SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

MARTIN OPAŠIĆ

UTJECAJ AMERIČKIH PRIVATNIH KORPORACIJA NA ODNOSE SAD-A I IRAKA: PRIMJERI HALLIBURTONA I

BLACKWATERA DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

UTJECAJ AMERIČKIH PRIVATNIH KORPORACIJA NA ODNOSE SAD-A I IRAKA: PRIMJERI HALLIBURTONA I

BLACKWATERA

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Međunarodna politička ekonomija Mentor: Doc. dr. sc. Dunja Škalamera Alilović Student: Martin Opašić 0081112628

Rijeka, rujan, 2013.

Sadržaj: 1. UVOD ....................................................................................................................... 1

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja ............................................................. 1

1.2. Radna hipoteza ................................................................................................. 1

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja ................................................................................ 2

1.4. Znanstvene metode ........................................................................................... 2

1.5. Struktura rada ................................................................................................... 2

2. HEGEMONIJA SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA ...................................... 4

2.1. Teorija hegemonije u međunarodnim odnosima .............................................. 4

2.2. Uloga hegemona kroz povijest ......................................................................... 7

3. MEĐUNARODNI ODNOSI SAD-A I IRAKA ..................................................... 15

3.1. Počeci surađivanja: od 19. stoljeća do 80-ih godina 20. stoljeća ................... 15

3.2. Iračko – iranski rat .......................................................................................... 16

3.3. Zaljevski rat .................................................................................................... 19

3.4. Invazija SAD-a na Irak i rat u Iraku ............................................................... 21

3.5. Odnosi SAD-a i Iraka danas ........................................................................... 26

4. AMERIČKE MULTINACIONALNE KORPORACIJE (MNC'S) U IRAKU ....... 32

4.1. Naftna kompanija Halliburton ........................................................................ 32

4.1.1. Stvaranje jakih veza Halliburtona s političkim vrhom SAD-a ................... 35

4.1.2. Ulazak Halliburtona u Irak radi očuvanja naftnih polja preko operacije RIO (Restore Iraqi Oil) ............................................................................... 40

4.1.3. Posljedice poslovanja Halliburtona u Iraku ................................................ 44

4.2. Privatne vojne kompanije u SAD-u ................................................................ 48

4.2.1. Definicija privatnih vojnih kompanija (PMC's) ......................................... 49

4.3. Razvoj privatnih vojnih kompanija u SAD-u ................................................. 53

4.3.1. Privatno vojno poduzeće Blackwater ......................................................... 56

4.3.2. Usporedba privatnih vojnih kompanija i američke vojske ......................... 61

5. PRIMJENJIVOST TEORIJE HEGEMONSKE STABILNOSTI U SUVREMENIM MEĐUNARODNIM POLITIČKIM I EKONOMSKIM ODNOSIMA ..................... 66

5.1. Gubitak pozicije hegemona od strane Sjedinjenih Američkih Država ........... 66

5.2. Kina kao novi hegemon .................................................................................. 69

6. ZAKLJUČAK ......................................................................................................... 72

LITERATURA ............................................................................................................... 76

POPIS TABLICA I GRAFIKONA ................................................................................ 83

1

1. UVOD

Uvod se sastoji od pet međusobno povezanih dijelova. U prvom dijelu definirani su

problem, predmet i objekt istraživanja. U drugom dijelu je dana radna hipoteza koja će

se u nastavku rada dokazivati. U trećem dijelu su opisani svrha i ciljevi istraživanja, te

su postavljena neka od pitanja na koja će ovaj rad pokušati odgovoriti. U četvrtom

dijelu su nabrojane znanstvene metode koje su korištene prilikom pisanja ovoga rada. U

posljednjem, petom dijelu uvoda, opisana je struktura rada.

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja

Pojam hegemonije predstavlja važan fenomen u ekonomskom svijetu. Velik se broj

ekonomista bavio problematikom hegemona zbog njegove složenosti. Ovaj rad

objašnjava i prikazuje pojam hegemonije, teorije hegemonske stabilnosti, kao i

hegemone kroz povijest, te prikazuje iskorištavanje pozicije kao hegemona. Objekti

istraživanja ovog rada su multinacionalne korporacije u vlasništvu Sjedinjenih

Američkih Država, koje djeluju ili su djelovale u Iraku.

1.2. Radna hipoteza

Sustavnom analizom i sintezom pozicije Sjedinjenih Američkih Država kao hegemona,

moguće je pretpostaviti iskorištavanje pozicije hegemona za ostvarivanje vlastitih

ciljeva.

2

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

U ovom radu se pokušavaju razmotriti značajke hegemona, te svojstva hegemonije. Cilj

samog rada bio bi prikazati način na koji hegemon (u ovom slučaj SAD), koristi svoju

poziciju najmoćnije države na svijetu.

1.4. Znanstvene metode

Pri istraživanju i formuliranju rezultata istraživanja u odgovarajućoj kombinaciji

korištene su sljedeće znanstvene metode: metoda analize i sinteze, metoda indukcije i

dedukcije, metoda deskripcije, metoda kompilacije, te metoda studije slučajeva.

1.5. Struktura rada

Rezultati istraživanja predočeni su u šest međusobno povezanih dijelova. U prvom

dijelu, UVODU, su navedeni problem, predmet i objekt istraživanja, radna hipoteza,

svrha i ciljevi istraživanja, znanstvene metode i obrazložena je struktura rada. Naslov

drugog dijela rada je HEGEMONIJA SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA. U tome

dijelu rada definirani su pojmovi hegemonije i hegemona, te su prikazane jedine dvije

države koje su imale ulogu hegemona kroz povijest – Velika Britanija i SAD, kao i

obilježja njihove nadmoći. MEĐUNARODNI ODNOSI SAD-a I IRAKA naslov je

trećeg dijela rada. U tom je dijelu ukratko predočen kronološki razvoj međunarodnih

odnosa SAD-a i Iraka, od samih početaka pa do danas. U četvrtom dijelu rada s

naslovom AMERIČKE MULTINACIONALNE KORPORACIJE (MNC's) U IRAKU

pozornost je usmjerena na multinacionalne kompanije u vlasništvu SAD-a koje djeluju

ili su djelovale u Iraku. U petom dijelu, PRIMJENJIVOST TEORIJE HEGEMONSKE

STABILNOSTI U MEĐUNARODNIM POLITIČKIM I EKONOMSKIM

ODNOSIMA, postavlja se pitanje i pokušava se dati odgovor jesu li SAD i dalje

hegemon ili je na pomolu dolazak novog hegemona – Kine. U posljednjem dijelu,

3

ZAKLJUČKU, dana je sinteza rezultata istraživanja kojima je dokazivana

postavljena radna hipoteza.

4

2. HEGEMONIJA SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA

Poznato je kako su Sjedinjene Američke Države ekonomski i politički najmoćnija

država na svijetu. One imaju takvu moć da neposredno ili posredno utječu gotovo na

sve ostale zemlje. U nastavku rada pokušati objasniti pojam hegemonije, te prikazati

nositelje uloge hegemona kroz povijest – Veliku Britaniju i Sjedinjene Američke

Države.

2.1. Teorija hegemonije u međunarodnim odnosima

Do sad su samo dvije nacije bile toliko snažne preuzeti ulogu hegemona, a to su Velika

Britanija i Sjedinjene Američke Države. Ta se dominacija može očitovati u političkom

ili ekonomskom smislu, a naziva se hegemonija. Međutim, hegemonija se ne mora

nužno javljati između država, već može nastupiti i unutar jedne države. Tu se ponajprije

podrazumijeva na dominaciju jednog društvenog sloja nad drugim, ili prevlast jedne

stranke nad drugom. Iako ne postoji opće prihvaćena definicija hegemonije, u širem

ekonomskom aspektu ona poprima određene pozitivne konotacije. Naime, teorija o

hegemonskoj stabilnosti ili hegemonic stability theory (HST) govori o tome kako

postojanje dominantne političke i ekonomske snage (hegemona) na globalnoj sceni

dovodi do opće ekonomske stabilnosti, odnosno situacije povoljne za sve države. Tu je

teoriju prvi formulirao američki ekonomist Charles P. Kindleberger, nakon proučavanja

Velike depresije u SAD-u, koja se pojavila 30-ih godina prošlog stoljeća (Liu i Ming-

Te, 2011: 218). Drugim riječima, nepostojanje hegemona dovodi do opće nestabilnosti i

kaosa, koji je nepovoljan za sve države. Budući da se ova teorija primjenjuje posebno u

međunarodnoj trgovini, smatra se kako hegemonija dovodi do otvaranja tržišta, dok

njezino slabljenje dovodi do zatvaranja istih (Stein, 1984: 356). Međutim, ne slažu se

svi s primjenom ove teorije. S druge strane, Američki ekonomist Duncan Snidal ukazao

je na neke „nedostatke“ teorije hegemonske stabilnosti. Smatra kako je sama teorija

ograničena na posebne uvjete, te da je široka upotreba ove teorije popraćena aljkavošću

u primjeni iste (Snidal, 1985: 579).

5

Mnogi su se politički znanstvenici i ekonomisti upuštali u rasprave oko hegemona.

Među njima se nalazi i Arthur Stein (1984), koji se u svom članku osvrnuo na

problematiku hegemona i na razmatranja drugih ekonomista koji su se bavili istim

problemom. Stein tako navodi (Stein, 1984: 356) kako Kindleberger ističe da samo

postojanje hegemona nije dovoljno za održavanje stabilnosti, već je potrebna

nesebičnost i „dalekovidnost“ hegemona. On tvrdi kako je država racionalan i sebičan

akter koji teži u ostvarivanju velikih dostignuća u nacionalnom interesu. Osim toga,

Kindleberger ističe kako država mora pružati javna dobra kako bi zadržala stabilnost u

međunarodnoj areni, a ta stabilnost u svjetskom poretku zahtjeva dugoročnu podršku i

vodstvo hegemonske moći. Kako bi hegemon bio u stanju kontrolirati političke i

ekonomske međunarodne norme ta moć mora se sastojati od ekonomskih, političkih i

vojnih sposobnosti (Liu i Ming-Te, 2011: 218).

Kindleberger napominje i kako su „problemi 30-ih godina prošlog stoljeća posljedica ne

samo gubitka pozicije Velike Britanije kao hegemona, nego i nevoljkosti SAD-a da

prihvati novu odgovornost tako da održi otvoreno tržište u doba ekonomskog pada“

(Stein, 1984: 356). U nastavku dodaje kako je upravo „nedostatak takvog hegemona

pogoršao Veliku depresiju“ (Stein, 1984: 356).

Kindlebergerovu teoriju su s vremenom promijenili i proširili nadolazeći politički

znanstvenici. Među njima je i Robert Keohane, koji je objasnio vezu između ekonomije

hegemona i međunarodnog trgovinskog sistema, naglasivši kako hegemon, osim što

može ukinuti postojeća ili spriječiti usvajanje novih pravila, ima i glavnu ulogu u

stvaranju novih pravila (Liu i Ming-Te, 2011: 218). Za razliku od Kindlebergera, kod

drugih je ekonomista prevladavao stav da „hegemon ne stvara liberalne međunarodne

odnose iz altruizma nego iz vlastite koristi koja proizlazi iz otvorenih tržišta“ (Stein,

1984: 357). Između ostalih, za proširenje teorije najzaslužniji su Robert Gilpin i

Stephen Krasner. Prvi je smatrao „da moć hegemona proizlazi iz dvije dimenzije:

efikasnosti - ekonomske i političke i vojne snage. Budući da hegemon ima najefikasniju

ekonomiju, isti će i najviše ostvariti od slobodne trgovine. Politička mu moć daje

resurse da prisili ili potakne druge da primjenjuju liberalnu praksu u stranoj trgovini“

(Stein, 1984: 357). Prema Gilpinu, postojanje hegemona vođenog liberalnim načelima

ekonomije je neophodan uvjet za nastavak razvoja međunarodne tržišne ekonomije.

6

Konsolidacija, održavanje i uspješno funkcioniranje međunarodne liberalne ekonomije

zahtjeva političko vodstvo (Liu i Ming-Te, 2011: 219). Krasner je do istog zaključka

došao na drugi način. On je analizirao državne interese na koje utječe međunarodna

trgovina, te zaključio kako će jedino velikoj hegemonskoj državi slobodna trgovina biti

poželjna i dostižna (Stein, 1984: 357). Valja napomenuti kako se obojica slažu da je

hegemonija preduvjet za stvaranje liberalnog trgovinskog režima (Stein, 1984: 357).

Ekonomisti Gilpin, Krasner i Kindleberger koriste kao primjer međunarodnu

ekonomsku ulogu Velike Britanije u 19. stoljeću i SAD-a u 20., kako bi ilustrirali

argument da postojanje hegemona dovodi do „otvorenog“ svijeta, odnosno otvaranja

tržišta, dok njeno slabljenje dovodi do zatvaranja istih. Međutim, Gilpin i Krasner su

prepoznali empirijske probleme ovog stajališta. Naime, zlatno doba slobodne trgovine

u 19. stoljeću započelo je nekoliko desetljeća nakon uspona Velike Britanije kao

hegemona. Povratak protekcionizmu dogodio se krajem 19. stoljeća kada je Velika

Britanija, bez obzira na to što je već nastupilo slabljenje njezine relativne moći, još

uvijek bila hegemon. Trgovina na svjetskoj razini dosegnula je svoj vrhunac netom prije

Drugog svjetskog rata, kada su se mnoge europske zemlje vratile protekcionizmu.

Medutim, ni jedan od ovih autora ne objašnjava kako se režim slobodne trgovine stvara,

održava ili napušta (Stein, 1984: 357).

Stein je smatrao da je "sposobnost hegemona da prihvati otvorenost posljedica ne samo

vanjskih, nego i unutarnjih snaga. Da bi se neka država okarakterizirala kao hegemon,

njezina bi se ekonomska moć morala usporediti s ekonomskom moći drugih zemalja.

Moguće je da si međunarodno jaka država ne može priuštiti slobodnu trgovinu, čak i

kada je ona u njenom interesu jer mora kontrolirati pristup svom tržištu kako bi

ostvarila prihode (preko carina). S druge strane, država protekcionist koja ne dopušta

stranoj robi ulazak unutar svojih granica mora biti samodostatna, ali i u mogućnosti

opstati bez carina. Slično tome, zemlja koja zastupa režim slobodne trgovine nema

potreba za prihodima od carina. Slobodna trgovina karakteristična je za ekonomski jake

države, dok su one slabije razvijene uvelike ovisne o carinama na uvozne proizvode.

Zemlja mora imati druge izvore prihoda, koji moraju zamijeniti carine" (Stein, 1984:

360).

7

Liberalizacija trgovine dolazi kao rezultat pregovaranja. Naime, i sam hegemon mora

sniziti carine. Bez dogovora, odnosno kompromisa, ne može postojati režim. Hegemon

je vođa, ali vođi trebaju sljedbenici. Iz navedenog možemo zaključiti kako postojanje

hegemona ne znači nužno pojavu liberalizacije, kao što njegovo nepostojanje ne znači

pad ili slabljenje liberalnog režima (Stein, 1984: 358). Kako su hegemoni djelovali kroz

povijest, te koje su značajke obilježile njihov uspon ili pad, bit će objašnjeno u

slijedećem potpoglavlju.

2.2. Uloga hegemona kroz povijest

Uspon i pad hegemonije Velike Britanije objašnjava uspon i pad ere slobodne trgovine.

Velika Britanija postala je hegemon pri završetku Napoleonskih ratova. Smatrana je

primjerom uspješnog hegemona, iako je imala niži bruto društveni proizvod od SAD-a i

Rusije. Osim toga, nikad nije imala superiorniju produktivnost u odnosu na ostatak

svijeta kao što su imale SAD od 1945. godine, ali je imala razvijenu meku moć (Nye,

2002: 16). Meka moć će biti detaljnije obrađena kasnije u radu. Iako je smatrana

prototipom hegemona koji uspostavlja slobodnu trgovinu, zapravo je Velika Britanija

bila protekcionist. Ona nije bila dovoljno jaka da si priušti slobodnu trgovinu, ali je

smanjila poreze koje je uvela za vrijeme rata i zadržala carine na uvozne proizvode na

razini kojoj su bile za vrijeme rata (carine su za to vrijeme služile za plaćanje državnog

duga koji je tada iznosio 59% javne potrošnje) (Stein, 1984: 360). Osim toga Britanija

je zadržala i neke druge protekcionističke mjere. Na snazi su bili poznati „Navigacijski

zakoni“ (Navigation Acts) koji su ograničavali upotrebu stranih brodova u trgovini

između Velike Britanije i njenih kolonija. Cilj zakona bio je usmjeriti kolonijalni razvoj

u korist Velike Britanije, te zaustaviti direktnu trgovinu između vlastitih kolonija i

Nizozemske, Francuske i ostalih europskih zemalja (Navigation Acts, 2013). Izvoz zlata

bio je dozvoljen jedino uz potvrdu Vlade. U to su vrijeme bili na snazi i „žitni zakoni“

(Corn laws), kojima su se štitili proizvođači žitarica unutar granica Velike Britanije od

uvoza jeftinijih proizvođača u inozemstvu. Osim toga Velika Britanija nije dozvoljavala

izvoz strojeva te je zabranila i emigraciju obrtnika i tehničara kako ne bi svoje vještine i

zanate podučavali u inozemstvu. Velika Britanija je bila prva industrijalizirana zemlja

8

svijeta i na razne načine se trudila da i dugoročno ostane na samom vrhu. Međutim,

protekcionistička politika trajala je do 20-ih godina 20. stoljeća, kada je tadašnji

predsjednik Trgovinskog odbora William Huskisson uspio nagovoriti Parlament da se

omogući slobodan izvoz zlata. Ubrzo nakon toga dopušten je odlazak u inozemstvo

obrtnicima i tehničarima kao i izvoz strojeva (Stein, 1984: 361).

Na taj se način Velika Britanija pomicala iz prohibicionizma u protekcionizam, odnosno

iz režima u kojem nema trgovine do slobodnije trgovine nekih dobara, ali nipošto do

slobodne trgovine. Smanjila je Velika Britanija neke carine u to vrijeme, ali ih nikako

nije mogla ukinuti jer su one tada iznosile čak 44,2% svih državnih prihoda, a toliku

razinu prihoda nije imala čime nadomjestiti (Stein, 1984: 361).

Velika Britanija bila je prva industrijalizirana zemlja, imala je najveću ekonomsku moć

te je bila globalni lider u trgovini. To je značilo da ima potrebu za sirovinama i za

novim tržištima, što bi značilo i daljnje povećanje obujma trgovine. Stoga, interes

Velike Britanije za smanjivanje razine carina bio je razumljiv, ali to nije bilo od koristi

za slabije razvijene zemlje koje su bile još u procesu sustizanja Velike Britanije. One

jednostavno nisu htjele smanjiti carine samo zato jer bi to odgovaralo Velikoj Britaniji

(Stein, 1984: 361).

Uslijed neuspješnih pokušaja pregovaranja o smanjenju carina, Velika je Britanija

odlučila sama, neovisno od drugih poduzeti mjere kako bi liberalizirala trgovinu. Počela

je s nizom reformi, od ponovnog donošenja zakona o porezu na dohodak 1842.,

ukidanja „navigacijskih zakona“ 1849., te jednostranog ukidanja carina. Nisu ukinute

carine za sve proizvode, ali ostalo ih je još samo za nekoliko proizvoda, što je značilo da

je Velika Britanija napokon otvorila vrata dobrima stranih zemalja. Ipak, treba

napomenuti da jednostrano smanjenje carine ne znači da je uspostavljen režim slobodne

trgovine – u proces se moraju uključiti i druge nacije (Stein, 1984: 363). Stoga valja

napomenuti da je era slobodne trgovina započela potpisivanjem Trgovačkog ugovora

Cobden – Chevalier 1860. godine, između Velike Britanije i Francuske. Tim su

sporazumom Velika Britanija i Francuska liberalizirale međusobnu trgovinu, ali

sporazum im je dao mogućnost da zadrže razinu carina prema ostalim zemljama, a

Francuska je tako i učinila. Time su diskriminirane ostale zemlje, pa se može reći da

time nije započelo razdoblje „prave“ slobodne trgovine je ona osim spuštanja razine

9

carina podrazumijeva i nediskriminaciju, što u navedenom primjeru nije bio slučaj.

Ipak, Francuska i Velika Britanije imale su potrebu daljnjeg razvoja trgovine s ostalim

europskim zemljama, koje nisu bile zainteresirane za potpisivanje sporazuma s njima jer

su smatrale da im one nemaju što ponuditi. U prilog tome govori i činjenica da su u pet

godina nakon što je potpisan sporazum Cobden – Chevalier, Velika Britanija i

Francuska potpisale ugovor samo s četiri europske zemlje – Italijom, Belgijom,

Austrijom i Njemačkom (Stein, 1984: 367).

Pad moći hegemona rezultira procesom zatvaranja ekonomije i povratak

protekcionizmu. Smatra se da se to razdoblje za Veliku Britaniju odvijalo u razdoblju

od 1873. do 1896. godine. Naime, u Europi je krajem 19. stoljeća zabilježen pad

ekonomskih aktivnosti i recesije u većini europskih zemalja, iako je u cjelini zabilježen

rast europske ekonomije, ali po opadajućoj stopi. To je dovelo to toga da su se zemlje

počele „zatvarati“ i vraćati protekcionizmu. Velika Britanija je tako sve više gubila

primat, kao najrazvijenija zemlja Europe, a stope ekonomskog rasta na „Otoku“ bile su

niže od onih u Francuskoj ili Njemačkoj (Stein, 1984: 368).

Početak 20. stoljeća obilježio je Prvi svjetski rat i povratak protekcionizmu. Za vrijeme

rata samo jedna europska država nije posegnula za promjenom trgovinske politike, a to

je bila Nizozemska (Stein, 1984: 373). Jasno je da je protekcionizam uništio ono malo

liberalnog režima kojeg je pokušavala uvesti Velika Britanija. Odustajanje Velike

Britanije od pokušaja za ponovno, dugoročno uspostavljanje slobodne trgovine u

poslijeratnim godinama nastupilo je tek nakon neuspjeha da ponovno uspostavi

asimetrično pregovaranje. Na Međunarodnoj konferenciji 1930. Velika Britanija je

predložila da ostale države smanje svoje carine za 25 posto u zamjenu za nastavak

zalaganja Velike Britanije za slobodnu trgovinu. Ni jedna država nije podržala prijedlog

što je na kraju (1932.) dovelo do napuštanja slobodne trgovine od strane Velike

Britanije (Stein, 1984: 375).

Ukratko, sustav je mogao opstajati dok god je Velika Britanija imala sljedbenike,

odnosno kada je između hegemona i sljedbenika prihvaćen sistem asimetričnog

pregovaranja, te sve dok je hegemon poticao liberalnu politiku. Međutim, kako ostale

zemlje nisu htjele prihvatiti liberalizaciju, ili barem ne po uvjetima Velike Britanije, i

sama je Britanija odustala od pokušaja liberalizacije. Povratak protekcionizmu za

10

vrijeme Prvog svjetskog rata samo je pogoršao situaciju. Naposljetku, ti su događaji -

nevoljkost država da slijede Veliku Britaniju i neuspjeh Velike Britanije da pronađe

kompromis s njima, označili gubitak hegemonske moći Velike Britanije (Stein, 1984:

376). Ti su događaji pripremili podlogu za dolazak novog hegemona.

Nakon Velike Britanije došao je red na SAD da preuzme ulogu hegemona. Osim ranije

navedenih razloga gubitka hegemonske moći, još je nekoliko faktora utjecalo na pad

hegemonije Velike Britanije, dok je istovremeno doprinijelo stvaranju hegemonije

SAD-a. Za početak se mogu istaknuti Prvi i Drugi svjetski rat, gdje su SAD spriječile

Njemačku da preuzme mjesto Velike Britanije (Hugill, 2009: 404). Američki ekonomist

Peter J. Hugill ističe i kako su na jačanje hegemonije SAD-a i istovremeno slabljenje

hegemonije Velike Britanije utjecali događaja u Perzijskom zaljevu, preciznije

Saudijskoj Arabiji. Naime, tadašnji predsjednik SAD-a, Franklin D. Roosevelt, osnovao

je 1943. "Petroleum Reserve Corporation", na čije je čelo postavio Harolda Ickesa.

Ickes je želio uspostaviti prevlast SAD-a nad Velikom Britanijom na tom području.

Ključan potez je bio susret predjsednika Roosevelta i kralja Ibn Sauda, koji je doveo do

bliže suradnje SAD-a i Saudijske Arabije. Ta je suradnja za SAD značila i pristup

bogatim naftnim rezervama u Saudijskoj Arabiji (Hugill, 2009: 422). Međutim, teško je

s preciznošću odrediti kada je točno započela era u kojoj su ulogu hegemona preuzele

SAD. Mnogi smatraju da su SAD 1930. godine postavljanjem Smoot – Hawley carine

odbile priliku da preuzmu ulogu vođe u svjetskom poretku, odnosno hegemona. Ipak,

smatra se kako se taj trenutak dogodio samo tri godine nakon toga, preciznije, kada je

Cordell Hull – ondašnji državni sekretar, proglasio obavezu SAD-a da liberalizira

trgovinu na temelju primjene načela „most-favoured-nation“ (najpovlaštenije nacije).

Godinu dana kasnije u Kongresu je donesen Zakon o recipročnim trgovinskim

sporazumima, koji je omogućio predsjedniku SAD-a da pregovara o sporazumima i o

smanjivanju američkih carina za pedeset posto. Na taj su način SAD došle do pozicije

hegemona, te su si postavile isti cilj koji je postavila i Velika Britanija za vrijeme svoje

dominacije – liberalizaciju trgovine. Stein navodi kako je razlika SAD-a u odnosu na

Veliku Britaniju "u tome što su SAD nametnule recipročnost kao glavni uvjet

liberalizacije trgovine. Drugim riječima, Amerikanci nisu jednostrano snižavali razinu

carina" (Stein, 1984: 377).

11

Da bi Zakon o recipročnim trgovinskim sporazumima donio željene efekte trebalo je i

potpisati sporazume sa svojim trgovinskim partnerima. Do 1937. godine SAD su

potpisale 16 sporazuma takve vrste, koji su sačinjavali tek trećinu vanjske trgovine

SAD-a. Godinu dana kasnije potpisan je i trgovinski sporazum između Velike Britanije

i SAD-a. Pregovaranje je trajalo tri godine dok se nije postigao kompromis. Velika

Britanija prihvatila je uvjete SAD-a koji su se odnosili na većinu dobara i carina, dok su

SAD morale prihvatiti nastavak diskriminacije Velike Britanije prema zemljama izvan

carstva. Ovaj je sporazum podsjećao na onaj iz 1860. između Velike Britanije i

Francuske, ponajviše zbog toga što su oba sporazuma podupirali diskriminatornu

liberalizaciju (Stein, 1984: 378).

