STEPHENKING

POTREBNE STVARI 1.

Ovo je za Chris Lavina, koji nema sve odgovore - samo one koji su važni.

POTREBNE STVARI

Sigurno da jesi. Sigurno. Nikad ne zaboravljam lice.Dođi ovamo, daj da se rukujemo! Reći ću ti nešto: Prepoznao sam te po načinu na koji hodaš prije nego li sam dobro zagledao tvoje lice. Nisi mogao izabrati bolji dan za povratak u Castle Rock. Nije li zanimljiv? Uskoro će započeti sezona lova, budale u šumi koje pucaju na sve što se miče i što nije odjeveno u kričavo narandžasto, a zatim dolazi snijeg i susnježica, ali sve to tek slijedi. Sada će listopad i u Rocku mi dozvoljavamo listopadu da ostane koliko dugo želi.Što se mene tiče, to je najbolje doba godine. Proljeće je lijepo ovdje, ali ja ću uvijek izabrati radije listopad nego svibanj. Western Maine je dio države koji se najviše zaboravi nakon odlaska ljeta kad se svi ljudi sa svojim kolibama na jezeru i na Viewu vrate u New York i Massachusetts. Ljudi ih ovdje svake godine gledaju kako dolaze i odlaze - zdravo, zdravo, zdravo; doviđenja, doviđenja, doviđenja. Dobro je kad dođu, jer donose gradske dolare, ali dobro je i kad odu, jer sa sobom također donose i gradsko nezadovoljstvo.Nezadovoljstvo je ono o čemu bih najviše volio s tobom razgovarati - možeš li na kratko sjesti sa mnom? Bit će dobro ovdje na stepenicama paviljona. Sunce je toplo i odavde, točno u centru Town Commona, možemo vidjeti cijelo središte grada. Samo trebaš paziti na iverje. Stepenice treba prebrusiti i ponovo obojati. To je posao Hugh Priesta, ali Hugh još nije našao vremena da to napravi. Znaš, on pije. To nije tajna. Tajne se mogu čuvati u Castle Rocku, ali za to se treba jako potruditi, i mnogi od nas znaju da je prošlo mnogo vremena otkad su Hugh Priest i težak posao bili u dobrim odnosima.Što je to bilo?

1

Oh To! Reci, dječače, nije li to krasno djelo? Ovi leci su po cijelom gradu! Mislim da ih je Wanda Hemphill (njen muž, Don, vodi Hemphill's Market) sama najviše stavila. Skini ga sa stupa i dodaj mi ga. Nemoj se sramiti - prije svega, nitko ne bi smio lijepiti letke na paviljon Town Commona.Prokletstvo! Samo pogledaj ovu stvar, hoćeš li? Na vrhu je napisano KOCKA I VRAG. Velikim crvenim slovima s dimom koji izlazi iz njih, kao da su te stvari specijalnom pošiljkom dostavljene iz Topheta. Ha! Netko tko ne zna kakvo je uspavano malo mjesto ovaj grad, pomislio bi da zaista idemo k vragu. Ali znaš kako se nekad u ovakvom gradu pretjeruje u nekim stvarima. A velečasni Willie je sigurno stalno opsjednut time. Bez sumnje. Crkve u malim gradovima... pa, pretpostavljam da ti ne moram reći kako je to. Dobro se slažu međusobno - na neki način - ali u stvari nisu sretni jedni s drugima. Neko vrijeme sve se odvija mirno, a tada izbiju svađe.Ovaj put prilično velika svađa i puno uvreda. Znaš, katolici pripremaju nešto što oni nazivaju Casino noć u dvorani Knights of Columbus u drugom dijelu grada. Kako sam čuo, posljednji četvrtak u mjesecu i sa zaradom će pomoći plaćanje popravaka na crkvenom krovu. To je Naša Gospe mirnih voda - morao si proći pored nje na putu kroz grad ako si išao kroz Castle View. Zgodna mala crkvica, zar ne?Noć Casina je bila ideja oca Brighama, ali Isabelline kćeri su zapravo uzele stvar u svoje ruke. Naročito Betsy Vigue. Mislim da joj se sviđa ideja da obuče svoju najizazovniju crnu haljinu i dijeli blackjack ili vrti kotač ruleta i govori, "Stavite svoje uloge, dame i gospodo, molim vas stavite svoje uloge." Mislim da se svima sviđa ta ideja. To je bezopasna stvar, samo za nekoliko novčića, ali njima svejedno djeluje malo nestašnom.Ali velečasnom Willieju ne djeluje bezopasno, a njemu i njegovim vjernicima djeluje i više nego malo nestašno. On je u stvari velečasni William Rose, i nikad nije previše volio oca Brighama, a niti ga otac nije previše trebao. (U stvari, otac Brigham je počeo zvati velečasnog Rosea "Parobrod Willie" i velečasni Willie to zna.)Već prije su frcale iskre između ova dva vrača, ali stvari vezane uz noć Casina su i više od iskri; mislim da bi se to moglo zvati vatreni okršaj. Kad je Willie čuo da katolici namjeravaju provesti noć kockajući se u

2

dvorani K of C, njegova mala glava potpuno se zajapurila od bijesa. Iz vlastitog džepa je platio za plakate KOCKA I VRAG i Wanda Hemphill i njen krug prijateljica švelja ih je svugdje postavio. Od tada, jedino mjesto na kojem katolici i baptisti međusobno razgovaraju je u rubrici pisma u našim malim tjednim novinama, gdje bjesne i prepucavaju se frazama i šalju jedni druge k vragu.Pogledaj ovamo, vidjet ćeš na što mislim. Nan Roberts upravo izlazi iz banke. Ona je vlasnica Naninog restorančića i pretpostavljam da je jedna od najbogatijih osoba u gradu sada kad je stari Pop Merrill preselio na drugi svijet. Ona je isto i baptista otkad je Hector bio štene. A s druge strane dolazi veliki Al Gendron. On je takav katolik da je papa prema njemu košer, a njegov najbolji prijatelj je Irac Johnny Brigham. Sad pažljivo promatraj. Vidiš kako podižu noseve? Ha! Nije li to prava predstava ? Siguran sam da se temperatura spustila dvadeset stupnjeva kad su prošli jedan pored drugog. Kao što je moja majka običavala govoriti - ljudi se više zabavljaju nego bilo tko drugi, osim konja, a oni ne mogu.Pogledaj sad ovdje. Vidiš šerifova patrolna kola parkirana uz rub pločnika blizu video kluba? Unutra je John LaPointe. On bi trebao paziti na vozače koji prebrzo voze - centar grada je zona spore vožnje, naročito u vrijeme škole - ali ako zakloniš oči i bliže pogledaš, vidjet ćeš da ono što on u stvari radi je da gleda u sliku koju je izvukao iz svog novčanika. Ne vidim je odavde, ali znam što je to isto kao što poznajem svoj džep. To je fotografija Johna i Sally Ratcliffe na državnom sajmu u Fryeburgu koju je Andy Clutterbuck slikao prije godinu dana. Johnova ruka je oko nje na toj slici, a ona drži punjenog medvjeda kojeg je osvojila na streljani i oboje su izgledali toliko sretni da su se mogli raspuknuti. Ali to je bilo tada, a ovo je sada, kao što se priča, danas je Sally zaručena za Lester Pratta, trenera tjelesnog odgoja u srednjoj školi. On je pravi pravcati baptist, baš kao i ona. John još uvijek nije prebolio što ju je izgubio. Vidiš li kako je uzdahnuo? Zaista je zapao u duboku depresiju. Samo čovjek koji je još uvijek zaljubljen (ili misli da je) može tako duboko uzdahnuti.Nevolju i nezadovoljstvo čine obične stvari, jesi li to ikad opazio? Nedramatske stvari. Dat ću ti primjer. Vidiš li frajera koji upravo ide po stepenicama suda? Ne, ne onaj čovjek u odijelu; to je Dan Keeton,

3

naš glavni činovnik. Mislim na onog drugog - crni momak u radnoj odjeći. To je Eddie Warburton, vratar u noćnoj smjeni u općinskoj zgradi. Promatraj ga nekoliko sekundi i gledaj što radi. Evo! Jesi li ga vidio kako je zastao na najvišoj stepenici i pogledao niz ulicu? Siguran sam da gleda prema Sunoco stanici. Sonny Jackett je vlasnik i radnik Sunoca i između njih je stalno neprijateljstvo otkako je Eddie tamo odveo auto da bi mu pogledali upravljački mehanizam.Sjećam se dobro tog auta. To je bila Honda Civic, ništa posebno, osim što je Eddiju bila posebna, jer je to bio prvi i jedini potpuno nov auto koji je ikad posjedovao u svom životu. A Sonny ne samo da je napravio loš posao, već ga je i previše naplatio. To je Eddijeva verzija priče. Warburton samo koristi tu priču da vidi može li izbjeći plaćanje računa za popravak - to je Sonnyjeva verzija priče. Znaš kako to već ide, zar ne?I tako je Sonny Jacket odveo Eddieja Warburtona na sud za sitne žalbe gdje se prvo vikalo u sudnici, a zatim i po hodnicima. Eddie je rekao da ga je Sonny nazvao glupim crnčugom, a Sonny je rekao: "Pa ja ga nisam nazvao crnčugom, a sve ostalo je istina". Na kraju nitko od njih nije bio zadovoljan. Sudac je natjerao Eddijea da ispljune pedeset dolara, za koje je Eddie rekao da je pedeset dolara previše, a Sonny je rekao da nije ni blizu dovoljno. Sljedeća stvar je bio požar na električnim instalacijama u Eddijevom novom autu nakon kojeg je Eddijev Civic završio na otpadu na Town Road #5 i sada Eddie vozi Oldsmobile iz '89 koji pušta ulje. Eddie nikad nije napustio misao da Sonny Jacket zna puno više o tom požaru nego što je ikad rekao.Ljudi se puno više zabavljaju nego drugi, osim konja, a oni ne mogu. Nije li to i više nego li možeš podnijeti u jednom vrućem danu?Ipak, to je samo život malog gradića - nazovi ga ili gradić Peyton ili Grover's Corner ili Castle Rock, ljudi samo jedu pitu i piju kavu i razgovaraju jedan o drugome iza leđa. Evo Sloppeyja Dodda, potpuno samog jer ga druga djeca ismijavaju zbog njegovog mucanja. Evo Myrtle Keeton i ako izgleda pomalo usamljeno i zbunjeno, kao da nije sigurna gdje je i što se događa, to je zato što je njen muž (frajer kojeg upravo vidiš da ide po stepenicama suda iza Eddieja) nije pri sebi posljednjih šest mjeseci. Vidiš kako su joj natečene oči? Mislim da je plakala, ili nije dobro spavala, ili oboje, zar ne?

4

Evo ide Lenote Potter, izgleda kao da je upravo izašla iz žurnala. Sigurno ide u Western Auto, da vidi da li je već stiglo njeno specijalno organsko gnojivo. Ta žena ima više vrsta cvijeća koje uzgaja oko svoje kuće nego što Čarter ima pilula za jetru. Užasno je ponosna na njih. Nije jako omiljena među ženama ovog grada - misle da je uobražena, sa svojim cvijećem i svojim gredicama i svojom bostonskom trajnom od sedamdeset dolara. One misle da je uobražena, i reći ću ti tajnu, budući da sjedimo ovdje jedan do drugoga na ovoj stepenici paviljona punoj iverja. Mislim da su u pravu.Mislim da ćeš reći da je sve prilično obično, ali nisu sve naše nevolje u Castle Rocku obične, moram te odmah upozoriti. Nitko nije zaboravio Franka Dodda, čuvara križanja koji je poludio prije dvanaest godina i ubio one žene, a nisu zaboravili ni psa, onog koji je došao s bjesnoćom i ubio Joea Cambera i starog pijanca u ulici nedaleko od njega. Pas je ubio i starog dobrog šerifa Georgea Bannermana. Danas taj posao obavlja Alan Pangborn i on je dobar čovjek, ali nikad neće dostići velikog Georgea u očima ovog grada.Ništa nije bilo obično niti u onome što se dogodilo Reginaldu "Pop" Merrillu - Pop je bio stari škrtac koji je vodio staretinarnicu. Zvala se Emporium Gallorium. Nalazila se upravo tamo gdje je onaj prazan prostor preko ulice. Prije nekog vremena staretinarnica je izgorjela, ali postoje ljudi u gradu koji su to vidjeli (ili tvrde da jesu) i koji će ti reći nakon nekoliko piva u Mellow Tiger da je trebalo puno više od obične vatre da uništi Emporium Galorium i oduzme život Pop Merrilla.Njegov nećak Ace je rekao da se njegovom ujaku dogodilo nešto sablasno prije tog požara - nešto poput Zone sumraka. Naravno, Ace nije bio u blizini kad je njegov ujak zagrizao u prašinu; upravo je završavao četverogodišnju zatvorsku kaznu u Shawshank zatvoru zbog noćne provale. (Ljudi su oduvijek znali da će Ace Merrill loše završiti; kad je bio u školi bio je jedan od najgorih grubijana koje je ovaj grad vidio, i mora da su stotine dječaka prelazile na drugu stranu ceste kad su vidjeli da Ace ide prema njima s kopčama i patentnim zatvaračima koji su zveckali na motociklističkoj jakni i čizmama koje su udarale po pločniku.) Ipak, ljudi mu vjeruju; možda je zaista neobično što se dogodilo Popu tog dana, ili je to samo govorkanje kod Nane uz šalice kave i kriške pita od jabuka.

5

Ovdje je vjerojatno isto kao i tamo gdje si odrastao. Ljudi postaju nervozni zbog religije, ljudi nose baterije, ljudi nose tajne, ljudi zamjeraju... i ponekad neka sablasna priča tu i tamo, kao što se moglo ili nije moglo dogoditi tog dana kad je Pop umro u staretinarnici, kako bi oživjeli dosadan dan. Castle Rock je još uvijek lijepo mjesto za život i odrastanje, kao što kaže i znak na ulazu u grad. Sunce lijepo sija na jezero i na lišće na drveću i po jasnom danu možeš vidjeti sve do Vermonta s vrha Castle Viewa. Ljeti, ljudi se svađaju oko nedjeljnih novina, a povremeno su svađe na parkiralištu Mellow Tigera petkom ili subotom uveče (ponekad oba dana), ali ljudi ljeti uvijek odlaze kući i svađe uvijek završe. Rock je oduvijek bio jedan od dobrih mjesta, i kad ljudi postanu nervozni, znaš što kažemo? Mi kažemo On će preći preko toga ili Ona će preći preko toga.Henryju Beaufortu, na primjer, ide na živce Hugh Priest koji udara Rock-Ola kada je pijan... ali Henry će preći preko toga. Wilma Jerzyck i Nettie Cobb su ljute jedna na drugu... ali Nettie će preći preko toga (vjerojatno), a Wilmin način života je da bude ljuta. Šerif Pangborn još uvijek tuguje za svojom ženom i mlađim djetetom koji su prerano umrli i to je bila prava tragedija, ali i on će to vremenom preboljeti. Artritis Polly Chalmer neće se vremenom poboljšati, pogoršava se, malo po malo - i možda ga neće preboljeti, ali će naučiti živjeti s njim. Milijuni jesu.Stalno se međusobno sudaramo, ali uglavnom se stvari dobro odvijaju. Ili uvijek jesu, sve do sada. Ali moram ti reći pravu tajnu, prijatelju; zbog toga sam te najviše i pozvao kad sam te vidio ponovo u gradu. Mislim da je nevolja - prava nevolja - na putu. Njušim je, upravo iza horizonta, poput neočekivane oluje pune grmljavine. Svađa između baptista i katolika zbog noći Casina, djeca koja zadirkuju jadnog Sloopeyja zbog njegovog mucanja, baterija Johna LaPointea, tuga šerifa Pangborna... Mislim da će sve te stvari djelovati beznačajno prema onome što slijedi.Vidiš li onu zgradu preko u Main Streetu? Onu tri vratiju dalje od praznog mjesta gdje se nekad nalazio Emporium Gallorium? Ispred se nalazi zeleni baldahin? Da, to je ta. Prozori su nasapunati, jer još nije otvorena. POTREBNE STVARI, kaže natpis - znaš li ti što to znači? Ne znam ni ja, ali izgleda da loš predosjećaj dolazi odande.

6

Upravo odande.Pogledaj još jednom niz ulicu. Vidiš li onog dječaka, zar ne? Onog koji gura svoj bicikl i izgleda kao da sanjari najslađe snove koje dječak može sanjati? Pripazi na njega, prijatelju. Mislim da je on taj koji će sve započeti.Ne, rekao sam ti, ne znam što... ne točno. Ali pazi na tog dječaka. I drži se grada neko vrijeme, hoćeš li? Stvari upravo djeluju loše, i ako se nešto dogodi, moglo bi biti dobro ako postoji svjedok.Poznajem tog dječaka - onog koji gura svoj bicikl. Možda ga i ti poznaješ. Njegovo ime je Brian - i nekako. Mislim da njegov otac ugrađuje zidne obloge i vrata u Oxfordu ili Južnom Parizu.Pripazi na njega, kažem ti. Pripazi na sve. Već si bio ovdje prije, ali stvari će se početi mijenjati.Ja to znam.Ja to osjećam.Oluja je na pomolu.

7

SVEČANOST VELIKOG OTVARANJA

PRVO POGLAVLJE

1U malom gradiću otvaranje novog dućana je velika novost.To nije bilo toliko važno Brianu Rusku kao što je to bilo nekima; na primjer njegovoj majci. Čuo ju je da o tome razgovara (rekla mu je da se to ne može zvati ogovaranje, jer je ogovaranje ružna navika, a ona to ne radi) na široko i na dugačko preko telefona s najboljom prijateljicom, Myrom Evans, već cijeli mjesec. Prvi su radnici stigli u staru kuću u kojoj su se prethodno nalazile Western Maine nekretnine i osiguranje, upravo kad je škola ponovo počela i odonda su stalno bili zaposleni. Nitko nije previše znao što oni tamo zapravo rade; njihov prvi zadatak je bio staviti veliki izlog, a sljedeći da ga nasapunaju da bude neproziran.Prije dva tjedna pojavio se natpis na vratima koji je visio na konopcu pričvršćenim plastičnim prozirnim priljepkom.USKORO SE OTVARA!pisalo je.POTREBNE STVARINOVA VRSTA DUĆANA"Nećete vjerovati svojim očima!""To će biti samo još jedna staretinarnica," rekla je Brianova majka Myri. U tom trenutku Cora Rusk je ležala na kauču, držeći telefon jednom rukom, dok je drugom jela trešnje prekrivene čokoladom i gledala Santa Barbaru na televiziji. "Još jedna staretinarnica s puno lažnog ranog američkog pokućstva i starih pljesnivih telefona. Čekaj i vidjet ćeš."To je bilo brzo nakon što je novi izlog bio postavljen i nasapunat i majka je govorila s takvom sigurnošću da je Brian trebao smatrati da je stvar završena. Ali s njegovom majkom niti jedna stvar nije djelovala potpuno završenom. Njena nagađanja i pretpostavke djelovale su beskonačne poput problema i likova u Santa Barbari i Općoj bolnici.

8

Prošlog tjedna prvi red natpisa koji je visio na vratima bio je promijenjen i pisalo je:VELIKO OTVARANJE 9. LISTOPADA - DOVEDITE SVOJE PRIJATELJE!Brian nije bio toliko zainteresiran za novi dućan kao njegova majka (i neki nastavnici; čuo ih je da govore o tome u zbornici niže srednje škole Castle Rocka, kad je na njemu bio red da bude poštar), ali on je imao jedanaest godina i zdravog jedanaestogodišnjaka zanima sve što je novo. Osim toga, ime mjesta ga je fasciniralo. Potrebne stvari: što je to točno značilo?Pročitao je promijenjeni red prošlog utorka na putu kući iz škole. Utorkom poslijepodne imao je nastavu do kasno. Brian je rođen sa zečjom usnom i iako je kirurški ispravljena kad je imao sedam godina, još uvijek je trebao ići na govorne vježbe. Svima koji su smatrali da on to mrzi, uporno je tvrdio da nije tako. Bio je duboko i beznadežno zaljubljen u gđicu Ratcliffe i čekao je cijeli tjedan da dođe njegov specijalni sat. Činilo se da utorak traje tisuću godina i posljednja dva sata je uvijek provodio osjećajući ugodno podrhtavanje u želucu.Bila su samo četiri djeteta u razredu i niti jedno nije bilo iz Brianovog dijela grada. Bilo mu je drago. Nakon sat vremena u istoj sobi s gđicom Ratcliffe, bio je previše uzbuđen za društvo. Volio je sporo ići kući kasno poslijepodne, obično gurajući svoj bicikl umjesto da ga vozi, sanjajući o njoj dok je žuto i zlatno lišće padalo oko njega u kosim trakama listopadskog sunčevog svjetla.Put ga je vodio pored tri bloka Main Streeta i kada je vidio natpis koji je najavio veliko otvaranje, priljubio je nos na staklo vrata, nadajući se da će vidjeti što je zamijenilo teške stolove i industrijske žute zidove Western Maine nekretnina i osiguranja. Njegova znatiželja je bila poražena. Zaslon je bio stavljen i povučen do kraja. Brian nije vidio ništa osim svog odraza lica i preklopljenih ruku.U petak četvrtog, u tjednim novinama Castle Rocka, Call, je objavljen oglas za novi dućan. Bio je zaokružen valovitim rubom i ispod odtiskanih slova nalazila se slika anđela prislonjenih leđa uz leđa koji su puhali u duge trube. U oglasu nije pisalo ništa drugo što se već nije moglo pročitati na natpisu koji je visio na priljepku: ime dućana je bilo Potrebne stvari, otvorit će se u 10 sati ujutro 9. listopada i, naravno,

9

"Nećete vjerovati svojim očima." Nije se nimalo dalo naslutiti koju robu vlasnik ili vlasnici Potrebnih stvari namjeravaju nuditi.Čini se da je to jako uzrujavalo Coru Rusk - u svakom slučaju dovoljno da obavi jedan od rijetkih poziva u subotu ujutro s Myrom."Ja ću vjerovati svojim očima", reče. "Kad vidim one okrugle krevete koji bi trebali biti stari dvije stotine godina, ali na okvirima piše Rochester, New York, što može vidjeti svatko tko želi sagnuti svoju glavu i pogledati ispod ruba presvlake, baš ću vjerovati svojim očima."Myra reče nešto. Cora je slušala, izvlačeći po jedan, a zatim po dva Planter kikirikija iz konzerve i brzo ih žvaćući. Brian i njegov mali brat Sean, su sjedili na podu dnevne sobe gledajući crtane filmove na televiziji. Sean je potpunuo uronio u svijet Štrumfova, a Brian nije bio potpuno neuključen u tu zajednicu malih plavih ljudi, ali je jedno uho naćulio prema razgovoru. "Ureeedu!" Cora Rusk je uskliknula s još više sigurnosti i naglašavanja nego obično, budući da je Myra nešto naročito oštro primijetila. "Visoke cijene i pljesnivi stari telefoni!"Jučer, u ponedjeljak, Brian se vozio kroz centar s dva ili tri prijatelja. Bili su nasuprot novog dućana i vidio je da je netko tokom dana postavio tamno zelenu tendu. Preko nje, bijelim slovima bile su ispisane riječi POTREBNE STVARI. Polly Chalmers, gospođa koja je vodila dućan za šivanje, stajala je na pločniku, s rukama na njenim zadivljujuće mršavim kukovima, gledajući tendu s izrazom koji je djelovao istovremeno zbunjen i zadivljujući.Brian, koji je nešto znao o tendama, i sam se divio. To je bila jedina prava tenda u Main Streetu i davala je dućanu poseban izgled. Riječ "profinjen" nije bila dio njegovog rječnika, ali odmah je znao da nema niti jednog drugog dućana u Castle Rocku koji je tako izgledao. Zahvaljujući tendi, izgledao je poput nekog dućana kojeg možeš vidjeti u televizijskoj emisiji. Western Auto na drugoj strani ulice je u usporedbi s njim izgledao zapušteno i priprosto.Kad je stigao kući, njegova majka je bila na kauču, gledajući Santa Barbaru, jela je pitu s kremom i pila dijetnu Coca Colu. Njegova majka je uvijek pila dijetna pića dok je gledala poslijepodnevne emisije. Brian nije znao zašto, ako se uzme u obzir što je time zalijevala, ali je smatrao da je preopasno pitati. Zbog toga bi mogla i

10

urlati na njega, a kad njegova majka počne urlati, pametno je potražiti zaklon. "Hej, mama!" reče bacajući knjige na radnu površinu ormarića i vadeći mlijeko iz hladionika. "Pogodi što? Stavili su tendu na novi dućan.""Što?" Njen glas je dolazio iz dnevne sobe. Natočio je mlijeko i došao do vratiju. "Tenda, "reče. "Na novom dućanu u ulici."Sjela je, pronašla daljinski upravljač i pritisnula dugme za isključenje tona. Na ekranu, Al i Corinne su nastavili razgovarati o problemima Santa Barbare u svom omiljenom restoranu Santa Barbare, ali sada se samo s njihovih usana moglo čitati o kojim se problemima radi. "Što?" reče. "Onaj dućan Potrebnih stvari?" "Uh-huh," on reče i popije malo mlijeka. "Ne srči," ona reče, gurajući ostatak svog jela u usta. "Zvuči odvratno. Koliko sam ti puta to rekla?"'Isto toliko puta koliko si mi rekla da ne govorim s punim ustima,' pomisli Brian, ali ne reče ništa. Rano je naučio verbalno se obuzdavati. "Oprosti, mama." "Kakva tenda?" "Zelena.""Prešana ili aluminijska?"Brian, čiji otac je bio prodavač zidnih obloga za kompaniju Dick Perry zidne obloge i vrata u Južnom Parizu, znao je točno o čemu ona govori, ali da je to bila takva vrsta tende, ne bi je ni primijetio.Tende od aluminija i prešanog metala su stajale 10 centi tucet. One su stršale na više od pola prozora u Rocku."Niti jedna," reče. "Platnena je. Jedreno platno, mislim. Strši van, pa je sjena odmah ispod. I okrugla je, ovako." Savinuo je ruke (pažljivo, da ne prolije mlijeko) u polukrug. "Na dnu je odtiskano ime. Zaista je golemo.""Neka sam zaklana!"To je bila fraza kojom je Cora najčešće izražavala uzbuđenje ili ogorčenje. Brian je oprezno krenuo prema nazad, u slučaju da se radi o onom drugom."Što misliš da je to, mama? Možda restoran?"

11

"Ne znam," reče i posegne za telefonom na kraju stola. Morala je pomaknuti mačku Squeebles, TV vodič i četvrt dijetne Coca Cole da bi ga dohvatila. "Ali zvuči tajnovito.""Mama, što znači Potrebne stvari? Da li je to-""Ne gnjavi me sada, Brian. Mama je zauzeta. U kutiji za kruh imaš Devil Dogs kolačiće ako želiš jedan. Samo jedan, inače ćeš pokvariti svoju večeru." Već je nazivala Myru i uskoro su s puno oduševljenja razgovarale o zelenoj tendi.Brian, koji nije želio kolačić (puno je volio svoju mamu, ali ponekad je izgubio apetit gledajući je kako jede), sjeo je za kuhinjski stol, otvorio svoju knjigu iz matematike i počeo rješavati zadane zadatke - bio je bistar, savjestan dječak i matematika je bila jedina zadaća koju nije dovršio u školi. Dok je metodički pomicao decimalni zarez i zatim dijelio, slušao je kraj majčina razgovora. Ponovo je govorila Myri da će uskoro imati još jedan dućan koji će prodavati smrdljive stare bočice parfema i slike nečijih mrtvih rođaka i zaista je sramota kako te stvari dolaze i odlaze. Bilo je previše ljudi, rekla je Cora, čiji je životni moto bio uzmi novac i bježi. Dok je govorila o tendi, zvučala je kao da ju je netko namjerno postavio da bi je uvrijedio i odlično je uspio u svojoj namjeri.Mislim da ona misli da joj je netko trebao reći, pomisli Brian dok se njegova olovka pomicala prema gore, dolje i zaokružujući. Da, to je bilo to. Bila je znatiželjna, to je bio broj jedan. I bila je uzrujana, to je bio broj dva. Ta kombinacija ju je uništavala. Pa, ionako će brzo saznati. Kad dozna, možda će i njemu otkriti veliku tajnu. A ako bude previše zaposlena, doznat će je slušajući jedan od poslijepodnevnih razgovora s Myrom.Ali kako je ispalo, Brian je doznao mnogo o Potrebnim stvarima prije majke, Myre ili bilo koga drugog u Castle Rocku.

2Jedva je vozio svoj bicikl na putu kući iz škole poslijepodne prije nego su se Potrebne stvari trebale otvoriti; izgubio se u toplom sanjarenju, (što ne bi odao niti da su pokušali to iz njega izmamiti vrućim ugljenom ili tarantulama), u kojem je pozvao gđicu Ratcliffe da pođe s njim na sajam u Castle Rocku i ona je pristala.

12

"Hvala, Brian," rekla je gđica Ratcliffe i Brian vidje male suze zahvalnosti u kutu njenih plavih očiju - očiju toliko tamne boje da su izgledale skoro olujno. "Bila sam.... pa vrlo žalosna, u posljednje vrijeme. Vidiš, izgubila sam svoju ljubav.""Pomoći ću vam da je zaboravite," reče Brian, glasom koji je istovremeno bio i čvrst i nježan, "ako me budete zvali... Bri.""Hvala," šapnula je i tada, naslanjajući se dovoljno blizu da može osjetiti njen parfem - sanjiv miris divljeg cvijeća - reče, "Hvala... Bri. I budući da ćemo, bar noćas biti djevojka i dečko umjesto nastavnice i učenika, možeš me zvati... Sally."Uzme njenu ruku. Pogleda je u oči. "Ja nisam samo dječak," reče. "Mogu ti pomoći da ga zaboraviš....Sally."Ona je bila skoro hipnotizirana ovim neočekivanim razumijevanjem, ovom neočekivanom muževnošću; on možda ima samo jedanaest godina, ali je veći muškarac nego štoje Lester ikad bio! Njene ruke stisnule su njegovu. Njihova lica su bila sve bliža... bliža..."Ne," ona mrmlja, i njene oči su sada tako široke i tako blizu da izgleda kao da se on utopio u njima, "ne smiješ, Bri.. to nije u redu..." "Uredu je curo," reče i pritišće svoje usne na njene. Nakon nekoliko trenutaka ona se izvuče i nježno šapne "Hej, dječače, pazi prokletstvo gdje ideš!" Trgnuvši se iz svog sanjarenja, Brian vidje da je upravo stao ispred kamioneta Hugha Priesta."Oprostite, gospodine Priest," reče crvenjeći od ljutnje. Hugh Priest je bio netko tko se nije smio naljutiti na tebe. Radio je u odjelu javnih radova i bio je poznat po najgoroj ćudi u Castle Rocku. Brian ga je pažljivo promatrao. Ako izađe iz svog kamiona, Brian je planirao skočiti na bicikl i jurnuti Main Streetom brzinom svjetlosti. Nije želio provesti sljedeći mjesec u bolnici samo zato što je sanjario o odlasku na Sajam s gospođicom Ratcliffe.Ali Hugh Priest je imao bocu pive između svojih nogu, Hank Williams Jr. je na radiju pjevao "High and Pressurized" i sve je bilo previše udobno da bi učinio nešto tako radikalno kao što je izmlatiti na mrtvo malog dječaka u utorak poslijepodne."Trebat ćeš držati oči otvorene," reče, ispijajući gutljaj iz svoje boce i gledajući zlokobno Briana, "jer sljedeći put neću se zamarati time da

13

stanem. Samo ću te pregaziti na cesti. Natjerati te da skvičiš, mali prijatelju."Ubacio je u brzinu i odvezao se. Brian je osjetio luđačku (i milosrdno kratku) potrebu da zavrišti Nek' sam zaklan! za njim. Čekao je dok narandžasti kamion nije skrenuo u Linden Street i krenuo svojim putem. Sanjarenje o gđici Ratcliffe, danas je bilo pokvareno. Hugh Priest ga je ponovo uveo u stvarnost. Gđica Ratcliffe se nije posvađala sa svojim zaručnikom, Lesterom Prattom; još uvijek je nosila mali dijamantni zaručnički prsten i još uvijek je vozila njegov plavi mustang dok je čekala da njen auto vrate iz radionice.Brian je vidio gđicu Ratcliffe i gospodina Pratta jučer uveče kako stavljaju postere KOCKA I VRAG na telefonske stupove u Lower Main Street zajedno sa skupinom drugih ljudi. Pjevali su crkvene pjesme. Jedina stvar je bila da su katolici došli čim su oni završili i ponovo ih skinuli. Na neki način to je bilo smiješno... ali da je bio veći, Brian bi dao sve od sebe da zaštiti postere koje je gđica Ratcliffe stavila sa svojim svetim rukama.Brian je razmišljao o njenim tamnoplavim očima, dugim nogama plesačice i osjećao istu potištenost kad je shvatio da se dolaskom siječnja, ona namjerava promijeniti iz Sally Ratcliffe, koja je bila ljupka, u Sally Pratt, što je Brianu zvučalo poput debele žene koja se otkotrljala niz kratki red stuba.Pa, pomislio je, došavši do drugog ruba pločnika i polako silazeći niz Main Street, možda će promijeniti mišljenje. To nije nemoguće. Ili će možda Lester Pratt nastradati u saobraćajnoj nesreći ili dobiti tumor mozga ili nešto poput toga. Možda se otkrije i da je narkoman. Gđica Ratcliffe se nikad ne bi udala za narkomana.Takve su misli pružale Brianu bizarnu vrstu utjehe, ali nisu promijenile činjenicu da je Hugh Priest prekinuo sanjarenje neposredno pred kulminacijom (ljubljenje gđice Ratcliffe i diranje njenih grudi dok su u Tunelu ljubavi na sajmu). U svakom slučaju, to je bila divlja ideja, jedanaestogodišnjak vodi nastavnicu na Sajam. Gđica Ratcliffe je bila zgodna, ali je bila i stara. Jednom je rekla djeci na govornim vježbama da će u studenom navršiti dvadeset četiri godine.

14

Tako je Brian pažljivo presložio svoje sanjarenje po naborima, kao što čovjek pažljivo slaže načitan i vrijedan dokument i vratio ga na policu u stražnjem dijelu svojih misli, gdje je i pripadao. Pripremao se zajašiti bicikl i odvesti se do kuće.Ali upravo u tom trenu je prolazio pored novog dućana i natpis na vratima mu je zapeo za oči. Nešto se na njemu promijenilo. Zaustavio je bicikl i pogledao ga.VELIKO OTVARANJE 9. LISTOPADA - DOVEDITE SVOJE PRIJATELJE! na vrhu je nestalo. Zamijenjeno je malim četvrtastim natpisom, crvena slova na bijeloj podlozi.OTVORENOpisalo je, iOTVORENOje sve što je pisalo. Brian je stajao sa svojim biciklom između nogu, gledajući to i njegovo srce je počelo udarati malo brže.Nećeš ući unutra, zar ne? pitao je samog sebe. Mislim, čak i da je otvaranje dan ranije, nećeš ući unutra, zar ne? Zašto ne? sam je odgovorio.Pa... zato što je izlog još uvijek nasapunan. Zaslon na vratima je još uvijek povučen. Uđeš li unutra, svašta ti se može dogoditi. Svašta. Naravno. Kao da je momak koji to vodi Norman Bates ili sličan netko, oblači se u majčinu odjeću i bode nožem mušterije. Upravo taako.Zaboravi na to, reče plašljiv dio njegovog uma, iako je taj dio zvučao kao da je već znao da je izgubio. Nešto je čudno u tome.Tada je Brian pomislio da kaže svojoj majci. Samo da joj nonšalantno kaže, "Usput mama, znaš onaj novi dućan, Potrebne stvari? Pa, otvoren je dan ranije. Ušao sam i razgledao ga."Ona bi tada sigurno brzo pritisnula dugme za stišavanje tona na daljinskom upravljaču. Željela bi čuti sve o tome!Ova misao je bila previše za Briana. Povukao je stojnu nožicu bicikla i polako pošao u sjenu tende - ispod platna djelovalo je kao da je deset stupnjeva hladnije - i približio se vratima Potrebnih stvari.Dok je stavljao ruku na veliku staromodnu kvaku, palo mu je na pamet da je natpis bio pogrešan. Vjerojatno se nalazio tamo, unutar vratiju,

15

za sutra i netko ga je zabunom stavio. Nije mogao čuti nikakav zvuk iza povučenog zaslona; mjesto je imalo osjećaj napuštenosti.Ali kad je već došao tako daleko, probao je kvaku... i lako se otvorila pod njegovom rukom. Brava je škljocnula i vrata Potrebnih stvari su se otvorila.Unutra je bilo tamno, ali ne mračno. Brian je mogao vidjeti da je ugrađena krijesnica (specijalnost kompanije Dick Perry zidne obloge i vrata) i da nekoliko njenih dijelova su svijetli. Stavljene su na različitim izložbenim kutijama koje su bile posvuda u velikoj sobi. Kutije su većinom bile prazne. Reflektori su osvjetljavali nekoliko predmeta koji su bili u kutijama.Pod, koji je bio prazno drvo dok je to bilo Western Maine nekretnine i osiguranje, bio je pokriven debelim tepihom od zida do zida, boje burgunca. Zidovi su bili obojani u bijelu boju ljuske jajeta. Tanko svjetlo, bijelo poput zidova, probijalo je kroz nasapunani izlog.Pa, to je greška, nema veze, pomisli Brian. Još uvijek nema svoju robu. Tko god je greškom stavio natpis OTVORENO na vrata, isto tako je greškom ostavio otključana vrata. Pristojna stvar u takvim okolnostima bila bi ponovo zatvoriti vrata, popesti se na bicikl i otići.Ali pak, sad nije želio otići. Sada je zaista gledao unutrašnjost novog dućana. Majka će razgovarati s njim ostatak poslijepodneva kad to čuje. Luđački dio bio je ovaj: on nije bio potpuno siguran što on to vidi. Bilo je pola tuceta(izložaka)stvari u izložbenim kutijama i reflektorska svjetla su bila uperena na njih - vrsta probnog osvjetljenja, vjerojatno - ali nije mogao reći što je to. Međutim, mogao je reći što to nije: okrugli kreveti i pljesnivi telefoni."Zdravo? pitao je nesigurno, još uvijek stojeći kod vrata. "Ima li koga?" Upravo je htio zgrabiti kvaku i zatvoriti vrata za sobom kad je neki glas odgovorio, "Ja sam ovdje."Visoka figura - koja je na prvi pogled djelovala kao nemoguće visoka figura - ušla je kroz vrata iza jedne od izložbenih kutija. Vrata su bila sakrivena tamnom baršunastom zavjesom. Brian osjeti trenutan i monstruozan grč od straha. Tada, jedan tračak svjetla od reflektora

16

prede preko lica muškarca i Brianov strah se ublažio. Čovjek je bio prilično star, i lice mu je bilo vrlo ljubazno. Pogledao je Briana sa zanimanjem i zadovoljstvom."Vrata su bila otključana," započne Brian, "pa sam pomislio -" "Naravno da su otključana," reče visok čovjek. "Odlučio sam malo otvoriti poslijepodne kao vrstu... predigre. I ti si moja prva mušterija. Uđi, moj prijatelju. Uđi slobodno i ostavi malo sreće koju donosiš!" Nasmiješio se i pružio ruku. Osmijeh je bio zarazan. Brian je osjetio iznenadnu simpatiju prema vlasniku Potrebnih stvari. Trebao je preći preko praga i ući u dućan da zgrabi ruku visokog čovjeka, i to napravi bez zlih slutnji. Iza njega, vrata se zanjišu i zalupe sama od sebe. Brian ne primijeti. Bio je previše zaposlen zapažanjem da su oči visokog čovjeka tamnoplave - iste nijanse kao i oči gđice Ratcliffe. Mogli su biti otac i kćer.Stisak visokog čovjeka je bio jak i siguran, ali ne bolan. Svejedno, bilo je nelagode u tome. Nešto... glatko. Nekako previše. "Drago mi je da sam vas upoznao," reče Brian. Te tamnoplave oči upiljile su se na njegovom licu poput željezničkih svjetiljki."I meni je jednako drago da sam te upoznao," reče visoki čovjek i tako je Brian Rusk upoznao vlasnika Potrebnih stvari prije bilo koga drugoga u Castle Rocku."Moje ime je Leland Gaunt," reče visoki čovjek, "a ti si-?""Brian. Brian Rusk.""Odlično, gospodine Rusk. A budući da si moja prva mušterija, mislim da ti mogu ponuditi posebnu cijenu za bilo koju stvar koja privuče tvoju pažnju.""Pa, hvala," reče Brian, "ali mislim da ne mogu ništa kupiti na ovakvom mjestu. Ne dobivam džeparac prije petka, i-" Ponovo je sumnjičavo pogledao staklene izložbene sanduke. "Pa, izgleda da niste još dobili svu robu."Gaunt se nasmiješio. Njegovi zubi su bili savinuti i na slabom svjetlu su izgledali prilično žuti, ali Brianu se osmijeh svejedno činio veoma šarmantnim. Još jednom je bio skoro prisiljen uzvratiti mu osmijeh. "Ne," Leland Gaunt reče, "ne nisam. Većina moje robe, kako si ti rekao - će stići kasno večeras. Ali još uvijek imam nekoliko zanimljivih stvarčica. Pogledaj oko sebe, mladi gospodine Rusk. Želio

17

bih barem čuti tvoje mišljenje, ako ništa drugo... i mislim da imaš majku, zar ne? Naravno da imaš. Krasan mladić poput tebe sigurno nije siroče. Jesam li u pravu?"Brian kimne, još uvijek se smiješeći. "Naravno. Mama je upravo kod kuće sada." Pala mu je ideja na pamet. "Želite li da je dovedem ovamo?" Ali u trenutku kad je izrekao ponudu, bilo mu je žao. Nije želio dovesti svoju majku. Sutra, gospodin Leland Gaunt će pripadati cijelom gradu. Sutra, njegova mama i Myra Evans će početi plaziti po njemu, zajedno sa svim drugim ženama u Castle Rocku. Brian je pretpostavio da će gospodin Gaunt prestati biti tako neobičan i drugačiji do kraja mjeseca, k vragu, možda i do kraja tjedna, ali sada je još uvijek bio, sad je još uvijek pripadao Brianu Rusku i samo Brianu Rusku i Brian je želio da tako ostane.Zato mu je bilo drago kad je gospodin Gaunt podigao jednu ruku a prsti su bili izrazito uski i izrazito dugi, i Brian primijeti da su kažiprst i srednjak iste duljine) i odmahne glavom. "Ne uopće," reče. "To je točno ono što ja ne želim. Ona bi sigurno željela povesti prijateljicu, zar ne?""Da," reče Brian, misleći na Myru."Možda čak dvije prijateljice, ili tri. Ne, ovako je bolje, Brian - smijem li te zvati Brian?""Naravno," reče Brian, zabavljen."Hvala. A ti ćeš me zvati gospodine Gaunt, budući da sam stariji, ako ne i bolji - slažeš se?""Naravno." Brian nije bio siguran što je gospodin Gaunt mislio pod starijim i boljim, ali je volio slušati tog momka kako govori. A njegove oči su zaista bile posebne - Brian je jedva mogao odvojiti pogled od njih."Da, tako je puno bolje." Gospodin Gaunt je protrljao ruke što je proizvelo siktajući zvuk. To je bila stvar za kojom Brian i nije bio tako lud. Trljanje ruku gospodina Gaunta zvučalo je poput uznemirene zmije koja namjerava ujesti. "Reći ćeš majci, možda joj i pokazati što si kupio, ako nešto kupiš-"Brian je razmišljao da kaže gospodinu Gauntu da ima ukupno devedest i jedan cent u svom džepu i odluči da ne kaže.

