Glorij@

1 Anna

Glorij@

Susan Elizabeth Phillips

Slaba na

heroje

S engleskog prevela MIRNA ČUBRANIĆ

2

Anna

Glorij@

U spomen na Mary Stewart, Anyu Seton, Charlotte Brontë, Daphne du Maurier, Victoriju

Holt i Phyllis Whitney. Ljubav prema čitanju dugujem vašim čarobnim romanima. Bez vas

vizionarki, ne bih bila spisateljica.

3

Anna

Glorij@

PRVO POGLAVLJE

Annie obično nije razgovarala sa svojim kovčegom, ali ovih dana nije baš bila svoja. Duga prednja svjetla njezina automobila jedva su prodirala kroz mračni, uskovitlani kaos zimske mećave, a brisači prastare Kije nisu bili dorasli gnjevu oluje koja je pogodila otok. - Samo je palo malo snijega - rekla je golemom crvenom kovčegu uguranom na stražnje sjedalo. - Znam da se čini da je kraj svijeta, ali to ne znači da je doista tako.

Dobro znaš da mrzim hladnoću, odgovorio je kovčeg, iritirajuće cendrajući kao dijete koje svoj stav naglašava toptanjem nogama. Kako si mc mogla dovesti na ovo grozno mjesto? Annie ga je dovela jer joj je ponestalo opcija. Ledeni zapuh vjetra zaljuljao je automobil, a grane starih jela koje su se nadvijale nad nepopločanu cestu šibale ga kao vještičja kosa. Annie je zaključila da grdno griješe svi koji vjeruju da je pakao užarena peć. Pakao je ovaj sumorni, neprijateljski zimski otok.

Zar nikad nisi čula za Miami Beach?odvratila je iz kovčega Puslica, razmažena princeza. Umjesto onamo, morala si nas dovući na ovaj napušteni otok usred Sjevernog Atlantika, gdje će nas vjerojatno pojesti polarni medvjedi!

Zupčanici su strugali dok se Kia mučila uskom, sliskom otočkom cestom. Annieina glava pucala je od glavobolje, rebra su je boljela od kašljanja, a vrtoglavica je hvatala već kad bi samo izvila vrat kako bi provirila kroz vjetrobran. Bila je sama na svijetu i samo su je zamišljeni glasovi njezinih trbuhozborskih lutaka sidrili u stvarnost. Ta ironija nije joj promaknula ni onako bolesnoj.

Prizvala je umirujući glas Pusličina pandana, praktične Dilly, zagurane u drugi crveni kovčeg na stražnjem sjedalu. Nismo nasred Atlantika, rekla je razumna Dilly. Nalazimo se na otoku deset milja od obale Nove Engleske, a koliko je meni poznato, u Maineu nema polarnih medvjeda. Osim toga, otok Peregrine nije napušten.

Kao da jest. Da je Puslica bila na Annieinoj ruci, digla bi svoj nosić u zrak. Ljudi ovdje jedva preživljavaju i usred ljeta, a kamoli zimi. Kladim se da jedu svoje mrtve.

Automobil se lagano zanosio. Annie ga je izravnala, čvršće stisnuvši volan kroz rukavice. Grijanje je jedva radilo, ali ona se je znojila ispod jakne.

Puslice, ne smiješ stalno prigovarati, prekorila je Dilly svoju čangrizavu kolegicu. Otok Peregrine popularno je ljetno odredište.

Nije ljeto! odvratila je Puslica. Prvi je tjedan veljače, upravo smo se iskrcali iz trajekta u kojem sam imala morsku bolest, a ovdje nema više od pedeset ljudi. Pedeset glupih ljudi!

Znaš da Annie nije imala drugog izbora, objasnila je Dilly. Zato što je luzerica na kvadrat, podsmjehnuo se neugodan muški glas. Leo je imao lošu naviku izricanja Annieinih najdubljih strahova i bilo je neizbježno da

će joj se nezvan uplesti u misli. Od svih lutaka, njega je najmanje voljela, ali svaka priča treba svog negativca.

Strašno si neljubazan, Leo, zamijetila je Dilly. Čak i ako govoriš istinu.

4

Anna

Glorij@

Razdražljiva Puslica i nadalje je prigovarala. Ti si glavna junakinja, Dilly, pa za tebe na kraju uvijek sve ispadne dobro. Ali nama ostalima nije tako. Nikad. Osuđeni smo na propast! Propast, kažem! Zauvijek smo...

Anniein kašalj prekinuo je unutarnju dramu njezine lutke. Prije ili kasnije, njezino će tijelo ozdraviti od posljedica upale pluća - barem se je tome nadala - ali što je s ostatkom nje? Izgubila je vjeru u sebe, izgubila osjećaj da joj s trideset i tri godine najbolje tek predstoji. Tjelesno je bila slaba, emotivno prazna i više no malčice prestrašena, što bi se teško moglo nazvati najboljim stanjem za nekoga tko je naredna dva mjeseca primoran provesti na jednom samotnom otoku u Maineu.

To je samo šezdeset dana, pokušala je naglasiti Dilly. Osim toga, Annie, nemaš kamo drugamo.

Istina. Ružna istina. Annie nije imala kamo drugamo. Niti je imala drugog posla osim potražiti nasljedstvo koje joj majka možda jest, a možda nije ostavila.

Kia je naletjela na snijegom prekrivenu kolotečinu i sigurnosni pojas se zategnuo. Od pritiska na grudima, Annie se je ponovno zakašljala. Da je barem mogla prenoćiti u selu, ali otočka gostionica bila je zatvorena do svibnja. Ionako si je ne bi mogla priuštiti.

Automobil se jedva jedvice uspeo na brdo. Godinama je posvuda vozila svoje lutke po svakojakom vremenu, ali po ovakvome snijegu i na ovakvoj cesti čak bi i iskusan vozač imao tek ograničen nadzor nad vozilom, a pogotovo nad njezinom Kijom. Postoji razlog zašto stanovnici otoka Peregrine voze kamionete.

Samo polako, savjetovao ju je drugi muški glas iz kovčega na stražnjem sjedalu. Spor i uporan dobiva utrku. Peter, njezin junački lutak - njezin vitez u sjajnom oklopu - bio je glas ohrabrenja, za razliku od njezina bivšeg dečka/ljubavnika/ glumca, koji je hrabrio samo sebe.

Annie je zaustavila automobil pa se u prvoj brzini započela spuštati niz kosinu. Negdje na pola puta, niotkuda se stvorila prikaza. Muškarac u crnom preletjeo je podnožjem ceste na vrancu. Uvijek je imala bujnu maštu

- tome svjedoče njezini unutarnji razgovori s lutkama - i pomislila je da joj se pričinja. Ali priviđenje je bilo stvarno. Konj i jahač jurili su kroz snijeg, muškarac nisko pognut nad ustalasanom konjskom grivom. Demonska stvorenja, konj iz noćne more i luđak, galopirala su u jarosnu oluju.

Nestali su jednako brzo kao što su se i pojavili, ali njezino stopalo nagonski je pritisnulo kočnicu i automobil je počeo proklizavati. Otklizao je na drugu stranu ceste i, mučno se trznuvši, zaustavio u snijegom ispunjenom jarku.

Koja si ti luzerica, podsmjehnu se negativac Leo. Na oči su joj navrle suze od umora. Ruke su joj se tresle. Jesu li onaj muškarac i konj bili

uistinu stvarni, ili joj se samo učinilo? Mora se usredotočiti. Ubacila je mjenjač u rikverc i pokušala se izvesti iz jarka, ali kotači su se samo ukopali dublje u snijeg. Glava joj je klonula na naslon sjedala. Ostane li dovoljno dugo ovdje, netko će je pronaći. Ali kad? Na kraju ove ceste samo su koliba i glavna kuća.

Pokušala je razmisliti. Njezin jedini kontakt na otoku bio je muškarac koji je brinuo o kući i kolibi, ali imala je samo njegovu e-mail adresu da mu javi da stiže i zamoli ga da otvori

5

Anna

Glorij@

vodu i uključi grijanje. Čak i da ima njegov telefonski broj - Will Shaw - tako mu je ime - sumnjala je da ovdje uopće ima mobilne mreže.

Luzerica. Leo nikad nije govorio običnim glasom. Uvijek se podsmjehivao. Annie je dograbila papirnati rupčić iz zgužvanog paketića, ali umjesto da razmisli o

škripcu u kojem se našla, razmišljala je o onom konju i jahaču. Kakav luđak izvodi životinju po ovakvom vremenu? Čvrsto je zatvorila oči i pokušala se othrvati naletu mučnine. Da se barem može sklupčati i zaspati. Bi li bilo tako strašno priznati da ju je život porazio?

Smjesta prestani, prekori je razumna Dilly. Annie je bubnjalo u glavi. Mora pronaći Shawa da joj izvuče automobil. Pusti Shawa, izjavi junak Peter. Ja ću to učiniti. Ali Peter je, kao i njezin bivši dečko, bio dobar samo u fiktivnim krizama. Do kolibe je bilo još oko kilometar i pol, mačji kašalj za zdravu osobu po pristojnom

vremenu. Ali vrijeme je bilo grozno, a ništa na njoj nije bilo zdravo. Odustani, podsmjehnu se Leo. Znaš da to teliš. Ne budi takav kreten, Leo. To je rekla Fakinka, Dillyina najbolja prijateljica i Annieino

drugo ja. Iako je Fakinka bila odgovorna za brojne neprilike u koje su lutke upadale - a junakinja Dilly i junak Peter ih morali izvlačiti iz njih - Annie je voljela njezinu hrabrost i veliko srce.

Saberi se, naredila je Fakinka. Izađi iz automobila. Annie joj je poželjela reći da se nosi dovraga, ali čemu? Zagurala je neposlušnu kosu u

okovratnik prošivene jakne i povukla patentni zatvarač do grla. Na palcu njezinih vunenih rukavica zjapila je rupa, a kvaka je bila ledenohladna uz golu kožu. Natjerala se da otvori vrata.

Hladnoća joj je zapljusnula lice i ostavila je bez daha. Silom je izvukla noge iz vozila. Njezine iznošene gradske čizmice od smeđeg antilopa utonule su u snijeg, a traperice bile nedostatne za ovakvo vrijeme. Pognuvši glavu pred vjetrom, prišla je prtljažniku kako bi izvukla topli kaput, ali je shvatila da je prtljažnik tijesno zaglavljen uz brdo i da ga ne može otvoriti. Zašto je to čudi? Toliko dugo joj ništa ne ide od ruke, da je zaboravila kakav je osjećaj imati sreće.

Vratila se za volan. Njezine bi lutke trebale biti sigurne u automobilu preko noći, ali što ako ne bude tako? Potrebne su joj. Jedino su što joj je ostalo i ako ih izgubi, i sama bi mogla posve nestati.

Patetično, podsmjehnu se Leo. Poželjela je rastrgati ga. Dušo... Trebaš me više nego ja tebe, podsjetio ju je. Bez mene nemaš predstavu. Isključila ga je. Zadihana, izvukla je kovčege iz automobila, uzela svoje ključeve,

isključila svjetla i zatvorila vrata. Istoga časa, uronila je u gustu, uskovitlanu tamu. Osjetila je kako se guši od panike. Ja ću te spasiti! izjavio je Peter. Annie je čvršće stegnula drške kovčega, nastojeći ne dopustiti panici da je paralizira.

6

Anna

Glorij@

Ništa ne vidim! zacvilila je Puslica. Mrzim mrak! Annie na svom starom mobitelu nije imala priručnu svjetiljku, ali imala je... Odložila je

kovčege u snijeg i prekopala džep tražeći ključeve automobila s malom LED lampicom na privjesku. Već je mjesecima nije koristila i nije znala radi li još uvijek. Uključila ju je sa srcem u grlu.

Zraka jarkomodrog svjetla presijecala je snijeg stazom tako uskom da je lako mogla odlutati s ceste.

Daj se saberi, naredi Fakinka. Odustani, podsmjehnu se Leo. Annie je zakoračila u snijeg. Vjetar je prodirao kroz njezinu tanku jaknu i nosio joj kosu,

šibao lice kovrčama. Snijeg ju je šamarao po vratu pa se zakašljala. Rebra su je boljela, a kovčezi udarali po nogama. i prebrzo ih je morala odložiti da odmori ruke.

Šćućurila se visoko podigavši okovratnik jakne ne bi li zaštitila pluća od ledenog zraka. Prsti su je pekli od hladnoće, a kad je krenula dalje, za društvo je dozvala zamišljene glasove svojih lutaka.

Puslica: Ako me ispustiš iz ruke i upropastiš mi svjetlucavu haljinu boje lavande, tužit ću te.

Peter: Ja sam najhrabriji! Najjači! Ja ću ti pomoći. Leo (s podsmijehom): Znaš li išta učiniti kako treba? Dilly: Ne obaziri se na Lea. Hodaj dalje. Stići ćemo. I Fakinka, njezino beskorisno drugo ja: Žena uđe u bar s kovčegom u ruci... Ledene suze povile su joj trepavice i zamaglile ono malo što je razabirala pred sobom.

Vjetar je udarao o kovčege, prijeteći da joj ih istrgne iz ruku. Bili su preveliki, preteški. Čupali joj ruke iz čašica ramena. Baš je glupa što ih je ponijela sa sobom. Glupača, glupača, glupača. Ali nije mogla ostaviti svoje lutke.

Svaki korak činio joj se kilometar dug i nikad u životu nije joj bilo hladnije. A baš je pomislila da se njezina sreća napokon mijenja, samo zato što je uspjela uhvatiti trajekt s kopna. Vozio je tek povremeno, za razliku od preinačenog broda za lov na jastoge, koji je otoku nudio tjednu uslugu. Ali, što se je trajekt više udaljavao od obale Mainea, to je oluja gore bjesnila.

Nastavila je klipsati, vukući noge kroz snijeg; ruke su joj vrištale od bola, pluća je pekla dok je pokušavala ne podleći novom napadaju kašlja. Zašto nije stavila topli, pernati kaput u automobil, nego ga je zaključala u prtljažnik? Zašto nije učinila toliko mnogo toga? Pronašla stalno zaposlenje. Bila opreznija s novcem. Izlazila s pristojnim muškarcima.

Mnogo je vremena prošlo otkad je zadnji put bila na otoku. Cesta je nekoć završavala na skretanju koje je vodilo do kolibe i kuće Harp. Što ako ga je propustila? Tko zna što se je sve otad moglo promijeniti?

Spotaknula se je i pala na koljena. Ključevi su joj iskliznuli iz ruke i svjetiljka se ugasila. Uhvatila se za jedan od dva kovčega za uporište. Bila je prozebla do kostiju. Gorjela je. Zadahtala je hvatajući zrak i mahnito opipavala po snijegu. Ako izgubi svjetiljku...

7

Anna

Glorij@

Prsti su joj bili toliko utrnuli da joj je umalo promaknula. Kad se svjetiljka napokon ponovno našla u njezinu čvrstom stisku, uključila ju je i opazila šumarak koji je oduvijek obilježavao svršetak ceste. Pomaknula je svjetiljku udesno i zraka svjetla obasjala je granitnu gromadu na skretanju. Ustala je, podigla kovčege i zateturala kroz snježne nanose.

Privremeno olakšanje koje je osjetila jer je pronašla skretanje brzo je iščeznulo. Stoljeća okrutnog vremena ogolila su ovo područje Mainea od svega osim najotpornije smreke, a bez vjetrobrana, olujni zapusi vjetra s oceana udarali su o kovčege kao o jedra. Uspjela je okrenuti leđa silovitom vjetru nijedan ne izgubivši. Nogu za nogom tonula je u snijeg, s mukom se probijajući kroz visoke nanose, vukući kovčege i boreći se protiv poriva da legne i dopusti hladnoći da učini s njom što želi.

Toliko se bila sagnula ne bi li se zaštitila od vjetra, da joj je koliba umalo promaknula. Tek kad je rubom kovčega udarila o niski, snijegom prekriven kameni zid, shvatila je da je stigla do Moonrakera.

Kućica od sive šindre bila je tek bezlični obris prekriven snijegom. Staza nije bila očišćena, nijedno svjetlo upaljeno u znak dobrodošlice. Zadnji put kad je bila ovdje, vrata su bila boje brusnice, ali sad ju je dočekala hladna, plava boja zimzelena. Nakaradni humak snijega ispod prozora prekrio je dvije stare drvene jastožare, podsjetnik da je kuća nekoć bila ribarska koliba. Dovukla se je kroz nanose snijega do vrata i odložila kovčege. Prtljala je s ključevima po bravi, samo kako bi se sjetila da otočani rijetko zaključavaju.

Vrata su se širom otvorila nošena vjetrom. Odvukla je kovčege u kolibu i zadnjim atomom snage, teškom mukom uspjela ponovno zatvoriti vrata. U plućima joj je hripalo. Skljokala se je na najbliži kovčeg, hvatajući zrak kao da jeca.

Nakon nekog vremena, postala je svjesna mirisa plijesni u ledenohladnoj prostoriji. Priljubivši nos uz rukav, naslijepo je napipavala prekidač za svjetlo. Ništa se nije dogodilo. Ili kućepazitelj nije dobio njezin e-mail kojim ga moli da uključi generator i zapali vatru u pećici, ili se nije obazirao na nju. Svaki zaleđeni dio njezina tijela bolno je pulsirao. Bacila je rukavice skorene od snijega na platneni otirač uz vrata, ali nije se potrudila otresti snijeg iz zamršenog klupka svoje kose.

Traperice su joj se zaledile uz noge, ali da bi ih skinula, najprije mora izuti čizme, a za to je previše hladno.

No bez obzira koliko se bijedno osjeća, mora izvući svoje lutke iz njihovih snijegom okovanih kovčega. Pronašla je jednu od brojnih baterijskih svjetiljaka koje je njezina majka uvijek držala uz vrata. Prije no što su srezani proračuni škola i knjižnica, njezine lutke osiguravale su joj sigurniju egzistenciju od propale glumačke karijere ili povremenog šetanja pasa i posluživanja pića u kafiću Coffee, Coffee.

Tresući se od hladnoće, opsovala je kućepazitelja koji se očito nije libio progalopirati na konju kroz oluju, ali se nije udostojao obaviti posao za koji je plaćen. Jer, onaj je jahač morao biti Shaw. Nitko drugi zimi ne živi na ovom kraju otoka. Otvorila je kovčege i izvukla pet lutaka. Ne izvadivši ih iz zaštitnih plastičnih vrećica, privremeno ih je odložila na sofu pa sa svjetiljkom u ruci oteturala tvrdim, drvenim podom.

Unutrašnjost kolibe Moonraker nimalo nije nalikovala ičijoj predodžbi tradicionalne novoengleske ribarske kolibe. Umjesto toga, svuda se je isticala ekscentričnost njezine majke - od sablasne zdjele s malim životinjskim lubanjama do posrebrene škrinje iz

8

Anna

Glorij@

vremena Luja XIV. na kojoj je Mariah crnim sprejom napisala ZABIJAČ. Annie je više voljela udobnije prostore, ali u danima Mariahine slave, kad je bila nadahnuće modnim dizajnerima i naraštaju mladih umjetnika, i ova koliba i majčin stan na Manhattanu našli su svoje mjesto u otmjenim časopisima za unutarnje uređenje.

Ti dani davno su završili kad je Mariah pala u nemilost sve mlađih umjetničkih krugova na Manhattanu. Bogati Njujorčani počeli su angažirati druge da im pomognu sakupiti privatne zbirke umjetnina, i Mariah je bila prisiljena prodati svoje dragocjenosti ne bi li sačuvala dotadašnji način života. Kad se je razboljela, više ničega nije bilo. Ničega osim nečega u ovoj kolibi - nečega što je trebalo biti Annieino tajanstveno nasljedstvo”.

“U kolibi je. Imat ćeš... novca na pretek...” Te riječi izgovorila je Mariah u posljednjim satima prije smrti, kad je bila jedva prisebna.

Ne postoji nikakvo nasljedstvo, podsmjehnuo se Leo. Tvoja je majka u svemu pretjerivala. Da je Annie provela više vremena na otoku, možda bi znala govori li Mariah istinu, ali

mrzila je otok i nije dolazila na njega već jedanaest godina, od svog dvadeset i drugog rođendana.

Šarala je svjetiljkom po majčinoj spavaćoj sobi. Fotografija pomno izrezbarenog talijanskog drvenog uzglavlja služila je kao uzglavlje bračnog kreveta. Uz vrata ormara visjela su dva zidna ukrasa od kuhane vune i nečega što je izgledalo kao ostaci iz neke željezarije. Ormar je još uvijek mirisao na majčin karakteristični miris, malo poznatu japansku kolonjsku vodicu za muškarce, čiji je uvoz koštao cijelo bogatstvo. Udišući taj miris, Annie je poželjela da osjeća tugu koju bi kćerka trebala osjećati ostavši bez majke prije samo pet tjedana, ali osjećala je samo strašan umor.

Pronašavši Mariahin stari grimizni ogrtač i debele čarape, riješila se je vlastite odjeće. Nabacala je na majčin krevet sve pokrivače koje je uspjela pronaći, zavukla se pod pljesnive plahte, ugasila svjetiljku i zaspala.

Annie nije vjerovala da će joj ikad više biti toplo, ali preznojavala se je kad ju je oko dva

sata ujutro probudio napadaj kašlja. Rebra kao da su joj bila zdrobljena, u glavi joj je bubnjalo, grlo je boljelo. Usto joj se i

piškilo, što je bio još jedan peh u kući bez vode. Kad je napokon prestala kašljati, s mukom se je izvukla ispod pokrivača. Omotana grimiznim ogrtačem, uključila je svjetiljku i oslanjajući se na zid krenula prema kupaonici.

Svjetiljku je držala uperenu u pod kako ne bi vidjela svoj odraz u zrcalu iznad staromodnog umivaonika. Znala je što će vidjeti. Duguljasto, blijedo lice upalo od bolesti; šiljastu bradu; krupne, kestenjastosmeđe oči; i neukrotivu grivu svijetlosmeđe kose koja se kovrčala i uvijala gdje god je željela. Imala je lice koje su djeca voljela, ali većina muškaraca držala neobičnim, a ne zavodljivim. Kosu i lice naslijedila je od oca kojeg nikad nije upoznala - “Oženjenog muškarca. Nije želio imati veze s tobom. Sad je mrtav, Bogu hvala.”Tijelo je naslijedila od Mariah: visoko, vitko, koščatih zapešća i laktova, krupnih stopala i dugih prstiju.

9

Anna

Glorij@

“Da bi bila uspješna glumica, moraš biti ili izrazito lijepa ili izrazito nadarena”, rekla je Mariah. “Dovoljno si zgodna, Antoinette, i talentirana si pantomimičarka, ali moramo biti realne...”

Majka baš nije navijala za tebe. Dilly je izjavila očito. Ja ću biti tvoj navijač, objavio je Peter. Brinut ću o tebi i zauvijek te voljeti. Peterove junačke izjave Annie bi obično izmamile osmijeh, ali noćas je mogla

razmišljati samo o emotivnom ponoru između muškaraca kojima je odabrala darovati svoje srce i izmišljenih junaka koje je voljela. I onom drugom ponoru - onom između života koji je zamislila za sebe i života koji je živjela.

Usprkos Mariahinim prigovorima, Annie je diplomirala dramsku umjestnost i sljedećih deset godina provela klipšući na audicije. Sudjelovala je na smotrama glumaca, glumila u općinskim kazalištima, čak je dobila i nekoliko karakternih uloga u off-off-Broadway predstavama. Previše malo. Prošlo ljeto napokon se suočila s istinom da je Mariah bila u pravu. Bolja je trbuhozborka nego što će ikad biti glumica. A to ju je ostavilo apsolutno nigdje.

Pronašla je bocu vode s aromom ginsenga koja se nekim čudom nije zaledila. i mali gutljaj izazvao je bol. Ponijevši vodu sa sobom, vratila se je u dnevni boravak.

Mariah nije bila u kolibi od ljeta, netom prije no što joj je dijagnosticiran rak, ali Annie nije zamijetila mnogo prašine. Mora da je kućepazitelj obavio barem dio svog posla. Da je barem obavio i ostalo.

Njezine lutke ležale su na jarkoružičastoj viktorijanskoj sofi. Lutke i automobil bili su jedino što joj je ostalo.

Ne baš jedino, ispravila ju je Dilly. Istina. Tu je i zapanjujuće velik dug koji Annie nema šanse otplatiti, dug koji si je

natovarila u posljednih šest mjeseci majčina života dok je pokušavala zadovoljiti svaku Mariahinu potrebu.

I napokon dobiti mamino odobrenje, podsmjehnuo se Leo. Počela je skidati zaštitnu plastiku s lutaka. Svaka od njih bila je dugačka oko

sedamdeset i pet centimetara, s pomičnim očima i ustima, i nogama koje su se mogle odvojiti. Uzela je u ruku Petera i gurnula dlan ispod njegove majice.

Kako si lijepa, ljubljena moja Dilly, rekao je svojim najmuževnijim glasom. Žena mojih snova.

A ti si najbolji muškarac. Dilly je uzdahnula. Hrabar i neustrašiv. Samo u Annieinoj mašti, izjavila je Fakinka nesvojstveno ogorčeno. Inače si jednako

beskoristan kao i njezini bivši. Samo su dva bivša, Fakinko, prekorila je Dilly prijateljicu. I svoju ozlojeđenost

muškarcima stvarno ne bi smjela iskaljivati na Peteru. Sigurna sam da to ne činiš namjerno, ali počinješ zvučati kao nasilnica, a znaš što mislimo o nasilnicima.

Annieina specijalnost bile su tematske lutkarske predstave, od kojih se nekoliko bavilo nasilništvom. Odložila je Petera i odmaknula Lea, a on je podrugljivo šapnuo u njezinoj glavi. Još uvijek me se bojiš.

10

Anna

Glorij@

Ponekad joj se činilo da lutke imaju vlastitu volju. Navukla je grimizni ogrtač čvršće oko tijela i prišla niši s prozorom. Oluja se stišala i

mjesečina je blistala kroz stakla. Promotrila je sumorni zimski krajolik - mračne sjene smreke, samotnu pustoš močvare. Tad je podigla pogled.

Kuća Harp zlokobno se je nadvijala u daljini, na samome vrhu golog grebena. Na mutnom svjetlu polumjeseca ocrtavali su se njezini uglati krovovi i dramatična kula. Osim slabog žutog svjetla vidljivog visoko u kuli, kuća je bila u mraku. Taj prizor podsjetio ju je na naslovnice starih gotičkih romana u mekom uvezu, kakvi se još uvijek znadu pronaći u trgovinama rabljenih knjiga. Nije trebalo mnogo mašte da zamisli bosonogu junakinju koja bježi iz te sablasne kuće odjevena samo u tanki negliže, s prijetećim svjetlom iz kule za leđima. Te su knjige staromodne u usporedbi s današnjim erotski nabijenim vampirima, vukodlacima i stvorenjima koja mijenjaju oblik, ali ona ih je oduvijek voljela. Hranile su njezine sanjarije.

Iznad nazubljenog krova kuće Harp, olujni oblaci jurišali su preko mjeseca, neobuzdano kao onaj konj i jahač koji su projurili preko ceste. Koža joj se naježila, ne od hladnoće, nego od njezine vlastite mašte. Okrenula se od prozora i pogledala Lea.

Oči s teškim vjeđama... Cerek tankih usana... Savršeni negativac. Mogla je izbjeći toliko mnogo boli da mrzovoljnim muškarcima u koje se zaljubila nije pripisivala romantične osobine zamišljajući ih kao junake iz mašte, umjesto da je shvatila da je jedan prevarant, a drugi narcis. Leo je, međutim, druga priča. Njega je sama stvorila od tkanine i prede. Njime ona upravlja.

To ti misliš, šapnuo je. Zadrhtala je i vratila se u spavaću sobu. Ali ni dok se je zavlačila pod pokrivače, nije se

mogla otresti mračne vizije kuće na hridini. Noćas sam sanjala da sam ponovno otišla u Manderley...1 Sutradan ujutro kad se je probudila nije bila gladna, ali se je svejedno natjerala da

pojede šaku ustajalih žitarica. U kolibi je bilo ledeno, dan je bio sumoran, i željela se je samo vratiti u krevet. Ali nije mogla živjeti u kolibi bez grijanja i tekuće vode, a što je više razmišljala o svom odsutnom kućepazitelju, to ju je hvatala veća ljutnja. Iščeprkala je jedini telefonski broj koji je imala, onaj otočke vijećnice, pošte i knjižnice u jednom, ali iako joj je mobitel bio napunjen, nije imala signala. Potonula je na ružičasti baršunasti kauč i spustila glavu među dlanove. Morat će sama potražiti Willa Shawa, a to znači da će se morati uspeti do kuće Harp. Natrag do mjesta za koje se zaklela da mu se više nikad neće približiti.

Navukla je onoliko slojeva tople odjeće koliko je uspjela pronaći pa se omotala majčinim crvenim ogrtačem i zavezala stari Hermesov rubac ispod brade. Prikupljajući svu energiju i snagu volje, krenula je iz kolibe. Dan je bio siv kao i njezina budućnost, slani zrak hladan, a udaljenost između kolibe i kuće navrh hridine nepremostiva.

Nosit ću te svaki korak puta, objavi Peter. Fakinka mu se izbelji oponašajući zvuk prdeža.

1 Uvodna rečenica gotičkog romana Rebecca Daphne du Maurier

11 Anna

Glorij@

Bila je oseka, ali u ovo doba godine hodanje po zaleđenim stijenama uz obalu bilo je previše opasno pa je morala ići dužim putem oko slane močvare. No Annie se nije grozila samo udaljenosti.

Dilly ju je pokušala ohrabriti. Prošlo je osamnaest godina otkad si se zadnji put popela do kuće Harp. Duhovi i zlodusi davno su otišli.

Annie je priljubila rub ogrtača uz nos i usta. Ne brini, rekao je Peter. Ja ću te čuvati. Peter i Dilly radili su svoj posao. Oni su bili zaduženi za raspetljavanje Fakinkinih

nestašluka i uskakivanje kad je Leo prijetio. Oni su bili ti koji su prenosili poruke protiv droga, podsjećali djecu da jedu povrće, paze na svoje zube i nikome ne dopuste da dodiruje njihove genitalije.

Ali uživali biste, podsmjehnuo se pa nacerio Leo. Ponekad je željela da ga nikad nije stvorila, ali bio je savršen negativac. Bio je siledžija,

diler, kralj nezdrave hrane i neznanac koji pokušava odmamiti djecu s igrališta. Dođite sa mnom, dječice, i dat ću vam slatkiša koliko možete pojesti. Annie, prestani, prekorila ju je Dilly. Nitko iz obitelji Harp do ljeta nikad ne dolazi na

otok. Ondje živi samo pazikuća. Leo je odbio pustiti Annie na miru. Imam Skittlese, M&M-se, Twizzlerse... i podsjetnike na

sve tvoje neuspjehe. Kako ide tvoja dragocjena glumačka karijera? Uvukla je glavu u ramena. Mora početi meditirati ili vježbati jogu, baviti se nečime što

će je naučiti da obuzda misli umjesto što im dopušta da odlutaju kamo im se hoće - ili neće. Što onda ako se njezini glumački snovi nisu ostvarili kako je željela? Djeca vole njezine lutkarske predstave.

Čizme su škripale u snijegu. Mrtvi rogozi i šuplje trske virili su izobličenim glavicama kroz zaleđenu koru uspavane močvare. Ljeti ta močvara vrvi životom, ali sad je sve sumorno, sivo i tiho kao i njezine nade.

Zastala je da ponovno predahne kad se je približila podnožju nedavno očišćenog pošljunčanog puteljka koji je vodio hridinom do kuće Harp. Ako Sharp može ralicom očistiti snijeg, moći će izvući i njezin automobil. Vukla se je dalje. Prije upale pluća, mogla bi otrčati uzbrdo, ali sad kad je najzad stigla do vrha, pluća su je pekla i hripala je. Daleko u podnožju, koliba je izgledala kao odbačena igračka prepuštena da se sama obrani od kršovite obale Mainea i valova koji nadiru. Udišući novu vatru u pluća, primorala se da podigne glavu.

Pred njom se je na kositrenom nebu ocrtavala kuća Harp. Ukorijenjena u granit, izložena ljetnim grmljavinama i zimskim olujama, izazivala je prirodne sile da je sruše. Ostale vikendice na otoku sagrađene su na zaštićenijoj istočnoj strani, ali kuća Harp prezirala je lakši put. Izdigla se iz stjenovitih zapadnih rtova visoko iznad mora, pokrivena sindrom, odbojna smeđa drvena utvrda s nepristupačnom kulom na jednom kraju.

Sve je bilo oštrih kutova: šiljasti krovovi, zasjenjene strehe i zloslutni zabati. Koliko je samo voljela ovu gotičku sumornost kad je boravila ovdje onog ljeta kad se njezina majka udala za Elliotta Harpa. Zamišljala se je odjevenu u mišje-sivu haljinu, s kožnom putnom torbom čvrsto u ruci - plemenita podrijetla, ali bez prebite pare i očajna, primorana

12

Anna

Glorij@

prihvatiti skromno namještenje guvernante. Podignute brade i uspravnih ramena, s toliko bi se smjelosti suočila s okrutnim (ali izuzetno zgodnim) gospodarem zdanja, da bi se on na kraju beznadno zaljubio u nju. Vjenčali bi se i ona bi tad preuredila kuću.

Nije prošlo dugo prije nego što su se romantični snovi neugledne petnaestogodišnjakinje koja je previše toga pročitala a premalo iskusila susreli s grubljom stvarnošću.

Bazen je sad bio sablasno, prazno ždrijelo, a jednostavne drvene stube koje su vodile do stražnjeg i bočnih ulaza zamijenjene kamenim stubama koje su čuvale vodorige.

Prošla je pokraj štale i zaputila se grubo očišćenom stazom do stražnjih vrata. Shawu će biti bolje da je u kući, umjesto što galopira naokolo na jednom od konja Elliota Harpa. Pritisnula je zvonce, ali ga nije čula da zvoni u unutrašnjosti. Kuća je prevelika. Čekala je pa pozvonila ponovno, no nitko nije otvorio. Otirač pred vratima izgledao je kao da je netko na njega nedavno otresao snijeg s cipela. Pokucala je jače.

Vrata su se otvorila škripeći. Bilo joj je toliko hladno da je bez oklijevanja zakoračila u predsoblje. Razni odjevni

predmeti za boravak izvan kuće, zajedno s brojnim metlama i krpama, visjeli su na kukama. Skrenula je prema glavnoj kuhinji i zastala.

Sve je bilo drugačije. U kuhinji više nije bilo ormarića od orahovine i kućanskih aparata od nehrdajućeg čelika koje je pamtila otprije osamnaest godina. Sad je izgledala kao da je gurnuta kroz vremeplov natrag u devetnaesto stoljeće.

Zida između kuhinje i prostorije u kojoj se je nekoć posluživao doručak više nije bilo, pa je prostor bio dvostruko veći no prije. Svjetlo je prodiralo kroz visoke, horizontalne prozore, ali kako su prozori sad bili postavljeni najmanje metar i osamdeset od poda, samo je veoma visoka osoba mogla vidjeti kroz njih. Gruba žbuka prekrivala je gornju polovicu zidova, dok je donja bila prekrivena nekoć bijelim pločicama veličine deset četvornih centimetara, od kojih su neke bile okrhnutih rubova, a druge napukle od starosti. Pod je bio od starog kamena, kamin čađava špilja dovoljno velika da se u njemu ispeče divlja svinja... ili čovjek koji je bio dovoljno nepromišljen da ga uhvate kako krade divljač na posjedu svog gospodara.

Umjesto u kuhinjskim ormarićima, kamene zdjele i zemljani lonci stajali su na grubim policama. Visoki, samostojeći ormari od tamna drveta uzdizali su se s obje strane bezizražajnog, golemog štednjaka od lijevanog željeza. U kamenom seljačkom sudoperu ležala je neuredna hrpa prljavog posuda. Bakreni lonci i tave - ne sjajni i ulašteni, nego ulubljeni i pohabani - visjeli su iznad dugog, izbrazdanog drvenog stola za pripremu hrane, namijenjenog za odrubljivanje kokošjih glava, tranširanje ovčjih kotleta ili tučenje vrhnja za večeru njegovog gospodstva.

Kuhinja je morala biti renovirana, ali kakva se to renovacija vraća dva stoljeća u prošlost? I zašto?

Bježi! vrisnula je Puslica. Nešto ovdje gadno ne valja! Kad god bi Puslica postala histerična, Annie je računala na Dillyinu hladnu glavu i

razboritost, ali Dilly je šutjela, a ni Fakinka nije uspjela smisliti nijedan štos. - Gospodine Shaw? - Annieinu glasu nedostajala je uobičajena prodornost.

13

Anna

Glorij@

Kako nije bilo odgovora, zakoračila je dublje u kuhinju, ostavljajući vlažne tragove na kamenom podu. Nema šanse da će skinuti čizme. Bude li morala bježati, neće trčati u čarapama. - Wille?

U odgovor, ni šušanj. Prošla je pokraj smočnice, prešla uski stražnji hodnik, obišla blagovaonicu i kročila

kroz nadsvođeni ulaz u foaje. Kroz šest kvadratnih okana iznad ulaznih vrata prodiralo je tek slabo sivo svjetlo. Teško stubište od mahagonija još uvijek je vodilo do odmorišta s mutnim prozorom od obojana stakla, ali sag na stubištu sad je bio depresivne smeđe boje, umjesto nekadašnjeg šarenog sa cvjetnim uzorkom. Na pokućstvu se je nataložila prašina, a u kutu je visjela paučina. Zidovi su bili obloženi teškim, tamnim drvetom, a morski pejzaži zamijenjeni turobnim uljenim portretima imućnih muškaraca i žena u odjeći iz devetnaestog stoljeća, od kojih nitko nije mogao biti jedan od Harpovih predaka, irskih seljaka. Da bi ulaz bio još depresivniji, nedostajali su samo viteški oklop i preparirani gavran.

Začula je korake iznad glave i približila se stubištu. - Gospodine Shaw? Ja sam, Annie Hewitt. Vrata su bila otvorena pa sam ušla. - Pogledala je prema vrhu stubišta. - Trebat će mi... - Riječi su joj zamrle na usnama.

Na vrhu stubišta stajao je gospodar kuće.

14

Anna

Glorij@

DRUGO POGLAVLJE

Polako se spustio stubama. Utjelovljenje gotičkog junaka u bisernosivom prsluku, sa snježnobijelim rupcem oko vrata i tamnim hlačama zaguranim u uske jahače čizme od crne kože. Na boku mu je beživotno visio pištolj za dvoboj s čeličnom cijevi.

Ledeni trnci progmizali su joj kralježnicom. Načas je pomislila da možda ponovno ima groznicu - ili ju je mašta napokon gurnula preko litice stvarnosti. Ali nije halucinirala. Bio je i previše stvaran.

Polako je otrgnula pogled od pištolja, čizama i prsluka da bi promotrila samog muškarca.

Na slabom sivom svjetlu, njegova kosa bila je gavranocrna; njegove oči svijetle, kraljevski modre; njegovo lice kao isklesano, nenasmiješeno - sve na njemu bilo je utjelovljenje arogancije muškarca devetnaestog stoljeća. Poželjela je saviti koljeno u pozdrav. Pobjeći. Reći mu da joj ipak ne treba posao guvernante.

Spustio se je u podnožje stuba i tad je opazila blijedu, bijelu brazgotinu u kutu njegove obrve. Brazgotinu koju mu je ona ostavila. Theo Harp.

Osamnaest je godina prošlo otkad ga je zadnji put vidjela. Osamnaest godina nastojanja da zakopa sjećanja na to ružno ljeto.

Bježi! Bježi što te noge nose! Ovaj put u glavi nije čula Puslicu, nego razumnu, praktičnu Dilly. I nekog drugog...

Dakle... Napokon se srećemo. Leov vječiti prezir nestao je, zamijenjen strahopoštovanjem.

Harpova hladna, muževna ljepota savršeno se je uklapala u ovo gotičko okruženje. Bio je visok, vitak i otmjeno raskalašen. Bijeli rubac naglašavao je tamnu put koju je naslijedio od majke Andalužanke, a tinejdžerska koščatost sad je bila tek daleko sjećanje. Ali njegovo nadmeno držanje užitnika zaklade nije se promijenilo. Hladno ju je promatrao. - Što hoćeš?

Predstavila se je kad je ušla u kuću - točno je znao tko je ona - ali ponašao se je kao da mu je u kuću upala neznanka.

- Tražim Willa Shawa - odvratila je, mrzeći drhtanje svog glasa. Zakoračio je na mramorni pod s romboidnim umecima od crnog oniksa. - Shaw više ne

radi ovdje. - Tko onda brine o kolibi? - To bi morala pitati mog oca. Kao da Annie može jednostavno nazvati Elliotta Harpa, muškarca koji zime provodi na

jugu Francuske sa svojom trećom suprugom, ženom koja ne bi mogla biti drugačija od Mariah nego što jest. Živahni karakter njezine majke i ekscentričan androgini stil - hlače uskih nogavica, bijele muške košulje, prekrasne marame - privukli su još pola tuceta ljubavnika osim Elliotta Sharpa. Brak s Mariah bila je njegova pobuna srednjih godina protiv ultrakonzervativnog života. Elliott je Mariah pružao osjećaj sigurnosti koji dotad nikad nije uspjela sama postići. Od samoga početka bili su osuđeni na propast.

15

Anna

Glorij@

Annie je skvrčila prste u čizmama, samoj sebi naređujući da ne ustukne. - Znaš li gdje mogu pronaći Shawa?

Jedva primjetno podigao je ramena - nije mu se dalo tratiti energiju na pravo slijeganje. - Nemam pojma.

Razgovor je prekinula zvonjava veoma modernog mobitela. Tek tad je primijetila da u drugoj ruci - onoj kojom nije milovao pištolj za dvoboje - drži otmjeni crni pametni telefon. Kad je pogledao na zaslon, shvatila je da je on sinoć galopirao cestom, nimalo ne mareći za predivnu životinju na kojoj je jahao. Ali, kad je riječ o dobrobiti drugih živih bića, kako životinja tako i ljudi, Theo Harp imao je mračnu prošlost.

Ponovno ju je spopala mučnina. Gledala je kako jedan pauk gmiže prljavim mramornim podom. On je utišao zvuk na mobitelu. Kroz otvorena vrata iza njegovih leđa - onih koja vode u biblioteku - opazila je veliki stol od mahagonjevine Elliotta Harpa. Izgledao je nekorišteno. Prazan, bez šalica za kavu, žutih blokova ili enciklopedija. Ako Theo Harp radi na svojoj novoj knjizi, to ne čini ovdje.

- Čuo sam za tvoju majku - rekao je. Nije rekao - moja sućut zbog smrti tvoje majke. Ali s druge strane, vidio je kako se je

Mariah odnosila prema svojoj kćerki. “Uspravi se, Antoinette. Gledaj ljude u oči. Kako očekuješ da te itko poštuje?” Još i gore, “Daj mi tu knjigu. Više nećeš čitati smeće. Samo romane koje ti ja dam.” Annie je mrzila svaki od tih romana. Netko drugi možda bi se zaljubio u Melvillea,

Prousta, Joycea i Tolstoja, ali Annie je željela knjige koje opisuju hrabre junakinje koje se ne bacaju pod vlak nego bore za sebe.

Theo Harp kliznuo je palcem po rubu mobitela, a pištolj za dvoboje još uvijek mu je visio iz druge ruke dok je proučavao njezino improvizirano ruho klošarice - crveni ogrtač, staru maramu, iznošene smeđe čizme od antilopine kože. Upala je u noćnu moru. Pištolj? Njegova bizarna odjeća? Zašto kuća izgleda kao da se je vratila dva stoljeća u prošlost? I zašto ju je jednom pokušao ubiti?

“Elliote, on nije samo običan nasilnik”, rekla je njezina majka svom tada suprugu. “S tvojim sinom nešto ozbiljno nije kako treba.”

Annie je sad shvaćala ono što joj tog ljeta nije bilo jasno. Theo Harp psihički je bolesnik - psihopat. Sve one laži, manipulacije, okrutnosti... Incidenti koje je njegov otac Elliott pokušao protumačiti dječačkim psinama uopće nisu bili psine.

Želudac joj se nije želio smiriti. Mrzila je tolik strah. Prebacio je pištolj iz lijeve u desnu ruku. - Annie, nemoj više dolaziti.

Ponovno ju je pobijedio i nije to mogla podnijeti. Najednom, u hodniku se začulo sablasno stenjanje. Naglo se okrenula ne bi li pronašla

njegov izvor. - Što je to bilo? Pogledala ga je i opazila da je iznenađen. Brzo se je pribrao. - Kuća je stara. - Meni nije zvučalo kao kućni zvuk. - Ne tiče te se.

16

Anna

Glorij@

Bio je u pravu. Ništa povezano s njim više je se ne tiče. Bila je i više no spremna otići, ali jedva je načinila nekoliko koraka, kad se ono stenjanje ponovno začulo, ovaj put tiše, još jezovitije nego prije i iz drugog smjera. Ponovno se je zagledala u njega. Sad se je mrštio jače, napetih ramena.

- Luda žena na tavanu? - uspjela je protisnuti. - Vjetar - odvratio je, izazivajući je da mu proturječi. Ovila je ruku oko meke vune

majčina ogrtača. - Da sam na tvom mjestu, ostavila bih svjetla upaljena. Ponosno uzdignute glave prošla je kroz predsoblje do stražnjeg hodnika, ali kad je

stigla do kuhinje, zastala je i privinula crveni ogrtač čvršće oko tijela. Kutija Eggovih smrznutih vafla, prazna vrećica Goldfish krekera i bočica kečapa nazirali su se među smećem koje se je prelijevalo iz kante u kutu. Theo Harp je lud. Ne simpatično lud kao netko tko priča loše viceve, nego opasno lud kao netko tko gomila mrtva tijela u podrumu. Ovaj put kad je iskoračila na arktički zrak, nije zadrhtala samo od hladnoće. Zadrhtala je i od očaja.

Uspravila se je. Theov pametni telefon... U kući sigurno ima signala. Možda ga ima i ovdje vani? Izvukla je iz džepa svoj mobitel iz ere dinosaura, pronašla zaklonjeno mjesto uz napuštenu sjenicu i uključila ga. Za nekoliko sekundi, imala je signal. Ruke su joj se tresle dok je birala broj otočke takozvane gradske vijećnice.

Na poziv je odgovorila žena koja se predstavila kao Barbara Rose. - Will Shaw i njegova obitelj napustili su otok prošli mjesec - rekla je. - Nekoliko dana prije dolaska Thea Harpa.

Annie se obeshrabrila. - Mladi ljudi odlaze s otoka - nastavila je Barbara. - Ulov jastoga proteklih nekoliko

godina nije bio dobar. Sad je barem Annie shvatila zašto joj nije odgovorio na poruku. Oblizala je usne. -

Zanima me... Koliko bi me koštalo da netko dođe ovamo i pomogne mi? - Ukratko je opisala problem s automobilom, kao i svoju neukost u rukovanju pećicom na pelete i generatorom.

- Poslat ću svog supruga čim se vrati - energično je odvratila Barbara. - Tako mi na otoku postupamo. Pomažemo jedni drugima. Trebao bi doći najkasnije za sat vremena.

- Stvarno? To bi bilo... To je uistinu ljubazno. - Annie je čula tiho njištanje iz unutrašnjosti štale. Onog ljeta kad je živjela ovdje, štala je bila obojana svijetlosivo. Sad je bila tamnosmeđa, jednako kao i obližnja sjenica. Pogledala je prema kući.

- Svi smo se rastužili kad smo čuli za smrt tvoje majke - rekla je Barbara. - Nedostajat će nam. Donijela je kulturu na naš otok, i dovela poznate ljude.

- Hvala vam. - Annie je isprva pomislila da je to optička varka. Trepnula je, ali još uvijek je bilo ondje. Blijedo ovalno lice promatralo ju je s prozora na katu.

- Kad ti Booker izvuče auto, pokazat će ti kako ćeš uključiti peć i generator. - Barbara je zastala. - Jesi li već vidjela Thea Harpa?

Brzo kao što se je pojavilo, lice je i nestalo. Annie je bila predaleko da bi razabrala crte lica, ali nisu pripadale Theu. Neka žena? Dijete? Luda žena koju je zaključao od svijeta?

- Samo nakratko. - Annie se zagledala u prazni prozor. - Je li Theo doveo ikoga sa sobom?

17

Anna

Glorij@

- Nije, došao je sam. Možda nisi čula, supruga mu je lani umrla. Je li? Annie je otrgnula pogled s prozora prije no što je mašta ponovno preuzme.

Zahvalila je Barbari na pomoći i krenula natrag prema kolibi Moonraker. Usprkos hladnoći, bolovima u plućima i jezovitosti onoga lica koje je vidjela, malo se je

oraspoložila. Uskoro će ponovno imati svoj automobil, zajedno s grijanjem i strujom. Tad će moći početi ozbiljno tražiti ono što joj je Mariah ostavila. Koliba je malena. Ne bi trebalo biti teško pronaći, štogod to bilo.

Ponovno je poželjela da može prodati kolibu, ali sve povezano s Mariah i Elliottom oduvijek je bilo zamršeno. Zastala je da se malo odmori. Elliottov djed sagradio je kuću Harp u osvit dvadesetog stoljeća, a Elliott kupio okolne posjede, uključujući i kolibu Moonraker. Iz nekog razloga, Mariah je voljela tu kolibu i u brakorazvodnoj parnici zahtijevala od Elliotta da joj je dade. Odbio je, ali do svršetka parnice, uspjeli su se dogovoriti. Koliba je njezina pod uvjetom da u njoj godišnje živi šezdeset dana zaredom. U protivnom se vraća obitelji Harp. Bez prekida. Bez ponavljanja. Otiđe li prije isteka ugovorenih šezdeset dana, ne može se vratiti i početi iznova.

Mariah je bila gradsko stvorenje i Elliott je mislio da ju je porazio. Napusti li otok makar na jednu noć tijekom dogovorenog razdoblja od dva mjeseca, zauvijek će izgubiti kolibu. Ali na njegovo zaprepaštenje, Mariah je takav aranžman odgovarao. Voljela je otok, ako ne i Elliotta, a kako se nije mogla viđati s prijateljima, pozivala ih je u posjet. Neki od njih bili su poznati umjetnici, drugi novi talenti koje je željela potaknuti. Svi oni s radošću su dočekali priliku da slikaju, pišu, stvaraju u ateljeu u kolibi. Mariah je umjetnike pazila mnogo bolje no što je ikad pazila vlastitu kćerku.

Annie se skutrila u ogrtaču i nastavila hodati. Naslijedila je kolibu, zajedno s uvjetima na koje je njezina majka pristala. I ona će morati provoditi ovdje šezdeset dana zaredom, ili će koliba ponovno pripasti obitelji Harp. Ali za razliku od majke, Annie je mrzila otok. Međutim, u ovome času bio je jedino mjesto na koje je mogla otići - ne računa li moljcima izjeden futon u skladištu kafića u kojem je radila. Uz majčinu i svoju vlastitu bolest, nije mogla nastaviti svoje poslove, a nije imala snage ni novca da pronađe drugi stan.

Kad je stigla do zaleđene močvare, noge su joj se bunile. Skrenula je misli sa njih vježbajući varijacije sablasnih jauka. Uspjela je istisnuti nešto nalik na smijeh. Možda je promašaj kao glumica, ali ne i kao trbuhozborka.

A Theo Harp ništa nije posumnjao. Do sljedećeg jutra, Annie je imala vodu, struju i kuću u kojoj je bilo hladno, ali se moglo

živjeti. Zahvaljujući Bookeru, brbljavom suprugu Barbare Rose, Annie je saznala da je povratak Thea Harpa glavna senzacija na otoku. - Prava je tragedija to što se je dogodilo njegovoj ženi - rekao je Booker nakon što je naučio Annie kako da spriječi smrzavanje cijevi, rukuje generatorom i čuva propan. - Svima nam je žao tog dečka. Bio je čudak, ali često je ljetovao ovdje. Jesi li pročitala njegovu knjigu?

Mrzila je priznati da jest pa je samo neodređeno slegnula ramenima. - Moja je žena od nje imala gore noćne more nego od Stephena Kinga - izjavio je Booker.

- Ne mogu zamisliti otkud crpi nadahnuće.

18

Anna

Glorij@

Sanatorij je bio nepotrebno jezovit roman o bolnici za umno poremećene kriminalce, s prostorijom koja je svoje stanovnike - naročito one koji su uživali u mučenjima - vodila u prošlost. Annie je bio odvratan. Theo je zahvaljujući baki imao izdašnu zakladu pa nije morao pisati za život i to je prema Annieinu mišljenju njegovu tvorevinu činilo još pokudnijom, iako je bila uspješnica. Navodno je radio na nastavku, ali njega ona definitivno neće pročitati.

Kad je Booker otišao, Annie je raspakirala namirnice koje je kupila na kopnu, provjerila sve prozore, dogurala čelični dekorativni stolić pred vrata i spavala dvanaest sati. Kao i uvijek, probudila se je kašljući i razmišljajući o novcu. Grcala je u dugovima i smučilo joj se je brinuti o njima. Ležala je ispod pokrivača zagledana u strop i pokušavala smisliti izlaz.

Nakon što je Mariah postavljena dijagnoza, Annie joj je bila potrebna prvi put u životu i Annie je bila uz nju, čak je otkazala vlastite poslove kad više nije mogla ostaviti Mariah samu.

“Kako sam odgojila tako plašljivo dijete?”, običavala je reći njezina majka. Ali na kraju je Mariah bila ta koja se je bojala, čvrsto držala uz Annie i preklinjala je da ne ode.

Annie je svoju malu ušteđevinu potrošila na stanarinu za Mariahin ljubljeni stan na Manhattanu, kako njezina majka ne bi morala otići iz njega, a nakon toga se prvi put u životu oslonila na kreditne kartice. Kupovala je biljne lijekove za koje se Mariah klela da joj pomažu, knjige koje su hranile majčin umjetnički duh i posebne namirnice kako Mariah ne bi previše smršavjela.

Što je Mariah više slabila, to joj je više zahvaljivala. - Ne znam što bih bez tebe. - Te riječi bile su melem djevojčici koja je još uvijek živjela u duši odrasle Annie i čeznula za priznanjem kritične majke.

Možda bi Annie uspjela ostati bez dugova da nije odlučila ispuniti majčin san o posljednjem posjetu Londonu. Oslanjajući se na nove kreditne kartice, tjedan dana gurala je Mariah u kolicima kroz njoj najdraže muzeje i galerije. Njezina žrtva isplatila se je u času kad su u Tate Modernu zastale ispred golemog crveno-sivog platna slikara Nivena Garra. Mariah je priljubila usne uz Anniein dlan i izgovorila riječi koje je Annie cijelog života čeznula čuti. - Volim te.

Annie se izvukla iz kreveta i jutro provela prekapajući po pet prostorija u kolibi: dnevnom boravku, kuhinji, kupaonici, Mariahinoj sobi i umjetničkom ateljeu koji je služio i kao gostinjska soba. Umjetnici koji su kroz godine boravili u kolibi, darovali su Mariah slike i male skulpture, od kojih je one najvrjednije njezina majka davno prodala. Ali što je sačuvala?

Zamijetila je sve i ništa. Jarkoružičastu viktorijansku sofu s gumbima u naslonu, futuristički sivkasto-smeđi naslonjač, kamenu tajlandsku boginju, ptičje lubanje, sliku prevrnutog brijesta preko cijelog zida. Mišmaš predmeta i stilova pokućstva bio je usklađen majčinim nepogrešivim osjećajem za boju - zidovi boje vanilije i kvalitetan tapecirung u nijansama zimzelena, masline i sivo-smeđe. Udar jarkoružičaste na sofi i ružni stolac duginih boja u obliku sirene bili su jedino što je šokiralo oko.

Dok se odmarala uz drugu šalicu kave, zaključila je da mora biti sistematičnija u svojoj potrazi. Počela je od dnevnog boravka, popisujući svaki umjetnički predmet i opisujući ga u

19

Anna

Glorij@

bilježnici. Bilo bi neizmjerno lakše da joj je Mariah rekla što treba tražiti. Ili da može prodati kolibu.

Puslica se namrgodila. Nisi morala odvesti majku u London. Umjesto toga, trebala si meni kupiti novu haljinu. I tijaru.

Postupila si ispravno, rekao je na to Peter, vječita podrška. Mariah nije bila loša osoba, samo loša majka.

Dilly se oglasila na svoj uobičajen, nježan način, no zbog toga je njezine riječi nisu ništa manje zapekle. Jesi li to učinila zbog nje... ili zbog sebe?

Leo se samo podrugljivo nacerio. Sve, samo da osvojiš maminu ljubav, zar ne, Antoinette? Tako je to s njezinim lutkama... One govore istine s kojima se ona ne želi suočiti. Pogledala je kroz prozor i opazila neko kretanje u daljini. Konj i jahač, upadljivi u

beskraju sive i bijele, mahnito su jurili zimskim krajolikom kao da ih naganjaju svi demoni pakla.

Nakon još jednog dana napadaja kašlja, drijemanja i skiciranja smiješnih crteža djece da

se razvedri, više se nije mogla neobazirati na problem korištenja mobitela. Novi snijeg koji je sinoć pao, već opasnu cestu sigurno je učinio neprohodnom, a to je značilo novo uspinjanje navrh hridine u potrazi za signalom. Međutim, ovaj će se put kloniti kuće.

U debelom pernatom kaputu bila je bolje opremljena za uspinjanje nego prošli put. Iako je još uvijek bilo strašno hladno, sunce je privremeno izašlo i svježi snijeg izgledao je kao osut šljokicama. No njezini su problemi bili preveliki da bi uživala u ljepoti. Nije joj trebao samo signal za mobitel. Trebao joj je i pristup Internetu. Ukoliko ne želi da je trgovac umjetninama nasanjka, mora istražiti sve što je popisala u bilježnicu, a kako će to učiniti? U kolibi nije bilo satelitske usluge. Hotel i gostionice nudili su besplatni javni Internet tijekom ljeta, ali sad su bili zatvoreni, a čak i da njezin automobil može izdržati vožnje u grad, nije se mogla zamisliti kako nasumce lupa po vratima u potrazi za nekime tko će je pustiti u svoju kuću da surfa po web-u.

Kad se uspela na vrh hridine, drhtala je unatoč kaputu, crvenoj pletenoj kapi koju je navukla preko neposlušne kose i šalu kojim je omotala usta i nos kako bi zaštitila dišne putove. Pogledavajući prema kući kako bi se uvjerila da Theo nije u blizini, pronašla je mjesto iza sjenice s kojega će nazvati osnovnu školu u New Jerseyu koja joj nije uplatila honorar za posljednji nastup i zalagaonicu u kojoj je ostavila preostale pristojne komade Mariahina pokućstva. Njezino vlastito otrcano pokućstvo bilo je posve bezvrijedno pa ga je odteglila do ruba pločnika. Dozlogrdilo joj je brinuti zbog novca.

Ja ću platiti tvoje račune, izjavio je Peter. Spasit ću te. Pozornost joj je privukao neki zvuk. Osvrnula se je oko sebe i opazila dijete koje je

čučalo ispod niskih grana velike crvene smreke. Djevojčica je mogla imati tri ili četiri godine; u svakom slučaju, bila je previše maler a da bi bila vani sama. Na sebi je imala samo debelu ružičastu jaknicu i ljubičaste samtene hlače - bez rukavica, bez čizmica, bez kape navučene preko posve ravne svijetlosmeđe kose.

Annie se sjetila onog lica na prozoru. Ovo je sigurno Theovo dijete.

20

Anna

Glorij@

Užasnula ju je pomisao da je Theo otac. Sirota curica. Nije bila dovoljno toplo odjevena i činilo se da nitko ne pazi na nju. S obzirom na ono što je Annie znala o Theovoj prošlosti, to su možda bili i najmanji od svih njegovih roditeljskih grijeha.

Djevojčica je shvatila da ju je Annie vidjela i uzmaknula je dublje među grane. Annie je čučnula. - Hej. Nisam te željela preplašiti. Samo sam telefonirala.

Djevojčica je samo zurila u nju, ali Annie je u životu susrela i više no dovoljno sramežljive dječice. - Ja sam Annie. Zapravo, Antoinette, ali nitko me tako ne zove. Tko si ti?

Djevojčica nije odgovorila. - Jesi li ti snježna vila? Ili snježni zeko? Još uvijek nije bilo odgovora. - Kladim se da si vjeverica. Ali ovdje ne vidim nijedan lješnjak. Možda si ti vjeverica koja

jede kekse? Na ovakvu šašavost obično bi reagirala i najstidljivija djeca, ali curica nije reagirala. Nije

bila gluha - okrenula je glavu začuvši ptičji pjev - ali dok je proučavala njezine krupne, oprezne oči, Annie je znala da nešto nije u redu.

- Livia... - Ženski glas bio je prigušen, kao da ne želi da je čuje itko u kući. - Livia, gdje si? Smjesta dođi ovamo.

Znatiželja je nadvladala i Annie je prišla rubu sjenice. Žena je bila lijepa, duge plave kose počešljane u stranu i zamamnih oblina koje

traperice i vrećasta majica nisu mogle sakriti. Nespretno se je oslanjala o štake. - Livia! Nešto na toj ženi bilo joj je poznato. Annie je iskoračila iz sjene. - Jaycie? Žena je zateturala o štake. - Annie? Jaycie Mills i njezin otac živjeli su u kolibi Moonraker prije no što ju je Elliott kupio.

Annie je nije godinama vidjela, ali ne zaboravljaš osobu koja ti je spasila život. Bljesak ružičaste boje sijevnuo je pred njom kad je curica - Livia - potrčala prema

kuhinjskim vratima, strelovito jureći u svojim crvenim, snijegom prekrivenim tenisicama. Jaycie je teturala na štakama. - Livia, nisam ti dopustila da izađeš. - Ponovno je govorila onim neobičnim piskutavim šapatom. - Razgovarale smo o tome.

Livia ju je pogledala, ali nije rekla ni riječ. - Idi unutra i izuj se. Livia je nestala, a Jaycie je pogledala Annie. - Čula sam da si se vratila na otok, ali nisam

očekivala da ću te vidjeti ovdje gore. Annie je prišla bliže, ali nije napuštala sjenu stabala. - U kolibi nemam signala, a morala

sam obaviti nekoliko poziva. Kao dijete, Jaycie je bila onoliko plavokosa koliko su Theo Harp i njegova sestra

blizanka bili tamnokosi, i to se nije promijenilo. Iako više nije bila mršava vješalica kao kad je bila tinejdžerica, zgodne crte njezina lica i nadalje su djelovale blago zamućeno, kao da živi ispod dahom zamagljenih leća. Ali zašto je ovdje?

Mora da joj je Jaycie pročitala misli. - Ja sam sad ovdje domaćica. Annie nije mogla zamisliti depresivniji posao. Jaycie je nezgrapno zamahnula prema

kuhinji. - Uđi.

21

Anna

Glorij@

Annie nije mogla ući i imala je savršenu izliku. - Lord Theo naredio mi je da se ne približavam. - Njegovo ime zalijepilo joj se na usne kao užeglo ulje.

Jaycie je oduvijek bila ozbiljnija od njih ostalih i nije reagirala na Annieino izrugivanje. Kao kćerka ribara pijanca rano se je naviknula na odgovornosti odraslih i mada je od njih četvero bila najmlađa - godinu dana mlađa od Annie i dvije od blizanaca Harp - djelovala je najzrelije. - Theo silazi u prizemlje samo usred noći - rekla je. - Neće ni znati da si ovdje.

Jaycie očito nije bila svjesna da Theovi izleti u prizemlje nisu ograničeni samo na noćno doba. - Stvarno ne mogu.

- Molim te. Bilo bi lijepo za promjenu razgovarati s odraslom osobom. Njezin poziv zvučao je više kao molba. Annie joj je sve dugovala i ma koliko željela

odbiti, znala je da bi bilo pogrešno to učiniti. Pribrala se pa projurila preko brisanog prostora dvorišta iza kuće, u slučaju da Theo gleda kroz prozor. Dok se uspinjala stubama koje su čuvale vodorige, morala je samu sebe podsjetiti da su dani njegova terora davno završili.

Jaycie je stajala tik iza otvorenih stražnjih vrata. Vidjela je kako Annie promatra ljubičastog nilskog konja koji je apsurdno virio ispod jednog njezinog pazuha i ružičastog medu ispod drugog. - Pripadaju mojoj kćerki. Znači, Livia je Jaycieina kćerka. Ne Theova.

- Od štaka me bole pazusi - objasnila je Jaycie odmičući se kako bi Annie ušla u predsoblje. - Pomaže kad ove igračke zavežem kao jastučiće.

- I zanimljiva su tema razgovora. Jaycie je samo kimnula; njezina ozbiljnost kosila se je s plišanim životinjama ispod

njezinih pazuha. Usprkos onome što je Jaycie učinila za Annie onog davnog ljeta, nikad nisu bile bliske.

Annie je tijekom dva kratka posjeta otoku nakon majčina razvoda potražila Jaycie, ali suzdržanost njezine spasiteljice učinila je te susrete nelagodnima.

Annie je otrla čizme o otirač tik iza vrata. - Kako si se ozlijedila? - Poskliznula sam se na ledu prije dva tjedna. Ne zamaraj se čizmama - rekla je kad se

Annie sagnula da ih izuje. - Pod je strašno prljav i malo snijega neće se ni primijetiti. - Nezgrapno je krenula iz predsoblja u kuhinju.

Annie je svejedno izula čizme, ali odmah se pokajala osjetivši kako joj hladnoća kamenog poda prodire kroz čarape. Zakašljala se je i ispuhala nos. Kuhinja je bila i mračnija no što ju je pamtila, uključujući i čađu u kaminu. Od njezina posjeta prije dva dana u sudoperu se je nagomilalo još više lonaca, smeće se prelijevalo iz kante, pod je trebalo pomesti. Cijelo to mjesto ispunjavalo ju je grozom.

Livia je nestala, a Jaycie se srušila na drveni stolac ravnog naslona za dugim stolom nasred kuhinje. - Znam da je sve neuredno - rekla je - ali otkad sam slomila stopalo, vraški mi je teško obaviti posao.

U njezinu držanju bilo je neke napetosti koje se Annie nije sjećala, ne samo u izgriženim noktima, nego i u brzim, nervoznim pokretima ruku.

- Sigurno te boli - rekla je Annie.

22

Anna

Glorij@

- Nije se moglo dogoditi u gore vrijeme. Mnogi se na štakama naizgled sasvim dobro snalaze, ali ja očito nisam jedna od njih. - Rukama je podigla nogu i položila je na susjedni stolac. - Theo me ionako nije želio ovdje, a sad kad se sve raspada... - Podigla je ruke, a onda kao da je zaboravila što treba s njima, spustila ih je natrag u krilo. - Sjedni. Ponudila bih te kavom, ali to mi je previše posla.

- Ništa mi ne treba. - Dok je Annie sjedala dijagonalno od Jaycie, Livia se vratila u kuhinju grleći mokro i blatnjavo plišano mače s ružičasto-bijelim prugama. Kaput i cipele je skinula, a manšete njezinih ljubičastih samtenih hlača bile su mokre. Jaycie je to primijetila, ali naizgled nije marila.

Annie se nasmiješila djevojčici. - Livia, koliko imaš godina? - Četiri. - Jaycie je odgovorila umjesto kćerke. - Livia, pod je hladan. Obuj papuče. Dijete je ponovno nestalo, još uvijek ne izustivši ni riječ. Annie je poželjela upitati o Liviji, ali činilo joj se da bi to bilo nametljivo pa se raspitala o

kuhinji. - Što se je to ovdje dogodilo? Sve se je jako promijenilo. - Nije li grozno? Elliottova supruga Cynthia opsjednuta je svime britanskim, iako je

rođena u Sjevernoj Dakoti. Utuvila si je u glavu da kuću preobrazi u vlastelinski dvorac iz devetnaestog stoljeća i nekako nagovorila Elliotta da potroši cijelo bogatstvo na renovaciju, uključujući i ovu kuhinju. Sav taj novac za nešto ovako ružno. A prošlo ljeto nisu ni došli ovamo.

- Doista se čini bezumnim. - Annie je oslonila stopala na prečku stolca kako bi ih podigla s kamenog poda.

- Moja prijateljica Lisa... Ti je ne poznaješ. Onog ljeta nije bila na otoku. Lisi se sviđa ovo što je Cynthia učinila, ali Lisa ne mora raditi ovdje. - Jaycie je spustila pogled na izgrižene nokte. - Bila sam presretna kad me je Lisa nakon Willova odlaska preporučila Cynthiji za posao domaćice. Zimi je ovdje nemoguće naći posao. - Stolac je zaškripao kad je pokušala smjestiti se udobnije. - Ali sad kad sam ozlijedila stopalo, Theo će mi dati otkaz.

Annie stisne čeljust. - Tipičan Theo Harp, izbacit će osobu kad je bespomoćna. - Rekla bih da se je promijenio. Ne znam. - Čeznutljiv izraz njezina lica podsjetio je

Annie na nešto što je umalo zaboravila - kako je Jaycie promatrala Thea onog ljeta, kao da je on cijeli njezin svijet. - Valjda sam se nadala da ćemo se češće viđati. Razgovarati ili nešto.

Znači, Jaycie još uvijek gaji osjećaje prema njemu. Annie se je sjetila svoje ljubomore na Jaycieinu nježnu, plavokosu ljepotu, iako joj Theo nije posvećivao mnogo pažnje. Pokušala je biti taktična. - Možda bi se trebala smatrati sretnom. Theo baš nije najbolji kandidat za ljubavnu vezu.

- Valjda. Postao je nekako čudan. Nitko ne dolazi ovamo, a on jedva ikad odlazi u grad. Cijelu noć lunja po kući, a danju ili jaše ili je gore u kuli i piše. Tamo boravi, ne u glavnoj kući. Možda su svi pisci čudaci. Ponekad ga danima ne vidim.

- Prekjučer sam bila ovdje i naletjela ravno na njega. - Stvarno? Mora da si došla kad smo Livia i ja bile bolesne, inače bih te vidjela.

Prespavale smo većinu dana.

23

Anna

Glorij@

Annie se sjetila lišća na prozoru na katu. Možda je Jaycie spavala, ali Livia je lunjala. - Zar Theo živi u kuli u kojoj je nekoć boravila njegova baka?

Joycie je kimnula i namjestila stopalo na stolcu. - Ima svoju kuhinju. Prije no što sam slomila stopalo, pazila sam da bude opskrbljena. Sad ne mogu uz stube pa sve moram slati kuhinjskim liftom.

Annie se tog lifta i previše dobro sjećala. Theo ju je jednom ugurao u njega i dizalo se zaglavilo između dva kata. Pogledala je okrugli brojčanik sata na zidu. Koliko još mora sjediti prije no što bude pristojno otići?

Jaycie je izvukla mobitel iz džepa - još jedan pametni telefon - i odložila ga na stol. - Pošalje mi SMS kad mu nešto treba, ali budući da se teško krećem, ne mogu učiniti baš mnogo. Ionako me nije želio ovdje, ali Cynthia je inzistirala. Sad sam mu dala izgovor da me se riješi.

Annie bi rado rekla nešto optimistično, ali Jaycie je o Theu sigurno znala dovoljno da bi bila svjesna da će on učiniti ono što želi.

Jaycie je čupkala sjajnu Moj mali poni naljepnicu zalijepljenu na grubo istesani stol za poslugu. - Livia mi je sve na svijetu. Sve što mi je ostalo. - To nije izjavila samosažaljivo, nego kao činjenicu. - Izgubim li ovaj posao, drugi neću naći. - Nespretno je ustala od stola. - Oprosti što te opterećujem. Provodim previše vremena s četverogodišnjakinjom kao jedinim društvom.

Četverogodišnjakinjom koja po svemu sudeći ne govori. Jaycie je othramala prema veoma velikom, staromodnom hladnjaku. - Moram pristaviti

objed. Annie je ustala. - Pomoći ću ti. - Iako je bila umorna, bio bi dobar osjećaj učiniti nešto za

nekog drugog. - Ne treba, hvala. - Jaycie je povukla zasun i otvorila vrata, otkrivajući unutrašnjost

veoma modernog hladnjaka. Zagledala se u namirnice. - Dok sam odrastala, sanjala sam samo kako da pobjegnem. A onda sam se udala za ribara i zaglavila ovdje.

- Nekoga koga poznajem? - Bio je stariji pa ga vjerojatno nisi upoznala. Ned Grayson. Najzgodniji muškarac na

otoku. Zbog toga sam neko vrijeme zaboravila koliko mrzim živjeti ovdje. - Dograbila je iz hladnjaka zdjelu prekrivenu plastičnom folijom. - Umro je prošlog ljeta.

- Žao mi je. Skrušeno se nasmijala. - Ne treba ti biti. Ispostavilo se da je imao gadnu narav i krupne

šake koje se nije bojao koristiti. Uglavnom na meni. - Oh, Jaycie... - Jaycie je zračila ranjivošću i zbog toga je bilo dvostruko skaredno

zamisliti je zlostavljanom. Jaycie je gurnula zdjelu pod slobodnu ruku i čvrsto je priklještila uz tijelo. - Ironično.

Kad je on umro, mislila sam da je sa slomljenim kostima gotovo. - Zatvorila je bokom vrata hladnjaka, ali je u zadnjem času izgubila ravnotežu. Štake su tresnule na pod, zajedno sa zdjelom. Zdjela se razmrskala, staklo i čili razletjeli.

24

Anna

Glorij@

- Sranje! - Grube, srdite suze zamaglile su joj oči. Čili je poprskao kameni pod, ormarić, njezine traperice i tenisice. Krhotine stakla bile su posvuda.

Annie je pohitala do nje. - Idi se očistiti. Ja ću ovo srediti. Jaycie je klonula o hladnjak i zurila u nered. - Ne mogu ovisiti o drugim ljudima. Moram sama brinuti o sebi.

- U ovome času ne moraš. - Annie je to izjavila najodlučnije što je mogla. - Reci mi gdje da nađem kantu.

U kući je provela ostatak poslijepodneva. Ma koliko bila umorna, nije željela ostaviti Jaycie u takvom stanju. Počistila je nered i oprala posuđe u sudoperu, trudeći se da suspregne kašalj kad je Jaycie bila u blizini. Cijelo vrijeme, pazila je da ne naiđe Theo Harp. Uznemiravala ju je spoznaja da je on toliko blizu, ali nije željela da Jaycie to primijeti. Prije odlaska, učinila je nešto što nikad nije mislila da će učiniti. Pripremila mu je objed.

Zurila je u zdjelu dorađene juhe od rajčice iz limenke, preostali hamburger, instant bijelu rižu i zaleđeni kukuruz. - Pretpostavljam da nigdje nisi vidjela otrov za štakore - rekla je dok je Jaycie hramala po kuhinji. - Nema veze. I ovaj je objed već dovoljno odvratan.

- Neće primijetiti. Ne mari za hranu. Mari samo kako da nekoga povrijedi. Odnijela je pladanj s večerom stražnjim hodnikom. Dok ga je stavljala u kuhinjski lift,

sjetila se groze koju je osjećala onako zarobljena u tom skučenom prostoru. Sve je bilo mračno kao u rogu. Bila je sklupčana, s koljenima tijesno priljubljenim uz prsa. Theo je zbog toga proveo dva dana u kazni u svojoj sobi i samo je Annie primijetila da se je Regan, njegova sestra blizanka, ušuljala praviti mu društvo.

Koliko je Theo bio pakostan i sebičan, toliko je Regan bila umiljata i stidljiva. Ali kad nije svirala obou ili pisala pjesme u svoju ljubičastu bilježnicu, brat i sestra bili su nerazdvojni. Annie je pretpostavljala da bi Regan i ona postale prave prijateljice da se Theo nije pobrinuo da se to ne dogodi.

Kad je došlo vrijeme da Annie ode, na Jaycieine oči navrle su suze. - Ne znam kako da ti zahvalim.

Annie je prikrila umor. - Već jesi. Prije osamnaest godina. - Oklijevala je, znajući što bi trebala učiniti, ali ne želeći to učiniti, i na kraju izabrala jedinu opciju s kojom je mogla živjeti. - Svratit ću i sutra da ti malo pomognem.

Jaycie je razrogačila oči. - Ne moraš mi pomagati! - Koristit će mi - lagala je. - Barem neću premetati mračne misli po glavi. - Tad joj je još

nešto palo na pamet. - Ima li ova kuća WiFi? - Kad je Jaycie kimnula, uspjela se je nekako nasmiješiti. - Savršeno. Donijet ću svoj laptop. Na kraju ćeš ti pomagati meni. Moram nešto istražiti.

Jaycie je dograbila papirnati rupčić i pritisnula ga na oči. - Hvala ti. Nemaš pojma koliko mi to znači.

Jaycie je nestala kako bi pronašla Liviju, a Annie je otišla po svoj kaput. Iako je bila mrtva umorna, bila je sretna jer je učinila nešto čime je barem malo otplatila stari dug. Počela je navlačiti rukavice, ali je zastala. Kuhinjski lift nije joj izlazio iz glave.

Hajde, šapnula je Fakinka. Znaš da to želiš.

25

Anna

Glorij@

Ne misliš li da je to malo nezrelo?, upitala je Dilly. Definitivno, suglasila se je Fakinka. Annie se je sjetila svoje mlade inačice, neizmjerno željne da se svidi Theu. Odšuljala se

kroz kuhinju. Hodajući najtiše što je mogla, zakoračila je u stražnji hodnik i zaputila se uskim prolazom do samoga kraja. Zagledala se je u vrata kuhinjskog lifta. Edgar Allan Poe ima monopol na “nikad više”, a “pupoljak”2 ne zvuči naročito zastrašujuće. “Umrijet ćeš za sedam dana” činilo joj se previše određeno. Ali dok je bila bolesna, često je gledala televiziju, uključujući i Apokalipsu danas...

Otvorila je vrata kuhinjskog lifta, sagnula se prema otvoru i tiho, sablasno prostenjala: - Užas... - Ta riječ razlegla se je kao zmija koja sikće. - Užas...

Annie se naježila. Bolesno!, oduševljeno je uzviknula Fakinka. Nezrelo, ali zadovoljavajuće, zamijetila je Dilly. Annie je pohitala natrag istim putem kojim je i došla, i izašla iz kuće. Držeći se sjene u

kojoj je on neće uočiti iz kule, stigla je do prilaza. Kuća Harp napokon je dobila duha kakvog zaslužuje.

2 “pupoljak” je riječ koju na samrti izgovara medijski magnat Charles Foster Kane u filmu Građanin Kane

26 Anna

Glorij@

TREĆE POGLAVLJE

Annie se je probudila nešto boljeg raspoloženja. Pomisao da malo pomalo dovede Thea Harpa do ludila bila je toliko zadovoljavajuće uvrnuta da se je morala osjećati bolje. Nema šanse da bi on bez bujne mašte mogao napisati one grozne knjige, a što bi moglo biti zasluženije nego tu istu maštu okrenuti protiv njega? Razmislila je što bi još drugo mogla izvesti i dopustila si kratko sanjarenje o Theu u luđačkoj košulji, zarobljenom iza rešetaka umobolnice. Sa zmijama koje gmižu po podu!, nadoda Fakinka. Nećeš ga tako lako srediti, podsmjehnu se Leo. Naletjela je na čvor u kosi i bacila češalj. Navukla je traperice, potkošulju, sivu majicu dugih rukava i na sve to gornji dio trenirke koji je nekim čudom preživio njezine studentske dane. Izlazeći iz spavaće sobe u dnevni boravak, zamijetila je što je učinila sinoć prije spavanja. Male životinjske lubanje koje je Mariah izložila u zdjeli obrubljenoj bodljikavom žicom sad su bile zakopane na dnu vreće za smeće. Njezinoj majci i Georgiji O’Keeffe kosti možda jesu lijepe, ali Annie nisu, i ako ovdje mora provesti dva mjeseca, osjećat će se barem djelomično kao kod kuće. Nažalost, koliba je bila toliko skučena da nije imala gdje sakriti gipsani stolac-sirenu. Pokušala je sjediti na njemu, ali su joj sirenine dojke bockale leđa.

Dvije stvari koje je pronašla uznemirile su je - primjerak Portland Press Heralda otprije točno sedam dana i vrećica svježe samljevene kave u kuhinji. Netko je nedavno bio ovdje.

Popila je šalicu te iste kave i primorala se da pojede krišku prepečenca s pekmezom. Grozila se pomisli na povratak u kuću Harp, ali barem će imati pristup WiFi-ju. Proučavala je sliku okrenutog stabla. Možda će do kraja dana znati tko je R. Connor i imaju li njegova ili njezina djela ikakvu vrijednost.

Više nije mogla odgađati. Zagurala je u naprtnjaču bilježnicu s popisom predmeta u kolibi, laptop i još neke stvarčice, dobro se utoplila i nevoljko zaputila prema kući Harp. Prolazeći istočnim rubom močvare, opazila je drveni most. Zaobilazak tog mosta činio je put dužim i morala ga je prestati izbjegavati. Prestat će. Samo ne danas.

Annie je upoznala Thea i Regan Harp dva tjedna nakon što su Mariah i Elliott zajedno odletjeli na Karibe i vratili se vjenčani. Blizanci su se uspinjali strmim stubama s plaže. Prva se je pojavila Regan, dugih preplanulih nogu i duge tamne kose koja je lelujala oko njezina zgodnog lica. Tad je Annie ugledala Thea. Čak i sa šesnaest godina, onako mršav, s nekoliko prištića na čelu i licem nedovoljno velikim za izražajni nos, privlačio je pozornost, bio suzdržan i smjesta je očarao. On je nju, pak, promatrao s neskrivenom dosadom.

Annie je očajnički željela svidjeti se blizancima, ali preplašilo ju je njihovo samopouzdanje i zbog toga je zamuckivala u njihovu društvu. Dok je Regan bila umiljata i jednostavna, Theo je bio nepristojan i osoran. Elliott im je oboma ugađao u nastojanju da im nadoknadi majku koja ih je napustila kad su imali pet godina, ali zahtijevao je da u svoje aktivnosti uključe Annie. Theo ju je nevoljko pozvao da im se pridruži na jedrilici. Ali kad je Annie stigla na dok koji je stršao između kuće Harp i kolibe Moonraker, Theo, Regan i Jaycie već su bili isplovili bez nje. Sutradan je došla sat ranije, ali oni se uopće nisu pojavili.

27

Anna

Glorij@

Jedno poslijepodne Theo je rekao Annie da bi morala otići vidjeti olupinu starog broda za lov na jastoge malo niže na obali. Annie je prekasno shvatila da je olupina postala gnjezdilište otočkih galebova. Obrušili su se na nju, udarali je krilima, a jedan ju je pogodio u glavu u sceni ravno iz Hitchcockovih Ptica. Otad Annie zazire od ptica.

Popis njegovih nedjela bio je beskonačan: mrtva riba u njezinu krevetu, gruba igra u bazenu, napuštanje na plaži jedne mračne noći. Annie je otresla ta sjećanja. Srećom, nikad više neće imati petnaest godina.

Spopao ju je kašalj, a kad je zastala da se malo odmori, shvatila je da se je zakašljala prvi put od jutra. Možda se najzad oporavlja. Zamislila je kako sjedi za toplim stolom u toplom uredu s toplim računalom ispred sebe i radi posao koji će joj od dosade tjerati suze na oči, ali će donositi stalnu plaću.

A mi?, zacvilila je Puslica. Annie treba pravi posao, objasnila je razumna Dilly. Ne može zauvijek biti trbuhozborka. I Fakinka se umiješala svojim savjetom. Trebala si napraviti pornografske lutke. Te bi

predstave mogla mnogo više naplaćivati. Pornografske lutke bile su zamisao kojom se Annie bavila u najgoroj vrućici. Napokon je stigla do vrha hridine. Prolazeći pokraj štale, čula je njištanje. U zadnjem je

času skrenula među stabla, prije no što je Theo izašao kroz vrata štale. Annie je bilo hladno i u pernatom kaputu, ali on je bio odjeven samo u pulover boje ugljena, traperice i jahače čizme.

Zastao je. Nalazila se iza njega, ali stabla među koja se je sakrila bila su rijetka i molila se je da se on ne okrene.

Zapuh vjetra uskomešao je sablasnog derviša u snijegu. Theo je prekrižio ruke na prsima, uhvatio rub pulovera i potegnuo pulover preko glave. Ispod pulovera bio je nag.

Zapanjeno je zurila u njega. Stajao je nag do pojasa na vjetru koji mu je mrsio gustu tamnu kosu, i prkosio zimi u Maineu. Bio je nepomičan. Imala je osjećaj da promatra jednu od starih televizijskih sapunica, čuvenih po tome što koriste svaku izliku da svojim junacima skinu košulje. Samo što je bila ciča zima, Theo Harp nije bio junak, i jedino objašnjenje za njegov postupak bila je ludost.

Stisnuo je šake uz tijelo, podigao bradu i zagledao se u kuću. Kako netko tako lijep može biti tako okrutan? Njegova čvrsta leđa... Mišićava, široka ramena... Način na koji je prkosio nebu... Sve je to bilo veoma neobično. Izgledao je manje kao smrtnik nego kao dio krajolika - primitivno stvorenje kojem nisu potrebne jednostavne udobnosti kao što je toplina, hrana... ljubav.

Zadrhtala je u pernatom kaputu i gledala kako on nestaje kroz vrata kule, s puloverom još uvijek u ruci.

Jaycie je bila dirljivo radosna što je vidi. - Ne mogu vjerovati da si se vratila - rekla je

dok je Annie vješala svoju naprtnjaču i izuvala čizme.

28

Anna

Glorij@

Annie je namjestila najsretniju facu. - Da nisam došla, propustila bih svu zabavu. - Osvrnula se je po kuhinji. Iako je bila sumorna, izgledala je mrvicu bolje nego jučer, ali još uvijek je bila grozna.

Jaycie se nespretno vukla od štednjaka prema stolu, grickajući donju usnicu. - Theo će me otpustiti - šapnula je. - Znam da hoće. Budući da je on stalno u kuli, misli da nitko ne treba biti u kući. Da nije Cynthije... - Sčepala je štake tako čvrsto da su joj zglobovi prstiju pobijelili. - Jutros je ovdje opazio Lisu McKinley. Dočekala je čamac s poštom umjesto mene. Mislila sam da on ne zna za to, ali prevarila sam se. Mrzi kad je itko u blizini.

Kako onda očekuje pronaći svoju sljedeću žrtvu koju će ubiti?, upitala je Fakinka. Osim ako je ta žrtva Jaycie...

Ja ću se pobrinuti za nju, zatrubio je Peter. To je ono što radim. Brinem o slabim ženama. Jaycie se namrštena čela promeškoljila na štakama, a glava ružičastog vodenkonja

apsurdno je stršala ispod njezina pazuha. - On... poslao mi je SMS i rekao da ne želi da Lisa više dolazi ovamo. Da poštu čuvaju u gradu dok on ne ode po nju. Ali Lisa nam svaki tjedan donosi i namirnice, i što sad da radim? Ne smijem izgubiti ovaj posao, Annie. On je jedino što imam.

Annie ju je nastojala ohrabriti. - Stopalo će ti ubrzo zacijeliti i moći ćeš voziti. - To je samo dio problema. Ne želi djecu ovdje. Rekla sam mu koliko je Livia tiha i

obećala da neće ni znati da je u blizini, ali ona se stalno iskrada iz kuće. Bojim se da će je on vidjeti.

Annie je zagurala stopala u teniske koje je donijela sa sobom. - Da nešto raščistimo. Želiš reći da se zbog lorda Thea četverogodišnjakinja ne smije igrati vani? To nije u redu.

- Valjda on može što hoće - kuća je njegova. Osim toga, dok god sam na štakama, ionako ne mogu s njom van, a ne želim da lunja naokolo sama.

Annie je mrzila Jaycieino stalno opravdavanje Theovih postupaka. Trebala bi biti dovoljno pametna da uvidi kakav je doista, ali činilo se je da je i nakon svih ovih godina još uvijek zatreskana u njega.

Klinci imaju simpatije, šapnula je Dilly. Jaycie je odrasla tena. Možda je u pitanju više od zatreskanosti.

To nije dobro, zamijetila je Fakinka. Ni najmanje dobro. U kuhinju je ušla Livia. Bila je odjevena u iste samtene hlače kao prethodnog dana i u

rukama je nosila prozirnu plastičnu kutiju veličine kutije za cipele, punu slomljenih bojica, i crtaći blok s magarećim ušima. Annie joj se nasmiješila. - Bog, Livia.

Dijete je pognulo glavu. - Sramežljiva je - objasnila je Jaycie. Livia je donijela do stola svoj crtaći pribor, popela se na stolac i dala se na posao. Jaycie

je pokazala Annie gdje su sredstva za čišćenje, stalno se ispričavajući. - Ne moraš to činiti. Stvarno. To je moj problem, ne tvoj.

Annie je prekinula njezine isprike. - Zašto ne provjeriš što bi mogla učiniti u vezi gospodarevih obroka? Budući da si se oglušila na moj prijedlog da mu jelo začinimo otrovom za štakore, možda uspiješ pronaći pokoju otrovnu gljivu?

29

Anna

Glorij@

Jaycie se nasmiješila. - Nije on tako loš, Annie. Totalno netočno. Dok je Annie nosila krpe i metlu u glavni hodnik, nelagodno je pogledavala stubište.

