iz okolinski prihvatljivih izvora. Ovi izvori se smatraju „zelenim“ jer osiguravaju niži nivo emisije stakleničkih gasova, te manje zagađuju okoliš. Najčešće se pomenuti termin koristi u kontekstu električne energije, mehaničke energije, toplote i kogeneracije toplotne i električne energije. Širi krug potrošača imaju mogućnost korištenja „zelene energije“, te na taj način podržavaju buduće aktivnosti na smanjenju okolinskog uticaja kojeg stvaraju konvencionalne tehnologije proizvodnje električne energije. Također, smatrajući izvore obnovljive energije lokalno dostupnim, koristeći „zelenu energiju“ potrošači na neki način podržavaju energetsku neovisnost svojih država.

Historijski gledano, većina energetskih tehnologija koje su se pojavljivale na tržištima su primale različite vrste subvencija i podrške za proboj na tržištu. Glavni principi podrške novim energetskim sistemima, u ovom slučaju proizvodnji električne energije iz izvora obnovljive energije su sadržani u nekoliko osnovnih modela podrške, a to su:

• „Feed-in“ tarife: ovaj model dugoročno garantira minimalnu cijenu električne energije dobivene iz izvora obnovljive energije, te obavezuje sistem operatora da vrši otkup iste. Model je uveden u nekim zemljama EU, kao što su Češka Republika, Danska, Njemačka i Austrija, te se pokazao kao vrlo djelotvoran

26 Federalna strategija zaštite okoliša, FMOIT 2008.

79

metoda. Na ovaj način cijena je diktirana, a zadatak tržišta je da osigura potrebne količine.

• Subvencije kod investicija: model isključivo daje podršku izgradnji i puštanju u

pogon novih elektrana za proizvodnju električne energije iz izvora obnovljive energije. Generalno, ova vrsta podrške nije usmjerena direktno na proizvodnju te se zbog toga smatra ekonomski neopravdanom.

• Tender sistem: ovaj model je razvijen i prvi put oproban u Velikoj Britaniji. U

okviru tog sistema raspisuju se tenderi za otkup neke ograničene količine električne energije iz izvora obnovljive energije. Ponuđaču sa najnižom ponuđenom cijenom se dodjeljuje ugovor.

• Trgovina certifikatima: proizvođači električne energije iz izvora obnovljive

energije od njene prodaje imaju ukupan prihod sačinjen od tržišne cijene električne energije uvećan za tržišnu cijenu zelenog certifikata čije izdavanje prati proizvodnju električne energije. Obično, jedan certifikat se dobije za 1 MWh proizvedene električne energije. S druge strane, cijena zelenog certifikata predstavlja dodatni trošak na kupovinu ove vrste energije u poređenju sa nekim drugim konvencionalnim izvorima. Zeleni certifikati imaju međunarodnu vrijednost, te postoji namjera da se njima može trgovati na međunarodnom tržištu.

• Kvota sistem: pod ovim modelom vlasti postavljaju kvotu o obaveznom udjelu

električne energije iz izvora obnovljive energije u ukupnom snabdijevanju električnom energijom. Količina električne energije je diktirana, a na tržištu je da uspostavi cijenu.

Praktično, u primjeni su najčešće modeli koji sadrže kombinaciju elemenata gore

navedenih osnovnih modela.

EU je lansirala različite instrumente za osiguranje povećanja udjela „zelene energije“ u ukupnoj proizvodnji i potrošnji energije. Utvrđeni su mehanizmi direktne finansijske podrške za investiranje u obnovljivu energiju, koja se plasira preko određenog broja fondova i programa. Osim toga donesena je direktiva EU koja tretira udjele korištenja obnovljive energije, EU Direktiva o električnoj energiji iz obnovljive energije27. Direktiva prvenstveno definiše izvore obnovljive energije, a potom utvrđuje obaveze zemalja članica po pitanju udjela „zelene energije“ u ukupnoj količini električne energije do 2010. godine, u kojima se nalaže da ukupan udjel „zelene energije“ u električnoj bude na nivou od 22,1% (EU-15, do 2004. god.), odnosno 21% (EU-25). Također, Direktiva donosi principe podrške nacionalnim sistemima „zelene energije“, te zahtijeva uvođenje garantiranja originalnog porijekla električne energije iz obnovljivih izvora energije. Pojedini nacionalni ciljevi u EU su prikazani u donjoj tabeli.

27 Direktiva 2001/77/EC od 27. septembra 2001 o električnoj energiji proizvedenoj iz izvora obnovljive energije

80

Tabela 2.1.11: Nacionalni ciljevi za učešće obnovljive električne energije do 2010 god.28

Proizvodnja obnovljive električne energije (TWh)

1999 (%)

2010 (%)

Bugarska --- 0,05 11,0

Češka Republika 2,36 3,8 8,0

Estonija 0,02 0,2 5,1

Mađarska 0,22 0,7 3,6

Latvija 2,76 42,4 49,3

Litvanija 0,33 3,3 7,0

Poljska 2,35 1,6 7,5

Rumunija --- --- 22,0

Slovačka 5,09 17,9 31,0

Slovenija 3,66 29,9 33,6

EU 25 355,2 12,9 21,0

Najvažniji mehanizam u dostizanju zacrtanih ciljeva je sistem zelenih certifikata koji predstavlja dokaz o porijeklu električne energije iz izvora obnovljive energije. Iako postoje određene razlike u definisanju koja vrsta energije se može smatrati obnovljivom, i što ovisi od pojedinačnih nacionalnih sistema trgovanja zelenim certifikatima, mogu se nabrojati osnovni izvori obnovljive energije, a to su:

• Energija vjetra • Solarna energija (fotonaponska i termalna) • Energija valova i energija plime i oseke • Geotermalna energija • Hidroenergija • Biomasa

Generalno gledajući, zeleni certifikati predstavljaju okolinsku vrijednost električne

energije proizvedene iz izvora obnovljive energije. Sistem certifikata se može tretirati odvojeno od same proizvodnje energije. Umjesto već sad konvencionalnih metoda podrške investiranju projekata obnovljive energije, kao što su „feed-in“ tarife, nekoliko zemalja je u tu svrhu uvelo sisteme zelenih certifikata, zasnovane na tržišnoj ekonomiji. Ovakvi nacionalni tržišni sistemi već postoje u zemljama EU, kao što su Poljska, Švedska, velika Britanija, Italija i Belgija.

U Velikoj Britaniji dobavljači električne energije su zakonski obavezani (RO29) da uključe određeni udio električne energije iz izvora obnovljive energije. Ovaj obavezujući

28 Izvor: Austrian Energy Agency

81

udio je u periodu 2006-2007. godina iznosio 6,7%, iako je inicijalno, u periodu 2002-2003. godina bio manji i iznosio 3%. Plan podizanja zakonski utvrđenih udjela je da u periodu 2011-2012. god. bude na nivou od 10,4%, a nakon toga sa godišnjim rastom od 1% za narednih pet godina. Dobavljači električne energije ispunjavaju svoje zakonske obaveze prezentirajući zelene certifikate (ROCs30). U slučaju da pojedini od njih nemaju dovoljno certifikata da pokriju svoje obaveze plaćanje se vrši prema fondu sa posebnom namjenom (Buy-out fund), po fiksnoj cijeni po MWh pokrivanog nedostatka. Prihod ovog fonda se vraća u iznosu proporcionalnom broju certifikata koje su dostavili za protekli period. Na primjer, ako je jedna dobavljačka kompanija dostavila 5% od ukupnog broja dostavljenih certifikata, primit će povrat sredstava u istom procentu od ukupno prikupljenog iznosa u fondu. Na taj način se podstiču dobavljači električne energije da više investiraju u izvore obnovljive energije. 2.1. 5. Kogeneracija a) Kogeneracijske tehnologije

Kombinirana proizvodnja toplotne i električne energije (CHP) predstavlja važnu tehnologiju za uštedu energije. Kogeneracija se može koristiti gdje god postoji dovoljno potrošnje toplotne energije. Proizvedena električna energija služi za vlastitu potrošnju u postrojenjima vlasnika ili se prodaje mreži. Proizvedena toplotna energija može se koristiti za zagrijavanje prostorija (uključujući i hlađenje apsorpcijskim uređajima), pripremu tople vode, kao i u industrijskim procesima. Kao što je prikazano na Slici S 2.1.3., kogeneracija proizvodi električnu i toplotnu energiju sa sveukupnim stepenom energetske efikasnosti višim nego pri odvojenoj proizvodnji.

Slika: S 2.1.3 CHP nasuprot odvojenoj proizvodnji toplotne i električne energije

29 Renewables Obligatio (RO), http://www.ofgem.gov.uk/Sustainability/Environment/RenewablObl/Pages/RenewablObl.aspx 30 Renewables Obligation Certificates (ROCs)

Postojeća konvenioncionalna odvojena proizvodnja (ukupna efikasnost 49%)

Kogeneracija proizvodi električnu i toplotnu energiju iz istog goriva

Kogeneracija (ukupna efikasnost 75%)

82

Postoji mnoštvo tipova instalacija – od malih postrojenja u pojedinačnim zgradama do velikih postrojenja koja opslužuju velika urbana područja. U skladu sa Drektivom EZ o kogeneraciji (vidi slijedeće poglavlje), tehnologije kogeneracije klasificirane su na slijedeći način:

• Kombinirani ciklus gasne turbine sa povratom toplote

• Parna protutlačna turbina

• Kondenzaciona turbina sa ekstrakcijom

• Gasna turbine sa povratom toplote

• Mašine sa unutrašnjim sagorijevanjem

• Mikroturbine

• Stirling mašine

• Gorive ćelije

• Parne mašine

• Organski Rankineovi ciklusi

• Ostali tipovi

U tekstu koji slijedi predstavljen je koncept nekih karakterističnih sistema kogeneracije. Parne turbine (protutlačne)

Postoji nekoliko konfiguracija sistema kogeneracije sa parnim turbinama. Najjednostavnija konfiguracija je sistem parne protutlačne turbine. Para izlazi iz turbine pod pritiskom većim ili barem jednakim atmosferskom pritisku, što zavisi od potreba toplotnog opterećenja. Također, moguća ekstrakcija pare iz međufaza parne turbine pod pritiskom i pri temperaturi koji odgovaraju toplotnom opterećenju (slika 2.2). Nakon izlaza iz turbine, para se koristi za pokrivanje toplotnih opterećenja i kondenzat se vraća u sistem.

Slika S2.1.4: Sistem kogeneracije sa parnom protutlačnom turbinom

83

Gasne turbine (otvoreni jednostavni ciklus) Kako u otvorenom, tako i u kombiniranom ciklusu, gasne turbine predstavljaju

najčešće korištenu tehnologiju u novijim sistemima kogeneracije srednje do visoke snage. Većina trenutno raspoloživih sistema gasnih turbina funkcionira na principu otvorenog ciklusa (slika 2.3). Ovo je praktično sistem povrata toplote iz izduvnih gasova. Kompresor dovodi zrak pod visokim pritiskom do gorionika gdje sagorijeva prirodni gas. Izduvni gasovi pri visokoj temperaturi i pod visokim pritiskom pokreću gasnu turbinu koja proizvodi električnu energiju. Pri temperaturi od 450-600°C, izduvni gasovi iz turbine prolaze kroz generator pare sa povratom toplote (Heat Recovery Steam Generator - HRSG) koji proizvodi paru za upotrebu u industrijskim procesima.

Slika S2.1.5: Sistem kogeneracije sa gasnom turbinom (otvoreni ciklus)

Mašine sa unutrašnjim sagorijevanjem

Mašine sa unutrašnjim sagorijevanjem imaju visok stepen efikasnosti, čak i kada je riječ o malim mašinama. Postoji širok spektar tih mašina (75 kW – 50 MW) koje dolaze u raznim veličinama. Mogu koristiti širok spektar gasnih i tečnih goriva, uključujući biogas. Ove karakteristike ih čine prvim izborom kada je riječ o primjeni kogeneracije u bolnicama, komercijalnom i stambenom sektoru.

Slika S2.1.6: Sistem kogeneracije sa mašinama sa unutrašnjim sagorijevanjem

Povrat toplote se vrši uglavnom iz rashlađivača ulja i vode i izduvnih komora.

84

b) Kogeneracija i Direktiva EC

Svrha Direktive o kogeneraciji (Direktiva 2004/8/EZ o promociji kogeneracije bazirane na potrošnji korisne topline u okviru unutrašnjeg energetskog tržišta) je povećanje energetske efikasnosti i poboljšanje sigurnosti opskrbe kroz uspostavljanje okvira za promociju i razvoj visoko-efikasne kogeneracije toplotne i električne energije. Direktiva o kogeneraciji nastoji promovirati kogeneraciju kroz sistematičnu identifikaciju i progresivnu relizaciju nacionalnih potencijala za visoko-efikasnu kogeneraciju, uspostavljajući općenitu definiciju i uklanjajući barijere.

Direktiva predviđa:

• Usklađene definicije koje se odnose na kogeneraciju, električnu energiju proizvedenu iz kogeneracije, visoko-efikasne kogeneracije, male i mikro kogeneracije, itd.

• Usklađeni kriteriji efikasnosti kogeneracije (ukupna godišnja efikasnost od najmanje 75% ili 80% u zavisnosti od tehnologije)

• Garancije porijekla za električnu energiju proizvedenu iz visoko-efikasne kogeneracije, uzajamno priznate među zemljama članicama

• Procjena nacionalnog potencijala za kogeneraciju i obaveze za njegovo određivanje

• Sheme podrške mogu obuhvatati prioritetni pristup mreži, 'feed-in' tarife (garantirane poticajne otkupne cijene), direktno subvencioniranje investicionih troškova, poreske olakšice, itd.

• Mjere u cilju osiguravanja da su tarife za kupovinu električne energije uspostavljene na osnovu objavljenih tarifa i uslova korištenja.

• Pitanja vezana za pristup elektroenergetskim mrežama, pojednostavljivanje procedura izdavanja dozvola i smanjenje barijera, itd.

Zemlje mogu uvesti sheme podrške za kogeneraciju, ali nisu obavezne to učiniti. U svakom slučaju, bilo kakav vid podrške se ne smije koristiti za subvencioniranje grijanja.

Pored toga, u Direktivi nema nacionalnih ciljeva za kogeneraciju. Međutim, strategija Evropske komisije za kogeneraciju iz 1998. godine imala je za cilj porast učešća kogeneracije u ukupnoj proizvodnji električne energije u EU sa 9% u 1994. na 18% do 2010.god. Akcioni plan za energetsku efikasnost „Ostvarivanje potencijala” (19. oktobar, 2006.), naglasio je da je u 2006. god. kogeneracija činila samo 13% ukupne električne energije potrošene u EU. Stoga je Evropska komisija predložila izmjene i dopune postojeće Direktive za kogeneraciju kao što su:

• ubrzavanje procesa usklađivanja metoda obračuna za visoko-efikasne kogeneracije,

• uspostavljanje Evropske norme (EN) za certificiranje glavnih inžinjera za postrojenja kogeneracije,

• postizanje dogovora o usklađenoj elektronskoj garanciji porijekla,

• prijedlog da se od zemalja članica traži da identificiraju potencijal proizvodnje toplotne energije iz otpada,

• prijedlog minimalnih zahtjeva energetske efikasnosti za centralno grijanje baziranih na novim normama,

85

• usvajanje Evropske norme i zahtjeva za minimalan stepen efikasnosti za mikro kogeneracije.

Osnovni zahtjevi za implementaciju Direktive za kogeneraciju uključuju:

• Dodjeljivanje jednom tijelu (Odsjeku u okviru ministarstva ili Agenciji za energetsku efikasnost) nadležnosti za transponiranje Direktive, nadzor implementacije i izvještavanje

• Zakon o kogeneraciji (ili ugrađivanje pripadajućih odredbi u druge zakone) sa sekundarnom legislativom o metodologijama i regulatornim pitanjima, uključujući uspostavljanje kriterija za utvrđivanje i procjenu energetske efikasnosti kogeneracije, metode za obračun i utvrđivanje količine električne energije proizvedene iz kogeneracije, itd. Potrebne su također odredbe za osiguravanje sigurnog protoka pripadajućih podataka.

• Regulativa/ dopune i izmjene propisa iz oblasti električne energije za definiranje garancija porijekla i tijela za nadzor implementacije.

• Regulativa/dopune i izmjene propisa iz oblasti električne energije kojima se definira usklađenost sa odredbama Direktive, pristup mreži i uklanjanje barijera u procedurama izdavanja dozvola za kogeneraciju.

• Studija za procjenu potencijala za kogeneraciju i Akcioni plan.

• Uspostavljanje sistema prikupljanja podataka i izrada baze podataka.

• Uspostavljanje nadzora – procedure ocjenjivanja i izvještavanja.

• Uvođenje mehanizama podrške, uključujući objavljivanje smjernica, tehničku pomoć i finansijske olakšice.

• Aktivnosti širenja informacija među učesnicima na tržištu. Postoji nekoliko kogeneracijskih postrojenja u BiH. Neki blokovi u TE Tuzla,

Kakanj i Ugljevik imaju kogeneraciju sa toplotnom energijom koja se koristi u sistemima centralnog grijanja. Također, nekoliko industrijskih kompanija (Natron-Hayat, Global Ispat koksna industrija, Krivaja, Incel, rafinerije benzina i nafte, tvornica glinice Birač, itd.) imaju kogeneraciju sa toplotnom energijom koja se koristi u industrijskim procesima i za grijanje.

Ipak, ne postoji sistematičan okvir za podršku kogeneraciji, kao ni nadzor efikasnosti. Implementacija koncepata Direktive za kogeneraciju u BiH uveliko bi doprinijela promoviranju visoko-efikasne kogeneracije u zemlji. 2.2. Obnovljiva energija 2.2.1. Terminologija, definicije i termini

Obnovljiva energija sve više dobijaju na značaju u svijetu, s obzirom na sve veće globalne potrebe za energijom, te izvjesnost ograničenosti resursa fosilnih goriva na kojima je danas zasnovana energetska privreda u svijetu. Poseban značaj obnovljive energije daje EU koja je odredila ciljeve u pogledu učešća primjene obnovljive energije u ukupnoj potrošnji energije zemalja članica EU. Pored neuporedivo manjeg uticaja na okoliš, obnovljiva energija ima još jednu značajnu prednost da se mogu primjeniti kako

86

za gradnju velikih energetskih sistema, tako i za vrlo male sisteme (pa i domaćinstva) te da se mogu kombinovati s primjenom fosilnih goriva.

Većina obnovljive energije potiće direktno iz energije sunca. Sistem zemlja-atmosfera je u ravnoteži tako da je toplota zračenja u prostor jednaka dolazećoj solarnoj radijaciji, a rezultujući nivo energije u okviru sistema zemlja-atmosfera može grubo biti opisan kao zemljina klima. Hidrosfera (voda) absorbuje glavni dio dolazeće radijacije. Većina radijacije se absorbuje na niskim nadmorskim visinama oko ekvatora, ali ova energija se disipira (rasipa) oko zemlje u formi vjetra i oceanskih struja. Kretanje talasa može igrati ulogu u procesu transferiranja mehaničke energije između atmosfere i oceana preko vjetra. Solarna energija je takođe odgovorna za distribuciju padavina koje se koriste u hidroelektričnim projektima, i za rast biljaka korištenih za proizvodnju biogoriva. Tokovi obnovljive energije uključuju prirodne fenomene kao sunčeva svjetlost, vjetar, talase i geotermalnu toplotu. Postoji više definicija obnovljivih izvora energije, a ovdje se navode dvije:

• Obnovljiva energija se dobija iz prirodnih procesa koji se ponavljaju (obnavljaju) konstantno. U svojim različitim formama, ona se dobija direktno od sunca, ili toplote generisane duboko u zemlji. U ovu definicju je uključena električna energija i toplota dobijena od sunca, vjetra, okeana, vodenih snaga, biomase, geotermalnih resursa, i biogoriva i hidorgena dobijenih iz obnovljivih resursa.31)

• - Obnovljivu energiju predstavljaju obnovljivi izvori energije koji nisu u krutom stanju (vjetar, sunčeva energija, geotermalna energija, valovi, energija plime, hidoenergija, biomasa, plin nastao pri nasipanju otpada, plin iz postrojenja za tretiranje kanalizacije, kao i bioplinovi)32)

U nastavku su dati osnovni pojmovi i karakteristike svih oblika obnovljivih izvora energije a) Bioenergija (biomasa i biogoriva)

Bioenergija je najčešće korištena riječ za energiju povezanu s biomasom, a odnosi se na tehničke sisteme kroz koje se biomasa proizvodi ili sakuplja, transformiše i koristi kao izvor energije. Biomasa je opći termin za materijal dobijen iz biljaka ili životinjskog đubriva i odnosi se na sve materijale koji su dobijeni direktno ili indirektno reakcijama fotosinteze. Biomasa ne obezbjeđuje samo hranu, već takođe konstrukcione materijale, vlakna, lijekove i energiju. Postoji veliki broj načina konverzije biomase kojima se dobijaju različita biogoriva u čvrstoj, tečnoj ili gasovitoj formi. Ova biogoriva predstavljaju energente u kojima je solarna energija pohranjena kao hemijska energija, a oni služe za dobijanje svih tipova finalne energije potrebne za tržište: toplota, električna energija i transport.

Bioenergija već obezbjeđuje većinu obnovljivih energija širom svijeta i smatra se da ima potencijal da obezbjedi veliki udio u snadbijevanju energijom u svijetu kroz ovo stoljeće. U isto vrijeme, ako se sistemi koji koriste biomasu koriste ispravno, bioenergija će doprinijeti ispunjavanju zahtjeva za redukcijom karbonskih emisija.

31) IEA 32) EU Direktiva 2001/77/EC

87

U EU-25, bioenergija doprinosi samo sa 3.7% u ukupnoj primarnoj potrošnji energije, iako ona igra značajnu ulogu u nekoliko EU zemalja kao što su npr. Finska i Švedska, gdje doprinos bioenergije iznosi 20 %, odnosno 16 % u bruto domaćoj potrošnji energije. Postoji veliki broj definicija biomase, a ovdje je navedeno nekoliko.