Porast trenda potpisivanja međunarodnih trgovinskih sporazuma započeo je odmah po

završetku Drugog svjetskog rata. Tada su bilateralni sporazumi s bezuvjetnom

klauzulom najpovlaštenije nacije postali temelj za liberalizaciju svjetske trgovine. Novi

je trend, međutim, bio sklopiti što veći broj bilateralnih trgovinskih sporazuma u isto

vrijeme i na istom mjestu, neposredno stvarajući mrežu zemalja posvećenih cilju

liberalizacije trgovine (Stein, 1984: 378). Kao posljedica svega toga, 1947. godine u

Ženevi stvoren je Opći sporazum o carinama i trgovini ili GATT (General Agreement

on Tariffs and Trade). GATT-u je pristupilo 23 države, a sastojao se od 123 bilateralnih

trgovinskih sporazuma kojima je bio cilj proširiti slobodnu trgovinu. GATT se temeljio

na klauzuli najpovlaštenije nacije, što znači da ako jedna zemlja članica GATT-a da

povlašteni status bilo kojoj trećoj zemlji, taj se status automatski mora prenijeti i na

ostale zemlje članice GATT-a (Stein, 1984: 378).

SAD su željele nastaviti taj trend liberalizacije trgovine, ali mnogo je toga ovisilo o

pregovorima s Velikom Britanijom. Bile su čak spremne smanjiti carine za 50%, samo

ako bi Velika Britanija odustala od svog sustava preferencijala koji se odnosio na

Carstvo. Međutim, kako Velika Britanija nije ni pomišljala na odustajanje od svog

sustava, a SAD nisu htjele ugroziti uspjeh Ženevske konferencije, na kraju su SAD

smanjile svoje carine za 50% u zamjenu za neznatno smanjenje preferencijala od strane

Velike Britanije (Stein, 1984: 379).

Uspostavljanje stabilnosti na međunarodnoj razini u velikoj mjeri može biti smatrano

javnim dobrom. Drugim riječim, u međunarodnoj stabilnosti svi mogu uživati bez da

12

smanjuju njezinu vrijednost za druge (Nye, 2002: 142). Uloga je većih korisnika ovog

dobra (SAD) da to javno dobro osiguravaju jer su manje države u nemogućnosti to

osigurati. Isto tako, očekuje se od SAD-a da budu uzor te da globalne potrebe stavljaju

ispred domaćih intersa (Nye, 2002: 143). U tom bi slučaju SAD trebale obratiti

pozornost na poteze Velike Britanije iz 19. stoljeća, kada je ona bila hegemon. Naime,

što se tiče osiguravanja javnih dobra, Velika Britanija fokusirala se na tri stavke (Nye,

2002: 144):

- održavanju ravnoteže moći među najvećim državama Europe,

- promicanje otvorenog međunarodnog ekonomskog sustava,

- održavanje otvorenog međunarodnog sustava dobara, poput slobode na moru i

suzbijanja piratstva.

Sve tri navedene stavke se prilično dobro poklapaju s trenutnom situacijom SAD-a.

Naime, ako se uzme u obzir prvi slučaj, SAD danas djeluje kao "stabilizator", odnosno

država koja sprječava agresiju i sukobe. U Europi, za vrijeme mira, SAD drže stotinjak

tisuća američkih trupa, u Aziji isto toliko, a u Perzijskom zaljevu oko 20 tisuća (te se

brojke odnose na stanje prije rata u Iraku). Što se otvorenog međunarodnog

ekonomskog sustava tiče, SAD se čvrsto zalažu za otvorenost. Otvoreno tržište je dobro

za ekonomski rast SAD-a, ali i drugih zemalja. Da bi sistem ostao otvoren, SAD se

moraju oduprijeti protekcionizmu (Nye, 2002: 144). U trećem slučaju, ukoliko se

promatra održavanje tradicionalna slobode na moru, SAD se može smatrati uspješnom.

Kao primjer valja istaknuti pokušaj Kine iz 1995. godine da sebi pripoji otočje Spartly.

To je pokrenulo nezadovoljstvo u ostalim zamljama jugoistočne Azije, a SAD su izdale

priopćenje prema kojemu bi more trebalo ostati otvoreno za sve zemlje. Kina je potom

odlučila da će se ovim pitanjem baviti pod Ugovorom o morskom pravu. Ipak, za

razliku od tradicionalnih, međunarodna dobra danas uključuju problema kao što su

klimatske promjene, očuvanje ugroženih vrsta, korištenje virtualnih dobra cyberspacea i

sl. Po tim pitanjima SAD do sada nisu poduzele potrebnu inicijativu (Nye, 2002: 145).

Po završetku Drugog svjetskog rata, SAD su preko Marshallovog plana imale u planu

obnoviti Europu. Marshallov plan predstavljao je pomoć SAD-a u obnavljanju

poslijeratne Europe. Iako je Službeno bio nazvan Plan europske obnove – ERP

(European Recovery Program), dobio je ime po Georgeu Marshallu, koji je zajedno sa

13

kolegama iz Državnog tajništva SAD-a dobio zadatak izraditi plan. U razdoblju od

1948. do 1951. godine SAD je na obnovu Europe potrošio 13 milijardi USD. (The

Marshall Plan, 2013) To je zapravo bio i dokaz trenutne snage i nadmoći SAD-a nad

ostalim zemljama. Jedna je zemlja izdvojila vlastite resurse za obnovu 13 drugih

zemalja. To nije predstavljalo poteškoću za SAD iz jednostavnog razloga što su imale

koristi od toga. To je istaknuo i Walter Levy, koji je bio odgovoran za poslove vezane

za naftu u sklopu Marshallovog plana, kao i za implementaciju američkog novca i

resursa za obnovu ratom uništene Europe. On je istaknuo da je Američka proizvodnja

nafte dosegla svoj vrhunac, te da će u budućnosti, s obzirom na već dokazane količine

rezerva nafte, glavni dobavljač biti Srednji istok. To će ponajviše trebati Europi, kojoj je

potrebna obnova (Hugill, 2009: 422).

SAD je po završetku rata bio vodeći svjetski proizvođač nafte, sa udjelom od 66% u

svjetskoj proizvodnji. Krajem 40-ih godina prošlog stoljeća pet je američkih kompanija

[Standard Oil (kasnije Exxon), Socony-Vacuum (kasnije Mobil), Standard Oil of

California (SOCAL, kasnije Chevron), Texas Company (kasnije Texaco) i Gulf]

zajedno s englesko-iranskom Oil Company (AIOC, kasnije British Petroleum), te

nizozemsko-britanskom Royal Dutch/Shell grupom kontroliralo 90% naftnih rezervi u

svijetu, ne uključujući SAD, Meksiko i komunističke zemlje. Te su kompanije bile

poznate kao "Sedam sestara" (Seven sisters), a u suradnji s regulatornim tijelima u

SAD-u neformalno su kontrolirala tržište nafte, usklađujući ponudu s potražnjom i

održavajući cijene na profitabilnim razinama. Uz navedene naftne kompanije valja

istaknuti i kompaniju Arabian American Oil Company (ARAMCO). Ona je imala

koncesiju kojom je pokrivala istočnu Saudijsku Arabiju, ali i 23,75% udjela (uz

Socony-Vacuum) u Iraq Petroleum Company, vodećeg proizvođača nafte u Iraku

(Painter, 2009: 161).

Marshallova je pomoć bila dobro došla razrušenoj Europi, koja je tada shvatila da će se

morati ujediniti kako bi se oporavila i dostigla visoki nivo razvoja. Ujedinjenje je

započelo stvaranjem Europske zajednice za ugljen i čelik (European Coal and Steel

Community – ECSC) 1951. godine. Ekonomski je cilj zajednice bio dogovor o

minimalnim cijenama i kvotama radi stabilizacije tržišta ugljena, željeza, čelika, kao i

poticanje slobodnog protoka dobara, robe i kapitala (Denona Bogović, 2012: 5). Europa

14

je tako započela sa stvaranjem moćne Unije, ali je utjecaj na SAD postao jasan šest

godina kasnije. Naime, stvaranje Europske ekonomske zajednice (EEZ) 1957. godine i

nastankom carinske unije pojednostavljena je trgovina unutar Zajednice. Međutim, SAD

nije bio unutar te Zajednice, a carine prema trećim zemljama ostale su na snazi. Na taj je

način SAD, uz ostale zemlje izvan Zajednice, ostao diskriminirante se našao u sličnoj

situaciji kao i Velika Britanija kada je bila hegemon, te je morala prihvatiti asimetrično

pregovaranje (Stein, 1984: 379). Također, kao i kod Velike Britanije, hegemonska

nadmoć SAD-a doživjela je svoj vrhunac te je polako krenula silaznom putanjom.

Teorijom hegemonske stabilnosti bavili su se mnogi ekonomisti. Nisu se svi slagali oko

primjene navedene teorije, ali nitko nije osporavao da su do sada postojala dva

hegemona – Velika Britanija i SAD. Velika Britanija, kao prva industrijalizirana zemlja

svijeta preuzela je ulogu hegemona u prvoj polovici 19. stoljeća. Hegemonija Velike

Britanije trajala je stotinjak godina, dok nije počela gubiti svoju hegemonsku moć

uslijed neuspjelih pregovaranja o slobodnoj trgovini. Osim toga, Njemačka je u Europi

dosegla nivo razvoja Velike Britanije, a SAD su miješanjem u Svjetske ratove i

spriječavanjem Njemačke da preuzmu ulogu Velike Britanije dokazale kako su one novi

hegemon. Po završetku Drugog svjetskog rata SAD su, preko Marshallovog plana,

pružile pomoć u obnovi ratom razrušene Europe. SAD je imao čvrstu poziciju

hegemona sve do 21. stoljeća, kada se počeo nagovještati kraj američke hegemonije.

15

3. MEĐUNARODNI ODNOSI SAD-A I IRAKA

Odnosi Sjedinjenih Američkih Država i Iraka aktualni su događaji i tema rasprava

mnogih. Ti su odnosi od sredine prošlog stoljeća obilježavani raznim aferama,

kontroverzama i najgore - sukobima. Najznačajniji je zasigurno Rat u Iraku (Iraq War),

koji je započeo invazijom SAD-a na Irak u ožujku 2003. godine, a koji je najavljen kao

"Rat protiv terorizma" i oduzimanje Iraku oružje za masovno uništenje, a sve to kao

posljedica terorističkog napada od strane terorističke organizacije al-Quaeda na SAD

11. rujna 2001. godine. Nakon što su svi ti događaji analizirani i "stavljeni pod

povećalo", mnogi su se stručnjaci zapitali je li pravi motiv invazije SAD-a na Irak rat

protiv terorizma ili su tu neki prekriveni motivi – npr. bogati prirodni resursi Iraka kao

što je nafta. Dugi niz godina "lomila su se koplja" oko ove teme, ali ni danas ne postoji

pravi odgovor na to pitanje, a i za očekivati je kako neki službeni i općeprihvaćeni

odgovor nećemo ni imati.

Počeci tih odnosa datiraju još od prije tristotinjak godina, kada je započela trgovina

SAD-a i Otomanskog Carstva (koje se protezalo sve do područja današnjeg Iraka).

Priroda tih odnosa se nije značajnije mijenjala dugi niz godina, ali je u posljednjih pola

stoljeća doživjela veliki zaokret. U nastavku će biti ukratko opisan kronološki razvoj

nekih od najvažnijih međunarodnih događaja između SAD-a i Iraka od 19. stoljeća pa

sve do danas.

3.1. Počeci surađivanja: od 19. stoljeća do 80-ih godina 20. stoljeća

Suradnja između SAD-a i Iraka započela je trgovinom, ali je ubrzo ta suradnja dobila

značaj i u političkoj sferi. U 19. stoljeću je zapravo započela bliskija suradnja između

ovih dvaju zemalja, i to na inicijativu SAD-a, koje su poslale svoje diplomate na Bliski

istok. 1831. godine David Porter otputovao je u Konstantinopol, kako bi postao prvi

američki diplomat u Otomanskom carstvu (u čijem je sastavu bio i današnji Irak). Pola

stoljeća kasnije, u kolovozu 1888. godine, John Henry Haynes postavljen je kao

16

američki Konzul u Bagdadu (US Iraq relationship, 2013). To su bili tek prvi koraci u

uspostavi odnosa, a u 20. stoljeću su ti odnosi razvijeni.

U siječnju 1930. godine SAD su, nakon raspada Otomanskog carstva, priznale Irak

potpisivanjem Anglo-američko-iračkog sporazuma u Londonu. Godinu dana kasnije,

Alexander K. Sloan postavljen je za dužnosnika vanjskih poslova Američkog

veleposlanstva u Bagdadu. Po završetku Drugog svjetskog rata (1946.) SAD su

unaprijedile veleposlanstvo u ambasadu. Diplomatski su odnosi između Iraka i SAD-a

prekinuti od strane Iraka 1967. godine pred Arapsko-izraelski rat, poznatiji pod nazivom

Šestodnevni rat. Ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa između SAD-a i Iraka

nastupilo je 1984. godine, kada je ponovno uspostavljena američka ambasada u

Bagdadu (US Iraq relationship, 2013). Od tada, odnosno 80-ih godina 20. stoljeća, pa

sve do danas Irak se gotovo neprestano nalazio u međunarodnim oružanim sukobima.

SAD su se u dva navrata našle na suprotnoj strani Iraka, ali su u slučaju Iransko-iračkog

rata bile podrška Iraku, o čemu će više riječi biti u nastavku poglavlja.

3.2. Iračko – iranski rat

Sukob između Iraka i Irana 80-ih godina označen je kao jedan od najvećih i najdužih na

Bliskom istoku. Kao početak rata navodi se 22. rujna 1980., kada je irački vođa Saddam

Hussain započeo invaziju preko kopna i zraka na Iran (Takeyh, 2010: 366). O motivima

za takav potez se nagađalo dugo vremena, međutim smatra se da su to prvenstveno bili

dugogodišnji pogranični sukobi, oportunizam Saddama Hussaina, koji je htio iskoristiti

stanje u Iranu poslije iranske revolucije, te preuzimanje strateški važnih teritorija

bogatih naftom. Međutim, sam Hussain je tvrdio da je razlog napada na Iran spor oko

teritorija Shatt al Arab – vodeni tok koji završava u Perzijskom zaljevu, a između

ostalog čini i granicu između Iraka i Irana. 1975. godine Iran i Irak su potpisali

sporazum o djelomičnoj kontroli vodenog toka. U to je vrijeme, što se vojne snage tiče

Irak bio slabiji od Irana, ali je nakon revolucije vojska Irana znatno oslabljena. Tu je

Irak ugledao priliku da preuzme Shatt al Arab i pokrajinu Khuzestan – poznatu po

velikim poljima nafte (Columbia Electronic Encyclopedia, 2013: 1).

17

U to su vrijeme SAD opskrbljivale Irak s oružjem, a neki čak smatraju da su stajale iza

invazije Iraka na Iran. Naime, prije iranske revolucije Iranom je vladao šah Mohammad

Reza Pahlavi. Tijekom 60-ih godina 20. stoljeća donosio je razne zakone, kojima je išao

u susret SAD-u, kao npr. davanje posebnog statusa američkim vojnim savjetnicima u

Iranu – što ih nije obavezalo na pridržavanje iranskog zakona. Takva proamerička

politika nije se svidjela Ruhollahu Khomeiniju, koji je pokrenuo iransku revoluciju i

svrgnuo šaha Mohammada Pahlavija, čime je postao prvi Vrhovni vođa Irana. Neki

smatraju da su SAD stoga zahtijevale od Saddama Hussaina da napadne Iran jer su

dolaskom Khomeinija izgubile utjecaj u Iranu.

Iransko – irački rat trajao je od 1980. do 1988. godine. Snažna ofenziva Iraka dovela je

do toga da su osvojena važna strateška područja unutar Irana, kao i luka Khorramshahr.

Međutim, Iran je do 1982. povratio sav teritorij te je sljedećih šest godina rata proveo

napadajući Irak. Procjenjuje se da je u ratu život izgubilo oko milijun i pol ljudi

(Columbia Electronic Encyclopedia, 2013: 1). Teška stradavanja su i posljedica

upotrebe kemijskog oružja od strane Iraka, kojeg su nabavljali od SAD-a. Odbor

američkog Senata za bankarstvo, stambene i urbane poslove, koji nadgleda izvoznu

politiku SAD-a, otkrio je kako su SAD prodavali materijale kao antraks, VX nervni

plin, klice Zapadno nilske groznice i botulizma, te bakterije slične tuberkulozi i upali

pluća, sve do ožujka 1992. godine. "Inspektori UN-a identificirali su velik broj

predmeta proizvedenih u SAD-u koja su izvažana iz SAD-a u Irak pod licencama

odobrenim od strane Ministarstva trgovine i ustanovili da su ta sredstva upotrebljavanja

u daljnjem razvoju kemijskog i nuklearnog oružja u Iraku, te razvojne programe za

sistem raketnih isporuka" istaknuo je predsjednik Odbora za bankarstvo, stambene i

urbane poslove Donald Riegle, te dodao kako je od 1985. do 1990. "odobreno 771

raznih izvoznih dozvola za prodaju tehnologije dvostruke namjene" (USA sold weapons

to Iraq, 2013).

Iako su SAD u ratu podupirale Irak, došlo je i do sukoba između SAD-a i Iraka. Naime,

1987. godine, američki ratni brod USS Stark pogođen je od strane iračkih zračnih snaga.

Do sukoba je došlo zbog toga što je američki ratni brod uplovio u vode koje su

predstavljale ratnu zonu Irana i Iraka. Irački ratni zrakoplov pogodio je USS Stark s

dvije rakete, pri čemu je poginulo 37 Amerikanaca (USS Stark incident, 2013).

18

Još se jedan incident, ili bolje reći tragedija, dogodila za vrijeme Iransko – iračkog rata,

a za nju su odgovorne SAD. Dana 3. srpnja 1988. brod američke ratne mornarice USS

Vincennes oborio je putnički zrakoplov Iran Air Flight 655 (IR655), čime je usmrtio

svih 290 civila – putnike i osoblje. U zrakoplovu je bilo civila porijeklom iz šest

različitih država, a čak 38 putnika nisu bili Iranci. Treba i napomenuti da je u nesreći

poginulo 66-ero djece. Avion je krenuo iz Teherana, a destinacija mu je bila Dubai.

USS Vincennes se tada nalazio u Perzijskom zaljevu kako bi štitio kuvajtske naftne

tankere, koji su bili registrirani pod američkom zastavom, od iranskih brodova koji su ih

napadali, te kako bi limitirao morske aktivnosti Irana. Američki ratni brod zamijenio je

putnički zrakoplov za iranski borbeni zrakoplov F-14. Nekoliko minuta nakon

uočavanja zrakoplova, USS Vincennes je pokušavao stupiti u kontakt sa zrakoplovom i

poslati mu nekoliko upozorenja, no kako odgovora navodno nije bilo, kapetan broda

William Rogers naredio je da se ispale dva protuzrakoplovna projektila. Nakon samo

nekoliko sekundi zrakoplov je, sav u plamenu, završio u Perzijskom zaljevu. Let je

trajao tek nešto više od sedam minuta. Kako je "crna kutija" završila na dnu Perzijskog

zaljeva, teško će se ikad saznati istina, odnosno je li posada IR655 ignorirala upozorenja

Amerikanaca ili nisu ni primili upozorenja (Iran Air flight 655, 2013).

Istragu o samom incidentu započeo je Istraživački odbor mornarice već samo tri dana

nakon nesreće, dok su još sjećanja svjedoka bila "svježa". Procedura je završena, a

izvješće predano 22 dana nakon početka istrage, odnosno 28. srpnja. U izvješću je

stajalo kako je odluka o paljbi donesena svjesno i mirno, a temeljila se na savjetovanju

između nižih i viših oficira. Uz to, valja istaknuti kako su SAD izrazile sućut za

izgubljene živote, ali ni jednom nisu priznale krivicu za incident, niti su se ispričale.

Štoviše, kapetan broda Rogers i poručnik Lustig dobili su vrijedna priznanja za uspješne

akcije poduzete na taj dan protiv iranskih brodova, a da nije ni spomenuta tragedija u

vezi leta IR655 (Iran Air flight 655, 2013). Ti su događaji neizbježno pogoršali odnose

na relaciji Iran – SAD.

Ubrzo nakon tragedije, u srpnju iste godine, Iran je potpisao rezoluciju UN-a 598, čime

je okončan rat Irana i Iraka (Takeyh, 2010: 381). Smatra se da je rušenje iranskog

civilnog zrakoplova od strane američkog ratnog broda bila prevaga u Khomeinijevoj

odluci da okonča rat. Naime, Khomeini i njegovi visoki dužnosnici vjerovali su kako je

19

ovaj incident zavjere Amerikanaca protiv Irana, koji si nije mogao dopustiti direktan

sukob s amerčkom vojnom silom (Takeyh, 2010: 381).

Iako se smatra da je Saddam Hussein imao vlastite motive za napad na Irak, činjenica je

da SAD nije odgovarao novi Vrhovni vođa Irana – Khomeini, koji je revolucijom

svrgnuo proamerički orijetiranog šaha Pahlavija. SAD su, bilo iz tog razloga ili nekog

drugog, stale na stranu Iraka i opskrbljivale ga kemijskim oružjem. Incident koji je bio

zaslužan za završetak rata bio je slučajno obaranje iranskog putničkog zrakoplova

IR655 od strane američkog ratnog broda. Khomeini je to prepoznao kao prijetnju SAD-

a, a kako Iran nije bio u mogućnosti krenuti u rat s velesilom poput SAD-a potpisano je

primirje. Rat između Iraka i Irana okončan je 1988. godine, ali je mir na Bliskom istoku

trajao samo do kolovoza 1990 godine.

3.3. Zaljevski rat

Nešto više od dvije godine nakon završetka rata s Iranom, Irak je započeo novi rat.

Ovog puta su napali Kuvajt, a invazija je započela 2. kolovoza 1990. Saddam Hussein je

kao opravdanje za napad na Kuvajt naveo kako je to umjetna država "izrezana" iz Iračke

obale i stvorena od zapadnih kolonijalista, a zapravo je Kuvajt međunarodno priznat

kao odvojeni entitet prije nego što je sam Irak stvoren od strane Velike Britanije nakon

Drugog svjetskog rata pod mandatom Lige naroda (Persian Gulf War, 2013).

Ubrzo su se i SAD uključile u rat. Naime, nakon što je dvije trećine država unutar

Arapske lige osudilo potez Iraka, kralj Saudijske Arabije Fahd, zajedno je s vladom

Kuvajta (koja je bila prognana), obratio se za pomoć NATO-u. Tadašnji predsjednik

SAD-a George H.W. Bush osudio je invaziju Iraka, te je samo dan nakon invazije

Vijeće Sigurnosti UN-a naredilo Iraku da se povuče iz Kuvajta. To se nije dogodilo, pa

se, tri dana kasnije, saudijski kralj Fahd sastao s ministrom obrane SAD-a Richardom

Cheneyem kako bi zatražio vojnu podršku. Dva dana nakon toga su prvi američki vojni

zrakoplovi počeli stizati u Saudijsku Arabiju, kao potpora za operaciju Desert Shield

(eng. Pustinjski štit). (Persian Gulf War, 2013). Jedan od odvjetnika u administraciji

rekao je predsjedniku Bushu da, bez obzira na glasanje Kongresa, mora krenuti u rat,

20

dok je Cheney izjavio kako bi glasanje protiv rata "potkopalo sve". Tako je 10. siječnja

1991. godine započela debata o situaciji na Bliskom istoku, da bi samo dva dana kasnije

Kongres odobrio odluku predsjednika za ulazak u rat (Moore, 1991: 27). Osim

Amerikanaca, vojnu podršku u Saudijsku Arabiju slali su Egipat i neke arapske zemlje,

u slučaju da Irak napadne i Saudijsku Arabiju. Istog je dana, 8. kolovoza 1990., Kuvajt

službeno pripojen Iraku (Persian Gulf War, 2013).

Irak je u Kuvajtu "gomilao" svoje trupe, dosegnuvši brojku od 300.000. Više od tri

mjeseca nakon invazije Iraka, snage UN-a odlučile su ući u Kuvajt. 29. studenog 1990.

Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo je upotrebu "svih potrebnih sredstava" protiv Iraka,

ukoliko se ne povuku do 15. siječnja 1991. Uz SAD, koalicijske snage (vojne i

diplomatske) činile su Afganistan, Argentina, Australia, Bahrein, Bangledesh, Belgija,

Kanada, Čehoslovačka, Danska, Egipat, Francuska, Njemačka, Grčka, Mađarska,

Honduras, Italija, Kuvajt, Maroko, Nizozemska, Novi Zeland, Niger, Norveška, Oman,

Pakistan Poljska, Portugal, Katar, Saudijska Arabija, Senegal, Južna Koreja, Španjolska,

Sirija, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati, te Ujedinjeno Kraljevstvo. One države koje

nisu bile u mogućnosti poslati svoje trupe kao podršku u ratu, poslale su financijska

sredstva (The First Persian Gulf War, 2013).

Na stranu Iraka stali su Jordan, Alžir, Jemen, Sudan, Tunis i Palestinska oslobodilačka

organizacija (Palestinian Liberation Organization - PLO). U ranim jutarnjim satima 17.

siječnja 1990. godine započeo je Zaljevski rat (Gulf war), nazvan tako jer se vodio

između zemalja u Perzijskom zaljevu. Rat, koji je nosio kodno ime Desert Storm (eng.

Pustinjska oluja) je započeo snažnom zračnom ofenzivom koalicijskih snaga (Persian

Gulf War, 2013). Jedna je inovacija uvelike olakšala donošenje odluka tijekom

Zaljevskog rata, a to je korištenje telekonferencija, što je uštedjelo velik broj sati koji bi

bili potrošeni na putovanje (The First Gulf War, 2013). Dvije sukobljene strane u ratu

nisu bile ravnopravne jer su koalicijske snage bile brojčano superiorne i raspolagale su

naprednijom ratnom tehnologijom. Na raspolaganju su imale čak tri puta više

zrakoplova od Iračana. Tu su prednost koalicijske snage i iskoristile. Pet tjedana su

koristile intenzivne zračne napade, da bi potom, nakon što je prijetnja umanjena, poslali

kopnene jedinice. (The First Persian Gulf War, 2013) Rat je trajao samo 40-ak dana. Do

sredine veljače 1991. koalicijske snage su oslobodile Kuvajt, a 28. veljače je

21

Predsjednik SAD-a George H.W. Bush objavio primirje, čime je rat i službeno završen.

