1

V. St. Kinjo

TAJNA PODZEMNOG MOSTA

2

GLAVA PRVA - Mali, slazi otuda i mi~i to stra{ilo..., oli...? \e si zapeo taj lom, kumim te Bogom. Vi|i |avola, ne}e ni da se ozove... Izlazi, |avo te ra{~epio..! E, {to me od ovoga |avola poganoga na|e... Da mi je samo znati okle mu ovi kr{ i kako je sve ovo popeo ovamo gore!? [kolski poslu`itelj, Jovo Peki}, obilazio je ve} nebrojeni put oko visoke, razgranate topole, kamen~i}ima oprezno ga|aju}i ku}icu sklepanu od dasaka, kartona i raznovrsnog drugog otpada, uklje{tenu na debeloj ra~vi grane visoko u kro{nji drveta. Nastavi da bogoradi, zatim naglo u}uta, podbo~i se i zagleda u rogobatnu ku}icu, s naporom razmi{ljaju}i kako da se popne i makne tu rugobu. U ku}ici, Mirko je sjedio o~ekuju}i da se starome Jovu dosadi pa da ga ostavi, kako bi u miru odrijemao dosadno popodne vrelog ljetnog dana. [kolski raspust je ve} bio uveliko odmakao i dani postajali sve dosadniji, posebno zato {to su se djeca iz okolnih ulica bila razi{la po okolnim selima, da raspust provedu kod stri~eva, tetaka, |edova i baba. Sada, po{to je nekako sklepao ovu ku}icu, ni{ta drugo mu nije padalo na pamet te je sjedio, zami{ljen, dok je pored njega le`ala gomila pro~itanih knjiga. Ne potraja dugo, Jovu se stvarno dosadi, te se i kona~no okrenu po|e za nekim svojim poslom. Topola se nalazila u dvori{tu osnovne {kole, velike dvospratne zgrade oblo`ene bijelim kamenom, sa osnovom u obliku }irili~nog slova [, dok je njeno prostrano dvori{te bilo opasano visokim betonskim zidovima, koji su po~injali sa oba dva donja }o{ka velike {kolske zgrade, malim gvozdenim vratima na svakom po~etku, pa kad bi napravili {iroke ~etvrtaste d`epove prema jugu, onda bi pod uglom skrenuli prema sjeveru i zavr{ili se {irokom ulaznom kapijom. Ovaj betonski zid je slu`io djeci okolnih ulica kao put i prilaz kojim su dolazila u {kolu, jer se u u~ionice u prizemlju moglo u}i kroz prozor, preko ispu{tenog kamenog vijenca koji je opasivao pro~elje, isto~ni i zapadni zid {kolske zgrade. Dvori{te je bilo prostrano i slu`ilo kao igrali{te djeci iz susjedstva, iako se poslu`itelju Jovu, koji je stanovao u {kolskom podrumu, to uop{te nije svi|alo. Uz isto~ni zid, provla~ila se pra{njava Grahovska ulica i {kolsko dvori{te dijelila od napu{tenih pomo}nih zgrada i kasarni Vojnoga stana, iznad koga su se izdizala kamenita brda, koja su, poput visokog bedema, okru`avala grad. Kod sjeverne kapije {kolskog dvori{ta po~injala je Skadarska ulica i zavr{avala se malom benzinskom pumpom na ru~ni pogon, od koje se {irio trg, na ~ijoj se isto~noj strani, me|u borovima, nazirala Vla{ka crkva. Na ju`noj strani, glavnom {kolskom ulazu se prilazilo iz Ivanbegove ulice, koja se, kod Dobrovoljnog Vatrogasnog Dru{tva spajala sa Grahovskom, a zatim skretala uz padinu brda i penju}i se iza bolnice nestajala van grada. Skoro zaspao od dosade, Mirko je zadovoljno posmatrao debelu granu preko koje je ulazio u svoju ku}icu, penju}i se sa betonskog zida, po kome se tako lijepo moglo i}i bosonog ili pobje}i - ako treba. Iza zida re|ala su se neuredna dvori{ta puna kojekakvih olupina, sa uspravljenim smrdljivim zahodima razvaljenih vrata okrenutih uglavnom prema {koli. Izme|u tih neurednih, pra{njavih dvori{ta, zelenile su se lijepo ure|ene ba{te i vo}njaci u kojima je dozrijevalo vo}e. Dvori{ta i ba{te, prema ulici su zatvarale niske ku}e od kamena, me|u kojima se izdizala dobro osigurana i `eljeznim {kurama za{ti}ena dvospratna zgrada gradskog magazina u kome su se ~uvale namirnice koje su, u to oskudno poslijeratno vrijeme, gradskim stanovnicima dijeljene prema kartama u narodu zvanim - "trebovanje". Malo dalje, lijevo, nalazila se jo{ jedna ku}a ve}a od ostalih, u dvori{tu produ`ena u vidu sive betonske kutije, malih prozora, na ~ijem ravnom krovu se vidjela ku}ica, vi{e nalik na kakvu stra`arsku kulu nego li na prostoriju za stanovanje. Narod je ~ak i nazivao imenom "stra`arica". U njoj su, stvarno, stanovali on i njegov otac, koga je rijetko vi|ao, {to je Mirku sasvim bilo po volji jer je otac ~esto bivao pijan, boljere}i rijetko ili skoro nikad - trijezan. U stvari, svoju ku}icu na topoli u {kolskom dvori{tu i nije napravio radi neke posebne avanture, ve} da bi se odmakao od prepunog zajedni~kog nu`nika razvaljenih vrata, koji je bio smje{ten u onoj betonskoj kutiji ba{ ispod "stra`arice". Ovih vrelih ljetnjih dana ne da je smrdio,

3

nego je upravo nepodno{ljivo bazdio, tako da je Mirko u svojoj ku}ici i spavao kad god bi mu se za to ukazala prilika. Ovo je bilo prvo ljeto da provodi u gradu, jer je sva prethodna provodio u planinskom selu kod voljene babe koja ga je podigla i vaspitala, umjesto majke koju je znao jedino iz babinih pri~a. Vrlo rado je odlazio u selo od svega nekoliko ku}a, gdje je sun~ano ljeto provodio ~uvaju}i stoku i igraju}i sa ostalom seoskom djecom. Baba je `ivjela sama i bila vrlo stroga ali pravi~na `ena koju su svi po{tovali. Bila je stroga i prema njemu, ali je na kraju ipak popu{tala, suznih o~iju se prisje}aju}i da je on, ipak, siro~e. Gledaju}i sve one nu`nike razvaljenih vrata u kojima je ~eljad vr{ila nu`du ne brinu}i se, a mo`da i ne slute}i gleda li ih ko, sjeti se babe i ~isto}e koju je ona njegovala. Kod nje je nu`nik, napravljen od dasaka i zeleno obojen, sa drvenim poklopcem po mjeri, uvijek bio ~ist i izriban. U njegovom polumraku, vazda se moglo pro~itati pone{to zanimljivo u komadi}ima starih novina, nabodenih na klinac koji je virio iz drvenoga zida. Sjeti se kako je babi pri~ao o razvaljenim gradskim zahodima od kamena ili dasaka i o narodu koji ih bez velikog zazora koristi, na {to mu je baba tada rekla: - Mi~i tamo...! Sve ti je to, jadan, fukara. Ona bi ti kazala guzicu i onako, bez ikakve potrebe i razloga.., iz ~iste bezobra{tine. Svaki put kad bi se sjetio babe, obuzela bi ga velika tuga i o~i bi mu se punile suzama. Odmah bi po~eo misliti o ne~em drugom, pa se tako i sad okrenu onome {to se "doga|alo" oko njega. A nije se doga|alo ni{ta, tako da po~e pogledom lutati kroz vazduh koji je treperio od `ege. Pogled mu skliznu na jedri, zeleni orah, u dvori{tu gradskog magazina. Zagleda se u tu tajanstvenu ku}u pokrivenu sivim limom, niz koji su se cijedili crveni tragovi r|e. Zatvorenih, sivih `eljeznih {kura, izgledalo bi da je i sama zaspala, da nije bilo balkona i zastakljenih drvenih vrata koja su na njega izlazila. Po~e zami{ljati ~ega bi sve moglo biti u toj dobro zakatan~enoj ku}i i sjeti se ameri~kih paketa koje je otac ponekad donosio ku}i. Sjeti se slatkog i neobi~nog ukusa ~okolade i slanog putera iz zelenih konzervi, pa nesvjesno obliznu usta. Osjeti glad, iako je malo prije toga ru~ao uobi~ajenu "~orbu od krtole", koju je bezvoljno pojeo, u susjedstvu, kod samohrane babe-Mite, koja se svemu ~udila i na sve mogu}e `alila a posebno {to vi{e nema one "prave kave", kao {to je bilo prije rata. Neo~ekivano, pa`nju mu privu~e orahova grana koja se nadvijala nad zar|alom ogradom balkona i istovremeno pomisli na granu od topole preko koje je tako lako ulazio u svoju ku}icu. Pretrnu, ni sam ne znaju}i za{to, pri tom iznenadnom otkri}u da pored `eljeznih {kura na svim prozorima, na balkon izlaze ba{ ta jedna drvena, zastakljena vrata. Zadrhta pri pomisli da bi se preko grane mogao popeti na balkon i kroz mutna stakla baciti jedan pogled u unutra{njost tajanstvene ku}e iz koje su, pakete i ostale namirnice, uz pratnju milicije iznosili i po gradu razvozili uvijek isti ljudi. Uzdrhta od uzbu|enja i straha, iako jo{ ne bje{e donio odluku da to i u~ini, ali je duboko u sebi ve} osje}ao da je to gotova stvar, a osim toga glad ga vi{e nije ostavljala na miru. Podi`e se i kroz otvor ku}ice pogleda lijevo-desno da vidi ima li koga. Nigdje ni `ive du{e. ^ak ni ma~ke nije bilo na vidiku a u~inje mu se i da ptice bjehu nestale, povukle se negdje u hlad i u}utale. @ivnu tada i polako iza|e iz ku}ice, preko grane sa|e na hrapavi i vreli zid, osvrnu se jo{ jednom i pogleda kako bi si{ao u dvori{te obraslo dra~om i koprivom. U jednom }o{ku ugleda gomilu kamenja i niz nju oprezno si|e u dvori{te zaraslo u trnovito {bunje i koprive. Stablo oraha bilo je pravo i glatko. Izvu~e kai{, zakop~a ga prave}i obru~ koji stavi oko bosih stopala i po~e peti uz orah, neprestano se osvr}u}i. Kai{ mu je pomagao da se ne okliza niz glatku koru oraha, pa ubrzo sti`e do ra~ve, odakle se hitro uspuza uz granu koja se, pod njegovom te`inom savi i osloni na ogradu balkona, tako da se njeno opasno ljuljanje zaustavi i on ubrzo na|e na balkonu, gdje hitro ~u~nu i stade pa`ljivo osmatrati okolinu. Vidije}i da ga i kro{nja od oraha {titi od pogleda, osjeti se sigurnijim, te se uspravi i pognut pri|e vratima, pa se, zaklanjaju}i o~i {akama, napregnuto zagleda u tamnu unutra{njost. Dugo je trebalo dok mu se o~i ne priviko{e na tamu, a onda po~e da razaznaje obrise nekakvih vre}a, kutija i sanduka. Opet je bio na istom, jer su sanduci i kutije i dalje krili tajnu koju je tako `arko `elio da otkrije. Bio je razo~aran i ve} htjede da se okrene i {to prije nestane sa

4

toga balkona na kome nije imao {to da tra`i. Ne razmi{ljaju}i, ljutito uhvati potamnjelu mesinganu kvaku i pritisnu je, istovremeno se ramenom oslanjaju}i na vrata. U~ini mu se da ona malo popusti{e. Ponovo pritisnu kvaku i na vrata nasloni svom te`inom. Opet mu se u~ini da popu{taju. Uzbu|en, po~e ramenom sve ja~e navaljivati na natrula vrata, sve dok se, odjednom, ne za~u lomljava i vrata naglo otvori{e te nezadr`ivo ule}e u mrak, obaraju}i nekakve predmete koji se skotrlja{e preko njega. Uko~en od iznena|enja i straha, oslu{nu da li se neko pribli`ava. Nekoliko trenutaka ostade nepomi~an, a onda se po~e uzdizati, razmi~u}i kojekakve uglavnom kartonske kutije koje, na sre}u, bijahu prazne. Odmah zatvori balkonska vrata, ~iji zaponci bjehu ispali iz razmrvljenog betonskog praga. Oprezno krenu izme|u naslaganih paketa i drvenih kutija ispisanih velikim crnim brojevima i slovima. Do|e do drvenih skala koje su vodile u dubinu gdje je mrak bio mnogo gu{}i. Pogleda u tamnu dubinu pa se onda ponovo vrati popadalim praznim kutijama, poku{avaju}i da ih vrati na njihova prvobitna mjesta. Ve} donekle umiren, okrenu se naslaganim paketima i po~e prepoznavati slova i brojeve. Odlu~i se za jedan manji, ali se on ne dade izvu}i. Donese par sanduka, pope se na njih, te skide jedan sli~an paket sa vrha naslagane gomile. Polako otvori kartonsku kutiju u kojoj otkri drugu, impregniranu voskom pa, ve} znaju}i {to bi moglo biti u njoj, polako je otvori, otkrivaju}i uredno slo`ene limene kutije i konzerve tamno zelene boje, u kojima su se nalazile svakovrsne |akonije. Bilo je tu svega; konzervi sa nekakvim `utim sirom, ~etvrtastih konzervi slanine izrezane u tanke kai{eve, malih okruglih konzervi sa kakaom u prahu i pudingom ~udnog ukusa i kona~no lijepo slo`enih tabli ~okolade, umotanih u srebrnasti papir koji je metalno {u{tao pod prstima. Odlu~i se da ni{ta ne otvara, dok se ne na|e u ku}ici na drvetu, pa radoznalo stade gledati ~ega sve ima u prostranoj tamnoj prostoroji. Ve} naviknut na polumrak, mogao je vidjeti da ima mnogo toga. Gomile odje}e le`ale su tu i tamo dok su sa zidova visili grozdovi obu}e. U jednom uglu je bio naslagan {kolski pribor; sveske i kutije sa olovkama i gumicama, pa ~ak i kesice pune {arenih klikera. Ugleda crvenu loptu od gume i ~e`njivo je uze u ruke osje}aju}i njenu elasti~nu jedrinu na svojim dlanovima, pa je onda sa uzdahom vrati na svoje mjesto. Bilo je tu svega i sva~ega, ali on nije ni pomi{ljao da bilo {to uzme, jer je bio tako bolno svjestan da bi se time odmah otkrio. "Prava Ali-Babina pe}ina", pomisli uzbu|eno, ali se u istom trenutku sjeti da je na zabranjenom mjestu i u`urbano krenu ka balkonu nose}i paket pod rukom. Kako se ne bi odmah otkrilo da je neko ulazio, pa`ljivo o~isti mrve betona i istom pa`njom zatvori vrata za sobom. Kartonski paket baci u gusti `bun, gdje on pade uz potmuli zvuk. Za~as se na|e u dvori{tu i brzo, ne obra}aju}i pa`nju na kopriva koje ga stado{e `ariti, zgrabi paket i u njega nagura poispadale konzerve, pa se hitro preko gomile kamenja ispuza na betonski zid. Osvrnu se i hitro otr~a zidom do grane kojom se izlomata i glava~ke sru~i u usku ku}icu.

