BUĐENJE MODERNE ŽENE s t r . 6 B O R I S R I S T O V I Ć I M I L O Š V U K A N O V I Ć

KLASNO I/ILI FEMINISTIČKO s t r . 1 6 N A T A Š A N E L E V I Ć

NASLJEĐE NEDOVRŠENE REVOLUCIJE s t r . 2 4

PA U L A P E T R I Č E V I Ć

EMANCIPATORSKI BLJESAK I PROPUŠTENA PRILIKA s t r . 3 2 E R V I N A D A B I Ž I N O V I Ć

KONSTRUKCIJA ŽENSKOG IDENTITETA U SOCIJALIZMU s t r . 4 0

M I L I C A N I K O L I Ć

AFEŽEOVSKE LEKCIJE s t r . 4 8 M A J A S O L A R

O A U T O R K A M A / I M A s t r . 5 2

Š t a j e n a m a A F Ž ?

p r i l o z i z a n o v a č i t a n j a i s t o r i j e

s o c i j a l i s t i č k o g ž e n s k o g p o k r e t a 1 9 4 3 — 1 9 5 3 .

o v a j z b o r n i k posvećen je savremenim feminističkim promišljanjima emancipatorskih doprinosa ženskog po-kreta tokom djelovanja Antifašističkog fronta žena u Cr-noj Gori i Jugoslaviji od 1942/43. do 1953. godine. Čini se da nijedna etapa u istoriji žena Crne Gore nije u toj mje-ri nepravedno izbrisana iz istoriografskog i kolektivnog sjećanja i da, istovremeno, nijedna nije toliko značajna u kontekstu savremenih feminističkih diskusija o buduć-nosti ženskog pokreta. U tom smislu, poratna emancipa-torska dostignuća žena i AFŽ-a Crne Gore zahtijevaju i najurgentniju intervenciju u smislu njihove reinterpreta-cije i upisivanja u kolektivnu memoriju.

Tokom deset godina djelovanja AFŽ-a Crne Gore, od 1943. do 1953. godine, poratni ženski pokret – nastao na talasu antifašističke borbe i socijalističke revolucije – ostvario je najveći emancipatorski proboj u istoriji žena Crne Gore i Jugoslavije. Ipak, zatiranje sjećanja na AFŽ započelo je odmah nakon gašenja ove organizacije 1953. godine. Ka-

kvi god da su bili motivi – antimarksistički, antifemini-stički ili antijugoslovenski – sjećanje na ovu jedinstvenu i moćnu žensku političku organizaciju u narednim deceni-jama je zatirano i degradirano sve dok njen naziv nije po-stao označitelj komičnih, pseudopolitičkih ili besmislenih ženskih okupljanja.

Aktuelno oživljavanje feminističkog teorijskog i istraži-vačkog intere sovanja za istoriju AFŽ-a na prostoru biv-še Jugoslavije može se dovesti u vezu sa istrošenošću savremenih feminističkih postpolitičkih i identitetskih diskursa, potrebom uključivanja političkih i ekonom-skih uslovnosti neoliberalnog kapitalizma u feminističke diskusije i sa približavanjem feminističkih i ljevičarskih pozicija. U ovoj publikaciji donosimo tekstove autorki koje sa feminističkih polazišta razmišljaju o učincima poratnog ženskog pokreta, kao i o njegovom značaju u kontekstu savremenih diskusija o budućnosti feminizma.

2 — 3

6 — 7

B U Đ E N J E M O D E R N E Ž E N E b o r i s r i s t o v i ć i m i l o š v u k a n o v i ć

Krupnim promjenama u društvenom položaju žena Crne Gore (i Jugoslavije) koje su nastupile u doba socijalizma prethodile su decenije i vjekovi u kojima su žene sporo i tegobno izlazile iz sjenke porodičnog života i krčile put u javni život. Značaj i veličinu promjena koje su se dogodile u životu žena u socijaliz-mu moguće je sagledati jedino ako uzmemo u obzir patrijarhal-nu predistoriju „nove žene socijalizma“ u Crnoj Gori. Takođe, iako se emancipatorski uzlet žene u prvim godinama socijalizma može činiti kao neka vrsta incidentnog iskoraka iz tradicije, pa-trijarhalno nasljeđe ostalo je sačuvano i u tom emancipatorskom obrtu. To nasljeđe je u velikoj mjeri uticalo na način na koji su izvorna marksistička gledišta na rješenje ženskog pitanja arti-kulisana i politički sprovođena u Crnoj Gori. Moguće je, naime, pretpostaviti da se u crnogorskoj sredini snažno patrijarhalno nasljeđe pokazalo kao činilac koji je u određenoj mjeri djelovao nasuprot emancipaciji i ograničavao njene učinke. U tom smislu je razumijevanje prošlosti žena Crne Gore neophodno za razu-mijevanje transformacije kroz koju je žena Crne Gore prošla u prvim godinama socijalizma.

1 . z a k o n i k a o n a j r a n i j i d o k u m e n t i

Crnogorsko društvo prve polovine XIX vijeka je prilično siro-mašno što se tiče tradicije pisane riječi. Tek za vrijeme Petra II Petrovića Njegoša (1830-1851) počinje štampanje periodičnih publikacija, koje će postati redovno tek u drugoj polovini XIX vi-jeka. Otuda zakonski dokumenti predstavljaju jedan od najbolje dokumentovanih izraza crnogorske patrijarhalne kulture XIX vi-jeka, na osnovu kojih možemo da sudimo o društvenom statusu žena. Bilo da normiraju društvene obaveze i prava žena ili da ih ignorišu, zakonske odredbe nam omogućavaju da steknemo uvid u položaj žena u prošlosti.

Zakonik Obšči Crnogorski i Brdski (1798/1803), zajedno sa Ste-gom, prvi je novovjekovni crnogorski zakonik koji predstavlja

suštinski početak državotvorne inicijative koja će transformisati “prostor crnogorskih plemena” u modernu državu tokom XIX vi-jeka. Opšti zemaljski zakonik (1855) predstavlja vododjelnicu u razvoju crnogorske državotvorne i pravne misli jer se radi o prav-nom temelju transformacije Crne Gore od teokratske i decen-tralizovane države u državu snažne centralizovane civilne vlasti sa jasno izraženim krivično-kaznenim prerogativima. Opšti imo-vinski zakonik (1888) posljedica je snaženje nezavisne države i njene potrebe da reguliše ključnu sferu ekonomskog života.

U ranim zakonskim inicijativama žena se veoma rijetko spomi-nje. A kad se i spominje, radi se o izuzetno pasivnim ulogama: ona je do te mjere objektivizirana da i tih par odredbi mnogo više govore o kažnjavanju muškaraca u vezi s njom, tj. žena se spominje isključivo kao objekat sa sankcijama za kršenje pravila korišćenja, i to uglavnom u domenu njene bračne funkcije. Žena se uzima ili grabi, kao da je stvar u vlasništvu muškarca. Zakon takvog muškarca tretira kao da je otuđio nečiju imovinu, a ne biće koje ima svoju volju.

O nekoj drugoj vrsti društvene uloge žena teško i da je moglo biti govora budući da se ovaj zakonik prevashodno bavi održavanjem jedinstva unutar političke zajednice prema spoljnim neprijatelji-ma, te sankcionisanjem najtežih krivičnih djela i krvne osvete. Kako se bude razvijala država i širio obim zakonodavnih inicija-tiva, zakonomjerno će se povećavati i prisustvo žene u zakonskim tekstovima, kao i pravni instrumentarij njene kontrole. Drugim riječima, kako se budu usložnjavali zakonski dokumenti – upore-do sa snaženjem države i rastućim interesom da se regulisanjem stavi pod kontrolu što veći broj sfera društvenog života – tako ćemo i sve više saznavati o odsustvu ili prisustvu žena u tim sfe-rama, kao i o načinima njihove kontrole i odnosu na muškarce i norme koje su oni stvorili.

Kod čitanja Opšteg zemaljskog zakonika odmah postaje jasno da se mnogo toga promijenilo u Crnoj Gori u periodu između dva zakonika. Kao prvo, mnogo je manje božjih, a mnogo više smrt-nih kazni koje zakonodavac uvodi za širok dijapazon krivičnih djela. Žena se pojavljuje u mnogo većem broju zakonskih odredbi u odnosu na prethodni zakonik. I već u prvom spominjanju ima-

8 — 9

mo jedan fenomen – za neučestvovanje u odbrani protiv spoljnih neprijatelja Crnogorac će se, osim oduzimanjem oružja, kazniti i tako što će mu „pripasati opregljaču žensku, da se zna da muš-kog srca nema“. Dakle, najveći stepen degradacije muškarca jeste njegovo simboličko izjednačavanje sa ženom. Istovremeno, žena se izjednačava se nesposobnošću (i nevoljnošću) da se doprinese odbrani političke zajednice, što zakoni prethodno definišu kao ključnu obavezu svih njenih članova. Upravo u tom polju krije se opravdanje društvene diskriminacije žene, tj. kasnijih odredbi koje regulišu poziciju žene unutar porodice, kao i njeno samo-stalno prisustvo u javnom prostoru u kojem se ona pojavljuje označena muškarcem. To se posebno odnosi na zakonske odred-be koje regulišu imovinsko-pravne odnose, koje učvršćuju egzi-stencijalnu zavisnost žena (nasljeđivanje tek nakon muške djece, izdržavanje zavisno od poslušnosti bivšem supružniku, itd). S druge strane, u krivično-pravnim odredbama Danilov Zakonik se nije libio da smrtne kazne razdjeljuje i muškarcima i ženama, uz jednu razliku: muškarci su smrću kažnjavani za kršenje oba-veza prema državi, dok su žene kažnjavane smrću zbog kršenja obaveza prema muškarcima.

Opšti imovinski zakonik tretira isključivo građansko-pravnu materiju, s fokusom na imovinske odnose, i predstavlja jedan od naljepše stilizovanih pravnih spomenika slovenskog juga u XIX vijeku. Odredbe običajnog prava u ovom zakoniku su integrisane u moderne pravne tekovine toga vremena. Koliko je velik nor-mativni opseg Opšteg imovinskog zakonika i koliko je narastao interes države da normira što veći broj oblasti života – najbolje ilustruje činjenica da ovaj zakonik ima 1.031 član (Zakonik Da-nila I, usvojen trideset tri godine ranije, imao je 95 članova) i da tretira veliki opseg oblasti (i krivično-pravnu i građansko-prav-nu). Zakonik predstavlja i iskorak po pitanju društvene pozicije žene. Konačnim razdvajanjem građanske i krivične materije, ova problematika donekle je oslobođena militarističkih narativa u kojima je muška dominacija bila nesporna. Dovršavanjem proce-sa priznavanja crnogorske nezavisnosti na Berlinskom kongresu (1878), crnogorsko društvo se konačno moglo okrenuti životnim pitanjima i organizaciji društvenih odnosa van vojno-odbrambe-

ne ravni. Upravo tada na dnevni red dolaze brojna pitanja, među kojima su imovinsko-ekonomski odnosi u kojima je pozicija žene bila drugačija nego u vojnom kontekstu, tj. zakonodavci je nisu mogli s takvom lakoćom i argumentacijom gurnuti na margine kao što je to bio slučaj u ranijim pravnim kodifikacijama kada je zemlja bila u stanju stalnog vojnog logora. Tako ćemo notirati određenu vrstu napretka u odnosu na prethodne zakonike – u Opštem imovinskom zakoniku žena je mnogo prisutnija, tj. ona se ne može više ignorisati van propisanih kućnih i bračnih oba-veza. Štaviše, uprkos jasnoj gradaciji između muškaraca i žena, u jednom zakonskom članu (čl. 955) po prvi put je implicitno došlo do izjednačavanja muškarca i žene u ekonomskom prosto-ru koji ovaj zakonik reguliše. No, praksa po pitanju nasljeđivanja i raspolaganja ekonomskim resursima i dalje je ostala uslovljena naslijeđenim društvenim ulogama muškarca i žene. Tako i u Op-štem imovinskom zakoniku opstaju tradicionalne patrijahalne norme kao što je, na primjer, nametanje muškog staratelja koji će zajedno sa udovicom upravljati porodičnim imanjem nakon muževljeve smrti. Ali, tu se istovremeno nalaze i norme koje jasno propisuju da u smislu zastupanja porodice u javnim po-slovima nakon muževljeve smrti žena ima punu samostalnost. Dakle, možemo reći da se radi o jednom hibridnom zakonskom dokumentu koji u velikoj mjeri i dalje drži ženu tamo gdje su je smještali prethodni zakoni, iako na potpuno izmijenjenom pro-storu ekonomsko-imovinskih odnosa, ali istovremeno sadrži i par veoma bitnih i indikativnih novina.