Prihvativši mirovne uvjete Saddam Hussein je morao priznati suverenost Kuvajta i

riješiti se svog oružja za masovno uništenje, uključujući nuklearno, biološko i kemijsko

oružje. Iračani su u ratu izgubili 3847 od 4280 tenkova, polovicu od 2880 oklopnih

vozila i gotovo svu artiljeriju, dok je 5 do 7 borbenih divizija (od ukupno 43) ostalo

operativnom stanju (War in the Persian Gulf, 2010: 63). U ratu je život izgubilo od

osam do deset tisuća vojnika, dok su koalicijske snage izgubile "samo" 300 vojnika

(Persian Gulf War, 2013). Od toga, gotovo polovica (148) se odnosila na američke trupe

(War in the Persian Gulf, 2010: 63). Istaknuta su tri glavna faktora uspjeha u Prvom

zaljevskom ratu, a to su sljedeći (War in the Persian Gulf, 2010: 64):

- jedinice američke vojske kretale su se brzo što je Iračane ostavljalo krivo

usmjerene i orijetirane u pogrešnom smjeru,

- američka vojska imala je znatno napredniju tehnologiju, pogotovo u pogledu

noćnog vida i elektrooptike,

- američki vojnici bili su bolje pripremljeniji i organiziraniji od iračkih.

SAD su s koalicijskim snagama uspjeli pobijediti Irak i vratiti mir u Perzijskom zaljevu.

Međutim, to nije bio posljednji sukob između ovih dviju strana. Proći ce nešto više od

10 godina prije nego što će se trupe SAD-a ponovno vratiti u Irak.

3.4. Invazija SAD-a na Irak i rat u Iraku

Jedna od najvećih tragedija u povijesti SAD-a dogodila se 11. rujna 2001. godine, kada

je uslijed terorističkog napada ubijeno gotovo tri tisuće civila. To su bili koordinirani

napadi pri kojima su predstavnici islamističke organizacije Al Qaide oteli četiri putnička

zrakoplova. Prvim su se zrakoplovom (AA Flight 11) teroristi zabili u sjeverni toranj

World Trade Centera u jutarnjim satima, preciznije u 8 sati i 46 minuta (Langley, 2006:

11). Zrakplov je, pri brzini od 756 kilometara na sat, pogodio gornji dio tornja, između

93 i 99 kata. Pri snažnom udaru poginuli su svi putnici, a u gornjem dijelu tornja ostalo

je još 1344 zarobljenih civila (Langley, 2006: 13). Drugi se zrakoplov, UA Flight 175,

zabio u južnji toranj WTC-a 17 minuta kasnije (Langley, 2006: 14). Gotovo pola sata

22

kasnije, u 9 sati i 37 minuta, AA Flight 77 strmoglavio se u zgradu Pentagona. Pri udaru

je smrtno stradalo svih 64-ero putnika, kao i 125 zaposlenika Pentagona (Langley,

2006: 18). Četvrti zrakoplov, UA Flight 93, srušen je na praznom polju pokraj

Shanksvillea u Pennsylvaniji. Putnici su na tom letu saznali što se ranije dogodilo u

New Yorku i Washingtonu, te su pokušali spriječiti teroriste u njihovom naumu. Kada

je pilot shvatio da neće uspijeti ostvariti cilj, strmoglavio je zrakoplov u polje (Langley,

2006: 21).

Ubrzo nakon toga SAD su odlučile uzvratiti udarac teroristima. Nakon otprilike mjesec

dana američke vojne snage ušle su u Afganistan, tražeći Osamu Bin Ladena – vođu

islamističke organizacije Al-Qaide. Smatralo se kako je u ono vrijeme Irak imao oružje

za masovno uništenje pa su stoga 2002. godine SAD pozvale UN da ponovno pošalje

svoje inspektore u Irak, što je UN i učinio studenog iste godine. Ondašnji je predsjednik

SAD-a, George W. Bush, otprilike godinu dana prije početka rata izjavio: "Režimi koji

posjeduju oružja za masovno uništenje predstavljaju veliku i rastuću prijetnju. Oni

mogu njima opskrbljivati teroriste... i napasti naše saveznike ili ucijenjivati SAD"

(Fallows, 2004: 56). Nekoliko mjeseci kasnije, preciznije 17. ožujka 2003. godine, , dao

je ultimatum Saddamu Husseinu – imao je 48 sati na raspolaganju da odstupi od vlasti i

napusti Irak ili će SAD napasti Irak. Vrijedi napomenuti da taj potez Busha nije bio

prethodno odobren od strane UN-a. Hussein nije prihvatio ponuđen mu ultimatum, te je

20. ožujka 2003. godine službeno započeo Drugi Zaljevski rat, poznatiji kao Rat u Iraku

(Persian Gulf War, 2013). Vrlo je važna činjenica da SAD nisu imale nikakvih

službenih dokaza o tome krije li se u Iraku oružje za masovno uništenje. Njihov se

službeni motiv za ulazak u Irak temeljio na pretpostavci (Fisher i Biggar, 2011: 689).

Invazija je započela zračnim napadima, kako bi se oslobodio put za kopnene jedinice.

Tri tjedna nakon invazije američki su vojnici, s iračkim civilima srušili kip Saddama

Husseina na trgu Fridos, što je ujedno i predstavljalo kraj njegovog režima. Već 1.

svibnja iste godine George W. Bush objavio je kraj većih borbenih operacija u Iraku, a

krajem istog mjeseca raspuštena je iračka vojska i obavještajne službe (Iraq war

timeline, 2013).

Iako je izgledalo kako je većim sukobima u Iraku došao kraj, američki i vojnici koalicije

morali su se suočavati s bombašima samoubojicama, koji su predstavljali stalnu

23

opasnost. Osim toga, snage koalicije, a pogotovo snage SAD-a, nisu htjele napustiti Irak

bez Saddama Husseina. Tako im je osim održavanja mira nakon „završetka“ sukoba,

primarni cilj bio hvatanje nekadašnjeg diktatora. Sredinom prosinca 2003. godine

američka vojska uspjela je i u tome. Pronašli su Husseina kako se skrivao u rupi pokraj

svoj doma iz djetinjstva u Tikritu. Ta je vijest snažno odjeknula u cijelom svijetu, a

koalicijske snage su se nadale da će to možda značiti i kraj nasilja u Iraku. Ubrzo nakon

toga, 24. siječnja 2004. godine, obustavljena je potraga za oružjem za masovno

uništenje, nakon što je bivši glavni inspektor za oružje SAD-a, David Kay, poručio

Kongresu: "Bili smo gotovo u potpunosti u krivu" (Iraq war timeline, 2013). Time je

objasnio kako informacije koje su Amerikanci, prije invazije, širili o oružju za masovno

uništenje jednostavno nisu bile istinite. Naime, glavni argument SAD-a za invaziju na

Irak bio je pronalazak i oduzimanje Iraku oružje za masovno uništenje. Na kraju se

ispostavilo kako Irak takvu vrstu naoružanja nema. Međutim, ni nakon toga SAD se

nisu odlučile povući vojsku iz Iraka. Zbog tih krivih informacija sudilo se samo Lewisu

"Scooteru" Libbyju, šefu osoblja potpredsjednika Dicka Cheneyja. On je od strane

porote proglašen krivim po četiri točke, iako je nekoliko članova porote izjavilo kako

smatraju da je on "žrtveno janje" Bijele kuće. Međutim, na tu je odluku reagirao i

predsjednik Bush, želeći smanjiti kaznu. Ubrzo nakon toga, Libby je dopio puni oprost

te izašao na slobodu i nastavio karijeru savjetnika za visoko rangirane državne

službenike (Terry, 2008: 342).

Ni dvije godine nakon presude Saddamu Husseinu, mir nije uspostavljen u Iraku.

Sukobi između američke vojske i iračkih pobunjenika bili su česti, a zasigurno vrijedi

izdvojiti sukob u Fallujahu, kada je 15 tisuća američkih vojnika, uz pomoć iračkih,

odlučilo napasti tabor pobunjenika u Fallujahu. U borbi je život izgubilo 38 američkih

vojnika i šest iračkih vojnika. Prema procjeni Pentagona život je tada izgubilo i 1200

pobunjenika, a prema Crvenom križu čak 800 civila (Iraq war timeline, 2013).

Krajem 2006., točnije 5. studenog, Saddam Hussein osuđen je na smrt vješanjem zbog

zločina počinjenih protiv čovječanstva. Na jugu Iraka Šijiti su vijest dočekali s

oduševljenjem, veseleći se toj odluci, dok su na sjeveru Suniti pripremali odmazdu. 30.

prosinca iste godine, u jutarnjim satima izvršena je presuda nad Husseinom. Obješen je

u kampu Justice, američkoj bazi sjeveroistočno od Iraka. Videosnimka njegovog

24

smaknuća preplavila je Internet i vijesti, na zaprepaštenje mnogih. Ondašnji predsjednik

SAD-a George W. Bush rekao je kako je nad Husseinom izvršena pravda kakvu je on

uskratio mnogim mučenicima za vrijeme njegove vladavine (Iraq war timeline, 2013).

Neki smatraju da je upravo smaknuće Husseina bio jedan od ciljeva ulaska SAD-a u

Irak. Tako Terry (2008.) ističe kako je Amerikancima 2006. godine uspjelo ono što nije

10 godina prije, odnosno 1996. godine. Naime, tada je CIA u zavjeri poznatoj pod

nazivom "Zaljev deva", pokušala izvršiti atentat na Husseina. Međutim, bivši irački

prognanici, poslani od CIA-e, otkriveni su od strane Husseinovih obavještajaca te su,

oni koji nisu uspjeli pobjeći, smaknuti (Terry, 2008: 341).

Samo desetak dana kasnije, početkom 2007., predsjednik SAD-a George W. Bush,

objavio je kako će dovesti dodatnih 20 tisuća vojnika u Irak, kako bi se osigurala

stabilnost u području oko Bagdada. Međutim, 2007. godina označena je kao "najcrnija"

za SAD. Naime, u toj je godini život izgubilo najviše američkih trupa, čak 900, dok je

do tada, u gotovo pet godina rata, život izgubilo približno četiri tisuće vojnika, a ranjeno

ih je 13 tisuća (Iraq war timeline, 2013).

Međutim, dolaskom novog predsjednika, Barracka Obame, 2008. godine na vlast, stav

se prema ratu u Iraku počeo mijenjati. Naime, predsjednik Obama zalagao se za

povlačenje američkih trupa iz Iraka, te je ubrzo nakon njegovog stupanja na vlast, irački

parlament objavio kako je potpisao sporazume o vojnoj i civilnoj suradnji sa SAD-om,

napominjući kako je dogovoreno da će američke trupe napustiti Irak do 2011.

Povlačenje vojnika započelo je 1. veljače 2009., a dogovoreno je kako će do 2011. u

Iraku ostati između 35 i 50 tisuća američkih vojnika, koji bi savjetovali, opskrbljivali i

trenirali iračku vojsku. Važno je napomenuti i kako u studenom iste godine u Iraku prvi

put, od početka rata 2003., nije smrtno stradao ni jedan američki vojnik. Dvije godine

nakon toga američke su vojne snage napustile Irak i tu je ratu došao kraj (Iraq war

timeline, 2013). U gotovo 9 ratnih godina život je izgubilo više od 4,4 tisuća američkih

vojnika, 179 Britanskih vojnika, te više od sto tisuća iračkih civila. Ipak, valja

napomenuti da većina od tih sto tisuća civila nije stradalo uslijed akcija koalicijskih

vojnih snaga, nego kao posljedica razornih napada između iračkih ponunjeničkih

skupina, koje su se borile za prevlast (Fisher i Biggar, 2011: 691). Smatra se kako je

sam rat SAD koštao 800 milijardi dolara (Iraq war timeline, 2013).

25

O opravdanosti rata i uspješnosti misije raspravlja se još i danas. Nigel Biggar (2011)

smatra kako je ulazak u Irak bio neopravdan. Naime, on ističe kako invaziju na Irak nije

omogućilo obmanjivanje javnosti od strane SAD-a, nego pogrešno tumačenje

informacija od strane obavještajnih agencija i to ne samo britanskih i američkih, nego i

njemačkih, francuskih i ruskih. Dodaje i kako američka vojska, još uvijek pod utjecajem

iskustva iz Vijetnama, nije bila sklona misijama suzbijanja pobuna (Fisher i Biggar,

2011: 693). Uz navedene razloge, Biggar (2011) je naveo kobne pogreške učinjene

ulaskom u Irak. U Washingtonu su podcijenili situaciju u Iraku, odnosno SAD nisu

znale što je sve potrebno za ponovnu izgradnju Iraka, a pogotovo koliko je vojske

potrebno da se uspostavi red i mir. Osim toga, napominje i kako je Paul Bremer

pogriješio u raspuštanju iračke vojske i policije, na taj način poslavši veliki broj

naoružanih mladih ljudi na ulicu, koji nisu više nisu imali mogućnost ostvarivanja

prihoda, te su počeli poticati pobune (Fisher i Biggar, 2011: 693). Invazija je bila,

prema nekima, ne samo nepotrebna nego i neuspješna. Fallows (2004) ističe kako je

problem oko invazije nastao u samom planiranju. U Washingtonu nisu dovoljno

razmišljali o posljedicama pobjede u ratu. Bivši podtajnik Ministarstva obrane, Douglas

Feith, izjavio je kako se u Pentagonu "nisu bavili očekivanjima jer su očekivanja

preslična predviđanjima", te zaključio kako se u Pentagonu "ne bave predviđanjima. To

je jedna od velikih strateških premisa posla kojeg obavljamo" (Fallows, 2004: 53).

I sami su Iračani izrazili nezadovoljstvo invazijom SAD-a. Naime, prema istraživanju

Zogby Polla iz 2011, čak 42% Iračana izjavilo je kako im je "gore" nakon invazije

koalicijskih snaga, dok manje od jedne trećine (30%) stanovništva Iraka smatra da im je

"bolje" (Hasan, 2011: 26). U prilog tome ide i činjenica da u Iraku prije inavzije

koalicijskih snaga nisu zabilježeni slučajevi bombaša samoubojica, dok je u razdoblju

od 2003. do 2008. zabilježeno čak 1,100 takvih slučajeva diljem zemlje (Hasan, 2011:

26).

Iračani nisu "prosperirali" zahvaljujući ratu, ali američke multinacionalne kompanije

jesu. Tako je, prema službenom izvješću SAD-a, šestina iznosa od 60,5 milijardi USD

potrošenih na obnovu Iraka izgubljeno uslijed prevara i korupcije. U izvješću stoji i

kako su kontraktori preplaćivali robu svojim dobavljačima i to za više stotina dolara. Na

26

primjer, kontrolni prekidač naplaćen je 900 USD, iako je koštao samo 7,05 USD, dok je

cijev koja je koštala 1,41 USD plaćena 80 USD (Biggest gainers in Iraq, 2013).

SAD su napale Irak želeći ukloniti oružje za masovno uništenje, koje, kako se kanije

ispostavilo, nije ni postojalo. Iako je rat trajao samo nekoliko tjedana, ono što je

uslijedilo predstavljalo je problem za SAD. Naime, politički vrh SAD-a smatrao je da će

se smaknućem Husseina stabilizirati stanje u Iraku, ali to nije bilo točno. Pobunjenici su

i dalje napadali američke trupe i onemogućavali uspostavljanje reda i mira. Nakon osam

godina, gotovo su se sve američke trupe povukle iz Iraka, a kakvi su odnosi SAD-a i

Iraka danas, nakon rata, bit će analizirano u nastavku.

3.5. Odnosi SAD-a i Iraka danas

Završetkom rata započela je nova era u odnosima između SAD-a i Iraka. Cilj SAD-a

nakon rata je bio izgraditi strateško partnerstvo s Irakom i iračkim narodom. Sada je

Irak važan partner SAD-a te bi prema Washingtonu, on trebao biti simbol demokracije

na Bliskom istoku. Čvrsta suradnja ovih dvaju zemalja javlja se i kao posljedica

Strateškog okvirnog sporazuma (Strategic Framework Agreement – SFA), potpisanog

2008. godine. Sporazum pokriva veliki broj područja suradnje, a to su: politički odnosi i

diplomacija, obrana i sigurnost, energetika, trgovina i financije, usluge, znanost, kultura

zaštita okoliša, obrazovanje te pravosudna i pravna pitanja (US relations with Iraq,

2013). Partnerstvo bi trebalo stvoriti pozitivne efekte za SAD i Irak, a dugoročna

suradnja trebala bi doprinijeti "jačanju demokracije u Iraku, kao i preuzimanju

dgovornosti Iraka za sigurnost svojih ljudi, održavanje mira u Iraku i među zemljama u

regiji." Osim toga, teži se stvaranju "raznovrsne i napredne ekonomije koja će osigurati

integraciju Iraka u međunarodnoj ekonomiji." (Cordesman i ostali, 2010: 358).

Bilateralna pomoć koju SAD pruža Iraku ključna je za održavanje strateškog,

političkog, te posebno važno – ekonomskog partnerstva. Tako je Iraku po završetku rata

ponuđena pomoć u obnovi realizacijom velikih infrastrukturnih projekata, a s

vremenom su ciljevi produbljeni, pa se pozornost, između ostalog, usmjerila na

dugoročni razvoj, pomoć ugroženim skupinama i razvoj demokracije. Pomoć je

27

usmjerena i na razvoj civilnog društva u Iraku, modernizaciji zakona te povećanje

participacije Iračana u demokratskim procesima. Pomoć je pružana i u vojnom smislu,

gdje se podržava razvoj moderne i profesionalne iračke vojske, koja će biti sposobna

braniti Irak i njegove granice. Sigurnosni program pomoći SAD-a promovira i civilno

nadgledanje vojske, pridržavanje zakona, kao i poštivanje ljudskih prava, dok se

istovremeno povećava sposobnost za odgovor na prijetnje i terorizam. To partnerstvo

potiče SAD i financira ga iz vlastitih sredstava (US relations with Iraq, 2013).

Kongres SAD-a je, od prosinca 2009. godine, odredio iznos od 53,3 milijarde USD za

operacije obnove i pomoći Iraku. Vše od 89% tih sredstava raspoređeno je u četiri fonda

i to na sljedeći način (Cordesman i ostali, 2010: 218):

- fondu za pomoć i obnovu Iraka (Iraq Relief and Reconstruction Fund – IRRF)

dodijeljeno je 20,86 milijardi USD,

- fondu za iračke sigurnosne snage (Iraqi Security Forces Fund – ISSF) dodjeljeno

je 18,04 milijarde USD,

- fondu za ekonomsku potporu (Eonomic Support Fund – ESF) dodjeljeno je 4,56

milijarde USD,

- program za hitne intervencije zapovjedništva (Commander's Emergency

Response Program – CERP) dodjeljeno je 3,65 milijarde USD.

U samo mjesec dana, odnosno do 30. prosinca 2009., u sklopu ovih četiriju fonda,

potrošeno je 86% (40,41 milijarda USD) sredstava (Cordesman i ostali, 2010: 218). U

sklopu SFA-a poseban je naglasak stavljen na diverzifikaciji ekonomije i smanjenju

ovisnosti o naftnoj industriji, "kako bi se smanjila ranjivost uslijed promjena cijena,

nezaposlenost, te poticaji za javne natječaje za kontrolu naftnih polja." U tom se smislu

posebno želi jačati poljoprivrednu proizvodnju, koja čini samo 10% BDP-a Iraka. Osim

poljoprivrede, SAD naglašavaju važnost obnove i reformi iračkog bankarskog sektora

(Nagl i Burton, 2009: 19).

Razvoj naftne industrije i energetskog sektora općenito u Iraku od velikog je značaja za

SAD. Naime, u Iraku djeluje nekoliko američki korporacija, prvenstveno u sektorima

energetike, obrane, informacijske tehnologije te automobilskom i prijevoznom sektoru.

Od 25 stranih multinacionalnih kompanija koje su ostvarile najvišu dobit u prve tri

28

godine rata, čak 17 je podrijetlom iz SAD-a. Od tih 17, sedam kompanija predstavlja

građevinski sektor ("Washington Group International", "Environment Chemical",

"Flour", "Perini", "Bechtel", "URS", "Parsons"), četiri predstavljaju sektor obrane i

sigurnosti ("DynCorp", "Armour Holdings", "L3 communications", "Custer Battles"),

dvije kompanije djeluju u uslužnom sektoru ("International American Products", "Nour

USA"), dok po jedna kompanija djeluje u automobilskoj ("AM General") i zrakoplovnoj

("General Dynamics") industriji, te u sektoru informacijske tehnologije ("CACI")

(Biggest Iraq war profiteers, 2013). Što se tiče energetskog sektora, u Irak posluju neke

od najvećih naftnih kompanija u svijetu kao što su Exxon-Mobil, Chevron i Halliburton

(American oil companies in Iraq, 2013).

Procjenjuje se kako američkim naftnim kompanijama smještenim u Zaljevu pripada

90% proizvodnje od ukupnih 1,8 milijuna barela nafte po danu, koliko iznosi dnevna

proizvodnja nafte u Iraku (US exportts oil from Iraq, 2013).

U nastavku tablica 1. prikazuje robnu razmjenu SAD-a s Irakom u jedanaestogodišnjem

razdoblju (od 2002. do 2012.) u milijunima američkih dolara.

Tablica 1. Robna razmjena SAD-a s Irakom u razdoblju od 2002. do 2012. godine

(milijuni dolara)

Godina Izvoz SAD-a Uvoz SAD-a Bilanca % izvoza u ukupnoj

razmjeni

2002 31,6 3.548,4 -3.516,8 0,9

2003 309,9 4.584,5 -4.274,6 6,3

2004 856,5 8.513,5 -7.657,1 9,1

2005 1.374,0 9.053,7 -7.679,7 13,2

2006 1.490,6 11.545,8 -10.055,2 11,4

2007 1.560,2 11.395,6 -9.835,4 12,0

2008 2.069,8 22.079,8 -20.010,0 8,6

2009 1.772,4 9.263,3 -7.490,9 16,1

2010 1.643,1 12.143,3 -10.500,2 11,9

2011 2.398,7 16.959,8 -14.561,1 12,4

2012 2.053,4 19.265,4 -17.212,0 9,6

Izvor: Izradio student prema podacima www.census.gov

29

Promatrajući vrijednosti u tablici možemo zaključiti kako uvoz SAD-a iz Iraka u

promatranom razdoblju raste, uz određene oscilacije. Valja i napomenuti kako je

vanjskotrgovinska bilanca negativna po SAD tijekom cijelog razdoblja. Zanimljiv je

podatak da se u prvoj godini rata izvoz iz SAD-a u Irak povećao za cca. 980%. Također,

valja napomenuti da izvoz SAD-a u Irak tijekom cijelog promatranog razdoblja ne

prelazi 16,1% ukupne razmjene, odnosno razinu iz 2009., iako treba istaknuti da je, od

posljednjih sedam promatranih godina, uvoz SAD-a iz Iraka tada bio najniži. Osim toga,

usporedbom prve i posljednje promatrane godine (obje odražavaju stanje ekonomije u

vrijeme mira), dolazi se do zaključka da se izvoz SAD-a povećao za 6498,1%, dok se

uvoz povećao za 542,9%.

U nastavku slijedi grafikon koji prikazuje robnu razmjenu SAD-a s Irakom. Vrijednosti

su u milijunima dolara, a odnose se na razdoblje od 2002. do 2012. godine.

Grafikon 1. Robna razmjena SAD-a s Irakom u razdoblju od 2002. do 2012. godine

(milijuni dolara)

Izvor: Izradio student prema podacima www.census.gov

Na grafikonu 1., koji prikazuje podatke s tablice 1., posebno se ističe uvoz SAD-a, koji

je dosegnuo najvišu razinu 2008. godine, kada je iznosio 22 milijarde USD. Iste je

30

godine i bilanca dosegla najveću negativnu vrijednost. Izvoz SAD-a je, s druge strane,

svoju najvišu razinu dosegao 2011. godine, kada je iznosio gotovo 2,4 milijarde USD.

Važan je i podatak da se gotovo sav izvoz Iraka u SAD odnosi na sirovu naftu (US

relations with Iraq, 2013). Trenutno najveće američke kompanije koje uvoze sirovu

naftu iz Iraka u SAD su: Chevron, Exxon-Mobil, Bayoil i Koch Petroleum (US exportts

oil from Iraq, 2013).

Irak je u posljednjih nekoliko godina zabilježio stope rasta unutar ekonomije, a za

očekivati je kako će se trend nastaviti i u budućnosti. Naime, u 2009. i 2010. godini

iračko gospodarstvo zabilježilo je rast između 9 i 10 %. BDP je u 2011. godini rastao po

visokoj stopi od 8,9%, a to se javilo kao posljedica razvoja naftne industrije, povećanja

proizvodnje nafte te porasta cijene nafte. U 2012 godini rast BDP-a Iraka iznosio je 8%

(World bank Iraq, 2013).

Strane kompanije, pogotovo američke, nisu dobro pihvaćene od strane Iračana. Naime,

Iračani nemaju povjerenja u američke kompanije, pogotovo u one koje su započele s

poslovanjem 2003. godine, jer su poslovanje tih kompanija obilježili korupcija, prevare

i neuspjesi. Kako navode izvještaji Specijalnog inspektora za obnovu Iraka (Special

Inspector General for Iraq Reconstruction) ni jedna strana kompanija nije dobila ili

zaslužila poštovanje i potporu iračkog naroda. Većina Iračana još uvijek preferira javna

poduzeća, pod kontrolom Iraka (Cordesman i ostali, 2010: 126).

Prvi odnosi SAD-a i Iraka počeli su se razvijati u prvoj polovici 19. stoljeća. Gotovo

150 godina ti su odnosi uglavnom bili mirni, sve do 80-ih. Tada je Saddam Hussein

napao Iran, a na njegovu stranu stale su SAD. Nakon devet godina rata potpisano je

primirje, a Irak je pod Husseinom vladao u miru samo dvije godine. Već 1990. godine

napao je Kuvajt i pripojio ga Iraku. SAD se sada okrenuo protiv Iraka te je zajedno s

koalicijskim snagama krenuo u oslobađanje Kuvajta. Akcija je trajala nešto više od

mjesec dana i Kuvajt je oslobođen. Međutim, 10-ak godina kasnije, SAD ponovno su

napale Irak, u sklopu rata protiv terorizma. Cilj je bio oduzeti Iraku oružje za masovno

uništenje, ali se kasnije ispostavilo kako Irak takvog naoružanja nema. Bez obzira na to,

američke trupe ostale su do 2011. u Iraku, u svrhu održavanja mira. Za to vrijeme

višestruko se povećao uvoz sirove nafte u SAD iz Iraka, kao i ukupna robna razmjena

između ovih dvaju partnera. Međutim, stanjem u Iraku nisu zadovoljni Iračani, koji

31

pogotovo negoduju zbog načina poslovanja američkih multinacionalnih kompanija.

Utjecaj i poslovanje američkih kompanija u Iraku biti će analizirano i objašnjeno u

sljedećem poglavlju.

32

4. AMERIČKE MULTINACIONALNE KORPORACIJE (MNC'S) U IRAKU

SAD je poznat po nekim od najmoćnijih multinacionalnih kompanija u svijetu. Među 10

najvećih i najmoćnijih kompanija u svijetu, čak su četiri kompanije podrijetlom iz SAD-

a. Valja istaknuti i da među prvih pet SAD ima tri predstavnika (Top 10 world

companies, 2013). Ulaskom u Irak otvorene su brojne mogućnosti za Američke

korporacije, iako su neke kompanije podrijetlom iz SAD-a već tamo djelovale.