Molila se je da je Jaycie u pravu i da je Theov silazak u kuću prije četiri dana bio izuzetak. Sazna li da Annie radi Jayciein posao, doista će pronaći drugu domaćicu. Većina prostorija u prizemlju bila je zatvorena da se sačuva toplina, ali trebalo je

urediti predsoblje, Elliottovu radnu sobu i turobnu primaću sobu. Svjesna svoje ograničene snage, odlučila je prednost dati predsoblju, ali kad se je riješila paučine i prebrisala prašnjave zidne oplate, već je hripala. Vratila se je u kuhinju i zatekla Liviju samu, još uvijek zaposlenu crtanjem za stolom.

Razmišljala je o Liviji i otišla u stražnje predsoblje po svoju naprtnjaču u koju je zagurala Fakinku. Annie je sašila većinu odjeće za svoje lutke, uključujući i Fakinkine tajice u duginim bojama, kratku ružičastu suknjicu i jarkožutu majicu s blještavom ljubičastom zvijezdom. Vrpca za kosu s ovješenim zelenim makom držala je Fakinkine šašave, narančaste vunene kovrče na mjestu. Annie je navukla lutku na ruku pa smjestila prste na poluge za upravljanje lutkinim ustima i očima. Sakrila je Fakinku iza leđa i vratila se do stola.

Dok je Livia gulila papir sa crvene pastelne bojice, Annie je sjela dijagonalno za stol. Fakinka je smjesta provirila glavom preko ruba stola i zagledala se u Liviju. - La... La... LA! - pjevala je Fakinka glasom kojim je inače izazivala najviše pozornosti. - Ja Fakinka, poznata i kao Genevieve Adelaide Josephine Brown, objavljujem da je pre-ko-kra-san dan!

Livia je trznula glavom i netremice promatrala lutku. Fakinka se nagnula prema njoj, divlje kovrče rasule su joj se oko lica dok je pokušavala zaviriti u Livijin crtež. - I ja volim crtati. Hoćeš li mi pokazati što si nacrtala?

Ne skrećući pogled s lutke, Livia je prekrila crtež rukom. - Izgleda da su neke stvari privatne - zamijetila je Fakinka. - Ali ja vjerujem da moram

pokazati svoje talente. Na primjer, svoj dar za pjevanje. Livia je znatiželjno nakosila glavu. - Predivno pjevam - zacvrkutala je Fakinka. - Što ne znači da svoje čudesno divne

pjesme dijelim sa svakime. Kao ni ti svoje crteže. Ne moraš ih podijeliti sa svakime. Livia je spremno povukla ruku sa crteža. Dok se Fakinka naginjala nad papir i

proučavala crtež, Annie se je morala osloniti na ono što je opazila krajičkom oka - nešto nalik na ljudski lik uz grubo nacrtanu kuću.

- Pre-ko-kras-no! - zadivila se Fakinka. - I ja sam velika umjetnica. - Sad je ona bila ta koja je nakosila glavu. - Bi li željela čuti kako pjevam?

Livia je kimnula. Fakinka je teatralno raširila ruke i zapjevala komično opernu inačicu pjesme “Majušni

paučić”, koja je među vrtićkom dječicom uvijek izazivala salve smijeha. Livia je pažljivo slušala, ali nije se ni nasmiješila, čak ni kad je Fakinka počela mijenjati

stihove. - Noge malog pauka za čarapama su žudjele... A majušne gaćice ponovno poludjele. Olé!

30

Anna

Glorij@

Annie je od pjevanja spopao napadaj kašlja. Prikrila ga je neobuzdano zaplesavši Fakinkom. Na kraju se Fakinka bacila na stol. - Strašno je naporno biti prekokrasan.

Livia je ozbiljno kimnula. Annie je naučila da se je u ophođenju s djecom najbolje povući dok si u prednosti.

Fakinka se pridigla sa stola i zamahnula kovrčavom glavom. - Vrijeme je da malo odrijemam. Au revoir. Do ponovnog susreta... - Nestala je ispod stola.

Livia se odmah sagnula da provjeri kamo je lutka nestala, ali dok se ona saginjala, Annie je ustala, sakrila Fakinku izvan vidokruga pa otišla do naprtnjače da spremi lutku. Nije pogledala Liviju, ali dok je izlazila iz kuhinje, osjećala je da je djevojčica promatra.

Kasnije tog dana, dok je Theo jahao, Annie je iskoristila njegovu odsutnost da u metalne

kante iza štale odnese smeće koje se je nagomilalo u kući. Vraćajući se, pogledala je prema praznom bazenu. Na dnu bazena nakupila se je ružna zbirka zaleđenog otpada. I usred ljeta, voda oko otoka Peregrine bila je ledeno hladna pa su Regan i ona uglavnom plivale u bazenu, dok je Theo više volio ocean. Kad su valovi bili dobri za surfanje, ubacio bi dasku u prtljažnik svog Jeepa i zaputio se prema plaži Gull. Annie je čeznula poći s njim, ali previše se je bojala odbijanja da bi ga upitala da je povede.

Crni mačak došuljao se je iza ugla štale i zagledao u nju žutim očima. Annie se ukopala na mjestu. U glavi joj se oglasilo zvono za uzbunu. - Gubi se! - prosiktala je.

Mačak je samo netremice zurio u nju. Annie je pojurila prema njemu mlatarajući rukama. - Bježi! Odlazi! I nemoj se vraćati.

Ne ako znaš što je dobro za tebe. Mačak je preplašeno odbrzao. Iz čistoga mira, na oči su joj nagrnule suze. Rastjerala ih je treptanjem i vratila se u

kuću. Te noći Annie je ponovno spavala dvanaest sati i ostatak jutra provela popisujući

predmete u dnevnom boravku kolibe, pokućstvo, slike i skulpture kao što je ona tajlandska boginja. Jučer je u kući imala previše posla da bi išta istražila, ali danas će naći vremena. Mariah se za procjenu vrijednosti svojih umjetnina nikad nije oslanjala na trgovce. Sama bi obavila domaću zadaću, a to će učiniti i Annie. Poslijepodne je gurnula laptop u naprtnjaču i otpješačila do kuće Harp. Mišići su je boljeli od napora na koji nisu bili naviknuti, ali do vrha je stigla uz samo jedan napadaj kašlja.

Očistila je Elliottovu radnu sobu, uključujući i ružnu vitrinu za oružje od tamne orahovine, i oprala jučerašnje posude dok je Jaycie kuhala večeru za Thea. - Nisam baš neka kuharica - objasnila je. - Još jedan razlog da me najuri.

- U tome ti ne mogu pomoći - rekla je Annie. Annie je ponovno opazila onog crnog mačka i izjurila van bez kaputa da ga otjera.

Kasnije se sa svojim laptopom smjestila za kuhinjski stol, ali kućni WiFi bio je zaštićen zaporkom, što je trebala i predvidjeti.

31

Anna

Glorij@

- Uvijek koristim telefon koji mi je Theo dao - rekla je Jaycie guleći mrkve za stolom. - Nikad mi nije trebala zaporka.

Annie je iskušala razne kombinacije imena, rođendana, čak i imena čamaca, ali bez uspjeha. Protegnula je ruke iznad glave da opusti ramena, zagledala se u zaslon računala pa polako upisala Regan0630, onaj ljetni dan kad se je Regan Harp utopila nakon što je oluja prevrnula njezinu jedrilicu nedaleko od otočke obale. Imala je dvadeset i dvije godine, tek je diplomirala, ali u Annieinoj glavi zauvijek će biti šesnaestogodišnjakinja, tamnokosi anđeo koji svira obou i piše poeziju.

Vrata su se naglo otvorila, a Annie munjevito okrenula na stolcu. Theo Harp bahato je ušetao u kuhinju noseći Liviju ispod pazuha.

32

Anna

Glorij@

ČETVRTO POGLAVLJE

Izgledao je kao da ga je dopuhao siloviti sjeveroistočnjak. Međutim, ono najuznemiravajuće u njegovu naprasnom dolasku nije bio bijesan izraz njegova lica, nego prestravljena djevojčica pod njegovom rukom, s ustašcima otvorenim u sablasnom nijemom vrisku.

- Livia! - Jaycie je zateturala prema kćerki, izgubila ravnotežu i nezgrapno pala na kameni pod zajedno sa svojim štakama.

Annie je nagonski skočila od stola i pojurila prema Theu, previše užasnuta onime što se zbiva da bi čekala da se Jaycie oporavi. - Što te je spopalo?

Zgroženo je namrštio tamne obrve. - Što je mene spopalo? Bila je u štali! - Daj mi je! - Annie je ščepala djevojčicu od njega, ali dijete se je i nje jednako bojalo.

Jaycie se uspjela pridići na stolac. Annie je odložila Liviju u Jaycieino krilo pa nagonski stala između njih i Thea. - Da se nisi mrdnuo - upozorila ga je.

Hej! Ja sam junak, prosvjedovao je Peter. Moj je posao štititi. - Bila je u mojoj štali! - uzviknuo je Theo. Njegova prisutnost ispunila je prostranu kuhinju, isisala sav zrak. Annie je gutala boreći

se za mrvicu kisika i odlučno se ukopala na mjestu. - Čujemo te, ne moraš vikati. Jaycie je zgroženo zadahtala. Theo nije stišao glas. - Nije samo stajala na vratima. Bila je

u boksu s Plesačem. U boksu. Taj konj je ćudljiv. Imaš li uopće predodžbu što joj se je moglo dogoditi? I rekao sam ti

da se kloniš kuće. Zašto si došla? Samoj je sebi naredila da mu ne dopusti da je zastraši galamom - ne ovaj put - ali po

surovosti se nije mogla mjeriti s njim. - Kako je ušla u štalu? Oči su mu optužujući zabljesnule. - Otkud ja znam? Možda zasun nije bio navučen. - Drugim riječima, ti si ga zaboravio navući. - Noge su joj se zatresle. - Možda si previše

razmišljao o ponovnom jahanju po oluji? Uspjela je skrenuti njegovu pozornost s Jaycie i Livije. Nažalost, sad je bio posve

usredotočen na nju. Stisnuo je šake kao da se sprema zadati udarac. - Kog vraga radiš ovdje? Lutke su je spasile. - Bez psovanja, molim - odvratila je Dillyinim prekornim glasom, ali

se srećom sjetila pritom otvarati usta. - Zašto si u mojoj kući? - Svaki je slog naglasio jednako neugodno kao Leo. Nije mu smjela priznati da je pomagala Jaycie. - U kolibi nema WiFi-ja, a treba mi. - Nađi ga negdje drugdje. Ako mu se ne usprotiviš, ponovno će pobijediti, upozorila je Fakinka. Prkosno je isturila bradu. - Bila bih ti zahvalna da mi kažeš zaporku. Zurio je u nju kao da je ispuzala iz kanalizacije. - Rekao sam ti da se ne približavaš kući.

33

Anna

Glorij@

- Jesi li? Ne sjećam se. - Morala je smisliti neko opravdanje za Jaycie. - Jaycie mi je rekla da ne smijem biti ovdje, ali nisam je poslušala - lagala je. Morala se je uvjeriti da je shvatio. - Nisam onako pristojna kao nekad.

Umjesto da šuti, što je trebala, Jaycie se je tiho oglasila i time privukla Theovu pozornost na sebe. - Jaycie, znaš kakav je naš dogovor.

Jaycie je privinula Liviju na grudi. - Nastojala sam da ti Livia ne smeta, ali... - Ovo neće funkcionirati - glatko je odbrusio. - Morat ćemo smisliti drugo rješenje. -

Bahato to izjavivši, okrenuo se je kako bi otišao, kao da se više nema što reći. Pusti ga neka ide!, preklinjala je Puslica. Ali Annie to nije mogla učiniti pa je pojurila i prepriječila mu put. - Iz kojeg si lošeg

filma ti izišao? Pogledaj je! - Uperila je prst prema Jaycie, u nadi da on neće primijetiti da nije posve miran. - Zar

stvarno razmišljaš da izbaciš na snijeg udovicu bez prebite pare i njezino dijete? Zar ti se je srce posve okamenilo? Nema veze. Pitanje je ionako bilo retoričko.

Promatrao ju je zlovoljno kao netko kome dodijava dosadan komarac. - Što se od toga tebe tiče?

Mrzila je sukobe, ali Fakinka nije pa je prizvala svoje drugo ja. - Ono što me pogađa kao suosjećajno ljudsko biće. Prekini me ako je “suosjećajan” riječ koju ne razumiješ. - Njegove kraljevski modre oči potamnile su. - Livia više neće odlaziti u štalu jer ćeš se ti sjetiti zaključati vrata. A tvoja domaćica sjajno obavlja svoj posao, iako je slomila stopalo. Dobivaš hranu, zar ne? Pogledaj ovu kuhinju. Besprijekorna je. - Pretjerala je pa je naciljala ono što je držala njegovom slabom točkom.

- Najuriš li Jaycie, Cynthia će zaposliti nekog drugog. Razmisli. Novi neznanac zadirat će u tvoju intimu. Njuškati oko kuće Harp. Promatrati te. Uznemiravati dok radiš. Pokušat će čak i razgovarati s tobom. Je li to ono što želiš?

Hripavo udišući, shvatila je da je pobijedila po jedva primjetnom napinjanju njegovih vjeđa i neodređeno spuštenim kutovima njegovih prekrasnih usta.

Pogledao je prema Jaycie, koja je još uvijek sjedila na podu s Livijom u naručju. - Izlazim na nekoliko sati - odrješito je izjavio. - Očisti kulu dok me nema. Drugi kat ne diraj.

Izjurio je iz kuhinje gotovo jednako silovito kao što je i nahrupio u nju. Livia je sisala palac. Jaycie ju je poljubila u oba obraza pa podigla sa svog krila i pridigla

se na štakama. - Ne mogu vjerovati da si onako razgovarala s njim. Ni Annie to nije mogla vjerovati. Kula je imala dva ulaza: jedan izvana i drugi s kata kuće. Jaycieino otežano uspinjanje

stubama značilo je da će posao morati obaviti Annie. Kula je bila sagrađena na višem temelju od ostatka kuće pa je njezino prizemlje bilo u

razini s prvim katom kuće Harp, a vrata na kraju hodnika na katu kuće vodila su ravno u glavnu dnevnu sobu kule. Ništa se naizgled nije promijenilo od dana kad je u njoj boravila baka blizanaca. Uglati bež zidovi služili su kao kulisa glomaznom pokućstvu iz 1980-ih,

34

Anna

Glorij@

komadima koji su na nekim mjestima bili pohabani i izblijedjeli od sunca kroz niz prozora s pogledom na ocean.

Izlizani perzijski sag prekrivao je većinu drvenog parketa, a bež kauč s velikim oblim naslonima za ruke i jastucima s resama stajao ispod dva amaterska pejzaža naslikana uljem na platnu. Komplet velikih, drvenih podnih svijećnjaka s visokim, debelim svijećama neupaljenih stijenjova i prašnjavih vrhova nalazio se ispod ure s njihalom čije su kazaljke stale na jedanaest sati i četiri minute. Ovo je bio jedini dio kuće Harp koji nije izgledao kao vraćen dvjesto godina u prošlost, ali bio je jednako sumoran.

Otišla je u kuhinjicu u kojoj je kuhinjski lift zauzimao krajnji zid. Umjesto hrpe prljavog posuđa, kuhinjsko posuđe u kojem je Jaycie iz glavne kuhinje slala Theove obroke bilo je čisto i složeno na modro plastično cjedilo. Izvadila je sredstvo za čišćenje ispod sudopera, ali nije ga odmah upotrijebila. Jaycie je Theu kuhala samo večeru. Što je gospodar pakla jeo za ostale obroke? Odložila je sredstvo za čišćenje i otvorila najbliže ormariće.

Nije pronašla oči daždevnjaka ni žablje prste. Nijednu kuhanu očnu jabučicu ni pržene nokte. Umjesto toga pronašla je kutije integralnih žitarica, Cheerio pahuljica i Wheatiesa. Ništa pretjerano slatko. Ništa zabavno. Ali s druge strane, nijedan ukiseljeni dio ljudskog tijela.

Možda joj je ovo jedina prilika da istraži, pa je nastavila njuškati. Nekoliko nezanimljivih limenki. Pakiranje od šest boca skupe, gazirane mineralne vode, velika vrećica vrhunske kave i boca dobrog Scotcha. Nešto voća ležalo je na pultu i dok ga je promatrala, u glavi joj je zvocao glas njezine Zle kraljice. Uzmi jabuku, ljepotice...

Okrenula se je na drugu stranu i prišla hladnjaku u kojem je pronašla krvavo crvenu juhu od rajčica, komad tvrdoga sira, masne crne masline i neotvorene posude neke odvratne paštete. Zadrhtala je. Nikakvo čudo da on voli iznutrice.

Zamrzivač je bio praktički prazan, a u ladici za povrće pronašla je samo mrkve i rotkvice. Osvrnula se je po kuhinji.

Gdje je nezdrava hrana? Vrećice tortilja čipsa i čašice sladoleda? Gdje je zaliha grickalica, ili tajno skrovište maslaca od kikirikija? Nije bilo ničeg slanog i hrskavog. Nijednog slatkog zadovoljstva. Na svoj način, ova je kuhinja bila jednako sablasna kao i ona u glavnoj kući.

Uzela je sredstvo za čišćenje s raspršivačem pa zastala. Nije li negdje pročitala da bi čistiti trebalo od vrha nadolje?

Nitko ne voli zabadala, upozorila je Puslica svojim nadmenim glasom. Ti kao nemaš nijednu manu, odvratila je Annie. Taština nije mana, odgovori Puslica. Taština je poziv. Da, Annie je željela pronjuškati, i to će sad i učiniti. Dok je Theo sigurno izvan kuće,

provjerit će što točno čuva u svom brlogu. Njezini bolni listovi prosvjedovali su dok se je uspinjala stubama na kat. Izvivši vrat,

vidjela je zatvorena vrata koja su vodila do potkrovlja u kojem je on navodno pisao svoj novi, sadistički roman. Ili možda sjeckao mrtva tijela.

35

Anna

Glorij@

Vrata spavaće sobe bila su otvorena. Zavirila je u nju. Osim traperica i majice prebačenih preko uznožja loše pospremljenog kreveta, izgledala je kao da u njoj još uvijek živi stara gospođa. Prljavo-bijeli zidovi, zavjese s uzorkom ruža, naslonjač boje maline s okruglim otomanom i bračni krevet s bež prekrivačem. Definitivno nije učinio ništa da bi se osjećao kao kod kuće.

Vratila se je u majušni hodnik i tek načas oklijevala prije no što se je zaputila uz preostalih šest stuba do zabranjenog drugog kata. Otvorila je vrata.

Peterokutna prostorija imala je izloženi drveni strop i pet golih, uskih, šiljastih prozora. Osobnost koja je nedostajala svim drugim prostorijama ovdje je bila vidljiva. Iz jednog je zida stršao stol u obliku slova L, pretrpan papirima, praznim kutijama CD-ova, bilježnicama, računalom i slušalicama. Na drugoj strani prostorije, na crnim metalnim policama ležale su razne elektroničke naprave, među kojima i stereo uređaj i mali televizor ravnog ekrana. Hrpe knjiga ležale su na podu ispod nekih prozora, a prijenosno računalo uz rasklimani naslonjač. Vrata su zaškripala otvorivši se. Preplašeno je prosiktala i naglo se okrenula. Theo je ušao s crnim vunenim šalom u rukama. Već te je jednom pokušao ubiti, podsmjehnuo se Leo. Mogao bi ponovno.

S mukom je progutala slinu. Otrgnula pogled s bijele brazgotinice u kutu njegove obrve, brazgotine koju mu je ona ostavila.

Prišao joj je. Više nije samo držao onaj crni šal, nego ga provlačio kroz prste kao garotu... ili nešto čime će je ušutkati... ili možda kloroformom natopljenu krpu. Koliko će je dugo morati držati na njezinu licu prije no što ona izgubi svijest?

- Ovaj kat je zabranjen - rekao je. - Ali ti to znaš. I svejedno si ovdje. Prebacio je šal oko vrata, držeći ga za rubove. Jezik joj se zaledio. Ponovno se je morala

obratiti Fakinki da je ohrabri. - Ti si taj koji ne bi trebao biti ovdje. - Nadala se da on ne primjećuje kreštanje u njezinu inače pouzdanu glasu. - Kako ću njuškati ako ti ne odeš kad kažeš da ćeš otići?

- Šališ se, zar ne? - Potegnuo je rubove šala. - Ti... Zapravo si ti kriv. - Morala je nešto brzo smisliti. - Ne bih došla ovamo da si mi dao

zaporku kad sam te zamolila. - Srećom, ne razumijem što govoriš. - Mnogi je zalijepe na računala. - Stisnula je ruke na leđima. - Ja ne. Ne uzmiči, naredila je Fakinka. Neka shvati da sad ima posla sa ženom, a ne stravično

nesigurnom petnaestogodišnjakinjom. Briljirala je na satovima improvizacije pa je dala sve od sebe. - Ne misliš li da je to

imbecilno? - Imbecilno? - Loš odabir riječi - žurno je odvratila. - Ali... Recimo da zaboraviš zaporku. Zar doista

želiš zvati satelitsku kompaniju? - Nakašljala se i usisala zrak. - Znaš kakvo je to iskustvo. Satima ćeš biti na telefonu i slušati snimljenu poruku koliko je tvoj poziv važan. Ili da im se je izbornik promijenio pa moraš pažljivo slušati. Hoću reći, nije li promjena izbornika njihov

36

Anna

Glorij@

problem, a ne tvoj? Nakon nekoliko minuta te debilane, obično mi dođe da se ubijem. Zar stvarno želiš prolaziti kroz taj pakao, kad jedan običan ljepljivi papirić rješava cijeli problem?

- Ili jedan jednostavni e-mail - rekao je sa sarkazmom koji je njezino trabunjanje i zavrijedilo. - Dirigo.

- Molim? Ispustivši šal iz ruku, prišao je najbližem prozoru pred kojim je teleskop bio uperen u

ocean. - Uvjerila si me. Zaporka je Dirigo. - Kakva je to zaporka? - Slogan države Maine. Znači “ja vodim”. Znači i da si ostala bez izlike za njuškanje. Na to nije imala što reći. Polako se unatraške zaputila prema vratima. Podigao je teleskop s tronošca i odnio ga do drugog prozora. - Zar stvarno misliš da ne

znam da radiš Jayciein posao umjesto Jaycie? Trebala je znati da će on to dokučiti. - Što te briga, sve dok je posao obavljen? - Ne želim te ovdje. - To sam shvatila. I Jaycie bi najradije najurio. - Nitko mi ne treba. - Naravno da ti treba. Tko će otvarati vrata dok ti spavaš u svom lijesu? Nije se obazirao na nju; virio je kroz okular teleskopa i namještao ga. Osjetila je

bockanje po vratu. Prozor na koji je premjestio teleskop gledao je na kolibu. Eto što dobiješ kad izazivaš nitkova, podsmjehnuo se je Leo. - Imam novi teleskop - rekao je. - Kad je svjetlo dobro, čudesno je koliko toga mogu

vidjeti. - Jedva primjetno pomaknuo je teleskop. - Nadam se da ti ono pokućstvo koje si premjestila nije bilo preteško.

Ledeni srsi progmizali su sve do njezinih nožnih prstiju. - Ne zaboravi promijeniti posteljinu u mojoj sobi - rekao je ne okrećući se. - Nema ničeg

boljeg od čistih plahta o golu kožu. Neće mu dopustiti da vidi koliko ga se još uvijek boji. Snagom volje, polako se je

okrenula i zaputila prema stubama. Imala je opravdanih razloga reći Jaycie da ne može više ovako. Sve razloge osim apsolutne sigurnosti da ne bi mogla živjeti sa samom sobom dopusti li da je strah od Thea Harpa natjera da ostavi na cjedilu djevojku koja joj je spasila život.

Radila je najbrže što je mogla. Obrisala je prašinu s pokućstva u dnevnom boravku, usisala sag, izribala kuhinju i nakon toga, želuca ustreptala od zle slutnje, otišla u njegovu sobu. Pronašla je čistu posteljinu, ali skidanje rabljenih plahta s njegova kreveta činilo joj se previše osobnim, previše prisnim. Stisnula je zube i svejedno promijenila njegovu posteljinu.

Kad je posegnula po krpu za prašinu, čula je kako se vrata potkrovlja zatvaraju iznad njezine glave, brava škljoca i stubama se spuštaju koraci. Rekla si je da se ne okreće, ali okrenula se je.

37

Anna

Glorij@

Stajao je na vratima, oslonjen na dovratak. Pogledom je kliznuo s njezine neuredne kose na dojke - jedva vidljive ispod debelog pulovera - pa preko bokova na kojima se kratko zadržao prije no što je krenuo dalje. U njegovu promatranju bilo je nečeg proračunatog. Nečeg nasrtljivog i uznemirujućeg. Nakon nekog vremena, okrenuo je glavu na drugu stranu.

Tad se je začuo sablasni zvuk - polujauk, polurežanje, da ti se krv sledi u žilama. Zastao je kao ukopan. Okrenula je glavu i pogledala prema potkrovlju. - Što je to bilo? Namrštio se. Otvorio je usta kao da želi ponuditi neko objašnjenje, ali riječi nisu izlazile.

Nekoliko trenutaka kasnije, izišao je iz sobe. U prizemlju su zalupila vrata. Odlučno je stisnula čeljust. Gade. Tako ti i treba. Oblačići Theova daha zamaglili su zrak dok je potezao zasun na vratima štale, mjestu na

koje je odlazio uvijek kad je morao razmisliti. Mislio je da je sve predvidio, ali nije predvidio da će se Annie vratiti, a on to neće trpjeti.

U štali je mirisalo na sijeno, gnoj, prašinu i hladnoću. Otac je nekoć imao četiri konja koja su bila na stanu i hrani u otočkoj štali kad obitelj nije bila na otoku. Sad je Theov crni uškopljenik bio jedini konj.

Plesač je tiho zanjištao i provirio glavom preko ruba svog boksa. Theo nikad nije mislio da će je morati ponovno vidjeti, ali evo je. U njegovoj kući. U njegovu životu. Sa sobom donosi prošlost. Protrljao je Plesačevu njušku. - Ostali smo samo ti i ja, momče - rekao je. - Ti i ja... i svi novi vragovi koji su se pojavili da nas progone.

Konj je zabacio glavu. Theo je otvorio vrata štale. Ne smije dopustiti da se ovo nastavi. Mora je se riješiti.

38

Anna

Glorij@

PETO POGLAVLJE

Annie se je od prvoga dana bojala biti sama noću u kolibi, ali ta noć bila je najgora dotad. Na prozorima nije bilo zavjesa, a Theo ju je u svakom času mogao promatrati kroz svoj teleskop. Ostavila je ugašena svjetla i posrtala u mraku, a kad je otišla spavati, navukla je prekrivač preko glave. No tama je samo uzburkala sjećanja na ono što je sve promijenilo.

Dogodilo se nedugo nakon incidenta s kuhinjskim liftom. Regan je bila ili na satovima jahanja, ili zaključana u svojoj sobi pišući pjesme. Annie je sjedila na stijenama na plaži i maštala o tome kako je prekrasna, nadarena glumica i glavna zvijezda uspješnog filma, kad je naišao Theo. Smjestio se pokraj nje, duge noge virile su mu iz malo prevelikih kaki kratkih hlača. Rak pustinjak brzao je kroz plimni bazenčić pod njihovim nogama. Theo je promatrao pučinu s koje su se počeli valjati valovi. - Žao mi je zbog nekih stvari koje su se dogodile, Annie. Situacija je čudna.

Budala kakva je bila, odmah mu je oprostila. Otad su se Theo i Annie družili uvijek kad je Regan bila zauzeta. Pokazao joj je neka od svojih najdražih mjesta na otoku. Počeo joj se povjeravati, isprva s oklijevanjem, ali s vremenom sve otvorenije. Rekao joj je koliko mrzi internat i kako piše kratke priče koje nikome neće pokazati. Razgovarali su o svojim omiljenim knjigama. Uvjerila se je da je ona jedina djevojka kojoj je ikad otvorio dušu. Pokazala mu je neke svoje crteže koje je sad krišom crtala kako ih Mariah ne bi kritizirala. Na kraju, poljubio ju je. Nju. Annie Hewitt, štrkljasto petnaestogodišnje strašilo s predugim licem, prevelikim očima i previše kovrčavom kosom.

Nakon toga, bili su zajedno uvijek kad Regan nije bila u blizini, obično u špilji za vrijeme oseke, i mazili se u mokrom pijesku. Dodirivao joj je dojke kroz kupaći kostim, a ona je mislila da će umrijeti od sreće. Kad joj je spustio gornji dio kostima, stidjela se jer joj dojke nisu veće i pokušala ih je sakriti dlanovima. Odmaknuo je njezine ruke i milovao joj bradavice prstima.

Bila je ushićena. Ubrzo su se dodirivali posvuda. Otkopčao joj je hlačice i stavio ruku u gaćice. Nijedan

dječak dotad je nije ondje dodirnuo. Gurnuo je prst u nju. Prštala je hormonima. Smjesta je doživjela vrhunac.

I ona je njega milovala, i prvi put kad je osjetila nešto vlažno na ruci, mislila je da ga je ozlijedila. Bila je zaljubljena.

Ali tad se je sve promijenilo. Počeo ju je izbjegavati bez ikakvog razloga. Počeo ju je ponižavati pred sestrom i Jaycie. “Annie, nemoj biti tako glupa. Ponašaš se kao dijete.”

Annie je pokušala razgovarati s njim nasamo, saznati zašto se tako ponaša, ali on ju je izbjegavao. Nekoliko svojih dragocjenih gotičkih romana u mekom uvezu pronašla je na dnu bazena.

Jednog sunčanog srpanjskog poslijepodneva, prelazili su preko uskog drvenog mostića preko močvare, Annie nekoliko koraka ispred blizanaca i Jaycie na začelju. Annie je pokušavala zadiviti Thea svojom profinjenošću pa je govorila o životu na Manhattanu. - Podzemnom se koristim od desete godine i...

39

Anna

Glorij@

- Prestani se hvalisati - grubo ju je prekinuo Theo. I odvalio rukom po leđima. Odletjela je s mostića i sletjela naglavce u mutnu vodu, rukama i podlakticama tonući u

blato, u mulj koji joj je usisavao noge. Dok se je pokušavala izvući, trule vlati trave nalik na jegulje i grude zelenomodrih algi prilijepile su joj se za kosu i odjeću. Ispljunula je blato, pokušala otrti oči, ali nije uspjela pa se je rasplakala.

Regan i Jaycie bile su užasnute kao i ona, i na kraju su je zajedničkim snagama morale izvući iz močvare. Annie je gadno ogulila jedno koljeno i izgubila kožne sandale koje je kupila vlastitim novcem. Suze su klizile kroz blato na njezinim obrazima dok je stajala na mostiću kao neko stvorenje iz filma strave i užasa. - Zašto si to učinio?

Theo ju je bezizražajno promatrao. - Ne volim hvalisavce. Reganine oči napunile su se suzama. - Nemoj nikome reći, Annie! Molim te, nemoj ga

tužiti. Theo će gadno nastradati. Nikad više neće učiniti ništa slično. Obećaj joj, Theo. Theo se bahato udaljio, ništa ne obećavši. Annie nije nikome rekla. Ne tad. Tek mnogo, mnogo kasnije. Sutradan ujutro tumarala je kolibom pokušavajući se razbuditi nakon nemirnog sna, a

prije mrskog pješačenja do kuće Harp. Završila je u ateljeu, zaštićenom od Theova teleskopa. Mariah je proširila stražnji dio kolibe kako bi u njega smjestila ovaj prostrani, dobro osvijetljen prostor za rad. Mrlje boje na golom drvenom podu svjedočile su paradi slikara koji su kroz godine radili ovdje. Jarkocrveni prekrivač virio je ispod nekoliko kartonskih kutija naslaganih na krevetu u kutu. Uz krevet su stajala dva drvena žuta stolca sa sjedalima od trske.

Svijetlomodri zidovi u prostoriji, crveni prekrivač i žuti stolci trebali su podsjećati na van Goghovu sliku Spavaća soba u Arlesu, dok je trompel’oeil mural na najdužem zidu prikazivao prednji kraj taksija koji se zabija u izlog. Molila je Boga da njezino nasljedstvo nije taj mural, jer nije mogla zamisliti kako bi prodala cijeli zid.

Zamislila je svoju majku u toj prostoriji, dok hrani ego slikara onako kako kćerkin nikad nije. Mariah je vjerovala da slikare treba podržavati, ali odbijala je potaknuti vlastitu kćerku da crta ili glumi, iako je Annie voljela i jedno i drugo.

“Umjetnički svijet zmijsko je leglo. Čak i kad je čovjek iznimno nadaren - što ti nisi - pojede čovjeka živog. Ne želim da ti se to dogodi.”

Mariah bi bila mnogo bolja majka jednoj od onih prirodno borbenih curica koje ne mare za tuđe mišljenje. Umjesto toga, rodila je stidljivo dijete koje je vječito sanjarilo. Međutim, na kraju je Annie bila ta koja je bila jaka, ta koja je uzdržavala majku koja više nije mogla brinuti o sebi.

Odložila je šalicu s kavom kad je začula nepoznati zvuk vozila koje se je približavalo. Otišla je u dnevni boravak i pogledala kroz prozor na vrijeme da vidi kako se pohabani bijeli kamionet zaustavlja na rubu prilaza. Vrata su se otvorila i iz vozila je izišla žena u naizgled ranim šezdesetim godinama života. Njezino pozamašno tijelo bilo je omotano sivim pernatim kaputom, a otporne crne čizme utonule su u snijeg. Na visoko natapiranoj plavoj kosi nije nosila kapu, ali oko vrata je omotala crno-zeleni pleteni šal s uzorkom rombova.

40

Anna

Glorij@

Nagnula se je u vozilo i izvukla ružičastu vrećicu na vrhu koje se je pjenio svileni papir boje maline.

Annie je bila presretna što vidi lice koje nije povezano s kućom Harp i umalo se je spotaknula o oslikani platneni otirač u žurbi da što prije stigne do vrata. Kad ih je otvorila, s krova ju je zaprašio snijeg.

- Ja sam Barbara Rose - predstavila se je žena prijateljski mahnuvši. - Ovdje si već gotovo tjedan dana. Zaključila sam da je vrijeme da netko provjeri kako se snalaziš. - Jarkocrveni ruž na usnama odudarao je od zimskog bljedila njezina lica dok se uspinjala stubama. Annie je opazila nekoliko mrlja od maskare na blago podbuhloj koži ispod ženinih očiju.

Annie ju je uvela u kuću i uzela njezin kaput. - Hvala vam što ste mi poslali svog supruga da mi pomogne onaj prvi dan. Jeste li za kavu?

- Rado. - Ispod kaputa, rastezljive crne hlače i kraljevski modar pulover prianjali su uz Barbarino pozamašno tijelo. Izula je čizme pa pošla za Annie u kuhinju, sa sobom noseći onu vrećicu s darom i jak cvjetni miris svog parfema. - Svaka bi se žena osjećala usamljeno sama na ovom otoku, a pogotovo u ovoj zabiti... - Brzo je pogrbila ramena pa protrnula. - Kad si sam, previše toga može poći po zlu.

To baš nisu bile riječi koje je Annie željela čuti od jedne iskusne otočanke. Dok je Annie kuhala kavu, Barbara je razgledavala kuhinju, primjećujući kičaste

posudice za sol i papar na prozorskoj dasci, niz crno-bijelih litografija na zidu. Djelovala je gotovo čeznutljivo. - Ovdje su nekoć ljeti dolazili razni slavni ljudi, ali ne sjećam se da sam tebe često vidjela.

Annie je uključila aparat za kavu. - Ja sam više gradska cura. - Peregrine usred zime Agurno nije mjesto za jednu gradsku curu. - Barbara je bik

razgovorljiva i dok je aparat za kavu grgoljio, govorila je o izuzetno hladnom vremenu i koliko je otočkim ženama teško tijekom zime kad su njihovi muškarci na uzburkanom moru. Annie je zaboravila zamršene zakone o tome kad igdje komercijalni lovci na jastoge smiju postaviti svoje vrše, a Barbara je bila i više no sretna informirati je o njima.

- Ovdje ribarimo samo od početka listopada do prvog lipnja. Nakon toga se koncentriramo na turiste. Većina drugih otoka ribari od svibnja doprosinca.

- Ne bi li bilo lakše ribariti kad je vrijeme toplije? - Sigurno bi. Iako, kad je riječ o izvlačenju jastožara, mnogo toga može poći po zlu čak i

kad je vrijeme dobro. Ali jastog zimi postiže višu cijenu pa ribarenje u ovom razdoblju ima svojih prednosti.

Annie je skuhala kavu. Odnijele su šalice do stola u niši s prozorom. Barbara je pružila Annie onu ružičastu vrećicu pa sjela sučelice njoj. U vrećici je bio crno-bijeli pleteni šal, s istim uzorkom rombova kao i Barbarin.

Barbara je rukom sakupila mrvice prepečenca preostale od Anniena doručka u svoj dlan. - Mnoge od nas zimi se zabavljaju pletenjem. Inače se počnem izjedati. Moj sin sad živi u Bangoru. Nekoć sam unuka viđala svakodnevno, ali sad sam sretna ako ga vidim svakih nekoliko mjeseci. - Oči su joj se orosile, kao da će zaplakati. Naglo je ustala i odnijela mrvice

41

Anna

Glorij@

u kuhinju. Kad se je vratila, još uvijek nije bila posve pribrana. - I moja kćerka Lisa govori o odlasku. Ako se to dogodi, izgubit ću dvije unuke.

- Jaycieina prijateljica? Barbara je kimnula. - Izgleda da je požar u školi bio kap koja je prelila čašu. Annie se je nejasno sjećala montažne kućice koja je služila kao otočka škola. Nalazila se

je uzbrdo od mola. - Nisam znala da je bio požar. - Buknuo je početkom prosinca, netom nakon što je došao Theo Harp. Zapalile su se

instalacije. Zgrada je izgorjela do temelja. - Kucnula je o stol vrhovima crveno nalakiranih noktiju. - Ta je škola školovala otočku djecu pedeset godina, dok ne bi otišli u srednju školu na kopnu. Sad koristimo staru mobilnu kućicu - samo si nju grad može priuštiti - i Lisa kaže da neće dopustiti da njezine cure idu u školu u prikolici.

Annie nije krivila žene koje su željele otići. Život na malom otoku romantičniji je u teoriji nego u stvarnosti.

Barbara se poigravala svojim vjenčanim prstenom, tankim zlatnim obručem sa sitnim dijamantom. - Nisam ja jedina. Snaha Judy Kester vrši velik pritisak na Judyna sina da odu k njezinim roditeljima negdje u Vermontu, a Tildy... - Mahnula je rukom kao da ne želi dalje razmišljati o tome. - Koliko ostaješ?

- Do kraja ožujka. - Zimi je to dugo vrijeme. Annie slegne ramenima. Uvjeti njezina vlasništva nad kolibom očito nisu bili opće

poznati i željela je da tako ostane. U protivnom bi izgledalo kao da njome upravlja netko drugi, baš kao ona svojim lutkama.

- Suprug mi stalno govori da ne zabadam nos u tuđa posla - nastavi Barbara - ali ne bih mogla živjeti sa sobom da te nisam upozorila da će ti biti teško ovdje samoj.

- Bit ću dobro. - Annie je to izjavila kao da doista vjeruje u to. Barbarin zabrinut izraz nije bio ohrabrujući. - Daleko si od grada. I vidjela sam onaj tvoj

automobil... Bez asfaltiranih cesta, ove ti zime neće biti ni od kakve koristi. Annie je to i sama shvatila. Prije odlaska, Barbara je pozvala Annie na Bunco, društvenu igru s kockicama. -

Uglavnom igramo mi bake, ali natjerat ću Lisu da nam se pridruži. Ona ti je bliže po dobi. Annie je brzo prihvatila. Bunco joj se nije igrao, ali morala je razgovarati s nekime osim

svojih lutaka i Jaycie koja, ma kako draga bila, nije bila naročito poticajna sugovornica. Thea je probudila buka. Ovaj put to nije bila nova noćna mora, nego zvuk koji nije

pripadao. Otvorio je oči i osluškivao. Ni kroz izmaglicu polusna, nije mu trebalo dugo da shvati što čuje. Ura u prizemlju je

odzvanjala. Tri... četiri... pet... Uspravio se je u krevetu. Ta ura nije radila otkad je njegova baka Hildy umrla prije

dobrih šest godina.

42

Anna

Glorij@

Odgurnuo je prekrivače i osluškivao. Melodično odzvanjanje bilo je prigušeno, ali svejedno se jasno čulo. Brojao je. Sedam... Osam... Zvonjava se nastavila. Devet... Deset... Konačno, otkucavši dvanaest sati, ura je utihnula.

Pogledao je sat na svom noćnom ormariću. Tri sata ujutro. Koji je to vrag? Ustao je iz kreveta i spustio se u prizemlje. Bio je nag, ali hladan zrak nije ga smetao.

Volio je osjećaj neugode. Činio je da se osjeća živim. Svjetlo mjesečeve četvrti sipilo je kroz prozore oslikavajući sag zatvorskim rešetkama.

Dnevni boravak mirisao je na prašinu i neuporabu, ali njihalo Hildine zidne ure ljuljalo se ritmično tik-takajući, a kazaljke pokazivale ponoć. Ura koja je godinama bila nijema.

Možda on provodi svoj radni vijek s huljama koje putuju kroz prošlost, ali u nadnaravno ne vjeruje. Međutim, kroz ovu je prostoriju prošao prije odlaska na spavanje i da je ura kucala, zamijetio bi. Uz to su tu i oni neobjašnjivi zvukovi.

Mora postojati objašnjenje za sve to, ali on nije imao pojma koje. Međutim, imat će dovoljno vremena za razmišljanje jer noćas više neće zaspati. I bolje. San je postao njegov neprijatelj, zlokobno mjesto koje nastavaju duhovi iz prošlosti, duhovi koji su sve više prijetili otkad se je pojavila Annie.

Cesta nije bila onako zaleđena kao prije osam noći kad je Annie stigla na otok, ali rupe

su bile naglašenije i umjesto uobičajenih petnaest, trebalo joj je četrdeset minuta da se doveze do sela na žensko druženje uz Bunco. Vozeći je nastojala ne razmišljati o Theu Harpu, ali nikad nije bio daleko od njezinih misli. Prošla su tri dana od njihova sučeljavanja u kuli i otad ga je vidjela samo iz daljine. Željela je da tako i ostane, ali nešto joj je govorilo da to neće biti jednostavno.

Bila je zahvalna na prilici da pobjegne iz kolibe. Usprkos pješačenju uzbrdo do kuće Harp, fizički, ako ne i emocionalno, počela se je osjećati bolje. Navukla je najbolje traperice i jednu majčinu bijelu mušku košulju. Buntovnu kosu podigla je u neurednu, kovrčavu punđu, nanijela na usne malo ruža boje karamele i premazala trepavice maskarom, i to je bilo najbolje što je mogla s onime čime je raspolagala. Ponekad je razmišljala da odustane od maskare kako bi joj se oči manje isticale, ali prijateljice su joj rekle da je previše samokritična i da su njezine svijetlosmeđe oči ono najupečatljivije na njoj.

S desne strane ceste veliko kameno molo stršalo je u luku u kojoj su bile usidrene ribarice za jastoge. Zatvorena spremišta za čamce zamijenila su otvorene brvnare kojih se sjećala. Ako je kao što je nekoć bilo, ljetni posjetitelji u njih još uvijek spremaju svoje brodice za zabavu, tik uz jastožare i plutače koje čekaju premaz nove boje.

Na suprotnoj strani ceste od mola, nekoliko malih zalogajnica bilo je zatvoreno preko zime, kao i suvenirnica i par umjetničkih galerija. Otočka gradska vijećnica, malena, višenamjenska građevina od sive šindre koja je istodobno služila i kao poštanski ured i knjižnica, bila je otvorena cijele godine. Na brdu iza grada jedva su se nazirali snijegom prekriveni nadgrobni spomenici. Malo dalje uz kosinu, okrenut prema luci, sivi Peregrine Island Inn stajao je mračan i prazan i čekao svibanj kad će ponovno oživjeti.

Kuće mještana sagrađene su blizu ceste. U njihovim bočnim dvorištima stajale su hrpe žičanih jastožara, špule kablova i bezvrijedni automobili koji još nisu pronašli svoj put do

43

Anna

Glorij@

izvanotočkog smetlišta. Kuća Roseovih izgledala je uvelike kao i ostale: četvrtasta, prekrivena sindrom i funkcionalna. Barbara je otvorila vrata, uzela njezin kaput pa je kroz praktičnu dnevnu sobu koja je mirisala na dim i domaćičin cvjetni parfem odvela u kuhinju.

Prozor iznad sudopera bio je uokviren zavjesama boje metvice, a iznad ormarića od tamnoga drveta visjela je zbirka ukrasnih tanjura. Barbarin ponos unucima očitovao se je u brojnim fotografijama na hladnjaku.

Još uvijek zgodna osamdesetogodišnjakinja, čije su visoke jagodice i široki nos navodili na pomisao da bi mogla biti kombinacija afroameričkog i indijanskog, sjedila je za kuhinjskim stolom s jedinom drugom mladom ženom osim Annie, sitnom brinetom prćasta nosa, kose srednje dužine ošišane u bob, s četvrtastim naočalama crnih okvira. Barbara ju je predstavila kao svoju kćerku Lisu McKinley. Znači, to je Jaycieina prijateljica i ona koja je Cynthiji Harp preporučila Jaycie za posao domaćice.

Annie je ubrzo saznala da je Lisa i otočka knjižničarka-dragovoljka i vlasnica jedinog kafića i pekarnice na otoku. - Pekarnica je zatvorena do prvog svibnja - objasnila je Lisa. - A Bunco mrzim, ali sam te željela upoznati.

Barbara je mahnula prema galeriji fotografija na hladnjaku. - Lisa ima dvije prekrasne djevojčice. Moje unuke. Rođene su na otoku.

- Moja kazna jer sam se udala za lovca na jastoge, umjesto da sam zbrisala s Jimmyjem Timkinsom kad sam imala priliku - rekla je Lisa.

- Ne slušaj je. Voli svog muža - zamijetila je Barbara prije no što je upoznala Annie s drugim ženama.

- Zar te ne smeta što si u onoj kolibi posve sama? - To je upitala Marie, žena kojoj su duboko urezane bore oko kutova usta davale kiseo izraz. - A naročito kad ti je jedini susjed Theo Harp.

- Prilično sam neustrašiva - odvratila je Annie. Lutke u njezinoj glavi umirale su od smijeha.

- Cure, uzmite piće - naredila je Barbara. - Ja ne bih bila ondje ni da mi platiš - rekla je Marie. - Ne dok je Theo u kući Harp. Regan

Harp je bila pravo zlato. Barbara je protresla dozator na tetrapaku vina. - Marie je sumnjičave prirode. Ne

obaziri se na nju. Marie se nije dala smesti. - Kažem samo da je Regan Harp jedrila jednako dobro kao i

njezin brat. I nisam jedina koja misli da je čudno što je isplovila na pučinu dok je nailazila oluja.

Dok je Annie pokušavala shvatiti Marieine riječi, Barbara ju je uputila prema stolcu za jednim od dva stola. - Ne brini ako nikad dosad nisi igrala. Brzo ćeš naučiti.

- Bunco nam je uglavnom izlika da pijemo vino i pobjegnemo od muškaraca. - Komentar Judy Kester nije zavrijedio njezin gromoglasan smijeh, ali Judy se naizgled smijala gotovo svemu. S tim dobrim raspoloženjem i obojanom, jarkocrvenom kosom koja joj je stršala kao klaunska vlasulja, bilo je teško ne zavoljeti je.

44

Anna

Glorij@

- Na Peregrineu nije dopuštena prava intelektualna stimulacija - zajedljivo je rekla Lisa. - Barem ne zimi.

- Još uvijek si ljuta jer gospođa Harp prošlo ljeto nije došla na otok. - Barbara je bacila kocku.

- Cynthia je moja prijateljica - rekla je Lisa. - Ne želim čuti ništa loše o njoj. - Na primjer, da je snob? - Barbara je ponovno bacila kocku. - Nije - usprotivila se Lisa. - Žena je profinjena, ali to ne znači da je snob. - Mariah Hewitt je bila mnogo profinjenija od Cynthije Harp - kiselo zamijeti Marie - ali

nije hodala naokolo i sve gledala svisoka. Usprkos Annieinim vlastitim problemima s majkom, bilo je lijepo čuti da netko lijepo

govori o njoj. Bacajući kocku, Lisa je objasnila: - Cynthia i ja smo se sprijateljile jer u mnogočemu

imamo isti ukus. Annie se zapitala uključuje li to i ukus u unutarnjem ure- - Mini Bunco - oglasio se je netko za susjednim stolom. Igru je bilo jednostavno naučiti,

kako je Barbara i obećala, a Annie je postupno dokučila i imena i karaktere žena za oba stola. Lisa se je smatrala intelektualkom; Louise, osamdesetogodišnjakinja, došla je na otok kao mladenka. Mariein karakter bio je jednako kiseo kao i njezino lice, dok je Judy Kester bila prirodno zabavna i vedra.

Kao otočka knjižničarka-dragovoljka, Lisa je ubrzo skrenula razgovor na Thea Harpa. - Nadaren je pisac. Ne bi trebao tratiti vrijeme na smeće kao Sanatorij.

- Oh, meni se je ta knjiga jako svidjela - rekla je Judy. Njezina neiscrpna razdraganost bila je vedra kao ljubičasti pulover koji ju je proglašavao NAJBOLJOM BAKOM NA SVIJETU. - Toliko me je preplašila da sam tjedan dana spavala s upaljenim svjetlom.

- Kakav čovjek može pisati o svim tim mučenjima? - upitala je Marie napućivši usne. - Nikad u životu nisam pročitala ništa tako grozomorno.

- Knjiga se je tako dobro prodala samo zbog seksa. - To je zamijetila jedna žena rumena lica, po imenu Naomi. Njezina impozantna visina, strogo obojana crna ravna kosa i prodoran glas činili su je dojmljivom i Annie se nije iznenadila kad je saznala da je kapetanica vlastitog broda za lov na jastoge.

Najotmjenija članica skupine - i vlasnica lokalne suvenirnice - bila je Naomina suigračica Tildy, šezdesetogodišnjakinja prorijeđene, plave kratke kose, odjevena u poput trešnje crveni pulover s V izrezom i nekoliko slojeva srebrnih ogrlica. - Seks je definitivno bio najbolji dio - rekla je. - Taj dečko ima mašte.

Iako je Lisa bila otprilike Annieinih godina, po čistunstvu se je gotovo mogla mjeriti s Marie. - Osramotio je obitelj. Nemam ništa protiv dobro napisanih scena seksa, ali...

- Ali - prekinula ju je Tildy - ne voliš seksualne scene koje ljude stvarno napale. Lisa je imala dovoljno dostojanstva da se nasmije. Barbara je bacila kocku. - Cindyino

neodobravanje jedini je razlog zašto ti se njegov roman nije svidio. - Cynthijino - ispravila ju je Lisa. - Nitko je ne zove Cindy.

45

Anna

Glorij@

- Bunco! - Srebrni križevi poskočili su na Judynim ušnim resicama kad je pljesnula dlanom po zvonu na stolu. Ostale igračice prostenjale su.

Promijenile su partnerice. Razgovor je skrenuo na cijenu propana i učestalost nestanaka struje, pa na lov na jastoge. Uz to što je saznala da Naomi ima vlastiti brod, Annie je otkrila da je većina tih žena u određenom razdoblju života kormilarila na brodovima svojih muževa, što je opasan posao koji podrazumijeva pražnjenje teških vrša, sortiranje ulova i postavljanje novih groteskno smrdljivih ješki u vrše. Da Annie dotad već nije odustala od svih maštarija o otočkom životu, njihov razgovor posve bi je otrijeznio.

No glavna tema bila je pomorska vremenska prognoza i njezin utjecaj na prijevoz namirnica. Veliki trajekt kojim je Annie došla na otok zimi je vozio samo jednom svakih šest tjedana, ali postojao je manji brod koji je tjedno trebao dolaziti s namirnicama, poštom i zalihama. Nažalost, taj brod prošli tjedan nije mogao isploviti s kopna zbog tri i pol metra visokih valova pa su otočani morali čekati sljedeći tjedan i sljedeći planirani dolazak. - Ako ijedna ima maslaca viška, otkupit ću ga - rekla je Tildy potežući svoje srebrne ogrlice.

- Ja imam maslaca, ali treba mi jaja. - Jaja nemam. Ali u zamrzivaču imam viška kruha s tikvicama. Tildy je zakolutala očima. - Sve imamo kruha s tikvicama. Nasmijale su se. Annie je pomislila koliko malo hrane joj je ostalo i koliko organiziranija mora biti kad je

riječ o naručivanju namirnica. Ukoliko ne želi cijelu zimu jesti hranu iz limenki, bit će joj bolje da već sutra ujutro naruči namirnice. I plati ih novim zaduženjem na kreditnoj kartici...

Judy je bacila kocku. - Ako trajekt ne dođe sljedeći tjedan, kunem se da ću ispeći zamorce svoje unučadi.

- Prava si sretnica što su svi tvoji unuci još uvijek na otoku - zamijetila je Marie. Judyn veseo izraz iščeznuo je. - Ne mogu zamisliti što bih da oni odu. Osamdesetogodišnja Louise nije komentirala, ali Tildy je ispružila ruku i potapšala je

po krhkom dlanu. - Johnny neće otići. Vidjet ćeš. Prije će se razvesti od Gleann nego joj dopustiti da ga nagovori da odu.

- Nadam se da si u pravu - odvratila je starica. - Bog mi je svjedok da se nadam da si u pravu.

Kako se je večer približavala svršetku i žene počele skupljati svoje kapute, Barbara je pozvala Annie u stranu. - Razmišljam o tebi otkad smo se srele i ne bih se osjećala dobro da te ne upozorim... Mnogi misle da smo mi ovdje jedna velika obitelj, ali otok ima svoju mračnu stranu.

Pričaj mi o tome, pomislila je Annie. - Ne mislim na Marie i njezinu opsjednutost smrću Regan Harp. Nitko ne vjeruje da je za

nju odgovoran Theo. Ali Peregrine je mjesto za ljude koji žele iščeznuti s radara. Kapetani angažiraju kormilare s kopna ne postavljajući previše pitanja. Tvojoj su majci vandali provalili u kolibu nekoliko puta. Vidjela sam tučnjave, okršaje noževima. Prerezane gume. I nisu svi naši stalni stanovnici ugledni građani. Ostaviš li prečesto svoje vrše u nečijem tuđem lovištu, konopi će ti možda biti prerezani, a oprema na dnu oceana.

46

Anna

Glorij@

Annie je zaustila da istakne da nema nikakve namjere igdje bacati jastožare, ali Barbara još nije završila. - Takvi problemi šire se po cijelom otoku. Volim gotovo svakoga ovdje, ali i mi imamo svoje pijance i nepoželjne. Kao što je bio Jayciein suprug. Zato što je bio zgodan i potomak tri otočka naraštaja, Ned Grayson zaključio je da može činiti što želi.

Baš kao Theo, pomislila je Annie. Barbara ju je potapšala po ruci. - Kažem samo da si u onoj kolibi odvojena od svijeta.

Nemaš telefon i predaleko si od grada da bi ti pomoć brzo stigla. Čuvaj se i ne dopusti da te išta uljuljka u lažan osjećaj spokoja.

To se sigurno neće dogoditi. Annie je izašla iz kuće ozbiljno prestrašena. Dvaput je provjerila stražnja sjedala svog

automobila prije no što je sjela za volan, a dok je vozila kući, nije skidala pogled s retrovizora. Ne računajući nekoliko sitnih proklizavanja i umalo upadanje prednjeg kraja vozila u rupu, kući se je vratila bez incidenata. To joj je dalo samopouzdanja da se tri dana kasnije ponovno odveze u gradić po nekoliko knjiga.

Kad je Annie ušla u majušnu knjižnicu, Lisa McKinely radila je za stolom, dok je jedna od njezinih crvenokosih kćerki trčkarala naokolo. Lisa je pozdravila Annie pa pokazala na pleksiglasom uokviren popis u kutu stola. - Ovo su moje preporuke za veljaču.

Annie je brzo preletjela naslove. Podsjećali su je na teške, depresivne knjige koje ju je Mariah primoravala da čita. - Volim malo zabavnije knjige - rekla je.

Lisina ramena razočarano su klonula. - I Jaycie je takva. Kad je Cynthia bila ovdje, organizirale smo književne preporuke za svaki mjesec u godini, ali gotovo nitko ne mari za njih.

- Ukusi se, valjda, razlikuju. U tom trenutku, Lisina kćerka prevrnula je hrpu knjiga za djecu i Lisa je pohitala

pospremiti nered. Annie je otišla iz grada s naramkom knjiga u mekom uvezu i Lisinim neodobravanjem.

Već je bila na pola puta do kolibe, kad se pred njom prijeteći našao krater na cesti. - Sranje. - Jedva je dodirnula kočnicu, ali Kia je počela kliziti i ponovno otklizala s ceste.

Annie je pokušala izvući automobil iz snijega, ali ni ovaj put nije bila uspješnija nego prethodni. Izašla je i pogledala. Nije zaglavila duboko kao prošli put, ali dovoljno duboko da joj treba pomoć. A ima li načina da pozove pomoć? Ima li pribor za hitne slučajeve i nekoliko vreća pijeska u prtljažniku kao prava razumna otočanka? Nema. Posve je neopremljena za život na mjestu u kojem je samodostatnost glavni preduvjet.

Gubitnica, šapnuo je Leo. Peter, njezin junak, ostao je nijem. Pogledala je niz cestu. Vjetar koji naizgled nikad nije prestajao i sad ju je bičevao. -

Mrzim ovo mjesto! - zaurlala je, ali se od tog urlika samo zakašljala. Krenula je pješice. Dan je bio oblačan kao i obično. Sja li ikada sunce na ovom otoku

Bogu iza nogu? Gurnula je ruke u rukavicama u džepove i pogrbila ramena, nastojeći ne razmišljati o toploj, crvenoj pletenoj kapi koja je ostala na krevetu u kolibi. Theo sad vjerojatno zuri u nju kroz svoj teleskop.

47

Anna

Glorij@

Naglo je trznula glavu začuvši pucketanje grana i nakon toga topot koji su mogla proizvesti samo kopita velike životinje. Bio je to zvuk koji nije pripadao otoku na kojem nije bilo ničeg većeg od psa ili mačke. I jednog vranca.

48

Anna

Glorij@

ŠESTO POGLAVLJE

Konj i jahač izronili su iz šumarka starih smreka. Theo je potegnuo uzde i zaustavio konja opazivši je. U dnu grla, osjetila je okus hladnog metala. Bila je na pustoj cesti na otoku bezakonja sama s muškarcem koji ju je već jednom pokušao ubiti.

I možda mu je to ponovno na umu. Jao! Jao! Pusličini nijemi vriskovi pratili su ritam lupanja Annieina srca. Da se nisi ustrtarila, naredila je Fakinka dok joj se Theo približavao. Annie se općenito nije bojala konja, ali ovaj je bio golem i učinilo joj se da je u njegovim

očima opazila luđački pogled. Imala je osjećaj da ponovno proživljava staru noćnu moru i usprkos Fakinkinim naredbama ustuknula je nekoliko koraka.

Kukavice, narugala joj se Fakinka. - Ideš na neko posebno mjesto? - Theo nije bio primjereno odjeven za takvu hladnoću.

Na sebi je imao samo crnu jaknu od antilopa i rukavice. Bez kape. Bez toplog šala oko vrata. Ali barem je sve bilo iz dvadeset i prvog stoljeća. Još uvijek nije posve shvaćala što je vidjela one prve noći na otoku.

Sjetila se je Marieinih riječi s Bunca. Kažem samo da je Regan Harp jedrila jednako dobro kao i njezin brat. I nisam jedina koja misli da je čudno što je isplovila na pučinu dok je nailazila oluja.

Suspregnula je drhtanje prizivajući svoju omiljenu lutku. - Idem na soareju sa svojim brojnim prijateljicama na otoku. I ako se ne pojavim, doći će me tražiti.

Nakosio je glavu. Brzo je nastavila. - Nažalost, auto mi je u jarku i dobro bi mi došla pomoć da ga

izvučem. - Primoranost da ga zamoli za pomoć bila je gora od najgoreg napadaja kašlja i nije smjela dopustiti da tako ostane. - Ili da potražim nekog mišićavijeg?

Bio je i više no dovoljno mišićav, a od nje je bilo budalasto podbadati ga. Zagledao se niz cestu prema njezinu automobilu pa skrenuo pogled na nju. - Mislim da

mi se ne sviđa tvoj stav. - Nisi prvi. Kapci su mu zatreperili u jednom od onih facijalnih tikova kakve je zamišljala da

psihopati s vremenom razviju. - Tražiš pomoć na čudan način. - Svi imamo svoje mušice. Što kažeš da ga gurnemo? - Jeza ju je uhvatila od pomisli da

mu okrene leđa, ali svejedno je to učinila. Plesačeva kopita udarala su o šljunak dok je Theo kaskao uz nju prema automobilu.

Pitala se je li već počeo vjerovati da kuću Harp opsjedaju duhovi. Nadala se da jest. Ura ide tika taka.

- Recimo to ovako - rekao je. - Pomoći ću ti, ako ti pomogneš meni.

49

Anna

Glorij@

- Rado, samo što baš nisam spretna u rezuckanju leševa. Previše je kostiju. - Prokletstvo! Eto što se događa kad provodi previše vremena sama sa svojim lutkama. Njihovi karakteri prevladaju.

Naši karakteri dolaze od tebe, podsjetila ju je Dilly. Theo je hinio zbunjenost. - O čemu trabunjaš? Povukla se. - Kakvu pomoć trebaš? - Osim psihijatrijske?

- Želim unajmiti kolibu od tebe. Zastala je kao ukopana. Nije znala što je očekivala, ali ovo sigurno ne. - A gdje bih ja

trebala živjeti? - Vrati se u New York. Nije ti mjesto ovdje. Pobrinut ću se da ti se isplati. Zar je stvarno mislio da je toliko glupa? Zagurala je ruke u džepove jakne. - Zar stvarno

misliš da sam toliko glupa? - Nikad nisam mislio da si glupa. Ubrzala je korak, ali ostala je suzdržana. - Zašto bih otišla prije isteka svojih šezdeset

dana? Pogledao ju je, isprva glumeći smetenost, a zatim uzrujanost, kao da se je napokon

sjetio. - To sam zaboravio. - Naravno da si zaboravio. - Zastala je. - Zašto želiš unajmiti kolibu? Već imaš toliko

prostorija da ni sam ne znaš što bi s njima. Podrugljivo se je nacerio, baš kao Leo. - Da pobjegnem od svega toga. Ja bih ga zviznuo umjesto tebe, tjeskobno zamijeti Peter, ali strašno je krupan. Theo je promotrio njezinu Kiju pa sjahao i privezao Plesača za granu na drugoj strani

ceste. - Ovakav je automobil ovdje posve beskoristan. Trebala bi to znati. - Odmah ću kupiti drugi. Dugo ju je promatrao pa otvorio vrata Kije i sjeo za volan. - Guraj. - Ja? - Tvoj je auto. Drkadžija. Nije bila dovoljno snažna za taj zadatak, što je on itekako dobro znao, ali

svejedno je izvikivao naredbe dok je ona slabašno gurala stražnji kraj vozila. Tek kad se je zakašljala, prepustio joj je mjesto za volanom i izgurao njezin automobil već pri prvom pokušaju.

Odjeća joj je bila zgužvana, lice zamrljano, ali on je jedva zaprljao ruke. S vedrije strane, nije je odvukao u šumu i prerezao joj grkljan pa nije imala razloga žaliti se.

Sutradan dok je vješala svoj kaput i naprtnjaču na kukice uz stražnja vrata kuće Harp i preobuvala se iz čizama u tenisice, još uvijek je razmišljala o susretu s Theom. Nije je pokušao fizički ozlijediti, ali to ne znači da neće. Koliko je njoj poznato, nije je ozlijedio samo zato što nije želio neugodnost mogućeg posjeta policije izazvanog mrtvim ženskim tijelom koje je more nanijelo na obalu.

Baš kao Regan... Otjerala je tu pomisao. Regan je bila jedina osoba koju je Theo ikad volio.

Skrenula je za ugao i u kuhinji opazila Jaycie nepomičnu za stolom. Bila je odjevena u traperice i majicu, kao i uvijek - jedino u čemu ju je Annie ikad vidjela - ali ta ležerna odjeća

50

Anna

Glorij@

kao da nije bila za nju. Jaycie bi trebala biti u koketnim ljetnim haljinama i velikim sunčanim naočalama u crvenom kabrioletu na cesti za Alabamu.

Annie je odložila svoj laptop na kuhinjski stol. Jaycie je nije pogledala, ali je umorno rekla: - Gotovo je. - Nalaktila se je na stol i protrljala sljepoočice. - Jutros kad se vratio s jahanja, poslao mi je SMS. Rekao je da se mora odvesti u grad i da moramo razgovarati o novom aranžmanu kad se vrati.

Annie je potisnula poriv da se upusti u zajedljivu kritiku. - To ne znači nužno da će te otpustiti. - Upravo to je značilo.

Jaycie ju je napokon pogledala, dug pramen plave kose pao joj je na blijedi obraz. - I ti i ja znamo da će to učiniti. Nekoliko dana mogu ostati kod Lise, ali što ću nakon toga? Moje dijete... - Lice joj se bolno iskrivilo. - Livia je već mnogo toga propatila.

- Razgovarat ću s njim. - To je bilo zadnje što je Annie željela, ali nije uspjela smisliti ništa drugo čime bi utješila Jaycie. - Je li on... još uvijek u gradu?

Jaycie je kimnula. - Odvezao je otpad na reciklažu jer ja nisam mogla. Ne mogu ga kriviti jer me se želi riješiti. Nemoguće mi je odraditi ono za što sam uposlena.

Annie ga je mogla kriviti i nije joj se svidjela nježna čeznutljivost u Jaycieinim očima. Zar uvijek pada na okrutne muškarce?

Jaycie se je pridignula od stola i posegnula za štakama. - Moram provjeriti što radi Livia. Annie mu je željela nauditi. Sad, dok nije u kući. Potjerati ga natrag na kopno. Dograbila

je jednu bocu iz hladnjaka i popela se na kat pa ušla u kulu kroz vrata na kraju hodnika. Otišla je u jedinu kupaonicu u kuli, u kojoj je pokraj tuš kabine visio vlažan ručnik.

Umivaonik je izgledao kao da ga je netko očistio nakon jutarnjeg brijanja. Okrenula je bocu kečapa koju je ponijela sa sobom i istisnula nekoliko kapi na dlan. Ne mnogo. Samo malo. Raširila je prste i kliznula njima niz donji lijevi kut zrcala, ostavljajući za sobom jedva primjetnu crvenu mrlju. Ništa previše upadljivo. Nešto što može i ne mora izgledati kao otisak krvavog dlana. Nešto tako neprimjetno da se on mora zapitati je li mu jutros promaknulo ili, ako nije, što se je otad dogodilo da se ta mrlja našla ondje.

Bila bi mnogo zadovoljnija da je mogla ostaviti nož zarinut u jastuk na njegovu krevetu, ali pretjera li, prestat će sumnjati na duhove i posumnjat će na nju. Željela je da se on zabrine za svoj zdrav razum, a ne da počne tražiti počinitelja, i upravo se je to nadala postići kad je prošli tjedan sabotirala uru njegove bake.

Vratila se je u kuću Harp u gluho doba noći i samu sebe morala nagovoriti na taj nesiguran izlet. Njezine strepnje višestruko su se isplatile. Ranije tog dana provjerila je šarke na vanjskim vratima kule da se uvjeri da neće zaškripati. Nisu, i ništa je nije odalo kad je kradom ušla u kulu netom prije dva sata iza ponoći. Bilo je jednostavno ušuljati se u dnevni boravak dok Theo spava na katu. Odmaknula je uru od zida tek koliko je bilo dovoljno da stavi novu bateriju koju je donijela u zamjenu za onu praznu koju je ranije izvadila. Kad je to učinila, namjestila je vrijeme tako da sat otkuca ponoć, ali tek nakon što se ona sigurno vrati u kolibu. Prava genijalka.

Međutim, sjećanje na to nije je razveselilo. Nakon svega što je on učinio, njezine su joj se psine činile više djetinjastima nego prijetećima. Morala je smisliti nešto bolje, ali nije uspijevala dokučiti kako da to učini a da ne bude uhvaćena.

51

Anna

Glorij@

Najednom je nešto začula iza leđa. Preplašeno je udahnula i naglo se okrenula. Bio je to onaj crni mačak. - Gospode Bože... - Srušila se je na koljena. Mačak ju je netremice promatrao zlatnim

očima. - Kako si ušao ovamo? Je li te on namamio? Moraš ga se kloniti. Ne smiješ dolaziti ovamo.

Mačak je okrenuo glavu i odjurio u Theovu spavaću sobu. Pošla je za njim, ali životinja se je zavukla ispod kreveta. Legnula je na trbuh i pokušala namamiti mačka da izađe. - Dođi, maco. Mic-mic.

Mačak nije ni mrdnuo. - Hrani te, zar ne? - upitala je. - Ne dopusti mu da te hrani. Nemaš pojma što on stavlja u

tvoju hranu. Kako je mačak i nadalje ignorirao njezine pokušaje, postajala je sve frustriranija. -

Glupa mačketino! Pokušavam ti pomoći! Mačak je zabio kandže u sag, protegnuo se i zijevnuo joj u lice. Ispružila je ruku i posegnula pod krevet. Mačak je podigao glavu i zatim, kao čudom,

zapuzao prema njoj. Suspregnula je dah. Mačak joj je prišao, ponjušio ruku i počeo joj lickati prste.

Mačak koji voli kečap. Dok god je imala kečapa na prstima, mačak joj je zadovoljno dopuštao da ga uzme u

naručje, odnese u glavnu kuću i spusti se s njim u kuhinju. Jaycie je još uvijek bila s Livijom pa nije bilo svjedoka Annieinih napora da razjarenu životinju ugura u podstavljenu košaru za piknik koju je pronašla u smočnici. Mačak je zavijao kao automobilska sirena cijelim putem do kolibe.

Kad je unijela košaru u kolibu, živci su joj bili tanki kao ogrebotine na rukama. - Vjeruj mi, ni meni se ovo ne sviđa nimalo više nego tebi. - Podigla je poklopac košare. Mačak je iskočio, izvio leđa i prosiktao na nju.

Napunila mu je zdjelicu vodom. Hrpetina novina na podu bila je najbolje što je mogla ponuditi u zamjenu za kutiju s pijeskom. Večeras će mu poslužiti svoju zadnju limenku tunjevine, onu koju je namijenila za vlastitu večeru.

Željela je otići na spavanje, ali glupo je obećala Jaycie da će razgovarati s Theom. Dok je klipsala natrag do vrha hridine sa šalom omotanim oko nosa i usta, pitala se je koliko će još dugo morati tako prije no što otplati svoj dug Jaycie.

Koga zavarava? Tek je počela. Namirisala je vatru i prije no što je opazila dim koji se izvijao od kanti za smeće iza

garaže. Jaycie ne bi mogla svladati taj smrznuti puteljak, što znači da se je Theo vratio iz grada i sad zadovoljava svoju bolesnu očaranost vatrom.

Kad su bili djeca, čuvao je zalihu drvenih naplavina iznad linije plime kako bi mogli zapaliti vatru na plaži kad god im se prohtjedne. - Ako pogledaš u plamen, vidjet ćeš budućnost - rekao je. Ali jednog dana Annie ga je opazila samog na plaži kako baca u vatru nešto što joj se je učinilo komadom drveta, dok nije zamijetila tračak ljubičaste boje i shvatila da je u plamen bacio Reganinu dragocjenu bilježnicu s poezijom.

52

Anna

Glorij@

Te večeri čula ih je kako se svađaju u Theovoj sobi. - Ti si to učinio! - uzviknula je Regan. - Znam da jesi. Zašto si tako pakostan?

Theov odgovor zaglušila je svađa između Elliotta i Mariah u podnožju stubišta. Nekoliko tjedana kasnije, nestala je Reganina ljubljena oboa. Na kraju je jedan gost u

kući uočio pougljenjene ostatke u limenoj kanti za smeće. Je li uistinu neopravdano pomisliti da je imao svoje prste u Reganinoj smrti?

Annie je željela povući svoje obećanje Jaycie da će razgovarati s njim. No umjesto toga, očeličila se je i skrenula iza garaže. Njegova jakna ležala je preko panja, a on je bio samo u trapericama i sivoj majici dugih rukava. Prišavši bliže, shvatila je da joj odgovara ukrstiti mačeve s njim upravo sad, na dolasku iz kolibe. On ne zna da dolazi već drugi put pa neće imati razloga povezati je s otiskom dlana na svom zrcalu. Jaycie se ne može penjati stubama, a Livia je previše niska da bi dosegnula zrcalo. To ostavlja samo neko ne naročito prijateljski nastrojeno stvorenje s onoga svijeta.

Kiša iskara provalila je iz kante. Gledajući ga kroz užarenu crvenu žeravu - njegovu dramatičnu tamnu kosu, okrutne modre oči i crte lica oštre kao sablja - učinilo joj se da gleda đavoljeg namjesnika u zimskoj terevenki.

Stisnula je šake u džepovima kaputa i zakoračila u plameni krug. - Jaycie kaže da ćeš je otpustiti.

- Je li? - Podigao je pileći kostur koji je pao na tlo. - Prošli tjedan sam ti rekla da ću joj pomoći, i pomogla sam joj. Kuća izgleda pristojno, a

ti dobivaš svoje obroke. - Ako se ono što mi vas dvije šaljete može nazvati “obrocima”. - Ubacio je kosti u vatru. -

Svijet je okrutno mjesto za nekoga tako meka srca kao što je tvoje. - Bolje meko srce nego nikakvo. Čak i da joj daš veliku otpremninu, koliko će joj

potrajati? Nije baš da je čekaju drugi poslovi. A ona ti je jedna od najstarijih prijateljica. - Jutros sam ja bio taj koji je morao odvesti otpad na reciklažu u grad. Skupio je punu

šaku sasušenih narančinih kora. - Ja bih ga bila odvezla. - Baš. - Ubacio je narančine kore u plamen. - Vidjeli smo kako je sjajno prošlo tvoje

jučerašnje putovanje. - To je bila iznimka. - To je izgovorila ozbiljna lica i s ozbiljnim stavom. Pogledao ju je, opazio njezine nedvojbeno zajapurene obraze i zamršeno klupko kose

koja je virila ispod crvene pletene kape. Nije joj se sviđalo kako je promatra. Ne prijeteći, nego kao da je doista vidi. Cijelu. Sve kvrge i modrice. Svaki ožiljak. Čak i... Pokušala je otresti taj dojam. Čak... čak i poneko sveto mjesto.

Umjesto straha i gađenja koji je njegovo proučavanje trebalo izazvati, osjetila je uznemirujuću želju da sjedne na panj i povjeri mu svoje brige, kao da ponovno ima petnaest godina. Jednako ovako ju je navukao i prvi put. Iz nje je provalila mržnja. - Zašto si spalio bilježnicu s Reganinim pjesmama?

Vatra je buknula. - Ne sjećam se. - Uvijek te je nastojala zaštititi. Bez obzira kakvu bi grozotu učinio, uvijek te je branila.

53

Anna

Glorij@

- Blizanci su čudni. - Gotovo se je podsmjehnuo i toliko je podsjetio na Lea da je zadrhtala. - Znaš što? Možda možemo nešto smisliti.

Zbog proračunatosti u njegovim očima posumnjala je da joj sprema još jednu od svojih zamki. - Nema šanse.

Slegnuo je ramenima. - U redu. - Bacio je punu vreću smeća u vatru. - Idem razgovarati s Jaycie.

Zamka se zatvorila škljocnuvši. - Nimalo se nisi promijenio! Što hoćeš? Uperio je svoj đavolski pogled u nju. - Želim koristiti kolibu. - Neću otići s otoka - odgovorila je dok je jetki vonj goruće plastike ispunjavao

proplanak. - Nema problema. Treba mi samo danju. - Valovi topline vatre između njih izobličili su

mu crte lica. - Ti danju budi u kući Harp. Koristi WiFi. Čini što želiš. Navečer ćemo se zamijeniti.

Postavio je stupicu i zupci su se preklopili. Je li uopće rekao da će najuriti Jaycie, ili su Jaycie i ona samo pretpostavile da će to učiniti? Razmišljajući o vjerojatnosti da je ovo varka smišljena kako bi je naveo da učini što on traži, zaprepastila se shvativši nešto drugo. - Ti si koristio kolibu prije mog dolaska. Ona kava koju sam pronašla tvoja je. I novine.

Ubacio je ostatak smeća u vatru u kanti. - Pa što onda? Tvoja je majka uvijek rado posuđivala kolibu.

- Moja majka je umrla - odvratila je Annie. Sjetila se da je datum na novinama koje je pronašla bio od nekoliko dana prije njezina dolaska. - Sigurno si znao kad stižem - čini se da su to znali svi na otoku. Ali kad sam došla, nije bilo ni vode ni grijanja. To si učinio namjerno.

- Nisam želio da ostaneš. Nije pokazao ni mrvice srama, ali pod ovim okolnostima, neće mu uručiti orden za

iskrenost. - Što je tako posebno u kolibi? Dograbio je svoju jaknu s panja. - Nije kuća Harp. - Ali ako toliko mrziš ovu kuću, zašto si ovdje? - I ja bih tebi mogao postaviti isto pitanje. - Ja nisam imala izbora. - Naglo je potegnula kapu preko ušiju. - S tobom to nije slučaj. - Ma nemoj? - Prebacio je jaknu preko jednog ramena i zaputio se prema kući. - Pristat ću samo pod jednim uvjetom - doviknula je, itekako svjesna da nije u položaju

išta uvjetovati. - Mogu koristiti tvoj Range Rover kad god želim. Nije se zaustavio. - Ključ je na kukici uz stražnja vrata. Sjetila se donjeg rublja koje je ostavila razbacano po spavaćoj sobi i knjige

pornografskih umjetničkih fotografija otvorene na kauču. Tad se je sjetila i onog crnog mačka. – U redu. Ali naš dogovor stupa na snagu tek sutra. Ujutro ću ti donijeti ključ kolibe.

- Ne moraš. Već ga imam. - U dva duga koraka zašao je za ugao štale i nestao iz vida. Annie je bila ucjenjena, ali nešto je iz te ucjene i dobila. Sad ne samo da ima pouzdano

prijevozno sredstvo, nego i ne mora brinuti da će naletjeti na Thea tijekom dana. Pitala se je li otkrio otisak dlana koji je ostavila na kupaonskom zrcalu. Da ga je barem čula kako vrišti.

54

Anna

Glorij@

Možda će noćas urezati tragove kandži u vrata kule. Neka pokuša to odgonetnuti. Kad je ušla u kuću, Jaycie je sjedila za stolom i razvrstavala čisto rublje. Livia je podigla

pogled s velike slagalice na podu, prvi put obraćajući pozornost Annie. Annie se nasmiješila i zaklela da će do kraja dana izvući Fakinku iz naprtnjače.

Zaputila se prema stolu da pomogne Jaycie s rubljem. - Razgovarala sam s Theom. Nemaš razloga za brigu.

Jaycieine oči debitantice ozarile su se. - Stvarno? Jesi li sigurna? - Sigurna sam. - Annie je uzela u ruku kupaonski ručnik i počela ga slagati. - Odsad

nadalje ja ću obavljati poslove po gradu pa mi reci kad nešto treba. - Trebala sam imati više povjerenja u njega. - Zvučala je gotovo zadihano. - Tako je

ljubazan prema meni. Annie se ugrizla za jezik. Gotovo do krvi. Neko vrijeme radile su u tišini. Annie se je bavila plahtama i ručnicima kako ne bi

morala uzeti u ruku njegovo donje rublje. Jaycie nije žurila slažući hrpu svilenih bokserica i opipavajući tkaninu. - Kladim se da ove masno koštaju.

- Zadivljujuće je kako jedna tako nježna tkanina može izdržati napade kandži mnogobrojnih žena. - Da ne spominjem jedan pozamašan dio tijela...

Jaycie je ozbiljno shvatila Anniein komentar. - Ne bih rekla. Njegova supruga umrla je prije samo godinu dana, a jedine žene u blizini smo ti, ja i Livia.

Annie je pogledala četverogodišnjakinju. Livijino čelo bilo je namršteno od usredotočenosti dok je stavljala divovske dijelove slagalice na njihova mjesta. S njezinom inteligencijom sve je u redu, a Annie ju je čula kako nešto tiho pjevuši sebi u bradu, što je značilo da su joj i glasnice ispravne. Zašto onda ne govori? Stidi li se, ili je riječ o nečem ozbiljnijem? Što god bio uzrok, nijemost je čini ranjivijom od prosječne četverogodišnjakinje.

Livia je dovršila svoju slagalicu i otišla iz kuhinje. Annie je sa njom i Jaycie bila previše da ne bi pokušala saznati što je s djevojčicom. - Vidjela sam da Livia piše brojeve. Jako je pametna.

- Neke piše naopako - odvratila je Jaycie, ali bila je vidno ponosna. Annie se nije mogla sjetiti nijednog drugog načina na koji bi potaknula tu temu, osim

izravnosti. - Nisam je čula da govori. Možda razgovara s tobom kad mene nema? Jaycie je stisnula usnice. - I ja sam kasno progovorila. Te riječi izgovorila je s konačnošću koja nije ohrabrivala daljnja pitanja, ali Annie nije

bila spremna odustati. - Ne želim biti nametljiva, ali mislim da bi mi trebala objasniti. - Livia će biti dobro. - Jaycie se s mukom pridigla na štakama. - Misliš li da bi Theu za

večeru trebala napraviti sendvič s mljevenom junetinom? Annie nije željela ni zamisliti što bi Theo rekao na Jayciein sendvič. - Naravno. -

Pripremila se da načme još težu temu. - Jaycie, mislim da se moraš pobrinuti da se Theo više ne približava previše Liviji.

- Znam. Stvarno se je razbjesnio zbog štale.

55

Anna

Glorij@

- Ne govorim samo zbog štale. On je... nepredvidljiv. - Kako to misliš? Nije ga mogla izravno optužiti da želi nauditi Liviji kad nije znala je li to istina, ali nije

mogla ni zanemariti tu mogućnost. - On je... nije dobar s djecom. A ni kuća Harp nije najsigurnije mjesto za dijete.

- Annie, ti nisi otočanka pa ne znaš kako je ovdje. - Jaycie je zvučala gotovo snishodljivo. - Otočku djecu se ne mazi. Ja sam već s osam godina teglila vrše i mislim da na otoku nema nijednog djeteta koje do desetog rođendana ne nauči voziti. Ovdje nije kao na kopnu. Klinci s Peregrinea uče se samostalnosti. Zato mi je tako grozno što je držim u kući.

Annie je sumnjala da je ijedno od te samostalne otočke djece nijemo. Međutim, koliko je njoj bilo poznato, Livia je možda razgovarala s Jaycie kad ona nije bila u blizini. I možda Annie brine bez razloga. Theo je djelovao iskreno uzrujan zbog mogućnosti da Livia nastrada u štali.

Odvojila je kuhinjske krpe. - Theo želi koristiti kolibu tijekom dana. - Često je radio ondje dok se ti nisi vratila. - Zašto mi nisi rekla? - Mislila sam da znaš. Zaustila je da kaže da je Theo posve opremio ured u kuli, ali se tad sjetila da Jaycie ne

zna da je ona bila ondje. Pomisao da radi za njega mogla je probaviti samo stalno se podsjećajući da ne radi za njega. Vraća svoj dug Jaycie.

Kad je složila rublje u košaru, spremno da bude raspoređeno u ormare sljedeći put kad Theo ode iz kuće, odnijela je svoj laptop u prostoriju koja je nekoć bila ugodna primaća soba, ali je sad, sa svojim tamnim oplatama na zidovima i debelim sagom boje vina, izgledala više kao ljudskom rukom načinjena špilja grofa Drakule. Barem je gledala na ocean, za razliku od Elliottove radne sobe. Odabrala je duboki kožni naslonjač s pogledom na veliki prednji trijem i ocean koji je danas, s bijesnim zapjenjenim valovima, bio siv poput škriljevca.

Otvorila je dokument s inventarom kolibe i dala se na posao, u nadi da ovaj put neće naletjeti na previše slijepih ulica. Uspjela je pronaći većinu umjetnika čiji su radovi visjeli na zidovima kolibe. Umjetnik koji je naslikao mural u ateljeu bio je honorarni profesor čija djela nikad nisu postala popularna pa se ona neće morati baviti pokušajem da proda zid. Crno-bijele litografije u kuhinji trebale bi joj donijeti nekoliko stotina dolara. Djela R. Connora, autora onog prevrnutog stabla, prodaju se po skromnim cijenama na ljetnim umjetničkim sajmovima, a uzme li u obzir proviziju koju bi morala platiti posredniku, zarađenim novcem jedva da bi okrznula hrpetinu svojih neplaćenih računa.

Dopustila si je utipkati u tražilicu Theovo ime. I prije ga je guglala, ali sad je pretrazi dodala još jednu riječ. Supruga.

Pronašla je samo jednu jasnu fotografiju. Bila je snimljena prije godinu i pol na nekom svečanom dobrotvornom događanju za Filadelfijski orkestar. Theo je izgledao kao da je rođen za smoking, a njegova supruga - fotografija ju je predstavila kao Kenley Adler Harp - savršeno mu je odgovarala - aristokratska ljepotica finih crta lica i duge tamne kose. Nešto na njoj bilo joj je poznato, ali nije mogla odrediti što.

56

Anna

Glorij@

Nakon još malo kopanja, pronašla je njezinu osmrtnicu. Umrla je u veljači prošle godine, baš kako je Jaycie rekla. Bila je tri godine starija od Thea. Završila je preddiplomski studij na Bryn Mawru i diplomirala na Darmouthu, što znači da je bila i lijepa i pametna. Bavila se je financijama, a nadživjeli su je suprug, majka i nekoliko teta. Obitelj očito nije bila naročito plodna. Uzrok smrti nije bio naveden.

Zašto joj izgleda tako poznato? Tamna kosa, savršeno simetrične crte lica... Napokon joj je sinulo. Regan Harp bi vjerojatno tako izgledala da je poživjela do tridesete.

Neujednačeno lupkanje štaka prekinulo je tu jezovitu pomisao. Jaycie se pojavila na pragu sobe. - Livia je nestala. Ponovno je pobjegla van.

Annie je odložila laptop. - Idem po nju. Jaycie se oslonila o dovratak. - Ne bi to činila da je mogu povremeno izvesti. Znam da je

pogrešno držati je zarobljenu u kući. Bože, grozna sam majka. - Sjajna si majka, a meni ionako treba malo svježeg zraka. Svježi zrak bio je zadnje što je Annie trebalo. Smučio joj se svježi zrak. Smučio vjetar

koji joj ranjava lice i bolovi u mišićima od puzanja za mačkama i uspinjanja strmom stazom do kuće Harp dvaput u jednom danu. Ali barem joj se počela vraćati snaga.

Uputila je Jaycie ohrabrujući osmijeh i otišla se zabundati u kuhinju. Nekoliko trenutaka promatrala je svoju naprtnjaču i zaključila da je kucnuo čas da izvuče Fakinku.

Livia je čučala ispod grana svog omiljenog stabla. Snijeg se je otopio oko debla i djevojčica je sjedila prekriženih nogu na golome tlu i igrala se dvjema šišarkama kao da su igračke.

Annie je navukla Fakinku na ruku i namjestila lutkinu ružičastu suknjicu preko podlaktice. Livia se pravila da ne primjećuje njezin dolazak. Annie je sjela na stari kamen blizu stabla, podbočila lakat nogom i oslobodila Fakinku. - Pssttt... Pssttt...

Glas p bio je onaj koji su trbuhozborci amateri nastojali izbjeći, zajedno s m, b, f, g, v i w - koji su svi zahtijevali pomicanje usnica. Ali Annie je imala godine prakse u zamjeni zvukova pa ni odrasli nisu zamjećivali da umjesto p koristi umekšanu inačicu zvuka Livia je podigla glavu, očiju uprtih u lutku.

- Kako ti se sviđa moja odjeća? - Fakinka je skakutala šepureći se u šarenim tajicama i majici sa zvijezdom. Pokreti su bili još jedan način odvlačenja pozornosti publike, kako ne bi primijetila zvukovne zamjene. Na primjer, činjenicu da je “moja” izgovorila kao “noja”.

Fakinka je zabacivala svoju kaotičnu vunenu kosu. - Trebala sam obući traperice s uzorkom leoparda. Suknje mi smetaju kad želim napraviti salto ili skakati na jednoj nozi. Iako, ti to ne možeš znati. Previše si mala za skakanje na jednoj nozi.

Livia je silovito odmahnula glavom. - Nisi? Još odmahivanja glavom. Livia je izronila ispod grana, savila jednu nogu i nezgrapno

zaskakutala na drugoj. - Magnifico! - Fakinka je zapljeskala krpenim ručicama. - Možeš li dodirnuti nožne

prste?

57

Anna

Glorij@

Livia je savila koljena i dodirnula nožne prste, a vrhovi njezine ravne smeđe kose okrznuli su tlo.

Nastavile su tako još neko vrijeme, pri čemu je Fakinka navodila Liviju da joj pokaže što može. Na kraju, nakon što je Livia otrčala nekoliko krugova oko smreke uz Fakinkino poticanje da trči brže, lutka je rekla: - Zadivljujuće si spretna za nekog tko ima samo tri godine.

