sveuČiliŠte u rijeci - oliver.efri.hroliver.efri.hr/zavrsni/676.b.pdf · tržišta su se kapitala...
TRANSCRIPT
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
PETRA RADIVOJ
LIBERALIZACIJA MEĐUNARODNOG KRETANJA KAPITALA I EKONOMSKA
SUVERENOST
DIPLOMSKI RAD
RIJEKA, 2014.
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
LIBERALIZACIJA MEĐUNARODNOG KRETANJA KAPITALA I EKONOMSKA
SUVERENOST
DIPLOMSKI RAD
Predmet: Međunarodne financije
Voditelj: prof. dr. sc. Dragoljub Stojanov
Studentica: Petra Radivoj
Smjer: Međunarodno poslovanje
Matični broj: 0081126305
Rijeka, srpanj, 2014.
SADRŽAJ
1. UVOD ........................................................................................................................... 1
1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja ................................................................ 1
1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze ...................................................................... 1
1.3. Svrha i ciljevi istraživanja ..................................................................................... 2
1.4. Znanstvene metode ................................................................................................ 2
1.5. Struktura rada ....................................................................................................... 2
2. POVIJESNI ASPEKT KRETANJA KAPITALA ...................................................... 4
3. GLOBALIZACIJA ...................................................................................................... 7
3.1. Definicije globalizacije .......................................................................................... 9
3.2. Uzroci i procesi globalizacije ............................................................................... 10
3.3. Transnacionalne kompanije ................................................................................ 13
4. OBLICI I MOTIVI MEĐUNARODNOG KRETANJA KAPITALA ..................... 17
4.1. Međunarodno kretanje kapitala ......................................................................... 17
4.2. Oblici međunarodnog kretanja kapitala ............................................................ 18
4.2.1. Direktne inozemne investicije - FDI ............................................................. 21
4.2.2. Portfolio inozemne investicije...................................................................... 26
4.2.3. Ostale inozemne investicije........................................................................... 27
4.3. Motivi međunarodnog kretanja kapitala........................................................ 27
4.4. Liberalizacija kretanja kapitala ......................................................................... 28
5. UTJECAJ GLOBALIZACIJE I LIBERALIZACIJE MEĐUNARODNOG
KRETANJA KAPITALA NA EKONOMSKU SUVERENOST DRŽAVE ................ 30
5.1. Pojam suverenosti................................................................................................ 30
5.2. Utjecaj globalizacije i liberalizacije međunarodnog kretanja kapitala na
ekonomsku suverenost države ................................................................................... 32
6. UTJECAJ LIBERALIZACIJE MEĐUNARODNOG KRETANJA KAPITALA NA
EKONOMSKU SUVERENOST REPUBLIKE HRVATSKE ..................................... 37
6.1. Direktne inozemne investicije u Republici Hrvatskoj ........................................ 37
6.2. Načela i uvjeti za privlačenje direktnih inozemnih investicija .......................... 39
6.3. Analiza kretanja stranih direktnih investicija u Republici Hrvatskoj .............. 40
6.4. Utjecaj liberalizacije kretanja kapitala na ekonomsku suverenost Republike
Hrvatske ..................................................................................................................... 47
7. ZAKLJUČAK ............................................................................................................ 51
LITERATURA ............................................................................................................... 53
POPIS TABLICA .......................................................................................................... 55
POPIS SHEMA .............................................................................................................. 56
POPIS GRAFIKONA .................................................................................................... 57
KRATICE ...................................................................................................................... 58
1
1. UVOD
1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja
Međunarodno kretanje kapitala jedan je od najatraktivnijih oblika međunarodne suradnje i
ostvarivanja strategijskih ciljeva. Liberalizacijom kretanja kapitala postiže se sve veća
integriranost tržišta kapitala. Najznačajniji motiv za kretanje kapitala je profit. Kapitalisti,
bez obzira na granice, teže da maksimiziraju prinos kapitala s kojim raspolažu. U svim
ekonomskim grupacijama u svijetu, prisutan je trend rasta kretanja kapitala koji više nije
linearan nego eksponencijalan, a daljnjom liberalizacijom kretanja kapitala taj rast će se još
više povećavati. Uobičajena je tvrdnja da je svaki kapital, pa tako i strani, više nego
poželjan za svaku zemlju, posebno ako se radi o tzv. greenfield investicijama, koje donose
nova radna mjesta i nove tehnologije. No isto tako sve je više tvrdnji da međunarodno
kretanje kapitala ima i svoje negativne strane odnosno sve veća mobilnost kapitala proširuje
jaz između razvijenih i nekih nerazvijenih područja svijeta. Upravo u okvirima ove
problematike je postavljen problem istraživanja odnosno detaljnije istraživanje pozitivnih i
negativnih strana liberalizacije kretanja kapitala, stranih direktnih investicija kao jednog od
glavnih oblika kretanja kapitala, te globalizacije uopće.
Predmet istraživanja ovog rada je analiza utjecaja liberalizacije kretanja međunarodnog
kapitala odnosno stranih direktnih investicija na ekonomski rast neke države odnosno na
njezinu ekonomsku suverenost.
Tijekom istraživanja poseban naglasak je stavljen na zemlje u tranziciji ili manje razvijene
zemlje odnosno na utjecaj stranih direktnih investicija na takve države.
1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze
Radna hipoteza je proizašla iz problema i predmeta istraživanja: liberalizacija
međunarodnog kretanja kapitala i utjecaj na ekonomsku suverenost neke države.
2
Pomoćne hipoteze
PH1: Liberalizacija međunarodnog kretanja kapitala može značajno pridonijeti ostvarivanju
strategijskih ciljeva bilo kompanija ili društva, ali može proširiti jaz između razvijenih i
nerazvijenih područja svijeta.
PH2: Utjecaj transnacionalnih kompanija, kao osnovnog subjekta međunarodnog kretanja
kapitala poznatog pod imenom inozemne direktne investicije, na ekonomsku razvijenost
neke države.
1.3. Svrha i ciljevi istraživanja
Cilj ovog rada je dokazati utjecaj međunarodnog kretanja kapitala i njegove sve veće
liberalizacije, na ekonomsku suverenost države, a svrha je skrenuti pozornost na pozitivne i
negativne strane liberalizacije kretanja kapitala te globalizacije.
1.4. Znanstvene metode
Pisanjem ovog diplomskog rada pokušalo se na objektivan i sustavan način obraditi i
izložiti sve podatke, činjenice i informacije do kojih se došlo.
U izradi ovog rada korištene su različite znanstvene metode : metoda indukcije kao metoda
donošenja zaključaka, te metoda dedukcije kao postupak donošenja pojedinih zaključaka na
temelju općeg suda, metoda deskripcije pri objašnjavanju pojedinačnih pojmova, zatim
metoda klasifikacije pri formiranju različitih podjela, te metoda generalizacije i
specijalizacije te metoda analize i sinteze.
1.5. Struktura rada
Zbog kompleksnosti teme koju ovaj rad obrađuje rad je sustavno podijeljen u 7 osnovnih
cjelina.
3
U uvodnom dijelu definiran je problem, predmet, objekt, svrha i cilj istraživanja, utvrđene
su radna i pomoćne hipoteze, prikazana je struktura rada te su objašnjene metode koje su
korištene pri izradi rada.
U drugom dijelu dat je uvod u kretanje kapitala opisom povijesnog tijeka kretanja kapitala.
U trećem dijelu temeljitim definicijama globalizacije te njezinim uzrocima i procesima dani
su okviri u kojima je promatrana ova tema te se došlo do određenih odgovora na neka
temeljna pitanja iz ovog područja. Također je opisan pojam transnacionalnih korporacija
odnosno multinacionalnih kompanija kao glavnih nositelja stranih direktnih investicija.
Četvrti dio detaljnije opisuje bit ove teme odnosno međunarodno kretanje kapitala i
njegovu liberalizaciju, detaljnijim objašnjavanjem teorija, oblika i motiva međunarodnog
kretanja kapitala s posebnim naglaskom na direktne inozemne investicije.
Nadalje u petom dijelu rada opisane su osnovne značajke ekonomske suverenosti neke
države te utjecaj liberalizacije međunarodnog kretanja kapitala na ekonomsku suverenost.
Konkretan primjer utjecaja liberalizacije međunarodnog kretanja kapitala na ekonomsku
suverenost Republike Hrvatske opisan je u šestom dijelu rada.
U završnom dijelu, sedmom, dat je osvrt i zaključna razmišljanja vezana za ovu
kompleksnu temu, ističući najbitnije spoznaje do kojih se došlo u ovom radu.
4
2. POVIJESNI ASPEKT KRETANJA KAPITALA
Da bi bolje razumjeli kretanje kapitala i njegovu ulogu i značaj danas potrebno je reći nešto
o njegovoj povijesti. Kretanje kapitala javlja se još u 17. i 18. stoljeću, kada se pojavljuje
investiranje u proizvodne djelatnosti, uglavnom u susjednim zemljama i što bliže granici
matične države.
Zbog nerazvijenog transporta i komunikacijskih sredstava, investiranje u udaljenje krajeve
bilo je riskantno i, s iznimkom engleskih i nizozemskih investicija u kolonizirana područja,
događalo se prilično rijetko. Tek s razvojem željeznice, otvaranjem novih pomorskih
putova, prokopavanjem Sueskog kanala, razvojem parobroda te izumom telegrafa stvaraju
se, u drugoj polovici 19. stoljeća, uvjeti za ubrzani rast međunarodne trgovine. Usporedo s
razvojem transportne i komunikacijske infrastrukture i sredstava zbiva se i proces
liberalizacije međunarodne trgovine. Započeo je pod utjecajem liberalizma, ukidanjem
„žitnih zakona“ u Velikoj Britaniji 1846. godine, a nastavljen nizom drugih unilateralnih i
bilateralnih mjera poduzetih od strane ili između najvažnijih europskih država. To je dovelo
do dalekosežnih promjena u gospodarstvima brojnih zemalja i u međunarodnim
ekonomskim odnosima u drugoj polovici 19. stoljeća (Pavlović, 2008, p. 17-18).
Industrijska revolucija koja se u 19. stoljeću događala u Engleskoj i drugim industrijskim
najrazvijenijim zemljama dovela je do uvođenja novih sredstava za proizvodnju, povećanja
obujma proizvodnje te razvoja trgovine, a potom i vanjske trgovine, kao zasebne
djelatnosti. Narasla proizvodnja nije se više mogla plasirati u okvirima nacionalne države, a
nisu se mogle niti u njezinim okvirima osigurati sve potrebne sirovine, repromaterijali i
energenti za daljnju proizvodnju. Nakon 1870. Zlatni i srebrni standard postali su gotovo
univerzalni, uključujući Europu, Sjevernu i Južnu Ameriku, Rusiju, Japan, Kinu kao i
kolonijalne teritorije europskih država (Pavlović, 2008, p. 18).
5
Dolazi do rasta međunarodne trgovine i veće otvorenosti gospodarstava, a slični trendovi
zabilježeni su u međunarodnoj trgovini i u drugim zemljama ali i u tokovima stranog
kapitala. Druga polovica 19. i početak 20. stoljeća, sve do prvog svjetskog rata, obilježava
brzi rast međunarodne trgovine i stranih ulaganja. I manje industrijaliziranim državama
omogućen je ekonomski rast putem međunarodne trgovine uslijed izmjene uvjeta razmjene
između industrijske robe te sirovina i poljoprivrednih proizvoda. Glavnina investicija u
periodu do Prvog svjetskog rata poticala je iz Zapadne Europe.
Tržišta su se kapitala i u razvijenim i u manje razvijenim zemljama ubrzano razvijala, a
dolazilo je i do sve većeg povezivanja tih tržišta što je olakšalo međunarodno investiranje i
uključivalo sve veći broj država u međunarodno kretanje kapitala. Ekonomska povijest 19. i
20. stoljeća nedvosmisleno pokazuje povezanost između međunarodne trgovine, inozemnih
investicija i gospodarskog rasta. (Pavlović, 2008, p. 20).
Dakle do Prvog svjetskog rata zabilježen je značajan ekonomski rast i u razvijenim i manje
razvijenim zemljama. Rast je bio posljedica niskih carina koje su pogodovale razvoju
međunarodne trgovine te tehnološkog napretka u transportu i komunikacijama koji je osim
trgovine omogućio i kretanje kapitala i povezivanje gospodarstava na globalnom planu.
Rat i svjetska kriza 1929-1933 znatno su usporili i međunarodnu trgovinu i međunarodno
kretanje kapitala osobito u Europi i Americi (manje u Japanu). Izbijanje prvog svjetskog
rata u kratkom vremenu je promijenilo proizvodnu strukturu industrijski najrazvijenijih
zemalja i umjesto međunarodnog tržišta osnovna zadaća je bila opskrba zemlje robom
nužnom za uspješno vođenje rata, a potom za obnovu stradalih dobara. (Pavlović, 2008, p.
21).
Nakon Prvog svjetskog rata počinju znatno rasti carine, pada trgovina, cijene padaju a
trgovinske restrikcije rastu diljem svijeta, uvodila su se devizna i količinska ograničenja te
stvarale druge barijere nesmetanoj provedbi međunarodne robne razmjene. Sve se više
javlja protekcionizam i sve veće državne kontrole. Slijedila je nezaposlenost i zaoštravali su
6
se odnosi među državama i na gospodarskom i na političkom planu. Međunarodni tokovi
robe i kapitala vraćeni su na razinu prve polovice 19. stoljeća.
Međunarodna ekonomija bila je u potpunom rasulu do kraja Drugog svjetskog rata.
Međunarodna trgovina bila je uništena nekonvertabilnošću valute i protekcionističkim
mjerama donesenim od strane mnogih država, a samo pet država imalo je potpuno
konvertibilnu valutu, dok je većina država provodila je netržišnu ekonomsku politiku. Pri
kraju drugog svjetskog rata se na Međunarodnoj monetarnoj konferenciji u Bretton Woodsu
u srpnju 1944 godine udareni temelji poslijeratne monetarne politike, a osnovani su i
Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka. Ovo se razdoblje i događaji ujedno
smatraju i početkom procesa globalizacije čijom pojavom se sve više osiguravaju uvjeti
međunarodnog kretanja kapitala.
7
3. GLOBALIZACIJA
S povijesnog aspekta, proces suvremene globalizacije započinje po završetku drugog
svjetskog rata s osnivanjem međunarodnih financijskih institucija (GATT-a, MMF-a,
Svjetske banke). U Europi nakon drugog svjetskog rata europske zemlje, neke potpuno
razorene, započinju proces međusobnog povezivanja s ciljem da se izbjegnu daljnja
međusobna neprijateljstva i stvori Europa u kojoj će sve zemlje međusobno surađivati i
pomagati se. Osim u Europi takva politika i slični procesi javljaju se i drugdje u svijetu što
je dovelo do stvaranja svijeta kakav je danas.