GLAVA DRUGA Kona~no raspust pro|e, a `ivost zavlada u {koli i oko nje. Nanovo je zagorelo mirisalo iz {kolske kuhinje, gdje se, u velikom kazanu, kuvalo ameri~ko mlijeko u prahu, koje je, potom, dijeljeno u~enicima. Ogradnim zidom je nastala uobi~ajena trka, vika i dozivanje. Jovo, {kolski poslu`itelj, najzad bje{e smogao snage i hrabrosti da nekako, s topole, skine ku}icu i pretvori je u drva za potpalu, prije nego je Mirko uspio da je ponosno poka`e drugovima. Za njega i njegove vr{njake, {kola je bila ne{to natureno, jedna mu~na i nametnuta prinuda, posebno mu~na ba{ zato {to je bila utemeljena na razumu, saznanju i razlozima, koji su njihovom razigranom shvatanju tako tvrdoglavo izmicali. Najmu~niji su bili odlasci u {kolu, puni straha zbog nepripremljenosti, te vje~no dugi minuti nesnosnog o~ekivanja da ga nastavnik prozove. Uvijek se ljutio na sebe kad bi

5

osjetio zluradost da je izbor “zaka~io” nekog drugog i prominuo ga ovoga puta, a ustvari tu zajedni~ku nevolju samo odlo`io do slijede}e prilike. Ova jesen jeste, u stvari, prvi po~etak nove {kolske godine u novoreformiranoj {koli, kojom nova partizanska vlast `eli da osnovno obrazovanje produ`i sa ~etiri na osam godina a tu novu {kolu narod ve} bje{e nazvao - osmoljetka. Do tada su i on i svi njegovi vr{njaci, do zadnjeg polugodi{ta, i{li u staru gimnaziju koja se nalazila na sjevernom kraju grada i poha|ali nastavu u odvojenim, mu{kim, odjeljenjima u kojima je zbog zaostajanja u ratnim godinama, bilo i brkatih momaka. U gimnaziji su predavali brojni ruski profesori, nekada{nji emigranti pred oktobarskom revolucijom, ~ija ih je plima stigla evo i u ovoj dalekoj provinciji, jer nova vlast nije propu{tala da ih neprestano na to opominje. Razred je bio pun u ratu podivljale djece, od kojih je dobar dio ostao bez jednog ili oba roditelja, koju je te{ko bilo druk~ije natjerati na u~enje osim `eljeznom prinudom. Iako su profesori bili, uglavnom, obrazovani ljudi odrasli u gradu a Rusi ~ak i visokog porijekla, u samom razredu su se dje~aci me|usobno odnosili u skladu sa obi~ajima nasljije|enim u porodicama u kojima su stariji bili mahom nepismeni. Bez obzira na godine starosti, me|u u~enicima je bila uspostavljena veoma ~vrsta hijerarhija odnosa u kojoj se ta~no znalo sva~ije mjesto, ponekad ~esto potvr|eno i dosta te{kim nadimcima. To neobi~no stepenovanje mjesta u razrednoj zajednici, pri~om se je prenosilo i u gradsku sredinu, tako da se niko nije mogao izma}i negdje u zavjetrinu i praviti se da ga se sve skupa ni{ta ne ti~e. Ve} od prvog dana, nakon prelaza u novu - osmogodi{nju - {kolu, dje~aci su sa nelagodom u{li u razrede u kojima je sjedjela, bar polovina, djevoj~ica istih godina. Osim toga, nije vi{e bilo onih skoro odraslih momaka na koje su bili navikli i od kojih su im nekolicina slu`ili kao uzori a ponekad i kao sudije ili branioci. Osjetili su se, odjednom, tako bespomo}ni i izru~eni nepoznatom sudu djevoj~ica koje su, sve one”funjare i }utuke”, do tada na dnu njihove ljestvice vrijednosti, ocjenjivali kao slatke, divne, pametne i dobre dje~ake, dok su one druge, sa vrha, vrlo ~esto ocjenjivale kao grubijane i glupane. Bilo je to prvi put, da je svijet njihovih ustanovljenih vrijednosti bio tako nepovratno doveden u pitanje. Do tada je odlazak u {kolu bio ne{to poput zajedni~kog pohoda u kojemu su svi bili upu}eni jedan na drugog, bez ikakve primisli da }e neko od njih postupiti mimo ~vrstih pravila, dok je sada to po~elo li~iti na nekakvu utakmicu ~ija su nova i nepoznata pravila, ovoga puta odre|ivale i djevoj~ice. No, nije ba{ sve bilo tako neugodno, jer su umjesto ve}inom starih i ~angrizavih profesora, odjednom nastupili mladi, tek svr{eni nastavnici i profesori, od kojih su neki izgledali kao vr{njaci onih doskora{njih {kolskih drugova. Promijenio se i na~in predavanja, te su, ne samo mogli nego i morali pone{to i na ~asovima nau~iti, a doma}i zadaci su postali stvarno neizbje`na obaveza. Nije pro{lo dugo vremena i oni su se uskoro navikli na novi sastav i uvidjeli da i me|u djevoj~icama ima dobrih i pametnih, na koje se mo`e{ osloniti i ~iji sud itekako va`i, pa sve do onog {to im je do tada izmicalo te ga nijesu ni primje}ivali jer se radilo o takozvanom `enskom svijetu koji je neumitno ostajao po strani. Zbog svega toga, odlasci u {kolu su iznenada postali ne{to uzbudljivo, puni neo~ekivanih susreta i zna~ajnih pogleda iz prikrajka ili pri`eljkivanih i stidljivo uhva}enih u mimohodu. Bez obzira na te promjene izazvane reformom {kolstva, dje~aci su sa nemirom predosje}ali da i samo vrijeme donosi ne{to novo i da se bli`i kraj djetinjstvu u kome je donekle sve donekle izgledalo sre|eno i stvari postavljene na svoje mjesto. Mirko je sa iznena|enjem primijetio da postoje ~asovi kojima se radovao, ali ne toliko zbog novih saznanja ve} ba{ zbog toga {to }e ih dobiti od nekoga koga je stvarno `elio vidjeti i na njemu odmoriti svoj pogled. Bila je to nastavnica botanike, nauke o biljnom svijetu, koja je u potpunosti odgovarala tom predmetu jer je bila prava slika svje`ine, mladosti i ljepote ili je bar on tako mislio i osje}ao. Zvala se Danica, sa ~udnim prezimenom - Ki{ - i odmah se vidjelo da dolazi iz nekog drugog, dalekog i nepoznatog svijeta. Bila je osrednjeg rasta i nekako topla, obla i glatka poput porcelanske lutke, sa velikim plavim o~ima i bujnom plavom kosom koja je u rolnama padala uokviruju}i srcoliko lice rumenih obraza. Znao je da tokom cijelog ~asa netrmice gleda taj, skoro do navike poznati lik, koji mu je svojom nje`nom blisko{}u ponekad naprosto uzimao dah. Nije mu promaklo da se na njenim ~asovima i ostala djeca dr`e neusiljeno i slobodno. Ne, nije to bilo ono otkrivanje `enskog koje pripada njegovim godinama, koje dolazi nenajavljeno i obru{ava svom snagom na nepripremljenu dje~iju du{u, ve} je

6

to bilo ne{to poput sopstvenog ogledanja na mirnom ogledalu duboke i bistre vode. Vrlo ~esto bi mu misli negdje odlutale bestraga, te bi sjedio tu, glave poduprte rukom i razumom ispunjenim samo dubokim plavetnilom njenih o~iju. Ona je taj njegov pogled primijetila odmah, ve} prvoga dana i prihvatila ga sa razumijevanjem i povjerenjem. Instiktivno je osje}ala da mu sobom ispunjava ono {to mu je nedostajalo gubitkom majke ili uop{te cjelokupne `enske strane `ivota, tako potrebne u tim nje`nim godinama ranog djetinjstva. *** Sada su opet bili svi na okupu, i Mirkovi drugovi i prijatelji, kao i njegovi protivnici, jer se nije moglo re}i da je imao neprijatelja. Baba-Mita se, kao i uvijek `alila na sve i sva{ta i Mirku to ne bi bilo ~udno da jednoga dana ne ~u kako se `ali nekoj od kom{inica. - Vi|i, mila moja ... - govorila je skoro pla~nim glasom, pokazuju}i na Mirka , - Ovi |eti} ni{ta ne ije, a vi|i kako je oteka', kumim te Bogom... Bojim se da nije {to slab, a oni otac mu se mnogo na njega ne obr}e, pa se bojim da mu se {to ne dogodi te da narod po~ne pri~u e sam ja tome kriva... Tek tada mu bi jasno, da je na njemu nastala nekakva promjena. Pa da, nije ni ~udo, jer se skoro vi{e od mjesec dana hranio iz paketa koje je iznosio iz magacina, dok je kod babe-Mite jedva mogao, reda radi i da se {to ne primijeti, da nekako posr~e svakida{nju ~orbu. Nije ni mogao znati da se ugojio, jer se tih gladnih poslijeratnih godina, u cijelom gradu nije moglo vidjeti uhranjeno ~eljade, osim rijetkih funkcionera me|u pobjednicima koji su, kao prvo, za sebe obezbijedili puno korito. Baba-Mita ga po~e pripitkivati da li ga {to boli, ima li vatru..., i zabrinuto mu stavljala ko{~atu, uvijek toplu ruku na ~elo i dugo, zabrinuto klimala glavom. Mirko joj je govorio i ubje|ivao je da mu nije ni{ta, misle}i na ukusne konzerve iz ameri~kih paketa koje, za svaki slu~aj, bje{e sakrio na tavanu teze gdje su on i drugovi imali obi~aj da se skupljaju i borave kad bi padala ki{a. Upadanje u magazin je, nakon po~etka {kolske godine, postalo opasno a ~im otpadne li{}e bi}e i nemogu}e. Zbog toga je bio napravio solidnu rezervu, ali mu je najte`e bilo {to ni sa kim o tome nije smio da govori. U stvari, do skora nije ni imao s kim, no sada, kada su svi opet na okupu, to je po~elo bivati neizdr`ljivo. Zato je jedva do~ekao da mu se najbolji drug vrati sa sela, negdje iz Crmnice, kako bi s njim podijelio i tajnu i sve one |akonije koje je iznio iz "Ali-babine pe}ine". ^im je saznao da se njegov prijatelj, sa nadimkom \elo, vratio sa raspusta po`urio je da mu se {to prije javi. ^im je vidio njegovu, po obi~aju kratko o{i{anu, okruglu glavu u prozoru, dotr~a i zovnu ga. - [to je? - obrecnu se \elo, mrzovoljan kao uvijek, mrko i ispitiva~ki ga gledaju}i. - Kako {to je, - odgovori mu pitanjem, - ajde izlazi iz ku}e, {to si se zabio u nju ka' u bunker? Evo su krenuli, kod crkve, da igraju na orahe. Jesi li donio kakvu vre}icu...? - Malo... Nijesu jo{ po~eli padat. A ko igra? - Dostina... Turo-@abac, Mitar-@uti, Mili-[linota, ]ita-Barbarita i ne znam ko jo{... - ^ekaj da izvadim ka{eticu, - odgovori mu \elo i nestade u polumraku sobe. Nije ni bilo ni~eg do te sobe sa `eljeznim krevetima i kredencom, pribijenim uz zidove, sa crnim {poretom u uglu do prozora i velikog astala na sredini i malog hodnika sa umivaonikom. Bilo je to prosje~no doma}instvo tada, kada je bilo va`no da se nekako pre`ivi. \elo je tu `ivio sa majkom i starijima bratom i sestrom. \elo iza|e, sjede na prag i po~e obuvati nove `ute "gume", obu}u sa |onom od automobilske gume, kakvu su obu}ari pravili uglavnom za seljake iz okolnih sela. Tek kad se obu, pogleda ga ispitiva~ki i za~u|eno re~e: - Uh, {to si se u`irio... Eto te ka´ prasac !? Mirko o}uta, osmjehuju}i se kisjelo, pa ga po~e po`urivati kako bi izbjegao novo pitanje. Taman {to krenu{e niz ulicu, Mirko za~u kre{tavi glas babe-Mite kako ga zove. Nije imao volje da se odaziva i najradije bi pre~uo taj poziv i izgubio se upravcu Vla{ke crkve odakle se ~ula graja. Ipak se okrenu i spazi babu-Mitu kako mu ma{e sa trotoara, gdje je stajala u dru{tvu dvije starice, otprilike istih godina kao i ona, jednako obu~enih u crno i zabra|enih crnim maramama.