To je zaustavilo Liviju kao ukopanu. Mrko je pogledala Fakinku i natmureno podigla četiri prsta.

- Moja greška - rekla je Fakinka. - Valjda sam pomislila da si mlađa zato što ne znaš govoriti.

Annie je laknulo kad je vidjela da je Livia naizgled više uvrijeđena nego postiđena. Fakinka je nagnula glavu tako da joj je pramen kovrčave vunene kose pao preko oka. - Sigurno je teško ne govoriti. Ja stalno brbljam. Bla, bla, bla. I mislim da sam neodoljiva. Misliš li to i ti?

Livia je ozbiljno kimnula. Fakinka je pogledala u nebo, kao da o nečemu razmišlja. - Jesi li ikad čula za...

nekažnjivu tajnu? Livia je odmahnula glavom, usredotočena na Fakinku, kao da Annie ne postoji. - Volim nekažnjive tajne - rekla je lutka. - Ako kažem “nekažnjiva tajna”, mogu ti reći

bilo što, a ti se ne smiješ naljutiti. Annie i ja se tako igramo i, čovječe, koliko mi je gadnih tajni povjerila, na primjer da je slomila moju najdražu ljubičastu bojicu. - Fakinka je zabacila glavu, širom otvorila usta i povikala: - Nekažnjiva tajna!

Livia je razrogačila oči od iščekivanja. - Prvo ja! - rekla je Fakinka. - I ne zaboravi... Ne smiješ se naljutiti kad ti kažem. Kao što

se ja neću naljutiti ako ti meni nešto kažeš. - Fakinka je pognula glavu i nastavila tihim, ispovjednim tonom. - Moja nekažnjiva tajna je... Isprva mi se nisi sviđala jer imaš lijepu, smeđu kosu, a moja je narančasta. Zbog toga sam bila ljubomorna na tebe. - Podigla je glavu. - Ljutiš li se?

Livia je odmahnula glavom. - Dobro. - Bilo je vrijeme da Annie provjeri hoće li Livia prihvatiti vezu između

trbuhozborca i lutke. Pravila se je da nešto šapće lutki u uho. Fakinka se okrenula prema njoj. - Moramo li, Annie? Annie je progovorila prvi put. - Da, stvarno moramo. Fakinka je uzdahnula i ponovno se obratila Liviji. - Annie kaže da moramo u kuću. Livia je podigla svoje šišarke i ustala. Annie je oklijevala pa nagnula Fakinku prema djetetu i glasno šapnula: - Annie kaže i

da, kad si sama i vidiš Thea, moraš otrčati mami jer Theo ne razumije djecu. Livia je pohitala prema kući, ničime ne otkrivši Annie što misli o tome.

58

Anna

Glorij@

Upravo se smračilo kad je Annie otišla iz kuće Harp, ali ovaj put nije pješačila do kolibe s baterijskom svjetiljkom kao jedinim oružjem protiv bujne mašte. Umjesto toga, dograbila je ključeve Theova Range Rovera s kukice u kuhinji i odvezla se kući.

Koliba nije imala garažu, samo pošljunčani prilaz sa strane. Parkirala je Rover na njemu, ušla kroz bočna vrata i upalila svjetlo.

Kuhinja je bila demolirana.

59

Anna

Glorij@

SEDMO POGLAVLJE

Annie je promotrila poharanu kuhinju. Ormarići i ladice visjeli su otvoreni, s jedaćim priborom, kuhinjskim krpama, kutijama i limenkama raštrkanim po podu. Spustila je naprtnjaču s leđa. Razbacani sadržaj njezine prevrnute kante za smeće rasuo se posvuda, zajedno s papirnatim ubrusima, plastičnom folijom i vrećicom rezanaca. Mariahine kičaste posudice za sol i papar još uvijek su bile na prozorskoj dasci, ali cjedila, posude za mjerenje i kuharice ležali su na postelji od rasute riže.

Pogledala je prema mračnom dnevnom boravku i naježila se. Što ako je netko još uvijek u kući? Unatraške je šmugnula kroz vrata kroz koja je netom ušla, potrčala do automobila i zaključala se u njemu.

Unutrašnjost vozila ispunio je zvuk njezina isprekidana disanja. Nije mogla nazvati policiju. Nije imala nijednog prijateljskog susjeda kod kojeg bi se sklonila. Što da učini? Da se odveze u grad po pomoć? I tko će joj točno pomoći na ovom otoku bezakonja na kojem nema policije? Dogodi li se ikakav ozbiljan zločin, policija dolazi s kopna.

Nema policije. Nema susjedske straže. Bez obzira što kažu karte, napustila je državu Maine i došla u državu Anarhiju.

Druga opcija bila je odvesti se natrag do kuće Harp, ali ta kuća bila je zadnje mjesto na svijetu kojem bi se obratila za pomoć. Mislila je da je silno suptilna sa svojim zastrašujućim zvukovima i sablasnim psinama. Očito nije bila. Ovo je Theovo djelo. Njegova odmazda.

Poželjela je da ima pištolj kao drugi otočani. Čak i da na kraju upuca samu sebe, s pištoljem bi se osjećala manje ranjivom.

Pretražila je unutrašnjost Theova automobila. Vrhunsko ozvučenje, GPS, punjač za mobitel i pretinac za rukavice s prometnom dozvolom i priručnikom za automobil. Strugač za vjetrobransko staklo ležao je na podu ispred suvozačkog sjedala, sklopivi kišobran na stražnjem sjedalu. Sve to bilo je beskorisno.

Nije mogla sjediti ovdje zauvijek. Ja bih, rekla je Puslica. Sjedila bih ovdje dok me netko ne dođe spasiti. To se neće dogoditi. Annie je pritisnula prekidač za otvaranje prtljažnika i polako izašla

iz automobila. Osvrnula se provjeravajući da joj se nitko ne prikrada i odšuljala se do prtljažnika. U njemu je pronašla malu lopatu kratke drške. Upravo nešto što bi pametan otočanin nosio sa sobom da iskopa automobil ako zapne u snijegu.

Ili ako mora zakopati mrtvaca, šapnula je Puslica. Što je s mačkom? Je li još uvijek unutra ili ga je Annie spasila od izmišljene opasnosti samo kako bi ga odvukla u stvarnu smrt?

Zgrabila je lopatu, izvukla baterijsku svjetiljku iz džepa kaputa i odšuljala se prema kući.

Strašno je mračno, rekao je Peter. Mislim da ću se vratiti u automobil. Snijeg se je jučer najprije otopio pa zaledio, i zaleđena površina neće otkriti otiske

stopala, čak i da ima dovoljno svjetla da ih vidi. Prišla je prednjem dijelu kuće. Theo se

60

Anna

Glorij@

sigurno ne bi muvao u blizini nakon što je ovo učinio, ali kako može biti sigurna u to? Zaobišla je starinske drvene jastožare uz ulazna vrata i čučnula ispod prozora dnevnog boravka. Polako je podigla glavu i zavirila unutra.

Bilo je mračno, ali vidjelo se je dovoljno da shvati da ni ta prostorija nije bila pošteđena. Sivkastosmeđi naslonjač koji je nalikovao na sjedalo u zrakoplovu bio je prevrnut na bok, kauč nakošen, njegovi jastuci razbacani, a slika onog stabla visjela ukoso na zidu.

Njezin dah zamaglio je staklo injem. Oprezno je podigla svjetiljku i uperila je u dubinu prostorije. Knjige su bile bačene s polica, a dvije ladice grafitom obogaćene škrinje Luja XIV. zjapile otvorene. Mačka nije bilo nigdje na vidiku, živog ili mrtvog.

Sagnula se i napipavala put do stražnjeg dijela kolibe. Ondje je bilo još mračnije, još samotnije. Podižući glavu milimetar po milimetar, najzad je jasno vidjela svoju spavaću sobu, ali bilo je previše mračno da u njoj išta razabere. Koliko je njoj bilo poznato, Theo možda vreba s druge strane prozora.

Pripremila se je, podigla svjetiljku i uperila je u sobu. Bila je upravo onakva kakvom ju je ostavila - bez drugog nereda osim onoga koji je sama jutros napravila.

- Kog to vraga radiš? Vrisnula je, ispustila lopatu i okrenula se kao oparena. Theo je stajao u mraku ni šest metara od nje. Potrčala je. Natrag istim putem kojim je došla. Jurila je oko bočnog dijela kuće ne bi li

stigla do automobila. Noge su joj grabile, mozak vrištao. Poskliznula se i izgubila svjetiljku pri padu. Nespretno se je uspravila i nastavila trčati.

Uđi u auto. Zaključaj se. Pobjegni prije nego što te uhvati. Prijeći će mu kotačima preko stopala bude li morala. Pregazit će ga.

Srce joj je bubnjalo dok je skretala prema prednjem dijelu kolibe. Promijenila je smjer. Podigla pogled...

Stajao je naslonjen na suvozačka vrata Range Rovera s rukama prekriženim na prsima i izgledao najopuštenije na svijetu.

Naglo se je zaustavila. Bio je odjeven u tešku jaknu od crnog antilopa i traperice. Nije imao ni kapu ni rukavice.

- Čudno - mirno je rekao. Svjetlo kroz kuhinjski prozor presijecalo mu je lice. - Ne sjećam se da si kao dijete bila ovako luda.

- Ja? Ti si psihopat! - Nije to namjeravala vrisnuti - nije to uopće namjeravala reći. Ta riječ visjela je u zraku između njih. Ali on nije navalio na nju. Umjesto toga, mirno je rekao:

- Ovo mora prestati. To shvaćaš, zar ne? Najsigurniji način da sve ovo prestane bilo bi njezino ubojstvo. Ubrzano je disala. - U

pravu si. Kako god kažeš. - Počela je uzmicati, polako, oprezno. - Shvaćam. - Spustio je ruke uz tijelo. - Sa šesnaest godina bio sam čudovište. Nemoj

misliti da sam zaboravio. Ali nakon nekoliko godina s psihijatrom, popravio sam se. Psihijatri ne mogu popraviti ovakvu patologiju. Nesigurno je kimnula. - Dobro. Super.

Drago mi je zbog tebe. - Polako je uzmaknula još jedan korak.

61

Anna

Glorij@

- To je bilo davno. Ispadaš smiješna. Obuzela ju je ljutnja. - Odlazi! Dovoljno si učinio. Odgurnuo se je od automobila. - Ništa

nisam učinio. I ti si ta koja treba otići! - Bila sam u kolibi. Shvatila sam tvoju poruku. - Spustila je glas, nastojeći zvučati

smireno. - Samo mi reci... - Nastavila je još tiše, glas joj je jedva drhtao. - Jesi li... Jesi li naudio mačku?

Nakosio je glavu. - Mariahina smrt očito ti je teško pala. Možda bi trebala s nekim porazgovarati.

Zar stvarno vjeruje da je ona ta koja ima psihičke probleme? Morala ga je umiriti. - Hoću. Razgovarat ću s nekim. Možeš sad ići. Uzmi automobil.

- Misliš moj automobil? Automobil koji si odvezla bez dopuštenja? Rekao joj je da automobil može uzeti kad god joj treba, ali neće se sad prepirati s njime

oko toga. - Neće se ponoviti. Kasno je i sigurna sam da imaš posla. Vidimo se sutra ujutro. - Ne nakon ovoga. Morat će pronaći drugi način da se oduži Jaycie, jer u njegovu kuću više definitivno neće ući.

- Otići ću čim mi kažeš zašto si se šuljala oko kolibe. - Nisam se šuljala. Samo sam... malo vježbala. - Sereš. - Prišao je bočnim vratima kolibe, otvorio ih i nestao u unutrašnjosti. Pojurila je prema automobilu, ali nije bila dovoljno brza. Izletio je iz kuće. - Koji se to

vrag dogodio unutra? Njegova zgroženost bila je toliko uvjerljiva da bi mu Annie povjerovala da ga nije

poznavala. - U redu je - tiho je rekla. - Neću nikome reći. Uperio je prstom u kolibu. - Misliš da sam to bio ja? - Ne, ne. Naravno da ne mislim. - Misliš. - Njegovo mrštenje pretvorilo se je u ozbiljno mrgođenje. - Ne možeš zamisliti

koliko želim otići istog ovog časa i pustiti te da sama to riješiš. - Poslušaj svoj nagon. - Nemoj me izazivati. - U dva duga koraka bio je pokraj nje. Skočila je kad su se njegovi

prsti stisnuli oko njezina zapešća. Dok se ona otimala, vukao ju je prema vratima. - Hoćeš li začepiti? - rekao je. - Uši me bole od tvoje dreke. Da ne spominjem da ćeš prestraviti sve galebove na otoku.

Činjenica da je zvučao razdraženo, a ne zloslutno, neobično je djelovala na nju. Počela se je osjećati glupo umjesto ugroženo. Kao jedna od onih praznoglavih junakinja u starim crno-bijelim filmovima koje su John Wayne ili Gary Cooper uvijek vukli naokolo. Nije joj se sviđao taj osjećaj i kad su ušli u kolibu, prestala se je otimati.

Pustio ju je, ali njegove oči ostale su prikovane za nju, smrtno ozbiljne. - Tko je ovo učinio?

Pomislila je da ju pokušava prevariti, ali nije se osjećala prevareno i nije mogla smisliti nijedan drugi odgovor osim istine. - Mislila sam da si ti.

62

Anna

Glorij@

- Ja? - Djelovao je iskreno zbunjen. - Pravi si davež i najviše bih volio da se nisi pojavila, ali zašto bih demolirao mjesto na kojem volim raditi?

Začula je mijauk. Mačak se ušuljao u kuhinju. Jedna je tajna riješena. Sekunde su prolazile dok je on zurio u životinju. Pa u nju. Na kraju je progovorio,

pretjerano strpljivo kao kad se odrastao čovjek obraća djetetu ili umno zaostaloj osobi. - Što moj mačak radi kod tebe?

Izdajnička životinja protrljala se o njegove gležnjeve. - On je... pratio me je kući. - Mogu misliti. - Podigao je mačka u naručje i počešao ga iza ušiju. - Što ti je ova luda

gospođa učinila, Hannibale? Hannibale? Mačak je priljubio glavu uz Theovu jaknu i zatvorio oči. Theo ga je odnio u dnevni

boravak. Sve zbunjenija, pošla je za njim. Upalio je svjetla. - Misliš li da išta nedostaje? - Ja... Ne znam. Laptop i mobitel sam imala sa sobom, ali... - Njezine lutke! Fakinka je još

uvijek bila u naprtnjači, ali ostale? Projurila je pokraj njega u atelje. Ispod prozora se nalazila niska polica za slikarski

pribor. Očistila ju je prošli tjedan i ondje odložila svoje lutke. Izgledale su jednako kao i jutros kad je odlazila. Dilly i Leo razdvojeni Puslicom i Peterom.

Provirio je glavom u atelje. - Zgodni prijatelji. Željela je uzeti ih u ruke, porazgovarati s njima, ali ne dok je on gleda. Krenuo je prema

njezinoj sobi. Pošla je za njim. Neuredna hrpa odjeće čekala je da ona odnese preostale Mariahine stvari iz ormara

kako bi načinila više prostora za svoje. Grudnjak je visio preko stolca između prozora, zajedno sa sinoćnjom pidžamom. Obično je pospremala krevet, ali jutros je to propustila učiniti i uz to je na rubu madraca ostavila ručnik. Najgore od svega, jučerašnje jarkonarančaste gaćice ležale su nasred poda.

Pomno je promotrio prostoriju. - Ovdje su se baš razularili. Pokušava li se on to našaliti? Mačak je zaspao u njegovu naručju, ali Theo ga je i nadalje gladio po leđima, dugi su mu

prsti tonuli u crno krzno. Vratio se je u dnevni boravak pa u kuhinju. Šutnula je knjigu umjetničkih pornografskih slika pod sofu i krenula za njim.

- Primjećuješ li išta neobično? - upitao je. - Da! Kuća mi je demolirana. - Nisam mislio na to. Osvrni se oko sebe. Vidiš li išta čudno? - Cijeli svoj život koji mi bljeska pred očima? - Prestani se zafrkavati. - Ne mogu si pomoći. Obično se šalim kad sam prestravljena. - Pokušala je vidjeti to što

je on želio da ona vidi, ali bila je previše zbunjena. Je li Theo uistinu nedužan ili je samo dobar glumac? Na pamet joj nije padao nitko drugi tko bi ovo učinio. Barbara ju je upozorila

63

Anna

Glorij@

na strance na otoku, ali ne bi li neznanac nešto ukrao? Iako, u kolibi nije bilo mnogo toga što bi itko ukrao.

Osim Mariahine ostavštine. Pomisao da još netko osim nje zna za ostavštinu ukopala ju je na mjestu. Promotrila je

kuhinju. Najveći nered izazvala je prevrnuta kanta za smeće i rasute vrećice riže i rezanaca. Činilo joj se da ništa nije razbijeno. - Pretpostavljam da je moglo biti i gore - rekla je.

- Točno. Nema razbijenog stakla. Koliko vidiš, ništa ne nedostaje. Rekao bih da je bilo proračunato. Jesi li se zamjerila ikome na otoku?

Netremice ga je promatrala. Sekunde su prošle prije nego što je shvatio. - Ne gledaj mene - rekao je. - Ti si ta koja je kivna. - S razlogom! - Ne kažem da te krivim zbog toga. Bio sam pokvaren klinac. Kažem samo da ja nemam

motiv. - Naravno da ga imaš. Više no jedan. Želiš kolibu. Ja donosim ružne uspomene. Ti si... -

Zaustavila se netom prije no što je izlanula što misli. Pročitao joj je misli. - Nisam psihopat. - Nisam ni rekla da jesi. - Ali, itekako je to mislila. - Annie, bio sam klinac i tog sam ljeta imao gadnih problema. - Misliš? - Željela je reći još mnogo toga, ali sad nije bio čas. - Privremeno me izbrišimo s tvog popisa sumnjivaca. - Podigao je ruku i time uznemirio

mačka. - Samo za vježbu. Čim završimo, slobodno vrati moje ime na sam vrh popisa. Izruguje joj se. To ju je trebalo razbjesniti, ali začudo, bilo je utješno. - Nemam drugih

sumnjivaca - rekla je. Osim onoga tko zna da bi ovdje trebalo biti nešto vrijedno. Je li to već pronašao? Pregledala je sve na polici za knjige, ali nije sustavno popisala sadržaj kutija u ateljeu i sve u ormarima. Otkud bi uopće znala?

- Jesi li se s ikime sukobila otkad si došla? - Ponovno je podigao ruku. - Osim sa mnom. Odmahnula je glavom. - Ali upozorili su me na skitnice. Spustio je mačka na pod. - Ne

sviđa mi se ovo što se je dogodilo. Morat ćeš to prijaviti policiji na kopnu. - Koliko se sjećam, ovamo ih ne može dovući ništa osim ubojstva. - Imaš pravo. - Otkopčao je jaknu. - Počistimo ovaj nered. - Ja ću - brzo je rekla. - Ti samo idi. Uputio joj je blago sažalni pogled. - Da sam te htio ubiti ili silovati ili što god misliš da

bih mogao učiniti, dosad bih to već učinio. - Drago mi je da nisi. Promrsio je nešto sebi u bradu i bijesno otišao u dnevni boravak. Dok je skidala kaput, razmišljala je o guruima samopomoći i njihovim savjetima ljudima

da slušaju instinkt. Ali nagoni znadu pogriješiti. Na primjer, sad. Jer osjećala se je gotovo sigurnom.

64

Anna

Glorij@

Kad se Annie te noći zavukla u krevet, ponovno ju je spopao kašalj pa joj je bilo još teže zaspati, ali kako da se opusti kad je Theo Harp ispružen na ružičastom kauču? Odbio je otići kući, čak i nakon što mu je to naredila. Grozno je što je dio nje želio da on ostane. Jednako tako je bilo i kad je imala petnaest godina. Ponašao se je kao prijatelj, zadobio njezino povjerenje i onda se pretvorio u čudovište.

Dan je bio naporan i kad je napokon zaspala, spavala je dubokim snom. Kad se je slabo, sivo jutarnje svjetlo probilo kroz njezine vjeđe, uživala je u jednom od onih blaženih, snom zamagljenih trenutaka kad je prerano da ustane i može ostati gdje jest. U ugodnoj toplini, privukla je koljena. I o nešto se očešala.

Naglo je otvorila oči. Theo je ležao u krevetu pokraj nje. Baš ondje. Na leđima. Na samo nekoliko centimetara

udaljenosti. Zrak joj je zapeo u grlu pa izašao u hripcu. Oči su mu ostale zatvorene, ali usne su se pomaknule. - Upozori me ako kaniš zavrištati

- promrmljao je. - Da se ubijem prije toga. - Što ti radiš ovdje? - zacvilila je. Nije vrisnula. - Leđa su me boljela od kauča. Previše je kratak. - Rekla sam ti da spavaš u krevetu u ateljeu! - Na njemu su kutije. Nema deka. Prevelika gnjavaža. Ležao je na pokrivaču, još uvijek u

trapericama i puloveru, s poplunom koji mu je sinoć dala privučenim na prsa. Za razliku od vrzina kola kose koje je nju ujutro dočekalo, njegova kosa bila je savršeno razbarušena, čeljust privlačno osuta kratkim dlačicama, brončana put koju je naslijedio od majke naglašena snježnobijelom jastučnicom. Vjerojatno nema ni zadah iz usta. I ne pokazuje nikakvu namjeru pomaknuti se.

Svaki poriv da ponovno zaspe nestao je. Razmišljala je o svemu što mu je željela reći. Proklet bio! Kako se usuđuješ? Ali i jedno i drugo zvučalo je kao loš dijalog iz nekog njezinog starog gotičkog romana. Zaškrgutala je zubima. - Molim te, gubi se iz mog kreveta.

- Imaš li išta na sebi ispod tog pokrivača? - upitao je ne otvarajući oči. - Da, imam nešto! - Pogodila je pravi ton pravedničkog gnjeva. - Super. Tad nema problema. - Ne bi ga bilo ni da nemam ništa na sebi. - Jesi li sigurna? Da li se on to njoj upucava? Da već nije bila posve budna, to bi je razbudilo. Izvukla se je

iz kreveta, smjesta svjesna žute flanelske pidžame s Djedovima Božićnjacima, šaljivog dara jedne prijateljice. Dograbila je Mariahin ogrtač, podigla s poda jučerašnje čarape i ostavila ga samog.

Annieini koraci utihnuli su. Theo se nasmiješio. Prvi put se dobro naspavao nakon ni sam ne zna koliko vremena. Osjećao se gotovo odmorno. Samo ležati ovdje i srditi Annie bilo je...

Tražio je pravu riječ i najzad je pronašao. Ali djelovala mu je silno nepoznato, morao ju je načas preispitati da bude siguran da odgovara.

65

Anna

Glorij@

Srditi Annie bilo je... zabavno. Nasmrt ga se bojala - nije tajna zašto - ali nije ustuknula. I kao nezgrapna, nesigurna

tinejdžerica, imala je više hrabrosti no što bi si pripisala - više no što je trebala imati, s obzirom na to kako ju je majka potkopavala. Ujedno je imala snažan osjećaj za dobro i loše. Kod Antoinette Hewitt nije bilo neurednih sivih zona. Možda ga je zato privukla kad su bili klinci.

Nije mogao podnijeti njezinu prisutnost na otoku, ali postajalo je sve očitije da neko vrijeme neće nikamo otići. Prokleti brakorazvodni sporazum. Želio je da kolibu može koristiti kad god želi, a ona je to zeznula. No nije bila riječ samo o kolibi. Tu je i sama Annie, sa svojom smiješnom naivnošću i povezanošću s prošlosti koju on želi zaboraviti. Annie koja zna previše.

Bio je bijesan kad ju je zatekao zaglavljenu na cesti. Zato ju je namamio da sama pokuša izgurati automobil, iako je znao da neće uspjeti. Sjedeći za volanom i zanovijetajući joj da gura jače, osjetio je nešto krajnje neobično. Gotovo je imao osjećaj da ulazi u tuđu kožu. Kožu običnog čovjeka koji se voli našaliti s ljudima.

Obmanjuje se. Ništa na njemu nije normalno. Ali jutros se je gotovo osjećao normalnim. Zatekao ju je za kuhinjskim sudoperom. Sinoć su očistili najgori nered i ona je sad prala

jedaći pribor koji je uljez razbacao po podu. Bila mu je okrenuta leđima, sa svojim mednosmeđim kovrčama neobuzdanim kao i uvijek. Oduvijek su ga privlačile klasične ljepotice, a Annie nije bila jedna od njih. Uzrujao se jer se je uzbudio. Ali živi bez seksa duže no što se želi sjećati i ta reakcija bila je automatska.

Sjetio se je kakva je bila s petnaest godina - nespretna, smiješna i toliko očarana njime da nije osjećao nikakav pritisak da je pokuša zadiviti. Njegova seksualna prtljanja sad su mu bila komična, normalna za napaljenog tinejdžera. Možda je tad to bilo jedino normalno na njemu.

Njezin jednostavan mornarskomodri ogrtač dopirao je do sredine listova, a ispod njega izvirivale su nogavice žute flanelske pidžame s Djedovima Božićnjacima koji se pokušavaju ugurati u dimnjak. - Zgodna pidžama.

- Sad možeš otići kući - odvratila je. - Imaš li koju s uskršnjim zekom? Okrenula se, s jednom rukom na boku. - Volim seksi odjeću za spavanje. Tuži me. Nasmijao se je. Nije to bio neki smijeh - hrđav u svojoj srži - ali svejedno, bio je smijeh.

Na Annie Hewitt nije bilo ničeg mračnog. Sa svojim krupnim očima, pjegastim nosom i neukrotivom kosom podsjećala ga je na vilu. Ne na jedno od onih krhkih stvorenja koja graciozno lepršaju od jednog cvijeta do drugog, nego na zaposlenu vilu. Onakvu vilu koja će se vjerojatnije spotaknuti preko usnulog cvrčka, nego rasipavati čarobni prah. Osjetio je kako se malčice opušta.

Odmjerila ga je od glave do pete. Bio je navikao da žene zure u njega, ali pritom se obično nisu mrgodile. Istina, spavao je u odjeći i morao se je obrijati, ali koliko loše može izgledati? Annie se namrštila. - Smrdi li ti barem iz usta?

66

Anna

Glorij@

Nije imao pojma o čemu ona govori. - Upravo sam upotrijebio tvoju pastu za zube, pa ne bih rekao da ne smrdi. Postoji li neki razlog iz kojeg to želiš znati?

- Vodim evidenciju svega odvratnog na tebi. - Budući da je “psihopat” već na vrhu tvog popisa, ne bih rekao da moraš još mnogo

toga dodati. - To je rekao nehajno, kao da je šala, iako su oboje znali da nije. Dograbila je metlu i počela mesti zrnca riže koja su im promaknula. - Zanimljivo je kako

si se sinoć pojavio baš u pravi čas. - Došao sam po svoj automobil. Sjećaš se mog automobila. Onog koji si ukrala. - Rekao

joj je da ga smije posuditi, ali što onda? Bila je dovoljno pametna da bira svoje bitke pa je prešla preko te optužbe. - Stigao si

strašno brzo. - Išao sam preko plaže. Udarila je metlom o kut. - Šteta što sinoć nisi špijunirao kroz svoj teleskop. Možda bi

znao tko je ovo učinio. - U budućnosti ću biti savjesniji. Posegnula je za rezancem zaglavljenim ispod štednjaka. - Zašto si onog prvog dana bio

odjeven kao Beau Brummell3 ? Trebao mu je časak da se sjeti na što ona misli. - Istraživao sam. Želio sam osjetiti kako

je kretati se u takvoj odjeći. - A onda, zato što je ponekad znao biti pravi kreten... - Volim se maksimalno uživjeti u svoje likove. Naročito one uvrnutije.

Izgledala je toliko užasnuto da se je umalo ispričao. Ali zašto? Pogledao je prema ormarićima. - Gladan sam. Gdje su žitarice?

Gurnula je metlu u ormar. - Nema ih. - A jaja? - Nema ni njih. - Kruh? - Pojeden. - Ostaci? - Samo se nadaj. - Reci mi da je kava još uvijek ovdje. - Ima je još samo malo i neću je podijeliti s tobom. Počeo je otvarati ormariće u potrazi

za kavom. - Očito se nisi naviknula na otočku nabavu namirnica. - Ne diraj moje stvari. Pronašao je ostatak svoje mljevene kave u vrećici na hladnjaku. Annie se bacila za

vrećicom, ali on ju je držao iznad glave. - Budi pristojna.

3 George Bryan “Beau” Brummell (1778.-1840.) arbitar muške mode i prijatelj budućeg kralja Georgea IV., poznat po inzistiranju na tamnim kaputićima, hlačama dugih nogavica umjesto onih do koljena s čarapama, i prije svega na besprijekornim košuljama i zamršeno vezanim rupcima oko vrata; tvrdio je da mu odijevanje uzima pet sati dnevno. Njegov način odijevanja nazivao se dendijevskim, a izraz Beau Brummell i danas se koristi za nekoga tko posvećuje preveliku pozornost svom izgledu i odijevanju.

67

Anna

Glorij@

Pristojna. Glupa riječ. Ona koju on gotovo nikad ne koristi. Ta riječ nema moralne težine. Čovjeku ne treba hrabrosti za “pristojnost”. “Pristojnost” ne zahtijeva žrtvu, snagu karaktera. Da je barem on morao biti samo pristojan...

Spustio je ruku i slobodnom povukao pojas njezina ogrtača. Kad se ogrtač otvorio, priljubio je dlan na kožu otkrivenu izrezom flanelske pidžame. Preplašeno je razrogačila oči. - Zaboravi kavu - rekao je. - Skini ovo da vidim je li ono što imaš ispod imalo naraslo.

To nije pristojno. Ni najmanje pristojno. No umjesto da ga ošamari kako je zaslužio, promatrala ga je s uznemirujućim

gađenjem. - Ti si poremećen. - Namrštila se je i srdito udaljila. Pogodila si, pomislio je. I nemoj to zaboraviti.

68

Anna

Glorij@

OSMO POGLAVLJE

Annie je stajala uz rub kuhinjskog prozora i promatrala kako mačak dragovoljno uskače u Theov automobil i njih dvojica odlaze zajedno. Čuvaj leđa, Hannibale, pomislila je.

U Theovu razgrtanju njezina ogrtača nije bilo ničega seksi. Gadu je u prirodi da se ponaša kao gad, i postupio je prema prirodnom nagonu. Ali dok se je okretala od prozora, razmišljala je o proračunatosti koju je opazila u njegovim očima dok je to činio. Namjerno ju je pokušao rastrojiti, ali nije mu upalilo. Poremećeni je seronja, ali je li opasan? Nagon joj je govorio da nije, ali pouzdani mozak odašiljao je signale upozorenja dovoljne da zaustave teretni vlak.

Zaputila se prema svojoj sobi. Njegov takozvani najam njezine kolibe trebao je početi danas i ona je morala otići iz nje prije no što se on vrati. Navukla je ono što je postalo njezina uobičajena otočka odora - traperice i vunene čarape, majicu dugih rukava i debeli pulover. Nedostajale su joj lepršave tkanine i šareni dezeni njezinih ljetnih boemskih haljina. Nedostajale su joj vintage haljine iz 1950-ih s pripijenim gornjim dijelovima i širokim suknjama. Jedna od njezinih najdražih imala je uzorak zrelih ljetnih trešanja. Drugoj je rub bio ukrašen rasplesanim čašama za martini. Za razliku od Mariah, Annie je voljela šarenu odjeću s hirovitim uresima i ukrasnom dugmadi. A ništa od toga nije davalo živost trapericama i iznošenim puloverima koje je ponijela sa sobom.

Vratila se je u dnevni boravak i pogledala kroz prozor, ali Theovu automobilu nije bilo traga. Brzo se je odjenula, dograbila svoju bilježnicu s inventarom i krenula obilaziti prostoriju po prostoriju da provjeri da li išta nedostaje. Željela je to učiniti još sinoć, ali nije htjela dopustiti da Theo išta sazna o ostavštini i njezinoj sumnji da je provala povezana s njom.

Sve na njezinu popisu još uvijek je bilo na mjestu, ali koliko je njoj bilo poznato, ono što traži moglo bi biti zagurano u dno neke ladice ili u jedan od ormara koje još nije pomno pretražila. Je li onaj tko joj je provalio u kuću pronašao to što ona ne uspijeva?

Theo ju je zabrinjavao. Dok je potezala patentni zatvarač kaputa, natjerala se je i preispitala mogućnost da provala nema nikakve veze s Mariahinom ostavštinom, nego je Theov pokušaj da joj se osveti zato što ga je preplašila svojim psinama. Mislila je da se je izvukla s onom psinom sa satom, ali što ako nije? Što ako ju je on prozreo i ovo je njegova odmazda? Bi li trebala poslušati glavu ili instinkt?

Definitivno glavu. Vjerovati Theu Harpu je kao vjerovati zmiji otrovnici da te neće ugristi.

Obišla je kolibu. I Theo je to učinio prije odlaska, tobože tražeći tragove... ili možda kako bi obrisao svaki dokaz koji je sam ostavio. Rekao joj je da se zbog manjka svježeg snijega i njezinih vlastitih otisaka stopala ne može vidjeti ništa neobično. Nije mu posve vjerovala, ali dok je pretraživala isto područje, ni sama nije pronašla ništa sumnjivo. Okrenula se je prema oceanu. Jutarnja plima se povlačila. Ako je Theo sinoć uspio doći stazom uz plažu, i ona bi trebala uspjeti na dnevnom svjetlu.

69

Anna

Glorij@

Vlažne, nazubljene stijene čuvale su obalu u blizini kolibe, a ledeni oceanski vjetar sa sobom donosio miris soli i morske trave. Da je toplije, mogla bi hodati uz sam rub vode, ali sad se držala podalje i oprezno koračala uskom stazom koja je ljeti bila pješčana, a sad zaleđena i prekrivena tvrdim snijegom.

Staza nije bila onako jasna kao nekoć i Annie se je morala popeti preko nekoliko kamenih gromada koje su joj davno služile kao mjesta za čitanje. Na njima je provela mnoge sate sanjareći o likovima iz romana koji bi čitala. Junakinje je poticala samo snaga karaktera dok su protuslovile odbojnim muškarcima i njihovu plemenitom podrijetlu, divljoj ćudi i orlovskim nosovima. Muškarcima kakav je Theo Harp. Iako, Theo nema orlovski nos. Sjetila se je koliko je bila razočarana kad je provjerila u rječniku tu riječ koja joj je zvučala veoma romantično i shvatila što zapravo znači.

Dva galeba borila su se protiv udara vjetra. Zastala je načas da promotri divlju ljepotu oceana koji je nadirao prema obali, zapjenjenim sivim krestama zaranjajući u tjeskobne tamne doline. Toliko je dugo živjela u gradu, da je zaboravila ovaj osjećaj apsolutne samoće u svemiru. Ljeti je to bio ugodan, sanjiv osjećaj, ali zimi je uznemiravao.

Krenula je dalje. Ledena kora pucala je pod njezinim stopalima kad je stigla do plaže kuće Harp. Ovdje nije bila od onoga dana kad je umalo umrla.

Preplavilo ju je sjećanje koje je svim silama pokušavala potisnuti. Nekoliko tjedana prije svršetka ljeta, Regan i ona pronašle su leglo štenaca. Annie je još

uvijek bila jadna zbog Theove neprijateljske suzdržanosti i klonila ga se najviše što je mogla. Tog određenog jutra dok je on surfao, Regan, Jaycie i ona bile su u štali sa štencima. Skotna mješanka koja se muvala po dvorištu okotila ih je tijekom noći.

Štenci šćućureni uz majku bili su stari samo nekoliko sati, šest migoljavih klubaka crnog i bijelog krzna, s još uvijek zatvorenim očima i mekim ružičastim trbuščićima koji su se dizali i spuštali sa svakim novim dahom. Njihova majka, kratkodlaka mješanka tolikih pasmina da je bilo nemoguće odrediti joj podrijetlo, pojavila se je početkom ljeta. Theo ju je isprva svojatao pa izgubio zanimanje kad je kujica ozlijedila nogu.

Tri djevojke sjedile su prekriženih nogu u slami i tiho razgovarale pregledavajući svako majušno štene. - Ovo je najslađe - proglasila je Jaycie.

- Da ih barem možemo ponijeti sa sobom kad budemo odlazile. - Želim im dati imena. Nakon nekog vremena, Regan je ušutjela. Kad ju je Annie upitala što ne valja, Regan je

omotala pramen sjajne tamne kose oko prsta i bockala pod slamkom. - Nemojmo reći Theu za njih.

Annie nije namjeravala ništa reći Theu, ali svejedno ju je zanimalo što je Regan mislila time. - Zašto ne?

Regan je povukla pramen preko lica. - On ponekad... Umiješala se je Jaycie. - Dečko je. Dečki su grublji od cura. Annie se sjetila Reganine oboe i ljubičaste bilježnice s njezinim pjesmama. Sjetila se je

sebe - zatvorene u kuhinjskom liftu, napadnute galebovima, gurnute u močvaru. Regan je skočila na noge kao da želi promijeniti temu. - Idemo.

70

Anna

Glorij@

Njih tri izašle su iz štale, ali kasnije tog istog poslijepodneva, kad su se Regan i ona vratile provjeriti štence, Theo je već bio ondje.

Annie je oklijevala dok mu je Regan prilazila. Čučao je u slami i gladio jedno majušno, migoljavo tijelo. Regan se smjestila pokraj njega. - Baš su slatki, zar ne? - To je uobličila kao pitanje, kao da joj je potrebno da on potvrdi njezina mišljenja.

- Mješanci su - rekao je. - Ništa posebno. Ne volim pse. - Ustao je iz slame i bahato izašao iz Štale ni ne pogledavši Annie.

Sutradan ga je Annie ponovno zatekla u štali. Kišilo je i u zraku se je već osjećao miris jeseni. Regan je pakirala svoje stvari za povratak kući narednog dana, a Theo je u ruci držao jedno štene. Sjetila se Reganinih riječi i poletjela prema njemu. - Spusti ga! - uzviknula je.

Nije se usprotivio, samo je odložio štene s ostalima. Dok ju je promatrao, njegov uobičajeni nadureni izraz lica nestao je, i njezinim se maštovitim očima činio više duboko nesretnim nego mrzovoljnim. Romantični knjiški moljac u njoj zaboravio je njegovu okrutnost i razmišljao samo o svojim ljubljenim neshvaćenim junacima i njihovim mračnim tajnama, skrivenoj plemenitosti i čudesnoj strasti. - Što nije u redu?

Slegnuo je ramenima. - Ljeto je gotovo. Baš je bez veze što pada kiša na naš zadnji dan. Annie je voljela kišu. Davala joj je dobru izliku da se negdje skutri i čita. I bila je sretna

što odlazi. Protekli mjeseci bili su joj previše teški. Svo troje vratit će se u svoje stare škole. Theo i Regan u otmjene internate u

Connecticutu, a Annie u treći razred svoje srednje škole LaGuardia, škole slave. Gurnuo je šake u džepove kratkih hlača. - Tvojoj mami i mom tati ne ide baš najbolje. I ona je čula njihove svađe. Elliotta je Mariahina osebujnost, koju je isprva držao silno

šarmantnom, počela strašno iritirati, a Mariah je optuživala Elliotta da je uštogljen, što je i bio, mada ju je njegova postojanost privukla i više od njegova novca. Sad je Mariah govorila da će se Annie i ona po povratku u grad vratiti u svoj stari stan. Samo da se spakiraju, rekla je, ali Annie joj nije vjerovala.

Kiša je lupkala o prašnjave prozore štale. Theo je gurkao slamu vrhom tenisice. - Ja... žao mi je što je između nas postalo čudno.

Nije postalo čudno. On je postao čudan. Ali ona nije voljela sukobe pa je samo promrmljala: - Nema veze.

- Ja... Volio sam razgovarati s tobom. I ona je voljela razgovarati s njim, a još je više voljela njihova pipkanja. - I ja s tobom. Nije znala kako se to točno dogodilo, ali završili su sjedeći na drvenoj klupi, leđima

naslonjeni na zid štale, i razgovarali o školi, o svojim roditeljima, o knjigama koje moraju pročitati sljedeće godine. Bilo je jednako kao prije, i mogla bi satima razgovarati s njim, da se nisu pojavile Jaycie i Regan. Theo je skočio s klupe, pljunuo u slamu i trznuo glavom prema vratima. - Hajdemo u grad - rekao im je. - Jedu mi se pržene školjke.

Annie nije pozvao da im se pridruži. Osjećala se ružnom i glupom jer je ponovno razgovarala s njim. Ali te večeri, netom

nakon što je spakirala svoje zadnje stvari, pronašla je njegovu poruku gurnutu ispod vrata njezine sobe.

71

Anna

Glorij@

Oseka je. Nađimo se u špilji. Molim te.

T. Izvukla je čistu majicu i hlačice iz kovčega, razbarušila kosu, stavila malo sjajila na usne

i iskrala se iz kuće. Nije bio na plaži, ali nije ni očekivala da će ga zateći ondje. Uvijek su se nalazili kod

malog, pješčanog područja u stražnjem dijelu, uz plimni bazenčić po kojem su mogli prčkati. Prevario se za oseku. Nadirala je plima. Ali i prije su bili u špilji kad je nadolazila plima i

nije bilo opasnosti da će ostati zarobljeni. Iako bi voda u dubini špilje narasla, uvijek su mogli isplivati bez poteškoća.

Hladna morska voda smočila joj je tenisice i zapljuskivala nage noge dok se verala po stijenama do ulaza. Stigavši do njega, uključila je malu ružičastu baterijsku svjetiljku koju je ponijela sa sobom. - Theo? - Njezin glas odjekivao je kamenom odajom.

Nije odgovorio. Val joj je zapljusnuo koljena. Razočarana, tek što se nije okrenula kad je čula ne njegov

odgovor, nego izbezumljeni cvilež štenaca. Prvo što je pomislila bilo je da ih je Theo donio kako bi se mogli igrati s njima. - Theo? -

ponovno ga je zazvala, a kad nije odgovorio, zakoračila je dublje u špilju pretražujući je baterijskom svjetiljkom.

Pješčani polumjesec u stražnjem dijelu, pokraj kojega su se Theo i ona ljubakali, bio je potopljen. Valovi su zapljuskivali izbočinu u stijeni iznad njega. Na toj izbočini nalazila se je kartonska kutija, a iz kutije dopirali zvukovi koje je čula.

- Theo! - Želudac joj je preplavio osjećaj mučnine, osjećaj koji se samo pogoršao kad on nije odgovorio. Gacala je prema stražnjem dijelu špilje dok joj voda koja je sve više rasla nije dopirala do struka.

Izbočina je bila usječena u zid nekoliko centimetara iznad njezine glave. Kapljice koje su prskale već su navlažile staru kartonsku kutiju. Pokuša li je skinuti, dno kutije će popustiti i štenci će pasti u vodu. Ali nije ih mogla ostaviti ondje. Valovi će začas otplaviti kutiju.

Theo, što si to učinio? Nije mogla razmišljati o tome, ne dok su štenci sve mahnitije cviljeli. Pipkala je vrhom

teniske po stijeni dok nije našla udubljenje koje će joj poslužiti kao uporište za nogu. Popela se i uperila svjetiljku u kutiju. Svih šest štenaca bilo je u njoj, prestravljeno cviljelo i izbezumljeno jurcalo po komadu smeđeg ručnika već natopljenog vodom. Odložila je svjetiljku na izbočinu, uzela dva štenca i pokušala ih priljubiti uz prsa da može sići. Grebali su je oštrim kandžama kroz majicu pa je popustila stisak. Prestravljeno cvileći, oba štenca otkotrljala su se natrag u kutiju.

72

Anna

Glorij@

Morat će ih izvlačiti jednog po jednog. Dograbila je najvećeg i sišla s izbočine, lecnuvši se kad je zario kandže u njezinu ruku. Lako je isplivati iz špilje. Ali je veoma teško gacati kroz uskovitlanu vodu sa štenetom koje se batrga u njezinu naručju.

Vukla se je prema sve slabijem svjetlu na ulazu u špilju. Voda joj je usisavala noge. Štene je mahnitalo, a njegove kandže nanosile joj bol. - Molim te, budi miran. Molim te...

Kad je stigla do ulaza u špilju, ogrebotine na njezinoj ruci prokrvarile su, a pet štenaca još uvijekje bilo u kutiji. No prije no što se vrati po ijednog od njih, morala je pronaći neko sigurno mjesto na koje će odložiti ovog kojeg je već spasila. Teturala je po stijenama prema rupi u kojoj su palili vatru.

U rupi je bilo pepela od prošlog tjedna, ali unutrašnjost je bila suha, a jama dovoljno duboka da štene ne može izaći. Odložila ga je u rupu, otrčala do špilje i pojurila unutra. Nikad prije nije ostala u špilji dovoljno dugo da vidi koliko visoko doseže plima, ali razina vode još uvijek je rasla. Stigavši do mjesta na kojem je voda bila preduboka, zaplivala je. Iako je bilo ljeto, voda je bila ledenohladna. Dlanovima je dodirivala zid i pronašla uporište za nogu. Drhteći, posegnula je u kutiju po drugo štene i lecnula se kad su joj se nove kandže zabile u kožu.

Uspjela je odnijeti i to štene u sigurnost rupe, ali voda je postajala sve dublja i Annie se teškom mukom probila kroz špilju po treće. Svjetiljka koju je ostavila na izbočini oslabila je, ali vidjelo se je dovoljno da Annie shvati kako je pitanje trenutka kad će se kartonska kutija srušiti. Nikad neće izvući sve štence na vrijeme. Ali mora.

Izvukla je treće štene i sišla s izbočine. Zapljusnuo ju je val, psić se otimao i njezin stisak je popustio. Štene je kliznulo u vodu.

S jecajem je uronila ruke u zapjenjenu slanu vodu i mahnito napipavala oko sebe tražeći malo tijelo. Nešto je napipala i brzo izvukla štene.

Podvodna struja potezala ju je dok je pokušavala gacati kroz vodu prema sve slabijem svjetlu na ulazu u špilju. Teško je disala. Štene se prestalo koprcati i ona nije znala je li živo ili mrtvo, dok ga nije odložila u rupu i vidjela da se miče.

Još tri. Nije se mogla odmah vratiti u špilju. Morala je malo odmoriti. Ali odmori li, životinje će se utopiti.

Podvodna struja jačala je umjesto da slabi, a voda sve više rasla. Negdje je izgubila jednu tenisicu i izula drugu. Svaki udisaj bio je napor, a kad je stigla do promočene kutije, već je dvaput bila potonula. Drugi put progutala je toliko slane vode da se još uvijek gušila kad se popela na izbočinu.

Prije no što je uspjela uhvatiti četvrto štene, srušio ju je val. Pronašla je uporište za nogu i ponovno se popela, hvatajući zrak. Divlje je zamahnula i izvukla još jedno štene. Bolovi od posjekotina na rukama i prsima i žarenje u plućima bili su neizdrživi. Noge su je izdavale, a mišići vrištali da prestane. Jedan joj je val izbio tlo pod nogama pa preplavio i nju i štene, ali nekako je uspjela izdržati. Pokušala je iskašljati vodu koju je progutala. Mišići ruku i nogu pekli su je kao užareni. Uspjela je stići do rupe.

Još dva... Da je razmišljala trezveno, stala bi, ali postupala je nagonski. Cijeli njezin život doveo je

do tog trenutka kad je njezina jedina svrha bila spasiti štence. Pala je na stijene dok se

73

Anna

Glorij@

četveronoške vraćala do špilje i zaradila dugu i duboku posjekotinu na listu. Uteturala je u špilju. Ledena voda potezala ju je u dubinu. Teškom je mukom plivala.

Sa svjetiljke na izbočini dopiralo je tek najslabije svjetlo. Mokra kartonska kutija opasno se nakosila. Koljeno je ogrebala o stijenu dok se izvlačila iz vode.

Dva štenca. Ovo ne može još dvaput. Mora ih oba izvući odjednom. Pokušala ih je izvući iz kutije zajedno, ali ruke je nisu slušale. Ponovno se je poskliznula, i ponovno pala u vodu. Hvatajući dah, s mukom je izronila, ali kašljala je i bila dezorijentirana. Jedva je uspjela ponovno se popeti na izbočinu. Posegnula je u kutiju.

Samo jedno. Može spasiti samo jedno štene. Prsti su joj se stegnuli oko mokrog krzna. Bolno zajecavši, uzela je štene i zaplivala,

samo kako bi shvatila da se njezine noge odbijaju pomaknuti. Pokušala ih je spustiti i stati, ali podvodna struja bila je previše jaka. Tad je na slabom svjetlu koje je dopiralo izvana ugledala čudovišni val koji se kotrljao prema špilji. Sve veći i veći. Nahrupio je u špilju, preplavio je i zavitlao o stijenu. Okretala se i prevrtala lamaćući rukama, znajući da se utapa.

Jedna ju je ruka povukla. Otimala se je, koprcala. Ruke su bile snažne. Uporne. Vukle su je dok nije osjetila milovanje zraka na licu.

Theo. Nije bio Theo. Bila je Jaycie. - Prestani se opirati! - uzviknula je djevojka. - Psići... - prodahtala je Annie. - Još je jedan... - Ponestalo joj je kisika. Preklopio ih je novi val. Jaycie nije popuštala stisak. Vukla je Annie i štene protiv struje i

izvukla ih iz špilje. Kad su stigle do stijena, Annie se je srušila, ali Jaycie nije. Dok se Annie s naporom

pridizala u sjedeći položaj, njezina spasiteljica odjurila je natrag u špilju. Nedugo zatim, vratila se je s mokrim štenetom koje se vrpoljilo.

Annie je bila mutno svjesna krvi koja je tekla iz posjekotine na njezinu listu, svojih izgrebanih ruku i mrlja koje su se širile kao grimizne ruže po njezinoj majici. Čula je pseći cvilež iz rupe za vatru, ali taj joj zvuk nije donio nimalo zadovoljstva.

Jaycie je oklijevala iznad rupe, još uvijek držeći u naručju štene koje je spasila. Annie je polako postajala svjesna da joj je Jaycie spasila život i kroz cvokotave zube uspjela je promuklo protisnuti: - Hvala ti.

Jaycie je slegnula ramenima. - Trebala bi zahvaliti mom starom jer se napio. Morala sam zbrisati od kuće.

- Annie! Annie, jesi li na plaži? Bilo je previše mračno da bi vidjela, ali Annie je lako prepoznala Reganin glas. - Ovdje je

- doviknula je Jaycie kad Annie nije mogla odgovoriti. Regan je dojurila plitkim kamenim stubama i pohitala prema Annie. - Jesi li dobro?

Molim te, nemoj reći mom tati. Molim te! Annie je preplavila srdžba. Ustala je dok je Regan žurno prilazila štencima. Priljubila je

jedno štene uz obraz i rasplakala se. - Ne smiješ reći, Annie.

74

Anna

Glorij@

Svi osjećaji koje je Annie potisnula sad su eksplodirali u njoj. Ostavila je štence, ostavila Regan i Jaycie, i nespretno se uzverala stijenama do strmih stuba. Noge su joj još uvijek bile slabe, drhtala je, i morala se je pridržavati za rukohvat od špage.

Svjetla oko praznog bazena još uvijek su bila upaljena. Bol i bijes dali su Annieinim nogama novu snagu. Potrčala je preko travnjaka i utrčala u kuću. Letjela je stubama, udarala tabanima po gazištima.

Theova soba nalazila se u stražnjem dijelu kuće, odmah uz sobu njegove sestre. Naglo je otvorila vrata. Ležao je na krevetu i čitao. Kad ju je ugledao onako slijepljene kose, s krvavim ogrebotinama i rasječenim listom, skočio je na noge.

U njegovoj sobi uvijek je bilo nešto jahaćeg pribora. Nije svjesno dograbila bič, ali njome je zavladala neka sila koju ona nije mogla kontrolirati. Pojurila je prema Theu s bičem u ruci. Stajao je kao ukopan, kao da zna što se sprema. Podigla je ruku i svom snagom zamahnula bičem prema njemu. Pogodila ga je u glavu i rasjekla kožu iznad njegove čeone kosti.

- Annie! - Privučena bukom, njezina majka dojurila je u sobu s Elliottom za petama. Elliott je bio odjeven u uobičajenu uštirkanu modru, otmjenu košulju dugih rukava, dok je njezina majka na sebi imala uski crni kaftan i duge srebrne naušnice. Mariah je zinula ugledavši krv koja je curila s Theova lica i zatim stanje u kojem se nalazila Annie. - Gospode Bože...

- On je čudovište! - dreknula je Annie. - Annie, histerična si - objavio je Elliott hitajući prema sinu. - Psići su umalo uginuli zbog tebe! - vrisnula je. - Je li ti žao što nisu? Je li ti žao što su još

uvijek živi? - Dok su joj se niz obraze slijevale suze, ponovno je nasrnula na njega, ali Elliott joj je istrgnuo bič iz ruke. - Prestani!

- Annie, što se je dogodilo? - Majka je zurila u nju kao da je više ne prepoznaje. Annie je istresla cijelu priču. Dok je Theo stajao spuštena pogleda, a krv curila iz

njegove posjekotine, sve im je rekla - o poruci koju joj je napisao, o štencima. Rekla im je kako ju je zaključao u kuhinjski lift i nahuškao ptice na nju na olupini broda. Kako ju je gurnuo u močvaru. Riječi su šikljale iz nje.

- Annie, trebala si mi to prije reći. - Mariah je izvukla kćerku iz sobe, ostavljajući Elliotta da zaustavi krvarenje iz sinovljeve rane.

I duboku posjekotinu na Annieinu listu i onu na Theovu čelu trebalo je zašiti, ali na otoku nije bilo liječnika i morali su dostajati obični flasteri. Zbog toga je i njemu i njoj ostao trajni ožiljak - Theu malen, gotovo bećarski, a Annie duži, ali takav koji je s vremenom izblijedio više no što će sjećanje ikad moći.

Kasnije te noći, nakon što su štenci vraćeni majci u štalu i svi otišli spavati, Annie je još uvijek bila budna i osluškivala jedva čujne glasove iz spavaće sobe odraslih. Razgovarali su previše tiho da bi razabrala što govore pa se je iskrala na hodnik i prisluškivala.

- Suoči se s činjenicama, Elliotte - čula je kako govori njezina majka. - S tvojim sinom nešto ozbiljno nije kako treba. Normalan klinac tako se ne ponaša.

75

Anna

Glorij@

- Treba mu stega, samo to - odvratio je Elliott. - Naći ću mu vojnu školu. Dosta je bilo maženja.

Majka nije popuštala. - Ne treba njemu vojna škola. Njemu treba psihijatar! - Prestani pretjerivati. Stalno pretjeruješ i to mrzim. Svađa se je zahuktala, a Annie

plakala dok nije zaspala. Theo je promatrao iz kule. Annie je stajala na plaži, pramenovi njezine kose lepršali su

iz crvene vunene kape dok je netremice gledala prema špilji. Prije nekoliko godina, odron kamena zapriječio je ulaz, ali još uvijek je točno znala gdje je. Protrljao je tanku bijelu brazgotinu na obrvi.

Zakleo se ocu da nikome nije želio nauditi - da je štence tog poslijepodneva odnio na plažu samo kako bi se Annie mogla igrati s njima, ali je onda počeo gledati telku i zaboravio na njih.

Vojna škola u koju je potom poslan predano je preodgajala problematične dječake i njegovi su razredni kolege preživljavali njezinu strogost međusobnim mučenjima. Njegova samotnička ćud, zaokupljenost knjigama i položaj novopridošlice učinili su ga očitom metom. Bio je primoran tući se. Većinu tih tučnjava je dobio, ali ne sve. Ionako nije mnogo mario za ishod. Ali Regan jest i započela je štrajk glađu.

Internat koji je Regan pohađala bio je dio njegove bivše škole i Regan je željela da se Theo vrati u nju. Elliott se isprva nije obazirao na njezin štrajk glađu, ali kad je škola zaprijetila da će je poslati kući zbog anoreksije, popustio je. Theo se vratio u svoju staru školu.

Okrenuo se je od prozora kule i spakirao svoj laptop i nekoliko žutih blokova koje će ponijeti u kolibu. Nikad nije volio pisati u uredu. Na Manhattanu je svoju radnu sobu mijenjao pregratkom u knjižnici ili stolom u nekom od svojih omiljenih kafića. Kad je Kenley bila na poslu, preselio bi u kuhinju ili naslonjač u dnevnom boravku. Kenley to nikad nije mogla shvatiti.

Bio bi mnogo produktivniji da ostaneš na jednom mjestu. Ironične riječi od žene čiji je raspon emocija tijekom jednog dana znao sezati od

maničnog uzbuđenja do paralizirajuće potištenosti. Neće dopustiti da ga Kenley danas proganja. Ne nakon što se je dobro naspavao prvi

put otkad je došao na Peregrine. Morao je spasiti karijeru i danas će pisati. Sanatorij je bio neočekivani hit, što njegova oca nije nimalo impresioniralo. - Pomalo mi

je teško objasniti svojim prijateljima odakle mom sinu tako jezovita mašta. Da nije bilo tvoje bake i njezine gluposti, radio bi u tvrtki, gdje ti je i mjesto.

Glupost njegove bake, kako je to nazvao Elliott, bila je bakina odluka da imanje ostavi Theu i time ga, po mišljenju njegova oca, liši potrebe za pravim zvanjem. Drugim riječima, potrebe da radi za Harp Industries.

Tvrtka je nastala iz tvornice dugmadi Elliottova djeda, ali sad je proizvodila igle od titanija i vijke od super legura za helikoptere Crni jastreb i “nevidljive” bombardere. Ali Theo nije želio proizvoditi igle i vijke. On je želio pisati knjige u kojima su granice između

76

Anna

Glorij@

dobra i zla napadno jasne. U kojima postoji barem šansa da će razum nadvladati kaos i ludost. To je učinio u Sanatoriju, svom romanu strave i užasa o zlokobnoj umobolnici za poremećene zločince, s prostorijom koja svoje stanovnike, uključujući i doktora Quentina Piercea, krajnje sadističkog serijskog ubojicu, šalje u prošlost.

Sad radi na nastavku Sanatorija. S pozadinom priče već utvrđenom u prvoj knjizi i namjerom da pošalje Piercea u London devetnaestog stoljeća, njegov je zadatak trebao biti lakši. Ali mučio se je, a nije bio siguran zašto. Znao je da će u kolibi imati bolju šansu riješiti se spisateljske blokade i bio je sretan što je uspio prisiliti Annie da mu dopusti da radi ondje.

Nešto se očešalo o njegove gležnjeve. Spustio je pogled i vidio da mu je Hannibal donio dar. Mlohavo truplo sivog miša. Iskrivio je lice. - Znam da to radiš iz ljubavi, druškane, ali bi li, molim te, prestao?

Hannibal je zapreo i protrljao bradu o Theovu nogu. - Novi dan, novi leš - promrmljao je Theo. Vrijeme je da se primi posla.

77

Anna

Glorij@

DEVETO POGLAVLJE

Theo joj je ostavio Range Rover kod kuće Harp. Vožnja njime varljivom cestom do grada gdje će dočekati tjedni brod s namirnicama trebala je biti opuštenija od vožnje njezinom Kijom, ali Annie je još uvijek bila previše napeta zbog jutrošnjeg buđenja uz usnulog Thea. Parkirala je vozilo u pristaništu i razvedrila se razmišljanjem o pravoj salati koju će si pripremiti za večeru.

Nekoliko desetaka ljudi, većinom žena, čekalo je na pristaništu. Nesrazmjeran broj starijih stanovnika potkrijepio je Barbarinu tvrdnju da mlade obitelji napuštaju otok. Peregrine je ljeti prekrasan, ali tko bi želio živjeti ovdje cijele godine? Iako je danas vedar i sunčan dan, a jako svjetlo koje se odražava od vode osobito lijepo.

Uočila je Barbaru i mahnula joj. Lisa, zabundana u preveliki kaput koji je vjerojatno pripadao njezinu suprugu, razgovarala je s Judy Kester, čija je narančastocrvena kosa bila jednako vedra i napadna kao i njezin smijeh. Vidjevši te žene na okupu, Annie su očajnički nedostajale njezine prijateljice.

Marie Cameron pohitala je prema njoj s izrazom lica kao da je sisala limun. - Kako se snalaziš sama? - upitala je tužno kao da je Annie u završnoj fazi neke neizlječive bolesti.

- Dobro. Nema problema. - Annie nije namjeravala nikome spomenuti sinoćnju provalu. Marie se nagnula bliže. Mirisala je na klinčić i naftalin. - Čuvaj se Thea. Znam što znam, i

svatko tko ima oči mogao je vidjeti da nailazi oluja. Regan ne bi isplovila po takvom vremenu, ne svojom voljom.

Srećom, negdašnji brod za lov na jastoge, a sad trajekt koji je tjedno opskrbljivao otok namirnicama, pristajao je u luku pa Annie nije morala odgovoriti. U brodu su bili plastični sanduci s vrećicama namirnica, špula električnog kabla, crijepovi za krov i blistavobijela zahodska školjka. Otočani su smjesta formirali ljudski lanac da istovare brod pa ga na isti način iznova natovarili poštom, paketima i praznim plastičnim sanducima u kojima im je dostavljena prethodna pošiljka namirnica.

Kad je to bilo obavljeno, svi su se zaputili prema parkiralištu. Na svaki je plastični sanduk bila pričvršćena bijela ceduljica s imenom primatelja napisana crnim flomasterom. Annie je lako pronašla tri sanduka označena imenom KUĆA HARP. Bili su toliko krcati da ih je jedva odnijela do automobila.

- Uvijek je dobar dan kad se trajekt probije do otoka - doviknula joj je Barbara koja je stajala uz prtljažnik svog kamioneta.

- Najprije ću pojesti jednu jabuku - odvratila je Annie smještajući i zadnji sanduk u Range Rover.

Vratila se po vlastitu škrtu narudžbu među desetak sanduka koji su još čekali da netko dođe po njih. Proučila je imena na svima njima, ali svoje nije uspjela pronaći. Ponovno je provjerila. NORTON... CARMINE... GIBSON... ALVAREZ... Ali nigdje HEWITT. Nigdje KOLIBA MOONRAKER.

78

Anna

Glorij@

Dok je tražila i treći put, iza leđa je osjetila miris Barbarine cvjetne kolonjske vodice. - Nešto nije u redu?

- Nema mojih namirnica - odvratila je Annie. - Stigle su samo one za kuću Harp. Mora da je netko zabunom uzeo moje.

- Prije će biti da je nova djevojka u trgovini ponovno zabrljala - rekla je Barbara. - Prošli mjesec zaboravila je pola moje narudžbe.

Annieino dobro raspoloženje isparilo je. Najprije provala u kolibu, a sad ovo. Na otoku je dva tjedna. Nema kruha, ni mlijeka, ništa osim nekoliko preostalih limenki i malo riže. Kako će izdržati još tjedan dana dok ne dođe sljedeći trajekt, pod uvjetom da uopće uspije prijeći kanal?

- Dovoljno je hladno da hrana izdrži u automobilu pola sata - rekla je Barbara. - Dođi k meni, skuhat ću ti kavu. Od mene možeš nazvati trgovinu.

- Hoćeš li mi dati i jednu svoju jabuku? - turobno je upitala Annie. Starija se žena nasmiješila. - Naravno. Kuhinja je mirisala na slaninu i Barbarin parfem. Barbara je pružila Annie jabuku i

počela odlagati svoje namirnice. Annie je nazvala službenicu na kopnu zaduženu za narudžbe otočana i objasnila što se je dogodilo, ali službenica je zvučala više uzrujano nego skrušeno. - Dobila sam poruku da otkazujete narudžbu.

- Ali nisam otkazala. - Tad se valjda nekome ne sviđate. Dok je Annie spuštala slušalicu, Barbara je odložila na stol dvije šalice s cvjetnim

uzorkom. - Netko je otkazao moju narudžbu. - Jesi li sigurna? Ta cura uvijek nešto zezne. - Barbara je izvadila iz ormara limenku

keksa. - Međutim... Ovdje se tako nešto zna dogoditi. Ako netko ima nešto protiv tebe, nazvat će. - Podigla je poklopac i otkrila gnijezdo voštanog papira ispunjeno keksima sa šećernom glazurom.

Annie je sjela, ali izgubila je tek, čak i za jabuku. Barbara je uzela jedan keks. Jednu je obrvu nacrtala malo ukoso, zbog čega je izgledala pomalo šašavo, ali u njezinu izravnom pogledu nije bilo ničeg ludog. - Voljela bih reći da će se situacija popraviti, ali tko zna?

To nije bilo ono što je Annie željela čuti. - Nema razloga da itko ima išta protiv mene. - Osim možda Thea.

- Ni za svađe nema razloga. Volim Peregrine, ali nije on za svakoga. - Ponudila je Annie keksima i protresla limenku da je ponuka, ali Annie je odmahnula glavom. Barbara je zaklopila limenku. - Vjerojatno guram nos gdje mu nije mjesto, ali otprilike si iste dobi kao Lisa i očito je da ovdje nisi sretna. Ne bih voljela da odeš, ali na otoku nemaš nikog svoga i ne bi trebala ostati ako si nesretna.

Barbarina briga mnogo joj je značila i Annie se othrvala porivu da joj se povjeri i kaže joj za četrdeset i šest dana koliko još mora provesti na otoku i za dugove koje ne može otplatiti, za svoje nepovjerenje prema Theu i strahove za budućnost.

- Hvala ti, Barbara. Bit ću dobro.

79

Anna

Glorij@

Vozeći se prema kući Harp, razmišljala je o tome koliko su je godine i dugovi učinili pametnijom. Više neće nastojati krpati kraj s krajem lutkarskim predstavama i povremenim poslovima. Više se neće ustručavati poslova od devet do pet jer se podudaraju s audicijama. Pronaći će nešto s redovitom plaćom i zgodnim, udobnim mirovinskim planom.

Mrzit ćeš takav posao, upozorila ju je Fakinka. - Ne toliko koliko mrzim siromaštvo - odvratila je Annie. Tome ni Fakinka nije mogla

prigovoriti. Ostatak dana Annie je provela u kući Harp. Dok je iznosila smeće, uočila je nešto

neobično ispred panja blizu Livijina skrovišta. Dva niza kratkih štapova bila su zabijena u tlo ispred kvrgave šupljine u dnu panja. Nekoliko vrpci kore ležalo je na njima kao krov. To jučer nije primijetila, što je značilo da se je Livia i danas iskrala iz kuće. Annie je poželjela da Jaycie progovori o nijemosti svoje kćerke. To dijete bilo je velika zagonetka.

Range Rover je nestao kasnije poslijepodne pa je Annie krenula kući na vrijeme da pješice stigne do kolibe prije mraka. No budući da je i plastičnu vrećicu i svoju naprtnjaču napunila namirnicama iz kuće Harp, morala se je često zaustavljati da se malo odmori. Čak i iz daljine, vidjela je Range Rover parkiran ispred kolibe. To nije bilo pošteno. Theo je trebao otići prije nego što se ona vrati. Zadnje što je željela bila je bitka s njim, ali ako mu se sad ne usprotivi, pregazit će je.

Ušla je u kolibu kroz glavna vrata i zatekla Thea s nogama podignutim na naslon za ruke njezina ružičastog kauča i Leom na ruci. Spustio je noge na pod. - Sviđa mi se ovaj momak.

- Naravno da ti se sviđa - rekla je Annie. Svoj svoga prepoznaje. Theo se obratio lutku. - Kako se zoveš, frajeru? - Ime mu je Bob - rekla je. - A sad kad je stigla druga smjena - odnosno ja - krajnje je

vrijeme da odeš kući. Uperio je Lea prema vrećici s namirnicama. - Ima li unutra ičeg dobrog? - Da. - Skinula je kaput i otišla u kuhinju. Savršeno svjesna da je odšetala s njegovom

hranom, spustila je naprtnjaču na pod i odložila plastičnu vrećicu na pult. Došao je za njom, s Leom još uvijek na ruci, što je nju duboko uznemirilo. - Odloži Boba. I odsad nadalje, ne diraj moje lutke. Vrijedne su i ne smije ih dirati nitko osim mene. Danas si trebao raditi, a ne njuškati po mojim stvarima.

- Radio sam. - Zavirio je u plastičnu vrećicu s namirnicama. - Dokrajčio sam odbjeglu tinejdžericu i jednog beskućnika. Rastrgao ih je čopor vukova. A budući da je scena smještena u uljuđeni Hyde Park, moram priznati da sam prilično zadovoljan samim sobom.

- Daj mi ga! - Strgnula je Lea s njegove ruke. Samo joj još treba da joj Theo napuni glavu slikama napada vučjeg čopora.

Najprije sam joj iščupao grkljan... Odložila je Lea u dnevni boravak pa se vratila u kuhinju. Prizor Lea i Thea zajedno

zahtijevao je odmazdu. - Danas se u kući dogodilo nešto čudno dok sam bila na katu. Čula sam... Ne bih trebala ništa reći. Ne želim te uzrujati.

80

Anna

Glorij@

- Otkad? - Pa... bila sam na kraju hodnika, tik uz vrata kule, i osjetila kako s druge strane dopire

hladnoća. - Oduvijek je bila iskrena osoba i nije joj bilo jasno zašto se sad osjeća tako ugodno lažući. - Kao da je netko ostavio prozor otvoren, samo deset puta hladnije. - Bez problema je odglumila lagano drhtanje. - Ne znam kako možeš živjeti ondje.

Izvadio je karton sa šest jaja. - Nekim je ljudima s duhovima možda ugodnije nego drugima.

Oštro ga je pogledala, ali činilo se je da ga više zanima sadržaj vrećice s namirnicama nego njezino zastrašivanje. - Zanimljivo je koliko istih robnih marki volimo - rekao je.

Saznat će čim porazgovara s Jaycie pa bi mu mogla i sama reći. - Netko je otkazao moju narudžbu namirnica. Sve ću ti vratiti sljedeći tjedan kad dođe trajekt.

- Zar je ovo moja hrana? - Samo nekoliko stvarčica. Mala posudba. - Počela je izvlačiti namirnice zagurane u

naprtnjaču. Zgrabio je paketić koji mu je bio najbliži. - Uzela si moju slaninu? - Imao si dvije. Jedna ti neće nedostajati. - Ne mogu vjerovati da si uzela moju slaninu. - Voljela bih da sam uzela tvoje krafne ili smrznutu pizzu, ali nisam mogla. Znaš zašto?

Zato što ih nisi naručio. Kakav si ti to muškarac? - Muškarac koji voli pravu hranu. - Odgurnuo ju je s puta da vidi što je u njezinoj

naprtnjači i uzeo u ruku komadić parmezana koji je odrezala od većeg komada koji je on naručio.

- Sjajno. - Prebacio ga je iz jedne ruke u drugu pa odložio na pult i počeo otvarati kuhinjske ormariće.

- Hej! Što to radiš? Izvukao je tavicu. - Pripremam si večeru. Sa svojim namirnicama. Ako me ne razljutiš,

možda je podijelim s tobom. Ili ne. - Ne! Idi kući! Koliba je sad moja, sjećaš se? - U pravu si. - Počeo je ubacivati paketiće hrane natrag u plastičnu vrećicu. - Ovo nosim

sa sobom. Prokletstvo. Sad kad je sve rjeđe kašljala, apetit joj se je počeo vraćati, a cijeli dan jedva

da je išta okusila. - U redu - nevoljko je pristala. - Ti kuhaš. Ja jedem. A onda odlaziš. Već je prekapao po donjem ormariću tražeći još jedan lonac. Odložila je Lea u atelje pa otišla u svoju sobu. Theu se ne sviđa - definitivno je ne želi u

svojoj blizini - pa zašto onda ovo čini? Zamijenila je čizme papučama-čarapama u obliku majmunske glave i pospremila odjeću koju je ostavila na krevetu. Nije željela biti u blizini muškarca kojega se više no pobojavala. Što je još gore, muškarca kojemu je dio nje još uvijek želio vjerovati, usprkos svim dokazima protiv njega. Sve to previše ju je podsjećalo na vrijeme kad je imala petnaest godina.

81

Anna

Glorij@

Zrak je ispunio miris slanine na vrelom ulju i jedva osjetan miris češnjaka. Želudac joj je zakruljio. - Ježi ga. - Vratila se je u kuhinju.

Iz tave su se širili slasni mirisi. Špageti su se kuhali u loncu, a Theo je mućkao nekoliko njezinih dragocjenih jaja u velikoj žutoj zdjeli. Dvije vinske čaše stajale su na pultu, zajedno s prašnjavom bocom iz ormarića iznad sudopera. - Gdje je vadičep? - upitao je.

Toliko je rijetko pila dobro vino da se nije sjetila otvoriti nijednu od boca koje je Mariah pohranila. Sad ju je neodoljivo mamilo. Prekapala je po ladici sa svime i svačime i pružila mu vadičep. - Što to pripremaš?

- Jedan od svojih specijaliteta. - Ljudska jetra s bobom i čašom finog Chiantija? Izvio je obrvu. - Neodoljiva si. Neće mu dopustiti da je se tako lako riješi. - Sigurno se sjećaš da imam mnogo razloga

od tebe očekivati najgore. Izvukao je čep jednim učinkovitim okretom ruke. - To je bilo davno, Annie. Rekao sam

ti. Bio sam sjebani klinac. - Shvati ovo u duhu u kojem je namijenjeno... Još uvijek si sjeban. - Nemaš ti pojma kakav sam. - Napunio je njezinu čašu krvavocrvenim vinom. - Živiš u ukletoj kući. Plašiš malu djecu. Izvodiš konja na jahanje usred mećave. Ti si... Odložio je bocu mrvicu pregrubo. - Izgubio sam ženu prije točno godinu dana. Kog

vraga očekuješ? Šešire za zabavu i šarene trubice? Osjetila je žalac kajanja. - Moja sućut. Nije se obazirao na njezinu sućut. - I ne zlostavljam Plesača. Što je ružnije vrijeme, to je

njemu draže. Sjetila ga se nagog do pasa na snijegu. - Kao i tebi? - Da - glatko je odgovorio. - Baš kao i meni. - Dograbio je ribež za sir koji je negdje

pronašao i onaj komad parmezana, i posve je isključio. Pijuckala je vino. Bio je to fini cabernet, voćnog i raskošnog okusa. On očito nije želio

razgovarati, što je nju samo nagnalo da ne odustane. - Pričaj mi o svojoj novoj knjizi. Sekunde su prolazile. - Ne želim govoriti o knjizi dok je pišem. To mi oduzima energiju

kojoj je mjesto na stranicama. Izazov sličan onome s kakvime se suočavaju glumci izvodeći istu ulogu iz večeri u

večer. Gledala je kako riba parmezan u ovalnu staklenu zdjelu. - Sanatorij je mnogima bio grozan. - Njezin je komentar bio toliko nepristojan da se je umalo postidjela.

Podigao je lonac vrelih špageta sa štednjaka i istresao ih u cjedilo u sudoperu. - Jesi li ga pročitala?

- Nisam još dospjela. - Tolika uvredljivost kosila se je s njezinom prirodom, ali željela je da on zna da ona više nije plašljiva mišica kakva je bila s petnaest godina. - Kako je umrla tvoja supruga?

Prebacio je vrelu tjesteninu u zdjelu s razmućenim jajima ne gubeći ni časa. - Od očaja. Ubila se.

82

Anna

Glorij@

Od njegovih riječi osjetila je mučninu. Još je mnogo toga željela saznati. Kako je to učinila? Jesi li vidio da se to sprema? Je li se ubila zbog tebe? To posljednje pitanje najviše ju je zanimalo. Ali nije imala odvažnosti išta upitati.

Dodao je tjestenini slaninu i češnjak i sve promiješao dvjema vilicama. Izvukla je jedaći pribor i ubruse i odnijela ih na stol u niši s prozorom u dnevnom boravku. Kad je donijela i čaše s vinom, sjela je na svoje mjesto. On joj se pridružio iz kuhinje s punim tanjurima i namrštio na kričavi gipsani stolac u obliku sirene. - Teško je vjerovati da je tvoja majka bila stručnjakinja za umjetnost.

- Taj stolac nije nimalo gori od desetak drugih stvari u kolibi. - Udahnula je miris češnjaka, slanine i grubo ribanog parmezana. - Fino miriše.

Odložio je njezin tanjur pred nju i sjeo sučelice. - Špageti carbonara. Mora da joj je glad spržila mozak jer je učinila najgluplju stvar na svijetu. Automatski je

podigla čašu. - Za kuhara. Ukrstio je pogled s njezinim, ali nije podigao svoju čašu. Brzo je odložila svoju, ali on ju

je i dalje promatrao i ona je osjetila neobično bockanje, kao da je zrak između njih uskomešalo još nešto osim propuha koji je strujao kroz prozor. Trebao joj je samo trenutak da dokuči što se točno događa.

Neke žene privlače nepostojani muškarci, ponekad iz neuroza, ponekad - ako je žena romantična duša - iz naivne tlapnje da je baš njezina vrsta ženstvenosti dovoljno snažna da pripitomi jednog od tih nepokornih mužjaka. U romanima, taje maštarija neodoljiva. U stvarnom životu, totalno je sranje. Naravno da je i nju takva opasna muževnost seksualno privlačila. Njezino je tijelo u posljednje vrijeme mnogo toga pretrpjelo i ponovno buđenje značilo je da zacjeljuje. S druge strane, njezina reakcija bila je i podsjetnik da je Theo još uvijek razorno privlači.

Usredotočila se je na hranu, namatajući tjesteninu na vilicu i ubacujući neuredan zalogaj u usta. Ti špageti bili su nešto najbolje što je ikad okusila. Zasitni i sočni, pikantni od češnjaka i mirisni od dimljene slanine. Savršeni. - Kad si naučio kuhati?

- Kad sam počeo pisati. Otkrio sam da je kuhanje sjajan način da razmrsim probleme zapleta u glavi.

- Ništa ne nadahnjuje kao mesarski nož, zar ne? Izvio je obrvu bez brazgotine. Osjetila je da je previše zajedljiva pa je popustila. - Ovo je možda najbolji obrok koji sam

u životu pojela. - Samo u usporedbi s onime što Jaycie i ti kuhate. - Našoj hrani ništa ne fali. - Njezina izjava nije zvučala naročito uvjerljivo. - Ništa ni nema. Najviše što možeš reći jest da je upotrebljiva. - Pristajem na upotrebljivo. Upotrebljivo je dobro. - Lovila je komadić slanine vilicom. -

Zašto si sam ne kuhaš? - To mi je prevelika gnjavaža. Taj odgovor nije je posve zadovoljio jer se je činilo da on uživa u kuhanju, ali nije mu

željela otkriti svoju radoznalost i nastaviti ispitivati.

83

Anna

Glorij@

Zavalio se je u stolcu. Za razliku od nje, on svoju večeru nije progutao, nego je uživao u njoj. - Zašto nisi naručila namirnice?

- Naručila sam ih - odvratila je punim ustima. - Navodno je netko ostavio poruku kojom otkazuje moju narudžbu.

Obujmio je vinsku čašu dlanom. - Evo što ne shvaćam. Nisi ovdje ni puna dva tjedna. Kako ti je uspjelo tako brzo nekoga raspizditi?

Dala bi sve na svijetu da sazna je li on svjestan da bi ovdje u kolibi moglo biti sakriveno nešto vrijedno. - Nemam pojma - odgovorila je namatajući špagete oko vilice.

- Nešto mi ne govoriš. Otrla je usta ubrusom. - Mnogo ti toga ne govorim. - Imaš neku teoriju o tome, zar ne? - Da, ali nažalost ne mogu dokazati da iza svega stojiš ti. - Prestani s tim glupostima - grubo je rekao. - Znaš da nisam rasturio kolibu. Ali

počinjem vjerovati da bi ti mogla imati predodžbu tko jest. - Nikakvu. Kunem se. - To je barem bila istina. - Zašto se je onda to dogodilo? Usprkos društvu u kojem se krećeš, nisi glupa. Mislim da

imaš svoje sumnje. - Možda. Ali ih neću podijeliti s tobom. Pogledao ju je kroz poluspuštene vjeđe, s izrazom koji je bilo nemoguće dokučiti. -

Stvarno mi ne vjeruješ, zar ne? To pitanje bilo je toliko apsurdno da se nije ni potrudila odgovoriti na njega, iako nije

mogla odoljeti da ne zakoluta očima. Što njemu nije bilo zabavno. - Ne mogu ti pomoći ako mi sve iskreno ne kažeš - rekao je glasom nekoga tko je

naviknut na trenutačnu poslušnost. Nema šanse da će mu se povjeriti. Trebat će više od fenomenalne hrane i sjajnog vina

da izbriše njezinu banku sjećanja. - Reci mi što se događa - nastavio je. - Zašto se je netko okomio na tebe? Što želi? Položila je dlan na prsa i otegnuto odgovorila: - Ključ mog srca. Jedan je mišić zatitrao na njegovoj čeljusti. - Samo ti čuvaj svoje tajne. Nije me briga. - Nema razloga da te bude briga. Pojeli su u tišini. Odnijela je svoj tanjur i vinsku čašu u kuhinju. Vrata ormarića iznad

sudopera još uvijek su bila odškrinuta i otkrivala boce naslagane u ormariću. Njezina je majka u kući uvijek imala dobrog vina, zahvaljujući darovima posjetitelja. Rijetke berbe. Traženi kolekcionarski predmeti. Tko zna što je spremila u taj ormarić? Možda...

Vino! Annie se uhvatila za rub sudopera. Što ako su ove boce njezino nasljedstvo? Toliko se je usredotočila na umjetnine u kolibi, da nije razmišljala onkraj toga. Rijetke boce vina na dražbama su postizale neumjerene iznose. Čula je da se jedna boca može prodati za dvadeset ili trideset tisuća dolara. Što ako su Theo i ona upravo slistili dio njezina nasljedstva?

84

Anna

Glorij@

Vino joj je nagrnulo natrag u grlo. Čula je kako on ulazi u kuhinju. - Sad moraš ići - nesigurno je rekla. - Hvala ti na hrani, ali ozbiljno to mislim. Moraš otići.

- Nemam ništa protiv. - Odložio je svoj tanjur na pult, ne pokazujući nimalo više osjećaja jer ga ona izbacuje no što je pokazivao zbog ičeg drugog.

Čim je on otišao, dograbila je bilježnicu, zapisala informacije s etiketa na svim bocama pa pažljivo spremila sve boce u kutiju. Pronašla je flomaster i na preklopu kutije napisala ODJEĆA ZA DARIVANJE pa zagurala kutiju u dno ormara. Ako netko ponovno provali, neće olakšati posao onome tko se namjerio na nju.

- Stalno mislim da bi, da ova soba izgleda bolje, Theo možda želio odmarati u njoj - rekla je Jaycie opasno se naslanjajući na štake.

To je značilo da bi Jaycie imala više šanse da sa njim provodi vrijeme onako kako ona želi. Annie je okrenula jastuke na kauču u primaćoj sobi. Jaycie više nije zaljubljena tinejdžerica. Zar nije naučila bolje birati muškarce u svom životu?

- Theo se sinoć nije vratio kući na večeru? Annie je čula pitanje u Jaycieinu glasu, ali je odlučila da će biti najbolje da sinoćnji objed

zadrži za sebe. - Zadržao se neko vrijeme da mi vadi mast. Na kraju sam ga morala izbaciti. Jaycie je prelazila krpom za brisanje prašine po policama za knjige. - Oh. Vjerojatno si

dobro postupila. Vino je bilo novo razočaranje. Annie je na Internetu ušla u trag svakoj boci. Najskuplja

je vrijedila sto dolara, što je bilo nedvojbeno skupo, ali sve zajedno nisu vrijedile dovoljno da bi se smatrale nasljedstvom. Zatvarajući prijenosno računalo, čula je Jaycie na kuhinjskim vratima. - Livia! Ne smiješ biti vani. Odmah dođi u kuću!

Annie je uzdahnula. - Idem ja po nju. Jaycie je išepesala u hodnik. - Morat ću je početi kažnjavati. Jaycie je bila previše meka srca. Osim toga, obje su priznale da nije u redu držati

aktivno dijete cijeli dan u kući. Dok je navlačila kaput i uzimala Fakinku, Annie je zaključila da je biti pristojan prava gnjavaža.

Liviju je zatekla kako sjedi na petama uz panj. Djevojčica je dvostrukom redu štapova zabijenih u tlo ispred šupljeg panja dodala nešto novo. Maleni pločnik od kamenčića sad je činio stazu ispod baldahina štapova do rupe u panju.

Annie je napokon shvatila što gleda. Livia je sagradila kućicu za vile. U Maineu su takve kućice bile uobičajene, ručno sagrađene nastambe za sva stvorenja iz mašte koja bi mogla obitavati u šumovitim krajevima. Načinjene od štapova, mahovine, oblutaka, češera - svega što se u prirodi može naći.

Annie je sjela prekriženih nogu na hladni kamen i podbočila Fakinku koljenom. - Ja sam - oglasila se Fakinka. - Genevieve Adelaide Josephine Brown, poznata i kao Fakinka. Što to radiš?

Livia je dodirnula svoj novi kameni pločnik, gotovo kao da želi nešto reći. Kad to nije učinila, Fakinka je nastavila: - Izgleda da si sagradila vilinsku kuću. Ja volim graditi. Jednom sam od štapića lizalica napravila slova abecede i cvjetove od papirnatih maramica, a puricu

85

Anna

Glorij@

za Dan zahvalnosti napravila sam preslikavši dlan na papir i izrezavši ga. Svestrana sam umjetnica. Ali nikad nisam napravila kuću za vile.

Livija je prikovala pogled za Fakinku, kao da Annie ne postoji. - Jesu li vile već došle u posjet? - upitala je Fakinka. Livijine usnice razdvojile su se kao da želi nešto reći. Annie je suspregnula dah.

Djevojčičino čelo namrštilo se je. Zatvorila je usta pa ih ponovno otvorila, a onda sve na njoj kao da je klonulo. Objesila je ramena, poniknula glavom. Izgledala je tako nesretno da je Annie požalila što je navaljivala.

- Nekažnjiva tajna! - uzviknula je Fakinka. Livia je podigla glavu, njezine sive oči ponovno su oživjele. Fakinka je pritisnula svoju krpenu ručicu na usta. - Ova je tajna stvarno ružna. Sjećaš se

da se ne smiješ naljutiti? Livia je ozbiljno kimnula. - Moja nekažnjiva tajna je... - Fakinka je spustila glas umalo do šapta. - Jednom sam

trebala podići igračke s poda, ali nisam željela pa sam odlučila malo istraživati, iako mi je Annie rekla da ne smijem van. Svejedno sam otišla i ona nije znala gdje sam i zbog toga se strašno uplašila. - Fakinka je zastala da udahne. - Rekla sam ti da je ružna. Sviđam li ti se još uvijek?

Livijina glava poskakivala je od naglašenog kimanja. Fakinka se naslonila na Annieine grudi. - Nije pošteno. Ja sam tebi rekla dvije

nekažnjive tajne, a ti meni nijednu. Annie je osjećala Livijinu čežnju za komunikacijom - napetost koja se skupljala u

njezinu sitnom tijelu, jad urezan u nježne crte njezina lica. - Nema veze! - uzviknula je Fakinka. - Imam novu pjesmicu. Jesam li ti spomenula da

sam fenomenalna pjevačica? Sad ću ti nešto otpjevati. Nemoj pjevati sa mnom - ja sam solo pjevačica - ali slobodno pleši ako želiš.

Fakinka je oduševljeno zapjevala “Djevojke se samo žele zabavljati”. Dok je prvi put pjevala refren, Annie je ustala i zaplesala, a Fakinka skakutala iznad njezine savijene ruke. Livia joj se brzo pridružila. Kad je Fakinka otpjevala i zadnji refren, Livia i Annie plesale su zajedno, a Annie se nijednom nije nakašljala.

Annie taj dan nije vidjela Thea, ali sutradan poslijepodne, dok su Jaycie i ona i nadalje

napadale primaću sobu sredstvima za čišćenje, obznanio im je svoju prisutnost. - SMS od Thea. - Jaycie je pogledala svoj mobitel. - Želi da očistim sve kamine. Zaboravio je da ja to ne mogu.

- Ništa on nije zaboravio - odvratila je Annie. Theo će uvijek pronaći neki novi način da je muči.

Jaycie je pogledala Annie preko ljubičastog vodenkonja privezanog za vrh njezine štake. - To je moj posao. Ti ne bi trebala raditi takve stvari.

- Ne obavim li to što traži, uskratit ću Theu njegovu zabavu. Jaycie je klonula o policu i prevrnula jednu knjigu u kožnom uvezu. - Ne shvaćam zašto se vas dvoje ne slažete. Hoću

86

Anna

Glorij@

reći... Sjećam se što se je dogodilo, ali to je bilo davno. Bio je još klinac. I nikad poslije nisam čula da se je uvalio u ikakvu nevolju.

Jer je to Elliott sigurno zataškao, pomislila je Annie. - Vrijeme ne mijenja osnovni karakter osobe.

Jaycie ju je ozbiljno promatrala, najnaivnija žena na kugli zemaljskoj. - U njegovu karakteru nema ničeg lošeg. Da ima, otpustio bi me.

Annie se suzdržala i nije zajedljivo odgovorila. Neće nametati svoju ciničnost jedinoj pravoj prijateljici koju ima na ovom otoku. Osim toga, možda je ona ta koja ima manjkav karakter. Nakon svega što je Jaycie pretrpjela u braku, pravo je čudo da je još uvijek optimistična kad je riječ o muškarcima.