• Biomasa predstavlja materijal biološkog porijekla, isključujući materijal ugrađen u geološkim formacijama i transformiran u gorivo33)

• Biomasa predstavlja biorazgradive dijelove proizvoda, otpada i poljoprivrednih ostataka (uključujući biljne i životinjske sastojke), šumarske i sličnih industrija, kao i biorazgradivi dio industijskog i gradskog otpada34)

• Biomasa predstavlja nefosilni i biorazgradivi organski materijal, porijeklom iz biljaka, životinja i mikroorganizama. Ovo uključuje takođe proizvode, nus-proizvode, ostatke i otpad iz poljoprivrede, šumarstva i sličnih industrija, kao i nefosilni i biorazgradivi organski dio industrijskog i komunalnog otpada.35)

• Biomasa predstavlja proizvod iz poljoprivrede, šumarstva, ostaci iz poljoprivrede, šumarstva i industrijske proizvodnje hrane, ostaci iz neobrađenog drveta, ostaci pluta i sl.36)

Resursi biomase mogu biti klasificirani prema sektoru u kojem nastaju, kako je prikazano u tabeli 2.1.12. Tabela 2.1.12: Resursi biomase

Sektor Tip Primjer

Šumarstvo “Namjensko” šumarstvo

Brzo-rastuće plantaže (npr. vrbe, topole, eukaliptusa)

Nus-proizvodi šumarstva

Drvni “blokovi”, sječka

Poljoprivreda Suhi lignocelulozni energetski usjevi

Usjevi trava

Uljarice, šećerni usjevi, i usjevi koji sadrže škrob

Uljarice za metilestere (npr. uljana repica, suncokret)

Šećerni usjevi za etanol (npr. šećerna trska)

33) CEN TC 335 – Čvrsta biogoriva 34) EU Direktiva 2001/77/EC 35) EU Odluka 29/01/2004 Smjernice za monitoring i izvještavanje o emisijama stakleničkih gasova 36) Odluka o metodologiji utvrđivanja nivoa otkupnih cijena električne energije iz obnovljivih izvora energije do 5 MW, Sl. novine FBiH, br. 32/2002.

88

Usjevi koji sadrže škrob, za etanol (npr. kukuruz, pšenica)

Ostaci iz poljoprivrede

Slama, granje od potkresavanja vinograda i voćnjaka

Otpad s farmi Vlažno i suho đubrivo

Industrija Ostaci iz industrije Industrijsko otpadno drvo, piljevina iz pilana

Vlaknasti otpad biljnog porijekla iz industrije papira

Otpad Suhi lignocelulozni otpad

Ostaci iz parkova iz vrtova (npr. granje, trava)

Kontaminirani otpad

“Uništeno” drvo

Organski dio komunalnog čvrstog otpada

Biorazgradivi deponijski otpad, deponijski gas

Otpad (talog) iz kanalizacije

b) Energija vjetra

Primarni razlozi kretanja zraka u atmosferi, ili vjetra su zagrijavanje Zemlje uslijed solarne radijacije i rotacija Zemlje. Razlike u absorpciji solarne radijacije na površini zemlje i transfer nazad u atmosferu uzrokuje razlike u temperaturi atmosfere, gustini, i pritisku, koje proizvode sile koje pokreću vazduh s jednog mjesta na drugo. Naprimjer: Kopno i voda duž obale absorbuju radijaciju različito, i to je dominantan uzrok laganog vjetra koje se uobičajeno nalazi duž obale.

Vazdušna struja može biti korištena da pokreće vjetroturbine. Moderne vjetroturbine se rade u rasponu snaga od 600 kW do 5 MW, iako najčešći izlaz za komercijalne svrhe je između 1.5 – 3 MW. Izlazna snaga turbine je funkcija “kuba” brzine vjetra, tako da s povećanjem brzine vjetra, izlazna snaga se povećava dramatično. Područja gdje su vjetrovi jači i konstantni, kao otvoreno more i mjesta s višom nadrmorskom visinom se preferiraju kao lokacije za farme vjetroelektrana.

S obzirom da brzina vjetra nije konstantna, godišnja proizvodnja energije vjetroelektrane nikada ne može biti veća od sume snage generatora pomnožene sa ukupnim brojem sati u godini. Stepen aktuelne produktivnosti u jednoj godini u odnosu na teoretski maksimum se naziva faktor kapaciteta. Tipičan faktor kapaciteta je 20 – 40 %, sa višim vrijednostima na posebno povoljnim mjestima. Naprimjer: Vjetroturbina snage 1 MW sa faktorom kapaciteta od 35 % neće proizvoditi 8,760 MWh, već samo 0,35 x 24 x 365 = 3,066 MWh, usrednjeno na 0,35 MW.

Globalno gledano, dugoročni tehnički potencijal energije iz vjetra se vjeruje da iznosi 5 puta više od globalne proizvodnje energije, ili 40 puta više od sadašnjih potreba za električnom energijom. Ovo bi moglo zahtjevati velike površine zemljišta (kopna) za njihovu gradnju, posebno u područjima sa visokim resursima vjetra. Iskustvo s korištenjem offshore resursa govori da je srednja brzina vjetra 90 % veća od one na

89

kopnu, tako da bi offshore resursi mogli doprinijeti održivosti više energije. Ovaj broj bi mogao porasti sa vjetroelektranama na kopnu na višim nadmorskim visinama.

Energija vjetra je obnovljiva i ne proizvodi gasove stakleničke bašte za vrijeme pogona, kao CO2.

Postoje pretpostavke da je prva mašina na vjetar bila izgrađena prije 2000 godina, ali nema dokaza koji bi to potrvdili. Međutim, postoje dokazi da je prva vjetrenjača bila izgrađena u Perziji između 640 i 900 godine. c) Solarna energija

Solarna energija se odnosi na energiju koja se sakuplja iz sunčeve svjetlosti. Postoje različiti primjeri primjene solarne energije za proizvodnju toplotne i električne enrgije, ali je još uvijek dominantna primjena solarne energije u solarnim kolektorima za proizvodnju toplotne energije. Ova primjena je danas jedna od najkonkurentnijih tehnologija, a ključne prednosti te primjene su:

• reducira zavisnost o uvoznim gorivima,

• poboljšava diverzifikaciju snabdijevanja energijom,

• doprinosi očuvanju prirodnih resursa,

• indirektno utiće na smanjenje CO2 emisije,

• - postoje dokazana i pouzdana rješenja za primjenu,

• - raspoloživa je odmah,

• - vlasnici takvih sistema postižu značajne uštede u svom budžetu,

• kreira lokalne poslove i stimuliše lokalnu privredu,

• nepresušan je izvor energije.

Trenutno, najšira primjena solarne termalne energije je fokusirana skoro isključivo na zagrijavanje bazena, pripremu tople vode za domaćinstva i zagrijavanje prostora, dok je njena primjena u uslužnom sektoru i industriji skoro zanemarljiva. S druge strane, industrijski sektor u zemljama OECD-a računa na veliki udio potrošnje solarne termalne energije u ukupnoj potrošnji energije (do 30 %), jer značajan udio potreba za toplotnom energijom u industriji pada u temperaturnom intervalu koji je kompatibilan sa solarnim kolektorima. Od ukupnih potreba za toplotnom energijom u komercijalnom sektoru i industriji za proizvodne procese, 30 – 50 % se odnosi na temperature ispod 250 0C.

Pored primjene toplotne energije, dobijene solarnim kolektorima, za grijanje i pripremu sanitarne vode u zgradarstvu i uslužnom sektoru, solarna energija se koristi za hlađenje, procesnu industrijsku toplotu, primjenu za zagrijavanje bazena, itd. Postoje takoder različiti sistemi za proizvodnju električne energije na bazi solarne energije. Ukupno gledano, solarna enrgija može biti korištena na mnogo različitih načina, uključujući:

• grijanje vode ili vazduha za sanitarnu toplu vodu i grijanje prostora korištenjem solarnih termalnih panela,

• grijanje zgrada, direktno primjenom konstrukcija pasivnih solarnih ugrada,

90

• grijanje i hlađenje zraka primjenom solarnih dimnjaka,

• solarno kondicioniranje zraka,

• proizvodnju električne energije koristeći fotonaponske solarne ćelije,

• proizvodnju električne enrgije koristeći koncentriranu solarnu snagu,

• proizvodnja električne energije zagrijavanjem vazduha koji pokreće turbine u solarnom tornju,

• proizvodnja hidrogena koristeći fotoelektrohemijske ćelije. d) Energija vodnih snaga

Energija u vodi (u formi kinetičke energije, temperaturnih razlika ili gradijenta saliniteta) može biti obuzdana i korištena. S obzirom da je voda oko 800 puta gušća nego zrak, čak i spori tok struje vode, ili obuzdavanje morskih talasa može dati značajan iznos energije.

Uobičajeno je korištenje energije vodnih snaga u malim ili velikim hidrocentralama, ali pored toga postoje i drugi oblici vodene energije. Ovdje su nabrojani svi do sada poznati načini korištenja energije iz vodnih snaga:

• Hidroelektrična energija je termin koji se obično koristi za velike hidroelektrane s branom.

• Mikro hidro sistemi predstavljaju hidroelektrična postrojenja i instalacije koji tipično imaju proizvodnju do 100 kW snage. Postoji veoma veliki broj ovakvih postrojenja širom svijeta.

• Hidro sistemi bez brana “izvlače” kinetičku energiju iz rijeka i okeana bez korištenja brana.

• Energija okeana opisuje sve tehnologije za korištenje energije iz okeana i mora. • Energija dobijena uslijed gradijenta saliniteta je energija dobijena iz razlike u

koncentraciji soli između morske vode i riječne vode. Reverzna elektrodijaliza u fazi istraživanja i testiranja.

• Energija vrtloga se dobije postavljanjem prepreka u rijekama da bi se prouzrokovalo formiranje vrtloga koji se onda mogu koristiti za dobijanje energije.

• Hlađenje vodom iz dubokih jezera, iako tehnički nije metod za dobijanje energije, može uštedjeti mnogo energije ljeti. On koristi cijevi kao toplotne ponore za sisteme klimatizacije. Voda na dnu jezera, tokom cijele godine ima konstantnu temperaturu oko 4 0C.

e) Geotermalna energija

Riječ geotermalna dolazi iz kombinacije grčkih riječi “geo”, što znači Zemlja, i “thermos”, što znači toplota. Jednostavno rečeno, geotermalna energija je energija Zemlje. Geotermalna energija je korištena za grijanje prostora i banje još od antičkih vremena, ali danas je bolje poznata za proizvodnju električne energije. Oko 10 GW kapaciteta za proizvodnju električne energije širom svijeta je bilo instalirano u 2007. god., proizvodeći 0.3 % od ukupnih potreba za električnom energijom. Dodatnih 28 GW

91

kapaciteta je instalirano za sisteme daljinskog grijanja, grijanje prostora, industrijske procese, desalinaciju i primjenu u poljoprivredi. Geotermalna energija je jeftina, pouzdana i okolinski povoljna, ali je geografski ograničena na područja u blizini granica tektonskih ploča. Razvoj tehnologija u posljdnje vrijeme je dramatično proširio interval i veličinu primjene raspoloživih resursa, posebno za direktne primjene, kao što su grijanje domaćinstava.

Izgradnja energetskog postrojenja s geotermalnom energijom je skupa, ali su troškovi pogona veoma niski što rezultira niskim troškovima energije za određena mjesta. Geotermalna energija iz zemljinog jezgra je bliže površini u nekim područjima nego u drugim. Tamo gdje se podzemna para ili topla voda može dovesti na površinu ona se može koristiti za proizvodnju električne energije. Stoga, izvori za geotermalna postrojenja postoje u izvjesnim geološki nestabilnim dijelovima svijeta kao što su Čile, Island, Novi Zeland, SAD, Filipini i Italija. Island proizvodi 170 MW u geotermalnim postrojenjima i zagrijava geotermalnom energijom 86% od ukupnog broja domaćinstava u 2000. god.

Potencijal za dobijanje geotermalne energije postoji i iz toplih suhih stijena. Rupe, najmanje 3 km duboke, se buše u zemlji. Neke od ovih rupa pumpaju vodu u zemlju, dok druge rupe pumpaju toplu vodu vani. Geotermalni izvor za proizvodnju električne energije sadrži tri glavna elementa: toplotu, zadovoljavajuću propusnost rezervoara i vodu. 1. Toplota je iz razumljivih razloga prvi element za komercijalnu proizvodnju električne energije. Temperatura izvora je dobar indikator ekonomske isplativosti. 2. Propusnost objašnjava spsobnost rezervoara fluida (voda ili para) da teče kroz formaciju stijene. 3. Voda je fluid za proizvodnju električne energije iz geotermalnih izvora. Ona se može izvući na površinu iz jednog ili nekoliko geotermalnih polja. 2.2.2. Potencijali obnovljive energije u BiH

U okviru ovog poglavlja se posebno obrađuju potencijali obnovljive energije, tj. male hidroelektrane, energija biomase, solarna energija, energija vjetra, geotermalna energija, kao i energija, koju je moguće dobiti iz otpada. a) Male hidroelektrane

Male hidroelektrane, pored biomase, trenutno predstavljaju najznačajnu obnovljivu energiju u BiH, i njihov razvoj bi trebao predstavljati prioritet prilikom definisanja sektorske politike i strategije za oblast obnovljive energije. Postoje različite procjene o potencijalu malih HE i te procjene nemaju značajnija međusobna odstupanja. U prethodnim studijama JP EPBiH (rađenim do 1992. godine) govori se o teoretskom hidro-potencijalu u BiH od cca. 99.256 GWh/g, tehničkom potencijalu od cca. 23.395 GWh/g, od čega otpada 2.599 GWh/g na male hidroelektrane sa ukupnom instaliranom snagom cca 700 MW koji bi se mogao iskoristiti izgradnjom preko 800 malih hidroelektrana različitih pojedinačnih snaga do maksimalno 5 MW.

Prema informacijama EPBiH, tehnički potencijal vodenih tokova pogodan za gradnju malih hidroelektrana iznosi 100 MW ili 12.64% od ukupnog hidro-potencijala u BiH. Prema izvorima EPRS, potencijal malih hidroelektrana u pogledu godišnje proizvodnje električne energije iznosi cca. 1.430 GWh/g.

92

Prema ADEG, potencijal pogodan za gradnju malih hidroelektrana u BiH iznosi 1.004,63 MW ili 3.519,74 GWh. Od toga, FBiH ima na raspolaganju oko 2.090 GWh, a Republika Srpska 1.430 GWh. Također, prema ADEG, urađena je studija za cca. 160 lokacija za male hidroelektrane, a predviđeni kapacitet tih postrojenja je oko 122 MW, odnosno 552 GWh godišnje proizvedene energije.

U tabeli 2.13 je data lista malih hidroelektrana (prema slivovima rijeka) za koje je urađena studija (neke od malih hidroelektrana iz tabele 2.13 su već izgrađene ili su u izgradnji, a koncesija je izdata za skoro sve te lokacije). Tabela 2.1.13: Potentijal gradnje malih hidroelektrana u BiH (FBiH i RS)

Riječni sliv Kapacitet (kW) Neto dobijena energija (GWh)

Riječni sliv Bila - 20 malih HE 12.447 61.965

Riječni sliv Drežanka – 12 malih HE 12.696 49.694

Riječni sliv Ljuta - 14 malih HE 6.337 33.730

Riječni sliv Neretvica - 17 malih HE 16.585 75.440

Riječni sliv Osanica i Kolina - 9 malih HE 6.337,2 24.369

Riječni slivovi u US Kantonu - 17 malih HE 16.538 106.687

Riječni sliv Spreča - 11 malih HE 2.890 8.954

Riječni sliv Trešanica - 5 malih HE 3.398 16.008

Riječni sliv Una - 3 male HE 624 2.536

Riječni sliv Vrbas – 16 malih HE 9.760 47.577

Riječni sliv Bosna – 9 malih HE 7.072 36.810

Riječni sliv Gostović – 25 malih HE 27.487 91.816

Ukupno u FBiH 122.171 551.786

Riječni sliv Bosna – 13 malih HE 83.450 472.400

Riječni sliv Sana– 2 male HE 7.000 45.000

Riječni sliv Vrbas– 40 malih HE 70.100 270.540

Riječni sliv Trebišnjica– 1 mala HE 0.5 0.4

Riječni sliv Drina– 72 male HE 253.140 1.110.000

Ukupo u RS 413.690 1.887.940

93

Sveukupno u BiH 535.861 2.439.726

b) Potencijal biomase Najznačajniji izvor biomase za proizvodnju energije je drvna masa porijeklom iz

šumarstva (ogrjevno drvo, šumski ostatak) i drvni otpad iz drvne industrije. Međutim, ostaci biomase iz poljoprivrede takođe predstavljaju značajan energetski potencijal u regionu sjeverne, centrale i južne BiH. Prije 1991. godine, velike firme za preradu drveta u BiH su sagorijevale svoj drvni otpad u vlastitim kotlovnicama za proizvodnju tehnološke pare za svoje potrebe. U međuvremenu, ova postrojenja su postala stara 15 do 40 godina i rade sa velikim gubicima (stepen iskorištenja, 30-50 %), ili su potpuno izvan pogona.

Napravljeno je nekoliko procjena potencijala biomase u BiH, a najdetaljnija analiza je urađena kroz EU/FP6/INCO/ADEG projekat, i u tabeli 2.14 su prikazani potencijali dobijeni tim istraživanjem (57 % ovog potencijala se odnosi na FBiH, a 43 % na RS). Pored ovih procjena, vrijedi pomenuti i procjene koje iznose samo za otpad iz šumarstva, cca. 4,45 mil. m3 (41,4 PJ), odnosno 3,92 mil. m3 (36,5 PJ), takođe samo biomasa porijeklom iz šumarstva. Ipak, treba napomenuti da niti jedna procjena (urađena do sada) nije jasno definisala o kojem se potencijalu biomase radi, tj. teoretskom, tehničkom, ekonomskom ili ekološkom (osim procjene urađene u okviru projekta ADEG gdje je navedeno da se radi o tehničkom potencijalu). Tabela 2.1.14: Ukupni potencijal energije iz biomase u BiH

Raspoloživa Energetski porijeklo

biomasa potencijal (PJ)

Biogas s farmi 20.000.000 m3 0,51 poljopr.

Otpad iz voćarstva 211.257 t 0,74 poljopr.

Ostaci žitarica 634.000 t 8,88 poljopr.

Leguminoze i ostaci uljarica 3.858 t 0,04 poljopr.

Drvni otpad iz industrije 1.142.698 m3 7,53 šumarstvo

Ogrjevno drvo 1.466.973 m3 13,20 šumarstvo

Drvni otpad u šumi 599.728 m3 2,62

Ukupni tehnički potencijal - 33,518 - Do sada je samo mala količina biomase bila korištena (17 PJ/g), uglavnom kao

ogrjevno drvo i briketi za grijanje u domaćinstvima. Postoji nekoliko kogeneracijskih postrojenja u okviru drvne industrije (koja su uglavnom izvan pogona), brojna industrijska postrojenja za grijanje i tehnološke procese, ali ne i sistemi centralnog grijanja na biomasu (u toku je gradnja takvih postrojenja u Gračanici, a planirana je takođe i u Livnu i Vitezu). c) Potencijal solarne energije

BiH ima u prosjeku godišnje 1.840,9 sunčanih sati, dok taj broj na jugu zemlje dostiže vrijednost i do 2.352,5 h/g. Teoretski potencijal sunčeve energije u BiH iznosi

94

67,2 PWh, uz pretpostavku da svakog dana u godini na svaki kvadratni metar horizontalne površine u prosjeku “padne” energija zračenja od 3,6 kWh. Ova vrijednost višestruko premašuje ukupnu energetsku potrošnju u BiH. Prema sadašnjem stanju u BiH, od ukupno raspoložive energije sunčevog zračenje preuzima se samo skromnih 3,3 GWh (12 TJ) godišnje i to uglavnom za zagrijavanje sanitarne vode. Na slici 2.5. je data prosječna godišnja suma zračenja na horizontalnu površinu (kWh/m2), a na slici 2.6, isoterme prosječnog godišnjeg globalnog zračenja (Wh/m2d).

Slika S2.1.7: Prosječna godišnja suma zračenja na horiz. površinu(kWh/m2)

Slika S2.1.8: Isoterme prosječnog godišnjeg globalnog zračenja (Wh/m2d)

Realna je pretpostavka da bi, s obzirom na trend opadanja investicionih troškova,

broj instalisanih kolektorskih površina u BiH do 2015. godine mogao dostići vrijednost od 50 000 m2. Preko ove površine moglo bi se uzimajući u obzir prosječnu godišnju vrijednost energije zračenja u BiH od 3,6 kWh/m2, kao i prosječnu godišnju efikasnost kolektora (50 %), koristiti približno 33 GWh toplote u toku godine. d) Potencijal energije vjetra

U periodu 1999 - 2008. god., napravljena je preliminarna selekcija potencijalnih lokacija za gradnju vjetroelektrana u BiH (uglavnom u FBiH). Trenutno, 16 makro lokacija su preliminarno označene kao pogodne za gradnju vjetroelektrana u FBiH, i to 12 lokacija koje su definisane do 2004. godine: 1. Podveležje (210-260 MW); 2. Mostarsko Blato (60-90 MW); 3. Ugrovača (60-90 MW); 4. Duvanjsko Polje (50 – 80 MW); 5. Raško Polje (60 – 90 MW); 6. Kočerin (20 – 30 MW); 7. Udrežnje (60 – 80 MW); 8. Dabarsko Polje (60 – 80 MW); 9. Hutovo (20 – 30 MW); 10. Popovo Polje (50 – 60 MW); 11. Ivan Sedlo (20 – 30 MW); i 12. Bjelašnica (20 – 50 MW) – slike 2.7 i 2.8, te 4 lokacije definisane nakon 2004. godine, u zapadnom i sjeverozapadnom dijelu BiH/FBiH: 13. Drvar (Prekaja-Poljice-Savići), 14. B. Petrovac (Bjelajsko polje-Vrtača-Medeno polje), 15. Bihač (Ripač-Lipa-Prkosi) i 16. B. Grahovo (Grahovsko polje). Ukupni procjenjeni instalisani kapacitet za ove lokacije je 720 – 950 MW, s godišnjom proizvodnjom od 1.440 – 1.950 GWh, dok određene procjene pominju i 2.000 MW instalisane snage. Detaljna studija o izboru mikro-lokacija za vjetroelektrane još uvijek

95

nije urađena (iako su vršena ili planirana mjerenja na 33 mikrolokacije), niti postoji tzv. “vjetrena” karta BiH. U dosadašnjem periodu su obavljene aktivnosti mjerenja na nekim od navedenih lokacija. Dobijeni rezultati mjerenja su obečavajući na nekoliko lokacija (Podveležje, Duvanjsko polje, itd.), i u međuvremenu su izdate koncesije investitorima na nekolko lokacija u području Mostara (Podveležje), kao i Tomislavgrada i Livna.