18

"- a ona će reći prijateljima, a oni će reći svojim prijateljima... vidiš, Brian? Bit ćeš bolja reklama nego što lokalne novine ikad i mogu biti! Ne bih mogao napraviti bolje i da te pošaljem da hodaš ulicama grada sa sandwich pločom!""Ako vi tako kažete," složi se Brian. Nije imao pojma što je to sandwich ploča, ali je bio siguran da nikad ne bi dozvolio da ga pronađu mrtva s jednom od njih. "Bilo bi zgodno pogledati okolo." Koliko malo toga ima za pogledati, bio je previše pristojan da doda."Onda počni gledati!" reče gospodin Gaunt, pokazujući prema kutijama. Brian opazi da je bio odjeven u jaknu od crvenog baršuna. Mislio je da bi to mogla biti kućna jakna, kao u pričama Sherlocka Holmesa koje je čitao. Bila je uredna. "Samo slobodno, Briane!"Brian pođe polako do kutije najbliže vratima. Pogleda preko ramena, siguran da će ga gospodin Gaunt slijediti u stopu, ali gospodin Gaunt je još uvijek stajao pored vratiju, gledajući ga s ironičnim užitkom. Činilo se kao da je pročitao Brianove misli i otkrio kako bi Brian mrzio da ga vlasnik dućana prati u stopu dok on razgledava stvari. Pretpostavio je da se većina prodavača bojala da ćeš ili nešto slomiti, ili pokušati im prodati, ili oboje."Nemoj žuriti," reče gospodin Gaunt. "Kupovanje je užitak kad se netko ne žuri, Brian, a gnjavaža kad se žuri.""Recite, jeste li možda iz nekih prekomorskih zemalja?" Brian upita. Upotreba gospodina Granta "netko" umjesto "ti" ga je zanimala. Podsjetila ga je na starog voditelja Masterpiece Theatre, koji je njegova majka nekad gledala, ako je u TV vodiču pisalo da je to ljubavna priča."Ja," reče Gaunt, "sam iz Akrona.""Da li je to u Engleskoj?""To je u Ohiju," Leland Gaunt reče ozbiljno i tada otkrije svoje jake, nepravilne zube u prijaznom osmijehu.Sve se to Brianu činilo zabavno, kao što mu se čine i rečenice u televizijskim emisijama čine zabavnim, kao npr. u Kafiću Uzdravlje. U stvari, cijela ova stvar djelovala kao da je zalutao u televizijsku emisiju, onu koja je pomalo tajanstvena, ali ne zastrašujuća. Prasnuo je u smijeh.

19

Na trenutak se zabrinuo da će gospodin Gaunt pomisliti da je nepristojan (možda stoga što ga je majka stalno optuživala da je nepristojan, i kao posljedica toga, Brian je počeo vjerovati da živi u velikoj i skoro nevidljivoj paukovoj mreži društvenih pravila ponašanja), kad mu se i visok čovjek pridruži. Njih dvojica su se zajedno smijali, i sve u svemu, Brian se nije mogao sjetiti kad je zadnji put proveo tako ugodno poslijepodne kakvo je ovo postajalo."Hajde, pogledaj," reče gospodin Gaunt, mašući rukom. "Anegdote ćemo izmjenjivati drugom zgodom, Briane."Tako Brian pogleda. Bilo je samo pet stvari u najvećoj staklenoj kutiji, koja je izgledala kao da u nju može udobno stati još dvadeset ili trideset. Jedna je bila lula. Druga je bila slika Elvisa Presleyja na kojoj je nosio crvenu maramu i bijeli kombinezon s tigrom na leđima. Kralj (tako je njegova majka uvijek govorila o njemu) je držao mikrofon ispred svojih naprćenih ustiju. Treća stvar je bila Polaroid foto-aparat. Četvrta je bila komad ulaštenog kamena s rupom punom kristalnih krhotina. Prekrasno su sjali pod reflektorskim svjetlom. Peto je bio iver drveta, dug i debeo kao jedan od Brianovih kažiprsta.Pokazao je na kristal. "To je geode*, zar ne?"* Šupljine u stijenama ispunjene rudama izlučenim iz vodenih otopina (najčešće su to kristali kuglastog ili jajolikog oblika)."Ti si dobro obrazovan mladić, Briane. To je upravo to. Imam male natpise za većinu svojih stvari, ali još nisu raspakirani - kao i većina robe. Morat ću raditi kao konj ako želim biti spreman za sutrašnje otvaranje." Ali nije uopće zvučao zabrinuto i djelovao je potpuno zadovoljan da ostane tamo gdje je."Što je to?" upita Brian, pokazujući iver. U sebi je mislio da je to vrlo neobičan predmet za dućan u malom gradiću. Leland Gaunt mu se odmah jako svidio, ali ako je ostatak stvari poput ove, Brian je mislio da neće dugo biti otvoren u Castle Rocku. Ako želite prodavati stvari poput lula i slika Kralja i drvenih ivera, New York je mjesto gdje trebate smjestiti dućan... ili je barem tako vjerovao prema filmovima koje je vidio."Ah!" reče gospodin Gaunt. "To je zanimljiva stvar! Daj da ti pokažem!"

20

Prošao je kroz sobu, oko kraja kutije, izvukao debeo svežanj ključeva iz svog džepa i bez gledanja izvukao jedan. Otvorio je kutiju i pažljivo izvadio iver. "Pruži ruku, Briane.""Uf, možda je bolje da to ne napravim," reče Brian. Kao stanovnik grada gdje je turizam glavna industrija, posjetio je mnogo dućana sa suvenirima i vidio je puno natpisa s malom pjesmicom: "Lijepo za gledanje / krasno za držanje / ali ako slomiš, / prodano je." Mogao je zamisliti majčinu užasnutu reakciju da slomi iver - ili što god to već bilo - i da mu gospodin Gaunt, ne više tako prijateljski, kaže da je njegova cijena pet stotina dolara."Zašto ne?" upita gospodin Gaunt, podižući obrve - ali u stvari je bila samo jedna obrva; bila je čupava i rasla je preko korijena nosa u neprekinutoj crti."Pa, ja sam prilično nespretan.""Glupost," odgovori gospodin Gaunt. "Prepoznam nespretne dečke čim ih vidim. Ti nisi jedan od te vrste." I spustio je iver u Brianov dlan. Brian ga je gledao s nekim iznenađenjem; nije niti bio svjestan da mu je dlan otvoren dok nije vidio iver kako leži na njemu.To nikako na dodir nije bio iver; to je više bilo kao -"Djeluje poput kamena," rekao je sumnjičavo, i podigao oči kako bi pogledao gospodina Gaunta."I drvo i kamen," reče gospodin Gaunt. "Okamenjeno je.""Okamenjeno," Brian se divio. Pobliže pogleda iver, zatim prstom pređe po njegovoj strani. Istovremeno je bio i gladak i kvrgav. To nekako i nije bio potpuno ugodan osjećaj. "Mora da je star.""Više od dvije tisuće godina star," ozbiljno se složi gospodin Gaunt."K vragu!" uzvikne Brian. Skočio je i skoro ispustio iver. Zatvorio je ruku oko njega kako bi spriječio da padne na pod... i odjednom ga prožme nelagodan i neobičan osjećaj. Iznenada osjeti - što? Vrtoglavicu? Ne, ne vrtoglavicu, ali udaljenost. Kao da se dio njega podigao iz tijela i nestao.Vidio je da ga gospodin Gaunt gleda sa zanimanjem i užitkom, a oči gospodina Gaunta djelovale su kao da su iznenada narasle do veličine tanjurića za čaj. Ali taj osjećaj dezorijentacije nije bio zastrašujući;

21

prije je bio uzbudljiv i svakako ugodniji od osjećaja koje je drvo pružalo pod njegovim istraživačkim prstom."Zatvori oči!" pozove gospodin Gaunt. "Zatvori oči, Briane, i reci mi što osjećaš!"Brian zatvori oči i tako je trenutak nepomično stajao, ispružene desne ruke, sa zatvorenom šakom. Nije vidio kako se na trenutak podigla gornja usna gospodina Gaunta, nalik na pseću, preko njegovih velikih, nakrivljenih zubi, što je mogla biti ili grimasa užitka ili iščekivanja. Nejasno je osjećao kretanje - spiralni osjećaj kretanja. Zvuk, brz i lagan: dumdum... dumdum... dumdum. Poznavao je taj zvuk.To je bio-"Brod!" poviče, oduševljen, ne otvarajući oči. "Osjećam se kao da sam na brodu!""Zaista," reče gospodin Gaunt, i Brianovim ušima zvučao je nemoguće daleko.Osjećaj se pojačao; sad je osjećao kao da ide gore i dolje po dugim, sporim valovima. Čuo je udaljene krikove ptica, i bliže, zvukove mnogih životinja - mukanje krava, kukurijekanje pijetlova, slabo režanje veoma velike mačke - ne zvuk bijesa, već izraz dosade. U tom trenu je skoro osjetio drvo (drvo kojem je taj iver nekad pripadao, bio je siguran) pod svojim nogama, i znao je da na nogama nisu Converse tenisice, već neka vrsta sandala, i-Tada je krenulo, iščezavajući u maloj svjetloj točci, poput svjetla na televizijskom ekranu kad se isključuje i tad je nestalo. Otvorio je oči, potresen i uzbuđen.Njegova ruka se tako čvrsto stisnula u šaku oko ivera da je morao natjerati prste da se otvore, i zglobovi su zaškripali poput zahrđalih šarki vratiju."Hej, dječače," rekao je nježno."Lijepo, zar ne?" veselo upita gospodin Gaunt i istrgne iver iz Brianovog dlana s vještinom liječnika koji izvlači iver iz mesa. Vratio ga je na mjesto i ponovo zaključao kutiju, cvatući."Lijepo," složio se Brian dugo izdišući, što je zvučalo skoro kao uzdah. Sagnuo se da bi pogledao iver. Trnci su još uvijek prolazili na mjestu ruke gdje je držao iver. Ti osjećaji: uzdizanje i spuštanje palube, lupanje valova na koritu, osjećaj drveta pod nogama... ti

22

osjećaji su se još uvijek zadržavali u njemu, iako je pretpostavljao (s osjećajem izrazite tuge) da će proći, kao što i snovi prolaze. "Je li ti poznata priča o Noi i barci?" upita gospodin Gaunt. Brian se namršti. Bio je siguran da je to biblijska priča, ali je često odlutao za vrijeme nedjeljnih propovijedi i satova Biblije četvrtkom naveče. "Da li je to nešto poput broda koji je išao oko svijeta za osamdeset dana?" upita.Gospodin Gaunt se ponovo nasmiješi. "Nešto poput toga, Briane. Nešto veoma slično tome. Pa taj iver bi trebao biti s Noine barke. Naravno, ja ne mogu reći da je s Noine barke, zato jer bi ljudi mislili da sam ja najgora vrsta varalice. Danas na svijetu postoji barem četiri tisuće ljudi koji pokušavaju prodati komade drveta za koje tvrde da su s Noine barke - i vjerojatno još četiri stotine tisuća koji pokušavaju prodati komade jedinog pravog Križa - ali mogu reći da je stariji od dvije tisuće godina, jer je starost znanstveno ispitana, i mogu reći da dolazi iz Svete Zemlje, iako nije pronađen na planini Ararat, već na planini Boram."Većinu toga Brian nije zapamtio, osim najznačajnije činjenice. "Dvije tisuće godina," dahne Brian. "Super! Jeste li zaista sigurni?""Jesam naravno," reče gospodin Gaunt. "Imam potvrdu od M.I.T.* gdje je znanstveno ispitan i to ide s tom stvari, naravno. Ali, znaš, ja zaista vjerujem da bi mogao biti s barke." * Massachusetts Institute of Technology.Na trenutak je lukavo pogledao iver, a zatim podigao svoje blistave plave oči prema Brianovim boje lješnjaka. Brian je ponovo bio fasciniran njegovim pogledom. "Napokon, planina Boram je manje od trideset kilometara zračne linije udaljena od planine Ararat, a veće greške od posljednjeg počivališta broda, čak i velike su napravljene u povijesti svijeta, naročito kad se priče prenose usmenom predajom od generacije do generacije, prije nego li se konačno zapišu. Jesam li u pravu?""Da," reče Brian. "Zvuči logično.""I pored toga - stvara tako neobičan osjećaj kad ga držiš. Ne bi li i ti to rekao?""Pretpostavljam!"

23

Gospodin Gaunt se nasmiješi i raskuštra dječakovu kosu, prekidajući opčinjenost. "Sviđaš mi se Briane. Želio bih da su svi moji kupci puni čuđenja poput tebe. Skromnom trgovcu kao što sam ja život bi bio puno jednostavniji kad bi svijet bio takav.""Za koliko... za koliko biste vi prodali nešto takvo?" upita Brian. Pokazao je prema iveru prstom koji nije bio potpuno miran. Tek sad je počeo shvaćati koliko duboko ga je pogodilo to iskustvo. Bilo je poput stavljanja školjke na uho i slušanja zvuka oceana... samo u tri dimenzije i uključivanjem svih osjetila. Jako je želio da mu gospodin Gaunt dozvoli da ga ponovo drži, možda malo duže, ali nije znao kako bi ga pitao, a gospodin Gaunt mu nije ponudio."E, pa sada," reče gospodin Gaunt, prelazeći prstima ispod brade i gledajući nestašno Briana. "Za stvari poput ove - i većinom dobrih stvari koje prodajem, zaista zanimljivih stvari - ovisilo bi o kupcu. Koliko bi kupac bio spreman platiti. Koliko bi ti bio spreman platiti, Briane?""Ne znam," reče Brian, razmišljajući o devedeset centi u svom džepu, i tada izgovori: "Puno!"Gospodin Gaunt zabaci glavu i od srca se nasmije. Kad je to napravio, Brian opazi da je pogriješio što se tiče tog čovjeka. Kad je ušao, mislio je da je kosa gospodina Gaunta sijeda. Sad je vidio da je samo srebrna na sljepoočnicama. Mora da je stajao ispod nekog relektora, pomisli Brian."Pa, ovo je bilo jako zanimljivo Briane, ali zaista imam još puno posla pred sobom prije deset sati sutra, pa-""Naravno," reče Brian, uplašen da je opet zaboravio na dobro ponašanje. "I ja moram ići. Oprostite što sam vas tako dugo zadržao""Ne, ne, ne! Krivo si me shvatio!" Gospodin Gaunt stavi jednu od svojih dugih ruku na Brianovu. Brian povuče ruku. Nadao se da pokret nije bio neljubazan, ali nije si mogao pomoći čak ako i je. Ruka gospodina Gaunta je bila teška i suha i nekako neugodna. U stvari, nije bila puno drugačija od komadića okamenjenog drveta koje je trebalo biti s Noine barke, ili što god to već bilo. Gospodin Gaunt je bio previše ozbiljan da bi opazio to Brainovo instinktivno uzmicanje. Ponašao se kao da je on, a ne Brian prekršio pravila dobrog ponašanja.

24

"Mislio sam samo da bi trebali krenuti na posao. Zaista nema smisla da gledaš ostale stvari koje sam uspio raspakirati; nema ih puno, a od onih koje su vani, vidio si najzanimljivije. Ja dobro poznajem svoju robu, čak i bez inventarne liste u svojoj ruci, i možda imam nešto što bi ti se svidjelo. Što bi se tebi svidjelo?" "O, Bože," reče Brian. Bilo je tisuću stvari koje su mu se svidjele, i to je bio dio problema - kad je pitanje tako neuvijeno postavljeno, nije znao reći koju bi od tih tisuću stvari najviše volio."Najbolje je ne previše razmišljati o tim stvarima," reče gospodin Gaunt. Lijeno je govorio, ali ništa nije bilo lijeno u njegovim očima, koje su pažljivo proučavale Brianovo lice. "Kad kažem, 'Brian Rusk, što želiš više od svega na ovom svijetu u ovom trenutku?' koji je tvoj odgovor? Brzo!""Sandy Koufax," Brian spremno odgovori. Nije bio svjestan da je njegov dlan bio otvoren da primi iver s Noine lađe, dok ga nije vidio da tamo leži i nije bio svjestan što će odgovoriti na pitanje gospodina Gaunta dok nije čuo riječi koje su se otkotrljale iz njegovih ustiju. Čim ih je čuo, znao je da su bile potpuno točne."Sandy Koufax," Zamišljeno reče gospodin Gaunt. "Kako zanimljivo.""Pa, ne sam Sandy Koufax," reče Brian, već njegova bejzbol sličica.""Topps ili Fleers*?" upita gospodin Gaunt.* Nazivi žvakaćih guma u kojima se dobiju bejzbol sličice.Brian nije vjerovao da poslijepodne može biti još bolje, ali iznenada je postalo. Gospodin Gaunt je znao o bejzbol sličicama jednako kao i o iverima i geodama. To je bilo zadivljujuće, zaista zadivljujuće."Topps.""Pretpostavljam da si u stvari zainteresiran za njegovu sliku iz ranih godina," reče gospodin Gaunt žalosno. "Mislim da ti tu ne bih mogao pomoći, ali""Ne," reče Brian. "Ne 1954. '56. Tu bih želio imati. Imam zbirku bejzbol sličica iz 1956. Počeo sam pod tatinim utjecajem. Zabavno je, i samo su neke jako skupe - Al Kaline, Mel Parnell, Roy Campanella, momci poput njih. Već ih imam više od pedeset. Uključujući i Al Kalinea. Njega sam platio trideset osam dolara. Šišao sam mnoge travnjake da bih dobio Ala.""Kladim se da jesi," reče gospodin Gaunt s osmijehom.

25

"Kao što sam rekao, većina sličica iz '56 nisu zaista skupe - što je pet dolara, sedam dolara, ponekad deset. Ali Sandy Koufax u dobrom stanju stoji devedeset ili čak stotinu dolara. Te godine nije bio velika zvijezda, ali naravno da je postao i to je bilo dok su Dodgersi još uvijek bili u Brooklynu. Tamo su ih svi zvali Da Bums. Barem moj tata tako kaže.""Tvoj tata je dvjesto posto u pravu," reče gospodin Gaunt. "Mislim da imam nešto što će te vrlo usrećiti, Briane. Čekaj ovdje."Strugne nazad kroz zavjesu na vratima i ostavi Briana pored kutije s iverom i Polaroidom i slikom Kralja u njoj. Brian je skoro plesao s jedne noge na drugu u nadi i iščekivanju. Govorio je sam sebi da prestane biti takav slabić; čak ako gospodin Gaunt i ima sličicu Sandyja Koufaxa, i čak ako je Topps sličica iz pedesetih, najvjerojatnije će biti ili iz '55 ili iz '57. A što ako je zaista iz '56? Što bi to značilo njemu koji ima manje od dolara u džepu?Pa, mogu je pogledati, zar ne? Brian pomisli. Gledanje ništa ne košta, zar ne? I to je bila jedna od omiljenih izreka njegove majke.Iz sobe iza zastora dopirali su zvukovi kutija koje se pomiču i blagi udarci dok se stavljaju na pod. "Samo trenutak, Briane," oglasi se gospodin Gaunt. Zvučao je kao da je ostao bez daha. "Siguran sam da je ovdje negdje kutija za cipele...""Nemojte se više mučiti zbog mene, gospodine Gaunt!" uzvrati Brian, ludo se nadajući da će se gospodin Gaunt potruditi toliko koliko je potrebno."Možda je ta kutija u pošiljci koja je još uvijek na putu," neodlučno reče gospodin Gaunt.Brianovo srce klone.Tada: "Ali bio sam siguran... čekaj! Evo je! Upravo ovdje!"Brianovo srce poskoči - i više od toga. Poletjelo je i napravilo salto.Gospodin Gaunt se vrati iza zastora. Njegova kosa je bila malo raskuštrana, a na jednom reveru njegovog kućnog haljetka bila je mrlja prašine. U rukama je držao kutiju u kojoj je nekoć bio par Air Jordan tenisica. Sjeo je na pult i skinuo poklopac. Brian je stajao pored njegove lijeve ruke, gledajući unutra. Kutija je bila puna bejzbol sličica, svaka u svom plastičnom omotu, baš poput onih kakve je

26

Brian nekad kupovao u dućanu bejzbol sličica u North Conwayu, New Hampshire."Mislio sam da bi ovdje negdje trebala biti inventarna lista, ali nisam te sreće," reče gospodin Gaunt. "Ipak, još uvijek znam prilično što imam na zalihama, kao što sam ti i rekao - to je ključ vođenja posla u kojem prodaješ malo od svega - i siguran sam da sam vidio..." Ušutio je i brzo počeo listati kroz sličice. Brian je gledao sličice koje su se na tren pojavljivale, nijem od divljenja. Momak koji je vodio dućan s bejzbol sličicama imao je, ono što je njegov tata nazivao "zgodan seoski" izbor starih sličica, ali sadržaj cijelog dućana nije se uopće mogao usporediti s blagom koje je bilo sakriveno u ovoj kutiji tenisica. Tu su se nalazile kartice duhana za žvakanje sa slikama Ty Cobba i Pie Traynora. Tu su bile kartice cigareta sa sličicama Babe Rutha i Dom DiMaggia i Big Georgea Kellera i čak Hirama Dissena, jednorukog bacača koji je bacao za White Soxe četrdesetih godina. LUCKY STRIKE GREEN JE OTIŠAO U RAT! objavljivale su mnoge kartice cigareta. I onda, samo se letimično pokazalo, široko, svečano lice u Pittsburgh vojničkoj košulji."Moj Bože, nije li to bio Honus Wagner?" Brian protisne. Njegovo srce je bilo poput ptičice koja je uletjela u njegovo grlo i sada tamo lepršala, uhvaćena u stupicu. "To je najrjeđa bejzbol sličica u svemiru!""Da, da," odsutno reče gospodin Gaunt. Njegovi dugi prsti brzo su prelazili kroz sličice, slike iz drugog doba uhvaćene ispod prozirnih plastičnih omota, ljudi koji su udarali i bacali lopte, pokrivali leđa, heroji velikog i prošlog zlatnog doba, doba o kojem ovaj dječak još uvijek gaji vesele i živahne snove. "Malo svega, to je tajna uspješnog posla, Briane. Raznolikost, užitak, čuđenje, ispunjenje... to je tajna uspješnog života, zato... ne dajem savjete, ali da dajem, može biti i gore nego da to zapamtiš... daj da vidim... negdje... negdje... ah!"Izvukao je sličicu iz sredine kutije poput mađioničara koji izvodi trik i trijumfalno je stavio u Brianovu ruku.To je bio Sandy Koufax.To je bila Topps sličica iz '56.I bila je potpisana.

27

"Mom dragom prijatelju Brianu, s najboljim željama, Sandy Koufax," Brian pročita promuklim šapatom.I zatim ustanovi da ne može ništa reći.Pogledao je gospodina Gaunta, a usne su se pokretale. Gospodin Gaunt se nasmiješi. "Nisam to namjestio, niti planirao Briane. To je samo slučajnost... ali zgodna slučajnost, ne misliš li tako?"Brian još uvijek nije mogao govoriti, pa se zadovoljio jednim kimanjem glave. Plastični omot s dragocjenim sadržajem djelovao je neobično teško u njegovoj ruci."Izvadi je van," zamoli gospodin Gaunt.Kad je Brianov glas konačno ponovo izašao iz njegovih ustiju, to je bilo hroptanje veoma starog invalida. "Ne usuđujem se.""Pa, ja se usuđujem," reče gospodin Gaunt. Uzeo je omot od Briana, dohvatio unutrašnjost s pažljivo manikiranim noktom jednog od prstiju, i izvukao sličicu. Stavio ju je u Brianovu ruku.Vidio je sićušne uleknine na površini - napravio ih je vršak pera kojim je Sandy Koufax običavao potpisivati svoje ime... svoja imena. Koufaxov potpis je bio skoro isti kao i tiskani, osim što je tiskani potpis bio Sanford Koufax, a autogram Sandy Koufax. Isto tako, bio je tisuću puta bolji jer je bio stvaran. Sandy Koufax je držao ovu sličicu u svojoj ruci i stavio svoj znak na nju, znak svoje ruke i magičnog imena.Ali na njoj je bilo jošj jedno ime - Brianovo. Neki dječak njegovog imena stajao je pored Ebbets Field bullpena* prije igre i Sandy Koufax, pravi Sandy Koufax, mlad i snažan, sa slavnim godinama pred sobom, uzeo je ponuđenu sličicu, koja je vjerojatno još mirisala na slatku rozu žvakaću gumu, i stavio svoj znak na nju... i moj, također, pomisli Brian.Iznenada ga ponovo obuzme isti osjećaj kao i kada je držao iver okamenjenog drveta. Samo što je ovaj put bio puno, puno jači.Miris trave, slatke i svježe ošišane.Snažan udarac drveta po loptiPovici i smijeh iz svlačionice."Zdravo, gospodine Koufax, možete li potpisati vašu sličicu za mene?"Usko lice. Smeđe oči. Tamna kosa. Kapa se nakratko skida, češe glavu na vrhu čela, zatim ponovo stavlja kapu.

28

"Naravno, dječače." Uzima sličicu. "Kako se zoveš?""Brian, gospodine - Brian Seguin."Greb, greb, greb po sličici. Čarolija: urezana vatra."Želiš li biti igrač kad narasteš, Briane?" Pitanje je bilo poput naučene fraze, i on govori ne podižući glavu sa sličice koju drži u velikoj desnoj ruci, pa može pisati sa svojom uskoro čarobnom lijevom rukom."Da, gospodine.""Vježbaj osnove." I vraća natrag sličicu."Da, gospodine!"Ali on već odlazi, zatim počne lijeno trčati po svježe ošišanoj travi dok on trči prema bullpenu sa svojom sjenom koja trči pored njega."Brian? Brian?""Oprostite," reče Brian i pocrveni. Znao je da bi trebao vratiti sličicu, vratiti je i izaći odavde, ali nije je mogao pustiti. Gospodin Gaunt je buljio u njegove oči - ravno u njegovu glavu, kako se činilo - ponovo, i još jednom bilo mu je nemoguće odvratiti pogled."Pa," reče gospodin Gaunt nježno. "Recimo Brian da si ti kupac. Recimo. Koliko bi ti platio za tu sličicu?"Brian osjeti očaj kao da mu je kamen sjeo na srce."Sve što imam je-"Lijeva ruka gospodina Gaunta poleti gore. "Šššš!" reče strogo. "Ugrizi se za jezik! Kupac nikad ne smije reći prodavaču koliko ima! Možeš isto tako dati prodavaču svoj novčanik, i izvrnuti sadržaj džepova na pod prilikom pogodbe! Ako ne znaš lagati, budi miran! To je prvo pravilo poštene trgovine, Briane, dječače."Njegove oči - tako velike i tamne. Brian se osjećao kao da pliva u njima."Postoje dvije cijene za ovu sličicu, Briane. Pola... i pola. Jedna polovina je gotovina. Druga je djelo. Razumiješ li?""Da," reče Brian. Ponovo se osjećao daleko - daleko od Castle Rocka, daleko od Potrebnih stvari, čak daleko od samog sebe. Jedine stvari koje su bile stvarne u ovom dalekom mjestu su bile široke, tamne oči gospodina Gaunta."Cijena u gotovini za ovu potpisanu sličicu Sandyja Koufaxa iz 1956. je osamdeset pet centi," reče gospodin Gaunt. "Da li je to pošteno?"

29

"Da," reče Brian. Njegov glas je bio dalek i sićušan. Ponovo je osjećao kako se gubi, gubi... i dolazi do točke gdje svako jasno sjećanje prestaje."Dobro," reče milozvučni glas gospodina Gaunta. "Za sada se naše trgovanje dobro odvijalo. Što se tiče djela... poznaješ li ženu po imenu Wilma Jerzyck, Briane?""Wilma, naravno," reče Brian iz svoje sve veće tmine. "Ona živi na drugoj strani bloka od nas.""Da, vjerujem da je tako," složi se gospodin Gaunt. "Slušaj pažljivo, Briane." Mora da je nastavio pričati, ali Brian se nije sjećao što je rekao.Sljedeća stvar koje je bio svjestan je da ga je gospodin Gaunt nježno istjerao na Main Street, rekavši koliko je uživao što ga je upoznao i tražio ga da kaže majci i svim svojim prijateljima da su s njim dobro i pošteno postupali."Naravno," reče Brian. Osjećao se zbunjeno... ali se isto osjećao i jako dobro, kao da se upravo probudio iz osvježavajućeg rano poslijepodnevnog drijemanja."I dođi ponovo," reče gospodin Gaunt, prije nego je zatvorio vrata. Brian ih pogleda. Na natpisu koji je tamo visio sada je pisaloZATVORENO.Brianu se činilo da je satima bio u Potrebnim stvarima, ali sat na banci je pokazivao da je tek deset to četiri. Bio je manje od dvadeset minuta. Pripremao se uzjahati bicikl, zatim je naslonio ručke na trbuh dok je posezao u džepove hlača.Iz jednog je izvukao šest sjajnih bakrenih centi.Iz drugog je izvukao potpisanu sličicu Sandyja Koufaxa.Očito su sklopili neku vrstu pogodbe, iako se Brian ni za živu glavu nije mogao sjetiti što je to bilo - samo je bilo spomenuto ime Wilme Jeryzck.Mom dragom prijatelju Brianu, s najboljim željama, Sandy Koufax.Kakvu god pogodbu da su sklopili, vrijedilo je.Za takvu sličicu vrijedilo je dati bilo što.Brian ju je pažljivo spremio u svoju naprtnjaču kako se ne bi savinula, uzjašio bicikl, i počeo brzo voziti kući. Smiješio se cijelim putem.

30

DRUGO POGLAVLJE

1Kad se u gradiću Nove Engleske otvara novi dućan, stanovnici - iako provincijalci u drugim stvarima - pokazuju kozmopolitsko držanje s kojim se rijetko mogu usporediti i njihovi gradski rođaci. U New Yorku ili Los Angelesu, nova galerija može privući malu skupinu potencijalnih pokrovitelja i jednostavnih promatrača prije nego se vrata prvi put otvore; novi klub može stvoriti i red, i policijske barikade s paparazzijima, naoružanih torbicama i lećama teleobjektiva, koji s iščekivanjem stoje iza njih. Čuje se uzbuđeno brujanje razgovora, kao među posjetiocima kazališta na Broadwayju prije otvaranja nove predstave koja, bez obzira da li je vrlo uspješna ili potpuna propast, sigurno izaziva komentare.Kad se u gradiću Nove Engleske otvara novi dućan, rijetko je gužva prije nego se otvore vrata, a nikad nema reda. Kad se povuku zasloni, otključaju vrata, i najavi se otvaranje trgovine, mušterije dolaze i ulaze u malom broju, što bi se promatraču činilo kao ravnodušnost... i kao loš znak za budućnost vlasnika dućana.Ono što često djeluje kao nedostatak zanimanja često krije znatiželjno očekivanje i još znatiželjnije zapažanje (Cora Rusk i Myra Evans nisu bile jedine dvije žene u Castle Rocku čije su telefonske linije stalno brujale o Potrebnim stvarima tjednima prije njenog otvaranja). Međutim, to zanimanje i iščekivanje ne mijenjaju konzervativni način ponašanja kupaca malog gradića. Određene stvari se jednostavno Ne Rade, naročito ne u uskim Jenki enklavama sjevernog Bostona. To su društva koja devet mjeseci svake godine žive dostatna sama sebi i prerano pokazivanje previše zanimanja ili pokazivanje na bilo koji način da si osjetio više od prolaznog zanimanja, se smatra lošim ponašanjem.Istraživanje novog dućana u malom gradiću i prisustvovanje društvenoj uglednoj zabavi u velikom gradu su aktivnosti koje obje izazivaju veliku količinu uzbuđenja među sudionicima, i postoje pravila za oboje - pravila koja su neizrečena, stalna i neobično slična. Glavno među njima je da ne smiješ doći prvi. Naravno, netko mora

31

prekršiti ovo glavno pravilo, ili nitko ne bi uopće stigao, ali novi dućan će biti prazan barem dvadeset minuta nakon što se natpis ZATVORENO okrene da bi po prvi put pisalo OTVORENO i da se upućen promatrač može kladiti da će prvi posjetioci stići u grupi - par, trio, ali najčešće četiri gospođe.Drugo pravilo je da kupci istraživači pokažu takvu pristojnost koja graniči s hladnoćom. Treće je da nitko ne smije pitati (barem prilikom prve posjete) o prošlosti prodavača ili bona fides. Četvrto je da nitko ne smije donijeti poklon za dobrodošlicu u grad, naročito ne tako neukusan kao što je domaći kolač ili pita. Posljednje pravilo je stalno kao i prvo: ne smiješ zadnji otići.Ova dostojanstvena gavota - koja se može nazvati Ples ženskih istraživača - traje negdje od dva tjedna do dva mjeseca i na primjenjuje se kad netko iz grada otvori dućan. Takva vrsta otvaranja je slična crkvenoj večeri tjedna staračkog doma - intimna, vesela i poprilično dosadna. Ali kad je novi trgovac Iz Daleka (to se uvijek tako izgovara, tako da se mogu čuti velika slova), Ples ženskih istraživača je siguran kao i činjenica o smrti i o gravitacijskoj sili. Kada završi probno razdoblje (nitko ne uzima oglas iz novina da kaže to je to, ali svatko to zna), dogodi se jedna od dviju stvari: ili promet trgovine postane normalniji i zadovoljni kupci donose zakašnjele darove i pozivnice za posjet ili novi posao propada. U gradićima poput Castle Rocka, o malim poslovima se ponekad govori kao o "propalim" tjednima ili čak mjesecima prije nego nesretni vlasnici sami ustanove tu činjenicu.

2Barem jedna žena u Castle Rocku nije se pridržavala prihvaćenih pravila, koja su se drugima činila stalnim. To je bila Polly Chalmers, koja je vodila Ti šiješ i šiješ. Većina nije ni očekivala uobičajeno ponašanje od nje; većina žena Castle Rockea (i većina gospode) je smatrala Polly Chalmers ekscentričnom.Polly je stvarala sve moguće probleme samoimenovanim društvenim arbitrima Castle Rockea. Kao prvo, nitko nije mogao odlučiti o najosnovnijoj činjenici: da li je Polly Iz Grada ili je Iz Daleka? Istina, rođena je i većinom rasla u Castle Rocku, ali je s osamnaest godina

32

napustila grad s djetetom Dukea Sheehana u trbuhu. To je bilo 1970. i samo jednom se vratila prije nego se zauvijek doselila 1987.Taj kratki povratak je započeo krajem 1975, kad joj je otac umirao od raka crijeva. Nakon njegove smrti, Lorraine Chalmers je imala srčani udar i Polly je ostala kako bi njegovala svoju majku. Lorraine je imala još jedan srčani udar - ovaj puta fatalan - u rano proljeće 1976, i nakon što je majka sahranjena u domovini, Polly (koja je do tada stvorila pravu atmosferu tajanstvenosti, barem što se tiče gradskih žena), je ponovo otišla.Opće mišljenje je bilo da je ovaj put otišla zauvijek, i kad je posljednji Chalmers, stara teta Evyie, umrla 1981. i Polly nije došla na sprovod, činilo se da je mišljenje potvrđeno. Ipak, prije četiri godine ona se vratila i otvorila krojačku radnju. Iako to nitko nije znao zasigurno, postojala je mogućnost da je iskoristila novac tete Evyie Chalmers za investiranje novog pothvata. Kome drugom bi ta stara raga sve ostavila?Lakomiji gradski sljedbenici la comedie humaine (većina ih je bila takva) su bili sigurni, da ako Polly uspije u svom malom poslovanju i zadrži se ovdje, da će se većina stvari o kojima su bili radoznali, vremenom otkriti. Ali u Pollyinom slučaju, mnoge stvari su ostale tajanstvene. To je izazivalo razdraženost.Znalo se da je provela nekoliko godina u San Franciscu, ali malo više... Lorraine Chalmers nije bila bliska sa svojom mušičavom kćerkom. Da li je Polly išla tamo u školu ili negdje drugdje? Vodila je posao kao da je završila poslovni tečaj i puno na njemu naučila, ali nitko to nije mogao tvrditi sa sigurnošću. Bila je neudata kad se vratila, ali da li je bila udata, bilo u San Franciscu ili u nekom drugom mjestu gdje je možda (ili nije) provela neko vrijeme između Tada i Sada? Nitko nije znao niti to, samo da se nikad nije udala za Sheehan momka - on je pristupio mornarici, služio tamo neko vrijeme i sada je prodavao nekretnine negdje u New Hampshireu. A zašto se ona vratila da ostane ovdje nakon svih tih godina?Naročito su se pitali što se dogodilo s djetetom. Da li je zgodna Polly imala pobačaj? Da li ga je dala posvojiti? Da li ga je zadržala? Ako je tako, da li je umrlo? (Da li je ono (izluđujuća zamjenica) sada živo, negdje u školi, i povremeno piše pisma svojoj majci? Nitko nije znao

33

niti te stvari i većinom su neodgovorena pitanja o "njemu" najviše ljutila. Djevojka koja je otišla Greyhound autobusom s djetetom u trbuhu je sada bila žena od skoro četrdeset godina i vratila se, te već četiri godine živi i obavlja posao u gradu, i nitko čak ne zna ni spol djeteta zbog kojeg je otišla.Upravo nedavno je Polly Chalmers pružila gradu novi dokaz svoje ekscentričnosti, ako je to uopće bilo potrebno: družila se s Alanom Pangbomom, šerifom okruga Castle, a šerifova žena i mladi sin su bili sahranjeni tek prije godinu i pol. Takvo ponašanje nije bio pravi Skandal, ali je svakako bilo Ekscentrično, pa nitko nije bio iznenađen kad je vidio Polly Chalmers kako maršira pločnikom Main Streeta od svojih vratiju, pa do vratiju Potrebnih stvari dvije minute poslije deset, u jutro 9. listopada. Nisu čak bili niti iznenađeni onim što je nosila u svojim rukama odjevenim u rukavice: Tupperware posudu u kojoj se mogao nalaziti samo kolač.Kao što su mještani rekli kad su poslije o tome diskutirali, to je samo bilo nalik na nju.Izlog Potrebnih stvari je bio očišćen od sapuna i tucet stvari je bilo izloženo - satovi, srebrni okvir, slika, krasan triptih koji je samo čekao da ga netko napuni s omiljenim fotografijama. Polly s odobravanjem pogleda te stvari, te ode do vratiju. Na natpisu koji je tamo visio, pisalo je OTVORENO. Kad je napravila ono što je natpis sugerirao, malo zvonce zazvoni iznad njene glave - stavljeno je nakon premijerne posjete Briana Ruska.Dućan je mirisao na nove tepihe i svježu boju. Bio je ispunjen sunčevom svjetlošću i kad je zakoračila u nj, gledajući okolo sa zanimanjem, pojavila joj se jasna misao: Ovo je uspjeh. Još niti jedna mušterija nije zakoračila kroz vrata - osim ako ja nisam ta - i to je već uspjeh. Izvanredno. Takve brze procjene nisu bile nalik na nju, kao niti njezin osjećaj trenutnog odobravanja, ali su bili neosporni.Visok čovjek se naginjao nad jednom staklenom izložbenom kutijom. Pogledao je kad je zvono zazvonilo i nasmiješio joj se. "Zdravo," reče.Polly je bila praktična žena kojaje znala što hoće i uglavnom joj se svidjelo što je tamo vidjela, pa je trenutak zbunjenosti koji ju je obuzeo kad se prvi put susrela s očima ovog stranca, bio sam po sebi zbunjujući.

34

Poznajem ga, bila je prva jasna misao koja je probila taj neočekivani oblak. Već sam prije srela toga čovjeka. Gdje?Ipak, nije, i to saznanje - ta sigurnost - javila se trenutak kasnije. Pretpostavila je da je to deja vu, taj osjećaj lažnog sjećanja koji s vremena na vrijeme pogađa svakoga, osjećaj koji dezorijentira budući da je tako sanjarski i tako prozaičan.Na trenutak ili dva njeni koraci su zastali i mogla mu se samo bespomoćno smješkati. Zatim je pomakla lijevu ruku kako bi bolje primila kutiju s kolačem koju je držala, i pogodi je oštra bol sa stražnje strane prema ručnom zglobu na dva mjesta. Činilo se kao da su zupci velike kromirane vilice usađeni duboko u njenom mesu. To je bio artritis i bolio je kao sam vrag, ali je barem ponovo usredotočio njenu pažnju i govorila je bez uočljivog oklijevanja... samo je pomislila da je čovjek mogao svejedno primijetiti. Imao je jasne oči boje lješnjaka koje su djelovale kao da mogu puno toga primijetiti."Bok," reče. "Zovem se Polly Chalmers. Vlasnica sam malog dućana za odjeću i šivanje dvoja vrata dalje od vas. Mislila sam, budući da smo susjedi, da navratim i zaželim vam dobrodošlicu u Castle Rock prije gužve."On se nasmiješi i cijelo mu se lice razvedri. Ona osjeti kako su se i njene usne razvukle u osmijeh, iako je lijeva ruka još uvijek boljela kao vrag. Da nisam već zaljubljena u Alana, pomislila je, mislim da bih bez cviljenja pala pred njegove noge. "Pokažite mi spavaću sobu, Gospodaru, ići ću mirno." S dozom užitka, pitala se koliko će žena koje budu navratile na kratko razgledavanje prije završetka dana, ići kući ludo zaljubljene u njega. Vidjela je da ne nosi vjenčani prsten; još ulja na vatru."Drago mi je da sam vas upoznao, gospođo Chalmers," reče prilazeći. "Ja sam Leland Gaunt." Ispružio je desnu ruku dok joj je prilazio, zatim se malo namrštio kad se ona odmaknula."Oprostite," ona reče. "Ne rukujem se s ljudima. Nemojte, molim vas misliti da sam nepristojna. Imam artritis." Stavila je posudu Tupperware na najbližu staklenu kutiju i podigla ruke, koje su bile zatvorene u glase* rukavicama. Nije bilo ništa hirovito u tome, samo su bile očito deformirane, lijeva malo više od desne.