Pomenute zakonske novine po pitanju poboljšavanja položaja žena, koje se već uočavaju u Zakoniku Danila I, mnogo prije na-meću norme društvenog ponašanja nego li što su ukorijenjene u postojećim praksama (što svakako jeste bio slučaj sa odredbama koje cementiraju pasivnost i podređenost žena van i unutar jav-nih prostora), što je u skladu sa konstitutivnim pristupom američ-ke jurisprudencije, po kojem zakoni učestvuju u stvaranju kultu-re i „ konstituisanju ljudske psihe i društvenih odnosa“, čime se potvrđuje teza da se crnogorska država mnogo brže emancipova-la nego crnogorska porodica.

1 0 — 1 1

2 . m e đ u r a t n e p r o m j e n e

Po završetku Prvog svjetskog rata na karti Evrope osvanule su nove države, a među njima i Jugoslavija. Na novoj mapi nije bilo mjesta za malu Crnu Goru, te će sudbina njenog stanovništva, uključujući i žene, biti vezana za sudbinu svih naroda nove zajed-ničke države. Položaj žena u novoj zemlji bio je različit i zavisio je od stepena razvoja novopriključenih oblasti, s tim da iz današnje perspektive ni u jednom dijelu Jugoslavije prava žena nisu bila po-štovana na zadovoljavajući način. Očekivano, položaj žena bio je najteži u nerazvijenim oblastima koje su većinom nekada pripa-dale Osmanskom carstvu. Sa današnje distance, jasno se uočava trend poboljšanja uslova života i prava žena sa prodorom indu-strijske revolucije i građanskog društva. Kako je Jugoslavija bila na začelju tog procesa, a Crna Gora jedna od najnerazvijenijh oblasti nove države – položaj žena bio je i (ne)adekvatno loš.

Prvi kapital u borbi za svoja prava žene su stekle tokom Prvog svjetskog rata. Dok su muškarci bili na frontu, one su radile u fa-brikama i vodile brigu o ukupnom funkcionisanju društva. Širom Evrope u ovom periodu jačaju pokreti za emancipaciju žena, koji imaju uticaja i na žene Jugoslavije.

Za međuratni period (1918-1941) karakterističan je porast bro-ja žena koje rade u industriji (tekstilna, prehrabrena i duvanska), javnom sektoru i trgovini. Naravno, ovo nije slučajno jer su žene radile za manje nadoknade, a kapitalisti su koristili svaku priliku da ostvare dodatni profit. Žene su često radile i po šesnaest sati dnevno. Pred Drugi svjetski rat od 730.709 radnika u Jugoslaviji žena je bilo 201.052. Usljed nedostatka potrebnih kvalifikacija, one su često radile najteže fizičke poslove. Nijesu bile sindikalno orga-nizovane, ali su učestvovale u svim većim štrajkovima. Kako su štrajkovi postajali učestaliji, vlada je bila primorana da promijeni zakonodavstvo (Zakon o zaštiti i Zakon o osiguranju radnika). Uz to, Kraljevina SHS je u decembru 1926. godine potpisala kon-venciju Međunarodne organizacije rada. Konvencijom se ženama garantuje ravnopravnost, zabranjuje se noćni rad, a porodilje se oslobađaju radnih obaveza šest nedjelja prije i poslije porođaja. Naravno, većina ovih odredbi je ostala mrtvo slovo na papiru jer su poslodavci na sve načine pokušavali da zaobiđu zakone.

Visoka stopa nepismenosti predstavlja ozbiljan problem za žene između dva rata. Takođe, u međuratnom periodu ženama je uskraćeno i najvažnije građansko pravo – pravo glasa. Uprkos svemu, ovo je period prvog građanskog udruživanja i aktivizma žena Jugoslavije. Preko svojih glasila, one pozivaju na borbu pro-tiv konzervativizma i lažnog morala. Ipak, njihov trud nije uro-dio plodom. Nijesu dobile pravo glasa, a nepismenost žena se nije iskorijenila.

Protivnici emancipacije žena bili su zastupljeni u svim sferama društvenog života. Najglasniji protivnik emancipacije bila je SPC koja je od žena zahtijevala da poštuju kanone iz prvih vijekova hrišćanstva. Sličan ili isti stav zastupale su i ostale religijske za-jednice.

Za vrijeme Kraljevine (SHS) Jugoslavije nije došlo do većih pro-mjena kad je riječ o položaju žena. Ako je i postojalo neko po-boljšanje, ono je bilo ograničeno na žene koje su živjele u većim gradskim sredinama u kojima su, u krugovima više buržoazije i inteligencije, nastajale grupe žena koje su vodile borbu za svo-ja prava i emancipaciju. Položaj većine žena, međutim, ostao je nepromijenjen. Agrarna proizvodnja, uprkos određenom razvo-ju industrije, i dalje je grana privrede kojom se bavi najveći dio stanovništva Jugoslavije. Seoske žene i dalje su bile u teškom po-ložaju. Značajnije promjene moraće da sačekaju Narodno-oslo-bodilački pokret i socijalističku revoluciju.

3 . u b r z a n a e m a n c i p a c i j a

Četiri godine jugoslovenski partizani vodili su borbu protiv oku-patora i domaćih kvislinga. Rame uz rame sa muškarcima, borile su se i žene. Njihov doprinos bio je veliki, o čemu govori i poda-tak da su žene nosioci 91 medalje Narodnog heroja Jugoslavije. Nakon rata za žene su nastupile ogromne promjene za koje je zaslužna Komunistička partija koja žene posmatra kao neophod-ne i ravnopravne učesnice socijalističke revolucije i graditeljke novog društva.

Od prvih dana priprema za Trinaestojulski ustanak, žene zajedno sa muškarcima učestvuju u antifašističkoj borbi. One su uključe-ne u svaki segment vojne i političke organizacije NOB-a. Osim

1 2 — 1 3

u borbi, veliki broj žena i djevojaka na druge načine pružaju po-dršku, zbog čega veliki broj završava u zatvorima i logorima, ili stiže na stratište.

Organizacija Antifašistički front žena imala je značajnu ulogu u mobilizaciji i organizovanju žena radi borbe protiv fašizma i nacizma, a kasnije i u svim aktivnostima na emancipaciji žena. AFŽ za Crnu Goru i Boku, osnovan 1943, godine, djelovao je u okviru AFŽ Jugoslavije. Nakon rata, na Prvom kongresu AFŽ-a u Beogradu, određeni su ciljevi ove organizacije – prosvjećivanje i opismenjavanje žena, njihova politička i radna „aktivacija“.

Veliki pomak se desio kada je riječ o građanskim pravima žena. Ustav FNRJ iz 1946. garantovano je glasačko pravo ženama koje navrše osamnaest godina. Ovim su žene de jure dobile pravo koje su de facto imale još od 1941. godine kada se njihov glas uvaža-vao u narodnooslobodilačkim odborima. Takođe, izjednačen je položaj žena u braku, u sferi rada, kao i u drugim oblastima živo-ta. Posebna pažnja posvećena je ukidanju nazadnih običaja. Tako je 1950. donijet zakon koji je zabranjivao nošenje zara i feredže.

Žene masovno učestvuju u obnovi i izgradnji zemlje nakon za-vršetka Drugog svjetskog rata. Jugoslovenska vlada je sa Prvim petogodišnjim planom 1947-1951 započela proces ubrzane indu-strijalizacije. Udvostručuje se broj zaposlenih žena. Stvaraju se i povoljniji uslovi za njihovo napredovanje. Žene su većinski rad-nici u socijalnim službama (80%), medicini (75%), hotelijerstvu, kožnoj industriji i školama. Takođe, povećava se i učešće žena u političkom životu, iako je broj žena na najvišim pozicijama poli-tičkog odlučivanja i dalje je mali.

4 . ž e n a , m a j k a , j a v n i r a d n i k

U poratnim godinama se insistiralo na potpunom raskidu sa tra-dicijom kada je riječ o položaju žena. U političkoj retorici su ko-rišteni pojmovi kao što su „nova žena socijalizma“, „nova žena“, „napredna žena“. Ipak, potpuni raskid sa patrijarhalnom ulogom žene i sa tradicijom nije bio planiran: u časopisu „Naša žena“ re-dovno se objavljuju tekstovi koji opisuju život starih Crnogor-ki, čime se žene pozivaju da se ugledaju na patrijarhalne ženske

uzore u bitnim stvarima kao što su junaštvo i patriotizam, ali i odanost porodici i požrtvovanost koja je tipična za patrijarhal-nu ženu. Socijalizam se, kada su u pitanju prava žena, u velikoj mjeri naslonio na patrijarhalnu tradiciju nastojeći da emancipuje ženu ne odvajajući je pri tom od njenih tradicionalnih uloga maj-ke i domaćice. Od žene se samo tražilo da svoje tradicionalne uloge „racionalizuje“ i modernizuje, kako bi joj ostalo vremena za društveni i radni angažman. Krilatica „žena, majka, javni radnik“ precizno opisuje zahtjeve socijalizma u odnosu na ženu i druš-tveno poželjan red ženskih prioriteta. O tome da li je bio moguć drugačiji red prioriteta u crnogorskom istorijskom i kulturnom kontekstu, i na koji način bi neka druga politička rješenja uticala na položaj žena Crne Gore u narednim generacijama – može se i trebalo bi raspravljati prije svega zato što se ta pitanja i te kako tiču i položaja savremenih žena Crne Gore i budućih odgovora na pitanje emancipacije žena. Ipak, ta pitanja ne mogu dovesti u pitanje činjenicu da su u poratnom periodu napravljeni ogromni pomaci u položaju žena i da je raskid sa tradicijom koji se tada dogodio bio temelj za sve buduće transformacije ženskih uloga i nastanak moderne žene.

1 4 — 1 4

1 6 — 1 7

K L A S N O I / I L I F E M I N I S T I Č K O n a t a š a n e l e v i ć

1 . k o n t i n u i t e t i – d i s k o n t i n u i t e t i

Istoriografsko prećutkivanje feminističkog nasljeđa jugosloven-skog socijalizma, u prvom redu nasljeđa Antifašističkog fronta žena koji je tokom deset godina (1942/43-1953) žene Jugoslavije „uzdizao do istorijskog stvaralaštva“– započelo je ubrzo nakon ukidanja ove organizacije. U narednim decenijama sjećanje na poratni emancipatorski juriš žena Jugoslavije i Crne Gore, pred-vođenih AFŽ-om – bilo je izloženo zatiranju, krivotvorenju i per-siflaži antifeminističkog, antimarksističkog ili antijugoslovenskog porijekla. Kada su napokon savremene teoretičarke1 počele da skidaju ove nanose i razotkrivaju AFŽ kao jedinstven ženski po-kret, nametnulo se, između ostalog, i pitanje – Da li možemo da govorimo o kontinuitetu ženskog pokreta od AFŽ-a do danas, i zašto je savremenim postjugoslovenskim feministkinjama važno da nasljeđe AFŽ-a prigrle kao svoje?