U RS nije bilo značajnijeg istraživanja o potencijalu energije vjetra, ali se to očekuje

u narednom periodu s obzirom da postoji interes investitora.

Slika S2.1.9: Regioni s dobrim potencijalom za korištenje energije vjetra u BiH (definisani regioni do 2004. godine)

Slika S2.1.10: Makro-lokacije s dobrim potencijalom za korištenje energije vjetra u BiH; (1. Podveležje; 2. Mostarsko Blato; 3. Ugrovača; 4. Duvanjsko Polje; 5. Raško Polje; 6. Kočerin; 7. Udrežnje; 8. Dabarsko Polje; 9. Hutovo; 10. Popovo Polje; 11. Ivan Sedlo; 12. Bjelašnica)

e) Potencijal geotermalne energije

U BiH je oblast geotermalne energije nedovoljno istražena, iako su različiti autori izračunavali potencijal sistema geotermalne energije u BiH. Posebno je neistražena mogućnost proizvodnje električne energije iz geotermalnih izvora. Takođe se može reči da se geotermalna energija još uvijek praktično ne koristi, izuzimajući skromna korištenja u balneologiji. Rezultati dobijeni izračunavanjem su ohrabrujući ali je ipak potrebna potvrda svih dosadašnjih izračunavanja sa istražnim bušotinama.

Sumirajući potencijal FBiH i RS, izračunat je ukupni potencijal izvora geotermalne energije u BiH. Taj ukupni mogući instalisani kapacitet geotermalnih izvora na 42 lokacije iznosi 9,25 MWt, ako se uzme u obzir samo grijanje prostora, ili 90,2 MWt, ako bi se uzela u obzir I primjena geotermalne energije za rekreativne i balneološke svrhe.

Koristeći sve raspoložive resurse sa stepenom iskorištenja 0,5, moguće bi bilo proizvesti 145,75 TJ/g energije samo za grijanje prostora, odnosno ukupno 1421,75 TJ/g energije za grijanje prostora, rekreativne i balneološke svrhe. Prema raspoloživim studijama, BiH ima potencijal geotermalne energije od 33 MWth. Treba napomenuti da su temperature na poznatim lokacijama u Bosanskom Šamcu (85°C), Kaknju (54°C), Sarajevu (58°C) i Gračanici preniske za proizvodnju električne energije, i to je razlog da

96

se rezerve geotermalne energije razmatraju samo za eksploataciju u termalnim postrojenjima (za sada nisu pronađene lokacije s temperaturama vode iznad 100 0C).

Trenutne aktivnosti vezano za geotermalnu energiju su ograničene na termalnu primjenu, npr. razmatra se grijanje grupe zgrada na Ilidži, sa sistemima na geotermalnu energiju. Ukoliko bi bile otkrivene više temperature geotermalnih izvora, postoje planovi za parcijalnu konverziju u električnu energiju. Danas se geotermalna energija u BiH koristi u banjama za grijanje i različite vrste tretmana. f) Potencijal energije izčvrstog otpada

Strategija o upravljanju čvrstim otpadom u BiH, pripremljena u augustu 2001. godine i prihvaćena o strane entitetskih vlada, predstavlja glavni korak naprijed prema poboljšanju sadašnje situacije u BiH. Strategija uspostavlja osnovne smjernice i ciljeve koji se trebaju postići u oblasti upravljanja otpadom. Strategija takođe daje 5-, 10-, i 25-godišnje procjene količina industrijskog i opasnog otpada koji će nastati u BiH. (slika 2.9.) Ova strategija predlaže dvije opcije za formiranje regionalnih centara za upravljanje otpadom na 16 (entitetska opcija) ili 14 (među-entitetska opcija) lokacija, koji bi na kraju rezultirali dugoročnim rješenjem od 5 glavnih centara za upravljanje otpadom u BiH. Koncept takvih centara za upravljanje otpadom uključuje prikupljanje i transport otpada, mjesta za prenos i lokacije gdje bi otpad konačno mogao biti lociran sa postojećih nelegalnih odlagališta. Lokacije za inicijalnu fazu su, Banja Luka, Tuzla, Mostar, Bijeljina, Bihać i Livno.

0

20000

40000

60000

80000

100000

120000

140000

160000

180000

200000

1996 1999 2005 2010 2020

m3/d

ay

FBiHRSBiH

Slika S2.1.11: Procjenjena količina nastajanja industrijskog otpada

Slika S2.1.12: Pojedinačne centri za upravljanje otpadom po entitetima

97

Tabela 2.1.15: Godišnja produkcija komunalnog i industrijskog otpada u BiH, po regionima (sa slike 2.10)

Br. centra za upr. otpad.

Kategorija nastalog otpada Prosječna stopa nastaja. otpada

Nastali otpad

t/osoba/god. t/god.(2001) t/god. (2020)

1 dom. + komercijalni/Industr. 0,59 178.428 322.240

2 dom. + komercijalni/Industr. 0,58 147.991 267.273

3 dom. + komercijalni/Industr. 0,74 295.847 534.300

4 dom. + komercijalni/Industr. 0,74 295.847 534.300

5 dom. + komercijalni/Industr. 0,55 96.561 174.389

6 dom. + komercijalni/Industr. 0,76 153.990 278.105

7 dom. + komercijalni/Industr. 0,72 240.314 434.007

8 dom. + komercijalni/Industr. 0,67 240.580 434.488

9 dom. + komercijalni/Industr. 0,64 172.069 310.756

10 dom. + komercijalni/Industr. 0,61 178.879 323.056

11 dom. + komercijalni/Industr. 0,64 54.981 99.296

12 dom. + komercijalni/Industr. 0,80 169.979 306.983

13 dom. + komercijalni/Industr. 0,66 137.508 248.339

14 dom. + komercijalni/Industr. 0,56 104.350 188.456

15 dom. + komercijalni/Industr. 0,75 182.040 328.765

16 dom. + komercijalni/Industr. 0,73 109.057 196.567

Ukupno 2.758.421 7.375.611

Od ukupno prikazanih količina otpada u BiH (tabela 2.15), i potencijala za

proizvodnju deponijskog gasa, proizvodnju električne i toplotne energije (tabela 2.16), na FBiH otpada 2/3 tog potencijala.

98

Tabela 2.1.16: Prognoza godišnje produkcije komunalnog i industrijskog otpada u BiH u 2020 g.

Region br.

Produkcija otpada

Proizvodnja deponijskog gasa koji može biti iskorišten

Potencijalna proizvodnja električne energije

Potencijalna proizvodnja toplotne energije

t/god. 1000 mn3/god. GWh/god. GWh/god.

1 322.240 12.889,60 18,80 26,85

2 267.273 10.690,92 15,59 22,27

3 299.687 11.987,48 17,48 24,97

4 534.300 21.372,00 31,17 44,53

5 174.389 6.975,56 10,17 14,53

6 278.105 11.124,20 16,22 23,18

7 434.007 17.360,28 25,32 36,17

8 434.488 17.379,52 25,35 36,21

9 310.756 12.430,24 18,13 25,90

10 323.056 12.922,24 18,84 26,92

11 99.296 3.971,84 5,79 8,27

12 306.983 12.279,32 17,91 25,58

13 248.339 9.933,56 14,49 20,69

14 188.456 7.538,24 10,99 15,70

15 328.765 13.150,60 19,18 27,40

16 196.957 7.878,28 11,49 16,41

Ukupno 7.375.611 295.024,44 430,24 614,63

99

Tabela 2.1.17: Količina i energetski potencijal otpadnog ulja i starih guma u BiH u 2002

Raspoloživi iznos (t) Energetski potencijal (PJ)

Otpadno ulje 18 000 – 20 000 0.72 - 0.80

Stare gume 10 000 – 14 000 0.30 – 0.42

Napomena: Strategijom zaštite okoline otpadne gume nisu predviđene za spaljivanje (iako su pojedini industrijski subjekti imali namjeru koristiti gume za spaljivanje u svojim energanama, odnosno procesima), pa su one ovdje navedene samo s aspekta njihovog količinskog obima i uticaja na zagađenje okoline. 2.2.3. Obnovljiva energija – Direktive EU i sheme podrške

Izvori obnovljive energije (IOE) – vjetroenergija, solarna energija (termalna i fotovoltažna), hidro-električna energija, energija plime, geotermalna energija i biomasa – predstavljaju osnovnu alternativu fosilnim gorivima. Korištenjem ovih izvora potpomaže se ne samo smanjenje emisija stakleničkih gasova uslijed proizvodnje i potrošnje energije, već i smanjenje ovisnosti Evropske unije (EU) o uvozu fosilnih goriva, posebno nafte i gasa. U cilju postizanja ambicioznog cilja od 20% udjela energije proizvedene iz izvora obnovljive energije u sveukupnoj energetskoj mješavini, EU usmjerava napore na sektore električne energije, grijanja i hlađenja, kao i na biogoriva. U oblasti transporta, koji je skoro isključivo ovisan o nafti, Evropska komisija očekuje povećanje trenutno ciljanog udjela biogoriva u ukupnoj potrošnji goriva od 5,75% do 2010. na 10% udjela do 2020. godine.

EU pruža podršku obnovljivoj energiji kroz politike, legislativu, finansiranje i istraživanje od 1980-ih. Mjere koje su već na snazi obuhvataju legislativu o električnoj energiji proizvedenoj iz izvora obnovljive energije i biogorivima i odredbu o mogućim smanjenjima ili oslobađanjima od poreza za izvore obnovljive energije. Direktiva 2001/77/EZ o promoviranju električne energije proizvedene iz izvora obnovljive energije na unutrašnjem tržištu električne energije i pripadajućim shemama podrške

Implementacija Direktive 2001/77/EZ, koja je također poznata pod nazivom 'Obnovljiva direktiva', je obaveza BiH kao Strane iz Sporazuma o Energetskoj zajednici JI Evrope. Međutim, prema posljednjem izvještaju Evropske komisije, u tome nije zapažen značajan napredak.

Direktiva je uslijedila nakon Bijele knjige iz 1997. godine [Izvještaj komisije COM(97) 599, konačna verzija] o izvorima obnovljive energije koja je postavila za cilj 12% bruto domaće potrošnje energije proizvedene iz IOE za EU-15 do 2010. godine. Direktiva 2001/77/EZ postavlja indikativni cilj od 21% udjela električne energije proizvedene iz IOE u ukupnoj potrošnji električne energije Evropske zajednice do 2010. Ova Direktiva uvela je indikativne nacionalne ciljeve za promoviranje električne energije proizvedene iz IOE, uspostavila okvir za nacionalne sheme podrške, uspostavila mehanizam garancije porijekla i obradila pitanja prepreka za ulazak na tržište s kojima se suočava električna energija proizvedena iz IOE.

100

Nacionalni ciljevi za potrošnju električne energije proizvedene iz IOE do 2010. usvojeni su od strane svih zemalja članica i objavljeni u jednom izvještaju, u kojem je također prikazano koje mjere su poduzete ili tek trebaju biti, u cilju ispunjavanja indikativnih ciljeva koje je postavila svaka od zemalja članica.

Trenutno je u 27 zemalja članica u upotrebi 27 različitih nacionalnih shema podrške. Ovako različite nacionalne sheme podrške nastale su dijelom zbog toga što je podrška bila povezana sa drugim nacionalnim prioritetima kao što su zapošljavanje i regionalni razvoj, kao i zbog toga što sama nacionalna tržišta električne energije i dalje imaju veoma različite karakteristike, te su i dalje nacionalno segmentirana.

Ove sheme podrške mogu se u širem smislu klasificirati u četiri grupe: feed-in tarife (garantirane poticajne otkupne cijene), zeleni certifikati, sistemi provođenja tendera i poreske olakšice. Međutim, u većini zemalja članica su u upotrebi dvije sheme podrške: feed-in tarife i zeleni certifikati.

Feed-in tarife postoje u većini zemalja članica. Ove sisteme karakteriše specifična cijena, obično određena za period od nekoliko godina, koju elektroenergetske kompanije (obično su to distributeri) plaćaju domaćim proizvođačima 'zelene' električne energije. Dodatne troškove ovih shema plaćaju dobavljači srazmjerno obimu njihove prodaje i onda se prosljeđuju potrošačima električne energije u vidu premije na cijenu za krajnje korisnike po kWh.

Ove sheme imaju prednost u smislu sigurnosti investicija za investitora i nude mogućnost zemljama članicama EU da promoviraju srednjeročne i dugoročne tehnologije na tržištu kroz „subvencioniranje“ prodajne cijene električne energije. S druge strane, teško ih je uskladiti na nivou EU i uključuju rizik od prefinansiranja ako se feed-in tarife pažljivo ne odrede.

U okviru sistema zelenih certifikata, električna energija proizvedena iz IOE (IOE-E) se prodaje po cijenama kovencionalnog tržišta električne energije. U svrhu finansiranja dodatnih troškova proizvodnje zelene električne energije i osiguranja proizvodnje željene zelene električne energije, svi potrošači (a u nekim zemljama proizvođači) obavezni su da kupe određen broj zelenih certifikata od proizvođača električne energije iz IOE u skladu sa fiksnim postotkom ili kvotom njihove ukupne potrošnje/proizvodnje električne energije. Plaćanje kazni za neusklađenost usmjerava se na fond za istraživanje, razvoj i demonstraciju ili na opći budžet vlade. Budući da proizvođači/potrošači žele da kupe ove certifikate po što povoljnijim cijenama, uspostavlja se sekundarno tržište certifikatima gdje se proizvođači IOE-E međusobno natječu u prodaji zelenih certifikata. Dakle, zeleni certifikati su instrumenti bazirani na tržištu, koji, ako dobro funkcioniraju, imaju teoretski potencijal da osiguraju najbolju vrijednost za investicije. Ovi sistemi bi mogli dobro funkcionirati na jedinstvenom evropskom tržištu i u teoriji nose niži stepen rizika od prefinansiranja. Međutim, zeleni certifikati mogu predstavljati viši rizik za investitore koji će oklijevati da investiraju u dogoročne (trenutno skupe) tehnologije.

Pored toga, zemlje članice moraju implementirati sistem garancije porijekla električne energije proizvedene iz IOE u svrhu olakšanja trgovine i transparentnosti potrošača. Garancije porijekla ukazuju na izvor obnovljive energije iz kojeg je proizvedena električna energija, kao i datum i mjesto proizvodnje, dok se u slučaju hidroelektričnih instalacija navodi i kapacitet.

Električna energija proizvedena iz IOE i visoko-efikasne kogeneracije ima prioritetni pristup mreži, odnosno operator elektroenergetskog sistema je obavezan da kupi svu električnu energiju porizvedenu iz ovih izvora.

Velike hidroelektrane i veliki sistemi kogeneracije su isključeni iz shema podrške.

101

Nova Direktiva o promoviranju upotrebe energije proizvedene iz izvora obnovljive energije (odobrena legislativnom rezolucijom Evropskog parlamenta od 17. decembra 2008.)

Ova Direktiva je u fazi objavljivanja u Službenim novinama EU. Ona uspostavlja opći okvir za promoviranje energije proizvedene iz izvora obnovljive energije na nešto više od 60 strana.

Njome su određeni obavezni nacionalni ciljevi za sveukupan udio energije proizvedene iz IOE u bruto finalnoj potrošnji energije, te za udio energije proizvedene iz IOE u transportu:

• Cilj EU je da postigne 20% udjela obnovljive energije u sveukupnoj potrošnji energije Evropske zajednice do 2020.

• Svaka zemlja članica ima obavezan minimalni cilj od 10% udjela energije proizvedene iz IOE u transportu do 2020.

Direktiva traži da svaka zemlja članica usvoji Akcioni plan za obnovljivu energiju u kojem će biti navedeni ciljevi zemalja članica u smislu udjela energije proizvedene iz IOE u 2020. godini, te da poduzme adekvatne mjere za postizanje ovih ciljeva, uključujući nacionalne politike za razvoj postojećih i mobilizaciju novih resursa biomase.

Njome su ustanovljena pravila vezana za niz pitanja kao što su transferi statističkih podataka za IOE između zemalja članica, zajednički projekti između zemalja članica i sa trećim zemljama, garancije porijekla, administrativne procedure, širenje informacija i obuka, te pristup elektroenergetskoj mreži za energiju proizvedenu iz izvora obnovljive energije, itd. Direktiva također uspostavlja kriterije održivosti za biogoriva i druge biolikvide.

Garancije porijekla su, pored električne energije prozvedene iz IOE, proširene na grijanje i hlađenje za čiju proizvodnju se koriste IOE.

Sheme certifikacije moraju biti na raspolaganju instalerima bojlera i peći na biomasu malih razmjera, solarnih fotovoltažnih i termalnih sistema, plitkih geotermalnih sistema i toplotnih pumpi.

Tehničke specifikacije moraju biti jasno definirane, a oprema i sistemi obnovljive energije ih moraju zadovoljavati kako bi imali koristi od shema podrške.

Direktiva također predviđa verifikaciju usklađenosti sa kriterijima održivosti za biogoriva i ostale biolikvide (kako bi se biogoriva proizvodila bez štetnih uticaja na okoliš). Direktiva 2003/30/EZ o promoviranju upotrebe biogoriva ili drugih obnovljivih goriva za transport

Ova Direktiva ima za cilj promoviranje upotrebe biogoriva ili drugih obnovljivih goriva kao zamjene za dizel goriva ili naftu u transportu, u svrhu doprinosa ciljevima kao što su ispunjavanje obaveza po pitanju klimatskih promjena, sigurnosti opskrbe koja povoljno djeluje na okoliš i promoviranje izvora obnovljive energije.

Direktiva jasno navodi da zemlje članice treba da osiguraju minimalni udio biogoriva i ostalih obnovljivih goriva koji će se plasirati na tržište i da u tu svrhu postave nacionalne indikativne ciljeve.

102

Date su referentne vrijednosti ovih ciljeva, a izračunate su na osnovu energetskog sastava, kako slijedi:

• 2% od ukupnog benzina i dizela za transport plasirano na njihovim tržištima do 31. decembera 2005.;

• 5,75% od ukupnog benzina i dizela za transport plasirano na njihovim tržištima do 31. decembra 2010.

10. januara, 2007., Evropska komisija je podnijela izvještaj o napretku po pitanju upotrebe biogoriva u zemljama članicama EU. U ovom izvještaju Komisija:

• navodi da udio biogoriva u 2005. godini nije premašio 1% (u odnosu na cilj od 2%) • zaključuje da cilj od 5,75% biogoriva do 2010. najvjerovatnije neće biti postignut i

smatra (na osnovu postojećih politika i mjera) da će udio biogoriva u 2010. iznositi do 4%.

Akcioni plan za biomasu – Strategija za biogoriva

Evropska komisija objavila je Akcioni plan za biomasu [COM(2005) 628, konačna verzija], naglašavajući potrebu za koordiniranim pristupom politikama za biomasu. Ovaj akcioni plan određuje mjere za povećanje proizvodnje energije biomase iz drveta, otpada i poljoprivrednih usjeva putem kreiranja podsticaja baziranih na tržištu za njenu upotrebu i uklanjanjem prepreka razvoju tržišta.

Strategija za biogoriva EU [COM(2006) 34, konačna verzija] objavljena 2006. godine nadopunjava Akcioni plan za biomasu. 2.2.4 Razvoj, održivo upavljanje i politika u sektoru obnovljive energije a) Razvoj i unapređenje legislative u BiH vezano za sektor obnovljive energije –

Promocija potencijala za investiranje Legislativa kojom je (bar djelomično) uređena problematika obnovljive energije u

BiH (njena proizvodnja, kvalitet proizvoda, utvrđivanje cijena, koncesije za korištenje i izvora obnovljive energije) se može podijeliti u dva dijela:

Legislativa, na entitetskoj ravni, koja se direktno odnosi na obnovljive izvore energije, odnosno na gorivo iz obnovljivih izvora energije:

• Odluka (Vlade Federacije BiH iz 2002. godine) o metodologiji utvrđivanja nivoa otkupnih cijena električne energije iz obnovljivih izvora energije do 5 MW,

• Uredba (Vlade Federacije BiH iz 2008. godine) o vrstama, sadržaju i kvaliteti biogoriva u gorivima za motorna vozila (FBiH), i

• Uredba (Vlade Republike Srpske iz 2007. godine) o vrstama, sadržaju i kvalitetu biogoriva za motorna vozila (RS)

i Legislativa koja se indirektno odnosi na korištenje obnovljivih izvora energije. U nastavku je dato više detalja o oba dijela ove legislative.