35

Neke žene u gradu su mislile da je Polly u stvari ponosna na svoju bolest; razmišljale su da zašto bi inače bila tako brza u njenom pokazivanju? Istina je bila potpuno suprotna. Iako nije bila tašta žena, dovoljno je brinula o svom izgledu da bi joj bilo neugodno zbog ružnoće njenih ruku. Pokazivala ih je što je brže moguće i ista misao je na kratko izbijala na površinu - tako kratko da je skoro uvijek prošla neprepoznatljiva - u njenim mislima svaki put se pojavilo: Evo. Sad je gotovo. Sad možemo krenuti na bilo što drugo što postoji.Ljudi su obično primijetili neku njenu uzbuđenost ili nelagodu kad im je pokazivala svoje ruke. Gaunt nije. Zgrabio je gornji dio njene ruke u svoje ruke koji su bile izvanredno snažne i s tim se rukovao. To joj je moglo djelovati kao neumjesna intimna stvar prilikom prvog upoznavanja, ali nije. Gesta je bila prijateljska, kratka, čak prilično zabavna. Unatoč tome, bila je sretna da je bila brza. Njegove ruke su pružale suh, neugodan osjećaj čak i kroz lagani jesenski kaput što ga je nosila."Mora da je teško voditi dućan za šivanje s takvim invaliditetom, gospođo Chalmers. Kako uopće uspijevate?"To je bilo pitanje koje joj je postavljalo malo ljudi, i osim Alana, nije se mogla sjetiti nikoga da joj je postavio pitanje tako izravno."Šivala sam puno radno vrijeme koliko god sam dugo mogla," reče. Iz te kože nikud se ne može, pretpostavljam da ćete reći. Sada imam desetak djevojaka koje rade za mene pola radnog vremena, a ja uglavnom kreiram. Ali ja još uvijek imam svoje dobre dane." To je bila laž, ali je smatrala da neće naškoditi, budući da ju je uglavnom rekla za svoju vlastitu korist."Pa, drago mi je da ste navratili. Reći ću vam istinu - patim od užasne vrste treme.""Zaista? Zašto?" Još je sporija bila u procjeni ljudi nego u procjeni mjesta i događaja, i bila je zapanjena - čak i malo uznemirena - kako se brzo i prirodno osjećala kao kod kuće s ovim čovjekom kojeg je upoznala prije manje od minute."Stalno se pitam što ću napraviti ako nitko ne dođe. Uopće nitko, cijeli dan.""Doći će," ona reče. "Željet će pogledati vašu robu - izgleda da nitko nema pojma što prodaje dućan nazvan Potrebne stvari - ali što je još

36

važnije, željet će pogledati vas. To je tako, u malom mjestu poput Castle Rocka""Nitko ne želi izgledati previše zainteresiran," on završi umjesto nje. "Znam - imao sam iskustvo s malim gradovima. Moj me racionalan um uvjerava da je sve što ste upravo rekli apsolutna istina, ali postoji i drugi glas koji mi stalno govori, 'Oni neće doći Leland, oohhh, ne, oni neće doći, gomilu će se držati podalje, samo pričekaj i vidjet ćeš'."Ona se nasmije, iznenada se sjetivši da se isto tako osjećala kad je otvorila Ti šiješ i šiješ."Ali što je ovo?" on zapita, dodirujući Tupperware posudu jednom rukom. I ona primijeti nešto što je Brian Rusk već vidio: kažiprst i srednjak te ruke su bili točno iste duljine."To je kolač. I ako poznajem ovaj grad barem polovicu toliko koliko mislim da ga poznajem, uvjeravam vas da je to jedini kojeg ćete danas dobiti."On joj se nasmiješi, očito razdragan. "Hvala vam! Hvala vam puno, gospođo Chalmers - dirnut sam."I ona, koja nikad nije zatražila od nekoga da je zove po imenu nakon prvog ili vrlo kratkog poznanstva (i koja je bila sumnjičava prema svima - prodavačima nekretnina, agentima osiguravajućeg društva, prodavačima automobila - koji su bez pitanja koristili tu privilegiju), bila je iznenađena čuvši sebe da govori, "Ako ćemo biti susjedi, ne biste li me trebali zvati Polly?"Kolač je bio čokoladni, u što se Leland Gaunt mogao uvjeriti samo podižući poklopac i pomirisavši ga. Pozvao ju je da ostane i pojede krišku s njim. Polly je oklijevala. Gaunt je inzistirao."Netko će voditi vaš dućan," reče, "a nitko se neće usuditi ući u moj dućan barem još pola sata - to bi trebalo udovoljiti protokolima. A ja imam tisuću pitanja o gradu."Tako je pristala. Nestao je kroz zavjesu na vratima na dnu dućana i čula ga je da se penje po stepenicama - pretpostavljala je da u gornjem dijelu živi, barem privremeno - da donese tanjure i vilice. Dok je čekala da se vrati, Polly je šetala okolo razgledavajući stvari.Na uokvirenom natpisu na zidu pored vratiju kroz koja je ušla pisalo je da će dućan biti otvoren od deset ujutro do pet poslijepodne ponedjeljkom, srijedom, petkom i subotom. Bit će zatvoren "osim

37

prema dogovoru" utorkom i četvrtkom do kasnog proljeća - ili Polly, pomisli osmjehujući se u sebi, dok divlji i ludi turisti ponovo ne dođu, mašući pregrštima dolara.Prema njenoj procjeni, Potrebne stvari je bio dućan kolekcionarskih predmeta. Dućan kolekcionarskih predmeta više klase, bila bi rekla nakon letimičnog razgledavanja, ali detaljno proučavanje stvari koje su bile na prodaju pokazalo je da se ne može tako lako kategorizirati.Stvari koje su bile stavljene kad je Brian stao prošlo poslijepodne - geode, Polaroid foto-aparat, slika Elvisa Presleyja, nekolicina drugih - su još uvijek bile ovdje, ali je još negdje oko četiri tuceta bilo dodano. Mali sag vjerojatno vrijedan malo bogatstvo, visio je na jednom žućkastobijelom zidu - bio je turski i star. U jednoj od kutija se nalazila i zbirka olovnih vojnika, vjerojatno antiknih, ali Polly je znala da svi olovni vojnici, čak i oni lijevani u Hong Kongu prije tjedan dana, prošlog ponedjeljka, imaju antikni izgled.Roba je bila veoma raznolika. Između slike Elvisa, koja je izgledala poput stvari koja bi se prodavala na bilo kojem luna-parku u središtu Amerike za $4.99, te izrazito nezanimljive vjetrenice orao, nalazio se zaslon svjetiljke od stakla u boji koji je sigurno vrijedio osam stotina dolara, a mogao je vrijediti čak i pet tisuća. Slupan i neprivlačan čajnik stajao je uz bok pored dražesnih poups i nije čak ni počela pogađati koliko bi mogle vrijediti te prekrasne francuske lutke sa svojim ružičastim obrazima i nogama na kojima su bile podvezice.Postojala je i zbirka bejzbol i duhanskih sličica, kolekcija jeftinih izdanja časopisa iz tridesetih (Čudnovate priče, Zapanjujuće priče, Jezovite neobične priče), stolni radio iz pedesetih, odvratne nijanse blijede roze boje, koju su izgleda ljudi tog vremena odobravali ako bi se pojavljivala na napravama, ali ne i u politici.Većina - ako ne i sve - stvari su imale male natpise koji su se nalazili ispred njih: TRO-KRISTALNA GEODE, ARIZONA, pisalo je na jednom. KOMPLET USADNIH KLJUČEVA, pisalo je na drugom. Natpis ispred ivera koji je toliko zadivio Briana najavljivao je da je to OKAMENJENO DRVO IZ SVETE ZEMLJE. Na natpisima ispred sličica za razmjenu i jeftinih izdanja časopisa pisalo je: OSTALO SE MOŽE NABAVITI PREMA ZAHTJEVU.

38

Primijetila je da sve stvari, bez obzira da li su smeće ili blago, imaju jednu zajedničku stvar: niti na jednoj nije bilo cedulje s cijenom.Gaunt se vratio s dva mala tanjura - obično staro Corning Ware posuđe, ništa luksuzno - nož za kolač, i par vilica. "Sve je ovdje na-vrat-nanos," povjeri joj se, skidajući poklopac posude i stavljajući ga sa strane (okrenuo ga je naopako kako glazura ne bi ostavila trag na vrhu ormara s kojeg je posluživao). "Uskoro ću tražiti kuću čim se stvari ovdje srede, ali za sada ću živjeti iznad dućana. Sve je još u kartonskim kutijama. Bože, mrzim kartonske kutije. Što biste rekli-""Ne tako velik," usprotivila se Polly. "Moj Bože!" "U redu," veselo reče Gaunt, stavljajući debeo komad kolača na jedan od tanjura. "Ovaj će biti moj. Jedi, Rowf, jedi, čuješ! Sviđa vam se ovaj?""Još tanji.""Ne mogu ga odrezati tanje od ovog," reče i odreže tanak komad kolača. "Divno miriše. Još jednom ti hvala, Polly.""Nema na čemu."Zaista je dobro mirisao, i ona nije bila na dijeti, ali njeno početno odbijanje je bilo više od prvotne pristojnosti. Posljednja tri tjedna su bila produžetak prekrasnog babljeg ljetnog vremena u Castle Rocku, ali u ponedjeljak je vrijeme postalo hladno i s promjenom, njene ruke su postale jadne. Bol bi se malo smanjila kad se zglobovi naviknu na hladnije temperature (ili se ona barem tako molila, i tako je uvijek bilo, ali je isto tako bila i svjesna progresivne prirode bolesti), ali od rano jutros bilo je jako loše. Kada je bilo tako, nikad nije bila sigurna što će moći ili neće moći raditi sa svojim izdajničkim rukama i njeno početno odbijanje je bilo zbog brige i moguće nelagode.Sada je skinula svoje rukavice, i za probu savinula svoju desnu ruku. Oštrica jake boli jurnula je uz podlakticu do lakta. Ponovo je savinula, stisnutih usana u iščekivanju. Bol se pojavila, ali ne toliko intenzivna kao prošli put. Malo se opustila. Bit će dobro. Ne divno, ne ugodno kako bi jedenje kolača trebalo biti, ali u redu. Pažljivo je podigla vilicu, savijajući prste što je manje moguće dok je drži. Dok je prinosila prvi komad do svojih ustiju, vidjela je kako je Gaunt gleda suosjećajno. Sad će me sažaljevati, pomisli zlovoljno, i reći mi kakav je bio artritis njegovog djeda. Ili njegove bivše žene. Ili nečiji.

39

Ali Gaunt nije sažaljevao. Uzeo je komad kolača i smiješno zakolutao očima. "Zaboravi šivanje i uzorke," reče, "trebala si otvoriti restoran.""Oh, ja ga nisam napravila," reče, "ali prenijet ću komplimente Nettie Cobb. Ona je moja domaćica.""Nettie Cobb," reče zamišljeno, režući drugi komad sa svoje kriške kolača."Da - poznaješ li je?""Oh, sumnjam." Govorio je držeći se kao čovjek koji se iznenada vratio u sadašnji trenutak. "Ne poznajem nikoga u Castle Rocku." Pogledao ju je lukavo krajičkom oka. "Ima li šanse da je zaposlim?""Nikakve," reče Polly smijući se."Želio sam te pitati o agentima za prodaju nekretnina," reče. "Za koga bi rekla da je ovdje najpouzdaniji?""Oh, svi su lopovi, ali Mark Hopewell je vjerojatno pouzdan kao i drugi."Gušio se od smijeha i stavio je ruku na usta da spriječi pljuvanje mrvica. Tada je počeo kašljati i da joj ruke nisu bile tako bolne, prijateljski bi ga udarila nekoliko puta po leđima. Bez obzira na to što su se tek upoznali, zaista joj se sviđao."Oprosti," reče, još uvijek se pomalo smijuljeći. "Svi su oni lopovi, zar ne?""Oh, bezuvjetno."Da je pripadala drugačijem tipu žene - onom koji je činjenice iz svoje prošlosti potpuno zadržavao za sebe - Polly bi počela postavljati sugestivna pitanja Lelandu Gauntu. Zašto je došao u Castle Rock? Gdje je bio prije nego je došao ovamo? Da li će ostati dugo? Da li ima obitelj? Ali ona nije pripadala takvom tipu žene i zadovoljila se time da odgovara na njegova pitanja... u stvari, bila je oduševljena, jer niti jedno od njih nije bilo o njoj. Želio je znati o gradu, i kakav je promet na Main Streetu u zimi i da li postoji neko mjesto u blizini gdje bi mogao kupiti zgodnu malu kuću, cijene osiguranja i stotinu drugih stvari. Iz džepa plave jakne koju je nosio, izvukao je usku crnu kožnu bilježnicu i ozbiljno zapisivao svako ime koje je spomenula.Pogledala je na tanjur i vidjela da je pojela cijeli kolač. Njene ruke su još uvijek boljele, ali su bile bolje nego kad je došla. Sjetila se da je

40

skoro odlučila da ne dođe, zato jer su bile tako jadne. Sad joj je u svakom slučaju drago da je došla."Moram ići," reče gledajući na sat. "Rosalie će misliti da sam umrla."Jeli su stojeći. Sada je Gaunt uredno složio tanjure, stavio vilice na vrh i vratio poklopac na posudu s kolačem. "Vratit ću ovo čim kolač pojedem," reče. "Jel' to u redu?""Savršeno.""Onda ćeš to najvjerojatnije dobiti sredinom poslijepodneva," reče ozbiljno."Ne moraš biti tako brz," reče dok ju je Gaunt pratio do vratiju. "Drago mi je da sam te upoznala.""Hvala što si došla," reče. Na trenutak je pomislila da je namjeravao primiti njenu ruku, i osjetila je očaj pri pomisli na njegov dodir - glupo, naravno - ali nije. "Ono što sam očekivao kao užasan dan umjesto toga pretvorila si u čašćenje.""Bit će ti dobro." Polly otvori vrata, zatim zastane. Ništa ga nije pitala o njemu, ali ju je zanimala samo jedna stvar, previše a da ne postavi pitanje o njoj. "Imaš različite zanimljive stvari-""Hvala.""- ali nigdje nema cijena. Zašto?"Nasmiješio se. "To je moja mala ekscentričnost, Polly. Vjerovao sam da je u prodaji uvijek važno malo se cjenkati. Mislim da sam vjerojatno bio trgovac sagovima na Srednjem istoku u svojoj posljednjoj inkarnaciji. Vjerojatno iz Iraka, iako u današnje vrijeme to ne bih smio reći.""Tako naplaćuješ sve što se nalazi na tržištu?" ona upita, pomalo ga zadirkujući."Moglo bi se tako reći," ozbiljno se složio i ponovo je zamijetila kako su duboke njegove oči boje lješnjaka - kako čudno lijepe. "Radije bih o tome razmišljao kao određivanje vrijednosti prema potrebi.""Razumijem.""Zaista?""Pa... mislim da da. To objašnjava ime dućana."On se nasmiješi. "Moglo bi," reče. "Pretpostavljam da bi moglo.""Pa, želim vam veoma dobar dan, gospodine Gaunt-""Leland, molim te. Ili samo Lee."

41

"Onda Leland. I ne trebaš brinuti o kupcima. Mislim da ćeš do petka trebati unajmiti čuvare osiguranja da ih istjeraš na kraju dana.""Misliš li? To bi bilo krasno.""Doviđenja.""Ciao, "reče i zatvori vrata za njom.Stajao je tamo trenutak, gledajući dok je Polly Chalmers hodala niz ulicu, stavljajući rukavice na svoje ruke, tako izobličene i tako zapanjujuće drugačije od njenog ostalog dijela tijela, koji je bio pristao i zgodan, ako ne i izuzetan. Gauntov osmijeh se raširi. Dok su se usne vraćale otkrivajući njegove nakrivljene zube, postao je neugodan, nalik grabežljivcu."Bit će ti," reče nježno u praznom dućanu. "Bit će ti dobro."

3Pollyina predviđanja pokazala su se potpuno točnim. Do zatvaranja tog dana, skoro sve žene Castle Rocka - u svakom slučaju one koje su bile važne - i nekoliko muškaraca je navratilo u Potrebne stvari na brzo razgledavanje. Skoro su svi nastojali uvjeriti Gaunta da imaju samo trenutak vremena, jer su trebali ići negdje drugdje.Stephanie Bonsaint, Cynthia Rose Martin, Barbara Miller i Francine Pelletier su bile prve; Steffie, Cyndi, Rose, Babs i Francie su stigle u zaštitničkoj grupi niti deset minuta nakon što je primjećeno da je Polly napustila novi dućan (novosti o njenom odlasku su se brzo i temeljito proširile telefonom i efikasnom usmenom predajom koja se odvija u stražnjim dvorištima Nove Engleske).Steffie i njene prijateljice su razgledavale. Uzdisale su ooh i ahh. Uvjeravale su Gaunta da ne mogu dugo ostati zato jer je to njihov dan za igranje bridža (ne rekavši mu da tjedno natjecanje obično ne počinje ranije od oko dva poslijepodne). Francie ga upita odakle je došao. Gaunt joj reče Akron, Ohio. Steffie ga upita da li se već dugo bavi staretinarstvom. Gaunt joj reče da to nije smatrao staretinarstvom... sasvim. Cyndi je željela znati da li je gospodin Gaunt već dugo bio u Novoj Engleskoj. Neko vrijeme, odgovori Gaunt; neko vrijeme.Kasnije, sve četiri su se složile da je dućan zanimljiv - toliko neobičnih stvari! - ali intervju je bio veoma neuspješan. Čovjek je bio

42

toliko šutljiv kao Polly Chalmers, možda još i više. Babs tada istakne ono što su svi znali (ili su mislili da znaju): da je Polly bila prva osoba u gradu koja je u stvari ušla u novi dućan i da je ona donijela kolač. Možda, nagađala je Babs, ona poznaje gospodina Gaunta... iz onog Vremena Prije, onog vremena kojeg je provela Daleko.Cyndi Rose se zainteresirala za Lalique vazu i pitala je gospodina Gaunta (koji je bio u blizini, ali ih nije ometao što su sve s odobravanjem primijetile) koliko dođe."Koliko vi mislite?" upita je smiješeći se.Uzvratila mu je osmijeh, prilično koketno. "Oh," reče. "Da li je to način na koji obavljate poslove, gospodine Gaunt?""To je način na koji ih obavljam," on se složi."Onda ćete više izgubiti nego dobiti, cjenkajući se s Jenkijima," reče Cyndi Rose, dok su njene prijateljice promatrale sa zanimanjem gledatelja na Wimbledon mečevima."To," reče on, "će se tek vidjeti." Njegov glas je još uvijek bio prijateljski, ali sada je isto tako bio i blago izazivački.Ovog puta Cyndi Rose pobliže pogleda vazu. Steffie Bonsaint joj šapne nešto u uho. Cyndi Rose klimne."Sedamnaest dolara," reče. Vaza je u stvari izgledala kao da bi mogla vrijediti pedeset, i pretpostavljala je da bi joj u antikvarnici u Bostonu, cijena bila stotinu i osamdeset.Gaunt nakrivi prste pod bradom na način koji bi Brian Rusk prepoznao. "Mislim da bih trebao dobiti barem četrdeset i pet," reče s nekim žaljenjem.Oči Cyndi Rose su se razvedrile; ovdje je bilo mogućnosti. U početku je vidjela Lalique vazu kao nešto tek neznatno zanimljivo, ne više nego tema koju može iskoristiti u konverzaciji s tajanstvenim gospodinom Gauntom. Sada ju je pobliže pogledala i vidjela da je to zaista krasan rad, koji bi dobro izgledao u njenoj dnevnoj sobi. Cvjetni rub oko dugačkog vrata vaze bio je iste boje kao i njene tapete. Dok Gaunt nije odgovorio na njen prijedlog s cijenom koja joj je bila za dlaku povoljna, nije shvaćala da tako užasno želi tu vazu, kao što je to sad osjećala.Posavjetovala se s prijateljicama.Gaunt ih je promatrao, nježno se osmjehujući.

43

Zvono iznad vratiju zazvoni i još dvije gospođe uđu.U Potrebnim stvarima, započeo je prvi pravi poslovni dan.Kad je bridž klub iz Ash Streeta napustio Potrebne stvari deset minuta kasnije, Cyndi Rose Martin je držala ručke torbe za kupovinu. Unutra je bila Lalique vaza, zamotana u fini papir. Kupila ju je za trideset i jedan dolar plus porez, skoro svu ušteđevinu, ali bila je toliko razdragana, da je skoro prela.Obično se osjećala sumnjičavo i pomalo se sramila sebe zbog takve impulzivne kupovine, sigurna da je bila bar malo obmanuta, ako ne i prevarena, ali ne i danas. Ovo je bila jedna pogodba gdje je dobro prošla. Gospodin Gaunt ju je čak pozvao da se vrati, rekavši da ima blizanca te vaze, i da će doći sljedećom pošiljkom u toku tjedna - možda čak sutra! Ta bi krasno izgledala na stoliću dnevne sobe, ali ako bude imala dvije, mogla bi staviti svaku na jedan kraj police nad kaminom i to bi bilo sjajno.I njene tri prijateljice su također osjećale da je dobro prošla, i iako su bile frustrirane zato što su tako malo doznale o prošlosti gospodina Gaunta, njihovo mišljenje o njemu, u cjelini, je bilo poprilično visoko."Ima najljepše zelene oči," reče Francie Peletier, pomalo sanjivo."Zar su bile zelene?" upita Cyndi Rose, pomalo zaprepaštena. Ona je mislila da su sive. "Nisam primijetila."

4Kasno tog poslijepodneva, Rosalie Drake iz Ti šiješ i šiješ je navratila u Potrebne stvari za vrijeme pauze za kavu, u pratnji Pollyine domaćice, Nettie Cobb. Nekoliko je žena razgledavalo u dućanu, a u stražnjem kutu dva dječaka iz Castle County High su listali stripove u kartonskoj kutiji i uzbuđeno mrmljali jedan drugome - fantastično je, oboje su se složili, koliko tu ima stvari koje su im trebale da upotpune svoje zbirke. Samo su se nadali da cijene neće biti previsoke. Bilo je nemoguće znati bez pitanja, zato jer nije bilo naljepnica s cijenama na plastičnim vrećicama u kojima su bili stripovi.Rosalie i Nettie su pozdravile gospodina Gaunta, i Gaunt je zamolio Rosalie da još jednom zahvali Polly na kolaču. Njegove oči su slijedile Nettie, koja je odšetala nakon upoznavanja i prilično čeznutljivo gledala malu zbirku stakla u boji. Ostavio je Rosalie da proučava sliku

44

Elvisa pored ivera OKAMENJENOG DRVETA IZ SVETE ZEMLJE i otišao do Nettie."Sviđa li vam se staklo u boji, gđice Cobb?" upita je nježno.Ona malo poskoči - Nettie Cobb je izgledala i ponašala se skoro bolno stidljivo poput žene koja skače na svaki glas, bez obzira kako nježan i prijateljski, kad joj je govorio u njenoj blizini - te mu se nervozno nasmiješi."Gospođa Cobb, gospodine Gaunt, iako mi je muž umro prije nekog vremena.""Žao mi je što to čujem.""Nema potrebe. Prošlo je četrnaest godina. Dugo razdoblje. Da, imam malu zbirku stakla u boji." Izgledala je kao da drhti, poput miša kad mu prilazi mačka. "Ne da si mogu priuštiti nešto tako zgodno kao ovi komadi. Krasni su. Kao što stvari vjerojatno izgledaju u raju.""Pa, reći ću vam nešto," reče. "Kupio sam mnogo stakla u boji kad sam dobio ovo, i nisu tako skupi kao što mislite. A drugi su mnogo ljepši. Da li biste željeli doći sutra i pogledati ih?"Ponovo je poskočila i pomakla se za jedan korak, kao da joj je predložio da dođe sutra kako bi je nekoliko puta mogao uštipnuti za stražnjicu... sve dok ne zaplače."Oh, ne znam... četvrtak je dan kad sam jako zauzeta, znate... kod Polly... moramo zaista sve temeljito očistiti četvrtkom, znate...""Jeste li sigurni da ne možete navratiti?" nagovarao ju je. "Polly mi je rekla da ste vi napravili kolač koji mi je jutros donijela-""Da li je bio dobar?" upita Nettie nervozno. Njene oči su govorile da očekuje da će reći, Ne, nije bio dobar, Nettie, dobio sam grčeve, dobio sam proljev, u stvari, i sada ću te povrijediti, Nettie, odvući ću te u stražnju sobu i vrtiti tvoje bradavice dok se ne predaš."Bio je odličan," reče umirujuće. "Podsjetio me na kolače koje je moja majka običavala raditi... što je bilo jako davno."Pogodio je pravu žicu kod Nettie koja je jako voljela svoju majku unatoč udarcima koje joj je gospođa udijelila nakon njenih čestih noćnih izlazaka u barove i lokale s muzičkim automatima. Malo se opustila.

45

"Dakle, onda je dobar," reče. "Jako mi je drago da je bio dobar. Naravno, to je bila Pollyina ideja. Ona je jedna od najdražih žena na svijetu.""Da," reče. "Nakon što sam je upoznao, vjerujem da je." Pogledao je Rosalie Drake, ali Rosalie je još uvijek razgledavala. Ponovo je pogledao Nettie i rekao, "Upravo sam osjetio da vam nešto malo dugujem-""Oh, ne!" reče Nettie, ponovo uznemirena. "Ništa mi ne dugujete. Ništa pod milim Bogom, gospodine Gaunt.""Molim vas da navratite. Vidim da ste zainteresirani za staklo u boji... a mogao bih vam i vratiti Pollyinu kutiju za kolač.""Pa... mislim da bih mogla svratiti za vrijeme pauze..." Nettiene oči su govorile da ne može vjerovati da su njena usta upravo izgovorila te riječi."Prekrasno," reče i brzo je napusti, prije nego ponovo promijeni mišljenje. Otišao je do dječaka i zapitao ih kako im ide. S oklijevanjem su mu pokazali nekoliko starih brojeva Nevjerojatnog Hulka i X-ljudi. Pet minuta kasnije izašli su s većinom stripova u svojim rukama i izrazom neobičnog veselja na svojim licima.Vrata su se tek zatvorila za njima, kad se ponovo otvoriše. Cora Rusk i Myra Evans zakorače unutra. Pogledale su okolo, jasnih i pohlepnih očiju kao kod vjeverice u doba prikupljanja oraha i odmah su otišle do staklene kutije u kojoj je bila Elvisova slika. Cora i Myra su se sagnule, gukajući sa zanimanjem, pokazujući stražnjice koje su bile široke kao skoro dvije drške sjekire.Gaunt ih je gledao, smiješeći se.Zvono na vratima ponovo zazvoni. Nova pridošlica je bila skoro široka kao Cora Rusk, ali Cora je bila debela, a ova žena je izgledala snažna - kao što i drvosječa s trbuhom od pive izgleda snažno. Na njenoj bluzi je bilo pričvršćeno veliko bijelo dugme. Crvena slova su objavljivala:NOĆ CASINA - SAMO ZA ZABAVU!Lice gospođe bilo je šarmantno poput lopate za snijeg. Njena kosa, bezlična i beživotna nijansa smeđe je većinom bila pokrivena maramom koja je bila čvrsto zavezana ispod široke brade. Na trenutak ili dva je pregledala unutrašnjost dućana, njene male, duboko usađene

46

oči, trepćući tu i tamo, poput očiju revolveraša koji proučava unutrašnjost saluna prije nego se probije kroz pomična vrata i počne dizati galamu. Tada uđe.Nekoliko žena koje su kružile oko izložene robe, pogledale su je i više nego letimično, ali Nettie Cobb je pogledala pridošlicu s neobičnim izrazom mješavine očaja i mržnje. Zatim se brzo udaljila od stakla u boji. Njen pokret je zapeo za oko pridošlice. Pogledala je Nettie s ogromnim prezirom i zatim odvratila pogled.Zvono na vratima je zazvonilo kad je Nettie napustila dućan.Gospodin Gaunt je promatrao sve ovo s velikim zanimanjem.Otišao je do Rosalie i rekao, "Bojim se da je gospođa Cobb otišla bez vas."Rosalie je djelovala zaprepašteno. "Zašto-" započne, a zatim se njene oči zaustaviše na pridošlici s dugmetom noći Casina neumoljivo prikvačenoj između njenih grudi. Proučavala je turski sag obješen na zidu sa zanimanjem sličnim onom studenta umjetnosti u galeriji. Njene ruke su čvrsto stajale na njenim golemim bokovima. "Oh," Rosalie reče. "Oprostite, ja bih zaista trebala ići.""Rekao bih da ljubav nije izgubljena između ove dvije," primijeti gospodin Gaunt.Rosalie se nasmiješi rastreseno.Gaunt pogleda ponovo ženu s maramom. "Tko je ona?"Rosalie namršti nos. "Wilma Jerzyck," reče. "Oprostite... Zaista bih trebala dostići Nettie. Ona je znate, preosjetljiva.""Naravno," reče i otprati Rosalie do vratiju. U sebi je dodao, "Nismo li svi."Tada ga Cora Rusk potapša po ramenu. "Koliko dođe slika Kralja?" zahtijevala je.Leland Gaunt okrene svoj blistavi osmijeh prema njoj. "Porazgovarajmo o tome," reče. "Koliko vi mislite da vrijedi?"

47

TREĆE POGLAVLJE

1Najnovije trgovačko mjesto Castle Rocka bilo je zatvoreno skoro dva sata kad se Alan Pangborn sporo kotrljao niz Main Street prema Općinskoj zgradi u kojoj se nalazio Šerifov ured i policijski odjel Castle Rocka. Bio je za volanom potpuno neuočljivog auta: Ford karavan iz 1986. Obiteljski auto. Osjećao se potišteno i polupijano. Popio je samo tri pive, ali su ga jako udarile.Letimično je pogledao Potrebne stvari dok je prolazio mimo, gledajući s odobravanjem tamnozelenu tendu kojaje stršala na ulicu, baš kao što je to napravio i Brian Rusk. Znao je manje o tim stvarima (budući da nije imao rođake koji su radili za kompaniju Dick Perry zidne obloge i vrata u Južnom Parizu, ali je mislio da da je određenu dozu otmjenosti Main Streetu gdje je većina vlasnika dućana dodavala lažna pročelja i smatrala to dobrim. Još nije znao što novo mjesto prodaje - Polly je, ako je otišla jutros kako je planirala - ali je Alanu izgledao poput onih udobnih francuskih restorana kamo odvodiš djevojku svojih snova prije nego je nagovoriš da pođe s tobom u krevet. Mjesto se izgubilo iz njegovih misli čim ga je prošao. Uključio je žmigavac dva bloka niže i skrenuo u uski prolaz između zdepastog bloka od cigle općinske zgrade i zgrade Vodovoda popločene bijelim pločama. Ova uličica imala je natpis SAMO ZA SLUŽBENA VOZILA.Općinska zgrada bila je oblika poput obrnutog slova L, i u kutu kojeg su tvorila dva krila, nalazilo se parkiralište. Tri mjesta imala su natpis ŠERIFOV URED. Stari šeprtljavi VW buba Norrisa Ridgewicka je bio parkiran na jedno od njih. Alan je parkirao na drugo, isključio svjetla i motor i dohvatio ručicu.Depresija koja je kružila oko njega otkako je napustio The Blue Door u Portlandu, poput vukova koji su kružili oko logorskih vatri u avanturističkim pričama koje je čitao kao dječak, iznenada ga je potpuno obuzela. Pustio je ručicu vrata i samo sjedio za volanom karavana, nadajući se da će proći.Proveo je dan u Okružnom sudu Portlanda kao svjedok optužbe u četiri suđenja. Okrug je obuhvaćao četiri kotara - York, Cumberland,

48

Oxford, Castle - i od svih ljudi od zakona koji su radili u tim okruzima, Alan Pangborn je trebao najdalje putovati. Zato su tri okružna suca nastojala što je bolje moguće skupiti njegove sudske slučajeve kako bi trebao putovati samo jednom ili dva puta mjesečno. To mu je omogućavalo da provede neko vrijeme u okrugu kojeg je prisegao da će čuvati, umjesto na cestama između Castle Rocka i Portlanda, ali je to također značilo da se nakon jednog od takvih sudskih dana osjeća poput gimnazijalca koji posrće pred gledalištem, gdje je upravo polagao školske testove spretnosti. Povrh svega, nije trebao piti, ali Harry Cross i George Crompton su baš bili na putu do The Blue Door i inzistirali su da im se Alan pridruži. Postojao je dovoljno dobar razlog da to naprave: niz očito povezanih provala koji se pojavio u ovim krajevima. Ali stvarni razlog zbog kojeg je otišao je bio onaj zajednički svim lošim odlukama: tada se to činilo kao dobra ideja.Sada je sjedio za volanom nekadašnjeg obiteljskog auta, ubirući plodove onog što je sam posijao vlastitom voljom. Glava ga je lagano boljela. Osjećao je više od lagane mučnine. Ali najgora je bila depresija - žestoko se vratila.Zdravo! veselo je vikala iz svog uporišta u njegovoj glavi. Ovdje sam Alane! Drago mi je da te vidim! Pogodi što? Ovo je kraj dugačkog, napornog dana, a Annie i Todd su još uvijek mrtvi! Sjećaš se subotnjeg poslijepodneva kad je Todd prolio svoj frapć na prednje sjedalo? Upravo tamo gdje je sada tvoja aktovka, zar ne? I ti si vikao na njega? Joj! Nisi to zaboravio, zar ne? Jesi? Pa, to je u redu Alane, jer ja sam ovdje da te podsjetim na to! I podsjetim! I podsjetim!Podigao je svoju aktovku i netremice gledao na sjedalo. Da, mrlja je još tamo, i da, vikao je na Todda. Todd, moraš li uvijek biti tako nespretan? Nešto poput toga, ništa jako važno, ali stvar koju nikad ne bi trebao reći da znaš da je tvom djetetu ostalo manje od mjesec dana života.Shvatio je da piva nisu bila pravi problem; to je bio njegov auto, koji nikad nije bio temeljito očišćen. Proveo je dan vozeći se s duhom svoje žene i mlađeg sina.Nagnuo se i otvorio pretinac za rukavice da izvadi knjižicu s kaznama - njeno nošenje, čak i kad je kretao u Portland kako bi proveo dan u

49

svjedočenju na sudu, postao je neprekršiv običaj - i posegao unutra. Njegova ruka je udarila neki cjevasti predmet i pao je na pod karavana s lakim udarcem. Stavio je knjižicu s kaznama na vrh aktovke i sagnuo se da uzme to što je ispalo iz pretinca za rukavice. Podignuo ga je tako da je uhvatio sjaj lučno-natrijevog svjetla i dugo je zurio u nj, osjećajući da se stara, užasna bol gubitka i tuge šulja u njega. Pollyin artritis je bio u njenim rukama; a njegova je bol, čini se, bila u srcu i tko bi mogao reći čija bol je veća?Limenka je naravno pripadala Toddu - Toddu, koji bi zasigurno živio u dućanu Kestenjastih novotarija da mu je bilo dozvoljeno. Dječak je bio oduševljen jeftinim i bezvrijednim misterijama koje su se tamo prodavale: vesela zujala, prah koji izaziva kihanje, čaše koje propuštaju, sapun koji rukama daje boju vulkanskog pepela, plastična pseća govna.Ova stvar je još uvijek ovdje. Oni su mrtvi devetnaest mjeseci, i još uvijek je ovdje. Prokletstvo, kako sam je zaboravio? Bože.Alan okrene okruglu limenku u svojim rukama, sjećajući se kako je dječak molio da mu se dozvoli da kupi taj određeni predmet sa svojim džeparcem, kako je sam Alan prigovarao, citirajući poslovicu svog oca: kod budale novac ne ostane dugo u džepu. I kako ga je Annie nježno nadglasala.Slušaj sebe, gospodine amaterski mađioničaru, zvučiš poput puritanca. Obožavam to! Gdje misliš da je on uopće stekao tu ludu ljubav za gegovima i trikovima ? Nitko u mojoj obitelji nije imao uokvirenu sliku Houdinija na zidu, vjeruj mi. Želiš li mi reći da ti nikad nisi kupio čašu ili dvije koje puštaju u žestokim, divljim danima svoje mladosti? Da nisi umirao od želje da imaš trik sa starom zmijom u konzervi oraha ako si negdje naišao na njega u izložbenim kutijama?On, koji govori zapinjući, i zvuči sve više i više poput pompozne osobe i klepetala. Konačno je morao podići ruku do svojih ustiju kako bi prikrio osmijeh nelagode. Annie ga je međutim vidjela. Annie je uvijek vidjela. To je bio njen dar... i više nego jednom to je bio njen spas. Njen smisao za šalu - kao i njen osjećaj za zapažanje - bio je uvijek bolji od njegovog. Oštriji.Daj mu da ga dobije, Alane - samo jednom će biti mlad. A to i jest smiješno.

50

Tako je i dobio - tri tjedna nakon što je prolio frape na sjedalo i četiri tjedna nakon toga bio je mrtav! Oboje su bili mrtvi! Jao! Zamisli to! Vrijeme zaista leti Alane, zar ne? Ali ne brini! Ne brini, za to jer ću te ja stalno podsjećati! Da, gospodine! Stalno ću te podsjećati, jer je to moj posao i ja to namjeravam raditi!Na limenci je bila etiketa TASTEE-MUNCH MIJEŠANI ORAŠČIĆI. Alan odvrne poklopac i metar i pol stisnuta zelena zmija iskoči van, udari prednje staklo i odskoči u njegovo krilo. Alan ju je gledao i u svojoj glavi čuo smijeh svog mrtvog sina, te počne plakati. Njegovo plakanje nije bilo dramatično, bilo je tiho i slabo. Činilo se da njegove suze imaju puno toga zajedničkog sa stvarima njegovih dragih umrlih; nikad ih se ne uspiješ riješiti. Ima ih previše i upravo kad se počneš opuštati i pomisliš da je konačno gotovo, mjesto je čisto, nađeš još nešto. I još nešto. I još nešto.Zašto je dozvolio Toddu da kupi prokletu stvar? Zašto je još uvijek u prokletom pretincu za rukavice? I prije svega, zašto je uopće uzeo taj prokleti karavan?Izvukao je maramicu iz stražnjeg džepa i obrisao suze sa svog lica. Tada je, polako strpao zmiju - samo jeftin zeleni krep papir s metalnom oprugom unutra stavljenom - natrag u lažnu limenku miješanih oraščića. Zatvorio je poklopac i zamišljeno se loptao s limenkom na svojoj ruci.Baci prokletu stvar.Ali, mislio je da to ne može napraviti. Barem ne večeras. Bacio je šalu - posljednju koju je Todd kupio u dućanu koji je on smatrao najboljim na svijetu - natrag u pretinac za rukavice i zalupio poklopac. Zatim je ponovo primio ručicu vrata, zgrabio aktovku i izašao.Duboko je udahnuo zrak rane večeri, nadajući se da će to pomoći. Nije. Osjetio je miris drva koje trune i kemikalija, nešarmantan smrad koji je redovito izlazio iz tvornica papira u Rumfordu, nekih pedestak kilometara sjeverno. Nazvao bi Polly i pitao da li može navratiti, ali procjeni - da bi to malo pomoglo.Točnija misao nije nikad bila smišljena! složio se energično glas depresije. I usput, Alane, sjećaš li se kako ga je ova zmija usrećila? Isprobavao ju je na svakome! Norris Ridgewick se tako uplašio da je skoro doživio srčani udar, a ti si se smijao dok se skoro nisi popišao u

51

hlače! Sjećaš li se? Nije li bio živahan? Nije li bio sjajan? A Annie - sjećaš li se kako se smijala kad si joj rekao? I ona je bila tako živahna i sjajna, zar ne? Naravno, na kraju i nije bila tako živahna, niti tako sjajna, ali ti to nisi opazio, zar ne? Ti si imao prečeg posla. Posao s Thad Beaumontom, na primjer, nisi mogao prestati misliti o njemu. Što se dogodilo u njihovoj kući pored jezera, i kako se običavao napiti i zvati te kad je sve završilo. I tada je njegova žena uzela blizance i, napustila ga... sve to je pridonijelo tvojoj još većoj zauzetosti u uobičajenim poslovima oko grada, zar ne? Previše zaposlen da bi vidio što se događa kod kuće. Šteta što nisi vidio. Da jesi, možda bi još uvijek bili živi! To je nešto isto što ne smiješ zaboraviti, pa ću te ja stalno podsjećati... i podsjećati... i podsjećati. Uredu? U redu!S boka karavana, iznad otvora za benzin, nalazila se ogrebotina duga oko pola metra. Da li se to dogodilo nakon smrti Annie i Todda? Nije se nikako mogao sjetiti, a ionako nije bilo važno. Povukao je prstima po tome i ponovo se sjetio da odvede auto u Sonnyjev Sunoco i da ga srediti. S druge strane, zašto se zamarati? Zašto ne bi odveo prokletu stvar do Harriea Forda u Oxfordu i zamijenio za nešto manje? Kilometraža na njemu je još uvijek bila relativno mala; možda bi ga mogao pristojno zamijeniti-Ali Todd je prolio svoj frapć na prednje sjedalo! glas u njegovoj glavi je zviždao ogorčeno. Napravio je to kad je bio ŽIV, Alane, staro momče! A Annie-"Oh, zaveži," reče.Došao je do zgrade, zatim zastao. Veliki crveni cadillac Seville bio je parkiran uz nju, tako blizu da bi vrata ureda udubila njegovu stranu da se do kraja otvore. Nije trebao pogledati registarsku tablicu da vidi koja je: KEETON 1. Zamišljeno je prešao rukom po glatkoj površini auta, a zatim ušao.

2Sheila Brigham je sjedila u staklenom pregrađenom prostoru dispečerskog ureda, čitajući People časopis i ispijajući Yoo-Hoo. Osim Norrisa Ridgewicka, spojeni šerifov ured i odjel policije Castle Rocka je bio napušten.

52

Norris je sjedio za IBM električnim pisaćim strojem i radio na izvještaju s bolnom, napetom koncentracijom koju je samo Norris mogao prenijeti na administraciju. Nepomično bi zurio u stroj, zatim se naglo nagnuo naprijed poput čovjeka koji je dobio udarac u želudac i brzo lupkao po tipkama. Ostao je u svom pogrbljenom položaju dovoljno dugo da pročita što je napisao, zatim je nježno zastenjao. Javio se klik-tup! klik-tup! klik-tup! zvuk Norrisove IBM trake za korigiranje neke greške (u prosjeku je koristio jednu traku za korigiranje tjedno), i tada bi se Norris uspravio. Zatim bi napravio značajnu pauzu i ciklus bi se ponovio. Nakon sat ili više, Norris bi ispustio gotovi izvještaj u Sheilinu košaru za pisma. Jednom ili dva puta tjedno, ti izvještaji su čak bili razumljivi.Norris pogleda i nasmiješi se dok je Alan prelazio malo područje pritvora. "Bok šefe, kako je?""Pa, Portland je gotov za sljedeća dva ili tri tjedna. Da li se išta dogodilo ovdje?""Ma, samo uobičajeno. Znaš, Alane, oči su ti crvene kao u zamorca. Jesi li opet pušio onaj ludi duhan?""Ha, ha," Alan reče kiselo. "Navratio sam na nekoliko pića s nekolicinom murjaka, te pedesetak kilometara buljio u duga svjetla drugih ljudi. Imaš li pri ruci svoj aspirin?""Uvijek," reče Norris. "Znaš to." U Norrisovoj donjoj ladici stola se nalazila njegova privatna apoteka. Otvorio ju je, prekopao i izvukao divovsku bočicu Kaopectatea s okusom jagode, pogledao na trenutak etiketu, odmahnuo glavom, ispustio je natrag u ladicu i ponovo kopao. Konačno je izvukao bočicu običnih aspirina."Imam mali poslić za tebe", reče Alan uzimajući bočicu i istresajući dva aspirina u svoju ruku. S tabletama je ispalo puno bijelog praha i pitao se zašto obični aspirini stvaraju puno više praha od aspirina poznatih proizvođača. Dalje se pitao da li možda gubi pamet."Oh, Alane, trebam još dvije ove E-9 gnjavaže napraviti, i -""Smiri hormone." Alan ode do aparata za vodu i izvuče papirnatu čašu iz cijevi pričvršćene za zid. Dok je punio čašu, aparat za vodu je proizvodio blub-blub-blub. "Sve što bi trebao napraviti je prijeći sobu i otvoriti vrata kroz koja sam upravo ušao. Toliko jednostavno da bi to i dijete moglo napraviti, zar ne?"

53

"Što -""Samo ne zaboravi svoju knjižicu s kaznama," reče Alan i proguta aspirin.Norris Ridgewick je odmah izgledao oprezno. "Tvoja je tamo na stolu, pored aktovke.""Znam. I tamo će i ostati, barem noćas."Norris ga dugo pogleda. Konačno ga upita. "Buster?"Alan kimne. "Buster. Ponovo je parkirao na mjesto za invalide. Prošli put sam mu rekao da ga više neću upozoravati na to."Glavnog izbornika Castle Rocka, Danfortha Keetona III, su svi koji su ga poznavali oslovljavali s Buster... osim općinskih službenika koji su željeli zadržati svoj posao, pa su ga zvali Dan ili gospodin Keeton kad je bio u blizini. Samo Alan, koji je bio izabrani službenik, usudio ga se pred njim zvati Buster, i to je napravio samo dva puta, oba puta kada je bio jako ljut. Međutim, pretpostavio je da će to ponovo napraviti. Dan "Buster" Keeton je bio čovjek na kojeg se Alan Pangborn mogao lako naljutiti."Hajde!" reče Norris. "Ti to napravi, Alane, u redu?""Ne mogu. Imam sastanak o financiranju s izbornicima sljedeći tjedan.""Već me mrzi," mračno reče Norris. "Znam da me mrzi.""Buster mrzi sve osim svoje žene i svoje majke," reče Alan. "a nisam ni siguran za njegovu ženu. Ali ostaje činjenica da sam ga upozorio barem desetak puta prošlog mjeseca na parkiranje na našem jednom i jedinom mjestu za invalide i sad ću održati riječ.""Ne, ja ću održati svoj posao. To je zaista podlo, Alane. Ja sam pošten." Norris Ridgewick je izgledao poput reklame za Kad se loše stvari dogode dobrim ljudima."Opusti se," reče Alan. "Ti stavi kaznu od pet dolara na njegovo staklo. On će doći k meni i prvo će mi reći da te otpustim."Norris zastenje."Ja odbijem. Tada mi kaže da potrgam kaznu. Ja i to odbijem. Tada, drugi dan u podne, nakon što se mogao pjeniti neko vrijeme zbog toga, ja se smekšam. I kada dođem na sljedeći sastanak o financiranju, duguje mi uslugu.""Da, ali što duguje meni?"