Taj kontinuitet nije očigledan. Naprotiv, ono što je očigledno jesu ideološki diskontinuiteti, hijatusi, pukotine koje razdvajaju savre-mene feminističke i poratne socijalističke rodno-političke diskur-se. Čini se da smo zabasale na dvije ledene sante koje su se, kad se glečer rascijepio na pola, otisnule na pučinu, svaka svojim putem. Ali, kako je onda moguće da glasove drugarica iz poratnog perio-da socijalizma nekad tako dobro čujemo, kao da su tu? Da li ipak postoji neki rakurs u kojem se naši pogledi spajaju?

2 . m a r k s i s t i č k e p a r a f r a z e

Možemo danas imati primjedbe na stavove marksističkih auto-ra o ženskom pitanju zbog nesistematičnog i usputnog tretmana ovog pitanja, zbog ignorisanja tema koje se odnose na integritet ženskog tijela i drugih pitanja koja su nama danas veoma bitna ali, ipak, ne možemo bez uzbuđenja da čitamo markisitičke izvo-re o ženskom pitanju. Uzbudljivo je ponovo se sresti sa zagublje-nim pojmovima kao što su sloboda, razotuđenje, klasna svijest ili

autentična ljudskost u kontekstu diskusija o ženskom pitanju. U predgovoru knjige Žensko pitanje: Antologija marksističkih tek-stova, njen priređivač dr Jovan Đorđević kaže da je marksizam nezaobilazan u svakom promišljanju ženskog pitanja kao anali-tički model ili „u najmanju ruku kao sistem referencija“2. Ova antologija je objavljena 1975. godine. U međuvremenu, marksi-stičke reference su nestale iz tekstova u kojima se ovo pitanje raz-matralo. Malo kome je bilo važno šta su o ženskom pitanju imali da kažu Karl Marks, Fridrih Engels, Pol Lafarg, Karl Kaucki, Roza Luksemburg, Klara Cetkin, Lenjin, Aleksandra Kolontaj ili Anto-nio Gramši.

Odjeke stavova marksističkih autora prepoznajemo i u rod-no-političkom diskursu Komunističke partije Jugoslavije i u programskim dokumentima i aktivnostima AFŽ-a. Naravno, jugoslovenski poratni rodno-politički diskurs sa marksističkim pristupima ženskom pitanju dijeli temeljno stanovište koje su Marks i Engels iznijeli u Manifestu komunističke partije (1848) – da žensko pitanje može biti riješeno jedino kroz ukidanje pri-vatne svojine i kapitalističkih uslova proizvodnje. U političkim dokumentima i praksama poratnog ženskog pokreta u Jugoslaviji i u Crnoj Gori prepoznajemo odjeke Marksove ideje o emanci-paciji žena kao uslovu za razvoj društva u smjeru ostvarivanja autentične „ljudske prirode“3. Nailazimo i na odjeke Lenjinovog zalaganja za oslobođenje žene-radnice od balasta trivijalnih i zaglupljujućih kućnih poslova, srodnih ideja o „komunalizaciji“ (podruštvljenju) domaćih poslova koje je August Bebel iznio u knjizi „Socijalizam i žene“, kao i na tragove drugih marksističkih pogleda na žensko pitanje.

Rodno-politički diskurs u poratnoj Jugoslaviji i Crnoj Gori te-melji se na parafrazama marksističkih ideja o ženskom pitanju koje je moguće tumačiti nužnošću koje je nametala „revoluci-onarna praksa“, ali i oportunizmom motivisanim potrebom da se stari stub patrijarhata sačuva u temeljima novog društva. U programima Komunističke partije Jugoslavije te ideje se pojavlju-ju u partijski prerađenom, simplifikovanom, deradikalizovanom i politički instrumentalizovanom obliku. Bebelovo i Lenjinovo zalaganje za oslobođenje žena od trivijalnosti kućnog rada u po-

1 Neda Božinović, Gordana Stojaković, Lydia Sklevicky, Chiara Bonfiglioli, Sabina Ramet, Maja Solar i druge.

2 Đorđević, Jovan; „Žensko pitanje: Anto logija marksi-stičkih tekstova“; Novinsko preduzeće „Radnička štampa“; Beograd, 1975.

3 Karl Marks; Ekonomsko-fi-lozofski rukopisi, Rani radovi, „Naprijed“, Zagreb, 1961, str. 241.

1 8 — 1 9

ratnoj FNRJ svelo se na obećanja „podrške zaposlenim majkama“ koja se pri tom nisu ostvarila i od kojih se već početkom 50-tih počelo odustajati. Teme preobražaja ljubavi i seksualnosti u ko-munizmu, koje su imale važno mjesto u marksističkim debatama pa čak i u društvenim praksama u SSSR-u, u poratnoj Jugoslavi-ji nisu ni došle na dnevni red. Ključno pitanje (ne)istovjetnosti ženskih i klasnih interesa u socijalizmu, o kojem su pisali Engels i Bebel – koji je tvrdio da je revolucija samo početak duge borbe koju moraju povesti same žene jer „kao što se ne mogu interesi radnika izjednačiti sa interesima gazda, tako se ni interesi žene ne mogu potpuno uključiti u interese muškaraca“4 – Komunistič-ka partija Jugoslaviji je naprosto odbacila kao buržoasko-femini-stičko. Različita pitanja sa kojima se marksistička misao hvatala u koštac, kao što su pitanje o položaju žene u funkciji materijal-nih preobražaja osnove društva i promjena društvenih odnosa, uključujući tu i seksualne, moralne i duhovne odnose, ili pita-nje o značaju reprodukcije za razumijevanje društvenih odnosa, kojima su se bavili Marks i Engels5 – u poratnoj socijalističkoj Jugoslaviji razriješena su prostom krilaticom „žena, majka, jav-ni radnik“ kojom je definisan identitet „nove žene“ i stvoreno uvjerenje, koje je trajalo decenijama, da marksizam osim toga o ženama nema šta da nam kaže.

3 . ž e n e s u n a j b o l j a d j e c a n a r o d a

Distanciranje od feminizma u poratnom periodu postaje neka vr-sta testa političke pravovjernosti AFŽ-a i odanosti žena. Porica-njem bilo kakve povezanosti sa feminizmom, one su potvrđivale spremnost da svoje ženske interese u cjelini supsumiraju klasnim interesima. U partijskom rodno-političkom diskursu feminizam je figurirao kao znak retrogradnosti zbog buržoaskog porijekla i usmjerenosti na partikularne interese žena. „Kako prići pita-nju ravnopravnosti žena?“, kaže Milovan Đilas. „Na taj način što će se žene aktivizirati da učestvuju u opštenarodnom životu, u narodnoj vlasti, ne kao predstavnici žena već kao najbolja djeca naroda“6. Poricanje posebnih ženskih interesa postaje mjera oda-nosti žena Komunističkoj partiji, projektu izgradnje socijalizma i njihovog patriotizma. Nova žena socijalizma će prava koja joj se nude uzeti kao zasluženi dar, prepuštajući Partiji da odluči šta je

mjera njene emancipacije i koji su njene potrebe, pretpostavlja-jući u svakom trenutku „opštedruštvene“ interese svim drugim.

Kada je 50-tih godina počela demontaža AFŽ-a, koja će se okon-čati gašenjem ove organizacije 1953. godine, na površinu su ispli-vale određene kontroverze upravo u vezi sa mogućnošću da u politički lojalnom AFŽ-u ipak klija sjeme feminizma. Ukidanje organizacije zvanično je obrazloženo potrebom organizacionih reformi radi ulaska u sljedeću etapu društvenog razvoja. Među-tim, od partijskih lidera moglo se čuti i da AFŽ više nije potreban zato što je samim prelaskom vlasti u ruke radnog naroda žen-sko pitanje riješeno, tako da bi dalje postojanje AFŽ-a značilo da žene u socijalizmu imaju interese koji su različiti od partijskih i društvenih interesa, što bi ovu organizaciju dovelo u vezu sa feminizmom.

Predsjednica AFŽ Jugoslavije Vida Tomšič saglasila se sa par-tijskom argumentacijom za ukidanje organizacije kazavši da bi „dalje postojanje posebne ženske organizacije značilo odvajanje žena iz zajedničkog političkog života i da se za ostvarivanje svojih prava žene moraju same boriti protiv ostalog društva“7. Među-tim, neke druge izjave predsjednice AFŽ Jugoslavije ukazuju da „opštedruštveni“ i ženski interesi u socijalizmu nisu uvijek bili isti. U svom govoru održanom povodom proslave 8. marta 1952. godine, Vida Tomšič konstatuje da pitanje reproduktivnog rada žena kao ograničavajućeg faktora za učešće žena u javnoj sferi „nije nestalo već se zaoštrilo“8 i da modernizacija domaćinstva koja bi žene rasteretila kućnih poslova nije bila „prioritet socija-lističke izgradnje“9. Takođe, predsjednica AFŽ Jugoslavije upo-zoravala je na tendencije potiskivanja žena iz privrede, na sma-njivanje aktivnog učešća žena u političkom životu i pobunila se protiv „očitih nastojanja da se žena pretvori u lutku koja misli da je za njen društveni položaj od najvećeg značaja njen spoljašnji izgled, i da samo time, a ne svojim radom, sebi ozbeđuje mesto u društvu“10.

S obzirom na ukupan politički kontekst, teško je povjerovati u tumačenja, koja se takođe mogu čuti, da je AFŽ ukinut zbog mo-gućnosti da ova organizacija u nekom trenutku pretjera sa auto-

4 August Bebel; Socijalizam i žene; „Rad”, Beograd, 1909, str. 1.

5 Karl Marks; Fridrih Engels, Nemačka ideologija, „Kultura“, Beograd, 1964.

6 Preuzeto iz Lydia Sklevicky; Konji, žene, ratovi; „Ženska infoteka“, Zagreb, 1996/AFŽ 2/135

7 Žena danas 112 (1953), pre-uzeto sa https://pravonarad.info/?p=25

8 Žena danas 93 (1952) pre-uzeto sa https://pravonarad.info/?p=25

9 Isto

10 Žena danas 112 (1953) pre-uzeto sa https://pravonarad.info/?p=25

2 0 — 2 1

nomijom i da u ime žena ispostavi zahtjeve koji nisu bili u partij-skom programu emancipacije žena. Ipak, i pored svoje nesporne političke lojalnosti, predstavnice AFŽ-a nisu mogle da zatvore oči pred zloupotrebom ženskih resursa u ranom socijalizmu, višestru-kom opterećenošću žena, iznevjeravanjem žena od strane Komu-nističke partije i pred činjenicom da interesi žena nisu bili isti sa interesima izgradnje socijalizma koje su tumačili partijski drugovi.

4 . v i š e s t r u k e b i t k e

„Sitni, trenutni interesi ženskog svijeta ne smiju zauzeti pozorni-cu“, rekla je Klara Cetkin na partijskom kongresu Socijaldemo-kratske partije Njemačke 16. oktobra 1896. godine. „Mi nemamo posebne zadatke u vezi agitacije među ženama. Borba proleterke za oslobođenje stoga ne može biti slična borbi koju buržoaska žena vodi sa muškarcima svoje klase. Naprotiv, to mora biti za-jednička borba sa muškarcima svoje klase protiv čitave klase ka-pitalista. Ona nema potrebu da se bori protiv muškaraca iz svo-je klase kako bi srušila barijere koje su podignute protiv njenog učestvovanja u slobodnoj konkurenciji na tržištu“11.

