OPĆA PEDAGOGIJA – PREDAVANJA

Pedagogija se definira kao znanost o odgoju i obrazovanju. Odgoj ima veliki utjecaj na pozitivno formiranje ličnosti, a može biti intencionalni i funkcionalni. Obrazovanje podrazumijeva proces usvajanja novih sadržaja. Između odgoja i obrazovanja prisutna je interakcija oni imaju izravan međusobni utjecaj. Intencionalni odgoj ima za cilj pozitivne namjere, a provodi se u institucijama (škole) ili obitelji. Funkcionalne dijelove odgojnog utjecaja čini slobodni odgoj i obrazovanje koje se stječe izvan institucija, bilo gdje u svakodnevnom životu (kazalište, koncert, …).Učenje je psihološki determiniran proces usvajanja sadržaja koji dovodi do znanja. Uspješnost učenja moguće je poboljšati na različite načine: čitanjem, memoriranjem, ispisivanjem bitnih činjenica, ponavljanjem, glasnom reprodukcijom…Znanje obuhvaća činjenice i generalizacije. Znanje mora biti funkcionalno jer samo takvo može poslužiti kao pretpostavka za usvajanje novih znanja u budućnosti. Radi lakšeg zapošljavanja, sve veća je potreba za cjeloživotnim/perpetuiranim obrazovanjem.Nastavni proces je didaktički uvjetovan proces određen vremenom, prostorom, programom, ličnošću nastavnika i samog učenika/studenta, atmosferom, … Postoje prednosti i nedostaci individualnog i grupnog učenja/nastave (npr. socijalizacija). Svaki od procesa (učenje, obrazovanje) ujedno je informacijsko-komunikacijski sustav (dvosmjerni proces davanje informacija + povratna informacija).

Teorije određivanja granica odgojne moći: bave se pitanjem snage djelovanja moći odgoja.1) Nativistička – teorija pedagoškog pesimizma; tvrdi da odgoj ne može utjecati na razvoj ličnosti jer je

presudan genetski faktor. Ova teorija se temelji na Miller-Haeckelovom zakonu prema kojem je ontogeneza (razvoj jedinke) kratka rekapitulacija filogeneze (razvoj roda). Predstavnici ove teorije su tal. psihijatar Cesare Lombroso (iznio teoriju da kriminalci imaju izraženije anomalije lubanje i ličnih kostiju koja je u svoje vrijeme imala dosta pobornika, 19. st.), Hitler, Freud i Schopenhauer.

2) Empiristička – teorija pedagoškog optimizma; kaže da su odgojni i empiristički faktori presudni u formiranju ličnosti, temelji se na empirizmu Johna Lockea prema kojem je čovjek tabula rasa prilikom rođenja, a životni utjecaju pišu po toj ploči. Predstavnik ove teorije je Immanuel Kant.

3) Teorija konvergencije – podjednaki značaj daje nativističkoj i empirističkoj teoriji, zastupa tezu da na formiranje ličnosti jednako utječe genetski faktor, ali i odgoj.

4) Multifaktorska teorija – uvažava utjecaj nasljeđa, odgojnog djelovanja i životnog iskustva, ali uvodi i faktor rada (koji može biti intelektualni ili fizički). Predstavnik ove teorije je Friedrich Engels (Rad je stvorio čovjeka.)

Pedagogizacija i socijalizacija: Pedagogizacija podrazumijeva jedinstvenost djelovanja više faktora u odgoju, (npr. oba roditelja moraju djelovati usuglašeno pri odgoju djeteta). Socijalizacija podrazumijeva podruštvljavanje odgojnog djelovanja i utjecaja (dijete se kroz interakciju sa vršnjacima uči izboriti za sebe) Ovi procesi su u međusobnoj interakciji – nužna je jedinstvenost djelovanja unutar institucije i doma.Transdisciplinarnost uklapanje spoznaja iz jedne u drugu disciplinu/znanost. Metodike se razlikuju: 1) po sadržaju (što se poučava), 2) po načinu predavanja (kako se predaje i tko predaje didaktiku treba predavati profesor povijesti ili pedagog?)Metodika se bavi pitanjem kako kvalitetno predočiti nastavu.Andragogija Malcom Knowles(grč. ''androgos''=čovjek koji uči) ili adultna pedagogija, disciplina u pedagogiji koja se bavi obrazovanjem i odgojem odraslih osoba, ali i cjeloživotnim permanentnim učenjem i obrazovanjem.

Generalne nastavničke kompetencije:1) osobna – kvalitete ličnosti2) razvojna – poticajno učenje3) stručna – profesionalizacija4) međuljudska – komunikacija

5) akcijska – biti u pokretu, inicijator

Ljudski kapital razvoj promjene: upotreba i razvoj ljudskih kompetencijaKvaliteta obrazovanja (kvalitetna škola) političko pitanje – treba regulirati i upravljati nastavom i programom – kako provjeriti jesu li djeca naučila itd.Problemi: smanjen natalitet, malo aktivne (srednje) generacije – ostaju bez posla, povećana smrtnost, povećana nezaposlenost, propast industrije, povećana informatizacija svih segmenata društva trebamo humanističkog karaktera jer se dobra ideja pretvorila u svoju suprotnost: čovjek opslužuje stroj, a trebalo bi biti obrnuto.Kakva škola?Pretpostavka za napredak je spremnost za školovanje/obrazovanje. Škola treba razvijati:

- samopouzdanje – samoodgovornost – samopoštovanje – samokontrola - znatiželja – koristiti informacije- svrhovitost – ustrajnost u postizanju cilja – učinkovitost - povezanost – interakcija i međusobno razumijevanje- sposobnost komuniciranja – verbalna razmjena misli, osjećaja, pojmova- spremnost za suradnju – empatija- razvoj emocionalne inteligencije

Posljedice slabe emocionalne pismenosti:- nedruštvenost, otuđenje, društveni problemi nezadovoljstvo- tjeskoba, strah, nervoza- problemi sa pažnjom, dekoncentracija, loše zadaće- agresivnost, delinkvencija, kriminal, suicid- neadekvatna slika nastavnika o učeniku, ali i učenika o nastavniku- i učenik i nastavnik o sebi imaju vrlo povoljno mišljenje, ali i vrlo površnu sliku o sebi

Karakteristike odgajatelja:- kvalitetna, sretna osoba, sposobna za djelovanje, ima jasne ciljeve- profesionalizam u znanju, ponašanju i poučavanju- otvoren za promjene, nema predrasuda- duhovne vrijednosti ispred materijalnih- sluša druga mišljenja, ali odlučuje prema svojim kriterijima samopoštovanje- cijeni utrošeno vrijeme (potvrđeno rezultatima)- altruizam tuđe probleme pretpostavlja svojima- zalaže se za permanentno učenje – zadovoljan svakim rezultatom- introspekcija (samoanaliza) i optimizam – napredak i razvoj

Pretpostavke za realizaciju nastavnog procesa:- koja predznanja imaju učenici- svjestan svojih predznanja i sposobnosti- koje vanjske okolnosti i preduvjete nastavnik mora imati u vidu (obitelj, društvo, ekonomski uvjeti)- kako sve to integrirati i dovesti u sklad

Frenzel: Utapamo se u informacijama, a gladujemo za znanjem. iz informacija treba stvoriti cjelinu koja treba biti sistematizirano i pregledno (cilj, zadaci) znanje

Razine komunikacije:- intrapersonalna – monolog, introspekcija- interpersonalna – dijalog- multipersonalna – grupna komunikacija- razina otvorenog sustava – SURADNJA primjenjivo u znanosti, kulturi, umjetnosti, sportu, politici

nema granica, npr. u znanosti znanstvenici iz inozemstva prenose spoznaje u Hrvatsku, u kulturi izložbe i predstave u inozemstvu, u sportu važnija imena pronose nac. ime, politika – pomoć Njemačke Grčkoj – direktna komunikacija

- tehnološka razina – ICT, telekomunikacije, Internet

Komunikacija u odgojno-obrazovnom procesu:Uloga:

- prenošenje sadržaja- definiranje svog odnosa prema temi – stav – otkrivanje vlastite osobnosti- utjecaj na učenike (svojim mišljenjem i ponašanjem)

Odnos:- terminološkog sustava (stručna, znanstvena, poslovna terminologija)- jezičnog sustava (opća kultura, ekvivalentnost, bogatstvo rječnika itd.)

Odnos m i g:- mišljenje (kritičko, logičko) - govor (ekstrovertirano mišljenje)- Rubenstein: kritičko mišljenje dolazi do izražaja pri ocjeni izložbe ili knjige, dok kod logičkog stvari

izlaze same iz sebe- Lomonosov smatra da osoba mora imati svoj stav prema vlastitim kriterijima, a govor i mišljenje

(introvertirani govor) su povezani

Realizacija podrazumijeva:- pedagoški odnos u praksi – učenik i nastavnik- pedagošku kulturu nastavnika: dosljednost, poštivanje- funkcionalnu školu- socijalne kompetencije škole- dokimologija psihologija ocjenjivanja, utvrđuje okolnosti (naročito subjektivne faktore)

ocjenjivanja i tako nastoji pronaći sustav ispitivanja i ocjenjivanja iz kojih će se postići najveći koeficijent objektivnosti.

pedagogija (grč.), znanstvena disciplina koja proučava teorije, metode i probleme vezane za odgoj i obrazovanje. Ona objašnjava podrijetlo i značenje odgoja, njegov društveni smisao i opravdanost, temeljni cilj i zadatke, sadržaj i organizaciju. Shvaćanje pedagogije usko je povezano s poimanjem čovjeka i njegove sudbine. Prve odgojne sustave donose već grč. i rim. filozofi (Platon, Aristotel, stoici, Ciceron, Seneka, Kvintilijan), a važan pomak čine renesansni humanisti (Erazmo Roterdamski, L. Vives, Th. More, F. Rabelaise, M. E. de Montaigne i dr.). Novovjekovni pedagoški klasici razrađuju organizaciju škole, teoriju nastave i metodiku odgoja (J. Á. Komenský, J. Locke, J. J. Rousseau, J. H. Pestalozzi, F. Fröbel, A. W. Diesterweg), a u XIX. st. p. se utemeljuje kao samostalna znanost (J. F. Herbart, O. Wilmann, T. Ziller, F. W. Dorpfeld i dr.). U moderno se doba razvijaju različiti smjerovi pedagogije: filozofijska (F. Paulsen), kulturna (E. Spranger), p. rada (G. Kerschensteiner), socijalna p. (P. Natorp), individualna (B. Ott), eksperimentalna, moralna itd.