Kako smo prethodno rekli jedan od bitnih elemenata kada govorimo o nastanku
globalizacije svakako je osnivanje međunarodnih financijskih institucija. U prvom redu tu
je GATT (Generall Agreement on Tariffs and Trade) i značenje što ga je imalo
smanjivanje trgovačkih carina među zemljama. GATT je osnovan 1947. i temeljio se na
klauzuli o najvećim pogodnostima iz kojih proizlaze tri temeljna načela:
· načelo recipročnosti - odnosi se na to da trgovačke olakšice koje potpisnice GATT-a
priznaju jedna drugoj moraju biti jednake za obje strane. Kasnije je to načelo
ublaženo u korist zemalja u razvoju.
· načelo liberalizacije – podrazumijeva potpuno smanjivanje carina i drugih
ograničenja.
· načelo carinske nediskriminacije – podrazumijeva da se dvostruke carinske olakšice
između dviju potpisnica moraju primjenjivati na sve članice GATT-a, te se carinske
stope ne smiju jednostrano povećavati.
GATT je kasnije (1995. godine) promijenio ime u WTO (World Trade Organization). WTO
je međunarodna organizacija koja predstavlja institucionalni i pravni okvir multilateralnog
trgovinskog sustava u područjima carina i trgovine robama, uslugama i intelektualnom
vlasništvu. (WIKIPEDIJA, 2014.)
8
U procesu globalizacije važnu ulogu ima i Bretton Woodska konferencija -međunarodna
konferencija predstavnika 44 države, održana 22. 07. 1944. u Bretton Woodsu (SAD), radi
rješavanja poratnih monetarnih i financijskih problema, na kojoj je postignut sporazum o
kreiranju međunarodnog monetarnog sustava (tzv. Bretton Woodski sustav). Nakon
konferencije osnovani su Međunarodni monetarni fond i Međunarodna banka za obnovu i
razvoj, a utvrđen je i sustav fiksnih deviznih tečajeva, koji je bio na snazi do 1971. Prema
tom sustavu deviznih tečajeva, svaka zemlja članica Međunarodnog monetarnog fonda
(MMF) trebala je utvrditi paritet nacionalne valute prema zlatu. Središnja banka svake
države članice trebala je biti spremna trgovati monetarnim zlatom po fiksnoj cijeni,
izraženoj u nacionalnoj valuti. Iako je Bretton Woodski sustav propao 1971., te ga
zamijenio sustav fluktuirajućih deviznih tečajeva, osnovna načela Bretton Woodske
konferencije i dalje su na snazi: konvertibilnost nacionalnih valuta, slobodna međunarodna
trgovina i pružanje međunarodne pomoći zemljama članicama koje imaju probleme platne
bilance. (ENCIKLOPEDIJA, 2014)
9
3.1. Definicije globalizacije
Pojam globalizacija počeo se intenzivnije koristiti tek u novije vrijeme, a različiti je autori
različito definiraju, odnosno zbog složenosti i višedimenzionalnosti globalizacije možemo
reći da ne postoji njezina jedinstvena definicija već je globalizaciju moguće tumačiti kroz
prizmu različitih nauka kao npr. politike, ekonomije, sociologije i ostalih nauka.
Shema 1: Globalizacija
Izvor: izradio student
Konvencionalna definicija globalizacije podrazumijeva proces otvaranja i liberalizacije
nacionalnih financijskih tržišta i njihova stapanja u globalno tržište kapitala. Globalizacija
se može definirati i kao proces uklanjanja prepreka prometu roba, kapitala, ljudi i ideja u
današnjem svijetu, te ideologija koja taj proces prati.
GLOBALIZACIJA
Društvo
Politika
Ekonomija
Sociologija Kultura
10
Nadalje, jedna od mogućih prihvatljivih definicija globalizacije mogla bi biti upravo ona
koju je dao UNDP u svojemu godišnjem izvještaju za 1998. godinu u kojem navodi da je
globalizacija jedan proces koji disperzira kako u širinu tako i u dubinu, a koji i obuhvaća
međunarodno kretanje trgovine, financija te svih oblika informacija na jedinstveno,
integrirano, globalno tržište. Isto tako, pitanje je tko su osnovni subjekti procesa
globalizacije. Najkraće odgovoreno to bi bile: međunarodne financijske institucije Svjetska
banka, MMF, WTO te transnacionalne korporacije TNC. (Stojanov, 2001, p.355)
Sve definicije manje ili više se svode na integriranost zemlje u međunarodnu podjelu rada,
te integriranost faktora proizvodnje u internacionalnim razmjerima.
Ekonomist Jagdish Natwarlal Bhagwati definira ekonomsku globalizaciju kao „integraciju
nacionalnih ekonomija u međunarodnu ekonomiju kroz trgovinu, izravne inozemne
investicije, kratkoročno kretanje kapitala, međunarodnu pokretljivost radnika i humanitarce
uopće te međunarodne tokove tehnologije.
Anne Krueger globalizaciju promatra kao „fenomen zahvaljujući kojem su ekonomski
subjekti u bilo kojem dijelu svijeta mnogo više pod utjecajem događaja u svijetu nego
ranije“. (Stojanov, p.19 pdf)
Globalizacija dovodi do stvaranja trgovačkih blokova, globalnih tvrtki i globalne
ekonomije. Svijet na taj način postaje jedinstveni sustav, a svjetsko tržište dostupno svima.
Ekonomska globalizacija nudi zemljama širom svijeta mnoge mogućnosti. Upravo
zahvaljujući tim mogućnostima mnoge su zemlje napredovale od svjetske periferije do vrlo
razvijenih jezgara te mogu poslužiti kao dobar primjer drugim zemljama koje tek kreću u
osvajanje tržišta. (Lončar, 2005, p.92)
3.2. Uzroci i procesi globalizacije
Globalizacija kao pojam izvedena je od riječi "global" što znači ukupnost, a globalizam je
način gledanja na zbivanja u globalu te se na temelju toga može zaključiti da globalizacija
11
podrazumijeva socijalni proces koji teži sveobuhvatnosti i jedinstvenosti svijeta. Glavna
ideja globalizacije s jedne strane je „smanjivanje“ svijeta, ali i istovremeno jačanje svijeta
kao jedne cjeline. (Lončar, 2005, p.92)
Za globalizaciju možemo reći da se javila kao posljedica sve većeg razvoja suvremene
tehnologije, razvoja znanosti, demokracije te tržišne ekonomije što je omogućilo slobodu u
pogledu kretanja kapitala, robe, informacija i radne snage kroz širenje i ukidanje granica.
Osim političke i ekonomske strane globalizacije jako je važno napomenuti i njezinu
ekološku, kulturološku i društvenu stranu koje u novije vrijeme dobivaju sve veći značaj.
Može se reći da uzroci i procesi globalizacije leže upravo u kapitalističkom načinu
proizvodnje, tehnološkim napredcima i međunarodnim regulacijama. Uz već spomenute
uzroke, često se još spominju i porast trgovine koji je doveo da smanjenja transportnih
troškova i do njegovog ubrzanja, kraj hladnog rata koji je rezultirao povećanje suradnje
među zemljama te globalni problemi (migracije, klimatske promijene...).
Jedna od značajnih, a možda i najznačajnija prekretnica u procesu globalizacije svakako je
pojava interneta odnosno tehnološka revolucija u području razmjene informacija i u
pogledu komunikacije. Ovakva tehnološka dostignuća uvelike su omogućili aktivnosti
globaliziranog društava (globaliziranje financijskog tržišta, organizacija transnacionalne
proizvodnje...). Porast trgovine kao već spomenuti element ekonomske globalizacije ima za
posljedicu smanjene transportnih troškova i njenu ubrzanost koje se najviše vidi u
uslužnom sektoru: primjena sofware i baze podataka koji se u vremenu mjerenim
sekundama šalju različitim dijelovima svijeta.
Kraj hladnog rata odnosno pad Čelične zavjese čime se inteziviraju kontakti i suradnja
među državama, također se spominju kao jedan od važnih uzroka globalizacije. Jedan od
uzroka globalizacije su sigurno i globalni problemi koji se više ne mogu rješavati na
pojedinačnoj razini neke zemlje već se radi o problemima na globalnoj razini (oštećenje
12
ozonskog omotača, izumiranje i nestajanje različitih biljnih i životinjskih vrsta, kisele kiše
te sve upitnija kvaliteta ljudskog življenja na zemlji).
Globalizacija je omogućila slobodno kretanje kapitala, roba, informacija i ljudi kroz širenje
i ukidanje granica, a to je prvenstveno ekonomski i ekonomijom potaknut proces. Zasniva
se na doktrini slobodnog tržišta kao jedinom mehanizmu koji upravlja gospodarstvom, ali i
ljudskim društvom u cjelini. Svi socijalni odnosi svedeni su na proizvodnju, razmjenu,
trgovinu i potrošnju dobara. Nametanje te doktrine cijelom svijetu, kako bi se on pretvorio
u jedno otvoreno tržište, bez ograničenja, bit je procesa globalizacije kakvu danas
poznajemo.
Shema 2: Uzroci globalizacije
GLOBALIZACIJA
GČOBALNI PROBLEMI
(KLIMA, MIGRACIJA...)
RAZKRAJ HLADNOG
RATA
TRANSPORTA
(TROŠKOVI I BRZINA)
LIBERALIZACIJA
RAZVOJ TEHNOLOGIJE
(INTERNET)
Izvor: izradio student
13
Još jedan pojam koji se veže uz globalizaciju je i pojam transnacionalizacije. Rast i sve
veće ekonomsko značenje transnacionalnih kompanija i transnacionalnih tijekova roba
kapitala informacija te znanja na svjetskom tržištu i globalnom ekonomskom prostoru,
najbitnija je odlika transnacionalizacije.
3.3. Transnacionalne kompanije
U procesima globalizacije i globaliziranoj ekonomiji, u uvjetima sve većeg kretanja
kapitala, postoje brojni subjekti koji u cilju reprodukcije kapitala investiraju izvan granica
matične države, a to su fondovi, zaklade, pojedinci. No najvažniji nositelji inozemnih
direktnih investicija su ipak multinacionalne ili transnacionalne kompanije (TNC).
Multinacionalna ili transnacionalna korporacija je naziv za korporaciju ili poslovni pothvat
koji proizvodi robu ili pruža usluge u više od jedne zemlje. Za njega se ponekad koristi i
izraz međunarodna korporacija. Prema definiciji Međunarodne organizacije rada pod
multinacionalnom korporacijom se podrazumijeva svaka korporacija ili poduzeće čije se
sjedište nalazi u jednoj, odnosno matičnoj zemlji, a poslovni pogoni i druge radne jedinice
u drugim, tzv. zemljama-domaćinima. Multinacionalne korporacije često imaju budžete
koji su višestruko veći od bruto domaćeg proizvoda pojedinih zemalja. To im daje snažan
utjecaj na lokalne, ali i na svjetsku ekonomiju, pa zbog toga često igraju važnu ulogu u
međunarodnim odnosima, pogotovo u fazi globalizacije. (WIKIPEDIJA,2014.)
Međunarodna ekonomija danas je sve više usmjerena na pojedinu firmu i to na
transnacionalnu firmu. TNC su postale osnovni subjekti međunarodnog transfera
dugoročnog kapitala pod nazivom strane direktne investicije (FDI). Također, TNC su jedan
od glavnih subjekata međunarodne trgovine. (Stojanov, 2001, p.357)
Transnacionaliziranje svjetske ekonomije polazi od ideje da se radi o evoluciju u procesu
razvoja proizvodnih snaga rada u svjetskoj perspektivi, a to će prije ili kasnije dovesti do
potpune globalizacije svjetske ekonomije. Temeljem takvoga slučaja nestati će potreba za
14
komparativnim ekonomskim politikama, ali će se pojaviti potreba za formiranjem svjetske
ekonomske politike, a možda i vlade. (Stojanov, 2001, p.351)
Temeljem konvencionalnih procjena, smatra se da oko 350 TNC-a drži u rukama više od
40% svjetske trgovine. Iz toga razloga, manje razvijene zemlje i zemlje u fazi tranzicije,
kako bi riješili probleme u svezi s privrednim rastom i razvojem, snažno privlače TNC u
svoju zemlje kao zemlju potencijalnih domaćina. Takve korporacije se nazivaju i tretiraju
kao „lokomotive“ privrednog rasta manje razvijenih zemalja. (Stojanov, 2001, p.357)
U okviru Washingtonskog konsenzusa načinjena su pravila igre koja omogućavaju ili
pripremaju teren za ekonomsku sveprisutnost TNC u zemljama širom svijeta, a najviše u
zemljama u tranziciji. Jasno je da nacionalna država koja je zavisna od TNC tj. stranog
privatnog kapitala, nije u stanju imati vlastitu strategiju privrednog rasta. (Stojanov, 2001,
p.358)
Kada se govori o TNC kao motorima privrednog rasta manje razvijenih zemalja, polazi se
od slijedećih pretpostavki i očekivanih pozitivnih efekata:
· donose u zemlju domaćina novi i prijeko potrebni kapital- zemlje u tranziciji
smatraju da bez stranog kapitala u vidu direktnih stranih investicija (FDI), nema ni
niti gospodarskog napretka.
· donose novu tehnologiju bez koje zemlje u tranziciji ne mogu napraviti iskorak na
planu privrednog rasta jer one nisu u stanju same razviti vlastitu ni unaprijediti
postojeću tehnologiju
· povećavaju zaposlenost,
· doprinose u porastu izvoza koji je posebno značajan za tranzicijske i manje
razvijene zemlje
· doprinose otvaranju zemalja prema svijetu (Stojanov, p.127 pdf)
Osim pozitivnih strana TNC-a postoji druga, pesimističnija strana utjecaja TNC-a na proces
privrednog rasta manje razvijenih zemalja gdje TNC iznose iz zemalja ogromne iznose neto
15
profita, a istodobno kupuju lokalne tvornice i eliminiraju lokalnu konkurenciju. Također
TNC putem „overpricinga“ mogu izbjeći porezne obveze u zemlji domaćinu.