Te večeri kad je sva čađava ušla u kolibu, dočekao ju je neobičan prizor. Leo je objahao

naslon njezina kauča kao kauboj konja. Dilly je sjedila u stolcu, s praznom bocom vina u krilu. Puslica je ležala na podu ispred otvorene knjige umjetničkih pornografskih fotografija, a Peter joj se prišuljao iza leđa i zavirivao joj pod suknju.

Theo je izašao iz kuhinje s kuhinjskom krpom u rukama. Skrenula je pogled s lutaka na njega. Slegnuo je ramenima. - Bilo im je dosadno.

- Tebi je bilo dosadno. Nisi želio pisati i evo čime si to odgodio. Nisam li ti rekla da ne diraš moje lutke?

- Jesi li? Ne sjećam se. - Mogla bih se prepirati s tobom oko toga, ali moram se okupati. Iz nekog razloga,

prekrivena sam pepelom iz kamina. Nasmiješio se je. Pravim, iskrenim osmijehom koji nije posve pristajao njegovu

mrzovoljnom licu. Ponosno je krenula prema svojoj sobi. - Bit će ti bolje da ne budeš ovdje kad izađem.

- Jesi li sigurna da želiš da odem? - čula je kako on pita. - Danas sam u gradu kupio dva jastoga.

Prokletstvo! Bila je gladna kao vuk, ali to nije značilo da će se prodati za hranu. Barem ne za običnu hranu. Ali jastog...? Zalupila je vratima sobe i zbog toga se osjetila kao glupača.

Ne razumijem zašto bi se tako osjećala, razdražljivo je rekla Puslica. Ja stalno lupam vratima.

Annie je skinula prljave traperice. To ti i govorim. Okupala se je, oprala čađu iz kose i odjenula čiste traperice i jednu Mariahinu crnu

dolčevitu. Pokušala je ukrotiti kosu konjskim repom, znajući da će njezine kovrče uskoro iskočiti kao poludjele opruge madraca. Promotrila je svoju mršavu zalihu šminke, ali nije željela staviti čak ni malo sjajila na usne.

U kuhinji je mirisalo kao u restoranu sa četiri zvjezdice, a Theo je virio u ormarić iznad sudopera. - Što se je dogodilo s vinom koje je bilo ovdje?

Podvrnula je rukave svoje dolčevite. - Spremljeno je u kutiju i čeka moj sljedeći odlazak na poštu. - Vrijednost cijele pošiljke bila je oko četiristo dolara, što nije baš neko

87

Anna

Glorij@

nasljedstvo, ali svejedno je dobrodošlo. - Prodat ću ga. Ispada da sam previše siromašna da bih sama popila stotine dolara vrijedno vino. Ili ga ponudila neželjenom gostu.

- Otkupit ću jednu bocu od tebe. Ili još bolje, uzet ću je u zamjenu za hranu koju si mi ukrala.

- Ništa ti nisam ukrala. Rekla sam ti. Sve ću ti vratiti kad sljedeći tjedan dođe brod s namirnicama. - Brzo se je ispravila. - Osim onoga što si sam pojeo.

- Ne želim da mi je vratiš. Želim tvoje vino. Umiješala se je Fakinka. Radije mu daj svoje tijelo. Prokletstvo, Fakinko. Začepi. Annie je pogledala lonce na štednjaku. - I najjeftinija boca vrijedi više od hrane koju sam posudila.

- Zaboravljaš večerašnjeg jastoga. - Na Peregrineu je i hamburger skuplji od jastoga. Ali, dobar pokušaj. - U redu. Otkupit ću bocu od tebe. - Super. Samo da odem po cjenik. Promrsio je nešto sebi u bradu dok je ona odlazila u spavaću sobu. - Koliko želiš platiti? - doviknula je. - Iznenadi me - odgovorio je iz kuhinje. - I samo da znaš, ti ne smiješ popiti ni kap. Sam

ću iskapiti cijelu bocu. Izvukla je kutiju iz dubine ormara. - Tad ću ti morati naplatiti korištenje vadičepa.

Jeftinije ćeš proći ako je podijeliš. Čula je nešto što je bilo ili kašalj ili grubi smijeh. Theo je za prilog skuhao pire krumpir - kremasti pire krumpir sa češnjakom - što je bio

neosporan dokaz da je njegova ponuda da pripremi večeru bila unaprijed smišljena, jer u kolibi tog jutra nije bilo nijednog krumpira. Zašto se zadržava ovdje? Sigurno ne iz altruizma.

Postavila je stol, dograbila gornji dio trenirke da se zaštiti od propuha koji je strujao kroz prozor i pomogla Theu da donese tanjure iz kuhinje. - Jesi li stvarno očistila sve one kamine? - upitao je kad su počeli jesti.

- Jesam. Nešto se je dogodilo u kutu njegovih usana dok je nalijevao vino u njezinu čašu i

podizao svoju u zdravicu. - Za dobre žene posvuda. Nije se željela prepirati s njim - ne dok je pred njom ružičastocrveni jastog i keramička

zdjelica toplog maslaca - pa se je pravila da je sama. Jeli su u tišini. Tek kad je pojela i posljednji zalogaj - naročito sladak komadić repa - i

obrisala kapljicu maslaca s brade, prekinula je tišinu. - Nagodio si se s vragom, zar ne? Trampio si dušu za kulinarsko umijeće.

Ubacio je prazna kliješta u zdjelicu s ljuskama. - I mogućnost gledanja kroz žensku odjeću.

Te kraljevski modre oči bile su stvorene za cinizam i iznenadile je iskricama u šarenicama. Zgužvala je ubrus u loptu.

88

Anna

Glorij@

- Šteta što ovdje baš nema mnogo toga što bi vrijedilo vidjeti. Prešao je palcem po rubu čaše, ne skidajući pogled sa nje.

- Ne bih rekao. Tijelo joj je potresao udar seksualnog elektriciteta. Koža joj se zažarila i načas se je

osjećala kao da ponovno ima petnaest godina. To je zbog vina. Odgurnula je svoj tanjur s ruba stola. - U pravu si. Najljepša žena na otoku pod tvojim je krovom. Zaboravila sam na Jaycie.

Načas je izgledao zbunjeno - monumentalni lažnjak s njegove strane. Čvršće je stegnula svoj rep. - Theo, da nisi vježbao svoje seksualne čari na njoj. Izgubila je muža i ima nijemo dijete i... zahvaljujući tebi... nema siguran posao.

- Nikad je nisam mislio otpustiti. Znala si to. Uopće to nije znala i nije mu vjerovala. Ali tad se je nečega sjetila. - Nećeš je otpustiti

dok god time mene držiš u šaci. Je li to razlog? - Ne mogu vjerovati da si stvarno pomela sve one kamine. - Lagano podizanje lijene obrve reklo joj je da ju je namagarčio. - Kad bi Jaycie živjela u

gradu umjesto u kući, mogla bi dolaziti nekoliko puta tjedno - rekao je. - Još uvijek mogu urediti da bude tako.

- Gdje u gradu? U sobi u nečijoj kući? To je gore od ovoga što sad ima. - Dok god mogu raditi ovdje, ne bi trebalo biti problema. Iskapio je svoju čašu. - A

Jaycieina će mala progovoriti kad bude spremna. - Javio se veliki dječji psiholog. - Tko prepoznaje problematično dijete bolje od mene? Glumila je začuđenu nedužnost. -

Ali Livia nije psihopat. Misliš da nemam osjećaja samo zato što sam negativac? Definitivno je popila previše vina jer taj glas pripadao je Leu.

- Onog sam ljeta imao nekih problema. Trebao mi je ispušni ventil. Razbjesnio ju je njegov manjak osjećaja i skočila je od stola. - Pokušao si me ubiti. Da Jaycie one večeri nije šetala plažom, bila bih se utopila. - Misliš li da to ne znam? - upitao je s uznemiravajućom silinom. Mrzila je vlastitu nesigurnost o njemu. Trebala bi se osjećati ugroženije kad su zajedno,

ali jedina prijetnja koju je osjećala bila je posljedica njezine vlastite zbunjenosti. Svejedno, je li sad mnogo drugačije nego kad je imala petnaest? Ni tad nije željela vjerovati da je u opasnosti. Sve dok se nije umalo utopila.

- Pričaj mi o Regan - rekla je. Zgužvao je ubrus i ustao. - Nema smisla. Da je bila riječ o bilo kome drugome, prestala bi iz suosjećanja. Ali morala je shvatiti. -

Regan je vješto jedrila. Zašto bi isplovila kad je znala da se sprema oluja? Zašto bi to učinila? Dugim je koracima prišao svojoj jakni na drugom kraju prostorije i uzeo je u ruku. - Ne

govorim o Regan. Nikad. Nekoliko sekundi kasnije, izašao je iz kolibe.

89

Anna

Glorij@

Prije odlaska na spavanje ispila je ostatak vina i probudila se užasno žedna i s još većom glavoboljom. Danas nije željela ići u kuću Harp. Nije li Theo rekao da neće otpustiti Jaycie? Ali ona mu nije vjerovala. A čak i ako je to mislio ozbiljno, Jaycie svejedno treba pomoć. Annie je ne može napustiti.

Izlazeći iz kolibe, zaklela se je da neće dopustiti Theu da upravlja njome namećući joj poslove kao što je čišćenje kamina. Na otoku Peregrine ima mjesta samo za jednog vrhunskog lutkara, a to je ona.

Nešto joj je prozujalo uz uho. Zadahtala je i srušila se na tlo. Ležala je teško dišući, zemlja je bila hladna i gruba ispod njezina obraza, svijet se vrtio

oko nje. Čvrsto je stisnula oči. Osjetila je kako joj srce lupa. Netko ju je upravo pokušao ustrijeliti. Netko tko možda u ovome času dolazi po nju s

pištoljem.

90

Anna

Glorij@

DESETO POGLAVLJE

Annie je provjerila svoje ruke i noge, pomičući ih tek koliko je bilo dovoljno da se uvjeri da nije pogođena. Napeto je osluškivala, ali nije čula ništa osim svog iskrzanog disanja i udaranja valova. Negdje je zakliktala neka morska ptica. Polako, oprezno, podignula je glavu.

Metak je došao sa zapada. Nije opazila ništa neobično u gustišu crvene smreke i patuljastog drveća koji se je nalazio između ceste i mjesta na kojem je ležala. Pridigla se je na ruke, premještajući težinu naprtnjače na leđima, i pogledala najprije prema kolibi, pa prema oceanu, pa prema kući Harp koja se nazirala navrh litice. Sve je izgledalo hladno i samotno kao i uvijek.

Polako je kleknula. Zaštićena samo naprtnjačom, bila je previše izložena. Nije imala nikakvog iskustva s vatrenim oružjem. Kako zna da je to uistinu bio metak? Jednostavno zna.

Da to možda nije bio zalutali metak nekog lovca? Na otoku Peregrine nije bilo divljači za lov, ali vatrenog oružja bilo je u svakoj kući. Ako je vjerovati Barbari, nemali broj otočana upucao je ili same sebe ili jedni druge. Uglavnom je bila riječ o nesretnim slučajevima, rekla je Barbara, ali ne uvijek.

Annie je začula nešto iza svojih leđa - neki zvuk kojemu ovdje nije bilo mjesto - zvuk konjskih kopita. Novi nalet adrenalina ponovno ju je bacio na tlo.

Theo dolazi po nju da dovrši posao. Čim je to pomislila, Annie se nespretno uspravila. Prokleta bila ako mu dopusti da je

ustrijeli dok se skriva u prašini. Ako je želi ubiti, morat će je gledati u oči dok pritišće okidač. Kad se je okrenula i vidjela kako moćna životinja galopira prema njoj s plaže, proparao ju je strašan osjećaj izdaje, kao i očajnička potreba da vjeruje da se to ne događa.

Theo je zaustavio Plesača i skočio sa njega. U njegovoj ruci nije bilo pištolja. Nikakvog oružja. Možda ga je bacio. Ili...

Obrazi su mu bili rumeni od hladnoće, ali jakna mu je bila otkopčana i rastvorila se kad je pojurio prema njoj. - Što je bilo? Vidio sam da si pala. Jesi li dobro?

Zubi su joj cvokotali i tresla se od glave do pete. - Jesi li me upravo pokušao ustrijeliti? - Nisam! Koji ti je vrag? Zar mi želiš reći da je netko pucao na tebe? - Da, netko je pucao na mene! - uzviknula je. - Jesi li sigurna? Zaškrgutala je zubima. - Dosad nitko nikad nije pucao na mene, ali da, sigurna sam.

Kako to da nisi čuo pucanj? - Bio sam previše blizu vode da bih išta čuo. Reci mi što se točno dogodilo. Dlanovi su je pekli kroz rukavice. Savila je prste. - Krenula sam prema kući i metak je

prozujao pokraj moje glave. - Odakle je došao?

91

Anna

Glorij@

Pokušala se je sjetiti. - Mislim odande. - Drhtavom je rukom pokazala na cestu, u suprotnom smjeru od onoga iz kojeg je on upravo došao.

Proučavao ju je kao da pokušava ustvrditi koliko je ozbiljno ozlijeđena, pa letimice pogledao naokolo. - Ostani gdje te mogu vidjeti. Zajedno ćemo do kuće. - Nekoliko trenutaka kasnije, jahao je prema stablima.

Osjećala se je previše ranjivom da ostane gdje je bila, ali bila bi još izloženija krene li natrag otvorenim prostorom močvare prema kolibi. Čekala je da joj se noge smire pa potrčala prema stablima u podnožju staze prema kući Harp.

Theu nije trebalo dugo da zaustavi konja pokraj nje. Očekivala je da će je izgrditi jer nije ostala gdje joj je rekao, ali nije to učinio. Umjesto toga, sjahao je i hodao uz nju, vodeći Plesača za povodac.

- Jesi li išta vidio? - upitala je. - Ništa. Tko god je to učinio, nestao je davno prije nego što sam ja došao. Kad su stigli do vrha prilaza, rekao joj je da mora ohladiti Plesača. - Vidimo se u kući -

rekao je. - I onda ćemo razgovarati. Nije bila spremna ući u kuću, gdje će morati razgovarati s Jaycie. Zato se uvukla u štalu

dok je Theo vodio Plesača dvorištem. Štala je još uvijek vonjala na životinje i prašinu, iako su sad, kad je u njoj bio smješten samo jedan konj, ti mirisi bili blaži nego nekoć. Paučinasto svjetlo sipilo je kroz prozor iznad klimave drvene klupe na kojoj su Theo i ona razgovarali ono poslijepodne, nedugo prije no što je otišla naći se s njim u špilji.

Skinula je naprtnjaču s leđa i nazvala broj policije na kopnu, koji je upisala u mobitel nakon provale. Policajac koji je odgovorio na poziv smjerno je saslušao informacije koje mu je dala, ali nije djelovao zainteresirano. - To su bili klinci. Na Peregrineu je Divlji zapad, ali to sigurno već znate.

- Klinci su u školi - odgovorila je, nastojeći ne odati nestrpljenje koje je osjećala. - Danas nisu. Učitelji sa svih otoka su na zimskoj konferenciji na Monheganu. Klinci

imaju slobodan dan. Pomisao da je onaj pucanj ispalio neki klinac koji se igrao oružjem, a ne odrasla osoba

sa zlokobnijom namjerom, malo ju je utješila. Policajac je obećao da će se raspitati sljedeći put kad dođe na otok. - Ako se još nešto dogodi, svakako nas obavijestite - rekao je.

- Na primjer, ako me metak doista pogodi? Nasmijuljio se je. - Mislim da se toga ne morate bojati, gospođo. Otočani jesu sirovi, ali obično se ne ubijaju.

- Budalo - promrmljala je, prekidajući poziv dok je Theo uvodio Plesača u štalu. - Što sam sad pak učinio? - upitao je Theo. - Ne ti. Nazvala sam policiju na kopnu. - Mogu zamisliti kako je taj razgovor prošao. - Odveo je Plesača u jedini pregradak sa

steljom. Iako u štali nije bilo grijanja, bacio je jaknu na vješalicu i počeo rasedlavati konja. - Jesi li sigurna da te je netko pokušao ustrijeliti?

Ustala je s klupe. - Ne vjeruješ mi? - Zašto ti ne bih vjerovao?

92

Anna

Glorij@

Zato što ja nikad ne vjerujem onome što mi kažeš. Prišla je bliže Plesačevu pregratku. - Nisi našao otiske stopala, zar ne? Ili čahuru metka?

Skinuo je deku ispod sedla. - Kako da ne? Sa svim onim blatom na tlu, čahura je bila prvo što sam vidio.

- Ne moraš biti toliko sarkastičan. - Budući da je ona gotovo uvijek bila sarkastična prema njemu, očekivala je da će se okomiti na nju, ali samo je progunđao kako ona gleda previše policijskih serija.

Dok je on skidao Plesačevu ormu, ona je zavirila u susjedni pregradak, onaj u kojem su Regan i ona pronašle štence. Sad su u njemu bili samo metla, nekoliko kanti i ružne uspomene. Skrenula je pogled na drugu stranu.

Nakon nekog vremena prestala se je vrpoljiti i samo promatrala Thea kako radi - duge, ravnomjerne pokrete četkom, nježni dodir njegovih prstiju dok je provjeravao da mu nije promaknuo nijedan čičak ili skoreno blato, način na koji bi zastao u radu i počešao Plesača iza ušiju i tiho mu se obratio. Njegova očita privrženost tom konju nagnala ju je da kaže nešto što je smjesta požalila. - Nisam doista mislila da si to bio ti.

- Jesi, vjerojatno si to mislila. - Odložio je četku i kleknuo da provjeri Plesačeva kopita. Kad se uvjerio da konj nije pokupio nijedan kamen, izašao je iz pregratka i uperio svoje laserske oči u nju. - Dosta je bilo sranja - rekao je. - Moraš mi odmah reći što se događa.

Skinula je kapu i provukla je kroz ruke. - Otkud bih znala? - Znaš više no što pokazuješ. Nemaš povjerenja u mene? U redu. Ali morat ćeš to

prevladati jer sam ja u ovome trenutku jedina osoba kojoj možeš vjerovati. - To baš nema smisla. - Pomiri se s tim. Bilo je vrijeme za brzi podsjetnik. - Kad sam se vratila na otok... Prvi put kad sam te

vidjela, imao si pištolj. - Antikni pištolj za dvoboje. - Iz zbirke oružja tvog oca. - Tako je. U kući je jedna cijela vitrina puna oružja. Sačmarica, pušaka, pištolja. - Zastao

je, zaškiljio. - I znam kako pucati iz svih njih. Gurnula je kapu u džep. - Oh, odmah se osjećam mnogo bolje. No ironično, osjećala se je bolje. Da je on uistinu želi ubiti iz nekog samo njemu

poznatog uvrnutog razloga, dosad bi to već učinio. A što se tiče njezina nasljedstva... On je Harp, a ona nije ni po čemu primijetila da mu je potreban novac.

Zašto onda živi na otoku?, upitala je Dilly. Osim ako ne postoji drugo mjesto na koje bi mogao otići.

Kao ni ti, naglasila je Puslica. Annie je potisnula glasove lutaka. Možda se njoj to ne sviđa - ne sviđa joj se - ali u

ovome času Theo je jedini s kime može razgovarati. Baš kao ikad si imala petnaest godina, zamijeti Dilly.

93

Anna

Glorij@

Savio je prste preko vrata pregratka. - Ovo je izmaknulo kontroli. Reci mi što skrivaš, što god to bilo.

- Možda je pucao neki klinac. Otočki učitelj je na nekoj konferenciji pa danas nema nastave.

- Klinac? Misliš da je klinac ispreturao i kolibu? - Možda. - Ne, to uopće nije mislila. - Da je to učinio neki klinac, koliba bi bila mnogo uništenija. - To ne možemo znati. - Kliznula je pokraj njega. - Moram ići. Jaycie me je očekivala još

prije sat vremena. Jedva je napravila jedan korak, kad se on nasadio ispred nje; njegovo tijelo bilo je

nepomični zid tvrdih tetiva i čvrstih mišića. - Imaš dvije mogućnosti - rekao je. - Ili moraš otići s otoka...

I njemu prepustiti kolibu? Nema šanse da će to učiniti. - Ili možeš biti iskrena prema meni i dopustiti mi da ti pokušam pomoći. Ta ponuda činila se je silno iskrenom, silno primamljivom. Ali umjesto da zagnjuri lice u

njegov pulover kao što je željela, prizvala je Puslicu u njezinu najzlovoljnijem izdanju. - Što se to tebe tiče? Ni ne sviđam ti se. - Jako mi se sviđaš.

To je rekao ozbiljna lica, ali ona nije nasjela. - Sereš. Jedna njegova tamna obrva izvila se uvis. - Ne vjeruješ mi? - Ne.

- Onda u redu. - Gurnuo je ruke u džepove traperica. - Smotana si. Ali... - Glas mu je postao nježan i hrapav. - Žena si, a treba mi žena. Prošlo je mnogo vremena.

Poigravao se je. Vidjela je to u njegovim očima, ali toplotni udar svejedno je pogodio sva njezina osjetila. Taj osjećaj bio je nedobrodošao i uznemirujući, ali razumljiv. Theo je oličenje tamnokose, plavooke seksualne fantazije iz njezinih knjiga, a ona visoka, vitka tridesettrogodišnjakinja s neobičnim licem i neobuzdanom kosom, i fatalno je privlače muškarci koji nisu onoliko plemeniti koliko se čine. U obranu protiv njegove crne magije podigla je raspelo sarkazma. - Zašto to nisi ranije rekao? Odmah ću se skinuti.

Bio je kao svila boje tinte i raskošan crni baršun. - Ovdje je previše hladno. Trebamo topli krevet.

- Ne trebamo. - Začepi! Samo začepi gubicu! - Dovoljno sam vatrena. Barem su mi tako rekli. - Zabacila je kosu, dograbila naprtnjaču i projurila pokraj njega.

Ovaj put pustio ju je da ode. S nečime između cereka i grimase, Theo je gledao kako se vrata štale s treskom

zatvaraju. Nije je trebao dražiti, iako je i sama igračica. Ali one njezine krupne oči neprestano su ga usisavale i budile u njemu želju za poigravanjem. Za malo prljave zabave. Bilo je nečega i u njezinu mirisu, ne mirisu nemilosrdno skupih parfema na koje se je i previše navikao, nego u mirisu običnog sapuna i voćnog šampona iz drogerije.

Plesač ga je gurnuo njuškom o rame. - Znam, druškane. Dobro me je sredila. I sam sam si kriv. - Konj ga je trknuo njuškom u čeljust, u znak suglasnosti.

94

Anna

Glorij@

Theo je odložio ormu i napunio Plesačevu kantu svježom vodom. Sinoć, dok je pokušavao ući u laptop koji je Annie ostavila u kući, nije uspio dokučiti njezinu zaporku. Zasad su njezine tajne samo njezine, ali ne može dopustiti da još dugo ostane tako.

Mora se prestati zafrkavati s njom. Osim toga, način na koji ju je maločas dražio naizgled je više njega izbacio iz ravnoteže nego nju zasmetao. Gola žena je zadnje što mu sad treba na pameti, a ponajmanje gola Annie Hewitt.

Njezin dolazak na Peregrine kao da ga je gurnuo natrag u noćnu moru pa zašto se onda raduje njezinu društvu? Možda zato što u njemu nalazi neku bizarnu sigurnost. Annie nema nimalo one uglađene ljepote koja je njega oduvijek privlačila. Za razliku od Kenley, Annieino je lice kao šašavi lunapark. Annie je ujedno i izuzetno pametna i mada nije ovisna o muškarcima, ne predstavlja se ni kao neosvojiva.

To su joj dobre strane. A loše... Annie život smatra lutkarskom predstavom. Nema iskustva s noćima koje melju dušu ili

očajem tako dubokim da prianja uz sve što dodirneš. Annie to može poreći, ali još uvijek vjeruje u sretne svršetke. Ta ga je iluzija mamila u njezinu blizinu.

Dograbio je svoju jaknu. Mora početi razmišljati o sljedećem poglavlju koje nikako ne uspijeva napisati, umjesto o nagom tijelu koje vreba ispod Annieinih debelih pulovera i glomaznog kaputa. Ta ženska nosi prokleto previše odjeće. Da je ljeto, vidio bi je u kupaćem kostimu i njegova bi spisateljska mašta bila zadovoljena dovoljno da se posveti produktivnijim mislima. Ovako je stalno prizivao slike mršavog tinejdžerskog tijela kojeg se jedva sjećao i izgarao od znatiželje da sazna kako sad izgleda. Napaljeni jarac.

Još je jednom potapšao Plesača. - Sretniji si nego što misliš, kompa. Život je mnogo jednostavniji kad nemaš jaja.

Annie je nekoliko sati istraživala najstarije knjige o umjetnosti koje je pronašla na

polici, ali nijedna od njih nije se pokazala rijetkom, ni knjiga Davida Hockneya, ni monografija Nivena Garra, ni knjiga Juliana Schnabela. Kad se dovoljno isfrustrirala, pomogla je Jaycie u čišćenju.

Jaycie je cijeli dan bila tiša no inače. Izgledala je umorno, i kad su prešle u Elliottov ured, Annie joj je naredila da sjedne. Jaycie je oslonila štake o naslon za ruke kožnog kauča i skljokala se u sofu. - Theo mi je poslao SMS da se pobrinem da se večeras odvezeš u kolibu Roverom.

Annie nije rekla Jaycie da je netko pucao na nju i nije ni namjeravala. Njezin je cilj bio olakšati Jayciein život, a ne pridodati njezinim brigama.

Jaycie je gurnula pramen plave kose iza uha. - Rekao mi je i da mu večeras ne šaljem večeru. Ovo je već treći put ovaj tjedan.

Annie je povukla usisavač do prozora i oprezno odgovorila: - Nisam ga pozvala, Jaycie. Ali Theo čini što želi.

- Sviđaš mu se. Ja to ne razumijem. Govoriš grozne stvari o njemu. Annie je pokušala objasniti. - Ne sviđam mu se. Sviđa mu se zagorčavati mi život.

Između tog dvoga velika je razlika.

95

Anna

Glorij@

- Ne bih rekla. - Jaycie se je pridigla sa sofe i petljala sa štakama. - Bolje da odem provjeriti Liviju.

Annie ju je malodušno promatrala. Nanosi bol zadnjoj osobi na svijetu koju želi povrijediti. Život na gotovo napuštenom otoku iz dana u dan postaje sve kompliciraniji.

Te večeri netom prije no što je otišla po kaput, Annie je vidjela kako Livia vuče hoklicu

po kuhinjskom podu, penje se na nju i ubacuje tuljac crtaćeg papira u Annieinu naprtnjaču. Namjeravala je istražiti o čemu je riječ čim stigne u kolibu, ali prvo što je ugledala kad je otvorila vrata bio je Leo izvaljen na kauču sa slamkom za piće svezanom oko ruke kao podvez narkomana. Dilly je ležala na drugom kraju kauča, iz ruke joj je visio valjčić papira smotan kao cigareta, a noge su joj bile prekrižene kao u muškarca, s gležnjem preko koljena.

Bijesno je strgnula kapu s glave. - Hoćeš li ostaviti moje lutke na miru? Theo je došetao iz kuhinje, s kuhinjskom krpom boje lavande zaguranom za pojas

traperica. - Dosad nisam znao da tako loše obuzdavam nagone. Annie je mrzila zadovoljstvo koje je osjetila kad ga je ugledala. Međutim, koja žena od

krvi i mesa ne bi uživala pasući oči na muškarcu kao što je on, s ljubičastom kuhinjskom krpom i svime? Kaznila ga je zbog bezočno dobrog izgleda uobraženošću. - Dilly nikad ne bi pušila. Stručnjakinja je u prevenciji zloporabe opojnih tvari.

- Divno. - A ti bi trebao nestati odavde prije no što se ja vratim. - Stvarno? - Izgledao je pomalo smeteno, kao zvijezda matineja sklona rupama u

sjećanju. Hannibal je išetao iz kuhinje i ispružio se preko Theove cipele. Pogledala je mačka. - Što tvoj životinjski pomoćnik radi ovdje? - Treba mi dok radim. - Da ti pomogne u čaranju? - Pisci padaju na mačke. Ti to ne bi mogla shvatiti. - Zurio je u nju niz svoj savršeno

isklesan nos, namjestivši namjerno snishodljiv izraz lica po kojemu je znala da je pokušava ozlovoljiti. Zato je samo spasila svoje lutke od novootkrivenih poroka i odnijela ih natrag u atelje.

Kutije više nisu bile na krevetu, nego poredane uza zid ispod murala taksija, za koji je njezino pretraživanje Interneta pokazalo da je bezvrijedan, kao još mnogo toga. Započela je pretraživati kutije i popisivati sve u njima, ali jedini zanimljivi predmeti koje je dosad pronašla bile su knjiga gostiju u kolibi i njezina Knjiga snova, kako je nazvala svoj spomenar iz ranih tinejdžerskih godina. Ispunila je stranice svojim crtežima, programskim knjižicama predstava koje je gledala, fotografijama svojih omiljenih glumica i kritikama koje je sama napisala o vlastitim zamišljenim trijumfima na Broadwayu. Obeshrabrila se je shvativši koliko je njezin odrasli život podbacio u odnosu na maštarije te mlade djevojke pa je odložila spomenar.

Miris nečeg slasnog strujao je iz kuhinje. Teškom mukom provukavši češalj kroz kosu i nanijevši malo sjajila jer je bila jadna, vratila se je u dnevni boravak i u njemu zatekla Thea izvaljenog na kauču, na istome mjestu na koje je ranije smjestio Lea. Čak i sa suprotne

96

Anna

Glorij@

strane prostorije, vidjela je da u ruci drži jedan njezin crtež. - Zaboravio sam koliko dobro crtaš - rekao je.

Osjetila je nelagodu gledajući kako on proučava nešto što je ona nacrtala za vlastitu razonodu. - Uopće ne crtam dobro. Crtam iz zabave.

- Previše se potcjenjuješ. - Ponovno je pogledao crtež. - Sviđa mi se ovaj klinac. Ima karakter.

Bio je to crtež revnog momčića ravne, tamne kose, s čuperkom koji je izvirao kao vodoskok iz njegova tjemena. Ispod manšeta njegovih traperica nazirali su se koščati zglobovi, kao da naglo raste. Naočale četvrtastih okvira ležale su na nosu osutom rijetkim pjegicama. Košulja mu je bila zakopčana nahero, a na ruci je nosio sat za odrasle, prevelik za njegovo zapešće. Taj crtež definitivno nije bio vrhunsko umjetničko djelo, ali imao je potencijala kao buduća lutka.

Theo je nakosio papir, promatrajući ga iz drugog kuta. - Što misliš, koliko ima godina? - Nemam pojma. - Dvanaestak. Hrva se s pubertetom. - Ako ti tako kažeš. Kad je odložio crtež, shvatila je da si je natočio čašu vina. Zaustila je da negoduje, ali on

je pokazao na otvorenu bocu na škrinji Luja XIV. - Donio sam je iz kuće. I nećeš dobiti ni gutljaja dok ne odgovoriš na nekoliko pitanja.

To nikako nije željela. - Što ćemo večerati? - Ja ću večerati mesnu štrucu. I to ne bilo kakvu mesnu štrucu, nego mesnu štrucu s

komadićima pancete, dvije vrste finog sira i glazurom s tajnim sastojkom koji bi mogao biti Guinness pivo. Jesi li zainteresirana?

Već od same pomisli na usta joj je nagrnula slina. - Mogla bih biti. - Dobro. Ali najprije ćeš morati guknuti. To znači da je vrijeme isteklo i da si pred

zidom. Odluči odmah sad hoćeš li mi vjerovati ili ne. Kako da to učini? Nije mogao pucati na nju, ne s mjesta na kojem se nalazio. Ali to ne

znači da je pouzdan, ne kad je znala njegovu prošlost. Nije žurila dok se je smještala u naslonjač nalik na sjedalo u zrakoplovu i podvlačila noge pod tijelo. - Šteta što se kritičarima nije svidjela tvoja knjiga. Mogu samo zamisliti koliko su njihove okrutne recenzije naškodile tvom samopouzdanju.

Otpio je gutljaj vina, nehajan kao plejboj koji se odmara u Costa del Solu. - Satrle su ga. Jesi li sigurna da nisi pročitala knjigu?

Vrijeme je da mu se osveti za raniju snishodljivost. - Draža mi je sofisticiranija književnost.

- Da, nešto te sofisticiranije književnosti zamijetio sam u tvojoj spavaćoj sobi. Piskaralo kao što sam ja mora se obeshrabriti.

Namrštila se je. - Što si radio u mojoj sobi? - Pretraživao sam je. I bio sam uspješniji nego kad sam pokušao ući u tvoje računalo.

Jedan od ovih dana morat ćeš mi dati svoju zaporku. To bi bilo pošteno.

97

Anna

Glorij@

- To se neće dogoditi. - Tad ću morati nastaviti njuškati sve dok mi ne kažeš istinu. - Uperio je vinsku čašu u

nju. - Usput, trebaju ti nove gaćice. S obzirom da je i sama njuškala u kuli, nije uspjela iznjedriti onoliko pravedničkog

gnjeva koliko bi priličilo. - Mojim gaćicama ništa ne nedostaje. - Kaže žena koja se već dugo nije poševila. - Nije istina! - Ne vjerujem ti. Osjetila je proturječnu želju da igra igrice i da bude iskrena. - Za tvoju informaciju,

seksala sam se s velikim brojem frajera luzera. - Taj broj nije baš bio naročito velik, ali budući da je on prasnuo u smijeh, neće pojašnjavati.

Kad se je napokon uozbiljio, skrušeno je odmahnuo glavom. - Vidim da se još uvijek potcjenjuješ. Zašto to činiš i kad ćeš to najzad prerasti?

Iznenadila ju je pomisao da on o njoj ima bolje mišljenje no što ga sama ponekad ima. Vjeruj mu, nukala ju je Fakinka. Ne budi glupa, upozorila je Dilly. Ne obaziri se na njega!, uzviknuo je Peter. Ja ću te spasiti! Čovječe, podsmjehnuo se Leo. Prestani biti takav slugan. Može se sama spasiti. Podsjetnik na muškarce koji nisu stajali uz nju možda je bio jezičac na vagi koji je

prevagnuo u Theovu korist. Još dok si je govorila da su psihopati posebno nadareni za stjecanje povjerenja svojih žrtava, izvukla je noge ispod tijela i rekla mu istinu. - Netom prije no što je umrla, Mariah mi je rekla da mi je u kolibi ostavila nešto dragocjeno. Nasljedstvo. I kad ga nađem, imat ću novca.

Imala je njegovu punu pažnju. Spustio je noge na pod i uspravio se na kauču. - Kakvo nasljedstvo?

- Ne znam. Jedva je mogla disati. Pala je u komu odmah nakon što mi je to rekla i do jutra je bila mrtva.

- I ti nisi otkrila što je to? - Istražila sam sva važnija umjetnička djela, ali ona je godinama rasprodavala svoju

zbirku i ništa što je ostalo naizgled ne vrijedi mnogo. Nekoliko bajnih sati, mislila sam da bi to nasljedstvo moglo biti vino.

- Ovdje su odsjedali pisci. Glazbenici. Annie je kimnula. - Da je barem bila određenija. - Mariah je imala naviku otežavati ti život. Nikad nisam shvaćao zašto. - Njezin način da mi izrazi ljubav - rekla je bez imalo ogorčenosti. - Za nju sam bila

previše obična, previše tiha. - Dobra stara vremena - suho je odvratio. - Mislim da se je bojala za mene jer sam bila toliko drugačija od nje. Previše stidljiva i

plašljiva. - Hannibal joj je skočio u krilo i ona ga je pomilovala po glavi. - Mariah se bojala da se neću moći nositi sa životom. Mislila je da je kritika najbolji način da me očvrsne.

98

Anna

Glorij@

- Uvrnuto - zamijetio je - ali izgleda da je upalilo. Prije no što ga je dospjela upitati što time misli, nastavio je. - Jesi li pogledala u potkrovlju?

- Kakvom potkrovlju? - U prostoru iznad stropa? - To nije potkrovlje. To je... - Ali naravno da je bilo potkrovlje. - Do njega se ne može. - Naravno da se može. U ormaru u ateljeu su tajna vratašca. Ta je vratašca vidjela mnogo puta. Samo što se nikad nije zapitala kamo vode. Skočila je

iz naslonjača, izmjestivši Hannibala. Idem odmah pogledati. - Čekaj. Jedan pogrešan korak i propast ćeš kroz strop. Ja ću ga sutra provjeriti. Ne prije no što sama pogleda. Spustila se natrag u naslonjač. - Mogu li sad dobiti svoje

vino? I mesnu štrucu? Krenuo je prema vinskoj boci. - Tko još zna za to? - Nikome nisam rekla. Do sad. I nadam se da se neću pokajati. Nije se obazirao na tu njezinu izjavu. - Netko je provalio u kolibu i netko je pucao na

tebe. Pretpostavimo da ta osoba želi to što je Mariah ovdje ostavila. - Tebe nitko ne može prevariti. - Hoćeš li se samo prepucavati, ili želiš dokučiti o čemu je riječ? Razmislila je o tome. - Biram prepucavanje. Stajao je i strpljivo čekao. Podigla je ruke u

znak predaje. - U redu! Slušam. - To bi bio prvi put. - Donio je vino do nje i pružio joj ga. - Pod pretpostavkom da nikom

drugom nisi rekla za... - Nisam. - Ni Jaycie? Nekoj prijateljici? - Ili dečku luzeru? Nikome. - Otpila je gutljaj vina. - Sigurno je Mariah nekome rekla. Ili...

A ta mi se ideja najviše sviđa... Slučajni skitnica provalio je u kolibu jer je tražio novac i, posve nevezano uz to, klinac koji se zafrkavao s pištoljem slučajno je pucao na mene.

- Još uvijek tražiš sretan svršetak. - Bolje nego da cijelo vrijeme idem naokolo kao Gospodar tame. - Misliš, da budeš realist? - Realist ili cinik? - Namrštila se je. - Evo zašto mi se ne sviđaju cinici... Očito nije mario zašto joj se cinici ne sviđaju jer je krenuo u kuhinju. Ali ciničnost je bila

jedna od stvari na koje je Annie bila naročito osjetljiva pa je krenula za njim. - Cinici se izvlače - rekla je misleći na svog najnedavnijeg bivšeg koji je snishodljivošću skrivao glumačku nesigurnost. - Cinizam osobi daje izliku da ostane izvan bitke. Ne moraš uprljati ruke da riješiš problem jer, čemu? Umjesto toga, možeš cijeli dan provesti u krevetu i podsmjehivati se naivnim budaletinama koje pokušavaju nešto učiniti. To je strašno manipulativno. Cinici su najljeniji ljudi koje poznajem.

- Hej, ne gledaj mene. Ja sam tip koji ti je ispekao super mesnu štrucu. - Pogled na njega dok se naginjao da otvori vrata pećnice potkopao je njezinu tiradu. Bio je vitak, ali ne mršav. Mišićav, ali ne nabildan. Najednom je koliba djelovala premalena, previše odijeljena od svijeta.

99

Anna

Glorij@

Zgrabila je jedaći pribor i odnijela ga na stol. Cijelo to vrijeme, razumna Dilly vriskala je u njezinoj glavi: Opasnost! Opasnost!

100

Anna

Glorij@

JEDANAESTO POGLAVLJE

Mesna štruca bila je i bolja no što je obećao, a pečeni krumpiri savršeno začinjeni. Do treće čaše vina, koliba je već postala mjesto izvan vremena na kojem ustaljena pravila ponašanja ne vrijede i tajne mogu ostati tajne. Mjesto na kojem jedna žena može zaboraviti svoje sumnje i udovoljiti svakom svom putenom hiru, a da to nitko ne sazna. Pokušala se je otrgnuti iz snatrenja, ali vino je to učinilo zadaćom koja nije vrijedna truda.

Theo je okretao dršku čaše između palca i kažiprsta. Glas mu je bio tih, spokojan kao noć. - Sjećaš li se što smo nekoć radili u špilji?

Napravila je cijelu predstavu od rezanja komada krumpira napola. - Jedva. Davno je to bilo.

- Ja se sjećam. Narezala je komadić krumpira na još sitnije dijelove. - Ne mogu zamisliti zašto. Promatrao ju je, dugo i uporno, kao da zna da je razmišljala o erotskim skrovištima. -

Svi pamte prvi put. - Nije bilo nikakvog prvog puta - rekla je. - Nismo dospjeli tako daleko. - Dospjeli smo dovoljno blizu. Mislio sam da se ne sjećaš. - Toliko se sjećam. Zavalio se u stolcu. - Mazili smo se satima. Sjećaš li se toga? Kako bi mogla zaboraviti? Njihovi poljupci trajali su beskonačno - obrazi, vrat, usta i

jezik. Sekundama... minutama... satima. Zatim bi počeli iznova. Odrasli su previše opsjednuti krajnjim ciljem da bi posvetili toliko vremena ljubljenju. Samo tinejdžeri koji se boje sljedećeg koraka izmjenjuju poljupce koji traju unedogled.

Nije bila pijana, ali bila je pripita i nije se željela zadržavati u toj zbunjujućoj špilji uspomena. - Ljubljenje je postalo zaboravljeno umijeće.

- Misliš? - Aha. - Otpila je još jedan gutljaj raskošnog, opojnog vina. - Vjerojatno si u pravu - rekao je. - Znam da se loše ljubim. Jedva je potisnula poriv da ga

ispravi. - Većina muškaraca to ne bi priznala. - Previše sam nestrpljiv da što prije prijeđem na sljedeći korak. - Ti i svi ostali muškarci na svijetu. Crni rep provirio je preko ruba stola. Hannibal je skočio u njegovo krilo. Theo je

pomilovao mačka pa ga spustio natrag na pod. Gurkala je komadić mesne pite po tanjuru; više nije bila gladna, više nije bila oprezna. -

Ne razumijem. Voliš životinje. Nije je upitao što time misli. Znao je da su još uvijek u onoj špilji, ali oseku je zamijenila

plima i vrijeme je postalo varljivo. Ustao je od stola i prišao polici za knjige. - Kako ćeš objasniti nešto što ni sam ne razumiješ?

101

Anna

Glorij@

Nalaktila se na stol. - Jesu li to bili štenci? Ili ja? Kome si pokušavao nauditi? Nije žurio s odgovorom. - U konačnici, valjda sebi. Odgovor koji nije ništa otkrivao. - Trebala si mi reći za Mariahinu ostavštinu one večeri kad je provaljeno u kolibu. Ustala je i uzela svoju vinsku čašu u ruku. - Kao da ti meni sve govoriš. Ili išta, kad smo

već kod toga. - Na mene nitko ne puca. - Ne vjeru... Nisam ti vjerovala. Okrenuo se je prema njoj; pogled mu je bio zavodljiv, ali ne i pohotan. - Da znaš o čemu

sad razmišljam, imala bi opravdanog razloga ne vjerovati mi, jer neke od mojih najsretnijih uspomena vezane su uz tu špilju. Znam da ti ne osjećaš tako.

Da nije bilo događaja posljednje noći, gotovo bi se suglasila s njim. Vino joj je pjevušilo u žilama. - Teško je biti nostalgičan prema mjestu na kojem si umalo poginuo.

- Razumljivo. Dojadila joj je napetost i svidjela opuštenost koju je osjećala zahvaljujući vinu. Željela je

zapečatiti prošlost, poništiti je kao da se nikad nije dogodila. Pretvarati se da su se netom upoznali. Željela je biti kao neke žene koje je poznavala, a koje bi upoznale privlačnog frajera u baru, uskočile u krevet s njim i nekoliko sati kasnije odšetale bez kajanja i samokažnjavanja. Ja sam u osnovi frajer, jednom je rekla njezina prijateljica Rachel. Ne treba mi emotivna veza. Samo želim svršiti.

I Annie je željela biti frajer. - Imam ideju. - Theo se naslonio na policu za knjige, a kutak njegovih usta vragolasto se

izvio. - Hajdemo se ljubakati. U ime starih dobrih vremena. Kako je popila tri čaše vina, nije mu odgovorila ni približno uvjerljivo. - Ne hvala. - Jesi li sigurna? - Odmaknuo se je od police. - Nećemo otkriti ništa novo. A budući da se

ti ne možeš posve riješiti osjećaja da te želim ubiti, nećeš morati glumiti da me voliš. I iskreno... dobro bi mi došla vježba.

Vino u njezinu krvotoku nije moglo odoljeti nestašluku ispod sve te zadimljene, baršunaste zavodljivosti. No iako je bila dovoljno pijana da to učini, nije bila toliko pijana da ne bi postavila nekoliko uvjeta. - Bez ruku.

Polako joj je prišao. - Nisam baš siguran. - Bez ruku - odlučnije je ponovila. - U redu. Bez ruku. Ispod pupka. Nakosila je glavu. - Bez ruku ispod vrata. - Prilično sam siguran da to nije izvedivo. - Zaustavio se je ispred nje i uzeo čašu iz

njezine ruke, prisno kao da joj otkopčava grudnjak. Sviđala joj se je ta gotovo pijana Annie. - Uzmi ili ostavi. - Hvata me nervoza od tebe. Rekao sam ti da nemam samopouzdanja kad je riječ o

ljubljenju. U drugim stvarima, da. Ali samo ljubljenju? Nemam nimalo samopouzdanja.

102

Anna

Glorij@

Njegove su joj se oči smijale. Mrzovoljni, pakosni Theo Harp mamio ju je u mrežu erotske otkačenosti. Prinijela je ruku kosi. Razvezala konjski rep. - Pozovi upomoć šesnaestogodišnjaka u sebi. On se je sjajno ljubio.

Promatrao je njezinu kosu, iskapio zadnje kapi vina iz njezine čaše i premostio zadnjih nekoliko centimetara koji su ih dijelili. - Pokušat ću.

Theo nikad nije bio opsjednut seksualnim osvajanjima, ali kad bi poželio neku ženu, uvijek bi je uspio dobiti. Međutim, takva bahatost bila je opasna s nekime kao Annie. Zašto je pristala na njegovu igru? Znala je što smjera.

Nije se sjećao kad su se Kenley i on zadnji put poljubili, ali sjećao se kad su se zadnji put poševili. Ševa usred noći - mrzila ga je i pobrinula se da on to zna. Mrzio ju je i nastojao to ne pokazati.

Pogledao je Annieine spuštene kapke. Podsjetili su ga na blijede školjke koje je more izbacilo na plažu. S godinama je malo ogrubila, ali još uvijek ne bi znala biti kučka, čak ni ako je pročitala priručnik. Držala se svojih lutaka i svoje vilinske zemlje dobrih namjera i sretnih svršetaka. A sad je tu, zrela za ljubljenje. I on je tu. I tek što nije iskoristio priliku, a trebao bi otići.

Kliznuo je palčevima niz njezine jagodične kosti. Jedva primjetno, otvorila je usne. Annie od njega ne očekuje pristojnost. Vidjela ga je u najgorem izdanju i ne očekuje da je on spasi, zaštiti, učini što je ispravno. Što je najvažnije, ne očekuje da je voli. To mu se je najviše sviđalo. To i njezin posvemašnji manjak vjere u njegovu doličnost. Već dugo nije imao slobodu da se opusti i bude tko želi biti.

Muškarac bez imalo obzira. Spustio je usne na njezine. Tek ovlaš. Vino u njihovu dahu pomiješalo se. Izvila je vrat

tražeći čvršći dodir. Primorao se da uzmakne, samo milimetar. Usne su im se okrznule, ali to je bilo sve.

Pročitala je njegovu igru i neznatno se odmaknula, ali on je smjesta popunio prostor između njih tek najnježnijim dodirom. Imala je opravdanih razloga bojati ga se i bilo je smiješno što mu dopušta da joj se ovoliko približi, ali pomaknula je glavu kliznuvši usnama preko njegovih lagano kao pero. Prošlo je samo nekoliko sekundi, ali on je već bio uzbuđen. Pritisnuo je usne o njezine, otvorio usta i gurnuo jezik, krenuo u odlučujući napad.

Njezini dlanovi zabili su se o njegova prsa. Dva ogorčena svijetlosmeđa oka pržila su ga. - Posve si u pravu. Grozno se ljubiš.

On? Grozno se ljubi? Nema šanse da će dopustiti da joj to prođe. Očešao se unutarnjom stranom nadlanice o njezinu kosu opirući se rukom o zid iza njezine glave. - Oprosti. Uhvatio me je grč u nozi pa sam izgubio ravnotežu.

- Izgubio si svoju priliku, eto što. Velike riječi od nekoga tko se nije odmaknuo ni korak od njega. Nikad ne bi priznao

poraz ovako rano u igri. Ne s Annie. Vatrenom Annie Hewitt meka srca, kojoj nikad ne bi palo na pamet da od muškarca zahtijeva zadnju kap krvi. - Najdublje se ispričavam. - Nakosio je glavu i nježno puhnuo u meku kožu iza njezina uha.

Kosa joj se razbarušila. - Tako je već bolje.

103

Anna

Glorij@

Prišao je bliže, istražujući usnama meki komadić kože. Raspinjala ga je njezina blizina, ali neće dopustiti da ga erekcija pobijedi.

Kliznula je rukama oko njegova struka i zavukla ih pod njegov pulover kršeći vlastito pravilo, na što je on nije namjeravao upozoriti. Okrenula je glavu približavajući usne njegovima, ali on je oduvijek bio natjecateljski nastrojen, a igra je trajala, pa je svoje poljupce preselio na njezinu čeljust.

Izvila je vrat. Prihvatio je poziv i ljubio je po njemu. Njezini dlanovi kliznuli su dublje pod njegov pulover. Godio mu je dodir obzirne žene. I bio tako nepoznat. Othrvao se porivu da poveća ulog. Na kraju je ona bila ta koja je priljubila tijelo uz njegovo i dočekala njegova usta razdvojenih usana.

Nije bio siguran kako su završili na podu. Je li je on povukao? Je li ona povukla njega? Znao je samo da je ona ležala na leđima, a on na njoj. Baš kao u onim slatkim, vrućim danima u špilji.

Želio ju je nagu, raširenih nogu, vlažnu i otvorenu. Njezino ubrzano disanje i način na koji se uhvatila za njegova gola leđa govorili su mu da i ona to želi. Sačuvavši zadnje atome samokontrole, vratio se je poljupcima. Sljepoočice, obrazi, usta. Duboko, osjećajno prodiranje. I tako unedogled.

Sad je stenjala, preklinjala ga uzdasima ovivši nogu oko njegove. Njegove ruke zaplele su se u svilenkasto klupko njezine kose. Smjestio se je dublje u usko sedlo njezinih bokova. Trljao se trapericama o njezine, a ona je stenjala sve grlenije. Gubio je kontrolu. Više se nije mogao suzdržavati ni trenutka duže.

Naglo je povukao njezin patentni zatvarač, pa svoj. Izvila je leđa. Nespretno je potezao njezine traperice, prevukao jednu nogavicu preko gležnja. Uhvatila se rukom za njegov pulover. Smjestio se je između njezinih bedara, oslobodio se, zabio u nju.

Kriknula je i klonula, njezino duboko, grleno stenjanje bilo je strasno i bespomoćno. Ušao je dublje. Povukao se. Ponovno duboko zaronio. I to je bilo sve.

Svemir se rasprsnuo oko njega. Već u sljedećem trenutku, psovala je kao luda. - Prokleti gade! Kučkin sine! - Odgurnula ga je sa sebe i brzo navukla traperice,

istodobno ustajući. - Gospode, kako se mrzim. Mrzim te! - Izvodila je neki čudan demonski ples dok je potezala patentni zatvarač. Lamatala je laktovima. Toptala po podu. Ustao je, zakopčao svoje traperice dok je ona i nadalje bjesnila. - Koja sam ja idiotkinja! Neka me netko uspava. Kunem se Bogom! Baš kao glupu, bolesnu životinju. Najgluplja, najblesavija...

Samom je sebi naredio da ne kaže ni riječ. Obrušila se je na njega - crvena u licu i razjarena. - Nisam ovako laka! Nisam! - Nisi ni naročito teška - ispalio je prije no što se je uspio zaustaviti. Dograbila je jastuk s kauča i zavitlala ga na njega. Bio je naviknut na ženske izljeve

bijesa, a ovaj je bio tako beznačajan da se nije potrudio sagnuti. Ponovno je zatoptala nogama po podu. Razjareno je mahala rukama, a kovrče na glavi

poskakivale su joj. - Točno znam što će se sad dogoditi! Čim okrenem leđa, naći ću se licem u

104

Anna

Glorij@

močvari. Ili zaključana u kuhinjskom liftu. Ili ću se utapati u onoj špilji! - Dahćući je hvatala zrak. - Ne vjerujem ti! Ne sviđaš mi se. A sad ti... Ti...

- Ne pamtim kad sam se tako dobro zabavio? - Nikad nije bio mudrijaš, ali nešto u Annie izvlačilo je ono najgore u njemu. Ili možda najbolje.

Strijeljala ga je pogledom. - Svršio si u mene! Njegova zabavljenost smjesta je isparila. Nikad nije bio neoprezan i sad je on bio taj koji

se je osjećao glupim. Zbog toga je postao obramben. - Nije baš da sam to planirao. - Trebao si! Možda baš u ovome času jedan od tvojih malih plivača pliva leđno do mog...

jajašca! Način na koji je to rekla bio je smiješan do boli, ali njemu nije bilo do smijeha. Protrljao

je bradu nadlanicom. - Ti si... na piluli, zar ne? - Malo si se kasno sjetio pitati! - Okrenula se je i odtutnjala. - I ne, nisam! Ledeni škrip stegnuo se je oko njegove prsne kosti. Jedva se mogao pomaknuti. Čuo ju

je u spavaćoj sobi, pa u kupaonici. I sam se je morao oprati, ali mislio je samo o onome što je učinio i strašnoj cijeni koju bi mogao platiti za nešto što je mogao držati samo najgorim seksom u životu.

Kad se je napokon pojavila, bila je odjevena u svoj mornarsko plavi kućni ogrtač, pidžamu s Djedovima Božićnjacima i debele čarape. Lice joj je bilo umiveno, kosa svezana vrpcom iz koje su na nekim mjestima stršali vlažni uvojci. Srećom, činila se je mirnijom. - Imala sam upalu pluća - rekla je. - To mi je poremetilo raspored uzimanja pilula.

Hladan znoj kliznuo mu je niz kralježnicu. - Kad si zadnji put imala mjesečnicu? Podrugljivo se nasmiješila. - Što si ti? Moj ginekolog? Idi dovraga. - Annie... Naglo se okrenula prema njemu. - Slušaj. Znam da sam i sama kriva koliko i ti, ali u

ovom sam času previše bijesna da preuzmem svoj dio odgovornosti. - Prokleto si u pravu da si i ti kriva! Ti i tvoj ispit ljubljenja. - Na kojem sipao. - Naravno da sam pao. Zar misliš da sam od leda? - Ti? A ja? I otkad to misliš da je u redu seksati se bez kondoma? - Ne mislim, k vragu. Ali ne nosim ih u džepu. - Trebao bi! Pogledaj se. Ne bi smio mrdnuti iz kuće bez desetak komada! - Odmahnula

je glavom, zatvorila oči, a kad ih je ponovno otvorila, srećom je bila mirnija. - Samo idi - rekla je. - Ne mogu te gledati ni trenutak duže.

Gotovo te iste riječi čuo je od supruge mnogo puta, ali Kenley je pritom izgledala divlje, a Annie samo umorno.

- Annie, ne mogu otići - oprezno je odvratio. - Mislio sam da si to dosad već shvatila. - Naravno da možeš. I to ćeš učiniti. Odmah. - Zar stvarno misliš da ću te noću ostaviti ovdje samu nakon što te je netko pokušao

ustrijeliti?

105

Anna

Glorij@

Netremice ga je promatrala. Čekao je da ponovno počne toptati ili baci novi jastuk, ali nije to učinila. - Ne želim te ovdje.

- Znam. Prekrižila je ruke i dlanovima obujmila laktove. - Čini što hoćeš. Previše sam uzrujana

da bih se svađala. I spavaj u ateljeu jer ne dijelim krevet. Je li jasno? - Trenutak kasnije nestala je, vrata njezine sobe zatvorila su se iza njezinih leđa.

Otišao je u kupaonicu, a kad je izašao, dočekao ga je nered od večere. Budući da je on kuhao, ne bi trebao i pospremati, ali nije imao ništa protiv. Za razliku od stvarnog života, očistiti kuhinju bio je zadatak s jasnim početkom, sredinom i krajem. Jednako kao knjiga.

Annie je jedva uspjela ne spotaknuti se o Hannibala kad je ujutro ustala iz kreveta. Uz

sve ostalo, činilo se je da je dobila i mačka s nepunim radnim vremenom. Sinoć je zaspala brojeći i prebrojavajući dane od zadnje mjesečnice. Trebala bi biti sigurna, ali “trebala bi” daleko je od jamstva. Koliko je njoj poznato, u njezinoj utrobi možda već sad raste vražji nakot. A ako se to dogodi... Nije mogla podnijeti pomisao na to.

Mislila je da se je oslobodila moći koju su nad njom imali zgodni, mrzovoljni lažni junaci. Ali ne. Bilo je dovoljno da Theo pokaže malo zanimanja, a ona je već zatvorila oči i raširila noge kao najblesavija junakinja u povijesti književnosti.

To je bilo strašno glupo. Ma koliko beznadežna ta potraga možda bila, željela je vječnu ljubav. Željela je djecu i konvencionalan obiteljski život kakav nikad nije upoznala, ali to nikad neće pronaći s ovim istraumatiziranim, suzdržanim muškarcima. A ipak, ponovno klizi u stari obrazac, samo što je ovaj put mnogo gore. Theo Harp uhvatio ju je u svoju mrežu - ne zato što ju je paklenski bacio na nju, nego zato što je ona utrčala u nju raširenih ruku.

Morala je otići do potkrovlja prije njega i čim ga je čula u kupaonici, izvukla je ljestve iz ostave i odnijela ih u atelje. Već je pospremio krevet, a njezine su lutke još uvijek bile poredane na polici ispod prodora. Kad je namjestila ljestve u ormar, uspela se i gurnula vratašca u stropu. Oprezno je provirila glavom u hladan tavanski prostor pa ga osvijetlila svjetiljkom koju je ponijela sa sobom, ali vidjela je samo građevinske grede i izolaciju.

Još jedna slijepa ulica. Čula je da je voda u kupaonici prestala teći i krenula u kuhinju po zdjelicu žitarica koju

je odnijela u svoju sobu da je ondje pojede. Nije se voljela skrivati u vlastitom domu, ali nije mogla podnijeti pomisao da ga sad vidi.

Tek kad je on otišao iz kolibe, sjetila se je papira koji je Livia stavila u njezinu naprtnjaču. Izvukla je smotak i odnijela ga do stola pa razmotala. Livia je crnim flomasterom nacrtala tri štapićasta lika, dva velika i jedan veoma malen. Najmanji lik, nacrtan uz rub stranice, imao je kosu ravnu kao ravnalo. Ispod njega, Livia je kosim velikim slovima napisala svoje ime. Druga dva lika nisu bila označena. Jedan je ležao, u košulji s crvenom ružom, a drugi stajao raširenih ruku. Na dnu papira, Livia je kosim slovima marljivo napisala:

NEKTAJ

106

Anna

Glorij@

Annie je pomnije promotrila crtež. Mali lik, primijetila je, nije imao usta.

NEKTAJ Napokon je shvatila. Nije znala što točno gleda, ali znala je zašto joj je Livia dala taj

crtež. On je bio Livijina nekažnjiva tajna.

107

Anna

Glorij@

DVANAESTO POGLAVLJE

Annie je parkirala Range Rover u garaži kuće Harp. Razmišljanje o Livijinu crtežu bilo bi dobrodošlo skretanje pozornosti s brige o mogućoj trudnoći, da u onome što je djevojčica nacrtala nije bilo nečeg veoma uznemirujućeg. Željela je pokazati crtež Jaycie da vidi može li ga ona odgonetnuti, ali sklopila je pakt, i mada ga je sklopila s jednom četverogodišnjakinjom, neće ga prekršiti.

Zatvorila je vrata garaže i odšetala do ruba prilaza. Do kuće Harp stigla je prije Thea i dok je gledala prema podnožju hridine, vidjela ga je na stazi na plaži, samotan lik koji se isticao u beskraju mora. Glava mu je bila gola kao i obično, a od vjetra ga je štitila samo crna jakna od antilopa. Čučnuo je kako bi promotrio plimni bazen. Nakon nekog vremena, naslonio se je na pete i zagledao u vodu. O čemu razmišlja? O nekom morbidnom zapletu? O svojoj mrtvoj supruzi? Ili možda smišlja kako da se riješi nezgodne žene koju je možda slučajno oplodio?

Theo je neće ubiti. U to je bila sigurna. Ali mogao ju je povrijediti na mnoge druge načine. Bila je svjesna svoje sklonosti da muškarcima kao Theo pripiše romantične osobine i morala je biti na oprezu. Sinoć je spavala s maštarijom. Maštarijom romantičnog knjiškog moljca.

Annie je oprala posuđe od Jaycieina i Livijina doručka i uredila kuhinju. Kad je bila gotova, Jaycie se još uvijek nije pojavila pa ju je otišla potražiti.

Majka i kći živjele su u stanu domaćice na suprotnoj strani kuće. Annie je vijugala stražnjim hodnikom do vrata na samome kraju. Bila su zatvorena pa je pokucala. - Jaycie?

Nije bilo odgovora pa je pokucala ponovno. Tek što nije okrenula kvaku, kad je vrata otvorila Livia. Izgledala je dražesno s papirnatom krunom kućne izrade na glavi, nasađenom toliko nisko da su joj uši stršale. - Hej, Liv. Baš ti je zgodna ta kruna.

Liviju je samo zanimalo je li Annie donijela Fakinku i bila je vidno razočarana što na Annieinoj ruci ne vidi lutku. - Fakinka drijema - rekla je Annie. - Ali sigurna sam da će te kasnije posjetiti. Je li mama ovdje?

Livia je širom otvorila vrata i pustila Annie u stan. Stan je bio u obliku slova L kako bi imao i dnevnu i spavaću sobu. Prije no što je slomila

stopalo, Jaycie je dnevnu sobu preobrazila u Livijinu spavaću sobu. Njezina je soba bila redovnička - krevet, stolac, komoda i svjetiljka, staro pokućstvo koje kući više nije bilo potrebno. Livijin prostor bio je vedriji, s jarko-ružičastom policom za knjige, dječjim stolom i stolcima, ružičasto-zelenim sagom i krevetom s poplunom Jagodice Bobice.

Jaycie je stajala uz prozor i zurila van. Vodenkonj kojeg je privezala na vrh štake pomaknuo se je pa je sad bio licem nadolje. Jaycie se je polako okrenula od prozora, u trapericama i puloveru boje trešnje koji su joj prianjali uz obline. - Malo sam... pospremala ovdje.

108

Anna

Glorij@

Budući da su Livijine igračke bile razbacane naokolo, a pet-šest plišanaca virilo iz gnijezda pokrivača na nepospremljenom krevetu, Annie joj nije povjerovala. - Uplašila sam se da si bolesna - rekla je.

- Ne. Nisam bolesna. Annie je shvatila da Jaycie sad ne poznaje ništa bolje no što ju je poznavala prije nepuna

tri tjedna, kad je tek došla na otok. Naprotiv, imala je osjećaj da promatra mutnjikavu fotografiju. Jaycie se oslonila na zdravu nogu. - Theo sinoć nije došao kući.

Koža na Annieinu vratu zažarila se je od krivnje. Eto zašto se Jaycie skriva. Iako Annie nije vjerovala da je Theo zainteresiran za Jaycie, imala je osjećaj da je prekršila djevojački kodeks. Morala je reći Jaycie barem dio istine, ali ne dok Livia upija svaku njihovu riječ. - Fakinki se jako sviđaju tvoji crteži, Liv. Možda bi mogla nacrtati jedan koji ćemo objesiti u kuhinji, dok mama i ja razgovaramo.

Livia nije prosvjedovala. Prišla je stolu i otvorila svoju kutiju s bojicama. Annie je izašla u hodnik, a Jaycie za njom. Annie joj nije željela lagati, ali bilo bi okrutno reći joj previše. - Događaju se neke veoma čudne stvari - rekla je, dok je krivnja prianjala uz nju kao ljepljivi sirup. - Nisam te željela opterećivati, ali mislim da trebaš znati. Kad sam se u subotu navečer vratila u kolibu, bila je demolirana.

- Kako to misliš? Annie joj je ispričala što je zatekla. A nakon toga istresla je i ostalo. - Jučer ujutro dok

sam dolazila ovamo, netko je pucao na mene. - Pucao na tebe? - Metak me je za dlaku promašio. Theo me je našao odmah nakon toga. Zato se sinoć

nije vratio kući. Nije me želio ostaviti samu, iako sam mu rekla da ne mora ostati. Jaycie se naslonila na zid iza svojih leđa. - Sigurna sam da je to bilo slučajno. Neka je

budala gađala ptice. - Bila sam na čistini. Bilo je prilično jasno da nisam ptica. Ali Jaycie je nije slušala. - Kladim se da je to bio Danny Keen. On uvijek izvodi takve

gluposti. Vjerojatno je provalio u kolibu sa svojim pajdašima. Nazvat ću njegovu majku. Annie nije vjerovala da je objašnjenje tako jednostavno, ali Jaycie se je već zaputila

hodnikom, spretnija na štakama no što je bila kad je Annie tek stigla. Annie je podsjetila samu sebe da Jaycie nikad ne mora saznati što se je dogodilo u kolibi. Nitko ne mora saznati. Ne ukoliko doista nije trudna...

Prestani!, strogo je naredila Dilly. Nećeš tako razmišljati. Ja ću te oženiti, rekao je Peter. Junaci uvijek postupe ispravno. Peter joj je počinjao ići na živce. Livia je ušla u biblioteku u svom ružičastom kaputiću, s naherenom papirnatom

krunom još uvijek na glavi, vukući Annienu naprtnjaču. Annie nisu bile potrebne detektivske vještine da shvati što djevojčica želi. Zatvorila je laptop i otišla po svoj kaput.

Temperatura je porasla do iznad nule i kad su izišle iz kuće iz oluka je kapalo, a snijeg se počeo topiti sa svega osim najsjenovitijih mjesta. Kad su se približile kući za vile, vidjela

109

Anna

Glorij@

je da se je pokraj kućice pojavio kamen veličine jajeta, prekriven zelenom zimskom mahovinom, udobno sjedalo za majušno šumsko stvorenje. Pitala se zna li Jaycie da se je Livia jutros već iskrala iz kuće. - Izgleda da vile imaju novo mjesto za sjedenje.

Livia spusti stražnjicu na pete da promotri kamen. Annie tek što je nije prekorila jer sama izlazi iz kuće, ali se predomislila. Livia naizgled

nije lutala dalje od ovog stabla. Dok god Theo drži vrata štale zaključana, ne bi joj se smjelo ništa dogoditi. Annie je sjela na kamen i izvukla Fakinku iz naprtnjače. - Buon giorno, Livia. To sam ja,

Fakinkerina. Vježbam svoj Italiano. To znači “talijanski”. Govoriš li ti ijedan strani jezik? Livia odmahne glavom. - Šteta - zamijeti Fakinka. - Talijanski je jezik pizze, koju ja jednostavno obožavam. I

gelata. To je nešto kao sladoled. I nahero sagrađenih tornjeva. Avaj... - Spustila je glavu. - Na otoku Peregrine nema ni pizze ni gelata.

Livia je izgledala kao da joj je žao zbog toga. - Imam sjajnu zamisao! - uzviknu Fakinka. - Možda bi ti i Annie danas poslijepodne

mogle napraviti lažne pizze od engleskih muffina. Annie je očekivala da će se Livia pobuniti, ali djevojčica je kimnula. Fakinka je zatresla

glavom da razbaruši narančaste kovrče. - Crtež koji si mi sinoć ostavila je eccellente. To na talijanskom znači “izvanredan”.

Livia je pognula glavu i zagledala se u svoja stopala, ali Fakinka se nije dala smesti. - Strašno sam pametna i zaključila sam... to znači da sam shvatila... zaključila sam... - Spustila je glas do šapta. - ... da je taj crtež tvoja nekažnjiva tajna.

Livijino lišće ukočilo se je od bojazni. Fakinka je nakosila glavu i tiho rekla: - Ne brini. Ne ljutim se na tebe. Livia ju je napokon pogledala. - Na slici si ti, zar ne? Ali nisam sigurna tko su oni drugi... - Oklijevala je. - Možda tvoja

mama? Livia je kratko, gotovo neprimjetno kimnula. Annie se je osjećala kao da ispruženih ruku tumara kroz mračnu prostoriju i pokušava

ni na što ne naletjeti. - Izgleda da na sebi ima nešto lijepo. Je li to cvijet ili možda srce za Valentinovo? Jesi li joj ti to dala?

Livia silovito odmahnu glavom. Na oči joj navru suze, kao da ju je lutka izdala. Stucavo zajecavši, otrči prema kući.

Annie se lecnula kad su se kuhinjska vrata s treskom zatvorila. Nekoliko odslušanih kolegija iz psihologije nije je osposobilo za petljanje u nešto kao ovo. Nije dječja psihologinja. Nije majka...

Ali bi mogla biti. Probolo ju je u prsima. Odložila je Fakinku i vratila se u kuhinju, ali u kući Harp više nije

mogla ostati.

110

Anna

Glorij@

Jarko zimsko sunčevo svjetlo rugalo se je njezinu mračnu raspoloženju dok je odlazila. Pogrbljenih ramena, stigla je do prednjeg dijela kuće i stajala na vrhu hridine. Prednji trijem protezao se iza nje. Ispod nje, granitne stube urezane u stijenu vodile su do plaže.

Stube su bile skliske i plitke, i ona se pridržavala za rukohvat od špage. Kako je njezin život postao tako zbrkan? Zasad je koliba bila jedini dom koji je imala, ali kad ponovno stane na noge... Ako ponovno stane na noge... Kad pronađe stalan posao, neće moći boraviti ovdje dva mjeseca u komadu. Prije ili kasnije, koliba će ponovno pasti u ruke Harpovih.

Ali ne još, reče Dilly. Sad si ovdje i imaš posla. Dosta je cmizdrenja. Primi se posla. Ostani pozitivna.

Začepi, Dilly, podsmjehnu se Leo. Uza svu tvoju navodnu razboritost, nemaš pojma koliko zbrčkan život može biti.

Annie je trepnula. Je li to doista bio Leo? Glasovi su joj se počeli miješati u glavi. Peter je njezina podrška. Leo je samo napada.

Gurnula je ruke u džepove. Vjetar joj je lijepio kaput o tijelo i šibao je pramenovima kose koji su izvirivali iz pletene kape. Okrenula se prema vodi i zamislila kako zapovijeda valovima, strujama, plimom i osekom. Zamišljala je moć, iako se nikad u životu nije osjećala bespomoćnije.

Nakon nekog vremena, skupila je snagu i okrenula se. Odron kamenja prekrio je ulaz, ali Annie je nepogrešivo znala gdje se nalazi. U njezinu

umu, ta špilja zauvijek će biti tajno skrovište koje svojim sirenskim pjevom doziva sve prolaznike. Uđi. Donesi svoju košaru za piknik i igračke, svoje maštarije i sanjarije. Razmišljaj... Istražuj... Vodi ljubav... Umri.

Zapuh vjetra strgnuo joj je kapu s glave. Uhvatila ju je prije no što odleti u more i gurnula u džep. Danas se neće vratiti u kuću, ne dok ovaj emocionalni tornado divlja u njezinoj nutrini. Uspentrala se preko stijena i krenula prema kolibi.

Ni Range Rover ni Theo nisu bili ondje. Skuhala je šalicu čaja da se ugrije i sjela za stol u niši, mazeći Hannibala i razmišljajući o mogućnosti da je trudna. Da je u gradu, mogla bi otrčati do najbliže ljekarne i kupiti test za rano otkrivanje trudnoće. Sad će ga morati naručiti i čekati da dođe trajekt.

Samo, sjetivši se sanduka s otvorenim vrećicama namirnica koje su otočani prosljeđivali iz ruke u ruku, znala je da to ne može učiniti. U tim vrećicama uočila je tampone, alkoholna pića, pelene za odrasle. Zar stvarno želi da svi na otoku znaju da je naručila test za rano otkrivanje trudnoće? Žudjela je za anonimnošću velikog grada.

Kad je popila čaj, uzela je svoju bilježnicu s inventarom i krenula u atelje. Morat će pomnije pregledati one kutije. Skrenula je za ugao i zastala kao ukopana na pragu ateljea.

Puslica je visjela sa stropa s omčom oko vrata. Puslica. Njezina budalasta, tašta, razmažena princezica... Glava joj je bila sablasno

ovješena, žute vunene kovrče nalik na kobasice rasule se oko lica. Krpene nogice bespomoćno su se njihale, a jedna majušna, poput maline ružičasta kožna cipela ležala je na podu.

Annie je zajecala i pojurila po stolac kako bi je skinula s užeta zakucanog u strop.

111

Anna

Glorij@

- Annie! - Ulazna vrata s treskom su se otvorila. Naglo se okrenula i jurnula iz ateljea. - Bolesna nakazo! Ružni, bezosjećajni kretenu!. Neželjene suze navrle su joj na oči. - Jesi li mislio da je smiješno? Nimalo se nisi

promijenio. - Zašto me nisi pričekala? Želiš li da ponovno pucaju na tebe? Nakesila se. - Je li to prijetnja? - Prijetnja? Zar si toliko naivna da misliš da se to ne može ponoviti? - Ako se ponovi, kunem se Bogom da ću te ubiti! To ih je oboje zaustavilo. Nikad nije mislila da je sposobna za takvu surovost, ali napao

je samu njezinu bit. Ma koliko Puslica bila egocentrična, bila je dio Annie i Annie ju je čuvala. - Ako se što ponovi? - upitao je tišim glasom. - Isprva su položaji u koje si stavljao moje lutke bili zabavni. - Pokazala je rukom prema

ateljeu. - Ali ovo je okrutno. - Okrutno? - Prošao je pokraj nje. Okrenula se je i vidjela kako zaviruje u njezinu

spavaću sobu pa nastavlja prema ateljeu. - Kurvin sin - promrmljao je. Pošla je za njim pa zastala na pragu ateljea promatrajući kako on poseže prema užetu i

skida ga sa stropa. Skinuo je omču oko Pusličina vrata, donio Puslicu do Annie i predao joj je. - Dovest ću bravara najbrže što mogu - turobno je rekao.

Pratila ga je pogledom dok je prilazio kutu prostorije. Čvršće je privila Puslicu vidjevši što joj je promaknulo. Umjesto na polici ispod prozora, ostale lutke bile su zagurane u koš za smeće, a njihove glave i udovi visjeli preko ruba.

- Nemoj. - Pojurila je prema njima. Spustila se na pete s Puslicom u krilu i izvadila ih jednu po jednu. Izravnala im je odjeću i kosu. Kad je bila gotova, pogledala je Thea pretražujući njegovo lice i oči, ali u njima nije pronašla ništa što već nije vidjela.

Stisnuo je usta. - Trebala si čekati u kući dok ne vratim auto. Nisam dugo izbivao. Više nemoj silaziti ovamo sama. - Bijesno je izašao iz ateljea.

Zato je bio tako ljut kad je nahrupio u kolibu. Namjestila je Dilly, Lea i Petera na policu. Hvala ti, šapnuo je Peter. Nisam hrabar kao što sam mislio. Nije bila posve spremna napustiti Puslicu pa ju je odnijela u dnevni boravak u kojem je

Theo skidao kaput. - Nemam novca za bravara - tiho je rekla. - Ja imam - odvratio je - i dat ću promijeniti bravu. Nitko neće kopati po mojim stvarima

dok mene nema. Zar je doista toliko zaokupljen samim sobom, ili je ovo njegov način da joj omogući da

sačuva obraz? Navukla je Puslicu na ruku. Poznati dodir lutkine haljine s volanima umirio ju je.

Podigla je ruku ne razmišljajući previše. - Hvala ti što si me spasio - rekla je Puslica svojim vibrantnim, koketnim glasom.

Theo je nakosio glavu, ali Annie se nije obratila njemu, nego lutki. - Je li to sve što imaš reći, Puslice?

112

Anna

Glorij@

Puslica je odmjerila Thea od glave do pete. - Opasno si seksi. - Puslice! - prekorila ju je Annie. - Kako se to ponašaš? Puslica je zatreptala svojim

dugim trepavicama prema Theu i zagugutala: - Opasno ste seksi... gospodine. - Sad je dosta, Puslice! - uzviknula je Annie. Lutka je zamahnula kovrčama, očito uvrijeđena. - Što želiš da kažem? Annie joj je strpljivo objasnila. - Želim da kažeš da ti je žao. Puslica je postala razdražljiva. - Zbog čega bi mi trebalo biti žao? - Dobro znaš zbog čega. Puslica se nagnula prema Annieinu uhu i glasno šapnula. - Radije bih ga pitala tko ga

frizira. Znaš kako je katastrofalno prošao moj zadnji posjet frizeru. - Samo zato što si uvrijedila djevojku koja pere kosu - podsjetila ju je Annie. Puslica je podigla nos. - Mislila je da je ljepša nego ja. - Ljepša “od mene”. - I bila je ljepša od tebe - pobjedonosno joj spusti Puslica. Annie je uzdahnula. - Prekini

zavlačiti i reci što moraš reći. - Oh, u redu. - Puslica je zlovoljno puhnula kroz nos. A tad još nevoljkije rekla: - Žao mi

je što sam mislila da si me ti objesio sa stropa. - Ja? - Theo se doista obraćao lutki. - U svoju obranu... - Puslica šmrcnu. - I prije si činio slične stvari. Još uvijek se nisam

oporavila od onda kad si stavio Petera da mi viri pod suknju. - To ti se svidjelo, nemoj se sad praviti da nije - rekla joj je Annie. Theo je odmahnuo glavom kao da je zapeo u paučinu. - Kako znaš da te nisam ja

objesio? Annie se konačno obratila izravno njemu. - Jesi li? Ovaj put sjetio se je pogledati Annie. - Kao što je tvoja prijateljica rekla... I prije sam

činio slične stvari. - I ne bih se iznenadila da sam došla kući i zatekla Puslicu i Dilly kako se praše u mom

krevetu. - Skinula je lutku s ruke. - Ali ovo ne. - Još uvijek imaš previše vjere u ljude. - Njegova usta neugodno su se iskrivila. - Nije

prošlo ni mjesec dana, a ti si već zaboravila tko je negativac u tvojoj bajci. - Možda jesam. Možda nisam. Netremice ju je promatrao pa prošao pokraj nje i otišao u atelje. - Imam posla. Nestao je ne obranivši se, ništa ne porekavši. Tu večer nije bilo ugodnog objeda za dvoje pa je Annie napravila sendvič i prebacila

nekoliko kutija iz ateljea u dnevni boravak. Smjestila se na pod prekriženih nogu i otvorila prvu kutiju. Bila je krcata časopisima, od luksuznih sjajnih do onih davno pokojnih fotokopiranih fanzina. U nekima od njih bili su članci koje je Mariah napisala ili članci o njoj. Annie je u svoju bilježnicu zapisala ime svakog časopisa i datum kad je objavljen. Nije se

113

Anna

Glorij@

činilo vjerojatnim da je ijedan od njih kolekcionarski primjerak, ali to neće znati dok ne provjeri.

U drugoj kutiji bile su knjige. Prelistala ih je tražeći autograme i kako. bi se uvjerila da između stranica nije umetnuto ništa važno, pa zapisala u bilježnicu njihove naslove. Trebat će joj cijela vječnost da ih sve provjeri, a čekaju je još dvije kutije koje mora pregledati.

Iako se fizički osjećala bolje nego kad je došla na otok, još uvijek joj je trebalo više sna no inače. Preodjenula se je u Mariahinu mušku pidžamu i izvukla svoje papuče-majmune ispod kreveta. Ali kad je gurnula stopalo u prvu papuču, nešto je osjetila...

Vrisnula je i izvukla nogu iz papuče kao oparena. Vrata ateljea s treskom su se otvorila. Protrnula je. Theo je nahrupio u sobu. - Što nije u

redu? - Sve! - Sagnula se je i oprezno podigla papuču palcem i kažiprstom. - Pogledaj ovo! -

Nagnula je papuču i mrtvi miš otkotrljao se je na pod. - Kakav izopačeni um smišlja ovakve gadarije? - Bacila je papuču na pod. - Mrzim ovo mjesto! Mrzim ovaj otok! Mrzim ovu kolibu! - Obrušila se je na njega. - I nemoj misliti da se bojim miševa. Živjela sam u previše rupetina da bi ih se bojala. Ali nisam očekivala da će mi ga neki bolesnik ostaviti u cipeli!

Theo je gurnuo ruku u džep traperica. - Znaš... možda to nije djelo nekog bolesnika. - Ti misliš da je nešto ovakvo normalno? - Ponovno je vrištala, ali nije marila. - Možda. - Protrljao je čeljust. - Ako si... mačka. - Zar mi želiš reći da... - Bijesno je pogledala Hannibala. - Shvati to kao ljubavno pismo. Te posebne darove donosi samo onima koje voli. Annie se okomila na mačka. - Da to više nikad nisi učinio, čuješ me? Odvratno je! Hannibal je podigao stražnjicu dugo se protežući pa joj prišao s druge strane prostorije

i gurnuo njuškom njezino boso stopalo. Prostenjala je. - Hoće li ovaj dan ikad završiti? Theo se osmjehnuo i podigao svog mačka u naručje. Izbacio ga je iz sobe u hodnik i

zatvorio vrata, ostavši u sobi s Annie. Dograbila je kućni ogrtač s kukice na vratima ormara. Dok ga je ovijala oko tijela, sjetila

se je događaja koji je pokušala zaboraviti. - Ti si u mom krevetu ostavio mrtvu ribu. - Da, jesam. - Prišao je krevetu kako bi promotrio fotografiju izrezbarenog drvenog

uzglavlja u prirodnoj veličini, koja je služila kao pravo uzglavlje. - Zašto? - upitala je dok se Hannibal derao ispred vrata. - Zato što sam mislio da je smiješno. - Prešao je palcem po gornjem rubu fotografije,

posvećujući joj više pozornosti no što je zavrjeđivala. Prekoračila je mrtvog miša. - Koga si još mučio osim mene? - Ne misliš li da je jedna žrtva bila dovoljna? Poklopila je miša košem za smeće pa prišla vratima i pustila Hannibala natrag u sobu

kako bi se prestao derati. Večeras joj nije trebalo ugodno čavrljanje s Theom, naročito ne u njezinoj spavaćoj sobi, ali imala je i previše pitanja. - Počinjem vjerovati da kuću Harp mrziš gotovo jednako kao ja, pa zašto si onda došao na otok?

114

Anna

Glorij@

Prišao je prozoru i zagledao se u pustu zimsku livadu. - Moram završiti knjigu i trebalo mi je mjesto na kojem ću pisati bez ičijeg dodijavanja.

Nije joj promaknula ironija. - I, kako ti ide? Dahom je zamaglio prozor. - Ne baš najbolje. - Zima će još dugo trajati - istaknula je. - Još uvijek možeš iznajmiti kuću na Karibima. - Dobro mi je tu gdje jesam. Ali nije mu bilo dobro. Dojadile su joj tajne koje ga okružuju, dojadio osjećaj nemoći

zato što o njemu ne zna više. - Zašto si došao na Peregrine? Želim istinu. Želim razumjeti. Okrenuo se je prema njoj, s izrazom lica hladnim kao inje na prozoru. - Ne mogu

zamisliti zašto bi to željela. Nije ju preplašilo njegovo glumatanje nadmenog gospodara vlastelinskog dvorca i

uspjela je razvući usta u nešto za što se nadala da nalikuje na podrugljivi cerek. - Pripiši to mojoj nepresušnoj znatiželji o unutarnjem ustroju patološkog uma.

Izvio je obrvu, ali nije se činio pretjerano uvrijeđen. - Ne postoji ništa neugodnije nego što je slušati nekog s velikom zakladom i ugovorom za knjigu kako cvili o svojim problemima.

- Istina - suglasila se. - Ali činjenica je da si izgubio suprugu. Slegnuo je ramenima. - Nisam jedini muškarac kojemu se to dogodilo. Ili nešto skriva, ili je emocionalno zakinut kao što je oduvijek vjerovala. - Izgubio si i

sestru blizanku. I majku. - Ona je zbrisala kad mi je bilo pet godina. Jedva je se sjećam. - Pričaj mi o svojoj ženi. Vidjela sam na Internetu njezinu fotku. Bila je prelijepa. - Prelijepa i neovisna. Takve me žene privlače. Osobine o kojima Annie malo zna. - Kenley je usto bila i pametna - nastavio je. - Izvanserijski inteligentna. I ambiciozna.

Ali najviše me je privukla njezina divlja neovisnost. U igri života, rezultat je bio jasan. Kenley Harp, 4. Annie Hewitt, 0. Nije bila ljubomorna

na mrtvu ženu, ali i sama je čeznula biti divlje neovisna. Ne bi bilo naodmet ni da je izuzetno lijepa i superpametna.

Da je u pitanju bio bilo tko drugi osim Thea, Annie bi promijenila temu, ali njihov je odnos bio toliko daleko od normalnog da je mogla reći što je željela. - Ako je tvoja žena imala sve te osobine, zašto se je onda ubila?

Nije žurio s odgovorom - nježno je odgurnuo Hannibala od prevrnutog koša za smeće, provjerio zasun na prozoru. Na kraju je rekao: - Željela me je kazniti jer sam je učinio nesretnom.

Njegova ravnodušnost savršeno se je uklapala u sve što je nekoć vjerovala o njemu, ali više nije djelovala posve istinito. Nehajno je odgovorila: - I mene činiš nesretnom, ali se zbog toga neću ubiti.

- Odmah sam mirniji. Ali za razliku od Kenleyine, tvoja neovisnost nije lažna fasada. Pokušala je protumačiti njegovu izjavu, kad je on krenuo u napad. - Dosta lupetanja. Skidaj se.

115

Anna

Glorij@

116

Anna

Glorij@

TRINAESTO POGLAVLJE

Da se skinem? Buncaš. Theo je obišao mačka. - Stvarno? Nakon sinoć, mislim da nemamo što izgubiti. I bit ćeš sretna kad čuješ da je tvoja koliba opskrbljena kondomima. Od prve do zadnje prostorije.

Pravi je vrag. Osvrnula se po svojoj spavaćoj sobi. - Zar si i ovdje stavio kondome? Nakosio je glavu. - U gornju ladicu tvog noćnog ormarića. Odmah pokraj tvog mede. - Taj medo je Beanie Baby kolekcionarski primjerak. - Ispričavam se. - Bio je miran, opušten, muškarac kojemu na umu nije ništa složenije

od zavođenja. - Stavio sam ih i u atelje, kuhinju, kupaonicu i svoje džepove. - Pogledom je kliznuo preko nje. - Iako... Za neke stvari koje ti kanim učiniti nije potreban kondom.

Završeci njezinih živaca zaiskrili su, a njezina mašta zaputila se na pornografsku ekspediciju, što mu je i bio cilj. Trgnula se natrag u stvarnost. - Previše podrazumijevaš.

- Sama si rekla. Zima će još dugo potrajati. Ovo je lažno zavođenje, njegov patetični pokušaj da prekine njezino ispitivanje. Ili

možda ne. Zategnula je pojas svog kućnog ogrtača. - Problem je u tome da... Nisam zainteresirana ako ne postoji određena emocionalna prisnost.

- Podsjeti me kakvu smo to emocionalnu prisnost sinoć imali... jer djelovala si itekako zainteresirana.

- Taj nemio događaj bio je zastranjenje uzrokovano alkoholom. - To nije bilo posve istinito i on nije izgledao kao da je nasjeo, ali bilo je dovoljno istinito. Hannibal je ponovno gurkao šapom koš za smeće, prijeteći da će ga prevrnuti pa ga je uzela u naručje. - Prestani i reci mi zašto si došao na Peregrine, umjesto otišao na neko ugodnije mjesto.

Njegova šarmantna zavodljivost iščeznula je. - Prestani zabadati nos. To nema nikakve veze s tobom.

- Ako želiš da se skinem, ima. - Uspjela je nevješto zapresti. Zar ga doista pokušava ucijeniti seksom kako bi saznala što je zanima? Trebala bi se sramiti, ali budući da on ne umire od smijeha, nije se ni zacrvenjela. - Seks za iskrenost. To je moja ponuda.

- Ne misliš ozbiljno. Ni najmanje. Pogladila je mačka između ušiju. - Ne volim tajnovitost. Ako me želiš

vidjeti nagu, morat ćeš mi dati nešto zauzvrat. Mrko ju je promatrao. - Toliko očajan nisam. - Ti si na gubitku. - Odakle joj to samopouzdanje? Ta vatrenost? Stajala je pred njim u

svoj svojoj divoti, odjevena u preveliku mušku pidžamu, šugavi stari kućni ogrtač i - ne zaboravimo - možda trudna. A ipak, ponašala se je kao da je upravo prošetala pistom Victoria’s Secreta. - Pridrži svog mačka dok se ja ne pobrinem za našeg blago u Gospodinu preminulog prijatelja.

- Ja ću to obaviti.

117

Anna

Glorij@

- Kako hoćeš. - Podigla je mačka dok nisu bili nos uz nos. - Dođi, Hannibale. Tvoj tatica se mora riješiti još jednog leša.

Zbrisala je iz sobe s mačkom u naručju, srca razgaljena zadovoljstvom. Nije mnogo saznala, ali nekako je uspjela izjednačiti rezultat. Dok je spuštala mačka na pod, mozgala je o njegovoj izjavi kako njezina neovisnost nije lažna fasada. Što ako je on u pravu? Što ako nije tako beznadežan slučaj kakvim se drži?