Međutim, neke su kompanije doživjele vrhunac svog poslovanja upravo zahvaljujući

tom ratu. U nastavku ćemo kao primjere izdvojiti kompanije "Halliburton" i

"Blackwater", kojima su jake političke veze osigurale posao u Iraku.

4.1. Naftna kompanija Halliburton

Jedna od najvažnijih američkih korporacija koja djeluje u SAD-u zasigurno je

Halliburton. Bavi se pružanjem proizvoda i usluga u industriji nafte i plina. Zapošljava

više od 72 tisuće radnika i djeluje u gotovo 80 zemalja svijeta (Halliburton, 2013).

Kompanija je dobila ime po Erleu Palmeru Halliburtonu, mladiću iz Tennesseeja. On je

1916. radio u "Perkins Oil Well Cementing Company", gdje je naučio tehniku

cementiranja izvora nafte koja je štitila izvore od kontaminacija (Chatterjee, 2009: 20).

Na početku je radio kao vozač kamion, a kasnije se počeo tek baviti cementiranjem.

Halliburton je pokušavao savjetovati vlasnika kompanije kako bi unaprijedio

kompaniju, ali su Perkinsu njegovi savjeti postali zamorni te mu je uručio otkaz.

Kasnije je Halliburton izjavio kako su "dvije najbolje stvari koje su mu se desile u

životu bile dobiti posao, a potom otkaz u Perkins Oil Well Cementing Company"

(Briody, 2004: 8). Halliburton se preselio u Oklahomu, tražeći novi posao. U dva dana

je sagradio kolibicu u kojoj je živio i radio. Međutim, nije pronašao klijente za svoju

uslugu cementiranja izvora nafte. Sve dok jednog dana nije čuo kako "Skelly Oil

Company" ima problema s vađenjem nafte, te je ubrzo nazvao vlasnika nudivši mu

svoju uslugu (Briody, 2004: 11). Ondje je svojom tehnikom kompaniji spasio milijune

litara sirove nafte (Chatterjee, 2009: 20). Njegov bivši šef, Almond Perkins, patentirao

33

je tehniku cementiranja, te je optužio Halliburtona za povredu patenta. Halliburton je

nakon toga izjavio: "Nikad mi nemojte reći da nešto ne mogu učiniti jer će to povrijediti

nečiji patent" (Briody, 2004: 12).

Godine 1924. inkorporirao je "Halliburton Oil Well Cementing Company", ili skraćeno

- Howco (Chatterjee, 2009: 21). Iste je godine kompanija isplaćivala dividendu od 30

USD po dionici, da bi samo tri godine kasnije dividenda po dionici iznosila 100 USD

(Briody, 2004: 14). 1926. Halliburton je proširio svoje poslovanje na Veliku Britaniju, a

pet godina kasnije već je isporuke izvršavao avionskim prijevozom. Do 1932.

Halliburton je imao 75 posada koje cementiraju i testiraju područja u sedam američkih

država. Halliburton je zaslužan i za prvu podružnicu SAD-a u Južnoj Americi, točnije

Venezueli. Kad je Erle Halliburton umro 1957. godine, bio je jedan od 10 najbogatijih

ljudi u SAD-u (Chatterjee, 2009: 21). Njegova moć tada je samo nagovještavala

veličinu koju će jednog dana doseći "Halliburton".

Sredinom 30-ih godina 20. stoljeća, kada je "Halliburton" već postao jedna od najvećih

kompanija u SAD-u, u Austinu se počelo stvarati još jedno poduzeće, koje će jednog

dana tvoriti carstvo "Halliburton". Naime, političar Lyndon Baines Johnson kandidirao

se za Kongres SAD-a kako bi predstavljao Austin. Njegova se kampanja bazirala na

New Deal politici, odnosno, seriji projekata financiranih od strane države, kako bi se

obnovila ekonomija nakon Velike depresije. Johnson je lako pobijedio zahvaljujući

doprinou naftne kompanije "Humble and Magnolia". Ubrzo nakon toga se našao u

situaciji da mu se "udvaraju" lokalni biznismeni, koji su htjeli dobiti financijsku pomoć

za New Deal projekte. Među svim tim poduzetnicima bili su i braća Brown – George i

Herman. Oni su bili vlasnici građevinske tvrtke pod nazivom "Brown & Root". Prije

nego što je Johnson krenuo u Washington, bio je pozvan na večeru kod braće Brown,

kako bi razgovarali o izgradnji brane Marshall Ford (danas Mansfield). Johnson je

prihvatio njihovu ponudu, te je "Brown & Root" dobio najveći posao od svog osnutka.

Sredstva za branu koja su dobila braća Brown kršila su program za olakšavanje

poslovanja, koji je podrazumijevao da se sredstva vladinih agencija koriste za

unajmljivale nekvalificirane radne snage, a ne za unajmljivanje privatnih kompanija,

koje su unajmljivale kvalificiranu radnu snagu (Chatterjee, 2009: 15). Profit koji su

ostvarila braća Brown na brani Marshall Ford iznosio je 1,5 milijuna dolara, a to je bilo

34

dvostruko od profita kojeg u stvorili u 20 godina dotadašnjeg poslovanja (Chatterjee,

2009: 17).

Nakon toga krenuli su s ambicioznijim projektima, kao što je izgradnja 359 ratnih

brodova za potrebe Drugog svjetskog rata. Projekt, kojeg je tvrtka "Brown & Root"

dobila zahvaljujući Albertu Thomasu, školskom kolegi Georgea Browna i kongresmena

iz Hustona, vrijedio je 357 milijuna USD. Zanimljivo je napomenuti da se firma "Brown

&Root" prije toga nikad nije bavila izgradnjom brodova, što je kasnije i potvrdio

George Brown: "Nismo znali ni razliku između krme i pramca broda" (Chatterjee, 2009:

17).

Johnson je bio sklon pomaganju tvrtci "Brown &Root" zbog toga što u braća Brown

pomagala njemu u političkoj karijeri. Započelo je 1938., kada su braća Brown

organizirala tribine i financirala kampanju za Johnsona, koji se kandidirao za mjesto u

Zastupničkom domu (Chatterjee, 2009: 18). Iako nije bilo dozvoljeno da građani

financiraju pojedine političare, braća Brown su stvorila grupu "Brown & Root for the

Comittee". To je bio demokratski odbor za kampanju kojem je Johnson bio neslužbeni

savjetnik. Zaposlenici kompanije i prijatelji uplatili su maksimalno 5000 USD po osobi,

koje je Johnson dijelio kandidatima po zemlji, u želji da za uzvrat dobije odanost

(Chatterjee, 2009: 19). Johnson je izgubio u izborima za Senat 1941., usprkos tome što

je u njegovu kampanju navodno uloženo pola milijuna USD. U to vrijeme je limit bio

25 tisuća USD, stoga toliko utrošenog novca nije prošlo nazamijećeno, pa je Unutarnja

služba za prihode (Internal Revenue Service - IRS) počela pregledavati knjige braće

Brown kako bi našla nepravilnosti. Nakon 18 mjeseci istrage postalo je jasno kako bi

tvrtka mogla biti ozbiljno kažnjena pa je Johnson ostišao na sastanak s tadašnjim

predsjednikom SAD-a, Franklinom Delanom Rooseeveltom. Dan nakon sastanka,

istraga je dodijeljena novom službeniku IRS-a, koji je odbacio sve kaznene prijave i

preporučio kaznu od 549 972 USD. To nije spriječilo braću Brown da i dalje nastave

financirati političku kampanju Johnsona (Chatterjee, 2009: 19). To je stvorilo čvrstu

sponu koja će donijeti dugoročne koristi Johnsonu i braću Brown, odnosno tvrtci

"Brown & Root".

Uspon kompanije "Brown & Root" nije prošao nezamijećeno. Ubrzo nakon smrti

Hermana Browna, "Halliburton" je kupio kompaniju braće Brown. Predsjednik tvrtke

35

bio je George Brown, sve do kraja Vijetnamskog rata, 1975., kada se povukao. Nova je

podružnica djelovala još tri desetljeća pod istim imenom, dok stanoviti Dick Cheney,

koji je bio izvršni direktor "Halliburtona", nije kupio konkurentsko poduzeće "Kellogg

Industries" i spojio dvije podružnice stvorivši "Kellogg, Brown & Root" - KBR.

(Chatterjee, 2009: 21). Uz Cheneyja, još će jedna ličnost obilježiti vrhunac

"Halliburtona" krajem 20. i početkom 21. stoljeća, a to je Donald Rumsfeld. Kako su

ova dvojica političara i biznismena dali doprinos razvoju "Halliburtona", bit će

objašnjeno u nastavku.

4.1.1. Stvaranje jakih veza Halliburtona s političkim vrhom SAD-a

"Halliburton" je postao jedna od najvećih kompanija na svijetu zahvaljujući dobrim

poznanstvima i kontaktima s Washingtonom. Ključnu su ulogu na prijelazu tisućljeća tu

odigrali Dick Cheney i Donald Rumsfeld. Njihove karijere bile su slične, a opet veoma

različite. Najvažnije je ipak da su bile gotovo cijelo vrijeme isprepletene. Richard Bruce

Cheney, poznatiji kao "Dick", rođen je u Lincolnu 1941. godine, a Donald Henry

Rumsfeld rođen je u Chicagu 9 godina ranije. Njih dvojica upoznala su se 1968. godine,

dok je Cheney stažirao u Washingtonu. Naime, Cheney se tada prijavio za posao kod

Rumsfelda, koji je radio u Predstavničkom domu Kongresa. Nije prošao na razgovoru

za posao, a kasnije je i sam priznao: "Bilo je to jedno od mojih najgorih iskustava u

životu. Istina je da sam "pao" na intervjuu. Nakon pola sata, bilo je obojici jasno da ne

postoji šansa da ću dobiti posao" (Chatterjee, 2009: 31).

Umjesto kod Rumsfelda, Cheney je, gotovo godinu dana kasnije, dobio posao kod Billa

Steigera, kongresmena iz Winsconsina. Međutim, nakon samo godinu dana, Cheney je

dobio novu priliku da se zaposli kod Rumsfelda. Naime, na Steigerovom stolu vidio je

obavijest u kojoj Rumsfeld traži savjet u vezi Ureda za ekonomske mogućnosti (Office

of Economic Opportunity – OEO). Bila je to posebna agencija koju je uspostavio

tadašnji predsjednik SAD-a, Lyndon B. Johnson, za borbu protiv siromaštva, na čije je

čelo postavljen Donald Rumsfeld, nakon što je dao ostavku na prethodnoj poziciji.

Cheney je tamo poslao svoj dopis u kojem je dao precizne ocjene svakom projektu. To

je zapelo za oko Rumsfelda te je pozvao Cheneyja na razgovor u svoj ured. Sastanak je

36

trajao jako kratko, a Cheney je ovaj put dobio posao. Radio je Rumsfeldove "prljave"

poslove. Istraživao je radikalne skupine i sudjelovao u njihovom zatvaranju (Chatterjee,

2009: 32). Rad s Rumsfeldom pomogao je Cheneyu da se strelovito brzo popne do

samog vrha političke elite. Predsjednik Nixon prebacio je Rumsfeldov tim u novu

agenciju – Odbor za životne troškove (Cost of Living Council) 1971. godine. Cilj

agencije bio je zamrzavanje cijena kako bi se zaustavila rastuća inflacija (Chatterjee,

2009: 32). Rumsfeld je bio nezadovoljan novom pozicijom, ali to nije smanjilo njegove

ambicije, a to je da postane potpredsjednik SAD-a. Nixonu se to nije sviđalo pa ga je

poslao u Bruxelles, da obavlja dužnost ambasadora u NATO-u (Chatterjee, 2009: 33).

Međutim, kada je 1974. godine Nixon, uslijed Watergate skandala, dao ostavku na

mjesto predsjednika te tako postao prvi Američki predsjednik koji je to učinio,

Rumsfeld i Cheney su spremno dočekali novog predsjednika, Geralda Forda, koji je za

njih namijenio nešto drugačije i značajnije uloge od Nixona. Naime, Fordu je trebala

pomoć u izmjeni administracije, pa je tako postavio Rumsfelda za šefa osoblja, dok je

Cheney dobio ulogu "savjetnika". Ubrzo nakon toga, Rumsfeldu je ponuđen posao

ministra obrane, što je ovaj i prihvatio, te tako postao najmlađi u povijesti SAD-a koji je

obavljao tu funkciju. S druge strane, Cheney je preuzeo Rumsfeldovu poziciju, te postao

šef osoblja (Chatterjee, 2009: 33).

Fordova je administracija, na čelu s Cheneyem i Rumsfeldom, trajala koliko je trajao

mandat predsjednika Forda, a to je četiri godine. Nakon što je Jimmy Carter 1977.

postao predsjednik, Cheney i Rumsfeld ostali su bez posla. Bio je to znak da trebaju

tražiti posao izvan Washingtona, vratiti se starom poslu ili krenuti u nove vode. Cheney

se tako odlučio vratiti u Wyoming i kandidirati se za mjesto u Kongresu. U studenom

1978. Cheney je izabran kao jedini predstavnik Wyominga u Domu predstavnika, gdje

je i proveo većinu 80-ih godina 20. stoljeća (Chatterjee, 2009: 33). Za to se vrijeme

Rumsfeld vratio u Illinois i zaposlio u farmaceutskoj tvrtci "Searle's family

pharmaceutical buisness" kao glavni direktor. U kratkom je vremenu podignuo

poduzeće na noge i povećao profit višestruko. Valja izdvojiti i proizvod aspartam –

kontroverzno sladilo za koje se pretpostavlja da je kancerogeno. Na razvijanje

proizvoda potrošeno je 70 milijuna USD, a samo 1983. od aspartama je poduzeće

zaradilo čak 336 milijuna USD. Kompanija je 1977. izgubila čak 28 milijuna USD, a

37

dionice su vrijedile tek 10 USD. Nakon samo osam godina vrijednost dionica se

povećala za više od 6 puta, pa je Rumsfeld 1985. prodao kompaniju Monsantu za 65

USD po dionici, odnosno 2,7 milijarde USD. Rumsfeld je od provizije zaradio čak 12

milijuna USD. Nakon toga, Rumsfeld je i dalje nastavio raditi u privatnom sektoru, a

1990. postao je izvršni direktor vojne kompanije General Instrument, gdje je nastavio

uspješno poslovati (Chatterjee, 2009: 35).

Kada je George H. W. Bush postao predsjednik 1988., Cheney je pozvan da postane

ministar obrane. Između ostalog Cheney je obavio neke reforme u američkoj vojsci, kao

što je smanjivanje broja američkih trupa za 19%, odnosno sa 2,2 milijuna 1989. na 1,8

milijuna 1993. godine. Iako se to tada nije činilo kao drastičan potez, moglo se

pretpostaviti u kojem će smjeru krenuti moderni način ratovanja. To se moglo i vidjeti u

potezu Pentagona, koji je dodijelio ugovor "Halliburtonu" u iznosu od 3,9 milijuna USD

za kreiranje strategije pružanja brze potpore za 20 tisuća vojnika u hitnim situacijama.

Kasnije je Pentagon dodijelio još 5 milijuna USD za kreiranje detaljnih planova za

operacije "ousourcinga" (Chatterjee, 2009: 37).

Dick Cheney je na poziciji ministra obrane ostao do 1992., kada je George H. W. Bush

izgubio na izborima. Ostavši bez posla, povukao se u Wyoming gdje je gotovo svo

slobodno vrijeme provodio na pecanju. Tako je jednog dana bio na pecanju u Kanadi, sa

svojim prijateljima, među kojima je bio i Thomas Cruikshank, izvršni direktor

"Halliburtona". Dopao mu se Cheney, kojeg je i preporučio za posao novog izvršnog

direktora (Chatterjee, 2009: 39). Cheney naravno nije imao iskustva u naftnom biznisu,

ali ono što je znao bilo je vjerojatno još i važnije, a to su veze i poznanstva. Poznavao je

političare, birokrate, predsjednike, kraljeve, šeike i slično. (Chatterjee, 2009:40) Gotovo

da nije bilo moguće naći prikladniju osobu za taj posao. Na to je skrenuo pozornost i

David Lesar, osoba koja je zamijenila Cheneyja na poziciji izvršnog direktora

"Halliburtona": "Ono što je Dick donio bilo je velik broj ugovora" (Chatterjee, 2009:

42). To se naravno i odrazilo na poslovanje kompanije. Naime, u petogodišnjem

razdoblju, u kojem je Cheney bio izvršni direktor "Halliburtona", vrijednost dionica se

udvostručila (s 21 na 43,5 USD), kompanija je primila 1,5 milijardi USD državnih

jamstava za kredite (u pet godina prije dolaska Cheneyja, taj je broj iznosio 100

38

milijuna), te ugovore vrijedne 2,3 milijarde USD s američkom vojskom (Chatterjee,

2009: 49).

U srpnju 2000. Dick Cheney dao je ostavku na mjestu izvršnog direktora "Halliburtona"

jer je tog dana primio jedan važan poziv. Bio je to George W. Bush, sin 41. američkog

predsjednika, pod kojim je Cheney bio ministar obrane. Želja mlađeg Busha bila je

krenuti očevim stopama, odnosno kandidirati se za predsjednika SAD-a. Ulogu

potpredsjednika SAD-a namijenio je za Cheneya, koji je u istom trenutku napustio

"Halliburton" i krenuo ususret budućem predsjedniku SAD-a (Chatterjee, 2009: 48).

General John A. Wickham, šef osoblja u američkoj vojci, stvorio je podlogu za moderan

način ratovanja koji prakticira SAD. Naime, on je 1985. napisao kratku naredbu od 13

stranica, koja je sadržavala koncepte, odgovornosti i procedure za upotrebu civila kao

zamjenu za vojsku te regrutiranje lokalne radne snage za vrijeme rata. Taj je nalog

nazvan Logistics Civilian Augmentation Program (LOGCAP). Preko LOGCAP-a je

dobivao ugovore iz Pentagona, kako bi pružao podršku američkoj vojci u ratnim

zonama u Iraku (Chatterjee, 2009: 52). Prvi je LOGCAP ugovor "Halliburton/KBR"

potpisao još 1992. godine (Cray, 2004:11).

Kad se prvi put spominjao Irak u kontekstu invazije, bilo je to prije samog terorističkog

napada 11. rujna 2001. godine. Naime, u siječnju iste godine noviomenovani

potpredsjednik SAD-a, Dick Cheney, poslao je pismo tadašnjem ministru obrane

Williamu S. Cohenu, koji je istog mjeseca napustio poziciju da bi ga naslijedio

Rumsfeld, napominjući: "Moramo informirati novoizabranog predsjednika o nekim

stvarima... o Iraku i različitim mogućnostima." Nekoliko mjeseci kasnije je zamjenik

savjetnika za nacionalnu sigurnost Stephen J. Hadley vodio nekoliko razgovora s

ključnim ljudima u Bushovoj administraciji, a to su Dick Cheney, Colin Powell (državni

tajnik), George Tenet (direktor CIA-e) i Condoleezza Rice (savjetnik za nacionalnu

sigurnost). Ministar obrane, Donald Rumsfeld, opet je spomenuo tu temu u

popodnevnim satima 11.9.2001. godine (Chatterjee, 2009: 77).

Invazija na Irak plod je veoma preciznog planiranja. Naime, u svrhu toga bio je razvijen

Hybrid koncept. Ključan element to koncepta bi je izgradnja infrstrukture u Iraku, kako

bi se brže i lakše moglo pomoći u pružanju podrške američkoj vojsci. Nakon Zaljevskog

39

rata u Kuvajtu je SAD ostavio mali broj vlastitih trupa te je pristao na unaprijeđenje

njihovih aerodroma. Unaprijeđenje vojnih baza trebalo je biti financirano od strane

Kuvajta, ali nisu bila odobrena, pa je SAD sam financirao obnovu (Chatterjee, 2009:

77). U tu je svrhu tridesetak projekata vrijednih 700 milijuna USD odobrio George W.

Bush, bez pristanka američkog Kongresa. Prije same invazije brodovi su dovozili vojnu

opremu u Kuvajt, a inženjeri "Halliburtona" već su počeli s radovima kako bi izgradnja

infrastrukture bila dovršena prije rata. Sličnu taktiku upotrijebio je "Halliburton" u

Bosni, gdje su timovi "Halliburtona" ušli nakon samo nekoliko dana od početka

invazije, te u Kosovu i na Kubi (Chatterjee, 2009: 77).

Richard Cheney i Donald Rumsfeld u velikoj su mjeri zaslužni za nagli uspon

"Halliburtona". Njih dvojica upoznali su se 1968. godine u Washingtonu, kada je

Cheney došao na razgovor za posao, kojeg ipak nije dobio. Godinu dana kasnije

pokušao je opet, a tada je uspio dobiti posao u agenciji koji je vodio Rumsfeld, a stvorio

predjsednik Johnson. Karijere Rumsfelda i Cheneyja isprepliću se otada. Za vrijeme

mandata predsjednika Forda, Rumsfeld je postao ministar obrane, a Cheney šef osoblja.

Tada su stekli brojna poznanstva i kontakte u političkom vrhu SAD-a. Međutim, po

završetku Fordova mandata Rumsfeld i Cheney ostaju bez posla. Cheney se vratio u

Wyoming, gdje se kandidirao i izborio za mjesto u Domu predstavnika, dok je

Rumsfeld započeo uspješnu karijeru u privatnom sektoru. 1988. predsjednik George

H.W. Bush je postavio Cheneyja za ministra obrane, a tu je funkciju obavljao do 1992.

Nakon toga je dobio posao izvršnog direktora u "Halliburtonu", gdje je za dobivanje

brojnih ugovora koristio poznastva i kontakte koje je stekao tijekom svoje političke

karijere. Međutim, kada je George W. Bush postao predsjednik (2000.), ponudio je

Cheneyju mjesto potpredsjednika SAD-a, koje je on prihvatio te je dao ostavku u

"Halliburtonu". Godinu dana kasnije, Donald Rumsfeld postao je ministar obrane SAD-

a. Ulazak u Irak početkom 21. stoljeća bila je neizbježna, a politički vrh, s Bushom,

Rumsfeldom i Cheneyjem, trebao je samo odrediti detalje, odnosno plan za ulazak u

Irak i kompanije kojima žele dodijeliti ugovor. Plan se zvao RIO, a odabrana kompanija

"Halliburton" – ista u kojoj je Cheney bio izvršni direktor pet godina prije dolaska na

poziciju potpredsjednika SAD-a. O RIO-u i "Halliburtonu" u Iraku biti će riječ u

nastavku.

40

4.1.2. Ulazak Halliburtona u Irak radi očuvanja naftnih polja preko operacije RIO (Restore Iraqi Oil)

Plan za ulazak u Irak stvarao se dugo vremena. Sve je bilo veoma dobro isplanirano, a

započelo je u veljači 2003. Na sastanku u Washingtonu našli su se general pukovnik

Carl Strock, direktor vojnog korpusa inženjera (U.S. Army Corps of Engineers –

USACE), šef nabave USACE-a Bunnatine Greenhouse, ministar obrane Donald

Rumsfeld, biznismen s velikim iskustvom u vojsci i naftnoj industriji Gary Volker,

direktor naftnog poduzeća „Rocky Mountain Oil Field Testing Center“ Clarke Turner,

te nekoliko službenika iz USAID-a i državnih službenika (Chatterjee, 2009: 81). Na

sastanak su malo zakasnili Greg Badgett i Mary Wade, predstavnici

„Halliburton/KBR“-a. Oni su na sastanak došli s planom što napraviti u slučaju da

Saddam Hussein zapali naftna polja na jugu Iraka, što su njegovi vojnici i učinili 1991.

godine. Uz to, nametalo se i pitanje tko će biti zadužen za popravak naftnih polja u

Iraku, koja su pretrpjela desetljeća ratova i razaranja. Ugovor koji se trebao dodijeliti

nekom poduzeću u tu svrhu, dobio je ime Obnova iračke nafte (Restore Iraqi Oil –

RIO). U „Halliburton/KBR“- u su taj plan smislili još u studenom 2002. godine, i u tom

slučaju, njima nije smjelo biti dozvoljeno da se prijave za projekt. Naime, tvrtka koja bi

stvorila plan nije se mogla natjecati za projekt jer bi to značilo da ima informacije koje

drugi konkurenti nemaju. Za taj su posao bila interesirana i poduzeća koja su već

surađivala s američkom vojskom, kao „Bechtel“, „Flour“ ili „Parsons“, ali na samom

sastanku je bilo jasno kako će posao dobiti „Halliburton/KBR“ (Chatterjee, 2009: 82).

Nekoliko godina prije, preciznije 1997., "Halliburton" nije uspio dobiti LOGCAP

ugovor, ali nakon što je 2001. bivši izvršni direktor "Halliburtona", Dick Cheney,

postao potpredsjednik SAD-a, dvojbi oko dodijeljivanja ugovora nije bilo (Cray, 2004:

11). Štoviše, treba istaknuti kako je dodijeljivanje ugovora kršilo zakon o konkurentnom

ugovaranju (Competition in Contracting Act) jer poslovi vezani za naftnu infrstrukturu

nisu bili obuhvaćeni LOGCAP ugovorom (Cray, 2004: 11).

Problem je ležao u tome da je „Halliburton/KBR“-u ponuđen ugovor „cost-plus“, a to

znači da sve račune poduzeća podnosi država, koja ih potom uredno plaća, bez obzira na

njihov iznos, a na to dodaje i zajamčenu dobit, u iznosu od 2 do 7 posto. Bunnatine

41

Greenhouse bila je nezadovoljna viđenim na sastanku te je kasnije izjavila kako

„USACE nema nikakvih kompetencija na području proizvodnje nafte. USACE nije

poduzeo ništa, niti je sudjelovao u obnovi naftnih polja nakon Zaljevskog rata 1991., te

nije bilo razloga da to učini za vrijeme Iračkog rata. Obnova proizvodnje nafte

jednostavno je izvan našeg djelokruga… Kako je onda izvršna punomoć za ugovor RIO

mogla biti dodijeljena USACE-u?“ (Chatterjee, 2009: 83). Bunnatine Greenhouse nije

željela biti dio toga te je u nekoliko navrata dala do znanja kako ne želi odobravati

slične ugovore. Tako je u ljetu 2005, na javnom saslušanju među demokratskim

članovima Senata izjavila: „Nedvojbeno tvrdim da je zlouporaba kod ugovora

dodijeljenih „KBR“-u najveća i najgora javna zloupotreba kojoj sam svjedočila u 23

godine rada s vladinim ugovorima (Chatterjee, 2009: 90). Zbog javnog neodobravanja

ugovora države i „Halliburtona“ Greenhouse je premještena sa svog radnog mjesta i

degradirana, ali će kasnije biti jedna od glavnih „zviždača“, koji će doprinijeti tome da

se sazna istina o „Halliburtonu“.