54

"Norris, želiš li novi pulsni radarski pištolj ili ne?""Pa-""A što misliš o fax aparatu? Govorimo o fax aparatu barem posljednje dvije godine."Da! lažno veseli glas u njegovom umu zaviče. Počeo si o tome govoriti kad su Annie i Todd još uvijek bili živi, Alane! Sjećaš li se toga? Sjećaš li se kad su bili živi?"Pretpostavljam," reče Norris. Uzeo je svoju knjižicu za kazne s tugom i rezignacijom očito prisutne na njegovom licu."Dobar čovjek," reče Alan sa srdačnošću koju nije osjećao. "Bit ću neko vrijeme u svom uredu."Zatvorio je vrata i okrenuo Pollyin broj."Halo?" pitala je i odmah je znao da joj neće reći o depresiji koja ga je tako potpuno obuzela. Polly je večeras imala svoje vlastite probleme. Samo je ta jedna riječ bila dovoljna da mu bude jasno kako joj je. L - glas u halo je bio malo nejasno izgovoren.To se događalo samo kad je popila Percodan - ili više od jednog - a Percodan je uzimala samo kad joj je bilo jako loše. Iako to nikad nije otvoreno rekla, Alan je pretpostavljao da živi u strahu od dana kad će te tablete prestati djelovati."Kako si zgodna ženo?" upita je, naslanjajući se u svom stolcu i stavljajući ruku na oči. Izgleda da aspirin nije mnogo pomogao njegovoj glavi. Možda bih trebao tražiti Percodan, pomisli."U redu sam." Čuo je kako pažljivo govori, prelazeći s jedne riječi na drugu poput žene koja koristi kamenje da pređe preko malog potoka. "Kako si ti? Zvučiš umorno.""Pravnici to svaki put naprave od mene." Odustao je od ideje da je posjeti. Ona bi rekla, Naravno, Alane i bilo bi joj drago da ga vidi - skoro toliko drago koliko bi njemu bilo da vidi nju - ali to bi joj bio dodatni napor koji joj večeras nije potreban. "Mislim da ću ići kući i rano ići spavati. Da li će ti smetati ako ne navratim?""Ne, dušo. Možda je u stvari i bolje da ne navratiš.""Je li loše večeras?""Bilo je i gore," rekla je pažljivo."To nisam pitao.""Ne previše loše, ne."

55

Tvoj vlastiti glas kaže da lažeš, draga, pomislio je."Dobro. Što je s onom ultrasoničnom terapijom o kojoj si mi pričala? Jesi li išta otkrila?""Bilo bi krasno kad bih si mogla priuštiti mjesec i pol dana na Mayo klinici - na pregledima - ali ne mogu. I nemoj mi reći da ti možeš, Alane, jer se osjećam preumornom da te nazovem lašcem."Mislio sam da si rekla da bostonska bolnica-""Sljedeće godine," Polly reče. "Imat će kliniku koja koristi ultrasoničnu terapiju sljedeće godine. Možda."Nastupio je trenutak tišine i on je upravo namjeravao reći doviđenja kad je ona ponovo progovorila. Ovaj put je njen ton bio malo vedriji. "Navratila sam jutros u novi dućan. Nagovorila sam Nettie da napravi kolač i odnijela ga. Čisto iz inata, naravno - žene ne nose kolače na otvaranja. To je skoro uklesano u kamen.""Kakav je? Što prodaje?""Pomalo od svačega. Da me pištoljem prisiliš rekla bih da je to dućan kolekcionarskim predmetima, ali se u stvari ne da opisati. Morat ćeš sam vidjeti.""Jesi li upoznala vlasnika?""Gospodin Leland Gaunt, iz Akrona, Ohio," reče Polly i sad je Alan mogao vidjeti tračak osmijeha u njenom glasu. "On će biti pravi zavodnik u otmjenim krugovima Castle Rocka ove godine - u svakom slučaju to je moje predviđanje." "Što si ti pomislila o njemu?"Kad je ponovo progovorila, osmijeh u njenom glasu se mogao još jače nazrijeti. "Pa, Alane, bit ću otvorena - ti si moj dragi i nadam se da sam ja tvoja, ali -""Jesi," reče. Glavobolja ga je pomalo napuštala. Sumnjao je da je to malo čudo izveo aspirin Norrisa Ridgewicka."- ali natjerao je da i moje srce kuca tik - tak. A trebao si vidjeti Rosalie i Nettie kad su se vratile...""Nettie?" Maknuo je svoje noge sa stola i sjeo. "Nettie se boji vlastite sjene!""Da. Ali budući da ju je Rosalie nagovorila da pođe s njom - znaš da jadna stara žena ne želi nigdje ići sama - pitala sam Nettie što ona misli o gospodinu Gauntu kad sam poslije podne došla kući. Alane,

56

njene jadne stare zamućene oči su zasvijetlile. 'On ima staklo u boji!' reče. Prekrasno staklo u boji! Čak me pozvao da dođem ponovo sutra i pogledam još neko staklo!' Mislim da je to najviše što mi je rekla odjednom u ove četiri godine. Pa sam joj ja rekla, 'Nije li to ljubazno od njega, Nettie?' A ona je rekla, 'Da i znaš što još?' Naravno, pitala sam je što, a Nettie reče, 'I ja ću možda ići!' " Alan se nasmije glasno i od srca. "Ako je Nettie spremna vidjeti ga bez pratilje, morao bih ga provjeriti. Mora da je momak šarmer." "Pa, smiješno je - nije zgodan, bar ne kao filmska zvijezda, ali ima najdivnije oči boje lješnjaka. One obasjavaju cijelo njegovo lice.""Pazi, ženo," prigovori Alan. "Moj ljubomorni mišić se upravo počinje trzati."Ona se malo nasmije. "Ne mislim da trebaš biti zabrinut. Ipak, postoji jedna druga stvar." "Koja je ta?""Rosalie je rekla da je Wilma Jerzyck došla dok je Nettie bila tamo.""Je li se išta dogodilo? Jesu li razmijenile riječi?""Ne. Nettie je bijesno zurila u Jerzyckovu i ona je nekako prezirno nakrivila usta prema Nettie - tako je Rosalie rekla - i tada je Nettie izjurila van. Da li te je Wilma Jerzyck zvala u vezi Nettinog psa u posljednje vrijeme?""Ne," reče Alan. "Nije bilo razloga. Kružio sam oko Nettiene kuće stotinjak puta posljednjih šest tjedana. Pas više ne laje. To je bila samo stvar koju obično psići rade, Polly. Malo je narastao i ima dobru gazdaricu. Nettie možda nedostaje koja daska u glavi, ali je obavila svoju dužnost s tim psom - kako ga zove?""Raider.""Pa, Wilma Jerzyck će morati naći nešto drugo zbog čega da se buni, zato jer se Raider sredio. Ona će sigurno naći. Žene poput Wilme uvijek nađu nešto. Nikad i nije bio problem u psu; Wilma je bila jedina osoba u cijelom susjedstvu koja je prigovarala. Problem je bila Nettie. Ljudi poput Wilme imaju nos za slabost. A na Nettie Cobb se puno toga može namirisati.""Da." Polly je zvučala tužno i zamišljeno. "Znaš li da ju je Wilma Jerzyck nazvala jedne noći i rekla joj da ako Nettie ne natjera psa da zašuti, da će doći i prerezati mu grlo?"

57

"Pa," Alan reče jednolično, "Znam da ti je Nettie rekla tako. Ali znam i da je Wilma jako preplašila Nettie i da Nettie ima... problema. Ne kažem da Wilma Jerzyck nije sposobna obaviti takav poziv, zato jer je. Ali možda je on samo u Nettinoj glavi."Da Nettie ima problema bilo je samo malo ublažavanje, ali nije trebalo više reći; oboje su znali o čemu govore. Nakon godina pakla, udata za grubijana koji ju je maltretirao na sve načine na koje muškarac može maltretirati ženu, Nettie Cobb je zabila vilicu u muževo grlo dok je spavao. Provela je pet godina u Juniper Hillu, u duševnoj ustanovi blizu Auguste. Počela je raditi za Polly kao dio programa puštanja na slobodu. Što se tiče Alana, nije mogla doći u bolje društvo i Nettino polako poboljšavanje duševnog stanja je potvrđivalo njegovo mišljenje. Prije dvije godine, Nettie se preselila u svoj mali dom u Ford Streetu, šest blokova od centra."Nettie ima probleme, u redu," reče Polly, "ali njena reakcija na gospodina Gaunta bila je vrijedna divljenja. Bilo je stvarno jako slatko.""Moram sam vidjeti tog momka," reče Alan."Reci mi što ti misliš. 1 provjeri te oči boje lješnjaka.""Sumnjam da će u meni izazvati istu reakciju kao kod tebe," reče Alan suho.Ponovo se nasmijala, ali ovaj put je pomislio da zvuči pomalo usiljeno."Pokušaj malo odspavati," reče on."Hoću. Hvala na pozivu, Alane.""Nema na čemu." Zastao je. "Volim te, zgodna ženo.""Hvala Alane - ja volim tebe, također. Laku noć.""Laku noć."Spustio je slušalicu, okrenuo je vrat stolne lampe tako da je bacala svjetlo na zid, stavio noge na stol i sklopio ruke zajedno ispred sebe na prsa, kao da se moli. Ispružio je kažiprst. Na zidu, sjena zeca je isturila uši. Alan je izvukao palce između ispruženih prstiju i sjena zeca je migoljila nosom. Alan je natjerao zeca da skače preko improvizirane rasvjete. Ono što se pojavilo bio je slon koji maše surlom. Alanove ruke su se pomakle spretnom, sablasnom lakoćom. Jedva je

58

primjećivao životinje koje stvara; to je bio njegov stari običaj, njegov način gledanja vrška nosa i govorenja "Hm."Razmišljao je o Polly; Polly i njenim jadnim rukama. Što da napravi s Polly?Da je stvar samo u novcu, do sutra poslijepodne bi je prijavio u sobu u Mayo klinici - potpisao, zapečatio i dostavio. To bi napravio čak kad bi to značilo da je mora zamotati u luđačku košulju i našopati je sedativima kako bi je izveo odavde.Ali nije bila stvar samo u novcu. Ultrazvuk kao liječenje degenerativnog artritisa je bio u svom začetku. Možda vremenom postane efikasan kao i Salkova injekcija, ili lažan kao znanost o frenologiji. U svakom slučaju, sada nije imao smisla. Šanse su bile jedan prema tisuću da je to pušiona. Nije se bojao gubitka novca, već Pollyinih razbijenih nada.Vrana - gipka i puna života poput vrane u Disneyjevim crtanim filmovima - lagano je lamatala krilima preko njegove uokvirene diplome policijske akademije iz Albanyja. Njena krila su se produžila i postala je prethistorijski pterodaktil, uzdignute trokutaste glave dok je kružio prema ormarima sa spisima u kutu i izvan svjetla.Vrata su se otvorila. Provirila je žalosna glava Norrisa Ridgewicka nalik jazavčaru. "Napravio sam to Alane," reče tonom sličnom čovjeku koji je priznao ubojstvo nekoliko male djece."Dobro, Norris," reče Alan. Nećeš zbog toga stradati. Obećajem."Norris ga je gledao trenutak duže svojim vlažnim očima, zatim sumnjičavo kimnuo. Pogleda na zid. "Napravi Bustera, Alane."Alan se naceri, odmahne glavom i dohvati lampu."Hajde," Norris je nagovarao. "Stavio sam kaznu na njegov prokleti auto - Zaslužujem to. Napravi Bustera, Alane. Molim te. To me uništava."Alan pogleda preko Norrisovog ramena, vidi da nema nikoga i savine jednu ruku prema drugoj. Na zidu, krupan čovjek-sjena prikrade se preko svjetla, njišući trbuhom. Stane na trenutak da podigne svoje hlače-sjena odostraga i zatim se dalje prikradao, okrećući divlje glavu s jedne na drugu stranu.

59

Norrisov smijeh je bio vrištav i veseo - smijeh djeteta. Na trenutak Alan se snažno prisjeti Todda, a zatim odbaci tu misao. Bilo je dovoljno toga za jednu noć, molim te Bože."Isuse, to me tjera u smijeh," reče Norris, još uvijek smijući se. "Rođen si prekasno, Alane - mogao si imati karijeru u Ed Sullivan Showu.""Hajde," reče Alan. "Izađi odavde."Još uvijek smijući se, Norris zatvori vrata.Alan napravi da Norris - mršav i pomalo uobražen - šeće preko zida, zatim isključi svjetiljku i izvadi istrošenu bilježnicu iz svog stražnjeg džepa. Listao je dok nije našao praznu stranicu, i napisao Potrebne stvari. Ispod je pobilježio: Leland Gaunt, Cleveland, Ohio. Da li je to bilo točno? Ne. Prekrižio je Cleveland i napisao Akron. Možda zaista gubim razum, pomisli. Na trećoj crti napiše: Provjeriti.Vratio je bilježnicu u svoj džep, razmislio o odlasku kući i umjesto toga ponovo uključio svjetiljku. Ponovo je parada sjenki marširala po zidu: lavovi, tigrovi i medvjedi. Poput Sandburgove magle, depresija se ponovo dovukla na malim mačjim nožicama. Glas je ponovo počeo govoriti o Annie i Toddu. Nakon nekog vremena, Alan Pangborn je počeo to slušati. Radio je to protiv svoje volje... ali sa sve većom obuzetošću.

3Polly je ležala na krevetu, i kad je završila razgovor s Alanom, okrenula se na lijevu stranu da poklopi slušalicu. Umjesto toga, ispala joj je iz ruke i prasnula na pod. Donji dio Princess telefona je polako klizio noćnim ormarićem, očito namjeravajući pridružiti se drugoj polovici. Posegnula je za njim i umjesto njega, njena ruka je udarila rub stola. Monstruozna strijela boli probije tanku mrežu koje je tableta protiv bolova raširila preko njenih živaca i pojuri sve do ramena. Morala je zagristi usne da priguši povik.Donji dio telefona pao je s ruba stola i tresnuo s jednim čin unutarnjeg zvona. Čula je stalno idiotsko zujanje otvorene linije. Zvučalo je poput roja insekata koji se prenosi kratkim valom.Razmišljala je da podigne slušalicu s vilicom telefona koja se sada nalazila na njenim prsima, nije to mogla učiniti podižući je - noćas se

60

njeni prsti nisu uopće htjeli savijati - već pritiskanjem, poput žene koja svira harmoniku, i iznenada to je bilo preteško, čak nešto tako jednostavno kao podizanje telefona koji je pao na pod bilo je preteško, i počne plakati.Bol je ponovo bila potpuno budna, budna i mahnita, pretvarajući njene ruke - naročito onu koju je udarila - u izvore boli. Ležala je na krevetu, gledajući u strop svojim zamućenim očima, i plakala.Oh, dala bih bilo što da se oslobodim ovoga, pomislila je. Dala bih bilo što, bilo što, bilo što.

4Do deset sati naveče jesenskih radnih dana, Main Street u Castle Rocku bio je čvrsto zatvoren poput sefa. Ulične lampe su bacale krugove bijelog svjetla na pločnik i pročelja poslovnih zgrada u smanjenoj perspektivi, čime je centar izgledao poput napuštene pozornice. Mogli biste pomisliti da će se uskoro pojaviti usamljeni lik odjeven u frak i s cilindrom - Fred Astaire, ili možda Gene Kelly - i otplesati od jednog mjesta do drugog, pjevajući o tome kako momak može biti usamljen kad mu njegova djevojka da nogu, a svi su barovi zatvoreni. Tada, s drugog kraja Main Streeta, drugi bi se lik pojavio - Ginger Rogers ili možda Cyd Charisse - odjeven u večernju haljinu. Ona bi plesala prema Fredu (ili Geneu), pjevajući o tome kako djevojka može biti usamljena kad je njen momak iznevjeri. Vidjeli bi jedan drugoga, napravili umjetničku stanku i zatim zajedno otplesali ispred banke ili možda Ti šiješ i šiješ.Umjesto toga Hugh Priest se pojavi na vidiku.On nije volio ni Fred Astairea ni Gene Kellyja, na drugom kraju ulice nije bila djevojka koja bi kretala prema romantičnoj šansi da ga upozna, a on sigurno nije plesao. Međutim, on je pio i uporno je pio u The Mellow Tiger od četiri tog poslijepodneva. U tom trenutku svečanosti, samo hodanje je predstavljalo trik, pa zaboravi bilo kakve komplicirane plesne korake. Hodao je polako, prolazeći od jedne mlake svjetla do druge, sa svojom visokom sjenom koja je prolazila preko brijačnice, Western Auta, videoteke. Lagano je teturao, njegove crvene oči tupo fiksirao pred sebe, njegov veliki trbuh je gurao njegovu znojnu plavu majicu (na prednjoj strani je bio crtež ogromnog

61

komarca iznad riječi PTICA MAINE DRŽAVE) u dugom, krivudavom zavoju.Kamionet Javnih radova Castle Rocka koji je vozio, još uvijek se nalazio na stražnjem dijelu prljavog parkirališta Tigera. Hugh Priest nije bio tako ponosan posjednik nekolicine vozačkih prekršaja, i nakon posljednjeg - čija je posljedica bila šestomjesečna suspenzija njegove povlastice da vozi - onaj prokletnik Keeton, njegovi suprokletnici Fullerton i Samuels, i njihova kučka Williams, dali su mu do znanja da je njihovo strpljenje na kraju. Sljedeći prekršaj će najvjerojatnije značiti potpuni gubitak dozvole, a posljedica toga najvjerojatnije i gubitak posla.To nije natjeralo Hugha da prestane piti - niti jedna sila na svijetu to ne bi mogla učiniti - ali ga je to natjeralo da stvori čvrstu odluku: nema više pića i vožnje. Imao je pedeset i jednu godinu, i to je bilo malo prekasno u životu da promijeni posao, naročito s tako dugačkom listom osuda zbog vožnje u pijanom stanju koja ga je slijedila poput limenke zavezane za pseći rep.Zato je večeras išao kući pješice, i to je bila prokleto duga šetnja, a postojao je određen namještenik Javnih radova po imenu Bobby Dugas, koji će sutra morati puno toga objasniti, ako ne bude želio ići kući s manje zubiju nego što ih je imao kad je došao na posao.Dok je Hugh prolazio pored Naninog restorančića, kišica je počela sipiti. To mu nije poboljšalo raspoloženje.Pitao je Bobyja, koji je trebao proći pored Hughovog stana na putu kući svake večeri, da li će navratiti u Tigera tu večer na nekoliko piva. Bobby Dugas je rekao, Pa naravno, Huberte - Bobby ga je uvijek zvao Hubert, što nije bilo njegovo prokleto ime, i možeš se kladiti da će to govno od Bobyja uskoro taj običaj promijeniti. Pa naravno, Huberte, vjerojatno ću navratiti oko sedam, kao i obično.Tako je Hugh, siguran u prijevoz ako bude malo previše veseo da bi mogao voziti, parkirao ispred Tigera negdje oko pet minuta do četiri (završio je s poslom nešto ranije, u stvari, skoro sat i pol ranije, ali koga briga, Deke Bradford ionako nije bio u blizini) i navalio ravno unutra. I kad je došlo sedam sati, pogodite što? Nema Bobbyja Dugasa! Joj, ajme, jao! Došlo je osam i devet i pola deset, pogodite dalje što? Ista stvar, moj Bože!

62

U dvadeset do deset, Henry Beaufort, konobar i vlasnik The Mellow Tigera, pozvao je Hugha da krene put pod noge - drugim riječima da se gubi. Hugh je bio bijesan. Istina je da je udario jukebox, ali ploča prokletog Rodneyja Crowella je ponovo preskakivala."Što sam trebao napraviti, samo sjediti tamo i slušati to?" pitao je Henryja. "Trebao bi maknuti tu ploču, to je sve. Momak zvuči kao da ima napadaj epilepsije.""Vidim da nisi dobio dovoljno," reče Henry, "ali to je sve što ćeš dobiti ovdje. Ostalo ćeš morati dobiti iz svog vlastitog hladnjaka.""Što ako kažem ne?" pitao je Hugh."Tada ću zvati šerifa Pangborna," Henry reče jednolično.Drugi gosti Tigera - nije ih bilo mnogo tako kasno radnim danom - gledali su ovo prepucavanje sa zanimanjem. Muškarci su pazili da budu ljubazni s Hugh Priestom, naročito kad je bio pripit, ali nikad neće pobijediti na natjecanju za najpopularnijeg momka Castle Rocka."Ne bih to želio," nastavio je Henry, "ali ja ću to napraviti, Hugh. Dosta mi je da udaraš moj Rock-Ola.Hugh je razmišljao da kaže: Tada pretpostavljam da ću umjesto njega morati udariti TEBE nekoliko puta, ti kurvin sine. Tada se sjetio onog debelog prokletnika Keetona, kako mu daje ružičasti papirić zbog udaranja prokletnika u lokalnoj gostionici. Naravno, da ga zaista kazne, ružičasto bi stiglo poštom, uvijek i dođe, svinje poput Keetona nikad nisu uprljale svoje ruke (ili riskirale razbijenu usnu) i to osobno obavljale, ali je takvo razmišljanje pomagalo - malo je smanjivalo napetost. A i imao je kod kuće par pakiranja od šest komada, jedan u hladnjaku, a jedan u drvenoj šupi."U redu," reče. "U svakom slučaju ovo mi ne treba. Daj mi moje ključeve." Iz predostrožnosti dao ih je Henryju, kad je sjeo u bar prije šest sati i prije osamnaest piva."Ne." Henry obriše ruke ručnikom i nepokolebljivo pogleda Hugha."Ne? Kako to prokletstvo misliš, ne?""Mislim da si prepijan da bi mogao voziti. Ja to znam, a kad se probudiš sutra ujutro i ti ćeš to znati.""Slušaj," strpljivo reče Hugh. "Kad sam ti dao te proklete ključeve, mislio sam da ću imati prijevoz do kuće. Bobby Dugas je rekao da će

63

navratiti na nekoliko piva. Nisam ja kriv što se prokletnik nije pojavio."Henry je uzdahnuo... "Suosjećam s tim, ali to nije moj problem. Mogli bi me tužiti da ti nekog pokupiš. Sumnjam da to tebi nešto znači, ali znači meni. Moram čuvati svoju rit, momče. U ovom svijetu nitko drugi to ne čini za tebe."Hugh je osjećao ogorčenost, samosažaljenje i čudan, početni očaj na površini svog uma poput neke prljave tekućine koja je curila iz davno zakopane kante otrovnog otpada. Pogleda svoje ključeve koji su visili iza šanka, pa natpis na kojem je pisalo AKO VAM SE NE SVIĐA NAŠ GRAD TRAŽITE VOZNI RED, i opet Henryja. Bio je uzrujan otkrićem da je bio na rubu suza.Henry pogleda pored njega nekolicinu ostalih još uvijek prisutnih gostiju. "Hej! Da li itko od vas kretena ide prema Castle Hillu?" Muškarci su pogledali prema svojim stolovima i ništa nisu rekli. Jedan ili dvojica pucnuše zglobove. Charlie Fortin krene prema muškom WC-u s razrađenom sporošću. Nitko nije odgovorio. "Vidiš?" reče Hugh. "Hajde, Henry, daj mi ključeve." Henry odmahnu glavom, sporo i odlučno. "Ako želiš doći ovdje i još piti sljedeći put, morat ćeš pješačiti.""U redu, hoću!" reče Hugh. Njegov glas je bio nalik glasu namrgođenog djeteta na rubu napada bijesa. Prešao je prostorijom spuštene glave i rukama stisnutim u šake. Čekao je da se netko nasmije. Skoro se nadao da će se netko nasmijati. Tada bi sredio bar i tko jebe posao. Ali sve je bilo tiho, osim Reba McEntirea koji je nešto cmizdrio o Alabami."Sutra možeš pokupiti svoje ključeve!" poviče Henry za njim.Hugh nije rekao ništa. Dok je prolazio, svom snagom se suzdržavao da gurne jednu izguljenu žutu čizmu kroz prokleti Rock-Ola Henryja Beauforta. Tada, spuštene glave, zakorači u tminu.Sada je magla postala prava kišica. i Hugh je pretpostavljao da će se kišica pretvoriti u jednoličan pljusak dok stigne kući. Samo je on bio te sreće. Uporno je hodao dalje, više ne teturajući tako jako, (zrak je imao otrežnjavajući utjecaj na njega), nemirno mičući oči s jedne na drugu stranu. Njegov je um bio uznemiren i želio je da netko naiđe i drsko mu odgovori. Noćas bi mu i mala drskost bila dovoljna.

64

Nakratko se sjetio dječaka koji je zakoraknuo pred njegov kamion jučer poslijepodne, i zlovoljno je poželio da je odbacio derište preko ceste. To nikako ne bi bila njegova greška. U njegovo vrijeme, djeca su gledala kamo idu.Prošao je pored praznog mjesta gdje je Emporium Galorium nekad stajao prije nego je izgorio, Ti šiješ i šiješ, željeznariju Castle Rocka... i zatim je prolazio pored Potrebnih stvari. Letimično je pogledao izlog, pogledao natrag Main Street (sada samo još dva kilometra, i možda će izbjeći kišu prije nego počne zaista udarati) i tada iznenada stane.Noge su ga nosile pored novog dućana i morao se vratiti. Samo je jedno svjetlo bilo - iznad izloga, bacajući svoju svjetlost na tri predmeta tamo izložena. Svjetlo se također razlilo po njegovom licu i napravilo čudesnu transformaciju. Iznenada je Hugh izgledao poput umornog malog dječaka kojem je davno prošlo vrijeme za spavanje, malog dječaka koji je upravo vidio što želi za Božić - što mora dobiti za Božić, zato jer odjednom ništa na ovom svijetu nije više dobro. Središnji predmet u izlogu je bio uz bok dviju žljebastih vaza (obožavano staklo u boji Nettie Cobb, iako Hugh to nije znao, a ne bi ni mario da je i znao).To je bio lisičji rep.Iznenada je ponovo bila 1955, upravo je dobio dozvolu i vozio na prvenstvo učenika Western Mainea - Castle Rock protiv Greens-parka - u očevom Fordu iz '53 s krovom na spuštanje. Bio je netipično topao dan za studeni, dovoljno topao da skine taj stari krpeni krov i pričvrsti nepromočivu ceradu, (kad ste bili grupa dječaka vruće krvi, spremna, željna i sposobna da luduje), i bilo ih je šestero u autu. Peter Doyon je donio čuturicu Log Cabin whiskeyja, Perry Como je bio na radiju, Hugh Priest je sjedio za bijelim volanom i na anteni radija je lepršao dug, raskošan lisičji rep, poput onog kojeg je sada gledao u izlogu ovog dućana.Sjećao se da je pogledao taj lepršavi lisičji rep i razmišljao kako će nabaviti isti takav, kad on bude imao svoj auto s krovom na spuštanje.Sjećao se da je odbio čuturicu kad je došla do njega. Vozio je i dok voziš ne piješ, zato jer odgovaraš za živote drugih. I sjetio se još jedne stvari: sigurnosti da proživljava najbolji sat svog najboljeg dana u svom životu.

65

Sjećanje ga je iznenadilo i povrijedilo svojom jasnoćom i potpunim prizivanjem svih osjetila - aroma dima lišća koje gori, sunce studenog koje treperi na mačjim očima branika, i sada, gledajući lisičji rep u izlogu Potrebnih stvari, sine mu da je to bio najbolji dan njegovog života, jedan od posljednjih dana prije nego ga je cuga zgrabila u svoje naručje, utjecajan stisak, pretvarajući ga u čudnu varijantu Kralja Midasa: činilo se da se od tada, sve što dotakne pretvara u govno.Iznenada pomisli: mogao bih se promijeniti. Ta je misao imala svoju privlačnu jasnoću.Mogao bih početi ispočetka.Da li su takve stvari moguće?Da, mislim da jesu ponekad. Mogao bih kupiti taj lisičji rep i zavezati ga za antenu svog Buicka.Ipak, oni bi se smijali. Momci bi se smijali.Koji momci? Henry Bearfort? Taj mali popišanac Bobby Dugas? Pa što? Tko ih jebe. Kupi taj lisičji rep, zaveži ga na antenu i vozi-Vozi gdje?Pa, što misliš za početak o onom sastanku anonimnih alkoholičara četvrtkom uveče u Greensparku?Na trenutak ga je mogućnost zaprepastila i uzbudila, na način kako se zaprepasti i uzbudi dugogodišnji zatvorenik kad vidi da je nepažljiv tamničar zaboravio ključ u bravi njegove ćelije. Na trenutak je zaista mogao vidjeti sebe kako to radi, podiže bijeli žeton, zatim crveni žeton, zatim plavi žeton, i postaje sve trezniji iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. Nema više Mellow Tigera. Šteta. Ali nema više ni dana koje provodi u strahu da će pronaći ružičastu cedulju u omotnici sa svojom plaćom i to nije bilo tako loše.U tom trenutku, dok je stajao gledajući lisičji rep u izlogu Potrebnih stvari, Hugh je mogao vidjeti budućnost. Po prvi put nakon toliko godina mogao je vidjeti budućnost i taj prekrasni narančasti lisičji rep sa svojim bijelim vrškom lebdio je kroz nju poput bojne zastave.Zatim se stvarnost natrag sručila i stvarnost je zaudarala poput kiše i vlage, prljave odjeće. Za njega neće biti lisičjeg repa, niti sastanaka anonimnih alkoholičara, neće biti žetona, niti budućnosti. Imao je pedeset i jednu prokletu godinu i pedeset i jedna je bila prestara za

66

snove o budućnosti. S pedeset i jednom godinom moraš stalno trčati da pobjegneš od lavine svoje vlastite prošlosti.Ipak, da je to bilo za radnog vremena, u svakom slučaju bi pokušao. Proklet bio ako ne bi. Ušao bi unutra, ovako velik kao kuća i pitao koliko dođe taj lisičji rep u izlogu. Ali bilo je deset sati. Main Street bio je zaključan čvrsto poput pojasa nevinosti ledene kraljice i kada se probudi sutra ujutro, osjećajući kao da je netko nasadio sjekiricu za led među njegove oči, zaboravit će sve o tom prekrasnom lisičjem repu, sa svojom vibrantno crvenkastosmeđom bojom.Ipak, zadržao se još na trenutak, povlačeći prljave, žuljevite prste preko stakla poput dječaka koji gleda izlog dućana s igračkama. Lagan osmijeh pojavio se u kutovima njegovih ustiju. To je bio nježan osmijeh, i nije bio u skladu s licem Hugha Priesta. Tada, negdje na Castle Viewu, auto je kretao natraške nekoliko puta, zvuči oštri poput pucnja puške u kišnom zraku i Hugh se u sebi zaprepasti.Jebi ga. O čemu ti uopće razmišljaš?Okrenuo se od prozora i ponovo okrenuo lice prema domu - ako ste željeli zvati domom daščaru s dvije sobe i nadodanom drvenom šupom gdje je živio. Dok je prolazio ispod tende, pogledao je na vrata... i ponovo stao.Na natpisu je naravno, pisaloOTVORENO.Poput čovjeka u snu, Hugh ispruži ruku i proba kvaku. Slobodno se pomaknula pod njegovom rukom. Iznad glave, malo srebrno zvono zazvoni. Činilo se da zvuk dolazi iz nemoguće udaljenosti.Čovjek je stajao u sredini dućana. Prelazio je peruškom preko izložbene kutije i pjevušio. Okrenuo se prema Hughu kad je zvono zazvonilo. Činilo se da nije nimalo iznenađen što vidi da netko stoji na vratima deset minuta poslije deset u srijedu navečer. Jedina stvar koja se dojmila Hugha u vezi s čovjekom u tom zbunjujućem trenutku bile su njegove oči - bile su crne poput očiju Indijca."Zaboravili ste okrenuti vaš natpis, prijatelju," čuo je Hugh sebe kako govori."Ne, stvarno," čovjek odgovori pristojno. "Bojim se da ne spavam dobro, i u nekim noćima mi se sviđa kasno otvoriti. Nikad se ne zna

67

kad će neki momak poput vas možda navratiti... i možda mu se nešto svidi. Da li biste željeli ući i pogledati okolo?"Hugh Priest uđe i zatvori vrata za sobom."Lisičji rep" započne Hugh, i tada je morao stati, pročišćavajući svoje grlo i ponovo počne. Riječi su izlazile kao promuklo, nerazumljivo mrmljanje. "Lisičji rep je u izlogu.""Da," odgovori vlasnik. "Krasan, zar ne?" Držao je perušku ispred sebe i njegove indijsko crne oči gledale su Hugha sa zanimanjem preko buketa perja koje je sakrivalo donji dio njegova lica. Hugh nije mogao vidjeti usta momka, ali je mislio da se smije. Obično mu je bilo nelagodno kad su mu se ljudi - naročito ljudi koje nije poznavao - smiješili. Osjećao bi se kao da se želi tući. Međutim noćas, činilo se da ga to uopće ne smeta. Možda zato što je još uvijek bio polupijan."Da," složi se Hugh. "Krasan je. Moj otac je imao auto s pomičnim krovom s lisičjim repom baš poput ovog pričvršćenog za antenu, dok sam još bio dječak. Ima mnogo ljudi u ovom šugavom gradu koji ne mogu vjerovati da sam ikad bio dječak, ali jesam. Isto kao i svi drugi.""Naravno." Oči čovjeka i dalje su nepomično fiksirale Hughove i najčudnija stvar se događala - činilo se kao da rastu. Previše direktnog kontakta s očima je bila druga stvar zbog koje se često osjećao kao da se želi tući. Ali noćas je i to izgledalo savršeno u redu."Nekad sam smatrao da je lisčji rep jedna od najboljih stvari na svijetu.""Naravno.""Super - to je bila riječ koju smo tada koristili. Niti jednu od ovog radikalnog sranja. A kvragu - nemam prokletog pojma što to znači, a vi?"Ali vlasnik Potrebnih stvari je bio tih, samo je tamo stajao, gledajući Hugha Priesta svojim indijskim očima preko krošnje svoje peruške."U svakom slučaju, htio bih ga kupiti. Hoćete li mi ga prodati?""Naravno," reče Leland Gaunt po treći put.Hugh osjeti olakšanje i iznenadnu, sreću koja je rasla. Iznenada je bio siguran da će sve biti u redu - sve. To je bilo totalno ludo; dugovao je novac skoro svima u Castle Rocku i okolnim trima gradićima, bio je na samom rubu da izgubi posao u posljednjih šest mjeseci, njegov Buick su pokretala krila i molitva - ali to je bilo i neosporno.

68

"Koliko?" upita. Iznenada se zapitao da li će si moći priuštiti tako krasan rep i osjeti trunku panike. Što ako će mu biti nedostupan? Što je još gore, što ako nekako nabavi novac sutra ili preksutra, pa otkrije da ga je momak prodao?"Pa, to ovisi.""Ovisi? Ovisi o čemu?""O tome koliko ste spremni platiti."Poput čovjeka u snu, Hugh izvuče svoj istrošen Lord Buxton iz stražnjeg džepa."Makni to, Hugh."Jesam li mu rekao svoje ime ?Hugh se nije mogao sjetiti, ali makne novčanik."Izvrni svoje džepove. Ovdje, na vrh ove kutije."Hugh izvrne svoje džepove. Stavi džepni nožić, smotak Certsa, Zippo upaljač, i oko dolar i pedeset u sitnišu posipanog duhanom, na vrh kutije. Novčići su zveckali na staklu.Čovjek se nagnuo naprijed i proučavao hrpu. "To izgleda dovoljno," primijeti, i pređe peruškom preko siromašne zbirke. Kad ju je ponovo maknuo, nožić, upaljač i Certs su još uvijek bili tamo. Novčići su nestali.Hugh je promatrao to bez ikakvog iznenađenja. Stajao je mirno poput igračke s istrošenim baterijama dok je visoki čovjek otišao do izloga i vratio se s lisičjim repom. Stavio ju je na ormarić pored Hughove smanjene hrpe džepnih potrepština.Polako, Hugh ispruži jednu ruku i pogladi krzno. Bilo je hladno i raskošno; pucketalo je sa svilastim statičkim elektricitetom. Gladiti ga bilo je poput glađenja jasne jesenje noći."Zgodno?" upita čovjek."Zgodno," složi se Hugh odsutno i krene uzeti lisičji rep."Nemoj to raditi," reče visoki čovjek oštro, i Hughova ruka odjednom padne. Pogledao je Gaunta povrijeđen tako duboko, do boli. "Još nismo završili s cjenkanjem.""Ne," složi se Hugh. Ja sam hipnotiziran, pomisli. Prokletstvo ako me ovaj momak nije hipnotizirao. Ali nije bilo važno. Bilo je, u stvari, na neki način... lijepo.

69

Ponovo posegne za svojim novčanikom, mičući se polako poput čovjeka pod vodom."Ostavi to na miru, ti govno," reče gospodin Gaunt nestrpljivo i odloži svoju perušku.Hughove ruke ponovo padnu sa strane."Zašto je to tako da mnogi ljudi misle da su svi odgovori u novčanicima?" upita čovjek mrzovoljno."Ne znam," reče Hugh. Nikad prije nije o tome razmišljao. "To djeluje pomalo ludo.""Gore," Gaunt odbrusi. Njegov glas je postao poput prigovaranja, pomalo nejednolične kadence čovjeka koji je ili jako umoran ili jako ljut. On je bio umoran; bio je dug i zahtjevan dan. Mnogo toga je postignuto, ali posao je jedva počeo. "Mnogo je gore. To je kriminalno glupo! Znaš li nešto Hugh? Svijet je pun siromašnih ljudi koji ne razumiju da je sve, sve na prodaju... ako želiš platiti cijenu. Oni ideju podržavaju samo praznim riječima, i ponose se svojim zdravim cinizmom. Pa, prazne riječi su sranje! Apsolutno... sranje!""Sranje," Hugh se mehanički složi."Za stvari koje ljudi stvarno trebaju, Hugh, novčanik nije odgovor. Najdeblji novčanik u ovom gradu nije vrijedan znoja ispod pazuha radnog čovjeka. Apsolutno sranje! A duše! Da dobijem 5 centi, Hugh, za svaki put kad sam čuo da netko kaže 'Prodao bih svoju dušu za to i to,' mogao bih kupiti Empire State Building!" Bliže se nagne i sad se njegove usne rašire preko njegovih krivih zubiju u ogroman nezdravi osmijeh. "Reci mi ovo, Hugh, što bih u ime svih zvijeri koje pužu pod zemljom ja želio raditi s tvojom dušom?""Vjerojatno ništa." Njegov glas je djelovao jako daleko. Činilo se da njegov glas dolazi s dna mračne spilje. "Mislim da nije u jako dobroj formi ovih dana."Gospodin Gaunt se iznenada opusti i uspravi. "Dosta tih laži i polu-istina. Hugh, znaš li ženu po imenu Nettie Cobb?""Ludu Nettie? Svi u gradu poznaju ludu Nettie. Ubila je svog muža.""Tako se priča. Sad me slušaj Hugh. Slušaj pažljivo. Zatim možeš uzeti svoj lisičji rep i otići kući."Hugh Priest je pažljivo slušao.Vani je jako kišilo i počeo je puhati vjetar.

70

5"Briane!"gđica Ratcliffe reče oštro. "Zašto Briane Rusk! To ne bih od tebe očekivala! Dođi ovamo! Odmah!"Sjedio je u stražnjem redu sobe u podrumu gdje su se održavali njegovi satovi govora, i napravio je nešto loše - jako loše, prema glasu gđice Ratcliffe - ali nije znao što je to dok nije ustao. Tada je vidio da je gol. Obuzeo ga je užasan sram, ali se osjećao i uzbuđeno. Kad je pogledao dolje svoj penis i vidio da se počinje ukrućivati, osjećao se i uznemireno i uzbuđeno."Dođi ovamo, rekla sam!"Polako je napredovao prema prednjem dijelu sobe dok su drugi - Sally Meyers, Donny Frankel, Nonie Martin i jadan polubistar Slopey Dodd - zurili u njega.Gđica Ratcliffe je stajala ispred svog stola, s rukama na bokovima, gorućih očiju, i dražesnim oblakom tamno crvenkasto-kestenjave kose koji lebdi oko njene glave."Ti si zločest dječak, Brian - veoma zločest dječak."Nijemo je kimnuo glavom, ali njegov je penis dizao SVOJ glavić, pa je izgledalo da barem jednom dijelu njegovog tijela uopće ne smeta što je zločest. Ustvari, čak je UŽIVAO biti zločest.Stavila je komadić krede u njegovu ruku. Osjetio je lagan udar struje kad su im se ruke dodirnule. "Sada, "gđica Ratcliffe reče strogo, "Moraš napisati JA ĆU ZAVRŠITI PLAĆANJE ZA SVOJU SANDY KOUFAX SLIČICU pet stotina puta na ploču.""Da gđice Ratcliffe."Počeo je pisati, svjestan toplog zraka na svojoj goloj stražnjici, stojeći na vrhu prstiju kako bi dosegnuo vrh ploče. Završio je JA ĆU ZAVRŠITI PLAĆANJE kad je osjetio da glatka, meka ruka gđice Ratcliffe obuhvaća njegov kruti penis i počinje ga lagano navlačiti. Na trenutak je pomislio da će se onesvijestiti, tako je dobro bilo."Nastavi pisati, "rekla je nemilosrdno iza njega," a ja ću nastaviti raditi ovo.""G-gđice R-R-Ratcliffe, što je s mojim j-jezičnim vježbama?" upita Slopey Dodd.

71

"Zaveži ili ću te pregaziti na parkiralištu, Slopey," reče gđica Ratcliffe. "Natjerat ću te da skvičiš, malo momče."Nastavila je povlačiti Brianovu kobasicu dok je govorila. On je sada stenjao. Znao je da to nije u redu, ali je bilo tako dobro. Bilo je stvarno strašno. Bilo je onako kako je trebalo biti. Prava stvar.Tada se okrenuo i nije gđica Ratcliffe stajala pored njegovog ramena, već Wilma Jerzyck sa svojim velikim okruglim blijedim licem i dubokim smeđim očima, poput dviju grožđica usađenih duboko u gomilu tijesta."Uzet će ti je ako ne platiš," Wilma reče. "I to nije sve, malo momče."On će-"Brian Rusk se probudi s takvim trzajem da je skoro pao s kreveta na pod. Njegovo tijelo je bilo prekriveno znojem, srce mu je tuklo poput bubnja, a njegov je penis bio mali, tvrda grančica u njegovim hlačama pidžame.Sjeo je, sav se tresući. Njegov je prvi nagon bio da otvori usta i zove majku, kao što je to radio kad je bio mali i kad je noćna mora napala njegovo san. Tada je shvatio da više nije mali, imao je jedanaest godina... i to nije baš bio san koji bi ispričao svojoj majci, zar ne?Natrag je legnuo, širokih očiju buljeći u mrak. Pogledao je na digitalni sat na stolu pored kreveta i vidio da je bilo četiri minute iza ponoći. Čuo je zvuk kiše, sada jake, koja je bubnjala po prozoru njegove spavaće sobe, nošena jakim, zavijajućim naletima vjetra. Zvučalo je skoro poput susnježice.Moja sličica. Moja sličica Sandyja Koufaxa je nestala.Nije. Znao je da nije, ali je isto tako znao da neće više moći spavati dok ne provjeri i ne bude siguran da li je još uvijek tamo, u njegovom albumu nevezanih listova gdje je čuvao svoju sve veću i veću zbirku Topps sličica iz 1956. Jučer ju je provjerio prije odlaska u školu, isto to je napravio kad je došao kući, i prošle noći, nakon večere, odjurio je igrati se dodavanja u stražnjem dvorištu sa Stanleyjem Dawsonon kako bi još jednom provjerio. Rekao je Stanleyju da mora ići na WC. Posljednji put ju je pogledao prije nego se uvukao u krevet i isključio svjetlo. Otkrio je da je to postala njegova opsesija, ali otkriće to nije zaustavilo.