Riječi poput ovih povećavaju razdaljinu između savremenih fe-ministkinja i aktivistkinja poratnog socijalizma. Da li bi savreme-ne feministkinje, koje su sumnjičave prema istovjetnosti muških i ženskih interesa, mogle da se prepoznaju u tim ženama o ko-jima govori Klara Cetkin, koje zanimaju „sitni trenutni interesi ženskog svijeta“, i da osjete nelagodu zbog toga? Možda. Pone-kad osjećamo skučenost savremenih feminističkih perspektiva, individualizma, ograničenost juridičkih uspjeha koje postižemo i cijelog koncepta egalitarnosti za koji se zalažemo. Osjećamo da smo zaglavljene u postpolitičkim identitetskim diskursima, ušan-čene u politici ljudskih prava, brizi za tijelo, da nam nedostaje široka perspektiva, platforma koja bi uključivala kritiku neolibe-ralnog kapitalizma kako patrijarhat ne bi skliznuo u neuhvatljivu apstrakciju, kako bismo njegovo lice mogli da identifikujemo u uslovnostima političkog i ekonomskog života sada i ovdje.

Aktuelna pribiližavanja feminističkih i ljevičarskih diskursa pod-stakla su nas da otvorimo stare, prašnjave fascikle sa dokumenti-ma o AFŽ-u. Nakon svih decenija odbacivanja svega što je imalo

marksistički predznak, ponovo otkrivamo socijalističko femini-stičko nasljeđe i pokušavamo, bez osude i bez mistifikacije, da njegovu „naivnost“ kontekstualizujemo. Ukoliko bi nam to poš-lo za rukom, ako bismo uspjele da preskočimo rascjepe koji nas razdvajaju, istorija AFŽ-a bi nam mogla biti više nego dragocjena kao eksplanativan slučaj dometa i ograničenja nastojanja da se žensko pitanje riješi njegovim integrisanjem u najširi (lijevi) poli-tički pokret, slučaj koji je dio našeg ženskog političkog nasljeđa, ali čiji značaj za promišljanje budućnosti feminizma prevazilazi granice Crne Gore.

11 http://www.crvenakritika.org/literatura/417-proleter-ke-i-socijalizam-1896

2 4 — 2 5

N A S L J E Đ E N E D O V R Š E N E R E V O L U C I J E p a u l a p e t r i č e v i ć

Organizacija bez pandana – Antifašistički front žena (AFŽ), formi-ran tokom rata kako bi mobilisao žene da se uključe u borbu protiv fašizma, nastavlja svoj rad i u poratnom periodu, preusmjerivši fo-kus svojih aktivnosti na obnovu i izgradnju zemlje i novog društva koje je garantovalo, ili je trebalo da garantuje, ravnopravnost i do-stojanstvo svima. AFŽ je predstavljao tvornicu ideala i prakse nove žene socijalističkog društva koju je obrazovao i podržao za ulazak u privredni i politički život. I ozbiljno je shvatio i izvršavao svoj zada-tak. Preozbiljno, ispostaviće se uskoro – revolucija se ipak zaustavila pred kućnim pragom. Iako je grabila „korakom od sedam milja“ i donijela prije rata ženama skoro nezamisliva prava, u momentu kad je zaprijetila daljim revolucioniranjem, prije svega sfere privatno-sti i korijenitom emancipacijom žena, između svog produbljivanja i oslanjanja na viševjekovne navike i tradicionalne patrijarhalne ma-trice – odabrala je ovo drugo. Još jednom, na korak od postajanja čovjekom, revolucionarni subjekt je odlučio da ostane muškarac, čime je prestao biti subjektom revolucije i smežurao se u birokrat-skog branitelja osnovnih postulata restauriranog predratnog statusa quo, kada je o ženama riječ. Ovo, naravno, nije ni prvi ni posljednji put da su žene bile dovoljno dobre za revoluciju ili rat, ali ne i za re-strukturiranje društva nakon borbe, ne i za dovoljno novu i dovolj-no pravednu redistribuciju moći i resursa u periodu relativnog mira koji bi ih pratio; dovoljno dobre da se masovno priključe ranohri-šćanskom pokretu, ali ne i da ostanu sveštenice u državnoj religiji Rimskog carstva; dovoljno dobre da u prvim redovima jurišaju na Bastilju, ali ne i da neke od njih ne plate giljotiniranjem1 Deklaraciju o pravima žene i građanke; dovoljno dobre da preuzmu „muške“ poslove, a kasnije i puške u prvom i drugom svjetskom ratu, ali ne i da sa dojučerašnjim saborcima ravnopravno učestvuju u izgradnji novih institucija u poratnom periodu – žene se prisilno i postupno vraćaju u niše iz kojih su hrabro iskoračavale nošene različitim uni-

verzalističkim ideologijama u kojima su prepoznavale izlaz iz konti-nuuma potčinjenosti u starim režimima.

Postrevolucionarna regresija i savremeni istorijski revizionizam sukcesivno su istisnuli sjećanje na AFŽ iz kolektivne (post)jugoslo-venske memorije. Međutim, istraživački rad – prvenstveno nauč-nica koje su se ovom problematikom bavile posljednjih 20 godina – arhivira, propituje i analizira ovo često ambivalentno nasljeđe i u problemima na koje su nailazile i načinima na koje su ih rješavale drugarice krajem četrdesetih godina prošlog vijeka traži oslonac i podsticaj da odgovori na izazove savremenosti.

Možemo li iz ove povijesti povući poveznice sa sadašnjim trenut-kom i što možemo naučiti iz načina na koji je nastala, radila i (samo)ukinula se najveća organizacija žena na prostoru nekadašnje Jugo-slavije? Organizacija o kojoj danas, sva je prilika, možemo samo da sanjamo. Ipak, snovi su domovina utopije prema kojoj su učinjeni najkrupniji civilizacijski iskoraci i od koje, protivno mršavim šansa-ma, ne smijemo odustati jer, kako kaže Šejla Benhabib (Seyla Ben-habib) – „... mi, kao žene, možemo mnogo izgubiti odustajući od utopijske nade u sasvim drugo.“2

Izoštrivši jedan sadašnji crnogorski momenat nastojaću da, nakon interpretacije nasljeđa i značaja AFŽ-a za ovdašnje žene pokažem, u osnovnim potezima, koliko je zaborav ženske, ali i svake druge bor-be skup i koliko možemo da izgubimo ako odaberemo da se ne sje-ćamo, pasivno parazitirajući na pravima čija nas se povijest ne tiče.

Iako je, kako tvrdi Gordana Stojaković, ekonomija njege i brige bila ta koja je izgradila zemlju3, vrlo brzo se pokazalo da je pozicija se-strinstva u ideologiji bratstva i jedinstva višestruko upitna. Budući da AFŽ nikada nije bio samostalna organizacija, već da je prema svom statutu predstavljao dio Narodnog fronta, a imajući u vidu ra-zvoj njene kratke poratne istorije, ne čudi zaključak većine istraži-vačica AFŽ-a da je „ženski antifašistički pokret tokom konsolidacije socijalističkog režima postepeno gubio autonomiju“4 da bi konačno ukinuo sam sebe već 1953. godine. Međutim, čak i za tako kratko vrijeme, a posebno u prvim godinama njegove mirnodopske aktiv-nosti, AFŽ je učinio ogroman napor i pomak prema unapređenju pozicije žena i ostvarivanju njihovih prava u nekadašnjim Jugosla-

1 Što se desilo Olimp de Guž, autorki Deklaracije o pravima žene i građanke (1791) koja je bila giljotinirana

2 Benhabib, Seyla (2007) „Feminizam i postmod-ernizam: nesiguran savez“, u: Feministička sporenja: filozofska razmena. Beograd: Beogradski krug.

3 Gordana Stojaković: „Ekonomija nege i brige izgradila je zemlju“, intervju Ive Mrčetić sa Gordanom Stojaković za Kulturpunkt: http://www.kulturpunkt.hr/content/ekonomija-njege-i-brige-izgradila-je-zemlju, pristupljeno 15.07.2017.

4 Poput Lydie Skevicky, Barbare Jancar-Webster, ili u novije vrijeme Jelene Batinić. Navedeno prema Izgubljena revolucija – AFŽ između mita i zaborava, ur. Andreja Dugandžić i Tijana Okić, Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA, Sarajevo 2016, str. 20.

2 6 — 2 7

vijama, iako sama organizacija nije dočekala SFRJ. Upravo su žene, naglašava Stojaković, „bile ta snaga obnove i u tih nekoliko ključ-nih posleratnih godina, kada politička oligarhija još nije bila utvr-đena, AFŽ je zaista predstavljao organizaciju koja je vodila računa o uspostavi novog života za žene u socijalističkom društvu koje se gradilo.“5 To je učinio prvenstveno jakom i masovnom bazom, od-govarajući na najurgentnije svakodnevne potrebe žena na terenu i mobilišući žene da se u što većem broju i u što većoj mjeri uključe u obnovu i izgradnju.

AFŽ je, kao što je poznato, radio ne samo na opismenjavanju i obra-zovanju žena, već i na njihovom uključenju u politički i privredni život, prije svega kroz edukaciju za nova zanimanja, političku edu-kaciju, savjetovališta za reproduktivno zdravlje, zdravlje trudnica i djece, čitalačke časove, organizovane posjete bioskopu i pozorištu, te kroz AFŽ štampu kao „najznačajniji kanal prenošenja političkih po-ruka, reprezentovanja stvarnosti i njenog kreiranja.“6 Kako bi se žene mogle na adekvatan način uključiti u javni (politički i privredni) život, bilo je neophodno posebnu pažnju posvetiti reproduktivnom radu – podrazumijevanom, nevidljivom i neplaćenom radu u do-maćinstvu koji je i tada (kao u većini slučajeva i danas) predstavljao obavezu i odgovornost žena. U tom smislu, razvijena i kompleksna struktura AFŽ-a, odgovarajući na stvarne potrebe žena, uvodi razli-čite oblike podruštvljene ili kolektivizovane brige o djeci i porodici, pa se tako otvaraju jaslice, obdaništa, praonice, kolektivne hladnjače, restorani društvene ishrane, zajedničke kuhinje7... Ovim modusima neophodne i sasvim konkretne podrške ženskoj emancipaciji nasto-jala se izbjeći dvostruka opterećenost žena – tužna cijena parcijalnog oslobođenja na koju je mnogo ranije upozoravala i Ema Goldman, zahtijevajući „emancipaciju od emancipacije“ koja je u nepromije-njenom, patrijarhalnom društvu nosila tragičnu konotaciju8. Počev od 1950. godine, kada je donesena politička odluka o gašenju AFŽ-a, može se konstatovati novi retrogradni trend – povratak žena u kuće, povratak na poziciju Marksove „rezervne radne snage“ koja na klupi čeka novu kataklizmu kako bi ponovo ušla u igru.

Paralelno sa jačanjem AFŽ-a u samom vrhu partije rasla je i sumnja u opravdanost postojanja odvojene, jake, masovne i profesionalne9 ženske organizacije. Odluka o ukidanju AFŽ-a donijeta je 1950. go-

dine, a naredne tri godine protekle su u postupnom demontiranju njenog složenog sistema organizacije.

Kao što istorija AFŽ-a pokazuje, da bi se ostvarilo stvarno oslobo-đenje žena i njihova ravnopravnost nije bilo dovoljno promijeniti proizvodne odnose i titulara vlasništva. Oslobođenje žena bilo je mjesto, ili jedno od mjesta na kom se zagrcnuo projekat proleter-ske emancipacije u svojoj institucionalizaciji, stabilizaciji i konačno birokratizaciji koja je svoje stare – nove druge propustila da učini potpuno ravnopravnima u svim sferama društva, pa tako i onoj pri-vatnoj, ostavljajući im međutim dragocjeno nasljeđe koje u manje ili više okrnjenom obliku baštinimo i danas – prava garantovana usta-vom i zakonima. Socijalizam, ili ono što je pod tim imenom bilo realizovano u Jugoslaviji, ipak je proizveo „privremenu depatrijar-halizaciju“10, odnosno uspio je makar u određenoj mjeri „olabaviti i ukloniti spone tzv. privatnog ili obiteljskog patrijarhata“11, nažalost, tek na vrlo ograničen vremenski period. Nema dakle, i to je jedna od najvrjednijih lekcija koju nam iskustvo AFŽ-a prenosi, nikakvog spontaniteta ili automatizma u projektu oslobođenja: istorija nam skoro cinično pokazuje da nema te više ili obuhvatnije revolucije ili emancipacije kojoj bi valjalo nekritički povjerovati da se, čim pre-broji i pokopa slavno pale za stvar, neće ogriješiti o svoje kćeri.