Ugovor RIO je odobren nešto manje od dva tjedna prije invazije na Irak, odnosno 6.

ožujka 2003. Prema ugovoru poduzeću je, za popravke, moglo biti dodijeljeno i do 7

milijardi amerčkih dolara (Chatterjee, 2009: 85). Osim „Halliburton/KBR“-a, u projektu

RIO sudjelovale su još dvije kompanije iz SAD: „Parsons“ i „Forest Wheeler“ koja je

bila zadužena za nadgledanje prve dvije kompanije. Treba napomenuti i kako su sve tri

kompanije imale prethodnog iskustvo s radom u Iraku (Chatterjee, 2009: 99) Bivši

potpredsjednik "Halliburtona", Chuck Dominy, izjavio je kako je "Halliburton" "jedina

kompanija u SAD-u s takvim sistemom, s pravim ljudima, pravim kontaktima, da

obavlja stvari na taj način" (Cray, 2004: 11).

Nakon nešto manje od tri tjedna borbe, snage Saddama Husseina su svladane, a naftna

polja osigurana. Samo sedam naftnih izvora je zapaljeno, što je predstavljalo

izvršavanje manje posla nego što je predviđeno RIO-om. Međutim, veći problem od

zapaljenih izvora nafte bile su rafinerije i naftna polja koja su bila u stanju raspada.

Problem su otežavala i česta pljačkanja od strane Iračana, koji su pokrali velik dio

dijelova potrebnih za rad rafinerija (Chatterjee, 2009: 85). Charles Cox bio je čovjek

zadužen od strane „Halliburtona/KBR“-a da provodi RIO ugovor. Poput većine

menadžera u tom poduzeću, imao je vojnog iskustva, a u Zaljevskom ratu bio je

42

zadužen za izgradnju zahoda za hitne slučajeve te suncobrana za helikoptere

(Chatterjee, 2009: 86).

Nakon samo tri mjeseca od početka invazije u Bagdadu su se dogovarali sljedeći koraci.

Na sastanku je bilo stotinjak iskusnih tehničara i vojnih oficira iz Pentagona, USAID-a,

„Bechtela“ i „Halliburtona“. Sastavili su listu od 226 prioritetna projekta koja trebaju

biti dovršena do kraja ožujka 2004., a njihova vrijednost iznosila je 1,14 milijardi USD.

Tako su početkom 2004. godine dodijeljena dva nova ugovora u iznosu od 2 milijarde

USD, a poznatiji su pod imenom RIO II. Prvi je iznosio 1,2 milijarde USD i dodijeljen

je „Halliburton/KBR“-u za rad na naftnim poljama na jugu Iraka, a drugi je dodijeljen

„Parsons-Worley“-u, za rad na sjeveru Iraka i iznosio je 800 milijuna USD. Do

studenog 2004. „Halliburton/KBR“ je potrošio, u svrhu RIO ugovora, 2,5 milijardi USD

(Chatterjee, 2009: 88).

Sheryl Tappan, glavni pregovarač konkurentske tvrtke Bechtel ovako je prokomentirala

RIO II: „Službenici Pentagona, na vrhu i dnu zapovijedne ljestvice, lagali su i varali

„Halliburton“-ovu konkurenciju i prekršili su federalne zakone kako bi osigurali da

„Halliburton“-u pripadne sav naftni posao u Iraku. To uključuje i generale i visoko

poziconirane političare u Pentagonu…“ (Chatterjee, 2009: 88).

Izvještaj koji je kasnije došao od strane Specijalnog inspektora za obnovu Iraka (Special

Inspector General for Iraq Reconstruction - SIGIR) obznanio je kako je ugovor RIO,

kojeg su potpisali čelni ljudi USACE-a, Carl Strock i Bunnatine Greenhose, legalan jer

je potpisan od strane prikladnih službenika (Chatterjee, 2009: 92).

Jedna od najvećih zamjerki ugovora RIO II bila je ta što je od potpisivanja ugovora do

početka radova prošlo gotovo godinu dana, odnosno 10 mjeseci. Osim toga,

„Halliburton/KBR“ je primio oko 57 milijuna USD premije ili 52% maksimuma

predviđenog projektom RIO. Podaci o tome koliko je „Halliburton/KBR“-u isplaćeno za

projekt RIO II nisu objavljeni (Chatterjee, 2009: 93).

Kad se evaluiralo izvršavanje projekata RIO bilo je očito kako „Halliburton/KBR“ nije

polučio očekivane razultate. Naime, kompanija nije bila ni jeftina, a ni efikasna u

provođenju projekta. „Halliburton/KBR“ nije uspio ostvariti ni jedan od tri glavna

zadana cilja, a to su (Chatterjee, 2009: 93):

43

- popravljanje razorenih i opljačkanih naftnih polja,

- popraviti mjerače protoka nafte kako bi se zaustavilo švercanje nafte,

- opskrbljivanje Iračana rafiniranim gorivom u svrhu domaće potrošnje.

Najveći problem leži u tome što je, uslijed velike serije nehotičnih pogrešaka,

„Halliburton/KBR“ pogoršao proizvodnju nafte i postoji vjerojatnost da je trajno oštetio

bogata naftna polja Iraka. (Chatterjee, 2009:94) Naime, "Halliburton/KBR" je na

naftnim crpkama popravio motore, ugradio nove pumpe i električne generatore, te

ugradio antikorozijske sustave. Međutim, kompanije nije uspjela popraviti cijevi kojima

se dovodila voda, koju se potom ubrzigivalo u zemlju kako bi se održao tlak u naftnom

polju. Vojska nije ni tražila od "Halliburtona" poravak tih cijevi, što je dovelo do

pucanja cijevi uslijed otvaranja slavina od strane zaposlenika "Halliburtona". To je za

posljedicu imalo gubitak pritiska i propadanja nafte dublje u zemlju (Chatterjee, 2009:

95). Osim toga, kompanija je i odbila posao za obnovu 30 izvora nafte jer im politički

vrh SAD-a nije mogao jamčiti da će biti zaštićeni od tužbi. Da je kompanija obavila taj

posao, Irak bi, prema procjenama, danas mogao proizvoditi 500,000 više barela nafte na

dan (Chatterjee, 2009: 95).

Iračanima je veliki problem predstavljao gubitak nafte, čiju je proizvodnju preuzeo

SAD, a uz to su i gubili vlastiti novac. Naime, većinu novca koju je Privremena

koalicijska vlast (Coalition Provisional Authority - CPA) potrošila tijekom prve godine

okupacije Iraka predstavljao je novac koji je SAD zaplijenio Iračanima. 2003. godine,

tadašnji predsjednik SAD-a, George W. Bush, izdao je zapovijed da se sva sredstva

Iračana u bankama SAD-a, zamrznuta još od napada Iraka na Kuvajt, prebace na

poseban račun u banci federalnih rezervi u New Yorku. Potom je u svibnju iste godine

na sigurnosnom vijeću UN-a stvoren Razvojni fond za Irak (Development Fund for Iraq

- DFI), u koji su prebačena spomenuta zamrznuta sredstva, prinosi od prodaje Iračke

nafte te sva sredstva koja su ostala u programu UN-a „Nafta za hranu“ (Oil-for-Food

Program). Ta su sredstva trebala biti iskorištena „…na transparentan način za

zadovoljenje ljudskih potreba iračkog naroda… i u druge svrhe za dobrobit ljudi u

Iraku“. To naravno nije bilo ostvareno. Sredstva DFI, za koja se smatralo da su iznosila

44

19,6 milijardi američki dolara, uglavnom su služila za isplaćivanje „Halliburton/KBR“-

a (Chatterjee, 2009: 102).

Na sastanku visokih dužnosnika i biznismena SAD u Washingtonu, u veljači 2003.

godine, došli su i predstavnici "Halliburtona" s planom o obnovi iračke nafte. Oni su

unaprijed imali informacije o ulasku u Irak, što ih je istog trena trebalo izbaciti iz

konkurencije za taj posao. Osim toga, poslovi vezani za naftnu infrastrukturu nisu bili

obuhvaćeni LOGCAP ugovorom. Međutim, kako je potpredsjednik SAD-a bio Dick

Cheney, bivši izvršni direktor "Halliburtona", dvojbi oko dodjeljivanja ugovora nije

bilo. Kompaniji je dodijeljen "cost-plus" ugovor, te joj je, u sklopu RIO ugovora,

dodijeljeno 7 milijardi američkih dolara. Samo tri tjedna nakon invazije, Husseinove

snage su svladane, a naftna polja osigurana. Međutim, umjesto da očuvaju ili poboljšaju

kvalitetu, injženjeri "Halliburtona" su u nizu nenamjernih pogrešaka pogoršali

proizvodnju nafte i trajno oštetili naftna polja. Kakve je to posljedice poslovanje

"Halliburtona" prouzročilo u Iraku, biti će riječ u nastavku.

4.1.3. Posljedice poslovanja Halliburtona u Iraku

Sav novac potrošen od strane SAD na operacije „Halliburton/KBR“-a u Iraku nije

mogao proći nezamijećeno. Bilo je i među zaposlenicima „Halliburtona“ i Pentagona

onih koji nisu to odobravali, ali sami nisu mogli poduzeti ništa. Trebala im je pomoć

ljudi na visokim pozicijama.

Henry Arnold Waxman, demokrat koji je u predstavničkom domu Kongresa još od

1975., odlučio je poduzeti mjere protiv „Halliburton“-a. Uz pomoć zviždača iz

Pentagona, bivših radnika u Iraku, poslovnih rivala i svojeg osoblja, počeo je graditi

slučaj protiv moćne naftne korporacije (Chatterjee, 2009: 182). Na stranu Waxmana

stao je i Stuart Bowen, šef SIGIR-a. U brojnim izvješćima vezanim za

„Halliburton/KBR“ prikazao je rastrošnost kompanije i Pentagona. Tako u jednom

izvješću iz 2004. navodi kako u „Halliburton/KBR“-u nisu bili u stanju locirati trećinu

svoje imovine u Iraku. Revizijom provedenom nad više od 20 tisuća proizvoda utvrđeno

45

je kako „Halliburton“ ne može locirati čak 34% slučajno odabranih predmeta,

uključujući i generator koji je koštao gotovo 750 tisuća USD (Chatterjee, 2009: 198).

Uz SIGIR, još je jedna agencija pomogla Waxmanu u njegovu slučaju. To je Agencija

za reviziju ugovora (Defense Contract Audit Agency - DCAA), koja je provela velik

broj revizija ugovora untar Pentagona, do kojih je bilo jako teško doći. Agencija se bavi

uslugama revizije svih vojnih troškova, uključujući i zapise LOGCAP-a (Chatterjee,

2009: 199). 2004. zviždači su predali novinaru Wall Street Journala, Neilu Kingu,

nekoliko dopisa. Jedan od tih dopisa je tvrdio kako je „Halliburton/KBR“ opteretio

porezne obveznike s iznosom većim od 16 milijuna USD za obroke servirane u Iraku

tijekom prvih sedam mjeseci invazije. U drugom se pak navodi kako je

„Halliburton/KBR“, u srpnju 2003., naplatio više od 42 tisuće obroka u kampu Arifjan u

Kuvajtu, iako je tada servirano tek nešto više od 14 tisuća obroka (Chatterjee, 2009:

200).

Među zaposlenicima "Halliburtona", vozači kamiona su svakodnevno bili izloženi

riziku, ponekad i nepotrebno. Naime, nekoliko je vožača kompanije "Halliburton"

izjavilo kako su dobili naređenja voziti prazne kamione kroz pustinju, kako bi naplatili

nepostojeće poslove (Cray, 2004: 12).

Henry Waxman je 2005. objavio još jedan izvještaj, nakon što je dobio nove podatke iz

DCAA-e. Tamo je stajalo kako je revizija pronašla 813 milijuna USD „upitnih

troškova“, te 382 milijuna USD „nepotkrijepljenih troškova“. Revizori su istaknuli i

kako je procjena troškova nekog projekta od strane „Halliburton/KBR“-a bila mnogo

veća od procjene Pentagona. Za primjer valja izdvojiti međunarodnu zračnu luku u

Bagdadu. Pentagon je procijenio kako bi za održavanje iste trebalo biti izdvojeno 1,9

milijuna USD. S druge strane, u „Halliburton/KBR“-u smatrali su da je potrebno

izdvojiti 12,8 milijuna USD. Pentagon je, naravno, prihvaćao procjenu donesenu od

strane kompanije. Uz to, u jednom izvješću DCAA-a pisalo je kako su u revizijama

povedenim u 77 poduzeća unajmljenih od Pentagona za rad u Iraku pronađeni manji

problemi vezani uz troškove, te kako su same kompanije riješile te probleme. To se nije

odnosilo i na najveću kopmaniju koju je unajmio Pentagon - „Halliburton/KBR“.

Većina problema vezanih uz troškove na koje su naišli revizori bili su vezani upravo za

46

tu kompaniju. Iz kompanije su izjavili da su ti problemi nastali naglim i neočekivanim

povećanjem odgovornosti (Chatterjee, 2009: 201).

Puno podataka je izašlo u javnosti koji su kompromitirali „Halliburton“. Međutim, još

bi veći broj informacija došao u javnost da se u kompaniji nisu dosjetili način kako da

to izbjegnu. U listopadu 2006. godine SIGIR je objavio izvještaj u kojem se navodilo

kako „Halliburton/KBR“ ne želi podijeliti informacije federalnim istražiteljima. Iz

„Halliburton/KBR“-a su tvrdili kako su to povjerljivi podaci u vlasništvu kompanije, što

je značilo da bi njihovo objavljivanje u javnosti nepravedno pomoglo konkurenciji.

Zbog toga je veliki broj podataka, kao koliki je broj ljudi dnevno koristio blagovaone

„Halliburton/KBR“-a u Iraku ili koliko je kompanija galona nafte isporučila na dan, bilo

zaštićeno od strane Federalnih propisa o akvizicijama (Federal Acquisition Regulations

– FAR). U izvještaju SIGIR-a se i dalje navodi kako je "Hallibrton/"KBR" gotovo sve

podatke vezane uz kompaniju označavao kao povjerljive, što je otežalo pristup takvim

podacima (Chatterjee, 2009: 204).

Nakon svih optužbi, dokaza i procesa pokrenutih protiv "Halliburton/KBR"-a, Pentagon

je morao reagirati. Tako je u srpnju 2006. raskinut LOGCAP III ugovor, koji je potpisan

u prosincu 2001. godine. Bio je to jednogodišnji ugovor s mogućnošću produživanja na

dodatnih devet godina, od čega su u Pentagonu naposlijetku odustali. Umjesto njega,

kreiran je novi ugovor – LOGCAP IV, koji je trebao uposliti nove kompanije

(Chatterjee, 2009: 208). Dvije godine kasnije, dogovoreno je kako će posao biti opet

outsourcan i podijeljen između tri kompanije: "KBR", "Dyn-Corp" i "Flour". Da bi se

spriječila daljnja korupcija Pentagon je odlučio postaviti pet novih generala, koji bi

odobravali ugovore iz sjedišta Pentagona (Chatterjee, 2009: 209).

Osim Pentagona, i sam je "Halliburton" odlučio povući poteze vezane uz teške optužbe

usmjerene prema kompaniji. 2004. je tadašnji izvršni direktor "Halliburtona", David

Lesar, objavio kako razmišlja o odvajanju "KBR"-a i "Halliburtona". Kao razlog tome,

Lesar je naveo da ne želi da njegova kompanija bude na udaru žestoke političke

kampanje. Otprilike tri godine kasnije, to je i učinjeno, "Halliburton" i "KBR" su, nakon

gotovo pola stoljeća zajedničkog djelovanja, postala opet dva odvojena poduzeća

(Chatterjee, 2009: 210).

47

Taj je potez bio uzaludan za porezne obveznike SAD-a jer je njihov novac ionako već

potrošen. S druge strane, prihode koje je ostvarivao "Halliburton" u Iraku (preko

LOGCAP i RIO ugovora) bili su ogromni. U 2004. godini taj je broj iznosio 7,1

milijardu USD, odnosno, trećinu svih prihoda "Halliburtona". Od toga je profit iznosio

75 milijuna USD. Godinu nakon toga, profit se povećao za gotovo 100 milijuna

(preciznije na 172), da bi 2006. godine opet malo pao, na 166 milijuna. I cijene dionica

su višestruko narasle. Cijena dionice 2002. iznosila je pet (4,98) dolara, a nakon

petogodišnjih operacija u Iraku taj je iznos narastao na 50 USD, što je deset puta veći

iznos (Chatterjee, 2009: 215). David Lesar ima čak 961,003 dionica "Halliburtona" u

vrijednosti od 50 milijuna USD (Chatterjee, 2009: 216). 2011. godine sva njegova

primanja iznosila su cca. 16 milijuna USD (David Lesar, 2013).

Lesaru su takvo bogatsvo omogućili Dick Cheney i Donald Rumsfeld, dvije figure bez

kojih zasigurno "Halliburton" ne bi dobio ugovore RIO i LOGCAP. Oni su bili ti koji su

omogućili da Pentagon jednoj moćnoj kompaniji dodijeli "cost-plus" ugovor na teret

poreznih obveznika. Oni su ti koji su od preplaćenih i izmišljenih poslova ubirali

plodove. Bez obzira na sve njihove prekršaje, prevare i ostalo, oni nisu bili kažnjavani.

Godine 2007., na iznenađenje javnosti, "Halliburton" je objavio kako će svoje sjedište iz

Hustona preseliti u Dubai. Kao razlog su u "Halliburtonu" naveli sve manje količine

naftnih rezervi u Texasu, dok je u Dubaiju ta količina znatno viša (Swanson, 2008:

160). Međutim, javnost je taj potez smatrala izdajom jer je prevladavalo mišljenje kako

je za sjedište odabran Dubai da bi "Halliburton" ostvario porezne olakšice. Senator

Vermonta Partick Leahy, izjavio je kako je taj potez "Halliburtona" "uvreda američkim

vojnicima i poreznim obveznicima koji su plaćali njihove ugovore dobivene bez

natječaja, te svih ovih godina trpili preplaćene poslove." (Swanson, 2008: 160). Iako je

David Lesar izjavio kako će, i nakon premještanja sjedišta u Dubai, on i "Halliburton"

"ostati porezni obveznici SAD-a", Martin Sullivan, urednik "Tax Notes" magazina,

izjavio je kako će "Halliburton" "preseljenjem svojeg sjedišta u Dubai, moći izbjeći

oporezivanje dijela ostvarenog profita." (Chatterjee, 2009: 211).

Iako s ekonomske perspektive kompanije posao u Iraku djeluje kao uspješan (nauštrb

poreznih obveznika), valja napomenuti i izgubljene živote zaposlenika "Halliburtona".

48

Samo u prve dvije godine rata u Iraku život je izgubilo 30 zaposlenika "Halliburtona",

dok ih je 2,471 ranjeno (Halliburton casualties in Iraq, 2013).

„Halliburton“ je zahvaljujući vezama s političkim vrhom SAD-a uspio dobiti bogate

ugovore u Iraku. Za to su prvenstveno zaslužni Donald Rumsfeld i Richard Cheney, koji

su su se upoznali u Washingtonu 1968. godine. Predsjednik Ford ih je zaposlio u svojoj

administraciji, gdje su oni stekli mnoge kontakte na visokim pozicijama. Cheney je ta

poznanstva koristio u drugoj polovici 90-ih, kada je bio izvršni direktor „Halliburtona“,

nakon što je od 1988. do 1992. obavljao dužnost Ministra obrane SAD-a. Postavljanje

Cheneyja za potpredsjednika SAD-a, a Rumsfelda za Ministra obrane, od strane

predsjenika Georgea W. Busha, značilo je uspješno poslavanje za „Halliburton“. Naime,

ulsaskom američkih vojnih snaga u Irak 2003., kompanija je s vladom potpisala ugovor

kojim je trebala zaštititi iračka naftna polja. „Halliburton“, osim što je prenaplaćivao

poslove u Iraku, nije uspio u prvotnom cilj - da očuva i zaštiti naftna polja. Naprotiv,

proizvodnja nafte je, uslijed nenamjernih pogrešaka, smanjena, a i naftna polja su trajno

oštećena. To je dovelo do nezadovoljstva Amerikanaca, koji su financirali preplaćena

posla i prevare te Iračana, čija su naftna polja nepovratno uništena.

4.2. Privatne vojne kompanije u SAD-u

U posljednjih petnaestak godina privatne vojne kompanije postale su uobičajena pojava

u svijetu, a pogotovo u SAD-u. Plaćeništvo je već duže vrijeme poznato čovječanstvu,

ali danas usluga sigurnosti i obrane predstavlja unosan sektor. U SAD-u postoji velik

broj takvih kompanija, koje djeluju po cijelom svijetu, a najviše na Bliskom istoku - u

Iraku i Afganistanu (Private military contracting sector, 2013). U nastavku će se

opisivati kompanija Blackwater – jedno od najvećih i najkontroverznijih poduzeća takve

vrste, koje je zahvaljujući poslu u Iraku postalo poznato diljem planete.

49

4.2.1. Definicija privatnih vojnih kompanija (PMC's)

Da bi se opisivala poduzeća takve vrste treba ih najprije definirati. Privatna vojna

poduzeća (Private Military Contractors – PMCs) danas su sve brojnija i češća pojava, a

njihova široka upotreba dovela je do potrebe da im se ovlasti zakonski odrede te da ih se

smjesti unutar pravnog okvira. Uobičajen je i naziv kontraktori koji podrazumijeva

organizacije vođene profitom koje pružaju vojne usluge na globalnom tržištu (Kidwell,

2005: 1). U posljednje je vrijeme plaćeništvo poprimilo negativne konotacije, a može se

reći kako je u neku ruku to i opravdano. Broj privatnih vojnih kompanija rastao je

posebno u posljednjih 20 godina, ali je unajmljivanje plaćenika u sukobima ili ratovim

poznato još od davnine. Upotreba plaćenika u takve svrhe smanjila se u 19. stoljeću,

kada su se države birokratizirale i stvorile stabilne piramidalne strukture zapovijedanja

oružanim snagama. Nakon toga je plaćeništvo kraće vrijeme bilo zabranjivano i

proglašavano nelegalnim (Duraković, 2011: 32). Negdje na početku 90-ih počeo je

trend unajmljivanja plaćenika, a SAD je koristio usluge PMCs-a u "Pustinjskoj oluji"

(Kuvajt), na Balkanu sredinom 90-ih, a danas ih koristi u Iraku i Afganistanu (Isenberg,

2009: 12). Unajmljivanje privatnih vojnih kompanija stvara prihode unutar privatnog

sektora, a povećava se i zaposlenost ukoliko kompanija raste, dok s druge strane zemlja

raspolaže većim brojem vojnika u mogućim sukobima.

Brojnim se aktima, konvencijama ili protokolima pokušalo definirati plaćenike, a važeći

instrumenti humanitarnog prava koji se na njih odnose su sljedeći: Ženevska konvencija

(1949.) i Dopunski protokoli (1977.) te Haške konvencije (1899. i 1907.). Prema članku

47. Prvog dopunskog protokola (Ženevske konvencije 1949. i Dopunski protokoli

1977., 1999.:257), smatra se da (Duraković, 2011: 35):

1. Plaćenik je svaka osoba koja je:

• posebno unovačena lokalno ili u inozemstvu da bi se borila u oružanom sukobu,

• koja stvarno direktno sudjeluje u neprijateljstvima,

• ima motivaciju da sudjeluje u neprijateljstvima uglavnom sa željom za osobnim

dobitkom i kojoj je od strane u sukobu ili u njeno ime obećana materijalna

50

nadoknada znatno veća od one koja je obećana ili plaćena borcima sličnog ranga

ili funkcije u oružanim snagama te strane,

• nije državljanin strane u sukobu niti ima prebivalište na teritoriju koji kontrolira

strana u sukobu,

• nije pripadnik oružanih snaga u sukobu,

• nije poslana od države koja nije strana u sukobu po službenoj dužnosti kao

pripadnik njenih oružanih snaga.

Međutim, problem nastaje pri definiranju plaćenika, zbog toga što postoje plaćenici u

Iraku ili Afganistanu koje ne zadovoljavaju prethodno navedene kriterije. Na primjer,

među zaposlenicima PMCs-a ima i lokalnog stanovništva, što ne spada pod kriterij "nije

pripadnik oružanih snaga u sukobu". Osim toga, poslovi koje obavljaju plaćenici su

raznovrsni, a tu spadaju i uredski poslovi, što bi značilo da svi plaćenici ne sudjeluju

direktno u sukobima (Isenberg, 2009: 10).

Treba ipak napomenuti da se plaćenik kao individua ne može poistovjetiti s privatnom

vojnom kompanijom. One su, za razliku od individua koje djeluju u anarhičnoj okolini,

poduzeća s tradicijom. Adnan Duraković tvrdi kako su te kompanije „većinom privatne,

registriraju se i djeluju na temelju zakona matične države i države u kojoj djeluju.“

(Duraković, 2011: 34). Dodaje i kako „time nisu ilegalne organizacije i to ih razlikuje

od plaćenika, ali upravo to i otvara brojna pitanja. Bez obzira na sve, države su dužne

poštivati Ženevske konvencije što znači da im je dužnost progoniti počinitelje ratnih

zločina.“ (Duraković, 2011: 34). Osim tradicije, ove se kompanije mogu pohvaliti i

visokim stupnjem organizacije, velikim brojem zaposlenih, sjajnom opremljenošću, a

treba i naglasiti da uglavnom imaju i jake veze u vladi i vojnim krugovima. pa tako i

Duraković tvrdi kako su kompanije „ponekad i njihove (vladine) produžene ruke

prepoznate na tržištu takvih usluga i osnažene autoritetom država u kojima su osnovane

da bi popunile praznine u njihovom djelovanju u novim uvjetima.“ (Duraković, 2011:

40).

51

Privatne vojne kompanije djeluju na bazi ugovora, davajući prednost onome tko ih

angažira (Duraković, 2011: 42). Što se djelatnosti tiče, već ranije je napomenuto da su

one raznovrsne, ali mogu se svrstati u tri glavne kategorije (Isenberg, 2009: 11):

1. Military combatant companies – pribavljaju kompanijama pojedince sposobne za

borbu, čine mali dio kompanije

2. Military consulting firms – pružaju trening i savjetodavne usluge

3. Military support firms – pružaju pomoć i podršku, npr. održavanje oružja, tehnička

podrška, analize i sl.

Iz ovih se djelatnosti može iščitati i razlika između privatnih vojnih kompanija i vojske

općenito. Naime, te djelatnosti prikazuju PMCs kao davatelje usluga, dok je, s druge

strane, vojska proizvođač. Dok je relativno jasna granica između vojske i PMCs-a, puno

je teže razlikovati jednu privatnu vojnu kompaniju od druge prema njezinoj primarnoj

djelatnosti. To se javlja kao posljedica toga što kontraktor može raditi više od jednog

zadatka (Isenberg, 2009: 12).