Iz navedenog može se zaključiti da se strategija privrednog razvoja jedne nacionalne
ekonomije, posebno manje razvijene, ne smije oslanjati samo na TNC jer u tom slučaju
zemlja riskira da bude privreda statičnog karaktera koja je samo izvoznik prirodnog
bogatstva kojim raspolaže. (Stojanov, p.128 pdf)
Tablica 1: Pregled 10 najuspješnijih multinacionalnih kompaniji
Redni
broj Kompanija Zemlja Industrija
Prihod u
milijardama
USD
1 Walmart United States Retail 476.3
2 Royal Dutch Shell Netherlands United Kingdom
Petroleum 459.6
3 Sinopec China Petroleum 457.2
4 China National Petroleum Corporation
China Petroleum 432.0
5 ExxonMobil United States Petroleum 407.7
6 BP United Kingdom Petroleum 396.2
7 State Grid Corporation of China
China Power 333.4
8 Volkswagen Germany Automobiles 261.5
9 Toyota Japan Automobiles 256.5
10 Glencore Switzerland Commodities 232.7
Izvor: Fortune 2014
Globalne tvrtke se pojavljuju kao važan čimbenik svjetskih gospodarskih procesa te kao gotovo
najvažniji nositelji procesa globalizacije i upravo na njihovom poslovanju možemo vidjeti
16
snagu globalne integriranosti. Globalne tvrtke smatraju se glavnim nositeljima globalizacije jer
otvaraju podružnice, prodavaonice i tvornice po bilo kojem djelu svijeta.
Dakle proces globalizacije ima tendenciju brisanja barijera tokovima robe, usluga, novca,
kapitala, radne snage i znanja, a glavni nosioci tog procesa su transnacionalne korporacije.
Osnovni cilj tih gigantskih agregata monopolskog kapitala je ekonomska prevlast na
svjetskom nivou, koja se postiže upravo kroz proces globalizacije, odnosno postizanja
svijeta u kome ne postoje granice za tokove proizvodnih faktora.
Sarah Anderson i John Cavanagh u članku Top 200: „The rise of global corporate power“
iznose određene brojčane pokazatelje koji ukazuju na moć multinacionalnih kompanija:
· Od stotinu najvećih svjetskih ekonomija, 51 su globalne korporacije, samo 49 su
države.
· Kombinirana prodaja 200 najvećih korporacija veća je nego četvrtina svjetskih
ekonomskih aktivnosti.
· Kombinirana prodaja 200 najvećih korporacija veća je nego ukupna ekonomija svih
zemalja, izuzev devet najbogatijih, što znači da premašuju kombiniranu ekonomiju
182 zemlje.
· Više od polovine 200 najvećih korporacija koncentrirane su u tek pet ekonomskih
sektora. Jedna trećina svjetske trgovine su zapravo transakcije među različitim
jedinicama jedne te iste korporacije.
· 200 najvećih korporacija kreira globalni ekonomski aparthejd, a ne globalno selo.
(CORPWATCH, 2014)
17
4. OBLICI I MOTIVI MEĐUNARODNOG KRETANJA KAPITALA
Međunarodno kretanje kapitala javlja se kasnije od međunarodnog kretanja robe i usluga,
obzirom da je dugo vremena bila razmjenjivana roba za robu direktno. Do međunarodnog
kretanja kapitala došlo je tijekom 18. stoljeća u sklopu općeg napretka međunarodne
trgovine. Međunarodno kretanje kapitala postalo je sastavni dio svakodnevnog privrednog
života i bez njega se svjetski proces reprodukcije ne bi mogao ni zamisliti.
4.1. Međunarodno kretanje kapitala
Međunarodno kretanje kapitala je transfer realnih i financijskih sredstava između različitih
zemalja u cilju ostvarivanja određenih ekonomskih i političkih interesa učesnika u tom
transferu. (Unković, 1980, p. 32.)
Kretanje kapitala između zemalja je dvosmjerno, pri čemu se u jednom slučaju subjekti
(rezidenti) određene zemlje pojavljuju kao davaoci kapitala, a drugi kao korisnici kapitala.
Za međunarodno kretanje kapitala posebno je važno međunarodno tržište kapitala koje je
dio međunarodnog financijskog tržišta. Najveći dio međunarodnog kretanja kapitala odvija
se između razvijenih zemalja, odnosno subjekata iz tih zemalja, koje su glavni davaoci
(izvoznici) i korisnici (uvoznici) kapitala u svjetskim razmjerima. Izvoz kapitala
omogućava povećano korištenje kapaciteta, proširivanje tržišta i novi tehnološki razvoj, a u
suštini svodi se na povećanje profita. Uvoz kapitala omogućava dodatnu akumulaciju,
tehnološki progres, veći izvoz, veću zaposlenost i veće bogatstvo.
Međunarodno financiranje u užem smislu je kreditiranje roba i usluga, što podrazumijeva
povratnu i istovremenu financijsku transakciju da li se radi o izvoz i uvoz kapitala gdje
financijski tokovi idu u oba pravca, ali ne istovremeno, već po isteku određenog
vremenskog perioda. Međunarodno financiranje u širem smislu uključuje prijenos roba,
usluga, kapitala i novca iz jedne zemlje u drugu i to u vidu raznih ekonomskih pomoći,
reparacija i poklona. (Perović, 2005, p.370)
18
Pod utjecajem globalizacije, posljednjih desetljeća mobilnost kapitala je znatno povećana i
tržišta kapitala su integriranija nego prije. Od procesa liberalizacije se očekuje da povoljno
djeluje na alokaciju resursa i poveća ekonomsku efikasnost investicija u nerazvijenim i
tranzicijskim zemljama. (Grgić, Bilas, 2008, p.336)
Međunarodno kretanje kapitala predstavlja jednu od bitnih poluga međusobnog
povezivanja nacionalnih ekonomija, a djeluje već više od jednog stoljeća. Mnoge zemlje su
usmjerile svoji gospodarski razvoj upravo na prilivu inozemnog kapitala početkom 20.
stoljeća. Osim što predstavlja transfer financijskih sredstava, međunarodno kretanje
kapitala je transfer kupovne snage iz jedne zemlje u drugu u vidu: novca, roba, usluga koje
dovodi do porasta kupovne snage zemlje uvoznice, a s druge strane, do smanjenja zemlje
izvoznice. Zemlje u razvoju kao i zemlje u tranziciji se (izuzev jedan broj zemalja
izvoznica nafte), uglavnom pojavljivale kao korisnici stranoga kapitala, a razmjerno manje
kao davaoci kapitala. Značajan motiv za kretanje kapitala je profit. Kapitalisti teže da
maksimiziraju prinos kapitala s kojim raspolažu, bez obzira na granice. Kapital se kao
rijetki čimbenik razvoja alocira na mjesta gdje se ostvaruje najveći prinos.
4.2. Oblici međunarodnog kretanja kapitala
Posljednjih su desetljeća donesene brojne mjere, jednako multilateralne kao i unilateralnog
karaktera sa svrhom olakšanja i poticanja prelaska kapitala preko nacionalnih granica.
Ograničena pokretljivost kapitala karakteristična za doba liberalističke ekonomije krajem
18. i početkom 19. stoljeća, zamijenjena je koncem 20. stoljeća globalnom ekonomijom
gdje se u suštini nalazi međunarodno kretanje faktora proizvodnje, prije svega kapitala.
(Pavlović, 2008, p.15)
Nedovoljna vlastita sredstva, pogotovo kad su u pitanju male zemlje, nameću potrebu za
pribavljanjem inozemnog kapitala kojim bi se omogućilo podizanje međunarodne
konkurentnosti pojedinih gospodarstava. Podizanje konkurentnosti omogućuje ravnopravno
19
uključenje zemlje u međunarodnu podjelu rada i rast njezina udjela u razmjeni roba i usluga
s drugim zemljama. (Pavlović, 2008, p.11)
Kretanje kapitala između subjekata različitih zemalja vrši se raznim oblicima.
Prvi kriterij prema kojemu možemo podijeliti međunarodne tokove kapitala je prema
izvorima iz kojih potiču sredstva, i tu razlikujemo dva osnovna oblika međunarodnog
kretanja kapitala i to:
· međunarodno kretanje privatnog kapitala - odnosi se na pojedince, privatne tvrtke i
komercijalne banke. Prvenstveno se odnosi na direktne inozemne investicije,
portfolio investicije, kao i u formi kredita i depozita.
· međunarodno kretanje javnog kapitala (državni proračun, centralne te državne
banke). Očituje se u obliku bilateralnih zajmova i kredita, portfolio investicija i
obliku bespovratnih ekonomskih pomoći. Posebna vrsta javnog kapitala su zajmovi
koje odobravaju međunarodne organizacija kao što su IMF, IDA, IBRD...
Međunarodno kretanje kapitala može se podijeliti s obzirom na ročnost.
Podjela kretanja međunarodnog kapitala prema ročnosti je na:
· kratkoročno,
· srednjoročno i
· dugoročno kretanje kapitala.
U kategoriji kratkoročnog kapitala ubrajaju se plasmani s rokom do godine dana, dok kod
srednjoročnog kapitala plasmani su ograničenim rokom od 1 do 5 godina. Dugoročni
kapital s plasmanom dužim od 5 godina. Kratkoročni kapital, najčešće se koristi za
financiranje tekućeg poslovanja, dok dugoročni i srednjoročni kapital je usmjeren za
financiranje u investicijske namjene. (Unković, 1980, p.33,34)
Kretanje kapitala izvan nacionalnih granica utječe na međunarodnu diversifikaciju
poslovnih aktivnosti, što daje za rezultat jačanje konkurentske prednosti te stvaranje
globalno konkurentnog proizvoda. Bitno je naglasiti, da takav oblik kretanja kapitala
20
značajno utječe na gospodarski rast, promjenu gospodarske strukture, zaposlenost i
najvažnije, gospodarsku stabilnost pojedine zemlje. Jedan je od osnovnih generatora i
akceleratora globalizacije. (Perović, 2005, p.370)
Prema klasifikaciji D. Pavlovića tri su osnovna oblika međunarodnog kretanja kapitala:
· direktne inozemne investicije
· portfolio inozemne investicije
· ostale inozemne investicije
Shema 3: Oblici međunarodnog kretanja kapitala
Izvor: izradio student
OBLICI
MEĐUNARODNOG
KRETANJA KAPITALA
FDI DIREKTNE INOZEMNE
INVESTICIJE
PORTFOLIO INOZMNE
INVESTICIJE
OSTALE INOZEMNE
INVESTICIJE
21
4.2.1. Direktne inozemne investicije - FDI
Direktne inozemne investicije (foreign direct investment –FDI) se definiraju kao svaki
oblik kretanja kapitala u određeno poduzeće u inozemstvu kojim se stiče vlasnička kontrola
nad tim poduzećem. Posljednjih nekoliko desetljeća javlja se brzi rast inozemnih direktnih
investicija u odnosu na druge moguće oblike stranog kapitala.
Intenzivnije pojavljivanje direktnih inozemnih investicija u teoretskim i empirijskim
istraživanjima ekonomista počinje nakon drugog svjetskog rata. Uređenje međunarodnoga
monetarnog sustava u Bretton Woodsu omogućilo je razvoj i trgovine i međunarodnih
financija. Direktna inozemna ulaganja su kad rezident jedne zemlje preuzme upravljačku
kontrolu nad određenim gospodarskim aktivnostima u drugoj zemlji.
Prema definiciji MMF-a (međunarodnog monetarnog fonda), direktno inozemno ulaganje
događa se onda kada investitor kupuje najmanje 10% dionica poduzeća u državi koja nije
njegova rezidentna s glavnom namjerom da osigura trajni interes u tome poduzeću i ostvari
znatan utjecaj na njegovo upravljanje.
Takav tip ulaganja se može provoditi temeljem tri različita oblika: u obliku dioničkog
kapitala, reinvestirane dobiti ili u obliku unutarkompanijski kredit.
· Dionički kapital - kada se govori o dioničkom kapitalu tada se misli na investiranje
u kupnju dionica postojećeg poduzeća ili osnivanje novoga
· reinvestirana dobit - umjesto da se raspodijele dobiti putem dividendi i njezina
transfera u centralu, ona ostaje u inozemnom poduzeću (afilijacija)
· unutarkompanijski kredit - radi se o obliku novčanog ulaganja koja mogu biti u
postojeća poduzeća (brown-field investicije) ili u osnivanje novog poduzeća
(greenfield). Investitor može biti pojedinac, fond, zaklada, država i najsnažniji
investitori su ipak multinacionalne kompanije.
22
Kada se uopće raspravlja o direktnim inozemnim investicijama, uglavnom je riječ o
investicijskoj i poduzetničkoj aktivnosti multinacionalnih kompanija izvan njihove
domicilne zemlje. (Pavlović, 2008, p.16)
Kako smo i u samom uvodu rekli, investiranje u proizvodne djelatnosti, uglavnom u
susjedne zemlje i što bliže granici matične države, pojavljivalo se još u 17. i 18. stoljeću.
Razlog tome bio je nerazvijenost transporta i komunikacijskih sredstava te je jednostavno
investiranje u udaljenije krajeve bilo riskantno. Razvojem željeznice, otvaranjem novih
pomorskih putova, s razvojem parobroda te izumom telegrafa, u drugoj polovici 19.
stoljeća stvoreni su uvjeti za ubrzani rast međunarodne trgovine i inozemnih direktnih
investicija. Usporedno s razvojem transporta, komunikacijske infrastrukture i sredstava,
nastaje proces liberalizacije međunarodne trgovine. (Pavlović, 2008, p.17)
Kako bi se osigurala prisutnost inozemnih investicija na inozemnom tržištu, poduzeća to
mogu provesti na više načina, neki od njih su:
· izvozom vlastitih proizvoda
· licenciranjem odnosno povjeravanjem proizvodnje svoga proizvoda stranom
poduzeću temeljem ugovora;
· premještanjem jednog dijela proizvodnje u stranu državu u kojoj će se
proizvoditi neki dio složenijeg proizvoda; ( vertikalne investicije)
· premještanjem u inozemstvo proizvodnje čitavog proizvoda, ostvarujući
identičan ili sličan proizvodni pogon kakav već postoji u matičnoj zemlji
(horizontalne investicije). (Pavlović, 2008, p.29)
Više je čimbenika koji utječu na donošenje odluke o varijanti za koju će se neko poduzeće
odlučiti. Upravo iz toga razloga D. Pavlović u svojoj knjizi „ Inozemne direktne investicije
u međunarodnoj trgovini“ je podijelio inozemne direktne investicije na:
23
· horizontalne i
· vertikalne investicije.
Horizontalne investicije su investicije u inozemstvu radi osnivanja novog ili kupnje
postojećeg poduzeća koje će replicirati cjelokupnu postojeću proizvodnju investitora.