Ta pomisao bila joj je nova, ali nakon svih poraza u posljednje vrijeme automatski ju je odbacila. Samo što... Ako je to doista istina, morat će preispitati način na koji se doživljava.

Kičma, Antoinette. To je ono što ti nedostaje. Čvrsta kičma. Ne, majko, pomislila je. Nisam ti, ali to ne znači da nemam petlju. Imala sam je dovoljno

da ti prije smrti pružim sve što ti je trebalo, nisam li? A sad za to plaća cijenu. Kuhinjska vrata otvorila su se i zatvorila. Trenutak kasnije, Theo je ušao u dnevni

boravak. Obratio joj se tako tiho da umalo nije čula što je rekao. - Nisam mogao pisati. Morao sam pobjeći od sviju.

Okrenula se je. Uzbuna. Stajao je uz policu za knjige, kose razbarušene od izlaska iz kuće kako bi se riješio miša.

- Nisam mogao podnijeti sažaljenje svojih prijatelja i mržnju njezinih. - Okrutno se nasmijao. - Njezin mi je otac rekao da sam joj praktički ugurao tablete u grlo. I možda je bio u pravu. Jesi li čula dovoljno?

Kad se okrenuo i zaputio prema ateljeu, pošla je za njim. - Ako si želio pobjeći, zašto nisi otišao na neko mjesto koje ne mrziš? Na Francusku rivijeru. Djevičanske otoke. Sam Bog zna da si to možeš priuštiti. No umjesto toga, došao si ovamo.

- Volim Peregrine. Samo ne volim kuću Harp. A to ju je činilo savršenim mjestom da počnem ponovno pisati. Bez ičega što će mi odvući pozornost. Barem dok se nisi ti pojavila. - Nestao je u ateljeu.

To je imalo smisla, ali nešto je nedostajalo. Ušla je za njim. - Prije nekoliko tjedana vidjela sam te dok si izlazio iz štale. Tog je dana bilo strašno hladno, ali skinuo si pulover. Zašto si to učinio?

Proučavao je ogrebotinu na podu. Nije mislila da će odgovoriti. Ali odgovorio je. - Jer sam želio nešto osjetiti.

Nemogućnost doživljavanja normalnih emocija jedan je od klasičnih znakova psihopata, ali bol urezana u borice na njegovu licu svjedočila je da on sve osjeća. Preplavila ju je nelagoda. Nije željela čuti više pa se je okrenula kako bi otišla. - Ostavit ću te na miru.

- Isprva smo bili sretni - rekao je. - Barem sam ja tako mislio. Pogledala ga je. Zurio je u mural, ali imala je osjećaj da ne vidi naslikan taksi koji se zabija u izlog. -

Nakon nekog vremena, počela me je češće nazivati s posla. Nisam tome pridavao nikakvu važnost, ali ubrzo sam dobivao na desetke poruka svakog dana - svakog sata. SMS-ove, telefonske pozive, e-mailove. Željela je znati gdje sam, što radim. Ako ne bih odmah

118

Anna

Glorij@

odgovorio, pobjesnila bi i optužila me da sam s drugim ženama. Nikad joj nisam bio nevjeran. Nikad.

Najzad je pogledao Annie. - Dala je otkaz na poslu. Ili je možda morala otići. Nikad nisam bio siguran. Njezino ponašanje postalo je još čudnije. Obitelji i nekim svojim prijateljima rekla je da je varam, da joj prijetim. Napokon sam je odveo psihijatru. Dobila je lijekove i neko je vrijeme bilo bolje, dok nije prestala uzimati tablete tvrdeći da je pokušavam otrovati. Tražio sam pomoć od njezine obitelji, ali pred njima nikad nije bila u svom najgorem izdanju pa su odbili vjerovati da nešto s njom doista nije u redu. Počela me je napadati i fizički - udarati šakama i grebati. Bojao sam se da ću je ozlijediti pa sam odselio. - Stisnuo je šake uz tijelo. - Tjedan dana kasnije, ubila se je. Kako ti se sviđa ta bajka iz stvarnog života?

Annie je bila preneražena, ali sve na njemu odbijalo je sažaljenje pa je ostala pribrana. - Trebala sam znati da ćeš se oženiti luđakinjom.

Trgnuo se je. No tad su se njegova ramena opustila. - Da, dobro, svoj svoga prepoznaje, zar ne?

- Tako kažu. - Pogledala je svoje lutke na polici, pa ponovno njega. - Podsjeti me što je u svemu tome tvoja krivnja. Osim što si se uopće oženio njome.

Njegova napetost vratila se je zajedno s ljutnjom. - Annie, molim te. Nemoj biti naivna. Dobro sam znao koliko je bolesna. Nisam je smio ostaviti. Da sam se usprotivio njezinoj obitelji i smjestio je u bolnicu gdje joj je bilo mjesto, možda bi još uvijek bila živa.

- U današnje vrijeme nije baš lako smjestiti u bolnicu nekoga tko to ne želi. - Mogao sam pronaći način. - Možda jesi. Možda nisi. - Hannibal se očešao o nju. - Nisam imala pojma da si takav

seksist. Naglo je podigao glavu. - Otkud sad to? - Svaka razumna žena udata za muškarca koji je zlostavlja onako kako je tebe

zlostavljala tvoja supruga, pobjegla bi, otišla u sklonište, učinila sve što je potrebno samo da se makne. Ali ti si trebao ostati samo zato što si muškarac? Tako to ide?

Načas je djelovao zbunjeno. - Ne razumiješ. - Je li? Ako si odlučio utapati se u krivnji, učini to zbog stvarnog grijeha... na primjer

zato što mi danas nisi pripremio večeru. Jedva primjetna sjenka osmijeha omekšala je crte njegova lica. - Što je to tako posebno

na tebi? - Moj ukus u pidžamama? Nemam pojma. - Što kažeš na tvoju plemenitost? - Tad, strože: - I glupost. Obećaj mi da više nećeš

pješački do kuće. A kad voziš, dobro otvori oči. - Širom. - Sad kad je najzad saznala istinu o njegovu braku, poželjela je da nije.

Zadovoljavajući svoju znatiželju, dopustila je da u zidu između njih nastane još jedna pukotina, da ispadne još jedna opeka. - Laku noć - rekla je. - Vidimo se ujutro.

- Hej, imali smo dogovor. Ne bi li se ti sad trebala skinuti?

119

Anna

Glorij@

- To bi bio seks iz sažaljenja - odvratila je hineći da se ispovijeda. - Ne želim te uvrijediti na takav način.

- Samo daj. Uvrijedi me. - Za to si previše evoluirao. Kasnije ćeš mi zahvaljivati. - Cisto sumnjam - promrmljao je dok je izlazila. U subotu navečer održavala se je seoska mjesečna Brudetijada i Jaycie je zamolila Annie

da je odveze. - Ne toliko zbog mene - rekla je. - Ali Livia jedva da ikad ima priliku družiti se s drugom djecom. I moći ću te upoznati sa svima koje još nisi upoznala.

Jaycie je to bila prva slobodna večer otkad je slomila stopalo. Njezini spremni osmijesi dok je pekla kolač od čokolade i pekan oraha za taj događaj odavali su koliko mu se raduje i zbog sebe, a ne samo zbog Livije.

Jayciein trošni Chevy Suburban bio je parkiran u garaži. Kao i mnogim drugim otočkim vozilima, i njemu su mrlje hrđe izjele karoseriju, naplatci i tablice nedostajali, ali imalo je propisno pričvršćeno sjedalo za Liviju pa su se odlučile odvesti njime.

Annie je pričvrstila Livijin pojas, odložila kolač na pod ispod suvozačkog sjedala pa pomogla Jaycie da se smjesti. Večer je bila vjetrovita, ali nije pao novi snijeg i najgori se led već otopio, zbog čega cesta nije bila opasna kao ranije. Svejedno, Annie je bilo drago što vozi Suburban, a ne svoj automobil.

Odjenula je jedinu suknju koju je ponijela sa sobom, pripijenu, usku, ravnu tamnozelenu suknju s mekim, sedam centimetara širokim vunenim obrubom koji joj je okrzavao koljena. Suknju je sparila s jednom Mariahinom bijelom pripijenom majicom dugih rukava, svojim gustim čarapama boje brusnice i dizajnerskim čizmicama koje su dopirale malo iznad gležnjeva. Opazila ih je u izlogu trgovine rabljenom robom prošle godine i kupila gotovo budzašto. Dobro očišćene i s novim vezicama izgledale su gotovo kao nove.

Kad su skrenule na cestu, Annie se preko ramena obratila Liviji. - Fakinki je jako žao što večeras nije mogla s tobom. Boli je grlo.

Livia se namrgodila i udarala potplatima tenisica o svoje sjedalo, od čega su se smeđe baršunaste mačje uši na njezinom rajfu ritmički gegale. Nisu joj trebale riječi da priopći što osjeća zbog lutkine odsutnosti. - Možda bih i ja mogla jednom upoznati Fakinku - rekla je Jaycie. Poigravala se patentnim zatvaračem svog kaputa. - Kako je Theo?

Čak i na slabom svjetlu, njezin pretjerano vedar osmijeh bio je bolan. Annie je mrzila vidjeti je takvu. Ma koliko bila zgodna, Jaycie kod Thea nije imala šanse. Njega su privlačile lijepe, pametne i lude, što su tri osobine koje ni Jaycie ni Annie nemaju. Annie je to smatrala prednošću, ali Jaycie to neće tako doživjeti.

Annie je zaobišla istinu. - Kad sam sinoć otišla spavati, radio je u ateljeu, a jutros sam ga jedva vidjela.

Ali vidjela je dovoljno. Ugledavši ga kako izlazi iz njezine kupaonice s ručnikom omotanim oko struka i kapljicama vode koje su još uvijek blistale na njegovim ramenima, zastala je kao ukopana. Upravo zbog takve reakcije na njega, sad je možda trudna.

120

Anna

Glorij@

Progutala je strepnju. - Netko je jučer ponovno provalio u kolibu dok nikog nije bilo. - Svjesna Livije na stražnjem sjedalu, nije išla u pojedinosti. - Pričat ću ti kasnije.

Jaycie je kršila ruke u krilu. - Nisam uspjela dobiti Lauru Keen da porazgovaram s njom o Dannyju. Možda ćemo je večeras sresti.

Zaustavile su se ispred jarko osvijetljene gradske vijećnice. Zastava na stijegu uspravno je vijorila na vjetru, a ljudi se slijevali u vijećnicu s plastičnim kutijama s kolačima, pakiranjima od šest piva i litrenkama sokova. Jaycie je djelovala nervozno i Annie joj je podigla štaku koju je ispustila izlazeći iz automobila.

Borile su se s vjetrom do vrata. Livia je u ruci stezala svoje ružičasto plišano mače, a palac joj odlutao do usta. Možda se Annie samo učinilo, ali mnoštvo kao da je načas utihnulo kad su njih tri ušle. Sekunde su prolazile, a onda im je prišlo nekoliko starijih žena - Barbara Rose, Judy Kester i kapetanica broda Naomi.

Barbara je nježno zagrlila Jaycie, zapuhnuvši je oblakom cvjetnog parfema. - Bojale smo se da nećete moći doći.

- Predugo se ne javljaš - dodala je Naomi. Judy je čučnula pred Liviju. - Kako si narasla - zacičala je, kose žarkocrvenije no ikad. -

Mogu li dobiti zagrljaj? Definitivno ne. Livia se sakrila iza Annie tražeći zaštitu. Annie je posegnula rukom iza

leđa i pogladila je po ramenu. Svidjelo joj se što je Livia doživljava sigurnom lukom. Judy se sa smijehom povukla, uzela Jayciein kolač i odnijela ga do stola s desertima dok

su one skidale kapute. Jaycieine crne hlače i kraljevski modar pulover bili su prilično iznošeni, ali još uvijek su joj sjajno pristajali. Duga plava kosa razlijevala joj se niz rame, a brižno nanesena šminka uključivala maskaru, sjcnilo za kapke i ruž za usne boje trešnje.

Dvorana za sastanke u gradskoj vijećnici jedva da je bila veličine dnevnog boravka u kući Harp, a sad je bila natrpana dugim stolovima prekrivenim bijelim papirom. Na oguljenim sivim zidovima visjela je oglasna ploča zajednice, požutjele povijesne fotografije, amatersko ulje na platnu koje je prikazivalo luku, plakati za prvu pomoć i aparat za gašenje požara. Jedna su vrata vodila do knjižnice veličine ormara, a druga do prostorije koja je služila kao činovnički ured, pošta i - sudeći po miomirisima koji su dopirali iz nje - kuhinja.

Brudetijada, objasnila je Jaycie, pogrešan je naziv za to mjesečno događanje, budući da brudet od jastoga nije na jelovniku. - Toliko ih često jedemo da su prije dvadesetak godina odlučili promijeniti jelovnik i uvesti tradicionalnu večeru Nove Engleske. Zimi su to goveđa prsa ili šunka, a ljeti školjke i klip kukuruza. Ne znam zašto to još uvijek zovemo Brudetijada.

- Kako nitko ne bi mogao optužiti otočane da se ne drže običaja - odvrati Annie. Jaycie je grickala donju usnu. - Ponekad mislim da ću se ugušiti budem li morala ostati

ovdje i dan duže. Lisa McKinley pridružila im se iz kuhinje. Bila je odjevena u traperice i bluzu s V-

izrezom koja je isticala viktorijansku ogrlicu, dar - kako je brzo objavila - od Cynthije Harp. Annie se udaljila kako bi Lisa i Jaycie razmijenile novosti. Dok je šetkala između stolova, oko nje su se kovitlali djelići razgovora.

121

Anna

Glorij@

- ... dvjesto trideset kilograma manje u usporedbi s prošlogodišnjim ulovom u ovo vrijeme.

- ... zaboravila naručiti smjesu za palačinke, pa je moram sama raditi. - ... to je skuplje od nove pumpe za kormilo. Annie je proučavala crno-bijelu grafiku nakoso obješenu na zid. Prikazivala je likove na

morskoj obali, odjevene u odjeću iz sedamnaestog stoljeća. Naomi joj je prišla iza leđa i kimnula prema grafici. - U kolonijalna vremena, more je na plažu izbacivalo jastoge. Bilo ih je toliko da su njima hranili svinje i zatvorenike.

- Za mene su još uvijek poslastica - odvrati Annie. - Za većinu ljudi jesu i to je za nas dobra vijest. Ali moramo paziti na održivi razvoj jer

ćemo u protivnom ostati bez posla. - Kako to činite? - Pomoću brojnih propisa o tome kad i gdje se smije ribariti. Ženke koje se mrijeste nije

dopušteno loviti. Uhvatimo li takvu ženku, urežemo joj na rep slovo V da je možemo prepoznati, i bacimo je natrag u more. Osamdeset posto jastoga koje ulovimo moramo vratiti u more jer su nedovoljno veliki, previše veliki, označeni slovom V ili nose jajašca.

- Težak život. - Moraš ga voljeti, to sigurno. - Potegnula je srebrnu naušnicu na uhu. - Ako te zanima,

možeš isploviti sa mnom na mom brodu. Vrijeme će početkom tjedna po svemu sudeći biti prilično pristojno, a nema mnogo gradskih ljudi koji se mogu pohvaliti da su kormilarili na jednoj ribarici za lov na jastoge u Maineu.

Taj poziv iznenadio je Annie. - Baš bih voljela. Naomi je izgledala iskreno zadovoljna. - Morat ćeš rano ustati. I, finu odjeću ostavi kod

kuće. Upravo su se dogovorile da će se u ponedjeljak ujutro naći u lučici za čamce, kad su se

ulazna vrata otvorila donoseći novi nalet hladnog zraka. U vijećnicu je ušetao Theo. Razina buke u prostoriji smanjila se je kad su prisutni postali svjesni njegova dolaska.

Theo je kimnuo i čavrljanje je ponovno oživjelo, ali većina u mnoštvu i nadalje ga je kradomice pogledavala. Jaycie je zastala u razgovoru s Lisom kako bi ga promotrila. Skupina muškaraca s licima ogrubjelim od sunca i vjetra mahnula mu je da im se pridruži.

Annie je osjetila kako je nešto poteže za suknju, a kad je spustila pogled, shvatila je da Livia pokušava privući njezinu pozornost. Djevojčici je dosadilo društvo odraslih i prikovala je pogled za skupinu djece u kutu, tri dječaka i dvije djevojčice, od kojih je ona najmlađa bila Lisina kćerka koju je Annie upoznala kad je posjetila knjižnicu. Annie je bez ikakvih poteškoća protumačila usrdnu molbu u izrazu Livijina lica: željela se je igrati s djecom, ali bila je previše stidljiva da im sama priđe.

Annie ju je uhvatila za ruku i zajedno su pristupile skupini. Djevojčice su lijepile naljepnice u album, dok su se dječaci prepirali oko neke video igrice. Annie se nasmiješila djevojčicama, kojima se po okruglim obrazima i crvenoj kosi jasno vidjelo da su sestre. - Ja sam Annie. Liviju poznajete.

122

Anna

Glorij@

Starija djevojčica podigla je pogled. - Dugo te nismo vidjele. Ja sam Kaitlin, a ovo je moja sestra Alyssa.

Alyssa je pogledala Liviju. - Koliko sad imaš godina? Livia je podigla četiri prsta. - Ja imam pet. Koje je tvoje krsno ime? Moje je Rosalind. Livia je pognula glavu. Kad je postalo očito da Livia neće odgovoriti, Alyssa je pogledala Annie. - Što joj je?

Zašto ne želi govoriti? - Zašuti, Alyssa - opomene je sestra. - Znaš da to ne smiješ pitati. Annie se navikla razmišljati o Jaycie i Liviji kao na neki način odvojenima od zajednice,

ali nisu bile odvojene. Čvrsto su joj pripadale kao i svatko drugi na otoku. Natezanje trojice dječaka oko video igrice izmicalo je nadzoru. - Ja sam na redu! -

dreknuo je jedan od njih. - Nisi! Igrica je moja. - Najkrupniji dječak opalio je šakom onoga koji je prigovorio,

nakon čega su sva trojica skočila na noge, spremna za tučnjavu. - Stan’te tamo, odrpani nevaljalci! Dječaci su se zaledili pa osvrnuli oko sebe, nastojeći dokučiti tko im se to obratio

glasom kapetana Jacka Sparrowa. Livia je već bila upućena u igru, pa se nasmiješila. - Prestan’te s tom drekom, il’ ću vas sve bacit u potpalublje. Dječaci su prikovali poglede

za Annie koja je koristila desnu ruku kao lutku. Polako je čučnula i prebacila težinu tijela na listove, pomičući palac kako bi lutka govorila. - Vi bijedna morska pseta, imate sreće da sam svoj mač ostavio na krmi na kakici, hoću reći kukici.

Dječaci su svuda isti. Čim je spomenula “kakicu”, jeli su joj iz dlana. Usmjerila je svoju improviziranu lutku prema najmanjem dječaku, koji je sa svojom

plavom kosicom i tamnim očima nalikovao na kerubina. - Što kažeš, momak? Izgledaš dovoljno snažan za plovidbu na Jolly Rogeru. Tražim blago izgubljenog grada Atlantide. ‘Ko će poć sa mnom?

Livia je prva podigla ruku i Annie je umalo napustila kapetana Jacka da je zagrli. - Jesil’ sigurna, ljepotice? Biće opasnih morskih zmija. Za to će trebat hrabra cura. Jesil’ ti hrabra cura?

Livia je radosno kimnula. I ja sam! - uzviknula je Kaitlin. - I ja sam hrabra cura. - Nisi hrabra kao ja, glupačo! - reče onaj dječačić s licem kerubina. Kapetan Jack zareži. - Zauzdaj jezik, momak, il’ ću te provuć ispod brodskog korita. - A

zatim, iz navike: - Na Jolly Rogeru neće bit siledžija. Kad se boriš protiv morskih zmajeva, jedan je za sve i svi za jednog. Ko se na mom brodu bude ponašao ‘ko siledžija bit će bačen preko palube morskim psima.

Izgledali su propisno zadivljeni. Lutka je bila samo njezina ruka, bez ijednog ukrasa - čak i bez flomasterom nacrtanih

očiju - ali djeca su bila opčinjena. Međutim, najkrupniji dječak nije bio budala. - Ne izgledaš kao gusar. Izgledaš kao ruka.

123

Anna

Glorij@

- Jest. To si pametno primijetio. Moji su neprijatelji na mene bacili čini, i riješit ću ih se tek kad nađem izgubljeno blago. Što kažete, momci? Jeste l’ dovoljno hrabri?

- Ja ću zaploviti s tobom, kapetane. To nije rekao dječji, nego jedan njoj veoma poznat glas. Okrenula se je. Skupina odraslih sakupila se je iza nje i gledala predstavu. Među njima

je stajao Theo, prekriženih ruku, zabavljenog pogleda. Kapetan Jack odmjerio ga je od glave do pete. - Uzimam samo kršne momke. Ti si malo

preduboko zagazio u godine. - Šteta - odvratio je Theo, utjelovljenje kršnog momka s početka devetnaestog stoljeća. -

A tako sam se veselio morskim zmijama. Zvono za večeru zazvonilo je i netko je uzviknuo: - Hrana je spremna! Stanite u red! - Avaj, mili moji. Vrijeme je da pojedete svoj mornarski dvopek, a ja se vratim na svoj

brod. - Dramatično je raširila prste, dajući kapetanu Jacku kraljevski oproštaj. Pljesak je zagrmio i od djece i od odraslih. Livia se šćućurila uz nju. Starija djeca zasula

su je pitanjima i komentarima. - Kako si govorila ne mičući usne? - Možeš li opet? - Ja s tatom idem na jastoge. - Želim tako govoriti. - Ja sam za Noć vještica bio gusar. Odrasli su došli po svoje potomke i odveli ih u red za hranu koji se protezao do pulta za

posluživanje u susjednoj prostoriji. Theo joj je prišao. - Sad mi je jasno mnogo toga što dosad mi nejasno bješe. - Bješe? - Izletjelo mi je. Ali nešto još uvijek ne razumijem. Kako si sredila sat? - Nemam pojma o čemu govoriš. Pogledom joj je dao do znanja da se ponižava poricanjem i da će, ima li imalo karaktera,

sve priznati. Prozreo je njezinu igru. Nasmiješila se, prišla mu bliže i počastila ga jednim od svojih

najsablasnijih jauka, toliko tihim da ga je samo on mogao čuti. - Zgodno - zamijetio je. - Nazovi to osvetom kuhinjskog lifta. Očekivala je da će je ignorirati. No on je izgledao kao da se iskreno kaje. - Stvarno mi je

žao zbog toga. Palo joj je na pamet da nijedan od njezina dva dugogodišnja dečka nikad nije rekao da

mu je zbog ičega žao. Livia je otrčala i pridružila se majci. Jaycie je još uvijek bila s Lisom, ali pozorno je

promatrala Thea. Dok im je prilazila, Annie je čula kako Lisa govori: - Moraš je ponovno odvesti liječniku. Dosad bi već trebala govoriti.

124

Anna

Glorij@

Annie nije uspjela čuti Jayciein odgovor. Svi su se poredali da napune tanjure. Marie i Tildie iz Bunco kružoka povukle su Thea

sa sobom i počele ga salijetati pitanjima o njegovu pisanju, ali kad je napunio tanjur, napustio ih je i pridružio se Annie za stolom za kojim je sjedila s Jaycie i Livijom. Sjeo je pokraj Annie i sučelice Lisi i njezinu suprugu Darrenu, lovcu na jastoge i otočkom električaru. Livia je oprezno promatrala Thea, a Jaycie izgubila nit razgovora koji je vodila s Lisom.

Theo i Darren poznavali su se otprije i poveli razgovor o ribarenju. Annie je zamijetila koliko lako Theo sa svima razgovara, što joj se učinilo zanimljivim uzme li se u obzir koliko žestoko brani svoju privatnost.

Smučilo joj se razmišljanje o Theovim proturječnostima pa je pozornost obratila hrani. Uz dobro začinjena goveda prsa, večera je uključivala krumpire, kupus, luk i razno korjenasto povrće. Osim švedske repe, koju su i Livia i ona izbjegavale kao kugu, sve ostalo bilo je veoma ukusno.

Usprkos svojoj zaluđenosti Theom, Jaycie nije učinila ništa kako bi privukla njegovu pozornost, osim što ga je čeznutljivo pogledavala. Nakon nekog vremena, Theo se obratio Annie. - Uvukla si se u kulu dok sam spavao i zamijenila bateriju u satu. Trebao sam to davno shvatiti.

- Nisi ti kriv što si spor. Sigurna sam da je teško oporaviti se od udarca u glavu srebrnom žlicom.

Izvio je obrvu. Livia je trknula Annie, podigla ruku i savila je u minijaturnu lutku, nezgrapno mašući

prstićima kako bi joj pokazala da želi novu lutkarsku predstavu. - Kasnije, dušo - odgovorila je Annie i poljubila djevojčičinu glavu, tik iza mačjih ušiju.

- Izgleda da si našla prijateljicu - zamijeti Theo. - Prije ju je našla Fakinka. Liv i ona najbolje su prijateljice. Nije li tako, mačiću? Livia kimne i otpije gutljajčić mlijeka. Otočani su se počeli redati ispred stola s desertima i Jaycie je ustala. - Donijet ću ti

krišku svog kolača od čokolade i pekan oraha, Theo. Theo je nedvojbeno tražio način da izbjegne Jaycieine kulinarske uratke, ali kimnuo je. - Iznenađena sam što te vidim ovdje - rekla je Annie. - Nisi baš gospodin Druželjubivi. - Netko mora paziti na tebe. - U automobilu sam bila s Jaycie, a ovdje sam u mnoštvu ljudi. - Svejedno... Prodoran zvižduk razlegao se prostorijom i mnoštvo je utihnulo. Muškarac širokih prsa

odjeven u parku stajao je uz vrata i spuštao prste s usta. - Slušajte. Prije dvadesetak minuta obalna je straža primila poziv jedne kočarice udaljene nekoliko milja od rta Jackspar. Straža kreće, ali mi možemo stići brže.

Kimnuo je kršnom ribaru u flanelskoj košulji koji je sjedio za susjednim stolom i Lisinu suprugu Darrenu. Oba muškarca ustala su. Na Annieino iznenađenje, ustao je i Theo.

125

Anna

Glorij@

Uhvatio je naslon njezina stolca i nagnuo se prema njoj. - Noćas se ne vraćaj u kolibu - rekao je. - Prenoći u kući s Jaycie. Obećaj mi.

Ne čekajući njezin odgovor, pridružio se trojici muškaraca uz vrata. Nešto im je rekao. Jedan od njih kratko ga je pljesnuo po leđima i sva četvorica krenula su van.

Annie se iznenadila. Jaycie je izgledala kao da će se rasplakati. - Ne razumijem. Zašto Theo ide s njima?

Ni Annie to nije shvaćala. Theo je jedrio samo rekreativno. Zašto bi išao u spasilačku misiju?

Lisa je grizla donju usnu. - Mrzim što su otišli - rekla je. - Vani sigurno puše snagom od četrdeset čvorova. Naomi je to čula i sjela pokraj nje. -

Darren će biti dobro, Lisa. Ed je jedan od najboljih pomoraca na otoku, a njegov brod najizdržljiviji što može

biti. - A Theo? - upitala je Jaycie. - On nije naviknut na ovakve uvjete. - Saznat ću. - Naomi je ponovno ustala. Barbara je došla utješiti kćerku. Lisa ju je uhvatila za ruku. - Darren se još uvijek oporavlja od želučane viroze. More je noćas gadno. Ako se Val

Jane zaledi... - Čvrst je to čamac - rekla je Barbara, iako je izgledala jednako zabrinuta kao i njezina

kćerka. Naomi se vratila i obratila Jaycie. - Theo je osposobljen za pružanje prve pomoći. Zato

ide s njima. Theo je bolničar? Annie nije mogla vjerovati svojim ušima. Theov posao podrazumijeva

komadanje tijela, a ne njihovo krpanje. - Jesi li znala za to? - upitala je Jaycie, koja je odmahnula glavom.

- Već gotovo dvije godine na otoku nemamo nikakvu zdravstvenu skrb - rekla je Naomi. - Ne otkad je Jenny Schaeffer otišla s djecom. Ovo je najbolja vijest cijele zime.

Jaycie se još više uznemirila. - Theo nema nikakvog iskustva s ovakvim vremenom. Trebao je ostati.

Annie je dijelila njezino mišljenje sto posto. Zabrinutost otočana za čamac koji je isplovio u pomoć i kočaricu koja se izgubila lišila

je okupljanje svakog užitka i svi su se počeli spremati za odlazak. Annie je pomogla ženama da sakupe smeće, dok je Jaycie sjedila s Livijom i Lisinim kćerkama. Annie tek što nije ušla u kuhinju s gomilom prljavih tanjura, kad je načula djelić razgovora koji ju je zaustavio kao oparenu.

- ... ne bi se trebalo čuditi što Livia još uvijek ne govori - izjavila je jedna od žena u kuhinji. - Ne nakon onoga što je vidjela.

- Možda nikad ne progovori - zamijetila je druga. - A to će slomiti Jaycieino srce. Prva se žena ponovno oglasila. - Jaycie mora biti spremna na to. Ne događa se svaki dan

da jedna tako mala curica vidi kako joj majka ubija oca.

126

Anna

Glorij@

Voda je zapljusnula u kuhinjskom sudoperu i iz kuhinje se više ništa nije čulo.

127

Anna

Glorij@

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Theo je brzo povratio ravnotežu kad je čudovišni val zapljusnuo pramac Val Jane. Odrastao je na jedrilicama i bio na nekoliko brodica za lov na jastoge. Iskusio je ljetne nevere, ali nikad ništa nalik ovome. Veliko korito od fiberglasa bubnulo je u novu brazdu između valova i njegovim je tijelom prostrujao uzbudljiv nalet adrenalina. Prvi put nakon, kako se njemu činilo, cijele vječnosti, osjećao se je posve živim.

Čamac za lov na jastoge propeo se na valu, načas se zadržao na njemu pa ponovno zaronio. Čak i u mornarskoj, debeloj Grundensovoj opremi za najgore vrijeme, bilo mu je hladno do kostiju. Slana voda curila mu je niz vrat i svaki izloženi djelić njegove kože bio je mokar i utrnuo, ali utočište kormilarnice nije ga privlačilo. Želio je ovo doživjeti. Progutati. Upiti. Trebalo mu je ovo pumpanje u žilama, ovo paranje osjetila.

Pred njima se uzdizala nova masa vode. Obalna straža javila im je da je Djetelina, nestala kočarica, ostala bez pogona kad je voda preplavila motor, i da su na njoj dva muškarca. Nijedan od njih neće dugo izdržati u ovako ledenom oceanu, ako su u vodi. Neće ih zaštititi ni odijela za preživljavanje. Theo je ponovio u mislima sve što je znao o pružanju prve pomoći u slučaju hipotermije.

Prijavio se na obuku za pružanje prve pomoći dok je istraživao za Sanatorij. Pomisao da će moći raditi u kriznim situacijama potaknula je njegovu spisateljsku maštu i ublažila sve veći osjećaj da se guši. Obuku je započeo unatoč Kenleyinu protivljenju.

Svoje vrijeme moraš provoditi sa mnom! Kad je položio, dragovoljno se prijavio za rad u Philly’s Center Cityju, gdje se bavio

svime od slomljenih kostiju turista i srčanih napadaja džogera, do ozljeda pri koturaljkanju i ugriza pasa. Odvezao se u New York kad je taj grad pogodio gadan uragan, kako bi pomogao evakuirati bolnicu za veterane na Manhattanu i jedan starački dom u Queensu. Međutim, nikad nije morao pružiti prvu pomoć nikome izvučenom iz Sjevernog Atlantika usred zime. Nadao se da već nije prekasno.

Val Jane nabasao je na Djetelinu iznenada. Kočarica je jedva plutala, opasno nagnuta na desni bok, poskakujući na oceanu kao prazna plastična boca. Jedan se je muškarac držao za rub palube. Drugog Theo nije vidio.

Čuo je struganje dizelskog motora dok je Ed približavao Val Jane, prkoseći moćnim valovima koji su pokušavali razdvojiti brodice. Darren i Jim Garcia, treći član posade kojeg je Ed odabrao za noćašnju misiju, na zaleđenoj su palubi teškom mukom pokušavali pričvrstiti kočaricu koja je tonula za Val Jane. Kao i Theo, i njih dvojica su preko odjeće za loše vrijeme navukli prsluke za spašavanje.

Theo je ugledao uspaničareno lice muškarca koji se jedva držao za rub palube pa opazio drugog člana posade, koji je nepokretno ležao zapetljan u užad. Darren je počeo vezati sigurnosno uže oko svog struka kako bi se prebacio na brod koji je tonuo. Theo se probio do njega i oteo mu uže iz ruke.

- Što to radiš? - povikao je Darren kroz buku motora.

128

Anna

Glorij@

- Treba mi malo tjelovježbe! - odviknuo je Theo i počeo omatati uže oko svog struka. - Jesi li polu... Ali Theo je već vezao čvor i umjesto da gubi vrijeme na raspravu, Darren je privezao

slobodan kraj užeta oko dvokuke na palubi. Nevoljko je predao svoj nož Theu. - Nemoj da i tebe moramo spašavati - zarežao je.

- Nema šanse - odvratio je Theo vraški samouvjereno, iako se tako ni približno nije osjećao. Istini za volju, tko bi patio ako on ne preživi? Njegov stari. Nekoliko prijatelja. Svi bi oni preboljeli. A Annie?

Annie bi to proslavila bocom šampanjca. Samo što ne bi. To je problem sa njom. Nije pametna kad je riječ o ljudima. Usrdno se

nadao da je otišla u kuću Harp kako joj je rekao. Ako nosi njegovo dijete... Nije si mogao priuštiti takvu rastresenost. Djetelina tone. Veoma brzo, morat će skočiti,

ili će ugroziti i Val Jane. Dok je promatrao provaliju između dvije brodice, od srca se je nadao da će se vratiti na palubu prije no što se to dogodi.

Proučavao je valove, čekao svoju priliku i skočio nadajući se najboljem. Nekako je uspio premostiti provaliju između dva plovila i uspentrati se na Djetelinino sklisko, napola potonulo korito. Ribar koji se je grčevito držao za rub palube imao je tek dovoljno snage da ispruži jednu ruku. Moj sin... - zadahtao je.

Theo je pogledao u kabinu. Klinac koji je bio zarobljen u njoj imao je možda šesnaest godina i ležao u nesvijesti. Theo se najprije posvetio starijem muškarcu. Signalizirajući Darrenu, pomogao je muškarcu da se pridigne dovoljno da ga Darren i Jim mogu ščepati i povući na palubu Val Jane.

Ribarove usne bile su modre i trebalo se je odmah pobrinuti za njega, ali Theo je najprije morao osloboditi klinca.

Polako je ušao u kabinu, šljapkajući u gumenim čizmama kroz morsku vodu. Dječakove oči bile su zatvorene i nije se micao. Kako je kočarica tonula, Theo nije gubio vrijeme pokušavajući pronaći puls. U pružanju pomoći ekstremno pothlađenima postoji jedno osnovno pravilo. Nitko nije mrtav dok nije utopljen i mrtav.

Pripremio se i prerezao zapetljanu užad koja je sputavala dječakove noge, drugom ga rukom hvatajući za vodootpornu jaknu. Proklet bio ako ga oslobodi samo kako bi ga more odnijelo s palube.

Jim i Darren hrvali su se s brodskim kukama i davali sve od sebe da dvije brodice ostanu jedna uz drugu. Theo je podigao dječakovo beživotno tijelo. Val se razmrskao preko njegove glave, zaslijepio ga. Svom snagom držao je dječaka i treptao dok mu se vid nije razbistrio, samo da bi ga zapljusnuo novi val. Na kraju su Darren i Jim uspjeli posegnuti dovoljno daleko da povuku dječaka na palubu Val Jane.

Nekoliko trenutaka kasnije, i Theo se je srušio na palubu Val Jane, no sa svakim otkucajem sata dvojica muškaraca bila su sve bliže smrti pa se odmah osovio na noge. Dok su se Jim i Ed bavili kočaricom koja je tonula, Darren mu je pomogao da odvuku muškarce u kabinu.

129

Anna

Glorij@

Za razliku od klinca koji je bio jedva dovoljno star da se brije, stariji muškarac imao je gustu bradu i kožu osobe koja je provela mnogo vremena na vjetru, kiši i suncu. Zadrhtao je, što je bio dobar znak. - Moj sin...

- Pobrinut ću se za njega - odvratio je Theo, svim srcem se nadajući da će Obalna straža brzo stići. U automobilu je imao pribor za pružanje prve pomoći, ali u njemu nije bilo opreme za oživljavanje koja je ovim muškarcima bila potrebna.

U drugim okolnostima, reanimirao bi dječaka, ali za nekoga veoma pothlađenog to bi moglo biti pogubno. Ne zastavši da skine svoju opremu, oslobodio je muškarce odijela za preživljavanje i omotao ih suhim dekama. Načinio je improvizirane termofore i gurnuo ih pod dječakova pazuha. Najzad, napipao je slabašan puls.

Kad je stigao kuter Obalne straže, Theo je već pokrio obojicu muškaraca i grijao ih termoforima. Na njegovo olakšanje, dječak se počeo meškoljiti, a njegov otac uspijevao izustiti kratke rečenice.

Dok je bolničarka Obalne straže dječaku i njegovu ocu uvodila intravenoznu kanilu i davala topli ovlaženi kisik, Theo ju je izvijestio o svemu što se dogodilo. Dječakove oči bile su otvorene, a otac se pokušao uspraviti u sjedeći položaj. - Spasili ste mu... život. Spasili ste život mog sina.

- Mirujte - rekao je Theo, nježno gurajući muškarca da legne. - Drago nam je da smo mogli pomoći.

Kad je došao u kuću Harp, bila su već gotovo dva sata iza ponoći. Iako je grijanje u Ranger Roveru bilo uključeno do daske, zubi su mu cvokotali. Još prije samo nekoliko tjedana, čeznuo je za ovakvom nelagodom, ali noćas mu se je nešto dogodilo i sad je čeznuo da bude suh i da mu bude toplo. Svejedno se je prisilio svratiti do kolibe Moonraker. Na njegovo olakšanje, bila je prazna. Nije mogao vjerovati da ga je Annie poslušala. Još je teže bilo povjerovati gdje ju je zatekao.

Umjesto da se udobno smjestila u jednoj od spavaćih soba u kući, ona je spavala na kauču u kuli, s upaljenim svjetlima i knjigom Povijest otoka Peregrine otvorenom na podu uz kauč. Međutim, mora da je najprije svratila do kolibe, jer preodjenula se je u uobičajene traperice i pulover. Ma koliko bio umoran, osjetio je kako se opušta čim je ugledao njezine neukrotive kovrče rasute preko starog damastnog jastuka na kauču.

Okrenula se je na bok i trepnula. Nije si mogao pomoći. - Dušo, doma sam. Pokrila se je njegovom sivom parkom i kad se je uspravila u sjedeći položaj, parka je

kliznula na sag. Sklonila je kosu s lica. - Jeste li pronašli onaj brod? Što se je dogodilo? Skinuo je jaknu. - Ljude smo spasili. Brod je potonuo. Ustala je promatrajući njegovu raskuštranu kosu, mokro tamno V ovratnika njegova

pulovera, traperice s kojih se cijedilo. - Mokar si kao miš. - Prije nekoliko sati bio sam još mokriji. - I treseš se. - Pothlađenost. Prvi stupanj. Najbolji lijek je gola koža uz golu kožu. Nije se obazirala na njegov traljavi pokušaj da bude duhovit jer je vidjela koliko je

umoran. Promatrala ga je iskreno zabrinuto. - Što kažeš na lijepi topli tuš? Idi gore. Nije imao snage za prepiranje.

130

Anna

Glorij@

Krenula je prije njega i kad je stigao do vrha stubišta, već je u ruci držala njegov kućni ogrtač. Gurnula ga je u kupaonicu i otvorila vodu u tušu, kao da je on nesposoban sam to učiniti. Želio joj je reći da ga pusti na miru, da mu ne treba majka. Da ne bi smjela biti ovdje. Čekati ga budna. Vjerovati mu. Njezina lakovjernost izluđivala ga je. Istodobno, želio joj je zahvaliti. Koliko se sjećao, zadnja osoba koja je pokušavala brinuti o njemu bila je Regan.

- Pripremit ću ti neki topli napitak - rekla je okrećući se kako bi otišla. - Whiskey. - Upravo ono što ne bi smio piti kad mu je ovako hladno, ali ona to možda ne

zna. Znala je. Kad je izašao iz kupaonice svježe istuširan i omotan ogrtačem, čekala ga je na

vratima sa šalicom vruće čokolade. S gađenjem je pogledao u šalicu. - Nadam se da si je nečim pojačala.

- Ni najobičnijim sljezovim kolačićem. Zašto mi nisi rekao da si obučen za pružanje prve pomoći?

- Bojao sam se da ćeš tražiti besplatni pregled zdjelice. To mi se stalno događa. - Stvarno si perverzan. - Hvala ti. - Otišao je u svoju sobu, putem otpivši gutljaj vruće čokolade. Imala je sjajan

okus. Zaustavio se na pragu. Razgrnula je proklete pokrivače i čak protresla jebene jastuke.

Otpio je novi gutljaj čokolade i pogledao je. Stajala je u hodniku. Njezin zeleni pulover bio je zgužvan, a nogavica traperica uhvaćena u čarapu. Bila je raskuštrana i zajapurena i nikad nije izgledala više seksi. - Još uvijek mi je hladno - rekao je, istodobno si naređujući da se povuče. - Stvarno hladno.

Nakosila je glavu. - Dobar pokušaj. Neću u krevet s tobom. - Ali želiš. Priznaj. - Oh, naravno. Zašto ne bih skočila ravno natrag u lavlji brlog? - Šarenice njezinih očiju

gađale su ga zlaćanim vatrometom. - Vidi gdje me je dosad to dovelo. Vjerojatno do trudnoće. Je li ta kanta hladne vode dovoljna da ti rashladi onu stvar, gospodine Napaljenko?

Nije bilo smiješno. Bilo je zastrašujuće. Ali način na koji je to rekla, onako nakostriješeno i ogorčeno... Poželio ju je ljubiti do besvijesti. Umjesto toga, izjavio je s mnogo više uvjerenja no što je osjećao: - Nisi trudna. - I zatim, budući da mu je odbila reći kad ju je prvi put pitao: - Kad trebaš dobiti mjesečnicu?

- To je moja stvar. Ratoborna i gruba. Njezin način da ih odvrati od onoga što oboje žele učiniti. Ili je on

jedini koji to želi? Zataknula je pramen kose za uho. - Jesi li znao da je Jaycie ubila svog muža? Nagla promjena teme načas ga je zatekla. Podigao je šalicu. Još uvijek nije mogao

vjerovati da mu je skuhala vruću čokoladu. - Naravno. Tip je bio pravi gad. I zato je nikad ne bih bio otpustio.

- Skini taj svetački izraz s lica - odbrusila je. - I ti i ja znamo da si mi smjestio. - Protrljala je ruku kroz pulover. - Zašto mi Jaycie nije rekla?

131

Anna

Glorij@

- Sumnjam da izgara od želje govoriti o tome. - Svejedno, radimo zajedno već tjednima. Ne misliš li da je mogla nešto spomenuti? - Očito nije. - Odložio je šalicu. - Grayson je bio nekoliko godina stariji od mene. Osoran

klinac. Ni tada nije bio naročito popularan, a čini se da ni sada nikome previše ne nedostaje. - Trebala mi je reći. Nije volio vidjeti uzrujanu tu ženu kovrčave kosa koja se igrala s lutkama i vjerovala

nepouzdanim ljudima. Želio ju je povući u krevet. Čak bi joj i obećao da je neće dirati, ako bi time izbrisao namrštenost s njezina lica. Ali nije dobio priliku. Ugasila je svjetlo i zaputila se niz stube. Trebao joj je zahvaliti što brine o njemu, ali nije samo ona opaka igračica.

Annie nije mogla ponovno zaspati pa je uzela kaput i ključeve Range Rovera i izišla. Na povratku s Brudetijade nije razgovarala s Jaycie o onome što je saznala. A Jaycie nije znala da je Annie otišla u kulu pričekati Thea.

Noćno nebo se razvedrilo i iznad njezine glave prostirao se je zvjezdani pokrivač Mliječne staze. Nije željela ujutro razgovarati ni sa Jaycie ni sa Theom, no umjesto da sjedne u automobil, odšetala je do ruba prilaza i zagledala se u podnožje. Bilo je previše mračno da bi vidjela kolibu, ali ako je netko i bio u njoj, dosad je već sigurno otišao. Prije nekoliko tjedana, bojala bi se otići u kolibu usred noći, ali otok ju je očvrsnuo. Sad se umalo nadala da će nekog zateći ondje. Barem bi znala tko je njezin mučitelj.

Unutrašnjost Range Rovera mirisala je kao Theo: na kožu i zimsku hladnoću. Njezine obrane rušile su se tolikom brzinom da je jedva uspijevala sačuvati barijere. Mučila ju je i Jaycie. Annie i ona provele su gotovo mjesec dana zajedno, ali Jaycie joj nijednom nije spomenula neznatnu činjenicu da je ubila muža. Istina, takva se pojedinost ne može lako ubaciti u razgovor, ali trebala je pronaći način. Annie je bila naviknuta povjeravati sc prijateljicama i slušati njihove ispovijedi, ali njezini razgovori s Jaycie nikad nisu zagrebli dublje od površine. Kao da Jaycie oko vrata visi natpis ZABRANJEN ULAZ.

Annie je zaustavila Rover ispred mračne kolibe i izišla. Bravar kojeg si nije mogla priuštiti neće doći do sljedećeg tjedna. U kolibi bi mogla zateći svašta. Oprezno je otvorila vrata, zakoračila u kuhinju i upalila svjetlo. Sve je bilo točno onako kako je ostavila. Obišla je sve prostorije paleći svjetla i zavirujući u ostavu.

Plašljivice, podsmjehnuo se Peter. - Začepi, dupeglavče - odbrusila je. - Ovdje sam, nisam li? - Leo je u zadnje vrijeme nije

mučio, ali Peter, njezin junak, postajao je sve ratoborniji. Još jedna neuravnotežena stvar u njezinu životu.

Ujutro ju je boljela glava i trebala joj je kava. Izišla je iz tuša, omotala se ručnikom i

otapkala hladnim podom prema kuhinji. Sunčevo svjetlo boje sorbeta od limuna razlijevalo se je kroz prozore, a ljuske duginih boja na sireni - stolcu ljeskale. Kako je ta rugoba završila kod Mariah? Sirena je Annie podsjetila na jednu od kičastih i nevjerojatno skupih skulptura Jeffa Koonsa. Kipovi Pinka Panthera i Michaela Jacksona, životinje od nehrđajućeg čelika koje su izgledale kao otpuhane sa šarenih metaliziranih balona... Ta su ga djela proslavila. Sirena je svojim izgledom lako mogla biti proizvod Koonsove mašte ako...

132

Anna

Glorij@

Zadahtala je i projurila dnevnim boravkom do kutija koje je ondje ostavila. Što ako je ta sirena Koonsovo djelo? Spustila se je na koljena i ispustila ručnik prekapajući po kutijama u potrazi za knjigom gostiju u kolibi. Mariah si nikad ne bi mogla priuštiti Koonsovu skulpturu pa je onaj stolac-sirena morao biti dar. Pronašla je knjigu gostiju i bjesomučno prelistavala stranice, tražeći Koonsovo ime. Kad ga nije uspjela pronaći, počela je iznova.

Nije ga bilo. Ali to što Koons nije posjetio kolibu ne znači da onaj stolac ne bi mogao biti jedna od njegovih tvorevina. Istražila je na Internetu Mariahine slike, manje kipove i većinu knjiga, ali ništa nije pronašla. Možda...

- Ovdje mi se uistinu mnogo više sviđa nego u kući Harp - oglasio se baršunasti glas iza njezinih leđa.

Munjevito se okrenula prema kuhinjskim vratima. Theo je stajao na njima, s jagodicama prstiju u prednjim džepovima, odjeven u tamnosivu parku pod kojom je ona sinoć drijemala, a njezin ručnik kojim se omotala nakon tuširanja ležao je na podu.

Usprkos njihovu bezumnom seksu u toj istoj prostoriji, dotad je nije vidio nagu, ali suspregnula je prirodni poriv da brzo dograbi ručnik i priljubi ga uz tijelo kao viktorijanska djevica. Umjesto toga, polako je posegnula za njim, kao da to nije ništa važno.

- Ti si jedno prekrasno stvorenje - rekao je. - Je li ti to ijedan od tvojih frajera luzera ikad rekao?

Ne tim riječima. Zapravo, nikakvim riječima. I bilo je lijepo to čuti, makar i od Thea. Zamotala se u ručnik, ali - kako je to ipak bila ona - umjesto da ljupko ustane, izgubila je ravnotežu i tresnula natrag na stražnjicu.

- Srećom sam praktički liječnik pa mi nije nepoznato ništa od ovoga što vidim. Uspjela je sačuvati i ručnik i samokontrolu. - Nisi praktički liječnik i nadam se da si

uživao u onome što si vidio jer to više nećeš vidjeti. - Čisto sumnjam. - Ma nemoj? Zar stvarno želiš o tome? - Teško mi je vjerovati da si zaboravila što sam sinoć učinio. Nakosila je glavu. Tužno je odmahnuo. - Junački sam se suočio s prijetećim morskim psima i

tridesetmetarskim valovima... Santama leda. Jesam li spomenuo gusare? Ali s druge strane, junaštvo bi valjda samo po sebi trebalo biti nagrada. Čovjek ne bi smio očekivati više.

- Dobar pokušaj. Skuhaj mi kavu. Lijeno joj je prišao, ispružene ruke. - Dopusti mi da ti najprije pomognem da ustaneš. - Odbij. - Ustala je bez novog pada na stražnjicu. - Zašto si došao ovako rano? - Nije baš tako rano, a ti nisi smjela doći ovamo sama. - Oprosti - dovoljno je iskreno odvratila. Skrenuo je pogled s njezinih nagih nogu na nered koji je razbacala po podu. - Nova

provala?

133

Anna

Glorij@

Zaustila je da mu kaže za stolac-sirenu, ali pogled mu je ponovno bio na njezinim nogama, a budući da je samo ona bila omotana ručnikom, osjećala se u nepovoljnijem položaju. - Ja ću poširana prepeličja jaja i svježi sok od manga. Ako ti nije prevelika gnjavaža.

- Ako baciš taj ručnik, dodat ću i šampanjac. - Primamljivo. - Krenula je prema spavaćoj sobi. - Ali budući da sam možda trudna, ne

bih smjela piti. Dugo je uzdahnuo. - Na te zastrašujuće riječi, vatra koja je plamtjela u njegovim

slabinama naglo se utrnula. Dok je Theo pisao u ateljeu, Annie je fotografirala stolac-sirenu iz svih kutova. Čim

stigne u kuću Harp, poslat će fotke mailom Koonsovom posredniku na Manhattanu. Ako je ovaj stolac doista Koonsovo djelo, njegovom prodajom vratit će dugove i još će joj nešto novca preostati.

Zatvorila je naprtnjaču, a misli joj odlutale prema muškarcu zatvorenom u ateljeu. Ti si jedno prekrasno stvorenje. Iako to nije bila istina, bilo je lijepo čuti. Navikla se svakodnevno provjeravati vilinsku kućicu i danas se sa dva štapića njihalo

galebovo pero, kao pahuljasta mreža za spavanje. Promatrajući taj novi dodatak, Annie je razmišljala o Livijinu crtežu nekažnjive tajne. Gruba mrlja na kraju ispružene ruke odrasle osobe koja stoji uopće nije pogreška. Pištolj je. A ono ispruženo tijelo? Crvena mrlja na prsima nije ni srce ni cvijet. Krv je. Livia je nacrtala očevo ubojstvo.

Stražnja vrata su se otvorila i iz kuće je izišla Lisa. Opazila je Annie i mahnula joj pa se zaputila prema blatnjavom terencu parkiranom ispred garaže. Annie se pripremila ulazeći u kuću.

Kuhinja je mirisala na prepečenac, a Jaycie je na licu imala svoj i prečesto zabrinut izraz. - Molim te nemoj reći Theu da je Lisa bila ovdje. Znaš kakav je.

- Jaycie, Theo te neće otpustiti. To ti jamčim. Jaycie se okrenula prema sudoperu tiho govoreći. - Vidjela sam ga kad je jutros odlazio

u kolibu. Annie nije željela razgovarati o Theu. Što je mogla reći? Da možda nosi njegovo dijete?

To se je dogodilo jednom i nikad više. Zar stvarno vjeruješ da se neće ponoviti?, upitala je Dilly, poprativši svoje pitanje

coktanjem. Naša Annie postaje prava droljica. Peter, njezin nekadašnji junak, okrenuo se protiv nje. Tko je sad nasilnik?, upita Leo. Pazi kako joj se obraćaš, draškane. Govorio je s

uobičajenim podsmijehom, ali svejedno... Nije znala što se događa u njezinoj glavi. A budući da je Jaycie stajala ispred nje, nije

bilo pravo vrijeme da to razjasni. - Čula sam kako je umro tvoj muž - rekla je. Jaycie je odšepesala do stola i skljokala se na stolac ne gledajući je. - I sad misliš da sam

grozna osoba.

134

Anna

Glorij@

- Ne znam što bih mislila. Voljela bih da si mi rekla. - Ne volim govoriti o tome. - To shvaćam. Ali prijateljice smo. Da sam znala, od samog bih početka razumjela zašto

Livia ne govori. Jaycie se trznula. - Nisam posve sigurna da je to razlog. - Jaycie, prestani. Malo sam istraživala mutizam. Jaycie je zagnjurila lice u dlanove. - Ne

možeš zamisliti kakav je osjećaj znati koliko si strašno povrijedio dijete koje neizmjerno voliš.

Annie nije mogla podnijeti njezinu nesreću pa se povukla. - Nisi mi bila dužna reći. Jaycie ju je pogledala. - Ja... prijateljstva mi baš ne idu od ruke. Kad sam odrastala, na

otoku nije bilo mnogo djevojčica moje dobi. Usto nisam željela da itko zna koliko je loše s mojim tatom pa sam se povlačila od sviju koji su mi se željeli previše približiti. Čak i od Lise... Ona mi je najstarija prijateljica, ali ne razgovaramo često ni o čemu osobnom. Ponekad mislim da ovamo dolazi samo kako bi za Cynthiju provjerila je li sve u redu.

Pomisao da je Lisa Cynthijina doušnica Annie dotad nije pala na pamet. Jaycie je protrljala nogu. - Voljela sam biti s Regan jer ona nikad nije postavljala pitanja.

Ali bila je mnogo pametnija od mene i živjela u jednom posve drugačijem svijetu. Annie se sjećala Jaycie kao sporednog lika onog ljeta koje je provela s blizancima,

nekoga koga možda uopće ne bi zapamtila da se umalo nije utopila u špilji. - Mogla sam završiti u zatvoru - rekla je Jaycie. - Svake noći zahvaljujem Bogu što me je

Booker Rose čuo kako vrištim i dotrčao do kuće na vrijeme da sve vidi kroz prozor. - Zatvorila je oči pa ih brzo ponovno otvorila. - Ned je bio pijan. Prišao mi je mašući pištoljem, prijeteći. Livia se igrala na podu. Rasplakala se, ali Ned nije mario. Prislonio mi je pištolj uz glavu. Ne mislim da bi me bio ubio. Samo je želio da shvatim tko je gazda. Ali ja nisam mogla podnijeti Livijino plakanje pa sam ga zgrabila za ruku i... Bilo je grozno. Izgledao je strašno zaprepašteno kad je pištolj opalio, kao da ne može vjerovati da on više nije glavni.

- Oh, Jaycie... - Nikad nisam znala kako bih o tome razgovarala s Livijom. Kad god sam pokušala,

otimala se da pobjegne pa sam prestala pokušavati, u nadi da će ona zaboraviti. - Livia mora razgovarati s psihoterapeutom - nježno je rekla Annie. - Kako da to izvedem? Na otoku ga nemamo, a čak i da je mogu voditi na terapije na

kopnu, nemam ih čime platiti. - Izgledala je poraženo, starije no što je bila. - Jedina osoba s kojom se je Livia doista povezala otkad se to dogodilo si ti.

Ne ja, pomisli Annie. Livia je privržena Fakinki. Suze su oblile Jaycieine oči. - Ne mogu vjerovati da sam i tebe povrijedila. Nakon svega

što si učinila za mene. Livia je dojurila u kuhinju i svojim dolaskom okončala njihov razgovor. Kad je Annie otišla u kuću Harp, Theo se preselio u dnevni boravak, ali promjena

okruženja nije pomogla. Prokleti klinac odbijao je umrijeti.

135

Anna

Glorij@

Dječak mu je uzvraćao pogled s Annieina crteža. Theu se sviđao preveliki sat za odrasle na dječakovu zapešću, čuperak koji mali nije mogao ukrotiti, lagano namršteno, zabrinuto čelo. Annie je omalovažila svoj slikarski talent, ali iako možda ne bi bila majstorica slikarstva, vraški je dobra ilustratorica.

Klinac ga je odmah privukao i u njegovoj mašti postao živ kao svaki od likova koje je stvorio. Bez prethodne namjere, na kraju ga je ubacio u svoj rukopis kao jednog od sporednih likova, dvanaestogodišnjeg klinca po imenu Diggity Swift, koji se našao prebačen iz suvremenog New York Cityja na ulice Londona devetnaestoga stoljeća. Diggity je trebao biti sljedeća žrtva doktora Quentina Piercea, ali klincu je dosad pošlo za rukom ono što odraslima nije, odnosno umaknuo je Quentinovoj potjeri. Sad je Quentin u svojoj bolesnoj pomami odlučio ubiti malog derana na najbolniji način.

Theo je odlučio ne opisati dječakovu smrt, što bi u Sanatoriju zacijelo učinio, ali sad za to nije imao želudac. Kratka opaska o vonju iz pekarske pećnice bit će više nego dovoljna.

Ali klinac je bio lukav. Iako je prebačen u okruženje koje mu nije moglo biti nepoznatije no što je bilo - okruženje koje je nadilazilo i vrijeme i prostor - uspio je preživjeti. I to je činio bez pomoći socijalnih radnika, zakona protiv ugrožavanja djece i podrške ijedne odrasle osobe, da ne spominje mobitel ili računalo.

Isprva Theo nije mogao dokučiti kako klinac izvodi svoje veličanstvene bijegove, ali tad mu je sinulo. Video igrice. Sati igranja video igrica dok su njegovi imućni roditelji radoholičari osvajali Wall Street, podarili su Diggityju brze reflekse, vještinu logičkog zaključivanja i određeno prihvaćanje bizarnoga. Diggity je bio prestravljen, ali nije se predavao.

Theo nikad dotad u svojoj knjizi nije imao nijedan dječji lik i proklet bio ako ga ikad ponovno uvrsti. Pritisnuo je tipku i izbrisao sve što je napisao u protekla dva sata. Ovo nije priča o tom klincu i Theo se morao pribrati prije no što mali seronja posve zagospodari romanom.

Protegnuo je noge i protrljao čeljust. Annie je ponovno spakirala kutije na podu, ali nije ih pospremila. Živi u oblacima. On nije vjerovao da joj je Mariah išta ostavila.

Ali kad je o njemu riječ, ne živi u oblacima. Želio je da ga prestane podbadati mogućnošću da je trudna, ili da mu dade neku predodžbu kad će sa sigurnošću znati je li jest ili nije. Kenley nikad nije željela djecu, što se pokazalo jednom od rijetkih stvari koja im je bila zajednička. Od same pomisli da bi ikad više bio odgovoran za drugo ljudsko biće oblio ga je hladan znoj. Radije bi si pucao u glavu.

Od one noći kad je ispričao Annie o Kenley, jedva da je i pomislio na nju i to mu se nije sviđalo. Annie mu je željela dati odrješenje za Kenleyinu smrt, ali to je samo govorilo nešto o Annie, ništa o njemu. Njemu je trebalo breme krivnje. Samo je tako mogao živjeti sa samim sobom.

136

Anna

Glorij@

PETNAESTO POGLAVLJE

U ponedjeljak ujutro Annie je još za mraka isteturala iz kreveta kako bi se spremila za isplovljavanje Naominim brodom, ali nije napravila ni tri koraka, kad se najednom posve razbudila. Isplovljavanje Naominim brodom? Prostenjala je i zagnjurila lice u dlanove. Što je mislila? Uopće nije mislila! To je bio problem. Nije mogla isploviti na pučinu s Naomi. Koji je dio njezina mozga to propustio zamijetiti? Jednom kad Gospina papučica isplovi iz luke, Annie će službeno biti izvan otoka. No budući da je brod bio usidren na Peregrineu i svaki dan isplovljavao i vraćao se - budući da je Naomi bila dio otoka - budući da je Annie bila rastresena - nekako je propustila zbrojiti dva i dva. Mora da je trudna. Čime bi drugime objasnila jedan tako monumentalan propust?

Da ne provodiš toliko vremena sanjareći o Theu Harpu, pamet bi ti se vratila, zamijetila je Puslica.

Čak ni Puslica nije bila toliko blesava. Annie se trebala naći s Naomi na pristaništu i nije se mogla ne pojaviti bez objašnjenja. Nabacila je nešto odjeće i odvezla se u grad Suburbanom koji je posudila od Jaycie.

Nakon subotnje noćne oluje, cesta je bila izbrazdana smrznutim blatom i Annie je vozila oprezno, još uvijek potresena svojom rastresenošću. Dvadeset i dva dana zarobljena je na otoku koji postoji zahvaljujući moru, ali se ona na to more ne smije otisnuti. Nikad više ne smije ponoviti tako elementarnu pogrešku.

Upravo je počelo svanjivati kad je pronašla Naomi na pristaništu, kako ubacuje opremu u čamac koji će je odvesti do Gospine papučice usidrene u luci. - Stigla si! - doviknula je Naomi vedro joj mahnuvši. - Bojala sam se da si se predomislila.

Prije no što je Annie uspjela objasniti, Naomi joj je izrecitirala vremensku prognozu. Na kraju ju je Annie morala prekinuti. - Naomi, ne mogu ići s tobom.

Upravo u tom času, jedan je automobil velikom brzinom skrenuo na parkiralište uz spremište za čamce, a šljunak frcao pod njegovim gumama. Vrata su se naglo otvorila i iz vozila je iskočio Theo. - Annie! Da se nisi mrdnula!

Obje su se okrenule i gledale kako on juri pristaništem prema njima. Raskuštrana kosa stršala mu je na zatiljku, a na obrazu se vidio trag jastuka. - Oprosti, Naomi - rekao je zaustavivši se pokraj kapetanice. - Annie ne smije otići s otoka.

Još jedna pogreška. Annie je zaboravila poderati poruku koju je sinoć načrčkala za Thea, i sad ga evo ovdje.

Naomi je raširila dlan na širokom boku, pokazujući čeličnost zahvaljujući kojoj je i postala uspješni lovac na jastoge. - Zašto ne?

Annie je nastojala smisliti neko objašnjenje i upravo je zaustila da se opravda probavnim smetnjama, kad su se Theovi prsti stisnuli oko njezina ramena. - Annie je u kućnom pritvoru.

Naomina druga ruka pronašla je suprotni bok. - Što to govoriš?

137

Anna

Glorij@

- Prije dolaska na otok uvalila se je u neke probleme. Ništa ozbiljno. Izvodila je lutkarske predstave bez dozvole. New York o tome ima stroge zakone. Na njezinu nesreću, to joj nije bio prvi put.

Annie ga je strijeljala pogledom, ali on se zahuktao. - Umjesto zatvora, sudac joj je ponudio izbor da ode iz grada na dva mjeseca. Suglasio se da dođe ovamo, ali samo pod uvjetom da ne napušta otok. Nešto kao kućni pritvor. Što je očito zaboravila.

Njegovo objašnjenje zadivilo ju je i prenerazilo istodobno. Odmaknula se od njegove ruke na svom ramenu. - Što se to tebe tiče?

Ruka se vratila na rame. - Annie, znaš da me je sud imenovao tvojim skrbnikom. Progledat ću ti kroz prste ovaj mali prijestup, ali samo ako se zakuneš da se neće ponoviti.

- Vi gradski ljudi totalno ste ludi - progunđala je Naomi. - Naročito Njujorčani - ozbiljno se suglasio Theo. - Idemo, Annie. Da te udaljimo od

iskušenja. Naomi to nije željela prihvatiti. - Olabavi, Theo. Pa to je samo jedan dan na mom brodu.

Nitko neće znati. - Žao mi je, Naomi, ali ja svoju dužnost prema sudu shvaćam ozbiljno. Annie se borila između želje da se nasmije i poriva da ga gurne u luku. - Takve stvari ovdje ništa ne znače - usprotivila se Naomi. Bila je istinski bijesna, ali

Theo nije popuštao. – Ispravno je ispravno. - Ukopao je prste u Annieino rame. - Prijeći ću preko ovog malog incidenta, ali nemoj da se ponovi. - Odveo ju je s pristaništa.

Čim ih Naomi više nije mogla čuti, Annie je pogledala Thea. - Lutkarske predstave bez dozvole?

- Zar stvarno želiš da svi znaju tvoje privatne stvari? - Ne. Ali ne želim ni da misle da sam osuđena zločinka. - Ne pretjeruj. To s lutkarskim predstavama samo je prekršaj. Zamahala je rukama. - Nisi mogao smisliti ništa bolje? Na primjer hitni telefonski poziv

mog agenta? - Imaš li agenta? - Više ne. Ali Naomi to ne zna. - Ispričavam se - rekao je, otežući kao neki lik iz devetnaestog stoljeća. - Tek sam se

probudio, a morao sam brzo djelovati. - Zatim je prešao u napad. - Zar si se stvarno namjeravala blaženo ukrcati u taj brod i otploviti? Kunem se Bogom, Annie, doista ti treba čuvar.

- Nisam se namjeravala ukrcati. Baš sam joj govorila da ne mogu s njom, kad je dojahala konjica.

- Zašto si onda uopće prihvatila njezin poziv? - Mnogo mi je toga na pameti, dobro? - Pričaj mi o tome. - Vodio ju je parkiralištem prema gradskoj vijećnici. - Treba mi kava.

138

Anna

Glorij@

Nekoliko lokalnih ribara još uvijek se vrzmalo oko zajedničkog lonca u prostoriji. Theo im je kimnuo točeći nešto što je izgledalo kao motorni talog u dvije čaše od stiropora i stavljajući na njih poklopce.

Kad su ponovno izašli, krenuli su prema svojim automobilima. Njegov je bio nakoso parkiran nekoliko metara od njezina. Dok je otpijao gutljaj kave, oblačić pare privukao je njezinu pozornost na jasno definirane rubove njegovih usana. S tim savršenim usnama, raskuštranom kosom, jednodnevnom bradicom i nosom crvenkastim od hladnoće, izgledao je kao neuredna reklama Ralpha Laurena. - Žuri li ti se natrag? - upitao je.

- Ne baš. - Ne dok ne shvati zašto je nije gurnuo na onaj brod i ispratio sretnim mahanjem.

- Tad upadaj. Moram ti nešto pokazati. - Uključuje li to sobu za mučenje ili neoznačeni grob? Zgađeno ju je pogledao. Odvratila mu je svojim novopatentiranim podrugljivim cerekom. Zakolutao je očima i otvorio suvozačka vrata. Umjesto da ih odveze natrag prema kući, odvezao ih je u suprotnom smjeru. Oronula

žuta školska prikolica stajala je tik uz brdo uz ruševine stare zgrade. Provezli su se pokraj zatvorene umjetničke galerije i dvije jednako zatvorene zalogajnice koje su nudile rolice od jastoga i buzaru od školjki. Ribarska kuća nalazila se je uz Božićnu plažu na koju su ribari izvlačili svoje čamce na održavanje.

Kvrgava cesta otežala je ispijanje vrućeg napitka mada je čaša imala poklopac, pa je Annie pažljivo pijuckala gorku kavu. - Peregrineu treba jedan dobar Starbuck.

- I dućan delikatesama. - Gurnuo je sunčane naočale na nos. - Prodao bih dušu za pristojno pecivo.

- Hoćeš reći da je još uvijek imaš? - Jesmo li završili? - Oprosti. Jezik mi je brži od pameti. - Škiljila je na jarkom zimskom suncu. - Jedno

pitanje, Theo... - Kasnije. - Skrenuo je na kolotečinama izrovanu cestu koja je brzo postala neprohodna.

Zaustavio je automobil u smrekovom šumarku. - Dalje moramo pješice. Još prije samo nekoliko tjedana, čak i kratko pješačenje bilo je obeshrabrujuće, ali sad

se nije mogla sjetiti kad ju je zadnji put spopao napadaj kašlja. Otok joj je vratio zdravlje. Barem dok netko ponovno ne zapuca na nju.

Theo je skratio svoj dugi korak i pridržavao je za lakat dok su hodali preko zaleđenog tla. Nije joj trebao oslonac, ali svidjela joj se je njegova učtivost Starog svijeta. Dvije brazde označavale su ono što je ostalo od ceste kroz borik. Od borika, cesta je lagano ponirala uz jedno srušeno stablo, zavijala blagom okukom i zatim završavala pred nečime što bi ljeti bilo veličanstvena livada. Nasred te livade nalazila se je napuštena kamena seoska kuća s krovom od škriljevca i dva dimnjaka. Grmovi nečega što su mogle biti borovnice rasli su uz staro kameno spremište za led. U daljini se prostirao ocean - dovoljno blizu da svojom ljepotom oduzme dah, ali predaleko da bi pogodio svojim najgorim bijesom. Čak i u ovako hladan, zimski dan, skrovita, zaštićena livada djelovala je čarobno.

139

Anna

Glorij@

Sporo je, polako uzdahnula. - Ovo je bajka kakva bi jedan otok u Maineu trebao biti. - Mnogo je ugodnije od kuće Harp. - I kripta je ugodnija od kuće Harp. - Neću ti protusloviti. Ovo je najstarija otočka farma. Ili je barem bila. Ovdje su držali

ovce, uzgajali žitarice i povrće. Napuštena je od ranih 1980-ih. Promotrila je čvrsti krov i nerazbijene prozore. - Netko još uvijek brine o njoj. Polako je otpio gutljaj kave, ali nije odgovorio. Nakosila je glavu prema njemu, ali njegove oči bile su sakrivene iza sunčanih naočala. -

Ti - rekla je. - Ti si taj koji brine o njoj. Slegnuo je ramenima kao da je to sitnica. - Kupio sam je. Dobio za sitniš. Nije je prevario njegov nehajan ton. Kuću Harp možda mrzi, ali ovo mjesto obožava. Nastavio je promatrati oceanu daljini. - Nema grijanja ni struje. Bunar ima, ali nema

funkcionalne vodovodne instalacije. Ne vrijedi mnogo. Ali njemu je vrijedila. Na sjenovitim mjestima na livadi snijeg je još uvijek bio nedirnut.

Pogledala je onkraj livade prema vodi, na kojoj je jutarnje sunce okitilo kreste valova šljokicama srebra. - Zašto nisi želio da se ukrcam u Naomin brod? Čim bih napustila luku, koliba bi bila tvoja.

- Koliba bi bila očeva. - I? - Možeš li zamisliti što bi Cynthia učinila s njom? Pretvorila bi je u seljačku potleušicu ili

srušila da izgradi englesko selo. Tko zna što bi smislila. Još komadić onoga što je mislila da zna o njemu odlomio se je. Želio je da ona zadrži

kolibu. Morala je otresti paučinu s mozga. - Znaš da je samo pitanje vremena kad ću izgubiti kolibu. Kad nađem stalni posao, neću moći dolaziti ovamo na dva mjeseca svake godine.

- Time ćemo se pozabaviti kad za to bude vrijeme. Mi. Ne samo ona. - Dođi - rekao je. - Pokazat ću ti kuću. Krenula je za njim prema seoskoj kući. Već se je toliko navikla na šum valova da su joj

se duboka tišina livade i ptičji pjev činili čarobnima. Kad su se približili ulaznim vratima, kleknula je kako bi promotrila busen visibaba. Njihove majušne, zvonolike latice skrušeno su se povile jer se razmeću ljepotom, a toliko je još zime ostalo. Dodirnula je jedan snježnobijeli cvjetić. - U svijetu još ima nade.

- Stvarno? - Mora je biti. Inače, gdje je smisao? U njegovu grubu smijehu nalik na lavež nije bilo nimalo veselja. - Podsjećaš me na

jednog klinca kojeg poznajem. Ne može pobijediti, ali ne odustaje od borbe. Upitno je nakosila glavu. - Govoriš li o sebi? Djelovao je preplašeno. - Sebi? Ne. Taj klinac je... Zaboravi. Pisci su skloni zamagliti

granicu između stvarnosti i mašte. I trbuhozborci, pomislila je. Nemam pojma o čemu govoriš, prezirno je zamijetila Fakinka. Theo je pronašao ključ i

gurnuo ga u bravu koja se lako okrenula.

140 Anna

Glorij@

- Mislila sam da nitko na otoku ne zaključava vrata. - Momka možeš izvući iz grada, ali grad iz njega ne. Ušla je za njim u praznu prostoriju s

izlizanim podom od širokih dasaka i velikim kamenim ognjištem. Cestice prašine uznemirene propuhom zaplesale su pred prozorom kroz koji je dopiralo sunčevo svjetlo. Prostorija je mirisala na dim drveta i starost, ali ne i zapuštenost. Nigdje nije bilo smeća, nijedne rupe u zidovima presvučenim izblijedjelim, staromodnim tapetama s cvjetnim uzorkom koje su se savijale na rubovima.

Otkopčala je kaput. Theo je stajao nasred prostorije s rukama u džepovima sive parke, gotovo kao da mu je neugodno što ju je doveo ovamo. Prošla je pokraj njega i ušla u kuhinju. Uređaja nije bilo, ostao je samo kameni sudoper i ulubljeni metalni viseći ormarići. Stari kamin zauzimao je krajnji zid. Bio je očišćen i na rešetki su čekale nove cjepanice. Sviđa mi se ovo mjesto, pomislila je. Kuća se nalazila na otoku, ali odvojena od njegovih proturječnosti.

Skinula je kapu i gurnula je u džep. Kroz prozor iznad sudopera vidjela se je čistina u kojoj je nekoć zacijelo bio vrt.

Zamislila ga je u cvatu - vrtni sljez i gladiole zajedno s mladim graškom, kupusom i ciklom, sve u cvatu.

Theo je ušao u kuhinju iza Annie i promatrao je kako gleda kroz prozor, u raskopčanom kaputu koji joj je klizio s jednog ramena. Nije se potrudila našminkati i dok je tako stajala u kuhinji iz prošlosti, kao da je bila seljanka iz 1930-ih. Njezine odvažne oči i griva neposlušne kose nisu se uklapali u suvremena mjerila umjetne ljepote. Annie je odvažno stvorenje koje se ne povinuje ničijim tuđim pravilima.

Mogao je zamisliti preinake koje bi joj Kenley i njezine modno osviještene prijateljice predložile da im se za to ukazala prilika. Kemikalijama bi izravnale Annieinu kosu, silikonom joj napumpale usne da nalikuju onima porno zvijezde, ugradile implantate u njezine dojke i zatražile malo liposukcije, iako se on nije mogao dosjetiti gdje. Ali jedino što u Annieinu izgledu nije kako treba jest...

Apsolutno ništa. - Pripadaš ovdje. - Čim je izgovorio te riječi, poželio ih je povući. Uspio je odglumiti

nešto nalik otezanju u govoru. - Spremna izorati polja, dati napoj svinjama i obojati poljski zahod.

- Baš ti hvala. - Trebala je biti uvrijeđena. Ali ona je samo promatrala okolinu i smješkala se. - Sviđa mi se tvoja kuća.

- Da, valjda je okej. - I više nego okej. Dobro znaš koliko je posebna. Zašto uvijek moraš glumiti štemera? - Ne moram glumiti. Razmislila je o tome. - Pretpostavljam da to i jesi. Samo na pogrešan način. - To ti misliš. - Nije mu se svidjelo njezino pronicanje u njegove slabe točke, njezino

pretjerano suosjećajno mišljenje o njegovoj vezi s Kenley, njezina spremnost da zanemari sve što se je dogodilo onog ljeta prije mnogo godina. Zbog toga se bojao za nju.

141

Anna

Glorij@

Zraka sunčeva svjetla zatitrala je na vrhovima njezinih trepavica i on je osjetio primitivnu želju da je potčini. Da samome sebi dokaže da još uvijek drži konce u rukama. Prišao joj je ne žureći, netremice je gledajući u oči.

- Prestani - rekla je. Podigao je pramen njezine kose uz uho i provukao ga kroz prste. - Što da prestanem? Odgurnula je njegovu ruku. - Prestani glumiti prokletog Heathcliffa. - Da znam o čemu govoriš... - To tvoje šetkanje. Poluspuštene vjeđe, cijela ta mrzovoljna bahatost. - Nikad u životu nisam šetkao. - Usprkos prosvjedima, nije se pomaknula ni centimetra.

Okrznuo je njezin obraz palcem... Bacao je svoje đavolske čini na nju. Ili ju je kuća začarala. Što god bio razlog, kao da se

nije mogla odmaknuti od njega, iako je u njegovu pogledu bilo nečeg uznemirujućeg. Nečeg što joj se nije posve svidjelo.

Morala je samo okrenuti mu leđa. Nije to učinila. Niti ga je zaustavila kad joj je spustio kaput s ramena, pa skinuo i svoju parku. Završili su u lokvi zimskog sunčevog svjetla koje se razlijevalo kroz prozor.

Dok su tako stajali s rukama uz tijelo, zarobljenih pogleda, postala je svjesna svakog centimetra svoje kože. Osjetila su joj se toliko izoštrila da je osjećala žuborenje krvi u svojim venama i arterijama. I njegovim. Nije bila stvorena za seks bez ljubavi. Nije bila stvorena da uzme što muškarac može ponuditi i kasnije ga zaboravi. U ovim vremenima ženske emancipacije, taj manjak ravnodušnosti bio je slabost. Mana. Još jedna golema stvar koja kod nje ne valja. Dodirnuo joj je obraz.

Ne diraj me tako. Nigdje me ne diraj. Svuda me diraj. To je i učinio. Poljupcem koji se je činio gotovo bijesnim. Zato što ona nije lijepa kao on?

Povlaštena kao on? Uspješna kao on? Nahrupio je jezikom i ona se čvrsto uhvatila za njegove ruke. Otvorila usta. Predala se

zavodljivoj snazi poljupca. Priljubio se je uz nju. Bio je viši i nisu trebali tako dobro pristajati jedno uz drugo, ali tijela su im se savršeno ispreplela.

Njegova ruka zavukla se pod njezin pulover, prsti se raširili na njezinim leđima. Palčevima je klizio niz njezinu kralježnicu. Preuzeo je kontrolu i ona je to morala prekinuti. Istupiti i postaviti se kako bi žena današnjice trebala. Iskoristiti ga, umjesto da on iskoristi nju. Ali bilo je tako dobro osjećati se željenom.

- Želim te vidjeti - promrmljao je o njezine usne. - Tvoje tijelo. Zlaćano na sunčevu svjetlu.

Njegove riječi pisca razlile su se preko nje kao poezija i nije mogla pronaći nijednu dosjetku kojom bi se obranila. Čak je i podigla ruke dok je potezao njezin pulover preko glave. Otkopčao joj je grudnjak, koji je pao na pod. Skinuo je svoj pulover, ni načas ne skrećući pogled s njezinih dojki. Sunčevo svjetlo kupalo je njezino tijelo i mada je u kući bilo hladno, njoj je bilo toplo. Vruće.

142

Anna

Glorij@

Željela je još njegove poezije. Još njega. Sagnula se i izula cipele. Dok je skidala čarape, jagodice njegovih prstiju klizile su preko ispupčenja na njezinoj savijenoj kralježnici. - Kao niska bisera - šapnuo je.

Koža joj se naježila. Muškarci za vrijeme seksa ne govore tako. Jedva da išta kažu. A kad kažu, obično kažu nešto prostački, nemaštovito i pogubno za libido.

Nije odvajala oči od njegovih dok je potezala zatvarač svojih traperica. Sa sjenkom osmijeha, spustio se je na koljena. Poljubio kožu na njezinu trbuhu tik iznad ruba gaćica. Gurnula je ruke u njegovu kosu. Osjetila njegovu lubanju ispod jagodica prstiju. Uhvatila ga za kosu. Nije potezala, samo je iskušavala njezinu teksturu, njezin dodir.

Nije žurio dok je tražio njezine zdjelične kosti i pupak, kratkom bradicom grebuckajući njezinu kožu. Kroz tanku najlonsku tkaninu, njegovi prsti klizili su procijepom između njezinih guzova. Oslonila se rukama na njegova ramena, a on je postao nestrpljiv, potegnuo njezine gaćice i traperice, spustio i jedne i druge do njezinih gležnjeva pa udisao i njuškao sve što je bilo izloženo.

Želio je više i pokušao joj raširiti koljena. Čeznula su otvoriti se, ali traperice su joj još uvijek sapinjale gležnjeve, za što se je on brzo pobrinuo.

Čvršće se je uhvatila za njegova ramena kad je on obujmio dlanovima stražnji dio njezinih bedara, raširio ih koliko je želio i zaronio dublje.

Izvila je vrat. Pokušala pronaći potreban kisik. Koljena su prijetila izdati je. I jesu. Srušila se je poleđice na njihove kapute, nezgrapno raširenih nogu. Zakoračio je između

njih i promatao sve što je otkrila. - Razbarušeni ružičnjak. U punom cvatu. Ubijao ju je svojom razvratnom poezijom. Željela mu je uzvratiti na isti način. Pobijediti.

Ali tako je bilo dobro primati. Nadvijao se je nad njom; skinuo ostatak svoje odjeće; stajao Između njezinih nogu;

velik, nag. Izazivao je? Oh, da... Kleknuo je. Podigao njezine gležnjeve na svoja ramena. Razdvojio je palčevima.

Pronašao ustima. Sklopila je oči. Izvila vrat. Oh, bio je temeljit. Silno temeljit. Prestajao. Iznova počinjao. Dodirivao prstima.

Dodirivao usnama. Jezikom. Dahom koji ju je hladio pa grijao. Uzvinula se. Letjela sve više. I više. Dosezala... Odgađala... Dosegnula.

I onda dugo, blaženo izgaranje. Nije joj dopustio da skupi noge. - Nisi još gotova. Tiho. Psst... Nemoj mi se opirati.

Posjedovao je njezino tijelo. Koliko puta? Uzlet, pulsiranje, izgaranje... Gledao ju je u njezinu najranjivijem,

najbespomoćnijem izdanju. A ona je to dopuštala. Počela se je opirati tek kad više nije mogla izdržati. Dopustio joj je pa kliznuo tijelom

preko njezina, posve usredotočen da uzme ono što je tako očito bilo njegovo. Bio je na njoj. Još uvijek dominantan. Gospodar vlastita zadovoljenja.

Nisu bili pravi ljubavnici i ona to nije mogla dopustiti. Izmigoljila je ispod njega prije no što je priklješti uz pod. Sad je on ležao na kaputima. Okrenuo se na bok i posegnuo za njom

143

Anna

Glorij@

da je ponovno smjesti ispod sebe. Ali nakon orgazama koje joj je priuštio, posjedovala je energiju koju on nije imao. Raširila je prste na njegovim prsima i snažno ga gurnula na leđa kako bi mogla izvesti vlastitu magiju.

Proučavala je njegova mišićava prsa, tvrdi trbuh. I niže. Nagnula se nad njega. Kosom okrznula njegovu kožu. Podigao je ruke i gužvao kovrčave pramenove, ali nije ih potezao. Kao da je... uživao u njima.

Učinila mu je što i on njoj. Igrala se. Prestajala pa ponovno započinjala, blijedoputa na njegovu tamnoputu tijelu. Sunčevo svjetlo i prašina, miris seksa, njezin i njegov. Pritisnuo je njezin zatiljak, ali oprla se, odbila dopustiti mu da poleti. Bila je najiskusnija kurtizana na svijetu. Sposobna pružiti užitak. Ili ga uskratiti.

Već je davno zatvorio oči. Izvio leđa. Lice mu se iskrivilo. Bio je u njezinoj milosti. Tek tad mu je dopustila žuđeno olakšanje. No to nije bio kraj. Zatvarač kaputa ubrzo joj se zario u kožu i našla se ispod njega. Pa

na njemu. Pa ponovno ispod njega. U određenom trenutku, napustio ju je dovoljno dugo da upali vatru. Nije se šalio o kondomima. Ponio ih je sa sobom i činilo se da ih želi sve upotrijebiti.

Dok je stara seoska kuća škripala oko njih, istraživali su se ne žureći. Činilo se da on voli njezinu šašavu kosu pa je prelazila njome po njegovu tijelu. Obožavala je njegova usta. Ponovno ju je nazvao “prekrasnim stvorenjem” i došlo joj je da zaplače.

Sunce je već bilo visoko na nebu kad su se zasitili. - Smatraj ovo pomirbenim seksom - promrmljao joj je na uho.

Čarolija je time bila razbijena. Podigla je glavu s njegova ramena. - Zašto pomirbenim? Nismo se svađali. Za promjenu.

Okrenuo se je na bok i gurnuo prst u kovrču uz njezin obraz. - Iskupljujem se za ono nespretno pipkanje kad sam imao šesnaest godina. Pravo je čudo da ti nisam zauvijek zgadio seks.

- Očito nisi. - Sječivo svjetla presijecalo mu je lice i naglašavalo brazgotinu u kutu njegove obrve. Dodirnula ju je i rekla, grublje no što je željela: - Žao mi je zbog ovoga.

- Nema razloga da ti bude žao. - Ispustio je njezinu kovrču i ustao s poda. - Nisi ti kriva. Podbočila se. Na leđima je imao crveni trag od kaputa - ili njezinih noktiju. - Jesam -

rekla je. - Pogodila sam te tvojim jahačim bičem posred lica. Navukao je traperice. - Taj ožiljak nemam zbog tebe, nego zbog nezgode na surfanju.

Svoje vlastite gluposti. Sad je i ona ustala. - To nije istina. Ja sam te nagrdila. Potegnuo je zatvarač. - Lice je moje. Zar ne misliš da bih trebao znati? Lagao je. Sčepala je jahači bič i zamahnula njime na njega u strašnome bijesu,

kažnjavajući ga za one štence, za ono što joj je učinio, za špilju i poruku koju je napisao i svoje slomljeno srce.

- Zašto to govoriš? - Dograbila je kaput i navukla ga preko svoje golotinje. - Znam kako je bilo.

144

Anna

Glorij@

- Udarila si me. Toga se sjećam. Ali pogodila si me negdje ovdje. - Pokazao je na sitnu bijelu crticu ispod veće brazgotine.

Zašto laže? Zbog ove začarane kolibe zaboravila je na oprez. Pogreška i grub podsjetnik da seks nije isto što i povjerenje ili prisnost. Posegnula je za svojom odjećom. - Idemo odavde.

Vožnja natrag do grada protekla je u tišini. Theo je zaustavio automobil na parkiralištu u luci kako bi Annie uzela Suburban, a kad je stao, jedna sredovječna žena s bejzbolskom kapom navučenom na spaljenu plavu kosu dotrčala je do njegovih vrata. Počela je govoriti i prije no što je posve spustio prozor.

- Upravo sam došla od oca. Lesa Childersa. Sjećaš ga se? Vlasnik je Srećonoše. Gadno se porezao. Ruka mu krvari kao luda, a posjekotina je duboka. Trebat će je zašiti.

Theo se nalaktio na okvir prozora. - Pregledat ću ga, Jessie, ali ja ne smijem šivati rane. Dok ne završim obuku za bolničara, mogu ga samo zaviti. Morat će na kopno.

Zar Theo uči za bolničara? Još nešto što joj nije spomenuo. Jessie se nasadila na pete, spremna za borbu. - Ovo je Peregrine, Theo. Misliš da je ikoga

ovdje imalo briga što sa svojom obukom smiješ ili ne smiješ? Znaš kako to ide. Znala je i Annie. Otočani se brinu za svoje i u njihovim očima Theova je medicinska

obuka nešto što očekuju da će koristiti. Jessie nije bila gotova. - Bit ću ti zahvalna i ako svratiš do moje sestre. Pas joj je

dijabetičar i mora mu davati injekcije, ali boji se igle pa joj treba pomoć dok se ne uhoda. Da smo barem znali da znaš pružiti prvu pomoć prošli mjesec kad je Jack Brownie imao infarkt.

Htio on to ili ne, Theo je bio usisan u otočki život. - Oboje ću ih posjetiti - nevoljko je pristao.

- Prati moj kamionet. - Jessie je odrješito kimnula Annie i krenula prema hrđavom kosturu nekad crvenog kamioneta.

Annie je otvorila vrata Range Rovera. - Čestitam, Theo. Izgleda da si novi otočki liječnik. I veterinar.

Skinuo je sunčane naočale jednom rukom i protrljao hrbat nosa drugom. - Uvalio sam se preko glave.

- Izgleda da jesi. Možda bi trebao ponoviti gradivo o čišćenju pasa od glista. I o teljenju krava.

- Na Peregrineu nema krava. - Sad ih nema. - Izišla je iz automobila. - Ali čekaj dok svi čuju za novog veterinara.