7

Nevoljno do|e do njih, upitno ih gledaju}i, dok mu baba-Mita ne objasni da su to ro|ake njegove pokojne babe koje su htjele da ga vide i pozdrave. On potom hitro pri|e i poceliva se sa njima, dok su ga one `alostivim glasom blagosiljale i tepale mu. Strpljivo je stajao dok su ga milovale po glavi, znaju}i da ga one ne}e dugo zadr`ati, kraji~kom oka gledaju}i kako se \elo, iako s razumijevanjem, ipak nestrpljivo premje{ta s noge na nogu. Ubrzo se oprosti od starica, te se `urno uputi{e tamo odakle je dopirala bjesomu~na graja. Ispred crkve, na pje{~anoj {irini, na kojoj se uzdizao kip vile sa jataganom u visoko uzdignutoj desnoj ruci, `estoko se igralo "u orahe". Bilo je nekoliko grupica, dok su okolo stajali oni koji, ili nijesu imali s ~im da igraju ili su ~ekali da se pridru`e nekoj grupi. Mirko i \elo pozva{e dvojicu te poperi{e orahe za igru, koja se igrala tako {to su se popereni orasi ga|ali "{ko}em", najve}im orahom koji su imali, sa crte udaljene ~etiri-pet metara. Svi su bili zadubljeni u igru, ne primje}uju}i narod koji je prolazio svojim poslom, nose}i kojekakve {arene torbice, vre}e i }eraju}i natovarenu ili rastovarenu magarad pred sobom. Igru bi prekidali `estokim prepirkama, stalno mjere}i otstojanja i poga|aju}i se oko dobitaka. Igra~i su "bli`ili", tojest odmjeravali ko }e biti najbli`i ogradi groblja a time prvi da ga|a postrojene kupice oraha, da bi nakon ga|anja onaj, ~iji je "{ko}" najdalji, imao pravo ponovo da ga|a i pogo|ene orahe uzme kao dobitak. Ve} su prvi morali da napuste igru izgubiv{i sve orahe, dok su drugi pristizali da u|u u igru. Nakon {to je izgubio svoje i pozajmljene orahe, Turo "@abac" po~e ljutito nogom razbacivati poperene kupice oraha, sve dok ga ostali uz viku i otimanje ne otjera{e iz igre. U otimanju laktom zaka~i Mirka iza uha, tako da on ne izdr`a a da ga ne "opali" nogom u prkno. Sramote}i i graju}i Turo pobje`e do na }o{ak grobljanske ograde odakle nastavi da zadijeva i sramoti igra~e. - Mirko..., Mrkonja.., nja, nja, nja! Mirko, Mrkonja..., ljubi se s babama...! - urlao je otuda {to ga grlo nosi. U po~etku nijesu obra}ali pa`nju, ra~unaju}i da }e mu dosaditi, ali on nije prestajao tako da je sve vi{e njih po~elo da gleda u njegovom pravcu tako da on, ohrabren, nastavi da se krivi jo{ `e{}e. Izgleda da mu ni to nije bilo dosta, jer po~e da skandira... - Oj Mrkonja, nja, nja, nja! - I \elo avetinja.., u gume od traktora..! Mirko i \elo se upitno pogleda{e. \elo zna~ajno klimnu glavom, nakon ~ega nastavi{e da igraju kao da ni{ta nije bilo. Ostali su ih opominjali da preduzmu ne{to jer je Turova dreka bivala sve nepodno{ljivija. -Ajde, glavurdani, {to ga vi{e ne smirite kojega |avola...? - javi se Miki Peri{i} na koga nije "prijenjao" nikakvi nadimak i to ne zato {to je bio jak, hrabar i dobro se tukao, ve} je imao ne{to kod sebe koje su ostali po{tovali ni sami ne znaju}i za{to. To nije moglo da promijeni ni kad bi ga njegova malo mla|a tankonoga sestra Zorka, za ostale |eti}e neshvatljivom odlu~no{}u, strogo zvala da napusti igru i ide doma, jer je tako rekla majka, {to je on bez pogovora ~inio. Vjerovatno ga je ~inilo bliskim i omiljenim, to {to nije umio da se pretvara i pravi va`an. - Umiri ga ti, - otsje~e \elo ljutito, - lako se tebe uvatiti sa svakim, kad ti stane na biljeg ili nasrne na tebe, te mo`e{ odmah prije}i na stvar. A vi|i njega... Eto ti ga, pa ga ti smiruj. - Mo`da ne smije{..., a? - proba{e neki da se sprdaju. Na to ih \elo prijete}i presje~e pogledom te u}uta{e. Kako Turo nastavi, \elo se iskrade i po|e kriju}i se, naokolo, ne bi li za{ao iza le|a Turu, koji je i dalje urlikao zaboravljaju}i i sam zbog ~ega, ~ine}i od toga, po svom poganom obi~aju, nekakvu svoju zabavu koja je bila nepodno{ljiva i slu~ajnim prolaznicima, koji su se i{~u|avali odakle mu snaga za tako razornu dreku. \elu je dosta dugo trebalo, da se Turu neopa`en privu~e i hitro ga zgrabi. No Turo se nije branio kako bi se od nekog njegovog vr{njaka o~ekivalo, ve} je odmah nadao takvu dreku da su se svi prolaznici okrenuli, ne samo da vide {to se doga|a, nego i da se odmah umije{aju. - Aj, ubi{e me, - razdrije se Turo prodornim glasom, poku{avaju}i da se otrgne, - a ne dajte...! Auuuuu, {to }u crni kukavac! U pomooo}!!! Pomagaj narode, evo o}e da me kolju, aj lele mene.... Spa{avajte ljudi !!! Upomo} ako ima koga..., evo su krenuli da me ubiju... Aj, dajte, spasite ako Boga znate...! I stvarno, nekolicina slu~ajnih prolaznika odmah prisko~i{e i iz \elovih ruku otrgo{e Tura

8

koji pobje`e pakosno se smiju}i. \elo se, smrknut, vrati grupi koja ga je nestrpljivo o~ekivala i kad Turo htjede da nastavi svoju nepodno{ljivu dreku, svi se kao po komandi sago{e kupe}i kamenje i njime zasu{e Tura, koji vidje zlu priliku i pobje`e glavom bez obzira. Znaju}i da ih on, ipak, ne}e ostaviti na miru, pokupi{e orahe i po|o{e na drugi, mirniji kraj Skadarske ulice. *** Tamo gdje se Skadarska ulica pod kosim uglom uliva u pra{njavu Grahovsku, nalazilo se trouglasto dvori{te ogra|eno betonskim zidom, sa dvije lijepe prizemne ku}ice i velikom tezom sa ostavama i perionicom u sredini, nad kojom je bilo pokrovlje u kojem su se sastajali i ~uvali sve ono {to nijesu smjeli kod ku}e, a u nevolji bi poneki od njih tamo ostajao da preno}i. Nakon {to je ostao bez ku}ice na drvetu, Mirko je to potkrovlje sve ~e{}e koristio. U jednom od o{trih uglova dvori{ta, uz samu ogradu crkvene avlije, bio je i prostran koko{arnik, sa malim, `i~anom mre`om ogra|enim, oborom. U jednoj od ku}ica `ivio je An|elko, sin Pera Nabija~a, predratnog gra|evinskog preduzima~a, koji nikako nije mogao da shvati novonastalo vrijeme i jedva ~ekao da po~ne neki posao, pa kakav god bio. Nadimak je dobio zbog toga {to je pri hodu jednu nogu zabacivao kao da nabija tlo pod nogama. An|elko je bio najmla|i i, kako to obi~no biva, najnesta{niji od troje djece, tako da je majka znala da zakuka kako su mu pogre{no ime nadjenuli. Po{to je neko vrijeme kroz prozor pratio {to se na ulici doga|a, An|elko iza|e i pridru`i im se u igri, koja je postajala sve `e{}a. Igru su pratila i manja djeca a ponekad bi se stidljivo i oprezno primicale djevoj~ice, uvijek po dvije-tri zajedno, stalno se sa{aptavaju}i i kiko}u}i. Zadr`avale bi se kratko, jer ~im bi neko po~eo na njih obra}ati pa`nju, ostali bi se ili sprdali ili izvikali na njega. Po{to je ulica vodila ka gradskom pazaru, a osim toga bila u blizini {kole, u njoj je uvijek vladala `ivost. Zato su dje~aci i izbjegavali da se u njoj igraju, jer je uvijek neko nailazio tra`e}i kavgu ili za|evice. Nekog naro~itog saobra}aja u ulici nije bilo, osim {to je narod progonio natovarenu ili rastovarenu magarad, dok bi vrlo rijetko protutnjao kakav raspali kamion. Ba{ kada je igra bila na vrhuncu, iza o{trog ugla Grahovske ulice, s rukama duboko zabijenim u d`epove pre{irokih ga}a, iza|e Boro zvani D`ora, zbog toga {to se neprestano sprdao svemu i sva~emu, nikoga ne ostavljaju}i na miru, ne dru`e}i se ni sa kim a uvijek spreman na sva|u, pjevaju}i na sav glas, napamet i ko zna otkud nau~enu pjesmu iz “kaubojskog” filma “Draga moja Klementina”. Prave}i se nepodno{ljivo va`an, na sav glas je zavijao... - “O majdavri, o majdavri, o majdaaaavri Klementajn lavalosta, gonforeva, o majdaaaaaavri Klementajn...” - Ajde mr{ i ne serinjaj, gomnovalju, nego se gubi otolen...! - obrecnu se An|elko i prijete}i krenu put njega. Boro groknu par puta, ali se ipak udalji na pristojno odstojanje, vjerovatno smi{ljaju}i kakvu novu bezobra{tinu, zbog kojih je i zaradio svoj nadimak. Znalo se i da od svojih namjera ne odustaje ba{ lako, te su ga se ostali i pribojavali i sklanjli mu se s puta. Odjednom, iz pravca Grahovske ulice, za~u se zvuk automobilskog motora. Prije nego se ostali i osvrnu{e, An|elko pogleda u pravcu odakle je dolazio zvuk i smrknuto prosikta: - Evo ih opet one nabiguzice, dolaze kako bi, onome jadniku od oca mi, pri~ali pri~ine pri~e i razba~ivali se pustim obe}anjima. A on funjarama jo{ i vjeruje... No, ko zna, mo`e biti da im mora vjerovati te pri~e, da ne bi mora vjerovati {to gore. I stvarno, automobil, jedan ulubljeni d`ip zemljane boje, skrenu u Skadarsku ulicu i po|e pravo na gomilu djece koja se razbje`a{e. Auto nastavi preko gomilica poperenih oraha koji zakrcka{e pod to~kovima i zaustavi uz sami dvori{ni zid, {to }e re}i na sred dotadanjeg igrali{ta. Stiskaju}i {ake, dje~aci su smrknuto i nijemo gledali, kako iz auta iska~u dva namrgo|enih partizana u razdrljenim engleskim uniformama, dok su im se o opasa~ima klate ugla~ane jajaste bombe i te{ki pi{tolji. Nakon izlaska iz auta, osvrnu{e se vi~nim pogledom i o ramena objesi{e engleske automate sa okvirom koji je mlatarao i udarao ih po le|ima a onda laganim koracima u|o{e kroz {iroku kapiju u dvori{te i nestado{e iza }o{ka. Igra~i se preseli{e malo dalje, dok ona