Pokušamo li iz ove perspektive uspostaviti smislenu i produktivnu vezu sa iskustvom najmasovnijeg i najučinkovitijeg ženskog organi-zovanja na (post)jugoslovenskom prostoru, jedino što sa sigurnošću možemo prepoznati kao strukturnu sličnost sa današnjim trenut-kom jeste matrica iznevjeravanja. Uzmemo li za primjer takozvane „proteste majki“ koji su krajem 2016. i početkom 2017. godine više zabavljali ili razgnijevili nego ozbiljno zamislili crnogorsku javnost, vidimo da smo u nespremnosti da učimo osuđeni na to da ne samo ponavljamo propuste iz prošlosti, već i da dublje urušimo stepen ostvarenosti i zaštićenosti prava, ali i da neočekivano ojačamo re-trogradne kulturne obrasce koji onemogućavaju njihovu primjenu.

Izmjene i dopune Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti iz 2015. uvele su kao novum „naknade za majke sa troje i više djece“ kao svojevr-snu nacionalnu penziju majkama sa ‘natprosječnim’ brojem djece ne bi li približili Crnu Goru idealu države socijalne pravde, doduše

5 Stojaković, ibid

6 Stojaković, Gordana „Vida Tomšič – Zašto je ukinut AFŽ“, dostupno na: http://www.afzarhiv.org/files/original/a5c0b15bdf49ac1db-035530202fcdb6e.pdf

7 Perković, Marija (2012). „Ekonomija brige – kratak istorijski prikaz“, objavljeno u Zajović, Staša i Kovačević, Ljupka (ur.) Feministička etika brige – Čitanka, Beo-grad – Žene u Crnom, Anima, str. 126.

8 Vidjeti izbor eseja Eme Goldman Anarhizam i femini-zam, izbor i prevod: Perović, Vanda i Ajzinberg, Aleksan-dar posebno esej „Tragedija ženske emancipacije“, dos-tupno na: https://transmediji.files.wordpress.com/2013/03/ema_goldman.pdf

9 1947. uvedene su profe-sionalne funkcije kako bi se poboljšala organizovanost AFŽ-a

10 Sintagmu dugujem Danijeli Majstorović iz teksta “Stvaranje ‘nove’ jugoslov-enske žene: emancipatorski elementi medijskog diskursa s kraja II svjetskog rata”, odjavljenog u Izgubljena revolucija – AFŽ između mita i zaborava, ur. Andreja Dugandžić i Tijana Okić, Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA, Sarajevo 2016, str. 88.

11 Burcar, Ljiljana (2014). „Iz socijalizma natrag u kapi-talizam: repatrijarhalizacija društva i re-domestifikacija žena“, u: Dva desetljeća pos-lije kraja socijalizma, Marko Kostanić (ur.), Centar za radničke studije, Zagreb, str

2 8 — 2 9

više na način Trećeg Rajha koji je imao slična zakonska rješenja12, nego na način nekadašnjeg socijalističkog uređenja u okviru kojeg je socijalna pravda na ovom prostoru dosegla svoj vrhunac. Ne ulazeći dublje u analizu ovog zakonskog rješenja, važno je primjetiti da se naknade nisu nudile niti svim ženama, niti svim majkama (a jedino su se ženama nudile) kako bi ih rasteretile bremena reproduktivnog rada, kolektivizovale brigu o djeci ili stimulisale očeve da se aktivni-je uključe u takozvani „rad ljubavi“. Odnos patrijarhata i kapitalizma nije, niti je ikada bio, slučajan i nasumičan, već kapitalizam direktno zavisi od patrijarhata, oslanjajući se na njegovu podjelu na javnu i privatnu sferu koje su odvojene i jasno orođene – sfera javnog, sfe-ra produktivnog, plaćenog i priznatog rada pripada muškarcu, dok sfera privatnog – reproduktivnog, neplaćenog i nepriznatog rada, koji uključuje i biološku reprodukciju, ali i reprodukciju svakod-nevnog života, pripada ženi. Pretpostavlja se, ili čak podrazumijeva, da žene ove društveno nevalorizovane poslove rade ‘slobodne volje’, ‘prirodno’ i ‘iz ljubavi’, odnosno, kako lapidarno poentira Silvia Fe-derici: „Oni to zovu ljubav. Mi to zovemo neplaćeni rad“.

Naše bake su znale da nije dovoljno revolucionirati samo produk-tivni, već da je neophodno revolucionirati i reproduktivni rad. Kao što su zahtijevale ulazak u sferu produktivnog, zahtijevale su i izla-zak iz sfere reproduktivnog rada, kolektivizirajući ga kroz aktivnosti najznačajnije ženske organizacije u povijesti jugoslovenskih žena. Izostao je, međutim, još jedan, nažalost ključan momenat u ovom restrukturiranju – ulazak muškaraca u sferu reproduktivnog rada i zajednički rad na podruštvljavanju brige o djeci i porodici.

Vratimo li se u sadašnji trenutak sa sviješću o prošlom, lako uviđa-mo koliko je sve u vezi sa Zakonom o socijalnoj i dječijoj zaštiti bilo pogrešno – umjesto da ojačaju postojeće i stvore nove oblike kolek-tivne brige o djeci – jaslice, vrtiće, organizovan produženi boravak u školama, dječije dodatke i slično, nove zakonske odredbe koncipi-rale su i zakonski normirale majčinstvo kao primarno roditeljstvo, te dodatno pasivizirale ženu vraćajući je u sferu privatnosti uz sitnu nadoknadu na kojoj, u stanju često teškog siromaštva, imaju biti zahvalne. Ovo je predstavljalo ogroman korak unatrag, ne toliko u pogledu zakonske regulative koja je uskoro bila vraćena na staro, već u pogledu nemilosrdne repatrijarhalizacije crnogorskog društva.

Ženske nevladine organizacije su u više navrata reagovale protiv ovog zakona i u fazi rasprave i kasnije, ali bez ikakvog značajnijeg uspjeha, osim što su od sebe uglavnom otuđile žene zainteresova-ne za ovaj vid podrške. Nakon što su ispunile svoju politikantsku funkciju i napunile glasačke kutije, ove su izmjene prvo smanjene skoro za četvrtinu, a onda proglašene neustavnim i ukinute. To-kom protesta protiv najavljenih a potom i realizovanih ograničenja i procijenjene neustavnosti zakona, ženske nevladine organizacije podržavale su zahtijeve majki, braneći nepovredivost stečenih pra-va i pored protivljenja opstanku ovog zakona ubuduće. Korisnice naknada koje su mjesecima protestvovale u zaštitu stečenih prava i pravne sigurnosti su nakon ukidanja ovih odredbi izdijeljene na niz različitih kategorija koje će imati različit zakonski tretman te različi-te mogućnosti za ponovno zapošljavanje ili ostvarivanje nekog dru-gog oblika socijalnog davanja. Ovo je „izdušilo“ napon solidarnosti u kojoj su ove žene i njihovi podržavaoci/teljke mjesecima istrajavali i fragmentiralo snagu socijalnog protesta. Izostala je organizovana i jaka podrška političkih partija, civilnog društva, kao i adekvat-na medijska zastupljenost ove teme. Uz par izuzetaka, „majke“ su ostavljene same na ulici na kojoj su bivale zaobilažene u širokom luku ili izlagane podrugljivim opaskama i komentarima ne samo prolaznika već i radijskih i TV komentatora. Crnogorsko društvo pokazalo je impresivano odsustvo solidarnosti sa ženama koje su se organizovale u zaštitu osporenih prava i pravne sigurnosti, kao i potpuno nerazumijevanje suštine socijalnih i političkih protesta i njihove važnosti za društvo u cjelini.

Ovaj slučaj manipulacije ženskim glasačkim tijelom i njegovog ka-snijeg kažnjavanja od strane Parlamenta, ali i Ustavnog suda, naj-zornije pokazuje da, iako nas od revolucionarnih do predizbornih obećanja dijeli preko pola vijeka, matrica iznevjeravanja opstaje i dodatno se produbljuje, a nasljeđe nedovršene revolucije ostaje za-datak za sve, ne samo za žene.

12 Gdje je od 1939. do 1945. dodjeljivan Krst časti njemačke majke, civilni orden kojim je nagrađivan “izuzetan doprinos njemačkoj naciji” uzornim majkama koje su uspješno podigle četvoro ili više djece. Na istom je fonu bio je i (za budžet više vezan) Hitlerov Zakon o ohrabrenju braka koji je mladim bračnim parovima omogućavao podizanje kredita u iznosu od devet prosječnih plata koji bi mogli vratiti tako što im se za svako novorođeno dijete otpisivala po četvrtina duga, čime bi rođenjem četvrtog djeteta u potpunosti otplatili uzeti kredit.

3 2 — 3 3

E M A N C I P A T O R S K I B L J E S A K I P R O P U Š T E N A P R I L I K Ae r v i n a d a b i ž i n o v i ć

Period između 1943. i 1953. godine je period ubrzane emancipa-cije žena u Crnoj Gori, kao uostalom i u cijeloj ondašnjoj Jugo-slaviji. One su tada prvi put eksplicitno priznate kao ravnopravne akterke društvenih procesa. Emancipatorski potencijal je u ovom periodu bljesnuo na jedinstven i neponovljiv način. Istovremeno, ženski emancipatorski talas naišao je na nesavladive prepreke na koje nailazi svaki ženski pokret, pred kojima i danas stoje savre-mene žene Crne Gore.

Još tokom Narodno-oslobodilačke borbe, na zasijedanju Crno-gorske antifašističke skupštine narodnog oslobođenja (CASNO) u Kolašinu 1944. godine valorizovan je doprinos žena Crne Gore antifašističkoj borbi i revoluciji. Izjava o pravima građana daje ženama sva politička prava koja pripadaju i muškarcima. Žene su formalno izjednačene u pravima koja se tiču slobode govora, štampe, udruživanja, savjesti i vjeroispovijesti i izbornog prava. Prvi put u svojoj istoriji one dobijaju priliku da odlučuju o važ-nim pitanjima zajednice (Riječ slobode, 1966, br. 4). Već 1946. godine ova politička prava biće zagarantovana Ustavom Crne Gore. Proces pravno–ekonomskog izjednačavanja žena sa muš-karcima nastavio se u vrijeme poratne obnove uključivanjem žena u aktivnosti koje se odvijaju po direktivama Komunističke partije i Antifašističkog fronta žena za Crnu Goru1. Predsjednik Federativne Narodne Republike Jugoslavije Josip Broz Tito uka-zao je 1947. godine na važnost žena za razvoj planske privrede. Od žena se očekuje da budu oslonac privrednog razvoja i radna snaga koja će omogućiti taj razvoj. Žene se kulturno-prosvjetno osnažuju kako bi se smanjio broj nepismenih žena i obezbjedi-li uslovi za njihovu političku emancipaciju, dalje napredovanje i uključivanje u sferu rada.

Uspostavljanjem pravnog, političkog, ekonomskog i kulturnog okvira stvoreni su uslovi da se raskine sa starim društvenim po-retkom, tradicionalnim shvatanjem uloge žene u društvu i da se obezbijedi proces formiranja nove društvene realnosti. Ove pro-mjene su uzdrmale patrijarhalnu kulturu i način života u Crnoj Gori. Ideja o slobodnoj, emancipovanoj, obrazovanoj i radnoj ženi stasavala je uporedo sa idejama koje su generisale društve-ne promjene – idejama socijalizma, socijalne pravde, bratstva i jedinstva i ravnopravnosti. Od „nove žene“ kao ravnopravnog socijalističkog subjekta sada se očekuje da bude društveno ak-tivna, emancipovana, obrazovana, radno osposobljena, politički osviješćena, zaposlena i nadnacionalna.