Tu razliku će se najbolje uočiti pregledaju li se aktivnosti kojima se bave privatne vojne

kompanije (PMC) ili privatne sigurnosne kompanije (PSC), iako mogu biti i jedno i

drugo. Najčešće usluge koje pružaju ove vrste kompanija su (Duraković, 2011: 47):

• ofanzivne borbene operacije (povlačenje okidača) - PMC

• usluge sigurnosti naoružanih kompanija u nestabilnim državama prema

privatnim klijentima – PSC,

• usluge sigurnosti naoružanih kompanija u nestabilnim državama prema javnim i

međunarodnim klijentima uključujući provođenje zakona i policijske operacije –

PMC,

• humanitarna zaštita, operacije i podrška – PMC/PSC,

• vojno-obavještajne aktivnosti i savjetodavna funkcija – PMC,

• razminiranje – PSC,

52

• vojna i policijska obuka – PMC/PSC,

• logistika i snabdijevanje u vojnim operacijama – PSC,

• talačke situacije kao savjetnici i operacije spašavanja – PMC/PSC.

Treba istaknuti da je, i uz gore navedene djelatnosti, teško utvrditi koja od tih

kompanija u svojim aktivnostima primjenjuje vojnu silu, koja policijsku, a koja uopće

ne primjenjuje borbene aktivnosti. To posebice otežava „upotreba osobnog suvremenog

oružja i opreme velike vatrene moći koja otežava razlikovanje snaga za provođenje

zakona od vojnih snaga. Ukoliko se na njih primjenjuju standardi koji se odnose na

plaćenike, onda će se one tretirati kao zločinačke organizacije i počinitelji ratnih

zločina. Kako države koje ih osnivaju ipak više ili manje na njih u vanjskim poslovima

prenose dio javnih ovlasti, to bi značilo da i države koje provode takvu politiku krše

međunarodno humanitarno pravo, a pri tome žele ostati podalje od svega. To otvara

pitanja vojnih intrevencija i brojnih problema. Zemlje u tim situacijama moraju uzeti u

obzir brojne posljedice, dok kompanije na takve stvari gledaju kao na biznis, cilj, ishod i

cijenu posla.“ (Duraković, 2011: 47).

Pitanje o privatizaciji vojske bila je tema rasprava i nekih poznatih ekonomista, poput

Miltona Friedmana i Alana Greenspana. Oni na vojne usluge nisu gledali kao na obvezu

ili nacionalnu žrtvu nego kao radnu snagu i problem rada koje je najbolje riješiti kroz

tržišne mehanizme. Regrutaciju se u tom kontekstu smatralo nepoštenim oblikom

oporezivanja „u naturi“, a Friedman je regrutaciju čak nazvao ropstvom (Isenberg,

2009: 21).

Nadalje, Duraković napominje kako će upotreba PMCs-a u budućnosti rasti, te će „UN

u budućnosti ovakve kompanije angažirati iz čisto ekonomskih razloga.“ (Duraković,

2011: 45). Dodaje i kako nastaje „potreba obzirom na to da će većina budućih

humanitarnih intervencija uključivati privatne kompanije koje su mnogo efikasnije nego

plave kacige“. Međutim, napominje i da se javlja potreba nove regulacije naspram

takvih kompanija jer su „pod nejasnom politikom vlada i UN-a“ (Duraković, 2011:47).

Na kraju zaključuje kako PMCs kompanije „nisu plaćenici, jer uključenost države je

ključna za razlikovanje od ostalih boraca, a kontraktori su povezani s državom na više

53

način. Kompanije su pravne osobe u skladu sa zakonima države i kao takve su

prepoznate u zemljama u kojima djeluju po njihovim zakonima, a same se periodično

podvrgavaju kontroli i licenciranju. One su voljne surađivati s matičnom zemljom u

razmjeni informacija i kao takve su joj na usluzi. One teže tome da budu kvazi državni

agenti i da djeluju u interesnom području svoje matične zemlje u inozemstvu. Njihovo

osnivanje nije jednokratno nego se osnivaju kao korporacije s neodređenim trajanjem.

Kompanije nastoje da ne budu pogođene lošim procjenama kroz lošu korporativnu

reputaciju pa paze gdje i kome pružaju usluge za razliku od slobodnjaka koji imaju

često suprotstavljene motive, od novca do ideologije i avanturizma.“ (Duraković, 2011:

51).

Sve veće oslanjanje SAD-a na kontraktore predstavlja pokušaj da se zaobiđe ili izbjegne

javni skepticizam oko samoimenovanja SAD-a kao globalnog policajca (Isenberg,

2009:43). Uz to, vladama odgovara unajmljivanje kontraktora kako bi na njih

prebacivali odgovornost i krivnju za njihove akcije (Isenberg, 2009: 43). Ugovaranje s

kontraktorima predstavlja važan faktor za za vrijeme rata, ali i održavanja hegemonske

pozicije u svijetu s aspekta vojne snage (Isenberg, 2009: 43).

Plaćeništvo i privatne vojne kompanije napredovale su u razvoju posljednjih dvadesetak

godina. Iako se s jedne strane privatnim vojnim kompanijama može odrediti njihov

pravni okvir, za plaćenike to nije tako. Plaćeništvo samo po sebi nije legalno. Međutim,

teško je razdvojiti ta dva pojma, pa se može reći kako se privatne vojne kompanije

nalaze u sivoj zoni. Isto tako, te se kompanije bave mnogim aktivnostima pa je njihovo

djelovanje teško ograničiti. U nastavku rada će, nakon što je pobliže određen značaj

PMCs-a, slijediti razvoj privatnih vojnih kompanija u SAD-u s naglaskom na

kompaniju Blackwater.

4.3. Razvoj privatnih vojnih kompanija u SAD-u

Trend upotrebe privatnih vojnih kompanija rastao je posljednjih 20-ak godina, a za

očekivati je kako će se taj trend nastaviti i u budućnosti. Kompanije te vrste posluju na

svim kontinentima svijeta (izuzev Antartike) (Salzman, 2008: 858). Podloga za

54

osnivanje kompanija takve vrste stvorena je 1985. LOGCAP ugovorom, kao što je i

istaknuto ranije u radu. Ipak, treba napomenuti da je pred više od 70 godina u SAD-u

bilo zabranjeno novačenje plaćenika, regulirano The United States Neutrality Act-om, s

time da se situacija s kompanijama nije uzimala u obzir (Duraković, 2011: 43). Pred

gotovo 30 godina ta se situacija promijenila i omogućila upotrebu kontraktora u

sukobima i nesigurnim zonama, ali to je osim oružanih straža uključivalo i angažiranje

građevinara, inženjera, mehaničara, kuhara i svega ostalog što je potrebno za

uspostavljanje baze u stranoj zemlji (Isenberg, 2009: 19). Zanimljivo je i napomenuti

da su SAD od 1990. do 2000. godine sudjelovale u čak 80 sukoba, dok su u razdoblju

od 1950. do 1989. sudjelovale u samo njih 15 (Isenberg, 2009: 13). Oslanjanje SAD-a

na kontaktore vidljivo je i na sljedećem primjeru: od 1994. do 2002. između vojske i

privatnih kompanija potpisano više od tri tisuće ugovora (Salzman, 2008: 859).

Al Gore, potpredsjednik SAD-a za vrijeme Billa Clintona, pokrenuo je inicijativu

„Reinventing Government“, pomoću koje su se trebale smanjiti plaće u javnom sektoru,

kao i unajmiti veći broj kontraktora, što bi za posljedicu imalo povećanje produktivnosti

i smanjenje troškova. Tako je, 10 godina nakon LOGCAP-a, United State Commission

on Roles and Misson u završnom izvješću, u kojem se tražilo izbjegavanje dupliranje

vojnih usluga, posvetilo poglavlje sve većoj potrebi oslanjanja na privatni sektor

(Isenberg, 2009: 19). Iste je godine Defense Science Board objavio izvještaj u kojem je

stajalo da Pentagon može uštedjeti do 12 milijardi USD godišnje, ako bi kontraktorima

prepustio sve funkcije podrške osim ratovanja. Na to se 2000. nadovezao i George W.

Bush, tada predsjednički kandidat, kada je obećao privatnim kompanijama da će se

natjecati s državom za 450 tisuća poslova. Samo godinu dana kasnije, broj kontraktora

unajmljenih od strane Pentagona po prvi je put premašio broj civila koji su radili u

Pentagonu (Isenberg, 2009: 19).

Dolaskom na vlast predsjednika Barracka Obame započela je kampanja promjene

vladinih ugovora s kontraktorima. Na taj je problem senator Obama ukazao u svojoj

predsjedničkoj kampanji, a ubrzo je pokazao i kako je mislio ozbiljno. Naime, 2007.

godine uveo je Zakon o transparatnosti i odgovornosti u vojsci i sigurnosti

(Transparency and Accountability in Military and Security Act), što je predstavljalo

dopunu Zakona o odobrenju obrane (Defense Authorization Act) iz 2008. Zakon je

55

obvezao vladine agencije da obavještavaju Kongres o broju zaposlenih sigurnosnih

kontraktora, broju ubijenih, ranjenih i da poduzimaju disciplinske mjere protiv

kontraktora. Dvije je godine kasnije Obamina administracija išla korak dalje, te je uvela

set reformi kojima je bio cilj smanjiti državnu potrošnju na privatne vojne i sigurnosne

kompanije, obavještajne i druge kritične usluge, kao i da se neke „outsourcane“

djelatnosti vrate državi (Isenberg, 2009: 15). Nadalje, Obamina je administracija manje

koristila proces outsourcing-a u odnosu na svoje prethodnike. Sam Obama je 2010

izjavio: „kritične državne funkcije neće provoditi privatni sektor iz čisto ideoloških

razloga“ (Isenberg, 2009: 16).

Pravni status PMCs-a u oružanim sukobima po postojećim međunarodnim ugovorima

pomalo je nejasan. Stoga su Švicarska inicijativa i Privatne vojne i sigurnosne

kompanije zajedno s međunarodnim odborom Crvenog križa odlučili poduzeti mjere u

tom smjeru. U rujnu 2008. godine potpisan je „Dokument iz Montreuxa“. Njime su se

zemlje potpisnice (Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka, Kina i Velika

Britanija) obvezale promicati dogovorno ponašanje u odnosima s privatnim sigurnosnim

kompanijama tijekom oružanih sukoba. U izvješću, koje nije pravno obvezujuće,

podsjeća se na postojeće obveze u vezi privatnih sigurnosnih tvrtki u oružanim

sukobima i prepoznavanje dobre prakse kako bi se pomoglo državama u osiguravanju

poštivanja ljudskih prava prema važećem zakonu (Isenberg, 2009: 34).

O velikom broju ugovora potpisanih s kontraktorima, govori u prilog i to što u prve tri

godine provedene u Iraku, američka vlada nije znala njihov točan broj. Osnovana je i

nezavisna komisija Iraqi Study Group koja je proučavala privatne sigurnosne firme u

Iraku i Afganistanu. Pokušali su i identificirati točan broj zaposlenih u tim poduzećima

te broj ranjenih i poginulih zaposlenika, te je prema njima rezultiralo kako su 2006.

kontraktori u Iraku zapošljavali pet tisuća civila. Istog je mjeseca Središnje

zapovjedništvo (Central Command) objavilo svoje rezultate istraživanja, prema kojima

su u Iraku kontraktori zapošljavali oko 100 tisuća civila (Isenberg, 2009: 29). 100

tisuća ljudi zaposlenih od strane privatnih kontraktora 2007. godine u Iraku činili su čak

tri četvrtine američke vojne snage u Iraku (Swanson, 2008: 153).

Već je istaknuto da SAD ima najmoćnije privatne vojne kompanije u svijetu. U

nastavku će se navesti samo neke od njih (Biggest mercenary companies, 2013):

56

• Blackwater/Academi – jedan od pionira među privatnim vojnim kompanijama, u

njihovom je vlasništvu jedan od najvećih i najsloženijih vojnih kampova u

svijetu,

• DynCorp – nalazi se među osam kompanija koje je odabralo Ministarstvo obrane

da ostane u Iraku nakon odlaska američke vojske; djeluje i u Europi, Africi i

Južnoj Americi te stvara godišnje prihode od 3,4 milijarde USD,

• TripleCanopy - kao i Dyn Corp odabrana je da ostane u Iraku, a vrijednost

ugovora iznosila je oko 1,5 milijardi USD; djeluje u Južnoj Americi i Africi,

• Erinys – dobili ugovor o zaštiti ključnih naftovoda u Iraku; trenutno ih čuva 16

tisuća njihovih zasposlenika raspoređenih na 282 lokacije.

Od gore navedenih kompanija, pažnja će se posvetiti samo „Blackwateru“, zbog toga

što je od svih PMCs-a za vrijeme Iračkog rata imao najzapaženiju ulogu. Prvenstveno

zbog načina na koji je kompanija dobila ugovor za Irak, te zbog brojnih incidenata za

koje je odgovorna. Iako je osnovan samo nekoliko godina prije invazije SAD-a na Irak,

„Blackwater“ je tek na iračkom tlu doživio vrhunac i postao jedna od najvećih privatnih

kompanija u svijetu.

4.3.1. Privatno vojno poduzeće Blackwater

„Blackwater“ je osnovan zaslugom Erika Princea, tada bivšeg 27-godišnjeg američkog

marinca, i njegovog kolege Ala Clarka. Prince je bio orijentiran prema političkoj

desnici, a bio je poznat kao veliki katolik. Sa 19. godina, za vrijeme predsjedničkog

mandata Georgea H. W. Busha, odrađivao je staž u Bijeloj kući. Tamo je stekao mnoga

poznanstva, ali i prvi puta ostvario svoj doprinos u politici, kada je dao 15 tisuća USD

Republikanskom nacionalnom odboru Kongresa (Scahill, 2007: 13). Stvaranje

kompanije započelo je 1996, izgradnjom lože i kampa za obuku. Sve je to financirao

sam Erik Prince, koji je nekoliko mjeseci prije toga prodao kompaniju pokojnog oca za

1,35 milijardi USD (Scahill, 2007: 13). Nešto kasnije izjavio: „Želio sam ostati povezan

s vojskom, pa sam sagradio postrojenje koje će pružati mjesto vrhunske kvalitete za

američku i prijateljsku stranu vojsku, provedbu zakona, komercijalne i vladine

57

organizacije, kako bi se pripremile za ulazak u opasna područja.“ (Scahill, 2007: 34). U

svibnju 1998. kompanija je službeno započela s poslovanjem (Scahill, 2007: 37).

PMC „Blackwater“ posjeduje i upravlja najvećom privatnom vojnom bazom u svijetu,

koja pokriva 11 četvornih milja u Sjevernoj Karolini (Swanson, 2008: 158). 2007.

godine „Blackwater“ je imao 2,300 privatnih vojnika raspoređenih u 9 zemalja. Imali su

bazu podataka od 21 tisuće bivših vojnika i pripadnika specijalnih postrojbi, privatnu

flotu i više od dvadeset zrakoplova (Scahill, 2007: 13).

Danas „Blackwater“ djeluje pod imenom „Academi“, a prije toga se kratko koristilo i

ime XeServices. Uslijed mnogih tužbi i procesa protiv njih, stvorena je loša reputacija,

te je trebalo stvoriti novi brend. U nastavku će se koristiti samo ime „Blackwater“ jer je

pod tim imenom kompanija djelovala u Iraku.

Snažan razvoj zabilježen je nakon što je 2002. godine stvoren Blackwater Security

Consulting, kojim je kompanija ušla u svijet vojske za unajmljivanje (Scahill, 2007: 43).

Nešto kasnije, u travnju 2002., „Blackwater“ je dobio prvi ugovor za održavanje

sigurnosti u Afganistanu, i to od CIA-e, za što je bio zaslužan izvršni direktor CIA-e, A.

B. "Buzzy" Krongard. Nije se znala točna veze između Princea i Krongarda, ali je jedan

od bivših zaposlenika „Blackwatera“ izjavio kako „je znao da su Erik i Krongard dobri

prijatelji.“ Tako je „Blackwateru“ bez natječaja dodijeljen ugovor od 5,4 milijuna USD

za šest mjeseci kako bi osigurao 20 stražara za postaju CIA-e u Kabulu (Scahill, 2007:

43). Bio je to samo uvod za ulazak u Irak. Teroristički napad 11. rujna 2001.

predstavljao je prekretnicu u razvoju kompanije „Blackwater“. Suosnivač Al Clark čak

je jednom izjavio: „Osama bin Laden je od Blackwatera stvorio ono što je danas“

(Scahill, 2007: 14). Kada su američke trupe ušle u Irak 2003. godine, Prince je ugledao

priliku koji je trebalo iskoristiti. Imao je jake veze u državnim administrativnim

službama (General Service Administration) što mu je pomoglo da „Blackwater“ na

kraju bude zadužen za čuvanje najznačajnije osobe Bushove administracije u Bagdadu,

ambasadora Paula Bremera (Scahill, 2007: 43).

Nije samo „Blackwater“ ušao u Irak zahvaljujući dobrim vezama s vladom. To je

praktički bio i jedini uvjet. Većina kontraktora ušla je u Irak zahvaljujući lobiranju.

Kompanije poput „Halliburtona“, „KBR-a“, „DynCorpa“, „Blackwatera“ i „Carlyle

58

Group“ su poznate po jakim vezama s političkom desnicom i brojnim optužbama za

ratno profiterstvo, prevare i korupciju (Swanson, 2008: 154).

Jedan od glavnih problema vezanih uz PMCs u Iraku bio je zakonski odrediti

odgovornosti plaćenika. „Najjednostavnije“ je bilo izbjeći iračko zakonodavstvo, te je

kontraktorima dodijeljen imunitet. Tako je 2003. godine u Status of the Coalition,

Foreign Liaison Missions, Their Personnel and Contractors definirano pod člankom 1.

da „svo osoblje kako vojno tako i civilno, njihova imovina, oprema, fondovi i sredstva

nisu subjekt zakona niti jurisdikcije okupiranog područja, čime dobivaju imunitet od

procesa po iračkim zakonima.“ (Duraković, 2011: 43). U odjeljku 2. ističe se kako su

kontraktori „subjekt jurisdikcije svojih država, osim ako takvo djelo ne postoji u zakonu

zemlje iz koje dolazi, i tada se može tražiti od strane CPA da matična država odustane

od jurisdikcije kako bi se takav akt podveo pod irački zakon.“ (Duraković, 2011: 43).

Nadalje u članku 3. spominje se kako će „kontraktori biti pod imunitetom od iračkih

zakonskih procesa u odnosu na radnje poduzete u skladu s odredbama i uvjetima

ugovora ili bilo kojom dopunom podugovora. To je obrazloženo nužnošću zaštite

zaposlenika ovih kompanija“ (Duraković, 2011: 43).

Međutim, imunitet koalicijskih trupa u Iraku nisu osiguravale rezolucije Vijeća

sigurnosti, te je morao biti uspostavljen novi sporazum. Taj je sporazum uspostavljen

odradbom CPA broj 17. Budući da je prijelazna vlada Iraka preuzela u svoje ruke irački

suverenitet, Vijeće sigurnosti je Rezolucijom 1511. reafirmiralo ovlaštenje

multinacionalnih snaga u Iraku, na zahtjev iračke vlade. Prije predaje suvereniteta u

iračke ruke donesena je CPA Order 100, umjesto već postojeće odredbe CPA. 2005.

godine Irak je dobio ustav, ali je članak 130. ustava predviđao valjanost ranijih zakona

uključujući Odredbu 17. Ta je odrebna, iako izmijenjena naknadnom odredbom, i dalje

ostala na snazi (Duraković, 2011: 44).

Ti su pokušaja određivanja pravnog statusa plaćenika, odnosno kontraktora, dobili na

težini uslijed nekoliko tragedija u Iraku. Ima ih više, a sigurno postoje i one za koje ni

javnost još nije saznala. Možda najveća tragedija zbila se 16. rujna 2007. godine, kada

su zaposlenici „Blackwatera“ ubili sedamnaest iračkih civila, bez ikakvog opravdanja

(Salzman, 2008: 854). Jedan od Iračana koji je svjedočio tom događaju, 38-godišnji

Khalaf, rekao je da su konvoji uobičajena stvar u Bagdadu i da mu se nije činilo ništa

59

drugačije tog jutra. Međutim, terenska su vozila napravila neočekivan polukružan okret

i zaustavila se na sredini trga. Tada su, ničim izazvani počeli pucati po civilima, a

pritom ih je smrtno stradalo 17. Predsjednik „Blackwatera“, Erik Prince, branio je

svoju kompaniju od optužbi, tvrdeći kako su njegovi zaposlenici samo „uzvratili paljbu

prijetećim metama“, uključujući „čovjeka s puškom AK-47 koji je pucao na konvoj“ i

„vozila koja su se približavala, a činila su se kao bombaši samoubojice.“ Isto tako,

Prince je istaknuo kako je jedno od vozila bilo oštećeno uslijed „neprijateljske vatre“,

zbog čega ga je trebalo vući. Međutim, Princeove primjedbe nisu nikad dostavljene jer

je Ministarstvo pravosuđa pokrenulo istragu dan prije saslušanja i zamolilo odbor da ne

raspravlja o detaljima 16. rujna. Ako kojim slučajem tužitelji uspiju izgraditi slučaj i

pravomoćno osuditi zaposlenike „Blackwatera“, biti će to presedan, koji će moći

poslužiti i kao primjer drugima (Blackwater in Baghdad, 2013).

Međutim, „Blackwater“ nije samo optuživan za stradavanja iračkih civila, nego i svojih

zaposlenika. Kompanija ima u Iraku stotine zaposlenika, ali zbog četvorice svojih

zaposlenika postao je gotovo najpoznatiji PMCs u svijetu. Naime, 31. ožujka 2004.

godine, četvorica zaposlenika izgubila su se u Fallujahu gdje su uhvaćeni i ubijeni od

gomile. Njihova su tijela unakažena i zapaljena, a spaljena tijela dvojice od njih

obješena su na mostu nad rijekom Eufrat (Swanson, 2008: 154). Javnost je nakon toga

upirala prstom u „Blackwater“ zbog potpuno krive procjene i promašene operacije. Nije

bilo jasno zbog čega su samo ta četiri zaposlenika poslana u to opasno područje i s

kojim ciljem. Ta je tragedija dovela do eskalacije i većeg broja smrtno stradalih u

sukobima između Iračana i Amerikanaca (Swanson, 2008: 154).

Obitelji poginulih tijekom „Fijaska u Fallujahu“ podignule su optužbu protiv

„Blackwatera“, navodeći brojne pogreške, prekršaje i nemar, kršenje ugovornih obveza.

Na to su se obitelji stradalih odlučile nakon što su im iz „Blackwatera“ lagali o tome što

se zapravo dogodilo. Majka jednog od poginulih izjavila je: „Blackwater razumije samo

novac. To je jedino što ih zanima. Nemaju vrijednosti, ni morala.“ (Swanson, 2008:

158).

Tri mjeseca kasnije kompaniji je dan novi ugovor od strane vlade SAD-a, da štiti

američke diplomate i postrojenja. Snažan odjek koji je u javnosti prouzročen smrću

četvorice zaposlenika „Blackwatera“ pokazati će se kao iskra koja je pokrenula

60

kompaniju na put uspjeha (Scahill, 2007: 13). U „Blackwateru“ su se hvalili rastom od

600% i porastom prijava za posao. Sam predsjednik firme izjavio je kako se nalaze u

industriji vrijednoj milijarde dolara, te kako su „tek zagrebli njezinu površinu.“

(Swanson, 2008: 158).

Još jedan od poznatijih primjera neorganiziranog, divljačkog i u najamanju ruku

neprimjerenog ponašanja plaćenika zasigurno je Andrews J. Moonen. On je bivši

zaposlenik „Blackwatera“ koji je 2006. u Iraku, pod snažnim utjecajem alkohola upucao

jednog od zaštitara iračkog predsjednika, nakon što su ga ovi pokušali zaustaviti da uđe

u zonu gdje su živjeli stariji članovi iračke vlade. Moonen tada nije bio na dužnosti, a

„Blackwater“ ga je otpustio odmah nakon incidenta. Nakon nešto manje od dva mjeseca

uposlen je od strane privatne vojne kompanije Combat Support Servicea, za radno

mjesto u Kuvajtu (Isenberg, 2009: 38).

Jedna od najžešćih rasprava o statusu kontraktora vodila se na saslušanju 2006. godine,

između Dennisa Kucinich, američkog demokratskog političara, i Shayja Assada,

direktora u Pentagonu zaduženog za kontaktore. Kucinich je ukazivao na to da američke

trupe podliježu pravomoćnim pravilima o vođenju borbe, dok kontraktori ne podliježu.

Na saslušanju je izjavio kako za zločine u Iraku „ni jedan kontraktor nije procesuiran“.

Zatim je upitao Assada: „Bi li Ministarstvo obrane bilo spremno tužiti bilo kojeg

privatnog kontraktora za kojeg je dokazano da je nezakonito ubio civila?“ Assadov

odgovor:“ Gospodine, ne mogu odgovoriti na to pitanje“, zgrozio je Kucinicha, koji je

uzvratio: „Razmislite o tome što to znači. Ti se privatni kontraktori mogu izvući s

ubojstvom.“ te je dodao kako „ti kontraktori ne podliježu nikakvim zakonima i stoga

imaju više od dozvole da uzmu zakon u svoje ruke.“ (Scahill, 2007: 229).

Od lipnja 2008. smatra se kako je u Iraku i Afganistanu život izgubilo 1350 civila

zaposlenih od strane kontraktora, 29 tisuća ih je ranjeno, od čega 8300 teško. Prema tim

se brojkama može zaključiti da na svakog četvrtog poginulog američkog vojnika dolazi

jedan civil zaposlen od strane kontraktora (Isenberg, 2009: 30).

SAD je svjetski lider po upotrebi privatnih kontraktora zato je vlada SAD-a preuzela

ulogu jamca globalne stabilnosti u vrijeme kad je američka javnost bila nesklona

pribavljanju potrebnih resursa za potporu ove strategije. Što se SAD više oslanja na

61

vojne privatne kompanije da podrže njegovu ulogu hegemona, to je jača tendencija

jednostranog pristupa globalnoj krizi. Odnosno, osigurava se da teret bude

disproporcionalno podijeljen između poreznih obveznika i posebice američkih trupa

(Isenberg, 2009: 44).

Nakon što je Erik Prince 1996. godine, uz pomoć bivšeg kolege Ala Clarka, osnovao

"Blackwater", trebalo je nekoliko godina da postane jedna od najjačih privatnih vojnih

kompanija na svijetu. Tu je ključnu ulogu imao Prenceov prijatelj "Buzzy" Krongard,

izvršni direktor CIA-e, koji mu je osigurao ugovor od gotovo 5,5 milijuna USD, za

osiguranje postaje CIA-e u Kabulu. "Blackwater" je dobio još nekoliko ugovora u Iraku,

ali kompanija će prevenstveno ostati zapamćena po incidentima koje je prouzročila.