9

manja djeca usko~i{e u d`ip, otimaju}î se za volan i ska~u}i po sjedi{tima. Igra ve} bje{e izgubila onu pre|a{nju `ivost, tako da se nastavi bez vike i prepiranja, kao da auto nije pregazio samo orahe ve} i onu pravu radost igre. Posebno je An|elko bio bezvoljan i smrknut, vi{e igraju}i kako ne bi morao misliti o ne~emu {to se doga|a u ku}i, nego zato {to ga je igra zanimala. Ne pro|e dugo, kad se na prozoru pojavi izmu~eno lice An|elkove majke, koja ga zovnu i `alostivim glasom naredi: - Ajde, An|elko, ku}o moja, po|i u koko{arnik, te uvati one dvije pirgaste, pro{logodi{nje piplice i zakolji ih... Ajde odma, nemoj da te ~ekam e su ljudi u ku}u! Me|u igra~ima zavlada duboki muk, dok se An|elko, smrknuto ste`u}i {ake, polako uputi u dvori{te i za|e za uglom ku}e. Igra se bezvoljno nastavi, dok su djeca na d`ipu nesnosno galamila. Ne potraja dugo, kad se, neo~ekivano, iz dubine dvori{ta za~u duga rafalna paljba iz automata nakon koje odjeknu potmula eksplozija ru~ne bombe. Odmah zatim, kroz prozor iznad samih igra~a, isko~i{e ona dva partizana, obu~eni samo u ko{ulje, gologlavi i raspasani, te i ne osvr}u}i se, zadimi{e u pravcu grada. Neki od igra~a ~u~nu{e uz niski betonski zid, dok se nekoliko njih oprezno do{unja do ku}nog ugla. U dnu dvori{ta, raskre~enih nogu sa spu{tenim automatom u rukama, stajao je An|elko, dok su se u malom oboru koko{ke jo{ uvijek koprcale di`u}i pra{inu. Njegova majka se nagnu kroz prozor, o~ajni~ki se dr`e}i za glavu i kukaju}i iz svega glasa. - Aj kuku mene, An|elko, {to u~inje..., kuku meni kukavici crnoj...! Aj, lele mene nesre}nici nesre}noj, od danas pa zadovijek..! Ajde, |avole jedan pogani, uzmi sad te i nas sve skupa pobij, ka {to ve} i jesi. Ajde..., da Bog da te strelica zve~ila, {to u~inje... Kuku mene..., jaoh !!! Iza majke, koja se u svome jadu savijala i ispravljala u taktu svoje kuknjave i kletvi, hromim korakom se pojavi i otac, Pero, i zgranuto zagleda u An|elka koji prezrivo baci ispra`njeni automat u pra{inu, ne `ure}i potr~a te presko~i betonski zid i izgubi se u pravcu obli`njeg brda. Na kapiji se ve} bje{e okupio radoznali narod, koji nijemo gleda{e {to se doga|a. Pero doviknu onima koji provirivahu iza }o{ka, da do|u i otklju~aju ulazna vrata koja An|elko bje{e zaklju~ao nakon {to je s ~iviluka zgrabio napunjene automate i ostalo oru`je, dio kojega jo{ uvijek staja{e prislonjen uz dovratak. Nesigurnim korakom i natovaren oru`jem, Pero do|e do kapije sa koje se okupljeni narod }utke razma~e pa zastaju}i, otsutno i vi{e kao za sebe, othuknu: - A {to }u i |e }u sad, crni kukavac...? A {to sad da ~inim, crni u gori kukavac, ajte mi recite ljudi...? U gomili nasta `agor i kome{anje dok se ne oglasi, niko drugi do baba - Mita. - Ajde ti Pero, - odlu~no re~e, - vrati se i na|i kakvu vre}u za to oru`je ili kakvu dekicu, pa to zamotaj i naokolo po|i te ga ponesi u ispostavu. Ovako kako si sad krenuo izgleda ka da }e{ u rat, a dekica bi ti, kako izgleda, mogla i trebati. Ajde ne boj se i gledaj da naljegne{ na nekog od tijeh starijih i pametnijih... Ajde sa sre}om... Nije ni njima velika volja da se ~ini kastig, no }e i oni gledati da sve pro|e bez velike vardanje. Ajde, polako, pa sa sre}om... Oni oko nje s odobravanjem za`agori{e. Kad se Pero izgubi iza ugla, `agor se poja~a i pretvori u graju, sve dok se opet, svojim pla~nim stara~kim glasom oglasi baba - Mita. - Dajte de, ljudi, maknite ovo ~udo, - re~e pokazuju}i na ulubljeni d`ip - i pri}erajte ga tamo do pumpe. Ne treba vraga izazivati, no u~injeti da sve zavr{i bez velike vardanje. Nije ni njima u ra~un da se ~ini kastig i bruka... Ajde de ! Narod je, za~u|eno i bez pogovora poslu{a i uskoro ulicom ponovo zavlada varljivi mir dok djeca nevoljno nastavi{e prekinutu igru, stalno je prekidaju}i da bi se raspravljali o onome {to se dogodilo. Odraslima je vrijeme prolazilo u napetom i{~ekivanju, dok su zavjereni~ki i poluglasno razgovarali u ku}nim ulazima ili se boja`ljivo naginjali kroz prozore. \elo, Mirko i Miki, izdvoji{e se i uputi{e u o{tri ugao dvori{ta da pri~ekaju dok se narod razi|e i uka`e prilika da neprimjetno u|u u svoje skrovi{te koje se nalazilo u niskom potkrovlju {upe, oslonjene na dvori{ni zid, iznad perionice koja se nalazila u sredini, izme|u dvije ostave za drva i ostalo, jer male prizemne ku}e nijesu imale podruma. Nije dugo trajalo i oni se u{unja{e u {upu i uz naslagana drva uspe{e u nisko tamno potkrovlje, ~iji jedan dio poda bio zastrt ov~ijim

10

krznima, dok su se sa suprotne strane vidjele nekakvi sanduci iz kojih su vireli komadi drveta, `eljezne cijevi i smotuljci `ice. Pored sanduka bile su naslagane raskupusane knjige i otrcane sveske predratnih zabavnika "Mika Mi{" prepune stripova i zabavnih pri~a. Iza tih sanduka, Mirko je bio sakrio i rezerve ameri~kih paketa, koje je iznio zadnjih dana raspusta i jo{ uvijek ih dr`ao u tajnosti, ~ekaju}i pogodan dan da po~asti svoje dru{tvo i time se oprosti od svoje "Ali Babine pe}ine". Bilo je, stvarno, ugodno u tome potkrovlju koje je bilo zastrto ov~ijim krznima, i napunjeno slu~ajnim plijenom iz ~estih pohoda kroz lavirinte napu{tenih prostorija vojnoga stana. U krov je bilo umetnuto nekoliko staklenih tigala, tako da je preko dana bilo dosta vidno, barem toliko da je bilo mogu}e i ~itati, dok je no}u kroz njih dopiralo svijetlo ~kiljave sijalice sa obli`njeg drvenog stuba gradske rasvjete. Neko vrijeme su sjedjeli zami{ljeni, dok Miki ne prekide ti{inu. - Mora da je An|elko ve} stigao u planinu... - Ma kakvi, nije dati tako blesav, - zami{ljeno dodade Mirko. - A ne, no }e pu{tit da ga uvate na prag od ku}e! - Dobro, ajde mi reci, kad si tako pametan, |e da bje`i, kad ni|e, kilometrima, nema ni vode.., a o hrani da ne govorimo. Miki ga pogleda {iroko otvorenim o~ima, odjednom shvataju}i koliko je ta~no ono {to Mirko re~e, istovremeno se prisje}aju}i koliko ih je ponekad mu~ila `e| kad bi se u igri zaboravili i predaleko odaljili od grada, koji je i sam bio `edan kad ljeti presahnu udaljeni izvori i narod iz gradskog vodovoda jedva iscijedi onoliko koliko mu treba za dnevne potrebe. Mirko je najbolje znao koliko je te{ko kad se ostane na ulici, jer je ponekad morao da bje`i ispred razjarenog, pijanog oca i tada mu je ovo nisko i mra~no potkrovlje bilo dobrodo{lo uto~i{te. Potpuno svjesni An|elkovog polo`aja, brzo su razmi{ljali kako da mu pomognu, jer je to trebalo u~initi prije nego se smrkne. Imali su izvjestan predosje}aj da ne}e biti neke velike potjere, jer bi ona ve} uveliko bila pokrenuta, ali se nijesu smjeli na to osloniti. Znali su da se An|elko ne}e mnogo udaljiti i da }e, skriven na nekom pogodnom mjestu, ostati da osmatra {to se doga|a u gradu. Zaklju~i{e da bi najbolje bilo da \elo i Miki uzmu bocu vode i po|u ~istinom ka brdima kako bi ih on mogao vidjeti i dati im znak ili im po}i u susret. Grozni~avo su razmi{ljali {to bi An|elka moglo sna}i zbog njegovog postupka. Pretpostavljali su da, vjerovatno, trinaestogodi{njeg dje~aka ne}e voditi u zatvor, ali nekako u to i nijesu bili ba{ savim sigurni. U svakom slu~aju mu je trebalo pomo}i da se sna|e dan-dva, odnosno, {to bi moglo biti jo{ gore, dvije-tri no}i. Pomi{ljali su na napu{tene bunkere oko grada, ali nijesu mogli da zamisle An|elka kako sam ~u~i u smrdljivom bunkeru, te zaklju~i{e da je najbolje da po mraku do|e i smjesti se u potkrovlju u kojem su kovali plan. Ra~unali su, ako ba{ budu htjeli da ga uhvate, uhvati}e ga svakako, pa je onda bolje da se, `edan i gladan, ne lomata okolnim brdima. - Dobro, a {to }emo za hranu? - upita Miki zabrinuto, - znate i sami kolika je oskudica. Mirko se sjeti svojih rezervi i stade se lomiti oko toga da li da ih otkrije ili ne. Nakon po~etka {kolske godine vi{e nije mogao preko balkona da ulazi u magazin, a kad uskoro otpadne li{}e sa oraha, ne}e se nikako ni mo}i. Pomisli; {to je tu je i po|e ka gomili sanduka iza kojih izvu~e razvaljeni kartonski paket i iz njega po~e vaditi preostale konzerve raznih veli~ina \elo i Miki izbe~i{e o~i kad, u oskudnoj svjetlosti koja je dopirala kroz staklene tigle, prepoznado{e sve te raznovrsne |akonije. Radosno prihvati{e ~okolade koje im Mirko pru`i i dave}i se od radoznalosti upita{e ga odakle mu toliko bogatstvo. Mirko im ne htjede odmah re}i, ve} ih stade po`urivati da krenu pa kad se vrate onda }e im ispri~ati o svemu. Bilo je kako su pretpostavili. An|elko je bio zauzeo busiju na vrhu jednog, prema gradu isturenog brda, odakle je imao dobar pregled i odmah prepoznao Mikoga i \ela. Bilo je ta~no onako kako su i pretpostavili; An|elko im je dotr~ao ususret, boljere}i slomatao niz strmoglave stijene, dolomatao do njih i prosto im oteo bocu vode na koju skoro da bjehu zaboravili. Ostaju}i bez daha, otpio je skoro pola boce mlake vode, ne skidaju}i grli} sa osu{enih usta. Potom su na{li pogodno mjesto i skriveni do~ekali ve~e a onda se neprimjetno u{unjali u potkrovlje iz koga se, kroz pukotine, moglo vidjeti kako kom{inice dolaze da tje{e An|elkovu majku, jer se ni Pero nije vra}ao iz milicije. U ulici je vladao varljivi mir, jer su svi pazili da ne izazivaju novu vlast i daju joj kakav povod da vje`ba strogo}u. Posebno zato, jer je i vlast znala da ona dvojica nijesu

11

kod Pera Nabija~a dolazila zbog stvarnog sklapanja posla, ve} da bi bezo~no koristili njegovu lakovjernost i na njegov ra~un se najeli i napili, tako da }e svakako i sami gledati da sve pro|e bez velike buke. Izgladnjeli An|elko izbe~i o~i kad mu ponudi{e od onih |akonija iz Mirkovih rezervi, ali mu nije padalo na pamet da se raspituje dok se nije najeo. Mirko im skoro {apatom ispri~a kako je za vrijeme raspusta otkrio ulaz u gradski magazin i cijelo ljeto se snabdijevao paketima u kojima je bilo svega {to srce mo`e po`eljeti. Od kada je po~ela {kolska godina, vi{e se ne usu|uje da tamo ulazi, tako da je ostao na toj zadnjoj rezervi. Nakon toga se stado{e dogovarati kako da jo{ jednom izvedu upad u tu takozvanu "Ali Babinu pe}inu" i obezbijede se za neko vrijeme. Znali su koliko bi to moglo biti opasno, jer je {kola radila u dvije smjene i do kasno uve~e su se {kolskim dvori{tem motale kojekakve sekcije i udru`enja. Mirko, za koga je cijeli poduhvat bio najopasniji, predlo`i da upad naprave jedne nedjelje kad u {koli nema nikoga i kad su kom{ije uglavnom kod ku}e ili rasuti po okolnim selima, odakle su se, obi~no, kasno s ve~eri, natovareni torbama, vra}ali u grad. \elo, koji nije mnogo govorio, predlo`i da povedu jo{ nekolicinu iz ulice. Po{to je, ionako, zadnji put, pa da se barem isplati a, osim toga, ako ih pohvataju, kao {to izgleda da bi se moglo desiti, krivica }e se podijeliti na vi{e njih te ne}e biti velike gu`ve. Li{}e oraha je bilo dosta prorije|eno, kad su tog nedjeljnog popodneva krenuli u pohod na "Ali Babinu pe}inu", tiho i uz {apat se penju}i uz glatko stablo. Jedan za drugim su, preko savijene grane uskakali na balkon i hitro nestajali kroz o{krinuta vrata. Kao zadnji ostade Mili [linota, stra{ljivo zvjeraju}i oko sebe pa, vidije}i kako posljednji nestaje kroz balkonska vrata, iznenada izgubi `ivce, sko~i sa betonskog zida i glavom bez obzira za`di {kolskim dvori{tem u pravcu grada. Kad im se o~i donekle priviko{e na mrak, dje~aci po~e{e prebirati po paketima i ostalim stvarima koje bjehu nabacane na gomile raznih veli~ina. Kako je vrijeme prolazilo, tako su se oni sve vi{e osloba|ali i po~injali da preturaju, ne znaju}i ~ega prije da se dohvate. Mirko je \elu i Mikome davao znak da uzmu one manje pakete i da ih bace sa balkona u, visokom travom i dra~ama obraslo dvori{te, pa tek onda da po|u na donji sprat i vide ~ega sve tamo ima. Dohvati{e nekoliko paketa i s balkona ih baci{e u dra~e i visoku travu, ra~unaju}i da ih otuda izvuku tek kad padne mrak. Poslije toga, drvenim stepenicama si|o{e na donji sprat odakle se ve} ~ula prepirka onih koji su se oko ne~ega otimali zaboravljaju}i gdje se nalaze. Na donjem spratu je sve bilo pretrpano raznim vo}em i povr}em, dok su u jednom uglu bile naslagane male ba~ve, vjerovatno napunjene vinom ili rakijom. Dunje i jabuke su mirisale dok se mra~nom prostorijom {irio kisjeli vonj gro`|a. Gomile zrelih kru{aka prosto su mamile da se zahvati sa obije ruke i {to prije zagrize u njihovo so~no meso. Ba{ u momentu kad je otimanje oko jedne vre}e oraha bilo na vrhuncu, odjednom i bez najave, {irom se otvori{e ulazna vrata i kroz njih upade ogromni brkati milicioner sa velikim crnim pi{toljem u desnoj ruci. - Stoj! Ne mrdaj i ruke u vis..! - dreknu iz svega glasa, o~ima kolutaju}i u mrak prostorije. Nastade kome{anje i nekolicina poku{a{e bjekstvo uz drvene stepenice. Iza brkatog milicionera se stu{ti{e jo{ dvojica mla|ih i hitro potr~a{e za njima. Mirko i Miki se baci{e na gomilu praznih vre}a, dok \elo poku{a da se sakrije iza ba~ava ali ga onaj brkati milicioner brzo prona|e i za ruku izvu~e na sred prostorije. Ona dvojica milicionera, niz stepenice dovuko{e bjegunce koji su se pla~u}i otimali i naredi{e im da se postroje ispred brkatog milicionera koji je zloslutno mahao velikim pi{toljem. Mirko i Miki bi ostali neprimije}eni da Jovo Mali, skriven u istoj gomili vre}a, od straha ne stade da cvili i jau~e, skre}u}i pa`nju milicije koja ih hitro, svu trojicu, izvu~e iz gomile i ugura u stroj sa ostalima. Brkati milicioner nabi pi{tolj u futrolu i dvojicu najbli`ih zgrabi za mi{ice, nare|uju}i onima dvojici da u~ine isto. Oni ga hitro poslu{a{e i svaki od njih zgrabi po dvojicu tako da slobodan preostade samo Milenko zvani Ruta koji se zbunjeno osvrta{e. Vidije}i ga tako zbunjenog, brkati milicioner dreknu i naredi mu da ide dva koraka ispred njega. No, ~im iza|o{e na ulicu, na kojoj se narod ve} bje{e po~eo okupljati, Ruta za`di ka o{trom }o{ku Skadarske ulice.