103

Odluka o metodologiji utvrđivanja nivoa otkupnih cijena električne energije iz obnovljivih izvora energije do 5 MW37)

• Ovom odlukom definiraju se metodologija utvrđivanja nivoa otkupnih cijena i uslovi preuzimanja električne energije iz obnovljivih izvora instalirana snage do 5 MW u elektroenergetski sistem na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, koju preuzimaju elektroprivredna društva iz FBiH: JP “Elektroprivreda BiH” Sarajevo i JP “Elektroprivreda HZ Herceg-Bosne”, d.o.o. Mostar od proizvođača električne energije iz obnovljivih izvora instalirane snage do 5 MW

Uredba o vrstama, sadržaju i kvaliteti biogoriva u gorivima za motorna vozila (FBiH)

Predmet Uredbe je propisivanje naziva vrsta biogoriva, granične vrijednosti biogoriva, kvalitet i dokazivanje, udio biogoriva i monitoring, obaveze dobavljača i nadzor nad provođenjem Uredbe. Ova Uredba sadrži slijedeća poglavlja:

Ova uredba ima značaj u tome, što jasno propisuje vrste biogoriva koje mogu biti predmet prometa / prodaje na području FBiH, zatim, definiranje i dokazivanje kvaliteta bio goriva, kao i izvjesne naznake-planove za povećanje učešća bio goriva u ukupnoj potrošnji goriva u FBiH do m2010. godine: - 2,00% do kraja 2008. godine - 3,00% do kraja 2009. godine i - 5,75% do kraja 2010. godine“ Pitanje je, da li su ovi planovi realno postavljeni i da li ih je moguće ispuniti, s obzirom na raspoloživost biogoriva u BiH i u okruženju Uredba o vrstama, sadržaju i kvalitetu biogoriva za motorna vozila (RS)

Predmet Uredbe je propisivanje minimalnog sadržaja biogoriva u gorivima za motorna vozila; vrste biogoriva i svojstva kvaliteta biogoriva koja se stavljaju u promet na domaće tržište, te način utvrđivanja kvaliteta biogoriva. Uredba takođe ima za cilj propisivanje uslova za stavljanje u promet na domaće tržište biogoriva i drugih obnovljivih goriva za potrebe saobraćaja kao zamjene za dizel gorivo ili benzin, i podsticanje korištenja biogoriva i druge obnovljie energije u sektoru prevoza. Ova Uredba ima sličan sadržaj, kao i Uredba u FBiH, također ima identične planove povećanja sadržaja bio goriva u ukupnoj prodaji goriva za motorna vozila u RS-u

Pored navedene legislative za obnovljivu energiju, treba napomenuti da se u FBiH nalazi u pripremi „Uredba o obnovljvim izvorima energije“, a u RS „Zakon o energetici“ (koji će obuhvatiti i obnovljive izvore energije). Ostala legislativa koja se indirektno odnosi na obnovljivu energiju

Legislativa u Republici Srpskoj • Zakon o koncesijama (Sl. glasnik RS, br. 25/02 i 91/06),

• Dokument o politici dodjele koncesija (Sl. glasnik RS, br. 31/06),

37) Sl. novine FBiH, br. 32/2002.

104

• Koncesije u odredbama drugih sektorskih zakona (24 tačke, koje obuhvataju predmete koncesija),

• Poslovnik o radu Komisije za koncesije Republike Srpske (Sl. glasnik RS, br. 77/04),

• Uputstvo za procjenu postojanja javnog interesa (Sl. glasnik RS, br. 103/05),

• Pravilnik o utvrđivanju kriterijuma za određivanje visine koncesione naknade (Sl. glasnik RS, br. 45/07, 63/07 i 101/07),

• Pravilnik o prenosu ugovora o koncesiji i/ili promjeni strukture vlasništva – u proceduri donošenja,

• Zakon o uređenju prostora (Sl. glasnik RS, br. 84/02),

• Zakon o zaštiti životne sredine – prečišćeni tekst (Sl. glasnik RS, br. 28/07 i 41/08),

• Zakonom o vodama

• Uredba o projektima za koje se sprovodi procjena uticaja na životnu sredinu i kriterijumima za odlućivanje o obavezi sprovođenja i obimu procjene uticaja na životnu sredinu (Sl. glasnik RS, br. 7/06),

• Uredba o postrojenjima koja mogu biti izgrađena i puštena u pogon samo ukoliko imaju ekološku dozvolu (Sl. glasnik RS, br. 7/06), Može se zaključiti da u Republici Srpskoj, u najvećoj mjeri, postoji zakonska

regulativa za oblast obnovljive energije, posebno za gradnju malih hidroelektrana, ali su prepoznati i određeni problemi, koji su prisutni u praksi kod realizacije gradnje ovih objekata. To se, prije sega odnosi na:

• preklapanje pojedinih nivoa odlučivanja i neusklađenost odluka raznih nivoa vlasti (entitetskih i opštinskih),

• izrazito dugo vrijeme potrebno za dobivanje potrebnih dozvola, od 16-24 mjeseca,

• značajna uloga “ekološkog aspekta” projekta, što u skladu sa zakonskim procedurama značajno usporava projekat

Legislativa u Federaciji BiH • Zakon o koncesijama (Sl. novine FBiH, br. 40/02 i 61/06),

• Zakoni o koncesijama kantona

• Zakon o vodama (Sl. novine FBiH, broj 60/07)

• Zakon o zaštiti okoliša (Sl. novine FBiH, broj 33/03)

• Zakoni o zaštiti okoliša kantona

• Zakon o zaštiti prirode (Sl. novine FBiH, broj 33/03)

• Zakon o prostornom uređenju i korištenju zemljišta na nivou Federacije BiH (Sl. novine FBiH, broj 2/06)

• Zakoni o prostornom uređenju i građenju kantona

105

• Zakon o električnoj energiji (Sl. novine FBiH, br. 41/02, 24/05, 38/05)

• Zakon o upravnom postupku (Sl. novine FBiH, br. 2/98 i 48/99)

• Pravila o postupku dodjele koncesija (Sl. novine FBiH broj 68/06)

• Pravila o utvrđivanju naknada za koncesije (Sl. novine FBiH broj 67/06),

• Odluka o usvajanju dokumenta o politici dodjele koncesija-I dio proizvodnja električne energije (Sl. novine FBiH broj 64/05)

• Pravilnik o sadržaju obliku, uvjetima i načinu izdavanja i čuvanja vodnih akata (Sl. novine FBiH, broj 6/08),

• Pravilnik o uslovima i kriterijima za pravna lica koja izrađuju dokumentaciju na osnovu koje se izdaju vodni akti (Sl. novine FBiH, broj 17/08),

• Pravilnik o pogonima i postrojenjima za koje je obavezna procjena uticaja po okoliš i pogonima i postrojenjima koji mogu biti izgrađeni i pušteni u rad samo ako imaju okolinsku dozvolu (Sl. novine FBiH, broj 19/04)

• Uredba o građevinama i zahvatima od značaja za FBiH i građevinama, djelatnostima i zahvatima koji mogu u znatnoj mjeri uticati na okoliš, život i zdravlje ljudi Federacije BiH i šire, za koju urbanističku saglasnost izdaje Federalno ministartsvo prostornog uređenja, (Sl. novine FBiH 85/07),

• Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o građevinama i zahvatima od značaja za FBiH i građevinama, djelatnostima i zahvatima koji mogu u znatnoj mjeri uticati na okoliš, život i zdravlje ljudi Federacije BiH i šire, za koju urbanističku saglasnost izdaje Federalno ministartsvo prostornog uređenja, (Sl. Novine FBiH, broj 29/08”

U proteklom periodu vrlo malo je učinjeno u BiH po pitanju okvira za razvoj izvora

obnovljive energije (IOE). Kao i u slučaju energetske efikasnosti (EE), transponiranje i sprovođenje direktiva za IOE u BiH zahtijeva ogromne količine napora, vremena i resursa.

Najprihvatljiviji način usvajanja acquis-a EU u oblasti EE je da se uspostavi osnovni zakonodavni, regulatorni i institucionalni okvir. Ovo obično podrazumijeva:

• Usvajanje specijalnog Zakona o IOE (na državnoj ravni ili potpuno usklađeni-sinhronizirani zakoni, na entitetskoj ravni). Zakon (ili zakoni) ne bi trebao biti baziran / bazirani samo na Direktivi 2001/77/EZ (o električnoj energiji proizvedenoj iz IOE), već bi trebao biti u skladu i sa novom Direktivom o IOE. Tim zakonom bi, između ostalog, trebalo definirati:

- Definicije IOE u okviru Zakona: tipovi IOE koji će biti uvršteni i koji će biti predmetom shema podrške predviđenih Zakonom, zajedno sa njihovim ograničenjima (npr. proizvodni kapacitet),

- Sheme podrške za IOE; pružanje podsticajnih mjera (prioritetni pristup mreži, feed-in tarife, zeleni certifikati, sistemi provođenja tendera, poreske olakšice),

- Principe metodologije za izračunavanje nivoa podsticajnih mjera i mehanizam njihovih izmjena (npr. izmjene feed-in tarifa) tako da se spriječi prefinansiranje i istovremeno obezbijede minimalni dugoročni prihodi za investitora (što zauzvrat omogućava finansiranje iz banaka),

- Izvore i procedure finansiranja gore navedenih podsticajnih mjera ,

106

- Jasne, jednostavne i transparentne procedure davanja dozvola – koncesija za svaki tip IOE,

- Institucionalne aranžmane davanja koncesija/dozvola za investicije u IOE, certifikata o porijeklu i nadzor aktivnosti - sa jasnim razdvajanjem uloga između ministarstava, regulatornih tijela, operatora prenosnog sistema, itd,

- Listu sekundarne legislative i propisa potrebnih za sprovođenje Zakona, itd.

• Izradu i usvajanje Strategije i Akcionog plana za IOE koji će, između ostalog, definirati ciljeve za svaki IOE, politike promoviranja, prihvatljivi stepen podrške za svaki dio IOE, itd.

• Uspostavljanje i izgradnja kapaciteta za centralnu instutciju / institucije u oblasti IOE (npr. Agencija za IOE ili Agencija za energetsku efikasnost i IOE) koje će, između ostalog, biti zadužene za upravljanje i nadzor Akcionim planom za IOE.

• Uspostavljanje mehanizama za izdavanje i nadzor certifikata o porijeklu.

• Uspostavljanje sistema za prikupljanje statističkih podataka, nadzor i širenje informacija

• Promoviranje primjenjenog istraživanja i razvoja, kao i transfer praktičnih iskustava i znanja u oblasti IOE.

Nakon toga, potrebno je usvajanje velikog broja kodeksa, propisa i tehničkih standarda za električnu energiju proizvedenu iz IOE, priključke na mrežu, ostale tipove IOE, biogoriva, biomasu, itd. b) Integralno i održivo upravljanje prirodnim energetskim resursima i politika

investicija na bazi koncesija u BiH

Tehnologije za proizvodnju obnovljive energije su odavno poznate i u BiH, te u određenoj mjeri je vršena i njihova primjena u praksi. Bez značajnijeg državnog poticaja (na BiH ili usklađenoj entitetskoj ravni), koji mora biti i finansijski-stimulativan za proizvodnju i korištenje tzv. „zelene energije“, na račun proizvodnje i korištenja energije iz fosilnih goriva–destimulativni instrumenti, uključujući i „penaliziranje“ proizvodnje energije iz tzv. „zagađujućih izvora iz fosilnih goriva, te planiranja i ne na bazi najnovijih tehnologija za njihovu primjenu. Postoji više razloga za to, a ovdje su nabrojani samo osnovni:

• tehnologije (i oprema) za proizvodnju i ekomičnu primjenu obnovljive („zelene“) energije su relativno nove i još uvijek relativno skuplje od “standardnih”,

• cijena gradnje energetskih sistema (uređaja i projekata) za proizvodnju i primjenu „obnovljive energije“ je znatno viša od cijena gradnje energetskih sistema s fosilnim gorivima,

• ne postoje državna ili entitetske razvojne, niti energetske strategije, koja bi promovirale i podržavale proizvodnju i primjenu obnovljive energije,

• nedovoljna je istraženost potencijala obnovljive energije u BiH, odnosno najčešće je poznat teoretski i tehnički potencijal pojedinih oblika obnovljive energije, ali ne i potencijal, koji će uvažavati ekološke i ekonomske standarde za izgradnju projekata za proizvodnju na bazi vlastitih (BiH) potencijala - izvora obnovljive energije,

107

• ne postoje dovoljno kvalitetni statistički podaci (prije svega istraživački – klimatski za energiju vjetra i sunca, ), neophodni za veću i ekonomski podrživu, a na tržištu održivu proizvodnju i primjenu obnovljive energije,

• postoje različite barijere (prije svega administrativne i zakonodavne) za ozbiljnije investicije (domaće i strane) u energetske sisteme i proizvođačke kapacitete na bazi obnovljive energije. Svi iznad nabrojani razlozi su doveli do toga da u BiH danas postoji jako mali broj

izgrađenih energetskih sistema (proizvođačkih kapaciteta pa i instalacija), na bazi obnovljive energije (osim velikih hidroelektrana, koje se takodjer svrstavaju u “izvore obnovljive energije”).

U nastavku je dat kratak osvrt na postojeće stanje, odnosno najčešće barijere za značajniju primjenu obnovljive energije, kao i načine njihovog uklanjanja. c) Infrastruktura potrebna za primjenu obnovljive energije u BiH-izazovi i

ograničenja

BiH ima značajne (teoretske i tehničke) potencijale za distribuiranu proizvodnju električne energije posebno u malim hidroelektranama, vjetroelektranama i kogenerativnim sistemima na biomasu. Općenito, ova vrsta proizvodnje ima pozitvne efekte na elektroenergetski sistem, pošto predstavlja proizvodnju iz obnovljive energije. Prva iskustva sa izgradnjom malih hidroelektrana ukazuju na veliki interes privatnih investitora za ulaganja u ovaj sektor. Međutim, prva iskustva ukazuju i na probleme (tehničke i ekonomske prirode), koji su se javili sa integracijom prvih malih hidroelektrana u distributivnu mrežu. Problemi se obično javljaju u slučaju priključenja relativno velikih snaga distribuiranih generatora ili grupe distribuiranih generatora na električki slabu distributivnu mrežu. Prevazilaženje uočenih problema zahtijeva dogradnju regulative, kako za fazu odobravanja priključenja distribuiranih generatora, tako i za fazu eksploatacije distribuiranih generatora elektrana. Ukoliko u skorije vrijeme nadležni državni organi i regulatorna tijela ne pristupe jasnom definisanju kriterija i standarda integracije distribuiranih generatora, dalji stihijski rad i investiranje u ovom sektoru može da izazove značajnije negativne efekte s dugoročnijim posljedicama na razvoj ove vrste proizvodnje električne energije. Očigledno je da u sadašnjim uslovima postoje i negativni uticaji rada distributivnih elektrana na distributivnu mrežu (trenutno u okviru EP BiH, a isto bi se moglo desiti i s sistemom druge dvije elektroprivrede ukoliko se ne bude na vrijeme vodilo računa o tome. Da bi se negativni uticaji ublažili ili potpuno eliminisali potrebno je provođenje slijedećih mjera:

• Uspostava pune funkciju Operatora distribucije, u skladu sa Zakonom i Mrežnim pravilima distribucije.

• Preciznije i snažnije definisanje nadležnosti Operatora distribucije (pravnom regulativom, a prije svega kroz Mrežna pravila) u pogledu upravljanja distributivnim elektranama, kao dijelovima distributivnog sistema, koji moraju raditi u skladu sa tehničkim mogućnostima i potrebama sistema.

• Distributivne elektrane u zavisnosti od uslova i karakteristika mreže, a po nalogu Operatora distribucije, moraju staviti proizvodnju/potrošnju reaktivne snage/energije u funkciju QV regulacije, a sa ciljem održavanja napona u granicama definisanim evrospkim standardima (EN 50 160).

108

• Izrada jedinstvenih tehničkih uslova priključenja na distributivnu mrežu i eksploatacionih uslova distributivnih elektrana na teritoriji BiH, sa preispitivanjem i usklađivanjem svih dosadašnjih rješenja.

S druge strane, kada je u pitanju infrastruktura potrebna za priključenje elektroenergetskih objekata na bazi obnovljive energije na distributivnu mrežu, tu se prije svega podrazumijeva nerazvijenost distributivne mreže elektroenergetskog sistema na kome se vrši priključenje takvih sistema na distributivnu mrežu, i to je zajedničko pitanje za sve sisteme za proizvodnju električne energije na bazi obnovljive energije. Također, postoje i pojedinačni infrastrukturni problemi koji su specifični za svaku obnovljivu energiju i koji bi se planski mogli rješavati prije svega na lokalnom nivou, ali i uz podršku viših državnih organa (npr. kod biomase to je «otvorenost» šumskih područja za njeno prikupljanje, kod vjetroelektrana to je takođe putna infrastruktura, itd).

Početna iskustva u implementaciji distribuirane proizvodnje električne energije (u ovom trenutku to je izgradnja malih hidroelektrana, a uskoro i vjetroelektrana), nameću i neka otvorena pitanja u pogledu ograničenja kojima treba da se bave učesnici na tržištu, regulatori i nosioci energetske politike u BiH uz maksimalno uključivanje struke i pokretanje istraživačke aktivnosti, prema sljedećim aspektima (koji su od značaja za rad na većoj integraciji distribuirane proizvodnje). To su prije svega:

• regulacija elektroenergetskog sistema s obzirom na integraciju distribuirane proizvodnje;

• uticaj distribuiranih izvora električne energije na planiranje distributivnih i prenosnih mreža;

• integracija distribuiranih izvora električne energije u sistemu upravljanja distributivnom i prenosnom mrežom;

• distribuirani izvori električne energije i njihov uticaj na kvalitet isporučene električne energije kupcima.

Sve ovo nameće potrebu za istraživanjem regulatornog, ekonomskog i tehničkog aspekta ove problematike u elektroenergetskom sektoru u BiH. Prilikom razmatranja ove oblasti potrebno je ostvariti globalni dijalog vezan za distribuiranu proizvodnju električne energije između eksperata u javnom i privatnom sektoru što podrazumijeva učešće eksperata iz: vladinog sektora, regulatora iz oblasti električne energije, elektroprivrednih preduzeća, NOS-a BiH, Elektroprenosa BiH, kupaca, fakulteta, instituta, nevladinog sektora, itd. U nastavku je data pojedinačna analiza primjene svih oblika obnovljivih izvora energije u BiH.

Male hidroelektrane Izgradnja malih hidroelektrana u BiH je, bez dilema, tržišno konkurentna sa sadašnjim tehnologijama, i s najmanje izazova i ograničenja od svih obnovljivih energija. S obzirom na tradiciju gradnje i eksploatacije hidroelektrane (malih i velikih) u BiH, raspoloživi potencijal ovog izvora, kadrovsku osposobljenost elektroprivrednih i građevinskih kompanija (s tradicijom gradnje ovih objekata), može se samo konstatovati da je potrebno nastaviti trend istraživanja potencijalnih lokacija za gradnju malih hidroelektrana, njihovu gradnju i eksploataciju. S druge strane, jedino što je u ovom trenutku predvidivo, kao ograničenje kod gradnje malih hidroelektrana, bolje reći u postupku odobravanja gradnje takvih objekata, to je (ne)transparentnost prema javnosti,

109

te izdavanje «upitnih» okolinskih dozvola i «upitno» poštivanje ekoloških kriterija prilikom projektovanja i gradnje ovih objekata. Pregled izdatih koncesija za male hidroelektrane u FBiH i RS i stepen njihove realizacije je dat u narednoj tabeli 2.18. Tabela 2.1.18: Pregled izdatih koncesija za male hidroelektrane u FBiH i RS

Raspisan tender za lokacije

Ugovor o koncesiji

Projekti u razvoju

Objekti u gradnji

Izgrađeni objekti u pogonu

FBiH 202 116 50 10 20

RS 120 107 30 2 1

Problemi u realizaciji ugovora o koncesijama za izgradnju i korištenje malih hidroelektrana u Repubici Srpskoj

Iako je namjera bila dobra, u projekat izgradnje malih hidroelektrana u RS se ušlo previše ambiciozno, jer nisu bili stvoreni dovoljni preduslovi za njihovu realizaciju. U realizaciji ugovora o koncesijama za male hidroelektrane u RS koncesionari nailaze na razne barijere, od kojih se najčešće susreću slijedeće:

• nepouzdani hidrološki podaci i neadekvatna tehnička rješenja definisana u postojećim aktima,

• nepostojanje prostorno planske dokumentacije,

• neusklađenost prostorno-planske dokumentacije, na osnovama Prostornog plana RS; sporno je više od 80 lokacija, koje nisu uvrštene u dokument, lokacije za ove male hidroelektrane se nalaze uglavnom unutar nacionalnih parkova, parkova priorde ili zaštićenih područja,

• jedan broj lokacija se nalazi u Nacionalnom parku Sutjeska, po nalogu Ministarstva industrije, privrede i rudarstva iz 2006. godine, obustavljena je njihova izgradnja, čeka se da Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju definiše uslove za dalju izgradnju malih hidroelektrana,

• neke od opština, prije svih Foča i Šipovo, ni nakon dvije godine, od zaključenja ugovora o koncesijama ne izdaju potrebna dokumenta za izgradnju (urbanističke saglasnosti, građevinske dozvole, itd.),

• novelacija sliva rijeke Vrbas i njgeovih pritoka Vrbanje, Crne Rijeke, Ugra, Janj i Plive nije urađena, pa samim time ni veći broj koncesionara na ovim lokacijama ne može da dobije potrebnu dokumentaciju za izgradnju,

• problemi kod izdavanja ekoloških dozvola («kasno» obraćanje Investitora nadležnom ministarstvu, loše pripremljene stručne podloge, slaba komunikacija Investitora i Ministarstva, odnosno ne poznavanje procedure i postupaka),

• neusaglašenost prostornih akata,

• nepostojanje adekvatne prenosne mreže,

• niska cijena električne energije,

110

• problem obezbjeđenja finansijskih sredstava za izgradnju objekata malih hidroelektrana, uslijed nedostatka vlastitih sredstava, nedovoljnpg boniteta koncesionih preduzeća za kreditna sredstva kod komercijalnih banaka, nepostojanja odgovarajućih kreditnih linija u RS,

• sporost i nedovoljna aktivnost koncesionara na realizaciji ugovora o koncesijama,

• namjera od strane pojedinih koncesionara da se «trguje» koncesijama. S ciljem rješavanja identifikovanih problema sa kojima se susreću koncesionari i

otklanjanja uočenih nedostataka, Vlada RS je u novembru 2007. godine donijela određene zaključke i odredila nosioce aktivnosti za njihovu realizaciju. Navedenim zaključcima je:

• odobreno produženje rokova za izgradnju malih hidroelektrana,

• definisano da se zemljište u vlasništvu RS dodjeljuje koncesionaru na korištenje za period trajanja koncesije,

• utvrđena obaveza izrade izmjene vodoprivredne osnove sliva rijeke Vrbas,

• definisan način prevazilaženja problema oko dodjeljenih koncesija u Nacionalnom parku Sutjeska,

• definisan način prevazilaženja problema oko nepostojanja planskih akata. Međutim, ni nakon godinu dana od donošenja Zaključaka nije došlo do

značajnijeg napretka u realizaciji ugovora o koncesiji, te je Vlada RS u decembru 2008. godine donijela nove Zaključke.