Promjena položaja žena i njene uloge konkretizovana je kroz pla-nove za radno angažovanje i osposobljavanje žena za rad u poljo-privredi i industriji. Žene napuštaju privatnu sferu da bi učestvo-vale u ovim društvenim procesima. Nepismenost žena, koja se u nekim srezovima kreće do 90% od ukupnog broja žena (Adnan Prekić, 2016:399) – predstavlja ozbiljnu prepreku za društveno angažovanje žena Crne Gore. Kampanja opismenjavanja i „kul-turno-prosvjetnog uzdizanja žena“ ima cilj da promijeni svijest izraženu u stavu „đevojčina može i bez škole“ (Naša žena, 1947, II br.4, str 18). Ovaj politički zahtjev novih vlasti bio je velik izazov za patrijarhalne svjetonazore i pokrenuo je opstrukcije na terenu. O tome svjedoče izvještaji o teškoćama u sprovođenju analfabet-skih tečajeva u Bjelopoljskom, Pljevaljskom i Beranskom srezu, gdje je bilo najviše nepismenih žena (Luburić, 1995:34). Otpor je bio naročito izražen među muslimanskim i albanskim stanov-ništvom, gdje je AFŽ ipak uspio „da kod muslimanki probudi interesovanje za opismenjavanje“, što je bilo naročito dragocjeno ako se ima u vidu da „njihova braća i muževi ne gledaju pravilno na rješenje ovog zadatka“ (Kića Spasojević:1947. Naša žena II, str. 8). Budući da je religija imala veliki uticaj na položaj Musliman-ki, za otpor u tim sredinama trebalo je naći suptilnije rješenje. Akcije skidanja zara i feredže komunisti su sprovodili zajedno sa pojedinim autoritetima iz vjerskih institucija (poput Huseina Redžepagića, na primjer), propagirajući pri tom naprednost na-suprot „okovima mračne prošlosti“ (Prekić, Adnan, 2016:405).

1 Antifašistički front žena Crne Gore osnovan je u Kola-šinu decembra 1943. kao dio Antifašističkog fronta žena Jugoslavije koji je osnovan godinu ranije u Bosanskom Petrovcu. To je bila najma-sovnija ženska politička organizacija koja je ikada osnovana na ovim prostori-ma. AFŽ Jugoslavije je imao oko tri miliona članica.

3 4 — 3 5

Takva strategija dala je rezultate. Promjena je nastupila u prav-no-formalnom smislu, ali i na planu oslobođenja žena od vjekov-nog tradicionalizma i vjerskih uzusa.

Ipak, uz sve političke, ekonomske i kulturne promjene društvene realnosti, novi društveni poredak nije bio mišljen iz ugla ženskih interesa. Ideja o ravnopravnom položaju žena u novom društvu temeljila se na ideji da će besklasno društvo i ukidanje privatne svojine riješiti neravnopravnost između žena i muškaraca. Ne-vidljiva neravnopravnost žena – koje su svoje interese vezale za interese proletarijata, prvo u ratu, a potom u poratnoj izgradnji – bila je velika prepreka rodnoj ravnopravnosti kako u javnoj, tako i u privatnoj sferi. Interesi žena predstavljani su kao narodni i državni interesi, dok je insistiranje na specifičnosti ženskih prava najčešće identifikovano kao pokušaj uvođenja feminizma koji je smatran retrogradnim i opasnim po socijalizam.

U razvojnim startegijama Komunističke partije i Narodnog fron-ta žene se prije svega vide kao oslonac državi i politici narod-ne vlasti. Samo tokom 1947. oko 100.000 žena učestvovalo je u radnim akcijama. Okolnosti poratne izgradnje intenzivirale su uključivanje žena u javni prostor, u koji one ulaze kao udarnice, opismenjene žene2, zanatlijke, zadrugarke, radnice u industriji, privredi itd. Dodatno im je dodijeljen resor socijalne zaštite i poboljšanja socijalnih, zdravstvenih i vaspitnih uslova za razvoj djece i omladine, kao i brige o starima i invalidima. Na taj način drugarice i građanke su, kontrolisano od strane Partije i njenih organa, involvirane u javni prostor kroz tradicionalnu raspodje-lu rodnih ulogu – ženama su i u javnoj sferi dodijeljeni poslovi njege i brige koji joj pripadaju i u patrijarhalnoj porodici. Na taj način sačuvan je „patrijarhalni sklad“ i u uslovima socijalizma i aktivnog učešća žena u društvenom životu. Nova uloga žene proizašla je iz socijalističke ideologije, ali i iz društvenih uslova i potrebe da se što prije saniraju posljedice rata i razaranja kako bi mlada država moga da krene putem razvoja. Sve dok je trajala obnova, žene Crne Gore su, kao neophodna radna snaga na ob-novi i izgradnji, imale osigurano mjesto u javnoj sferi. Vraćajući se u privatnu sferu, one su nastavljale da funkcionišu po patri-jarhalnom obrascu raspodjele rodnih uloga koji je ženama kao

„prirodnu“ dužnost namijenio brigu o domaćinstvu i djeci. Na ovaj način kontinuirano i neopaženo nastavljena je zlo/upotreba ženskih resursa.

Važan zadatak u kreiranju promjena i mobilizaciji žena imala je štampa namijenjena ženama. „Naša žena“3, glasilo Antifaši-stičkog fronta žena za Crnu Goru (AFŽ), imala je zadatak da sa direktivama i strateškim planovima Partije i Narodnog fronta upozna svaku ženu na terenu. Uz to, časopis afirmiše zadrugarke, žene borce za socijalizam, kvalifikovane radnice, žene kandidate za skupštinu kao reprezentacije društveno poželjnih žena. Već 1949. godine nivo zaposlenosti žena u Crnoj Gori bio je četiri puta veći nego 1945. godine. U „Našoj ženi“ se pojavljuju kritike na račun uslova u kojima žene rade, koji su često bili neprimjere-ni i teški, kao i na račun izostajanja servisa za pomoć zaposlenoj ženi itd. Sistem institucija za podršku zaposlenim ženama – koji je podrazumijevao dječje vrtiće i jaslice, restorane društvene ishrane, perionice, peglaonice itd. – slabo i sporo se razvijao.

Opravdana kritika malobrojnih aktivistkinja nije imala značajni-jeg odjeka. Budući da se rodna podjela rada razumjela kao „stvar prirode“, a briga o porodici kao ekskluzivna dužnost žene – teš-ko je bilo postaviti pitanje eksploatacije žena u privatnoj sferi. Ovakva raspodjela poslova pravdana je „prirodnom“ predodre-đenošću žena za brigu o djeci i porodici. Majčinstvo kao privatni i društveni projekat nije imalo alternativu. Tako se promjena u položaju žena na društvenom planu nije dogodila u „osnovnoj ćeliji društva“, niti u procesu socijalizacije muškaraca i žena, ko-jima patrijarhat postavlja različite ciljeve. Polna podjela uloga i rada opravdavana je višim ciljem izgradnje socijalizma, iako bi ta podjela, budući zasnovana na „eksploataciji ženskog rada u porodici“, morala biti tuđa novom društvu i njegovoj ideologiji.

Ubrzo se ispostavilo da su društveno aktivne žene skup proizvod: u uslovima racionalizacije privrede u samoupravljanju, dalje ohrabrivanje žena za ulazak u društvenu sferu, koje je podrazu-mijevalo njihovo kvalifikovanje i obezbjeđivanje servisa podrš-ke – pokazalo se kao nerentabilno. Žene su postale društveno najpoželjnije tamo gdje su uvijek bile – u porodici. Žene se sada

2 Tečajevi za opismenjavanje u Crnoj Gori 1947. godine tre-balo je da obuhavte 13.426 žena. Situacija je u srezovima bila specifična. U ulcinjskom srezu bilo je ukupno 3.648 nepismenih žena, dok se na kurs prijavilo samo 117 žena. Mali broj prijavljenih žena sv-jedoči o jakim patrijarhalnim uticajima među albanskim življem na jugu, a sličan otpor je postojao i među muslimanskim življem na sjeveru. U govoru Lidije Jova-nović na konferenciji AFŽ-a 1947. godine ovaj problem se naročito ističe.

3 “Naša žena“ izlazila je od 1944-1975. godine

3 6 — 3 7

masovno prosvjećuju za „racionalno vođenje domaćinstva“ i „ci-vilizovano vaspitavanje djece“. Ova promjena vidljiva je i u „Na-šoj ženi“ koja od početka 50-tih sve više pažnje poklanja temama kao što su briga o porodici, moda, materinstvo, uređenje doma, zdravstvena kultura itd. Pojavljivanje ovog drugog lica drugarica – selektivnog i kontrolisanog od strane partijskih drugova koji su bili voljni da drugarice zamijene gospođama (prirodni red, čul-nost i nagoni4) koje održavaju njihova domaćinstva i porodicu – znači da je jugoslovensko društvo odustalo od revolucionarne borbe protiv jednog od temeljnih oblika eksploatacije – eksplo-atacije ženskog kućnog rada, a time i od borbe za ravnopravnost muškaraca i žena.

Proces repatrijarhalizacije dodatno je osnažilo slabljenje politič-kog uticaja AFŽ-a i njegova disolucija 1953. godine. Gubitak po-litičkog polja djelovanja osjetile su sve žene koje su na terenu bile suočene sa saznanjem da iza njih više ne stoji politički autoritet AFŽ-a koji je, uprkos svojoj političkoj podređenosti Komunistič-koj partiji, muškarce često tjerao da mjenjaju svoje ušančene po-zicije.

Neravnotežu između proklamovanih ideja i ostvarenih rezultata, kao i potpuno ignorisanje neravnopravnosti polova u realnosti, nije bilo moguće problematizovati bez razvoja kritičke svijesti (Žarana Papić, 1982:101). Dihotomija javne i private sfere nije narušena uprkos revolucionarnim promjenama u Jugoslaviji i u Crnoj Gori. Prema analizi Lidije Skelvicki (Lidia Skelvicky), revo-lucija je od početka bila usmjerena na mijenjanje poretka, druš-tva i građenja države, a ne na promjenu neravnopravnog položaja žena. Lik „nove žene socijalističkog vremena“ oslonjen je na patri-jarhalnu kulturu koja je samo involvirana u postojeće društvene procese. Herojke revolucije i socijalizma, afežeovke i građanke su projektovane u skladu sa tom kulturom.

Većina međunarodnih i domaćih feminističkih teoretičarki sagla-sne su da su žene u poratnom periodu u pravnom smislu posta-le građanke, da je socijalistička revolucija imala emancipatorske elemente i da je žena samo/potvrdila identitet revolucionarnog subjekta. Međutim, projektovani ciljevi i zadaci nove vlasti ko-

jima se od žena zahtijevalo da aktivno uzmu učešće u izgradnji socijalizma i domovine nisu obuhvatali temeljnu promjenu njene uloge, kao ni pitanje eksploatacije ženskog kućnog rada i tijela. Patrijarhalno shvatanje uloge žena ostalo je nepromijenjeno: one su i dalje nezamjenjive u kući, porodici i reproduktivnom radu, u koji je uključena i proizvodnja ljudi kao njihov najvažniji zadatak.