145

Anna

Glorij@

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Nešto je bilo gadno pogrešno. Ulazna vrata kolibe zjapila su otvorena, a Hannibal je čučao na stubi nedaleko od starih drvenih jastožara s kojih se snijeg djelomice otopio. Annie je istrčala iz Suburbana i projurila dvorištem do otvorenih vrata. Bila je previše bijesna da bi bila oprezna. Željela je da netko bude u kolibi kako bi ga mogla rastrgati.

Slike su visjele ukoso na zidovima, a knjige bile razbacane po podu. Najsablasnija bila je poruka koju je uljez načrčkao jarkocrvenom bojom na zidu.

Dolazim po tebe

- Vraga dolaziš! - Annie je protutnjala kolibom. Kuhinja i atelje izgledali su isto kao kad

je zadnji put bila u njima. Njezine lutke bile su nedirnute, kao i Theove stvari, ali ladice komode u spavaćoj sobi bile su izvađene, a njihov sadržaj bačen na pod.

Oskvrnjenje njezine privatnosti razbjesnilo ju je, a spoznaja da se netko osjeća slobodnim provaliti kad god želi, prekapati po njezinim stvarima, napisati neukusnu poruku na njezinu zidu ogorčila ju je. To je bilo previše. Ili je netko iz obitelji Harp želi preplašiti da pobjegne, ili netko od otočana zna za Mariahinu ostavštinu i želi da Annie ode kako bi demolirao kolibu dok ne pronađe to što želi.

Iako je Elliott loše birao supruge, nikad ga nije držala nemoralnim. Ali za Cynthiju Harp nije bila sigurna. Imala je novac, motiv i lokalna poznanstva. To što živi na jugu Francuske ne znači da svime ovime ne koordinira ona. Ali, bi li se ona toliko trudila zbog jedne minijaturne kolibe, kad na raspolaganju već ima kućetinu Harp? A što se tiče Mariahine ostavštine... Kad Annie ode iz kolibe, uljez je može do mile volje pretraživati bez bojazni da će ga Annie zateći.

Ali Annie je imala svo vrijeme ovoga svijeta i svejedno nije pronašla to što je tražila. Međutim, još nije podigla podne daske ni probušila rupe u zidovima, a možda je provalnik želio vremena upravo za to. Tko god stajao iza svega ovoga, za ostavštinu očito nije znao prije Annieina dolaska, jer bi je u protivnom već bio potražio. Dok se Hannibal skrivao ispod njezina kreveta, zaobišla je plahte strgnute s njezina madraca i odmarširala natrag u dnevni boravak.

Dolazim po tebe

Crvena bojajoš je bila ljepljiva. Netko ju je želio preplašiti i da nije bila tako bijesna,

možda bi mu i upalilo. Postojala je još jedna mogućnost, mogućnost koju je bila nevoljka razmotriti, ali je više

nije mogla zaobilaziti, ne dok joj je u glavi još uvijek odzvanjao fijuk onog metka koji je prozujao pokraj nje. Što ako ovo uopće nije zbog ostavštine? Što ako je netko jednostavno mrzi?

146

Anna

Glorij@

U ostavi je pronašla kanticu boje i prebojala onu mrsku poruku pa se odvezla

Suburbanom u kuću Harp. Gotovo joj je nedostajalo pješačenje. Prije tri tjedna, uspon do kuće bio je kao penjanje na Mount Everest, ali napokon je prestala kašljati i tjelesni napor činio joj je dobro.

Dok je Annie izlazila iz automobila, Livia je u čarapama izjurila iz kuće i potrčala prema njoj sa širokim osmijehom na licu. - Livia! Nisi obula cipele! - doviknula je za njom Jaycie. - Vraćaj se ovamo, vraže mali!

Annie je okrznula Livijin obraz jagodicama prstiju i pošla za njom u kuću. Jaycie je nezgrapno prilazila sudoperu. - Nazvala je Lisa. Vidjela je jutros tebe i Thea dok ste se vozili gradom.

Annie je izbjegla Jaycieino natuknuto pitanje. - Jedna ga je žena zaustavila i zamolila da provjeri njezina oca. Jessie nešto. Očito se je proširila vijest da je Theo osposobljen za pružanje prve pomoći.

Jaycie je odvrnula slavinu sudopera i dala Liviji vode. - Jessie Childers. Otkad je otišla Jenny Schaeffer, na otoku nemamo medicinsku pomoć.

- To sam i ja čula. Annie je otišla u Elliottovu radnu sobu da provjeri svoj e-mail. Primila je poziv za

darivanje djeteta stare cimerice, poruku još jedne prijateljice i odgovor posrednika Jeffa Koonsa u jednoj rečenici.

Ovo nije njegov rad. Poželjela je zaplakati. Rekla si je da se previše ne nada, ali bila je sigurna da je stolac-

sirena Koonsova tvorevina. Umjesto toga, ponovno je udarila u zid. Nešto je bubnulo u kuhinji i Annie se natjerala da ustane i provjeri što se zbiva.

Zateklaje Jaycie kako pokušava uspraviti stolac s ravnim naslonom. - Livia, dosta je trčanja. Nešto ćeš razbiti.

Livia je šutnula kut stolca teniskom. Jaycie se naslonila na stol poraženo uzdahnuvši. - Nije ona kriva. Nema gdje ispucati energiju.

- Ja ću je izvesti - ponudila je Annie. - Što kažeš na to, Liv? Jesi li za šetnju? Livia je kimnula tako žestoko da joj je plastični rajf za kosu kliznuo preko očiju. Annie je odlučila odvesti je na plažu. Sunce je izašlo i plima se povukla. Livia je otočko

dijete. Mora biti blizu vode. Annie ju je čvrsto držala za ruku dok su se spuštale kamenim stubama. Livia se je

pokušavala otrgnuti, nestrpljiva da što prije stigne do podnožja, ali Annie je nije puštala. Međutim, kad su sišle s posljednje stube, Livia je oklijevala promatrajući sve oko sebe, gotovo kao da ne može vjerovati da ima toliko prostora za jurcanje.

Annie je pokazala prema plaži. - Da vidimo možeš li uhvatiti one galebove.

147

Anna

Glorij@

Liviju nije trebalo poticati. Potrčala je, jurila na kratkim nogicama, a kosa joj lepršala ispod ružičaste kape s coflekom. Jurcala je između stijena prema pijesku, ali držala se podalje valova koji su se razbijali o obalu.

Annie je pronašla zaravnjen kamen daleko od starog ulaza u špilju. Spuštajući naprtnjaču s leđa, gledala je kako se Livia vere po stijenama, naganja obalne ptice i kopa po pijesku. Kad se je četverogodišnjakinja konačno umorila, došla je i sjela pokraj Annie i njezine naprtnjače. Annie se nasmiješila, izvukla Fakinku i navukla je na ruku.

Fakinka nije tratila vrijeme. - Nekažnjiva tajna? Livia je kimnula. - Bojim se. - Zatim, dramatičnije. - Prestravljena sam. Livia se namrštila. - Ocean je golem - šapnu Fakinka - a ja ne znam plivati. To me plaši. Livia odmahne glavom. - Ti ne misliš da je voda strašna? - upita Fakinka. Livia to nije mislila. - Valjda razne ljude plaše razne stvari. - Fakinka kucne prstom po obrazu. - Nekih se

stvari treba bojati... na primjer, ući u ocean kad nitko od odraslih nije u blizini. A nekih se stvari ne treba bojati jer zapravo ne postoje, na primjer čudovišta.

Livia je naizgled bila suglasna. Promatrajući Liviju u igri, Annie je razmišljala o svemu što sad zna o Livijinoj traumi.

Nije bila sigurna je li njezina zamisao dobra ili ne, ali iskušat će je. - Na primjer, kad si gledala kako tvoj tata pokušava ozlijediti tvoju mamu - nastavila je Fakinka. - To je bilo jako, jako strašno.

Livia je gurnula prst u rupicu na svojim trapericama. Annie nije bila dječja psihologinja i sve što je znala o liječenju trauma iz djetinjstva

pokupila je s Interneta. Livijina trauma bila je prevelik zalogaj za nju i trebala je prestati istog trenutka. Ali...

Livia nije željela razgovarati s Jaycie o tom nemilom događaju. Možda će Fakinki poći za rukom da tu temu učini manje zabranjenom. - Mnogo strašnije od oceana - rekla je Fakinka. - Da sam ja vidjela kako moja mama mora upucati mog tatu pištoljem, toliko bih se preplašila da možda ni ja ne bih željela govoriti.

Raskolačenih očiju, Livia je napustila rupicu u trapericama i obratila svu svoju pozornost lutki.

Annie se malo odmaknula i pustila da Fakinka nastavi svojim najvedrijim glasom. - Ali nakon nekog vremena dosadilo bi mi šutjeti. Naročito kad bih željela reći nešto važno. Ili kad bih htjela pjevati. Jesam li ti ikad spomenula da sam sjajna pjevačica? Livia je silovito kimnula.

Annie je na pamet pala luda zamisao. Zamisao koju nije imala pravo provesti u djelo. Ali, što ako...

Fakinka je zapjevala, mašući kovrčavom vunenom kosom u ritmu improvizirane melodije koju je Annie smislila na licu mjesta.

148

Anna

Glorij@

Dogodilo se nešto strašno što zaboraviti želim. Ima dobrih i loših stvari, al ova najgora je,

velim! Livia je ostala pozorna; nije djelovala uzrujano pa je Annie nastavila sa svojim

smiješnim, improviziranim stihovima. Ima dobrih i loših tata, pa klimaš s onim što imaš. Livijin tata najgori je bio Al nije ga

željela mrtvog baš. O moj Bože! Shvativši što je upravo učinila, zabolio ju je želudac. Kao loš skeč u emisiji

Saturday Night Live! Vesela melodijica, morbidni stihovi... Prema Livijinoj traumi upravo se je ponijela kao prema materijalu za stand-up komediju.

Livia kao da je čekala da Annie nastavi, ali Annie je bila zgrožena i izgubila je hrabrost. Ma kako dobronamjerna bila, ovoj divnoj djevojčici možda nanosi ozbiljnu psihološku štetu. Fakinka je pognula glavu. - Mislim da ne bih smjela pjevati o nečem tako strašnom.

Livia ju je pozorno promatrala pa se spustila s kamena i odbrzala naganjati galeba. Theo ju je pronašao u kolibi dok je davala večeru Hannibalu. - Ne bi smjela biti ovdje

sama. - Zvučao je razdražljivije no inače. - Zašto osjećam miris vlažne boje? - Dotjerala sam komadić zida. - Govorila je hladno, odlučna da između njih ponovno

stvori distancu. - Kako je prošlo krpanje rane? - Ne baš dobro. Šivati pacijenta bez anestezije nije moja predodžba zabave. - Nemoj to otkriti svojim čitateljima. Razočarat ćeš ih. Namrštio se je. - Kad nisam ovdje, moraš biti u kući Harp. Dobar savjet, samo što je nju obuzimao sve snažniji poriv da bude ovdje sljedeći put

kad se pojavi njezin provalnik. Ova igra mačke i miša dovoljno je dugo trajala. Vrijeme je za obračun.

“Odbijam odgojiti plašljivo dijete, Antoinette.” U koliko je Mariahinih mišljenja o sebi povjerovala? “Prirodno si bojažljiva...” “Prirodno si nespretna...” “Moraš prestati toliko sanjariti...” A onda, “Naravno da te volim, Antoinette. Ne bi bila zabrinuta za tebe da te ne volim.” Život na ovom sumornom zimskom otoku, toliko drugačiji od njezina gradskog života,

nagonio je Annie da o sebi razmišlja na nove načine. Na načine... - Koji je ovo vrag? Okrenula se i ugledala kako Theo proučava zid koji je ranije prebojala. Iskrivila je lice. -

Treba mu još jedan premaz. Uperio je prstom u blijeda crvena slova koja su krvarila kroz bijelu boju. - Pokušavaš se

šaliti? Ovo nije smiješno!

149

Anna

Glorij@

- Odluči. Ili ću se šaliti, ili ću vrištati. Izaberi. - Nije joj bilo do vrištanja. Radije bi nekoga odalamila.

Prostački je opsovao pa upitao što je točno zatekla kad je ušla u kolibu. Na njezin odgovor, objavio je: - To je to. Seliš u kuću Harp. A ja idem na kopno razgovarati s policijom.

- Gubitak vremena. Nisu bili zainteresirani ni kad je netko pucao na mene. Ovo će ih još manje zanimati.

Izvukao je mobitel, ali se sjetio da nema signala. - Spakiraj se. Odlaziš odavde. - Cijenim tvoju brigu, ali ostajem gdje jesam. I želim pištolj. - Pištolj? - Samo na posudbu. - Želiš da ti posudim pištolj? - I pokažeš mi kako se koristi. - To nije dobra zamisao. - Zar bi radije da se s osobom koja sve ovo čini suočim nenaoružana? - Radije bih da se s tom osobom uopće ne suočiš. - Neću pobjeći. - Prokletstvo, Annie. Nesmotrena si jednako kao kad si imala petnaest godina. Netremice ga je promatrala. Nikad se nije držala nesmotrenom i svidjela joj se ta

pomisao. Razmotrila ju je u svjetlu svoje navike da se zaljubi u pogrešne muškarce, svog vjerovanja da bi mogla biti sjajna glumica, svoje odlučnosti da odvede Mariah na zadnje putovanje u London. I - da ne zaboravi - dopuštanja Theu Harpu da je možda učini trudnom.

Mariah, uopće me nisi poznavala. Izgledao je iscrpljeno i to ju je potaknulo da ne popusti. - Theo, želim pištolj. I želim

naučiti pucati iz njega. - Previše je opasno. U kući ćeš biti sigurna. - Ne želim biti u kući pakla. Želim biti ovdje. Dugo ju je i netremice promatrao, pa uperio prst u njezino lice. - U redu. Sutra

poslijepodne vježbamo gađanje. Ali bit će ti bolje da obraćaš pozornost na svaku moju riječ. - Bijesno je otišao u atelje.

Annie je za večeru napravila sendvič i vratila se pregledavanju kutija, ali dan je bio dug, a ona je bila umorna. Dok je prala zube, promatrala je zatvorena vrata ateljea. Usprkos svemu što si je govorila o držanju distance, željela je da on leži pokraj nje. Toliko ga je željela da je dograbila blokić samoljepljivih papirića iz kuhinje, naškrabala poruku na prvi list i zalijepila ga na vrata svoje spavaće sobe. Nakon toga se zatvorila u sobu i otišla spavati.

Diggity Swift je mrtav. Theo je to učinio. Klinac je napokon pogriješio, doktor Quentin Pierce ga uhvatio i Theo otad nije napisao ni riječ.

Zatvorio je laptop i protrljao oči. Mozak mu je spaljen, samo to. Sutra će ponovno moći početi bistre glave. Dotad će ovo stezanje u prsima prestati i on će moći krenuti dalje. Najteže je napisati sredinu knjige, ah sad kad je Diggity mrtav, moći će se izvući iz zbrke

150

Anna

Glorij@

koju je stvorio i pronaći put do sljedećih poglavlja. Samo da ne počne razmišljati o Annie i onome danas u njegovoj seoskoj kući...

Neće je probuditi noćas kad se uvuče u krevet pokraj nje. Nije on živina bez samokontrole, iako se tako osjećao. Samo je opčinjen novošću vođenja ljubavi s ženom koje se ne gnuša. Ženom koja nakon toga ne brizne u plač. Ili ga napada zbog nekog izmišljenog prekršaja.

Budući da je Annie toliko drugačija od žena u njegovoj prošlosti, zapitao se bi li je zamijetio da je prošao pokraj nje na ulici. Naravno da bi. Jedinstvenost tog osebujnog lica privukla bi mu pozornost, njezin hod, kao da želi pokoriti tlo po kojem korača. Sviđa mu se njezina visina, neobičan način na koji gleda ljude kao da ih uistinu vidi. Sviđaju mu se njezine noge - i više nego sviđaju. Annie je unikat. I on je mora bolje zaštititi.

Danas je razgovarao s Jessie i njezinim ocem, pokušavajući dokučiti kako ljudi gledaju na Annie, ali nije saznao ništa sumnjivo. Zanimalo ih je zašto je došla na otok, ali još ih je više zanimalo podijeliti svoje priče o Mariah. Sutra kad se ribarice vrate u luku, malo će se podružiti u ribarskoj kući. Počastit će muškarce pivom, vidjeti hoće li što saznati. Ujedno će se pobrinuti da znaju da će Annie biti naoružana, što je bilo uznemirujuće, ali nužno.

Došao je na otok jer više nije mogao podnijeti blizinu ljudi, a sad je u sve uključen. Prošlo je već više od sat vremena otkako ju je čuo da odlazi u svoju sobu. Sigurno je odjenula onu groznu pidžamu. Ili možda nije.

Njegove dobre namjere netragom su nestale. Odložio je laptop i izašao iz ateljea. Ali kad je vidio poruku zalijepljenu na njezina vrata, zastao je kao ukopan. Jedna jedina riječ.

Ne. Theo joj ujutro nije spomenuo poruku. Nije mnogo govorio, osim da mu danas treba

automobil. Tek kasnije, otkrila je da se je odvezao do pristaništa po bravara. Osjećala se je posramljeno znajući da nema novca da plati račun.

Kad se je vratila u kolibu, bio je u ateljeu. Izvadila je karton vina iz ormara i odnijela ga do njegova automobila. Dok se je vraćala, otvorio joj je kuhinjska vrata. - Što si to stavila u moj auto?

- Nekoliko boca sjajnog vina. Nema na čemu. I hvala što si se pobrinuo za brave. Odmah ju je prozreo. - Brave sam dao promijeniti zbog sebe. Ne mogu riskirati da mi

ukradu laptop dok sam vani. Pokušavao joj je dopustiti da sačuva obraz, ali ona mu se zbog toga samo osjećala još

dužnijom. - Aha. - Annie, ne želim tvoje vino. Za mene je promjena brava obična sitnica. - Ali za mene nije. - U redu. Što kažeš na ovo? Bez novih poruka na vratima i bit ćemo kvit. - Uživaj u vinu. - Nije mogla jasno razmišljati dok je on stajao ispred nje i lučio sve one

muške feromone, ne nakon onoga u seoskoj kući. - Jesi li donio pištolj? Nije navaljivao. - Jesam. Uzmi kaput.

151

Anna

Glorij@

Izašli su u močvaru. Nakon što joj je pojasnio osnovna pravila sigurnosti pri rukovanju pištoljem, pokazao joj je kako da napuni automatik koji je odabrao za nju i puca iz njega. Pištolj je trebao odbiti Annie, ali svidjelo joj se je pucati. No nije joj se svidjela neočekivana erotičnost Theove blizine. Jedva su prošli kroz vrata kolibe, a već su trgali odjeću jedno sa drugoga.

- Ne želim razgovarati o tome - zarežala je na njega kasnije te noći dok su ležali u

njezinu krevetu. Zijevnuo je. - Kako želiš. Meni odgovara. - Ne možeš spavati ovdje. Moraš spavati u svom krevetu. Pokušao ju je smjestiti o svoje

nago tijelo. - Ne želim spavati u svom krevetu. Ni ona to nije željela, ali ma koliko neke stvari možda bile nejasne, ova je bila jasna. -

Želim seks, ne prisnost. Ovio je ruku oko njezine stražnjice. - Onda ćeš seks i dobiti. Izmigoljila se. - Imaš dvije opcije. Možeš ili spavati sam, ili ležati ovdje i naredna tri sata

slušati pojedinosti svake usrane veze u mom životu, zašto su bile usrane i zašto su muškarci grozni. Upozorenje. Ružna sam kad plačem.

Razgrnuo je pokrivač. - Vidimo se ujutro. - To sam i mislila. Annie je od Thea dobila što je željela - najbolji seks u životu - ali ujedno je postavila

granice. Veoma razumno, pohvalila ju je Dilly. Napokon si naučila lekciju. Naredno poslijepodne, Annie je ponovno odvela Liviju van. Za plažu je bilo previše

vjetrovito pa su se zadržale na stubama prednjeg trijema. Annie je morala otkriti je li jučer nanijela ikakvu štetu pa je podbočila Fakinku na koljeno. Lutka je odmah prešla na stvar. - Ljutiš li se na mene jer sam dolje na plaži govorila o tvom tati?

Livia je napućila usta razmišljajući pa polako odmahnula glavom. - Dobro - rekla je Fakinka - jer sam se zabrinula da ćeš se naljutiti. Livia je ponovno odmahnula glavom pa se uspela na kamenu balustradu koja je

zamijenila drvene stupice. Zajahala je balustradu, leđima okrenuta Annie. Da odustane od te teme ili da se zadrži na njoj? Morala je bolje istražiti mutizam i

traume u djetinjstvu. U međuvremenu, vjerovat će instinktima. - Ne bi mi se sviđalo da imam tatu koji radi grozote mojoj mami - rekla je Fakinka. -

Pogotovo kad o tome ne bih mogla govoriti. Livia počne jahati konja-ogradu. - Ili pjevati o tome. Mislim da sam ti spomenula da sam vrsna pjevačica. - Fakinka

zapjeva niz ljestvica. Annie su trebale beskonačne godine vježbe kako bi ovladala pjevanjem u glasovnim registrima svih svojih lutaka, po čemu se je razlikovala od većine

152

Anna

Glorij@

trbuhozboraca. Fakinka je najzad prestala pjevati. - Javi mi ako ikad budeš željela da ti otpjevam još neku pjesmu o onome što se je dogodilo.

Livia je prestala jahati svog konja i okrenula se prema njoj. Zurila je najprije u Annie, pa u Fakinku.

- Da ili ne? - zacvrkutala je Fakinka. - Poštivat ću tvoju mudru odluku. Livia je pognula glavu i cupkala ostatke ružičastog laka za nokte na svom palcu.

Definitivno ne. Što je Annie očekivala? Zar je stvarno mislila da njezino nespretno uplitanje može prodrijeti u tako duboku traumu?

Livia se promeškoljila na ogradi dok se nije našla licem okrenuta prema Annie. Polako je pomaknula glavu. Nesigurno kimnula.

Annie se učinilo da joj je srce načas stalo. - U redu - rekla je Fakinka. - Svoju ću pjesmu nazvati “Balada o Livijinu strašnom iskustvu”. - Annie je dobivala na vremenu dramatično se nakašljavajući. Najbolje čemu se mogla nadati bilo je da će tu temu izvući iz mraka na svjetlo. Možda će je time učiniti manjim tabuom. Morala je i obavijestiti Jaycie. Tiho je zapjevala.

Curice ne bi smjele vidjeti grozote al’ ponekad ih vide i ponekad se stide... Pjevala je dalje smišljajući riječi u hodu, kao i jučer, ali ovaj se put držala ozbiljnije

melodije i izbjegavala svaki olè. Livia je pozorno slušala svaku riječ pa na kraju kimnula i vratila se jahanju konja-ograde.

Annie je začula zvuk iza svojih leđa i okrenula se. Theo je stajao naslonjen na ugao kuće na samome kraju trijema. Čak i sa svog mjesta,

opazila je boru između njegovih namrštenih obrva. Čuo ju je i sad zbog toga osuđivao. I Livia ga je opazila i prestala jahati ogradu. Prišao im je s podignutim ovratnikom

parke, nečujno koračajući po kamenom podu na trijemu. Fućkaš njegovu osudu, pomisli Annie. Ona barem pokušava pomoći Liviji. Što je on

učinio, osim što ju je preplašio? Fakinka joj je još uvijek bila na ruci pa je ispružila lutku prema njemu. - Halt! Predstavi

se! Zastao je. - Theo Harp. Živim ovdje. - To ti kažeš. Dokaži. - Pa... Moji su inicijali urezani u pod sjenice. Njegovi i inicijali njegove sestre blizanke. Fakinka je isturila bradu. - Jesi li dobar ili zao, gospodine Theo Harp? Jedna je tamna obrva naglo skočila prema kosi, ali ostao je usredotočen na lutku. -

Nastojim biti dobar, ali to nije uvijek lako. - Jedeš li povrće? - Sve osim švedske repe. Fakinka se okrenula prema Liviji i glasno joj šapnula: - Ni on ne voli švedsku repu. -

Zatim se ponovno obratila Theu.

153 Anna

Glorij@

- Ulaziš li u kadu bez previše opiranja? - Tuširam se. Volim se tuširati. - Trčiš li vani u čarapama? - Ne. - Jedeš li kradom slatkiše kad nitko ne gleda? - Samo čokoladne s kikiriki maslacom. - Tvoj konj je strašan. Pogledao je Liviju. - Zato djeca ne smiju u štalu kad ja nisam ondje. - Da li ikad vičeš? Ponovno se usredotočio na Fakinku. - Nastojim ne vikati. Osim kad Sixersi gube. - Znaš li se sam počešljati? - Znam. - Grizeš li nokte? - Apsolutno ne. Fakinka je duboko udahnula, pognula glavu i spustila glas. - Tučeš li ikad mamice? Theo nije ni trepnuo. - Nikad. Baš nikad. Nitko nikad ne bi smio tući mamice. Fakinka se okrenula prema Liviji i nakosila glavu. - Što misliš? Smije li ostati? Livia je potvrdno kimnula - odlučno, bez oklijevanja - i kliznula s ograde. - Mogu li sad razgovarati s Annie? - upita Theo Fakinku. - Valjda - odvrati Fakinka. - Idem ja smišljati pjesmice. - Samo daj. Annie je vratila Fakinku u naprtnjaču. Očekivala je da će Livia ući u kuću sad kad lutka

više ne sudjeluje u razgovoru, ali Livia je odšetala trijemom i niz tri prednje stube. Annie je zaustila da joj vikne da se vrati, ali Livia se nije udaljavala. Čeprkala je po smrznutoj zemlji uz kuću.

Theo je kimnuo prema kraju trijema, jasno joj dajući do znanja da trebaju razgovarati nasamo. Annie mu je prišla, ne skrećući pogled s Livije. Govorio je tiho, da ga dijete ne čuje. - Koliko dugo to već traje?

- Fakinka i Livija su već neko vrijeme prijateljice, ali o njezinu sam ocu počela govoriti tek prije dva dana. I, ne, ne znam što radim. I da, shvaćam da se petljam u problem koji je za neprofesionalca previše kompliciran. Misliš li da sam luda?

Razmislio je. - Definitivno nije plaha kao što je bila. I čini se da voli biti s tobom. - Voli biti s Fakinkom. - Fakinka je ta koja je pokrenula razgovor o onome što je Livia vidjela, zar ne? To je bila

Fakinka, ne ti? Annie kimne. Namrštio se. - Kako ti to uspijeva? Odrastao sam muškarac. Dobro znam da si ti ta koja

lutki daje glas, ali svejedno gledam lutku.

154

Anna

Glorij@

- Dobra sam u svom poslu. - Željela je biti sarkastična, ali nije tako zvučala. - Prokleto si u pravu. - Nagnuo je glavu prema djevojčici. - Kažem da nastaviš. Dat će ti

do znanja kad joj bude dosta. Osjećala se bolje zbog njegova povjerenja. Okrenuo se kako bi otišao, ali Livia je

potrčala stubama za njim. Nešto mu je donijela. Gledajući ga, otvorila je šake i pokazala mu dva kamenčića i nekoliko školjki. Promatrao ju je. Uzvratila mu je pogled, stisnuvši usne u poznatu tvrdoglavu ravnu liniju. Ispružila je ruke. Nasmiješio se i prihvatio što mu je donijela pa je pogladio po tjemenu. - Vidimo se kasnije, mala. - Nestao je strmim stubama prema plaži.

Kako čudno. Livia se bojala Thea, pa zašto mu je onda dala ono što je sakupila? Kamenčiće, školjke... Najednom joj je sinulo. Livia mu je dala te darove jer joj je on gradio vilinsku kuću. Annie je postajalo sve teže povezati Thea kakvog je pamtila iz prošlosti s muškarcem

kojeg je sad upoznala. Znala je da se ljudi s godinama mijenjaju, ali njegovo uznemirujuće ponašanje u tinejdžerskoj dobi činilo se je preduboko ukorijenjeno u psihozi da bi se moglo lako popraviti. Rekao joj je da je išao na terapiju. Očito je upalila, iako je on odbijao razgovarati o Regan i nadalje se zatvarao kad bi razgovor postao osoban. Ne smije izgubiti iz vida činjenicu da on još uvijek ima ozbiljnih psihičkih smetnji.

Kasnije, iznoseći smeće, pogledala je prema kolibi i zastala kao ukopana. Polako, gotovo kradomicc, kolibi se približavao nepoznati automobil.

Theo je pisao u ateljeu. Ponekad bi raspalio glazbu dok je radio. Ne bi ni znao da ima posjetitelja.

Pojurila je u kuću, dograbila ključeve automobila i odjurila niz liticu.

155

Anna

Glorij@

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Mislila si me obraniti strugalicom za led? - Theo je bacio parku preko naslona ružičastog baršunastog kauča. Prošla su dva sata od nesretnog incidenta i on se upravo vratio s drugog odlaska u grad.

- Samo sam nju pronašla u tvom autu - odvratila je Annie. - Mi Nindže moramo se poslužiti onime što je pri ruci.

- Wade Carter je zbog tebe praktički dobio infarkt. - Šuljao se iza kolibe - odgovorila je. - Što sam trebala učiniti? - Ne misliš li da je bilo malo pretjerano navaliti na njega? - Ne ako se je spremao provaliti, i ozbiljno, Theo, koliko ga dobro poznaješ? - Dovoljno da bih znao da njegova supruga nije slomila ruku kako bi on imao izliku da

provali u kolibu. - Odložio je ključeve automobila na stol i krenuo prema kuhinji. - Sva sreća da nije dobio potres mozga.

Annie je bila više no mrvicu ponosna na sebe. Da, bila je sretna što nije uistinu ozlijedila tog muškarca, ali nakon dugog osjećaja poraženosti, svidjela joj se je spoznaja da se ne boji djelovati. - Sljedeći će put pokucati na vrata - rekla je prateći ga.

Otvorio je kutiju s vinom koju je unio natrag u kuću. - Imamo nove brave. I on jest pokucao, sjećaš se?

Ali Theo nije otvorio pa je Carter obišao kolibu nastojeći dokučiti je li itko unutra. Annie to nije znala. - Odsad nadalje, bez glazbe dok radiš - reče. - Svatko bi ti se mogao prišuljati, a ti toga ne bi bio svjestan dok ne bi bilo prekasno.

- Zašto bih brinuo kad je Wonder Woman na zadatku? Nacerila se. - Moraš priznati da sam bila fenomenalna. Njegov smijeh još uvijek je bio pomalo opor. - Barem će se pročuti da nisi laka meta.

Pomislila je da ga upita za vilinsku kućicu, ali razgovor o njoj uništio bi magiju. Osim toga, to je bilo između njega i Livije. - Kako je prošlo namještanje kosti?

- Stabilizirao sam joj ruku. Wade je obećao da će je sutra odvesti na kopno. - Proučio je etiketu na vinskoj boci. - Onda je Lisa McKinley vidjela moj automobil i zamolila me da pogledam njezinu najmlađu kćerku.

- Alyssu. - Da, dobro, Alyssa je gurnula nešto u nos i nije mogla izvaditi. Pitaj me što znam o

vađenju gumenog bombona iz dječjeg nosa. - Pronašao je vadičep. - Svima im kažem isto. Znam pružiti prvu pomoć, ali nisam liječnik, no oni se ponašaju kao da sam diplomirao medicinu na Harvardu.

- Jesi li izvadio bombon? - Nisam, i Lisa je bijesna na mene. - Za razliku od gumenog bombona, vinski čep glatko

je izašao. - Ne nosim nosni spekulum svuda sa sobom i počnem li čeprkati po nosu, mogao bih nanijeti ozbiljnu štetu. I ona će s Carterovima na kopno. - Izvadio je dvije vinske čaše.

156

Anna

Glorij@

- Ja neću vino - brzo je rekla. - Pijem čaj. Kamilicu. Poznate duboke brazde ponovno su se pojavile u kutovima njegovih nenasmiješenih usta. - Nisi dobila mjesečnicu.

- Ne, nisam. - Vino nije odbila samo zbog moguće trudnoće, nego i zbog njegove odluke da ga donese natrag u kolibu. Da ga popije s njim, više ne bi bilo dar.

Grubo je odložio obje čaše na pult. - Prestani se zajebavati sa mnom i reci mi kad bi trebala dobiti mjesečnicu.

Više se nije smjela poigravati. - Sljedeći tjedan, ali osjećam se dobro. Sigurna sam da nisam... Znaš.

- Ni u što nisi sigurna. - Okrenuo se od nje kako bi napunio svoju čašu, ne gledajući je. - Ako si trudna, posjetit ću odvjetnika, otvoriti zakladu. Pobrinut ću se da imaš sve što ti... sve što tebi i klincu treba.

Nije spomenuo da se riješi “klinca”. - Ne želim razgovarati o tome - rekla je. Okrenuo se prema njoj, obujmivši dlanovima vinsku čašu. - Ni meni to nije omiljena tema, ali moraš znati da... - Prestani govoriti o tome! - Pokazala je prema štednjaku. - Skuhala sam večeru. Neće biti dobra kao tvoja, ali hrana je. - Najprije ćemo vježbati gađanje. Ovaj put bio je strogo poslovan. Neraspoloženost je potrajala do večere. Brod s tjednim zalihama donio je namirnice za

kolibu Moonraker, većinu kojih je naručio Theo, i ona je ostala pri jelu koje je znala dobro pripremiti - mesnim okruglicama s domaćim umakom za špagete. Nije bila haute cuisine, ali Theo je očito uživao. - Zašto mi nisi ovo kuhala dok si pomagala Jaycie oko večere?

- Željela sam da patiš. - Postigla si željeni cilj. Odložio je vilicu. - Onda, kako ćemo? Hoćeš li mi ostavljati nove poruke na vratima

spavaće sobe ili ćemo se ponašati kao odrasli ljudi i učiniti što oboje želimo? Tipičan Theo, odmah prelazi na stvar. - Rekla sam ti. Ne ide mi odvajanje seksa od

osjećaja. Znam da ispadam staromodnom, ali takva sam. - Imam vijest za tebe, Annie. Ne ide ti odvajanje osjećaja ni od čega. - Da, dobro, to je istina. Podigao je čašu prema njoj. - Jesam li se sjetio zahvaliti ti? - Zato što sam boginja seksa? - I za to. Ali... - Odložio je čašu na stol i naglo se odgurnuo od stola. - K vragu, ne znam.

Ne uspijevam ništa napisati, nemam pojma kako da te zaštitim od sranja koje se ovdje događa i netko će me uskoro zatražiti da presadim jebeno srce. Ali, znaš... Nisam baš nesretan.

- Vau. S takvim napretkom, začas ćeš imati vlastitu emisiju na kanalu Comedy Central. - Nježno rečeno. - Gotovo se osmjehnuo. - Onda, što kažeš? Jesi li završila s porukama

na vratima ili nisi? Je li? Odnijela je prljavi tanjur u kuhinju i razmislila što je dobro za nju. Ne za njega.

Samo za nju. Krenula je prema vratima. - Okej, evo što želim. Seks, u velikim količinama.

157 Anna

Glorij@

- Moj svijet upravo je postao neizmjerno vedriji. - Ali neosoban. Bez maženja nakon čina. I apsolutno bez spavanja u istom krevetu. -

Prišla je natrag k stolu. - Čim me zadovoljiš, završili smo. Nema ugodnog čavrljanja. Spavaj u svom krevetu.

Nagnuo se na stolcu. - Grubo, ali prcživjet ću. - Posve neosobno - ponovila je. - Kao da si muška prostitutka. Izvio je jednu svoju arogantnu obrvu. - Zar ne misliš da je to nekako... ponižavajuće? - Nije moj problem. - Maštarija je bila neodoljiva... i savršena za poruku koju je željela

prenijeti. - Ti si muška prostitutka i radiš u bordelu za ekskluzivne klijentice. - Zaputila se prema polici za knjige, puštajući da se ta maštarija odmota, ne mareći kako se on zbog toga osjeća ni osuđuje li je. - Prostor je oskudno namješten, ali luksuzan. Bijeli zidovi i crni kožni stolci. Ne oni previše podstavljeni - dodala je. - Oni otmjeni s kromiranim okvirima.

- Nešto mi govori da si već razmišljala o tome - suho je zamijetio. - Vi muškarci sjedite naokolo, više ili manje obnaženi. I nitko ne progovara ni riječ. - Obnaženi? - Pogledaj u rječniku. - Znam što znači. Samo sam... - Svaki muškarac ljepši je od prethodnog. Obilazim prostoriju. - Obilazila je prostoriju. -

Vlada apsolutna tišina. Ne žurim. - Zaustavila se. - Nasred prostorije nalazi se okrugla platforma. Platforma je visoka petnaest centimetara...

Ponovno je izvio obrvu. - Stvarno si to dobro promislila. Nije se obazirala na njega. - Na tu platformu odlaze muškarci. Na pregled. Sve četiri noge njegova stolca pogodile su pod. - Okej, sad me već ozbiljno napaljuješ. - Odabirem trojicu koji me najviše uzbuđuju. Jednom po jednom, pokazujem im da se

popnu na platformu. - Misliš na onu okruglu, visoku točno petnaest centimetara? - Pomno ih pregledavam. Prelazim dlanovima preko njihovih tijela, tražim im mane... - Gledaš im zube? - ... procjenjujem koliko su snažni i, što je najvažnije, izdržljivi. - Ah. - Ali već znam kojeg želim. I njega dovodim posljednjeg. - Nikad u životu nisam bio ovoliko napaljen i prestravljen istodobno. - Taj muškarac je veličanstven. Upravo ono što trebam. Gusta, tamna kosa; profil kao

isklesan; čvrsti mišići. Što je najbolje, po njegovu inteligentnom pogledu vidim da je više od pastuha. Njega biram.

Ustao je sa stolca i tobože se naklonio. - Hvala ti. - Ne, to nisi ti. - Otpravila ga je odmahnuvši rukom. - Nažalost, muškarac kojeg sam

izabrala već je rezerviran za noć. Tad uzimam tebe. - Pobjedonosno mu se nasmiješila. - Nisi toliko skup, a tko može odoljeti bagateli?

158

Anna

Glorij@

- Ti očito ne. - Lagana promuklost u glasu minirala je njegov pokušaj da bude duhovit. Osjećala se je kao Seherezada. Nastavila je tišim glasom na samom rubu erotičnosti, ali

nije prešla preko tog ruba. - Na sebi imam prozirnu crnu čipku. A ispod nje samo grimizne gaćice.

- Spavaća soba! - naredio je. - Odmah. - Bila je to zapovijed, ali ona se pravila da razmišlja o njoj - otprilike tri sekunde, prije no što ju je on ščepao za ruku i odvukao onamo.

Kad ju je gurnuo kroz vrata, ukopala se na mjestu, još nespremna prepustiti mu kontrolu. - Soba ima veliki krevet s krznom obloženim lisicama koje vise s uzglavlja i uznožja.

- Baš kad pomisliš da nekog poznaješ... - I zid prekriven staklenim ormarima sa svim zamislivim seksualnim igračkama. - Ovo je definitivno izvan moje lige. - Ali zamagljenost njegovih zabavljenih očiju

govorila je da to nije posve istinito. - Osim onih sablasnih stvarčica za zapušivanje usta - brzo je dodala. - Znaš na što

mislim. - Bojim se da ne znam. - Odvratne su. - Vjerovat ću ti na riječ. Mahnula je prema zamišljenim vitrinama. - Sve je ukusno složeno. - Zašto ne bi bilo? Ipak je ovo prvorazredna ustanova. Odmaknula se nekoliko koraka

od njega. - Zajedno otvaramo staklena vrata i proučavamo svaki predmet. - Ne žurimo... - Neke vadiš. - Koje? - One koje si primijetio da najduže promatram. - A to bi bili... Zaškiljila je. - Mahnem prema bičevima. - Neću te bičevati! Nije se obazirala na njegovo zgražanje, koje je moglo biti glumatanje ili ne. - Uzimaš bič

koji sam odabrala i donosiš mi ga. - Stisnula je donju usnicu zubima. - Uzimam ga od tebe. - Malo sutra! - Vrag u njemu preuzeo je stvar u svoje ruke. - Ti to ne znaš, ali ja nisam

samo skupo plaćena muška prostitutka - rekao je prilazeći joj. - Ja sam kralj muških prostitutki. I sad ja preuzimam stvari u svoje ruke.

Nije bila sigurna kako se osjeća zbog toga. Ovio je dugi pramen njezine kose oko prstiju. - Trgam nit kože iz biča. Suspregnula je

dah. - Vežem ti njome kosu... Osjetila je kako je podilaze srsi. - Nisam sigurna da mi se sviđa kamo ovo ide. - Itekako

joj se sviđalo.

159

Anna

Glorij@

Okrznuo je usnama njezin vrat pa lagano gricnuo kožu. - Oh, sviđa ti se. Jako ti se sviđa. - Pustio je njezinu kosu. - Naročito kad ti vrhom biča raširim noge.

Odjeća ju je žarila. Morala je se riješiti. Odmah. - Klizim njime uz tvoj list... - Kliznuo je prstima uz šav njezinih traperica. - Pa

unutarnjom stranom tvog bedra... - Skidaj se! - Povukla je pulover preko glave. Prekrižio je ruke na prsima, prekrižila ih je

i ona, pa ukrstila pogled s njegovim. - Tjeram te da se razodjeneš - reče on. - Podlače. Prva se je razodjenula, što joj je dalo vremena da uživa u promatranju njegova tijela.

Mišića i tetiva, izbočina i udubina. Bio je savršen, a ako ona i nije bila takva, nije marila. Po svemu sudeći, nije mario ni on.

- Što se je dogodilo s onim bičem? - upitala je. U slučaju da je zaboravio... - Drago mi je da si pitala. - Nakosio je glavu. - Ti. Na krevet. Bila je to samo igra, ali nikad

se nije osjećala poželjnijom. Došetala je do kreveta kao svjetska kraljica seksa, i kleknula na madrac gledajući kako

joj on prilazi. U svoj svojoj divoti... Sjela je na pete. Sjaj u njegovim očima govorio joj je da i on uživa koliko i ona. Ali uživa

li previše? Na kraju krajeva, on je muškarac koji je izgradio karijeru na sadizmu. Gurnuo ju je na leđa. Istražujući njezino tijelo, šaputao joj je perverzne, grube... i

apsolutno uzbudljive stvari koje joj je kanio učiniti. Jedva je uspjela doći do zraka da mu šaptom odvrati: - A ja ne kažem ništa. Puštam te da

učiniš sve što želiš, dodirneš sve što želiš. Posve sam pokorna. - Grubo je zarila nokte u njegove guzove. - A onda više nisam.

Tad je svjetska kraljica seksa preuzela stvari u svoje ruke. Bilo je čudesno. Igranje uloga oslobodilo ih je. Lišilo ozbiljnosti. Dopustilo im da reže, igraju se, prijete i

hrvaju se. Ničega se nisu skanjivali i svega su se skanjivali. Pokrivači su se zapetljali oko njih dok su njihove prijetnje postajale sve strasnije, a milovanja sve uzbudljivija.

S vanjske strane prozora njihove erotske špilje počeo je padati novi snijeg. Njih dvoje u špilji izgubili su se u neobuzdanosti koju su sami oslobodili.

Theo nikad dotad nije bio tako budalast s nekom ženom. Dok je ležao među jastucima,

isprobavao je nepoznatu ideju da seks može biti zabavan. Oštar lakat zabio mu se u rebra. - S tobom sam završila - rekla je Annie. - Van.

Kenley ga se nikad nije mogla zasititi. Željela ga je uz sebe svake sekunde. A on je samo želio pobjeći. - Previše sam umoran da bih se i pomaknuo - promrmljao je.

- U redu. - Iskočila je iz kreveta i ljutito izjurila iz sobe. Nije se šalila kad je rekla da ne želi da spavaju u istom krevetu. Trebao je biti džentlmen i učiniti što je zatražila, ali osjećao se je iskorišteno i ostao ležati.

160

Anna

Glorij@

Mnogo kasnije, ne mogavši zaspati, ustao je i zatekao je sklupčanu u svom krevetu u ateljeu. Odolio je porivu da se zavuče pokraj nje i umjesto toga uzeo svoj laptop. Odnio ga je u dnevni boravak i sjeo pisati. Ali stalno je razmišljao o Diggityju Swiftu. Klinca je ubio na stranici, ali ne i u svojoj glavi, a to mu se nije sviđalo. Zgađen samim sobom, odložio je laptop, zagledao se kroz prozor i gledao snijeg kako pada.

Kad se otuširala i odjenula traperice i zeleni pulover, zatekla je Thea u kuhinji. - Jesi li za još jednu šalicu kave? - upitao je. - Ne, hvala. Ali hvala na ponudi. - Nema na čemu. Otuširao se je prije nje i bio posve odjeven, kao i ona. Oboje su bili veoma uljudni,

učtivošću se iskupljivali za sinoćnju razvratnost Staroga svijeta, kao da su morali povratiti svoje dostojanstvo i dokazati da su uistinu uljuđeni.

Kad se on povukao za stol s kavom, pronašla je staru plahtu i kanticu crne boje u ormaru u ostavi pa ih odnijela u atelje, u kojem je na podu već bilo dovoljno mrlja da se nove neće ni primijetiti. Pola sata kasnije, Theo je stajao na svježem snijegu i promatrao transparent koji je objesila na prednji dio kolibe.

TKO URE NEOVLAŠTENO, BIT ĆE USTRIJELJEN NA LICU MJESTA. BEZ PITANJA.

Spustila se s ljestvi i mrko ga pogledala, izazivala da joj se naruga, ali on je samo

slegnuo ramenima. - Meni odgovara. U narednih nekoliko dana Annie je donijela odluku. Ne o sebi i Theu. Njezin odnos s

njim ne bi mogao biti jasniji. Voljela je biti svjetska kraljica seksa, a inzistiranjem na odvojenim krevetima nije ispadala budala. Njezina odluka odnosila se je na nasljedstvo. Ništa nije pronašla i vrijeme je da se suoči sa stvarnošću. Mariah je pila toliko tableta protiv bolova da nije znala što govori. Ništa joj nije ostavila i Annie može birati hoće li se raspasti jer njezini novčani problemi neće čarolijom nestati, ili će nastaviti dalje, korak po korak.

Trajekt s kopna trebao je stići za nekoliko dana, prvog ožujka, i ona je počela pakirati sve vrijedno u kolibi kako bi to poslala na kopno. Dogovorila je kombi koji će dočekati trajekt i sve odvesti na Manhattan. Majčino ime još uvijek je nešto vrijedilo i njezine će stvari završiti u najboljoj trgovini rabljenim predmetima u gradu.

Annie je vlasniku poslala fotografije svega: slika, litografija, knjiga iz umjetnosti, škrinje u stilu Luja XIV. sa skarednim grafitom i zdjele od bodljikave žice. Suglasio se je da novac za prijevoz odbije od buduće prodaje.

Glavni dio zbirke i predmet za koji je posrednik bio siguran da će donijeti najviše novca bio je onaj koji joj je umalo promaknuo. Knjiga gostiju koji su posjetili kolibu. Neki potpisi pripadali su poznatim umjetnicima, a neki uz imena imali i sitne črčkarije. Posrednik se nadao da će za nju dobiti čak dvije tisuće dolara, ali uzimao je proviziju od četrdeset posto. Čak i da sve proda, Annie neće moći podmiriti sve dugove, ali barem će ih malo smanjiti. Usto je ponovno zdrava. Kad istekne ovih šezdeset dana, pokušat će vratiti stare poslove i početi iznova. Deprimirajuća pomisao.

161

Anna

Glorij@

No zadnjeg dana veljače dogodilo se je nešto što ju je oraspoložilo. Theo se zadržao na jahanju duže no inače i ona je stalno jurcala do prozora u kući Harp

tražeći ga pogledom. Već je bio gotovo sumrak kad ga je najzad opazila kako jaše prilazom. Pohitala je kroz bočna vrata, putem zgrabivši kaput, ali ne zamarajući se kapom i rukavicama.

Pritegnuo je uzde kad ju je vidio kako trči prema njemu. - Što nije u redu? - Sve je u redu. Reci dragička! Dobila sam mjesečnicu! Kimnuo je. - Laknulo mi je. Nije se nasmijao od sreće. Nije rekao “daj pet” ili “hvala Bogu”. Znatiželjno ga je

promatrala. - Iz nekog razloga, očekivala sam malo više oduševljenja. - Vjeruj mi. Ne bih mogao biti oduševljeniji no što jesam. - Ne izgledaš tako. - Za razliku od tebe, nemam naviku hopsati kao dvanaestogodišnjak. - Odjahao je prema

štali. - Trebao bi pokušati - doviknula je za njim. Kad je iščezao iz vidika, zgađeno je odmahnula glavom. Još jedan podsjetnik da su

povezani samo tjelesno. Dopušta li on ikome da vidi što se zbiva u njegovoj glavi? Naravno da mu je laknulo. Annie je stvarno drska kad se usudila predložiti da nije.

Trudna Annie zaribala bi mu život na više načina no što uopće može zamisliti. Bio je razdražljiv zbog posla. Uvijek ga je hvatala mrzovolja kad mu pisanje nije išlo dobro, a sad definitivno ne ide dobro. Prije tjedan dana ubio je Diggityja Swifta i otad nije napisao ni retka.

Nije to shvaćao. Nikad mu nije bio problem ubiti neki lik, ali sad kao da nije mogao pronaći nimalo zanimanja za Quentina Piercea i njegovu bandu zločinaca. Danas je zapravo bio sretan kad ga je nazvao Booker Rose zbog svojih hemeroida, a ima li išta bezumnije od toga?

Annie je sačuvala ružičastu baršunastu sofu i krevet, ali poslala je većinu ostalog

pokućstva, između ostaloga i stolac-sirenu. Veće je slike omotala starim dekama, a manje predmete spakirala u kutije koje je donijela iz kuće Harp. Kurt, sin Judy Hester, morao je dva puta voziti stvari svojim kamionetom do pristaništa. Platila mu je sivosmeđim naslonjačem koji je želio darovati trudnoj supruzi za rođendan.

Budući da su nove brave ugrađene prije malo više od tjedan dana, u kolibi više nije bilo ružnih iznenađenja, iako Annie nije mogla biti sigurna jesu li za to zaslužne brave ili transparent koji je objesila. Kad se je Theo uvjerio da ona zna rukovati pištoljem, pobrinuo se da svi u gradu saznaju da je naoružana i ona se ponovno počela osjećati sigurnom.

Theo nije bio sretan zbog pokućstva koje je nedostajalo. - Moram negdje pisati - potužio se promatrajući gotovo prazan dnevni boravak.

- Možeš se vratiti u kulu. Ovdje ću sad biti sigurna.

162

Anna

Glorij@

- Nikamo ne idem dok ne dokučimo tko se krije iza ovoga. Nevjerojatno je što mi sve ljudi kažu dok ih previjam. Stalno se nadam da ću, postavim li prava pitanja, nešto uspjeti saznati.

Ganuli su je njegovi pokušaji da joj pomogne. Istodobno, nije željela da pomisli da se ona oslanja na njega - da očekuje da izigrava junaka njezinoj bespomoćnoj junakinji. – U životu si imao dovoljno djeva kojima je trebala tvoja pomoć - rekla je. - Nisi odgovoran za mene.

Ponašao se kao da je nije čuo. - Donijet ću nešto pokućstva iz kuće Harp. Na tavanu je gomiletina stvari koje nitko ne koristi.

- Zar mi stvarno treba mumificirani leš? - Bit će sjajan stolić za kavu. I više je no održao svoju riječ. Očekivala je da će se pojaviti s radnim stolom i možda

jednim naslonjačem, ali on je donio i okrugli, sklopivi blagovaonički stol koji je sad stajao ispred prozora s četiri stolca rebrastih naslona. Oslikana komodica s tri ladice smjestila se je između dva debela naslonjača prekrivena izblijedjelom modro-bijelom pepito tkaninom. Donio je i ulubljenu mjedenu svjetiljku u obliku lovačkog roga.

Mariah bi sve to mrzila - a naročito lovačku svjetiljku. Ništa nije bilo moderno, čak ni usklađeno, ali koliba je napokon izgledala kao ono što je bila - skromna kolibica u Maineu, a ne umjetnički dnevni boravak na Manhattanu.

- Posudio sam kamion od Jima Garcije u zamjenu za svoje medicinske usluge - objasnio je Theo. - Imao je nezgodicu s električnom pilom. Ti lovci na jastoge prokleto su tvrdoglavi. Radije bi riskirali gangrenu, nego otišli liječniku na kopno.

- Lisa je ponovno bila u kući - rekla mu je Annie. - Još uvijek je ljuta na tebe jer nisi izvadio onaj bombon iz Alyssina nosa. Istražila sam na Internetu i pokazala joj što se je sve moglo dogoditi da si to pokušao sam riješiti.

- Još se troje ljudi ljuti na mene, ali već činim više od onoga za što sam obučen i morat će se jednostavno pomiriti s time.

Želio on to priznati ili ne, sve više je sudjelovao u otočkom životu. To mu je zacijelo godilo jer se činilo da se češće smije i više nije izgledao onako strašno napet. - Još nikoga nisi ubio - rekla je. - To je dobra vijest.

- Samo zato što imam dva prijatelja liječnika koji mi pomažu telefonom. Toliko se bila naviknula razmišljati o Theu kao samotnjaku, da joj je sad bilo teško

zamisliti da on ima prijatelje. Nakon još jedne terevenke pohotne seksualne izopačenosti, zaspali su svatko u svom

krevetu, što je Thea iz noći u noć sve više živciralo. Lupanje po vratima trgnulo je Annie iz sna. Naglo se uspravila. Odmičući kosu s lica, otpetljala je noge iz pokrivača.

- Ne pucaj! - doviknuo je nepoznati glas. Bila je sretna što netko ozbiljno shvaća njezino upozorenje, ali svejedno je posegnula u noćni ormarić po pištolj.

Kad je stigla u dnevni boravak, Theo je već bio na ulaznim vratima. Ranoožujski vjetrovi razmahali su se, a snijeg kuckao o prozor. Držala je pištolj uz tijelo dok je Theo otvarao

163

Anna

Glorij@

vrata. Pred njima je stajao Kurt, sin Judy Kester, onaj koji joj je pomogao da odveze pokućstvo. - Riječ je o Kim - izbezumljeno je rekao. - Dobila je trudove ranije, a helikopter za hitne slučajeve ne može uzletjeti. Trebamo te.

- Sranje. - Theov odgovor nije bio najprofesionalniji na svijetu, ali Annie ga nije krivila. Theo je mahnuo Kurtu da ude. - Pričekaj me. - Dok je išao po odjeću, prošao je pokraj Annie. - Odjeni se. Ideš sa mnom.

164

Anna

Glorij@

OSAMNAESTO POGLAVLJE

Theo je jednom rukom priljubio mobitel uz uho, a drugom upravljao vozilom. - Znam da je vrijeme loše. Misliš da ne vidim? Ali treba nam helikopter, i treba nam odmah\Vjetar je udarao o Range Rover, a stražnja svjetla Kurtova kamioneta svjetlucala su kao demonske oči na cesti ispred njih, dok su ga slijedili u grad. Kurt je rekao da se dijete nije trebalo roditi još dva tjedna i da su supruga i on planirali krenuti na kopno u petak. - Klince smo mislili ostaviti s mojom mamom i odsjesti kod Kimine rođakinje blizu bolnice - rekao je. - Nije trebalo ispasti ovako.

Theo je očito shvatio da se ponaša nerazumno prema osobi na drugom kraju linije, jer se je smirio. - Da, shvaćam... Da, znam... U redu.

Dok je bacao mobitel na sjedalo, Annie ga je suosjećajno promatrala. - Vučeš li me sa sobom zato što ne želiš da budem sama u kolibi, ili zato što ti treba moralna podrška?

- I jedno i drugo. - Čvršće je stisnuo upravljač. - Odlično. Bojala sam se da me vodiš zbog mojih primaljskih vještina. Od kojih nemam

nijednu. Zagunđao je. - O porodu znam samo ono što sam vidjela na telki - nastavila je Annie. - I da navodno

strašno boli. Nije odgovorio. - Znaš li ti išta o porodu? - upitala je. - Dovraga, ne. - Ali... - Prošao sam obuku, ako si to mislila. Ali moglo bi se reći da mi nedostaje prakse. - Bit ćeš sjajan. - To ne znaš. Dijete je uranilo dva tjedna. I Annie je to zamijetila, ali pokušala ga je ohrabriti. - Kim je to treće dijete. Dosad već

sigurno zna što treba. A i Kurtova će ti majka moći pomoći. - Judy Kester, sa svojim spremnim osmijehom i pozitivnim stavom, bit će savršena osoba u krizi.

Ali Judy nije bila kod kuće. Čim su skinuli kapute, Kurt ih je obavijestio da je Judy u posjetu sestri na kopnu. - Zašto sam očekivao išta drugo? - promrmljao je Theo.

Pošli su za Kurtom kroz udobno neuredan dnevni boravak zatrpan dječjim igračkama. - Otkad je škola izgorjela, Kim me nagovara da odselimo s otoka - rekao je šutajući u stranu dva Transformera. - Zbog ovoga se sigurno neće predomisliti.

Theo je zastao u kuhinji da opere ruke i podlaktice. Kad je pokazao Annie da učini jednako, pogledala ga je kao da je poludio kako bi ga podsjetila da je ovdje samo kao moralna podrška. Odgovorio je zaškiljivši s tako zastrašujućim izrazom lica da je učinila što je tražio, iako ne bez prosvjeda. - Ne bih li trebala ostati ovdje i prokuhati vodu ili nešto?

- Za što?

165

Anna

Glorij@

- Nemam pojma. - Ideš sa mnom. Kurt je šmugnuo provjeriti djecu. Budući da su naizgled mirno spavala kroz cijelu tu

tarapanu, Annie je pomislila da Kurt samo nastoji izbjeći suprugu na svaki mogući način. Pošla je za Theom u spavaću sobu. Kim je ležala u klupku narančasto-žutih plahti s

cvjetnim uzorkom. Bila je odjevena u izlizanu svijetlomodru kratku spavaćicu. Koža joj je bila prekrivena crvenim mrljama, a kovrčava crvenkasto-kestenjasta kosa zamršena. Sve je na njoj bilo okruglo i bucmasto: njezino lice, njezine dojke i ponajviše njezin trbuh. Theo je odložio svoju crvenu platnenu torbu s priborom. - Kim, ja sam Theo Harp. A ovo je Annie Hewitt. Kako si?

Iskesila se je u trudu. - Što misliš, kako sam? - Izgleda da si dobro - odgovorio je Theo kao da je najiskusniji porodničar u državi.

Počeo je raspakiravati svoj pribor. - Koliko su učestali trudovi? Bol je popustila i Kim je potonula na jastuke. - Svakih četiri minute. Theo je izvukao rukavice od lateksa i modri podložak za krevet. - Reci mi kad te uhvati

sljedeći trud pa ćemo vidjeti koliko traje. Njegova smirenost kao da se je prenijela na nju. Kimnula je. Nekoliko časopisa o poznatima i slavnima, nekoliko dječjih knjiga i bočice raznih

losiona zatrpali su staklenu površinu noćnog ormarića uz Kiminu stranu kreveta. Na drugom ormariću bio je digitalni sat, džepni nožić i plastična posudica za odlaganje hrane, napola puna kovanica. Theo je odmotao podložak za krevet. - Daj da te smjestimo malo udobnije.

Glas mu je bio umirujući, ali pogled koji je uputio Annie jasno joj je dao do znanja da će je zadesiti strašna sudbina ako samo pomisli napustiti prostoriju, za čime će uslijediti nešto još strasnije i zatim posvemašnje uništenje. Annie je nevoljko prišla uzglavlju kreveta, želeći vidjeti ono što se događa i manje nego Theo.

Kim je zaboravila na čednost i Annie je sumnjala da je uopće primijetila koliko je pažljivo Theo gurnuo podložak ispod njezine stražnjice i namjestio joj plahtu preko koljena. Zajaukala je kad ju je ščepao jaki trud. Mjereći duljinu truda, Theo je tihim glasom dao Annie niz uputa, opisujući što očekuje da će se dogoditi i što želi da ona učini.

- Izmet? - šapnula je kad je završio. - Događa se - odgovorio je - I prirodno je. Budi spremna s čistim podloškom. - I vrećicom za riganje - promrmljala je. - Za mene. Theo se nasmiješio i vratio

pozornost na sat. Dok je Kim imala trudove, Annie je stajala uz uzglavlje kreveta i nježno je gladila po kosi, šapćući riječi ohrabrenja. Između trudova, Kim se ispričala što je izvukli Thea usred noći, ali nijednom nije dovela u pitanje njegove porodničarske vještine.

Nakon otprilike sat vremena, postalo je ozbiljno. - Moram tiskati - uzviknula je Kim odgurujući plahtu koja joj je osiguravala privatnost, i dopuštajući Annie da vidi više no što je željela.

Theo je već navukao rukavice. - Daj da pogledam. Kim je jaukala dok ju je pregledavao. - Nemoj još tiskati - rekao je. - Izdrži još malo.

166

Anna

Glorij@

- Jebi se! - urliknula je Kim. Annie ju je potapšala po ruci. - Samo tako, curo. Sjajno ti ide. - Nadala se da je to istina. Theo se usredotočio na ono što je radio, što god to bilo. Pri sljedećem trudu, potaknuo

je Kim da tiska. - Stiže glavica - objavio je, mirno kao da izvještava o vremenu. Istodobno, Annie je opazila graške znoja na njegovu čelu. Nije mislila da bi Thea Harpa išta moglo natjerati da se preznoji, ali prevarila se.

Trud je popustio, ali ne zadugo. Kim je zadahtala. - Vidim bebinu glavicu - rekao je Theo. Kim je prigušeno zarežala. Theo ju je potapšao po koljenu i potaknuo. - Tiskaj... Odlično.

Sjajno ti ide. Annie više nije bila nevoljka gledati porod. Nakon još dva jaka truda i dodatno Theovo

ohrabrenje, bebina glavica je izišla. Theo ju je nježno obujmio dlanom. - Maknimo pupčanu vrpcu s puta - tiho je rekao gurnuvši prst suprotne ruke pod pupkovinu i klizeći njime po bebinu vratu. - Annie, pripremi pelenu. U redu, maleni... Da vidim to rame... Okreni se. Tako je. Evo te.

Beba je kliznula u njegove snažne, sposobne ruke. - Dobili smo dečka - objavio je. Nagnuo je majušno, zgužvano novorođenče da mu

oslobodi dišne putove. - Dat ćemo ti osmicu, momčiću. Annie je trebao trenutak da se sjeti što joj je rekao o određivanju bebine vitalnosti

prema Apgar testu u prvoj minuti nakon rođenja i zatim ponovno nakon pet minuta, kako bi se utvrdilo stanje novorođenčeta. Beba je zaplakala, tiho mijaukajući. Theo ju je položio na Kimin trbuh, uzeo ručnik od Annie i nježno obrisao.

Kurt je konačno ušao u sobu. Prišao je supruzi pa se rasplakao zajedno s njom, promatrajući svog novorođenog sina. Annie bi odalamila Kurta po glavi jer nije bio prisutan kroz sve muke, ali Kim je bila milosrdnija. Dok je privijala novorođenče uz tijelo, Theo joj je masirao trbuh. Nedugo zatim, uhvatio ju je novi trud i iz nje je iskliznula grudasta masa posteljice.

Annie je nastojala ne gledati dok je dodavala Theu crvenu vrećicu u koju će odložiti posteljicu. Podvezao je pupčanu vrpcu i zamijenio prljavi podložak čistim. Za jednog tipa s pozamašnom zakladom i unosnim ugovorom za knjigu, nije mu smetalo zasukati rukave i zaprljati ruke.

Dijete je bilo majušno, ali kao trećerotkinja, Kim je bila iskusna i ubrzo ga već dojila. Theo je ostatak noći proveo u naslonjaču, dok je Annie nemirno spavala na kauču. Čula je da je ustao nekoliko puta, a jednom je otvorivši oči vidjela da beba spava u njegovu naručju.

Oči su mu bile zatvorene, a novorođenče zaštitnički privinuto na njegove grudi. Sjetila se je kako je nježno postupao prema Kim, vidjela njegovu nježnost prema bebi. Theo se neočekivano našao u zastrašujućoj situaciji, ali svladao ju je kao šampion. Srećom nije bilo nikakvih komplikacija, ali da ih je bilo, sačuvao bi mirnu glavu i učinio što mora. Junak je, a ona je slaba na junake... Samo što ju je ovaj junak jednom umalo ubio.

167

Anna

Glorij@

Ujutro su se Kim i Kurt obilno zahvaljivali Theu dok su se njihova starija djeca - nakon što im je Annie dala doručak - verala na krevet da vide novog bracu. Kako je beba sretno došla na svijet, a Kim se dobro osjećala, više nije bilo potrebe za evakuacijom helikopterom, ali Theo je želio da Kurt odvede suprugu i novorođenče na pregled liječniku na kopno. Kim je glatko odbila. - Obavio si posao dobro kao svaki liječnik i nikamo ne idemo.

Ma koliko Theo navaljivao, Kim se nije željela predomisliti. - Znam svoje tijelo i znam male bebe. Dobro smo. A i Judy se već vraća da nam pomogne.

- Vidiš li s čime se ja moram nositi? - upitao je Theo lica nabrana od umora, dok su se vozili natrag u kolibu. - Imaju previše povjerenja u mene.

- Ponašaj se manje kompetentno - predložila je Annie, umjesto da mu kaže da je on možda najpouzdaniji muškarac kojeg je u životu upoznala. Ili možda nije. Nikad dotad nije bila toliko zbunjena.

Sutradan dok se uspinjala stubama na tavan kuće Harp još uvijek je razmišljala o njemu. Rekao joj je da za kolibu uzme što god želi i pitala se je li u potkrovlju još uvijek ijedan od onih morskih pejzaža kojih se sjećala iz kuće. Sarke na vratima potkrovlja zastenjale su dok ih je otvarala. Potkrovlje je izgledalo kao iz filma strave i užasa. Sablasna krojačka lutka stražarila je nad razbijenim pokućstvom, prašnjavim kartonskim kutijama i hrpom izblijedjelih pojasa za spašavanje. Jedino svjetlo dopiralo je kroz prljavi izbočeni prozor prekriven iskrzanom sivom paučinom i od dvije gole žarulje obješene sa stropnih greda.

Ne očekuješ valjda da ču uči, zar ne?, zacvilila je Puslica. Nažalost, ne mogu ostati, zamijetio je Peter. Leo se podsmjehnuo. Sva sreća da netko ovdje ima petlju. Tvoja petlja moja je ruka, podsjeti ga Annie skrećući pozornost sa sablasne zbirke

najlonom omotanih lutaka, koja je nekoć pripadala Regan. Točno, ponovno se podsmjehnuo Leo. I evo te. U potkrovlju su ležale hrpe starih novina, časopisa i knjiga koje nitko nikad neće

pročitati. Zaobišla je pljesnivu platnenu jedriličarsku torbu, slomljeni suncobran i prašnjavu Jansportovu naprtnjaču, kako bi došla do uokvirenih slika naslonjenih na zid. Kartonske kutije načičkane mrtvim kukcima priječile su joj prilaz slikama. Dok ih je pomicala u stranu, opazila je kutiju za cipele na kojoj je pisalo PRIVATNO VLASNIŠTVO REGAN HARP. Znatiželjna, zavirila je u nju.

Kutija je bila puna fotografija Thea i Regan kao djece. Annie je rasprostrla stari ručnik za plažu na pod i sjela na njega da razgleda fotografije. Sudeći po neuravnoteženoj kompoziciji, mnoge od njih sami su snimili. Bili su odjeveni u kostime superjunaka, igrali se na snijegu, beljili u kameru. Fotografije su bile toliko dražesne da joj se grlo stegnulo.

Otvorila je žutu omotnicu s preklopom i u njoj pronašla još fotografija. Na prvoj su Theo i Regan bili zajedno. Prepoznala je Reganinu majicu s natpisom BEZ STRAHA, koju je, nosila onog ljeta koje su proveli zajedno, i nejasno se sjetila da je tu fotografiju snimila ona. Dok je promatrala Reganin umiljati osmijeh i način na koji se naslanja na brata, ponovno je osjetila dubinu tragedije njezine prerane smrti. Tragediju svih gubitaka koje je Theo pretrpio, počevši od majčina odlaska i završavajući sa smrću supruge koju je nekoć zacijelo volio.

168

Anna

Glorij@

Promatrala je razbarušenu kosu koja mu je padala preko čela i ruku nehajno ovijenu oko sestrinih ramena. Regan, voljela bih da si ovdje da mi objasniš svog brata.

Sve fotografije u omotnici naizgled su bile snimljene istog ljeta. Na nekima su Theo i Regan bili u bazenu, pa na trijemu i na svojoj jedrilici - onoj istoj kojom je Regan isplovila onog dana kad se je utopila. Annie je bila shrvana nostalgijom i boli.

A onda... zbunjenošću. Brže je prelistala fotografije. Srce joj je počelo bubnjati. Jedna po jedna, fotografije su joj

ispale iz krila i raštrkale se oko stopala kao uvelo lišće. Zagnjurila je lice u dlanove. Oprosti, šapnuo je Leo. Nisam znao kako bih ti rekao. Sat vremena kasnije, Annie je stajala na hladnom vjetru uz prazan bazen. Duge

pukotine rascijepale su betonske zidove bazena, a prljave hrpe snijega i blata zastrle njegovo dno. Prema Lisinim riječima, Cynthia je planirala zatrpati bazen. Annie je zamislila kako će ga zamijeniti lažnim ruševinama engleskog paviljona.

Theo je nije vidio kad je izišao iz štale u kojoj je timario Plesača. Bio je njezin ljubavnik, neodoljivo zavodljiv muškarac kojeg je tako dobro poznavala, a svejedno o njemu ništa nije znala. Sive snježne pahuljice kovitlale su se kao pepeo kroz sumorno nebo. Razumna književna junakinja ne bi se suočila s njime dok ne sredi svoje misli. Ali Annie nije bila razumna. Bila je sva zbrkana. - Theo...

Zastao je, okrenuo se i opazio je. - Što ti radiš vani? - Nije čekao odgovor. Krenuo je prema njoj svojim dugonogim, njoj sad tako poznatim korakom. - Recimo da smo završili za danas i pođimo zajedno u kolibu. - Njegov zamagljeni pogled jasno joj je rekao što ima na umu za njih kad stignu u kolibu.

Uvukla je vrat među ramena. - Bila sam u potkrovlju. - Jesi li pronašla što si trebala? - Da. Pronašla sam. - Posegnula je u džep kaputa. Ruka joj se lagano tresla dok je

izvlačila fotografije. Pet njih, iako ih je mogla donijeti još desetak više. Prišao joj je napuklim rubom bazena kako bi vidio što drži u ruci. A kad je vidio... Lice

mu se iskrivilo od boli. Okrenuo se na peti, napuštajući je. - Da se nisi usudio otići - viknula je dok se on dugim koracima udaljavao dvorištem. - Da

se nisi usudio! Usporio je, ali nije se zaustavio. - Annie, ne čačkaj. - Ne odlazi. - Ispljunula je te riječi. Nije se pomaknula ni korak. Ostala je gdje je bila. Napokon se je okrenuo prema njoj i odvratio riječima ravnodušnim koliko su njezine

bile silovite. - Davna prošlost. Molim te ne čačkaj po tome. Izraz njegova lica bio je kamen, zlokoban, ali morala je znati istinu. - To nisi bio ti. Nikad

nisi bio ti. Stisnuo je šake uz tijelo. - Ne znam o čemu govoriš. - Lažeš - odvratila je, ne bijesno, nego činjenično. - Onog ljeta. Cijelo ovo vrijeme mislila

sam da si to bio ti. Ali nisi.

169

Anna

Glorij@

Nasrnuo je na nju, braneći se napadom. - Ništa ti ne znaš. Onoga dana kad su se ptice obrušile na tebe... Ja sam te poslao na onu olupinu. - Stajao je uz rub bazena, nadvijao se nad njom. - Ja sam ti stavio mrtvu ribu u krevet. Ja sam te vrijeđao, maltretirao, šikanirao. I sve sam to učinio namjerno.

Polako je kimnula. - Počinjem shvaćati zašto. Ali me nisi ti zagurao u kuhinjski lift ni gurnuo u močvaru. Nisi odnio one štence u špilju ni napisao poruku koja me je poslala na plažu. - Prešla je palcem preko fotografija u ruci. - I nisi ti bio taj tko je želio da se utopim.

- Griješiš. - Nepokolebljivo je dočekao njezin pogled. - Rekao sam ti. Nisam imao savjesti.

- To nije istina. Imao si je previše. - Grlo joj se stisnulo pa je teško govorila. - Cijelo to vrijeme, Regan je bila ta koja mi je željela nauditi. A ti je još uvijek pokušavaš zaštititi.

Dokaz je bio na fotografijama u njezinoj ruci. Annie je sa svake bila izrezana. Njezino lice, njezino tijelo - svaki nazubljeni rez škarama bio je malo ubojstvo.

Theo se nije ni mrdnuo - stajao je uspravan kao uvijek - no svejedno se je činilo da se je uvukao u sebe, povukao na ono mjesto na kojem ga nitko ne može dosegnuti. Očekivala je da će ponovno otići, zapanjila se kad to nije učinio. To ju je ponukalo da nastavi. - Jaycie je na nekim fotkama - rekla je. - Cijela.

Čekala je da on ode, da objasni, a kad nije učinio ni jedno ni drugo, ponudila je vlastiti zaključak, onaj koji on naizgled nije mogao izgovoriti. - Jer Jaycie nije bila prijetnja Regan. Jaycie nije pokušavala ukrasti tvoju pozornost onako kako sam ja to činila. Nju nikada nisi izdvajao.

Osjećala je borbu u njemu. Njegova sestra blizanka umrla je prije više od jednog desetljeća, a on je još uvijek želi zaštititi od dokaza na fotografijama. No Annie mu to nije željela dopustiti. - Reci mi.

- Ne želiš čuti. Neveselo se nasmijala. - Oh, itekako želim. Ti si mi sve ono učinio kako bih bila sigurna

od nje. - Bila si nedužna strana. Sjetila se svih kazni koje je dobio zbog sestre. - Bio si i ti. - Idem u kuću - glatko je odbrusio. Isključivao ju je, zatvarao se kao i obično. - Da se nisi mrdnuo. Postala sam velik dio ove priče i zaslužujem je čuti cijelu istog ovog

časa. - Ružna je to priča. - Misliš da to već nisam shvatila? Odvojio se je od nje i udaljio do kraja bazena, gdje je nekoć bila postavljena stara daska

za skakanje. - Majka nas je ostavila kad smo imali pet godina... to znaš. Tata je bježao u posao, pa smo Regan i ja ostali sami protiv svijeta. - Svaka riječ koju je izgovorio kao da mu je nanosila bol. - Imali smo samo jedno drugo. Volio sam je, a ona bi za mene sve učinila.

Annie se nije pomaknula s mjesta. Theo je gurkao zahrđali metalni vijak vrhom jahače čizme. Nije mislila da će reći išta više, ali on je nastavio, jedva čujnim glasom. - Oduvijek je bila posesivna, ali bio sam i ja, i to nije bio problem dok nismo napunili četrnaest godina i ja

170

Anna

Glorij@

počeo primjećivati djevojke. To je mrzila. Prekidala je moje telefonske razgovore, govorila mi laži o svim curama za koje sam pokazao zanimanje. Mislio sam da je samo gnjavatorica. A onda je postalo ozbiljnije. - Čučnuo je kako bi provjerio nered na dnu bazena, ali Annie je sumnjala da vidi išta osim prošlosti. Nastavio je - hladno, bez osjećaja. - Počela je širiti tračeve. Anonimno je nazvala roditelje jedne djevojke i rekla im da se njihova kćerka drogira. Druga je cura završila sa slomljenim ramenom kad joj je Megan podmetnula nogu u školi. Svi su mislili da je slučajno jer su svi voljeli Regan.

- Ali ti nisi vjerovao da je slučajno. - Želio sam. Ali sličnih je incidenata bilo još. Jedna djevojka s kojom sam samo nekoliko

puta razgovarao vozila se je biciklom kad je netko na nju bacio kamen. Pala je i udario ju je automobil. Srećom, nije bila ozbiljno ozlijeđena, ali mogla je biti i ja sam pozvao Regan na red. Priznala je da je ona to učinila pa se rasplakala i obećala da se ništa slično više nikad neće ponoviti. Želio sam joj vjerovati, ali činilo se je da si ne može pomoći. - Uspravio se. - Osjećao sam se zarobljenim.

- Pa si odustao od djevojaka. Najzad ju je pogledao. - Ne odmah. Nastojao sam da Regan ne sazna, ali uvijek bi otkrila.

Nedugo nakon što je dobila vozačku dozvolu, pokušala je pregaziti jednu od svojih najboljih prijateljica. Nakon toga, više nisam smio riskirati.

- Trebao si reći ocu. - Bojao sam se. Satima sam sjedio u knjižnici i čitao o psihičkim poremećajima, i znao

sam da sa njom nešto drastično nije u redu. Našao sam i dijagnozu - opsesivno-kompulsivni poremećaj koji se temeljio na odnosu sa mnom. Nisam mnogo promašio. Otac bi je smjestio u ustanovu.

- A to nisi mogao dopustiti. - Za nju bi to bilo najbolje, ali bio sam klinac i nisam to tako shvaćao. - Jer ste vas dvoje bili sami protiv cijelog svijeta. Nije potvrdio njezine riječi, ali znala je da su istinite. Vidjela bespomoćnog dječaka

kakav je nekoć bio. - Mislio sam da će ona biti dobro ako se pobrinem da više nikad nema osjećaj da se

netko ispriječio između nas. I bio sam u pravu, do određene mjere. Dok god se nije osjećala ugroženo, ponašala se je normalno. Ali već i najbezazlenija primjedba mogla ju je rastrojiti. Stalno sam se nadao da će naći dečka i da će se tad prestati tako ponašati. Svi su željeli izlaziti s njom, ali nju nije zanimao nitko osim mene.

- Nisi li je zamrzio zbog toga? - Bili smo preduboko povezani. Provela si jedno ljeto s njom. Znaš kako je znala biti

umiljata. Ta umiljatost bila je nepatvorena. Do trenutka kad bi je preuzela tama. Annie je gurnula fotografije u džep kaputa. - Spalio si njezinu bilježnicu s poezijom.

Morao si je mrziti da to učiniš. Iskrivio je usta. - U toj bilježnici nije bilo nikakve poezije. U nju je zapisala svoje

najopsesivnije deluzije kao i nekoliko otrovnih stranica protiv tebe. Bojao sam se da će netko to pročitati.

171

Anna

Glorij@

- A njezina oboa? Voljela ju je, a ti si je uništio. U njegovim očima vidjela je umornu tugu. - Sama ju je spalila kad sam zaprijetio da ću

reći tati što ti radi. Za nju je to bila svojevrsna žrtva kojom će me odobrovoljiti. Od svega što joj je rekao, najtužnijim joj se je činilo baš to da je uvrnuta ljubav prema

bratu natjerala Regan da uništi ono što joj je donosilo neizmjerno zadovoljstvo. - Želio si je zaštititi onoga ljeta - rekla je - ali si je želio i spriječiti da mi naudi. Bio si u

nemogućem položaju. - Mislio sam da sve imam pod kontrolom. Pretvorio sam se u pravog tinejdžera

redovnika - nisam razgovarao s curama, jedva sam ih gledao iz straha što će Regan učiniti. A onda si došla ti, živjela u istoj kući. Gledao sam te kako trčkaraš naokolo u crvenim kratkim hlačicama, slušao kako brbljaš, promatrao kako se igraš s kosom kad čitaš knjigu. Nisam te mogao izbjeći.

- Jaycie je bila mnogo zgodnija od mene. Zašto ne ona? - Nije čitala iste knjige, slušala glazbu koja se meni sviđala. S njom se nisam mogao

opustiti. Ne bih si to ni dopustio. Blatio sam je pred Regan. I sa tobom sam to pokušao, ali Regan mi je čitala misli.

- Radilo se samo o dostupnosti, zar ne? Ironično. Da si me upoznao u gradu, ne bi me dvaput pogledao. - Theu je mjesto uz lijepe žene. On i ona ljubavnici su samo zbog blizine. Gurnula je hladne dlanove u prednjicu kaputa. - Nakon svega što si prošao sa sestrom, kako si se mogao zaljubiti u Kenley?

- Zračila je neovisnošću i samouvjerenošću. - Narugao se vlastitim riječima. - Svime što sam u ženi tražio. Svime što je Regan nedostajalo. Nismo bili zajedno ni šest mjeseci, kad me je pritisnula da se vjenčamo. Bio sam lud za njom pa sam zanemario neke bojazni i pristao.

- I našao se u praktički istoj kaši u kakvoj si bio s Regan. - Samo što Kenley nije pokušala ubiti nikoga osim sebe. - Da bi kaznila tebe. Pogrbio je ramena. - Postaje mi hladno. Idem unutra. Muškarcu koji je jednom skinuo

pulover i stajao nagih prsa na snijegu najednom je hladno? - Ne još. Dovrši priču. - Već jesam. - Udaljio se je i ušao u kulu. Izvadila je fotografije iz džepa. Palile su joj promrzle prste. Promatrala ih je kroz sivi

kovitlac pahulja pa raširila prste. Vjetar je snažno zapuhao o njezine dlanove i odnio ih. Jedna po jedna, odlepršale su u blato na dnu bazena.

Čim je Annie ušla u kuću, Livia je zahtijevala njezinu pozornost. Annie joj je crtala

stripiće, vrteći u glavi ono što je saznala i mozgajući o onome što još nije znala. Theo je ispričao priču samo djelomično, što je mogla i predvidjeti. Ostatak će morati izvući iz njega. Možda će se ledeni zid iza kojega živi otkrhnuti kad je ispriča cijelu.

Utisnula je poljubac u Livijinu glavu. - Zašto ne izvedeš lutkarsku predstavu za svoje plišane životinje? - Pravila se da ne primjećuje Livijino mrštenje dok je ustajala od stola.

172

Anna

Glorij@

I prije no što je ušla u kulu, čula je rock glazbu. Ušla je u dnevni boravak. Glazba je dopirala iz Theove radne sobe. Uspela se stubama na drugi kat i pokucala, ali nitko nije odgovorio.

Glazba je bila glasna, ali ne toliko glasna da on ne bi čuo njezino kucanje. Pokucala je ponovno, a kad ni tad nije odgovorio, pritisnula je kvaku. Nije se iznenadila shvativši da su vrata zaključana. Poruka je bila jasna. Theo je za danas završio s razgovorom.

Razmislila je o tome. Glazba se promijenila - s Arcade Fire na The White Stripes. Najednom je zrak proparao krik prestravljenog mačka, za kojim je brzo uslijedilo očajničko glasanje kakvo može proizvesti samo životinja u najstrašnijoj opasnosti.

Vrata su se širom otvorila. Theo je istrčao u hodnik tražeći mačka. Annie je kliznula u njegovu radnu sobu dok je on jurio stubama.

Kaput je prebacio preko crnog kožnog otomana ispred stolca na kojem je pisao. Stol mu je bio uredniji no prošli put kad je bila ovdje, ali ionako je većinom pisao u kolibi. Nekoliko kutija CD-ova ležalo je na podu uz naslonjač. Teleskop je stajao uz prozor s pogledom na kolibu, ali sad joj je taj prizor djelovao umirujuće, a ne prijeteće. Theo zaštitnik. Nastoji zaštititi mentalno bolesnu sestru, spasiti ludu suprugu od nje same i sačuvati Annie sigurnom.

Čula je njegove korake dok se je vraćao stubama, sporije, odlučnije. Pojavio se je na vratima. Zastao. Pogledao je na drugom kraju prostorije. - Nisi valjda...

Nabrala je nos, igrajući na ljupkost. - Ne mogu si pomoći. Luđački sam nadarena. Njegove obrve sudarile su se posred čela. Zloslutno je ušao u prostoriju. - Kunem ti se...

Izvedeš li to još jednom... - Neću. Barem mislim da neću. Vjerojatno ne. - Ukoliko ne budem morala, pomisli. - Samo zbog mog duševnog mira... - protisnuo je kroz stisnute zube. - Gdje mi je mačak? - Nisam posve sigurna. Vjerojatno spava ispod kreveta u ateljeu. Znaš koliko mu se

sviđa ondje. Theo je naizgled shvatio da mu nije u naravi fizički je ozlijediti, ma koliko to možda

želio. - Što ću, dovraga, s tobom? Prešla je u napad. - Reći ću ti što nećeš. Nećeš se ubijati od posla u nastojanju da brineš

o meni. Cijenim tvoju brigu, ali snažna sam, razmjerno zdrave glave - barem u usporedbi s nekima koje nećemo imenovati - i sama brinem o sebi. Možda se tebi ne sviđa kako to činim, ali brinem o sebi i namjeravam brinuti i nadalje. Od tebe se ne očekuju nikakva junačka djela.

- Nemam pojma o čemu govoriš. Možda doista nije imao. Po svemu sudeći, doživljavao se je zlikovcem, a ne zaštitnikom,

ali ako mu to naglasi, vjerojatno će odbaciti njezin zaključak. Kliznula je na njegov stolac za pisanje. - Gladna sam. Daj da već jednom to skinemo s

dnevnog reda.

173

Anna

Glorij@

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Skinemo s dnevnog reda? - Njegove obrve ponovno su zaprijetile sudarom. - Želiš znati jesam li ubio Regan. Thea je mogla nagovoriti da joj ispriča ostatak priče samo ako ga podbode. - Prestani muljati. Znam da je nisi ubio.

- Kako znaš? - Zato što te poznajem, majstore graditelju vilinskih nastambi. - I poznavala ga je. Na

mnoge načine na koje dotad nije. Trepnuo je. Prekinula ga je prije no što porekne što je učinio za Liviju. - Strahote

sačuvaj za romane. A sad prestani pokušavati skrenuti moju pozornst lažnim prijetnjama i reci mi što se dogodilo.

- Možda sam ti rekao koliko sam želio. Podsmjehivao se jednako kao Leo, ali nju to nije odbilo.

- Regan i ti oboje ste završili koledž. Ali ne isti. Kako si to uspio izvesti? - Zaprijetio sam da ću u cijelosti odustati od koledža, ako ne pristane da se razdvojimo.

Rekao sam da ću stopirati s naprtnjačom po svijetu i da nikome neću reći kamo idem. Svidjelo joj se što se je uspio barem toliko zaštititi. - Znači, otišli ste svatko na svoj

koledž... - Nije joj trebala kristalna kugla da dokuči što se je zatim dogodilo. - I ti si upoznao djevojku.

- Ne samo jednu. Zar nemaš pametnijeg posla? - Nemam. Nastavi. Dograbio je kaput s otomana i objesio ga na kukicu uz vrata, pospremajući ne zato što

je bio bolesno uredan, nego zato što nije želio gledati nju. - Bio sam poput izgladnjelog u samoposluživanju, no iako su naši kampusi bili stotinama kilometara jedan od drugoga, svejedno sam se skrivao. Do zadnje godine, kad sam se strašno zaljubio u djevojku s jednog predavanja...

Annie se zavalila u stolac i nastojala izgledati opušteno kako on ne bi prestao govoriti. - Da pogodim. Bila je prelijepa, pametna i luda.

Uspio je iscijediti osmijeh. - Dva od tri. Danas je financijska direktorica jedne denverske tehnološke tvrtke. Udata i majka troje djece. Definitivno nije luda.

- Ali si imao velik problem... Pomaknuo je žuti blok na svom stolu nekoliko centimetara ulijevo. - Posjećivao sam

Regan u njezinu kampusu najčešće što sam mogao, i djelovala je okej. Normalno. Do završne godine, već je počela i izlaziti s dečkima. Mislio sam da je prerasla svoje probleme. - Odmaknuo se od stola. - Obitelj se okupljala na otoku za Dan neovisnosti. Deborah nije mogla doći, ali željela je vidjeti Peregrine pa sam je doveo tjedan dana prije no što su trebali doći svi ostali. - Odšetao je do stražnjeg prozora, onog s pogledom na ocean. - Planirao sam reći Regan za nju kad dođe za vikend, ali Regan se pojavila ranije.

174

Anna

Glorij@

Annie je čvršće ovila prste oko naslona za ruke, ne želeći čuti što slijedi, ali znajući da mora.

- Deborah i ja smo šetali plažom. Regan nas je vidjela s vrha stijene. Držali smo se za ruke. Samo to. - Raširio je ruke na oba prozorska krila, zureći van. - Ranije je padala kiša i stijene su bile skliske pa mi još uvijek nije jasno kako se je Regan uspjela spustiti stubama tako brzo. Nisam ni vidio da dolazi, a već u sljedećem času nasrnula je na Deborah. Zgrabio sam je i odvukao. Deborah je pobjegla u kuću.

Okrenuo se je od prozora, ali nije je pogledao. - Bio sam bijesan kao ris. Rekao sam Regan da moram živjeti vlastiti život, a da ona mora psihijatru. Postalo je gadno. - Pokazao je na brazgotinu uz obrvu. - Regan mi je ostavila ovaj ožiljak, ne ti. - Pokazao je na mnogo manju brazgotinu tik ispod te, koju je Annie jedva primjećivala. - Ovaj je tvoj.

Ponosila se je što mu je ostavila ožiljak, a sad ju je hvatala mučnina od pogleda na njega. - Regan je podivljala - nastavio je. - Prijetila mi je, prijetila Deborah. Eksplodirao sam.