Osnovni ekonomski motivi za taj tip investicija jesu direktan prisutnost na inozemnom
tržištu, zaobilaženje carinskih i drugih ograničenja koja bi mogla opterećivati uvozni
proizvod, transportni troškovi koji za neku, jeftiniju robu mogu znatno utjecati na konačnu
cijenu. Ovaj oblik investicija poduzima se i u razvijenim i manje razvijenim zemljama
odnosno zemljama u razvoju, u onima proizvodnjama ( željezo, bakar, aluminij...) u kojim
je proizvodnju nemoguće ili ekonomki neracionalno dijeliti. Cijene faktora proizvodnje
među razvijenim državama su ujednačene i razlike su obično manje od cijene dijeljenja
proizvodnje pa se kompanije najčešće odlučuju na horizontalne investicije. Kad se radi o
poduzeću s velikom pokretnom i nepokretnom imovinom na razini poduzeća (firm-level
economy of scale), vjerojatnost da će ono nastojati poslovati na što većem tržištu, kako bi
ta imovina, pogotovo ako se radi o pokretnoj imovini (istraživanje i razvoj, marketing...)
bez većih dodatnih troškova njezine internacionalizacije, donosila dodatni profit. Isto tako,
ako su za industriju u kojoj poduzeće posluje još i karakteristično i mali proizvodni pogon,
gotovo je sigurno da će ona imati međunarodno poslovanje tj. da će biti multinacionalna
kompanija koja će putem ovakvog oblika investicija nastoji malim troškovima replicirati
proizvodnju na više lokacija. Preuzimanjem istovrsnih poduzeća (horizontalne investicije),
u razvijenim su zemljama osnovni motivi brzog rasta, osvajanja novih tržišta, uvećanja
tržišne vrijednosti, a ne razlika u cijenama faktora proizvodnje. Uvećanje tržišne vrijednosti
je posljednjih godina sve češći motiv investicija, uglavnom u razvijene zemlje jer njima
investitor uvećava svoju tržišnu vrijednost i na taj se način štiti od neželjenog preuzimanja
(neprijateljskog) od strane nekog drugog poduzeća. (Pavlović, 2008, p.29,30)
Vertikalne investicije su investicije u inozemstva sa svrhom osnivanje ili kupnje poduzeća
koje će proizvoditi dio ili dijelove nekog složenog proizvoda. Ovakav tip direktnih
inozemnih investicija karakterističan je za multinacionalne kompanije jer one pojedine faze
24
proizvodnog programa premještaju na lokacije gdje je proizvodni faktor jeftiniji ili
dostupniji. Takav proces datira još iz 19. stoljeća te je on sastavni dio poslovne politike
multinacionalnih kompanija u širenju aktivnosti na inozemnom tržištu. Pojeftinjenjem
transporta i komunikacijske infrastrukture, razvojem tehnologije i interneta, standardizacija
proizvodnje je u naglom porastu te na temelju toga postoji sve veći broj proizvoda, osobito
tehnički složenijih, koji su sastavljeni od dijelova proizvedenih u različitim državama
svijeta. Vertikalne investicije najčešće su kad se radi o složenijim tehničkim proizvodima
npr. transportnim sredstvima, kompjuterima te elektroničkim uređajima. Neki proizvodi
(automobili i zrakoplovi), danas se gotovo i ne mogu racionalno proizvesti od dijelova koji
su izrađeni samo u jednoj zemlji, jer je došlo takvo doba internacionalizacije i
standardizacije proizvodnje da gotovo nema države u kojoj se proizvedeni svi dijelovi koji
su potrebni za ugradnju u jedan tako kompleksan proizvod. Ukoliko i postoji takav
proizvod, zbog visokih troškova izrade bio bi cjenovno nekonkurentan na tržištu.
Vertikalne investicije najčešće se poduzimaju kad među državama postoje bitne razlike u
cijenama faktora proizvodnje i u onim industrijama u kojima je proizvodnju moguće
racionalno razdijeliti. Kako bi postojao ekonomski priznat razlog za ovaj tip inozemnih
investicija, razlika u cijenama faktora proizvodnje među državama moraju biti veća od
cijena dijeljenja proizvodnje ili se pri preuzimanju mora raditi o poduzećima koja na bazi
specijalizacije moraju imati niže troškove proizvodnje odnosno diferencirani proizvod koji
donosi nadprosječne zarade. (Pavlović, 2008, p.31,32)
Prednosti i nedostaci direktnih inozemnih investicija
Takav oblik ulaganja ima brojne prednosti koje mogu poboljšati međunarodne rezultate
poduzeća. Postoje nekoliko jasnih prednosti, a neke od njih su:
· konkurentska prednost nekog poduzeća zasniva se na tehnološkoj sposobnosti;
vlastite podružnice će često biti način izlaska na međunarodno tržište jer se na taj
način smanjuje rizik kontrole tih sposobnosti. Zato poduzeća s visokom
tehnologijom zagovaraju taj način izlaska na inozemno tržište
25
· vlastite podružnice omogućuju poduzeću potpunu kontrolu svih aktivnosti na
inozemnim tržištima, pogotovo ako poduzeća koriste multinacionalnom strategijom
· takav oblik stranog ulaganja daje poduzeću priliku za lokalnu proizvodnju vlastitih
proizvoda, samim time i za prilagodbu tih proizvoda lokalnim potrebama, ukusima,
stavovima itd.
· prilika za razvoj prepoznatljivog imena na lokalnom tržištu
Većina država potiče direktne strane investicije kao sredstvo priljeva kapitala, stjecanje
suvremene tehnologije, brži regionalni ali i nacionalni razvoj te otvaranje novih radnih
mjesta lokalnom stanovništvu.
Kako direktna inozemna ulaganja imaju prednosti tako imaju i nedostatke koji na neki
način ograničavaju njegov uspjeh:
· radi se o najskupljoj metodi nastupa na inozemnom tržištu. Poduzeća koja se
odlučuju na taj način ulaganja, snose vrlo visoke troškove i rizik pokretanja
međunarodnih operacija
· rizici povezani s poznavanjem načina poslovanja u stranoj zemlji manji su ukoliko
poduzeće preuzme tamošnje poduzeće. Međutim, preuzimanje za sobom povlači
veliki broj problema koji ponekad mogu dovesti do više troškove ne koristi
· za pozitivne rezultate direktnih stranih ulaganja najčešće treba duže razdoblje što
izlaže poduzeće većem stupnju rizika. Takvo ulaganje traže investicije i razvoj
tijekom više godina jer se može mnogo toga promijeniti.
· odluke uopće o takvom obliku ulaganja su vrlo kompleksne i zahtjevne jer
zahtijevaju vrlo detaljnu procjenu od političkih, pravnih, ekonomskih, kulturnih te
socijalnih varijabli strane države (prilikom donošenja odluka o ulaganju treba
precizno razmotriti odnose neke zemlje prema takvom ulaganju, stav vlade te sva
moguća ograničenja vlasništva).
26
4.2.2. Portfolio inozemne investicije
Portfolio inozemne investicije su one investicije u kojima investitor kupuje vrijednosne
papire (obveznice, zapise) ili dionice pojedinog poduzeća, ali do iznosa od 10% ukupne
vrijednosti. Portfolio investicije ne sudjeluju u upravljanju poduzeća već su zainteresirani
za sigurnost uloženog kapitala, vjerojatnost porasta njegove vrijednosti i dobit koja će ona
generirati. Njihovo investiranje u pojedino poduzeće najčešće nema obilježje dugoročnosti
već je u velikoj mjeri određeno kratkoročnim kretanjima na financijskim tržištima.
(Pavlović, 2008, p.16)
Dionica je vrijednosni papir koji predstavlja pravo vlasništva u nekom dioničkom društvu.
Imatelj dionice ima pravo na postotni udio svega što dioničko društvo posjeduje, što
uključuje i dobit dioničkog društva. Dionica je zapravo isprava-certifikat o pravu udjela u
dobiti, riziku i upravljanju tvrtkom razmjerno veličini udjela njene nominalne vrijednosti u
veličini osnovne glavnice dioničkog društva. To je roba, čija se cijena formira na tržištu
vrijednosnih papira. Dionica je dio temeljnog kapitala te može biti sa ili bez nominalnog
iznosa. Najniža nominalni iznos dionice je 10,00 kuna. Dionica predstavlja prava i daje
određene obveze imatelju dionice. (LIMUN, 2014)
Obveznica ili zadužnica je dužnički vrijednosni papir koji izdavaoca (emitenta) obavezuje
na povrat pozajmljenih sredstava u određeno roku s određenom kamatom, koja se isplaćuju
periodično ili se pribraja glavnici i isplaćuje po dospijeću. Obveznica je kreditni instrument,
odnosno u biti ugovor o kreditu. Obveznica je u pravilu vrsta dugoročnog vrijednosnog
papira tj. pisani dokument. Ukoliko je obveznica izdana od strane države, ona može služiti
kao platežno sredstvo prema državi za poreze i druge dažbine. U razvijenim država razvio
se veliki broj vrsta obveznica koji osim država mogu izdati i druge institucije npr. banke i
razne financijske kuće. Specijalna vrsta obveznice su euroobveznice, koje su denominirane
u najstabilnijim stranim valutama (američki dolar, japanski jen, britanska funta). Ukoliko se
dogodi da emitent obveznice ne plati kamate na dugovanje u ugovorenom roku, vlasnici
obveznice mogu zahtijevati povrat glavnice prije roka dospijeća. (LIMUN, 2014)
27
4.2.3. Ostale inozemne investicije
U ostale inozemne investicije ubrajaju se kredit aranžmani među dvjema državama ili više
njih, među međunarodnim organizacijama, kao i sve ostale investicije koje ne spadaju u
direktne inozemne investicije i portfolio investicije. Radi se o javnom kapitalu za razliku od
direktnih i portfolio investicija u kojima glavnu ulogu ima privatni kapital. Navedeni oblik
investicije u manjoj mjeri utječe na gospodarske aktivnosti neke zemlje primateljice i više
je usmjeren na prevladavanje financijskih poteškoća u kojim se država nalazi. (Pavlović,
2008, p.17)
4.3. Motivi međunarodnog kretanja kapitala
Da bi mogli govoriti o motivima međunarodnog kretanja kapitala moramo znati o kojem
obliku kapitala je riječ. Ukoliko se govori o privatnom kapitalu svakako da su u osnovi
ekonomski motivi kao što su veći profit, jeftinija radna snaga, niže cijene sirovina i energije
u inozemstvu, širenje tržišta te želja za kompletiranjem proizvodnog procesa i slično.
Ukoliko pak govorimo o javnom kapitalu osnovni motiv proizlazi iz društveno-političkih
interesa.
Motivi međunarodnog kretanja kapitala su brojni, međusobno raznovrsni i isprepleteni
određenim brojnim faktorima i na strani ponude i na strani potražnje.
Ukoliko se radi o uvozu kapitala u neko poduzeće ili zemlju domaćina osnovni motiv je
osiguranje sredstava koja nedostaju za realizaciju određenih projekata i programa razvoja, a
posebno u uvjetima kada zemlja nema dovoljno domaće akumulacije kapitala ili su uvjeti
njezinog korištenja nepovoljni. Motivi uvoza kapitala su svakako i pozitivni efekti kao što
su pokrivanje deficita platne i vanjskotrgovinske bilance, porast proizvodnje, ostvarenje
porasta zaposlenosti, nova tehnologija, a sve to pozitivno utječe na ekonomski rast i razvoj
zemlje.
28
Najočitiji doprinos međunarodnih kapitalnih priljeva u zemlji domaćina je povećanje
ponude domaće štednje u zemljama s višim investicijskim mogućnostima s obzirom na veći
granični proizvod kapitala od dobivenih kapitalnih priljeva. Poduzeća zemlje domaćina
imaju najveću koristi od direktnih inozemnih investicija koje, osim tehnologije i know-
how-a, donose moderno upravljanje te proširen pristup globalnom tržištu.
Kada se govori o izvozu kapitala osnovni motiv je ostvarivanje većeg profita nego što bi se
ostvario u industrijskim zemljama iz kojih kapital dolazi. Ostali motivi bili bi korištenje
bogatijih i jeftinijih resursa u zemlji domaćinu u odnosu na one kojima raspolaže matična
zemlja (npr. jeftinija radna snaga, niže cijene sirovina i energije). Osvajanje tržišta zemlje
domaćina vrlo je čest motiv, pri čemu se koriste lokalni resursi, a smanjuju se transportni i
drugi troškovi. Također, kao motiv se može pojaviti i namjera da se osigura određeni
politički utjecaj u nekoj zemlji (plasmanom kapitala iz javnih izvora) te prilagodba uvjeta
plasmana privatnog kapitala kroz razne javne subvencije.
4.4. Liberalizacija kretanja kapitala
Osim liberalizacije trgovine i usluga, sve prisutnija je i liberalizacija kretanja proizvodnih
faktora rada i posebno kapitala. Najvažniji razlozi i motivi međunarodnog kretanja kapitala
i aktivnosti multinacionalnih kompanija jesu pristup rastućim tržištima, osiguranje u
pogledu pristupa sirovina, zaobilaženje carina i necarinskih ograničenja vanjske trgovine,
diversifikacija rizika te veća efikasnost multinacionalnih kompanija od domaćih ponuđača.
Proces internacionalizacije i globalizacije ekonomskih odnosa očituje se u sve većoj
mobilnosti kapitala. U dvadesetom stoljeću izvoz kapitala, osobito u obliku izravnih
ulaganja, dobiva na važnosti u usporedbi s međunarodnom razmjenom proizvoda. (Grgić,
Bilas, 2008, p.333)
Liberalizacija međunarodnih tržišta kapitala formalno je počela sredinom sedamdesetih
godina 20. stoljeća. U 1978. godini strane banke su mogle penetrirati na američko tržište
pod istim uvjetima pod kojima su poslovale i domaće američke banke. U Njemačku stranci
29
nisu mogli investirati na domaćem tržištu novca i kapitala do sredine sedamdesetih godina,
čak je nerezidentima bila zabranjena isplata kamata na depozite u njemačkim bankama.
Financijska deregulacija počela se odvijati u Njemačkoj sredinom osamdesetih godina XX.
stoljeća. Velika Britanija je ukinula mjere devizne kontrole na financijske transakcije ne
rezidenata tek 1979. godine, dok je financijska liberalizacija Japana počela osamdesetih
godina, s prvim rudimentarnim koracima u 1979. godini. Potom od 1992. godine slijedi
puna financijska liberalizacija u Europi formiranjem jedinstvenog tržišta. (Stojanov, p.149,
150 pdf)
Kapital uložen izvan nacionalnih granica dobiva multinacionalni karakter, što opravdava
međunarodno kretanje kapitala kao najvažniji oblik međunarodnog financiranja i
odlučujući čimbenik globalizacije.