72

Izvukao se iz kreveta, jedva opažajući kako mu se vruće tijelo naježilo, a penis klonuo od hladnog zraka. Tiho je otišao do svog stolića. Iza sebe je ostavio obris svog vlastitog tijela na plahti koja je pokrivala njegov madrac, otisnut znojem. Velika knjiga je ležala na vrhu stolića u lokvi bijelog svjetla ulične lampe.Uzeo ju je, otvorio i brzo prelistao stranice prozirne plastike s džepićima za stavljanje sličica. Prošao je Mel Parnella, Whitey Forda i Warrena Spahna - blago zbog kojeg je nekoć jako likovao - jedva ih gledajući. Na trenutak ga je uhvatila užasna panika kada je došao do stranica na kraju knjige, onih koje su još uvijek bile prazne, i nije vidio Sandyja Koufaxa. Vratio se natrag, i da, tamo je bio - to usko lice, blagi osmijeh, odane oči koje su gledale ispod šilta kape.Mom dragom prijatelju Brianu, s najboljim željama, Sandy Koufax.Prstima je prelazio preko nakrivljenih linija natpisa. Usne su mu se micale. Ponovo je bio smiren... ili skoro smiren. Sličica još uvijek nije bila njegova. To je bila samo vrsta... probe. Trebao je nešto napraviti prije nego stvarno postane njegova. Brian nije bio potpuno siguran što je to bilo, ali je znao da to ima neke veze sa snom iz kojeg se upravo probudio, i bio je uvjeren da će znati kada vrijeme(sutra? danas kasnije?)dođe.Zatvorio je album - BRIANOVA ZBIRKA NE DIRAJ! pažljivo ispisano na kartici zalijepljenoj sa selotejpom na naslovnoj stranici - i vratio ga na stolić. Zatim se vratio u krevet.Jedna jedina stvar povezana s posjedovanjem sličice Sandyja Koufaxa je bila uznemiravajuća. Želio ju je pokazati svom ocu. Kad je došao kući iz Potrebnih stvari, zamišljao je kako će biti kad mu je pokaže. On, Brian, prividno ležeran: Hej, tata, dobio sam danas sličicu iz '56 u novom dućanu. Želiš li je pogledati?' Njegov tata bi rekao u redu, ne stvarno zainteresiran, i otišao s Brianom u njegovu sobu samo da usreći Briana, ali kako bi mu oči zasjale kad bi vidio što se Brianu posrećilo! A kada bi vidio posvetu!Da, sigurno bi bio iznenađen i oduševljen, u redu. Sigurno bi lupio Briana po leđima i čestitao mu.Ali što tada?

73

Tada bi počela pitanja, to je bio... to je bio problem. Njegov otac bi prvo želio znati gdje je dobio sličicu, a drugo gdje je dobio novac da kupi takvu sličicu, koja je bila (a.) rijetka, (b.) u odličnom stanju i (c.) s autogramom. Na tiskanom potpisu je pisalo Sanford Koufax, što je bilo stvarno ime slavljenog bacača brzih lopti. Na autogramu je pisalo Sandy Koufax i u čudnom i ponekad skupom svijetu zamjene bejzbol sličica, to je značilo da tržišna vrijednost može doseći i sto pedeset dolara.U svojim mislima, Brian je isprobavao jedan mogući odgovor.Dobio sam je u novom dućanu, tata - Potrebne stvari. Momak mi ju je dao po zbilja ODLIČNOJ niskoj cijeni... rekao je da će tako zainteresirati ljude da dolaze u njegov dućan, ako budu znali da su njegove cijene niske.To je bilo donekle dobro, ali čak i dječak koji je bio još uvijek godinu dana premlad da bi platio punu cijenu karte za kino znao je da to neće uspjeti. Kada kažeš nekome da ti je netko nešto povoljno ponudio, ljudi se uvijek zainteresiraju. Previše zainteresiraju.Oh da? Koliko je odbio? Trideset posto? Četrdeset? Da li ti ju je dao upola cijene? To je još uvijek bilo šezdeset ili sedamdeset dolara, Briane, i ZNAM da još uvijek nemaš toliko novaca u svojoj kasici prasici.Pa... u stvari bilo je malo manje od toga, tata.Uredu, reci mi. Koliko si platio?Pa... osamdeset pet centi.Prodao ti je bejzbol sličicu Sandyja Koufaxa iz 1956. s autogramom, u potpuno nekorištenom stanju, za osamdeset pet centi?Da, i tu bi započele prave nevolje, u redu.Kakve nevolje? Nije točno znao, ali tu bi nešto smrdilo, bio je siguran u to. Nekako bi ga okrivili - možda tata, ali mama sigurno.Možda bi ga čak natjerali da je vrati i nikako je nije namjeravao vratiti. Nije bila samo potpisana; bila je potpisana za Briana.Nikako.Prokletstvo, nije je mogao pokazati niti Stan Dawsonu kad je Stan došao igrati se dodavanja, iako je to želio - Stan bi izmišljavao o svojoj zbirci Jockeys. Ali Stan će prespavati kod njih u petak naveče i Brianu je bilo lako zamisliti kako on kaže Brianovom tati: Pa kako

74

vam se sviđa Brianova sličica Sandyja Koufaxa, gospodine Rusk? Prilično super, ha? Isto se odnosilo i na njegove prijatelje. Brian je otkrio jednu od velikih istina malih gradova: mnogo tajni - u stvari, sve stvarno važne tajne - ne mogu se dijeliti budući da se riječ okolo širi, i to se brzo širi.Ustanovio je da je u čudnom i nezavidnom položaju. Došao je do velike stvari i nije je mogao niti pokazati, niti dijeliti. To je trebalo pokvariti užitak u njegovom novom dobitku, i je do određene mjere, ali mu je isto pružilo potajno, škrto zadovoljstvo. Otkrio je da ne uživa toliko u sličici koliko u tome da je pase očima, i tako je otkrio još jednu veliku istinu: skrovito pasenje očiju pruža neobično zadovoljstvo. To je bilo kao da je kut njegove najotvorenije i dobronamjerne prirode odijeljen zidom i osvjetljen posebnom crnom svjetlošću koja je i izokrenula i pojačala ono što je tamo bilo skriveno.I nije je se želio odreći.Nikako, uh-uh, ni pod koju cijenu.Tada je bolje da završiš njeno plaćanje, šapnuo je glas duboko u njegovom umu.Bude. Nema problema. Nije mislio da je stvar koju treba napraviti jako lijepa, ali je isto tako bio siguran da to nije ništa jako veliko. Samo...Samo psina, šapnu glas u njegovom umu, i vidio je oči gospodina Gaunta - tamnoplave, poput mora za jasnog dana, i neobično umirujućih. To je sve. Samo mala psina.Da, samo psina, što god to bilo.Nema problema.Dublje se smjestio ispod svog popluna s guščjim perjem, okrenuo se na stranu, zatvorio oči i odmah zaspao.Nešto mu je sinulo dok su se on i njegov brat u snu približili jedan drugome. Nešto što je gospodin Gaunt rekao. Bit ćeš bolji oglas nego što lokalne novine ikad mogu POMISLITI da mogu biti! Jedino što nije mogao pokazati prekrasnu sličicu koju je kupio. Ako mu je mala misao to razjasnila, jedanaestogodišnjaku koji nije bio dovoljno bistar da se makne s puta Hughu Priestu dok je prelazio cestu, nije li to isto bilo jasno pametnom momku kao što je to bio gospodin Gaunt.

75

Pa, možda. A možda i nije. Odrasli nisu razmišljali kao normalni ljudi, i pored toga, on je imao sličicu, zar ne? I bila je u njegovoj knjizi, baš tamo gdje bi trebala biti, zar ne?Odgovor na oba pitanja je bio da, i tako je Brian zaboravio cijelu stvar i vratio se na spavanje dok je kiša bubnjala po prozoru a nemirni jesenski vjetar urlao u kutovima ispod strehe.

76

ČETVRTO POGLAVLJE

1Kiša je prestala do zore u četvrtak, i do deset i trideset, kad je Polly pogledala kroz prednji prozor Ti šiješ i šiješ i vidjela Nettie Cobb, oblaci su se počeli razbijati. Nettie je nosila složeni kišobran i hodala brzim koracima niz Main Street s torbicom stisnutom ispod ruke kao da je iza sebe osjećala da se otvaraju ralje neke nove oluje."Kako su tvoje ruke jutros, Polly?" upita Rosalie Drake.Polly uzdahne u sebi. Pretpostavila je da će morati odgovarati na ista pitanja, koja će Alan ovo poslijepodne odrešenije postaviti - obećala je da će se naći s njim u Naninom restorančića na kavi oko tri. Ne možeš zavarati ljude koji te poznaju dulje vrijeme. Vide blijedilo tvog lica i tamne krugove ispod tvojih očiju. Što je još važnije, vide uznemiren pogled u očima."Puno bolje danas, hvala," reče. Pretjerivala je u istini i više nego malo; bile su bolje, ali puno bolje? Huh-uh."Mislila sam s kišom i svim.""Nepredvidljivo je što im šteti. To je pravo prokletstvo toga. Ali to nije važno, Rosalie, dođi brzo i pogledaj kroz prozor. Mislim da ćemo biti svjedoci malog čuda."Rosalie se pridružila Polly na prozoru na vrijeme da vidi malu, brzu figuru s kišobranom čvrsto stisnutim u jednoj ruci - možda da se upotrijebi kao toljaga, sudeći prema načinu na koji ga je držala - kako prilazi tendi Potrebnih stvari."Je li to Nettie? Je li to stvarno ona?" Rosalie je skoro uzviknula."Zaista je.""Moj Bože, ona ulazi unutra!"Na trenutak se činilo da će Rosalieno predviđanje pokvariti njenu namjeru. Nettie se približila vratima... zatim povukla. Premjestila je kišobran iz ruke u ruku i pogledala fasadu Potrebnih stvari kao da je to zmija koja bi je mogla ujesti."Hajde, Nettie," Polly reče nježno. "Učini to, dušo!""Mora da je u izlogu natpis ZATVORENO," reče Rosalie.

77

"Ne, on ima drugi na kojem piše UTORKOM I ČETVRTKOM SAMO PREMA DOGOVORU. Vidjela sam ga jutros kad sam dolazila."Nettie se ponovo približavala vratima. Dohvatila je kvaku, zatim se ponovo povukla."Bože, ovo me ubija," reče Rosalie. "Rekla mi je da će se možda vratiti i znam koliko joj se sviđa staklo u boji, ali nisam nikad pomislila da bi to mogla ostvariti.""Pitala me je da li je u redu ako ode iz kuće za vrijeme pauze tako da može navratiti u ono što ona zove "onaj novi dućan" i uzme moju kutiju za kolač," promrmlja Polly.Rosalie kimne. "To je naša Nettie. Nekad me je tražila dozvolu za korištenje zahoda.""Činilo mi se da se dio nje nadao da ću reći ne, ima previše toga za napraviti. Ali mislim da je dio nje želio da kažem da."Pollyine oči nisu nikad napustile snažnu, bitku malih razmjera koja se odvijala manje od četrdeset metara daleko, mirni rat između Nettie Cobb i Nettie Cobb. Ako zaista uđe, kakav će to biti napredak za nju!Polly osjeti tupu, vruću bol u svojim rukama, pogleda dolje i vidje da ih je ispreplela. Silom ih makne sa strane."Nije stvar u kutiji za kolač, niti u staklu u boji," reče Rosalie. "Stvar je u njemu."Polly je pogleda.Rosalie se smijala i malo pocrvenila. "Oh, ne mislim da se Nellie zagrijala za njega, ili nešto takvo, iako su joj oči pomalo sjale, kad sam je vani sustigla. Bio je ljubazan prema njoj, Polly. To je sve. Pošten i ljubazan.""Puno je ljudi ljubazno prema njoj," reče Polly. "Alan se jako trudi da bude ljubazan prema njoj, a ona ga se još uvijek plaši.""Naš gospodin Gaunt posjeduje posebnu vrstu ljubaznosti," Rosalie reče jednostavno, i kao da to želi dokazati, vidjele su Nettie kako grabi kvaku i okreće je. Otvorila je vrata i samo stajala na pločniku stišćući svoj kišobran, kao da je plitki bunar njene odluke bio potpuno iskorišten. Polly je iznenada bila sigurna da će Nettie sada ponovo zatvoriti vrata i odjuriti. Njene ruke, bez obzira na artritis, su se stisnule u labave šake.Hajde, Nettie. Uđi. Iskoristi priliku. Ponovo se pridruži svijetu.

78

Tada se Nettie nasmiješi, očito kao odgovor nekome koga niti Polly niti Rosalie nisu mogle vidjeti. Spustila je kišobran s njegovog položaja preko prsiju... i ušla unutra.Vrata su se za njom zatvorila.Polly se okrene Rosalie, i bila je dirnuta kad je vidjela suze u njenim očima. Dvije su se žene pogledale na trenutak, a zatim zagrlile, smijući se."Tako treba, Nettie!" reče Rosalie."Dva boda za nas!" složi se Polly, i sunce probije oblake u njenoj glavi, dobra dva sata prije nego će to konačno učiniti na nebu iznad Castle Rocka.

2Pet minuta kasnije, Nettie Cobb je sjedila u jednom od plišanih stolaca s visokim naslonom koje je Gaunt montirao uzduž jednog zida svojeg dućana. Njen kišobran i torbica ležali su na podu pored nje, zaboravljeni. Gaunt je sjedio pored nje, njegove ruke su držale njezine, njegove oštre oči prikovane uz njene mutne. Sjenilo od stakla u boji stajalo je pored kutije za kolač Polly Chalmers na jednoj od staklenih izložbenih kutija. Sjenilo je bilo umjereno dražesna stvar, i u bostonskoj antikvarnici se moglo prodati za tri stotine dolara ili još više; međutim, Nettie Cobb ga je upravo kupila za deset dolara i četrdeset centi, sa svim novcem kojeg je imala u torbici kad je ulazila u dućan. Prekrasno ili ne, na trenutak je bilo zaboravljeno poput njenog kišobrana."Djelo," sada je govorila. Zvučala je poput žene koja govori u snu. Malo je pomakla svoje ruke kako bi jače stisnula gospodina Gaunta. Uzvratio joj je stisak, i lagan osmijeh užitka, pojavio se na njenom licu."Da, tako je. To je zaista samo mala stvar. Poznaješ gospodina Keetona, zar ne?""Oh da," reče Nettie. "Ronald i njegov sin, Danforth. Poznajem ih obojicu. Na kojeg mislite?""Mlađeg," reče gospodin Gaunt, milujući njene dlanove svojim dugim palcima. Nokti su bili lagano žućkasti i poprilično dugi. "Glavnog izbornika."

79

"Zovu ga Buster iza leđa," reče Nettie i zahihoće se. Bio je to hrapav zvuk, pomalo histeričan, ali Leland Gaunt nije izgledao uznemireno. Naprotiv; činilo se da je zadovoljan zvukom Nettienog ne sasvim doličnog smijeha. "Uvijek i jesu još otkako sam bio mali dječak.""Želim da završiš plaćanje svog sjenila tako da Busteru napraviš psinu.""Psinu?" Netti je djelovala pomalo uznemirena.Gaunt se nasmiješio. "Samo bezopasnu psinu. I nikad neće znati da si to ti bila. Mislit će da je to netko drugi.""Oh." Nettie je pogledala sjenilo od stakla u boji pokraj Gaunta, i na trenutak nešto izoštri njen pogled - pohlepa, možda, ili samo jednostavna čežnja i užitak. "Pa...""Sve će biti u redu, Nettie. Nitko nikad neće znati... a ti ćeš imati sjenilo."Nettie je govorila polako i zamišljeno. "Moj muž je znao praviti meni puno psina. Moglo bi biti zabavno napraviti psinu nekome drugome." Pogledala ga je, i sada je stvar koja je pooštravala njen pogled bila uznemirenost. "Ako ga to ne bude povrijedilo. Ne želim ga povrijediti. Znaš, povrijedila sam svog muža.""Neće ga povrijediti," reče Gaunt nježno, gladeći Nettiene ruke. "Neće ga nimalo povrijediti. Samo želim da staviš neke stvari u njegovu kuću.""Kako ću moći ući u Busterovu-""Evo."Stavio je nešto u njenu ruku. Ključ. Zatvorila je ruku oko njega."Kada?" upita Nettie. Njene sanjive oči ponovo su se vratile sjenilu."Uskoro." Pustio je ruke i ustao. "I sada, Nettie, bih zaista trebao staviti ovo prekrasno sjenilo u kutiju za tebe. Gđa. Martin će doći pogledati nekoliko Lalique za-" Pogleda na svoj sat. "Bože, za petnaest minuta! Ali ne mogu ti reći kako mi je drago da si odlučila ući. U današnje vrijeme jako malo ljudi cijeni ljepotu stakla u boji - većina ljudi su samo prodavači, s blagajnama umjesto srca."Nettie je isto ustala, i pogledala sjenilo s nježnim očima zaljubljene žene. Tjeskobna nervoza s kojom se približavala dućanu potpuno je nestala. "Dražesno je, zar ne?"

80

"Veoma dražesno," toplo se složi gospodin Gaunt. "I ne mogu ti reći... čak ne mogu niti početi izražavati... kako me usrećuje spoznaja da će imati dobar dom, mjesto gdje će netko raditi više nego samo brisati prašinu s njega srijedom poslijepodne i tada, nakon mnogih takvih godina, razbiti ga u nepažljivom trenutku i pomesti komadiće i baciti ih u smeće ne misleći ni časka.""Nikad to ne bih napravila!" poviče Nettie."Znam da ne bi," reče gospodin Gaunt. "To je jedna od tvojih draži, Netitie."Nettie ga pogleda, zaprepaštena. "Kako ste znali moje ime?""Imam njuh za njih. Nikad ne zaboravljam ime ili lice."Otišao je do zavjese u dnu svog dućana. Kad se vratio, držao je plosnatu ploču bijelog kartona u jednoj ruci i veliku pahulju tankog papira u drugoj. Stavio je tanki papir pored kutije za kolače (odjednom se počeo širiti, s tajnim malim pucketanjem i škljocanjem, u nešto što je izgledalo kao velika kitica cvijeća) i počeo je slagati kartonsku kutiju točno odgovarajuće veličine za sjenilo. "Znam da ćeš biti dobar čuvar predmeta kojeg si kupila. Zato sam ga tebi prodao.""Zaista? Mislila sam... gospodin Keeton... i psina...""Ne, ne, ne!" reče gospodin Gaunt, polu-smijući se, a polu-razdražljivo. "Svi će praviti psine! Ljudi vole praviti psine! Ali povezati stvari s ljudima koji ih vole i trebaju... to je drugi par rukava. Ponekad, Netitie, mislim da ono što je stvarno prodajem je sreća... što ti misliš?""Pa," Nettie reče iskreno. "Znam da ste mene usrećili, gospodine Gaunt. Veoma usrećili."Pokazao je svoje krive, nagurane zube u širokom osmijehu. "Dobro ! To je dobro!" Gospodin Gaunt je gurnuo buket tankog papira u kutiju, položio sjenilo u njegovu pucketavu bjelinu, zatvorio kutiju i zalijepio je, cvatući. "I evo nas! Još jedna zadovoljna mušterija je pronašla svoju potrebnu stvar!"Dodao joj je kutiju. Nettie ju je uzela. I kad su njeni prsti takli njegove, osjetila je drhtanje odvratnosti, iako ih je snažno stiskala - čak revno - prije nekoliko trenutaka. Ali ta epizoda je već djelovala

81

magličasto i nestvarno. Stavila je Tupperware posudu za kolač na vrh bijele kutije. Vidjela je nešto u posudi."Što je to?""Poruka za tvog poslodavca," reče Gaunt.Uznemirenost se odmah pojavila na njenom licu. "Ne o meni?""Blagi Bože, ne!" Gaunt reče, smijući se, i Nettie se odmah opusti. Bilo je nemoguće odoljeti ili ne vjerovati gospodinu Gauntu kad se smijao. "Čuvaj svoje sjenilo, Netitie, i dođi ponovo.""Hoću," reče Nettie i to je mogao biti odgovor na oba upozorenja, ali je osjećala u svom srcu, (ta tajna riznica gdje potrebe i strahovi stalno guraju jedni druge poput neugodnih putnika u pretrpanoj podzemnoj željeznici), da, ako ikad više dođe ovamo, sjenilo će biti jedina stvar koju je ikad kupila u Potrebnim stvarima.Što s tim? To je bila prekrasna stvar, kakvu je oduvijek željela da upotpuni svoju skromnu zbirku. Razmišljala je da kaže gospodinu Gauntu da bi njen suprug možda još uvijek bio živ da nije razbio sjenilo od stakla u boji slično ovome, prije četrnaest godina, da je to bila posljednja kap, koja je konačno prelila čašu. Za vrijeme njihovih zajedničkih godina slomio je mnoge njene kosti i ostavila ga je da živi. Konačno je razbio nešto što je stvarno trebala, i uzela mu je život.Odlučila je da to ne kaže gospodinu Gauntu.Izgledao je kao čovjek koji to možda već zna.

3"Polly! Polly, ona izlazi!"Polly je ostavila krojačku lutku na kojoj je polako i pažljivo pričvršćivala iglom obrub i požurila prema prozoru. Ona i Rosalie su stajale jedna pored druge, gledale dok je Nettie napuštala Potrebne stvari u stanju koje se može opisati samo kao teško natovarenim. Njena torbica je bila ispod jedne ruke, njen kišobran ispod druge, a u svojim rukama je držala Pollyinu Tupperware kutiju za kolač koja je balansirala na vrhu četvrtaste bijele kutije."Možda je bolje da joj pomognem," reče Rosalie."Ne." Polly pruži ruku i nježno je spriječi. "Bolje ne. Mislim da bi joj bilo samo neugodno i da bi se uznemirila.

82

Gledali su dok je Nettie hodala ulicom. Više nije brzo hodala kao da bježi od ralja oluje; sada je izgledala skoro kao da luta.Ne, Polly pomisli. Ne, to nije točno. To je više poput... plutanja.Njen um iznenada stvori jednu od onih čudnih veza koje su skoro nalik upućivanju na drugo mjesto u knjizi i prasne u smijeh.Rosalie ju je pogledala, podignutih obrva. "Podijeliš?""Izgled na njenom licu," Polly reče gledajući Nettie dok je prelazila Linden Street polakim, sanjivim koracima."Na što misliš?""Izgleda poput žene koja se upravo poševila... i imala oko tri orgazma.Rosalie je postala ružičasta, ponovo pogledala Nettie, i zatim zaurlala od smijeha. Polly joj se pridružila. Njih su se dvije držale i ljuljale naprijed, natrag, divlje se smijući."Hej," reče Alan Pangborn ispred dućana. "Žene se jako smiju prije podneva! Prerano je za šampanjac, pa što je onda?""Četiri!" reče Rosalie, luđački se cerekajući. Suze su tekle niz njeno lice. "Meni je izgledalo više kao četiri!"Tada su ponovo započele, ljuljajući se natrag i naprijed međusobno zagrljene, urlajući od smijeha dok je Alan stajao gledajući ih sa svojim rukama u džepovima hlača uniforme, podrugljivo se smiješeći.

4Norris Ridgewick je stigao u Šerifov ured u svom dnevnom odijelu, deset minuta prije nego je podnevna sirena u tvornici zatulila. Radio je u popodnevnoj smjeni, od dvanaest do devet navečer, i vikendom, i tako mu je baš odgovaralo. Neka netko drugi raščišćava gužvu na glavnim cestama i sporednim putevima Castle okruga nakon što se barovi zatvore u jedan sat; on je to mogao raditi, radio je to u puno slučajeva, ali je gotovo uvijek povraćao. Ponekad je povraćao čak i ako su žrtve bile na nogama i okolo hodale, vičući da ne trebaju biti podvrgnute nikakvom prokletom alko-testu, znaju svoja usrana prava. Norris je imao takav želudac. Sheila Brigham ga je voljela zadirkivati govoreći da je poput zamjenika Andyja iz TV serije Twin Peaks, ali Norris je znao da nije. Zamjenik Andy je plakao kad je vidio mrtve ljude. Norris nije plakao, ali je znao bljuvati na njih, kako je skoro bljuvao na Homera Gamachea onda kad su našli Homera raskrečenog

83

u jarku blizu Homeland groblja, na smrt premlaćenog vlastitom umjetnom rukom.Norris pogleda raspored i vidje da su i Andy Clutterbuck i John LaPointe vani u patroli, a zatim u odboru dnevne straže. Ništa za njega, što mu se isto sviđalo. Kako bi mu dan bio potpun - ovaj njegov dio, barem - njegova druga uniforma je došla s čišćenja... barem jednom onda kad je obećano. To će mu uštedjeti put kući da se presvuče.Na cedulji pričvršćenoj na plastičnoj vreći kemijske čistione pisalo je, "Hej Barney, duguješ mi $5.25. Nemoj me prevariti ovaj put, ili ćeš biti tužniji i pametniji kad sunce zađe." Potpis je bio CM.Niti pozdrav na cedulji nije pokvario Norrisovo dobro raspoloženje. Sheila Brigham je bila jedina osoba u šerifovom uredu Castle Rocka koja je razmišljala o Norrisu kao o momku iz Twin Peaksa (Norris je mislio da je ona jedina osoba u odjelu - pored njega - koja je i gledala seriju.) Ostali zamjenici - John LaPointe, Seat Thomas, Andy Clutterbuck - su ga zvali Barney, prema liku Dona Knottsa iz Andy Griffith Showa. To ga je ponekad iritiralo, ali ne danas. Četiri dana popodnevne smjene, zatim tri slobodna dana. Cijeli ugodan tjedan je bio pred njim. Život ponekad može biti čudesan.Izvukao je novčanicu od pet i jednog dolara iz svog novčanika i stavio je na Clutov stol. "Hej, Clut, živni malo," pobilježio je sa stražnje strane formulara za izvještaje, potpisao se s užitkom i ostavio pored novca. Zatim je skinuo vreću kemijske čistione s uniforme i odnio je na WC. Zviždukao je dok se presvlačio, zatim pomicao obrvama s odobravanjem dok je gledao svoj odraz u ogledalu. Bože, bio je Sređen. Sto posto Sređen. Zločinci Castle Rocka danas bi trebali biti na oprezu ili -Zapazio je pokret iza sebe u ogledalu, ali prije nego što je mogao učiniti bilo što više od okretanja glave, netko ga je zgrabio, okrenuo i bacio na pločice pored pisoara. Njegova glava je udarila u zid, pala mu je kapa, a zatim je ugledao okruglo, zajapureno lice Danfortha Keetona."Što ti prokletstvo misliš da radiš, Ridgewick?" upita.Norris je potpuno zaboravio kaznu koju je stavio prošle noći ispod brisača stakla na Keetonov cadillac. Sad mu se sve to vratilo.

84

"Pusti me!" reče. Pokušao je proizvesti gnjevni ton, ali njegov glas je bio poput zabrinutog skvičanja. Osjećao je da mu obrazi počinju goriti. Kad god je bio ljut ili uplašen - a sad je bio oboje - crvenio je poput curice.Keeton, koji je bio viši od Norrisa desetak centimetara i teži pedesetak kilograma, malo je protresao zamjenika i zatim ga pustio. Izvukao je kaznu iz svog džepa i mahao je njome ispod Norrisovog nosa. "Da li je tvoje ime na toj prokletoj stvari ili nije?" pitao je, kao da je to Norris zanijekao.Norris Ridgewick je savršeno dobro znao da je to njegov potpis, na pečatu, ali savršeno prepoznatljiv i da je kazna izvučena iz njegove knjižice s kaznama."Parkirali ste na mjestu za invalide," rekao je odmičući se od zida i trljajući stražnji dio svoje glave. Prokletstvo ako se tamo pojavi čvoruga. Kad se njegovo početno iznenađenje, (a Buster je iskočio iz kože, to nije mogao poreći), stišalo, njegov bijes se pojačao."Što?""Mjesto za invalide!" zaurla Norris. I dalje, sam Alan mi je rekao da vam napišem tu kaznu, namjeravao je nastaviti, ali nije. Zašto dati toj debeloj svinji zadovoljstvo u prebacivanju odgovornosti sa sebe. "Bio si već prije upozoren, Bu...Danforth, i to znaš.""Kako si me nazvao?" upita Danforth Keeton zlokobno. Crvene mrlje veličine glavice kupusa pojavile su se na njegovim obrazima i čeljusti."To je važeća kazna," reče Norris, ignorirajući ovo posljednje, "i što se mene tiče, bolje ti je da platiš. Sretan si što te neću kazniti i zbog napada policajca!"Danforth se nasmije. Zvuk se tupo odbijao od zidova. "Ne vidim nikakvog policajca," reče. "Vidim samo jednu hrpu govana koja je umotana tako da izgleda kao goveđe sušeno meso."Norris se sagne i podigne svoj šešir. Njegov želudac je bio uznemiren od straha - Danforth Keeton je bio opasan neprijatelj - a njegova se ljutnja pretvarala u bijes. Ruke su mu se tresle. Ipak, iskoristio je trenutak da namjesti šešir na glavi."To možeš srediti s Alanom, ako želiš-""Sredit ću to s tobom!"

85

"- ali ja sam završio razgovor o tome. Nastoj platiti u roku od trideset dana, Danforth ili ćemo morati doći po tebe." Norris se rastegne do visine od metar i šezdeset i doda: "Znamo gdje ćemo te naći."Krenuo je prema van. Keeton, čije lice je izgledalo poput zalaska sunca u području nuklearne eksplozije, stane naprijed kako bi spriječio njegov bijeg. Norris stane i uperi prst u njega."Ako me takneš, bacit ću te u ćeliju, Bustere. Zaista to mislim.""U redu, to je to," reče Keeton čudnim, bezvučnim glasom. "To je to. Otpušten si. Skidaj uniformu i počni tražiti drugi p-""Ne," reče glas iza njega, i oboje su se okrenuli. Alan Pangborn je stajao na vratima muškog WC-a.Keeton je stisnuo svoje ruke u debele bijele šake. "Ti se ne miješaj."Alan uđe unutra, puštajući vrata da se polako zviždajući zatvore. "Ne," reče. "Ja sam rekao Norrisu da ti napiše kaznu. Rekao sam i da ću ti je oprostiti prije sastanka o financiranju. To je kazna od pet dolara, Dan. Koji je vrag ušao u tebe?"Alanov glas je bio zbunjen. On se osjećao zbunjeno. Buster nikad nije bio blage ćudi, čak i u svojim najboljim vremenima, ali takav ispad je bio pretjeran čak i za njega. Od kraja ljeta, taj čovjek je uvijek djelovao divlje i uvijek na rubu - Alan je često čuo udaljeno urlanje njegovog glasa kad su izbornici imali sastanke odbora - a njegove oči su zadobile pogled koji je skoro bio sablasan. Nakratko se zapitao da li je Keeton možda bolestan, te je odlučio da će o tome drugi put razmišljati. Sada ima prilično ružnu situaciju na vratu."Ništa nije ušlo u mene," Keeton reče zlovoljno i zagladi svoju kosu. Norris je bio zadovoljan vidjevši da i Keetonove ruke drhte. "Ja sam samo prokleto umoran od uobraženih glupana poput ovog ovdje... pokušavam puno napraviti za ovaj grad... proklestvo, ja obavljam puno toga za ovaj grad... i zlo mi je od stalnog proganjanja..." Na tren je stao, njegovo debelo grlo je radilo, a zatim planuo: "Nazvao me Buster! Znaš kako se osjećam zbog toga!""Ispričat će se," reče Alan mirno. "Zar ne, Norris?""Ne znam da hoću," reče Norris. Njegov glas je podrhtavao, a želudac mu se preokretao, ali je još uvijek bio ljut. "Znam da to ne voli, ali istina je da me je naveo na to. Stajao sam tamo, gledajući se u ogledalu, kako bih bio siguran da mi kravata stoji ravno, kad me je

86

zgrabio i bacio na zid. Prilično jako sam udario glavom. Isuse, Alane, ne znam što sam rekao."Alanove oči su se vratile na Keetona. "Da li je to istina?"Keeton spusti oči. "Bio sam ljut," reče, i Alan pretpostavi da je za čovjeka poput njega to bilo vrlo blisko spontanoj i indirektnoj isprici. Ponovo je pogledao Norrisa da vidi je li zamjenik to shvatio. Izgledalo je kao da je Norris možda i shvatio. To je bilo dobro, to je bio velik korak prema deaktiviranju ove gadne male smrdljive bombe. Alan se malo opusti."Možemo li smatrati ovaj incident završenim?" pitao je obojicu. "Da ga shvatimo kao novo iskustvo i odemo odavde?""U redu što se tiče mene," reče Norris nakon nekog vremena. Alan je bio dirnut. Norris je bio mršav, imao je običaj ostavljanja polupraznih limenki Jolta i Nehija* u patrolnim kolima koja je koristio, njegovi izvještaji su bili strava... ali je imao kilometarsko srce. Povlačio se, ne zato što se bojao Keetona. Ako je krupan glavni izbornik mislio da je to zbog toga, jako je griješio.* Vrsta bezalkoholnog pića"Žao mi je što sam te nazvao Buster," reče Norris. Nije mu bilo nimalo žao, ali nije ga boljelo da kaže da je. Tako je pretpostavio.Alan pogleda krupnog čovjeka u napadnom sportskom kaputu i dekoltiranoj majici za golf. "Danforth?""U redu, to se nikad nije dogodilo," reče Keeton. Govorio je tonom napuhane veličine, i Alan osjeti kako ga oplakuje poznati val netrpeljivosti prema njemu. Glas sakriven negdje duboko u njegovom umu, primitivni neiskren glas podsvijesti, govorio je kratko, ali jasno: Zašto te ne udari kap, Bustere? Zašto nam svima ne učiniš uslugu i ne umreš?"U redu," reče. "Dobar po-""Ako, " reče Keeton, podižući jedan prst.Alan podigne obrve. "Ako?""Ako možemo srediti nešto s ovom kaznom." Pružio ju je prema Alanu, držeći je među prstima kao da je krpa koju je upotrijebio za čišćenje sumnjive tekućine.Alan uzdahne. "Uđi u ured, Danforthe. Razgovarat ćemo o tome." Pogleda Norrisa. "Ti imaš posla, zar ne?"

87

"Točno," reče Norris. Njegov želudac je još uvijek bio nervozan. Njegovo dobro raspoloženje otišlo je vjerojatno za cijeli dan, to je bila krivica ove debele svinje, a Alan će oprostiti kaznu. Razumio je to - politika - ali to nije značilo da mu se to sviđalo."Namjeravaš li besposličariti?" upita Alan. To je bilo skoro kao da je pitao: Želiš li raspravljati o ovome s Keetonom koji tamo stoji i mrko gleda obojicu?"Ne," reče Norris. "Moram obići neka mjesta i obaviti neke stvari. Razgovarat ćemo kasnije, Alane." Napustio je WC, prolazeći pored Keetona ne pogledavši ga. I iako to Norris nije znao, Keeton je odolio, s velikim - skoro herojskim - naporom, iracionalnoj, ali jakoj želji da ga udari nogom u guzicu kako bi mu pomogao izaći.Alan provjeri svoj odraz u ogledalu, čime je dao Norrisu dovoljno vremena za bijeg, dok je Keeton stajao pored vrata, nestrpljivo ga gledajući. Tada Alan krene u pritvor s Keetonom za petama.Mali, uredan čovjek u žućkasto-bijelom odijelu sjedio je u jednom od dva stolca ispred vrata njegovog ureda, razmetljivo čitajući veliku knjigu kožnog uveza koja je mogla biti samo Biblija. Alanovo srce potone. Bio je siguran da se ništa više previše neugodno neće jutros dogoditi - za dvije ili tri minute bit će podne, pa se misao činila razumnom - ali bio je u krivu.Velečasni William Rose je zatvorio svoju Bibliju (čiji uvez je skoro bio u skladu s njegovim odijelom) i skočio na noge. "Šefe-uh Pangborn," reče. Velečasni Rose je bio jedan od onih zadrtih Baptista koji počinju iskrivljavati završetke svojih riječi kad su emocionalno potreseni. "Mogu li molim vas, razgovarati s vama?""Dajte mi molim vas pet minuta, velečasni Rose. Moram srediti jednu stvar.""Ovo je-uh užasno važno."Kladim se da je, pomisli Alan. "I ovo je. Pet minuta."Otvorio je vrata i pustio Keetona u svoj ured prije nego je velečasni Willie, kako ga je volio zvati otac Brigham, mogao išta reći."To će biti u vezi noći Casina," reče Keeton nakon što je Alan zatvorio vrata ureda. "Zapamti moje riječi. Otac John Brigham je tvrdoglavi

88

Irac, ali bih ga uvijek izabrao radije nego ovog momka ovdje. Rose je nevjerojatno arogantan glupan."Rugala se sova sjenici, pomisli Alan."Sjedni, Danforth."Keeton sjedne. Alan zaobiđe stol, držeći kaznu za parkiranje i potrga je na male komadiće. Njih baci u koš za smeće. "Evo. U redu?""U redu," reče Keeton, i napravi pokret kao da će ustati."Ne, još malo sjedni."Keetonove čupave obrve skupe se, ispod njegovog visokog, ružičastog čela u kišni oblak."Molim te," doda Alan. Spusti se u svoj stolac koji se vrti. Ruke mu se spoje i pokušaju napraviti kosa; Alan ih uhvati u tome i čvrsto ih preklopi na bugačici."Slijedeći tjedan imamo sastanak Odbora za financiranje o budžetnim stvarima za Gradski sastanak u veljači-" započne Alan."Prokleto točno," Keeton zaškrguće."- i to je politička stvar," nastavi Alan. "Ti to shvaćaš i ja to shvaćam. Upravo sam potrgao savršeno važeću kaznu za parkiranje iz političkog obzira."Keeton se malo nasmiješi. "Dovoljno dugo si u gradu da znaš kako se stvari obavljaju, Alane. Ruka ruku mije."Alan se pomakne na stolcu. To proizvede škripanje i skvičanje - zvukove koje je ponekad čuo u svojim snovima nakon dugih, napornih dana. Takvi dani u koje se i ovaj pretvarao."Da," reče. "Ruka ruku mije. Ali samo neko vrijeme."Obrve su se ponovo spojile. "Što to znači?""To znači da postoje mjesta, čak i u malim gradovima, gdje treba biti kraj politici. Moraš se sjetiti da ja nisam imenovani službenik. Izbornik može imati nadzor nad izdacima, ali mene biraju glasači. I oni me biraju zato da ih štitim, i da branim zakon i pridržavam ga se. Položio sam zakletvu i nastojim je se pridržavati.""Da li mi prijetiš? Jer ako-"Upravo tada zatuli tvornička sirena. Ovdje unutra je bila prigušena, ali je Danforth Keeton ipak skočio kao da ga je osa ubola. Na trenutak su mu se raširile oči, a ruke su mu stisnule bijele drške na naslonu stolca.

89

Alan se ponovo zbuni. Razdražljiv je poput kobile na vrućini. Što nije u redu s njim?Po prvi put ustanovi da se počeo pitati da li je možda gospodin Danforth Keeton, koji je bio glavni izbornik Castle Rocka puno duže nego što je Alan čuo za ovo mjesto, namjeravao napraviti nešto što nije bilo potpuno ispravno."Ne prijetim ti," reče. Keeton se ponovo počeo opuštati, ali oprezno... kao da se bojao da će tvornička sirena ponovo zatuliti, samo da ga zaplaši."To je dobro. Jer to nije samo stvar nadzora izdataka, šerife Pangborn. Odbor izbornika, zajedno s tri okružna povjerenika, ima pravo odobriti zapošljavanje - i davanje otkaza- šerifovim zamjenicima. Siguran sam da znaš o ovom pravu suglasnosti među mnogim drugim.""To je samo pečat.""Pa uvijek je i bio," složi se Keeton. Iz unutarnjeg džepa izvukao je Roi-Tan cigaru. Povukao ju je između dva prsta, proizvodeći pucketanje celofana. "To ne znači da to tako mora ostati."Tko sada prijeti kome? pomisli Alan, ali to nije rekao. Umjesto toga, naslonio se u svom stolcu i pogledao Keetona. Keeton se susretne s njegovim očima na trenutak, tada spusti pogled na cigaru i počne dirati njen omot."Slijedeći put kad budeš parkirao na mjesto za invalide, sam ću ti staviti kaznu i ta će kazna ostati," reče Alan. "A ako ikad takneš bilo kojeg od mojih zamjenika, zatvorit ću te pod optužbom napada trećeg stupnja. To će se dogoditi bez obzira na broj takozvanih prava suglasnosti koja imaju izbornici. Po meni, politika doseže samo do tuda. Razumiješ li?"Keeton je duže vremena gledao dolje prema cigari, kao da meditira. Kad je ponovo pogledao Alana, njegove oči su postale mali, tvrdi kremeni. "Ako želiš otkriti dokle je granica mog strpljenja, samo me nastavi izazivati." Na licu mu se odražavao bijes - da, bez dvojbe - ali Alan pomisli da je još nešto prisutno tamo, također. Pomisli da je to možda strah. Da li je to vidio? Namirisao? Nije znao i nije mu bilo važno. Ali ono čega se Keeton bojao... to bi moglo biti važno. To bi moglo biti jako važno. "Razumiješ li?" ponovio je.

90

"Da," reče Keeton. Skinuo je celofan s cigare iznenadnim naglim pokretom i bacio ga na pod. Stavio je cigaru u usta i rekao s njom. "Da li ti razumiješ mene?"Stolac je škripao i krčao kad se Alan zanjihao ponovo naprijed. Ozbiljno je gledao Keetona. "Razumijem što govoriš, ali nikako prokleto ne razumijem kako glumiš, Danforthe. Nismo nikad bili najbolji prijatelji, ti i ja-""To je sigurno," reče Keeton i odgrize kraj svoje cigare. Alan je na trenutak pomislio da će i to završiti na podu i bio je spreman da to zanemari ako to napravi politika - ali Keeton pljune na dlan svoje ruke i tada stavi to u čistu pepeljaru na stolu. Tamo je izgledalo poput malog psećeg govna."- ali smo uvijek imali prilično dobre radne odnose. Sada ovo. Da li se nešto dogodilo? Ako je, a ja mogu pomoći-""Ništa se nije dogodilo," reče Keeton, nenadano se dižući. Ponovo je bio ljut - više nego samo ljut. Alan je skoro mogao vidjeti paru koja je izlazila iz njegovih ušiju. "Samo sam jako umoran od ovog... proganjanja."Već je drugi put upotrijebio tu riječ. Alan uvidje da je to vrlo neobična riječ, uznemirujuća. U stvari, smatrao je cijeli razgovor vrlo uznemirujućim."Pa, znaš gdje sam," reče Alan. "Bože, da!" reče Keeton i pođe prema vratima."I molim te, Danforth - zapamti o mjestu za invalide.""Tko jebe mjesto za invalide!" reče Keeton, i zalupi vratima.Alan je sjedio za stolom i dugo gledao zatvorena vrata, uznemirenog izraza na licu. Zatim je zaobišao stol, podigao zgužvani valjak od celofana, bacio ga u koš i otišao do vrata da pozove Steamboat Williea."Gospodin Keeton djeluje prilično uzrujano," reče Rose. Pažljivo je sjeo u stolac koji je glavni izbornik upravo oslobodio, pogledao s gađenjem vrh cigare u pepeljari, i tada pažljivo stavio svoju bijelu Bibliju u središte svog uskog krila."Puno sastanaka za financiranje sljedeći mjesec," nejasno reče Alan. "Siguran sam da je to napor za sve izbornike."