Rekao joj da je mrzim. Pogledala me je ravno u oči i rekla da će se ubiti. - Jedan je mišić zatitrao na njegovoj čeljusti. - Bio sam toliko bijesan da sam joj rekao da me nije briga.

Preplavilo ju je sažaljenje. Prišao je prozoru s teleskopom, ne gledajući je, ništa ne videći. - Približavala se oluja.

Kad sam stigao do kuće, smirio sam se dovoljno da bih znao da se moram vratiti i reći joj da nisam mislio ozbiljno, iako dio mene jest. Ali bilo je prekasno. Ona je već otrčala plažom do našeg doka i ukrcavala se na jedrilicu. Vikao sam joj sa stuba da se vrati. Nisam siguran je li me čula. Prije no što sam uspio doći do nje, već je podigla jedra.

Annie je to mogla zamisliti kao da je i sama bila ondje, i željela je izbrisati tu sliku. - Motorni čamac nije bio u vodi jer je bio na popravku - nastavio je - pa sam skočio u

more, nekako misleći da ću je uspjeti sustići. Valovi su bili golemi. Regan me je opazila i vikala mi da se vratim. Plivao sam dalje. Valovi su me preklapali, ali još uvijek sam nazirao njezino lice. Izgledala je kao da joj je strašno žao, kao da se ispričava. Jebeno ispričava. Nakon toga, okrenula je jedra u vjetar i odjurila u oluju. - Otvorio je šake. - Tad sam je posljednji put vidio živu.

Annie je stisnula šake. Pogrešno je mrziti psihički bolesnu osobu, ali Regan nije samo ubila sebe i umalo ubila Annie; dala je sve od sebe da uništi i Thea. - Regan te je dobro sredila, nije li? Savršena osveta.

- Ne razumiješ - odvratio je gorko se nasmijavši. - Regan se nije ubila da me kazni. Učinila je to da me oslobodi.

Annie je ustala iz naslonjača. - To ne znaš! - Znam. - Napokon ju je pogledao. - Ponekad smo jedno drugome čitali misli, a taj

trenutak bio je jedan od njih. Sjetila se Reganinih suza zbog galeba sa slomljenim krilom. U svojim zdravim

trenucima, zacijelo je mrzila drugi dio sebe. Annie je znala da ne smije dopustiti da joj se imalo suosjećanja koje je osjećala vidi na

licu, ali to što je on sebi učinio bilo je pogrešno. - Reganin plan nije upalio. Još uvijek misliš da si odgovoran za njezinu smrt.

175

Anna

Glorij@

Njezinu je sućut odbacio grubim zamahom ruke. - Regan. Kenley. Potraži zajednički element i pronaći ćeš mene.

- Pronaći ćeš dvije psihički bolesne žene i muškarca s pretjerano razvijenim osjećajem odgovornosti. Nisi mogao spasiti Regan. Prije ili kasnije, uništila bi se. Kenley je malo teže pitanje. Kažeš da te je privukla jer je bila puka suprotnost Regan, ali je li to istina?

- Ti to ne razumiješ. Bila je briljantna. Djelovala posve neovisna. - To shvaćam, ali mora da si ispod svega toga osjetio njezinu potrebitost. - Nisam. Sad je bio ljut, ali Annie nije odustajala. - Je li moguće da si svoj odnos s njom vidio kao

način da se iskupiš za ono što se je dogodilo Regan? Sestru nisi uspio spasiti, ali Kenley bi možda mogao?

Prezirno je iskrivio usta. - Ta diploma iz kliničke psihologije koju si dobila s interneta stvarno ti dobro dođe.

Annie je ljudsku psihologiju upoznala na glumačkim radionicama posvećenim shvaćanju najdubljih motiva nekog lika. - Theo, ti si rođeni skrbnik. Jesi li ikad pomislio da bi pisanje moglo biti tvoja pobuna protiv onoga u tebi što te nagoni da se osjećaš odgovornim za druge?

- Previše duboko kopaš - grubo je odvratio. - Samo razmisli o tome, može? Ako si u pravu za Regan, zamisli koliko bi ona mrzila što

se i dalje kažnjavaš. Njegovo jedva prikriveno neprijateljstvo jasno joj je dalo do znanja da ga ne smije dalje

pritiskati. Posijala je sjeme. Sad se mora povući i vidjeti hoće li ijedno proklijati. Krenula je prema vratima. - U slučaju da se zapitaš... Sjajan si tip i polupristojan ljubavnik, ali nema šanse da bih se zbog tebe ikad ubila.

- Baš utješno. - Ili probdjela ijednu minutu. - Pomalo uvredljivo, ali... hvala ti što mi to tako jasno daješ do znanja. - Ovako se ponašaju žene zdrave glave. Zapamti to za sljedeći put. - Sigurno hoću. Naglo stezanje u prsima kosilo se je s njezinim nehajnim riječima. Srce ju je boljelo zbog

njega. Nije došao na otok kako bi pisao. Došao je ovamo da okaje dvije smrti za koje se je držao odgovornim. Kuća Harp nije njegovo utočište. Ona je njegova kazna.

Sutradan ujutro dok je vadila kutiju žitarica iz ormarića, pogledala je na kalendar obješen na zid. Trideset i četiri dana je odradila, dvadeset i šest još mora odraditi. U kuhinju je ušao Theo i obavijestio je da mora otići na kopno, na sastanak s urednicom koja dolazi iz Portlanda. - Naći ću se s njom u Camdenu i obaviti neke stvari. Ed Compton će me sutra navečer vratiti svojim brodom.

Dograbila je zdjelicu. - Blago tebi. Ulična rasvjeta, popločane ceste, Starbucks... iako si ga ja ne mogu priuštiti.

176

Anna

Glorij@

- Ja ću popiti kavu umjesto tebe. - Podigao je ruku kao da je znao da će se usprotiviti svemu što on namjerava reći. - Znam da si naoružana i opasna, ali molim te da budeš u kući Harp dok me nema. Ljubazno te molim, ne naređujem ti.

Pokušao se brinuti za Regan i Kenley, a sad se pokušava brinuti za nju. - Prava si curica - rekla je.

Na to je odgovorio nagnuvši se na pete i uputivši joj bijesan pogled, svakim svojim centimetrom utjeljujući rasrđenu muževnost.

- To je bio kompliment - rekla je. - Određene vrste. Cijela ta tvoja opsjednutost brigom...? Cijenim tvoj stav psa čuvara, ali nisam jedna od potrebitih žena kakve si sklon skupljati.

Uputio joj je svoj najopakiji podrugljiv cerek. - Ona tvoja ideja s bičem... Sve mi se više sviđa.

Poželjela je strgnuti odjeću s njega i proždrijeti ga na licu mjesta. Umjesto loga, samo je prezirno puhnula. - Bit ću u kući Harp, prijateljice, samo da ti ne brineš.

Njezino bockanje polučilo je željeni učinak. Uzeo ju je ondje, na kuhinjskom podu. I bilo je božanstveno.

Ma koliko se Annie nije sviđala zamisao da spava u kući Harp, pristala je da ga umiri. Putem do kuće, zaustavila se da provjeri vilinsku kućicu. Theo je od štapića sagradio istureni balkon iznad ulaza. Prevrnuo je i nekoliko školjki i razbacao par kamenčića, kao dokaz kasnonoćne pustopašnosti vila. Annie se okrenula prema suncu. Nakon strašne hladnoće koju je otrpjela, nikad više neće uzimati sunčani zimski dan zdravo za gotovo.

Kad je zakoračila u kuhinju, dočekao ju je miris netom ispečenog kruha s bananama. Jaycie je bila bolja slastičarka nego kuharica, i ovakve je poslastice pripremala otkad ju je Annie primorala na razgovor o smrti njezina supruga. Time se je iskupljivala jer joj nije povjerila svoju, prošlost.

Ostaci kolaž papira za jedan Livijin umjetnički projekt ležali su na stolu uz kruh. Annie je na Internetu satima proučavala članke o dubokim traumama iz djetinjstva. Kad je naletjela na informacije o terapiji lutkama, posebno se zainteresirala. Ali to područje bilo je usko specijalizirano i njime su se bavili obučeni terapeuti pa su joj članci koje je pročitala samo osvijestili koliko ne zna.

Jaycie je ušla u kuhinju. Tjednima je hodala uz pomoć štaka, ali još uvijek je bila nezgrapna kao i uvijek. - Dobila sam SMS od Thea - rekla je. - Ide na kopno. - Glas joj je postao nesvojstveno oštar. - Kladim se da će ti nedostajati.

Annie je kritizirala Jaycie zbog tajenja, ali i sama je jednako tajila. Nije mogla zamisliti da objavi da su Theo i ona ljubavnici. Ništa nije promijenilo činjenicu da svoj život duguje Jaycie. Sjetila se onoga dana kad ju je Regan gurnula u močvaru. Jaycie je bila s njima, ali dovoljno daleko da ne vidi tko ju je doista gurnuo.

Kako je poslijepodne odmicalo, Annie je postajala sve neraspoloženja. Radovala se druženju s Theom na kraju dana. I ne samo zbog nevjerojatnog seksa. Jednostavno je voljela biti s njim.

Navikni se na to, savjetovala joj je Dilly na svoj uobičajeni, izravan način. Tvoja nepromišljena ljubavna afera uskoro će završiti.

177

Anna

Glorij@

Seksualna afera, ispravila ju je Annie. I zar ne misliš da toga nisam svjesna? Ti mi reci, odvratila je Dilly. Sviđalo se to Annie ili ne, bol koju je osjećala zbog Theove odsutnosti prizvala ju je

pameti. Snagom volje, usredotočila se je na večer pred njom, večer u kojoj je odlučila uživati. Članci o terapiji lutkama bili su fascinantni. Još je malo istražila pa se smjestila s prastarim gotičkim romanom u mekom uvezu koji je donijela sa sobom. Postoji li bolje mjesto za čitanje jedne od njezinih omiljenih jezivih priča nego što je kuća Harp?

Međutim, priča o ciničnom vojvodi, pratitelju djevičanske dame, do ponoći još nije postigla željeni učinak, a Annie se još nije spavalo. Večera je bila oskudna, a u kuhinji je bilo kruha s bananom. Izvukla se iz kreveta i nazula tenisice.

Svjetiljka u hodniku na katu bacala je dugu žutu sjenu na zid, a stube su škripale dok je silazila u predsoblje. Puni mjesec presijecao je staklena okna iznad ulaznih vrata sječivima srebrna svjetla - nedovoljno da osvijetli prostor, dovoljno samo da naglasi njegovu sumornost. Kuća joj nikad dotad nije djelovala tako odbojno. Skrenula je u stražnji hodnik... i zaledila se.

Jaycie je hodala prema svom stanu, ali štakama nije bilo traga. Annie se oduzela od jeze. Jaycie je hodala savršeno uspravno. S njezinim stopalom sve

je bilo u redu. U savršenom redu. Annie je u ušima odzvanjalo od sjećanja na onaj metak koji joj je prozujao pokraj glave.

Vidjela je Puslicu obješenu sa stropa, krvavocrveno upozorenje napisano na zidu. Jaycie je imala razloga željeti da Annie ode. Zar je Annie previdjela očito? Je li Jaycie vandalizirala njezinu kolibu? Je li ona ispalila onaj metak?

Jaycie je već gotovo stigla do vrata svog stana, kad se najednom zaustavila. Podigla je pogled i jedva zamjetno nakosila glavu, gotovo kao da osluškuje hoće li čuti kretanje na katu. A budući da je Annie bila jedina osoba na katu...

Jaycie je krenula, ali ne u svoj stan, nego natrag putem kojim je i došla. Annie je šmugnula u mračnu kuhinju i priljubila leđa uza zid iza vrata. Više nije bila oduzeta. Željela je ščepati Jaycie i istresti istinu iz nje.

Jaycie je prošla pokraj kuhinje. Annie se išuljala u hodnik na vrijeme da je vidi kako skreće prema predsoblju. Slijedila

ju je s velike udaljenosti i jedva izbjegla jednu Livijinu Moj mali poni figuricu ostavljenu na podu. Provirila je iza ugla. Jacie se zaustavila u podnožju stubišta. Dok ju je Annie promatrala, polako je krenula stubama na kat.

Ljutnja i izdaja plamtjele su u Annie. Priljubila je leđa uza zid. Nije to željela vjerovati. Nije se željela suočiti s istinom koja joj je zurila u lice. Jaycie je ta koja je muči cijelo ovo vrijeme. Spopao ju je još žešći bijes. Neće joj dopustiti da se izvuče nekažnjeno.

Počela se odmicati od zida, kad je začula Fakinkin podrugljiv glas. Zar ćeš sad za njom? Baš kao najpraznoglavija junakinja. Gluho je doba noći. U kući je cijeli arsenal oružja, a koliko je tebi poznato, Jaycie bi mogla imati pištolj. Već je ubila supruga. Zar iz svojih romana ništa nisi naučila?

178

Anna

Glorij@

Annie je zaškrgutala zubima. Ma koliko to mrzila, sučeljavanje s Jaycie morat će pričekati svjetlo dana i bistriju glavu. I njezin vlastiti pištolj. Vratila se je u kuhinju, dograbila kaput s kukice i pobjegla iz kuće.

Iz štale se začulo tiho njištanje. Smreke su zašuškale i neko je noćno stvorenje šmugnulo kroz grmlje. Usprkos jakoj mjesečini, spust je bio opasan. Poskliznula se je na kamenu. Jedna je sova upozoravajući zahukala. Cijelo ovo vrijeme mislila je da netko želi njezino nasljedstvo, ali uopće nije bila riječ o njemu. Jaycie je željela otjerati Annie kako bi imala Thea za sebe. Kao da je Reganina tama pronašla dom u Jaycie.

Kad je stigla do močvare, Annie je već cvokotala. Osvrnula se prema kući. Jedno je svjetlo gorjelo na prozoru u kuli. Zadrhtala je, zamišljajući kako Jaycie zuri u nju, a onda se sjetila da je to svjetlo sama ostavila upaljeno.

Dok je promatrala golemu sjenu kuće Harp i osvijetljeni prozor kule, shvatila je koliko je. crnohumorna situacija u kojoj se nalazi. Evo je kao na naslovnici nekog svog starog gotičkog romana. Ali umjesto da u gluho doba noći bježi iz ukletog zdanja odjevena u uzbibanu, poput paučine tanku spavaćicu, ona bježi u flanelskoj pidžami s Djedovima Božićnjacima.

Dok se približavala mračnoj kolibi, kralježnicu su joj podilazili srsi. Je li Jaycie već otkrila da je Annie pobjegla? Iznova ju je spopao bijes. S njom će se razračunati sutra prije no što se Theo vrati i pokuša uzeti stvar u svoje ruke. Ova je bitka isključivo njezina.

Samo što nije bila isključivo njezina. Pomislila je na Liviju. Što će se njoj dogoditi? Mučnina kojoj je odolijevala otkad je vidjela Jaycie kako hoda, ponovno je nasrnula.

Prtljala je po džepu tražeći ključ ulaznih vrata i gurnula ga u bravu. Vrata su zlokobno zacvilila. Ulazeći u kolibu, posegnula je prema prekidaču za svjetlo.

Ništa se nije dogodilo. Booker joj je rekao kako da uključi generator, ali nije zamišljala da će to morati činiti

noću. Dograbila je svjetiljku uz vrata i okrenula se kako bi izašla, kad ju je zaledio tihi, gotovo nečujan zvuk.

Nešto se pomaknulo na drugoj strani prostorije. Prsti su joj se skvrčili u tenisicama. Suspregnula je dah. Pištolj je bio u spavaćoj sobi.

Imala je samo baterijsku svjetiljku. Podigla je ruku i uperila snop svjetla u suprotni kraj prostorije.

Hannibal ju je netremice promatrao svojim žutim očima, a među šapama je čvrsto držao svoju igračku - plišanog miša.

- Glupa mačketino! Nasmrt si me prepao! Hannibal je dignuo njušku u zrak i naguravao miša po podu. Bijesno ga je promatrala dok je čekala da joj se otkucaji srca vrate u normalu. Kad je

bila prilično sigurna da se je oporavila dovoljno da se pokrene, ljutito je izašla natrag u noć. Nije bila rođena za otočanku.

Ali ti prilično dobro ide, pohvalio ju je Leo. Jeza me hvata od tvog navijanja, odgovorila mu je. Koriš lutka, podsjetila ju je Dilly.

179

Anna

Glorij@

Lutka koji se je prestao ponašati na svoj uobičajeni način. Stigla je do generatora i pokušala se sjetiti što joj je rekao Booker. Dok ga je uključivala,

čula je slabašan zvuk motora koji se približavao glavnom cestom. Tko bi mogao dolaziti u kolibu u ovo doba noći? Možda netko tko traži Thea zbog hitnog medicinskog slučaja, samo što dosad već svi znaju da je Theo otišao s otoka. I da je Annie ovdje sama...

Napustila je generator i odjurila u kolibu po pištolj u noćnom ormariću. Nije bila apsolutno sigurna da bi u ikoga mogla pucati, ali nije bila sigurna ni da ne bi.

Kad se je vratila u zamračeni dnevni boravak, u ruci je držala pištolj. Stala je uz prozor i osluškivala škripanje šljunka. Svjetlo farova klizilo je preko močvare. Vozač se naizgled nije trudio približiti nečujno. Možda je Theo nekako uspio uhvatiti prijevoz s kopna usred noći.

Čvrsto stežući pištolj, provirila je preko ruba prozora i vidjela kako se pred kolibom zaustavlja jedan kamionet. Kamionet koji je prepoznala.

Kad je otvorila ulazna vrata, Barbara Rose izlazila je iz svog vozila ostavivši motor upaljen. Na odsjaju svjetla kroz otvorena vrata kamioneta, Annie je opazila da joj ispod kaputa viri rub pastelnoružičaste spavaćice.

Barbara je pohitala prema njoj. Annie nije vidjela izraz njezina lica, ali osjetila je njezinu hitnost. - Što se je dogodilo?

- Oh, Annie... - Barbara je pritisnula dlan na usta. - Theo je... U Annieinim grudima kao da se je otvorila slavina i sva krv iz njezina tijela iscurila. Barbara je uhvatila Annieinu ruku. - Imao je nesreću. Njezin stisak bio je jedino što je držalo Annie na nogama. - Na operaciji je - rekla je Barbara. Nije mrtav. Još je živ. - Kako... kako znaš? - Nazvao je netko iz bolnice. Veza je bila grozna. Ne znam jesu li najprije pokušali dobiti

tebe. Shvatila sam samo pola poruke. - Barbara je bila zadihana kao da je pretrčala veliku udaljenost.

- Ali... Živ je? - Da. Toliko sam shvatila. Ali je ozbiljno. - Oh, Bože... - Te riječi otele su joj se visoko iz grla. Molitva. - Nazvala sam Naomi. - Barbara je susprezala suze. - Odvest će te Gospinom papučicom. Barbara nije pitala želi li Annie otići Theu, a Annie nije oklijevala. Nije morala odlučiti.

Dograbila je prvu odjeću koja joj se našla pod rukom i već za nekoliko minuta, Barbara i ona jurile su u grad. Annie je mogla živjeti bez kolibe, ali pomisao na svijet bez Thea bila je nepodnošljiva. Theo je sve što bi muškarac trebao biti. Ima briljantan um i čvrst karakter. Savjestan je: pouzdan, pametan i brižan. Toliko brižan da je tuđe demone prigrlio kao svoje.

I ona ga zbog toga voli. Voli ga. Eto. Upravo ono što se zaklela da se nikad neće dogoditi. Voli Thea Harpa. Ne

samo njegovo tijelo ili lice. Ne samo zbog seksa ili društva. Definitivno ne zbog njegova novca. Voli ga zbog onoga što on jest. Zbog njegove prekrasne, napaćene, plemenite duše.

180

Anna

Glorij@

Preživi li, ostat će uz njega. Neće joj biti važno bude li prepun ožiljaka, oduzet ili oštećena mozga. Bit će uz njega.

Samo neka preživi. Molim te, Bože, neka preživi. Kad su stigle do doka, svjetla u pristaništu bila su upaljena. Annie je potrčala prema

Naomi koja je čekala uz čamac koji će ih odvesti do Gospine papučice. Lice joj je bilo natmureno kao i Barbarino. Neobuzdane, grozne misli vrtložile su se Annieinom glavom. Znaju da Theo umire, a ni jedna ni druga joj to ne žele reći.

Uskočila je u čamac. Ubrzo su već jurile iz luke. Annie je okrenula leđa obali koja je iščezavala u daljini.

181

Anna

Glorij@

DVADESETO POGLAVLJE

Moj suprug je na operaciji. - Ta riječ imala je pogrešan okus na Annieinim usnama, ali da se nije predstavila kao član obitelji, liječnici ne bi razgovarali s njom. - Theo Harp.

Žena za pultom okrenula se prema svom računalu. Annie je stezala ključeve Honde Civic koju je Naomi držala na kopnu, mnogo boljeg automobila od krntije koju je vozila na otoku. Žena je podigla pogled od računala. - Kako se piše prezime? -H-A-R-P.

- Nemamo nikoga s tim prezimenom. - Imate! - uzviknula je Annie. - Imao je tešku nesreću. Nazvali su me iz bolnice. Na

operaciji je. - Dajte da ponovno provjerim. - Žena je podigla telefonsku slušalicu i okrenula se na

stolcu, okrećući leđa Annie. Annie je čekala, a strepnja u njoj rasla je sa svakom sekundom. Možda njegovi podaci

nisu u računalu jer je već... Žena je odložila slušalicu. - Nemamo podataka o njemu, gospođo. Nije ovdje. Annie je poželjela dreknuti na nju, reći joj da nauči čitati. Umjesto toga, šeprtljavo je

izvukla mobitel. - Zovem policiju. - Dobra zamisao - ljubazno je odvratila žena. Ali ni lokalna ni državna policija nije imala podatke ni o kakvoj nesreći u kojoj je Theo

nastradao. Silina olakšanja koje je osjetila nagnala joj je suze na oči. No malo pomalo, olakšanje je zamijenila zebnja.

Nije bilo nikakve nesreće. On nije ozlijeđen. Ne umire. Spava u nekoj hotelskoj sobi. Nazvala je njegov broj, ali poziv je preuzela govorna pošta. Jer Theo je imao naviku

isključiti mobitel tijekom noći, čak i u kolibi, gdje nije bilo signala. Onaj tko je nazvao Barbaru učinio je to s jasnom namjerom da udalji Annie s otoka.

Jaycie. Barbara je rekla da je jedva razumjela pozivatelja. Naravno. Ali ne zbog lošeg signala.

Nego zato što se je Jaycie pobrinula da Barbara ne prepozna njezin glas. Jer Jaycie je željela otjerati Annie s otoka prije kraja ožujka kako bi Theo bio samo njezin.

Dok se vozila natrag do doka na kojem ju je čekala Naomi, počelo se razdanjivati. Ulice su bile prazne, trgovine zatvorene, žuto svjetlo bljeskalo na semaforima. Mogla bi se boriti. - pozvati na olakotne okolnosti - ali Cynthia želi kolibu, Elliott je tvrdoglavi poslovnjak, a sporazum koji je njezina majka potpisala izričito jasan. Nema ispočetka. Koliba će se vratiti u vlasništvo obitelji Harp i ono što Theova maćeha želi učiniti s njom postat će Theov problem. Anniein problem bit će povratak u grad i pronalazak stana. Theo, spasitelj potrebitih žena, vjerojatno će joj ponuditi sobu u kući Harp, što će ona odbiti. Ma kako teška bila situacija u kojoj se nalazi, neće mu dopustiti da je vidi kao još jednu ženu koju treba spasiti.

182

Anna

Glorij@

Da je barem sama nazvala bolnicu, ali u panici se toga nije sjetila. Sad je samo željela kazniti Jaycie za štetu koju joj je nanijela.

Kad se Annie vratila na dok, Naomi je sjedila na krmi Gospine papučice i pila kavu. Kratka kosa stršala joj je na jednoj strani glave, a kapetanica je izgledala jednako umorno kao što se je Annie osjećala. Annie joj je ispričala kratku verziju događaja. Dosad nijednoj ženi s otoka - čak ni Barbari - nije povjerila uvjete svog vlasništva nad kolibom, ali oni će uskoro postati općepoznata stvar i više nema potrebe za tajnovitošću. Međutim, Annie nije rekla Naomi da je Barbaru nazvala Jaycie. Prije no što podijeli tu informaciju, namjeravala je sama se obračunati s Jaycie.

Gospina papučica približila se luci u zoru kad su ribarice zabrektale isplovljavajući na

pučinu kako bi započele još jedan radni dan. Barbara i njezin kamionet čekali su na doku, parkirani nedaleko od Theova Range Rovera. Naomi je nazvala Barbaru sa svog broda, i dok je Barbara prilazila Annie, iz svake pore njezina matronskog tijela izbijala je krivnja. - Annie, strašno mi je žao. Trebala sam postaviti više pitanja.

- Nisi ti kriva - umorno je odvratila Annie. - Trebala sam posumnjati. Zbog Barbarinih opetovanih isprika tijekom vožnje do kolibe, Annie se samo osjećala

gore i bila je sretna kad je vožnja završila. Iako je jedva spavala, znala je da ne može počinuti dok se ne suoči s Jaycie. Vandalizam, pokušaj ubojstva i sad ovo. Svako Annieino nećkanje bi li uplela policiju posve je iščezlo. Željela je gledati Jaycie ravno u oči dok joj bude govorila da zna što je učinila.

Natjerala se je da popije šalicu kave i pojede nekoliko zalogaja prepečenca. Pištolj je bio ondje gdje ga je ostavila. Nije mogla zamisliti da će ga upotrijebiti, ali neće ni biti glupa, ne nakon što je sinoć vidjela kako se Jaycie uspinje stubama prema njezinoj sobi. Gurnula ga je u džep kaputa i izišla iz kolibe.

U vjetru se nije osjećao ni dašak proljeća. Dok je hodala kroz močvaru, zamislila je Theovu farmu na drugom kraju otoka. Prostranu, zaklonjenu livadu. More u daljini. Sveobuhvatni mir cijelog tog prostora.

Kuhinja je bila prazna. Ne skidajući kaput, otišla je do stana domaćice. Cijelo ovo vrijeme pokušavala se je odužiti Jaycie, ne znajući da je dug u cijelosti otplaćen prvi put kad je Jaycie provalila u kolibu.

Vrata stana bila su zatvorena. Annie ih je naglo otvorila ne pokucavši. Jaycie je sjedila u starom naslonjaču za ljuljanje uz prozor, s Livijom u krilu, sklupčanom uz majčine grudi. Jayciein obraz bio je položen na kćerkinu glavu i činilo se je da nije ozlojeđena zbog Annieina upada. - Livia je priklještila palac vratima - rekla je. - Malo se mazimo. Je li sad bolje, bombončiću?

Annie je zabolio želudac. Bez obzira što je učinila, Jaycie voli svoju kćerku, a Livia svoju majku. Preda li Jaycie policiji...

Livia je zaboravila na ozlijeđeni palac i podigla glavu kako bi vidjela skriva li se Fakinka iza Annieinih leđa. Jaycie je dodirnula pramen Livijine kose. - Mrzim kad se ozlijedi.

183

Anna

Glorij@

S Livijom u prostoriji, težina pištolja u Annieinu kaputu činila se je više bestidnom nego razboritom. - Livia - obratila joj se Annie - mama i ja moramo razgovarati o nekim stvarima za odrasle. Bi li mi nešto nacrtala? Možda plažu?

Livia je kimnula, kliznula iz Jaycieina krila i zaputila se prema stoliću na kojem je držala bojice. Jaycieino čelo zabrinuto se namrštilo. - Nešto nije u redu?

- Razgovarat ćemo u kuhinji. - Annie se morala okrenuti na drugu stranu dok je Jaycie posezala za štakama.

Neujednačeno lupkanje Jaycieinih koraka pratilo je Annie hodnikom. Pomislila je kako se muškarci otkad je svijeta i vijeka razračunavaju u javnim arenama: na poljanama za dvoboje, u boksačkom ringu i na bojnom polju. Ali žene svoje sporove najčešće rješavaju u kućnim arenama, kao što je ova kuhinja.

Čekala je da i Jaycie uđe i tek tad se je okrenula. - Ja ću uzeti štake. - Istrgnula joj je štake iz ruku tako naglo da bi Jaycie zacijelo pala da nije imala dvije zdrave noge da je pridrže.

Jaycie je zabrinuto prosiktala. - Što to radiš? - Prošlo je previše sekundi prije no što se je sjetila osloniti na zid. - Trebaju mi štake.

- Sinoć ti nisu trebale - glatko je odbrusila Annie. Jaycie je izgledala zaprepašteno. Dobro. Annie ju je i željela izbaciti iz ravnoteže. Bacila

je štake na pod i odgurnula ih nogom. - Lagala si mi. Jaycie je problijedila. Annie je najzad imala osjećaj da vidi kroz nevidljivu koprenu iza

koje je Jaycie živjela. - Ja... nisam željela da saznaš - odvratila je Jaycie. - Očito. Jaycie se odmaknula od zida jedva primjetno šepesajući i Annie je posumnjala da bi to

uopće zamijetila da nije znala na što treba obratiti pozornost. Jaycie je stisnula prste oko naslona stolca na kraju stola, zglobovi joj pobijelili. - Zato si sinoć otišla iz kuće - rekla je.

- Vidjela sam kako ideš na kat. Što si namjeravala učiniti? Jaycie je čvršće stisnula naslon, kao da joj još uvijek treba potpora. - Bila sam... Ne želim ti reći.

Iz Annie je provalila povrijeđenost. - Obmanula si me. I to si učinila na najgori mogući način.

Jaycieine crte lica zamračio je jad. Potonula je u stolac. - Ja... bila sam očajna. To nije opravdanje. Znam da nije. I stalno sam ti namjeravala reći da mi je stopalo zacijelilo. Ali... Pokušaj razumjeti. Bila sam strašno usamljena.

Ostaci sirovog straha da je Theo mrtav ogrubjeli su nešto u Annie. - Prava je šteta da ti se Theo nije stavio na raspolaganje i pravio ti društvo.

Umjesto neprijateljstvom, Jaycie je reagirala samo rezigniranim prihvaćanjem. - To se nikad ne bi dogodilo. Ljepša sam od tebe i neko sam si vrijeme dopustila vjerovati da bi to moglo biti dovoljno. - Jaycieine riječi nisu bile hvalisanje, samo puko navođenje činjenica. - Ali nisam zanimljiva kao ti. Nisam obrazovana. Ti uvijek znaš što mu reći, ja nikad. Ti mu se suprotstavljaš, ja ne mogu. Svjesna sam svega toga.

Annie nije očekivala toliko iskrenosti, ali ta iskrenost nimalo nije umanjila njezin osjećaj izdanosti. - Zašto si sinoć išla u moju sobu?

184

Anna

Glorij@

Jaycie je poniknula glavom. - Ne želim ispasti nimalo veći beskičmenjak no što već jesam.

- To nije baš riječ koju bih ja upotrijebila. Jaycie je zurila u svoje ruke. - Mrzim noću biti sama u ovoj kući. Kad sam znala da je

Theo u kuli, nije bilo tako loše, ali sad... Ne mogu zaspati dok ne obiđem sve prostorije, a čak i tad moram zaključati vrata svog stana. Žao mi je što sam ti lagala, ali da sam ti rekla istinu... Da sam ti rekla da moje stopalo zacjeljuje i da mogu hodati bez štaka, da ne trebam tvoju pomoć, ne bi nastavila dolaziti ovamo. Naviknuta si na svoje gradske prijateljice koje se razumiju u knjige i kazalište. Ja sam samo otočka cura.

Sad je Annie bila ta koja se osjećala poljuljano. Sve što je Jaycie rekla zvučalo je istinito. Ali što je sa svime što ne govori? Annie je prekrižila ruke. - Sinoć sam otišla s otoka. Ali sigurna sam da to već znaš.

- Otišla? - Glumila je zabrinutost, kao da joj je to novost. - Ali, ti ne smiješ otići s otoka, zar ne? Je li te itko vidio? Zašto bi napustila otok? Zrno sumnje počelo je klijati kroz Anniein gnjev. Ali, oduvijek je bila lakovjerna u

društvu vještih lažljivaca. - Tvoj telefonski poziv je upalio. - Kakav telefonski poziv? Annie, o čemu ti govoriš? Annie nije gubila odlučnost. -

Telefonski poziv koji je primila Barbara s porukom da je Theo u bolnici. Taj telefonski poziv. Skočila je sa stolca. - Bolnici? Je li dobro? Što se je dogodilo? Nemoj joj dopustiti da te prevesla, upozorila je Dilly. Ne budi naivna. Ali..., umiješala se Fakinka. Mislim da govori istinu. Iza onih napada morala je stajati

Jaycie. Lagala je, imala je motiv i bila je svjesna svih Annieinih dolazaka i odlazaka. - Annie, reci mi! - navaljivala je Jaycie. Bila je toliko nepokolebljiva, toliko nesvojstveno uporna da je Annie postala još

nesigurnija. Kupila si je malo vremena. - Netko je nazvao Barbaru Rose, navodno iz bolnice... - Annie je ispričala Jaycie o svom odlasku na kopno, o svemu što je - i nije - saznala. Pojedinosti je iznijela hladno i činjenično, pomno prateći svaku Jaycieinu reakciju.

Kad je završila, Jaycieine oči bile su pune suza. - I ti misliš da sam ja nazvala? Misliš da bih ti to učinila, nakon svega što si ti učinila za mene?

Annie se pripremila. - Zaljubljena si u Thea. - Theo je maštarija! Sanjarenje o njemu spašava me od ponovnog proživljavanja svega

što sam prošla s Nedom. Nisam zaljubljena u njega. - Suze su se kotrljale niz njezine obraze. - Nisam slijepa. Zar misliš da ne znam da ste vas dvoje ljubavnici? Boli li to? Da. Postoje li trenuci kad ti zavidim? Previše njih. Tako si dobra u svemu. Tako sposobna. Ali u jednome nisi dobra. Nisi dobra u procjeni ljudi. - Jaycie je okrenula leđa Annie i srdito izašla iz kuhinje.

Annie se skljokala na stolac s mučninom u želucu. Kako je ovaj razgovor skrenuo na tako pogrešan kolosijek? Ili možda nije. Možda joj Jaycie i sad laže.

Ali znala je da ne laže.

185

Anna

Glorij@

Annie nije mogla ostati u kući Harp pa se vratila u kolibu. Hannibal ju je dočekao na vratima i slijedio u spavaću sobu, u kojoj se je riješila pištolja. Podigla je mačka u naručje i odnijela ga do kauča. - Nedostajat ćeš mi, frajeru.

Oči su je svrbjele od nespavanja, a želudac joj se pjenio. Dok je milovala mačka ne bi li se utješila, gledala je oko sebe. Nije joj ostalo gotovo ništa što će ponijeti kad bude odlazila s otoka. Pokućstvo je bilo Theovo, a kako nema vlastitu kuhinju, zdjele i lonci iz kolibe neće joj trebati. Željela je neke majčine marame i onaj crveni ogrtač, ali ostatak Mariahine odjeće oslavit će na otoku. A što se tiče uspomena na Thea... Nekako će morati smisliti način da i njih ostavi iza sebe.

Trepnula je othrvavajući se boli. Još jednom je počeškala Hannibala ispod brade pa ga odložila i prišla polici za knjige, na kojoj je sad stajalo samo nekoliko pohabanih mekih uveza i njezina stara Knjiga snova. Osjećala se je poraženo. Prazno. Uzimajući spomenar u ruke, iz njega je ispala jedna stara kazališna programska knjižica i nekoliko iz časopisa izrezanih fotografija manekenki s otmjenim frizurama, za koje je u napadaju tinejdžerske deluzije mislila da može napraviti i na svojoj glavi.

Mačak se omotao oko njezinih gležnjeva. Prelistala je stranice spomenara i pronašla vlastitu recenziju predstave u kojoj je ona bila zamišljena zvijezda. Sav taj mladenački optimizam.

Čučnula je kako bi podigla ostale stvari koje su ispale iz spomenara, među kojima i dvije žute omotnice s raznim svjedodžbama. Zavirila je u jednu od njih i ugledala list debelog crtaćeg papira. Izvukla ga je i promotrila crtež tušem za koji se nije sjećala da ga je ikad vidjela. Otvorila je i drugu omotnicu i u njoj pronašla drugi takav crtež. Odnijela je crteže do prozora. Oba su bila potpisana u donjem desnom kutu. Trepnula je. N. Garr.

Srce joj je načas zastalo. Pomnije je promotrila potpise, pa crteže, pa ponovno potpise. Nije bilo zabune. Crteže je potpisao Niven Garr.

Grozničavo je pretraživala pamćenje pokušavajući se sjetiti što zna o njemu. Proslavio se je kao postmodernistički slikar, pa se nekoliko godina prije smrti odvažio u fotorealizam. Mariah je uvijek bila kritična prema njegovim radovima, što je bilo čudno s obzirom da je Annie upravo ovdje u kolibi pronašla tri knjige s fotografijama njegovih slika.

Odložila je crteže na stol gdje je svjetlo bilo najjače. Sigurno su ti crteži nasljedstvo koje joj je Mariah spomenula. I to kakvo nasljedstvo!

Potonula je na stolac. Kako je Mariah dobila ove crteže i čemu sva ta tajnovitost? Njezina majka nikad nije spomenula da poznaje Garra, i on sigurno nije pripadao krugu u kojemu se Mariah kretala u danima kad je još uvijek imala svoj društveni krug. Annie je proučila pojedinosti. Crteži su bili datirani s dva dana razlike. I na jednom i na drugom realistično je bila prikazana naga žena, no usprkos odvažnim linijama tušem i preciznom sjenčanju, dirljiva nježnost u izrazu ženina lica dok je promatrala slikara podarila je crtežima neku sanjivost. Ta žena nudila mu je sve.

Annie je shvaćala osjećaje te žene kao da su njezini vlastiti. Znala je točno kakav je osjećaj tako voljeti. Žena na crtežima imala je duge udove - zgodna, ali ne i lijepa - lice naglašenih kostiju i grivu ravne kose. Podsjetila je Annie na Mariahine stare fotografije. Imale su isti...

186

Anna

Glorij@

Annie zaprepašteno prekrije usta dlanom. Na crtežima je Mariah. Zašto je nije odmah prepoznala?

Zato što Annie svoju majku nikad nije vidjela ovakvu - meku, mladu i ranjivu, bez imalo oštrine.

Hannibal je skočio u Annieino krilo. Annie je mirno sjedila, a suze joj navirale na oči. Da je barem tad poznavala svoju majku. Da je barem... Ponovno je promotrila datum na crtežima - godinu, mjesec. Izračunala je.

Crteži su načinjeni sedam mjeseci prije njezina rođenja. “Tvoj je otac bio oženjen čovjek. Bila je to obična avantura. Ništa više. Nisam ga nimalo

voljela.” Laž. Na ovim je crtežima žena koja je ludo zaljubljena u muškarca koji ovjekovječuje

njezin lik na papiru. Muškarca koji prema datumima mora biti Anniein otac. Niven Garr. Annie je uronila prste u Hannibalovo krzno. Sjetila se Garrovih fotografija koje je

vidjela. Neobuzdana, kovrčava kosa bila mu je zaštitni znak - kosa toliko drugačija od Mariahine, toliko nalik na Annieinu kosu. Annieino začeće nije bilo posljedica flerta, kako je rekla njezina majka, i Niven Garr tad nije bio oženjen. Prvi i posljednji put oženio se mnogo godina kasnije, svojim dugogodišnjim muškim partnerom.

Sve je postalo jasno. Mariah je voljela Nivena Garra. Nježnost s kojom ju je naslikao navodila je na zaključak da je i on nju volio. Ali nedovoljno. Na kraju se morao pomiriti sa svojom pravom prirodom i napustiti Mariah.

Annie se pitala je li Garr znao da ima kćerku. Je li mu Mariah iz ponosa - ili možda ogorčenosti - zatajila istinu? Mariah je uvijek omalovažavala Annieine crteže, uvijek potcjenjivala njezine kovrče i djetinju stidljivost. Oni su bili bolni podsjetnici na njega. Mariahina zajedljivost prema Garrovim slikama nije imala nikakve veze s njegovim tvorevinama; bila je posljedica činjenice da je Mariah voljela Garra više no što je on mogao voljeti nju.

Hannibal je izmigoljio iz Annieina stiska. Ovi prekrasni crteži zaljubljene žene riješili bi sve njezine probleme. Donijeli bi Annie više no dovoljno novca da nekoliko puta otplati sve svoje dugove. Imala bi i vremena i novca da se pripremi za sljedeći dio svog života. Crteži bi sve sredili.

Samo što se ona nikad ne bi mogla rastati od njih. Ljubav koja je zračila iz Mariahina lica, ruka zaštitnički ovijena oko trbuha, sve

neizmjerno nježno. Ovi su crteži Annieino pravo nasljedstvo. Oni su konkretan dokaz da je Annie plod ljubavi. Možda je njezina majka željela da Annie to vidi.

U posljednjih dvadeset i četiri sata Annie je mnogo toga izgubila, ali je i pronašla svoje nasljedstvo. Koliba više nije njezina, njezina financijska situacija grozna je kao i uvijek, i mora pronaći stan, ali otkrila je dio sebe koji joj je nedostajao. Ujedno je izdala prijateljicu. Sjećanje na Jaycieino ranjeno lice nije je napuštalo. Morala se vratiti i ispričati.

Ne budi glupa, rekao je Peter. Baš si blesava.

187

Anna

Glorij@

Isključila ga je i mada joj je tijelo čeznulo za snom, i drugi je put tog dana otpješačila do vrha hridine. Dok se je uspinjala, razmišljala je što znači biti kćerka Mariah i Nivena Garra. No u konačnici, jedina osoba koja je umjela biti, bila je ona sama.

Jaycie je bila u svom stanu, sjedila uz prozor i zurila u bočno dvorište. Vrata su bila otvorena, ali Annie je pokucala na dovratak. - Smijem li ući?

Jaycie je slegnula ramenima. Annie je to shvatila kao dopuštenje. Gurnula je ruke u džepove kaputa. - Jayc, žao mi je. Istinski mi je žao. Znam da ne mogu povući ono što sam rekla, ali molim te da mi oprostiš. Ne znam tko je iza svega što mi se događa, ali...

- Mislila sam da smo prijateljice! - prekinula ju je Jaycie, još uvijek bolno povrijeđena. - I jesmo. Jaycie se odgurnula sa stolca i projurila pokraj Annie. - Moram provjeriti Liviju. Annie je nije pokušala zaustaviti. Povreda koju je nanijela njihovu odnosu bila je

preduboka da bi je lako zakrpala. Vratila se je u kuhinju s namjerom da ostane ondje dok Jaycie ne bude spremna za razgovor. Jaycie se pojavila gotovo odmah, ali samo je prošla pokraj nje. Ni ne pogledavši Annie, otvorila je stražnja vrata. - Livia! Livia, gdje si?

Annie je iz navike i sama krenula prema vratima kako bi potražila Liviju, ali Jaycie je već iskoračila iz kuće. - Livia Christine! Smjesta se vrati kući!

Annie je iskoračila za Jaycie. - Provjerit ću prednji trijem. - Nemoj se truditi - obrecnula se Jaycie. - Sama ću. Annie se nije obazirala na nju i

provjerila je trijem ispred kuće. Livia nije bila na njemu. Vratila se k Jaycie. - Jesi li sigurna da nije u kući? Mogla bi se skrivati bilo gdje.

Jaycieina zabrinutost za kćerku privremeno je nadjačala ljutnju na Annie. - Idem provjeriti.

Vrata štale bila su sigurno zaključana. Annie nije pronašla Liviju u šumi iza sjenice pa je ponovno provjerila prednji dio kuće. Trijem je još uvijek bio prazan, ali kad je pogledala prema plaži, uočila je mrlju ružičaste boje na stijenama. Pojurila je prema stubama. Iako je Livia stajala daleko od ruba vode, ne bi smjela biti ondje dolje sama. - Livia!

Livia je podigla pogled. Njezina ružičasta jaknica nije bila zakopčana, kosa joj je ravno padala uz lice.

- Ostani gdje jesi - naredila joj je Annie približavajući se podnožju stuba. - Našla sam je! - doviknula je, nesigurna čuje li je Jaycie.

Livia je na licu imala svoj tvrdoglavi izraz. U jednoj je ruci držala nešto što je izgledalo kao crtaći papir, a u drugoj hrpu bojica. Annie ju je ranije zamolila da joj nacrta plažu. Četverogodišnjakinja je očito odlučila učiniti to na lokaciji. - Oh, Liv... Ne smiješ silaziti ovamo sama. - Sjetila se priča koje je čula o odraslim muškarcima koje su divlji valovi odnijeli u more. - Idemo pronaći mamu. Neće biti presretna.

Kad je posegnula prema Livijinoj ruci, opazila je kako im se iz kolibe približava visok, vitak muškarac širokih ramena i tamne kose nošene vjetrom. Srce joj se spotaknulo od ljubavi koju je osjetila prema njemu i nepokolebljive odlučnosti da ne pokaže svoje osjećaje. Znala je da on mari za nju, jednako kao što je znala da je ne voli. Ali ona je njega voljela dovoljno da se pobrine da mu njezini osjećaji prema njemu ne postanu još jedno breme

188

Anna

Glorij@

krivnje. Barem jednom u životu Thea Harpa, žena će se pobrinuti za njegovu dobrobit, umjesto obratno.

- Hej, ljepotane - rekla je kad se je zaustavio pokraj nje. Ozlojeđeno je izvio obrvu. - Ni ne pokušavaj izigravati slatkicu. Čuo sam što se dogodilo. Jesi li luda? Što te je spopalo da tako odeš?

Ljubav me je spopala. Silom je opustila ukočenu čeljust. - Bilo je gluho doba noći i bila sam snena. Mislila sam da si ozlijeđen. Oprosti što sam se zabrinula.

Nije se obazirao na njezinu zajedljivost. - Čak i da sam umirao, otići s otoka bilo je zadnje što si trebala učiniti.

- Prijatelji smo, budalo. Želiš li mi reći da ti ne bi postupio jednako da si mislio da sam doživjela strašnu nesreću?

- Ne, ako bi to značilo da gubim jedino mjesto na kojem mogu živjeti! Kakva laž. Postupio bi navlas jednako za svakog svog prijatelja. Takav je. - Odlazi - rekla

je. - Ne želim razgovarati s tobom. - Želim te ljubiti. Cmokati. Voditi ljubav s tobom. Ali i više od toga, željela ga je spasiti od njegove prirode.

Podigao je ruke. - Ove si zime morala učiniti samo jednu jednostavnu stvar. Ne mrdati s otoka. Jesi li to bila u stanju? Ne.

- Prestani vikati na mene. Nije vikao, što joj je odmah i naglasio. - Ne vičem. Ali podigao je glas, pa je i ona podigla svoj. - Nije me briga za kolibu - lagala je. - Najbolji

dan mog života bit će onaj kad odem odavde. - I kamo točno namjeravaš otići? - Natrag u grad, gdje mi je i mjesto! - I što ćeš raditi? - Ono što i inače radim! Nastavili su tako još nekoliko minuta, iz sekunde u sekundu sve glasniji, dok se oboje

nisu ispuhali. - Prokletstvo, Annie. Zabrinut sam za tebe. Napokon se je smirio i ona nije mogla odoljeti da ga ne dodirne. Položila je dlan na

njegove grudi, osjećala otkucaje njegova srca. - To ti je u prirodi. A sad prestani. Ovio je ruku oko njezinih ramena i zajedno su se okrenuli prema stubama. - Imam

nešto... Annie je opazila list bijelog crtaćeg papira koji je lepršao na stijenama. Livia je nestala. - Liv! Nije bilo odgovora. - Livia! - Nagonski se je okrenula prema moru, iako je znala da bi vidjela da se je

djevojčica približila vodi. - Jesi li je pronašla? - Jaycie se pojavila na vrhu litice. Bila je bez kaputa i kreštala na

rubu histerije. - Nije u kući. Sve sam pretražila. Theo je krenuo prema odronu koji je priječio ulaz u špilju, ali Annie je trebao trenutak

da opazi ono što je on primijetio: poderani komadić ružičaste tkanine u procijepu između

189 Anna

Glorij@

kamenja. Annie je potrčala k njemu. Ulaz u špilju već je godinama bio zatvoren, ali postojao je otvor između stijena, uglati prostor dovoljno širok da se dijete provuče kroz njega. Uz otvor su ležale četiri bojice.

- Donesi bateriju! - dreknuo je Theo Jaycie. - Mislim da je otišla u špilju. Plima nije trebala nadoći još nekoliko sati, ali tko zna koliko je voda u špilji već duboka?

Annie je čučnula ispred Thea i nagnula se prema otvoru. - Livia, jesi li unutra? Čula je odjek vlastita glasa, zapljuskivanje vode o zidove špilje, ali ništa drugo. - Livia!

Dušo, moraš mi odgovoriti da znam da si dobro. - Zar je stvarno mislila da od nijemog djeteta može zahtijevati da govori?

Theo ju je odgurnuo u stranu. - Liv, Theo je. Pronašao sam super školjke za kućicu, ali trebat će mi pomoć da napravim pokućstvo. Možeš li izaći i pomoći mi?

Dok su čekali, Theo i Annie su se pogledali. Iz špilje se nije čulo ništa. Annie je pokušala ponovno. - Ako si unutra, možeš li proizvesti neki zvuk za nas? Ili

baciti kamen da čujemo? Samo da znamo da si unutra. Napeto su osluškivali. Nekoliko sekundi kasnije, čuli su zvuk kamena koji je bućnuo u

vodu. Theo je počeo mahnito odmicati kamene gromade, neobazirući se na činjenicu da su

čak i one najmanje bile prevelike da bi ih jedan čovjek pomaknuo. Jaycie je trčala niz stube s baterijom u ruci, još uvijek bez kaputa. Theo je načas prestao sa svojim poslom i zagledao se u nju koja se verala preko stijena bez štaka. Nije bilo na Annie da objasni i on se vratio poslu.

- Unutra je. - Annie se odmaknula kako bi Jaycie mogla kleknuti pred otvor. - Livia, mama je! - Jaycie je uperila svjetiljku u otvor. - Vidiš li svjetlo? Odgovorili su samo valovi. - Livia, moraš izaći. Odmah! Neću se ljutiti. Obećajem. - Okrenula se prema Annie. -

Mogla bi se utopiti u špilji. Theo je zgrabio debeli komad naplavljena drveta. Gurnuo ga je ispod gornje gromade

kao improviziranu polugu pa oklijevao. - Ne smijem riskirati. Ako i uspijem pomaknuti gromade, nema jamstva da neću samo još više zatvoriti ulaz.

Jaycie je bila mrtvački blijeda. U ruci je stezala poderan komadić tkanine s kćerkine jaknice. - Zašto je ušla unutra?

- Ne znam - odgovorila je Annie. - Voli istraživati. Možda je... - Boji se mraka! Zašto bi to učinila? Annie nije imala odgovor. - Livia! - vrisnula je Jaycie. - Moraš smjesta izaći! Theo je počeo iskopavati tvrdi pijesak

u dnu otvora. – Idem po nju, ali moramo proširiti otvor. - Previše si krupan - rekla je Jaycie. - Predugo će trajati. Vrh vala prelio se je preko

stijena i zapljusnuo im stopala, vraćajući nešto pijeska koji je Theo iskopao. Jaycie je pokušala odgurnuti Thea. - Idem ja unutra.

Theo ju je zaustavio. - Nećeš se provući. Moramo iskopati još pijeska.

190

Anna

Glorij@

Bio je u pravu. Iako je produbio otvor, more je uporno vraćalo pijesak, a Jaycieini bokovi bili su previše široki. - Moram - usprotivila se. - Ona se možda u ovome času...

- Ja ću - odlučila je Annie. - Mičite mi se s puta. Čak i dok je odgurivala Jaycie u stranu, nije bila sigurna hoće li se uspjeti provući, ali

imala je više šanse od njih. Theo ju je pogledao u oči. - Previše je opasno. Umjesto da se prepire s njim, uputila mu je svoj najdrskiji osmijeh. - Miči mi se s puta,

frajeru. Ništa mi se neće dogoditi. Znao je jednako dobro kao i ona da je ona jedina od njih koja ima šanse uspjeti, ali to

nije olakšalo borbu koja mu se iščitavala iz pogleda. - Budi oprezna, čuješ li me? - silovito je rekao. - Da se nisi usudila učiniti neku glupost!

- Ne namjeravam. - Skinula je kaput i dodala ga Jaycie. - Odjeni ga. Promotrila je uski otvor pa svukla pulover preko glave i bacila ga, ostavši samo u

trapericama i jarkonarančastoj potkošulji. Koža joj se naježila od hladnoće. Theo je bjesomučno iskopavao pijesak kako bi ona imala više prostora. Čučnula je i

lecnula se kad su je pogodile ledene kapljice. - Liv, Annie je. Ulazim k tebi. - Zadahtala je lijegavši na hladan pijesak. Dok je gurala stopala kroz otvor, zamišljala je kako je zaglavila u ulaz u špilju kao medo Pooh u staklenku meda.

- Polako. - Theov glas bio je neprirodno napet. - Samo polako. - Nastojao je pomoći joj da se provuče, ali istodobno je u njegovu glasu uočila gotovo neprimjetan otpor, kao da je ne želi pustiti da ode. - Oprezno. Samo budi oprezna.

Tu riječ ponovio je još nekoliko puta dok je ona provlačila noge kroz otvor, pa se okrenula kako bi joj bokovi bili otprilike usporedni s otvorom. Poprskao ju je novi val. Theo se pomaknuo, pokušao je zaštititi.

Tenisice su joj bile u vodi u unutrašnjosti špilje i iznova se je pobojala dubine koja će je dočekati. Kukovi su joj zaglavili između stijena. - Nećeš uspjeti - rekao je Theo. - Vrati se. Iskopat ću još pijeska.

Oglušila se je na njegove riječi i uvukla trbuh. Gornji dio tijela još uvijek joj je virio izvan otvora, ali odgurnula se je najjače što je mogla.

- Annie, prestani! Nije prestala. Zagrizla je usnu grebući o grubu stijenu i ukopala stopala u pijesak. Još

jednom je okrenula ramena i bila je unutra. Kad je Annie nestala u špilji, Theo je imao osjećaj da je usisan zajedno s njom. Dodao joj

je baterijsku svjetiljku kroz otvor. On je trebao biti na Annieinu mjestu. Bolji je plivač, iako sam Bog zna da se nadao da voda u špilji nije dovoljno duboka da bi to bilo važno.

Jaycie je stajala iza njega i bespomoćno cvilila. Nastavio je iskapati pijesak. On bi trebao biti spasitelj, ne Annie. Pokušao je ne razmišljati kako bi se odigrala ova scena da je on piše, ali ružni scenarij odmotao se je u njegovoj glavi kao filmska vrpca. Da je ovo prizor u jednoj od njegovih knjiga, Quentin Pierce čekao bi u špilji bezazlenu Annie i učinio je žrtvom svog sljedećeg sadističkog klanja. Theo nikad nije napisao podroban opis okrutnih smrti svojih

191

Anna

Glorij@

ženskih likova, ali posijao bi dovoljno naznaka da čitatelji sami zaključe jezovite pojedinosti. A sad je u glavi činio to isto s Annie.

Rugalo mu se je upravo ono što ga je privuklo pisanju romana strave i užasa. Pišući sablasne priče o izopačenim umovima stekao je osjećaj kontrole. U svojim je knjigama imao moć da kazni zlo i pobrine se da pravda bude zadovoljena. Barem u fikciji mogao je nametnuti red opasnom, kaotičnom svijetu.

U mislima je poslao Diggityja Swifta da joj pomogne. Diggityja, koji je bio dovoljno sitan da klizne kroz otvor i dovoljno snalažljiv da se pobrine da Annie bude sigurna. Diggityja, lik kojeg je ubio prije dva tjedna.

Kopao je brže i dublje, neobazirući se na krvave posjekotine na rukama, dovikujući joj: - Zaboga, budi oprezna!

Annie je u špilji čula Theove riječi, ali sunovratila se u staru noćnu moru. Uključila je svjetiljku. Razina vode na ulazu u špilju zbog erozije je bila dublja no nekoć i dopirala joj već do listova. Grlo joj se stisnulo od straha. - Liv?

Preletjela je zrakom svjetla preko zidova špilje pa se primorala uperiti svjetiljku u vodu. Na površini nije plutala poderana ružičasta jaknica. Nijedna djevojčica ravne smeđe kose nije ležala potrbuške u vodi. Ali to nije nužno značilo da nije ondje... S mukom je protisnula: - Livie, odgovori mi nekim zvukom, dušice, da znam gdje si.

Samo je zapljuskivanje vode odjekivalo o granitne zidove. Ušla je dublje u špilju, zamišljajući kako Livia čuči u nekoj niši izvan njezina vidokruga. - Livia, molim te... Odgovori mi nekim zvukom. Bilo kakvim.

Neprekinuta tišina bubnjala joj je u ušima. - Mama te čeka ispred špilje. - Svjetiljkom je osvijetlila izbočinu u dubini špilje koje se tako dobro sjećala. Napola je očekivala da će na njoj ugledati promočenu kartonsku kutiju. Voda joj je zapljuskivala koljena. Zašto joj Livia ne želi odgovoriti? Poželjela je vrisnuti od frustracije.

A tada je jedan glas šapnuo: - Pusti mene. Ugasila je svjetiljku. - Upali je! - uzviknula je Fakinka drhtavim glasom. - Ako je odmah ne upališ, vrištat ću, a

to će biti neugodno za sve. Da ti pokažem... - Ne pokazuj, Fakinko! - Annie je odbacila mogućnost da izvodi lutkarsku predstavu za

dijete koje se je možda već utopilo. - Ugasila sam je da sačuvam bateriju. - Čuvaj nešto drugo - izjavila je Fakinka. - Na primjer kutije Pop Tartsa ili crvene bojice.

Livija želimo da svjetiljka bude upaljena, zar ne, Liv? Preko vode je dostrujao tihi, prigušeni jecaj. Annieino olakšanje bilo je toliko da je jedva uspjela nastaviti Fakinkinim glasom. -

Vidiš! Livia se slaže! Ne obaziri se na Annie, Livia. U jednom je od svojih raspoloženja. A sad, molim te, upali svjetiljku.

Annie je uključila svjetiljku i zagazila dublje u špilju, pogledom očajnički tražeći svaki pokret. - Nisam u jednom od svojih raspoloženja, Fakinko - rekla je vlastitim glasom. - I ako se baterija potroši, nemoj kriviti mene.

192

Anna

Glorij@

- Liv i ja namjeravamo izaći iz ove špilje mnogo prije nego što se tvoja glupa baterija potroši - odvratila je Fakinka.

- Ne smiješ govoriti “glupa” - izjavila je Annie, još uvijek drhtavim glasom. - To je nepristojno, zar ne, Livia?

Nije bilo odgovora. - Ispričavam se - reče Fakinka. - Nepristojna sam samo zato što se bojim. Ti me

razumiješ, zar ne, Livia? Novi prigušeni šmrcaj začuo se iz dubine špilje. Annie je uperila svjetiljku udesno i

osvijetlila usku izbočinu tik iznad ruba vode, koja je vijugala oko isturene stijene. Je li Livia otpuzala tom izbočinom?

- Ovdje je strašno mračno - potužila se lutka. - A to znači da se ja strašno bojim pa ću otpjevati jednu pjesmicu da mi bude bolje. Nazvat ću je “Sjedim u mračnoj špilji”. Napisala ja, Fakinka.

Annie je gacala kroz vodu do bedara dok je Fakinka pjevala. “Sjedim u mračnoj špilji na visokom grebenu. skrivam se al ne želim ostati na njemu.” Bilo joj je toliko hladno da je gubila osjet u nogama. “Tad naiđe zgodan pauk sjedne kraj mene i reče: Što jedan zgodan pauk poput mene radi u mračnoj špilji kroz koju voda teče?” Zaobišla je rub isturene stijene i uočila blagoslovljenu mrlju ružičaste boje šćućurenu

na izbočini. Poželjela je pojuriti prema djevojčici i zgrabiti je. No samo se je povukla iz Livijina vidokruga i uperila svjetiljku u tamnu vodu.

- Annie - zazvala ju je Fakinka. - Još uvijek se bojim. Moram odmah vidjeti Liviju. Uz Liviju ću se osjećati bolje.

- Razumijem te, Fakinko - suglasila se je Annie - ali... ne mogu je nigdje pronaći. - Moraš! Moram razgovarati s djetetom, a ne s odraslom osobom! Treba mi Livia! -

Fakinka je postajala sve uzrujanija. - Livia je moja prijateljica, a prijateljice si međusobno pomažu kad se boje. - Fakinka je zaplakala patetično šmrcajući. - Zašto mi ne želi reći gdje je?

Val je zapljusnuo Annieina bedra, a ledene kapi sa svoda špilje klizile joj niz kralježnicu. Fakinka je zaplakala jače, šmrcala sve glasnije. A onda su preko vode dostrujale dvije

tihe, slatke riječi... - Ovdje sam.

193

Anna

Glorij@

DVADESET I PRVO POGLAVLJE

Annie nikad u životu nije čula ništa tako lijepo kao te dvije tihe, nesigurne riječi. Ovdje sam. Nije to smjela pokvariti...

- Livia - šapnula je Fakinka. - Jesi li to doista ti? - Aha. - Mislila sam da sam sama, samo s Annie. - I ja sam ovdje. - Livijin novopronađeni glas bio je malo hrapav od nekorištenja. - Odmah mi je bolje. - Fakinka šmrcnu. - Bojiš li se? - Aha. - I ja. Drago mi je da nisam jedina. - I meni je drago. - Livia nije mogla izgovoriti “r” i zvučao je više kao “l”, što je ganulo

Annie. - Želiš li još ostati ovdje ili si spremna za odlazak? - upita Fakinka. Duga stanka. - Ne znam. Annie obuzda strepnju i natjera se pričekati. Prošle su duge sekunde. - Fakinko? - napokon se oglasi Livia. - Jesi li još uvijek ovdje? - Razmišljam - odvrati Fakinka. - I mislim da o ovome moraš popričati s nekim

odraslim. Slažeš se da pošaljem Annie da te nađe? Annie je čekala, u strahu da je pretjerala. Ali Livia je odgovorila tihim “okej”. - Annie! - zazvala je Fakinka. - Dođi ovamo, molim te. Livia mora razgovarati s tobom.

Livia, strašno mi je hladno pa idem popiti vruću čokoladu. I pojesti kiseli krastavac. Vidimo se kasnije.

Annie je progacala oko stijene, moleći se da Livia ponovno ne zanijemi kad je ugleda. Livia je još uvijek sjedila s koljenima priljubljenim na prsa. Glava joj je bila pognuta, kosa skrivala lice.

Annie nije bila sigurna može li Jaycie čuti da je Livia na sigurnom, ali bojala se viknuti da ne preplaši Liviju i vrati je u prijašnje stanje. - Hej, švrćo - rekla je.

Livia napokon podigne glavu. Što je natjeralo dijete koje se boji mraka da uđe u ovu špilju? Samo nešto duboko

traumatično. Međutim, kad ju je pronašla na plaži, Livia je bila više razdražljiva nego traumatizirana. Sigurno se je dogodilo nešto nakon toga, ali osim Theova dolaska...

Tad je Annie shvatila. Iako su joj zubi cvokotali, a izbočina bila previše uska da bi se na njoj udobno smjestila,

popela se i smjestila najbolje što je mogla pa ovila ruku oko djeteta. Livia je mirisala na ustajali ocean, znoj male djevojčice i šampon. - Jesi li znala da se Fakinka ljuti na mene? - upita Annie.

Livia odmahne glavom. Annie je čekala, neobazirući se na kameni šiljak koji joj se zabijao u rame, privijajući

Liviju, ali ne objašnjavajući.

194

Anna

Glorij@

Na kraju se Livijina čeljust pomaknula uz Annicinu ruku. - Što si učinila? Taj glas! Taj dragi glasić. - Fakinka je rekla da si došla ovamo jer si čula kako se Theo i ja

svađamo. Zato se ljuti na mene. Zato što smo se svađali pred tobom, a tebe plaše svađe odraslih.

Jedva primjetno kimanje o njezino rame. - Bojiš se jer je tvoj tata znao ružno povrijediti tvoju mamu i jer je umro onako kako je

umro. - Annie je to izjavila najčinjeničnije što je mogla. - Preplašila sam se. - Livia je dirljivo šmrcnula. - Naravno da jesi. I ja bih se preplašila. Fakinka mi je rekla da sam ti trebala objasniti da

se neće uvijek dogoditi nešto loše kad se odrasli prepiru. Na primjer, kad se Theo i ja prepiremo. Nas dvoje se volimo prepirati. Ali nikad ne bismo povrijedili jedno drugo.

Livia je nakosila glavu prema Annie, razmišljajući o njezinim riječima. Annie ju je mogla spustiti s izbočine i izaći iz špilje s njom, ali oklijevala je. Što je još

mogla reći da poništi nanesenu štetu? Kliznula je palcem po Livijinu obrazu. - Ljudi se ponekad svađaju. I djeca i odrasli. Na primjer, tvoja mama i ja danas smo se posvađale. Ja sam bila. kriva i reći ću joj da mi je žao.

- Ti i mama? - upitala je Livia. - Nešto mi nije bilo jasno. Ali ovako stoje stvari, Livia. Ako se uplašiš svaki put kad čuješ

kako se netko svađa, često ćeš biti uplašena, a nitko od nas to ne želi. - Ali Theo je bio jako glasan. - I ja sam bila glasna. Bila sam strašno ljuta na njega. - Mogla si ga upucati pištoljem - rekla je Livia, pokušavajući razmrsiti situaciju koja je

za nju bila previše komplicirana. - Oh, ne. To nikad ne bih učinila. - Annie je pokušala pronaći drugi način. Oklijevala je. -

Može jedna nekažnjiva tajna? - A-ha. Annie je spustila obraz na Livijino tjeme. - Volim Thea - šapnula je. - A nikad ne bih

mogla voljeti nekoga tko me pokuša povrijediti. No to ne znači da se ne mogu naljutiti na njega.

- Voliš Thea? - Ne zaboravi, to je moja nekažnjiva tajna. - Neću zaboraviti. - Slatki zvuk njezina disanja bio je pjesma za Annieine uši. Livia se

promeškoljila. - Smijem li ja tebi reći jednu nekažnjivu tajnu? - Naravno. - Annie se pripremila, u strahu od onoga što slijedi. Livia okrene glavu i pogleda je. - Nije mi se svidjela Fakinkina pjesmica. Annie se nasmije i poljubi je u čelo. - Nećemo joj reći. Radosno ponovno sjedinjenje majke i kćerke rasplakalo bi Annie da joj nije bilo onako

hladno. Theo ju je odvukao na slabašno sunčevo svjetlo i pregledao joj rane. Stajala je pred njim samo u narančastoj potkošulji i bijelim gaćicama, s vlažnim vunenim čarapama koje su

195

Anna

Glorij@

joj se nabrale oko gležnjeva kao origami. Kad je gurnula Liviju kroz pukotinu između kamenja u Theovo naručje, shvatila je da su njezine natopljene traperice otežale toliko da se ne može provući kroz otvor i morala ih je skinuti.

Theo je provjerio dugu ogrebotinu na njezinu trbuhu, koja se pridružila ostalim posjekotinama i modricama. Desnom joj je rukom obavio stražnjicu kako se ne bi odmaknula, što ni sama nije željela učiniti. - Puna si posjekotina. - Skinuo je svoju parku i omotao je njome. - Kunem se Bogom da sam deset godina stariji nego što sam bio kad si ušla u onu špilju. - Privukao ju je na grudi, na koje se ona i više no sretno smjestila.

Jaycie je iz zahvalnosti zaboravila svoju ljutnju na Annie i napokon je otrgnula pogled s Livije dovoljno dugo da kaže: - Nikada ti neću moći dovoljno zahvaliti.

Annie je bezuspješno pokušavala zaustaviti cvokotanje zubiju. - Možda to nećeš ni željeti... nakon što čuješ zašto je Livia... ušla u špilju. - Nevoljko se izvukla iz udobnosti Theova zagrljaja i prišla nekoliko koraka bliže Jaycie i Liviji, ali Theo je smjesta stao iza nje.

- S Jaycie ćeš razgovarati kasnije - rekao je. - Sad se moraš ugrijati. - Za minutu. - Jaycie je sjedila zaklonjena stijenom, s Livijom u krilu i Annieinim

kaputom ovijenim oko obje. Annie je pogledala Liviju. - Livia, bojim se da ću ja to pogrešno reći pa te molim da ti objasniš mami.

Jaycie nije čula kćerku kako govori i bila je vidno zbunjena. Livia zagnjuri lice u majčine grudi.

- U redu je - ohrabrila ju je Annie. - Smiješ joj reći. - Ali hoće li? Sad kad su izišle iz špilje, je li Livia izgubila potrebu da govori? Annie je omotala parku čvršće oko tijela i čekala, nadala se, molila...

Riječi koje su se napokon začule bile su prigušene, izgovorene u majčina prsa. - Bojala sam se.

Jaycie je zaprepašteno zadahtala. Obujmila je kćerkine obraze i podigla joj lišće pa se s čuđenjem zagledala u njezine oči. - Liv...

- Jer su se Annie i Theo svađali - nastavi Livia. - To me je preplašilo. Theova kletva nije bila ništa manje zdušna zato što je bila prošaptana. - Gospode Bože... - Jaycie je ponovno privukla Liviju u čvrst zagrljaj. Zbog suza radosnica koje su nagrnule na Jaycieine oči Annie je posumnjala da Jaycie

možda nije osvijestila značenje Livijinih riječi, nego samo čudo njezina glasa. Sad, dok su osjećaji na vrhuncu, vrijeme je da se strgne flaster tajnovitosti koji je Jaycie zalijepila preko prošlosti i otkrije krasta koja se na toj prošlosti stvorila.

Annie je pronašla hrabrost u Theovu tijelu koje se zaštitnički smjestilo uz njezinu kralježnicu. - Možda ti to ne znaš, Jaycie, ali kad čuje odrasle kako se svađaju, Livia se sjeti onoga između tebe i njezina oca.

Jaycieina radost istopila se je. Usta su joj se bolno iskrivila, ali Annie nije popuštala. - Kad je čula Thea i mene kako se svađamo, bojala se je da ću ga pokušati ustrijeliti pa se sakrila u špilju.

Theo je na to odlučno rekao: - Livia, Annie to nikad ne bi učinila.

196

Anna

Glorij@

Jaycie je prekrila dlanom kćerkino uho, simbolično ga zatvarajući. Napetost oko njezinih usta jasno je davala do znanja da njezina zahvalnost hlapi. - Ne moramo razgovarati o tome.

- Livia mora razgovarati - nježno je utvrdila Annie. - Poslušaj Annie - rekao je Theo zadivljujuće pun povjerenja. - Ona zna što treba. Livia je automatski odmahnula glavom. Theo je stisnuo Annieina ramena. Njegovo

ohrabrenje značilo joj je sve na svijetu. - Livia, Fakinka i ja smo razgovarale o tome koliko se je Livia bojala oca - rekla je Annie - i kako si ga ti ustrijelila, iako to nisi željela. - Hladnoća je otupjela njezin mozak i nije marila za oprez. - Liviji je možda i pomalo drago što si ubila njezina oca... znam da je Fakinki zbog toga drago... i Livia mora razgovarati s tobom i o tome.

- Fakinki? - iznenadila se Jaycie. - Fakinka je također dijete i razumije neke stvari o Liviji koje odraslima ponekad

promaknu. Jaycie je sad bila više smetena no ljuta. Proučavala je kćerkino lice i pokušavala shvatiti,

ali nije uspijevala. Njezina bespomoćnost podsjetila je Annie da je Jaycie ranjena jednako duboko kao i Livia.

Bez psihoterapeuta pri ruci, propala karakterna glumica koja je na glumačkim radionicama stekla neke spoznaje o ljudskom ponašanju morala je dostajati. Annie se jedva primjetno naslonila na Theove grudi, ne za podršku, nego za utjehu. - I Fakinka bi voljela shvatiti neke stvari - rekla je. - Možda bi sutra mogla sjesti s vama dvjema pa da svi zajedno porazgovaramo o onome što se je dogodilo. - Annie se sjetila da su njezina “sutra” na otoku Peregrine odbrojana.

- Da, želim vidjeti Fakinku! - Livia je pokazala svo oduševljenje koje je njezinoj majci nedostajalo.

- Super ideja - suglasio se Theo. - A sad je vrijeme da se svi ugrijemo. Livia se oporavila brže od odraslih i ispuzala iz majčina krila. - Hoćeš li mi pokazati

školjke koje si prikupio za moju vilinsku kućicu? - upitala je Thea. - Hoću. Ali najprije se moramo pobrinuti za Annie. - Nakosio je glavu prema vrhu litice. -

Da te ponesem na ramenima? Livia je završila na njegovim ramenima dok su se uspinjali strmim stubama prema kući. Kad su se Annie i Theo vratili u kolibu, napunio je kadu koja više nije bila njezina i

ostavio je samu. Cijelo tijelo bilo joj je prekriveno posjekotinama i lecala se je dok se spuštala u vodu, ali kad je izišla iz kade i navukla kućni ogrtač, bilo joj je toplo. I Theo se je preodjenuo u suhu odjeću - traperice poderane na koljenu i crnu majicu dugih rukava koju je prestao nositi jer se je stisnula kad ju je Jaycie oprala i sad isticala svaki mišić na njegovim prsima, što se njemu nije sviđalo, ali je Annie itekako cijenila. Zavidao je njezine rane i sve u njegovu dodiru bilo je neosobno. U roku od jednog dana, toliko se je toga promijenilo. Izgubila je kolibu, optužila nedužnu ženu da joj je pokušala nauditi, otkrila svoje korijene i pomogla spasiti jednu djevojčicu. No najvažnije od svega, shvatila je koliko voli ovog muškarca kojeg ne može imati.

197

Anna

Glorij@

Ispekao im je sendviče sa sirom. Dok je ubacivao veliku grudu maslaca u vrelu tavu, njihalo ure u njezinoj glavi odbrojavalo je vrijeme koje joj je preostalo s njim. - Nazvao sam Elliotta - rekao je. - Čim sam čuo da si na prevaru odmamljena s otoka.

Čvršće je stegnula pojas ogrtača. - Da pogodim. Cynthia je već znala - zahvaljujući Lisi McKinely - i pijuckali su koktele da proslave.

- Jedno si pogodila. Drugo nisi. Lisa je nazvala, ali nije bilo proslave. - Stvarno? Iznenađena sam što Cynthia već nije počela smišljati kako da kolibu pretvori

u repliku Stonehengea. - Htio sam ga nagovoriti da se predomisli. Zaprijetiti mu. Učiniti sve što mogu kako bih

se pobrinuo da sačuvaš kolibu onoliko dugo koliko želiš. Ali ispostavilo se je da je Elliott u ugovor unio preinaku za koju nitko od nas nije znao.

- Kakvu preinaku? - Koliba se ne vraća u vlasništvo obitelji. - Okrenuo se od sendviča i pogledao je. - Ide u

zakladu otoka Peregrine. Glupavo je zurila u njega. - Ne razumijem. Ponovno se je okrenuo prema sendvičima i nepotrebno ih energično okrenuo na

maslacu koji je cvrčao. - Poanta je da si izgubila kolibu i meni je zbog toga žao više no što možeš zamisliti.

- Zašto je promijenio odredbe ugovora? - Nije mi rekao pojedinosti... Cynthia je bila s njim... ali nije naročito sretan njezinim

preinakama u kući Harp. Pretpostavljam da je želio biti siguran da će koliba ostati kakva jest pa je, radije nego da joj se suprotstavi, otišao odvjetniku iza njezinih leđa i promijenio tu klauzulu.

Naglo je okrenula glavu. - Mariah mi to nikad nije spomenula. - Nije znala. Izgleda da nije znao nitko osim otočkih povjerenika. Prekinuo ih je zvuk vozila koje se približavalo. Pružio joj je lopaticu za okretanje hrane.

- Pripazi na sendviče. Dok je on odlazio prema ulaznim vratima, pokušavala je spojiti sve što je saznala u

cjelinu, ali misli joj je prekinuo nepoznat muški glas na vratima. Nekoliko trenutaka kasnije, Theo je provirio u kuhinju. - Moram ići. Novi hitni slučaj. Sad ne bi trebala brinuti zbog uljeza, ali svejedno zaključaj vrata.

Kad je otišao, sjela je za stol s jednim sendvičem. Upotrijebio je dobar čedarski sir s malo njezina omiljenog smeđeg senfa s grubo mljevenom gorušicom, ali bila je previše umorna da bijela ili razmišljala. Morala se je naspavati.

Sutradan ujutro glava joj je bila bistrija no ikad. Uzela je Jayciein Suburban i odvezla se u grad. Prljavi kamioneti poredani ispred kuće Barbare Rose ukazivali su da se je skupina pletilja okupila kao i svakog ponedjeljka ujutro. Sinoć prije no što je napokon zaspala, Annie je imala dovoljno vremena za razmišljanje i sad je ušla ne pozvonivši.

Dnevni boravak bio je pretrpan tapeciranim pokućstvom i drangulijama. Amaterska ulja na platnu s motivima brodova i plutača visjela su na zidovima, zajedno s nekoliko porculanskih tanjura cvjetnih uzoraka. Sve površine bile su prekrivene obiteljskim

198

Anna

Glorij@

fotografijama: Lisa puše u rođendanske svijeće, Lisa i njezin brat otvaraju božićne darove. Na još više fotografija bila je unučad Roseovih.

Barbara je zapovijedala prostorijom iz smeđe-zlatnog naslonjača za ljuljanje. Judy i Louise Nelson sjedile su na kauču. Naomi, koja je dosad već trebala biti na pučini, sama je sjedila na dvosjedu. Marie, mrzovoljna kao i uvijek, zauzela je naslonjač sučelice Tildy, koja je svoju modernu odjeću zamijenila bezličnim hlačama trenirke. Nijedna od njih nije plela.

Barbara je skočila sa stolca tako brzo da je stolac udario o zid, a porculanski tanjur na kojem su bila naslikana dva šteneta zlatnog retrivera zazveckao. - Annie! Kakvo iznenađenje. Sigurno si čula za Phyllis Bakely.

- Ne, ništa nisam čula. - Sinoć je imala moždani udar - objasnila je Tildy. - Njezin suprug Ben odveo ju je na

kopno, a Theo je otišao s njima. Zato se Theo nije vratio u kolibu. Ali Annie se nije dovezla u grad da pronađe Thea.

Zurila je u žene, ne žureći, i najzad postavila pitanje koje je došla postaviti. - Koja me je od vas pokušala ustrijeliti?

199

Anna

Glorij@

DVADESET I DRUGO POGLAVLJE

Kolektivni dahtaj proputovao je kružokom za pletenje. Louise se nagnula, kao da je njezinim vremešnim ušima nešto promaknulo. Judy je ojađeno prostenjala, Barbara se ukočila, Naomi stisnula čeljust, a Tildy kršila ruke u krilu. Marie se najbrže oporavila. Napućila je usnice i zaškiljila sitnim očima. - Nemamo pojma o čemu govoriš.

- Stvarno? - Annie je zakoračila dublje u prostoriju, ne mareći za tragove koje je ostavljala na sagu. - Zašto to ne vjerujem?

Barbara je posegnula po torbu s pletivom uz naslonjač i ponovno sjela. - Mislim da bi trebala otići. Očito si uzrujana svime što se je dogodilo, ali to nije razlog...

Annie ju je prekinula. - Uzrujana je eufemizam za ono što osjećam. - Stvarno, Annie - ozlojeđeno je zabrektala Tildy. Annie se naglo okrenula prema

Barbari, koja je prekapala po svojoj torbi s pletivom. - Ti si otočka povjerenica. Ali osim tebe još je šest povjerenika. Znaju li ostali što ste učinile?

- Ništa mi nismo učinile - oglasi se Naomi svojim glasom kapetanice. Marie dograbi torbu s pletivom. - Nemaš nikakvog prava ovako upadati i iznositi

svakojake optužbe. Moraš otići. - To je upravo ono što ste od samog početka željele - odgovori Annie. - Natjerati me da

odem. A ti, Barbara. Glumila si moju prijateljicu, a samo si me se željela riješiti. Barbarine igle pokrenule su se malo brže. - Ništa nisam glumila. Veoma si mi draga. - Naravno. - Annie je zakoračila još dublje u prostoriju, jasno im dajući do znanja da

neće otići. Promotrila je okupljene tražeći slabu kariku i pronašla je. - A tvoji unuci, Judy? Kad saznaju što si učinila, kako ćeš ikad pogledati u lice onom dječačiću kojeg je Theo porodio, a da se pritom ne sjetiš ovoga?

- Judy, ne obaziri se na nju. - U Tildinoj zapovijedi čula se je primjesa očaja. Annie se usredotočila na Judy Kester i njezinu jarkocrvenu kosu, vedro raspoloženje i

velikodušan duh. - A ostali tvoj unuci? Zar stvarno misliš da nikad neće saznati za ovo? Poslužit ćeš kao primjer. Od tebe će naučiti da je u redu da učine što god je potrebno kako bi dobili što žele, bez obzira koga će pritom povrijediti.

Judy je bila stvorena za smijeh, ne za sukobe. Zarila je lice u dlanove i rasplakala se, a srebrni križići ha resicama njezinih ušiju pali joj na obraze.

Annie je bila nejasno svjesna da se ulazna vrata otvaraju, ali nije zašutjela. - Ti si pobožna žena, Judy. Kako uspijevaš pomiriti svoju vjeru s onime što si mi učinila? - Promotrila je cijelu skupinu. - Kako je ijedna od vas miri?

Tildy je okretala vjenčani prsten. - Ne znam što misliš da smo učinile... - Glas joj je zapinjao. - Ali varaš se.

- Svi znamo da se ne varam. - Annie je osjetila Thea iza svojih leđa. Nije ga mogla vidjeti, ali znala je da je ušao on.

- Ništa ne možeš dokazati. - Mariein prkos nije zvučao iskreno.

200

Anna

Glorij@

- Začepi, Marie - odbrusi joj Judy nesvojstveno žestoko. - Ovo traje već dovoljno dugo. Predugo.

- Judy... - U Naominu glasu čulo se upozorenje. Istodobno je prekrižila ruke na prsima i uhvatila se za laktove, kao da je nešto boli.

Louise je progovorila prvi put. S osamdeset i tri godine, kralježnica joj je bila savijena od osteoporoze, ali glavu je držala uspravno. - To je bila moja zamisao. Samo moja. Ja sam sve učinila. One me samo pokušavaju zaštititi.

- Kako plemenito - podsmjehnula se Annie. Theo je stao uz Annie. Bio je raščupan i neobrijan, ali nastupio je s nekom strogom

otmjenošću koja je zahtijevala pozornost. - Niste sami demolirali kolibu, gospođo Nelson - rekao je. - I oprostite, ali vi ne biste uspjeli pogoditi ni slona.

- Ništa nismo razbile - uzviknula je Judy. - Pazile smo. - Judy! - Pa kad nismo! - obrambeno je odvratila Judy. Bile su poražene i znale su da su poražene. Annie je to vidjela u izrazima njihovih lica.

Dokrajčila ih je Judyna savjest, a možda i njihova vlastita. Naomi je poniknula glavom, Barbara ispustila pletivo, Louise potonula u kauč, a Tildy pritisnula dlan na usta. Samo je Marie izgledala prkosno, kao da će joj to pomoći.

- Da čujem istinu - rekla je Annie. - Čija je zamisao bila staviti mojoj lutki omču oko vrata? - Slika Puslice obješene sa stropa još uvijek ju je proganjala. Lutka ili ne, Puslica je bila dio nje.

Judy je pogledala Tildy, koja je protrljala obraz. - Vidjela sam to u nekom filmu - slabašno reče Tildy. - Tvojoj se lutki ništa nije dogodilo.

Osjećala je Theovu snažnu ruku uz svoju. - Važnije je pitanje... Koja je od vas pucala na mene?

Kad nijedna nije odgovorila, Theo je hladno pogledao ženu u stolcu za ljuljanje. - Barbara, zašto ti ne odgovoriš na to pitanje?

Barbara se uhvatila za naslone za ruke. - Naravno da sam to bila ja. Zar misliš da bih dopustila ijednoj drugoj da tako riskira? - Pogledala je Annie s molećivim izrazom lica. - Nikad ti nije prijetila nikakva opasnost. Ja sam jedan od najboljih strijelaca na Sjeveroistoku. Osvajala sam medalje.

Theov odgovor bio je zajedljiv. - Šteta što Annie to nije znala. Sigurno bi je utješilo. Judy je prtljala po džepu tražeći maramicu. - Znale smo da to što činimo nije u redu.

Znale smo to od samog početka. Marie je frknula nosom, kao da ne misli da je to što su učinile tako strašno, ali Tildy se

povukla na rub stolca. - Ne možemo i nadalje ostajati bez svojih obitelji. Svoje djece i unuka. - Ja ne mogu ostati bez sina. - Louisine kvrgave ruke stegnule su štap za hodanje. - On je

sve što imam, i ako ga Galeann nagovori da odu... - Znam da ti to ne možeš razumjeti - reče Naomi - ali nije riječ samo o našim obiteljima.

Riječ je o budućnosti otoka Peregrine i našem daljnjem opstanku. Theo nije bio zadivljen. - Objasni nam. Objasni zašto je točno oteti Annie kolibu bilo

dovoljno važno da se pristojne žene pretvore u zločinke.

201 Anna

Glorij@

- Zato što im treba nova škola - zaključi Annie. Theo tiho opsuje sebi u bradu. Judy je jecala u zgužvanu maramicu, a Barbara skrenula pogled. Riječ je preuzela

kapetanica. - Nemamo novca za gradnju nove škole, a bez nje ćemo izgubiti preostale mlade obitelji na otoku. Ne smijemo dopustiti da se to dogodi.

Barbara se teškom mukom pokušavala pribrati. - Mlađe žene nisu bile tako nespokojne dok škola nije izgorjela. Ona prikolica je grozna. Lisa govori samo o odlasku.

- A sa sobom će povesti tvoje unuke - reče Annie. Marie je odustala od nabusitosti. - Jednog ćeš dana znati kakav je to osjećaj.

Barbarine oči preklinjale su za razumijevanje. - Treba nam ta koliba. Na otoku nema drugog mjesta kao što je ona.

- Nismo to odlučile naprečac. - Tildy je govorila s nekim očajničkim oduševljenjem kojim je naizgled željela zaraziti i Annie. - Koliba je posebna zbog svog pogleda. A ljeti je lako možemo ponovno pretvoriti u stambeni objekt.

- Na otoku nema dovoljno objekata za iznajmljivanje da bi se zadovoljila ljetna potražnja - objasni Naomi. - Novac od iznajmljivanja osigurat će nam sredstva za održavanje škole tijekom godine, koja nikad nismo imali.

Louise je kimnula. - I za redovit popravak cesta kako ne bi bilo tako teško doći do nje. Novac od iznajmljivanja bio je prihod koji je Annie bio onemogućen jer je sporazum koji

je Mariah potpisala zabranjivao iznajmljivanje. Nikakvo čudo da je Elliott bio popustljiviji prema otočanima nego prema njezinoj majci.

Prizvuk molećivosti zamijenio je Naomin zapovjednički ton. - Morale smo to učiniti. Za opće dobro.

- Svakako ne za Annieino dobro - bijesno je rekao Theo. Odgurnuo je jaknu i položio dlanove na bokove. - Znate da će vas prijaviti policiji.

Judy ispuše nos. - Rekla sam vam da će se to dogoditi. Cijelo sam vam vrijeme govorila da ću završiti u zatvoru.

- Zanijekat ćemo - izjavi Marie. - Nema dokaza. - Annie, nemoj nas prijaviti - preklinjala je Tildy. - To će nas uništiti. Mogla bih izgubiti

trgovinu. - O tome si trebala davno razmišljati - odbrusi joj Theo. - Ako se ovo pročuje... - zausti Louise. - Kad se pročuje - ispravi je Theo. - Gotove ste. To shvaćate, zar ne? Marie je sjedila uspravna kao uvijek, ali suze su joj se prelijevale preko donjih kapaka.

Sve žene potonule su u svoja sjedala, uhvatile se za ruke, zagnjurile lice u maramice. Znale su da su poražene.

Barbara je starila pred njihovim očima. - Ispravit ćemo što smo učinile. Molim te, Annie. Nemoj nikome reći. Popravit ćemo štetu. Sve ćemo učiniti da zadržiš kolibu. Obećaj nam da nećeš ništa reći.

- Ništa vam neće obećati - odvrati Theo.

202

Anna

Glorij@

U tom času, vrata su se naglo otvorila i dvije crvenokose djevojčice utrčale su u prostoriju i bacile se u bakino naručje. - Bakice, gospodin Miller se razbolio i povratio. Odvratno!

- Nije mogao naći zamjenu - umiješala se mlađa djevojčica. - Pa nas je sve poslao kući, ali mama je otišla posjetiti J aycie i mi smo došle k tebi.

Dok je Barbara uzimala djevojčice u naručje, Annie je vidjela kako se niz njezine napudrane obraze slijevaju suze. I

Theo je to primijetio. Namrštio se pogledavši Annie i ovio dlan oko njezine ruke. - Idemo odavde.

Theov automobil zagradio je Suburban na prilazu. - Po čemu si shvatila? - upitao je dok su se spuštali ulaznim stubama.