Liberalizacija međunarodnog kretanja kapitala je unijela u sve tržišne zemlje svijeta strani
kapital, glavni razlog tome što očekuje veći profit nego što može ostvariti u svojoj
domicilnoj zemlji. Međunarodno kretanje kapitala utječe na privredni rast, promjenu
privredne strukture, platnu bilancu, zaposlenost i privrednu stabilnost pojedinačnih zemalja.
Iz tog razloga međunarodno kretanje kapitala je jedan od osnovnih generatora i akceleratora
globalizacije.
30
5. UTJECAJ GLOBALIZACIJE I LIBERALIZACIJE MEĐUNARODNOG
KRETANJA KAPITALA NA EKONOMSKU SUVERENOST DRŽAVE
5.1. Pojam suverenosti
Suverenitet je pojam koji označava vrhovnu i konačnu političku vlast, iznad koje, u
pogledu donošenja i provođenja političkih odluka, nema više vlasti. Suverenitet je, uz
stanovništvo, teritorij i pravni poredak, jedna od bitnih obilježja države. U svakome društvu
postoje mnogi subjekti koji imaju vlast u sociološkom smislu riječi, tj. legitimnu ili
normama priznatu moć da prisiljava druge ljude na stanovita ponašanja. Država kao
politička vlast odlučuje na području globalnog društva i o svim onim odnosima koji su
predmet politike, uključujući i one o kojima odlučuje vlast. To znači da, ako država nije
jedina vlasta, ona je uistinu vrhovna ili najviša vlast, koju su svi pojedinci, skupine pa i
ostali nosioci vlasti podređeni.
Vrhovnost državne političke vlasti nad svim drugima društvenim subjektima jest bitna
sastavnica državne suverenosti. Državna vrhovnost ili suverenost se sastoji od dva tipa
odnosa:
· unutrašnja suverenost ili pravna vrhovnost
· vanjska suverenost.
Unutrašnja suverenost govori da država stvara i ima isključivo ovlasti da stvara najviše
pravne norme (ustavne, zakonske, podzakonske, sudske i dr.) koje djeluju na njenom
teritoriju. Kroz povijest unutrašnja suverenost države prolazila je kroz razdoblja izrazite
političko-pravne nadmoći i oslabljene moći. Još u antičkom svijetu njena je unutrašnja
vrhovnost bila neupitna i čvrsta. Zatim, u doba feudalnog uređenja, u europskom i
izvaneuropskom srednjem vijeku, državna suverenost bila je u krizi jer se politička i pravna
vrhovnost podijelila između središnje državne vlasti (cara, kralja) i drugih moćnika
31
(feudalne gospode i Crkve). Centralizacija suverenosti se ponovno obnavlja u doba
apsolutne monarhije.
Pravna vrhovnost države tj. njene ovlast u donošenju najviših pravnih akata, ne smatra se
više neograničenom vlašću. Ona ne znači više, kao što je nekad značilo, da država može
zahtijevati i postići od stanovništva sve što se vlasti prohtije, niti da stanovništvo nema
mogućnost utjecaja i odlučivanja u političko-državnim stvarima. Država može pravnim
normama uspješno usmjeravati ponašanje ljudi samo u granicama nekih fizičkih,
ekonomskih, političkih, moralnih vrijednosti i mogućnosti iz njezine okoline.
Drugi tip odnosa koji čine suverenost državne vlasti se naziva vanjska suverenost koju čine
nezavisnost i ravnopravnost države spram ostalih država. Nezavisnost je činjenica da
država uređuje društveni život na vlastitom teritoriju i svoje međunarodne odnose bez
prisile drugih država. To je posljedica unutrašnje suverenosti na međudržavnom planu jer
samo vlast koja ima zbiljsku vrhovnost na svome teritoriju može se oduprijeti i pokušajima
nametanja volje drugih država. Ravnopravnost znači da je država međunarodnim odnosima
subjekt s jednakim pravima kao i sve ostale države i to neovisno o velikim razlikama u
vojnoj, gospodarskoj i drugoj moći što stvarno postoje između država. Suverena država
slobodno i ravnopravno zaključuje međunarodne ugovore s drugim državama i pod istim
uvjetima sudjeluje s istim državama u međunarodnim odnosima i organizacijama.
(Visković, 2006, p. 24-28)
Glavna obilježja autonomnosti i suverenosti neke države u ekonomskom smislu
podrazumijeva postojanje određenih uvjeta:
· postojanje centralne monetarne institucije koja ima moć izmjene i reguliranja
količine novca u opticaju te utjecaj na formiranje kamatnih stopa;
· mogućnost emisije javnog duga uz fleksibilnost vođenja politike javnih rashoda u
skladu sa smjeru poslovnog ciklusa ( pad poslovnog ciklusa bi trebao biti podržan
rastom budžetskog rashoda i obrnuto)
32
· mogućnost utjecaja na devizni tečaj koji može ili stimulirati ili destimulirati
razmjenu roba i usluga s inozemstvom te tokove kapitala ( priljev ili odljev).
(Čaušević, 2004, p.88)
5.2. Utjecaj globalizacije i liberalizacije međunarodnog kretanja kapitala na
ekonomsku suverenost države
Utjecaj globalizacije na koncept nacije-države i njezin koncept suvereniteta (koji je
prihvaćen još od Westfalskog mira iz 1648. godine), jedno je od pitanja koje izaziva
najžešće emocije i sukobe. O odnosu između globalizacije i suverene nacionalne države
možemo pronaći veliki broj mišljenja i stavova no najčešće se sve može svesti na tri
osnovna smjera razmišljanja.
Prvu skupinu čine autori koji ističu da globalizacija nije ništa novo, da su njezini učinci
preuveličani te da globalizacija nije nešto suprotstavljeno nacionalnim državama već država
ima ključnu ulogu u procesu globalizacije. Prema njima nacionalne države ne samo da neće
nestati, već će njihova moć protokom vremena sve više jačati (tradicionalisti ili skeptici).
Drugi smjer zastupaju oni koji vide globalizaciju kao neizbježan razvoj, na koji nacionalne
države ne mogu utjecati niti ga zaustaviti. Posljedica suvremenih procesa lagano je
nestajanje suverene nacionalne države. Utjecaj globalizacije prisutan je širom svijeta i
rastuće globalne međupovezanosti čine državne granice manje važnima. Nacionalne
kulture, ekonomije i politike uključene su u mrežu globalnih tokova. To umanjuje
nacionalne razlike i suverenitet te stvara homogenu globalnu kulturu i ekonomiju. Dakle po
njima se moć nacionalne države nalazi u opadanju i na kraju će nestati. Dakako ovdje je
riječ o globalistima.
Prema trećem smjeru, odnosno prema njima nacionalne države neće nestati, ali će se
značajno promijeniti način na koji vlade obavljaju svoje zadatke (transformatori).
33
Nadalje, kada govorimo o globalizaciji možemo čuti mišljenje kako je država postala
premala za rješavanje velikih problema, a prevelika za rješavanje malih problema. Vlade se
sve više kreću u smjeru davanja sve većih ovlasti privatnim inicijativama i prepuštanja
stanovitoga političkog područja moćnim korporacijama. Brze su promjene u informacijskoj
tehnologiji imale velik utjecaj na autonomiju, sposobnost i područje djelovanja koji su
dostupni nacionalnim državama.
No isto tako, kada govorimo o globalizaciji ipak možda nije moguće općenito davati
zaključke o njezinom utjecaju na suverenitet države jer je to proces koji se niti može
jednoznačno i jednostrano opisati niti se njen utjecaj i doseg na suverenitet nacionalne
države može jednostrano i jednoznačno odrediti. On ovisi o različitim stajalištima i
gledištima tog utjecaja. Kako globalizacija ima mnoge svoje oblike koji se ogledaju u svim
porama suvremenog društvenog života (politike, ekonomije, kulture i sl.) tako su i njezini
utjecaji različiti. Da bi mogli sagledati koliko i kako globalizacija utječe na pojedine države
pa i njihov suverenitet potrebno je promatrati njezine utjecaja s pojedinog aspekta ili
različite sfere društvenog života.
Za političko-pravnu sferu, na primjer, dosezi globalizacije su važni jer utječu na državnu
suverenost odnosno možemo čak reći da je narušavaju uključivanjem države u
međunarodne organizacije, ugovore i zajednice. Stvara se sustav globalnog upravljanja koji
ograničava dosadašnju moć države pri čemu nastaje temelj za stvaranje nove,
nadnacionalne države. No isto tako, u području prava postoje brojni pozitivni pokazatelji
utjecaja globalizacije u smislu zajedničkog djelovanja i suradnje policije i sigurnosnih
agencija više država u cilju sprečavanja terorizma i kriminala, i gdje ograničena nadležnost
više nikako nije prepreka procesuiranja zločinaca.
U sferi kulture globalizacija također ima svoj znatan utjecaj odnosno možemo reći da je
jedan od većih izazova globalizacije upravo njen utjecaj na kulturu i društvo. Danas,
približavanje kulture različitih naroda je produkt ogromnog progresa u komunikacionoj
tehnologiji i razmjeni informacija, te širenju satelitskih i kompjuterskih mreža, što se
34
smatra jednim od pozitivnih aspekata globalizacije. S obzirom da je kultura osnova i važna
točka za razumijevanje i suradnju različitih naroda i da je oduvijek predstavljala osnovu za
pojavu i razvoj ljudskih civilizacija, jačanje kulturne razmjene između različitih zemalja
ima veliku važnost.
Dakle možemo reći da je utjecaj globalizacije na području kulture pozitivan i da ne
narušava suverenitet neke države dokle god se promatra sa razine približavanja različitih
kultura gdje ljudi jedne kulture, uočivši nedostatke u njihovoj kulturi mogu podići
vrijednost uočavajući prednosti druge kulture (kuhanje, moda, običaji, jezik, glazba, film i
ostali umjetnički pravci). Djelovanje globalizacije na suverenitet neke države može postati
negativno ukoliko se pređu granice postepenog približavanja različitih kultura te dođe do
utapanja postojećih kultura u jednu univerzalnu kulturu koja bi obuhvatila čitav svijet.
Nadalje jedan od moćnijih učinaka globalizacije je širenje obrazovanja. Danas je
omogućeno kretanje u potrazi za najboljim obrazovnim ustanova u svijetu, bez ikakvih
zapreka. Osoba s jednog kontinenta može ići na drugi kontinent u cilju stjecanja novog
iskustva i znanja. Dobar primjer za to su američki menadžeri koji su u Japan naučili
najbolje prakse u području masovne proizvodnje te ugradili to znanje u vlastitim
proizvodnim jedinicama. I u ovoj sferi utjecaj globalizacije je pozitivan i priljev novih
znanja može samo pridonijeti razvoju i rastu države.
Utjecaji globalizacije mogu se dakle opisati u različitim sferama društvenog života i mogu
imati i pozitivne i negativne efekte, ali ipak jedan od najvažnijih aspekata globalizacije, a i
nama, obzirom na ovu temu, najvažniji aspekt, jest ekonomski aspekt te utjecaj
globalizacije s tog aspekta na ekonomsku suverenost države.
Kada govorimo o ekonomskom aspektu globalizacije onda najprije trebamo promatrati
utjecaj multinacionalnih kompanija i liberalizacije međunarodnog kretanja kapitala, u
prvom redu direktnih stranih investicija na ekonomsku suverenost države.
35
Za svaku zemlju s ekonomskog aspekta, važno je uključivanje u međunarodnu podjelu rada
i rast njezina udjela u razmjeni robe i usluga s drugim zemljama. Ekonomski rast i razvoj
svake države u suvremenim je međunarodnim ekonomskim odnosima u najužoj vezi s
mogućnošću nacionalnog gospodarstva da investira u nove tehnologije i znanstveno-
istraživačke djelatnosti. No nedostatna vlastita financijska sredstva, pogotovo kada su u
pitanju male zemlje, nameću potrebu pribavljanja inozemnog kapitala kojim bi se
omogućilo podizanje međunarodne konkurentnosti pojedinih gospodarstava. Podizanje
konkurentnosti omogućuje ravnopravno uključivanje zemlje u međunarodnu podjelu rada i
rasta njezina udjela u razmjeni robe i usluga s drugim zemljama. (Pavlović, 2008, p. 9.)
Privlačenje stranog kapitala je od velikog značaja za države, a posebno male zemlje ili
zemlje u razvoju jer kapital, tehnologija, menadžerska i organizacijska znanja koje one
donose, utiču na stvaranje, održavanje i rast njihove konkurentnosti na domaćem i
međunarodnom tržištu. One bi trebale povećati zaposlenost, produktivnost rada, agregatnu
ponudu, konkurentnost i izvoz države uvoznice.
Kao glavni nositelji stranih direktnih investicija javljaju se multinacionalne kompanije. One
utječu na tijek svjetskih gospodarskih procesa i mnoge od njih, iz sasvim jednostavnog
razloga da obavljaju svoj posao i stječu dobit, integriraju planet.
Ako promatramo utjecaj multinacionalnih kompanija na gospodarstva država primateljica
stranih investicija te njihov utjecaj na suverenitet, možemo reći da postoje brojne koristi
koje te kompanije donose ili mogu donijeti zemljama primateljicama. Ogledaju se u porastu
zaposlenosti, jednako u djelatnostima u kojima je došlo do priljeva investicija kao i u
pratećim djelatnostima; u porastu domaćih investicija u prateće djelatnosti radi adekvatnog
servisiranja multinacionalnih kompanija; rastu izvoza, ako su investicije namijenjene
izvozu; porastu budžetskih prihoda, i po osnovi poreza na dobit i poreza na dohodak;
porastu stručnosti radnika i menadžera; rastu tehničko-tehnološke razine gospodarstva u
cjelini putem prelijevanja znanja na djelatnosti u kojima posluje multinacionalna kompanija
kao i na druge djelatnosti. (Pavlović, 2008, p.70-71).
36
Obzirom da multinacionalne kompanije danas u prosijeku imaju veće prihode nego BDP
nekih zemalja one čine koncentraciju moći. Država ima slab utjecaj na kompanije.