91

"Da," složi se velečasni Rose. "Jer Isus nam reče: 'Daj Cezaru ono što je Cezarovo, a Bogu ono što je Božje.' ""Uh-huh," reče Alan. Iznenada poželi da ima cigaretu, nešto poput Lucky ili Pall Mall koje su pune katrana i nikotina." Što vam ja mogu dati ovog poslijepodneva, v... velečasni Rose?" Užasnuo se kad je shvatio da je ovog čovjeka skoro oslovio s velečasni Willie.Rose skine svoje naočale bez okvira, očisti ih i zatim ih vrati na mjesto, skrivajući dvije male crvene točke visoko na svom nosu. Njegova crna kosa namazana nekom vrstom vodice za kosu koju Alan nije mogao namirisati, već samo prepoznati, svjetlucala je na svjetlu fluorescentne mreže na stropu."Radi se o gadosti koju je otac John Brigham odlučio zvati noć Casina," konačno objavi velečasni Rose. "Ako se sjećate, šefe Pangborn, došao sam vam nedugo nakon što sam prvi put čuo za tu užasnu ideju kako bih zahtijevao da odbijete dati odobrenje takvom događaju u ime-uh pristojnosti.""Velečasni Rose, ako se vi sjećate-"Rose arogantno podigne jednu ruku, a drugu spusti u džep jakne. Izvadi brošuru koja je bila skoro veličine džepne knjige. To je bila, Alan je vidio klonula srca (ali ne zaista iznenađen), skraćena verzija zakonika države Maine."Dolazim ponovo," reče velečasni Rose zvučnim tonom, "zahtijevati da zabranite taj događaj ne samo u ime pristojnosti već u ime zakona!""Velečasni Rose-""To je član 24, točka 9, paragraf 2 zakonika države Maine," velečasni Rose ga je ignorirao. Njegovi obrazi su sada gorjeli, i Alan shvati da je jedina stvar koju je uspio napraviti u posljednjih nekoliko minuta, bila što je zamijenio jednog luđaka drugim. " 'Osim kad je spomenuto-uh," čitao je velečasni Rose, glasom koji je sad bio nalik pjevanju na propovjedaonici i kojeg je poznavala njegova najodanija kongregacija, "igre na sreću, koje su prethodno opisane u članu 23 Zakonika-uh, u kojima se potiču novčani dobici kao uvjet igre, smatrat će se ilegalnim.' " Naglo zatvori zakonik i pogleda Alana. Njegove oči su plamtjele. "Smatrat-uh će se ilegalnim !" poviče.Alan osjeti kratku želju da digne ruke u zrak i poviče Slava-uh Isuse! Kad ga je prošla, reče: "Svjestan sam članova zakona koji se odnose

92

na kockanje, velečasni Rose. Pogledao sam ih nakon što ste me prošli put posjetili i pokazao ih Albertu Martinu, koji obavlja puno pravnih poslova u gradu. Njegovo mišljenje je da se član 24 ne primjenjuje na takve stvari kao što je noć Casina." Zastao je, a onda dodao: "Moram vam reći da je to bilo i moje mišljenje.""Nemoguće!" eksplodirao je Rose. "Oni predlažu pretvaranje Božje kuće u brlog kockara i vi mi kažete da je to legalno?""To je isto tako legalno kao i tombola koja se igra u dvorani Isa-bellinih kćeri od 1931."To-uh nije tombola! To je rulet-uh! To je kartanje za novac! To je" - glas velečasnog Rosea je drhtao - "kocka-uh!"Alan uhvati svoje ruke koje su pokušavale napraviti drugu pticu i ovaj put ih je zajedno spojio na bugačici. "Tražio sam Alberta da napiše pismo s upitom Jimu Tierneyju, državnom javnom tužiocu. Odgovor je bio isti. Žao mi je, velečasni Rose. Znam da vas to vrijeđa. Ja, ja imam nešto protiv djece na skateboardu. Ja bih ih proglasio prestupnicima da mogu, ali ne mogu. U demokraciji ponekad moramo podnijeti neke stvari koje nam se ne sviđaju ili koje ne odobravamo.""Ali to je kockanje!" velečasni Rose reče i u njegovom glasu je zaista bila tjeskoba. "To je kockanje za novac! Kako takva stvar može biti zakonita, kada Zakonik točno kaže-""Način na koji to rade nije pravo kockanje za novac. Svaki... sudionik... plaća doprinos na vratima. Za uzvrat, svaki sudionik dobiva jednaku količinu novca za igranje. Na kraju noći, veliki broj nagrada - ne novca, već nagrada - se daje na licitaciju. Video rekorder, toaster, Dirt Devil*, porculanska garnitura, slične stvari." I neki razigrani, unutarnji vražićak, natjera ga da doda: "Vjerujem da se početni doprinos čak odbija od poreza."* Marka usisavača."To je grešna gadost" reče velečasni Rose. Boja je izblijedjela s njegovog lica. Nosnice su mu se raširile."To je moralna procjena, a ne zakonska. Tako se radi u cijeloj zemlji.""Da," reče velečasni Rose. Stao je na noge, stiščući Bibliju pred sobom kao da je štit. "Tako rade katolici. Katolici vole kockanje. Namjeravam to prekinuti, šefe-uh Pangborn. S vašom pomoći ili bez nje."

93

Alan je isto ustao. "Još nekoliko stvari, velečasni Rose. Ja sam šerif Pangborne, a ne šef. I ja vam ne mogu reći što da kažete sa svoje propovjedaonice isto kako ne mogu reći ocu Brighamu kakvi se događaji mogu odvijati u njegovoj crkvi, ili u dvorani Isabellinih kćeri, ili u dvorani K od C - sve dok to nije izričito zabranjeno državnim zakonima - ali vas mogu upozoriti da budete pažljivi, i mislim da vas moram upozoriti da budete pažljivi."Rose ga hladno pogleda. "Kako to mislite?""Mislim da ste uzrujani. Posteri koje vaše ljudi stavljaju po gradu su u redu, i pisma novinama su u redu, ali postoji prestupna linija koju ne smijete prekoračiti. Moj savjet je da to pustite.""Kada-uh je Isus vidio kurve i lihvare u-uh Hramu, nije pogledao ni u kakav zakonik, šerife. Kada-uh je Isus vidio te zle muškarce i žene da su oskvrnuli Božju-uh kuću, nije tražio nikakvu prestupnu liniju. Naš Gospodin je radio što je On-uh znao da je ispravno!""Da," Alan reče mirno, "ali vi niste On."Rose ga je dugo gledao, plamtećih očiju poput plinskog svjetla, i Alan pomisli: Uh-oh. Ovaj momak je lud poput šeširdžije."Doviđenja, šefe Pangborn," Rose reče hladno.Ovaj put se Alan nije potrudio da ga ispravi. Samo je kimnuo i ispružio ruku, znajući savršeno dobro da se neće rukovati. Rose se okrene i bijesno odšeće do vrata, još uvijek držeći Bibliju na prsima."Pustite to, velečasni Rose, u redu?" Alan poviče za njim.Rose se nije niti okrenuo, niti progovorio. Zakoračio je kroz vrata i zalupio vratima za sobom dovoljno jako da se zatrese staklo u okviru. Alan sjedne za svoj stol i pritisne dlanovima sljepoočnice.Nekoliko trenutaka kasnije, Sheila Brigham plašljivo je gurnula svoju glavu kroz vrata. "Alane?""Da li je otišao?" upita Alan ne podižući pogled."Svećenik. Da. Zalupio je vratima poput ožujskog vjetra.""Elvis je napustio zgradu," reče Alan muklo."Što?""Nije važno." Pogleda gore. "Želio bih neke jake lijekove, molim te. Da li bi provjerila ormarić s dokaznim materijalom, Sheila i pogledala što imamo?"

94

Ona se nasmiješila. "Već jesam. Ormarić je prazan, bojim se. Da li bi pomogla šalica kave?"Uzvrati joj osmijeh. Poslijepodne je počelo i mora biti bolje nego ovo jutro - mora. "Prodano.""Dobar posao." Zatvori vrata, i Alan konačno pusti svoje ruke iz zatvora. Uskoro je serija kosova poletjela kroz traku sunca na zidu nasuprot prozora.

5Četvrtkom, posljednji sat u nižoj srednjoj školi Castle Rocka je bio namijenjen aktivnostima. Budući da je bio odličan učenik i nije se trebao uključivati u školske aktivnosti do glume u Zimskoj drami, Brianu Rusku je bilo dozvoljeno da otiđe ranije tog dana - čime je postignuta zgodna ravnoteža s njegovim kasnim ostankom utorkom.Ovog četvrtka poslijepodne bio je na vratima skoro prije nego je prestalo zvoniti zvono za kraj šestog sata. U njegovoj naprtnjači se nisu nalazile samo njegove knjige, već i kišni ogrtač, kojeg ga je majka natjerala da obuče ujutro i smiješno je bio izbočen na njegovim leđima.Brzo je vozio bicikl, dok mu je srce jako udaralo u prsima.Trebao je nešto(djelo)napraviti. Mali posao da otplati dug. U stvari, zabavan posao. Sada je znao kakav. Jasno mu se pojavio dok je sanjario za vrijeme sata matematike.Dok se Brian spuštao Castle Hillom niz Školsku ulicu, sunce je izašlo iz raspršenih oblaka, prvi put toga dana. Pogledao je na lijevo i vidio dječaka-sjenu na biciklu-sjeni kako ga slijedi u stopu na mokrom pločniku.Trebat ćeš juriti kako bi me danas slijedio, dječače-sjeno, pomisli. Moram posjetiti neka mjesta i obaviti neke stvari.Brian je okretao pedale kroz poslovnu četvrt ne gledajući prema Potrebnim stvarima u Main Streetu, kratko zastajkujući na križanjima kako bi površno pogledao svaki put prije nego pojuri dalje. Kada je stigao do križanja Pond (koja je bila njegova ulica) i Ford Street, skrenuo je desno umjesto da nastavi Pond Streetom do svoje kuće. Na

95

križanju Ford i Willow, skrenuo je lijevo. Willow Street je bila paralelna s Pond Streetom; stražnja dvorišta kuća dviju ulica su se međusobno dodirivala, većinom odvojena samo drvenim ogradama.Pete i Wilma Jerzyck su živjeli u Willow Street.Ovdje treba biti malo oprezan.Ali znao je kako biti oprezan; sve je to razradio u svojoj glavi vozeći se od škole, i bilo je tako lako, kao da se nalazilo tamo cijelo vrijeme, poput spoznaje o stvari koju je trebao napraviti.Kuća Jerzyckovih je bila mirna i prilaz garaži je bio prazan, ali to nije nužno značilo da je sve u redu i sigurno. Brian je znao da Wilma radi barem pola radnog vremena u Hemphill trgovini, na Road 117, zato jer ju je tamo vidio, na blagajni, s vječno zavezanom maramom na glavi, ali to nije značilo da je sada tamo. Slupani mali Yugo kojeg je vozila mogao je biti parkiran u Jerzyckovoj garaži, što nije mogao vidjeti.Brian je okretao pedale bicikla na prilazu prema garaži, sišao i spustio stojnu nožicu. Sada je osjećao lupanje srca u svojim ušima i grlu. Zvučalo je poput mreškanja bubnjeva. Hodao je do prednjih vrata, ponavljajući rečenice koje će reći ako se pokaže da je gđa Jerzyck ipak tamo.Zdravo, gđo Jerzyck. Ja sam Brian Rusk, s druge strane bloka? Idem u nižu srednju školu i uskoro ću prodavati pretplatu za časopise, tako da svirači mogu kupiti nove uniforme, pa ispitujem ljude da li žele časopise. Tako ću se moći vratiti kad dobijem časopise. Dobit ćemo nagrade ako prodamo puno.Prilično je dobro zvučalo kad je to razrađivao u svojoj glavi, i još uvijek je dobro zvučalo, ali je svejedno osjećao napetost. Na tren je zastao na pragu, slušajući zvukove u kući - radio, TV na kojoj se prikazuje neka priča (ne Santa Barbara; još je nekoliko sati ostalo do Santa Barbare), možda usisavač. Ništa nije čuo, ali to isto nije ništa značilo, kao ni prazan prilaz ispred garaže.Brian pozvoni. Slabo, negdje u dnu kuće, čuo je: Bing-Bong!Stao je na trijem, čekajući i povremeno gledajući okolo da vidi da li ga je tko opazio, ali je izgledalo da Willow Street čvrsto spava. A ispred Jerzyckove kuće nalazila se živica. To je bilo dobro. Kada namjeravaš napraviti(djelo)

96

nešto što ljudi - tvoja mama i tata, na primjer, baš ne odobravaju, živica je bila najbolja stvar na svijetu.Prošlo je pola minute i nitko nije dolazio. Za sada je sve bilo u redu... Ali bolje spriječiti, nego liječiti. Ponovo pozvoni, dva puta sada, pa je zvuk iz trbuha kuće bio BingBong! BingBong!Još uvijek ništa.Onda u redu. Sve je bilo savršeno u redu. U stvari, sve je bilo stvarno savršeno i sasvim dobro.Bez obzira je li sve bilo stvarno savršeno i sasvim dobro, Brian nije mogao odoljeti, a da još jednom ne pogleda okolo - prilično skrovito ovaj put - dok je kotrljao svoj bicikl, s još uvijek spuštenom stojnom nožicom, između kuće i garaže. U ovom području kojeg su prijatelji iz kompanije Dick Perry zidne obloge i vrata u Južnom Parizu nazivali natkriveni trijem, Brian je ponovo parkirao svoj bicikl. Zatim je otišao u stražnje dvorište. Njegovo srce je lupalo jače nego ikad. Ponekad mu je glas drhtao kad bi mu srce tako udaralo. Nadao se da mu glas neće drhtati, ako je gđa Jerzyck odostraga, i sadi lukovice ili nešto, i kad joj bude govorio o pretplati načasopis. Ako bude, mogla bi posumnjati da ne govori istinu. A to bi moglo voditi do problema o kojima ne želi niti misliti.Stao je blizu stražnjeg dijela kuće. Vidio je dio stražnjeg dvorišta. Jerzyckovih, ali ne i cijelo. I iznenada to više nije bilo tako zabavno. Iznenada je to izgledalo kao okrutna psina - ne više od toga, ali sigurno ne i manje. Bojažljiv glas iznenada progovori u njegovoj glavi. Zašto se ponovo ne popneš na bicikl, Briane? Idi kući. Popij čašu mlijeka i ponovo razmisli o ovome.Da. To je izgledalo kao vrlo dobra - vrlo zdrava - ideja. Počeo se okretati... kad se pred njim pojavila slika, koja je bila puno snažnija od glasa. Vidio je dugačak crni auto-cadillac ili možda Lincoln Mark IV - koji se zaustavio pred njegovom kućom. Otvorila su se vozačeva vrata i izašao je gospodin Leland Gaunt. Samo sada gospodin Gaunt više nije nosio frak poput onog kojeg je nosio Sherlock Holmes u nekim svojim pričama. Gospodin Gaunt koji je sada koračao pejzažom Brianove mašte, nosio je zastrašujuće crno odijelo - odijelo direktora pogrebnog zavoda - i njegovo lice više nije bilo prijateljsko... Njegove tamnoplave oči bile su još tamnije od bijesa, a njegove usne su se

97

razmaknule od njegovih iskrivljenih zubiju...ali ne u osmijeh. Njegove duge, tanke noge su rezale po putu prema Ruskovim prednjim vratima, i čovjek-sjena priljubljen uz njegove pete djelovao je poput obješenog čovjeka u filmovima strave. Kad bi došao do vratiju, ne bi zastao da pozvoni, oh ne. On bi jednostavno upao unutra. Da je Brianova mama pokušala stati mu na put, gurnuo bi je. Da je Brianov tata pokušao stati mu na put, oborio bi ga udarcem. A da mu je Brianov mali brat, Sean, pokušao stati na put, bacio bi ga po cijeloj dužini kuće, poput savršenog udarca vođe navale u ragbiju. Popeo bi se gore, urlajući Brianovo ime, i ruže na tapetama bi klonule kada bi sjena obješenog čovjeka prešla preko njih.I našao bi me, pomisli Brian. Dok je stajao pored kuće Jerzyckovih, njegovo lice je bilo odraz očajničkog razmišljanja. Ne bi vrijedilo niti da se pokušam sakriti. Ne bi vrijedilo niti da odem sve do BOMBAYA. Pronašao bi me. A kad bi-Pokušao je spriječiti sliku, isključiti je, ali nije mogao. Vidio je kako su se oči gospodina Gaunta povećavale, pretvarajući se u plave bezdane koji su sve više silazili u neku užasnu indigo vječnost. Vidio je duge ruke gospodina Gaunta, s neobično dugim prstima, kako se pretvaraju u kandže dok su se spuštale na njegova ramena. Osjetio je kako mu se koža ježi od tog odvratnog dodira. Čuo je urlanje gospodina Gaunta: Imaš nešto moje, Briane, a to nisi platio!Vratit ću! čuo je sebe kako viče u to iskrivljeno, goruće lice. Molim, oh molim, vratit ću to natrag, vratit ću to natrag, samo me nemojte ozlijediti!Brian dođe k sebi, isto tako omamljen kao što je bio onda kad je izašao iz Potrebnih stvari u utorak poslijepodne. Taj osjećaj sada nije bio tako ugodan kao onda.Stvar je bila u tome što nije želio vratiti sličicu Sandyja Koufaxa.Nije želio, jer je bila njegova.

6Myra Evans je zakoračila ispod tende Potrebnih stvari upravo kad je sin njene najbolje prijateljice ulazio u stražnje dvorište Wilme Jerzyck. Myrin pogled, prvo iza sebe, a zatim niz Main Street, bio je još površniji od Brianovog pogleda niz Willow Street.

98

Da je Cora - koja je zaista bila njena najbolja prijateljica - znala da je ona ovdje, i što je još važnije, zašto je ovdje, vjerojatno ne bi nikad više razgovarala s Myrom. Zato jer je i Cora željela sliku.To nije važno, pomisli Myra. Sinule su joj dvije poslovice i činilo se da obje odgovaraju ovoj situaciji. Tko prvi, njegova djevojka je bila prva. Druga je bila Ono što ne znaš, neće te povrijediti.Svejedno, Myra je stavila velike naočale Foster Grant, prije nego je krenula u centar. Bolje spriječiti, nego liječiti je bio još jedan vrijedan savjet.Sada je polako napredovala prema vratima i proučavala natpis koji je tamo stajao:UTORKOM I ČETVRTKOM SAMO PREMA DOGOVORUMyra nije imala dogovor. Došla je bez razmišljanja, potaknuta na akciju nakon Corinog poziva prije nepunih dvadeset minuta."Razmišljala sam o tome cijeli dan! Moram je imati, Myra - trebala sam je kupiti u srijedu, ali imala sam samo četiri dolara u torbici, a nisam bila sigurna da li primaju čekove. Znaš kako je neugodno kad ih ljudi ne primaju. Od tada se stalno izjedam. Jedva sam oka sklopila prošle noći. Znam da ćeš pomisliti da je to ludo, ali je istina."Myra uopće nije mislila da je to ludo, i znala je da je to istina, zato jer je ona jedva sklopila oka prošle noći. I pogrešno je da Cora pomisli da slika mora biti njezina samo zato što ju je ona prva ugledala - kao da joj to da je neko božansko pravo, ili nešto takvo."U svakom slučaju, ne vjerujem da ju je ona prva ugledala," reče Myra malim, zlovoljnim glasom. "Mislim da sam je ja prva ugledala."Pitanje tko je prvi vidio tu apsolutno slatku sliku je u svakom slučaju bilo prijeporno. Što nije bilo prijeporno je bilo kako se Myra osjećala kad je pomislila na posjet Corinoj kući gdje bi vidjela sliku Elvisa koja je visjela iznad kamina, odmah pored Corine keramičke figurice Elvisa i Corinog porculanskog Elvisovog vrča za pivo. Kada bi pomislila na to, Myrin želudac bi se podigao do negdje ispod srca i tamo visio, sklupčan poput mokre krpe. Tako se isto osjećala prvi tjedan rata protiv Iraka.To nije bilo u redu. Cora je imala sve moguće zgodne Elvisove stvarčice, čak je jednom vidjela Elvisa na koncertu. To je bilo u

99

Portland Civic centru, godinu prije nego je Kralj pozvan u raj da bude sa svojom ljubljenom majkom."Ta slika treba biti moja," mrmljala je i, skupljajući svu svoju hrabrost, pokucala na vrata.Otvorila su se skoro prije nego što je uspjela spustiti ruku, i čovjek uskih ramena ju je skoro srušio na svom izlasku."Oprostite," promrmljao je, ne podižući glavu, i jedva je imala vremena da opazi da je to bio gospodin Constantine, farmaceut iz ljekarne LaVerdiere's Super. Požurio je niz ulicu i zatim u Town Common, držeći mali zamotani paket u svojim rukama, ne gledajući niti desno, niti lijevo.Kad je vratila pogled, gospodin Gaunt je stajao na vratima, smiješeći joj se svojim veselim smeđim očima."Nemam sastanak..." reče sićušnim glasom. Brian Rusk, koji je navikao slušati Myrino izgovaranje stvari tonom potpunog autoriteta i samouvjerenosti, ne bi prepoznao taj glas ni za milijun godina."Imate sada, draga gospođo," reče gospodin Gaunt, smiješeći se i pomičući se u stranu. "Dobro došli natrag! Uđite slobodno, i ostavite nešto sreće koju ste donijeli!"Nakon kratkog pogleda okolo, vidjevši da nema nikoga poznatog, Myra Evans brzo uđe u Potrebne stvari.Vrata su se iza nje zanjihala, zatvarajući se.Ruka s dugačkim prstima, bijela poput ruke leša, posegne u polumrak, pronađe kolut koji je visio i povuče zaslon.

7Brian nije primijetio da drži dah sve dok ga nije ispustio s dubokim, zviždućim uzdahom.Nikoga nije bilo u stražnjem dvorištu.Wilma, vjerojatno ohrabrena poboljšanjem vremena, objesila je rublje prije nego je otišla na posao ili kamo god je već otišla. Lepršalo je na tri užeta na suncu i osvježavajućem povjetarcu. Brian ode do stražnjih vratiju i zaviri unutra, zaklonivši rukama lice da spriječi bliještanje. Gledao je napuštenu kuhinju. Razmišljao je da pokuca, a zatim ocijeni da je to još jedan način da ga spriječi u onome što je namjeravao

100

napraviti. Nikoga nije bilo tamo. Najbolje je bilo da dovrši svoj posao i zatim pobjegne odavde.Sporo je silazio stepenicama u stražnje dvorište Jerzyckovih. Užad s rubljem, sa svojim teretom košulja, hlača, donjeg rublja, plahti i jastučnica, se nalazilo na lijevoj strani. Na desnoj je bio mali vrt iz kojeg je ubrano svo povrće, osim nekoliko kržljavih bundeva. Na dnu se nalazila ograda od borovih dasaka. Brian je znao da je na drugoj strani dom Havershillovih, samo četiri kuće niže od njegovog.Jaka kiša od prošle noći pretvorila je vrt u močvaru; većina preostalih bundeva je bila polu-potopljena u lokvama. Brian se sagne, podigne šaku tamnosmeđeg vrtnog blata u svaku ruku, i tada nastavi prema užadi s rubljem dok je smeđa voda kapala između njegovih prstiju.Na užetu s rubljem koje je bilo najbliže vrtu visile su plahte po cijeloj njegovoj dužini. Bile su još uvijek vlažne, ali su se na povjetarcu brzo sušile. Proizvodile su lijene, lepršave zvukove. Bile su čiste, svježe bijele.Hajde, šaptao je glas gospodina Gaunta u njegovoj glavi. Samo naprijed, Briane - baš poput Sandyja Koufaxa. Samo naprijed!Brian povuče ruke natrag, preko ramena, s dlanovima prema nebu. Nije se uopće iznenadio kad je ustanovio da ima ponovo erekciju, kao u svom snu. Bilo mu je drago da se nije uplašio. Ovo će biti zabavno.Stavio je ruke naprijed, čvrste. Blato je visilo s njegovih dlanova u dugim smeđim gomilama koje su se širile u lepeze prije nego su udarile uzburkane plahte. Poprskale su ih u gustim parabolama koje su se slijevale.Vratio se u vrt, uzeo još dvije šake blata, bacio ih na plahte, vratio se, uzeo još i ponovno bacio. Obuzimala ga je mahnitost. Zaposleno se kotrljao naprijed, natrag, prvo uzimajući blato, a zatim ga bacajući.Tako je mogao raditi cijelo poslijepodne da netko nije zavikao. Prvo je pomislio da netko viče na njega. Pogrbio je ramena i užasnut lagano zacvilio. Tada je shvatio da je to bila samo gđa Havershill, koja je zvala svog psa s druge strane ograde.Ipak, trebao je otići odavde. I to brzo.Stao je na trenutak, pogledao što je napravio i osjetio trenutačan drhtaj od sramote i nelagode.

101

Plahte su zaštitile većinu odjeće, ali same plahte su bile oblijepljene blatom. Bilo je samo nekoliko izoliranih bijelih mjesta ostavljenih da se vidi koja je bila njihova prvotna boja.Brian pogleda svoje ruke, koje su bile umrljane blatom. Zatim požuri do kuta kuće gdje je bila pipa. Još nije bila isključena; kad je okrenuo ručicu, potekao je hladni mlaz vode iz pipe. Gurnuo je u njega svoje ruke i snažno ih protrljao. Prao je dok blato nije potpuno nestalo, uključivši i ono pod njegovim noktima, ne obraćajući pažnju na ukočenost koja se širila. Čak je i svoje manšete stavio pod pipu.Zatvorio je pipu, vratio se svom biciklu, podigao stojnu nožicu i gurao ga do prilaza na cestu. Proživio je gadan trenutak kad je vidio da dolazi mali žuti auto, ali to je bio Civic, a ne Yugo. Prošao je pored ne zaustavljajući se, njegov vozač nije obraćao pažnju na malog dječaka crvenih, ispucanih smrznutih ruku, pored svog bicikla na prilazu Jerzyckovih, malog dječaka na čijem je licu skoro bila oglasna ploča s jednom riječju - KRIV! -koja je vrištala na njoj.Kad je auto otišao, Brian je uzjahao bicikl i počeo okretati pedale, bezglavo jureći. Nije stao dok nije uletio na prilaz ispred svoje kuće. Do tada je ukočenost napustila njegove ruke, ali su još uvijek svrbjele i boljele... i još uvijek su bile crvene.Kad je ušao, njegova majka je doviknula iz dnevne sobe "Jesi li to ti Briane?""Da, mama." Ono što je napravio u dvorištu Jerzyckovih je već izgledalo kao nešto što je možda sanjao. Naravno da dječak koji stoji ovdje u ovoj sunčanoj, zdravoj kuhinji, dječak koji sada ide prema hladnjaku i uzima mlijeko, ne može biti isti dječak koji je zaronio svoje ruke do zapešća u blato u vrtu Wilme Jerzyck i zatim bacio to blato na čiste plahte Wilme Jerzyck ponovo i ponovo i ponovo.Sigurno nije.Natočio si je čašu mlijeka, proučavajući svoje ruke dok je to radio. Bile su čiste. Vratio je mlijeko. Srce mu se vratilo u svoj normalan ritam."Kako ti je bilo u školi, Briane?" Corin glas je lebdio."Bilo je u redu.""Želiš li doći i gledati TV sa mnom? Uskoro će biti Santa Barbara, a ovdje su i čokoladice Hershey's Kisses."

102

"Naravno," reče, "ali prvo idem gore na nekoliko minuta.""Nemoj gore ostaviti čašu za mlijeko! Ukiseli se i smrdi i to se nikad dobro ne opere u mašini za suđe!""Donijet ću je dolje, mama.""I bolje ti je!"Brian je otišao gore i proveo pola sata sjedeći za stolom, sanjareći o svojoj sličici Sandyja Koufaxa. Kad je došao Sean da ga pita želi li ići s njim do dućana na uglu, Brian zatvori s praskom svoju knjigu s bejzbol sličicama i reče Seanu da izađe iz njegove sobe i da nikad više ne dođe dok ne nauči kucati na vrata dok su zatvorena. Čuo je Seana u hodniku koji je stajao i plakao i nije osjetio nimalo sažaljenja.Na kraju krajeva, postojala je takva stvar kao što su pravila ponašanja.

8Warden threw a party in the county jail,Prison band was there and they began to wail,The band was jumpin and the joint began to swing,Voughtta heard those knocked-out jail birds sing!

Kralj stoji raširenih nogu, njegove plave oči plamte, zvonoliki donji dio njegovog odijela se drma. Dragulji svijetle i bljeskaju u svjetlima reflektora koji su nad glavom. Pramen plavo-crne kose pada preko njegovog čela. Mikrofon je blizu njegovih ustiju, ali ne toliko blizu da Myra ne može vidjeti njegovu naprćenu gornju usnu.Sve može vidjeti. Ona je u prvom redu.I iznenada, kad se ritam sekcija pokrenula, on pruža svoje ruke, pruža ih prema NJOJ, onako kako Bruce Springsteen, (koji nikad neće biti Kralj ni za milijun godina, ma koliko da se trudio,) pruža svoje ruke prema onoj djevojci u svom video spotu "Dancing im the Dark".Na trenutak je previše zapanjena da bi bilo što učinila, previše zapanjena da bi se pomakla, i tada je ruke odozada gurnu prema naprijed, i NJEGOVA ruka primi njeno zapešće, NJEGOVA ruka je povuče na pozornicu. Mogla ga je OMIRISATI, mješavina znoja, engleske kože i vrućeg, čistog mesa.Trenutak kasnije, Myra Evans je u rukama Elvisa Presleyja.

103

Saten njegovog kombinezona je klizav pod njenim rukama. Ruke oko nje su mišićave. To lice, NJEGOVO lice, lice Kralja, je milimetar od njenog. Pleše s njom - oni su par, Myra Jospehine Evans iz Castle Rocka, Maine i Elvis Aron Presley iz Memphisa, Tennessee! Oni plešu prljavo po cijeloj širokoj pozornici ispred četiri tisuće obožavalaca koji vrište dok Jordanairesovci pjevaju taj funky refren iz kasnih pedesetih: "Let'srock... everybody let's rock..."Njegovi bokovi su se micali uz njene; osjeća omotanu napetost u njegovom centru koja se gurka uz njen trbuh. Zatim je brzo okrene, njena suknja se podigne u zrak, pokazujući njene noge i put do čipke njenih gaćica Victoria Secret, njena ruka se okreće iznutra poput osovine kotača, zatim je ponovo vuče k sebi, i njegova ruka sklizne niz križa do izbočine stražnjice, približavajući je sebi. Na trenutak pogleda dolje i tamo, dalje i iza blistavila rasvjete na pozornici, ona vidi Coru Rusk koja je zurila. Corino lice je zlokobno od mržnje i pakosno od zavisti.Tada Elvis okrene njenu glavu prema sebi i progovori onim slatkastim srednje-južnjačkim otezanjem: "Ne bismo li trebali gledati jedan drugoga, dušo?"Prije nego što je odgovorila, njegove usne su na njenim; njegov miris i osjećanje njega, ispunili su svijet. Tada, iznenada, njegov jezik je u njenim ustima - Kralj rock & rolla strastveno je ljubi pred Corom i cijelim prokletim svijetom! Ponovo je stišće k sebi i dok trube sviraju u sinkopiranom vrisku, ona osjeća kako se ekstatička vrućina počinje odmotavati u njene slabine. Nikad nije bilo tako, čak niti na jezru Castlea s Ace Merrillom prije mnogo godina. Želi vrištati, ali njegov jezik je u njenim ustima i može samo zabiti kandže u njegova glatka satenasta leđa, pumpajući svojim bokovima dok trube grme "My Way."Gospodin Gaunt je sjedio u jednom od svojih plišanih stolaca, gledajući Myru Evans s kliničkom suzdržanošću, dok su je orgazmi razdirali. Tresla se poput žene koja doživljava potpuni živčani slom, slika Elvisa čvrsto stisnuta u njenim rukama, oči zatvorene, grudi koje se uzdižu, noge koje se stišću, opuštaju, stišću, opuštaju. Njena kosa je izgubila kovrče iz frizerskog salona i ležala je na glavi kao ne previše šarmantna kaciga. Njena dvostruka brada bila je prekrivena znojem

104

isto kao što je bila i Elvisova nakon što se okretao teško po pozornici za vrijeme nekoliko svojih posljednjih koncerata."Ooohh!" vikala je Myra, tresući se poput kugle želatine na tanjuru. "Ooooh. Ooooooohh moj Bože! Oooooooooooh moj Bohhhhhhh-že! OOOOHHHHH-"Gospodin Gaunt besposleno stavi nabor na svojim tamnim hlačama između palca i kažiprsta, i protrese ga do prethodne glatkoće, zatim se nagne naprijed i zgrabi sliku iz Myrinih ruku. Njene oči, pune očaja, odmah se otvore. Posegnula je za slikom, ali već je bila izvan dohvata. Počela se dizati."Sjedni," reče gospodin Gaunt.Myra ostane tamo gdje je bila, kao da je pretvorena u kamen dok se dizala."Ako ikad više želiš ovu sliku, Myra,... sjedni."Sjela je, zureći u njega u nijemoj agoniji. Velike mrlje znoja slijevale su se od pazuha do strana grudi."Molim vas," reče. Riječ je izašla u tako prašnjavom graktanju kao da je dah vjetra u pustinji. Pružila je svoje ruke."Reci mi cijenu," ponudi Gaunt.Razmišljala je. Oči su joj se prevrtale na njenom znojnom licu. Adamova jabučica je išla gore i dolje."Četrdeset dolara!" poviče. On se nasmije i odmahne glavom."Pedeset!""Smiješno. Mora da ne želiš jako tu sliku, Myra.""Želim!" Suze su počele curiti iz kutova njenih očiju. Slijevale su se niz obraze, miješajući se tamo sa znojem. "Žeeeeeelim!""U redu," reče. "Ti je želiš. Prihvaćam činjenicu da je želiš. Ali da li je trebaš. Myra? Da li je zaista trebaš?""Šezdeset! To je sve što imam! To su posljednji centi!" "Myra, da li ti izgledam poput djeteta?""Ne-""Mislim da da. Ja sam star čovjek - stariji nego što bi vjerovala. Dobro sam stario, ako mogu tako sam reći - ali mora da tebi izgledam poput djeteta, djeteta koje će povjerovati ženi koja živi u potpuno novoj kući

105

na dva kata, manje od tri bloka od Castle Viewa da ima samo šezdeset dolara u svom vlasništvu."Ne razumijete! Moj muž -"Gospodin Gaunt ustane, još uvijek držeći sliku. Nasmiješeni čovjek koji je stajao pored nje da joj dozvoli ulaz, nije više bio u sobi. "Nisi imala sastanak Myra, zar ne? Ne. Primio sam te samo iz dobrote svog srca. Ali bojim se da ću te sada morati zamoliti da odeš.""Sedamdeset! Sedamdeset dolara!""Ti vijeđaš moju inteligenciju. Molim te, idi."Myra padne na koljena pred njim. Jecala je promuklo, panično ridajući. Stisnula je njegove listove dok je puzala pred njim. "Molim vas! Molim vas, gospodine Gaunt! Moram imati tu sliku! Moram! Ona radi... ne biste vjerovali što ona radi!"Gospodin Gaunt pogleda sliku Elvisa i trenutna grimasa gađenja prijeđe preko njegovog lica. "Ne mislim da bih želio znati," reče. "Izgledalo je jako... sladunjavo.""Ali ako je više od sedamdeset dolara, morat ću napisati ček. Chuck će znati. Željet će znati na što sam to potrošila. A ako mu kažem, on će... on će...""To," reče gospodin Gaunt, "nije moj problem. Ja sam prodavač, a ne bračni savjetnik." Gledao je dolje prema njoj, i govorio vrhu njene znojne glave. "Siguran sam da će si netko drugi - gđa Rusk na primjer - moći priuštiti tu prilično rijetku sliku pokojnog gospodina Presleyja."Na spomen Core, Myrina glava se naglo podigla. Njene oči su bile potopljene blistave točke u dubokim smeđim rupama. Njeni zubi su se otkrili u uzviku. Tog trena je pogledala, potpuno luda."Prodali bi je njoj?" zasikće."Vjerujem u slobodu trgovine," reče gospodin Gaunt. "To je ono što čini ovu zemlju velikom. Zbilja bih želio da me pustiš, Myra. Tvoje ruke su jako znojne. Morat ću dati ove hlače na kemijsko čišćenje, a čak niti tada nisam siguran -""Osamdeset! Osamdeset dolara!""Prodat ću ti je za točno dvostruku cijenu," reče gospodin Gaunt. "Stotinu i šezdeset dolara." Naceri se, otkrivajući svoje velike, iskrivljene zube. "I Myra - tvoj ček kod mene vrijedi."Zaurlala je od očaja. "Ne mogu! Chuck će me ubiti!"

106

"Možda," reče gospodin Gaunt, "ali ti ćeš umirati za gorućom ljubavi, zar ne?""Stotinu," Myra zacvili, ponovno grabeći njegove listove kad se pokušao odmaknuti od nje." Molim vas, stotinu dolara.""Stotinu i četrdeset," uzvrati Gaunt. "To je najniže koliko mogu ići. To je moja konačna ponuda.""U redu," soptala je Myra. "U redu, to je u redu. Platit ću je -""I morat ćeš mi naravno pušiti," reče Gaunt, cereći se prema njoj.Pogleda ga, njena usta naprave savršeno O. "Što ste rekli?" šapne."Puši mi!" poviče na nju. "Vrši mi fellatio! Otvori ta svoja dražesna usta ispunjena metalom i cuclaj moju stvar!""Oh moj Bože," zastenje Myra."Kako želiš," reče gospodin Gaunt, polako se okrećući.Zgrabila ga je prije nego je mogao otići. Trenutak kasnije njene drhtave ruke su čačkale oko raspora na hlačama.Pustio ju je da čačka nekoliko trenutaka, njegovo lice zabavljeno, zatim joj udarcem odmakne ruke. "Zaboravi," reče. "Oralni seks mi uzrokuje amneziju.""Što-""Nije važno, Myra." Dobaci joj sliku. Ona zamlatara rukama prema njoj, nekako je uhvati i stisne prema grudima. "Međutim, ima jedna druga stvar.""Koja?" zasikće prema njemu."Poznaješ li čovjeka koji radi na šanku na drugoj strani Tin Bridgea?"Počela je kimati glavom, njene oči ponovo ispunjene strahom, tada shvati na koga je mislio. "Henry Beaufort?""Da. Vjerujem da je on isto vlasnik ustanove koja se zove The Mellow Tiger. Prilično zanimljivo ime.""Pa, ne znam ga, ali znam tko je on, pretpostavljam.'' Nikad nije bila u The Mellow Tiger u svom životu, ali je znala kao i svi drugi tko je vlasnik i tko vodi to mjesto."Da. On. Želim da napraviš malu psinu Beaufortu.""Kakvu... kakvu vrstu psine?"Gaunt posegne dolje, zgrabi jednu od Myrinih znojno ljigavih ruku, i pomogne joj da ustane.

107

"O tome," reče, "možemo pričati dok ti ispisuješ ček, Myra." Tada se nasmiješi i sav njegov šarm se vrati u njegovo lice. Njegove smeđe oči su se iskrile i plesale. "A usput, da li bi željela da ti zamotam sliku kao poklon?"

108

PETO POGLAVLJE

1Alan sklizne u separe u Naninom restorančiću nasuprot Polly i odmah je vidio da je bol još uvijek bila jaka - dovoljno jaka za nju da popije Percodan poslijepodne - što je bilo rijetko. Znao je to i prije nego je otvorila usta - to je bilo nešto u očima. Neki sjaj. Naučio je to prepoznavati... ali ne i voljeti. Nije mislio da bi to ikad mogao zavoljeti. Pitao se, ne prvi put... da li je već ovisna o toj stvari. U Pollyinom slučaju, pretpostavio je, ovisnost je samo još jedna popratna pojava, nešto što se moglo očekivati, zapaziti i tada sublimirati glavnim problemom - koji je bio, jednostavno rečeno, činjenica da živi s boli koju on čak ne može ni zamisliti.Njegov glas nije pokazao ništa takvo kad je pitao, "Kako ide zgodna ženo?"Nasmiješila se. "Pa, bio je zanimljiv dan. Veooooooma... zanimljiv, kako je govorio onaj momak u Laughln*."* Američka TV emisija iz šezdesetih u kojoj su se pojavili mnogi poznati izvođači."Nisi dovoljno stara da bi se toga sjećala.""Jesam. Alane, tko je to?"Okrenuo se u smjeru njenog pogleda upravo na vrijeme da opazi ženu s četvrtastim paketom koji je ležao u njenim rukama i prolazila pored širokog staklenog izloga Naninog restorančića. Njene oči bile su usmjerene prema naprijed, i čovjek koji je dolazio s druge strane morao je brzo poskočiti s njenog puta kako bi izbjegao sudar. Alan brzo prolista kroz ogroman popis imena i lica koji je držao u svojoj glavi i pojavi se s onim što je Norris, koji je bio duboko zaljubljen u policijski jezik, bez sumnje nazvao "očevidnim.""Evans. Mabel ili Mavis ili nešto takvo. Njen muž je Chuck Evans.""Izgleda kao da je upravo popušila dobar Panamanian Red," reče Polly. "Zavidim joj."Sama Nan Roberts ih je došla poslužiti. Ona je bila jedan od baptističkih kršćanskih vojnika Williama Rosea, i danas je imala malo žuto dugme iznad lijeve dojke. Bilo je to treće koje je Alan vidio ovog

109

poslijepodneva, i pretpostavio je da će ih vidjeti još mnogo sljedećih tjedana. Prikazivalo je automat za igru unutar crnog kruga s crvenom dijagonalnom linijom nacrtanom preko njega. Nije bilo riječi na dugmetu; i bez njih je jasno odražavalo osjećaje njegova vlasnika prema noći Casina.Nan je bila žena srednjih godina bujnih grudiju i slatkim zgodnim licem koje bi te potaklo da pomisliš na mamu i pitu od jabuka. Pita od jabuka kod Nan je bila, kao što su Alan i svi njegovi zamjenici znali, također veoma dobra - naročito s velikom kuglicom sladoleda od vanilije koji se topio na vrhu. Bilo je lako suditi o Nan po njenom izgledu, ali mnogo poslovnih ljudi - većinom agenata za prodaju nekretnina - je otkrilo da je to potpuno pogrešno. Iza slatkog lica nalazio se kompjutor razuma, a ispod majčinih grudi, tamo gdje se trebalo nalaziti srce, nalazila se hrpa računovodstvenih knjiga. Nan je posjedovala velik dio Castle Rocka, uključivši barem pet poslovnih zgrada na Main Streetu, a budući da je Pop Merrill sada bio pod zemljom, Alan je smatrao da je ona sada jedna od najbogatijih osoba u gradu.Podsjetila ga je na madam iz javne kuće koju je jednom uhitio u Utici. Žena mu je ponudila mito i kad je to odbio, ozbiljno je pokušala razbiti mu glavu s kavezom za ptice. Stanar, škrofulozan papagaj koji je ponekad govorio "Ševio sam tvoju mamu, Frank" mrzovoljnim i zamišljenim glasom, još uvijek je tada bio u kavezu. Ponekad, kad je Alan vidio da se između očiju Nan Roberts produbljuje vertikalna crta mrštenja, osjećao je kako bi i ona bila sposobna napraviti tako nešto. I bilo mu je sasvim prirodno, da Nan, koja je malo radila ovih dana, i samo je sjedila kod blagajne, sama dođe poslužiti okružnog šerifa. Osobni dodir je mnogo značio."Zdravo, Alane," reče. "Nisam te vidjela sto godina! Gdje si bio?""Tu i tamo," reče. "Idem okolo, Nan.""Ali nemoj zaboraviti svoje stare prijatelje dok to radiš," reče dobacivši mu svoj blistav, majčinski osmijeh. Ti bi, Nan, trebala provesti dovoljno vremena naokolo, razmišljao je Alan, prije nego počneš opažati kako taj osmijeh rijetko dolazi iz očiju. "Dođi nas ponekad posjetiti.""I gle! Evo me!" reče Alan.