U jeku socijalističke kulturne, ekonomske i pravne emancipacije, žene u Crnoj Gori nisu uspjele da ostvare proklamovanu „punu ravnopravnost“. Zastale su pred istom preprekom pred kojom zastaju svi pokreti za emancipaciju žena. Patrijarhalni ključ koji ženama ne dopušta da izađu iz private sfere i napuste poslove odr-žavanja porodične infrastrukture ni ovoga puta se nije okrenuo uprkos ogromnom emancipatorskom potencijalu poratnog peri-oda. Taj potencijal je nešto poput propuštene prilike koju danas ponovo propitujemo sa jasnim fokusom na nužnost promjene rodnih uloga i rodne podjele rada muškaraca i žena u Crnoj Gori.

literatura:lakić zoran, radoje pajević (1972) „sr crna gora“, u borbeni put žena jugoslavije, leksikografski zavod sveznanje, beogradluburić, radoica (1995) društvo crne gore u drugom svjetskom ratu, podgoricanaša žena (1947) „privredni plan – naš veliki zadatak“, br 1-2 januar, cetinje, titograd papić, žarana (1981) „socijalizam i tradicionalno stanovište o odnosu polova“, marksistička misao, br.4, 29-32. str, beogradprekić, adnan (2016) „položaj žena u prvim godinama komunističke vlasti u crnoj gori“, glasnik, br 67, podgorica skelvicky, lidia (1996), konji, žene ratovi, priredila dunja rihtman auguštin, ženska infoteka, zagrebriječ slobode, 1966, br.4spasojević, kića (1947), „13.426 žena posjećuje analfabetske tečajeve“, naša žena br. 2, cetinje, str. 8

4 Lidia Sklevicky u zborniku Konji, žene i ratovi, u tekstu „Kulturnom mjenom do žene „novog tipa“, na strani 54 definiše sadržaj pojma gospođa.

3 8 — 3 8

4 0 — 4 1

K O N S T R U K C I J A Ž E N S K O G I D E N T I T E T A U S O C I J A L I Z M Um i l i c a n i k o l i ć

Polazeći od teorije o identitetu kao fragmentarnom konstruktu koji, s jedne strane, omogućava da se razlikuje od okoline odre-đenim skupom segmenata kojima njegov/njen lični identitet od-stupa od bilo kojeg kolektivnog, a sa druge strane, i u isto vrije-me, da se sa određenim kolektivnim identitetima poistovjećuje opet kroz određeni skup elemenata koji se daju prepoznati kao zajednički – jako je važno analizirati konstrukciju/dekonstrukci-ju ženskog identiteta kao jedan od najdinamičnijih identitetskih procesa. Ne postoji nijedan proces identifikacije koji tako direk-tno nudi osvrt na ono što se predstavlja kao društveno poželjno ponašanje u kontekstu vrijednosti koje se promovišu kao univer-zalne u određenom trenutku kao što je to slučaj sa analizom po-zicije žene u društvu. Te nad-vrijednosti predstavljaju određenu vrstu ideala kojem se treba bespogovorno predati, ne dovodeći u pitanje koje žrtve treba podnijeti za njihovo dostizanje, ko odre-đuje te ideale i način njihovog dostizanja, a iz ženske perspektive pogotovo ne dovodeći u pitanje rodne, polne, klasne, starosne razlike u podnošenju žrtava.

Brojni su izvori iz kojih je moguće dekodirati takve društveno determinišuće parametre i sagledati diskurse, no možda je ana-liza javnih glasila najpodobnija platforma za analizu onoga što bi se u najširem smislu moglo definisati kao željeno ponašanje pojedinca u zajednici.

Sudbina Antifašističkog fronta žena može se simbolički iščitati analizom naslovnih stranica Naše žene. Riječ je o glasilu koje je imalo izuzetno važnu ulogu u procesu jačanja svijesti i osnaži-vanja političke aktivnosti žena. Prvi broj Naše žene pojavio se 1. aprila 1944. godine. Ovaj časopis je odigrao značajnu ulogu u emancipovanju, prosvjećivanju i pripremi žena za ulogu “gradi-

teljki socijalizma”, u tumačenju političkih od-luka koje se odnose na žene, ciljeva i rezultata rada AFŽ-a.

Naslovne stranice Naše žene u periodu 1944 - 1945. godina prikazuju žene u društveno ak-tivnim ulogama. Tako je na naslovnici ovog časopisa br. 3, iz novembra 1944. godine, pri-kazana kolona partizana, u kojoj dominira lik partizanke u vojnoj opremi, sa puškom i sa strogim izrazom lica ispod kape sa petokra-kom. Naslovnica nedvosmisleno ukazuje na aktivnu ulogu žena – antifaštistkinja u vojnim operacijama i na njihovu ravnopravnu ulogu sa muškarcima u tom kontekstu. Fotografija, da-kle, očitava društveno-politički okvir, rat koji je osnovna društvena datost u tom trenutku, prikazuje model kako treba da se pristupi borbi sa neprijateljem (u ratu učestvuju svi) i podsje-ća čitalačku publiku (žene) na njihovu ulogu u tom procesu.

Kasnije, želi se istaći društveno-politički anga-žman žena. Recimo, na naslovnoj strani Naše Žene br. 5, iz februara 1945. godine, prikaza-no je osam žena srednje dobi u procesu opi-smenjavanja, od kojih prva, kao glavna figura na slici, oštrim crtama lica i strogim izrazom zrači odlučnošću. Želi se reći da je za društveni angažman žene potrebno obrazovanje, a opi-smenjavanje kao njegov prvi korak mora biti masovan proces, čemu je AFŽ dominantno bio posvećen tih godina. Oštre crte lica ukazuju na odlučnost da se ostvari ovaj cilj uprkos teško-ćama svakodnevnog života koji je posebno bio nenaklonjen ženama.

Postepeno, odlučnost nestaje sa lica na naslov-nim stranama. Nju zamjenjuju nasmijana lica žena blagog izraza, djeca, žene u interakciji sa

(1)

„n

aš

a ž

en

a“,

br

oj

3,

194

4.

(2)

„na

ša

že

na

“, b

r 8

–9.

19

49.

(3)

„na

ša

že

na

“, b

ro

j 5

, 19

45.

1

2

3

4 2 — 4 3

muškarcima, nekad čak i sami muškarci. Žene su prikazane sve češće u privatnom prostoru, u kući, u dvorištu. Izdanje br. 8-9 iz 1949. godine doslovno sadrži tekst „Pravilno njegovano dijete – ponos majke“. Na slici je prikazana žena koja hrani nasmiješeno dijete, dok je u pozadini prikazana fotografija nasmijane bebe. Uloga majke se jasno teži nametnuti kao obavezujuća, odgoj djece kao prioritet u kome žena potvrđuje svoju nezamjenjivu ulogu, jer kako tekst naslovne strane kaže: majka treba da bude ponosna na svoje pravilno odnjegovano dijete. Odgoj djeteta se, dakle, stavlja na ocjenu (društva?) jer može biti pravilan i nepra-vilan, pa je uloga majke da odgoju pristupi studiozno, prema op-šte-pihvaćenim društvenim pravilima, kako bi nakon uspješnog posla imala razlog da osjeća ponos. Muška uloga na tim slikama/prikazima ne postoji, čime se jasno stavlja do znanja da su djeca briga majke, ne oca, te da majke treba da se ponose pravilnim odgojem. To znači da odgoj djece zahtijeva potpunu posvećenost koja isključuje društveni angažman, za koji je zadužen muškarac.

Ovakva promjena paradigme nastavljena je sve do samog gašenja AFŽ-a. U brojevima iz 1951-53. godine uglavnom su prikazane slike djece, ili pak slike vjenčanja, mlade u vjenčanici ili u na-rodnoj nošnji, što dodatno podriva upliv modernosti i aludira na tradiciju, na patrijarhalne vrijednosti, uz izuzetak naslovnica koje prikazuju žene u procesu obrazovanja. Na slikama su prika-zane nježne žene, obično nasmiješene, lijepo odjevene i ukraše-ne, sa blagim izrazima lica.

Za prvih desetak godina postojanja Naše žene možemo sagledati uspon i pad, ili pak uspon i potpuni krah osnovnih načela bor-be za ženska prava. Iz jedne specifične, haotične ratne platforme stvorila se potreba za izlaskom žene iz privatne sfere i direktnim ulaskom na javnu scenu, do tog trenutku rezervisanu za muš-karca. Žene postaju ratnice, ravnopravno učestvuju u borbama i preuzimaju aktivnu ulogu u dominantnoj sferi, na opšte odo-bravanje svih struktura društva, budući da je njihovo direktno učešće u ratu potreba koja je proklamovana od svih. Nakon za-vršetka rata, one jednako aktivno pristupaju saniranju posljedi-ca rata: učestvuju u radnim akcijama, teže da omasove proces opismenjavanja kako bi se i proces rada mogao kvalitetnije or-

ganizovati. Ukratko, postoji jasna vizija o ženi kao ravnopravnoj učesnici javne sfere, koja svojim djelovanjem treba da doprine-se napretku društva. Međutim, izlazak žene iz privatne sfere u javnu nije značio i obrnut proces – ulazak muškarca u privatnu. Pritisnute potrebom društva za njihovim angažmanom i radom na ravnopravnoj osnovi sa muškarcima, izmorene i namučene aktivnim društveno-političkim angažovanjem koje su ostvariva-le paralelno sa staranjem o domaćinstvima, djeci i cjelokupnoj porodici, žene su postepeno bivale oslabljene, njihova vjera u ravnopravan status je nestajala, entuzijazam koji je krasio kraj rata i početak obnove porušene države je jenjavao, dok na kraju žene opet nijesu bile smještene u privatnu sferu, o čemu svjedoče i naslovne strane Naše žene. U tom procesu izlaska i ponovnog vraćanja u privatnu sferu, žena je više puta žrtvovana za potrebe društva. Taj proces je uvijek bio jednosmjeran jer je pozicija muš-karca za sve to vrijeme ostala nepromijenjena.

Konceptu žrtve, koji se često dovodi u vezu sa ženskim pravima u Crnoj Gori, treba pristupiti pažljivo, jer je uloga žrtve u ovom kontekstu dvojaka. Da, jasno je da je opšte načelo da su žene mar-ginalizovana populacija koja je (još uvijek) dominantno svrstana u zonu privatnog, samim tim i na margine stvarnosti, one stvar-nosti čija javna, dominantna sfera pripada muškarcima. Iako je istorija civilizacije uslovila značajan napredak ka rušenju ovih granica, jasno je da smo ipak daleko od željenog modela u kome rod i pol nemaju vrijednosno pozitivnu ili negativnu poziciju u pristupu individui. Sa druge strane, pozicija žrtve o kojoj se po-gotovo često govori kada se analizira uloga žene u Crnoj Gori je u isto vrijeme označavajuća i dodatno marginalizujuća u kontekstu vrijednosti koje su žene u izuzetno teškim vremenima dostizale. Uloga žrtve sa humanog aspekta je pasivna, (auto)ograničavaju-ća i ukazuje na potrebnu pomoć. Uloga žrtve u domenu ženskih prava je adekvatna u kontekstu analize opštih načela u kojima žene bivaju marginalizovane samo po rodnom pitanju.

Ako bismo zapitali žene koje su osnovale AFŽ Crne Gore i uče-stvovale u NOB-u, da bi kasnije radile na podizanju svijesti o značaju obrazovanja, opismenjavanju, zapošljavanju drugih žena i drugim plementim ciljevima koji su vodili ka društvenom an-

4 4 — 4 5

gažmanu žena, da li sebe smatraju žrtavama, vjerujem da bismo ih time razljutili jer su ove istinske heroine uspjele da se izbore za svoja prava i ostvareno značajne društveno-političke uloge u uslovima koji su bili daleko izvan realnih. U tom procesu vjero-vatno da su žrtvovale jedan dio sebe, ali su bile istinska pokretač-ka snaga, aktivna supstanca društva. Možda baš iz tog razloga, nakon rata i urbzanog razvoja i širenja pokreta, te sagledavanja moći i uticaja AFŽ-a, ovaj društveno-solidarni sistem biva osla-bljen, trpi apsolutnu promjenu diskursa, a žene opet bivaju vra-ćene u privatnu sferu, na margine, sa nakalemljenim idealima za-snovanim na očuvanju braka, porodice, uloge majke i domaćice, učene smjernosti, pokornosti i drugim patrijarhalnim obrascima.