Multinacionalne kompanije svoje poslovanje šire u zemlje koje su u fazi razvoja ili
razvijene zemlje te one uvelike pridonose razvoju slabije razvijenih zemalja preko transfera
tehnike, tehnologije, ali samim time i ugrožavaju suverenost zemlje u razvoju. (Grgić,
Bilas, 2008, p.371)
Obzirom na uvaženo mišljenje ekonomske znanosti da je tehnološki napredak jedan od
glavnih pokretača razvoja te da ekonomski rast i razvoj svake države ovisi o njezinoj
mogućnosti da investira u nove tehnologije, u nedostatku vlastitih sredstava, važno je da
države privlače strani kapital koji posjeduju multinacionalne kompanije. Bez njega, bez
tehnologije koju donosi i mnogih drugih prednosti, ekonomski razvoj ne bi išao glatko.
Države koje se tehnološki ne unapređuju nisu pravi konkurenti na tržištu, gube svoju
konkurentnost i kompetitivnost, tj. zaostaju u razvoju. Stoga države, moraju učiniti sve što
je u njihovoj moći da privuku strani kapital, kako bi se mogli dogoditi svi navedeni
pozitivni efekti. Pri tome, države moraju balansirati između popuštanja pod pritiscima
kapitala i očuvanja svoje autonomnosti i suverenosti.
Kada govorimo o utjecaju sve veće liberalizacije međunarodnog kretanja kapitala odnosno
utjecaju stranih investicija na suverenitet neke države možemo reći da oni preuzimaju
funkciju ključnog razvojnog faktora i uz međunarodnu trgovinu postaju osnovni
mehanizam globalizacije svjetske privrede, odnosno poslovanja poduzeća.
37
6. UTJECAJ LIBERALIZACIJE MEĐUNARODNOG KRETANJA KAPITALA
NA EKONOMSKU SUVERENOST REPUBLIKE HRVATSKE
6.1. Direktne inozemne investicije u Republici Hrvatskoj
Bez investicija nijedna zemlja ne može ostvariti gospodarski rast, povećanje zaposlenosti ili
izvoza odnosno ekonomski rast i razvoj svake države u suvremenim međunarodnim
ekonomskim odnosima, u najužoj su vezi s mogućnošću nacionalnoga gospodarstva da
investira u nove tehnologije i znanstveno-istraživačke djelatnosti
S obzirom na nedostatak raspoloživog domaćeg financijskog kapitala i domaće štednje,
Hrvatska se velikim dijelom mora oslanjati na strane direktne investicije.
Motivi primanja stranih direktnih ulaganja su mnogobrojni, od kojih je prvi stvaranje
dobiti, odnosno priljev sredstava u državni proračun, otvaranje novih radnih mjesta te
prijenosa znanja, tehnologije i upravljačkih vještina, dakle poboljšavanja kvalitete radne
snage i ljudskog kapitala. Dolazi i do rasta proizvodnosti domaćih tvrtki. Pomoću stranih
direktnih investicija može se doći do proboja lokalnih kompanija na svjetsko tržište uslijed
kombinacije komparativnih prednosti domaćih gospodarstva s ekonomijom razmjera
inozemnog ulagača. Još jedna od pozitivnih učinaka inozemnih direktnih investicija jest da
dolazi do jačanja konkurencije što povećava učinkovitije i efikasnije poslovanje ostatka
sektora.
Zbog navedenog Republika Hrvatska je kao izazove budućnosti prepoznala gospodarenje i
suradnju s regionalnim, ali i globalnim tržišnim partnerima. Prioriteti hrvatske gospodarske
politike su izgradnja stabilnog i snažnog tržišno orijentiranog gospodarstva, konkurentnog
na svjetskom tržištu, stalno jačanje makroekonomske stabilnosti i nastavak strukturnih
reformi u svrhu osiguranja stabilnoga i održivoga gospodarskog razvitka.
Jedan od važnijih ciljeva Hrvatske gospodarske politike je investicijsko okružje koje je
ujedno i neophodan uvjet za stvaranje poticajnog poslovnog okruženja, usklađenog sa
38
standardima koji prevladavaju u EU-u i zemljama razvijenoga tržišnoga gospodarstva.
Prepoznat je u tom kontekstu i značaj stranih ulaganja za budući razvitak Hrvatske kao
velik doprinos daljnjem restrukturiranju i modernizaciji gospodarstva, jačanju
međunarodne konkurentnosti i stvaranju novih radnih mjesta. Hrvatsko gospodarstvo čvrsto
je opredijeljeno daljnjem unapređenju uvjeta za rast direktnih inozemnih investicija.
Strani kapital, u najširem smislu, podrazumijeva sve vrste ulaganja stranih pravnih i
fizičkih osoba u gospodarske djelatnosti neke zemlje. Koliko je značajan strani izvor
kapitala zemljama u razvoju, pa tako i Hrvatskoj, uvidjelo se već početkom devedesetih
godina prošlog stoljeća, kada je u zemlji bio svojevrsni kolaps. Nužnost stranog kapitala
bila je očita, te se nametnuo kao jedna od pretpostavki razvoja i progresa.
Hrvatska je bila uništena dugogodišnjom gospodarskom krizom i bilo je jasno da se ne
može izvući bez stranih ulaganja i liberalizacije vanjske politike. Na svojevrsnom
transformacijskom početku bilo je premalo domaćeg kapitala da bi se osiguralo dovoljno
sredstava za financiranje svih potrebnih investicija, te je ujedno postajao i niz ostalih
faktora koji su otežavali cijeli proces. Republika Hrvatska proces tranzicije prolazila je u
mnogo težim okolnostima zbog rata. Rat je nezaobilazan čimbenik u vremenu od
osamostaljenja Hrvatske do danas i nemoguće ga je izostaviti u bilo kojem ekonomskom
razmatranju. Prelazak na tržišno gospodarstvo bio je jedan od preduvjeta ekonomske
pomoći i priljeva stranog kapitala koji je Hrvatskoj nakon rata bio prijeko potreban,
ponajprije zbog nestabilnosti u cijeloj regiji, a uz to i vezana percepcija visokog političkog
rizika. Te karakteristike su odvraćale strane investitore od većih ulaganja u našu zemlju.
Smirivanjem političkih prilika, počeli su se stjecati uvjeti za veću zainteresiranost ulaganja
u Hrvatsku, a tomu je pogodovala i postignuta makroekonomska stabilnost u zemlji. Za
razliku od drugih zemalja u tranziciji Hrvatska je dakle do 1995. imala nepovoljnu situaciju
u sferi stranih investicija, ponajviše zbog nesigurnosti i neizvjesnosti. Iako je Hrvatska
ispunila donekle te preduvjete inozemni kapital je na početku vrlo sporo pristizao. Među
39
najznačajnijim stranim kapitalom koji se istaknuo kao odlučujući faktor izvora financiranja
tranzicijskim zemljama su direktna inozemna ulaganja.
Razorenom hrvatskom gospodarstvu i zastarjeloj tehnologiji kapital je bio prijeko potreban.
Znatnije strane investicije dolaze nakon 1996. godine kada je ostvarena politička i
ekonomska stabilnost koja je stvorila pogodnije okruženje za investiranje. Od tada dolazi
do kontinuiranog porasta neto priljeva inozemnih ulaganja. Taj se pozitivni trend nastavio
do 2008. godine, kada pod utjecajem svjetske ekonomske krize inozemne direktne
investicije naglo opadaju.
Liberalizacija tržišta i ulazak Hrvatske u EU, ipak je potaknut rast inozemnih investicija,
što je zbog stabilnog izvora kapitala u znatnoj mjeri pridonijelo razvoju domaćeg
gospodarstva.
Ukupna direktna strana ulaganja u Republiku Hrvatsku u razdoblju od 1993. do prvog
kvartala 2014. godine iznose cca 27,2 milijarde EUR, s time da su se ta ulaganja kretala od
nekoliko milijuna eura do rekordnih 4 milijardi EUR u 2008. godini.
6.2. Načela i uvjeti za privlačenje direktnih inozemnih investicija
Neke od osnovnih prednosti koje mogu privući strane direktne investicije su niži troškovi
proizvodnje i ukupnog poslovanja koji pružaju prednost nad konkurentima i omogućuju
izvozno orijentiranu proizvodnju, slobodno i otvoreno tržište, jeftina radna snaga, prirodna
bogatstva, posebne pogodnosti kojima države nastoje utjecati na odluke o odabiru odredišta
stranih ulaganja.
Pri ostvarivanju prava na direktna inozemna ulaganja, potrebno je pridržavati se osnovnih
načela koja se odnose na:
40
· nacionalni tretman stranih ulagača, odnosno, izjednačenost stranih ulagača s
domaćim tvrtkama uz ispunjenje uvjeta reciprociteta i nuđenja dodatnih jamstava
stranom ulagaču kakva se ne daju domaćem ulagaču,
· ustavna jamstva da ulagačka prava neće biti naknadno ukinuta niti umanjena,
· slobodna repatrijacija1 profita po ispunjenju obveza i podmirenju poreza i slobodna
repatrijacija kapitala kod povlačenja ulaganja također su zajamčena Ustavom
Republike Hrvatske,
· prijenos dobiti u inozemstvo obavlja se bez prepreka ukoliko su podmirene sve
zakonske dospjele obveze u Republici Hrvatskoj. (Zakon o deviznom poslovanju).
Osnovni načini kojima zemlje mogu privući inozemna izravna ulaganja mogu se ostvariti
kroz:
· smanjivanje prepreka inozemnim ulaganjima, misleći pri tom na prezahtjevne i
dugotrajne administrativne postupke,
· mehanizme zaštite stranih investitora i
· promociju.
Vezano uz navedena osnovna načela i načine privlačenja inozemnih izravnih ulaganja,
prepreke će se smanjiti uklanjanjem ograničenja na osnivanje i djelovanje stranih
podružnica. Inozemna ulaganja uživaju puni nacionalni tretman, tj. društva s udjelom
stranog kapitala i društva u potpunom stranom vlasništvu registrirana u Republici Hrvatskoj
imaju status hrvatske pravne osobe i nakon osnivanja imaju ravnopravni status kao i
nacionalna društva. Navedeno se odnosi i na podružnice stranih društava. (Kulaš, p.48)
6.3. Analiza kretanja stranih direktnih investicija u Republici Hrvatskoj
S obzirom da su prve strane direktne investicije u tranzicijskim zemljama zabilježene
krajem 80-tih godina, u Hrvatskoj su pristigle nešto kasnije, a kako smo i prethodno kroz
tekst naveli, neke od razloga zbog kojih su strani investitori izbjegavali ulaganja u Hrvatsku
41
su rat, nestabilnost u cijeloj regiji, kao i percepcija visokog političkog rizika. Nakon
smirivanja političke situacije u Hrvatskoj, počeli su se stvarati uvjeti većeg zanimanja za
ulaganje u Hrvatsku, pri čemu je znatno pogodovala i makroekonomska stabilnost.
Inozemna direktna ulaganja možemo analizirati po godinama, zemljama i djelatnostima.
Tablica 2: Direktne inozemne investicije (FDI) u Republiku Hrvatsku po godinama (u
mil. EUR)
Zadržane Ukupno
Sredstva Obveze zarade ** Sredstva Obveze
1993. 0,0 101,0 n/a n/a n/a 101,0
1994. 0,0 92,8 n/a n/a n/a 92,8
1995. 0,0 79,1 n/a n/a n/a 79,1
1996. 0,0 382,1 n/a n/a n/a 382,1
1997. 0,0 325,0 35,9 -7,1 126,4 480,2
1998. 0,0 581,1 63,9 -12,8 217,6 849,7
1999. 0,0 1.208,6 43,4 -0,2 111,1 1.362,9
2000. 0,0 750,6 86,8 0,7 302,5 1.140,6
2001. 0,0 910,8 187,9 0,2 368,7 1.467,5
2002. 0,0 718,3 160,9 -0,3 259,0 1.137,9
2003. 0,0 762,0 587,9 -1,5 414,0 1.762,4
2004. -0,2 319,9 291,7 -17,8 356,0 949,6
2005. 0,0 793,0 570,4 0,0 104,4 1.467,8
2006. 0,0 1.732,1 703,7 16,4 123,5 2.575,6
2007. 0,0 2.259,2 483,3 -4,2 868,6 3.606,9
2008. 0,0 2.231,8 508,5 -24,5 1.347,0 4.062,8
2009. 0,0 673,6 293,9 -22,1 1.488,4 2.433,8
2010. 0,0 402,4 530,1 -14,6 -541,0 376,9
2011. 0,0 1.983,5 275,6 19,9 -1.206,8 1.072,2
2012. 0,0 852,0 226,2 6,5 -16,8 1.067,9
2013. 0,0 667,6 -256,2 -37,8 176,5 550,1
1.tr.2014. * 0,0 -8,9 191,8 -4,5 25,9 204,3
4.524,7 27.224,1
Vlasnička ulaganja Ostala ulaganja
Godina
Ukupno -0,3 17.817,7 4.985,7 -103,8 Izvor: (www.hnb.hr)
Tablica 2: prikazuje pregled direktnih inozemnih investicija u Republiku Hrvatsku po
godinama. Prikaz je dat za razdoblje od 1993. Godine do kraja prvog tromjesečja 2014.
42
godine. Iz prikazanih podataka možemo zaključiti da su ukupna direktna inozemna ulaganja
u Republiku Hrvatsku, u razdoblju od 1993. godine do kraja prvog tromjesečja 2014.
godine iznosila 27,2 milijarde eura s tim da su se ta ulaganja kretala od nekoliko milijuna
eura do rekordnih 4 milijardi eura u 2008. godini.
Grafikon 1: Grafički pregled stranih direktnih investicija u Republiku Hrvatsku po
godinama (u mil.EUR)
Izvor: izradio student prema podacima prikazanim u tablici 2.