12

Stoj, puca}u!!! - dreknu milicioner iz svega glasa, silovito tegle}i veliki crni pi{tolj iz futrole. - Stao sam.., - Ruta ~u~nu i po~e da cvili, di`u}i uvis ruke. - Preda mnom i nemoj slu~ajno opet da proba{ bje`ati, - viknu milicioner nespretno vra}aju}i pi{tolj u futrolu. Ruta napravi korak kao da se vra}a u stroj, pa iznenada opet za`di u pravcu uli~nog }o{ka, dok milicioner urlaju}i opet pote`e svoj pi{tolj. Ruta se opet skupi i zakuka, mole}ivo obe}avaju}i da ne}e vi{e bje`ati, dok je milicioner bivao sve nesigurniji pred narodom koji se okupljao i sve ~e{}e dobacivao i prijetio. U trenutku kad je ponovo vratio svoj pi{tolj u futrolu, Ruta se okrenu i u nekolika hitra skoka {mugnu iza o{trog }o{ka na kraju ulice, dok je mulicioner, crvenoga lica, poku{avao da ponovo izvu~e svoj pi{tolj. Vidije}i da cijela rabota postaje smije{na, ostavi ga u futroli i, osvr}u}i se, naredi da krenu u pravcu ispostave u Zmajevoj ulici. Ruti, izgleda, nije bilo dovoljno {to se je tako lako izvukao iz ~itave te gu`ve, ve} nastavi da neprestano izviruje iza }o{ka bezobrazno plaze}i jezik. Uozbilji se, tek, kad mu brkati milicioner rezignirano dobaci: -Ajde, ajde, samo se ti pljazi.... Misli{ da te ne}emo ufatiti ~im se smrkne. Otac i majka nam se ionako moraju javiti, te }e i nama lak{e biti ako te oni dovedu... Na to se Ruta smrknu te se izdaleka se moglo vidjeti da je u`asnut samom pomisli da }e njegovi roditelji morati da se jave miliciji i saslu{aju optu`be i pogrde zbog onoga {to je u~inio. Ostade da nepomi~no i nijemo posmatra gomilu koja je jo{ stajala pred otvorenim vratima gradskog magazina. Nakon toga ostalima kao da laknu jer odjednom shvati{e da su me|usobno sudbinski povezani, samo treba i kona~no stanu jedan uz drugoga. Kolona od tri milicionera od kojih je svaki gr~evito dr`ao po dvojicu dje~aka koji se vi{e nijesu ni otimali, probijala se kroz gomile prolaznika koji su zastajali i gledali za njima, {to milicionerima, izgleda, uop{te nije bilo po volji. Uglavnom su hitali da {to prije do|u do ispostave i predaju nehoti~ne provalnike. Nakon kra}eg oklijevanja i Ruta se uputi za njima. Ubrzo stigo{e u Zmajevu ulicu, gdje se s mukom ispentra{e uz razvaljene drvene steprnice i stado{e pred vrata koja otvori mladi milicioner za~u|eno gledaju}i cijelu procesiju. Po{to se raspita o ~emu se radi, stade prido{le prihvatati ali tako {to bi svakog zaredom lijevom rukom uhvatio za uho a zatim ga sna`nim {amarom ubacivao u tamnu prostoriju. Isto htjede da u~ini i sa Mikijem ali on hitro ustuknu, tako da mladom milicioneru lijeva ruka ostade da visi u vazduhu. Nakon {to za trenutak ostade zbunjen, milicioner ljutito poku{a ponovo i po{to se dogodi isto, nestrpljivo nasrnu na Mikoga koji se prijete}i izvi gledaju}i ga pravo u o~i. Tim odlu~nim pogledom dodatno razjaren, zale}e se da ga kona~no zgrabi ali se Miki vje{to izvi i svoju okruglu o{i{anu glavu svom snagom zari u pleksus mladog milicionera koji nije naslu}ivao da bi mu se ne{to takvo uop{te moglo desiti. Udarac glavom je bio tako jak i neo~ekivan da se milicioner presamiti ostaju}i bez daha, dok je razroga~enim o~ima buljio u Mikoga koji se spremao za novi napad. Milicioner koji ga je dr`ao Mikoga, `estoko zate~en ovim neo~ekivanim ispadom, ispusti njegovu ruku, te zbunjeno prisko~i nesre}niku koji nije mogao da do|e do daha i odvede ga do prozora preko koga se ovaj presamiti i po~e da bljuje. Po{to se malo umiri, uspravi se i pogleda za sobom u vrata na kojima je stajao Miki prkosno o~ekuju}i {to }e se dogoditi. Milicioner duboko uzdahnu, smrknu se i krenu u novi napad ali ga njegov kolega sprije~i u tome, tako da se nakon kratkog otimanja smiri i dalje neprijateljski gledaju}i Mikoga koji u|e i ostade na bezbijednom otstojanju. Soba sa dva pisa}a stola i nekoliko stolica, u~as se napuni. Brkati milicioner izgura one mla|e i ostade sam sa dje~acima koji su se do{aptavali, premje{taju}i se s noge na nogu. Nakon {to ih osmotri, uputi se i sjede za pisa}i sto nasuprot dje~acima, sagnu se i iz fijoke stola izvadi poveliku, tvrdo ukori~enu svesku. Otvori je i po~e ne{to zapisivati svaki ~as uma~u}i raskre~eno pero u mastionicu. Kad zavr{i pisanje, strogo se obrati Mikome, koji se bje{e stisnuo u }o{ku i upita ga za ime, prezime i adresu pa po{to mu Miki izdiktira, on sve to o{trim trzajima zapisa. Isto u~ini sa ostalima i kad zavr{i, ustade i sklopi raskupusanu svesku, strogo ih sve redom pogleda i re~e da }e njihovi roditelji biti pozvani a oni }e do tada morati da ostanu u toj prostoriji, da budu mirni i ne poku{avaju pobje}i, jer bi time sebi na vrat navukli jo{ ve}u nevolju. Nakon toga iza|e i oni s jezom za~u{e reski zvuk klju~a koji se okrenu u bravi. Kad ostado{e sami, Mirko prvi sjede na obli`nju, dok se ostali na to kao prenu{e i po~e{e otimati oko preostalih stolica. Posijeda{e, {to po stolicama, {to po stolovima, nakon ~ega zavlada

13

muk pun crnih slutnji. Tek tada postado{e svjesni u koji polo`aj su do{li svojom lakomisleno{}u, no ipak niko od njih nije pomi{ljao da druge optu`i za svoju nevolju, ve} su zavjereni~ki o~ekivali {to }e se desiti. Jedino ]ita Barbarita, skupljen u stolici gr~evito grizu}i nokte, muklo i kao za sebe, othuknu: - Uh, u kakva se govna uvalismo... Ima svi da izletimo iz {kole, a {to nas doma ~eka... e to je ve} pravo “narodno veselje”. Niko mu ne odovori, jer su svi mislili isto i bojali onoga {to }e do}i. Najte`e im je padalo to, {to }e im uskoro do}i roditelji i uz prijekore, daviju i {amare ih odvu}i ku}ama. -Ajde, bez kukanja, - oglasi se \elo ustaju}i sa stolice, - jer bi}e {to }e biti. No je bolje da ne~im prekratimo vrijeme. Okrenu se i pogleda veliku kartu svijeta koja je visila na zidu iza njih, daju}i prijedlog da neko imenuje neki grad na karti, kako bi ga ostali tra`ili i ko ga prvi na|e da bude pobjednik. Iako dosta bezvoljno, ostali se slo`i{e i on izgovori ime nekakvog grada te po~e potraga, koja se pokaza te`om no su o~ekivali, tako da se zadubi{e u tu ~udnovatu igru, ne primje}uju}i kako vrijeme prolazi i skoro zaboravljaju}i zbog ~ega su tu, zbijeni u uglu nepoznate prostorije. Sunce ve} bje{e na zalasku i po~e bivati sve tamnije u neokre~enoj prostoriji, te neko upali svijetlo kako bi mogli da nastave igru, kad se za~u neka zloslutna buka na drvenim stepenicama. Kao po komandi se postroji{e, pogleda uprtih u izgrebana vrata, napeto o~ekuju}i ko }e se pojaviti na njima. Potraja dugo dok se klju~ okrenu u bravi i kroz vrata u|e brkati milicioner, s po{tovanjem propu{taju}i krupnu priliku u oficirskoj uniformi sa oznakama majora OZNE. Te{kim korakom major do|e do na sred prostorije, raskora~i se i sa rukama na le|ima stade posmatrati dje~ake koji su se premje{tali s noge na nogu upla{eno se odupiru}i o zid. Pogled mu se najdu`e zadr`a na kratko o{i{anoj glavi Mikog Peri{i}a, dok mu upe~atljivo mu{ki lik dobi neki ~udan izraz. Prije nego {to progovori, ako je uop{te imao namjeru, u prostoriju u|o{e nekoliko milicionera i hitro uza zid, ostado{e u stavu mirno. Krupni major se okrenu milicionerima, daju}i im "na mjestu voljno" pa potom upita brkatog milicionera: - [to je na stvari? - Dru`e majore, - raportira milicioner, - radi se o organizovanom upadu u gradski magazin, pa smo mislili da istraga i postupak pripadaju va{oj slu`bi. Po{to smo dobili informaciju, da grupa preko balkona upada na gornji sprat pomenute zgrade, munjevitom akcijom smo uspjeli da ih pohvatamo i privedemo u ispostavu... - Aha! A jesu li pri hap{enju i privo|enju davali otpor ili poku{avali bjekstvo? Milicioneri se snebi{e, ne znaju}i {to da odgovore i po{to se zagleda{e u brkatog milicionera, on se osjeti obaveznim da ne{to re~e, pa s nelagodom dodade: - Jedan nam je uspio pobje}i, dru`e majore, ali smo obavijestili roditelje i prenijeli im obavezu da ga oni privedu, a {to se otpora ti~e, jedan od ovih je napao na{eg novodo{log pripravnika, koji je pro{ao bez ozljede. - Koji je to razbojnik, te se usudio da se suprostavi narodnoj vlasti!? Brkajlija pokaza na Mikoga koji staja{e u uglu sobe, prkosno gledaju}i postrojene milicionere. Izgledalo je da major nije iznena|en, jer se okrenu i istim pogledom kao ranije odmjeri grupu dje~aka, nakon ~ega, preko ramena upita brkajliju: - A ko je predvodnik? ^ita zausti da ne{to ka`e, ali mu \elo zabi lakat u slabinu, mrko ga gledaju}i. Ostali se }ute}i pogleda{e, odlu~ni da svaki na sebe prihvati svoj dio krivice. Iako majoru sve to nije izmaklo, ipak se ~inio nevje{t i sa zanimanjem posmatrao dje~ake koji se spremahu da u potpunosti prihvate posljedice zajedni~kog poduhvata. Iznenada, major se strogo slu`beno obrati brkatom milicioneru, pitanjem {to su preduzeli ili namjeravaju da preduzmu. Milicioner odgovori da su roditeljima upu}eni pozivi da prisustvuju saslu{anju i da je neophodno odlu~iti ko je nadle`an za vo|enje postupka. Major ga pohvali da je sve po propisu pa se zatim okrenu dje~acima smrknuto ih gledaju}i. Po{to zabaci ruke na le|a, raskora~i se i odlu~nim glasom progovori:

14

- Zna~i vi ste ta izdajni~ka banda koja se drznula da nasrne na narodnu imovinu! U ova odsudna vremena, dok se jo{ vode borbe protiv neprijatelja raznih boja, vi plja~kate narodna dobra i tako podrivate narodnu vlast. Znate li da smo mi u narodnoslobodila~kom ratu, svoje drugove strijeljali zarad jedne jabuke ukradene iz ne~ijeg vo}njaka? No, to vama ni{ta ne zna~i... Ni to da cijeli grad gladuje da bi se vas nekolicina gostili... Major naglo prekide svoj govor i osvrnu ka milicionerima koji su zablenuto pratili zlokobnu scenu. - Odlu~nom akcijom sve ih pokupite pa s njima u Zavalu! Strijeljati u cik zore! Zaprepa{}eni milicioneri se uko~i{e u stavu "mirno", dok se brkajlija prodrije: - Razumem dru`e majore! - [to razumije{? - upita major strogo. - Pa, strijeljati privedene... - odgovori nesigurno. - Koje privedene? - Ove o|en... - brkajlija nesigurno pokaza dje~ake skupljene uza zid. - Ko veli njih? Ne njih, jadan, no bi trebalo postrijeljati sve one }utuke koji su zadu`eni da paze narodnu imovinu kao zjenicu oka svog. Sve one koji su ~eli~nim limovima osigurali vrata i prozore, a na balkonu ostavili neza{ti}ena gnjila zastakljena vrata ka´ da }e s njega dr`ati govor. I sad bi, po vama, kao jedine krivce trebalo postrijeljati ovu izgladnjelu |ecu, koja su dovoljno bistra da taj nedostatak primijete i dovoljno basta{na da ga iskoriste i poku{aju do}i do svih onih |akonija... Major naglo prekide svoj govor, do|e do vrata i otvoriv{i ih, dje~acima dade znak da iza|u. Oni, zbunjeni iznenadnim obrtom, oklijevahu da to u~ine te ih major nestrpljivo pozva rukom kojom zamlatara u vazduhu. - ´Ajde, kidajte, - viknu, - i nemoj, slu~ajno, da se opet nalazimo. Kao prvi, ka vratima se, oklijevaju}i, uputi Jovo Mali, u strahu gledaju}i ruku koja ga je vrebala poput kakve opasne ptice grabljivice. Kad se prima~e nadomak ruke, naglo potr~a ka otvorenim vratima a ruka se stvarno obru{i i zaka~i ga po potiljku, ali je on ve} bio na drvenim stepenicama. ^ita se kona~no razveza i po~e prestra{eno lomatati, onako mr{av, ne skidaju}i pogled sa otvorenih vrata i ne obra}aju}i pa`nju na veliku ruku koja mu dade dodatno ubrzanje. Ostali su ga slijedili jedva ~ekaju}i da onaj ispred njega promakne kroz {irom otvorena vrata. Kao zadnji, odmjerenim korakom, vratima se uputi i Miki Peri{i}, napeto prate}i majorovu ruku, `ustro ustuknuv{i kad vidje da se ona prijete}i podi`e. Ruka ostade da visi u vazduhu, dok ga je major pa`ljivo posmatrao. Pogleda{e se u o~i, nakon ~ega se Miki ispravi i po|e ka vratima prkosno nude}i svoj lijevi obraz, na koji se majorova ruka munjevito obru{i. No, ipak, {amar ispade tako blag da je nekome poizdalje moglo izgledati da ga je major u stvari pomilovao. Na kraju ga major dohvati za o{i{anu glavu i odlu~no izgura iz sobe, gledaju}i za njim sve dok se ne izgubi u vratima na dnu stepenica. Uveliko bje{e mrak, kad se Mirko, \elo i Miki na|o{e na ulici ispred ispostave. Ostali bijahu zdimili ku}i, sre}ni {to ne}e biti gu`ve, graje i batina. Njih trojica se brzo dogovori{e da {to prije po|u i iz grmlja izvade izba~ene pakete, ra~unaju}i da }e ubrzo biti postavljena stra`a i u magazinu i oko njega. Ne bi valjalo da one |akonije propadnu, a osim toga trebalo je misliti i na An|elkovu ishranu za vrijeme dok sve ne do|e na svoje mjesto. Kad se, po dubokoj pomrčini, kroz školsko dvorište došunjaše do dvorišta gradskog magazina i s mukom popeše na zid, viđeše da su im se slutnje obistinile jer u šiblju nazreše onu granu oraha po kojoj su se penjali na balkon a koju komunalci bjehu odšegali kao prvu mjeru zaštite. Još uvijek u nadi da će u šiblju i među koprivama pronaći pakete koje su prilikom pohare pobačali sa balkona, zađoše među koprive ne obazirući se na bodlje drača i žar kopriva ali njihova jalova potraga samo pokaza da je plijen nestao i da im je avantura bila uzaludna. Utučeni ovim nalazom, duboko zamišljeni i ne krijući se izađoše na ulicu gdje se Miki pozdravi sa njima i kroz pomrčinu nestade u u pravcu Medovine, dok njih dvojica polako, s noge na nogu, utonuli u duboke misli, ne dođoše do teze u čijem podkrovlju im se nalazilo skrovište, pitajući se da li uopšte da se popnu do njega. Odlučiše se, ipak, da to učine te preskočiše zid i

15

polako uđoše kroz razvaljena vrata šupe u kojoj su im strmo nasložena drva služila kao skale da se popnu u onisko potkrovlje. Pri tome se spotakoše preko nekakvijeh kašeta kojih tu ranije bilo a kad htjedoše da ih sklone, pod rukama osjetiše da bi to mogli biti oni američki paketi. I stvarno, kad jedan od njih izniješe, pod škiljavom svjetlošću ulične svjetlosti vidješe poznata slova i brojeve ispisana masnom crnom bojom. Obradovani ovim nalazom, brzo utrčaše u šupu, pokupiše pakete i lomatajući uz naslagana drva, ubaciše u skrovište. Zadihani i ozareni, prvo oćutaše neko vrijeme da bi Đelo, po svom običaju, prvi otvorio priču pitajući se ko bi taj dobri duh mogao biti koji im je učinio ovo nenadno dobročinstvo... No pošto Mirku nije bilo do neke priče, Đelo se oprosti i preko drvljanika slomata i zaputi kući, ostavljajući ga da prebira po svojim nesređenim mislima. Sjutradan, dok se se zamišljeno motali po školskom dvorištu, neubičajenom odlučnošću im se pridruži Mili Šlinota i prije nego što ga neko mršiknu, postavi jedno veoma važno pitanje: - E, glavurdani, jeste li primili trebovanje...? - Kakvo trebovanje !? U odgovor na njihovo čuđenje Mili Šlinota im ispriča svoju priču; Kad je vidio da su upali u magazin, prepao se i pobjegao ali ne toliko daleko, jer je htio da vidi kako će se odvijati „pohara“ u koju su krenuli svi osim njega. A bilo ga je i sram e će poslije misliti da ih je on prošpijao, za čim nije ni bilo potrebe pošto se njihova graja, dok su se otimali oko kojekakvih tranja, mogla čuti nadaleko. Zato je i mogao viđeti sve one pakete koje su oni pobačali sa balkona a onda na ništa drugo nije mislio no da pričeka mrak pa da ih pokupi i skrije na sigurnom mjestu. Sva sreća da komunalci nijesu nabasali na njih, te ih je mogao pokupiti i odnijeti tamo đe su ih našli, jedino što je jedan paket ostavio za sebe. Nakon što se značajno pogledaše među sobom, redom potapšaše Milog po ramenima a Miki ga čak i srdačno zagrli, pritom mrmljajući nekakve pohvale. Ovaj povoljan obrt Mili Šlinota, s potpunim pravom, shvati kao izvjesnu „ulaznicu“ u njihovo društvo te s rukama u džepovima i dignute glave pođe dvorištem za nekim svojim namjerama. Ostali duboko odahnuše, ovoga puta u nadi da će stvari, uskoro, doći na svoje mjesto... Da se to {to prije dogodi, doprinijela je potopna ki{a pra}ena olujom, tako da niko nije izlazio iz ku}e bez prijeke potrebe. Sve to je u~inilo da se doga|aji zaborave i `ivot u|e u sumornu zimsku kolote~inu, te je uskoro i An|elko po~eo odlaziti u {kolu, a svi se pretvarali da ni o ~emu pojma nemaju. Njegovome ocu, Peru, Ozna{i su preporu~ili da se “dobrovoljno” javi za poslovo|u pri opravci sru{enih mostova i za neko vrijeme nestane iz grada dok se cijeli slu~aj zaboravi. On je tu preporuku sa rado{}u prihvatio jer vi{e ionako nije mogao da sjedi besposlen. Takozvani “kulturni `ivot” u gradu, naglo je o`ivljavao krajem jeseni i po~etkom priprema za proslavu nove godine. Tada bi u nekada{nje kraljevsko pozori{te “Zetski Dom” gostovale raznorazne pozori{ne grupe iz svih krajeva zemlje, nakon ~ega bi se odigrani komadi prepri~avali po ku}ama i uli~nim susretima. Postojalo je i pionirsko pozori{te, ali uglavnom za manju djecu jer ona odrasla u ratu nijesu imala ba{ mnogo smisla da gledaju kako se na pozornici prenema`u kojekakvi me|edi, vukovi, vje{tice i patuljci a da ne govorimo o nenarodnim prin~evima i princezama. Osobito dje~aci izrasli iz ratnog doga|anja, bavili su se igrama koje su ponekad do surovosti bile grube, u nesvjesnoj namjeri da izbjegnu iz “la`avog” svijeta odraslih ~ija je jedina briga bila da nekako pre`ive nastup jednog neshvatljivo podozrivog i osvetoljubivog poretka. Dok je rat jo{ trajao, u opsjednutom gradu narod je svojim pri~ama stvarao sliku o budu}im pobjednicima kao junacima i osvetnicima bez mane i straha, da bi se jednoga dana u grad sjatile horde namrgo|enih |ilko{a, me|u kojima je nastala op{ta otima~ina svega i sva~ega, a posebno gradskih djevojaka. Narod je zbog njihovih zasluga, ali i sirove mo}i, poku{avao da previdi ove njihove ispade, dok su djeca, razo~arana i u pobjednike a jo{ vi{e u svoje roditelje i rodbinu, ostajala po strani, svojim surovim igrama poku{avaju}i da spasu neke svoje vrijednosti nenamjerno stvorene u nesmiljenim ratnim vremenima kad popuste ustaljene vaspitne i druge stege a neizvjesnost ratnih vremena otvore neslu}ene mogu}nosti. Iako su u gradu vladali glad i oskudica, u kulturnom pogledu je bilo za svakoga pone{to, a sve skupa uzeto, ~inilo gradski `ivot veoma zanimljiv za sve uzraste a djecu posebno. Jednoga dana, u {kolskom dvori{tu, dok su smrknuto igrali “u pare”, iza jednoga }o{ka dotr~a Jovo Mali i ,

16

svaki ~as u{mrkuju}i, uzbu|eno po~e pri~u. - Ej, ~ujete li.., do{lo je novo pozori{te, s nekakvijem ljudima te se preobukuju u `enetine, pa se narod valja od smijeha. Pri~a o tome je krenula kroz grad te svi samo o tome zbore... Dok ostali nastavi{e igru ne osvr}u}i se na njega, \elo zastade za~u|en pa ga oklijevaju}i upita o ~emu se zapravo radi. Jovo mu objasni da je ~uo da u pozori{tu prikazuju nekakvu igru pod naslovom “^arlijeva tetka”, gdje se jedan od momaka preobukuje u `ensko da bi na taj na~in zamijenio tu oja|elu tetku koja nije mogla do}i a trebala im je za neku posebnu rabotu. Kad se on tako preobu~e oni ga vode od ku}e do ku}e a narod, misle}i da je to prava tetka, ~ini onako kako njima treba. \elo se zapanji i obrecnu na Jova. - Ma {to pri~a{, avetinjo..!? Veli{, ~oek se obu~e ka tetka i narod mu to primi zdravo za gotovo... Ajde, jadan, idi pa to pri~aj drugome. - Ma to je samo na pozornici, me|u glumcima koji to pretstavljaju, dok se narod previja od smijeha, kako to da oni ne primijete no sve ~ine kao da je oni momak tetka jednoga od njih koji se zove ^arli. Pomamio se narod potpuno. Eto ti pa idi i pitaj koga o}e{... \elo se zamisli pa nakon par trenutaka prozbori, kao za sebe. - E, moram to vi|et, jer ne mogu da zamislim da odrasli ljudi ne mogu poznati nekoga ko se preobuka u `enu. Jes da i ov|e ima avetnoga naroda, ali ti re~e da je ta grupa do{la iz nekog velikog grada, pa vjerujem da imaju bar malo vi{e pameti. - Ma, to oni samo pretstavljaju... Nije to ozbiljno, ve} onako da se narod smije i zabavi. - Zabavljao se on ili ne, volio bih ja to da vidim, jer kako je krenulo i kako se narod prenema`e, ne bi me za~udilo da jednoga dana i ovi na{i po~nu, pa da ne zna{ ko je mu{ko a ko `ensko, ka da i ovako nije dosta zabune. Ostali bjehu prekinuli igru, bez rije~i ~ekaju}i da \elo nastavi, no on kao da vi{e nije imao volje. Na kraju se okrenu Mirku i re~e mu da moraju oti}i da vide i to ~udo, samo je problem kako se sna}i za pare. Mirko mu odgovori da se mane }orave rabote ali on nije ni pomi{ljao da odustane, ubje|uju}i ga da ne smiju propustiti tako jedinstvenu priliku da vide kako kolektivno poblesave i oni na pozornici i oni koji to gledaju. Utoliko se umije{a{e i ostali te nastade op{ta prepirka i ubje|ivanje, ali \elo nije htio nipo{to da odustane od svoje neshvatljivo tvrdoglave namjere, tako da svi po~e{e smi{ljati kako da mu pomognu da tu namjeru i ostvari. Utoliko se Jovo Mali javi prijedlogom da se nekud provuku bez karte. Re~e i da je vidio neke podrumske prozore slomljenih stakala kroz koje bi se mogli provu}i i do}i do u gledali{te. Mirko i \elo `ivnu{e, pitaju}i Jova kad je sljede}a predstava, kako bi se pripremili i ispitali tu neo~ekivanu mogu}nost. Te prohladne jesenje ve~eri, bilo je veoma `ivo ispred, okolo i u zgradi malog, biv{eg kraljevskog pozori{ta “Zetski Dom”, kad Mirko i \elo do|o{e i sa zanimanjem stado{e pratiti vrevu koja se postepeno smanjivala sve dok i zadnji posjetioci `urno ne utr~a{e u blistavo osvijetljeni hol. Nakon {to u velikom luku zaobi|o{e zgradu pozori{ta, kroz duboku sjenku se pri{unja{e zidu sa suprotne strane osvijetljenog ulaza i oprezno podjo{e od jednog do drugog malenog podrumskog prozora, pipanjem tra`e}i koji od njih bi mogao biti otvoren, kako bi se kroz njega provukli i nekako uspjeli da se do~epaju gledali{ta. *** Te zime pao je snijeg visine skoro dva metra, te su niski krovovi morali biti ~i{}eni da se ne uru{e, tako da ulice, zatrpane snijegom, postado{e vi{e od prizemnih ku}a. Tu i tamo, kroz snije`ne bedeme koji su se protezali sredinom ulice, bili su probijeni niski tuneli kako bi se moglo pro}i s jedne na drugu stranu ulice, dok je narod, uglavnom, posrtao snije`nim grebenima, idu}i za svojim poslovima. Mnoge od ku}a, bile su za{ti}eni daskama koje su zadr`avale snijeg da ne provali prozore i vrata, dok su stanovnici ~istili niske krovove da se ne bi uru{ili pod te`inom vla`nog snijega. \aci su dobili vanredni raspust koji su koristili za skijanje, klizanje i sankanje, uglavnom niz Ivan-Begovu ulicu koja se iza bolnice spu{tala u grad, ovoga puta ome|ena visokim snije`nim bedemima, tako da je sankanje bilo jo{ uzbudljivije. Stariji stanovnici grada bili su obavezni da se jave u akciju ~i{}enja ceste, jer su se zalihe namirnica opasno smanjivale i gradu