U usvojenim zaključcima, Vlada je još jednom potvrdila da je opšti interes RS izgradnja malih hidroelektrana, naročito onih koji su ušli u viši nivo realizacije ugovora (pribavljena urbanistička saglasnost i ekološka dozvola), bez obzira na definisane rokove u ugovoru, pod uslovom da se ukupan koncesioni period ne smije mijenjati, te obavezala nadležna ministarstva i lokalne zajednice da zahtjeve koncesionara urgentno rješavaju. S ciljem stvaranja pretpostavki za bržu realizaciju zaključenih ugovora, zaduženo je Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva da:

• pozove koncesionare kod kojih je izvjesno da neće doći do realizacije ugovora iz objektivnih razloga na sporazumni raskid ugovora,

• upozori sve koncesionare kojima je dodijeljena koncesija za izgradnju malih hidroelektrana u slivu rijeke Vrbas, a za čiju realizaciju nema smetnji u Vodoprivrednoj osnovi, da hitno pristupe realizaciji ugovora uz obavezu tromjesečnog izvještavanja ministarstva i Komisije za koncesije,

• pozove sve koncesionare da u roku od tri mjeseca dostavi dokaz o svojoj solventnosti te u suprotnom će se primjeniti odredbe o raskidu ugovora o koncesiji.

U Ministarstvu industrije, energetike i rudarstva vode se razgovori sa koncesionarima (prvenstveno tamo gdje su identifikovani mali ili nikakvi pomaci u realizaciji ugovora) s ciljem da se tačno utvrdi stepen realizacije ugovora i činjenično stanje na osnovu relevatne dokumentacije. Utvrđeno stanje biće oprdjeljujuće za dalju realizaciju projekata izgradnje malih hidroelektrana ili raskid ugovora. Vlada RS će nakon toga, ponovo razmatrati stanje dodjeljenih koncesija i konačno zauzeti stav po pitanju dalje realizacije ovih projekata.

111

Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, zajedno sa konsultantima Svjetske banke provodi aktivnosti u cilju izrade Plana integralnog upravljanja slivom rijeke Vrbas. Ovim projektom biće obuhvaćen i energetski aspekt korištenja rijeke Vrbas i njenih pritoka i sagledana nova tehnička rješenja koja predlažu koncesionari, ali vodeći računa i o drugim korisnicima voda. Izradom ovog dokumenta biće konačno poznat status malih hidroelektrana kod koji je Vodoprivrednom osnovom sliva rijeke Vrbas (usvojena od strane Narodne skupštine) bilo definisano tehničko rješenje sa akumulacijom, a koje zbog stvarnog stanja na terenu čini projekat neizvodjivim, odnosno ekonomski neisplativim.

Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju zajedno sa nadležnim opštinama i ministarstvima je pokrenulo izradu Regulacionog plana posebnog područja «Gornja Drina sa studijom uticaja na okolinu». Izradom Plana navedenog područja na kojem je prema ranijim podacima bila definisana izgradnja velikog broja hidroelektrana, biće sveobuhvatno sagledan uticaj na okolinu i utvrđen mogući broj za izgradnju, čime će biti stvorene pretpostavke za izdavanje potrebnih dozvola za određeni broj objekata. Za rješavanje problema dodjeljenih koncesija u Nacionalnom parku Sutjeska koji je takođe u zoni obuhvata područja Gornja Drina, zaduženo je Ministarstvo za prostorno urerđenje, građevinarstvo i ekologiju.

Pored navedenih problema, postoji i niz drugih problema koji otežavaju realizaciju dodjeljenih koncesija:

• nedovoljna stručnost i poznavanje ove oblasti od strane organa i institucija, uključujući lokalne zajednice,

• nedovoljno poznavanje zakonske regulative i postupanje po istoj od strane koncesionara,

• neblagovremeno reagovanje svih učesnika,

• nepostojanje volje za rješavanjem problema. Neophodno promjeniti pristup u rješavanju problema i za njihovo rješavanje

iskoristiti postojeća zakonska rješenja. Za realizaciju potpisanih ugovora neophodno maksimalno angažovanje učesnika u procesu. Da bi postupak dobijanja ekološke dozvole tekao bez problema, potrebno je blagovremeno upoznavanje Investitora sa pstupkom i detaljnim tehničkim preduslovima koje treba obezbijediti za dobijanje ekološke dozvole. Iskustva iz prakse i negativni primjeri kod gradnje malih hidroelektrana u FBiH

• U F BiH postoji zakonska regulativa za ovu oblast, ali se u praksi dešava preklapanje pojedinih instanci odlučivanja. Postoje određene nejasnoće, kada su u pitanju nadležnosti pojedinih instanci. Tako je moguće da se desi da jedna instanca (Kanton) izda koncesiju, dok druga instanca (općina, tj. općinsko vijeće) istu poništi. Također se događalo, da jedna instanca izda okolinsku dozvolu, koja je osporena od strane druge instance, ili da je projekt male hidroelektrane u legalnoj zakonskoj proceduri dobio građevinsku dozvolu, koju je izdalo nadležno Kantonalno ministarstvo, a koju je odlukom poništio federalni inspektor. Radikalan primjer je da se nove Uredbe pokušavaju retroaktivno primjeniti na projekte koji su već u fazi realizacije.

• Usložnjene procedure dodjele koncesija – obaveznost dobijanja saglasnosti od općinskih vijeća za početak procedure dodjele (ova izjašnjenja općinskih vijeća

112

se nekada čekaju i više od 6 mjeseci), kao i procesa za dobijanje urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole.

• Kompleksnost tražene dokumentacije od Investitora unatoč potpisanom Ugovoru o koncesiji.

• Problematika priključka malih hidroelektrana na distributivnu mrežu nije u potpunosti definisana zakonski, iako postoje pravila o tehničkom priključku malih hidroelektrana na distributivnu mrežu.

• Za dobivanje potrebnih dozvola, potrebno suviše dugo vremena (preko 12 mjeseci).

• U FBiH je evidentan određen broj izgrađenih malih hidroelektrana, koje su proizvele negativne efekte na vodotok i okoliš u cjelini i time izazvale otpor lokalnog stanovništva, a aktuelne su predstavke predstavnika šumarstva. O tim negativnim efektima se oglasio i odbor Akademije nauka BiH u 2007. godini otvorenim pismom svim nadležnim organima i nivoima vlasti. Po ocjeni autora ovi negativni efekti su posljedica neadekvatne gradnje, nepridržavanja uslova iz vodnih akata u pogledu osiguranja ekološki prihvatljivog protoka (EPP) – odnosno biološkog minimuma. Za eliminaciju negativnih efekata, neophodno je osigurati mehanizme kontinuiranog praćenja ispuštanja biološkog minimuma i sankcije za nepoštivanje.

• Potrebno je dati veći značaj studiji ekonomske opravdanosti, analizi uticaja na okolinu i hidrološkoj studiji o procjeni raspoožive količine vode za svaku malih hidroelektrana pojedinačno i mjerama za eliminaciju štetnih uticaja na režim voda, stanovništvo, biljni i životinjski svijet.

• Potrebno je potpuno pridržavanje odredbi Zakona o vodama što osigurava investitora da ne ulazi u investicione poduhvate na temelju nepouzdane hidrologije, a društvu i lokalnoj zajednici da se negativni uticaji na okolinu usljed izgradnje malih hidroelektrana svedu na prihvatljivu mjeru.

• Potrebno jače djelovanje asocijacije proizvođača energije iz obnovljivih izvora.

S obzirom na broj do sada dodijeljenih koncesija za gradnju malih hidroelektrana, potrebno je provesti istraživanje o stvarnom preostalom ekonomski i ekološki iskoristivom potencijalu za gradnju malih hidroelektrana u BiH, ali također i preispitati ispunjavanje preuzetih obaveza sadašnjih koncesionara u pogledu gradnje i eksploatacije tih objekata. Dosadašnja praksa davanja koncesija u FBiH na gradnju malih hidroelektrana (do 5 MW) od strane Kantona (ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede), bez konsultacija s federalnim ministarstvima energetike, prostornog uređenja, okoliša i turizma, elektroprivrednim kompanijma, kao i ministarstvima poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, odnosno energetike RS, posebno kada je u pitanju davanje koncesija i gradnja malih hidroelektrana na slivovima rijeka koje prolaze kroz oba entiteta, je neodrživa i treba je preispitati (kao posljedica takve gradnje malih hidroelektrana bez dovoljne obrade raspoloživih proticaja i uključenosti svih subjekata, česta je posljedica pojava isušenih korita i devastacija vodnih resursa). Shodno Zakonu o vodama sve do sada izdate kao i planirane koncesije za male hidroelektrane je potrebno dostaviti mjesno nadležnoj Agenciji za vodno područje, a takođe obaveza koncesora (organa koji vodi postupak dodjele

113

koncesije) je da prije dodjele koncesije pribavi prethodnu vodnu saglasnost od nadležnog organa (Agencija za vode ili kantonalno ministarstvo nadležno za vode) kao vodni akt kojim se utvrđuje da li sa stanovišta voda postoje uslovi za izgradnju takvog objekta na konkretnoj lokaciji. Ovim postupcima će se izbjeći situacija koju imamo trenutno po predmetnoj problematici. Biomasa

Potencijal biomase obezbjeđuje dobre uslove za proizvodnju električne i toplotne energije iz dvrnog otpada. U BiH, korištenje drvnog otpada i biomase općenito za proizvodnju toplotne i električne energije bi moglo biti intenzivirano, posebno za primjenu u domaćinstvima (zgradarstvu). Pravni okvir za primjenu biomase djelimično postoji, iako bi on trebao biti dopunjen, a prioritet treba dati decentraliziranim postrojenjima kada je u pitanju primjena drvnog otpada i biomase općenito. Veličina postrojenja, koja bi se gradila, ne bi trebala zavisiti samo od operativnih troškova i efikasnosti već takođe i od socijalnog aspekta, kao što je transport, kontaminacija terena, i regionalnih strategija šumarstva (snabdijevanje sirovinom/energentom u budućnosti). Da bi došlo do značajnije primjene biomase u BiH potrebno je provesti slijedeća istraživanja:

• definisanje ciljnih područja u BiH gdje bi se trebala provesti detaljna istraživanja o ekonomski i ekološki održivom korištenju biomase,

• kvantifikacija različitih tokova ne korištene biomase u ciljnim područjima,

• procjena troškova biomase kao goriva u budućnosti i komparativna analiza s troškovima ostalih goriva,

• identifikacija mogućnosti za pogodna, finansijski kompetitivna rješenja primjene biomase,

• identifikacija najpogodnijih tehnologija, načina investiranja i mjera poticaja za izabrana rješenja primjene biomase,

• identifikacija prepreka u legislativi i regulativi koje utiču na izbor tehnologija za primjenu biomase u ciljnim područjima na najefikasniji način,

• identifkacija institucionalnih prepreka za prihvatanje najefikasnijih rješenja za gradnju sistema na biomasu za proizvodnju toplotne i/ili električne energije. Provođenje iznad pomenutih koraka bi jasno pokazalo realni ekonomski i

ekološki potencijal i rješenja za primjenu postrojenja na biomasu u ciljnim područjima u BiH, i pomoglo nadležnim vlastima da planiraju gradnju takvih postrojenja. Nabrojane aktivnosti u velikoj mjeri zavise od strategije razvoja poljoprivrede i šumarstva i ministarstvo energetike ih treba planirati i provoditi zajedno s nadležnim ministarstvima za ove oblasti. Gradnja postrojenja na biomasu u budućnosti bi mogla biti uglavnom vezana za industriju, tj. gradnja postrojenja za proizvodnju električne i toplotne energije na bazi drvnog otpada kao nus-produkta te industrije. BiH bi trebala posebno poticati gradnju takvih industrijskih kapaciteta većih snaga pri čemu bi se višak toplotne energije koristio za sisteme centralnog grijanja. U ovom trenutku nije moguće predvidjeti brzinu ekspanzije takvih postrojenja (industrijske kogeneracije na biomasu), ali bi elektroprivredna preduzeća u BiH trebali razmotriti mogućnost su-investiranja i u takva postrojenja s obzirom da su obavezni preuzimati viškove električne energije iz takvih postrojenja.

114

Vrlo važan projekat u pogledu korištenja biomase bi bio zamjena postrojenja (u kotlovnicama) s lož-uljem, postrojenjima na biomasu. S obzirom na trend rasta cijena uvoznog lož-ulja, te biomasu, kao domaći resurs, to je više nego dovoljan razlog da se to provede što prije. Ovo bi se moglo provesti kod većine obrazovnih institucija u BiH, uz pomoć i koordinaciju nadležnih vlasti. Slijedeći važan segment primjene biomase je u sistemima daljinskog grijanja (po mogućnosti gradnjom kogenerativnih postrojenja). Na ovom planu su već poduzete određene aktivnosti, odnosno realiziran je projekat toplane na biomasu u općini Gračanica, a očekuje se realizacija sličnih projekata u Vitezu i Livnu. Na ovom mjestu treba pomenuti i mogućnost dobijanja i energetskog korištenja biogasa iz različitih izvora (deponijski gas, gasifikacija biljnog i životinjskog otpada na farmama, kao i gasifikacija drvnog otpada), tj. ovaj segment treba biti značajnije istražen i ozbiljno uzet u obzir prilikom određivanja poticaja za gradnju takvih postrojenja. Solarna energija Pored primjene toplotne energije, dobijene solarnim kolektorima, za grijanje i pripremu sanitarne vode u zgradarstvu, ovaj vid energije je takođe primjenjiv i za hlađenje, procesnu industrijsku toplotu, primjenu za zagrijavanje bazena, itd. Svaka od navedenih primjena je izvjesna u BiH, a intezitet te primjene je direktno zavisan od Vladine politike podsticajnih mjera (na entitetskom nivou, a u FbiH i na kantonalnom). Postoje, također, sistemi za proizvodnju električne energije na bazi solarne energije, a danas su u primjeni najčešće: PV (fotonaponski) sistemi (za koje ne postoji realna osnova za primjenu u BiH, naročito jedinica većih snaga – glavni razlog za to je ogroman prostor koji potrebno „prekriti“ PV modulima), i solarne TE na bazi fokusacije ogledalima (još uvijek u eksperimentalnoj fazi u svijetu i postoji samo nekoliko demonstracijskih postrojenja). Realno je očekivati da u BiH u periodu do 2020. godine neće biti značajnije primjene solarne energije za proizvodnju električne energije, izuzev pojedinačne gradnje PV sistema male snage (zanemarive za energetski bilans BiH). Postoji više ograničenja za to a osnovni su: nekonkurentnost takvih postrojenja, nedostatak stimulativnih –poticajnih mjera i potrebna površina (prostor) za njihovu gradnju. U energetskim strategijama u BiH treba predvidjeti razvoj politike poticaja i stimulacije za ugradnju soalrnih kolektora. Energija vjetra

Izazove i ograničenja, kada je u pitanju gradnja vjetroelektrana u BiH, možemo posmatrati s aspekta problema koji se javljaju, preporuka za prevazilaženje tih problema, kao i tehničkih, tržišnih i regulatornih mjera za smanjenje rizika gradnje vjetroelektrana. Glavni problemi za integraciju vjetroelektrana u elektro energetski sistem su:

• povećani gubici na mreži prenosa uslijed preopterećenja, kružnih tokova i prenosa energije na velike udaljenosti,

• povećana potrošnja reaktivne energije uslijed prenosa energije na velike udaljenosti i povećanog faktora opterećenja vodova,

• vjetroelektrane su osjetljive i na vrlo mala i kratkotrajna “propadanja” napona,

• postoji znatan ekonomski uticaj vjetroelektrana na konvencionalnu proizvodnju.

115

Preporuke za prevazilaženje identifikovanih problema bi mogle biti:

• izrada modela podrške obnovljivim izvorima, uključujući i vjetroelektrane,

• ubrzanje procedura za izdavanje dozvola za novu mrežnu infrastrukturu,

• harmonizacija i adaptacija “Mrežnih pravila” za obnovljive izvore,

• harmonizacija i adaptacija “Tržišnih pravila” za balansiranje sistema,

• donošenje odgovarajuće legislative za priključak proizvodnih kapaciteta, a posebno vjetroturbina na mrežu prenosa,

• preispitivanje pravila prioritetnog dispečiranja obnovljivih izvora energije.

Tehničke mjere za smanjenja rizika:

• ojačavanje mreže (vodovi, transformatori, fazni invertori),

• kompenzacija reaktivne energije,

• promjena topologije mreže manipulacijama,

• međusobna razmjena informacija vezano za prognozu vjetra,

• stvaranje mogućnosti za daljinski monitoring i upravljanje vjetroelektranama,

• korištenje PHE i HE s velikim akumulacijama,

• mogućnost automatskog rasterećenja u slučaju ugroženosti sistema.

Tržišno-regulatorne mjere za smanjenja rizika:

• re-dispečing proizvodnih jedinica,

• ograničenje raspoloživih kapaciteta za trgovinu,

• harmonizacija dizajna tržišta na regionalnom nivou,

• harmonizacija i integracija balansnih tržišta.

Za većinu lokacija za vjetroelektrane su se pojavili zainteresirani strani investitori, prije svega za istraživanje potencijala, odnosno veličine postrojenja koja bi se gradila. Geotermalna energija

Procjena korištenja geotermalne energije za BiH u budućnosti je takva, da je moguća tehnologija korištenja geotermalnih resursa u nekoliko oblasti, a to su:

• u poljoprivredi za proizvodnju ekološki vrijedne hrane (agro i akvakultura),

• u komunalnoj sferi za grijanje,

• u zdravstvenoj industriji i industriji za njegu ljudskog tijela - balneoterapija,

• u turističke svrhe, kao i za proizvodnju električne energije putem mini - elektrana.

Ipak, realno sagledavajući dosadašnja istraživanja potencijala ovog resursa u BiH i sadašnje dostupne tehnologije za primjenu geotermalne energije, u periodu do

116

2020. godine, primjena geotermalne energije u BiH će biti ograničena na dosadašnje sektore primjene (poljoprivreda, zdravstvo), eventualno za grijanje i u turistične svrhe, a u ovom periodu nije očekivana primjena geotermalne energije za proizvodnju električne energije. Postoji nekoliko razloga za to, a osnovni su: nedovoljna istraženost lokacija i potencijala geotermalne energije, općenito, a posebno za te namjene, te cijena i dostupnost tehnologija za primjenu geotermalne energije za proizvodnju električne energije. Ukoliko bi se u periodu do 2020. godine istraživanjima pokazala značajnija dostupnost geotermalnih izvora u BiH, te ukoliko bi tehnologije za primjenu geotermalne energije u proizvodnji električne energije postale konkurentnije, od 2020 – 2030 bi vrijedilo razmotriti tu primjenu i u BiH. Možemo konstatovati da se ne očekuje značajnija gradnja energetskih objekata na geotermalnu energiju u periodu do 2020. godine, a primjena ove oblasti obnovljive energije u svrhu proizvodnje električne energije bi mogla ostati na nivou istraživanja u ovom periodu Energija iz čvrstog otpada S obzirom na probleme koji prate provedbu nacionalnog akcionog plana za okoliš, odnosno realizaciju gradnje regionalnih deponija za odlaganje otpada, teško je povjerovati da će u periodu do 2020. godine doći do ozbiljnije primjene otpada (industrijski i komunalni otpad, i deponijski gas) u svrhu proizvodnje toplotne i/ili električne energije, bilo direktnim spaljivanjem u sistemima za daljinsko grijanje, ili primjenom deponijskog gasa, dobijenog na odlagalištima otpada. Ipak, prema potencijalu radi se o značajnoj količini toplotne i električne energije koja bi se mogla dobiti i treba učiniti sve da bi se barem djelimično ovaj potencijal iskoristio. Jedna od ključnih mjera koja bi doprinijela značajnijoj primjeni otpada za proizvodnju toplotne i/ili električne energije je promocija čistih tehnologija za njihovu primjenu, odnosno stvaranje pozitivnog uticaja (a realno prikazivanje negativnih uticaja) kod stanovništva, kako bi to bilo pravilno shvaćeno i prihvaćeno. Stanovništvo je značajan faktor prilikom klasifikacije komunalnog otpada radi njegove lakše primjene (recikliranje, proizvodnja energije, odlaganje na deponije), a iskustva iz zapadne Evrope samo to potvrđuju. Naime, klasifikacijom komunalnog otpada na njegovom “izvoru”, tj. mjestu nastajanja, količine koje preostaju za deponovanje su se svele na ½ ukupnih količina komunalnog otpada, a sve ostale količine se koriste za proizvodnju toplotne i/ili električne energije, odnosno za recikliranje. d) Perspektiva razvoja energetskih objekata na bazi obnovljive energije u BiH

Generalno, BiH nedostaje zakonska osnova i politička podrška za efikasno odlučivanje i delegiranje odgovornosti u energetskom sektoru na različitim nivoima vlasti, a što je posebno izraženo kod obnovljive energije i sektoru energijske efikasnosti. Neki akcioni planovi za energetski sektor su pripremljeni, ali njihova implementacija, čak i nakon prihvatanja se odvija vrlo sporo. Mnogi problemi u pripremi i prihvatanju nove legislative u energetskom sektoru su prouzrokovani činjenicom da su aktivnosti energetskog sektora podijeljene na entitete. Glavni problem u reformi energetskog sektora bi mogao biti da se reforme ne mogu provesti kako je planirano uslijed neefikasne administracije i nedostatka političke volje. Ne postoji poseban zakon u vezi obnovljive energije u BiH, ali ohrabrivanje korištenja obnovljive energije, koji su raspoloživi u BiH u značajnoj mjeri, moglo bi biti od pomoći, a sugerisano je i

117

srednjoročnom razvojnom strategijom PRSP (2003-2007). Kompanije iz nekoliko evropskih zemalja su pokazale interes za izgradnju kapaciteta na bazi obnovljive energije u BiH. Ne postoje raspoloživa sredstva finansiranja postrojenja s obnovljivu energiju osim redovnih bankarskih kredita koji su vrlo skupi, i njihove kamate se kreću od 6 – 12 %. Stoga, ne postoji značajniji interes kompanija koje bi prihvatile takve uslove kreditiranja za realizaciju projekata s obnovljivom energijom. Na osnovu navedenih činjenica, može se reči da postoji potencijal i potreba za uspostavljanje kreditnih linija praćenih s “grant” sredstvima kao finansijskim poticajima krajnjim korisnicima, kombinovano s uslugama tehničkog savjetovanja. Entitetske Vlade su osnovale Fondove za zaštitu okoliša čija je namjena finansiranje i podrška projektima za smanjenje emisije i poboljšanje stanja okoliša. Jedan dio sredstava fonda bi bio namijenjen i za projekte s obnovljive energije i energetske efikasnosti. Predviđeno je da Fondovi imaju prihode od naknada/taksi za zagađenje polutantima (vozila, industrija, energetska postrojenja, itd).