43
Tablica 3: Direktne inozemne investicije (FDI) u Republiku Hrvatsku (po zemljama porijekla) u milijunima EUR Zemlja 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 1.tr.2014.* Ukupno
AUSTRIJA 170,1 526,2 598,8 432,1 248,6 543,6 -509,3 2.097,9 1.075,9 441,9 -115,5 211,8 683,6 31,1 78,9 6.515,6
NIZOZEMSKA 73,6 29,6 17,5 130,6 71,1 173,9 1.777,8 150,8 84,9 694,7 -264,3 253,9 -231,4 226,2 964,1 4.153,1
NJEMAČKA 115,2 622,9 18,5 120,6 190,5 -132,1 219,9 172,0 427,1 186,8 92,3 225,3 -109,8 140,3 -906,3 1.383,1
MAĐARSKA 4,0 4,0 13,9 483,4 43,5 329,0 51,4 259,0 959,3 164,5 -10,3 104,2 41,7 -172,0 23,1 2.298,9
LUKSEMBURG 331,2 34,5 103,9 34,9 64,4 104,1 300,2 15,4 108,0 143,9 111,5 132,9 176,3 45,5 30,5 1.737,2
ITALIJA 84,7 51,8 225,7 81,7 150,3 177,8 188,4 -76,5 56,8 87,2 142,3 22,9 39,5 91,2 22,4 1.346,2
FRANCUSKA 14,5 -1,0 2,9 69,0 22,6 -8,4 1.027,1 106,4 11,4 42,0 17,1 5,5 2,7 17,2 -45,6 1.283,3
SLOVENIJA 78,1 51,2 28,9 67,1 43,1 119,3 78,3 233,6 183,8 112,4 89,1 16,6 -6,2 -24,0 -8,9 1.062,4
NIZOZEMSKI ANTILI 0,0 0,0 0,0 0,0 4,5 5,9 0,5 5,8 851,0 1,9 8,9 -1,1 -2,0 -1,1 1,9 876,3
BELGIJA 0,8 1,3 3,3 4,1 9,3 -1,4 1,3 335,7 32,2 25,9 122,5 17,8 11,8 16,6 4,2 585,5
ŠVEDSKA 7,1 1,1 15,4 15,5 5,4 19,5 37,0 63,7 37,2 337,3 8,4 4,7 -22,8 -44,6 13,2 498,0
ŠVICARSKA 10,4 13,0 16,5 36,4 22,6 38,0 262,6 -161,6 101,7 6,4 0,8 24,8 7,4 4,4 0,2 383,6
VELIKA BRITANIJA 38,0 12,7 6,6 31,4 33,7 42,6 75,1 67,5 -47,9 40,2 -48,7 20,5 6,9 40,7 21,4 340,6
Međunarodne financijske institucije 6,1 -6,5 102,0 -7,8 11,8 6,7 72,1 14,3 68,1 -1,5 0,7 1,8 44,4 -6,9 3,1 308,3
ČEŠKA 1,7 0,0 -3,6 3,5 6,5 9,5 -4,8 3,2 -46,2 -21,5 13,6 5,8 308,8 -8,2 3,4 271,8
RUSIJA -0,4 0,0 1,2 1,2 2,7 5,0 18,9 81,8 8,6 6,6 12,0 29,2 25,9 41,5 1,6 235,8
IRSKA 0,0 0,0 7,2 11,6 4,7 16,1 9,4 -11,2 11,5 41,5 82,3 6,8 1,3 0,7 1,9 183,7
CIPAR -4,4 0,1 1,0 11,1 14,0 23,8 13,7 25,5 14,5 39,2 37,6 -12,7 15,6 0,2 0,8 180,0
NORVEŠKA 0,2 0,5 0,7 -0,4 1,0 -1,1 8,1 20,9 49,6 16,5 31,2 16,8 15,0 16,7 5,1 180,9
DANSKA 0,6 1,9 9,7 -1,2 0,7 4,6 28,0 18,2 69,7 21,7 -10,6 -20,0 5,7 23,7 -1,6 151,0
MALTA 0,0 0,0 0,0 0,3 3,2 7,8 1,0 46,6 32,2 -1,7 5,7 35,3 12,9 6,8 4,5 154,6
TURSKA 0,0 0,5 0,1 0,0 0,0 0,3 -0,3 3,0 -3,7 7,1 0,3 12,5 122,9 7,9 4,3 154,9
BOSNA I HERCEGOVINA -1,8 8,3 1,3 2,5 14,0 6,3 7,7 18,0 9,3 -4,0 4,8 21,5 2,2 11,7 -3,7 98,1
SLOVAČKA 0,1 7,1 1,0 1,8 0,3 4,1 2,1 0,9 3,3 6,1 7,6 11,5 10,2 32,6 0,3 89,1
LIHTENŠTAJN 54,7 -1,0 19,7 -93,2 -9,3 28,4 0,2 30,6 -30,0 1,5 -0,7 16,3 1,7 12,5 -15,1 16,1
ŠPANJOLSKA 0,0 0,0 6,9 0,1 5,4 2,6 3,9 24,0 3,7 -5,3 6,7 1,5 11,9 -0,6 -2,7 58,2
POLJSKA 0,0 0,2 0,1 0,1 0,9 2,5 1,4 51,7 30,4 -4,4 -1,0 -60,0 6,3 6,4 1,4 36,1
SAN MARINO 0,0 0,0 0,0 0,0 0,2 0,0 0,0 31,0 6,4 -2,4 -1,8 5,4 -7,8 2,5 -0,5 33,0
IZRAEL 0,2 0,0 0,0 1,0 8,2 5,1 1,5 3,2 3,2 0,7 5,4 3,2 -0,8 1,2 -0,9 31,3
SAD 114,0 103,6 -94,8 310,7 -20,9 5,9 -1.113,6 -33,9 -53,4 26,0 -17,9 -56,8 -70,7 14,3 5,0 -882,5
Ostale zemlje 41,7 5,6 33,7 14,2 -3,3 -71,9 15,9 9,5 4,1 22,7 46,5 14,3 -35,3 15,7 -1,5 112,0
UKUPNO 1.140,6 1.467,5 1.137,9 1.762,4 949,6 1.467,8 2.575,6 3.606,9 4.062,8 2.433,8 376,9 1.072,2 1.067,9 550,1 204,3 23.876,3
· preliminarni podaci
Izvor: www.hnb.hr
44
Tablica 3: prikazuje pregled direktnih inozemnih investicija u Republiku Hrvatsku po zemljama
porijekla investicija. Prikaz je dat za razdoblje od 2000. godine pa do kraja prvog tromjesečja 2014.
godine.
Iz prikazanih podataka možemo zaključiti da su u Hrvatsku najviše ulagale zemlje članice EU, od kojih
najviše Austrija, približno 6,5 milijardi eura.
Grafikon 2: Grafički pregled osam najvećih ulaganja u Republiku Hrvatsku u razdoblju od
2000. godine do 1. tro. 2014. godine
Izvor: izradio student prema podacima iz tablice 3.
45
Tablica 4: Direktne inozemne investicije (FDI) u Republiku Hrvatsku (po djelatnostima) u mil EUR NKD Djelatnost 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 1.tr.2014.* Ukupno
65 FINANCIJSKO POSREDOVANJE, OSIM OSIGURAVAJUĆIH I MIROVINSKIH FONDOVA 775,2 1.036,5 2.041,5 1.142,4 685,7 34,7 220,6 33,6 -268,4 27,0 5.728,6
51 TRGOVINA NA VELIKO I POSREDOVANJE U TRGOVINI 89,9 71,5 332,0 1.012,0 756,7 50,2 -144,3 114,2 -18,1 1,0 2.265,0
70 POSLOVANJE NEKRETNINAMA 84,2 250,2 349,5 157,4 21,2 199,6 259,3 111,7 190,6 -22,6 1.601,1
64 POŠTA I TELEKOMUNIKACIJE -189,9 56,7 -84,8 32,4 299,4 -75,4 54,0 -47,2 -10,5 45,4 80,1
74 OSTALE POSLOVNE DJELATNOSTI 52,3 28,5 54,8 -106,6 319,0 289,7 44,5 582,3 237,8 7,8 1.510,1
23 PROIZVODNJA KOKSA, NAFTNIH DERIVATA I NUKLEARNOG GORIVA 47,1 38,0 20,2 915,2 110,6 -0,7 68,7 12,9 -119,6 15,9 1.108,4
24 PROIZVODNJA KEMIKALIJA I KEMIJSKIH PROIZVODA -52,4 518,9 -32,5 -46,0 -18,7 -440,7 244,1 -46,1 30,2 29,3 186,1
52 TRGOVINA NA MALO; POPRAVAK PREDMETA ZA KUĆANSTVO 96,7 111,7 163,2 219,0 134,5 107,5 23,9 61,7 50,4 9,9 978,5
vlasnička ulaganja u nekretnine 0,0 0,0 52,8 56,0 109,2 187,0 150,2 166,4 160,0 19,5 901,3
26 PROIZVODNJA OSTALIH NEMETALNIH MINERALNIH PROIZVODA 64,6 7,1 24,1 290,7 11,5 -56,7 56,5 -6,7 -30,7 4,8 365,2
55 HOTELI I RESTORANI 92,7 31,1 51,2 142,5 7,5 6,3 -24,6 48,3 41,2 -17,3 378,8
66 OSIGURANJE I MIROVINSKI FONDOVI, OSIM OBVIEZNOG OSIGURANJA 19,5 22,7 90,3 76,3 35,6 17,0 20,5 28,7 29,5 -0,3 339,8
15 PROIZVODNJA HRANE I PIĆA 15,3 181,3 61,2 51,8 -175,5 -4,5 -6,7 -24,4 79,6 6,6 184,8
92 REKREACIJSKE, KULTURNE I SPORTSKE DJELATNOSTI 30,8 31,0 -13,1 -22,8 8,3 16,1 53,6 110,3 15,2 4,1 233,5
45 GRAĐEVINARSTVO 32,5 9,3 99,3 -25,7 7,8 -39,9 -39,5 52,9 30,3 15,9 142,8
63 PRATEĆE I POMOĆNE DJELATNOSTI U PRIJEVOZU 20,7 -5,6 10,0 11,3 1,5 -11,0 54,3 8,9 48,3 20,6 159,1
28 PROIZVODNJA PROIZVODA OD METALA, OSIM STROJEVA I OPREMA 11,3 6,2 21,8 8,9 34,2 14,2 21,4 2,8 35,4 -1,7 154,3
41 SKUPLJANJE, PROČIŠĆAVANJE I DISTRIBUCIJA VODE 14,2 20,9 29,1 29,4 8,3 18,9 18,6 9,9 8,4 5,6 163,2
31 PROIZVODNJA ELEKTRIČNIH STROJEVA I APARATA, D. N. 4,5 12,8 2,0 14,7 8,3 11,1 -4,3 -5,8 12,7 2,3 58,3
01 POLJOPRIVREDA, LOV I USLUGE POVEZANE S NJIMA 7,5 6,0 1,3 4,0 7,1 17,0 35,7 2,8 12,9 7,0 101,4
17 PROIZVODNJA TEKSTILA 1,2 7,0 12,9 4,7 18,3 9,4 32,7 1,7 7,1 0,8 95,8
25 PROIZVODNJA PROIZVODA OD GUME I PLASTIKE -2,6 1,2 42,0 51,2 2,1 3,5 1,2 4,2 3,0 -0,1 105,7
22 IZDAVAČKA I TISKARSKA DJELATNOST 9,8 12,3 11,5 3,9 1,7 9,5 0,8 -0,7 0,2 -0,5 48,4
29 PROIZVODNJA STROJEVA I UREĐAJA, D. N. 13,4 1,0 14,5 12,6 35,8 6,2 -4,3 -6,0 4,1 10,1 87,3
11 VAĐENJE NAFTE I ZEMNOGA PLINA; USLUŽNE DJELATNOSTI 121,4 -52,6 49,5 -49,1 -10,4 -70,7 -49,1 -52,6 -12,6 -2,9 -128,9
72 RAČUNALNE I SRODNE DJELATNOSTI -2,1 -0,3 8,3 10,6 27,9 1,8 8,9 14,4 17,7 1,8 89,2
73 ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ 0,0 38,2 44,3 -35,1 14,7 -8,2 1,8 -1,6 32,5 8,9 95,6
19 PRERADA KOŽE, IZRADA GALANTERIJE I OBUĆE 6,2 11,3 6,0 17,7 16,1 14,7 12,0 13,2 -6,6 -2,1 88,5
40 OPSKRBA ELEKTRIČNOM ENERGIJOM, PLINOM, PAROM I TOPLOM VODOM 4,3 -1,6 -9,3 9,0 -5,6 10,8 10,6 6,4 13,3 1,7 39,6
18 PROIZVODNJA ODJEĆE; DORADA I BOJENJE KRZNA 16,4 4,9 6,1 11,7 -5,8 4,9 6,5 9,6 3,2 0,6 58,1
Ostale djelatnosti 83,0 119,6 147,0 62,8 -33,7 54,7 -55,3 -137,9 -46,9 5,2 198,5
Ukupno 1.467,8 2.575,6 3.606,9 4.062,8 2.433,8 376,9 1.072,2 1.067,9 550,1 204,3 17.418,3 · preliminarni podaci
Izvor: www.hnb.hr
46
Tablica 4: prikazuje pregled direktnih inozemnih ulaganja u Republiku Hrvatsku po
djelatnostima. Prikaz je dat za razdoblje od 2005. godine do 1. tro. 2014. godine.
Iz prikaza je vidljiva koncentracija izravnih ulaganja u tri sektora koja su činila ukupno
55% ukupnih investicija u Hrvatskoj. To je sektor financijskog posredovanja, osim
osiguravajućih i mirovinskih fondova, zatim trgovina na veliko i posredovanje u trgovina te
poslovanje nekretninama koje je u porastu u nekoliko posljednjih godina.
Grafikon 3: Grafički prikaza ukupnih stranih ulaganja po djelatnostima
Izvor: izradio student prema podacima iz tablice 4.
Izvor: izradio student prema podacima iz tablice 4.
47
6.4. Utjecaj liberalizacije kretanja kapitala na ekonomsku suverenost Republike
Hrvatske
Obzirom da je ekonomski rast i razvoj svake države u suvremenim međunarodnim
ekonomskim odnosima, u najužoj vezi s mogućnošću nacionalnoga gospodarstva da
investira u nove tehnologije i znanstveno-istraživačke djelatnosti, a uzimajući u obzir
nedostatna vlastita sredstva Republike Hrvatske za investicije, nameće se potreba
pribavljanja inozemnoga kapitala odnosno oslanjanja na direktne inozemne investicije
kojim bi se omogućilo podizanje međunarodne konkurentnosti hrvatskog gospodarstva.
Podizanje konkurentnosti može se omogućit ravnopravno uključivanje Hrvatske u
međunarodnu podjelu rada i rast njezina udjela u razmjeni robe i usluga s drugim
zemljama.
Ukidanje trgovinskih i carinskih barijera te liberalizacija kretanja robe, kapitala i ljudi
omogućuju i malim zemljama, poput Hrvatske, da se ravnopravno uključe. Dakle uloga i
značaj međunarodnog kretanja kapitala odnosno stranih direktnih investicija za razvoj
tranzicijskih ekonomija kao što je Hrvatska, su veliki. Priliv stranih direktnih investicija u
takve ekonomije zapravo predstavlja odgovor na promjenu politike i stvaranje dobrog
poslovnog okruženja. Kako smo već i naglasili strane direktne investicije u Hrvatskoj mogu
osigurati priliv novih tehnologija, bolje upravljanje poduzećima, porast izvoza, strukturne
promjene u proizvodnji i uvozu te povećanje zaposlenosti. Osim ovih prednosti strane
direktne investicije u Hrvatsku mogu utjecati i na povećanje ekonomskog rasta i
uključivanje na međunarodno tržište kapitala.