17

je prijetila glad. Nakon kratkog otopljavanja, ponovo je zahladnjelo i snijeg se pokrio ledenom korom po kojoj se moglo i}i u svim pravcima, jer su ispod njega nestale niske ograde i zidovi koji su razdvajali uske ba{te i jo{ u`a dvori{ta. Dani su bili sun~ani, dok su no}i bile ledene, vedre i pune mjese~ine. Nakon raspusta, naglo je oju`ilo i snijeg brzo kopnio tako da je voda potapala ni`i dio, iz koga je narod bio primoran da bje`i u gornji dio grada, jer ponori nijesu mogli da prime svu vodu. Snije`ni bedemi po ulicama ostali su da se tope sve do prvih dana prolje}a, koje je do{lo vrlo rano, iz obamrlosti bude}i grad jo{ uvijek okovan gomilama snijega. Prolje}e, ne samo da je granulo neuobi~ajeno rano, ve} je po~elo nizom veoma lijepih, sun~anih i toplih dana, tako da je li~ilo na rano ljeto. Gradom je vladao proljetnji umor i opijenost mirisima, bojama i toplotom koja je strujala memljivim gradskim ulicama. Gradskom kotlinom je, a i okolnim brdima, nastala uobi~ajena dje~ja trka i bile obnovljene borbe pra}kama. Naj`e{}e borbe su se vodile oko Prase}eg grada, koji se nalazio u jednoj kamenitoj vrta~i stisnutoj izme|u dva vrha na izlazu iz grada, neposredno iza Vatrogasne ~ete, odnosno gradske bolnice, iza koje se strmo uspinjala cesta, jo{ uvijek oivi~ena prljavim snije`nim bedemima. Naziv “grad” poti~e od tu smje{tenih svinjaca, nakon {to ih je gradska vlast protjerala iz nastanjenog gradskog podru~ja. Redovi svinjaca sklepanih od dasaka, bili su dosta uredno pore|ani po straminama vrta~e iz koje se {irio nesnosan smrad. Ujutro i uve~e, mahom `ene i djeca ali i poneki doma}in, strmim puteljkom, svakodnevno su teglili kante spla~ina u to svinjsko naselje iz koga je dopirala neprestana kvika. Jednoga dana, me|u djecom se pojavi{e pravi pravcati milioneri, ~iji su d`epovi bili puni pravih, pravcatih, ali zato neva`e}ih predratnih dinara. Bio je to ~udan osje}aj imati toliko para za koje se ni{ta nije moglo kupiti, a koje su mnogo bolje izgledale od mekanih nov~anica sa naslikanim partizanom, za koje se isto tako jedva {to moglo kupiti, jer su tada bile u prometu nekakvi bonovi, trebovanja i ta~kice, na koje se dobijalo ono najosnovnije za `ivot. To, naravno, nije va`ilo za pobjednike koji su vrlo brzo otvorili nekakve “diplomatske” magazine, koji su li~ili na tajanstvene “Ali Babine pe}ine” pune svega i sva~ega, a u koje su pristup imali samo izabrani. Ipak te “prave” nov~anice nijesu bile potpuno bezvrijedne, jer me|u dje~acima otpo~e bjesomu~na igra “u pare” kao {to je bila i ona “u orahe” pro{le i svake nailaze}e jeseni, dok su se djevoj~ice, uglavnom, igrale trgovine kojekakvim sitnicama. Ne potraja dugo dok prije|o{e na drugu zabavu a te pare nestado{e nenadno kao {to su se i pojavile. Odjednom, gradom zavlada igra {aha i svuda su se mogla vidjeti djeca sa svojeru~no iscrtanim {ahovskim tablama pod rukom, u potrazi za protivnicima, kako bi odigrali koju partiju. Uskoro su bile utemeljene i rang liste o kojima je cio grad raspravljao. Oni koje {ah nije interesovao, lomatali su se okolnim brdima i vodili beskrajne borbe “`andara i komita”, ponekad tek u sumrak silaze}i u grad. Jedne ve~eri, Grahovskom ulicom zavlada neka tajanstvena `ivost. Djeca su se sakupljala u grupice i o ne~emu uzbu|eno raspravljala. To nije promaklo nekolicini iz Skadarske ulice, koji su u takvim prilikama redovno uhodili svoje stalne protivnike. Razlog je, izgleda, bila nekakva bomba ili mina u jednom od bunkera, ~ije su linije trostruko opasivale grad u kotlini. Jedan od uhoda, ^ita-Barbarita, hitro dotr~a do grupe koja je u blizini Vla{ke crkve igrala “u pare” i uzbu|eno ispri~a {to je ~uo. Po{to se ve} bje{e smrklo, dje~aci prekido{e igru i razi|o{e se, dok se Mirko i \elo oprezno u{unja{e u potkrovlje teze da bi se dogovorili {to da rade, jer im se nije i{lo ku}i. Moglo im se, obojici, jer Mirkov otac nije vodio mnogo ra~una o njemu, dok je \elova majka u to doba odlazila negdje da odradi no}nu smjenu. Ne znaju}i {to }e, iza|o{e u mlaku prolje}nu no} puni nekog neodoljivog poleta za bilo kakvim poduhvatom. Na raskr{}u Skadarske i Grahovske ulice, stajao je veliki tamni kamion i lijeno “klin~io” dizel motorom prosipaju}i {kiljavo svijetlo po makadamskom kolovozu. Skoro istovremeno pomisli{e, da ne bi bilo lo{e uhvatiti se za karoseriju i njime krenuti u neizvjesnost. Prvi se, siktavim glasom, oglasi \elo. - Daj da se ka~imo, pa {to bude... Nema mnogo pravaca, a |e go| da krenemo mo`emo se otka~iti i do ujutro se vratiti u grad. - Ajde, ali tek kad krene. Pribijaju}i se uza zid, do|o{e do kamiona gdje se primiri{e u o~ekivanju da se pokrene. Uskoro jedna tamna prilika hitro promaknu iza ugla i usko~i u kabinu lupaju}i vratima. Kamion {krgutnu

18

mjenja~em, {to bi znak da kre}e u no} koja postaja{e sve tamnija, te hitro sko~i{e hvataju}i se za okovane drvene stranice karoserije. Kamion se zaputi Grahovskom ulicom do raskrsnice, da bi sipljivo nastavio strmom Ivanbegovom prema izlazu iz grada. Uskoro grad, sa svojim ~kiljavim svijetlima, ostade iza njih, nestaju}i iza kamenitog vijenca brda dok se gusti mrak ne sklopi nad kamionom koji je svojim slaba{nim svijetlom jedva osvjetljavao komad ceste koja je neprekidno krivudala ispred njega. Ubrzo osjeti{e da im se ruke ko~e od truckanja i ljuljanja, iako su se nogama odupirali o {asiju, te se po~e{e dogovarati da sko~e ~im kamion uspori u nekoj od brojnih krivina. Prije nego {to se odlu~i{e, kamion iznenada u|e u jedan duboki klanac u ~ijem se dnu nalazio kameni most, ispod ~ijeg svoda se je, za vrijeme ki{nih dana, obru{avala pjenu{ava bujica. Poznavali su jo{ od ranije taj duboki i strmoglavi klanac oivi~en prijete}i visokim iskrzanim stijenama i odlu~i{e da sko~e tek kad kamion iza|e iz njega. Me|utim, do{av{i do kamenog mosta, kamion neo~ekivano stade, gase}i svijetla i motor. Prije nego se i stigo{e prestra{iti, kao po komandi sko~i{e i otr~a{e da se sakriju iza obli`nje stijene nagnute nad cestom koja se jedva nazirala. Oboje vrata na kabini, istovremeno se otvori{e i dvije tamne prilike sko~i{e u mrak. Nakon nekoliko koraka koji za{kripa{e po {oderu, mukla ti{ina ozna~i da su ona dvojica negdje skrenula sa ceste. Gore}i od radoznalosti, njih dvojica odlu~i{e da se ivicom ceste polako privuku {to bli`e kamenom mostu, ~iji se luk polako stade raspoznavati u kamenom potpornom zidu. Ispod mosta nasta nekakvo natezanje i za~u razgovjetan `agor ljudi, kojima se, po svoj prilici, veoma `urilo. Izme|u nerazgovjetnih glasova, izdvoji se dubok i jasan glas, koji ne trpi prigovora. - Daj, brzo, da se dogovorimo, jer ~ekanja nema... Jeste li prepakovali da se mo`e nositi i da ne upada u o~i? Rekli smo da to budu skrinjice ili jake drvene kutije za pod ruku, te{ke najvi{e deset do petnaest kila. Sve da budu sa postavom a one za dukate i sa pregradama... Neko mu ne{to tiho odgovori, nakon ~ega nastavi. - Dobro je, sad se tu ne mo`e ni{ta, ali to treba srediti za najvi{e tri dana. Kako mislite da pro|emo nezapa`eni, kad se moramo tegliti sa ovako te{kim sanducima? Sad dajte da {to prije utovarimo da nas neko ne iznenadi. - A je li spremno mjesto |e }emo sve ovo ostaviti ili zakopati? - upita neko. - - Ma, jesmo li se ve} nekoliko puta dogovarali... Rekli smo, u onoj gomili sa lijeve strane, na samom po~etku podzemnoga mosta a onda pokojnika ponovo vratiti na svoje mjesto i objesiti mu orden, kako to ve} sljeduje... Jesmo li se dobro razumjeli? Ajde, pokret...! Uz muklo stenjanje i uzvike, nekoliko ljudi je poku{avalo da na cestu iznese nekakav prili~no te`ak teret, dok su njih dvojica, bez daha {}u}ureni u pukotini izme|u dvije stijene, oslu{kivali {to se doga|a. Nijesu se usu|ivali ni da {ap}u, ve} su svaki za sebe, jedva ~ekali dok ti nepoznati ljudi utovare tajanstveni teret, kako bi mogli da {to prije pobjegnu i vrate se u grad. Uz veliki napor i prigu{eni razgovor, ljudi nekako ubaci{e par te{kih sanduka na karoseriju kamiona, gdje jedan od njih ostade, dok ostala trojica usko~i{e u kabinu. Motor zabrunda i veliki kamion tandaraju}i nastavi put. S velikim olak{anjem isko~i{e na pra{njavu cestu i, prote`u}i se, nastavi{e da gledaju kako se svijetlo kamiona udaljuje. Kad svijetlo kona~no nestade iza okuke, nad njima se sklopi tako mrkli mrak, da nesvjesno po~e{e pipati jedan drugog, kao da `ele da se uvjere da li su ostali ~itavi i da su jo{ uvijek zajedno. Kad su im se o~i donekle navikle na mrak i kad po~e{e razaznavati cestu, tek onda se usudi{e da ne{to prozbore. Tiho mrmljaju}i, prvi \elo prekide ti{inu, koja je no} ~inila jo{ tamnijom. - Uh, dobro se izvukosmo, jer kako je bilo krenulo, mogli smo lako da zaglavimo. Ma, ~u li ti onoga da pomenu nekakve dukate, ili se meni samo tako u~injelo? - Kako da ne... Osobito kad po~e pominjati one skrinjice, pade mi na um da bi to moglo biti oplja~kano blago iz ovoga rata, te izgleda da ga premje{taju na sigurno mjesto. No, |e bi mogao biti taj |avolji most i to jo{ - podzemni!? Sigurno tamo |e ima neka rijeka ili barem potok... Moglo bi jedino biti u Obodskoj pe}ini, ako je taj most stvarno pod zemljom. A i |e most pod zemljom!? Zami{ljeni, polako se uputi{e cestom koja je vodila nazad u grad, vijugaju}i strmim padinama brda iza kojih je dolazio, odbijaju}i se od niskih oblaka, slaba{an otsjaj gradskog uli~nog svijetla. Jo{ uvijek uzbu|eni neo~ekivanim doga|ajem, iznosili su razne pretpostavke o kakvom bi se blagu