Pravni okvir (legislativa i regulativa) za energetski sektor u BiH još uvijek nije kompletan i to je razlog zašto obnovljiva energija nema širu primjenu. Odsustvo istraživanja, što ima za posljedicu ne postojanje jedinstvene baze podataka o količinama, strukturi i porijeklu obnovljivih energija i mogućnosti njihove primjene je dodatni razlog za nezadovoljavajuće korištenje ovih resursa do sada. Drugi razlozi za nezadovoljavajuću proizvodnju i korištenje obnovljve energije u BiH su slijedeći:

• nedostatak praktične realizacije pilot i demonstracijskih projekata s primjenom adekvatnih tehnologija,

• nedovoljno vlastito istraživanje u ovom polju,

• nedovoljan osjećaj kompanija i lokalnih zajednica za vrijednosti obnovljive energije i njihov ograničen uticaj,

• nedovoljna znanja ljudi koji odlučuju u privredi o vrijednostima i prednostima koje prositiču iz realizacije projekata s obnovljve energije,

• nezadovoljavajuća makro-ekonomska politika u ovom polju, kao i

• nedostatak direktnih transfera “know-how” iz razvijenih zemalja.

ZAKLJUČCI I PREPORUKE Uzimajući u obzir činjenice navedene u ovom poglavlju, ali i u ostalim poglavljima koja se bave obnovljivom energijom, neophodno je za nadležne institucije (svih nivoa vlasti) izdvojiti slijedeće preporuke i prijedloge za kreiranje energetske politike i planiranje budućih mjera iz oblasti obnovljive energije, a koje bi se trebale provesti u periodu 2010 – 2015. god:

• Potrebno je kompletirati zakonodavni okvir za obnovljive i/ili distribuirane izvore električne energije kojim treba obraditi: pristup mreži, uvjete priključenja, naplatu pristupanju i korištenju mreže, uticaj na povećanje troškova distribucije, utvrđivanje tarifa za preuzimanje električne energije iz obnovljivih izvora, i sl.).

• Potrebno je izraditi funkcionalan sistem subvencija (stimulacija), odnosno model podrške (poticajnih mjera) za gradnju sistema na bazi obnovljive energije, kao i za projekte energijske efikasnosti, uzimajući u obzir mogućnosti sadašnjih

118

entitetskih fondova za okoliš / ekologiju i eventualnog uspostavljanja sličnog fonda na nivou BiH.

• Strategiju gradnje energetskih postrojenja na obnovljivu energiju uraditi, uz tijesnu suradnju s nadležnim institucijama za vodoprivredu, poljoprivredu i šumarstvo, kako bi sistemi bili održivi sa svih aspekata - predvidjeti ravnopravan tretman svih izvora obnovljivie energije (IOE), sukladno njihovom potencijalu, kao i uslova za sve vrste modela investiranja.

• Preispitati do sada definisane (a neizgrađene) lokacije za gradnju malih hidroelektrana, te mikrolokacije, kao i snage hidroelektrana odrediti na osnovu sagledavanja tih lokacija sa svih aspekata i uz dogovor s lokalnom zajednicom.

• Potrebno je riješiti problem upravljanja malim hidroelektranama i vjetroelektranama – konekcija na distributivnu mrežu elektroprivrednih preduzeća – dispatching.

• Potrebno je planirati i podsticati sistemsku supstituciju tečnih goriva sa obnovljivim izvorima iz domaćih resursa, posebno u objektima javnih institucija (škole, zdravstvene ustanove, zgrade vladinih institucija, ...), te poticati ugradnju sistema s obnovljivom energijom kod gradnje novih objekata.

• Potrebno je razmotriti mogućnost gradnje sistema daljinskog grijanja na biomasu (eventualno u kombinaciji s čvrstim komunalnim otpadom), u mjestima s razvijenom drvnom industrijom, zajedno s energanama industrijskih preduzeća.

• Potrebno je ispitati mogućnost razdvajanja i spaljivanja «gorivog» dijela komunalnog otpada u okviru energana za sisteme daljinskog grijanja, zajedno s nadležnim ministarstvom za pitanja okoliša.

• Potrebno je razmotriti mogućnost sadnje plantaža brzorastućih kultura na šumskom zemljištu koje je trenutno nepošumljeno (golet), zajedno sa nadležnim ministarstvom za oblast šumarstva.

• Potrebno je raditi na stvaranju preduslova za implementaciju obaveza koje prositiču iz Ugovora o energetskoj zajednici JIE, ugovora o energetskoj povelji i drugih međunarodnih sporazuma koji su prihvaćeni u BiH. Posebno, kada je u pitanju obnovljiva energija, treba inicirati izradu planova donošenja i provođenja EU Direktiva 2001/77 i 2003/30 na nivou BiH, s obzirom da tu obavezu BiH ima iz Ugovora o energetskoj zajednici JIE.

• Potrebno je uvesti regulaciju svih energetskih djelatnosti, po mogućnosti kroz jedinstveno regulatorno tijelo (električna energija, prirodni gas, toplotna energija, eventualno tečna goriva).

• Potrebno je zakonski riješiti problem prikupljanja, distribucije i obrade podataka od značaja za proizvodnju, snabdijevanje i potrošnju svih vidova primarne i finalne energije – razmotriti mogućnost korištenja Agencija za statistiku BiH, ili budućeg Instituta za energiju

• Uspostaviti mehanizam kontinuiranog istraživanja i analize energetskih potreba u BiH, te blagovremenog planiranja gradnje novih objekata i uvođenja savremenih tehnologija u sektor energetike i industrije – najbolja mogućnost za ovo je eventualno osnivanje Instituta za energiju, kome bi Vlada FBiH mogla biti samo suosnivač.

119

Tema 3: EVROPSKE DIREKTIVE U SEKTORIMA ENERGIJE I OKOLINE I PROGRAMI POMOĆI EVROPSKE UNIJE ZA ZEMLJE PRISTUPNICE

120

SADRŽAJ

3. EVROPSKE DIREKTIVE U SEKTORIMA ENERGIJE I OKOLINE I

PROGRAMI POMOĆI EVROPSKE UNIJE ZA ZEMLJE PRISTUPNICE 3.1. Evropske Direktive u sektorima energije i okoline – njihov značaj za proces

BiH pristupa Evropskoj Uniji 3.1.1. Osnovni politički trendovi u EU i BiH 3.1.2. Primjena „Acquis Communautaire“ u oblasti energetike i zaštite okoline 3.1.3. Značaj primjene Direktiva EU u oblast energetike i zaštite okoline 3.2. EU – Instrumenti za predpristupnu pomoć (IPA) i Programi Zajednice –

Institucionalni i infrastrukturni programi i projekti 3.2.1. IPA Programi projekti • Odobreni i tekući IPA projekti za BiH u sektorima energije i okoline • Procedure za iniciranje, pripremu / programiranje i nominiranje projekata • Struktura i sadržaj „Projektnog fišea“ / koncepta projekta • Procedure za pripremu „Projektnog dokumenta“ • Implementacija projekta i koordinacija u BiH

3.2.2. Programi Evropske Zajednice

121

3.1. Evropske Direktive u sektorima energije i okoline – njihov značaj za proces BiH pristupa Evropskoj Uniji

3.1.1. Osnovni politički trendovi u EU i BiH Najveći izazovi današnjice s kojima se danas susrećemo u svijetu, globalno kako u zemljama u razvoju, tako i u Evropskoj uniji, enormno zagađenje okoline, proisteklo iz neizbalansiranog industrijskog razvoja i forsiranog korištenja energetskih izvora iz fosilnih goriva, posebno u proteklom 20. stoljeću, a time sve intezivnije i prijeteće klimatske promjene, rastuća ovisnost o uvozu proizvoda, naročito u zemljama u razvoju, ograničenje energetskih resursa i pristupa ekološki podrživoj a ekonomski održivoj i sigurnoj energiji za sve potrošače u svijetu. Tekuća EU politika, koju je usvojio Evropski parlament u decembru 2008. godine je akcija u oblasti klime. Energija za svijet promjena ima za cilj tzv. „tri 20-ice”, koje se trebaju ostvariti do 2020:

• 20% smanjenja emisija stakleničkih gasova; • 20% smanjenja potrošnje energije, koje treba da proistekne iz povećanja

energetske efikasnosti i

• 20% energije proizvedene iz obnovljivih izvora u ukupnom energetskom bilansu u zemljama Evropske unije.

BiH je jasno orijentirana u pravcu EU integracija, a time spremna da prihvati sva dostignuća i Pravno naslijeđe Evropske Unije i u oblasti energetike i zaštite okoline. U oblasti energetike, vođena uglavnom učešćem u Sporazumu o uspostavljanju Energetske zajednice jugoistočne Evrope (engl.:Energy Community of South-Eastern Europe-ECT SEE), BiH je načinila neke vrlo važne korake u adaptaciji svog energetskog sistema i tržišnih mehanizama prema međunarodnim zahtjevima, koji su sadržani u međunarodnim sporazumima, politikama i najboljim praksama. Pored ECT SEE koji, između ostalog, zahtjeva usvajanje određenih Direktiva EU za energetski sektor, BiH je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SAA) sa EU, Ugovor o Energetskoj povelji (ECT) i prateći Protokol o energetskoj efikasnosti i problematici okoline (PEEREA), pristupila Kjoto protokolu, a BiH je pristupila ili ratificirala i razne druge međunarodne multilateralne sporazume iz oblasti zaštite okoline. Neke aktivnosti, programi i projekti međunarodnih donatora u oblasti energetike i zaštite okoline se već implementiraju ili su odobreni za implementaciju u BiH, uključujući Instrument predpristupne pomoći EU (IPA), UNDP, Svjetsku banku, EBRD, UNIDO, UNEP, KfW, kao i bilateralne projekte tehničke pomoći BiH od strane nekih zemalja, itd. Međutim, preostaje da se uradi još mnogo toga, naročito u oblastima povećanja energetske efikasnosti (EE), razvoja proizvodnih kapaciteta i korištenja obnovljive energije (OE), zaštite okoline, razvoja sistema statistike, povećanja rezervi nafte, gasa, itd., kako bi se ispunile već preuzete međunarodne obaveze BiH. To obuhvata, ali ne ograničava se na zakonodavne, regulatorne i institucionalne reforme kao i politike implementacije, koje će podstaći njihovo provođenje i stvarni razvoj tržišta. Jaz, koji treba premostiti, kako bi se dostigli “međunarodni standardi” je još uvijek veoma velik. Ako se ne poduzme snažna akcija u bliskoj budućnosti, ovaj jaz će postajati sve veći, kako većina učesnika bude napredovala i intenzivirala svoje napore da odgovore na izazove iz oblasti energetike i zaštite okoline.

122

Postepeno usvajanje i harmonizacija bh. propisa sa međunarodnim politikama, regulativama i dobrim praksama, prilagođeno domaćim uvjetima i mogućnostima, je siguran put ka unapređenju ekonomskog razvoja BiH. Međunarodne politike i standardi odražavaju dugo akumulirano iskustvo na međunarodnom nivou, od kojeg BiH, u primjeni može imati zanačajne koristi. S druge strane, neuspjeh u praćenju trendova svjetskih politika dovodi do velikog rizika od izolacije, poteškoća u učešću na međunarodnim tržištima i privlačenju investicija. 3.1.2. Primjena „Acquis Communautaire“ u oblasti energetike i zaštite okoline Strane iz Sporazuma o Energetskoj zajednici su se dogovorile da će implementirati ključne dijelove „Acquis Communautaire“ (Pravnog naslijeđa / tekovina EZ), kako one specifične za pojedine sektore, tako i one od opće važnosti. U Poglavlju II ovog sporazuma, od Ugovornih strana se također traži da usvoje razvojne planove u cilju usklađivanja njihovih energetskih sektora sa općeprimjenjivim standardima EZ. Ukratko o nekim ključnim „Acquis“-ima u sektorima energije i okoline:

• Acquis o električnoj energiji obuhvata Direktivu 2005/89/EZ (mjere zaštite sigurnosti opskrbe električnom energijom i investicija u infrastrukturu), Direktiva 2003/54/EZ (opća pravila za unutrašnje tržište električnom energijom) i Propis 1228/2003/EZ (uslovi pristupa mreži za prekograničnu razmjenu električne energije). Početni rok za transponiranje Direktive 2003/54 i Propisa 1228/2003 bio je juli 2007.godine. U decembru 2007., Ministarsko vijeće je donijelo odluku o produženju roka za implementaciju Direktive 2005/89 do 31. decembra, 2009.

• Acquis o gasu obuhvata Propis (EZ) br. 1775/2005 (uslovi pristupa prenosnoj mreži za prirodni gas), Direktivu 2004/67/EZ (mjere zaštite sigurnosti opskrbe prirodnim gasom) i Direktivu 2003/55/EZ (opća pravila za unutrašnje tržište prirodnim gasom i opoziv Direktive 98/30/EZ). Rok za transponiranje Direktive 2003/55 u nacionalno zakonodavstvo bio je 1. juli, 2007. Sporazum također nameće obavezu Ugovornim stranama da otvore tržište gasa potrošačima koji nisu domaćinstva do januara 2008. Kao i u slučaju Direktive za električnu energiju, u decembru 2007., Vijeće ministara BiH je donijelo odluku, da uspostavi novi rok za Direktivu 2004/67/EZ i Propis 1775/2005 do 31. decembra, 2009.

• Acquis o obnovljivim izvorima energije obuhvata Direktivu 2003/30/EZ (promoviranje upotrebe biogoriva ili drugih obnovljivih goriva za transport), i Direktivu 2001/77/EZ (električna energija koja se proizvodi iz obnovljivih izvora energije). Uspostavljen je rok od jedne godine nakon datuma stupanja Sporazuma na snagu.

• Acquis o okolini će se implementirati utoliko, koliko imaju utjecaj na mrežnu energiju i trgovinu energijom između Ugovornih strana.

BiH ima međunarodnu obavezu da promovira politike energetske efikasnosti kao

stranka Protokola Energetske povelje (engl.: Energy Charter) o energetskoj efikasnosti i pripadajućim aspektima zaštite okoline (PEEREA), koji je usvojen u okviru Sporazuma o Energetskoj povelji. Još ne postoji bilo kakva eksplicitna međunarodna obaveza BiH, da

123

u procesu evropskih integracija, gdje BiH sada ima status pred-kandidata za pristup Evropskoj uniji, implementira direktive EU u oblasti energetske efikasnosti. Međutim, s obzirom na rastući značaj energetske efikasnosti za EU i zemljama pristupnicama, postepena implementacija ovih direktiva je vec dio programa saradnje između EU i BiH. Radna grupa za EE je uspostavljena u okviru Sporazuma o Energetskoj zajednici jugoistočne Evrope, u svrhu promoviranja implementacije direktiva u oblasti EE. BiH uzima učešće u radu ove radne grupe.

Bez obzira na međunarodne obaveze BiH, transponiranje i sprovođenje direktiva

u oblasti EE u BiH predstavlja najprihvatljiviji i najefikasniji način promoviranja EE u zemlji iz slijedećih glavnih razloga:

• EE je od suštinske važnosti za unaprjeđenje konkurentnosti ekonomije, sigurnosti opskrbe energijom i smanjenja uticaja na okolinu;

• Unaprjeđenje EE u oblasti potrošnje smanjuje potrebu za skupim investicijama u infrastrukturu u oblasti opskrbe energijom i poboljšava pouzdanost sistema snabdijevanja;

• Najbolji način unaprjeđenja EE u zemlji i svakom sektoru, je da se iskoristi dugo stjecano međunarodno iskustvo, naročito iskustvo zemalja EU. Legislativa i propisi EU u oblasti energetske efikasnosti predstavljaju ishod decenija ulaganja napora, naučnih istraživanja i postignutih značajnih rezultata. Stoga je uključivanje Direktiva EU u oblasti EE u nacionalno zakonodavstvo i usvajanje uspješne dobre prakse, prilagođene domaćim uvjetima logičan proces za promoviranje EE u zemlji.

• Prenošenje u domaću legislativu i implementacija legislative EU u oblasti EE je dio procesa pristupanja Evropskoj uniji svake zemlje- pristupnice.

• Usklađivanje tehničkih standarda i propisa u oblasti EE sa propisima EU omogućava proizvođačima i isporučiocima opreme, izvođačima radova graditeljskim kompanijama, davaocima usluga u oblasti energetske efikasnosti, kao i ostalim učesnicima na tržištu, pristup velikom tržištu EU, kao i tržištima zemalja jugoistočne Evrope, koje postepeno usvajaju standarde EU.

Proces kompletnog usvajanja i implementacije sveobuhvatnog pravnog naslijeđa EZ-a u oblasti EE zahtijeva mnogo napora, vremena, te ljudskih i finansijskih resursa.

Iako svaki od BiH entiteta može izabrati najprikladnije institucionalne strukture za promoviranje EE, od ključne važnosti je da svi propisi, metodologije, tehnički standardi, sistemi za prikupljanje statističkih podataka i nadzor, kao i podsticajne mjere za unaprjeđenje EE budu u potpunosti usklađeni među entitetima, u sklopu usklađivanja BiH regulative u ovoj oblasti sa regulativom EU. Ovo će omogućiti konsolidaciju podataka i uspjeh na državnom nivou koji je na kraju nadležan za pregovore sa i podnošenje izvještaja međunarodnim organizacijama, te omogućiti izbjegavanje problema u funkcioniranju tržišta. 3.1.3. Značaj primjene Direktiva EU u oblast energetike i zaštite okoline

Kao što je već rečeno, Direktiva 1999/32/EZ treba biti prenešena u zakonodavstvo BiH do kraja 2011. godine (obaveza koju je preuzela BiH u okviru Sporazuma o Energetskoj zajednici jugoistočne Evrope). Stoga nije ostalo mnogo

124

vremena na raspolaganju za uspostavljanje cjelokupne regulatorne, organizacione i administrativne strukture, kao i tehničke infrastrukture potrebne za implementaciju ove Direktive.

Pored zahtjeva, koji se tiču uspostavljanja zakonodavstva, nedostatak i malobrojnost adekvatno obučenog osoblja u BiH, za upravljanje provođenjem ovih propisa, te za nadzor i izvještavanje o ovoj implementaciji, u skladu sa evropskim standardima, jedna je od glavnih prepreka kojima se treba pozabaviti.

Obaveza BiH (kao Ugovorne strane u okviru Sporazuma o Energetskoj zajednici jugoistočne Evrope) je da implementira gore navedenu Direktivu do kraja 2017. godine. Država i entiteti trebaju napraviti plan za implementaciju Direktive koji bi između ostalog obuhvatao:

• Usvajanje izmjena na postojećoj BiH regulativi, usklađenih sa regulativom EU i tehničkim standardima za metode nadzora / monitoringa emisija iz velikih postrojenja sa sagorijevanjem;

• Izdavanje okolinskih dozvola za rad postojećih i novih postrojenja, samo ukoliko zadovoljavaju okolinske zahtjeve Direktive;

• Uspostavljanje referentnih laboratorija i infrastrukture za nadzor/ocjenu provođenja regulative;

• Obuku adekvatnog osoblja za upravljanje okolinom / zaštitom okoline, u skladu sa evropskim standardima;

• Uspostavljanje sistema prikupljanja statističkih podataka i izvještavanja o istim

• Ponovno preispitivanje i doradu/izmjene postojećih zakona (o zaštiti zraka, vode i zemljišta), ekonomskih stimulativnih instrumenata i kaznenih mjera (zakoni o ekološkom fondu) oba entiteta i Distrikta Brčko za osiguranje kvaliteta zraka, kvaliteta vode i zaštitu zraka, koji se trenutno ne primjenjuju.

Postoji više direktiva i propisa koje se direktno odnose na energetsku efikasnost, proizvodnju i upotrebu obnovljive energije. U svrhu implementacije ovih direktiva, izrađene su desetine Tehničkih standarda (EN, PrEN).