110

Nan se urnebesno nasmije tako glasno i veselo, da su se muškarci za šankom, uglavnom drvosječe - nakratko okolo osvrnuli. A kasnije, Alan pomisli, reći će svojim prijateljima da su vidjeli Nan Roberts i šerifa kako se zabavljaju. Najbolji prijatelji."Kavu, Alane?""Molim te.""Što misliš o piti uz kavu? Domaća - jabuke iz voćnjaka McSherry u Sweden. Jučer ubrane." Barem nam nije pokušavala reći da ih je sama ubrala, pomisli Alan."Ne, hvala.""Sigurno? A ti Polly?"Polly odmahne glavom.Nan ode po kavu. "Ne voliš je previše, zar ne?" Polly ga tiho upita.On je to razmatrao, pomalo iznenađen - simpatije i antipatije nisu nikad stvarno ušle u njegove misli. "Nan? Ona je u redu. Samo bih želio znati tko su ljudi zapravo, ako mogu.""I što u stvari žele?""To je previše teško," reče smijući se. "Zadovoljit ću se s time da znam što namjeravaju."Ona se nasmiješi - volio je kad bi je nasmijao - i reče, "Pretvorit ćemo te još u sjevernjačkog filozofa, Alane Pangborn."Dodirne stražnji dio njene ruke u rukavici i uzvrati joj osmijeh.Nan se vratila sa šalicom crne kave u čvrstom bijelom vrču i odmah otišla. Jednu stvar koju možeš reći za nju, pomisli Alan, je da ona zna kad se stvari dobro obavljaju. To nije bilo nešto što su svi ljudi Naninih interesa i ambicija znali."Sada," reče Alan, točeći svoju kavu. "Ispljuni priču svog zanimljivog dana."Ispriča mu jako detaljno kako su ona i Rosalie Drake vidjele Nettie Cobb tog jutra, kako se Nettie mučila pred Potrebnim stvarima i kako je konačno skupila dovoljno hrabrosti da uđe unutra."To je krasno," reče i zaista je to mislio."Da - ali to nije sve. Kada je izašla van, ona je nešto kupila. Nikad je nisam vidjela tako veselu i tako... tako poletnu kakva je bila danas. To je to, poletna. Znaš kako je obično blijeda?Alan kimne.

111

"Pa, imala je ružičaste obraze, a kosa joj je bila nekako raskuštrana i nekoliko puta se stvarno nasmijala."Jesi li sigurna da su samo obavljali posao?" on upita i preokrene očima."Ne budi lud." Govorila je kao da istu stvar nije sama sugerirala Rosalie. "Svejedno, čekala je vani da odeš - znala sam da bude - i tada je ušla i pokazala nam što je kupila. Znaš njenu malu zbirku stakla u boji?""Ne. Ima nekoliko stvari u ovom gradu koje su izmakle mojoj pažnji. Vjerovala ili ne.""Ona ima desetak komada. Većina ih je od njezine majke. Jednom mi je rekla da ih je bilo više, ali neki su se razbili. Ipak, ona voli ono malo stvari što ima, a on joj je prodao najljepše sjenilo od stakla u boji koje sam vidjela nakon dugo vremena. Na prvi pogled sam pomislila da je to Tiffany. Naravno da nije - ne može biti, Nettie si nikad ne bi mogla priuštiti komad pravog Tiffany stakla - ali je jako dobro."Koliko ga je platila ?""Nisam je pitala. Ali kladim se da je čarapa u kojoj drži novac za crne dane ovog poslijepodneva prazna."On se malo namršti. "Jesi li sigurna da nije prevarena?""Oh, Alane - moraš li stalno biti sumnjičav? Nettie je možda neznalica u nekim stvarima, ali poznaje staklo u boji. Rekla je da je bilo povoljno, i to znači da najvjerojatnije i je. Tako ju je usrećilo."Pa to je krasno. Baš potrebno.""Molim?""To je bilo ime dućana u Utici," reče. Davno prije. Bio sam dječak. Baš potrebno.""A jesu li zadovoljili tvoju Potrebu?" zafrkavala je."Ne znam. Nikad nisam ušao.""Pa", reče ona, "očito naš gospodin Gaunt misli da bi mogao zadovoljiti moju.""Na što misliš?""Nettie je uzela moju kutiju za kolač i unutra je bila poruka. Od gospodina Gaunta." Gurne svoju torbicu preko stola prema njemu. "Pogledaj - ali ovog poslijepodneva nisam sposobna za otvaranje.Na trenutak je ignorirao torbicu. "Koliko je loše, Polly?"

112

"Jako," reče jednostavno. "Bilo je i gore, ali neću ti lagati; nikada nije bilo puno gore. Cijeli ovaj tjedan, otkako se vrijeme promijenilo.""Da li ćeš otići doktoru Van Allenu?"Uzdahnula je. "Ne još. Trebala bi nastupiti stanka. Svaki putkad je ovako loše, pusti me upravo kada mislim da ću u svakom trenu poludjeti. Barem je uvijek tako bilo. Pretpostavljam da se jednom stanka neće pojaviti. Ako neće biti bolje do ponedjeljka, posjetit ću ga. Ali on može samo napisati recepte. Ne želim postati narkić, ako si mogu pomoći, Alane.""Ali-""Dosta," reče nježno. "Dosta za sada, u redu?""U redu," reče, pomalo nevoljko."Pogledaj poruku. Vrlo je slatka... i pomalo dražesna."Otvorio je torbicu i ugledao tanku omotnicu koja se nalazila na vrhu novčanika. Izvadi je van. Papir je bio žućkast i vrlo fin. S prednje strane bilo je ispisano rukom gđa Polly Chalmers, tako savršeno starinski da je izgledalo kao da je iz starinskog dnevnika."Ovaj stil se naziva bakrorez," reče zabavljena. "Mislim da su ga prestali podučavati negdje od doba dinosaurusa."Izvadio je list papira izrezuckanog ruba iz omotnice. Na vrhu je bilo otiskanoPOTREBNE STVARICastle Rock, MaineLeland Gaunt, vlasnikOvdje rukopis nije bio tako cifrast kao na omotnici, ali i on i jezik su bili zgodno starinski.Draga Polly,Još jednom ti hvala na čokoladnom kolaču. To je moj omiljeni i bio je ukusan! Isto tako ti želim zahvaliti na tvojoj ljubaznosti i obziru - pretpostavljam da znaš kako sam bio nervozan na dan otvaranja, kao i van sezone.Imam stvar, koja još nije na zalihi, ali dolazi s mnogo drugih stvari avionom, za koju mislim da bi te mogla zanimati. Ne želim reći ništa više: radije bih da je sama pogledaš. To u stvari nije više od ukrasne stvarčice, ali sam na nju pomislio čim si otišla, a svih ovih godina rijetko sam pogriješio u svojoj intuiciji. Očekujem da će doći ili u

113

petak ili u subotu. Ako imaš prilike, zašto ne bi navratila u nedjelju poslijepodne? Bit ću tamo cijeli dan, popisivajući robu, i bit će mi drago da ti je pokažem. Sada ne želim reći ništa više; predmet će reći ili neće reći sam za sebe. Daj da ti barem uzvratim tvoju dobrotu šalicom čaja!Nadam se da Nettie uživa u svom novom sjenilu. Ona je veoma draga gospođa i čini se da joj se jako svidjelo.Iskreno tvojLeland Gaunt"Tajanstveno!" reče Alan, slažući natrag omotnicu i stavljajući je natrag u torbicu. "Budeš li to provjerila, kako mi to kažemo u policijskom poslu?""S takvom reklamom - i nakon što sam vidjela Nettieno sjenilo - kako bih mogla odbiti? Da, mislim da ću navratiti... ako moje ruke budu bolje. Želiš li doći, Alane? Možda će imati i nešto za tebe.""Možda. Ali možda ću se držati Patriota. Oni bi trebali konačno pobijediti.""Izgledaš umorno, Alane. Tamni krugovi ispod očiju.""Bio je to jedan od onih dana. Počeo je s mojim sprečavanjem glavnog izbornika i jednog od mojih zamjenika da se potuku do krvi u muškoj prostoriji."Nagnula se naprijed, zabrinuta. "O čemu govoriš?"Ispričao joj je o svađi između Keetona i Norrisa Ridgewicka, završavajući s tim kako je čudan bio Keeton - njegova upotreba riječi proganjanje povremeno mu se pojavljivala u toku dana. Kad je završio, Polly je šutjela neko vrijeme."Pa?" konačno je upita. "Što misliš?""Mislim da će još uvijek trebati proći mnogo vremena prije nego budeš znao sve o Castle Rocku što trebaš znati. To vjerojatno vrijedi i za mene - dugo me nije bilo, i ne govorim o tome gdje sam bila i što sam napravila sa svojim "malim problemom" i mislim da ima puno ljudi u ovom gradu koji mi ne vjeruju. Ali ti pokupiš stvari, Alane i zapamtiš ih. Kad sam se vratila natrag u Rock, znaš kako sam se osjećala?"Odmahnuo je glavom, zainteresiran. Polly nije bila žena koja bi govorila o svojoj prošlosti, čak niti njemu.

114

"Bilo je kao da si ponovo počeo gledati neku sapunicu koju si davno prestao gledati. Čak ako je i nisi gledao nekoliko godina, odmah prepoznaješ ljude i njihove probleme, zato jer se nikad ne mijenjaju. Gledanje takve emisije je slično obuvanju starog, udobnog para papuča.""Što kažeš?""Da se ovdje odvija puno toga slično sapunici što još nisi pohvatao. Da li si znao da je stric Danfortha Keetona bio u Juniper Hillu u isto vrijeme kad i Nettie?""Ne."Ona kimne. "Oko četrdesete godine života počeo je imati mentalne probleme. Moja majka je običavala govoriti da je Bili Keeton shizofreničar. Ne znam da li je to pravi termin ili samo onaj koji je mama najčešće čula na televiziji, ali nešto sigurno nije bilo u redu s njim. Sjećam se da sam ga viđala na ulici kako hvata ljude i terorizira ih zbog nekih stvari - nacionalnog duga, kako je John Kennedy bio komunist, ne znam što sve ne. Ja sam bila mala djevojčica. Znala sam to, Alane, da me plaši.""Pa, naravno da je.""Ili bi ponekad hodao ulicom spuštene glave, razgovarajući sam sa sobom glasom koji je istovremeno bio i glasan i mrmljav. Majka mi je rekla da nikad ne razgovaram s njim kad bude takav, čak niti ako budemo na putu prema crkvi, kao i on. Na kraju je pokušao ubiti svoju ženu. Ili sam barem tako čula, ali znaš kako dugogodišnji tračevi izokrenu stvari. Možda je samo zamahnuo prema njoj svojim službenim pištoljem. Što god da je napravio, bilo je dovoljno da ga se otpremi u okružni zatvor. Održalo se nekakvo nadležno istražno saslušanje i kad je završilo, smjestili su ga u Juniper Hill.""Da li je još uvijek tamo?""Mrtav je sada. Njegovo stanje uma je brzo degeneriralo kad su ga smjestili u ustanovu. Bio je katatoničan kada je konačno umro. Ili sam barem tako čula.""Isuse.""Ali to nije sve. Ronnie Keeton, Danforthov otac i brat Billa Keetona, je proveo četiri godine u krilu za mentalne bolesti bolnice u Togusu sredinom sedamdesetih. Sada je u sanatoriju, Alzheimer. A postojala je

115

i prateta ili sestrična - nisam sigurna tko - koja se ubila pedesetih nakon nekakvog skandala. Nisam sigurna što je to bilo, ali sam jednom čula da je voljela žene malo više od muškaraca.""Želiš li reći da je to nasljedno?""Ne," reče. "Nema pouke u tome, nema povezanosti. Znam samo jednu priču malog grada koju ti ne znaš, to je sve - onakvu kakvu neće spomenuti u govoru 4. srpnja Town Commona. Ja je samo prenosim. Izvlačenje zaključaka je posao policije."Ovo zadnje je rekla tako ozbiljno da se Alan malo nasmijao - ali svejedno se osjećao pomalo nelagodno. Da li je ludilo bilo nasljedno? U psihologiji na višoj školi su ga učili da je ta misao naklapanje starih baba. Nekoliko godina kasnije, na Policijskoj akademiji u Albanyju, predavač je rekao da je to istina, ili barem može biti u određenim slučajevima: da se neke duševne bolesti mogu pratiti kroz obiteljsko stablo jasno poput fizičkih karakteristika kao što su plave oči i dvostruki zglobovi. Jedan od primjera koji je naveo je bio alkoholizam. Da li je nešto rekao i za shizofreniju? Alan se nije mogao sjetiti. Njegovi akademski dani bili su davno iza njega."Mislim da ću se morati raspitivati okolo o Busteru," teško reče Alan. "Reći ću ti Polly, pomisao da bi se glavni izbornik Castle Rocka mogao pretvoriti u ljudsku ručnu granatu baš mi ne uljepšava dan.""Naravno da ne. Ali to vjerojatno nije tako. Samo sam pomislila da bi trebao znati. Ljudi ovdje će odgovarati na pitanja... ako znaš koja pitanja treba postaviti. Ako ne znaš, veselo će promatrati kako se spotičeš okolo u širokim krugovima i neće reći niti riječ."Alan se naceri. To je bila istina. "Nisi još sve čula, Polly - nakon što je Buster otišao, posjetio me velečasni Wille. On -""Šššš!" reče Polly, tako snažno da je Alan uplašeno zašutio. Pogledala je okolo, zaključivši da nitko ne prisluškuje njihov razgovor, i ponovo se okrenula Alanu. "Ponekad sam očajna zbog tebe, Alane. Ako ne naučiš biti malo diskretniji, neminovno će te pomesti na izborima za dvije godine... i stajat ćeš tamo s velikim, zbunjenim osmijehom na licu i reći 'Što se dogodilo?' Moraš biti oprezan. Ako je Danforth Keeton ručna granata, velečasni Willie je raketni lanser."Nagne se bliže prema njoj i reče, "On nije raketni lanser. On je uobražen, mali glupan koji za sebe misli da je krepostan."

116

"Noć Casina?"On kimne.Ona stavi svoje ruke na njegove. "Jadna dušo. A izvana djeluje tako uspavan mali gradić, zar ne?""Obično i je.""Da li je otišao ljut?""Oh, da," reče Alan. "To je bio moj drugi razgovor s dobrim velečasnim o zakonitosti noći Casina. Očekujem da ću ih imati još nekoliko prije nego katolici konačno održe prokletu stvar i završe s tim.""On je mali glupan koji misli da je krepostan?" upitala je još tišim glasom. Njeno lice je bilo ozbiljno, ali oči su joj se iskrile."Da. Sada je tu i dugmad. Ona su novi trik.""Dugmad?""Automati za igru s crtama nacrtanim preko njih umjesto nasmiješenih lica. Nan ima jedno. Pitam se čija je to bila ideja.""Vjerojatno Dona Hemphilla. On nije samo dobar baptista, već je i u Republikanskom državnom odboru. Don zna nekoliko stvari o kampanji, ali kladim se da mu je puno teže promijeniti javno mišljenje tamo gdje je uključena religija." Pogladi njegove ruke. "Smiri se Alane. Budi strpljiv. Čekaj. Tako se najčešće odvija život u Rocku - biti smiren, biti strpljiv i čekati da povremene nesuglasice prestanu. Da?"Nasmiješio joj se, okrenuo svoje ruke i zgrabio njene... ali nježno. Oh tako nježno. "Da," reče. "Želiš li malo društva noćas, zgodna ženo?""Oh, Alane, ne znam -""Bez nestašnog vođenja ljubavi," uvjeravao ju je. "Zapalit ću vatru, sjest ćemo ispred nje, a ti možeš izvući još nekoliko leševa iz gradskog ormara kako bi me zabavila."Polly se lagano nasmiješi. "Mislim da bi trebao pogledati sve leševe za koje znam u posljednjih šest ili sedam mjeseci, uključivši i moj vlastiti. Ako želiš unaprijediti svoje Castle Rock obrazovanje, trebaš se sprijateljiti ili sa starim Lennyjem Partridgeom... ili s njom." Kimnula je prema Nan, a zatim malo stišala glas. "Razlika između Lennyja i Nan," reče, "je ta da je Lenny zadovoljan da poznaje stvari. Nan Roberts voli iskoristiti ono što zna."

117

"Što znači?""To znači da žena nije platila pravednu tržišnu vrijednost za sve stvari koje posjeduje," reče Polly.Alan je pogleda zamišljeno. Nikad nije vidio Polly u takvom raspoloženju kao ovom - introspektivnom, brbljavom i istovremeno depresivnom. Po prvi put otkako je postao njen prijatelj, a zatim i ljubavnik, pitao se da li sluša Polly Chalmers ili lijekove."Mislim da je noćas dobra noć da ne dođeš," reče s iznenadnom odlukom. "Nisam dobro društvo kada se osjećam kao sada. Mogu to vidjeti na tvom licu.""Polly, to nije istina.""Idem kući i dugo ću se kupati u vrućoj kupki. Neću piti više kave. Isključit ću telefon, rano ići u krevet i postoji mogućnost kada se probudim sutra da se osjećam poput nove žene. Tada ćemo možda... znaš već. Bez nestašluka, s puno vođenja ljubavi.""Brinem za tebe," reče.Njene ruke se pomaknu nježno, slabašno u njegovim. "Znam," reče. "Ne pomaže, ali cijenim to, Alane. Više nego što znaš."

2Hugh Priest je usporio kad je prolazio pored The Mellow Tigera na svom putu kući od voznog parka Castle Rocka... zatim ponovo ubrza. Dovezao se do kuće, parkirao svoj Buick pred kućom i ušao unutra.Njegov dom je imao dvije sobe: jednu u kojoj je spavao i jednu u kojoj je radio sve ostalo. Oštećen stol s ultrapasom, prekriven s aluminijskim posudama smrznute hrane, (u smrznutom umaku većine posuda bili su zgnječeni čikovi cigareta), stajao je u središtu druge sobe. Otišao je do otvorenog ormara, stao na vrh prstiju i popipao po gornjoj polici. Na trenutak je pomislio da je nestao lisičji rep, da je netko došao i ukrao ga, i panika je zapalila vatrenu loptu u njegovom trbuhu. Tada njegova ruka naiđe na svilenu mekoću, i on ispusti dah u dugom uzdahu.Proveo je veći dio dana razmišljajući o lisičjem repu, razmišljajući kako će ga zavezati na antenu Buicka, razmišljajući kako će izgledati veselo lepršajući tamo. Skoro ga je zavezao tog jutra, ali je tada još uvijek kišilo i nije mu se sviđala pomisao na vlagu koja ga pretvara u

118

raskvašeno krzneno uže koje tamo visi poput strvine. Sada ga je ponovo odnio van, odsutno udarajući praznu limenku soka na svom putu dok je hodao, gladeći svojim prstima bogato krzno. Bože, tako je dobro!Ušao je u garažu, (u kojoj je bilo previše starudija da bi mogao stati njegov auto od 1984.), i nakon traženja našao debeo komad žice. Odlučio je: prvo će zavezati lisičji rep žicom za antenu, zatim će večerati, a onda će se konačno odvesti do Greensparka. Tamo su se sastajali anonimni alkoholičari u dvorani Američke legije u sedam sati. Možda je bilo prekasno da započne nov život... ali nije bilo prekasno da se uvjeri, na ovaj ili onaj način.Napravio je čvrstu malu petlju na žici i učvrstio je oko gustog kraja repa. Počeo je motati drugi kraj žice oko antene, ali njegovi prsti, koji su se u početku kretali s brzom sigurnošću, počeli su usporavati. Osjećao je da mu bježi pouzdanje, a rupu koju ostavlja za sobom, počinje ispunjavati sumnja.Vidio je sebe kako parkira na parkiralištu Američke legije, i to je bilo u redu. Vidio je sebe kako ulazi na sastanak, i to je također bilo u redu. Ali tada je vidio nekog malog dječaka, poput onog idiota koji je neki dan zakoračio pred njegov kamion, koji je prolazio pored dvorane Legije dok je on bio unutra i govorio da je njegovo ime Hugh P. i da je nemoćan pred alkoholom. Nešto je zapelo za dječakovo oko - sjaj svjetlo narančastog na plavo bijelom svjetlu kojeg bacaju lučne natrijeve svjetiljke koje osvjetljavaju parkiralište. Dječak se približava Buicku i proučava lisičji rep... prvo ga dodirujući, zatim gladeći. Gleda okolo, ne vidi nikoga, i naglo trgne lisičji rep, trgajući žicu. Hugh je vidio tog dječaka kako ide u lokalnu igraonicu s video igrama i govori jednom od svojih prijatelja: Hej, pogledaj što sam upecao na parkiralištu Legije. Nije loše, ha ?Hugh je osjetio kako se nemoćan bijes uvlači u njegova prsa, kao da to nije samo nagađanje, već nešto što se zaista dogodilo. Pogladio je lisičji rep, zatim pogledao okolo u sve većem polumraku u pet sati, kao da je očekivao da će vidjeti gomilu dječaka lakih prstiju koji se već skupljaju na drugom kraju Castle Hill Streeta, i samo čekaju da ponovo uđe unutra i utrpa nekoliko gotovih jela Hungry Man u pećnicu, tako da mogu uzeti njegov lisičji rep.

119

Ne. Bolje je da ne ide. U današnje vrijeme djeca nemaju poštovanja. Djeca bi ukrala bilo što, iz čiste zabave krađe. Zadrže to dan, dva, zatim izgube zanimanje i bace u jarak ili prazno gradilište. Slika - a bila je to veoma jasna slika, skoro vizija - njegovog prekrasnog repa kako leži napušten u jarku smeća, moči se na kiši, gubeći boju između omota Big Maca i odbačenih limenki piva, ispunila je Hugha osjećajem bijesne agonije.Bilo bi ludo da riskira nešto takvo.Odvrnuo je žicu kojom je rep bio pričvršćen za antenu, ponovo odnio rep u kuću i stavio ga natrag na gornju policu ormara. Ovaj put je zatvorio vrata ormara, ali nisu se htjela čvrsto zatvoriti.Moram nabaviti bravu za to, pomisli. Djeca mogu bilo gdje provaliti. U današnje vrijeme vlast se ne poštuje. Uopće ne.Otišao je do hladnjaka, izvukao limenku piva, gledao je nekoliko trenutaka, zatim je vratio. Pivo - čak četiri ili pet piva - ne bi mu puno pomogla da ga vrate u ravnotežu. Ne kako se osjećao večeras. Otvorio je jedan od donjih ormara, prokopao pored gomile lonaca i tava kupljenih na rasprodaji, i pronašao polu-praznu bocu Black Velveta koju je čuvao za hitne slučajeve. Napunio je čašu do pola, pogledao je na trenutak, a zatim je napunio sve do vrha. Popio je gutljaj ili dva, osjetio vrućinu koja je eksplodirala u njegovom želucu, i ponovo natočio čašu. Počeo se osjećati malo bolje, malo opuštenije. Pogledao je prema ormaru i nasmiješio se. Tamo je bio siguran, a uskoro će biti još sigurniji čim nabavi jak Kreig lokot u Western Autu i stavi ga gore. Siguran. Bilo je dobro kad imaš nešto što zaista želiš i trebaš, ali bilo je još bolje kad je ta stvar bila sigurna. To je bilo najbolje od svega.Zatim je osmijeh malo izblijedio.Da li si ga zato kupio? Da ga držiš na gornjoj polici iza zaključanih vrata?Ponovo je pio, polagano. Uredu, pomisli, možda to nije tako dobro. Ali i bolje to nego da ga ukrade neki lakoprsti dječak."Ipak," reče glasno, "više nije 1955. Sada su moderna vremena."Kimnuo je kako bi to naglasio. Ipak, sumnja je i dalje ostala. Koja je svrha toga da tamo drži lisičji rep? Koja je to svrha za njega ili bilo koga drugoga?

120

Ali dva ili tri pića su se pobrinula za tu misao. Dva ili tri pića su ga natjerala da pomisli kako je vraćanje lisičjeg repa najrazumnija, najracionalnija odluka na svijetu. Odlučio je odgoditi večeru; tako razumna odluka trebala se nagraditi s još jednim ili dva pića.Ponovo je napunio čašu, sjeo na jedan od kuhinjskih stolaca s cjevastim čeličnim nogama, i zapalio cigaretu. I dok je sjedio tamo, pijući i otresajući kolutiće pepela u jednu od posuda smrznutog jela, zaboravio je na lisičji rep i počeo razmišljati o Nettie Cobb. Luda Nettie. Izvest će psinu Ludoj Nettie. Možda sljedeći tjedan, možda tjedan poslije toga... ali izgledalo je najvjerojatnije ovaj tjedan. Gospodin Gaunt mu je rekao da je on čovjek koji ne voli gubiti vrijeme, i Hugh je tu bio spreman držati ga za riječ. Veselio se tome. Razbit će monotoniju.Pio je, pušio i kada se konačno onesvijestio na prljavim plahtama uskog kreveta u drugoj sobi u četvrt do deset, napravio je to s osmijehom na licu.

3Smjena Wilme Jerzyck u Hemphill's dućanu završavala je kad se dućan zatvorio u sedam sati. Zaustavila se ispred svoje kuće u sedam i petnaest. Prigušeno svjetlo dopiralo je kroz povučene zavjese prozora dnevne sobe. Ušla je unutra i pomirisala. Osjetila je miris makarona i sira. Prilično dobro... barem, za sada.Pete je raskrečeno ležao na kauču izutih cipela, gledajući Kolo sreće. U njegovom krilu je bio portlandski Press-Herald."Pročitao sam tvoju poruku," reče, brzo sjedajući i stavljajući novine sa strane. "Stavio sam posudu u pećnicu. Bit će gotovo do sedam i trideset." Gledao ju je svojim iskrenim i pomalo uznemirenim smeđim očima. Poput psa s jakom željom da udovolji, Pete Jerzyck je bio rano i prilično dobro istreniran u kući. Imao je svoje pogreške, ali bilo je to davno kada je ušla unutra i našla ga da leži na kauču s cipelama na nogama, još davnije kada bi se usudio zapaliti lulu u kući, a snijeg je padao u kolovozu kad je pišao i zaboravio spustiti dasku nakon što je završio."Da li si unio rublje?"

121

Izraz pomiješane krivnje i iznenađenja uznemirio je njegovo okruglo, otvoreno lice. "Isuse! Čitao sam novine i zaboravio. Odmah ću izaći." Već je tražio svoje cipele."Nije važno," reče ona, krećući prema kuhinji."Wilma, ja ću ga unijeti!""Nemoj se zamarati," reče slatko. "Ne bih željela da ostaviš svoje novine ili Vannu White samo zato što sam ja bila na svojim nogama iza kase posljednjih šest sati. Samo sjedi ovdje, Peter. Uživaj."Nije se trebala okrenuti i provjeriti njegovu reakciju; nakon sedam godina braka, iskreno je vjerovala da Peter Michale Jerzyck je ne može više iznenaditi. Njegovi izrazi bi bili mješavina povrijeđenosti i slabe zlovolje. Stajao bi tamo neko vrijeme nakon što je otišla, izgledajući poput čovjeka koji je upravo izašao iz zahoda i ne može se sjetiti da li se obrisao, a zatim bi se vratio na posao postavljanja stola i pripremanja jela. Postavljao bi joj puno pitanja o njenoj smjeni u dućanu, pažljivo slušao njene odgovore i niti jednom je ne bi prekinuo s detaljima svog vlastitog dana u Williams-Brownu, velikoj agenciji za prodaju nekretnina u Oxfordu gdje je radio. To je potpuno odgovaralo Wilmi, budući da je smatrala posao s nekretninama najdosadnijom temom. Nakon večere, on bi počistio bez da ga se traži, a ona bi čitala novine. Sve ove poslove bi on napravio, zato jer je zaboravio jedan manji posao. Njoj uopće nije smetalo da unese rublj - u stvari, sviđao joj se osjećaj i miris rublja koje je provelo sretno poslijepodne sušeći se na suncu - ali nije imala namjeru otkriti to Peteu. To je bila njena mala tajna.Imala je mnogo takvih tajni, i čuvala ih je iz istog razloga: u ratu, iskorištavaš svaku prednost. Nekih noći bi došla kući i možda bi prošao sat ili dva u okršaju prije nego je konačno mogla natjerati Petera u potpuno povlačenje, zamijenjujući njegove bijele pribadače na njenoj unutarnjoj karti bitke sa svojim crvenim. Noćas je bitka bila dobivena nakon nepune dvije minute od njenog ulaska kroz vrata, i to je Wilmi odgovaralo.U svom srcu je vjerovala da je brak životna avantura u agresiji, i u tako dugom pohodu, gdje se ne uzimaju zarobljenici, nema milosti, niti jedan komad bračne zemlje nije ostavljen zapaljen, tako lake pobjede gube svoju slast. Ali to vrijeme još nije došlo, pa je otišla do

122

užadi za rublje s košarom ispod lijeve ruke i svog srca malo ispod njenih ispupčenih grudiju.Bila je na pola dvorišta kada je zbunjeno stala. Gdje su dovraga plahte?Trebala ih je lako vidjeti, veliki četvrtasti bijeli oblici koji lebde u tmini, ali nisu bili tamo. Da li ih je vjetar otpuhao? Smiješno? Popodne je puhao povjetarac, ali teško da je bilo oluje. Da li ih je netko ukrao?Tada zapuh vjetra lupne zrakom i ona začuje veliki, lijen lepršav zvuk. U redu, bile su tamo... negdje. Kada si najstarija kćerka u rastućem katoličkom klanu od trinaestero djece, znaš kako treba zvučati plahta kada visi na užetu. Ali još uvijek nije bio u redu taj zvuk.Bio je pretežak.Wilma napravi još jedan korak. Njeno lice, koje je uvijek imalo taj slab, mračan izgled žene koja očekuje nevolju, postajalo je sve tamnije. Sada je mogla vidjeti plahte... ili oblike koji su trebali biti plahte. Ali bili su tamni.Napravi još jedan, manji korak naprijed, i povjetarac ponovo mahne kroz dvorište. Oblici su ovaj put zalepršali prema njoj, izvijajući se, i prije nego što je mogla podići ruke, nešto teško i ljigavo ju je pogodilo. Nešto ljepljivo je poprskalo njene obraze; nešto gusto i raskvašen ju je stisnulo. Djelovalo je kao da je hladna, ljepljiva ruka pokušava dohvatiti.Ona nije bila žena koja je lako ili često vikala, ali sada je zavikala i ispustila košaru za rublje. Ponovo se pojavio taj zvuk zaprljanog lepršanja i ona je pokušala pobjeći od oblika koji se pojavljivao pred njom. Njen lijevi članak je udario pletenu košaru za rublje i pala je na jedno koljeno, izbjegavajući potpuni pad samo kombinacijom sreće i brzih refleksa.Teška, vlažna stvar je slinila po njenim leđima; gusta vlaga je curila sa strane njenog vrata. Wilma ponovo zaviče i otpuže od užadi na rukama i nogama. Nešto njene kose je pobjeglo ispod marame koju je nosila i visila je na njenim obrazima, škakljajući je. Mrzila je taj osjećaj... ali još više je mrzila to curenje, vlažno i ljepljivo milovanje s tamnog oblika obješenog na užadi.

123

Kuhinjska vrata su se otvorila treskom, i Peteov zabrinut glas je odjeknuo dvorištem: "Wilma? Wilma, je li sve u redu?"Lepršajući iza nje - ružan zvuk, poput smijuljenja iz glasnih žica začepljenih prljavštinom. U drugom dvorištu, mješanac Havershillsa počeo je histerično tuliti svojim visokim, neugodnim glasom - vau! vau! vau! i to nije poboljšalo Wilmino duševno raspoloženje.Stala je na noge i vidjela kako Pete pažljivo silazi stražnjim stepenicama. "Wilma? Jesi li pala? Jesi li u redu?""Da!" povikala je bijesno. "Da, pala sam! Da, u redu sam! Uključi prokleto svjetlo!""Jesi li povrijedila svoj-""Samo uključi prokleto svjetlo!" poviče na njega, i protrlja rukom prednji dio svog kaputa. Kaput je postao prekriven hladnom, ljepljivom stvari. Sada je bila tako ljuta da je vidjela svoje vlastito bilo kao svjetle točkice pred svojim očima... a najviše ljuta na sebe, zato što se uplašila. Čak i na sekundu.Vau! Vau! Vau!Prokleti mješanac u susjednom dvorištu se sve više ljutio. Bože, mrzila je pse, naročito lajave.Peteov obris se vratio na vrh kuhinjskih stepenica. Vrata su se otvorila, njegova ruka je zavijugala unutra, i tada je zasjao reflektor, obasjavajući stražnje dvorište sjajnom svjetlošću.Wilma je pogledala dolje na sebe i vidjela široko područje tamnosmeđeg na prednjoj strani svog novog jesenskog kaputa. Bijesno je obrisala lice, pružila ruku i vidjela da je i ona postala smeđa. Mogla je osjetiti polagano, sirupasto kapanje koje je teklo niz sredinu njenih leđa."Blato!" Bila je zaprepaštena s nevjericom - toliko da je bila nesvjesna da je glasno progovorila. Tko bi joj to napravio? Tko bi se usudio?"Što si rekla, draga?" upita Pete. Približavao joj se; sada je stao na razumnu udaljenost. Wilmino lice je reagiralo na način koji je za Petea Jerzycka bio izuzetno zabrinjavajući; izgledao je kao da se gnijezdo malih zmija upravo izleglo ispod njene kože."Blato!" poviče, pružajući ruke prema njemu... njemu. Smeđe mrlje letjele su s njenih prstiju. "Blato, kažem! Blato!"

124

Pete pogleda pored nje, konačno shvaćajući. Njegova usta su se otvorila. Wilma jurne u pravcu njegovog pogleda. Reflektor montiran iznad kuhinjskih vrata osvijetlio je užad za rublje i vrt bespoštednom jasnoćom, otkrivajući sve što je trebalo otkriti. Plahte koje je objesila čiste, su sada visile kao potištene i raskvašene grudice. Nisu bile samo poprskane blatom; bile su prekrivene njime, obložene njime.Wilma je pogledala vrt i vidjela duboke jame odakle je blato bilo iskopano. Vidjela je izgažene tragove u travi gdje je nabacivač blatom išao naprijed i natrag, prvo uzimajući, zatim hodajući do užadi, zatim bacajući i opet se vraćajući da se ponovo natovari."Prokletstvo!" uzvikne."Wilma... uđi u kuću, dušo, i ja ću..." Pete je zamuckivao, a zatim je pogledao s olakšanjem kad mu je sinula ideja. "Ja ću nam skuhati čaj.""Jebeš čaj!" zaurla Wilma iz sveg glasa, i mješanac Haverhillsovih iz susjedstva je počeo slabo vauvauvau, oh, mrzila je pse, to će je izludjeti, prokleti lajavi pas!Njen bijes je preplavio i zgrabila je plahte, ščepala ih, počela ih vući dolje. Njeni prsti uhvatili su prvo uže i puknulo je poput žice za gitaru. Plahte koje su visile na njemu su pale u raskvašenom, sočnom naletu. Stisnutih šaka, zatvorenih očiju kao u djeteta koje ima napadaj mušičavosti, Wilma napravi jedan veliki, žablji skok i spusti se na vrh jedne. Napravila je umoran pljaaas zvuk i napuhnula se, špricajući grudice blata na njene čarape. To je bila posljednja kap. Otvorila je usta i zavrištala od bijesa. Oh, pronaći će tko je to napravio. Da - stvarno tko god to bio. Bolje je vjerovati u to. A kad pronađe-"Je li sve u redu tamo, gđo Jerzyck?" To je bio glas gđe Haverhill, i podrhtavao je od uznemirenosti."Da prokletstvo, pijemo Stemo i gledamo Lawrencea Welka, možete li ušutjeti tog vašeg mješanca ?"zaurla Wilma.Maknula je blatnu plahtu, dahtajući, a njena kosa visila je svuda okolo njenog crvenog lica. Divlje ju je udarila. Prokleti pas će je izludjeti. Prokleti lajavac -Njene misli su se prekinule s gotovo čujnim praskom. Psi. Prokleti lajavi psi.Tko je živio skoro odmah iza ugla, u Ford Streetu?

125

Ispravka: Koja je luda žena s prokletim lajavim psom po imenu Raider živjela odmah iza ugla?Pa, Nettie Cobb, to je bila ona.Paj je lajao cijelo proljeće, onim visokim lajanjem štenadi koje ti zaista uđe pod kožu, i konačno je Wilma nazvala Nettie i rekla da ako ona ne može ušutjeti svog psa, da ga se treba riješiti. Tjedan dana kasnije, kada još uvijek nije bilo poboljšanja, (barem ne onakvog kakvo bi Wilma bila spremna priznati), ponovno je pozvala Nettie i rekla joj da ako ne može ušutjeti psa, ona, Wilma, će morati zvati policiju. Sljedeće noći kada je prokleti mješanac ponovo počeo sa svojim cvilenjem i lajanjem, ona je to napravila.Tjedan dana nakon toga, Nettie se pojavila u dućanu, (za razliku od Wilme, činilo se da je Nettie tip osobe koja mora pretresti stvari u svojoj glavi neko vrijeme - razmišljati o njima - prije nego što je mogla djelovati). Stajala je u redu pred Wilminom blagajnom, iako nije imala niti jedan jedini predmet. Kada je došao red na nju, rekla je skvičavim, malim glasom, bez daha: "Prestani stvarati probleme meni i mom Raideru, Wilma Jerzyck. On je dobar mali psić, i bolje ti je da prestaneš stvarati probleme."Wilma, uvijek spremna za svađu, nije bila ni najmanje smetena time što je izazvana na radnom mjestu. U stvari, čak joj se to i svidjelo. "Ženo, ti ne znaš koji je tvoj problem. Ali ako ne znaš ušutjeti svog prokletog psa, naučit ćeš."Gospođa Cobb je bila blijeda poput mlijeka, ali se povukla, držeći svoju torbicu tako čvrsto da su se vidjele tetive na njenim mršavim podlakticama sve od zglavka do laktova. Rekla je: "Upozoravam te," zatim odjurila."Oh-oh. Mislim da sam se upravo popišala u gaće!" Wilma je bučno povikala za njom, (malo bitke ju je uvijek oraspoložilo), ali Nettie se nije okrenula - samo još više požurila na svom putu.Nakon toga, pas se stišao. To je prilično razočaralo Wilmu, zato jer je proljeće bilo dosadno. Pete nije pokazivao znakove pobune, i Wilma je počela osjećati kraj zimske dosade koju izgleda novo zelenilo drveća i trave nije moglo dodirnuti. Ono što joj je bilo zaista potrebno kako bi dodala boju i začin svom životu, bila je dobra svađa. Neko vrijeme se činilo da će luda Nettie Cobb biti dostojna njenim prohtjevima, ali s

126

psom koji je pazio na pravila ponašanja, činilo se da će Wilma morati drugdje potražiti zabavu.Tada, jedne noći u svibnju, pas je ponovo počeo lajati. Mješanac je lajao samo kratko vrijeme, ali Wilma je požurila k telefonu i svejedno nazvala Nettie - označila je broj u imeniku u slučaju ako joj se pruži takva prilika.Nije gubila vrijeme na nebitne sitnice, već je odmah prešla na stvar. "Dušo, ovdje Wilma Jerzyck. Nazvala sam da ti kažem da ako ti ne ušutkaš tog psa, ja ću ga sama ušutkati.""Već je prestao!" povikala je Nettie. "Uvela sam ga unutra čim sam došla kući i čula ga! Ostavi mene i Raidera na miru! Upozorila sam te! Ako to ne učiniš, zažalit ćeš!""Samo zapamti što sam rekla," reče joj Wilma. "Već mi je dosta. Sljedeći put kad započne dizati galamu, neću gubiti vrijeme za pritužbe policajcima. Doći ću i prerezati njegov prokleti vrat."Spustila je slušalicu prije nego je Nettie mogla odgovoriti. Glavno pravilo koje se tiče sukoba s neprijateljem, (rođacima, susjedima, bračnim drugovima), je bilo da napadač mora imati posljednju riječ.Otada, pas se nije oglasio. Možda i je, ali Wilma to nije primijetila; kao prvo, uopće i nije bio takva smetnja, ne zaista, a osim toga, Wilma je započela plodniju prepirku sa ženom koja je vodila frizerski salon u Castle Viewu. Wilma je skoro zaboravila Nettie i Raidera.Ali možda Nettie nije zaboravila nju. Wilma je upravo jučer vidjela Nettie, u novom dućanu. I da pogledi mogu ubijati, Wilma pomisli, ostala bi tamo ležati mrtva na podu.Dok je stajala pored svojih blatnih, uništenih plahti, sjetila se tog pogleda straha i prkosa koji se pojavio na licu te lude kurve, načina na koji joj se usna naprćila, na trenutak pokazujući njene zube. Wilmi je dobro bio poznat pogled mržnje, i jučer ga je vidjela na licu Nettie Cobb.Upozorila sam te... bit će ti žao."Wilma, uđi unutra," reče Pete. Stavio je nesigurnu ruku na njeno rame.Zbacila ju energično. "Ostavi me na miru."Pete se povuče jedan korak. Izgledao je kao da želi stisnuti svoje ruke, ali se sasvim ne usuđuje.

127

Možda je i ona zaboravila, pomisli Wilma. Barem dok me nije vidjela jučer u onom novom dućanu. Ilije možda planirala nešto(upozorila sam te)cijelo vrijeme u svojoj poluzbrkanoj glavi, i vidjevši me, konačno se pokrenula.Negdje posljednjih trenutaka, postala je sigurna da je Nettie bila ta - tko drugi s kim su joj se sreli pogledi posljednjih dana je mogao imati nešto protiv nje? Bilo je i drugih ljudi u gradu koji je nisu voljeli, ali ovakva psina - ta vrsta podle, kukavičke psine - bila je u skladu s načinom kako ju je Nettie jučer pogledala. Ta podrugljiva mješavina straha(zažalit ćeš)i mržnje. Sama je izgledala kao pas, onaj koji je toliko hrabar da može ugristi samo kad su leđa žrtve okrenuta.Da, to je bila Nettie Cobb, u redu. Što je Wilma više razmišljala o tome, bila je sve sigurnija. A djelo je bilo neoprostivo. Ne zato što su plahte bile uništene. Ne zato što je to bila kukavička psina. Čak niti zato što je to bilo djelo nekog poremećnog uma.Bilo je neoprostivo zato što je Wilma bila uplašena.Istina, samo na sekundu, onu sekundu kada je ljigava smeđa stvar zalepršala iz mraka na njeno lice, hladno je milujući poput ruke čudovišta... ali čak i ta jedna sekunda straha je bila sekunda previše."Wilma?" upita Pete kad je okrenula svoje spljošteno lice prema njemu. Nije mu se sviđao izraz koji mu je pokazalo svjetlo na trijemu, sve sjajne bijele površine i crne, mračne sjene. Nije mu se sviđao taj tup pogled u njenim očima. "Dušo? Jesi li dobro?"Koračala je pored njega, uopće se ne obazirući na njega. Pete je trčkarao za njom dok je kretala prema kući... i telefonu.