19

moglo raditi i na pamet im nije padalo da bi mogli po}i u potragu za njim iako su, ba{ u zadnje vrijeme, pro~itali gomilu knjiga o potrazi za kojekakvim dragocjenostima. Nijesu dugo i{li, kad im se u~ini da ~uju zvuk motora. Okrenu{e se i u daljini primijeti{e snop svjetlosti koji se nazirao iza daleke okuke, na kojoj uskoro bljesnu{e dvije ta~ke koje su se stopi{e u veliku svijetlu mrlju. Ubrzo potom svijetlo opet nestade, dok se njih dvojica po~e{e dogovarati da li da ga ustave i zamole da ih poveze u grad. Mirko se odlu~no usprotivi, jer bi svakome bilo sumnjivo da se dje~aci njihovih godina, po mrklom mraku potpuno sami lomataju cestom. Odlu~i{e da se na jednoj od ~estih krivina, oka~e o kamion, pretpostavljaju}i unaprijed da se o kamionu i radi, jer su putni~ka vozila bila veoma rijetka a novope~eni pobjednici rijetko usu|ivali da putuju no}u jer su ceste jo{ uvijek bile nesigurne. Izabra{e jednu o{tru krivinu, sklanjaju}i se sa unutra{nje strane i le|ima oslonjeni o strme stijene, stado{e o~ekivati da kamion pro|e kako bi se zatr~ali i uhvatili za njega. Bio je to stvarno kamion koji tandaraju}i i mijenjaju}i brzinu, polako izbi iza okuke farovima osvjetljavaju}i bijele kamene branike na parapetu ceste. Ljuljaju}i se i zavijaju}i motorom kamion pro|e ostavljaju}i ih u tamnim sjenkama koje su ispunjavale plitka udubljenja medju stijenama. Hitro sko~i{e na cestu i, u trku se grabe}i za drvene stranice karoserije, objesi{e o kamion koji se tresao i ljuljao makadamskom cestom. Kad se nogama oduprije{e o {asiju i uspravi{e toliko da su mogli vidjeti kabinu, sledi{e se od straha kad na karoseriji ugleda{e dva povelika sanduka. Istovremeno shvati{e da je to onaj isti kamion kojim su i krenuli na ovo ~udno putovanje, ujedno se pitaju}i gdje je nestao onaj tre}i saputnik {to je ostao uz sanduke. Upitno se pogleda{e, jedva naziru}i jedan drugog u slaba{nom odsjaju svjetlosti koja se odbijala od blijedo`ute ceste. Odlu~i{e da put nastave vise}i o kamionu, uzbu|eni i radoznali gdje }e kamion da stane, kako bi iz prikrajka vidjeli {to }e biti sa kov~ezima. Nije dugo trajalo i kamion za|e u prazne i slabo osvijetljene gradske ulice, po|e u gornji dio grada zvani “Nova varo{“, u|e u usku ulicu i stade u dubokoj tamnoj sjenci uveliko olistale lipe. Hitro sko~i{e sa kamiona i uhvati{e zaklon u vratima obli`nje ku}e, radoznalo vire}i u mrak kroz koji su se, bez rije~i, kretale tamne prilike. Ba{ kad su o~ekivali da se neko popne na kamion i onima dolje doda one sanduke, {ofer brzo usko~i u kabinu i kamion nastavi vo`nju. Skrivaju}i se u gustom mraku drvoreda, brzo potr~a{e do uli~nog ugla kako bi vidjeli gdje }e kamion da skrene. Jedva stigo{e da u zadnjem trenutku vide da je kamion iz glavne ulice skrenuo u jednu od popre~nih, te se zaputi{e da vide gdje }e da stane. Kad do|o{e do ugla ulice u koju je skrenuo, vidje{e da u ulici vi{e nema nikakvog kamiona. Duboko razo~arani, po~e{e se pitati gdje je mogao nestati onoliki kamion i zaklju~i{e da je najbolje da sjutra do|u i vide ima li neka od ku}a dvori{te u koje je on mogao i{~eznuti. Umorni i pospani, polako po|o{e praznim ulicama i dalje se kriju}i u mraku drvoreda, jer je |eci i omladini ionako bilo zabranjeno da se poslije osam sati uve~e kre}e gradskim ulicama. Uskoro se rasta{e i odo{e svak na svoju stranu. *** Sjutradan im je ve} sve skupa izgledalo kao jedan nedosanjani san, tako da o svemu nijesu ~injeli nikakvu veliku pri~u. Osim toga, uzbu|enje me|u djecom o tobo`njoj mini ili bombi prona|enoj u jednom od bunkera, bila je glavna tema te i njih dvojica po~e{e razmi{ljati kako da se uklju~e u tu uzbudljivu epizodu ina~e mirne svakida{njice. Iznenada se \elo, po svom znanom obi~aju, tako duboko zamisli da Mirko ostade u znati`eljnom o~ekivanju, jer je znao da on sigurno sprema neki uzbudljivi prijedlog. I stvarno, \elo, kao da se probudi, bez rije~i ustade i skoro naredi. - Ajde di`i se ! Idemo da ne|e tra`imo kakvu duga~ku `icu ili konop ! Ne ~ekaju}i, okrenu se i krenu u pravcu grada. Mirko krenu za njim, ne usu|uju}i se da ga pita |e je krenuo i {to smjera, jer je dobro znao da to ni sami \elo ne zna. ]ute}i stigo{e pod predgra|e Medovinu, u ~ijem dnu se nalazila velika ogra|ena gomila `eljeznog otpada i starih ma{ina i gledaju}i kroz `i~anu ogradu stado{e tra`iti kakav komad `ice ili ne{to sli~no. Mirko je ve} naslu}ivao {to \elo smjera, jer je i sam dolazio na pomisao da tu tajanstvenu minu ili kakvu drugu opasnu napravu ne~im zaka~i i da je iz zaklona izvu~e na vidjelo. Kona~no se odlu~i{e da potra`e kakvu rupu u ogradi od bodljikave `ice i kad je na|o{e, skrivaju}i se u|o{e me|u zar|ale olupine i po~e{e ih prevrtati u potrazi za `icom. U tom prevrtanju, iz

20

jednog velikog sanduka poispada{e nekakvi telefoni i smotuljci kablova, {to u~ini da na momenat zaborave prvobitnu namjeru i uzbu|eno zgrabe po jedan telefon i jedan smotuljak i, osvr}u}i se krenu u bjekstvo. Uskoro za~u{e i nekakvu viku, te se strmoglavi{e kroz rupu u ogradi i ne obaziru}i se, {to ih noge nose za`di{e u pravcu grada, svaki ~as o~ekuju}i da im neko preprije~i put. Skoro bez daha utr~a{e u dvori{te osnovne {kole, znaju}i da ono ima izlaz na tri ulice, tako da je, ako bude nu`da, bilo lako pobje}i i tu ostado{e o~ekuju}i mrak kako bi se mogli neopa`eno u{unjati u pokrovlje An|elkove {upe. Zaklonjeni niskim `bunjem, tek tada uze{e da vide kakav im je plijen pao u ruke i kao prvo stado{e okretati ru~ice koje su virele iz ~etvrtaste kutije o kojoj je visila telefonska slu{alica. To okretanje je proizvodilo zvuk nalik na zavijanje sirene, {to ih navede da otvore kutiju u kojoj se naslu}ivao nekakav ~udan mehanizam. Iz te kutije je virio komad kabla ~iji su ra{~upani krajevi visili. U cijeloj toj ~udnoj igri dogodi se da \elo nenamjerno dohvati za te krajeve i nastavljaju}i da okre}e onu ru~icu, odjednom potsko~i drmnut strujom, istiktivno baci kutiju i ne shvataju}i {to se zapravo dogodilo, stade se unezvjereno osvrtati. Mirko ga upitno pogleda, na {to \elo izgubljeno odhuknu. - Zmija ! Zmija u kutiji.. - Kakva zmija, jadan, {to pri~a{!? Nije no akrep... Odlu~i{e da ipak vide {to se nalazi u tajanstvenoj kutiji i d`epnim no`i}em odvi{e nekoliko {rafova. Kona~no iz bakelitne kutije ispade nekakva naprava od gvo`|a, puna mesinganih zup~anika povezanih sa ru~icom tako da se njom velikom brzinom mogao okretati nekakav ~udan duguljasti valjak. - Eto ti tvoja zmija, - posprdnu se Mirko... - Sprdaj se ti koliko go| o}e{, ali je mene ne{to pe~ilo, ba{ ka da je zmija otrovnica... - Pa dobro, reci iz ~ega, kad vidi{ i sam da u kutiji osim ove gvo`|urije nema ni{ta drugo, bez ove `ice te visi...? Mirko opipa krajeve `ice, pokazuju}i \elu kako nema ni~ega {to bi potvr|ivalo njegovu pri~u, no kako u tom trenutku \elo pokrenu ru~icu Mirko otsko~i i trgnu ruku, u`asnuto gledaju}i prste koji bjehu utrnuli od strujnog udara. - Struja, \elo, kakva zmija...!? No, kako umije da drmne, skoro da nije bolja od zmije otrovnice... Cijela ruka mi je utrnula... U suton, pokupi{e svoj nenadni plijen i kona~no, {unjaju}i se, pope{e u mra~no potkrovlje {upe, gdje kutije odlo`i{e me|u ostalu starudiju. Tek tada vidje{e smotuljak `ice i sjeti{e se za ~em im je sve to trebalo. Odlu~i{e da se sjutradan, nakon {kole, odmah iskradu, po|u do re~enog bunkera i vide o ~emu se radi. Ako je u pitanju stvarno nekakva mina ili sli~na naprava, mora}e da dobro pripaze da ne stradaju pa }e uz pomo} one `ice poku{ati da tu napravu ili i{~upaju ili }e ona eksplodirati ali tako da im ne naudi. Smotuljak `ice im je izgledao dovoljno dug da cijelu rabotu izvedu sa sigurnog rastojanja. Trebao im je jo{ komad deblje `ice kako bi napravili kuku kojom bi tu napravu mogli zaka~iti. To nije bio veliki problem jer je takvih komada `ice bilo dovoljno u starudiji, koje je potkrovlje bilo puno. Sjutradan, kako su se bili i dogovorili, hitro se ispentra{e do okruglog bunkera zapetog na vrh jedne stijene i sa strahom proviri{e kroz oniska vrata. Na pra{njavom podu se naziralo plitko udubljenje iz kojega je virio zaobljeni }o{ak metalne kutije obojene tamno zelenom bojom. Polako se pribli`i{e, napeto gledaju}i kako bi tu kutiju mogli zaka~iti na onu pripremljenu kuku od debele `ice. Odlu~i{e da krak one kuke oprezno zabiju uz ivicu kutije i da je uz pomo} one savitljive telefonske `ice poku{aju pokrenuti iz le`i{ta. Dok su im srca lupala u osu{enim grlima, polako zatego{e savitljivu telefonsku `icu koja se lagano istezala. Zategnuta `ica je opasno federirala, stalno prijete}i da se prekine, tako da su povremeno popu{tali i zatezali, o~ekuju}i da se tajanstveni predmet kona~no pomakne. Kad se ve} bjehu pomalo i umorili od tog uzaludnog zatezanja, ve} donekle oslobo|eni prvobitnog straha, nestrpljivo po~e{e sve ja~e potezati `icu koja se odjednom otpusti a `eljezna kuka izletje kroz niska vrata i zazvoni me|u stijenama. Nakon {to se oporavi{e od iznena|enja i straha, pri|o{e niskim vratima, oprezno pogleda{e u mrak bunkera i ugleda{e kutiju koja je iz pra{njavog udubljenja virela cijelom jednom stranicom, na kojoj su se vidjela dva ovalna prstena. Polako pri|o{e i onu `i~anu kuku zaka~i{e za jedan od

21

prstena a zatim opet uhvati{e zaklon me|u stijenama. Ponovo stado{e zatezati `icu, ovoga puta sa jo{ vi{e napetosti i uzbu|enja o~ekuju}i da se ne{to dogodi, no `ica je ostajala stalno jednako zategnuta dok su se njima usta su{ila od straha i srce divlje tuklo u stegnutom grlu. Odjednom, `ica se naglo otpusti ali ona `i~ana kuka ne izletje iz bunkera, te oni jedan trenutak ostado{e u o~ekivanju i poslije nekog vremena oprezno pri|o{e vratima kroz koja razazna{e ~etvrtastu limenu kutiju sa rukohvatom, koja je vi{e li~ila na mali kofer nego li na kakvu eksplozivnu napravu. No, ipak se ne usudi{e da u|u i iznesu tajanstveni predmet, ve} odlu~i{e da ga iz zaklona, onom `icom izvuku iz bunkera i puste da padne niz one stijene, kako bi bili sigurni da nije opasan. Po{to kutija muklo zazvoni niz obli`nje stijene, shvati{e da u njoj ne{to ima, te odlu~i{e da je iznesu na zaravan pred bunkerom i vide {to ona sadr`i. Pogleda{e se u napetom o~ekivanju, jo{ uvijek neodlu~ni, dok ih je radoznalost nagonila da ipak poku{aju. Nakon {to kutiju ispita{e sa svih strana, vidje{e da oni prsteni predstavljaju zaponce brave kojima je kutija bila zatvorena i shvati{e da ih treba pritisnuti na suprotnu stranu kako bi se kutija dala otvoriti. Tako i u~ini{e, te se poklopac ot{krinu. Jo{ uvijek u strahu da bi se ne{to moglo dogoditi, odlu~i{e da onu kuku zaka~e i njom, iz zaklona, poku{aju podignuti poklopac. Polako zaka~i{e kuku za jedan od onih prstenova i po|o{e u zaklon, oprezno povukav{i `icu. Za~u{e zvonjavu poklopca i kuke, te s olak{anjem prisko~i{e kutiji koja je, otvorena, le`ala pred njima i sa strahom pogleda{e njen tajanstveni sadr`aj. U sredini kutije, u zelenom ~ojom postavljenom udubljenju, presijavao se jednocijevni signalni pi{tolj, dok su u uglovima bile uredno raspore|ene signalne rakete u aluminijumskim ~aurama. Za trenutak nastavi{e, uz divljenje pomije{ano sa strahom, posmatrati sadr`inu kutije, dok \elo najednom, ne mogav{i se uzdr`ati, zgrabi pi{tolj i ne skidaju}i sa njega pogled, podi`e ga i stade sa svih strana ispitivati. Pri tome ugleda jedno nazubljeno dugme, koje pritisnu, nakon ~ega se debela cijev prelomi i iz nje ispade raketa poput onih postrojenih po uglovima. Uskoro prona|o{e na~in na koji taj signalni pi{tolj funkcioni{e i poslije {kljocanja na prazno, spakova{e ga u kutiju i po`uri{e da se, sa tako vrijednim plijenom {to prije izgube sa tog mjesta, ra~unaju}i da mnogo njih jedva ~eka da do|e, vidi i vjerovatno isto tako kao i oni poku{a i{~a~kati ovu njihovu takozvanu “minu”. Pa`ljivo sa nje obrisa{e pra{inu, pa je poput neke dragocjenosti uvi{e u d`emper i polako, osvr}u}i se i kriju}i, kroz kamenjar krenu{e prema gradu. Do{av{i u potkrovlje {upe, na miru raspakova{e pi{tolj i rakete i sa iznena|enjem otkri{e da kutija ima duplo dno u kojem na|o{e pribor za ~i{}enje i jo{ nekoliko raketa. Kutiju dobro sakri{e iza grede na zidu i zadovoljni po~e{e pri~u o svemu {to se dogodilo zadnjih dana. Onaj kamion su, dodu{e, vidjeli na nekoliko mjesta, ali to im nije mnogo pomoglo da zaklju~e {to se sa onim te{kim sanducima dogodilo. U stvari, tek sad ih je po~ela mu~iti radoznalost da saznaju ko su ljudi koji su one no}i bili u tom kamionu i kakve su namjere imali. Nije bilo sumnje da se radilo o oplja~kanom blagu i da im je namjera da ga negdje sklone na sigurno mjesto, ali im nikako nije moglo biti jasno o kakvom bi se mostu, i to jo{ podzemnom, moglo raditi. One no}i, kad je kamion nastavio put, mislili su da se s