Navest ćemo, ukratko, nekoliko najvažnijih dokumenata iz legislative EU iz oblasti energetske efikasnosti, upotrebe obnovljive energije i zaštite okoline, čije usvajanje i unošenje u zakonsku regulativu BiH, bi mogao biti jedan od najprioritetnijih zadataka usklađivanja BiH propisa sa propisima EU u ovoj oblasti, koji treba realizirati u toku procesa pristupa Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji. Direktiva o energetskoj efikasnosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama (2006/32/EZ)

Direktiva postavlja niz obaveznih zahtjeva kao što je usvajanje Akcionih planova energetske efikasnosti (EEAP), mjera za javni sektor, obaveza za distributere energije, itd. Ona predstavlja temelj za izradu Zakona o energetskoj efikasnosti. Zakon o energetskoj efikasnosti nije eksplicitan zahtjev Direktive, ali predstavlja najprihvatljiviji način njenog transponiranja u državno zakonodavstvo. Direktiva o energetskim karakteristikama zgrada (EPBD) 2002/91/EZ

Direktiva 2002/91/EZ je također poznata kao EPBD. Ova Direktiva uvodi koncept sveukupne energetske efikasnosti zgrada, koji prevazilazi tradicionalne zahtjeve toplotne izolacije. Glavni koncepti EPBD-a su slijedeći:

125

• Uspostavljanje minimalnih zahtjeva za energetske karakteristike zgrade kao cjeline, uzimajući u obzir sve vrste upotrebe energije u toj zgradi kao što su grijanje, ventilacija, rashlađivanje, topla voda za domaćinstvo, rasvjeta, primjena obnovljive energije idr...

• Energetsko certificiranje zgrada Nova Direktiva o promoviranju upotrebe energije proizvedene iz izvora obnovljive energije (odobrena legislativnom rezolucijom Evropskog parlamenta od 17. decembra 2008.) Ona uspostavlja opći okvir za promoviranje energije proizvedene iz izvora obnovljive energije. Njome su određeni obavezni nacionalni ciljevi za sveukupan udio energije proizvedene iz IOE u ukupnoj krajnjoj potrošnji energije, te za udio energije proizvedene iz IOE u transportu: Direktiva traži da svaka zemlja članica EU usvoji Akcioni plan za obnovljivu energiju. Među najvažnijim tzv. „Okolinskim direktivama“ / direktivama za zaštitu okoline su: Direktiva 2001/80/EZ o ograničenju emisija određenih polutanata / zagađujućih materija u zrak iz velikih termo elektrana - na fosilna goriva (usaglašen je prelazni period do 31. decembra, 2017.), i Direktiva 1999/32/EZ o smanjenju sadržaja sumpora u određenim tečnim gorivima Direktiva 1999/32/EZ treba biti inkorpurirana u zakonodavstvo BiH do 31. decembra, 2011. godine. Ta obaveza je rezultat učešća BiH u Sporazumu o Energetskoj zajednici jugoistočne Evrope. U skladu sa članom 13. Sporazuma, Ugovorne strane prepoznaju važnost Kjoto protokola i nastojat će da mu pristupe. Ugovorne strane će također nastojati da implementiraju Direktivu Vijeća 96/61/EZ o integriranoj prevenciji i kontroli zagađenja (IPPC), od 24. septembra, 1996 Jedna od ključnih obaveza koje zemlje, kandidati za pristup EU moraju ispuniti, da bi postale članice, je da izvrše usklađivanje svog zakonodavstva sa zakonodavstvom Evropske unije, što znači da inkorporiraju u svoje nacionalne zakone, pravila i procedure EU legislative, koji su sadržani u Acquis-u.

3.2. EU – Instrumenti za predpristupnu pomoć (IPA) i Programi Zajednice – Institucionalni i infrastrukturni programi i projekti

3.2.1. IPA Programi i projekti Mogućnosti korištenja predpristupnog finansijskog instrumenta IPA u oblastima zaštite okoline i energetike i problematika u Bosni Hercegovini

BiH se, u procesu korištenja sredstava iz finansijskog instrumenta IPA, odmah na početku, suočila sa nizom poteškoća, koje su značajno odgodile početak implementacije projekata iz nacionalnog paketa za IPA 2007 i IPA 2008. Nastale poteškoće su još jače istakle pitanje nepostojanja adekavtnih apsorbcionih kapacitata za prihvatanje ovih projekata u BiH. Procesi ratifiakcije Okvirnog sporazuma, u kome su navedeni svi principi i pravila vezano za IPA-u, su trajali 10 mjeseci, nakon čega je trebalo donijeti amandmane na zakon o PDV-u , te promijeniti pravilnik o PDV-u, što je odnijelo još tri dodatna mjseca.

Ovakva situacija oko ratifikacije sporazuma ne postoji ni u jednoj zemlji regiona i to je nešto što je stvaralo poteškoće, da bi se blagovremeno moglo početi sa implementacijom IPA projekata u BiH. Ovo je posebno potrebno imati u vidu, kada se uzme u obzir ograničen vremenski period koji stoji na raspolaganju za povlačenje sredstava IPA. Tu je naravno, neizbježno i pitanje nedsostatka političke volje, da bi se određeni projekti reaizovali, što značajno utiče na ostvarenje planiranih rezultata i specifičnih ciljava projekata, te se stiče utisak, koji je naveden u izvještajima EK, da su projekti finansirani od strane EK neodrživi, ili sa vrlo ograničenom održivošću, što onda dodatno dovodi u pitanje duh i logiku cijelopkupne pomoći EU Bosni i Hercegovini. Konačno, nedostatak političke volje se manifestuje i u nenominovanju ili kašnjenju sa nominovanjem odgovornih osoba na čelo tijela i organizacija koje trebaju biti pokretači i vodeća snaga u procesu Evropskih integracija. IPA – Namjena i uspostavljanje programa pomoći zamljama pristupnicama EU Evropska unija je za svoj budžetski period 2007-2013 kreirala novi instrument predpristupne pomoći zemljama koje prolaze kroz proces evropskih integracija sa krajnjim ciljem njihovog punopravnog članstva u Uniju. Ovaj instrument pomoći je nazvan Predpristupni instrument pomoći (engl.: Instrument Pre-Accession Assistance - IPA).

Iako postoje i neki drugi programi podrške Evropske unije, IPA predstavlja ključni instrument podrške predpristupnom procesu, sa ciljem efikasnog i blagovremenog provođenja institucionalnih, političkih i ekonomskih reformi uz podršku u preuzimanju evropskog pravnog naslijeđa. Pored toga ovaj Instrument podržava izgradnju nacionalnih tijela, potrebnih za korištenje evropskih kohezionih fondova. IPA je uspostavljena posebnom Uredbom Vijeća Evropske zajednice-EZ br. 1085/2006. Uredba definiše cilj i korisnike, komponente pomoći, te pravila za planiranje, programiranje, upravljanje i realizaciju ovog instrumenta. Na osnovu ove Uredbe, Evropska Komisija je usvojila Uredbu br. 718/2007 o provođenju Uredbe Vijeća Evropske zajednice. Uredbom Evropske Komisije se potvrđuju provedbena pravila o dodjeli predpristupne pomoći. Ova Uredba reguliše sljedeće: − principe i okvire pomoći

127

− zajednička pravila provedbe − pravila provedbe po pojedinim komponentama. Da bi Bosna i Hercegovina mogla da koristi sredstva iz ovoga finansijskog instrumenta, ona morala da zaključi i ratifikuje Okvirni sporazum o pravilima saradnje Evropske komisje i Bosne i Hercegovine, koji se odnosi na finansijsku pomoć Evropske zajednice u okviru pomoći instrumenta IPA, što je i učinjeno u novembru 2008. godine.

Komponente IPA Predpristupni finansijski instrument Evropske unije IPA se sastoji od 5 komponenti i to: Komponenta I: Institucionalna izgradnja i podrška u tranziciji, Komponenta II: Prekogranična saradanja; Komponenta III: Regionalni razvoj; Komponenta IV: Upravljanje ljudskim resursima; Komponenta V: Ruralni razvoj. U ovom trenutku (maj / svibanj 2009. godine), Bosna i Hercegovina, kao zemlja potencijalni kandidat za pristup Evropskoj uniji, ima pristup prvim dvjema komponentama IPA.

Komponenta I daje podršku tranziciji zemlje i institucionalnoj izgradnji. Zemlja dobija pomoć za izgradnju administrativnih i pravosudnih kapaciteta za ispunjavanje političkih, ekonomskih kriterija i selektivnom usklađivanju zakonodavstva BiH sa zakonodavtsvom Evropske unije. U okviru ove komponente, dosada su izdvajana sredstva za izgradnju neophodnih kapaciteta institucija, koje su nadležne za upravljnje sektorom okoline, kao i u elektroenergetskom sektoru. Osnovni cilj ove komponente, čiji su glavni korisnici nevladine organizacije, organi lokalne samouprave, te javna preduzeća, neprofitnog karaktera, je promoviranje dobrosusjedskih odnosa, jačanje saradnje u pograničnim područjima među državama putem jačanja zajedničkih inicijativa sa lokalnog i regionalnog nivoa, kao i realizovanje ciljeva ekonomske i socijalne kohezije.

Kroz Komponentu II, BiH ima pravo da učestvuje u šest programa

prekogranične saradnje, te se implementacija podnešenih projekata očekuje u narednom periodu.

Sa sticanjem stausa zemlje kandidata BiH, kao i sa dodijelom akreditacije o decentralizovanom načinu implementacije evropskih fondova, BiH će moći pristupiti preostalim komponentama IPA. U tom pogledu, Komponenta III IPA ostavlja široke mogućnosti za korištenje sredstava, kojima bi se pružila podrška manjem broju velikih investicionih projekata u oblasti zaštite okoline i energije.

128

Programiranje pomoći iz instrumenta IPA za BiH Proces programiranja

Proces programiranja u Bosni i Hercegovini se bazira na nekoliko nacionalnih strateških dokumenata, kao i na strateškim dokumentima Evropske komsije. U ovim dokumentima, koji se pripremaju na godišnjoj ili višegodišnjoj osnovi, kroz jedan sveobuhvatan proces konsulatacija, EK određuje prioritete koji su od značaja za napredak BiH na evropskom putu.

Konačno, Evropska komisija objavljuje Višegodišnji indikativni finansijski okvir (engl: Multiannual Indicative Financial Framework-MIFF), po godinama i po komponentama za BiH, u kojima su dati iznosi finansijskih sredstava, koji BiH stoje na raspolaganju. Sredstava iz ovoga finansijskog okvira se raspoređuju na prioritetne projekte iz gore navedenih strateških dokumenata.

Sam proces programiranja pomoći EU se realizuje putem mreže „Voditelja projekata“ (ovlašteni predstavnici državnih institucija, koji na sektorskom nivou, koordiniraju pripremu idejnih projekata). Direkcija za evropske integracije (DEI) pokreće, usmjerava i vodi cijelokupan proces programiranja, a sve pod monitoringom Delegacije Evropske Komsije (DEK). Krajnji rezultat procesa programiranja je izrada kompletnih idejnih projekata, takozvanih „Project fichea“, koji svi zajedno predstavljaju nacionalni paket za BiH. Ovaj proces se obično realizuje kroz tri faze:

Identifikacija projektnih ideja, Izrada logičkog okvira, te Izrada punog teksta Idejnog projekta.

DEI, putem DEK-a osigurava tehničku pomoć u svima fazama izrade ovih idejnih projekata.

Bitno je naglasiti, da kada se radi o projektima iz oblasti energije i zaštite okoline, DEI također vrši monitoring procesa konsultacija između Voditelja projekata i nižih (entitetskih) nivoa vlasti, čime se osigurava vlasništvo i nižih struktura vlasti nad sadržajem projektne ideje.

Na kraju procesa programiranja, nakon što su svi idejni projekti pripremljeni, DEI priprema informaciju sa listom zaključaka o završenom procesu programiranja, u kojoj su navedeni svi projekti pojedinačno, i koja se usvaja od strane Vijeća ministara BiH. Nakon toga, nacionalni paket, koji sadrži sve idejne projekte za određenu godinu, DEI šalje EK na usvajanje. EK, nakon završenog procesa konsultacija, koji obično traje od 4 do 6 mjseci, na sjednici Upravnog odbora za IPA, usvaja nacionalni paket za tu godinu. Ključni dokumenti procesa programiranja

Ključni dokument EK u tom smislu predstavlja Višegodišnji indikativni planski dokument (engl: Multiannnual Indicative Planning Document - MIPD), koji se radi za period od tri godine i koji se naknadno nadopunjava svake godine, u skladu sa ostvarenim napredkom u pojedinim oblastima. Zadnji usvojeni MIPD za BiH pokriva

129

period 2008-2010. godina. Ovaj dokument se sastoji od jednog opšteg dijela i obuhvata četiri prioriretne oblasti / poglavlja i to: Politički zahtjevi; Ekonomski zahtjevi; Sposobnost preuzimanja obaveza iz članstva; Programi podrške.

Za svaku prioritetnu oblast su postavljeni ciljevi za realizaciju, te očekivani rezultati sa pokazateljima. Na ovaj način, može se jasno sagledati šta to što EK, u određenim oblastima, želi da vidi kao ostvaren napredak u BiH, u pojedinom sektoru ili oblasti, te za šta je spremna da odvoji sredstva iz IPA.

Sektor energije i okoline se nalazi se u poglavlju: Sposobnost preuzimanja obaveza iz članstva sa dole navedenim ciljem:

„IPA podržava razvoj i provođenje strategija i politika za približavanje pravnim tekovinama Evropske unije u oblastima unutrašnjeg tržišta, sektorskih politika, pravde, slobode i sigurnosti. Ovim je obuhvaćeno jačanje kapaciteta agencija i institucija BiH, potrebnih za realizaciju i provođenje sektorskih politika, uključujući mehanizme za potvrđivanje kompatibilnosti vladinih politika i nacrta zakona sa EU“. Iz ovoga je jasno vidljivo, da EK namjerava da pruži podršku BiH u provđenju strategija i sektorskih politika, koje uključuju i Strategije i politike energije i okoline. Slijedeći očekivani rezultati indiciraju opredjeljenost EK, da pruži podršku BiH u sektorima okoline i energije: Zaštita okoline: Usvajanje i provođenje državne strategije za zaštitu okoline, Uspostavljenje i funkcioniranje BiH Agencija za zaštitu okoline, Napredovanje i približavanje ovog sektora pravnim tekovinama Evropske unije,

koje se odnose na zaštitu okoline. Instrumenti za određivanje prioriteta kod investicija u infrastrukturu zaštite okoline i

određivanje mjera za zaštitu okoline, Napredovanje i stvaranje mehanizama za sufinansiranje infrastrukture zaštite

okoline, Proširanje investicija u infrastrukturi zaštite okoline.

Energija: Nastavak reforma energetskog sektora i usvajanje sveobuhvatne energetske

strategije i njena implementacija, Napredak Bosne i Hercegovine prema ispunjavanju obaveza preuzetih u okviru

Sporazuma o energetskoj zajednici. Pored MIPD-a, izuzeztno važan dokument predstavlja Evropsko partnerstvo

(EP), koji se radi od strane EK, u prosjeku svake dvije od tri godine. Zajedno sa MIFF-om, Izvještajem o ostvarenom napretku u BiH, te Strateškim dokumentom za proširenje, EK priprema Godišnji paket za proširenje. Evropsko partnerstvo određuje

130

prioritete za BiH u procesu pristupanja EU, te time usmjerava proces reformi u zemlji. Taj u osnovi politički dokument se sastoji od dvije vrste prioriteta i to: Kratokoročnih prioriteta, koji se definiraju period od jedne godine, te srednjoročnih prioriteta, koji se definiraju za period od tri godine. Kratkoročni prioriteti

Kao kratkoročni prioriteti iz Evropskog partnerstva, za sektor Okoline su navedeni slijedeći:

• Usvojiti državni zakon o okolini, kako bi se stvorio okvir za harmoniziranu zaštitu okoline u cijeloj zemlji,

• Nastaviti sa provedbom zakonodavstva o procjeni utjecaja na okolinu, • Ratificirati i početi provedbu relevantnih međunarodnih konvencija, uključujući

Konvenciju iz Aarhusa i ESPOO konvenciju. • Uspostaviti državnu agenciju za okolinu i osigurati njeno propisno funkcioniranje. • Dalje jačati administrativni kapacitet institucija koje se bave okolinuem, posebno

na državnom nivou, te poboljšati komunikaciju i koordinaciju između tih institucija.

Kao kratkoročni prioriteti iz EP za oblast energije su navedeni slijedeći:

• Ispuniti obaveze koje proizlaze iz Ugovora o energetskoj zajednici od 1. jula 2007. godine u pogledu potpune provedbe Acquis–a o unutarnjem tržištu gasa i električne energije, te prekogranične razmjene električne energije.

• Izraditi i usvojiti sveobuhvatnu energetsku strategiju. Srednjeročni prioriteti

Kao srednjoročni prioriteti iz EP za oblast okoline su navedeni slijedeći:

• Nastaviti raditi na postepenom prenošenju Acquis-a, sa posebnim naglaskom na upravljanje otpadom, kvalitet voda, kvalitet zraka, zaštiti prirode i sveobuhvatnom sprečavanju i kontroli zagađenja.

• Provesti strateške planove, uključujući strategije investiranja, te povećati investiranje u infrastrukturu za zaštitu okoline, sa posebnim naglaskom na prikupljanje i obradu otpadnih voda, opskrbu pitkom vodom, te upravljanje čvrstim otpadom.

• Osigurati da zahtjevi u pogledu zaštite okoline budu uključeni u definiranje i provedbu drugih sektorskih politika.

Kao srednjoročni prioriteti iz EP za oblast energije su navedeni slijedeći:

• Ubrzati reformu energetskih komunalnih službi, posebno sektora električne energije i gasa, provesti entitetske akcione planove za restrukturiranje sektora električne energije, izraditi i provesti popratne planove u pogledu reforme sektora uglja, ustanoviti operatere sistema prijenosa i sistema distribucije u sektoru gasa, te razviti unutarnje tržište gasa.

131

• Osigurati konsolidiran sistem regulacije električne energije i gasa, koji će biti u mogućnosti da uključi druge energetske sektore, u skladu sa Ugovorom o energetskoj zajednici, te paralelno s tim, osigurati rješavanje pitanja vezana za socijalno ugrožene potrošače.

Na osnovu gore navdenih podsektora / pod oblasti, koji su pokriveni ovim evropskim dokumentima, jasno je vidljivo da EK namjerava da snažno podrži reformu ova dva sektora u BiH, kao i da namijerava da u tu svrhu pokrene značajan broj aktivnosti. Konačno, izuzetno važan dokument u procesu programiranja Instrumenta IPA, predstavlja Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji je postao pravno valjan te obavezujući za BiH sa momentom njegove ratifikacije u Bosni i Hercegovini. Obaveze koje se odnose na ove dvije oblasti su navedene u poglavlju „Politike saradnje“. Član 107 ovog sporazuma se odnosi na energiju, te se naglašava „da će BiH sarađivati sa EU u primjeni pravne stečevine u oblasti energije“. Član 108, koji se odnosi na okolinu, ističe „da će BiH sarađivati sa EU te uložiti sve napore na zaustavljanju daljnje degradacije okoline“. Ovaj Sporazum će sve više dobijati na značaju kod određivanja prioriteta za finansiranje iz instrumenta IPA, što dosada nije bio slučaj, zbog toga što nije bio ratifikovan, pa prema tome nije imao ni obavezujući karakter. Odobreni i planirani projekti IPA za BiH Odobreni projekti Odobreni projekti iz IPA 2007: Institucije BiH uz koordinaciju DEI su dosada učestvovale u tri procesa programiranja (IPA 2007, IPA 2008, i IPA 2009), koji se odnose na projekte iz Instrumenta IPA, te je u tu svrhu dosada pripremljeno 90 idejnih projekta u ukupnom iznosu od 199,55 miliona EURA. Od toga, je 5 projekata iz sektora okoline u ukupnom iznosu 24,2 miliona EUR, a iz sektora energije 3 projekta u ukupnom iznosu od 9,75 miliona EUR. Iz IPA 2007 u oblasti okoline su odobreni slijedeći projekti: - Izgradnja sistema kanalizacione mreže u Živinicama; 1,5 milion EURA; - Podrška BiH politici voda; 1 milion EURA; - Podrška implementaciji Direktive “Integrisana prevencija i kontrola zagađenja”; 1,5 milion EURA. Za ova tri projekta se očekuje da će biti ugovoreni do kraja ove (2009) godine, te da će njihova implementacija otpočeti početkom slijedeće (2010) godine. Iz IPA 2007 u oblasti energije je odobren jedan projekat: - Podrška BiH u ispunjavanju zahtjeva Sporazuma o energetskoj zajednici za Jugoistočnu Evropu - I faza ; 2,5 miliona EUR. Odobreni projekti iz IPA 2008: Iz IPA 2008 u oblasti okoline su odobreni slijedeći projekti:

132

- Jačanje institucija u BiH iz oblasti okoline, priprema za predpristupne fondove i podrška razvoju okolinske infrastrukture; 4 miliona EUR. U ovome trenutku se izrađuje projektni zadatak, nakon čega će se otpočeti sa tenderskom procedurom. Početak implementacije ovog projekta se očekuje u toku 2010 godine. Iz IPA 2008 u oblasti energije su odobreni slijedeći projekti: - Podrška BiH u ispunjavanju zahtjeva Sporazuma o energetskoj zajednici za Jugoistočnu Evropu – II faza; 1,75 miliona EUR. Planirani projekti Planirani projekti u IPA 2009: Iz IPA 2009 u oblasti okoline su planirani slijedeći projekti: Rehabilitacija i izgradnja projekta infrastrukture u oblasti vodosnadbijevanja i sakupljanja otpadnih voda; 16, 5 miliona EUR; Iz IPA 2009 u oblasti energije su planirani slijedeći projekti: Izgradnja male hidro elektrane Cijevna III; 5,5 miliona EUR. Ova dva projekta će biti razmatrana za odobrenje na sastanku Upravnog odobora IPA, čije održavanje je planirano u julu 2009. godine. Potrebno je naglasiti, da shodno istaknutim zahtijevima EK o neophodnosti preduzimanja značajnih koraka za borbi protiv učinaka globalne eknomske krize, te u tu svrhu poduzimanja značajnih i velikih investicinoih projekata, koji bi se dijelom finansirali iz nacionalne alokacije za komponentu I, izrada „project fichea“ u oblasti okoline i energetike je urađena u skladu sa odredbama instrumenta (Infrastructure project facility) IPF, i to njegovog dijela koji se odnosi na „municipality window“. „Muncipality window“ kao dio instrumenta IPF podazumijeva finansiranje projekata kroz kombinaciju grantova i iznosa velikih kredita koje osiguravaju Međunarodne bankarske institucije. Shodno tome, još uvijek nije jasno utvrđeno na koji način će se implementirati ovi projekti, da li u skladu sa prvilima EK, ili sa pravilima velikih bankarskih institucija, koje osiguravaju najveći dio finansija za ove projekte. Izvjesno je, da će se ova vrsta aranžmana koja se odnosi na kombinaciju grantova i kredita nastaviti primjenjivati i u budućnosti, a što se odnosi i na projekte iz oblasti okoline i energetike. Struktura i sadžaj idejnog projekta / „Projekt fichea“

Proces nacionalnog programiranja za komponentu i po pojedinim godinama ima za krajnji cilj da dovede da izrade „project fichea“, odnosno idejnih projekata, kojima se pruža podrška određenom sektoru čije su reforme i efikasno funkcionisanje neophodni, da bi se BiH kretala naprijed na evropskom putu. Drugim riječima, koristeći IPA projekte BiH reformiše svoje institucije, pokreće svoje potencijale i riješava svoje poteškoće, koristeći sredstva EU. Ovi idejni projekti se pripremaju na obrascima sačinjenim od strane EK, koji se sastoje od 6 poglavlja te 5 Aneksa.