- Ženska perspektiva. Kad si mi rekao za zakup, znala sam da su to mogle biti samo one. - Shvaćaš da ih držiš u šaci, zar ne? Dobit ćeš svoju kolibu natrag. Uzdahnula je. - Izgleda da hoću. Zamijetio je njezin manjak oduševljenja. - Annie, nemoj to učiniti. - Što? - To o čemu razmišljaš. - Otkud ti znaš o čemu razmišljam? - Znam te. Razmišljaš o tome da odustaneš. - Ne baš da odustanem. - Zakopčala je kaput. - Prije o tome da krenem dalje. Otok... Nije

dobar za mene. - Ti nisi dobar za mene. Želim sve - sve što ti nisi spreman dati. - Otok je sjajan za tebe. Nisi samo preživjela ovu zimu. Procvala si. Na određeni način, to je bila istina. Sjetila se svoje Knjige snova i kako ju je, kad je stigla

ovamo bolesna i slomljena, vidjela kao simbol neuspjeha - opipljivi podsjetnik na sve što nije postigla. Ali njezina se je perspektiva mijenjala, a da ona toga nije bila svjesna. Možda se kazališna karijera koju je zamišljala nikad nije ostvarila, ali zbog nje je jedna nijema djevojčica progovorila, a to je bilo nešto.

- Odvezi se do farme sa mnom - rekao je. - Želim provjeriti novi krov. Sjetila se što se je dogodilo prošli put kad su posjetili njegovu farmu, i sad u glavi nije

čula lutku, nego vlastiti nagon za preživljavanje. - Sunce je izašlo - rekla je. - Radije prošećimo.

Nije se usprotivio. Spustili su se izbrazdanim prilazom do ceste. Brodovi ukotvljeni u luci isplovili su još u zoru i prazne plutače ljuljuškale su se na površini vode kao igračke za kupanje. Odugovlačila je. - Kako je ona žena kojoj si pomogao?

- Prebacili smo je na kopno na vrijeme. Čeka je rehabilitacija, ali trebala bi se oporaviti. - Šljunak je škripao pod njihovim stopalima dok ju je vodio preko ceste držeći je za lakat. - Prije no što odem, pobrinut ću se da se neki od otočana upišu na tečaj za pružanje prve pomoći. Opasno je ne imati nikakvu medicinsku pomoć na otoku.

- To su trebali davno učiniti. - Nitko nije želio tu odgovornost, ali bude li se skupina njih obučavala zajedno, pomagat

će jedni drugima. - Uhvatio ju je za ruku da zaobiđu rupu na cesti. Odmaknula se je čim su

203

Anna

Glorij@

prešli na drugu stranu. Dok se pretvarala da namješta rukavicu, zastao je i zabrinuto se zagledao u nju. - Ne razumijem. Ne mogu vjerovati da razmišljaš o tome da im prepustiš kolibu i odeš.

Kako ju je tako dobro razumio? Nitko drugi nikad nije. Iznova će početi šetati tuđe pse, raditi u Coffee, Coffeeu i dogovoriti nove lutkarske predstave. Jedino što više neće odlaziti na audicije. Zahvaljujući Liviji, imala je novi smjer u životu, smjer koji se u njoj oblikovao tako postupno da ga je jedva bila svjesna. - Nema razloga da ostanem - rekla je.

Pokraj njih je projurio terenac bez jednih vrata, s lošim prigušivačem. - Naravno da ima - rekao je. - Koliba je tvoja. Dok mi ovdje razgovaramo, one se žene iz petnih žila trude misliti način da ti je vrate u zamjenu za šutnju. Ništa se nije promijenilo.

Sve se je promijenilo. Zaljubila se je u ovog muškarca i nije mogla ostati u kolibi u kojoj bi ga viđala svaki dan i vodila ljubav s njim svaku noć. Morala je strgnuti flaster i otići. Ali kamo? Sad je zdrava, dovoljno snažna da nešto smisli.

Zaputili su se prema pristaništu. Američka zastava obješena na stup između spremišta za čamce lepršala je na jutarnjem vjetriću. Annie je zaobišla naslagane jastožare i popela se na rampu. - Moram prestati odlagati neizbježno. Koliba je od samog početka bila samo privremeno rješenje. Vrijeme je da se vratim svom stvarnom životu na Manhattanu.

- Još uvijek si švorc. Gdje ćeš živjeti? Novac za stanarinu najlakše bi i najbrže sakupila prodajom jednog od Garrovih crteža,

ali to neće učiniti. Radije će nazvati svoje nekadašnje klijente kojima je šetala pse. Oni stalno putuju. I prije je čuvala tuđe kuće. Bude li imala sreće, netko od njih možda će trebati nekoga da pazi na njihove ljubimce dok su oni odsutni. Ako to ne upali, njezin stari šef u Caffee, Caffeeu vjerojatno će joj dopustiti da spava na futonu u skladištu. Sad je fizički i emotivno jača no što je bila prije pet tjedana i nešto će smisliti.

- Već mi stiže novac iz trgovine rabljenom robom, tako da nisam bez prebite pare. A sad kad sam ozdravila, mogu ponovno raditi.

Zaobišli su lanac pričvršćen za granitnu bitvu. Theo se sagnuo i podigao kamen. - Ne želim da odeš.

- Stvarno? - To je upitala nehajno, kao da joj nije otkrio ništa važno, ali svi mišići u njezinu tijelu napeli su se u očekivanju onoga što slijedi.

Zavitlao je kamen u vodu. - Ako moraš iseliti iz kolibe dok otočka mafija ne ispravi zbrku, možeš biti u kući. Zauzmi koliko god prostorija želiš. Elliott i Cynthia neće doći prije kolovoza, a dotad ćeš već ponovno biti gdje pripadaš.

To su bile riječi Thea skrbnika, ništa više, a ona je pripadala u grad, sa svojim životom ponovno u svojim rukama. Zastava spremišta za čamce pucketala je na vjetru. Annie je zaškiljila na suncu koje se odbijalo od vode. Vrijeme koje je ove zime provela na otoku bilo je vrijeme njezina preporoda. Sad je samu sebe vidjela jasnije, uvidjela gdje je bila i kamo želi ići.

- U gradu ti je sve previše neizvjesno - rekao je Theo. - Moraš ostati ovdje. - Gdje ti možeš paziti na mene? Neće ići.

204

Anna

Glorij@

Gurnuo je ruke u džepove parke. - Zvuči grozno kad to tako kažeš. Prijatelji smo. Možda si najbolja prijateljica koju sam ikad imao.

Umalo se je lecnula, ali nije se mogla ljutiti na njega zato što je ne voli. Nije bilo suđeno. Ako se Theo uspije ikad ponovno zaljubiti, neće se zaljubiti u nju. Niti u bilo koga drugog tko je tako blisko povezan s njegovom prošlošću.

Morala je to odmah okončati i glas joj je bio najsmireniji što je mogao biti. - Ljubavnici smo - rekla je. - A to je mnogo kompliciranije od prijateljstva.

Bacio je novi kamen u more. - Ne mora biti. - Naš je odnos oduvijek imao rok trajanja i mislim da je taj rok istekao. Djelovao je više zlovoljno nego slomljena srca. - Govoriš kao da smo pokvareno mlijeko. Morala je to učiniti kako treba. Morala se osloboditi, ali pritom ne izazvati njegov i

previše spreman osjećaj krivnje i odgovornosti. - Teško da bi se moglo nazvati pokvarenim - rekla je. - Božanstven si. Bogat si i pametan. I seksi. Jesam li spomenula da si bogat? Nije se ni osmjehnuo.

- Znaš me, Theo. Romantična sam duša. Ostanem li ovdje imalo duže, mogla bih se zaljubiti u tebe. - Uspjela je zadrhtati. - Zamisli kako bi to bilo ružno.

- Nećeš - rekao je smrtno iskreno. - Previše me dobro poznaješ. Kao da joj je zbog onoga što joj je otkrio o sebi postao odbojan. Stisnula je šake u džepovima kaputa. Kad ovo završi, osjećat će se kao da se raspada na

milijun komadića, ali ne još. Može ona ovo. Mora. - Bit ću jasna. Želim obitelj. A to znači da dok god ostajem na otoku, a ne moram, dok god se zabavljam s tobom, u osnovi gubim vrijeme. Moram biti discipliniranija.

- Dosad mi to nikad nisi spomenula. - Djelovao je razdraženo, možda povrijeđeno, ali definitivno ne neutješno.

Hinila je da je zbunjena. - Zašto bih ti spominjala? - Zato što jedno drugome sve govorimo. - To i činim. Govorim ti. I uopće nije zamršeno. Slegnuo je ramenima. - Valjda. Škrip oko njezina srca čvršće se je stegnuo. Theo je pogrbio ramena štiteći se od vjetra.

- Pretpostavljam da sam sebičan kad želim da ostaneš. Bilo joj je dosta jada za jedan dan. - Postaje mi hladno. A ti si probdio noć. Moraš se

naspavati. Pogledao je pristanište pa nju. - Zahvalan sam ti na svemu što si učinila za mene ove

zime. Njegova zahvalnost bila je još jedna duboka rana u njezinu srcu. Okrenula se prema

vjetru kako on ne bi čuo da joj glas drhti. - I ja tebi, kompa. - Ispravila je ramena. - Moram piškiti. Vidimo se kasnije.

Dok ga je ostavljala na pristaništu, treptanjem je susprezala suze kojima nije smjela dopustiti da se izliju. Tako je lako odustao od nje. To je nije baš iznenadilo. Dvoličnost mu nije u prirodi. On je junak, a pravi junaci ne glume da nude ono što nisu spremni dati.

205

Anna

Glorij@

Prešla je cestu do svog automobila. Mora smjesta otići s otoka. Danas. Odmah sad. Istog ovog časa. Ali ne može. Treba joj njezina Kia, a veliki trajekt dolazi tek za osam dana. Osam dana, tijekom kojih se Theo može pojaviti u kolibi kad god poželi. Nepodnošljivo. Mora to riješiti.

Dok se vozila prema kolibi, samoj je sebi rekla da će njezino srce nastaviti kucati, željela ona to ili ne. Vrijeme liječi sve rane - svi to znaju - i prije ili kasnije, izliječit će i njezine. Bit će usredotočena na budućnost i utješiti se spoznajom da je postupila ispravno.

Ali zasad, utjehe nigdje nije bilo.

206

Anna

Glorij@

DVADESET I TREĆE POGLAVLJE

Na Annieino olakšanje, Livia nije ponovno zanijemila i sretno joj je pokazala kornjaču koju je načinila od plastelina. - Ne znam što da joj kažem - šapnula je Jaycie dok je Livia bila zauzeta. - Majka sam joj, ali ne znam razgovarati s njom.

- Idem po Fakinku - rekla je Annie. Annie je donijela lutku, zahvalna na nečemu što će joj skrenuti pozornost s njezinih

bolnih razmišljanja i usrdno se nadajući da će Fakinka znati voditi razgovor koji Jaycie mora obaviti. Postavila je lutku na kuhinjski stol sučelice majci i kćerki i obratila se Jaycie. - Ti si Livijina prelijepa majka. Mislim da se nismo službeno upoznale. Ja sam Fakinka, poznata i kao Genevieve Adelaide Josephine Brown.

- Uh... Zdravo - odvratila je Jaycie, tek mrvicu smeteno. - Sad ću ti reći o sebi. - Fakinka je nanizala svoja postignuća, nazvala se nadarenom

pjevačicom, plesačicom, glumicom, soboslikaricom i vozačicom automobilskih utrka. - Znam i hvatati krijesnice i razjapiti usta.

Livia se hihotala dok je Fakinka pokazivala, a Jaycie se počela opuštati. Fakinka je nastavila brbljati prije no što je najzad zabacila svoje vunene kovrče i izjavila: - Ja, Fakinka, volim nekažnjive tajne jer mi one pomažu da govorim o ružnim stvarima. Na primjer, onim ružnim stvarima koje su se dogodile tebi, Livia, i tvojoj mami. Ali... Tvoja mama ne zna za nekažnjive tajne.

Kao što se Annie i nadala, Livia je spremno objasnila. - Nekažnjiva tajna je kad nekome možeš nešto reći, a on se ne smije naljutiti na tebe.

Fakinka se nagnula prema Jaycie i glasno šapnula: - Livia i ja bismo jako voljele da nam kažeš jednu svoju nekažnjivu tajnu. Želimo čuti o onoj groznoj, strašnoj, užasnoj noći kad si ustrijelila Livijinog oca i on namrtvo umro. A budući da je to nekažnjiva tajna, nitko se ne smije naljutiti.

Jaycie je okrenula glavu na drugu stranu. - U redu je, mama. - Livia je govorila kao da je ona odrasla. - Nekažnjive tajne su jako

sigurne. Jaycie je zagrlila kćerku, a suze joj nagrnule na oči. - Oh, Liv... - Sabrala se je. Isprva

nesigurno, pa sve sigurnije, govorila je o alkoholizmu Neda Graysona. Jezikom koji jedna četverogodišnjakinja može razumjeti, objasnila je kako je zbog alkohola postajao nasilan.

Livia je zaneseno slušala. Bojeći se učinka svojih riječi, Jaycie je stalno zastajala kako bi upitala Liviju da li razumije, ali Livia se činila više znatiželjnom nego traumatiziranom. Kad su završile, sjedila je u majčinom krilu primajući poljupce i zahtijevajući ručak.

- Kao prvo, morate obećati da ćete o ovome nastaviti razgovarati kad god budete osjećale potrebu - rekla je Fakinka. - Obećajete li?

- Obećajemo - svečano je izjavila Livia. Fakinka se unijela u Jaycieino lice. Jaycie se nasmijala. - Obećajem.

207

Anna

Glorij@

- Odlično! - uzviknula je Fakinka. - Moj posao ovdje je obavljen. Nakon ručka, kad se je Livia poželjela provozati romobilom po trijemu ispred kuće,

Annie je izašla s Jaycie i smjestila se na gornju stubu pokraj nje. - Trebala sam od početka razgovarati s njom - zamijetila je Jaycie dok je romobil poskakivao po daskama, a Livia se trudila održati ravnotežu. - Ali bila je tako mala. Stalno sam se nadala da će zaboraviti. Kako sam bila glupa. Ti si odmah znala što joj treba.

- Ne odmah. Mnogo sam istraživala. I lakše je biti objektivan kad si autsajder. - Nije neka isprika, ali hvala. - Ja sam ta koja je zahvalna - rekla je Annie. - Zahvaljujući Liviji, znam što želim učiniti

sa svojim životom. - Jaycie je nakosila glavu, a Annie joj povjerila ono što dotad nikome nije povjerila. - Počet ću se obučavati za terapeuta kroz igru - lutkama ću pomagati traumatiziranoj djeci.

- Annie, to je divno! Savršeno za tebe. - Misliš? Razgovarala sam telefonski s nekim od takvih terapeuta i čini mi se dobro. - Ta

joj je karijera odgovarala bolje no što bi glumačka ikad mogla. Morat će se školovati, a to si neko vrijeme neće moći priuštiti, ali na fakultetu je imala dobre ocjene, a njezino iskustvo u radu s djecom moglo bi joj pomoći da dobije stipendiju. Ne pomogne li, dignut će kredit. Ovako ili onako, namjeravala je učiniti sve da taj naum provede u djelo.

- Silno ti se divim. - Jayciein pogled postao je odsutan. - I ja sam se zatvorila jednako kao Livia - sažalijevala se, maštarila o Theu, umjesto da

nastavim sa svojim životom. Annie je sve znala o tome. - Da nisi došla ovamo... - Jaycie je odmahnula glavom, kao da se rješava paučine. - Ne

mislim samo na Liviju, nego i na način na koji si preuzela nadzor nad svojim životom. Želim novi početak, i napokon ću nešto učiniti po tom pitanju.

Annie je i o tome sve znala. - Što ćeš sa kolibom? - upitala je Jaycie. Annie joj nije željela reći što su bake učinile, ni priznati da se je zaljubila u Thea. -

Odmah ću se iseliti, a s otoka odlazim sljedeći tjedan, kad dođe trajekt. - Oklijevala je. - Situacija s Theom postala je... previše zamršena. Morala sam to prekinuti.

- Oh, Annie, žao mi je. - U izrazu Jaycieina lica nije bilo nimalo zluradosti, samo iskrene zabrinutosti. Ozbiljno je mislila kad je rekla da je Theo bio samo maštarija. - Nadala sam se da nećeš otići tako brzo. Znaš koliko ćeš mi nedostajati.

Annie ju je nagonski zagrlila. - I ti meni. Jaycie je stoički podnijela Annieinu izjavu kako mora pronaći neki smještaj do dolaska

trajekta. - Ne mogu stalno nalijetati na Thea u kolibi. Ja... treba mi privatnosti. Namjeravala je razgovarati s Barbarom da joj pronađe privremeni smještaj. Annie je

mogla tražiti zlatnog jednoroga i bake bi smislile način da joj ga nabave. Sve, samo da kupe njezinu šutnju.

Ali ispostavilo se je da Barbara neće biti potrebna. Jednim telefonskim pozivom, Jaycie je Annie pronašla novi dom.

208

Anna

Glorij@

Srećonoša, brodica Lesa Childersa za lov na jastoge, bila je privremeno usidrena na

doku ribarske kuće, dok je njezin vlasnik čekao da onim istim trajektom koji će sljedećeg tjedna odvesti Annie natrag na kopno stigne važan dio motora. Les se dobro brinuo za Srećonošu, ali brod je svejedno vonjao na ješke, užad i dizelsko gorivo. Annie to nije bilo važno. Imao je kuhinjicu s mikrovalnom pećnicom i majušnu kupaonicu. Kabina je bila veoma suha, grijalica osiguravala malo topline i što je najvažnije, neće morati viđati Thea. U slučaju da jučer nije bila dovoljno jasna, ostavila mu je poruku u kolibi.

Dragi Theo, Preselila sam u grad na nekoliko dana kako bih se, između ostaloga, naviknula na

deprimirajuću pomisao (šmrc) da se s tobom više neću seksati do ludila. Sigurna sam da ćeš me uspjeti pronaći ako se dovoljno potrudiš, uli imam posla i molim te da me ostaviš na miru. Budi frend, okej? Ja ću se pozabaviti vješticama s otoka Peregrine pa ih se kloni.

A. Poruka je imala upravo onakav nehajan ton kakav je željela. U njoj nije bilo ničeg

sentimentalnog, ničeg zbog čega bi on posumnjao koliko joj je dugo trebalo da je sastavi, i apsolutno ničega što bi ukazivalo na dubinu njezinih osjećaja prema njemu. Kad stigne u grad, poslat će mu zadnji oproštajni e-mail. Nećeš vjerovati, ali upoznala sam nevjerojatnog frajera. Bla... Bla... Bla... Zastor se spušta. Nema bisa.

Uz svoja emocionalna previranja, glasno škripanje užadi o vezove i nepoznato ljuljanje broda, nije mogla zaspati. Poželjela je da je donijela svoje lutke, umjesto što ih je ostavila na čuvanju kod Jaycie u kući Harp. Utješila bi je spoznaja da su blizu.

Tijekom noći, deka joj je skliznula s tijela pa se je u zoru probudila drhteći. Skotrljala se s ležaja i gurnula stopala u teniske. Omotala je Mariahin crveni vuneni ogrtač oko tijela, popela se do kormilarnice i izašla na palubu.

Vrpce boje breskve i lavande vijorile su nebom iznad bisernosivog mora. Valovi su zapljuskivali trup broda, a vjetar nosio njezin ogrtač i pokušavao ga pretvoriti u krila. Na krmi je uočila nešto što sinoć nije bilo ondje. Žutu plastičnu košaru za piknik. Odmičući kosu s lica, pošla ju je istražiti.

U košari je bio vrč narančina soka, dva tvrdo kuhana jaja, kriška još toplog kolača s cimetom i starinska crvena termosica. Znala je prepoznati mito. Bakice su hranom pokušavale kupiti njezinu šutnju.

Odvinula je čep s termosice, iz koje se izvio oblak pare. Svježe skuhana kava bila je jaka i ukusna. Pijuckajući je, shvatila je da joj nedostaje Hannibal. Navikla se da joj se taj mačak umiljava oko gležnjeva dok ona pije jutarnju kavu. Navikla se da Theo...

Prestani! Ostala je na krmi i promatrala kako ribari u svojoj narančastoj i žutoj opremi

isplovljavaju po dnevni ulov. Morska trava koja je rasla na stupovima pristaništa plutala je u

209

Anna

Glorij@

vodi kao sirenina kosa. Dvije gavke plivale su prema pristaništu. Nebo se rasvijetlilo, postalo blještavo kristalnoplavo, a otok kojega se gnušala najednom joj se učinio prelijepim.

Srećonoša je bio usidren na doku ribarske kuće, ali Theo je opazio Annie u crvenom

ogrtaču na samome kraju trajektnog pristaništa, kako promatra otvoreno more kao udovica nekog kapetana koja čeka povratak mrtvog supruga. Cijeli jučerašnji dan pustio ju je na miru, a to je bilo dovoljno dugo.

Mogla je ostati u kući Harp. Ili kad smo već kod toga, u kolibi - otočke vještice nisu joj prilazile bliže od dva kilometra. Ali, ne. Ispod sve te Annieine dobrote skrivala se pakost. Mogla je to formulirati kako god je htjela, ali na brod Lesa Childersa preselila je kako bi pobjegla od njega!

Bijesno se zaputio pristaništem. Jedan ludi dio njega uživao je u gnjevu koji ga je obuzeo. Prvi put u životu, mogao je biti istinski bijesan na jednu ženu i znati da se ona neće pretvoriti u hrpu jada. Naravno, laknulo mu je što se stvari između njih neće zakomplicirati, ali ta reakcija bila je nagonska. Njihovoj vezi nije istekao rok trajanja, kako je ona rekla. Takva prisnost ne nestaje preko noći. Jasno mu je dala do znanja da nisu u ozbiljnoj ljubavnoj vezi, pa u čemu je onda frka? Shvatio je činjenicu da ona želi obitelj - njezin problem - ali kakve to veze ima s njima? Prije ili kasnije prestali bi biti ljubavnici, ali budući da ona na otoku neće pronaći oca svoje djece, nije imala razloga sad to okončati, ne kad im to i jednom i drugom tako mnogo znači.

Ili je možda samo njemu značilo. Oduvijek je bio oprezan, ali s Annie je taj oprez nestao. Nikad nije znao kog će vraga ona reći ili učiniti, znao je samo da je žilava a ne krhka - da ne mora paziti što govori i glumiti da je netko tko nije. Kad je bio s njom, imao je osjećaj da... da se je pronašao.

Nije stavila kapu na glavu i njezine su se kovrče razularile kao i uvijek. Krenuo je opako. - Uživaš u svojoj novoj kući?

Nije ga čula dok joj se približavao i sad je poskočila. Dobro. Tad se je namrštila, ne baš presretna što ga vidi, a to ga je zaboljelo tako da ju je poželio povrijediti zauzvrat. - Kakav je život na brodu za jastoge? - upitao je iskrivivši usta u nešto za što se nadao da je podrugljivi cerek. - Kladim se da je vraški udoban.

- Pogled je dobar. Nije joj želio dopustiti da ga otkači samo tako. - Svi na otoku znaju da živiš na Lesovom

brodu. Kao da onim ženama predaješ kolibu bez ikakvih uvjeta. Kladim se da su u modricama koliko se međusobno tapšu.

Njezin je nosić poletjeo u zrak. - Ako si došao ovamo urlati na mene, odlazi. Zapravo, čak i ako nisi došao urlati na mene, svejedno odlazi. Rekla sam ti da imam posla i neću dopustiti da me omete tvoja - prezirno je mahnula rukom prema njemu - gotovo apsurdna divota. Izgledaš li ikad kao da nisi sišao s nastavnice jeftinog romana?

Nije imao pojma o čemu ona govori, znao je samo da zvuči kao uvreda. Potisnuo je poriv da zarije ruke u zamršeno klupko njezine kose. - Kako ide potraga za ljubavlju tvog života? - Ponovno joj se usiljeno nacerio.

- Ne znam o čemu govoriš.

210

Anna

Glorij@

Želio ju je podići i odnijeti natrag u kolibu gdje je pripadala. Gdje su oboje pripadali. - Sjećaš se zašto si me napucala? Da budeš slobodna i pronađeš nekoga za koga ćeš se udati. Les Childers nije oženjen. Pa što ako ima sedamdeset godina? Otplatio je brod. Zašto ga ne nazoveš?

Uzdahnula je, kao da je on tek običan iritans. - Oh, Theo... Prestani se ponašati kao kreten.

Znao je da se ponaša kao kreten, ali nije se mogao natjerati da prestane. - Valjda se moja definicija prijateljstva razlikuje od tvoje. U mom životu, prijatelji se jednostavno ne pokupe i ne objave da je gotovo.

Zarila je ruke u ogrtač. - Prijatelji koji načine pogrešku i spavaju zajedno učine upravo to.

To nije bila pogreška. Barem ne za njega. Gurnuo je palac u džep traperica. - Previše kompliciraš.

Pogledala je u more pa ponovno u njega. - Pokušavam to izvesti na lijep način... - Tad prestani! - uzviknuo je. - Objasni mi zašto si odlučila otići bez ikakvog upozorenja.

Želim to čuti. Hajde. Učini to na ružan način. I učinila je. Onako kako je i trebao očekivati. Rekavši istinu. - Theo, želim ti sve najbolje, ali... moram se zaljubiti, a u tebe ne mogu. Zašto dovraga ne? Jedan strašan trenutak, učinilo mu se da je to pitanje glasno postavio. Njezin pogled bio je nepokolebljiv. Odlučan. Dodirnula mu je ruku i s ljubaznošću zbog

koje je poželio zaškrgutati zubima rekla: - Imaš previše prtljage. Nije je smio natjerati da to kaže. Trebao je znati - znao je. Uspio je odrješito kimnuti. -

Shvaćam. To je bilo sve što je trebao čuti. Istinu. Ostavio ju je na pristaništu. Kad se je vratio u kuću, osedlao je Plesača i žestoko ga

mamuzao. Nakon toga je dugo ostao u štali četkajući ga i timareći, usredotočen na iščešljavanje čičaka i čišćenje kopita. Predugo imao osjećaj da mu je nutrina zaleđena, ali Annie je to promijenila. Bila je njegova ljubavnica, njegova navijačica i njegov psihijatar. Prisilila ga je da svoju nesposobnost da usreći Kenley sagleda na jedan novi način... i da novim očima vidi Regan koja se ubila da ga oslobodi. Annie je nekako uspjela probiti granice njegove tame.

Njegova ruka umirila se između Plesačevih lopatica. Stajao je i razmišljao, vrtio u glavi posljednjih šest tjedana. U sanjarenju ga je prekinuo zvuk Livijina glasa.

- Theo! Izašao je iz štale. Livia se otrgnula od majke i potrčala k njemu. Kad se zabila u njegove

noge, osjetio je nesavladiv poriv da je podigne i zagrli. To je i učinio. Ali Livija nije bila zadovoljna. Oprijevši se objema rukama o njegova prsa, gurnula ga je

i bijesno pogledala. - Vilinska kućica nije se promijenila! Napokon jedna pogreška koju može popraviti. - Zato što ti najprije moram pokazati

jedno blago.

211

Anna

Glorij@

- Blago? To je rekao bez razmišljanja, ali odmah je znao što to blago mora biti. - Dragulje s plaže. - Dragulje? - zadivljeno je upitala Livia. - Čekaj me ovdje. - Zaputio se u svoju staru sobu na kat. Glomazna staklenka u kojoj je

Regan čuvala svoju zbirku stakalaca s plaže bila je pohranjena u dnu njegova ormara gdje ju je gurnuo prije mnogo godina jer je, kao i mnogo toga drugoga u kući, izazivala ružne uspomene. Ali dok ju je izvlačio i nosio u prizemlje, oblaci mračnog raspoloženja raspršili su se prvi put cijelog tog dana. Umiljata, velikodušna strana Reganine prirode voljela bi proslijediti Liviji svoje dragocjene kamenčiće s plaže; od jedne djevojčice drugoj.

Dok se spuštao stubama kojima je njegova sestra jurcala gore-dolje desetak puta dnevno, nešto ga je okrznulo. Nešto toplo. Nevidljivo. Zastao je i zatvorio oči, s hladnom staklenkom u rukama i sestrinim licem živim u mislima.

Regan mu se smiješila. Osmijehom mu govorila da bude sretan. Jaycie je ostavila Liviju s Theom. Theo i Livia ukrašavali su vilinsku kućicu stakalcima s

plaže i razgovarali, iako je govorila uglavnom Livia. Sve riječi koje je dotad pohranjivala u glavi kao da su morale izići odjednom. Začudio se je koliko je pronicava i koliko mnogo razumije.

- Rekla sam ti svoju nekažnjivu tajnu. - Utisnula je zadnje stakalce u novi, mahovinasti krov kućice. - Sad je red na tebe.

Do sumraka je bio ponovno u svojoj kuli, usamljeni kraljević koji čeka da se na kulu

popne kraljevna i oslobodi ga. “Imaš previše prtljage.” Pokušao je pisati, ali uhvatio se kako tupo zuri i razmišlja o Annie. Nije želio ući u

poremećene dubine izopačenog uma Quentina Piercea, ali više nije mogao poricati istinu. Nomadski demoni koji su pothranjivali njegovu maštu razbježali su se i sa sobom odnijeli njegovu karijeru.

Zatvorio je dokument na računalu i zavalio se u svoj stolac. Pogled mu je pao na crtež koji joj je ukrao. Crtež studioznog klinca čupave kose i pjegava nosa.

Theove ruke kliznule su na tipkovnicu. Otvorile novi dokument. Jedan je trenutak samo sjedio, a onda je počeo tipkati, riječi su same tekle iz njega, riječi koje su u njemu bile previše dugo zarobljene.

Diggity Swift živio je u velikom stanu s pogledom na Central Park. Diggity je bio alergičan

i hripao je ako je u zraku bilo previše peludi, a on zaboravio svoj inhalator, na što bi ga Fran, koja je brinula o njemu dok su njegovi roditelji bili na poslu, primorala da ode iz parka. I bez toga se je već osjećao kao nakaza. Bio je najmanji klinac u sedmom razredu. Zašto je morao biti i alergičan?

Fran je rekla da je bolje biti pametan nego jak, ali Diggity nije vjerovao da je to istina. Mislio je da je mnogo bolje biti jak.

Jednog dana nakon što ga je Fran natjerala da se vrati kući iz parka, dogodilo se je nešto neobično. Otišao je u svoju sobu. igrati omiljenu video igricu, ali kad je dodirnuo upravljač,

212

Anna

Glorij@

struja ga je stresla kroz ruku i niz prsa sve do nogu, i već u sljedećem času pred očima mu se zacrnilo...

Theo je pisao dugo u noć. Svako jutro kad bi se probudila, Annie bi na palubi Srećonoše pronašla novu žrtvu

paljenicu. Muffini, složenac s jajima i domaće energetske pločice nisu bili doista pougljenjeni, ali svejedno su bili žrtve paljenice - ukorijenjeni u krivnji, molili su za njezinu šutnju - a u slučaju svježe iscijeđenog narančina soka - ukazivali na žrtvu.

Nije sve bilo jestivo. Pojavila se je i boca mirisnog losiona za ruke, pa majica s patentnim zatvaračem i motivom otoka Peregrine, na koju je još uvijek bila pričvršćena etiketa s cijenom iz Tildyne suvenirnice. Povremeno bi opazila darivatelja - Naomi dok je donosila zdjelu juhe od riba i školjki, gospođu Nelson kad je ostavljala mirisni losion. Čak je i Marie ostavila pitu od limuna.

Kako je sad na raspolaganju imala pristojnu vezu, Annie je počela kontaktirati svoje nekadašnje klijente kojima je šetala pse. Razgovarala je sa svojim šefom u Coffee, Coffeeu da se vrati na stari posao i da joj dopusti da spava na kauču u stražnjoj prostoriji dok ne dobije prvu kuću na čuvanje. Ali svejedno je imala previše slobodnog vremena i bolna tuga nije popuštala.

Theo je bio bijesan na nju i nije se vratio. Bol jer ga je izgubila kružila je oko nje kao lešinar koji odbija odletjeti. Bol, podsjetila se, koju samo ona osjeća.

Cesto je razmišljala o Nivenu Garru, ali nije se mogla nositi i s tim odbijanjem. Željela je pronaći njegovu obitelj, no odlučila je pričekati dok ne ode s otoka i najgori jad zbog Thea ne popusti.

Dvije mlađe žene svratile su do broda, znatiželjne zašto je otišla iz kolibe, pa je Annie znala da vijest o prijenosu vlasništva nije procurila. Promrmljala je nešto o potrebi da bude blizu grada i činilo se da ih je to objašnjenje zadovoljilo.

Annieinog četvrtog jutra na brodu, Lisa je skočila na palubu i čvrsto je zagrlila. Budući da je oduvijek bila hladna, Annie nije mogla dokučiti odakle ovo naglo oduševljenje, dok je Lisa najzad nije pustila. - Ne mogu vjerovati da si uspjela nagovoriti Liviju da progovori. Danas sam je vidjela. Dogodilo se čudo.

- Timski rad - odvratila je Annie, no Lisa ju je na to ponovno zagrlila i izjavila da je promijenila Jayciein život.

Lisa nije bila jedina posjetiteljica. Annie je bila u kabini i prala donje rublje, kad je začula korake na palubi. - Annie?

Glas je pripadao Barbari. Annie je objesila mokri grudnjak preko aparata za gašenje požara da se osuši, uzela kaput i izašla na palubu.

Barbara je stajala u kormilarnici držeći u ruci domaći slatki kruh omotan plastičnom folijom. Natapirana kosa splasnula joj je i jedino što je ostalo od njezine uobičajene šminke bio je krvavocrveni ruž koji se je razlio u boriće oko usta. Odložila je kruh uz sonarnu opremu. - Prošlo je šest dana. Nisi nazvala policiju. Ni ti, ni Theo. Nikome nisi rekla.

213

Anna

Glorij@

- Nisam još - odvrati Annie. - Pokušavamo ispraviti što smo učinile. Želim da to znaš. - Te njezine riječi zvučale su

više kao molba nego kao izjava. - Bravo za vas. Barbara je potezala dugme na svom kaputu. - Naomi i ja smo u četvrtak bile na kopnu i

razgovarale s odvjetnikom. Sastavlja dokumente kako bi koliba zauvijek bila tvoja. - Pogledala je mimo Annie prema ribarskoj kući jer je više nije mogla gledati u oči. - Tražimo samo da nikome ne kažeš.

Annie se primorala ostati nepopustljiva. - Nemate nikakvog prava išta tražiti. - Znam, ali... - Oči su joj bile podlivene krvlju. - Većina nas rođena je na otoku. Kroz

godine smo imale svojih razmirica i nije baš da nas sve svi vole, ali... Ljudi nas poštuju, a to je dragocjeno.

- Očito nije previše dragocjeno kad ste bile spremne to odbaciti. A sad želite da Theo i ja šutimo kako bih ja dobila svoju kolibu natrag.

Zbog razmrljanog crvenog ruža, Barbarina koža izgledala je pepeljasta. - Ne. Pobrinut ćemo se da je dobiješ natrag, bez obzira. Samo te molimo da se...

- Ponesem bolje no što ste se vi ponijele. Barbarina ramena ovjesila su se. - Točno. Bolje no što smo se sve mi ponijele. Annie nije mogla vječno biti gruba. Odluku je donijela onoga časa kad su Lisine dvije

crvenokose djevojčice utrčale u bakin dnevni boravak i bacile joj se u naručje. - Otkažite odvjetnika - rekla je. - Koliba je vaša. Barbara je zinula. - Ne misliš ozbiljno.

- Mislim. - Ovamo se ne može vratiti. Ako zadrži kolibu, zadržat će je samo iz inata. - Koliba pripada otoku. Ja ne. Vaša je. Bez ikakvih uvjeta. Činite s njom što želite.

- Ali... Annie nije željela čuti ni riječ više. Čvršće je omotala kaput oko tijela i skočila na dok. Jedan je muškarac strugao korito čamca. Ribari su za plime dovozili svoje čamce na

Božićnu plažu, obavljali popravke pa gurali čamce natrag u more kad bi se plima povukla. Otočki život bio je ogoljen - ovisio je o morskim mijenama i vremenu, o ribi i hirovima prirode. Lutala je kroz grad i osjećala se prazno i isključeno kao ona samotna jastožara naslonjena na Tildynu zatvorenu suvenirnicu.

Mobitel joj je zazvonio u džepu. Zvao je posrednik iz trgovine rabljenom robom. Naslonila se je na izblijedjelu reklamu za riblju juhu i rolice od jastoga, i slušala, ali ono što joj je on rekao bilo je toliko neshvatljivo da ga je morala zatražiti da joj dvaput ponovi.

- Istina je - rekao je. - Iznos je nečuven, ali kupac je neki sakupljač, a stolac-sirena je unikat.

- S dobrim razlogom! - uzviknula je. - Apsolutno je odvratan. - Srećom, ljepota je u oku promatrača. Samo tako, imala je novca da otplati većinu dugova. Jednim telefonskim pozivom,

dobila je novi početak.

214

Anna

Glorij@

Trajekt je trebao doći sutradan poslijepodne - na Anniein četrdeset i četvrti dan na otoku. Ujutro je morala odjuriti do kuće Harp po stvari koje je ostavila kod Jaycie - svoje lutke, ostatak odjeće, Mariahine marame. Nakon sedam noći koje je prespavala na brodu za lov na jastoge, bila je i više no spremna živjeti na kopnu. Poželjela je da to kopno nije kauč u Coffee, Coffeeu, ali to neće biti zadugo. Jedan od vlasnika pasa koje je šetala želio je da mu čuva kuću dok je u Europi.

Obavijest na oglasnoj ploči mjesne zajednice najavljivala je sastanak građana tu večer. Pretpostavljala je da će se na sastanku zacijelo spomenuti i koliba pa mu je željela prisustvovati, ali morala je biti sigurna da Theo neće biti ondje pa je ušla tek kad je sastanak već započeo.

Lisa ju je opazila i mahnula prema slobodnom stolcu pokraj sebe. Sedam otočkih povjerenika sjedilo je za dugim sklopivim stolom na kraju prostorije. Barbara nije izgledala ništa bolje no prošli put kad ju je vidjela: plava kosa ni sad joj nije bila natapirana i nije bila našminkana. Ostale bakice raštrkale su se po prostoriji, neke su sjedile zajedno, druge uz svoje muževe. Nijedna od njih nije pogledala Annie u oči.

Točke dnevnog reda redale su se: proračun, popravci u pristaništu, kako se riješiti rastućeg broja neupotrebljivih kamioneta. Nagađalo se o neobično toplom vremenu tog dana i oluji koja ga je trebala popratiti. O kolibi ni riječi.

Sastanak se bližio kraju, kad je Barbara ustala. - Prije no što završimo, imam jednu vijest.

Izgledala je manja bez guste maškare i narumenjenih obraza. Naslonila se na stol, kao da joj je potrebna potpora. - Znam da ćete svi biti sretni kad čujete da je... - Pročistila je grlo. - Annie Hewitt darovala je kolibu Moonraker otoku.

Okupljeni su zažamorili. Stolci su škripali dok su se svi okretali prema njoj. - Annie, jesi li doista to učinila? - upita Lisa.

- Nikad mi to nisi spomenula - obrati se Barbari suprug iz prvog reda. Na njegov komentar odgovorio je povjerenik koji je sjedio na suprotnoj strani stola. - I

mi to prvi put čujemo, Bookere. Barbara je čekala da se graja utiša i tek tad nastavila. - Zahvaljujući Annieinoj

velikodušnosti, moći ćemo pretvoriti kolibu u našu novu školu. Ponovno se začuo žamor, praćen ponekim pljeskom i zviždukom. Jedan muškarac kojeg

Annie nije poznavala ispružio je ruku i potapšao je po ramenu. - Tijekom ljeta, moći ćemo je iznajmljivati i prihod od iznajmljivanja pridodati školskom

proračunu - nastavila je Barbara. Lisa je ščepala Annieinu ruku. - Oh, Annie... Djeci će to promijeniti život. Umjesto da postane sigurnija, Barbara je naizgled sve više klonula. - Želimo da naši

mladi stanovnici znaju koliko nam je stalo do njih. - Pogledala je prema Lisi. - I što smo sve spremni učiniti kako bismo ih zadržali na otoku. - Spustila je pogled na stol i Annie je obuzeo uznemirujući osjećaj da će se rasplakati, ali kad je podigla glavu, Barbarine oči bile su suhe. Kimnula je nekome u prostoriji. Pa ponovno kimnula. Jedna po jedna, bake s kojima se je urotila ustale su i pridružile joj se.

215

Anna

Glorij@

Annie se nelagodno promeškoljila na stolcu. Barbarine usne su podrhtavale. - Nešto vam svima moramo reći.

216

Anna

Glorij@

DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Annieina nelagoda eskalirala je. Barbara je bespomoćno pogledavala ostale. Naomi je provukla ruku kroz kratku kosu, nenamjerno je podižući u kokoticu. Odmaknula se je korak od ostalih. - Annie se nije dragovoljno odrekla kolibe - rekla je. - Mi smo je istjerale.

Zbunjeni žamor razlegao se među okupljenima. Annie je skočila na noge. - Nitko me nije ni na što prisilio. Željela sam vam dati kolibu. Pričinjava li mi se, ili negdje miriši kava? Predlažem da završimo ovaj sastanak.

Nije bila vlasnica nekretnine i nije imala pravo predložiti da išta završe, ali njezina potreba za osvetom nestala je. Te su žene pogriješile i zbog toga patile. Ali nisu bile zle. Bile su majke i bake koje su toliko željele sačuvati svoje obitelji da su izgubile iz vida razliku između dobra i zla. Uza sve svoje mane, Annie su bile drage, a ona je bolje od ikoga znala koliko lako ljudi skrenu s pravoga puta zbog ljubavi.

- Annie... - Barbari se je počela vraćati urođena autoritativnost. - Sve smo se složile da ovo moramo učiniti.

- Ne morate - odvratila je Annie. Pa naglašenije dodala: - Doista ne morate. - Annie, molim te, sjedni. - Barbara je ponovno bila glavna. Annie se skljokala na stolac. Barbara je ukratko objasnila pravni dogovor između Elliotta Harpa i Mariah. Tildy je

čvrsto uhvatila rubove svoje grimizne avijatičarske jakne i rekla: - Mi smo poštene žene. Nadam se da svi vi to znate. Mislile smo da će naša djeca prestati odlaziti s otoka ako budemo imali novu školu.

- Prava je sramota tjerati djecu da idu u školu u prikolici - doviknuo je jedan ženski glas iz pozadine.

- Uvjerile smo se da cilj opravdava sredstva - reče Naomi. - Ja sam ta koja je sve pokrenula. - Louise Nelson oslonila se svom težinom na štap i pogledala svoju snahu u prvome redu. - Galeann, nisi baš bila nesklona životu na otoku dok školska zgrada nije izgorjela. Nisam mogla podnijeti pomisao da ćete Johnny i ti otići. Cijeli život živim ovdje, ali dovoljno sam pametna da znam da ne mogu ostati na otoku bez obitelji u blizini. - Starost je oslabila njezin glas i svi u prostoriji su utihnuli. - Ako vi odete na kopno, morat ću i ja, a želim umrijeti ovdje. Zbog toga sam počela razmišljati o drugim mogućnostima.

Naomi je ponovno provukla ruku kroz kosu i podigla novu kokoticu uz onu prvu. - Svi trčimo pred rudo. - Preuzela je riječ i korak po korak izložila sve što su učinile, ne štedeći nijednu od njih. Opisala je kako su sabotirale dostavu Annieinih namirnica, vandalizirale njezinu kolibu. Sve.

Annie je potonula dublje u stolac. Prikazivale su je i kao junakinju i kao žrtvu, a ona nije željela biti ni jedna ni druga.

- Pobrinule smo se da ništa ne razbijemo - dodala je Judy suhih očiju, ali s papirnatom maramicom stisnutom u šaci.

217

Anna

Glorij@

Naomi je opisala kako su objesile lutku sa stropa, napisale poruku upozorenja na zidu i na kraju pucale na Annie.

Barbara je poniknula glavom. - Ja sam to učinila. To je bilo najgore i ja sam odgovorna. Lisa je zaprepašteno zadahtala: - Mama! Marie je napućila usne do veličine rupice dugmeta. - Ja sam smislila da kažemo Annie

da je Theo Harp ozlijeđen u nesreći, tako da s Naomi ode s otoka. Čestita sam žena i nikad u životu nisam se ovako stidjela same sebe. Nadam se da će mi Bog oprostiti, jer sama si ne mogu.

Annie joj je morala odati priznanje. Marie možda jest mrgud, ali je mrgud sa savješću. - Annie je shvatila što smo učinile i prozvala nas zbog toga - rekla je Barbara. -

Preklinjale smo je da ništa ne kaže kako nitko od vas ne bi saznao, ali nije željela ništa obećati.

- Barbara je ponosno podignula glavu. - U nedjelju sam je posjetila da je ponovno zamolim da ne oda našu tajnu. Mogla mi je reći da se nosim dovraga, ali nije to učinila. Rekla je da je koliba naša, bez ikakvih uvjeta. Da ne pripada njoj, nego otoku.

Annie se migoljila na stolcu dok se sve više ljudi okretalo prema njoj. - Isprva nam je svima laknulo - reče Tildy - ali što smo duže razgovarale, to nam je bilo

teže pogledati se u oči, i to smo se više stidjele. Judy je ispuhala nos. - Kako bismo svima vama iz dana u dan gledale u oči, kako bismo

se suočile sa svojom djecom, znajući u srcima što smo učinile? Barbara ispravi ramena. - Znale smo da bi nas ovo izjedalo do kraja života ako ne

priznamo. - Ispovijed je dobra za dušu - licemjerno zamijeti Marie. - I zaključile smo da se moramo ispovijediti. - Ne možemo promijeniti to što smo učinile - reče Naomi. - Možemo samo biti iskrene.

Možete nas osuđivati. Možete nas i mrziti, ako morate. Annie to više nije mogla podnijeti i ponovno je skočila na noge. - Ja sam jedina osoba

koja vas ima pravo mrziti, a ne mrzim vas, pa vas ne bi trebali mrziti ni drugi. A sad predlažem da završimo ovaj sastanak.

- Slažem se - vikne Booker Rose, neobazirući se na problem Annieina prebivališta. Sastanak je time bio završen. Annie je samo željela pobjeći, ali našla se je okružena ljudima koji su željeli razgovarati

s njom, zahvaliti joj i ispričati joj se. Otočani su ignorirali bake, ali Annie je znala da je ono najgore iza njih. Stanovnicima Mainea trebat će neko vrijeme da poslože stvari u svojim glavama, ali žilava su oni ekipa i cijene snalažljivost, čak i kad je nepromišljena. Žene neće biti dugo izopćene.

Kad se je vratila na brod, more je bilo uzburkano, a horizont je proparala munja. Noć će

biti burna, savršen epilog onoj noći kad je stigla na otok. Sutra u ovo vrijeme, više neće biti ovdje. Molila se je da se Theo ne pojavi na pristaništu kako bi se oprostio. To bi bilo previše.

218

Anna

Glorij@

Val je zapljusnuo krmu, ali ona se nije još željela zatvoriti u kabinu. Željela je promatrati kotrljanje oluje, upiti njezinu žestinu. Pronašla je opremu za vremenske nepogode. Prevelika jakna vonjala je na ješku, ali sačuvala ju je suhom do sredine bedara. Stajala je na krmi i promatrala jarosnu igru svjetla. Grad ju je odvojio od promjenjivih ritmova prirode, što na otoku nije bilo moguće. Spustila se je u kabinu tek kad su se munje približile.

Kabina se osvijetlila pa zamračila, pa ponovno osvijetlila dok je oluja napadala otok. Kad je oprala zube, već joj je bilo mučno od ljuljanja broda. Ispružila se na ležaj ne razodjenuvši se, u još uvijek mokrim trapericama. Podnosila je ljuljanje najduže što je mogla, ali bilo joj je sve mučnije i znala je da će povratiti ostane li u potpalublju i trenutak duže.

Dograbila je mokru narančastu jaknu i oteturala natrag na palubu. Kiša ju je šibala kroz otvoreni dio kormilarnice, ali tu je cijenu bila spremna platiti za svježi zrak.

Brod se je i nadalje bacakao, ali njezin se želudac smirio. Oluja se postupno udaljavala i kiša oslabila. Prozorski kapak lupio je o zid obližnje kuće. Nije mogla pokisnuti više no što je već pokisnula pa se popela na pristanište da vidi ima li kakve štete. Grane su bile slomljene, a munja u daljini otkrila je tamne dijelove na krovu gradske vijećnice s kojih je otpao crijep. Struja je bila skupa i nitko nije držao upaljena svjetla na trijemu, ali sad ih je nekoliko gorjelo pa je znala da nije jedina budna.

Dok je promatrala prizor oko sebe, zamijetila je neko neobično svjetlo na nebu. Činilo se da dolazi sa sjeveroistoka, blizu mjesta gdje se je nalazila koliba. Svjetlo je počelo treperiti kao logorska vatra. Ali nije bila logorska vatra, nego prava vatra.

Najprije je pomislila na kolibu. Nakon svega što su prošli, pogodila ju je munja. Neće biti nove škole. Neće biti novca od iznajmljivanja ljeti. Sve je bilo uzalud.

Popela se natrag na brod da uzme ključeve. Nekoliko trenutaka kasnije, već je trčala dokom prema ribarskoj kući uz koju je parkirala automobil. Kiša je pretvorila cestu u pravu kaljužu, a ona nije znala koliko će daleko stići u svojoj Kiji, znala je samo da mora pokušati.

U još nekoliko kuća upalila su se svjetla. Opazila je kako se kamionet Roseovih unatraške udaljava prilazom, s Barbarom na suvozačkom sjedalu. Sigurno vozi Booker. Kamionet neće imati nikakvih problema na cesti pa je potrčala prema njemu.

Pljesnula je dlanom po boku vozila prije no što se oni odvezu, i kamionet se zaustavio. Barbara ju je ugledala kroz prozor, otvorila vrata i pomaknula se da Annie uđe. Nije zatražila objašnjenje pa je Annie znala da je i ona vidjela vatru. Kišne kapi kotrljale su se s Annieine jakne. - Koliba je - rekla je. - Znam da je.

- Ne može biti - odgovorila je Barbara. - Ne nakon svega. Jednostavno ne može biti. - Smirite se, obje - naredio im je Booker skrećući na cestu. - Ovdje ima mnogo šume, a

koliba je u nizini. Prije će biti da su pogođena neka stabla. Annie se molila da je Booker u pravu, ali u srcu nije vjerovala u to. Kamionet je davno izgubio amortizere i iz rupe u komandnoj ploči virile su žice, ali kroz

blato se probijao mnogo bolje no što bi Anniein automobil ikad mogao. Što su dalje odmicali, to je onaj narančasti odsjaj na nebu bio jači. Grad je imao samo jedno vatrogasno vozilo, stari kamion za koji joj je Barbara rekla da nije ispravan. Booker je skrenuo na stazu prema kolibi. Našli su se na čistini i shvatili da ne gori koliba. Gorjela je kuća Harp.

219

Anna

Glorij@

Annie je najprije pomislila na Thea, pa tek tad na Jaycie i Liviju. Dragi Bože, samo da su dobro.

Barbara se uhvatila za komandnu ploču. Mlaz iskara šiknuo je u nebo. Drmusali su se prilazom. Booker je parkirao vozilo daleko od vatre. Annie je izletjela iz kamioneta i potrčala.

Vatra je bila nezasitna, osornim gutljajima gutala šindru, vrelim kandžama pohlepno zahtijevala još. Hrpe novina i časopisa pohranjenih u potkrovlju brzo su se razbuktale i krov je već gotovo izgorjeo, kostur dimnjaka već se je vidio. Annie je opazila Jaycie šćućurenu uz vrh prilaza s Livijom. Pojurila je prema njima.

- Dogodilo se strašno brzo - uzviknula je Jaycie. - Kao da je kuću pogodila eksplozija. Nisam mogla otvoriti vrata. Nešto je palo i zapriječilo ih.

- Gdje je Theo? - zavapila je Annie. - Razbio je prozor da nas izvuče. - Gdje je sad? - On... otrčao je natrag u kuću. Vikala sam. Rekla mu da ne ide. Želudac joj se zgrčio. U kući nije bilo ničeg što bi Theu bilo dovoljno važno da zbog toga

riskira život. Osim Hannibala. Theo nikad ne bi napustio ništa što mu je na brizi, čak ni jednog mačka.

Annie je krenula prema kući, ali Jaycie ju je uhvatila za rukav jakne i čvrsto držala. - Ne ideš unutra!

Jaycie je bila u pravu. Kuća je prevelika, a ona nema pojma kamo je Theo otišao. Morala je čekati. I moliti se.

Jaycie je uzela Liviju u naručje. Annie je bila maglovito svjesna dolaska dodatnih kamioneta i Bookera koji je nekome izjavio kako kući nema spasa.

- Želim Thea - zacvilila je Livia. Annie je čula prodorno njištanje prestravljenog konja. Zaboravila je na Plesača. Ali kad

se je okrenula prema štali, vidjela je kako Booker i Darren McKinley već ulaze u nju. - Oni će se pobrinuti za njega - umirila ju je Barbara dojurivši do nje. - Theo je u kući - obavijestila je Jaycie Barbaru. Barbara je zaprepašteno prekrila

dlanom usta. Zrak je bio vruć i zadimljen. Još se jedna greda srušila i odaslala uvis meteor iskri.

Annie je tupo promatrala s prilaza, iz sekunde u sekundu sve uplašenija, vrteći u glavi požar u Thornfield Hallu. I Jane Eyre koja se vraća i zatiče slijepog Edwarda Rochestera.

Sljepoća bi bila dobra. Annie bi se sa sljepoćom mogla nositi. Ali ne i sa smrću. Sa smrću, nikad.

Nešto joj se očešalo o gležnjeve. Spustila je pogled i ugledala Hannibala. Brzo je podigla mačka, još uplašenija. Theo možda upravo u ovome času izmiče plamenim jezicima tražeći ga, ne znajući da je mačak već na sigurnom.

Booker i Darren jedva su izvukli Plesača iz štale. Omotali su mu nešto oko glave kako ne bi vidio oko sebe, ali uspaničareni konj osjećao je miris dima i opirao im se.

220

Anna

Glorij@

Još jedan dio krova urušio se. Kuća bi se mogla srušiti u svakome trenu. Annie je čekala. Molila se. Stiskala mačka toliko čvrsto da je zamijaukao u prosvjed i izmigoljio iz njezina naručja. Trebala je reći Theu da ga voli. Reći mu i dovraga posljedice. Život je previše dragocjen. Ljubav je previše dragocjena. Sad on nikad neće znati koliko ga je voljela - ne sa zahtjevima koji guše ili bezumnim prijetnjama, nego dovoljno da ga oslobodi.

Iz kuće je izronio jedan lik. Pogrbljen. Bezličan. Pojurila je prema njemu. Theo je nosio nešto u obje ruke i hvatao zrak. Iza njega je eksplodirao prozor. Dotrčala je do njega, pokušavala ga poduprijeti. Ono što je nosio zabijalo joj se u noge. Pokušala mu je uzeti to iz ruku, ali nije puštao.

Muškarci su mu pritrčali upomoć, odgurujući je s puta i odvlačeći Thea na čisti zrak. Tek tad je vidjela što je donio iz kuće u plamenu. Po što se je vratio. Ne po mačka, nego po dva crvena kovčega. Vratio se po njezine lutke.

Annie se trudila shvatiti. Theo se vratio u taj pakao kako bi spasio njezine šašave, ljubljene lutke. Poželjela je zaurlati na njega, ljubiti ga dok i ona i on ne ostanu bez daha, natjerati ga da joj obeća da više nikad neće učiniti nešto ovako budalasto. Ali on se je otrgnuo od muškaraca kako bi prišao svom konju.

- Moja vilinska kućica! - vrisnula je Livia. - Želim vidjeti svoju vilinsku kućicu. Jaycie ju je pokušala umiriti, ali četverogodišnjakinji je sve to bilo previše i nije se dala

urazumjeti. Annie u tom času nije mogla ništa učiniti za Thea, ali možda je mogla pomoći oko Livije. - Jesi li zaboravila? - Dodirnula je Livijin zajapureni obraz i približila lice njezinu. - Noć je i vile bi mogle biti ondje. Znaš da ne žele da ih ljudi vide.

Livijina sitna prsa tresla su se od jecaja. - Želim ih vidjeti. “Želimo mnogo toga što ne možemo dobiti. Požar se nije proširio do vilinske kućice, ali

sve je bilo jako izgaženo. - Znam, dušo, ali one ne žele vidjeti tebe. - Možeš li... - Livia je štucnula. - Možeš li me odvesti ujutro? Annie je predugo oklijevala i Livia se rasplakala. - Želim vidjeti vilinsku kućicu! Annie je pogledala Jaycie koja je izgledala jednako iscrpljeno kao i njezina kćerka. - Ako požar bude ugašen i ne bude nikakve opasnosti, odvest ću te ujutro - obećala je

Annie. To je zadovoljilo Liviju dok njezina majka nije počela dogovarati da prenoće u gradu.

Tad je ponovno zacmizdrila. - Annie je rekla da će me ujutro odvesti da vidim vilinsku kućicu! Želim ostati ovdje!

Promukli muški glas začuo se iza njihovih leđa. - Zašto vas tri ne prenoćite u kolibi? Annie se okrenula kao oparena. Theo je izgledao kao da je izronio iz pakla, modre su

mu oči sijevale s lica crnog od čađe, mačak se sklupčao u njegovim rukama. Pružio joj je Hannibala. - Uzmi ga, molim te.

Prije no što je uspjela išta odvratiti, ponovno je nestao. Barbara je odvezla Annie, Jaycie i Liviju do kolibe. Annie je odložila Hannibala u kolibu

pa otišla po dva crvena kovčega u kamionetu. Sve drugo što je pohranila u kući izgorjelo je: njezina odjeća, Mariahine marame i njezina Knjiga snova. Ali imala je svoje lutke. I zagurane

221

Anna

Glorij@

između debelog kartona na dnu oba kovčega, imala je crteže Nivena Garra. Što je bilo daleko važnije, Theo je bio živ i zdrav.

Eksplozija iskri rasvijetlila je noćno nebo poput đavolje sporedne predstave. Kuća Harp izgorjela je do temelja. Annie je svoj krevet u kolibi prepustila Jaycie i Liviji i spavala na kauču ostavljajući

atelje Theu, ali sutradan rano ujutro još se nije bio vratio. Prišla je prozoru. Ondje gdje je kuća Harp nekoć zapovijedala svima njima, sad su se iz ruševina izvijale tek perjanice dima.

Livia se pojavila u pidžami u koju je bila odjevena prethodne noći i protrljala oči. - Idemo vidjeti vilinsku kućicu.

Annie se je nadala da će četverogodišnjakinja dugo spavati nakon onakve noći, ali u krevetu je još bila samo Jaycie. Ujedno se nadala da će Livia zaboraviti na vilinsku kućicu. Trebala je znati da neće.

Nježno joj je objasnila da je netko možda slučajno nagazio na kućicu za vrijeme požara, ali Livia nije htjela ni čuti. - Vile to ne bi dopustile. Annie, možemo li je otići vidjeti? Molim te!

- Livia, bojim se da ćeš se razočarati. Livia je iskrivila lice. - Želim je vidjeti! Do večeri će se Annie vratiti na kopno, i umjesto da iza sebe ostavi djevojčicu sa

sretnim uspomenama na nju, ostavit će je razočaranu. - U redu - nevoljko je pristala. - Idi po jaknu.

Annie je već odjenula Mariahine prekratke hlače uskih nogavica i crni pulover. Tome je pridodala onu jaknu za vremenske nepogode koja je vonjala na dim, i napisala poruku Jaycie. Dok je vodila van Liviju odjevenu u pidžamu i jaknicu, sjetila se da joj nije dala doručak - iako u kuhinji nije ostalo baš mnogo hrane. Ali kad je predložila da najprije doručkuju, Livia je odbila, a Annie nije imala snage za raspravu.

Netko je parkirao Jayciein Suburban uz kolibu. Annie je smjestila Liviju u njezinu sjedalicu, zakopčala joj pojas i odvezla se. Theov automobil bio je parkiran blizu vrha litice, kao i sinoć. Parkirala je iza njega i pomogla Liviji da izađe. Čvrsto držeći ruku četverogodišnjakinje, propješačila je s njom ostatak puta do vrha.

Vodorige i kamena kula su preživjeli, kao i štala i garaža. Ali od kuće nije ostalo ništa osim četiri ciglena dimnjaka i dio stubišta. Onkraj ruševina, vidio se je ocean. Kuća više nije priječila pogled.

Bilo je ironično da je Livia prva opazila Thea, budući da Annie nije bila u stanju razmišljati ni o kome drugome. Livia se otrgnula od nje i potrčala prema njemu, vukući za sobom preduge nogavice pidžame. - Theo!

Bio je prljav. Neobrijan. Odjeven u premalenu mornarsku jaknu koju mu je zacijelo posudio netko od muškaraca, u trapericama poderanim na listu. Annie se stisnulo srce. Nakon svega što je prošao - svega što je morao učiniti - evo ga, čuči u blatu i iznova gradi Livijinu vilinsku kućicu.

Nasmiješio se djevojčici osmijehom tako umornim da su mu se kutovi usana objesili. - Požar je naljutio vile. Vidi što su učinile.

222

Anna

Glorij@

- Oh, ne. - Livia je stavila ruke na bokove kao neka minijaturna odrasla žena. - Bile su jako, jako zločeste.

Theo je pogledao Annie. Prljavština se uglavila u borice oko njegovih očiju, a jedno mu je uho bilo posve crno. Izložio je svoj život opasnosti da spasi njezine lutke. Tipično. - Proveo si ovdje cijelu noć - tiho je rekla. - Svjedočio propasti kuće Harp.

- I pokušavao spriječiti iskre da zapale štalu. Sad kad je on bio živ i zdrav, njezin poriv da mu otkrije svoje osjećaje ustupio je mjesto

stvarnosti. Ništa se nije promijenilo. Ona neće žrtvovati njegovu dobrobit samo kako bi se rasteretila. - Je li Plesač dobro? - upitala je.

Kimnuo je. - U štali je. Kako je naš mačak? Grlo joj se stegnulo. - Naš mačak je super. Bolje od tebe. Livia je proučavala što je Theo učinio. - Radiš stazu. Vilama će se to svidjeti. Sagradio je novu, nižu i širu kućicu, a umjesto kamene staze, u polumjesec oko ulaza

utiskivao je glatka stakalaca s plaže. Nekoliko njih pružio je Liviji. - Vidi što možeš učiniti dok ja razgovaram s Annie.

Livia se prihvatila posla. Annie je morala stisnuti šake kako dlanovima ne bi kliznula preko Theova lica. - Pravi si idiot - rekla je s nježnošću koju nije mogla sakriti. - Lutke su zamjenjive. Ti nisi.

- Znam koliko ti znače. - Ne toliko kao ti. Nakosio je glavu. - Ja ću paziti na Liviju - brzo je rekla. - A ti odi u kolibu i malo odspavaj. - Spavat ću kasnije. - Pogledao je ruševine kuće pa vratio pogled na uju. - Zar doista

odlaziš još danas? Kimnula je. - Tko je sad idiot? - upitao je. - Postoji razlika između utrčavanja u kuću u plamenu i odlaska na kopno - naglasila je. - I jedno i drugo ima veliki nedostatak. - Ne bih rekla da odlazak za mene ima nedostatak. - Za tebe možda ne. Ali za mene ga svakako ima. Bio je mrtav umoran. Naravno da mu nije bilo svejedno zbog njezina odlaska. Ali to što

mu nije bilo svejedno nije se moglo izjednačiti s ljubavlju, a ona neće pogrešno shvatiti njegov umor kao naglo otvaranje srca. - Ukoliko se ne budeš petljao s luđakinjama, bit ćeš dobro.

Njegov osmijeh, umoran ali iskren, iznenadio ju je. - Trebalo bi mi smetati što tako govoriš o njima.

- Ali ti ne smeta? - Istina je istina. Vrijeme je da budem muško. - To nema nikakve veze s time jesi li muško. Jednostavno moraš prihvatiti činjenicu da

ne možeš spasiti sve koje voliš.

223

Anna

Glorij@

- Na moju sreću, tebe ne treba spašavati. - Prokleto si u pravu. Protljao je bradu nadlanicom. - Imam posao za tebe. Plaćen posao. Nije joj se svidio smjer kojim je njihov razgovor krenuo pa ga je pokušala odvratiti. -

Znala sam da sam dobra u krevetu, ali nisam znala da sam toliko dobra. Uzdahnuo je. - Imaj suosjećanja, Antoinette. Previše sam umoran da bih te mogao

pratiti. Uspjela je zakolutati očima. - Kao da si ikad mogao. - Taj posao možeš raditi i iz grada. Ponudit će joj posao iz sažaljenja, a ona to nije mogla podnijeti. - Čula sam za seks preko

Skypea, ali mene ne privlači. - Želim da ilustriraš knjigu koju pišem. - Žao mi je. Čak i da jesam ilustratorica, a nisam, nemam nikakvog iskustva u crtanju

rasporenih tijela. - Oh, krenulo ju je, itekako. Gazila je vlastito srce. Uzdahnuo je. - Tjedan dana jedva da sam oka sklopio i ne sjećam se kad sam zadnji put

jeo. Prsa me bole. Oči su mi kao brusni papir. Ruke su mi pune plikova. A tebi je samo do šale.

- Plikova? Daj da vidim. - Posegnula je za njegovom rukom, ali ju je on brzo sakrio iza leđa.

- Sam ću se pobrinuti za svoju ruku, ali prije toga želim da me saslušaš. Nije namjeravao odustati. - Nema potrebe. Već ionako imam više posla no što stignem

obaviti. - Annie, možeš li barem jednom biti susretljiva? - Možda jednog dana, ali danas ne. - Annie, rastužuješ Thea. - Ni on ni ona nisu shvatili da ih Livia sluša. Izvirila je iza

Theovih nogu. - Mislim da bi mu trebala reći svoju nekažnjivu tajnu. - Ja ne mislim! - Ubojito je pogledala Liviju. - A bolje ti je da mu je ne kažeš ni ti. Livia je pogledala Thea. - Onda ti reci njoj tvoju nekažnjivu tajnu. Theo se ukočio. - Annie ne želi čuti moju nekažnjivu tajnu. - Zar ti imaš nekažnjivu tajnu? - iznenadila se Annie. - Da, ima je. - Livia se nadula od uobraženosti četverogođišnjakinje. - A ja je znam. Sad je Theo bio taj koji je ubojito pogledao Liviju. - Pronađi nekoliko češera. Mnogo

njih. - Uperio je rukom prema stablima iza sjenice. - Ondje. Annie to više nije mogla podnijeti. - Kasnije - rekla je. - Moramo se vratiti u kolibu i

vidjeti je li se tvoja mama probudila. Livijino lice pretvorilo se je u olujni oblak. - Ne želim ići! - Nemoj otežavati Annie - rekao je Theo. - Ja ću dovršiti vilinsku kućicu. Vidjet ćeš je

kasnije.

224

Anna

Glorij@

Požar je poremetio Livijin svijet. Nije se dovoljno naspavala i bila je razdražljiva kako samo jedno pretjerano podraženo četverogodišnje dijete može biti. - Ne idem! - uzviknula je. - I ako mi ne dopustite da ostanem, reći ću vaše tajne!

Annie je ščepa za ruku. - Ne smiješ reći nekažnjivu tajnu! - Ni u kom slučaju ne smiješ! - uzviknuo je Theo. - Smijem! - odvratila je Livia. - Ako su obje iste!

225

Anna

Glorij@

DVADESET I PETO POGLAVLJE

Theo nije mogao pokrenuti mozak. Stajao je ondje kao jedna od vodoriga kuće Harp, stopala prikucanih za tlo, dok je Annie nekako uspijevala odvesti jogunastu četverogodišnjakinju do automobila. Tupo je promatrao kako njih dvije odlaze.

“Smijem! Ako su obje iste!” Annie je bila kristalno jasna kad je rekla da on ima previše prtljage. Ali sad se nije tako

osjećao. Tinjajuće ruševine kuće predstavljale su sve što je ostavljao iza sebe. Sve što ga je sprječavalo da zaviri u vlastito srce i postane muškarac kakav je želio biti. Volio je Annie Hewitt iz dubine duše.

Zar je Annie rekla Liviji da ga voli? Što je točno rekla? Jer on je imao tjeskoban osjećaj da nije mislila isto što i on.

Stvarnost ga je ošamarila posred lica onoga dana kad je pronašao Reganina stakalca s plaže. Kad je Livia zatražila da joj kaže ono što je ona nazvala “nekažnjivom tajnom”, riječi su samo izletjele iz njega lako poput daha. Imao je osjećaj da voli Annie od svoje šesnaeste godine - i možda je i voli.

“Imaš previše prtljage.” Annieine riječi pretvorile su ga u kukavicu. Njegova iskustva sa ženama bila su

nezavidna, a bez obzira na sve svoje šale o njegovu novcu, Annie od njega nije željela ni prebite pare. Ako ikad sazna da je on kupio onaj prokleti stolac-sirenu, nikad mu neće oprostiti. Mogao joj je dati samo svoje srce - a za njega mu je jasno dala do znanja da ga ne želi.

Ali nije bio tolika kukavica da se ne bi borio. Planirao joj je dati vremena do njezina zadnjeg dana na otoku da se ohladi od njihove svađe na pristaništu. Namjeravao je pripremiti najbolji doručak u životu i jutros joj ga odnijeti na Srećonošu. Nekako je zaključio da će je uspjeti uvjeriti da je njegova prtljaga stvar prošlosti - da je on slobodan voljeti je, bez obzira može li mu ona uzvratiti osjećaje ili ne. Ali požar je sve to osujetio.

Trebala mu je bistra glava. Nekoliko sati sna. Definitivno tuširanje. Ali nije imao vremena ni za što od toga. Annie zacijelo osjeća njegovu hitnost jednako snažno kao on. Jedino će je tako moći uvjeriti da ne odustane od njega.

Sretno ti bilo. Već si uprskao. Manjak sna dotukao ga je. Sad je on u glavi čuo njezinu lutku Fakinku. Okrenuo je leđa

ruševinama kuće Harp, zaputio se prema svom automobilu i odjurio do kolibe. Nje više nije bilo. Predala je Liviju majci i odjurila prema gradu kao da joj život ovisi o

bijegu od njega. Tjeskoba mu je izjedala želudac dok je vozio za njom. Suburban se nije mogao mjeriti s njegovim Range Roverom i brzo ju je sustigao.

Potrubio je, ali nije se zaustavila. Nastavio je trubiti. Morala je čuti, ali nije se zaustavila - dapače, ubrzala je.

Rekla sam ti, oglasila se prokleta lutka. Zakasnio si.

226

Anna

Glorij@

Vraga sam zakasnio! Bili su na otoku, a ona će uskoro stići do gradića. Mora samo biti strpljiv i pratiti je. Ali nije želio biti strpljiv. Želio ju je odmah i ako ona ne shvaća ozbiljnost njegovih nakana, pokazat će joj.

Zabio se Roverom u stražnji kraj Suburbana. Ne dovoljno snažno da je zanese. Tek dovoljno da ona shvati da se on ne šali. Očito je shvatila, jer nastavila je voziti. Suburban je bio krntija s toliko ulubljenja da još nekoliko njih neće predstavljati razliku, ali za Range Rover se to nije moglo reći. Nije mario. Ponovno se zabio u Suburban. I još jednom. Na kraju je na Suburbanu zabljesnulo jedino preživjelo kočničko svjetlo.

Automobil se s trzajem zaustavio, vrata naglo otvorila, a ona izletjela sa sjedala. I on je iskočio, samo kako bi je čuo da vrišti: - Ne želim razgovarati o tome!

- U redu! - odviknuo je. - Ja ću govoriti. Volim te i neka sam proklet ako se toga sramim, a ti možda nemaš toliko prtljage kao ja, ali nemoj se praviti da je sa svim onim luzerima uz koje si se dosad vezala nemaš baš nimalo.

- Bila su samo dvojica! - I kod mene su bile samo dvije, tako da smo kvit! - Ni približno! - Nisu bili udaljeni ni pet metara, a ona je još uvijek vikala. - Moja dvojica

bila su sebični šupci! Tvoje su bile homicidalne luđakinje! - Kenley nije bila homicidalna! - Nije bila ni daleko od toga. I ja sam nakon svojih prekida samo gledala reprize Teorije

velikog praska i dobila tri kilograma! Nisam okajavala do kraja života. - Više ne okajavam! - Vikao je glasno kao i ona, i nije se pomaknuo, kao ni ona. Mozak

mu je uskuhao. Grlo se osušilo. Svaki dio tijela bolio ga je. Ona je, pak - sa svojom naelektriziranom kosom i plamtećim očima - izgledala kao boginja osvete na vrhuncu moći.

Bijesno joj je prišao. - Želim život s tobom, Annie. Želim voditi ljubav s tobom toliko da ne možeš hodati. I imati djecu s tobom. Žao mi je što mi je trebalo tako dugo da to shvatim, ali nisam baš naviknut da je ljubav dobar osjećaj. - Uperio je prst otprilike prema njezinu licu. - Rekla si da si romantična duša. Romantika je ništa! Ta riječ nije ni sluga onome što osjećam prema tebi. I znam da ćeš prije ili kasnije saznati za prokleti stolac, ali ja tako postupam! I odsad nadalje...

- Stolac? Sranje. Sad je gledao i u raširene nosnice i u plamteće svijetlosmeđe demonske oči. - Ti si kupio onaj stolac! - uzviknula je. Nije smio pokazati nimalo slabosti. - Tko te drugi voli dovoljno da kupi tu rugobu? Ponovno je otvorila usta, a on je bio toliko izmožden da ga je čak i kosa boljela, ali

nastavio ju je napadati. - Poslovna ponuda koju sam ti dao stvarna je. Počeo sam pisati novu knjigu - takvu koja će ti se za promjenu svidjeti - ali ne želim govoriti sad o tome. Želim razgovarati o tome da ti i ja stvorimo zajednički život i da mi pružiš priliku da ti pokažem da je ono što osjećam vedro i snažno i bez ijedne sjene. To ti želim pokazati.

Žudio je da joj kaže za Diggityja. I da joj ponovi da želi djecu s njom, u slučaju da ga prvi put nije čula. Želio ju je ljubiti dok joj se ne zavrti u glavi. Voditi ljubav s njom dok joj se

227

Anna

Glorij@

razum ne pomuti. Sve bi to dosad već bio učinio da ona nije sjela. Nasred blatnjave ceste. Kao da su je noge izdale. To je zaustavilo njegovu tiradu kako ništa drugo ne bi moglo.

Prišao joj je. Kleknuo pokraj nje. Vodenasta zraka sunčeva svjetla pronašla je put kroz stabla i igrala se skrivača na jagodicama njezina lica. Medno-smeđa griva kovrči koje je obožavao vodila je pravi rat oko njezina lica - najljepšeg lica koje je on u životu vidio, prepunog života, prožetog svim osjećajima koji su je činili onakvom kakva jest. - Jesi li dobro? - upitao je.

Nije odgovorio, a nijema Annie ga je plašila pa se vratio objašnjavanju. - Želim život s tobom. Ne mogu zamisliti život ni sa kim drugim. Hoćeš li barem razmisliti?

Kimnula je, ali kimnula je kolebljivo i nije izgledala sigurna. Povuče li se, mogao bi je zauvijek izgubiti pa joj je rekao za Diggityja i koliko želi da ona ilustrira knjigu koju piše za djecu, ne za odrasle, i koliko će se njegovim novim čitateljima svidjeti njezini šašavi crteži. Sjedio je s njom nasred blatnjave ceste i rekao joj da je za njega ljubav uvijek značila katastrofu i da mu je zbog toga trebalo tako dugo da imenuje to što osjeća prema njoj - opuštenost, povezanost, nježnost. Gotovo se je zagrcnuo na toj posljednjoj riječi, ne zato što nije mislio svako slovo, nego zato što je - čak i kao jedan pisac - glasno izgovarajući riječ nježnost imao osjećaj da bi trebao vratiti svoju iskaznicu muškarca. Ali njezine su oči bile prikovane za njegovo lice pa ju je ponovio i popratio izjavom koliko predivno izgleda kad je on u njoj.

To je definitivno privuklo njezinu pažnju pa je ubacio malo opscenosti. Govorio tiše. Saputao joj na uho. Rekao joj što joj želi činiti. Što želi da ona njemu čini. Njezine kovrče škakljale su mu usne; koža joj se zarumenjela, a njegove traperice postale preuske, ali ponovno se je osjećao kao muškarac, muškarac koji je bespomoćno izložen na milost i nemilost ove žene koja se igra s lutkama i pomaže nijemim djevojčicama da ponovno progovore i spašava ga od njegova vlastita beznađa. Ovoj šašavoj, seksi, duševno posve zdravoj ženi.

Dodirnuo joj je lice. - Mislim da te volim od svoje šesnaeste godine. Nakosila je glavu kao da nešto čeka. - Siguran sam u to - odlučnije je dodao, iako nije bio nimalo siguran. Tko se može

osvrnuti na svoje tinejdžerske godine i biti u išta siguran? Ali ona je od njega još nešto željela i on joj je to morao dati, mada nije imao pojma što bi to bilo.

Iz čista mira, u glavi je začuo lutkin glas. Poljubi je, tikvane. Ništa na svijetu nije želio više od toga, ali vonjao je na dim, lice mu je bilo prekriveno masnom čađom, a ruke prljave. Jednostavno je poljubi.

I poljubio ju je. Zakopao je prljave ruke u njezinu kosu i poljubio je tako da je ostala bez daha. Njezin vrat, oči, kutove njezinih usta. Ljubio ju je kao da mu život ovisi o tome. Poljupcima joj predočavao njihovu budućnost. Sve što bi mogli imati i sve što bi mogli biti. Tihi zvuči koje su proizvodili zajedno postali su pjesma za njegove uši.

Uhvatila ga je za ramena, ali nije ga odgurnula, privukla ga je bliže. Izgubio se u njoj. Pronašao se.

228

Anna

Glorij@

Kad su se najzad prestali ljubiti, i nadalje je prljavim dlanovima držao njezino sad jednako prljavo lice. Vrh nosa bio joj je zamrljan čađom. Usne su joj bile natečene od ljubljenja. Oči svjetlucale.

- Nekažnjiva tajna - šapnula je. Želudac mu se stisnuo u najčvršći čvor. Polako je izdahnuo. - Neka bude dobra. Priljubila je usne uz njegovo uho i šapnula mu svoju tajnu. Bila je dobra. Stvarno dobra. Zapravo, ne bi mogla biti bolja.

229

Anna

Glorij@

EPILOG

Ljetno sunce poskakivalo je na krestama valova i odbijalo se od jarbola dvije jedrilice koje su hvatale vjetar. Kobaltno plavi vrtni stolci stajali su na vrtnom trijemu, smještenom daleko ispred stare seoske kuće kako bi se iz njega pružao najbolji pogled na ocean u daljini. Ruže, kokotići, ukrasni grašak i potočarke cvjetali su u obližnjem vrtu, a vijugava staza vodila od kamenog trijema preko livade natrag do kuće, sad dvostruko veće no što je nekoć bila. Šumarak je zaklanjao gostinjsku kućicu s lijeve strane, pred kojom je na minijaturnom trijemu počivao stolac-sirena.

Na vrtnome trijemu, iz središta dugog drvenog stola, dovoljno velikog da se za njega smjesti brojna obitelj, uzdizao se suncobran, sklopljen na ranoposlijepodnevnom povjetarcu. Stara kamena vodoriga sa šiltericom Knicksa nakoso nabijenom na glavu nekoć je čuvala kuću na drugom kraju otoka. Sad je zaštitnički čučala uz glinenu posudu iz koje su se prelijevali geraniji. Svuda naokolo ležalo je sve što je mainsko ljeto nanijelo: nogometna lopta, ružičasta igračka za jahanje, napuštene naočale za plivanje, štapići za puhanje balona i promočena kreda za crtanje.

Jedan namršteni dječak ravne tamne kose sjedio je prekriženih nogu između vrtnih stolaca i razgovarao s Fakinkom koja je zirkala u njega preko naslona za ruke jednog stolca.

- I... - rekao je dječak - ...zato sam lupio nogama o pod. Zato što me je grozno naljutio. Lutka je odmahnula vunenim kovrčama. - Strašno! Ispričaj mi ponovno što je točno

učinio. Dječak - čije je ime bilo Charlie Harp - nestrpljivo je odgurnuo tamnu kosu s čela i

ogorčeno napuhao obraze. - Ne dopušta mi da vozim kamionet! Fakinka je prislonila krpenu ruku na čelo. - Koji podlac! Sa susjednog stolca začuo se strpljiv uzdah. Fakinka i Charlie nisu se obazirali na njega. - A onda... - dodao je Charlie. - Onda se naljutio na mene samo zato što sam uzeo svoj

turbo autić od sestre. Bio je moj. - Suludo! - Fakinka je prezirno mahnula prema djevojčici kovrčave kose koja je

drijemala na starom prekrivaču u travi. - To što se tim autom nisi igrao već sto godina apsolutno nije razlog da ga prepustiš

sestri. Ta tvoja sestra samo je davež. Ni ne sviđaš joj se. - Pa... - Charlie se namrštio. - Ipak joj se sviđam. - Ne sviđaš. - Sviđam! Smije se kad se kreveljim, a kad se igram s njom i proizvodim čudne zvukove,

potpuno poludi. - Très intèressant - zamjenti Fakinka koju sklonost stranim jezicima još uvijek nije

napustila. - Ponekad baca hranu na pod, a to je baš smiješno. - Hmmm... Možda... - Fakinka se potapšala po obrazu.

230

Anna

Glorij@

- Ne, zaboravi da sam išta rekla. - Reci mi. - Pa... - Lutka se potapšala i po drugom obrazu. - Ja, Fakinka, mislim da je tvoj turbo

autić zapravo igračka za male bebe i ako te itko vidi da se igraš njime, mogao bi pomisliti da si i ti...

- Ništa neće pomisliti jer tu igračku za male bebe dajem njoj! Fakinka ga je zaprepašteno promatrala otvorenih usta. -

Trebala sam se toga sama sjetiti. A sad, mislim da ću skladati pjesmu u čast... - Neću pjesmu! - U redu. - Fakinka je šmrcnula, duboko uvrijeđena. - Ako ćeš biti takav, reći ću ti što je

Dilly rekla. Rekla je da ne možeš biti superjunak dok ne naučiš biti ljubazan prema maloj djeci. To je rekla.

Charlie nije imao dobar protuargument pa je čupkao flaster na nožnom palcu i vratio se na svoj glavni jad. - Ja sam otočko dijete.

- Nažalost, samo ljeti. Ostatak vremena si gradsko dijete iz New Yorka. - Ljeto se računa! Svejedno sam otočko dijete, a otočka djeca smiju voziti. - Kad napune deset godina. - Taj duboki, nepopustljiv glas pripadao je Leu, Charlicjevoj

drugoj najdražoj lutki - mnogo zanimljivijoj od dosadnog, starog Petera; ili glupe, smiješne Puslice; ili Dilly - koja ga je uvijek podsjećala da opere zube i slično.

Leo je promatrao Charlieja preko naslona za ruke susjednog stolca. - Otočka djeca moraju imati najmanje deset godina da bi smjela voziti. Ti ih, kume, imaš šest.

- Uskoro ću imati deset. - Ne baš tako uskoro, Bogu hvala. Charlie je strijeljao lutka pogledom. - Stvarno sam ljut. - Naravno da jesi. Superljut. - Leo okrene glavu na jednu, pa na drugu stranu. - Imam

ideju. - Kakvu? - Reci mu koliko si ljut. A onda nabaci skrušenu facu i zamoli ga da te odvede na

surfanje. Ako budeš izgledao dovoljno pokunjeno, kladim se da će se sažaliti i povesti te. Charlie nije bio od jučer. Skrenuo je pogled s Lea na muškarca koji ga je držao. -

Stvarno! Možemo li odmah? Njegov otac odložio je Lea i slegnuo ramenima. - Valovi izgledaju dobro. Zašto ne? Idi

po svoje stvari. Charlie je skočio i pojurio prema kući, brzo grabeći na svojim kratkim nožicama. Ali kad

je stigao do prve stube, zaustavio se i strelovito okrenuo. - Ja vozim! - Ne voziš! - odvratila je njegova majka, skidajući Fakinku s ruke. Charlie je bijesno umarširao u kuću, a njegov se otac nasmijao. - Obožavam tog malog. - Vidi, vidi, pravo iznenađenje. - Charliejeva majka promatrala je uspavanu djevojčicu.

Njezine neukrotive, medenoplave kovrče nisu mogle biti različitije od bratove tamne, ravne kose, ali i ona i on naslijedili su očeve modre oči. I majčinu drsku osobnost.

231

Anna

Glorij@

Annie se zavalila u svoju ležaljku. Theu nikada nije dosadilo gledati neobično suprugino lice. Ispružio je ruku i uhvatio njezinu, kliznuo prstima preko vjenčanog prstena s dijamantima za koji je izjavila da je previše raskošan, ali ga je svejedno voljela. - U koliko sati ćemo ih se riješiti?

- U četiri ih ostavljamo kod Barbare. Kod nje će večerati. - Što nama ostavlja cijelo poslijepodne za opijanje i razvrat. - Za opijanje ne znam, ali razvrata će definitivno biti. - I bolje ti je. Volim naše vražićke iz sveg srca, ali upropaštavaju nam seksualni život. Annie je ovila prste oko njegova bedra. - Večeras neće. Prostenjao je. - Ubijaš me. - Nisam još ni počela. Posegnuo je za njom. Osjetivši njegovu ruku u svojoj kosi, Annie se zapitala griješi li što toliko voli glumiti

fatalku. Što voli moć koju ima nad njim - moć koju koristi samo kako bi rastjerala sjene. Sad je bio drugačiji muškarac od onoga kojeg je prije sedam godina vidjela na stubištu s pištoljem za dvoboj u ruci. Oboje su drugačiji. Ovaj otok koji je nekoć mrzila postao je njezino najdraže mjesto na kugli zemaljskoj, utočište od užurbanosti svakodnevnog života.

Uz to što je privatno radila s djecom s poteškoćama, vodila je lutkarske seminare za liječnike, bolničarke, učitelje i socijalne radnike. Nikad nije mislila da bi mogla toliko voljeti svoj posao. Glavni izazov bio je uskladiti poslovne obveze s obitelji koja joj je značila sve na svijetu i prijateljstvima koja je njegovala. Ovdje na otoku imala je vremena za stvari koje je ponekad propuštala ostatak godine, kao na primjer proslavu Livijina desetog rođendana prošli tjedan kad su im Jaycie i njezina nova obitelj došli u posjet s kopna.

Okrenula se licem prema suncu. - Tako je lijepo samo sjediti ovdje. - Previše radiš - rekao je, ne prvi put. - Nisam jedina. - Veliki uspjeh knjiga o Diggityju Swiftu nije je posve iznenadio.

Diggityjeve pustolovine vodile su mlade čitatelje tinejdžere do ruba strave, ne gurajući ih preko njega. Annie je bila presretna što su njezini šašavi crteži nadahnuli njezina supruga i svidjeli se njegovim čitateljima.

Charlie je dojurio iz kuće. Theo je nevoljko ustao, poljubio Annie i dograbio jedan keks s brusnicama i orasima iz posude koju je tog jutra zatekao na pragu kuće, pogledao usnulu kćerku pa krenuo na plažu sa sinom. Annie je podigla pete na stolac i obgrlila koljena.

U njezinim starim gotičkim romanima, čitatelj nikad nije vidio što je bilo s junakom i junakinjom kad je započeo stvarni život i kad su se morali nositi sa svim neredom u njemu: kućanskim poslovima, dječjim prepirkama, prehladama i izazovima odnosa sa širom obitelji - njegovom, ne njezinom. Elliott je s godinama smekšao, ali Cynthia je bila pretenciozna kao uvijek i izluđivala Thea. Annie je bila snošljivija jer je Cynthia bila zapanjujuće dobra baka - mnogo bolja s djecom nego s odraslima - i klinci su je obožavali.

Što se tiče Annieine obitelji... Sylvia, obudovjela sestra Nivena Garra, i Nivenov dugogodišni partner Benedict - odnosno djed Bendy, kako ga je zvao Charlie - uskoro će doći u godišnji ljetni posjet. Sylvia i Benedict isprva su bili sumnjičavi prema Annie, ali

232

Anna

Glorij@

nakon DNK testa i nekoliko nezgrapnih prvih posjeta, zbližili su se kao da su jedni drugima oduvijek bili u životu.

Večeras će, međutim, Theo i ona biti sami. Sutra će spakirati klince i odvesti se na drugu stranu otoka. Zamislila je kako mašu obitelji iz Providencea koja ljeti unajmljuje školsku kolibu pa nastavljaju izbrazdanim prilazom prema vrhu hridine i najljepšem pogledu na cijelom otoku.

Sporedne zgrade kuće Harp davno su srušene, bazen zatrpan iz sigurnosnih razloga. Od onoga što je nekoć bilo, ostala je samo povijušama obrasla kula. Theo i ona ležat će na deki i pijuckati dobro vino, dok će Charlie trčkarati slobodno kako samo otočko dijete može. Nakon nekog vremena, Theo će uzeti u naručje njihovu kćerku, poljubiti je u tjeme i odnijeti je do starog smrekovog panja. Cučnut će, pokupiti stakalca s plaže koja su još uvijek raštrkana oko panja i šapnuti joj na uho:

- Sagradimo kućicu za vile.

SVRŠETAK

233

Anna