No važno je znati da inozemne direktne investicije, liberalizacija kretanja kapitala i
djelovanje multinacionalnih kompanija, koje mogu u znatnoj mjeri pridonijeti ekonomskom
razvoju Republike Hrvatske, mogu i štetno djelovati na njezin ekonomski i socio-politički
razvoj te negativno utjecati na njezinu ekonomsku suverenost.
48
Sigurno da okretanje direktnim inozemnim investicijama i globalnom kapitalizmu može
imati i negativnih utjecaja u odnosu na domaću konkurenciju, na gubitak suvereniteta i
autonomije, te na bilancu plaćanja (kad se izvlači dobit iz zemlje, ili se ne koriste domaći
dobavljači) te je u tom smislu bitno stvoriti, ukoliko je to moguće, određenu zaštitu. No bez
obzira na utemeljenost tih bojazni za zemlje u tranziciji, pa tako i za Republiku Hrvatsku
jako je bitno da se bojazan od nepovoljnih utjecaja, ne pretvori u izolaciju od svjetskih
kretanja i kriterija, tj. u izolaciju od povoljnih efekata, kojih je nesumnjivo više. Globalni je
kapitalizam najbolja šansa za put u blagostanje i on u uvjetima uspostavljanja izgubljene
ravnoteže u samoj svojoj strukturi nudi čak i veće izglede manje razvijenim zemljama, jer
im otvara veće mogućnosti ulaska na svjetska tržišta.
Dosadašnja iskustva s inozemnim stranim investicijama u Republici Hrvatskoj nisu se
pokazala izrazito pozitivnima zbog postojećega načina i strukture ulaganja. Dosadašnja
iskustva pokazuju da se većina inozemnih ulaganja svela na kupnju većinskog vlasništva u
domaćim vitalnim poduzećima nakon čega je uslijedila redukcija radnih mjesta i smanjenje
zaposlenosti, destimuliranja izvoza i samim time narušavanja nacionalne konkurentnosti.
Dosadašnja ulaganja nisu podigla konkurentnost gospodarstva, a prihodi su bili korišteni u
proračunske svrhe. Gotovo u potpunosti su izostale investicije greenfield za što je
odgovorna nepovoljna investicijska klima, odnosno neodgovarajući institucionalni okvir.
Negativna iskustva sa stranim investicijama također se mogu uočiti na primjerima poput
INA d. d., koja je prodajom većinskoga vlasništva, odnosno izravnim stranim ulaganjem,
usmjerila primljena sredstva u racionalizaciju trenutne otežane financijske situacije, a
nikako u povećanje konkurentnosti, izvoza, poslovanja i slično. Sva dosadašnja iskustva
svodila su se na isključivu prodaju postojećih udjela umjesto na stvaranje novih kompanija
ili novih poboljšanih oblika poslovanja.
Kada govorimo o suverenosti onda je svakako ekonomska suverenost jedna od najvažnijih,
jer onaj tko vlada svojim nacionalnim bogatstvom imat će i za mogućnost unapređenje
49
odnosa s drugim zemljama. Zemlja koja nema ekonomsku ne može imati niti kulturnu
suverenost, a što daje za rezultat gubljenje nacionalnog identiteta.
Hrvatska je jedan dio svoje suverenosti izgubila mnogo prije integracije u Europsku Uniju.
Ulaskom Hrvatske u NATO-u obrambena se politika morala prilagoditi standardima
euroatlantske asocijacije. Duži niz godina Hrvatske financije su pod kontrolom stranih
banaka, a dok je medijski suverenitet također prepušten stranim vlasnicima kojima nije u
interesu očuvanje hrvatskog identiteta već ostvarivanje profita.
Slobodno tržište odnosno otvaranje Hrvatskog tržišta prema svijetu, dovelo je do bitnog
pitanja, dali Hrvatska gubi svoju ekonomsku suverenost. Ovdje nam može biti dobar,
prethodno opisani, primjer INA d.d., kao jedna od vodećih tvrtki bivše Jugoslavije, koja je
danas, možemo reći samo provincijska podružnica mađarskog MOL-a s glavnom
tendencijom rasprodaje i nestajanja. Osim primjera INA d.d., može se dati za primjer
gradnje autoceste Zagreba – Splitu, čiju je izgradnja početkom sedamdesetih godina kočili
politički razlozi, a kasnije početkom devedesetih pokušavali su je dati u koncesiju stranim
ulagačima iz financijskih razloga.
No, važno je napomenuti da se u isto vrijeme ne može biti autarist i globalist. Prilikom
pridruživanja nekoj od međudržavnim asocijacijama, mora se voditi briga i o ustupanju
dijela suvereniteta, što pogađa i daleko razvijenije zemlje svijeta, a kamoli ne i malu državu
poput Hrvatske.
Bez obzira na dosadašnja iskustva Republika Hrvatska mora i dalje, u cilju rasta i razvoja
nastojati stvoriti sve bitne preduvjete i privući inozemne strane investicije.
Prema određenim podacima i istraživanjima postoje činjenice prema kojima povećanje
stope rasta bruto domaćeg proizvoda (BDP ili eng. GDP) izravno ovisi o priljevu direktnih
inozemnih investicija u određene zemlje. Direktne inozemne investicije su danas jedan od
glavnih mehanizama globalizacije, jer imaju mnogo pozitivniji utjecaj na razvitak zemalja u
tranziciji od ulaganja kratkoročnog i špekulativnog kapitala. Kada je riječ o zemljama u
50
tranziciji, one moraju uspostaviti uvjete za što racionalnije privlačenje i korištenje FDI u
cilju razvitka, koji će im omogućiti da postanu što ravnopravniji partner u globalizaciji
proizvodnih procesa i financijskih tijekova.
51
7. ZAKLJUČAK
Međunarodno kretanje kapitala predstavlja transfer realnih i financijskih sredstava između
različitih zemalja u cilju ostvarivanja određenih ekonomskih i političkih interesa učesnika u
tom transferu. Ono predstavlja jednu od bitnih poluga međusobnog povezivanja
nacionalnih ekonomija. Do pojave međunarodnog kretanja kapitala dolazi tijekom 18.
stoljeća u sklopu općeg napretka međunarodne trgovine.
Pod utjecajem globalizacije, posljednjih desetljeća mobilnost kapitala je znatno povećana i
tržišta kapitala su integriranija nego prije. Uobičajena je tvrdnja da je svaki kapital, pa tako
i strani, više nego poželjan za svaku zemlju, posebno ako se radi o tzv. greenfield
investicijama, koje donose nova radna mjesta i nove tehnologije.
U teoriji postoje tri osnovna oblika međunarodnog kretanja kapitala i to međunarodno
kretanje zajmovnog kapitala, portfolio investicije i direktne strane investicije.
Od navedenih oblika stranoga kapitala, posljednjih nekoliko desetljeća sve je veći značaj
direktnih inozemnih investicija FDI.
Kako je u radu već navedeno ekonomski rast i razvoj svake države u suvremenim je
međunarodnim ekonomskim odnosima u najužoj vezi s mogućnošću nacionalnoga
gospodarstva da investira u nove tehnologije i znanstveno-istraživačke djelatnosti.
Nedostatna vlastita sredstva, pogotovo kad su u pitanju male zemlje, nameću potrebu
pribavljanja inozemnoga kapitala kojim bi se omogućilo podizanje međunarodne
konkurentnosti pojedinih gospodarstava. Podizanje konkurentnosti omogućuje ravnopravno
uključivanje zemlje u međunarodnu podjelu rada i rast njezina udjela u razmjeni robe i
usluga s drugim zemljama.
Uloga i značaj direktnih inozemnih investicija i multinacionalnih kompanija na
gospodarstva država u razvoju su veliki. Strane direktne investicije osiguravaju priliv novih
52
tehnologija, širenju novih znanja odnosno porastu stručnosti kako radnika tako i
menadžera, bolje upravljanje poduzećima, porast domaćih investicija u prateće djelatnosti
poradi adekvatnog servisiranja multinacionalnih kompanija porast izvoza, strukturne
promjene u proizvodnji i uvozu, veću zaposlenost (jednako u djelatnostima u kojima je
došlo do priljeva investicija kao i u pratećim djelatnostima). Osim ovih prednosti strane
direktne investicije utječu na povećanje ekonomskog rasta i uključivanje na međunarodno
tržište kapitala.
Dakle inozemne direktne investicije i djelovanje multinacionalnih kompanija mogu u
znatnoj mjeri pridonijeti ekonomskom razvoju manje razvijenih zemalja, ali brojni primjeri
konkretnih aktivnosti multinacionalnih kompanija, najvažnijih svjetskih investitora,
upućuju i na štete što ih je inozemna investicijska aktivnost prouzročila i za ekonomski i za
socio-politički razvoj pojedinih zemalja.
U prvom redu taj negativan utjecaj inozemnih direktnih investicija i TNC na proces
privrednog rasta manje razvijenih zemalja odnosi se na činjenicu da TNC mogu iz zemlje
iznijeti ogromne iznose neto profita, a istodobno kupovati lokalne tvornice i eliminirati
lokalnu konkurenciju. Također TNC putem „overpricinga“ mogu izbjeći porezne obveze u
zemlji domaćinu.
Kako je u radu već prethodno navedneno bitno je da se strategija privrednog razvoja jedne
nacionalne ekonomije, a posebno manje razvijene, ne smije oslanjati samo na TNC jer u
tom slučaju zemlja riskira da bude privreda statičnog karaktera koja je samo izvoznik
prirodnog bogatstva kojim raspolaže. Isto tako može doći do gubitka jednog dijela
ekonomske suverenosti kako smo detaljnije opisali na primjeru Republike Hrvatske.
Također, kao što je već napomenutu da treba paziti da se bojazan od nepovoljnih utjecaja
na suverenitet, ne pretvori u izolaciju od svjetskih kretanja i kriterija.
53
LITERATURA
KNJIGE:
1. Stojanov, D., 2001., Makroekonomske teorije i politike u globalnoj ekonomiji:
dominantne škole ekonomske misli, Ekonomski fakultet univerziteta u Sarajevu,
Sarajevo
2. Stojanov, D., Ekonomska kriza i kriza ekonomske znanosti, Ekonomski fakultet
Sveučilišta u Rijeci (pdf format)
3. Pavlović, D., 2008., Inozemne direktne investicije u međunarodnoj trgovini, Golden
marketing-Tehnička knjiga, Zagreb
4. Unković, M., 1980, Međunarodno kretanje kapitala i položaj Jugoslavije, Naučna
knjiga, Beograd
5. Grgić. M., Bilas, V., 2008, Međunarodna ekonomija, Lares plus d.o.o., Zagreb
6. Visković, I., 2006, Teorija države i prava, Centar za dopisno obrazovanje Birotehnika,
Zagreb
ČLANCI:
7. Lončar, J., 2005, Globalizacija-pojam, nastanak i trendovi razvoja, Geoadria, Vol.10,
No.1 str. 92
8. Perović, J., 2005., Međunarodno kretanje kapitala kao generator i akcelerator
globalizacije, str. 370-371
ELEKTRONSKI IZVORI:
9. Wikipedija, Multinacionalna korporacija, 2014 pogledano: 20.06.2014.
http://bs.wikipedia.org/wiki/Multinacionalna_korporacija
10. Fortune, 2014, pogledano: 30.07.2014.
http://en.wikipedia.org/wiki/Fortune_Global_500
54
11. Pojam dionice i obveznice, pogledano: 13.07.2014.
http://limun.hr/main.aspx?id=16870
http://limun.hr/main.aspx?id=24704
12. Wikipedija, Suverenitet, pogledano : 20.07.2014.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Suverenitet
13. Plus d.o.o., pogledano: 22.07.2014.
http://www.puls.hr/artman/uploads/vop_globalization.pdf
14. Marija Kulaš, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Poticanje inozemnih
izravnih ulaganja u Republiku Hrvatsku, pogledano: 26.07.2014.
http://www.agenti.hr/sadrzaj/info-agent/strukovni-forumi/forum-15/15-forum-
15. HNB, Direktne inozemne investicije (FDI) u RH po godinama, pogledano: 30.07.2014.
http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm
16. HNB, Direktne inozemne investicije (FDI) u RH po zemljama podrijekla,
pogledano: 30.07.2014.
http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm
17. HNB, Direktne inozemne investicije (FDI) u RH po djelatnostima,
pogledano: 30.07.2014
http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm
18. Enciklopedija pogledano: 08.08.2014
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9443
19. Corpwatch, 2014. pogledano: 10.08.2014.
www.corpwatch.org
55
POPIS TABLICA
RB. NAZIV BR. STR.
1. Pregled 10 najuspješnijih multinacionalnih kompaniji 15
2. Direktne inozemne investicije (FDI) u Republiku Hrvatsku
po godinama (u mil. EUR)
41
3. Direktne inozemne investicije (FDI) u Republiku Hrvatsku
(po zemljama porijekla) u milijunima EUR
43
4. Direktne inozemne investicije (FDI) u Republiku Hrvatsku
(po djelatnostima) u mil EUR
45
56
POPIS SHEMA
RB. NAZIV BR. STR.
1. Globalizacija 9
2. Uzroci globalizacije 12
3. Oblici međunarodnog kretanja kapitala 20
57
POPIS GRAFIKONA
RB. NAZIV BR. STR.
1. Grafički pregled stranih direktnih investicija u Republiku
Hrvatsku po godinama (u mil.EUR)
42
2. Grafički pregled osam najvećih ulaganja u Republiku
Hrvatsku u razdoblju od 2000. godine do 1. tro. 2014.
godine
44
3. Grafički prikaza ukupnih stranih ulaganja po djelatnostima 46
58
KRATICE
UNPD United Nations Development
Programme
Program Ujedinjenih naroda za
razvoj
IMF International Monetary Fund MMF Međunarodni monetarni fond
WTO World Trade Organization Svjetska trgovinska organizacija
TNC Transnational Corporation Transnacionalne kompanije
FDI Foreign Direct Investment Strane direktne investicije
UNCTAD United Nations Conference on Trade
and Development
Konferencija Ujedinjenih naroda o
trgovini i razvoju
IDA International Development
Association
Međunarodne asocijacije za razvoj
IBRD International Bank for
Reconstruction and Development
Međunarodna banka za obnovu i razvoj
OECD Organisation for Economic
Cooperation and Development
Organizacija za ekonomsku
suradnju i razvoj
GDP Gross Domestic Product BDP- Bruto domaći proizvod