U I. Poglavlju se daju osnovne informacije o korisniku, iznosu projekta, te rokovima propisanim od strane EK u okviru kojih se projekt mora ugovoriti, te implementirati, što, uobičajeno iznosi 2-3 godine, od momenta potpisivanja projektnog ugovora.

133

U II. Poglavlju navode se krajnji cilj projekta i specifični cilj projekta, koji u stvari predstavlja kvalitativnu promjenu stanja, koje je nastalo kao rezultat zajedničkog djelovanja koristi koje je projekat ostvario. U ovome poglavlju se zahtijeva, da se navede povezanost projektne intervencije sa prioritetima iz ključnih strateških dokumenta BiH, kao i EK, kao što su Srednjoročna razvojna strategija, MIPD, Evropsko partnerstvo, itd.

III. Poglavlje predstavlja najvažniji dio projekta, u kojem se mora, jasno i precizno-sažeto, obrazložiti situacija u datom sektoru, iz koje može zaključiti da postoje problemi koji se mogu rješavati realizacijom ovog projekta. Pored toga, moraju se obrazložiti očekivani projektni rezultati sa preciznim pokazateljima koji predstavljaju opipljive i mjerljive koristi za ciljnu grupu, koje će biti stvorene aktivnostima ovoga projekta. Potrebno je isto tako navesti aktivnosti, čija primjena omogućava postizanje ovih rezultata, odnosno sticanje planiranih koristi. Ovi očekivani rezultati i njihovi indiikatori, zajedno sa aktivnostima se nakon toga koriste za popunu logičke matrice, koja predstavlja ključni analitičko-praktični instrument za analizu, planiranje, realizaciju i praćenje realizacije projekta, te predstavlja ključni alat za monitore (one koje vrše praćanje uspješnosti realizacije projekta).

Zatim je tu potrebno obrazložiti očekivane buduće katalizatorske efekte koje će generisati ovaj projekat kroz čitav sektor, zatim kako osigurati njegovu održivost, te da li postoje neki prekogranični efekti izazvani ovim projektom. Konačno, potrebno je navesti na koji način će se primijeniti dosadašnja iskustva, zatim kako obrazložiti kako će se osigurati komplementarnost sa ostalim projektima u ovome sektoru, te koje je preduslove neophodno ostvariti da bi se realizovao ovaj projekat, te u kojim fazama.

IV Poglavlje predstavlja tabelu sa budžetom projekta gdje su jasno naznačeni izvori sredstava s obzirom da IPA instrument zahtjeva sufinansiranje. Iznos budžeta je, shodno pravilima iz IPA razbijen prema vrsti ugovora, a ugovori su grupisani po srodnim aktivnostima.

U V poglavlju je predstavljena indikativna tabela finansijskih gotovinskih tokova, iz koje se može zaključiti kakva će biti dinamika povlačenja sredstava, shodno vrsti ugovora i trajanju projekta.

U VI poglavlju su data obrazloženja na koji način će projekat osigurati poštivanje jednakopravnosti polova, ostvarivanje manjinskih prava, te kakav će biti uticaj na zaštitu okoline.

U aneksima se daju opšti elmenti, kao što su institucionalni okvir, zakonski okvir, broj ekperata itd. Aneksi također sadrže logičku matricu.

Dosadašnje iskustvo je pokazalo, da je izrada „Project fiche“ vrlo zahtjevan proces, jer ovaj dokument treba obuhvatiti samo bitne informacije, imajući u vidu ograničeni broj stranica. Konačno, izrada „Project fichea“ zahtijeva vrlo razvijenu vještinu i sposobnost pojednostavljivanja vrlo kompleksnih zahtijeva i potreba korisnika. S tim u vezi potrebne su kontinuirane obuke kadrova koji rade / i koji ce ubuduće raditi na pripremi ovih projekata, te stručno iskustvo kako bi se efikasno primijenila novo stečena znanja. Proces implementacije i proces praćenja/monitoringa implementacije projekata U ovom trenutku još nije počela implementacija niti jednog projekta iz IPA 2007, niti iz IPA 2008, ali se njihova realizacija, kao što smo mogli vidjeti iz prethodnih objašnjenja, očekuje već u toku 2010. godine S obzirom na dosadašnji način implementacije projekata u BiH - (centralizovan - dekoncentrisan), DEK u Bosni i

134

Hercegovini predstavlja upravno tijelo Evropske komisije, preko kojeg su se do sada implementirali i još uvijek se implementiraju projekti raznih programa Evropske unije (CARDS i drugi), uključujući proces realizacije tenderskih procedura, potpisivanja ugovora, te finansijskih transakcija, kao i monitoringa, odnosno praćenja realizacije projekta. S druge strane, imajuću u vidu zahtjeve EK, da institucije BiH uspostave decentralizovani sistem implementacije, odnosno da one na sebe preuzmu odgovornost i obavezu za realizaciju gore navedenih aktivnosti, kao i uzimajući u obzir ogromni razvojni potencijal u vidu očekivanih velikih investicionih projekata, za čiju realizaciju bi BiH bila na raspolaganju značajna finansijska sredstva, između ostalog i u sektoru energetike i okoline, ova aktivnost je nešto čemu treba posvetiti pažnju od strane najodgovornijih institucija u državi. Sa realizacijom gore navedenih aktivnosti, institucije BiH, uključujući Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, DEI, druga relevantna ministarstva, državne agencije i druge ključne državne faktore, bi preuzele na sebe značajne aktivnosti oko realizacije tenderskih procedura, potpisivanja ugovora, finansijskih transakcija, finansijske kontrole kao i monitoringa, odnosno praćenja realizacije projekata, čime bi se postepeno nastavili izgrađivati kapaciteti, te nastavila dobivati neophodna iskustva koja su neophodna u procesu EU integracija. Određene aktivnosti u tom smislu su već sada u toku, ali zbog sporosti ključnih donosioca odluka ovaj proces se odvija vrlo sporo. Zbog toga je bitno da se ovom problemu pristupi na pravi način ili će BiH nastaviti da propušta prilike da unaprijedi rad svojih institucija kroz izgradnju neophodnih kapaciteta, te na taj način da snažan poticaj svom razvoju.

3.2.2. Finansijski Instrument Evropske unije - IPF Osnovne informacije

Donatorska zajednica, u saradnji sa EK je shvatila da zemlje kandidati i potencijalni kandidati ne mogu postati članovi EU, te zadovoljiti Kopenhaške kriterije, koji nalažu postojanje tržišne eknomije koja je u stanju izdržati pritiske vrlo jake konkurencije, ukoliko te iste države nisu sposobne pokrenuti investicione cikluse i podstaći značajan privredni rast. U tom smislu EK i donatorska zajednica su prepoznale, da je finansiranje infrastrukture jedan od preduvjeta za socio-ekonomski razvoj. U tu svrhu su pokrenute aktivnosti za uspostavljanje Infrastrukturnog okvira za Zapadni Balkan do 2010 godine, sa ciljem daljeg poboljšanja suradnje u investicijama koje doprinose socio-ekonomskom razvoju regije.

Jedan od instrumenata u okviru ove inicijative je i Infrastructure Project Facility – IPF (Podrška infrastrukturnim projektima), čija je namjena, da se pomogne zemljama kandidatima i potencijalnim kandidatima da lakše dođu do finansijskih sredstava za infrastrukturne projekte od regionalnog, državnog / nacionalnog i općinskog / lokalnog značaja. Ova podrška infrastrukturnim projektima se odnosi na: Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Kosovo (UNSCR 1244), Crnu Goru, Srbiju, Tursku i Makedoniju.

Finansijska sredstva u okviru IPF-a daju podršku kod pripreme i implementacije infrastrukturnih investicijskih projekata iz slijedećih sektora:

1) Okolina – snadbijevanje pitkom vodom, tretman otpadnih voda, kanalizacioni system, upravljanje čvrstim i opasnim otpadom, kontrola emisija;

135

2) Transport – putevi, željeznice, riječni saobraćaj, luke, aerodromi; 3) Energija – izvori obnovljive energije, proizvodnja električne energije, energetska

efikasnost, hidro-energija, gasovodi; 4) Socijalni sektor – škole, bolnice, zdravstvene ustanove, stambeni objekti

IPF se zasniva na suradnji zemalja korisnica pomoći sa međunarodnim

finansijskim institucijama (International Financial Institutions - IFIs), prvenstveno sa Evropskom investicijskom bankom (EIB), Evropskom bankom za obnovu i razvoj (EBRD), te sa Razvojnom bankom Vijeća Evrope (CEB) i njenim partnerom KfW. U sufinansiranju projekata mogu učestvovati druge IFIs i međunarodni bilateralni donatori.

U okviru IPF postoje dvije vrste kriterija: a) Kriterij podobnosti – komplementarnost sa IPA nacionalnim programom, budući da su jedan od izvora sufinansiranja IPF projekata i IPA fondovi, te spremnost za brzu realizaciju (postojanje zemljišnih i drugih dozvola, geoloških studija, itd.) b) Kriteriji za prioritete – jasan tehnički opis projekata u skladu sa važećim tehničkim standardima, dobri izgledi za finansiranje (krediti, grantovi), odnosno izražena zainteresovanost međunarodnih finansijskih institucija, pozitivni utjecaji na društvo / okolinu i postojanje regionalnog/prekograničnog utjecaja, jasan ekonomski doprinos projekta u razvoju društva, pripadnost regionalnim mrežama.

U okviru instrumenta IPF, djeluju IPF-TA (Infrastructure Project Facility-Technical Assistance - Podrška infrastrukturnim projektima–tehnička pomoć) i IPF-MW (Infrastructure Project Facility-Municipal Window - Podrška infrastrukturnim projektima na općinskom nivou). Podrška infrastrukturnim projektima – tehnička pomoć (IPF-TA) se zasniva na dodjeli grant sredstava Evropske unije. Grant sredstva su predviđena za: identifikaciju projekata, izradu studije i pred-studije izvodljivosti, izradu procjene uticaja na okolinu i društvenu zajednicu, kao i za analizu finansijske izvodljivosti, planiranje budžeta, kompletan dizajn, pomoć kod pripreme tendera i za nadzor izvedbenih radova u okviru projekta. Projekte kandiduju nadležna entitetska ministarstva zajedno i u suradnji sa nadležnim / sektorskim ministarstvom na državnom nivou. Proces kandidovanja projekata

Ukoliko je riječ o projektima koje kandiduju nadležna entitetska ministarstva, isti se, putem nadležnih entitetskih ministarstava, dostavljaju nadležnom ministarstvu na državnom nivou - elektronskim putem, na engleskom jeziku na posebno za to predviđenim obrascima. Nakon usaglašavanja od strane nadležnog državnog ministarstva, projekti se putem Ureda Državnog IPA koordinatora dostavljaju IPF Task Manageru Evropske komisije, odnosno konsultantskoj firmi WYG International, zaduženoj za implementaciju i pomoć nadležnim institucijama u procesu kandidovanja novih projekata, sa regionalnim uredom u Sarajevu, na dalju razradu i komentare. Nakon toga slijedi ponovno usaglašavanje nadležnog državnog ministarstva, njihovo zvanično kandidovanje relevantnih projekata, te zvanična podrška Državnog IPA koordinatora za kandidovane projekte, u ime BiH.

136

Kandidovani projekti u okviru IPF - TA U okviru IPF-TA, do sada su održane 2 runde za kandidovanje projekata. Bosni i Hercegovini su u okviru 1. runde odobrena četiri infrastrukturna projekta: a) Projekat regionalnog vodosnadbijevanja Plava Voda b) Projekat državnog zatvora c) Izgradnja glavne ceste Foča – Hum d) Koridor Vc – druga faza

Implementacija ovih projekata je od strane Brisela povjerena konsultantskoj firmi WYG International, koja je, pored realizacije gore navedenih projekata, zadužena i da pomogne nadležnim institucijama u procesu kandidovanja novih projekata. U okviru 2. runde IPF-TA, BiH je odobren jedan projekat iz oblasti transporta: a) Rekonstrukcija željezničke pruge Sarajevo–Podlugovi na pan-evropskom koridoru Vc Podrška infrastrukturnim projektima - općinski nivo (IPF MW) je usmjerena ka realizaciji infrastrukturnih projekata na općinskom nivou, a obuhvata istovremeno dodjelu kredita i grantova zemljama korisnicima pomoći. U okviru IPF-MW se kandiduju projekti koji već imaju spremnu svu tehničku dokumentaciju, radi pokretanja izvedbenih radova. Projekti mogu obuhvatiti jednu ili više općina, a u proces pripreme projekata su uključene međunarodne finansijske institucije, te korisnici projekta, koji i učestvuju u njegovom sufinansiranju.

U prvoj fazi IPF-MW programa, prioritet je dat investicijama iz oblasti okoline, posebno iz oblasti voda i upravljanje otpadom (vodosnadbjevanje, tretman otpadnih voda, proširenje kanalizacione mreže), budući da takvi projekti doprinose smanjenju nivoa zagađenosti, a time i poboljšanju zdravlja i životnih uvjeta stanovništva u regiji.

U skladu sa gore navednim prioritetom, Bosni i Hercegovini su, u okviru 1. runde IPF-MW, odobrena tri projekta iz oblasti okoline: a) Vodoopskrba i prikupljanje kanalizacije u Banja Luci b) Projekat kanalizacije u Bijeljini – faza 2 c) Snadbijevanje vodom, kanalizacija i tretman otpadnih voda u Federaciji BiH. 3.2.2. Programi Evropske zajednice

Programi zajednice nisu dio predpristupnog paketa, i BiH ne može njima pristupiti, kao što može koristiti instrumente IPA ili IPF. Ove programe, u principu, mogu da koriste samo zemlje članice, te zemlje kandidati ili potencijalni kandidati pod posebnim uvjetima, ali tek nakon što zadovolje određene preduvjete, i tek nakon što dobro izvagaju i procijene kolike su koristi i prednosti od ovoga instrumenta. Mogućnost učešća u Programima zajednice

Programi Evropske zajednice prvenstveno imaju za cilj, da podrže interne politike Evropske unije kroz saradnju njenih zemalja članica u raznim oblastima: sigurnost, transport, energija, fiskalna i carinska politika, zaštita okoline, kultura, obrazovanje, zdravlje, politika potrošača, nauka, itd.

137

Međutim, odlukom Evropskog vijeća u Solunu 2003 godine, programi Zajednice su postali otvoreni i za zemlje zapadnog Balkana, kako bi se podržao njihov put ka evropskim integracijama. Pravni osnov za pristupanje zemalja zapadnog Balkana programima Zajednice jesu Okvirni Sporazumi o opštim načelima za sudjelovanje u programima Zajednice koje potpisuju zainteresovana zemlja i Evropska komisija. Okvirni Sporazum između Evropske Zajednice i Bosne i Hercegovine o općim načelima za sudjelovanje Bosne i Hercegovine u programima Zajednice je potpisan u novembru 2004 godine, a stupio je na snagu u januaru 2007 godine. Selektivni pristup

Budući da su programi Zajednice prvenstveno namijenjeni zemljama članicama EU, zemljama zapadnog Balkana se preporučuje selektivni pristup kod donošenja odluka kojim programima pristupiti. Treba voditi računa o prioritetima i potrebama jedne zemlje, te o ispunjavanju određenih uvjeta, kao što su izgradnja administrativnih i institucionalnih kapaciteta, legislativnog okvira, izdvajanje određenih finansijskih sredstava za plaćanje „ulazne karte“; također treba voditi računa i o uvjetima iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Memorandum o razumijevanju

Svoju zainteresovanost za pristupanju određenom programu, određena zemlja iskazuje, putem nadležne institucije na državnom nivou, pismom interesa prema Evropskoj komisiji u Briselu, odnosno prema nadležnom Generalnom direktoratu za određenu oblast.

Nakon uvažavanja pisma interesa, EK priprema Memorandum o razumijevanju (MoU), kojeg dostavlja zainteresovanoj zemlji na usaglašavanje. MoU se razlikuje od programa do programa, ali u suštini sadrži obaveze zainteresovane zemlje, neophodne administrativne i institucionalne kapacitete, finansijske odredbe (npr. godišnje iznose za plaćanje „ulazne karte“). U slučaju BiH, nakon što nadležna institucija za određenu oblast na državnom nivou dobije MoU, isti se prosljeđuje na usaglašavanje drugim nadležnim institucijama. Nakon odobrenja od strane Vijeća ministara, koje ovlaštava nadležno ministarstvo da u ime BiH potpiše MoU, isti se dostavlja Predsjedništvu BiH, koje može donijeti Odluku o privremenom stupanju na snagu MoU, u očekivanju da ga prihvati Parlament BiH. Ulazna karta

Nakon stupanja na snagu MoU, zainteresovana država je dužna da uplati sredstva na ime „ulazne karte“ za svaku godinu trajanja programa. Sredstva je moguće obezbijediti iz državnog budžeta ili iz Instrumenta za pretpristupnu pomoć (IPA). Ukoliko se traže sredstva u okviru IPA, u načelu najviši iznos koji se može tražiti za prvu godinu pristupanja je 90%, a 10% je država dužna da osigura iz svog budžeta. Sa svakom godinom, finansijski doprinos od strane zainteresovane zemlje se povećava i uplaćena sredstva se ne mogu povratiti. Iznos ulazne karte zavisi od programa i obračuna se na osnovu određenih formula koje obuhvataju GDP i broj stanovnika zainteresovane zemlje, ali je moguće pregovarati o tačnom iznosu sa Evropskom komisijom. Učešće aplikanata

Prilikom ulaska zemlje u određeni program, treba voditi računa, da se uplaćena sredstva iskoriste na najbolji mogući način, jer se uplaćeni iznos za učešće u programu

138

ne može povratiti, ali uspješno pripremljeni i odobreni projekti od strane aplikanata mogu povući i mnogo veće iznose nego što je iznos uplaćen na ime ulazne karte.

Prilikom kandidovanja projekata treba voditi računa, da većina projektnih aktivnosti predviđa i finansijski doprinos potencijalnih aplikanata, uz određena grant sredstava od strane Evropske komisije.

Na internet stranici svakog programa Evropska komisija objavljuje pozive za dostavljanje projekata, u načelu dva puta godišnje, zajedno sa rokovima i smjernicama za dostavljanje projektnih prijedloga. Također, jednom godišnje se objavljuju programi rada za svaki program Zajednice posebno, koje potencijalni aplikanti trebaju uzeti u obzir. Godišnji programi rada sadrže generalne informacije o određenom programu, procedure i pravila za dostavljanje projektnih prijedloga, predviđene aktivnosti, kriterije za evaluaciju, selekciju i odabir projektnih prijedloga. Koristi i prednosti za BiH

Postoje potencijalne višestruke koristi od učešća u programima Zajednice. Potencijalni aplikanti mogu da učestvuju kao partneri zemljama iz Evropske unije, sa ciljem razmjene znanja, iskustava, dobijanja know-how i dr. Također se podržava međunarodna suradnja između zemalja EU i zemalja zapadnog Balkana, organizacija i učešće na seminarima, radionicama i obukama, te učešće na studijskim putovanjima radi daljeg usavršavanja i unapređivanja znanja. Budući, da određeni programi zahtijevaju učešće u projektima inovativnog karaktera, potencijalni aplikanti imaju mogućnost razvoja inovativnosti i jačanja konkurentnosti u društvu. Također se pruža mogućnost upoznavanja sa internim politikama Evropske unije, njenim standardima i procedurama, kako bi se zemlje kandidati i potencijalni kandidati pravovremeno pripremili za članstvo u Evropsku uniju. Zaključak

Ukoliko namijerava postići veći i kvalitetniji napredak u procesu EU integracija, BiH mora učiniti efikasnijim proces korištenja fondova EU, i to u svim njegovim aspektima što uključuje neprekidno jačanje i uspostavljanje neophodnih kapaciteta, promjenu relevantnog zakonodavstva, nominiranje odgovornih kompetentnih osoba na rukovodeće položaje, izgradnju neophodne političke klime za realizaciju svih projekata, a posebno onih budućih, koji će stajati na raspolaganju nakon postizanja statusa kandidata i to nakon što se izgrade neophodni kapaciteti za dodijelu akreditacije o uspostavljenom sistemu DIS-a. Ovi „budući” projekti imaju veliki investicioni potencijal, i mogu pojedninačno i zajednički snažno podržati razvoj BiH. To je šansa koje se ne smije propustiti i na čijoj realizaciji svi moraju, zajednički, raditi. SKRAĆENICE: IPA - Instrument za predpristupnu pomoć; DEI - Direkcija za evropske integracije; DEK - Delegacija evropske komisije; MOFT - Ministarstvo finansija i trezora; DIS - Decnetralizovani sistem implementacije fondova EU