Proizvodnja društvenih vrijednosti kao neprekidan, opšti proces znači i proizvodnju društvenih kategorija. Riječ je o procesima projektovanja željenih modela ponašanja i odgovora određenih društvenih struktura na te modele. Modeli ponašanja se mije-njaju u zavisnosti od društvenih okolnosti, pa je tako i jednakost žena i muškaraca, kao opšteproklamovan model brzo nestala ili pak opstala samo kao mantra koja svoje istinsko ispunjenje nije doživjela ni do danas. Deset godina vrtoglavog uspona i isto ta-kvog pada AFŽ-a i proklamovanih vrijednosti koje je društvo osmislilo pokazuju svu okrutnost društvenog sistema u odnosu na ženu. Kada je bilo potrebno zajedno i ravnopravno sa muškar-cima učestvovati u NOB-u, u docnijoj izgradnji fabrika, puteva i drugim poduhvatima u obnovi poslijeratne Jugoslavije, te u šire-nju komunističke ideologije, baviti se humanitornim radom, ra-diti na opismenjavanju i nadoknađivati nedostatak obrazovanja, žene su smatrane ravnopravnim sa muškarcima. Ipak, pored tih svih uloga i dalje su morale obavljati sve kućne poslove, starati se o domaćinstvu i „pravilno odgajati djecu“ jer ta zona i dalje nije bila ravnopravna – muškarci u njoj nijesu učestvovali.

Napredak se postepeno ostvaruje, pogotovo u javnom diskursu, ali ipak i danas postoje značajne razlike pri zapošljavanju žena i muškaraca, u ekonomskoj valorizaciji njihovog rada, u prisustvu u političkom životu. Značajan dio borbe za ženska prava posve-ćen je ženama žrtavama nasilja, femicidu, ali ipak se društvo i da-nas može okrakterisati kao dominantno patrijarhalno budući da

i dalje proizvodi društvene vrijednosti koje ženu ne pozicioniraju kao ravnopravnu muškarcu. O tome svjedoči i poseban dugogo-dišnji problem u Crnoj Gori – prenatalni odabir pola, tj. abortus kao način odabira pola djeteta sa značajnim disbalansom između rođenih djevojčica i dječaka, u korist dječaka. To nas dovodi do zaključka da savremeno društvo i dalje proizvodi vrijednosti koje afirmišu muškost kao prihvatljiviji identitet, što znači da borba još traje, da joj se mora studiozno pristupiti i da mora uključivati sve strukture.

4 6 — 4 6

4 8 — 4 9

A F E Ž E O V S K E L E K C I J Em a j a s o l a r

Priča o Antifašističkoj fronti žena je priča o polnoj i klasnoj eman-cipaciji. AFŽ je bila najmasovnija ženska organizacija u jugoslo-venskom prostoru koja je u velikoj meri promenila položaj žena i usmerila politiku njihove emancipacije u najprogresivnijem pravcu – uprkos ograničenjima, koracima unazad, napetostima i teškoćama koje su postojale u ratnim i posleratnim godinama u Jugoslaviji. Imajući u vidu diskontinuitet u poziciji žena pre i nakon socijalističke revolucije, kao i ključnu ulogu AFŽ-a u ovoj radikalnoj promeni, jasno je da se radi o vrhuncu procesa ženske emancipacije u našoj istoriji. Pitanje je šta mi danas možemo na-učiti iz te istorije?

Ne učimo povest AFŽ-a radi kurioziteta, lepih sećanja i intelek-tualnog užitka, već zato što nas znanje ove povesti menja i što ima učinke u praksi. U tom smislu, istorija AFŽ-a nam može biti orijentir u današnjim feminističkim i levim borbama. Dakako, u istoriji AFŽ-a ne možemo tražiti recepte koji bi nam služili kao copy-paste alatke u rešavanjima nama savremenih problema, jer se ta priča događala u potpuno drugačijem kontekstu od današ-njeg. Ipak, neke lekcije su naše afežeovske mame, bake i prabake naučile, a zašto onda ne bismo naučile i mi od njih? Zašto ne bismo izbegle ponavljanje istih grešaka u radu organiziranja i gradnje politika emancipacije?

Valja imati u vidu da je posleratni jugoslovenski feminizam na-stojao poboljšavati položaj žene u okviru šireg socijalističkog projekta. Taj projekat je u jugoslovenskom slučaju podrazume-vao izjednačavanje žena sa muškarcima i izgradnju društva u ko-jem su individue zahvaljujući socijalizaciji mnogih sfera života mogle razvijati svoje potencijale. U sklopu toga, rad ženske anti-fašističke fronte se manifestovao na nekoliko ravni: rad edukacije (opismenjavanje putem analfabetskih tečajeva, kulturna eduka-

cija, politički tečajevi, transformacija „kulture stanovanja“...); rad na ulasku žena u sferu rada; rad na socijalizaciji sfere reproduk-tivnog rada (rađanje, kućni rad, porodični rad) i rad na promeni patrijarhalnih praksi u okviru svakodnevnog života. Ova polja su feministička bojna polja i danas, ali u prostoru kapitalizma i procesa posvemašnje privatizacije javnih usluga i sektora, te in-tenzivnije re-patrijarhalizacije života.

Prva i najvažnija lekcija koju učimo od AFŽ-a dolazi iz ekonom-ske sfere: odnosi se na pomake i eksperimente u procesu ženskog oslobađanja od reproduktivnog rada. Jer, kako očekivati da se žene organiziraju i uključe u bilo koji javni prostor, ako im dodat-no breme kućnog i porodičnog rada oduzima vreme i energiju za bilo šta drugo? Iako su se napori AFŽ-a u ovom polju završili neslavno (žene su opet „prirodno“ završile u kući), ne treba pre-nebregnuti pokušaje i pomake koji su učinjeni po pitanju podruš-tvljavanja funkcija porodice i kućnog rada, te stvaranja mreže društvenih institucija koje pomažu da se žena oslobodi repro-duktivnog rada: izgradnja obdaništa, jaslica i dojilišta u okviru fabrika, izgradnja radničkih restorana društvene ishrane, javnih praonica, organizovanje aktiva za čuvanje dece... To je linija koju moramo nastavljati i razvijati i danas. Odvajanje produktivnog od reproduktivnog rada, odnosno nadničnog (tržišnog) od kuć-nog (neplaćenog) rada je žila kucavica kapitalizma. Polna podela rada u kojoj se ženski rad u kući i porodici naturalizuje je inhe-retna kapitalizmu, stoga prva afežeovska lekcija mora biti anti-kapitalistička - u pravcu stvaranja društva koje će sve sfere rada transformisati ne samo na takav način da niko ne bude ekspolati-san na osnovu klase već da ne bude ni opresiran na osnovu pola.

Druga afežeovska lekcija se odnosi na vezu kategorije klase i pola. Ako smo nešto naučili iz istorije preplitanja, saborništva, ali i tenzija između feminizma i socijalizma, onda je to pouka o jalo-vosti reduciranja kategorije pola na klasu, odnosno svođenja tzv. ženskog pitanja pod klasno pitanje. Primer AFŽ-a nam pokazuje kako je bitno razvijati autonomnu feminističko-političku liniju borbe protiv specifične opresije žena koja je istovremeno deo šire političke platforme. Bez autonomnosti se ne priznaje specifično

5 0 — 5 1

polna borba, bez povezanosti sa širim pokretom, koji bi jedini mogao adresirati univerzalni problem, borba je jalova i svedena na identitetsku. Iz iskustva AFŽ-a, iako ambivalentnog, učimo kako izbeći fragmentiranost ženskog organizovanja i istovreme-no zadržavati feminističku pozicioniranost koja se ne može na-prosto svesti na druge oblike borbe.

U konačnici, afežeovska lekcija o preplitanju posebnog femini-stičkog rada i rada u okviru šireg političkog fronta nas podseća na važnost masovnosti. Pokret AFŽ-a ne bi bio masovan da se sveo isključivo na partijski rad, da se radilo isključivo sa žena-ma koje podržavaju dominantnu ideološku liniju (nije se radilo samo sa komunistkinjama) i da je funkcionirao isključivo na or-ganizacionom principu sprovođenja direktiva odozgo. Veza par-tijskog i nepartijskog rada, elastičnosti u povezivanju sa ljudima koji ne dolaze iz istih političko-ideoloških miljea i organizaciona struktura koja je ipak omogućavala demokratizaciju po principu modela odozdo – inspirativna je skica za budući emancipatorski feministički pokret koji bi morao biti masovan. Jer ako nemamo masovni pokret kako se mislimo boriti protiv globalnog, opšteg, sistemskog problema koji je u svojoj srži patrijarhalan – protiv kapitalizma?

5 2

boris ristović, istoričar. Studije istorije završio je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, a u pripremi je njegov magistarski rad o pravnoj kulturi Crne Gore. Radio je u civilnom sektoru, u medijima i u međunarodnim organizacijama (OEBS, UNDP, Savjet Evrope), na projektima iz oblasti ljudskih prava, razvoja civilnog društva i institucionalnih reformi.

miloš vukanović, istoričar. Diplomirao je istoriju na Filozofskom fakul-tetu u Nikšiću, a magistrirao na međunarodnim odnosima na Fakultetu poli-tičkih nauka Univerziteta Crne Gore. Od 2011. radi kao kustos u Istorijskom muzeju Narodnog muzeja Crne Gore. Od 2010. sarađuje sa Evropskim udru-ženjem istorijskih edukatora (EUROCLIO). Projektni je koordinator i urednik EUROCLIO-vih aktivnosti i publikacija u Crnoj Gori.

nataša nelević je diplomirala na Odsjeku za svjetsku književnost i teo-riju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Autorka je i urednica više knjiga o savremenoj crnogorskoj drami, savremenim ženskim izvedbenim i drugim umjetničkim praksama, medijskim rodnim politikama i istorijskom nasljeđu žena Crne Gore. Objavila je i knjige drama „Jaja“ (2011) i „Drame“ (2017). Od 2007. radi u NVO NOVA Centar za feminističku kulturu.

paula petričević, filozofkinja, publicistkinja, feministička teoretičarka. Diplomirala je na Odsjeku za filozofiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Bila je programska direktorka Centra za građansko obrazovanje i predavačica na Ženskim studijama u organizaciji NVO ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje. Radi kao ombudsmanka dnevnog lista Vijesti i nedjeljnika Monitor. Kolumnistkinja je u Vijestima od 2010.

ervina dabižinović, psihološkinja, aktivistkinja, feministička teoretičar-ka, spisateljica. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Odbranila je master tezu iz oblasti rodnih studija na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Trenutno je na doktorskim studijama roda u Novom Sadu. Objavljuje beletristiku, piše za stručne časopise i za dnevni list Vijesti (kolumna Kontra/per/cepcija).

milica nikolić, antropološkinja i etnološkinja. Diplomirala je na Filozof-skom fakultetu Univerziteta u Beogradu 2007, a magistrirala 2017. na Istorij-skom institutu Univerziteta Crne Gore. Oblasti njenog posebnog interesovanja su: teorije o identitetu, studije roda, studije kulture, feminističke teorije. Radi u Ministarstvu kulture kao generalna sekretarka Crnogorske nacionalne ko-misije za UNESCO.

maja solar, filozofkinja, prevoditeljka i spisateljica. Članica je lijevo orjen-tisanog teorijskog i političkog kolektiva Gerusija i članica uredništva časopisa za teorijske prakse Stvar. Objavila je zbirke poezije Makulalalalatura (2008) i Jellemzõ, hogy nem természetes (Naravno da nije prirodno, 2015), a treća zbirka poezije Bez začina je u štampi. Od 2015. godine prevodi za srpsko izdanje no-vina Le monde diplomatique.

o a u t o r k a m a / i m a