Najupečatljiviji je onaj iz rujna 2007., kada su zaposlenici "Blackwatera" ubili čak 17

civila, bez ikakvog povoda. Američkim privatnim vojnim kompanija je zapravo dan

imunitet i "slobodne ruke" u Iraku. "Blackwater" je u Iraku, umjesto mira i sugurnosti,

zaslužan za nesigurnost, nerede i stradavanja. Nameće se pitanje bi li se ovakva

stradavanja dešavala da je umjesto privatnih vojnih kompanija taj posao obavljala

američka vojska. U nastavku će biti analizirane neke od prednosti i nedostataka

privatnih vojnih kompanija u odnosu na američku vojsku.

4.3.2. Usporedba privatnih vojnih kompanija i američke vojske

Već je i ranije napomenuto da su privatne vojne kompanije danas postale jedne od

najunosnijih i moćnih kompanija na svijetu. Međutim, to su kompanije koje stvaraju

enormne profit, po nekim procjenama i do 120 milijardi USD godišnje (Blackwater

profit, 2013). Međutim, treba sagledati i drugu stranu tih kompanija. Jedan od glavnih

problema vezanih za kontraktore odnosi se na njihovu isplativost. Kao i sve, tako i

PMCs imaju svoje dobre i loše strane. Kao najveća mana spominju se visoki troškovi –

prosječan "plaćenik" zarađuje i do 10 puta veću dnevnicu od američkog vojnika

(Blackwater profit, 2013). To je zapravo velik problem, budući da to plaća država,

odnosno porezni obveznici. Zbog toga se treba zapitati da li je stvarno u interesu države

da privatna vojna poduzeća obavljaju posao nacionalne vojske. U ovom slučaju, pitanje

je: je li se SAD-u isplatilo potpisivanje ugovora s brojnim kontraktorima za obavljanje

62

poslova u Iraku? U nastvaku će se pokušati razmotriti neke slabosti i prednosti PMCs-a,

ali i prikazati neke rezultate istraživanja.

Velik se broj ekonomista bavio tematikom ousourcinga vojnih djelatnosti, ali problem

se javljao usred korištenja različitih varijabli. Na primjer, kako mjeriti uštedu nastalu

zapošljavanjem umirovljenog osoblja iz specijalnih operacija ili kako uračunati stotine

tisuće poreznog novca potrošenog na obuku tih bivših vojnika? Međutim, ne može se

sve sagledavati iz perspektive troškova, nije to jedini način za mjeriti vrijednost. U

logistici je također važna brzina dostave i kvaliteta usluge. Na primjer, ukoliko treba

nešto dostaviti u ratnoj zoni, jasno je da će cijene toga biti veća jer uključuje određeni

rizik, za koji su kontraktori i plaćeni (Isenberg, 2009: 24).

Držeći se činjenica i dostupnih podataka, započeti će se nekom od prednosti PMCs-a.

Jedna od najvećih vojnih prednosti privatnih kompanija zasigurno je mobilnost.

Kretanje i korištenje vojne sile PMC-a je brže od nacionalnih ili multinacionalnih

vojnih snaga. Osim toga, privatne kompanije nude i brojne prednosti. Privatna vojna sila

može se pokrenuti i upotrijebiti mnogo brže nego multinacionalne snage ili čak i

nacionalne snage. Privatne kompanije obično imaju jasno izgrađen zapovjedni lanac, ne

pate od supranacionalnih težnji koje opterećuju supranacionalne snage, imaju

kompatibilnu vojnu opremu, obuku i profesionalni jezik i vjerojatno veće iskustvo

zajedničkog rada nego druge ad hoc multinacionalne snage (Duraković, 2011: 44). Uz

sve navedeno, valja napomenuti da su privatne vojne kompanije „formalno potpuno

odvojeni subjekti od svojih država, ali i u stvarnosti one su prešutno ili tajno agenti

država u kojima su osnovane“ (Duraković, 2011: 44). Duraković također tvrdi kako

Vlade preferiraju privatne vojne kompanije kao izvršitelje poslova jer one pružaju neke

vrste usluga jeftinije i efikasnije nego što bi to mogle njihove oružane snage u istim

uvjetima za određene vrste poslova. Pojava velikog broja kompanija na tržištu dovela je

do snižavanja cijena angažmana i posljedično svakodnevno kupovanje malih

kontraktora od strane velikih (Duraković, 2011: 51).

Za vlade je praktičnije i efikasnije pozvati grupu privremenih, visoko obučenih

stručnjaka za vrijeme rata. Isplativije je i ako se uzme u obzir da je njima isplaćena

premija jer trajna nacionalna vojska isušuje državne resurse (preko mirovina,

zdravstvenih osiguranja i sl.) i u vrijeme mira (Isenberg, 2009: 19).

63

Za vjerovati je ipak kako outsourcing koji SAD provodi s kontraktorima ipak povećava

troškove, iako bi cilj outsourcinga bio upravo suprotno. Isenberg upućuje na dva razloga

odgovorna za tu situaciju (Isenberg, 2009: 23):

1. Potrebno je transparentno i konkuretno tržište, tako da klijenti mogu odabirati između

dobavljača.

2. Ugovori moraju biti predmet transparentne natječajne procedure, ponude konkurenata

moraju biti sustavno uspoređene, a izvršenje mora biti pomno praćeno, i ukoliko je

potrebno, provoditi sankcije.

Isenberg naglašava kako se čini da se ni jedna od navedenih karakteristika ne odnosi na

trenutne procedure ugovaranja. Također, ističe i kako je jedan od glavnih razloga za

slabo nadgledavanje radova taj što je broj onih radnika u vladi koji su za to zaduženi

ostao isti, dok se trošenje povećalo. Posebna studija ukazuje i na to da je samo 40% svih

ugovora vladinih agencija između 1998. i 2003. bilo predmet natječaja (Isenberg, 2009:

23). Međutim, za vrijeme rata nema mjesta za složene natječajne procedure. Imperativ

je jedino pobjeda, a ne ušteda novca (Isenberg, 2009: 23).

Kada bi se plaćenici uključili u ukupnu brojku američke vojske u Iraku, tada bi ukupna

vojna snaga bila za dvije trećine veća. odnosno, 2007. bilo je 150 tisuća trupa američke

vojske, a kada bi im se pridodali plaćenici, ta bi se brojka popela na 250 tisuća. U svojoj

knjizi „The Bush League of Nations“ James A. Swanson analizirao je troškove privatnih

vojnih kompanija i zaključio: „Kada bi ukupnu vojnu snagu činile samo američke trupe,

bez plaćenika, tada bi ukupni troškovi bili smanjeni za 70%, dok bi u isto vrijeme bili

uvelike poboljšani učinkovitost i odgovornost.“ (Swanson, 2008: 156).

Nije lako točno odrediti koliko iznosi prosječna plaća u jednom PMC-u. One variraju,

ali su svejedno višestruko veće od plaća američke vojske. Na primjer, američki vojnik

koji vozi kamion ima plaću od cca. 20 tisuća USD na godinu, dok plaćenik za isti posao

dobiva i 100 tisuća američkih dolara na godinu za isti posao, odnosno pet puta veći

iznos. Što se mjesečne naknade za plaćenike tiče, ona značajno varira, a može iznositi

300 USD na mjesec za vojnika iz Fiđija ili čak oko 1000 USD na dan za bivše „zelene

beretke“. Plaće u „Blackwateru“ navodno iznose oko 1500 USD na dan po zaposleniku.

Za usporedbu, veliki je broj novaka napustio američku vojsku 2003. jer je tada bilo

64

preteško uzdržavati obitelj s mjesečnom plaćom od 60 USD, ili dva dolara po danu

(Swanson, 2008: 162). Sagledamo li pak izvršnog direktora jednog privatnog vojnog

poduzeća, on može zaraditi od 10 pa čak do 100 puta više od generala američke vojske s

četiri zvjezdice (Swanson, 2008: 156).

Ganslerovo izvješće iz 2007. godine dalo je važan uvid u razloge neuspjeha ugovaranja

s kontraktorima, a među naistaknutijima se spominju nedovoljna istreniranost i iskustvo

vojnih službenika, nedovoljna opremljenost, te nedovoljna kvalificiranost (samo 56%

vojnih oficira i 53% civila zaposlenih od kontraktora je kvalificirano za svoju poziciju)

(Isenberg, 2009: 32).

Koliko je zapravo koštao rat u Iraku može se samo približno odrediti, gotovo je

nemoguće odrediti točnu brojku. Procjenjuje se kako je 40% novca potrošenog za

vrijeme Bushovog mandata išlo u ruke privatnih kompanija u Iraku, iako nije poznat

točan broj. Nema sistema koji bi efikasno ocijenio performanse svakog pojedinog

kontraktora. Jednako tako, bez obzira na to kako je loša izvedba, kontraktori su

praktički uvijek plaćeni (Swanson, 2008: 158). Michael Thibault, jedan od čelnika

istražnog povjerenstva osnovanog od strane Kongresa i zaduženog za kontrolu trošenja

novca od strane PMC, izjavio je: "Vrijednost poslova s privatnim firmama koje su

angažirane u Afganistanu i Iraku je 206 milijardi dolara. Procjenjujemo da je od tog

novca između 31 milijarde i 60 milijardi izgubljeno - ili zbog nenamjenskog trošenja ili

putem raznih malverzacija i prijevara." osim toga, Thibault je i progovorio o problemu u

državnim postupcima dodjele pojedinih poslova: "Taj postupak je previše skup.

Postupak ne nagrađuje kompetitivnost i dobro obavljen posao. Također, nema

odgovornosti ako ste posao loše obavili. Ne kažnjavaju se oni koji krše pravila, bili oni

državni djelatnici ili djelatnici iz privatnog sektora.“ (Privatne vojske, 2013). Jednako

tako, usporedi li se 2010. godina s 1990., potrošnja ministarstva obrane na ugovaranje s

privatnim sigurnosnim kompanijama povećala se za više od 40% (Private military

contracting sector, 2013).

Zanimljiv je i podatak da je vrijednost kompanije "Blackwater" 2002. godine (godinu

dana prije početka rata), iznosila 3,4 milijuna USD. Već u prvoj godini rata taj se iznos

"popeo" na 25 milijuna USD, što predstavlja povećanje od 735,3%. Do 2006. godine

65

vrijednost kompanije iznosila je 593 milijuna USD (Blackwater profit, 2013). To

zapravo predstavlja povećanje od 17441,2% u odnosu na 2002 godinu.

Iz priloženih podataka možemo zaključiti kako je zaista veliki trošak države

unajmljivati privatne vojne kompanije. Istina je da se na taj način osigurava velik broj

radnih mjesta, ali plaće koje primaju kontraktori višestruko premašuju one koje prima

nacionalna vojska, s napomenom da obavljaju isti posao. "Blackwater" može poslužiti

kao dobar primjer svih negativnih stvari u vezi privatnih vojnih kompanija. Zakonska

regulacija prestavlja jedan od ozbiljnijih problema. Treba naći način da se ograniče

aktivnosti i mogućnosti plaćenika jer kako je vidljivo iz primjera „Blackwatera“,

zaposlenici takvih kompanija ne odgovaraju za posljedice svojih postupaka, bez obzira

na to kakve one bile. Osim toga, zaposlenici tih kompanija svojim nedoličnim

ponašanjem nanose štetu, kako okolini, tako i kompaniji te zemlji porijekla kompanije,

kojima narušavaju ugled. Međutim, činjenica je da su vojska i država neraskidivo

povezane. Privatizacija vojske predstavlja pitanje o kojem valja pomno razmisliti, bez

obzira što je sektor privatnih vojnih i sigurnosnih kompanija ubrzano raste, stvara velike

profite i zapošljava veliki broj ljudi. Treba se zapitati jesu li takve kompanije dugoročno

isplative i održive. U smislu radnih mjesta kompanije su pozitivna stvar, ali što je više

privatnih vojnih poduzeća, to je veća potreba za novcem ministarstva obrane. Naime,

njihovo poslovanje ovisno je o ugovorima koje sklopi s državom, odnosno

ministarstvom obrane. Od toga imaju koristi samo pojedinci u čijem su vlasništvu te

kompanije, budući da ionako ta poduzeća financiraju porezni obveznici.

66

5. PRIMJENJIVOST TEORIJE HEGEMONSKE STABILNOSTI U SUVREMENIM MEĐUNARODNIM POLITIČKIM I EKONOMSKIM ODNOSIMA

U drugom je djelu ovog rada objašnjen pojam hegemonije, odnosno hegemonske

stabilnosti. Isto tako, objašnjavano je kako su ulogu hegemona kroz povijest imale dvije

države – Velika Britanija i SAD. U ovom će se dijelu rada pokušati analizirati trenutna

pozicija SAD-a kao hegemona, moguće razloge gubitka te pozicije, te mogućnost

pojave novog hegemona – Kine.

5.1. Gubitak pozicije hegemona od strane Sjedinjenih Američkih Država

Već je prethodno spomenuto da je SAD počeo gubiti poziciju hegemona. Zbog čega je

došlo do toga i kada? Ekonomist Arthur Stein tvrdi kako je padanje hegemonske moći

SAD-a započelo još 1971. godine, što zapravo znači da pada već više od 40 godina. Kao

uzroke navodi istodobno uvođenje dodatnih pristojba na uvoz i odbijanje zamjene zlata

za dolar. Jačanje dolara dovelo je do inflacije i deficita platne bilance SAD-a, što je za

posljedicu imalo stvaranje stagflacije. SAD je počeo s devalviranjem dolara u odnosu na

zlato kako bi se obuzdala dvoznamenkasta inflacija (Gold standard abandoned by us,

2013). 1971. godine Zlatni standard je napušten, odnosno kovertibilnost dolara za zlato,

te su po prvi puta u povijesti svjetske valute izgubile materijalnu podlogu (Gold

standard, 2013). Tim je mjerama zapravo SAD srušio potpornje na kojima su sagrađeni

poslijeratni međunarodni trgovinski odnosi, a ostatak 70-ih obilježeno je strahom od

povratka protekcionizmu. Mnogi su smatrali da će gubitak hegemonske moći SAD-a

značiti upravo to – povratak protekcionizmu. Međutim, pad hegemonske moći SAD-a

nije značio da je SAD izgubio sposobnost nametanja otvorenosti, nego je jačanje drugih

zemalja dovelo do toga da SAD više ne želi imati toliku odgovornost. Uvođenje

dodatnih pristojbi na uvoz 1971. pokazalo je kako SAD ne želi održavati tu obavezu

pod svaku cijenu (Stein, 1984: 382).

67

Danas, nakon što je doba liberalizacije i globalizacije zaživjelo, SAD još uvijek drži

poziciju hegemona. Još malo pa će proći i čitavo stoljeće SAD-a kao hegemona. Možda

nije sasvim točno reći kako SAD održava stabilnost, ali zasigurno utječe na nju (Liu i

Ming-Te, 2011: 218). Primjer je i globalna ekonomska kriza, koja je započela baš u

SAD-u i izazvala lančanu reakciju diljem svijeta. Njezine posljedice osjećaju se i danas

diljem svijeta. Stoga, ako se uzme da je ekonomska moć jedna od karakteristika

hegemona, a SAD ima, uz EU, najjaču ekonomiju u svijetu, može se uočiti kako šokovi

i velike promjene u gospodarstvu SAD-a izazivaju promjene na globalnoj razini. Naime,

rast svjetskog BDP-a u 2007. godini, godini prije početka krize, iznosio je 5%, da bi u

godini početka krize (2008.) pao na 3,1%. U 2009. zabilježen je pad svjetskog BDP-a

od 0,7%. (World GDP growth, 2013.) Globalna kriza je nanijela štetu američkom

modelu kapitalizma, istisnula poziciju dolara te ubrzala promjenu centra globalne

ekonomije, iz Amerike u Aziju (Clark, 2011: 20). Međutim, još jedan je kriterij vojna

snaga. SAD trenutno ima najveću vojnu silu na svijetu, na koju izdvaja 700 milijardi

USD godišnje (Liu, Ming-Te 2011: 221). U razdoblju od 1998. do 2007. godine, SAD

su povećali vojne izdatke za 66%, dok je na globalnoj razini to povećanje iznosilo 33%.

Trenutno, od ukupnih svjetskih izdataka za obranu SAD čine 50% (Clark, 2011: 19).

SAD su preuzele ulogu „globalnog policajca“ u međunarodnim sukobima.

Liu i Ming-Te (2011) pozivajući se na Gilpina ističu kako su sredstva koja hegemonu

osiguravaju ulogu vođe sljedeća: kontrola financijskog kapitala, posebne tehnologije, te

kontrola nad prirodnim resursima (Liu, Ming-Te 2011: 218). Kontrolu nad prirodnim

resursima može se povezati s ratom u Iraku. Naime, nafta je jedan od najvažnijih

resursa, a SAD najveći svjetski potrošač iste. U jednom danu SAD proizvede 9,6

milijuna barela nafte, dok ih istovremeno potroši 19,1 (The Data, 2012: 14). Što se

rezerva nafte tiče, Irak je, po podacima iz 2010., peta zemlja svijeta. Njihove naftne

rezerve iznose 115 milijardi barela. SAD se ne nalaze među prvih 10 zamalja svijeta po

naftnim rezervama (The Data, 2012: 15). U ovom se slučaju može naslutiti kako SAD, u

želji da održe hegemonsku moć, žele kontrolirati prirodni resurs koji koriste najviše od

svih zemalja svijeta, odnosno naftu.

Uz sve navedeno mora se istaknuti i pojam „meke moći“ (soft power). Pojam je prvi

upotrijebio Joseph Nye. On je smatrao da se hegemonija ne temelji samo vojnoj ili

68

ekonomskoj sili, nego i trećoj dimenziji – mekoj moći. „Meka moć se pojavljuje kao

protuteža tzv. tvrdoj moći, koja u kapitalističkom sustavu dolazi iz ekonomske,

političke ili vojne snage i vrlo se često temelji na BDP – u, koji se nalazi u srcu tog

koncepta. Naime, postoje slučajevi kad samo prisila može postići ciljeve koje vlada,

ispravno ili pogrešno, želi slijediti (i to je tvrda moć), ali drugi ciljevi se mogu postići

jedino kroz kulturni, intelektualni ili duhovni utjecaj, i to je meka moć". Nye meku moć

definira kao „sposobnost uvjeravanja drugih da žele što vi želite.“ (Skoko i Kovačić,

2009: 30).

U sklopu meke moći može se uračunati i kulturu. U doba globalizacije prisutan je visok

stupanj amerikanizacije. Svakodnevno postoji mogućnost uočavanja reklama svjetski

poznatih brendova ili franšiza („Nike“, „McDonald's“, „Coca-Cola“). Od 500 najvećih

svjetskih kompanija, prema ljestvici "Financial Timesa", 219 je američkih, a slijede

Europa sa 158, te Japan sa 77. Nadalje, SAD imaju 42 od 75 najvećih svjetskih

brendova i 7 od 9 najvećih proizvođača "softwarea". Što se direktnih stranih investicija

tiče, SAD ulaže i prima najviše sredstava, a to je gotovo dvostruko više od sljedećeg na

listi (Velika Britanija). Internet trgovina u SAD-u je tri puta veća nego u Europi (Nye,

2002: 36). U meku moć je uključen i faktor obrazovanja, a SAD ima čak 68%

sveučilišta među 50 najboljih u svijetu (Liu i Ming-Te, 2011: 223). Vezano uz to, 9 od

10 najboljih poslovnih škola nalaze se u SAD-u, a svake godine SAD privlači i najveći

broj stranih studenata u svoje ustanove visokog obrazovanja (Nye, 2002: 36).

Hollywood se ističe kao vodeći u međunarodnoj produkciji filmova, iako indijski

"Bollywood" proizvodi više filmova na godinu (Nye, 2002: 36), dok je engleski jezik

naglim razvojem interneta u posljednjih 20-ak godina postao svjetski jezik.

Sve to nekako upućuje da je hegemonija SAD-a na vrhuncu. Nekako je teško zamisliti

da bi jedna država mogli zamijeniti SAD u tolikim segmentima. Možda bi to bilo

moguće u ekonomskoj ili vojnoj sili, ali teškoj je zamisliti da bi neka druga zemlja

mogla imati veću meku moć od SAD-a. Ipak, prema mišljenju mnogih, ulogu hegemona

mogla bi preuzeti Kina. U nastavku će se ukratko analizirati ta mogućnost.

69

5.2. Kina kao novi hegemon

Novi svjetski lider mogla bi biti Kina, najmnogoljudnija zemlja u svijetu. Međutim nije

jednostavno to predvidjeti. U nastavku će se analizirati tri glavne stavke koje određuju

hegemonsku moć – ekonomska sila, vojna sila i meka moć. Rezultat toga neće biti

konačan odgovor na to hoće li Kina naslijediti Ameriku na poziciji hegemona, ali će

barem prikazati trenutno stanje između ovih dvaju država.

Ako se počne s ekonomskom moći, mora se sagledati BDP. Americi je BDP za 2011.

godinu iznosio više od 15 bilijuna USD, što predstavlja 25,3% svjetskog BDP-a. Za

usporedbu, BDP Kine iste godine iznosio je nešto više od 8 bilijuna, odnosno 13,27%

svjetskog BDP-a (US GDP share of global GDP, 2013). Međutim, valja istaknuti kako

se BDP Kine u posljednjih 10 godina povećao za više od 500%, dok kod SAD-a taj

porast iznosi 130%. (World Bank, 2013) Ipak, neki smtraju kako je SAD svoj

ekonomski vrhunac doživio nakon 1945. godine. Tako Nye (2002.) podsjeća kako je

BDP SAD-a 1970. godine činio 48,7% ukupnog svjetskog BDP-a, što je gotovo

dvostruko više od današnjeg udjela. (Nye, 2002: 36) Trgovina između ovih zemalja

također se značajnije razvijala u posljednjem desetljeću. SAD su postali jedan od

najvećih trgovinskih partnera Kine, što je osim povećanja međuovisnosti ovih dvaju

partnera, pogoršalo i ekonomsku neravnotežu (Clark, 2011: 21). 2012. godine SAD su

ostvarile deficit u trgovini s Kinom u visini od 315 milijardi USD, što je najveći deficit

u povijesti trgovine ovih dvaju partnera (US trade with China, 2013). Povezano s tim,

2008. godina, velik dio kineske trgovinske bilance pretvoren je u američke državne

obveznice čime je Kina dobila vrijednost od 967 milijardi USD u vrijednosnim

papirima. Manje od godinu dana kasnije, Kina je u svom vlasništvu imala 1,5 bilijuna u

dolarima denominiranog duga (Clark, 2011: 21). Treba navesti i utjecaj SAD-a na

regionalne i globalne institucije. Naime, SAD su pomogle u stvaranju tih institucija, na

koje nije utjecao uspon Kine, te je njihovo postojanje održivo čak i ako hegemonska

moć SAD oslabi (Cheung, 2008: 17). U aspekt ekonomske snage treba uzeti u obzir da

veliki broj američkih kompanija ima postrojenja u Kini. Možda bi primjerenije bilo

nabrojati one koje ne posluju u Kini. Među onima koje posluju mogu se istaknuti samo

one najveće kao Coca-Cola, KFC, Microsoft, General Motors, Boeing, Starbucks, Nike

ili Apple (American companies in China, 2013). Veliki broj kompanije odlučuje se na

70

"outsourcing" svojih djelatnosti u Kinu. Nike, na primjer, ne proizvodi niti jedan svoj

proizvod unutar granica SAD. Tamo se bave samo marketingom i dizajniranjem

proizvoda (Nye, 2002: 55). Na to se kompanije prvenstveno odlučuju zbog jeftinije

radne snage. Naime, u 2011. godini, prosječna mjesečna plaća u Kini iznosila je oko

567 USD (Average wages in China, 2013), dok je u istoj godini u Americi iznosila

nešto više od 3434 USD (Average wages in USA, 2013). Drugim riječima, prosječni

radnik u SAD-u poslodavca košta šest puta više od onoga u Kini.

Što se vojne sile tiče, već je ranije napomenuto da SAD najviše od svih država svijeta

ulaže u svoju vojsku, a još treba i napomenuti da imaju najveći broj i najmoćnije

privatne vojne i sigurnosne kompanije. Prema analizi "Global firepowera" na listi od 68

zemalja najveću vojnu snagu na svijetu u 2013. godini imaju SAD. Nakon njih slijedi

Rusija, a na trećem mjestu je Kina. Iako Kina ima brojnije ljudstvo, SAD ima više i

naprednije naoružanje (Strongest military forces by country, 2013). Treća stavka je

meka moć. Tu dolazi do poteškoće jer je teško npr. izračunati političku važnost ili

kulturalni utjecaj nekih zemalja i usporediti ih. Može se za primjer uzeti stvaranje

unipolarne kulture od strane SAD-a. Kina, za sada, taj utjecaj još uvijek nema. Iako,

valja istaknuti da su kineski jezik i globalno prihvaćeni konfucijanizam vrijednosti koje

su postepeno postale prihvaćeni simboli kineske meke moći (Cheung, 2008: 12). Postoji

još jedna bitna razlika ovih dvaju zemalja, a to je oblik vlasti. U SAD-u je to

demokracija, dok je u Kini komunistički režim. Kako u meku moć ulazi i kriterij

slobode, SAD je jedna od najslobodnijih zemalja svijeta, dok je Kina jedna od uže

kontroliranih (Liu i Ming-Te, 2011: 221). Ipak treba spomenuti da su invazija na Irak i

razni skandali vezani uz kompanije, kao i brojni sukobi, narušili reputaciju SAD-a,

odnosno njenu meku moć.

Uzevši u obzir gore navedene činjenice mogli bismo zaključiti kako je hegemonija

SAD-a još uvijek na vrhuncu. Neki tvrde da bi ona mogla trajati "još desetljećima",

moguće i "40 do 50 godina" ili barem u "dogledno vrijeme." (Clark, 2011: 20).

Međutim, ne može se uzeti u obzir samo iz trenutnih podataka. Pojavom nezavisnijeg i

raznovrsnijeg globalnog okruženja, međunarodni poslovi postaju manje pogodni za

izvođenje od strane samo jedne dominatne snage (Cheung, 2008: 18). Clark (2011.) isto

tako ističe kako je nerealistično očekivati od jedne države da funkcionira kao globalni

71

lider, odnosno da je "američka hegemonija pokrenula svijet u kojem ne može više

dominirati jedna država ili njezina kultura." (Clark, 2011: 21). Iako, prema analizama

Svjetske banke, Kina bi do 2020. bi trebala preuzeti SAD-u poziciju najjače svjetske

ekonomije (Američka hegemonija, 2012). Postoje i oni koji tvrde da će doći do rata

između Kine i SAD-a za poziciju najjmoćnije države na Zemlji. Naime, do sada u

modernom međunarodnom sistemu, "sile koje su jačale predstavljale su izazov za

dominatnu silu, pa je preuzimanje vodeće, odnosno pozicije hegemona obično

kulminiralo ratom" (Clarke, 2011: 19). Međutim, SAD su preuzele poziciju hegemona

bez da su zaratile s Velikom britanijom. To je umjesto SAD-a učinila Njemačka. Iako, u

godinama prije rata, snažan razvoj bilježile su Njemačke, Japana i SAD, što je dovelo

do Drugog svjetskog rata (Layne, 2008: 13). Predviđanja mogu biti netočna, pa je stoga

i upitan način na koji će se Kina i SAD dalje razvijati i koju će strategiju koristiti. Može

se reći da dosadašnja strategija SAD-a nije uspjela. Naime, u Smjernicama za planiranje

obrane iz 1992. SAD su si postavile za cilj održavanje primata SAD-a kao najmoćnije

zemlje i sprječavanje nastanaka novih velikih sila (Layne, 2008: 15) S druge strane,

Kina je modelom uspješnog ekonomskog razvoja i oblika državnog kapitalizma stvorila

sliku dominatne sile. Strategija "neuplitanja" u međunarodne odnose drugih zemalja ili

odluke međunarodnih financijskih institucija za sada se je ispostavila kao dobrom

(Clark, 2011: 26). Što se njenog uspona tiče, "najbolji način za Kinu da se uzdigne

mirnim putem je da se ponaša kao odgovorna sila i prilagodi postojećim supersilama,

odnosno SAD-u." (Cheung, 2008: 17). Ako se predviđanja ostvare, Kina bi možda

zaista mogla postati novi hegemon.

Prema navedenim opažanjima i analizama može se reći kako je hegemonija SAD-a još

na vrhuncu. Kina još uvijek zaostaje puno u ekonomskom razvoju, vojnoj snazi, te

posebice u mekoj moći. Nije realno očekivati kako će Kina sustići SAD u sljedećih

nekoliko godina. Za to će trebati čekati i nekoliko desetljeća. Međutim, pitanje je hoće li

i onda biti dominantna sila na način koji su SAD dominantne danas.

72

6. ZAKLJUČAK

Teorija hegemonske stabilnosti jedna je od najpoznatijih teorija političke ekonomije.

Danas je to aktualna tema, iako se ekonomisti već gotovo pola stoljeća bave

proučavanjem ove teorije. Ukratko, teorija o hegemonskoj stabilnosti govori o tome

kako postojanje hegemona, odnosno ekonomsko i politički dominatne države, stvara

ekonomsku stabilnost na globalnoj razini. Jednako tako, situacija u kojoj nema

hegemona dovela bi do ekonomske nestabilnosti na globalnoj razini. Do sada su dvije

države preuzele ulogu hegemona. Velika Britanija je to učinila u prvoj polovici 19.

stoljeća, da bi poziciju hegemona, prije 80-ak godina, preuzele SAD. Velika Britanija je

bila prva industrijalizirana zemlja svijeta, imala je brojne kolonije zahvaljujući jakoj

mornarici, te se razvijala brže od ostalih zemalja. Velikoj Britaniji kao hegemonu

odgovarao je sustav slobodne trgovine, ali zaostalim, slabije razvijenim zemljama nije.

Slabije razvijene zamlje nisu htjele prihvatiti liberalizaciju, barem ne po uvjetima

Velike Britanije, što je predstavljalo jedan od glavnih razloga gubitka hegemonske moći

Velike Britanije. Pokušaj Velike Britanije kao hegemona da ostvari liberalni režim

trgovine sistemom asimetričnog pregovaranja nije uspio. To je za rezultat imalo

povratakak protekcionizmu, te uništavanju i ono malo napretka u smjeru liberalnog

režima trgovine. Osim ekonomske i političke domincije, hegemon mora imati i vojnu

dominaciju, ali i kontrolu nad resursima te razvijenu posebnu tehnologiju. Velika je

Britanija to imala, ali je gubitkom resursa na Bliskom istoku u korist SAD, ostala bez

jednog od najvažnijih resursa danas – nafte. Na slabljenje hegemonske moći Velike

Britanije utjecali su i Svjetski ratovi. Jačanje Njemačke istovremeno je slabilo poziciju

Velike Britanije. Međutim, zahvaljujući SAD-u, koji je predstavljao prevagu u oba

svjetska rata, Njemačka nije preuzela poziciju hegemona Velike Britanije. Tu su

poziciju po završetku rata "osigurale" SAD, iako je i u 30-ima bilo jasno kako će SAD

jednom preuzet ulogu najdominatnije sile na planeti. Po završetku rata, SAD su

formirale plan kojim bi pomogli Europi u oporavku od rata, pod nazivom Marshallov

plan. U sklopu tog plana SAD su za obnovu Europe u tri godine potrošle 13 milijardi

USD. Međutim, SAD su imale i koristi od Marshallovog plana jer su američke

kompanije dobivale poslove opskrbe i obnove opustošene Europe. Ipak, jačanjem

Europe i njezinim postepenim ujedinjenjem hegemonija SAD-a počela je slabiti.

73

U posljednjih je 30-ak godina SAD su aktivane na Bliskom istoku, posebice u odnosima

s Irakom. Odnosi ovih dvaju zemalja započeli su još krajem 19. stoljeća., a do danas su

znatno "evoluirali". Do kraja 80-ih godina prošlog stoljeća među ovim zemljama nije

bilo sukoba, a zatim su u posljednja dva desetljaća te dvije nacije vodile 2 rata. Valja

napomenuti da su Iransko-iračkom ratu SAD stale na stranu Iraka, kojega su

oskrbljivale kemijskim oružjem. Rat je ostao zapamćem po tragediji Iran Air Flighta

655, kada je američki ratni brod USS Vicennes slučajno oborio iranski putnički

zrakoplov. Iransko-irački rat okončan je 1988. godine, ali je Irak, niti 2 godine kasnije,

započeo novi – Zaljevski rat. Naime, Irak je izvršio invaziju na Kuvajt u želji da ga

pripoji Iraku, što SAD, među ostalima, nisu odobravale. Stvorene su koalicijske snage,

na čelu s SAD-om, te su u samo 40-ak dana oslobodile Kuvajt. Mir između SAD-a i

Iraka trajao je do 2003. Tada je započeo Drugi zaljevski rat ili Rat u Iraku. Motiv za

ulazak SAD-a u Irak bio je oduzimanje Husseinu oružje za masovno uništenje, iako nisu

imale službene dokaze o postojanju istih. Iako je već 2004. objavljeno da Irak takvog

oružja nema, američke trupe zadržale su se tamo do 2011 godine. Za vrijeme rata život

je izgubilo više od 100 tisuća iračkih civila, te 4,5 tisuća američkih vojnika. Danas

odnose Iraka i SAD-a karakterizira trgovina, koja je, zahvaljujuću ratu, porasla. Najviše

se iz Iraka u SAD izvozi nafta.

Osim vojske u Irak je ušao i određen broj američkih multinacionalnih kompanija, a

među njima su "Halliburton" i "Blackwater". Naftna kompanija Halliburton nastala je u

prvoj polovici 20. stoljeća, a dobila je ime po osnivaču Earlu Palmeru Halliburtonu. On

je pokrenuo svoj posao zahvaljujući tehnici cementiranja naftnih izvora i počeo se naglo

razvijati. Nakon 15-ak godina poslovanja već je sklapao ugovore za obavljanje poslova

izvan Sjeverne Amerike. Međutim, jedan od ključnih poteza "Halliburtona" bila je

kupnja građevinskog poduzeća "Brown & Root", tijekom 90-ih. Akviziciju je izvršio

ondašnji generalni direktor Dick Cheney, koji će nekoliko godina kasnije osigurati

posao "Halliburtonu" u Iraku. Naime, 2000. je Cheney postao potpredsjednik SAD-a, a

Donald Rumsfeld godinu dana kasnije Ministar obrane SAD-a. Cheney i Rumsfeld su

stekli mnoga poznanstva na visokim pozicijama u vrijeme predsjednika Nixona, a

posebice Forda, kada je Rumsfeld bio Ministar obrane, a Cheney šef osoblja. Ta će im

poznanstva i kontakti, kao i međusobno prijateljstvo, poslužiti u budućnosti. Cheney i

Rusmfeld su i prije napada na WTC 11. rujna 2001. počeli s razrađivanjem plana za

74

ulazak u Irak. Na sastanku u Washingtonu 2003. godine određeni su detalji operacije

RIO (Restore Iraqi Oil), a "cost-plus" ugovor pripao je "Halliburtonu", iako to nije bilo

legalno jer LOGCAP-om nisu bili obuhvaćeni poslovi vezani za naftu. U planiranju su

sudjelovali Carl Strock, direktor vojnog korpusa inženjera, šef nabave USACE-a

Bunnatine Greenhouse, ministar obrane Donald Rumsfeld, biznismen s velikim

iskustvom u vojsci i naftnoj industriji Gary Volker, direktor naftnog poduzeća „Rocky

Mountain Oil Field Testing Center“ Clarke Turner, te nekoliko službenika iz USAID-a i

državnih službenika. LOGCAP program (Logistics Civilian Augmentation Program)

predstavljao je naredbu od 13 stranica, koja je sadržavala koncepte, odgovornosti i

procedure za upotrebu civila kao zamjenu za vojsku te regrutiranje lokalne radne snage

za vrijeme rata. Tako je "Halliburton" ilegalno ušao u Irak s ciljem da obnovi iračka

naftna polja. Iako su i druge kompanije konkurirale za taj posao, Dick Cheney je

prevagnuo u korist "Halliburtona", kompanije u kojoj je bio izvršni direktor prije nego

je dao ostavku kako bi postao potpredsjednik SAD-a. Međutim, poslove održavanja i

obnove "Halliburton" nije obavljao dobro, što je rezultiralo uništavanjem nekih naftnih

polja u Iraku. Osim toga "Halliburton" je u Iraku prenaplaćivao i izmišljao poslove,

budući da im je "cost-plus" ugovor garantirao pokrivanje svih troškova od strane

države, uz zajamčenu dobit, od 2 do 7 posto. "Halliburton" je u Iraku ostvario prihod od

7,1 milijarde USD, a cijene dionica, za vrijeme rata, povećale su se za 10 puta.

Međutim, "Halliburton" nije mogao sakriti od javnosti takvu količinu novca, a u

otkrivanju detalja pomogli su i "zviždači" – zaposlenici "Halliburtona" koji su javnosti

otrkili istinu o poslovanju naftne kompanije. Međutim, osobe koje su u pozadini priče

"Halliburtona" u Iraku, Dick Cheney i Donald Rumsfeld, nisu snosili nikakve

posljedice za sve počinjeno.

Posljednjih se dvadesetak godina sektor privatnih vojnih i sigurnosnih kompanija naglo

razvija. Iako dolazi do problema u definiranju "plaćenika" i "plaćeništva". Plaćenici su,

sami po sebi ilegalni, dok privatne vojne kompanije to nisu. Te kompanije obavljaju

širok spektar usluga: od operacija zaštite i podrške, preko obuke, pa do razminiranja i

logistike. Zbog toga ih je teško smjestiti u pravni okvir, kao i zaposlenike, koji, iako

zaposleni od strane tih kompanija, ne moraju biti uključeni u borbenim aktivnostima.

SAD imaju najviše privatnih vojnih kompanija. Podloga u SAD-u za korištenje

privatnih vojnih kompanija u sukobima stvorena je još 1985. LOGCAP-om. Među tim

75

kompanija, ona koja je u Iraku plijenila najviše pozornosti zasigurno je "Blackwater".

"Blackwater" (danas Academi) je pivatna vojna kompanija (PMC), osnovana od strane

bivšeg specijalca Erika Princea. Nastala je 1996., a dana posjeduje i upravlja najvećom

privatnom vojnom bazom na svijetu, raspolaže s 2,3 tisuće vojnika raspoređenih u devet

zemalja, bazu podataka od 21 tisuće bivših vojnika i pripadnika specijalnih postrojbi,

privatnu flotu i više od dvadeset zrakoplova. U samo petnaestak godina stvorena je

moćna multinacionalna kompanija. Svoj nagli uspon "Blackwater" može "zahvaliti"

Ratu u Iraku. Naime, bliski Princeov prijatelj, A.B. Krongard, koji je bio izvršni

direktor CIA-e u to vrijeme, osigurao je "Blackwateru" ugovor od 5,4 milijuna USD,

bez natječaja, kako bi na šest mjeseci poslao 20 stražara za postaju CIA-e u Iraku. Od

tada se vrijednost "Blackwater" iz godine u godinu povećavala. Međutim, kompanija je

širom svijeta postala poznata, zbog incidenata za koje su direktno ili indirektno bili

odgovorni njezini zaposlenici. Najpoznatiji je incident u Bagdadu, gdje je konvoj

kompanije "Blackwater", bez ikakvog razloga počeo pucati po iračkim civilima, pritom

ih ubivši 17. Prema nekim procjenama privatne vojne kompanije ostvaruju i do 120

milijardi godišnje. Prosječni plaćenik ima 10 puta već plaću od prosječnog vojnika

američke vojske. Međutim, te kompanije su unajmljene od države, koja snosi troškove

njihovog poslovanja, a to znači da je taj teret na poreznim obveznicima.

Veliki se broj ekonomista slaže kako je hegemonija SAD-a na zalasku, a na pomolu se

stvara hegemonija Kine. Usporedivši pokazatelje hegemonske moći kao što su

ekonomska i vojna snaga, te meka moć, vidljivo je da je SAD još uvijek hegemon,

odnosno prevladava u sva 3 područja. Za Kinu, koja ga slijedi, mora proći još puno

godina kako bi se u ekonomskom i vojnom smislu mogla uspoređivati s SAD-om. Kad i

ako to vrijeme dođe, za očekivati je da će američka meka moć još uvijek biti veća od

kineske. Za razviti meku moć poput one SAD treba proći puno vremena. Američka se

meka moć razvijala desetljećima i ostavljala utjecaj na globalnoj razini kroz kulturu,

sport, proizvode i sl. SAD ima jak utjecaj i u međunarodnim institucijama i

organizacijama, dok Kina takav utjecaj nema. Uz spomenuto, treba uzeti u obzir kako

SAD neće mirovati za vrijeme napretka kineskog gospodarstva. Međutim, ekonomija je

danas vrlo dinamična i nepredvidljiva. Nije za isključiti mogućnost situacije u kojoj

neće postojati samo jedna dominatna sila nego više njih. Možda će SAD i Kina na kraju

zajedno vladati svijetom.

76

LITERATURA

1) KNJIGE

1. Briody, D., 2004., The Halliburton Agenda: The Politics of Oil and Money, John

Wiley & Sons Inc., Hoboken, New Jersey

2. Chatterjee, P., 2009., Halliburton's Army, Nation Books, New York

3. Cordesman, A.H., Mausner, A., Derby, E., 2010., Iraq and the United States,

Creating a Strategic Partnership, Center for Strategic & International Studies,

Washington, DC

4. Langley, A., 2006., September 11: Attack on America, Compas Point Books,

Minneapolis

5. Nagl, J.A., Burton, B.M., After the Fire: Shaping the Future U.S. Relationship

with Iraq, Center for a New American Security, Washington, DC

6. Nye, J., 2002., The Paradox of American Power: Why the World's Only

Superpower Can't Go It Alone, Oxford University Press, Inc., New York

7. Scahill, J., 2007., Blackwater: The Rise of the World's Most Powerful Mercenary

Army, Nation Books, New York

8. Swanson, J.A., 2008., The Bush League of Nations, CreateSpace Publishing,

SAD

9. Terry, J.J., 2008., The United States and Iraq at cross purposes – a historic

overview, International Journal of Contemporary Iraqi Studies, Vol.. 2, Br. 3

10. War in the Persian Gulf, 2010., Operations Desert Shield and Desert Storm,

August 1990 – March 1991, Center of Military History, United States Army,

Washington, D.C.

2) ČASOPISNA BAZA

11. Cheung, G., 2008., International Relations Theory in Flux in Wiew of Cina's

'Peaceful Rise', The Copenhagen Journal of Asian Studies, vol. 26, br. 1

12. Clark, I., 2011., China and the United States: a succession of hegemonies?,

International Affairs, vol. 87, br. 1

77

13. Cray, C., 2004., Dissecting The Bush Administration, I. Corporate power: The

Halliburton Fix, Multinational monitor, vol. 25, br. 5 i 6

14. Duraković, A., 2011., Plaćenici, Privatne vojne kompanije i njihov tretman u

međunarodnom pravu, Polemos, vol. 14., br. 2

15. Fisher, D., Biggar, N., 2011., Was Iraq an unjust war? A debate on the Iraq war

and reflections on Libya, International Affairs, vol. 87, br. 3

16. Hasan, M., 2011., The hawks were wrong: Iraq is worse off now, New

Statesman, Veljača, vol. 142, br. 5245

17. Hugill, P.J., 2009., The American Challenge to British Hegemony, The

Geographical Review, vol. 99, br. 3

18. Isenberg, D., 2009., Private Military Contractors and U.S. Grand Strategy,

International Peace Research Institute (PRIO), Oslo

19. Kidwell, D.C., 2005., Public War, Private Fight? The United States and Private

Military Companies, Global War on Terrorism, Combat Studies Institute Press

Fort Leavenworth, Kansas

20. Layne, C., 2008., China's Challenge to US Hegemony, Current History, vol. 107,

br. 705

21. Liu, T.T., Ming-Te, H., 2011., Hegemonic Stability and Northeast Asia: What

Hegemon? What Stability?, Journal of Asia Pacific Studies , vol. 2, br. 2

22. Moore, M., 1991., How George Bush Won His Spurs, Bulletin of the Atomic

Scientist, vol. 47, br. 8

23. Painter, D.S., 2009., The Marshall Plan and oil, Cold War History, vol. 9, br. 2

24. R. Takeyh, 2010., The Iraq-Iran War: The Reassessment, Middle East Journal,

vol. 64, br 3

25. Salzman, J., 2008., Private military contractors and the taint of mercenary

reputation, International law and politics, vol. 40, br. 3

26. Skoko, B., Kovačić, V., 2009., Koncept meke moći država i njegova primjenana

Republiku Hrvatsku, Polemos, Zagreb, vol. 12, br. 1

27. Snidal, D., 1985., The limits of hegemonic stability theory, International

Organization, Massacusetts Institute of Technology and The World Peace

Foundation, vol 39, br 4

78

28. Stein, A.A., 1984., The hegemon's dilemma: Great Britain, the United States,

and the internal economic order, International Organization 38, Massacusetts

Institute of Technology and The World Peace Foundation, vol. 38, br. 2

29. Iran Air flight 655, Gasemi, S., 2004., Shooting Down Iran Air Flight 655

(IR655),Iran Chamber Society, dostupno 13. ožujka na:

http://www.iranchamber.com/history/articles/shootingdown_iranair_flight655.p

hp

3) OSTALI IZVORI

30. American companies in China, The Most Popular American Companies in

China, 2012., 24/7 Wall St., dostupno na: http://247wallst.com/special-

report/2012/01/03/the-most-popular-american-companies-in-china/3/

(16.7.2013)

31. American oil companies in Iraq, Juhasz, A., 2013, Why the war in Iraq was

faught for Big Oil, CNN, dostupno na:

http://edition.cnn.com/2013/03/19/opinion/iraq-war-oil-juhasz (6.9.2013.)

32. Američka hegemonija, Jusić, M., 2012., Postamerički svijet: američka

hegemonija na zalasku, Akos, dostupno na:

http://www.akos.ba/kolumne/item/12450-26postamericki-svijet-americka-

hegemonija-na-zalasku (16.7.2013.)

33. Average wages in China, Wages in China, 2013., China Labor Bulletin,

dostupno na: http://www.clb.org.hk/en/content/wages-china (16.7.2013.)

34. Average wages in USA, National Average Wage Index, 2012., Social Security,

dostupno na: http://www.ssa.gov/OACT/cola/AWI.html (16.7.2013.)

35. Biggest gainers in Iraq, Ayesh, M., 2013., U.S. companies and Kurd: the biggest

gainers in Iraq, Al Arabiya, dostupno na:

english.alarabiya.net/en/business/2013/03/15/U-S-companies-and-Kurds-the-

biggest- gainers-in-Iraq.html (12.7.2013.)

36. Biggest Iraq war profiteers, 2008., The 25 Most Vicious Iraq War Profiteers,

Business Pundit, dostupno na: http://www.businesspundit.com/the-25-most-

vicious-iraq-war-profiteers/ (13.7.2013.)

79

37. Biggest mercenary companies, McKenna, L., Johnson, R., 2012., A Look At the

World's Most Powerful Mercenary Armies, Business Insider, dostupno na:

http://www.businessinsider.com/bi-mercenary-armies-2012-2?op=1 (15.4.2013.)

38. Blackwater in Baghdad, Daskal, J., Blackwater in Baghdad: "It was a horror

movie", Salon, dostupno na: http://www.salon.com/2007/12/14/blackwater_6/

(25.4.2013.)

39. Blackwater profit, Falconer, B., 2007., Blackwater by Numbers: A statistical

Index, Mother Jones, dostupno na:

http://www.motherjones.com/mojo/2007/10/blackwater-numbers-statistical-

index (15.7.2013.)

40. Blacwater profit, Landau, S., 2007., Blackwater in Iraq, Killing for Profit,

dostupno na: http://mlyon01.wordpress.com/2007/10/11/blackwater-in-iraq-

killing-for-profit/ (15.7.2013.)

41. Columbia Electronic Encyclopedia, Iran - Iraq War, 2013., 6. izdanje, sažetak

42. David Lesar, David Lesar, Forbes, dostupno na:

http://www.forbes.com/profile/david-lesar/ (10.4.2013.)

43. Denona Bogović, N., 2012., Materijali uz predavanja, Industrijska politika,

Ekonomski fakultet

44. Fallows, J., 2004., Blind into Baghdad, The Atlantic Monthly, Siječanj/veljača

45. Gold standard abandoned by US, Amadeo, K., 2011., What Is the History of the

Gold Standard, US economy, dostupno na:

http://useconomy.about.com/od/monetarypolicy/p/gold_history.htm (15.7.2013.)

46. Gold standard, Moffatt, M., What Was the Gold Standard, Economics, dostupno

na: http://economics.about.com/cs/money/a/gold_standard.htm (15.7.2013.)

47. Halliburton casualties in Iraq, Borenstein, S., 2005., Civilian contractors in Iraq

dying faster rate as insurgency grows, McClatchy, dostupno na:

http://www.mcclatchydc.com/2005/11/01/12938/civilian-contractors-in-iraq-

dying.html#.UeZrt6xRUwo (16.7.2013.)

48. Halliburton, History of Halliburton, Halliburton - About Us, dostupno na:

http://www.halliburton.com/AboutUs/default.aspx?navid=970&pageid=2312

(2.4.2013.)

80

49. Iraq war timeline, Timeline: The Iraq War, Council of Foreign Relations,

dostupno na: http://www.cfr.org/iraq/timeline-iraq-war/p18876 (22.3.2013.)

50. Navigation Acts, Navigation Acts, Wikipedia, dostupno na:

http://en.wikipedia.org/wiki/Navigation_Acts (1.3.2013.)

51. Persian Gulf War, Persian Gulf War, dostupno na:

http://www.history.com/topics/persian-gulf-war (13.3.2013.)

52. Private military contracting sector, Isenberg, D., 2011., Showing the Private

Military Contracting Sector the Money, Huffington post, dostupno na:

http://www.huffingtonpost.com/david-isenberg/showing-the-pmsc-sector-

t_b_864372.html (7.9.2013.)

53. Privatne vojske, Bowman, M., 2011., Privatne vojske ogulile američki proračun,

Metro portal, dostupno na: http://metro-portal.hr/privatne-vojske-ogulile-

americki-proracun/62806 (5.5.2013.)

54. Strongest military forces by country, 2013., Countries Ranked by Military

Strenght (2013), Global firepower, dostupno na:

http://www.globalfirepower.com/countries-listing.asp (8.9.2013.)

55. The Data, 2012., The Top 10 Oil Consumers and Producers, Financial

Management

56. The First Gulf War, 2013., A short history of the department of state: The First

Gulf War, Office of the Historian, dostupno na:

http://history.state.gov/departmenthistory/short-history/firstgulf (7.9.2013.)

57. The First Persian Gulf War, Brown, M., 2002., The First Persian Gulf War,

dostupno na:

http://web.archive.org/web/20070121233845/http://www.libraryreference.org/gu

lfwar.html (16.7.2013.)

58. The Marshall Plan, Marshall Plan, History, dostupno na:

http://www.history.com/topics/marshall-plan (3.3.2013.)

59. The World Bank, The World Bank 2013., dostupno na:

http://data.worldbank.org/ (16.7.2013.)

60. Top 10 world companies, De Carlo, S., 2013., Top 10 World's Biggest

Companies, Forbes, dostupno na:

81

http://www.forbes.com/sites/scottdecarlo/2013/04/17/the-worlds-biggest-

companies-2/ (14.7.2013.)

61. US exportts oil from Iraq, Cooley, J.K., 2013., U.S. Refiners Buying Most of

Iraq's Oil, abc news, dostupno na:

http://abcnews.go.com/International/story?id=80652&page=1 (7.9.2013.)

62. US GDP share of global GDP, 2013, trading economics, dostupno na:

http://www.tradingeconomics.com/united-states/gdp (8.9.2013.)

63. US Iraq relationship, A Guide to the United States' History of Recognition,

Diplomatic, and Consular Relations, By Country, Since 1776: Iraq, US

Department od State, Office of the Historian, dostupno na:

http://history.state.gov/countries/iraq (8.3.2013.)

64. US Iraq trade, 2013., Trade in Goods with Iraq, United State Census Bureau,

dostupno na: http://www.census.gov/foreign-trade/balance/c5050.html

(14.7.2013.)

65. US oil companies in Iraq, 2013., Jamail, D., Western oil firms remain sa US

exits Iraq, Aljazeera, dostupno na:

http://www.aljazeera.com/indepth/features/2011/12/2011122813134071641.htm

l (7.9.2013.)

66. US relations with Iraq, U.S. Relations with Iraq, U.S. Department of State,

dostupno na: http://www.state.gov/r/pa/ei/bgn/6804.htm (23.3.2013.)

67. US trade with China, 2013., United States Census Bureau, Foreign Trade,

dostupno na: http://www.census.gov/foreign-trade/balance/c5700.html (8.9.

2013.)

68. USA sold weapons to Iraq, Mackay, N., Arbuthnot, F., 2002., How Did Iraq Get

Its Weapons? We Sold Them, dostupno na:

http://www.commondreams.org/headlines02/0908-08.htm (12.3.2013.)

69. USS Stark incident, Manning, J., 2001., 58. The USS Stark Incident, The

Eighties Club, dostupno na: http://eightiesclub.tripod.com/id344.htm

(13.3.2013.)

70. World bank Iraq, 2013., World DataBank, dostupno na:

http://databank.worldbank.org/data/views/reports/tableview.aspx (7.9.2013.)

82

71. World GDP growth, index mundi, dostupno na:

http://www.indexmundi.com/g/g.aspx?c=xx&v=66 (15.7.2013.)

83

POPIS TABLICA I GRAFIKONA

Popis grafikona Naziv tablice Stranica

Grafikon 1.

Robna razmjena SAD-a s Irakom u razdoblju od

2002. do 2012. godine (milijuni dolara)

28

Popis tablica Naziv tablice Stranica

Tablica 1.

Robna razmjena SAD-a s Irakom u razdoblju od 2002.

do 2012. godine (milijuni dolara)

27