4Nettie je sjedila u dnevnoj sobi s Raiderom pored svojih nogu i sjenilom od stakla u boji u krilu, kad je zazvonio telefon. Bilo je dvadeset minuta do osam. Skočila je i jače primila sjenilo, gledajući telefon sa strahom i nepovjerenjem. Na trenutak je bila sigurna - glupo, naravno, ali činilo se da se nije mogla riješiti takvih osjećaja - da će to biti Neka Osoba na Vlasti, koja će je zvati da joj kaže da mora

128

vratiti sjenilo, jer da pripada nekome drugome, da takav krasan predmet ne može nikako postati dijelom Nettiene male zbirke, da je sama ideja smiješna.Raider ju je nakratko pogledao, kao da je pita hoće li se javiti ili neće, a zatim vrati svoju njušku natrag na svoje šape.Nettie pažljivo odloži sjenilo i podigne slušalicu. To je vjerojatno bila samo Polly, koja je naziva da bi pitala hoće li kupiti što za večeru u dućanu Hemphill prije nego dođe na posao sutra ujutro."Halo, stan Cobb," reče odrešito. Cijelog se života bojala Neke Osobe na Vlasti, i otkrila je da je najbolji način da postupa s tim strahom da i sama zvuči kao osoba na vlasti. To nije tjeralo strah, ali je barem držala strah pod kontrolom."Znam što si napravila, ti luda kravo!" glas zaurla na nju. Bio je tako iznenadan i grozan poput uboda sjekirice za led.Nettien je dah zapeo kao za trn; izraz uhvaćenog užasa ukočio se na njenom licu i njeno srce je pokušavalo probiti svoj put do njenog grla. Raider je ponovo pogleda, upitno. "Tko... tko...""Dobro znaš tko je to," reče glas, i naravno da je Nettie znala. To je bila Wilma Jerzyck. To je bila ta zla, zla žena."Nije lajao!" Nettien glas je bio visok i tanak i vrištav, glas nekoga tko je upravo udahnuo cijeli sadržaj balona punjenog helijem. "On je odrastao i ne laje! Sada je pored mojih nogu!""Da li si se dobro zabavljala bacajući blato na moje plahte, ti ukočena pizdo?" Wilma je bila bijesna. Žena se pokušavala pretvarati da to još uvijek ima veze s psom."Plahte? Kakve plahte? Ja... ja..." Nettie je pogledala prema sjenili od stakla u boji i činilo se kao da je od njega dobila snagu. "Ostavi me na miru! Ti si luda, a ne ja!""Platit ćeš zbog ovoga. Nitko ne ulazi u moje dvorište i ne baca blato na moje plahte dok mene nema. Nitko. NITKO! Razumiješ? Ulazi li to u tvoju blesavu glavu? Nećeš znati kada, i nećeš znati gdje i što je najvažnije, nećeš znati kako, ali... platit... ĆEŠ. Razumiješ li?" Nettie je držala slušalicu čvrsto priljubljenu uz uho. Njeno lice je bilo mrtvački blijedo osim jedne jasne pruge crvenog koja se protezala preko čela između obrvi i linije kose. Zubi su joj bili stisnuti, a obrazi

129

su se napuhavali unutra, van poput mijeha dok je dahtala sa strane usta."Ostavi me na miru ili ćeš zažaliti!" vikala je svojim visokim, slabim, helij glasom. Raider je sada stajao, ušiju prema gore, njegove oči bistre i uznemirene. Osjetio je opasnost u sobi. Jednom je zalajao, žestoko. Nettie ga nije čula. "Zažalit ćeš! Ja... ja poznajem ljude! Ljude na Vlasti! Poznajem ih jako dobro! Ne moram to podnositi!"Govoreći glasom koji je bio tih i ozbiljan i jako bijesan, Wilma reče: "Najgora greška koju si napravila u svom životu je što si se zajebavala sa mnom. Nećeš vidjeti kad ću doći."Čuo se škljocaj."Nećeš se usuditi!" Nettie je zajaukala. Suze su joj se slijevale niz lice, suze užasa i potpunog, nemoćnog bijesa. "Nećeš se usuditi, ti zločesti stvore! Ja... ja ću..."Čuo se drugi škljocaj. Slijedilo ga je zujanje otvorene veze.Nettie je spustila slušalicu i sjedila uspravno kao svijeća skoro tri minute, buljeći u prazno. Tada je počela plakati. Raider je ponovo zalajao i stavio svoje šape na rub njenog stolca. Nettie ga je zagrlila i plakala na njegovom krznu. Raider je polizao njen vrat."Neću joj dozvoliti da te povrijedi," reče. Udahnula je njegovu slatku i čistu pseću toplinu, pokušavajući se s njim utješiti. "Neću dozvoliti toj zločestoj, zločestoj ženi da te povrijedi. Ona uopće nija Osoba na Vlasti. Ona je samo zločesti stari stvor i ako te pokuša povrijediti... ili mene... zažalit će."Konačno se uspravila, pronašla Kleenex maramicu koja je bila strpana između stranice stolca i jastučića, i upotrijebila je da obriše oči. Bila je užasnuta... ali je isto tako mogla osjetiti bijes kako zuji i širi se kroz nju. Isto tako se osjećala prije nego je uzela vilicu iz ladice ispod sudopera i zabila je u vrat muža.Uzela je sjenilo od stakla u boji sa stola i nježno ga zagrlila. "Ako nešto započne, jako, jako će zažaliti," reče Nettie.Dugo je tako sjedila, s Raiderom uz svoje noge i sjenilom u krilu.

5Norris Ridgewick je polako kružio Main Streetom u svojim patrolnim kolima, promatrajući zgrade na zapadnom dijelu ulice. Njegova

130

smjena će uskoro završiti i bilo mu je drago. Sjetio se kako se dobro osjećao jutros, prije nego ga je dohvatio onaj idiot, sjetio se kako je stajao pred ogledalom u muškom WC-u, namještajući svoj šešir i sa zadovoljstvom razmišljao kako izgleda Sređeno. Mogao se toga sjetiti, ali sjećanje je djelovalo veoma staro i izblijedjelo, poput slike iz devetnaestog stoljeća. Otkatko ga je onaj idiot Keeton zgrabio, pa sve do sada, ništa nije krenulo dobro.Ručao je u Cluck-Cluck Tonite, u restoranu s piletinom na Route 119. Tamo je hrana obično bila dobra, ali ovaj put je dobio žgaravicu nakon čega je slijedio proljev. Oko tri sata prešao je preko čavla na Town Roadu #7 blizu starog doma Camberovih i morao je promijeniti gumu. Obrisao je prste o prednji dio svoje svježe očišćene košulje uniforme, ne razmišljajući o tome što radi, samo želeći osušiti vrhove prstiju kako bi lakše mogao stisnuti olabavljene matice, i obrisao je mast preko košulje u četiri svijetle tamnozelene pruge. Dok je to gledao s očajem, grčevi su ponovo natjerali crijeva da prorade i morao je odjuriti u grmlje. To je bila prava utrka u kojoj je nastojao spustiti hlače prije nego ih napuni. Ovu utrku je Norris uspio pobijediti... ali nije mu se sviđao izgled niskog grmlja koje je izabrao da čučne u nj. Izgledalo je poput otrovne rujevine, a kako se dan do sada odvijao, najvjerojatnije je i bila.Norris je sporo prolazio pored zgrada koje su činile centar Castle Rocka: Norveška banka i trust, Western Auto, Nanin restorančić, crna rupa gdje se nekoć nalazila cik-cak palača Pop Merrilla, Ti šiješ i šiješ, Potrebne stvari, Željezarija Castle Rocka-Norris iznenada pritisne kočnice i stane. Vidio je nešto zadivljujuće u izlogu Potrebnih stvari - ili je pomislio da je vidio.Pogledao je u retrovizor, ali Main Street je bio napušten. Crveno i zeleno svjetlo semafora na donjem dijelu poslovne četvrti se naglo ugasilo, i nekoliko je sekundi bio mrak dok je relej zamišljeno škljocao iznutra. Tada se žuto svjetlo u sredini počelo gasiti, paliti. Znači, devet sati. Točno devet sati.Norris je krenuo natraške ulicom, a zatim stao uz rub pločnika. Pogledao je radio, pomislio da nazove 10-22 - policajca napuštajući vozilo - i odluči da to ne napravi. Želio je samo na brzinu pogledati

131

izlog. Malo je pojačao radio i spustio prozor prije izlaska. To bi trebalo funkcionirati.Nisi vidio ono što misliš da si vidio, upozoravao je sebe, podižući svoje hlače dok je hodao pločnikom. Nikako. Današnji dan je stvoren za razočaranja, a ne otkrića. To je bio samo nečiji stari Zebco štap i kotur-Ali nije. Štap za ribolov u izlogu Potrebnih stvari bio je složen kao zgodna mala izložba s mrežom i parom sjajnih žutih gumenih čizama, i to sigurno nije bio Zebco. Bio je Bazun. Takav nije vidio otkako mu je otac umro prije šesnaest godina. Norris je tada imao četrnaest, i volio je Bazun iz dva razloga: zbog onog što je bio i zbog onog što je predstavljao.Što je bio? Samo najbolji prokleti štap za riječni ribolov na svijetu, to je sve.Što je predstavljao? Dobra vremena. Samo tako jednostavno. Dobra vremena koja je mršavi mali dječak po imenu Norris Ridgewick imao sa svojim starim. Dobra vremena koja su navirala kroz šumu pored nekog potoka na rubu grada, dobrih vremena u malom čamcu, sjedeći nasred Castle jezera dok je sve okolo bilo bijelo od maglice koja se dizala s jezera u malim stupcima punim pare i zatvarala ih u njihov privatan svijet. Svijet stvoren samo za momke. U nekom drugom svijetu mame će uskoro pripremati doručak, i to je bio dobar svijet, također, ali ne toliko dobar kao ovaj. Niti jedan svijet nije bio tako dobar kao ovaj, prije ili kasnije.Nakon očevog fatalnog srčanog napada, Bazun štap i kotur su nestali. Sjeća se da ih je tražio u garaži nakon sprovoda i već su nestali. Tražio je u podrumu, čak u ormaru mamine i tatine spavaće sobe (iako je znao da bi mama prije dozvolila Henryju Ridgewicku da tamo spremi slona nego štap za ribolov), ali Bazun je nestao. Norris je uvijek sumnjao na svog ujaka Phila. Nekoliko puta je skupio hrabrost da ga upita, ali svaki put kad je došao do škakljive teme, povukao se.Sada, gledajući taj štap i kotur, koji su mogli biti ti isti, prvi put tog dana je zaboravio Bustera Keetona. Bio je obuzet jednostavnim, savršenim sjećanjem: njegov otac koji sjedi na krmi čamca, njegova kutija s priborom među nogama, dodaje Bazun Norrisu kako bi si mogao natočiti šalicu kave iz svoje velike crvene termosice sa sivim

132

prugama. Mogao je osjetiti miris kave, vruće i dobre, a mogao je osjetiti i mirisi očevog losiona poslije brijanja: zvao se Southern Gentleman.Iznenada se pojavi stara tuga i zgrabi ga u svoj sivi zagrljaj i želio je svog oca. Nakon svih ovih godina, ta stara bol je ponovo izjedala njegove kosti, tako svježa i gladna kao onog dana kada je njegova majka došla kući iz bolnice i uzela njegove ruke i rekla Sada moramo biti hrabri, Norris.Reflektor visoko u izlogu je bacao svjetle zrake svjetlosti s čelične oplate kotura i sva stara ljubav, ta mračna i zlatna ljubav, ponovo ga je obuzela. Norris je zurio u Bazun štap i pomislio na miris svježe kave koji se dizao iz velike crvene termosice sa sivim prugama i mirnu, široku površinu jezera. U svojim mislima ponovo je osjetio grubu građu plutenog drška štapa, i polako je podigao ruku kako bi obrisao oči."Policajče?" tihi glas je upitao.Norris malo zaviče i odskoči od prozora. U jednom divljem trenutku je pomislio da će ipak napuniti gaće - savršen završetak savršenog dana. Tada je grč prošao i okrenuo se. Visok čovjek u sakou od tvida je stajao na otvorenim vratima, gledajući ga s malim osmijehom. "Jesam li vas prestrašio?" upita. "Jako mi je žao." "Ne," reče Norris, i tada se i sam uspije osmjehnuti. Njegovo je srce još uvijek udaralo poput čekića. "Pa... možda samo malo. Gledao sam taj štap i razmišljao o starim vremenima.""Upravo je došao danas," reče čovjek. "Star je, ali je u jako dobrom stanju. To je Bazun, znate. Ne jako poznata marka, ali jako cijenjena među ozbiljnim ribolovcima. To je-""-japanska," reče Norris. "Znam. Moj otac je imao takav." "Zaista?" Osmijeh čovjeka se raširio. Zubi koje je otkrio su bili iskrivljeni, ali Norris je svejedno smatrao to ugodnim osmijehom. "To je slučajnost, zar ne?" "Sigurno je," složi se Norris."Ja sam Leland Gaunt. Ovo je moj dućan." Ispružio je svoju ruku. Trenutna odvratnost je obuzela Norrisa dok su se ti dugi prsti omotali oko njegove ruke. Međutim, Gauntovo rukovanje je bilo trenutno, i kada ga je pustio, osjećaj je odmah nestao. Norris je mislio da je to

133

njegov želudac, još uvijek osjetljiv zbog onih loših školjki koje je jeo za ručak. Sljedeći put kad će tamo biti, držat će se piletine, koja je ipak, bila specijalitet kuće."Mogu vam jako povoljno dati ovaj štap," reče gospodin Gaunt. "Zašto ne uđete, policajče Ridgewick? Razgovarat ćemo o tome."Norris se malo trgne. Bio je siguran da nije rekao svoje ime ovom starom čovjeku. Otvorio je svoja usta da upita Gaunta kako ga zna, zatim ih ponovo zatvori. Nosio je malu pločicu s imenom iznad svoje značke. To je bilo to, naravno."Ne bih smio," reče i okrene palac preko ramena prema patrolnom vozilu. Još uvijek je mogao čuti radio, iako je puštao van samo smetnje; cijelu noć nije dobio poziv. "Na dužnosti sam, znate. Pa, slobodan sam u devet, ali tehnički govoreći, dok ne vratim auto-""To će vam oduzeti samo minutu", nagovarao je Gaunt. Njegove oči su veselo promatrale Norrisa. "Kada odlučim obaviti posao s čovjekom, policajče Ridgewick, ne gubim vrijeme. Naročito kada je čovjek o kojem se radi vani usred noći i čuva moj posao.Norris je razmišljao da kaže Gauntu da devet sati baš i nije usred noći, a u uspavanom malom mjestu poput Castle Rocka, čuvanje investicija lokalnih poslovnih ljudi je rijetko bio zadatak. Zatim ponovo pogleda štap i kotur Bazun i ona stara čežnja, tako iznenađujuće jaka i svježa, ponovo ga je preplavila. Razmišljao je da ode na jezero s takvim štapom ovaj vikend, da ide rano ujutro s kutijom crva i velikom termosicom svježe kave iz Naninog restorančića. To će biti skoro kao da je ponovo sa starim."Pa...""Oh, uđite, "nagovarao je Gaunt. "Ako ja mogu malo prodavati nakon radnog vremena, i vi možete kupovati za vrijeme gradskog vremena. A, zaista, policajce Ridgewick - ne mislim da će itko noćas opljačkati banku, a vi?"Norris pogleda prema banci, koja je prvo zatreperila žuto, a zatim crno u odmjerenom mucanju signalne lampe, i nasmije se. "Sumnjam.""Pa?""U redu," reče Norris. "Ali ako ne budemo mogli sklopiti posao za nekoliko minuta, ja ću zaista morati ići."

134

Leland Gaunt istovremeno zagunđa i nasmije se. "Mislim da čujem mekani zvuk svojih isprevrnutih džepova," reče. "Dođite, policajče Ridgewick - to će biti samo nekoliko minuta.""Volio bih imati taj štap," Norris izlane. Bio je to loš način da započne posao i to je znao, ali nije si mogao pomoći."Pa i hoćete," reče gospodin Gaunt. "Dat ću vam najbolju ponudu u vašem životu, policajče Ridgewick."Uveo je Norrisa u Potrebne stvari i zatvorio vrata.

135

ŠESTO POGLAVLJE

1Wilma Jerzyck nije tako dobro poznavala svog muža, Petea kao što je mislila da ga poznaje.Otišla je u krevet tog četvrtka naveče, planirajući kako će otići do Nettie Cobb odmah u petak ujutro i Srediti Stvari. Njene česte svađe su ponekad blijedjele, ali u slučajevima kad su dosegle vrhunac, Wilma je bila ta koja je birala mjesto dvoboja i oružje. Prvo pravilo njenog konfrontacijskog načina života je bilo Uvijek imaj zadnju riječ. Drugo je bilo Uvijek napravi prvi korak. Prvi korak je bilo ono što je ona podrazumijevala pod Sređivanjem Stvari i namjeravala je na brzinu srediti Nettie. Rekla je Peteu da će vidjeti koliko puta bude mogla okrenuti glavu lude kurve prije nego padne s postolja.Očekivala je da će provesti većinu noći budna i pušeći se, napeta kao nategnuta tetiva luka; ne bi bilo prvi puta. Umjesto toga, utonula je u san niti deset minuta nakon što je legla, a kada se probudila, osjećala se čudno svježe i neobično smireno. Sjedeći za kuhinjskim stolom u svojoj kućnoj haljini u petak ujutro, sinulo joj je da je možda prerano da Sredi Stvari Trajno. Prošlu noć je uplašila Nettie na smrt preko telefona; koliko god da je Wilma bila ljuta, nije bila toliko ljuta da to nije opazila. Samo osoba koja je gluha kao top ne bi to opazila.Zašto osoba Miss mentalnih bolesti iz 1991. ne bi malo drhtala kao list na vjetru? Neka ona bude ta koja će ležati budna noćima, pitajući se iz kojeg pravca će padati Wilmin Gnjev. Nekoliko puta će se provozati pored njene kuće, možda još nekoliko puta telefonirati. Dok je pijuckala kavu, (Pete je sjedio preko puta za stolom, gledajući je zabrinuto s vrha sportske rubrike novina), sinulo joj je da, ako je Nettie zaista luda kako svi govore, možda neće uopće trebati Srediti Stvari. To je možda jedna od rijetkih okolnosti kada se Stvari Same Srede. Ova ju je misao tako razveselila da je čak dozvolila Peteu da je poljubi kad je uzeo svoju aktovku i spremio se ići na posao.Pomisao da bi je njen uplašeni miš od muža mogao drogirati nije nikad pala Wilmi na um. Svejedno, to je ono što je Pete Jerzyck napravio, a to i nije bilo prvi put.

136

Wilma je znala da je zastrašila svog muža, ali nije imala pojma do koje granice. On nije samo živio u strahu od nje; živio je u strahopoštovanju pred njom, kao što su domoroci u određenim tropskim krajevima nekoć živjeli u strahopoštovanju i praznovjernom strahu od Velikog Boga Grom Planine, koji je mogao godinama ili čak generacijama tiho prekrivati njihove sunčane živote prije nego eksplodira u ubojitu tiradu goruće lave.Takvi domoroci, bilo stvarni ili hipotetični, su nesumnjivo imali svoje rituale naklonosti. Oni nisu mogli puno pomoći kad se planina probudila i bacila svoje gromove i vatrene rijeke na njihova sela, ali su svakako poboljšali svačije raspoloženje kad je planina bila tiha. Pete Jerzyck nije imao tako uzvišene rituale s kojima je mogao obožavati Wilmu; činilo se da će se morati poslužiti prozaičnijim mjerama. Propisani lijekovi umjesto hostije za pričest, na primjer.Ugovorio je sastanak s Ray Van Allenom, jedinim obiteljskim liječnikom Castle Rocka i rekao da bi želio nešto što bi mu olakšalo njegove osjećaje tjeskobe. Njegov radni raspored je bio proklet, rekao je Rayju i kako je rastao njegov postotak provizije, bilo mu je sve teže i teže ostaviti probleme povezane s poslom u uredu. Konačno je odlučio vidjeti da li liječnik može prepisati nešto što bi moglo ublažiti napetost.Ray Van Allen nije ništa znao o naporima u poslu s nekretninama, ali je približno znao kakav je napor živjeti s Wilmom. Mislio je da bi Pete Jerzyck bio puno manje uznemiren da nikad ne napusti ured, ali naravno, nije bilo na njemu da to kaže. Napisao je recept za Xanax, dao uobičajena upozorenja i zaželio čovjeku sreću i sretan put. Vjerovao je da, ako Pete slijedi životnu cestu u tandemu s tom posebnom kobilom, da će mu trebati puno obojega.Pete je koristio Xanax, ali ga nije zloupotrebljavao. Isto tako nije ni Wilmi rekao o tome - ona bi se uplašila da zna da on KORISTI LIJEKOVE. Pažljivo je držao svoje recepte za Xanax u svojoj aktovki, u kojoj su se nalazili papiri za koje Wilma uopće nije bila zainteresirana. Pio je pet ili šest tableta mjesečno, najviše u danima prije početka Wilmine menstruacije.Tada, prošlog ljeta, Wilma je započela svađu s Henriettom Longman, koja je bila vlasnica i namještenica Sna ljepote na Castle Hillu.

137

Predmet je bio uništena trajna. Nakon početnog meča u vikanju, slijedio je obračun između njih u Hemphill dućanu sljedećeg dana, zatim meč urlanja u Main Streetu tjedan dana kasnije. Taj se skoro pretvorio u tučnjavu.Kao posljedica toga, Wilma je hodala amo-tamo po kući poput lavice u kavezu, zaklinjući se da će kurva dobiti svoje, da će je smjestiti u bolnicu. "Njoj će trebati San ljepote kad je ja dohvatim," Wilma je procijedila kroz stisnute zube. "Možeš računati na to. Sutra idem tamo. Idem tamo gore i Sredit ću Stvari."Pete je shvatio sa sve većom zabrinutošću da to nisu samo priče; Wilma je to zaista mislila. Samo Bog zna kakvu ekshibiciju ona može izvesti. Imao je vizije Wilme kako uronjava Henriettinu glavu u veliku bačvu ljepljive, guste tekućine koja izjeda zbog čega će žena cijeli život ostati ćelava poput Sinead O' Connor.Nadao se promjeni temperamenta preko noći, ali kada je Wilma ustala sljedeće jutro, bila je još ljuća. Nije vjerovao da je to moguće, ali činilo se da je. Tamni kolutovi ispod njenih očiju bili su objava besane noći koju je provela."Wilma," rekao je slabo, "zaista ne mislim da je dobra ideja da ideš tamo u San ljepote danas. Siguran sam da ako ponovo razmisliš o tome -""Razmišljala sam o tome prošle noći," odgovorila je Wilma, okrećući taj svoj zastrašujući isprazan pogled prema njemu, "i odlučila sam da kad obračunam s njom, da nikad više nikome neće spaliti korijen kose. Kada ja obračunam s njom, trebat će joj pas, vodič slijepih da bi uspjela doći do zahoda. A ako se ti, Pete, budeš zajebavao sa mnom, i ti i ona ćete moći kupiti vaše proklete pse iz istog legla njemačkih ovčara."Očajan, nije bio siguran da će to djelovati, ali nije mogao smisliti nikakav drugi način da spriječi nadolazeću katastrofu, Pete Jerzyck je izvadio bočicu iz svog unutarnjeg džepa aktovke i ubacio Xanax tabletu u Wilminu kavu. Tada je otišao u ured.U pravom smislu riječi, to je bila prva pričest Petea Jerzycka.Proveo je dan u agoniji napetosti i došao kući uplašen od onoga što bi mogao naći, (njegova najnovija fantazija bila je Henrietta Longman

138

mrtva, a Wilma u zatvoru). Bio je oduševljen kad je našao Wilmu u kuhinji da pjeva.Pete duboko udahne, smanji svoj emocionalni štit protiv napada i upita je što se dogodilo s Longmanovom."Ne otvara prije podneva, a do tada više nisam bila tako ljuta," reče Wilma. "Svejedno sam otišla tamo da to sredim s njom - ipak sam sebi obećala da ću ići. I znaš, ponudila me s čašom šerija i rekla da mi želi vratiti novac!""Super!" reče Pete, s olakšanjem i veseljem... i to je bio kraj l'affaire Henrietta. Proveo je dane čekajući da se vrati Wilmin bijes, ali nije - barem nije bio usmjeren u tom pravcu.Razmišljao je da predloži Wilmi da ide dr. Van Allenu i dobije recept za svoje sredstvo za smirenje, ali je odbacio ideju nakon dugog i pažljivog razmišljanja. Wilma bi ga odmah poklopila, možda čak lansirala u orbitu - da joj predloži da UZIMA LIJEKOVE. UZIMANJE LIJEKOVA je za narkiće, a sredstva za smirenje su bila za slabiće narkiće. Ona će se suočiti sa životom pod uvjetima života, hvala lijepa. A osim toga, Pete je zaključio protiv volje, istina je bila previše očita, da bi se negirala: Wilma je voljela biti luda. Wilma u potpunom bijesu je bila Wilma ispunjena, Wilma prožeta visokim ciljevima.A volio ju je - kao što su i domoroci tog hipotetičnog tropskog otoka voljeli svog Velikog Boga Grom Planinu. Njegovo strahopoštovanje i strah su u stvari povećavali njegovu ljubav; ona je bila WILMA, snaga sama po sebi, i on ju je namjeravao skrenuti s njenog puta samo kada se bojao da bi se mogla povrijediti... što bi kroz mistične transsupstancije ljubavi, i njega povrijedilo.Od tada joj je samo u tri slučaja ubacio Xanax. Treći - i do sada najzastrašujući - je bila Noć Blatnih Plahti. Izbezumljeno je nastojao da popije šalicu čaja, i kada je konačno pristala da je popije, (nakon njenog kratkog, ali krajnje zadovoljavajućeg dijaloga s ludom Nettie Cobb), napravio je jak čaj i ubacio ne jedan, već dva Xanaxa. Osjećao je veliko olakšanje kada je vidio koliko joj se spustio termostat sljedećeg jutra.To su bile stvari koje Wilma Jerzyck, uvjerena u svoju moć nad muževim umom, nije znala; to su isto bile stvari koje su sprečavale

139

Wilmu od toga da se jednostavno zaleti svojim Yugom kroz Nettiena vrata i zgrabi je (ili pokuša) u petak ujutro.Wilma nije zaboravila Nettie, ili joj oprostila, ili je imalo pomislila da je krivo posumnjala tko je uništio njeno posteljno rublje; nikakav lijek na svijetu ne bi mogao napraviti te stvari.Kratko nakon što je Pete otišao na posao, Wilma je ušla u svoj auto i polako krstarila Willow ulicom (na stražnjem braniku malog žutog Yuga nalazila se naljepnica, AKO TI SE NE SVIĐA MOJA VOŽNJA NAZOVI 1-800-JEDI-GOVNA). Skrenula je desno u Ford Street, i usporila, te skoro milećim korakom vozila kad se približavala maloj urednoj kućici Nettie Cobb. Pomislila je da je vidjela kako se jedna zavjesa pomaknula, i to je bio dobar početak... ali samo početak.Skrenula je iza bloka, (prolazeći pored kuće Ruskovih u Pond Streetu, niti ne pogledavši je), pored svog vlastitog doma u Willow Streetu i okolo do Ford Streeta drugi puta. Ovaj put je zatrubila dva puta dok se približavala Nettienoj kući i zatim parkirala ispred ulaza s uključenim motorom.Zavjesa se dva puta pomaknula. Ovaj puta nema greške. Žena je zurila u nju. Wilma je razmišljala o njoj iza zavjese, kako se trese od straha i užasa, i otkrila da još više uživa u tom prizoru nego onom s kojim je otišla u krevet - onom u kojem je okretala glavu lude kurve dok se nije okrenula poput glave djevojčice u Egzorcistu."Ku-ku, vidim te," reče nacereno dok se zavjesa vraćala na mjesto. "Nemoj misliti da te ne vidim."Ponovo je napravila krug oko bloka i po drugi put se zaustavila ispred Nettiene kuće, trubeći kako bi obavijestila žrtvu o svom dolasku. Ovaj put je sjedila ispred kuće skoro pet minuta. Zavjesa se pomaknula dva puta. Konačno se odvezla, zadovoljna.Luda ženska će provesti ostatak dana tražeći me, pomisli dok je parkirala ispred svoje kuće i izlazila. Bojat će se proći kroz svoja vrata.Wilma je ušla unutra, laganih nogu i srca i bacila se na kauč s katalogom. Uskoro je veselo naručivala tri nova kompleta plahti - bijeli, žuti i šareni.

140

2Raider je sjedio na sredini tepiha dnevne sobe, gledajući svoju gazdaricu. Konačno je uzrujano zacvilio, kao da želi podsjetiti Nettie da je radni dan i da je već zakasnila pola sata. Danas je dan kada bi trebala usisavati gornji kat kod Polly, a doći će i čovjek za telefone s novim telefonima, onim s velikim tipkama za tonsko biranje. Trebali su biti jednostavniji za upotrebu za ljude koji imaju tako strašan artritis, kao Polly.Ali kako će izaći?Ta luda Poljakinja je negdje vani, krstareći okolo u svom malom autu.Nettie je sjedila u svom stolcu, držeći sjenilo u svom krilu. Držala ga je u krilu otkad se ta luda Poljakinja prvi puta provozala pored njene kuće. Tada je ponovo došla, parkirala i zatrubila. Kada je otišla, Nettie je pomislila da je možda gotovo, ali ne - žena se trebala vratiti čak i treći put. Nettie je bila sigurna da će luda Poljakinja pokušati ući. Sjedila je u svom stolcu, grleći sjenilo jednom rukom, a Raidera drugom, pitajući se što će napraviti ako ta luda Poljakinja pokuša - kako će se braniti. Nije znala.Konačno je skupila dovoljno hrabrosti da još jednom proviri kroz prozor i luda Poljakinja je otišla. Njen prvi osjećaj olakšanja je bio zamijenjen strahom. Bojala se da je luda Poljakinja patrolirala ulicama, čekajući je da izađe van; još više se bojala da će luda Poljakinja doći ovdje nakon što ona ode.Da će provaliti i vidjeti njeno prekrasno sjenilo i razbiti ga u tisuće komadića o pod.Raider ponovo zacvili."Znam," reče glasom koji je skoro bio stenjanje. "Znam."Morala je ići. Imala je odgovornost i znala je kakvu i kome je duguje. Polly Chalmers je bila dobra prema njoj. Polly je bila ta koja je napisala preporuku koja ju je izvukla iz Juniper Hilla zauvijek i Polly je bila ta koja je bila supotpisnica za njenu hipoteku u banci. Da nije bilo Polly, čiji otac je bio najbolji prijatelj njenog oca, ona bi još uvijek živjela u iznajmljenoj sobi s druge strane Tin Bridgea.Ali što ako ode i luda Poljakinja se vrati?

141

Raider nije mogao štititi njeno sjenilo; bio je hrabar, ali on je bio samo mali psić. Luda Poljakinja bi možda povrijedila njega ako bi je pokušao zaustaviti. Nettie je osjećala da se njen razum, uhvaćen u škripac između dvije užasne dileme, počinje gubiti.I iznenada, milostivo, sinula joj je ideja.Ustala je, još uvijek držeći sjenilo u svojim rukama i prešla dnevnu sobu koja je bila vrlo sumorna s povučenim zaslonima. Prošla je kroz kuhinju i otvorila vrata u njenom krajnjem kutu. Na ovaj dio kuće je bila pričvršćena šupa. Sjena hrpe drveta i mnogih pohranjenih predmeta pojavljivala se u tmini.Jedna žarulja je visila sa stropa na žici. Nije bilo ni prekidača niti žice; uključivala se tako da ju se čvrsto zavrne u grlo. Posegnula je prema tome... zatim oklijevala. Ako luda Poljakinja bude vrebala u stražnjem dvorištu, vidjet će uključeno svjetlo. A ako vidi uključeno svjetlo, znat će točno gdje treba tražiti Nettieno sjenilo, zar ne?"Oh ne, nećeš me uloviti tako lako," reče ispod daha, tražeći prolaz pored majčinog ormara i starog majčinog nizozemskog ormarića za knjige do hrpe drveta. "Oh, ne nećeš, Wilma Jerzyck. Nisam glupa, znaš. Upozoravam te na to."Držeći sjenilo na svom trbuhu lijevom rukom, Nettie je koristila desnu kako bi skinula splet starih, prljavih mreža ispred jedinog prozora šupe. Zatim je provirila u stražnje dvorište, njene oči naglo se premještajući s jednog mjesta na drugo. Tako je ostala skoro minutu. Ništa se nije micalo u stražnjem dvorištu. Jednom je pomislila da vidi ludu Poljakinju kako čuči u krajnjem lijevom uglu vrta, ali pobliže proučavanje ju je uvjerilo da je to samo sjena hrasta u stražnjem dijelu dvorišta Fearonovih. Donje grančice drveta su visile u njeno dvorište. Malo su se micale na vjetru, i zato je dio sjene tamo izgledao na sekundu poput lude žene (točnije, lude Poljakinje).Raider zacvili iza nje. Pogledala je okolo i vidjela ga da stoji na vratim šupe, crna silueta s naherenom glavom."Znam," reče. "Znam, dječače - ali zavarat ćemo je. Ona misli da sam ja glupa. Pa ja joj mogu i bolje pokazati nego što misli."Pipanjem je tražila put nazad. Oči su se privikavale na tminu i odlučila je da ipak neće trebati zavrnuti žarulju. Stala je na vrh prstiju i pipala po vrhu ormara dok njeni prsti nisu našli ključ koji je zaključavao i

142

otključavao dugi ormar na lijevoj strani. Ključa za ladice nije bilo već godinama, ali to je bilo u redu - Nettie je imala onaj koji je trebala.Otvorila je dugi ormar i unutra spremila sjenilo od stakla u boji, između nakupina prašine i mišjih govana."Zaslužuje bolje mjesto i znam to," rekla je nježno Raideru. "Ali je sigurno, i to je važna stvar."Stavila je ključ u bravu, okrenula ga, a zatim isprobala vrata ormara. Bila su zagrizla, zagrizla poput krpelji, i iznenada je osjetila kao da se ogroman kamen otkotrljao s njenog srca. Ponovno je probala vrata ormara, brzo kimnula i ispustila ključ u džep svoje kućne haljine. Kada dođe u Pollyinu kuću, stavit će ga na komadić užeta i objesiti oko vrata. To će biti prva stvar koju će učiniti."Evo!" rekla je Raideru koji je počeo mahati repom. Možda je osjetio da je kriza prošla. "Za to smo se pobrinuli, veliki dječače, a ja moram ići na posao! Kasnim!"Dok je oblačila kaput, počeo je zvoniti telefon. Nettie je napravila dva koraka prema njemu, a zatim zastala.Raider zalaje jednom oštro i pogleda je. Ne znaš li što trebaš napraviti kada zvoni telefon? njegove su oči pitale. Čak i ja to znam, a ja sam samo pas."Neću," reče Nettie.Znam što si napravila, ti luda kurvo, znam što si napravila, znam što si napravila, i... PLATIT ćeš... za to!"Neću se javiti. Idem na posao. Ona je ta koja je luda, a ne ja. Nikad joj ništa nisam napravila! Niti jednu jedinu stvar!"Raider je zalajao potvrdno. Telefon je prestao zvoniti.Nettie se malo opustila... ali njeno srce je još uvijek jako lupalo."Budi dobar dječak," reče Raideru, gladeći ga. "Vratit ću se kasno, zato jer odlazim kasno. Ali te volim i ako to zapamtiš, bit ćeš dobar psić cijeli dan."To su bile čarobne riječi koje su se izgovarale prilikom odlaska na posao i koje je Raider dobro poznavao i mahnuo je repom. Nettie je otvorila prednja vrata i pogledala na obje strane prije nego je zakoračila van. Na trenutak se uplašila kad je vidjela sjajno svjetlucanje žutog, ali to nije bio auto lude Poljakinje; dječak

143

Pollardovih je ostavio svoj Fisher-Price tricikl na pločniku, to je bilo sve.Nettie je upotrijebila ključ da zaključa vrata za sobom, zatim ode do stražnjeg dijela kuće provjeriti da li su vrata šupe zaključana. Bila su. Krenula je prema Pollyinoj kući, njena torbica preko ruke, a oči u potrazi za autom lude Poljakinje (pokušavala je odlučiti da li da se sakrije iza grmlja ili da jednostavno ostane na mjestu ako je vidi). Došla je skoro do kraja bloka kad se sjetila da nije provjerila prednja vrata tako pažljivo kako je trebala. Zabrinuto je pogledala na sat i zatim se vratila istim putem. Provjerila je prednja vrata. Čvrsto su bila zaključana. Nettie je uzdahnula s olakšanjem i tada odluči da treba provjeriti i bravu na vratima šupe, da bude sigurna."Bolje spriječiti nego liječiti," mrmljala je ispod daha, a zatim otišla okolo do stražnjeg dijela kuće.Njena se ruka ukočila dok je povlačila ručicu na vratima šupe.Unutra, telefon je ponovo zvonio. "Ona je luda," zastenje Nettie. "Ništa nisam napravila!"Vrata šupe su bila zaključana, ali je tamo stajala sve dok telefon nije zašutio. Zatim je ponovo krenula na posao s torbicom koja je visila preko ruke.Ovaj put je skoro otišla dva bloka dalje prije nego ju je počelo izjedati i vraćati se uvjerenje da još uvijek nije zaključala prednja vrata. Znala je da je, ali se bojala da nije.Stajala je pored plavog U.S. sandučića za poštu na uglu Ford i Deaconess Waya, neodlučna. Skoro je odlučila nastaviti dalje, kada je ugledala žuti auto koji je prošao kroz križanje blok niže. To nije bio auto lude Poljakinje, bio je Ford, ali je pomislila da bi to mogao biti predznak. Brzo je otišla do svoje kuće i ponovo provjerila oboja vrata. Zaključana. Došla je do kraja svoje šetnje prije nego joj je sinulo da je trebala dva puta provjeriti također vrata ormara i provjeriti da li su zaključana.Znala je da jesu, ali se bojala da nisu.Otključala je prednja vrata i ušla unutra. Raider je skočio na nju, divlje mašući repom, i na trenutak ga je pomilovala - ali samo na trenutak. Trebala je zatvoriti prednja vrata, jer ta luda Poljakinja može doći bilo kada. Bilo kada.

144

Zalupila ih je, povukla zasun i otišla van u šupu. Vrata ormara su bila zaključana, naravno. Vratila se u kuću i minutu stajala u kuhinji. Već se počela zabrinjavati, počela je razmišljati kako je pogriješila i da vrata ormara nisu zaista zaključana. Možda ih nije povukla dovoljno jako kako bi bila apsolutno sto posto sigurna. Možda su samo zaglavljena.Vratila se ponovno provjeriti, i dok je provjeravala, telefon je počeo zvoniti. Požurila je natrag u kuću s ključem ormara stisnutim u njenoj znojnoj desnoj ruci. Ogrebla je goljenicu na klupici za noge i zaurlala od bola.Dok je stigla do dnevne sobe, telefon je ponovo prestao zvoniti."Ne mogu danas ići na posao," promumlja. "Moram..."(čuvati stražu)To je bilo to. Mora čuvati stražu.Podigla je slušalicu i brzo birala brojeve prije nego njen razum ponovo počne izjedati samog sebe, na način kako je Raider grizao svoje igračke od sirove kože."Halo?" Polly reče. "Ovo je Ti šiješ i šiješ.""Zdravo, Polly. To sam ja.""Nettie? Je li sve u redu?""Da, ali zovem od kuće, Polly. Boli me želudac." Sada to više nije bila laž. "Htjela sam pitati da li bih mogla dobiti slobodan dan. Znam za usisavanje gornjeg kata... i dolazi čovjek za telefone... ali...""U redu je," Polly reče odmah. "Čovjek za telefon neće doći prije dva, a ja sam i inače mislila danas otići ranije. Moje ruke još uvijek previše bole da bih mogla dugo raditi. Ja ću ga pustiti unutra.""Ako me zaista trebaš, ja bih-""Ne, zaista," Polly ju je toplo uvjeravala, i Nettie osjeti suze koje su je pekle u očima. Polly je bila tako ljubazna."Da li su oštri bolovi, Nettie? Da li da pozovem dr. Van Allena za tebe?""Ne - samo poput grčeva, bit će mi dobro. Ako budem mogla doći poslijepodne, doći ću.""Glupost," energično reče Polly. "Nisi tražila slobodan dan otkako radiš za mene. Samo se uvuci u krevet i vrati se spavati. Blago upozorenje: ako budeš pokušavala doći, poslat ću te kući."

145

"Hvala, Polly," Nettie reče. Bila je na rubu suza. "Ti si jako dobra prema meni.""Ti zaslužuješ dobrotu. Moram ići, Nettie - mušterije. Legni. Zvat ću te poslijepodne da vidim kako ti je.""Hvala.""Nema na čemu. Do viđenja.""Bok," reče Nettie i spusti slušalicu.Odmah je otišla do prozora i pomakla zavjesu sa strane. Ulica je bila prazna - za sada. Vratila se u šupu, upotrijebila ključ da otvori ormar, i izvadila sjenilo. Čim ga je zaljuljala u rukama, u njoj su prevladali osjećaji smirenosti i olakšanja. Odnijela ga je u kuhinju, oprala u vrućoj, sapunastoj vodi, isprala i pažljivo ga osušila.Otvorila je jednu od kuhinjskih ladica i uzela mesarski nož. Uzela je to i sjenilo natrag u dnevnu sobu i sjedila u mraku. Sjedila je tako cijelo jutro, uspravna kao svijeća na stolcu, sa sjenilom u krilu, a mesarski nož je bio čvrsto stisnut u njenoj desnoj ruci.Telefon je dva puta zvonio.Nettie se nije javila.

146

SEDMO POGLAVLJE

1Petak, 11. listopada, je bio glavni dan za najnoviji dućan Castle Rocka, naročito kad je jutro ustupilo mjesto poslijepodnevu i ljudi su počeli unovčavati svoje čekove. Novac u ruci je bio poticaj za dućane; isto tako je bio i dobar glas kojeg su širili oni koji su navratili u srijedu. Postojali su ljudi, naravno, koji su vjerovali da se ne može vjerovati sudu ljudi koji su bili dovoljno neotesani da posjete dućan na sam prvi dan njegovog otvaranja, ali oni su bili manjina, i malo srebrno zvono iznad prednjih vrata Potrebnih stvari je zgodno zvonilo cijelog dana.Još neka roba je bila ili raspakirana ili dostavljena od srijede. Onima koji su bili zainteresirani za takve stvari bilo je teško povjerovati da je bilo dostave - nitko nije vidio kamion - ali to zaista i nije bilo jako bitno, na ovaj ili onaj način. Bilo je puno više robe u Potrebnim stvarima u petak; to je bila važna stvar.Lutke, na primjer. I prekrasno izrađene drvene slagalice, neke od njih dvostrane. Tamo je bio i unikatni šah: figure su bile komadi kamenog kristala koju je neka primitivna, ali izvanredno talentirana ruka izrezbarila u afričke životinje - žirafe u trku kao konji, nosorozi sa svojim glavama spuštenim na borbu kao kule, šakali kao pioni, lavovi kraljevi, vijugavi leopardi kraljice. Tamo se nalazila i ogrlica od crnih bisera koja je očito bila skupa - koliko skupa nitko se nije usudio pitati (barem tog dana) - ali njena ljepota je bila skoro bolna za gledanje, i nekoliko posjetilaca Potrebnih stvari je otišlo kući osjećajući melankoliju i neobičnu izbezumljenost, sa slikom crne ogrlice koja je plesala u mraku točno ispred njihovih očiju, crno na crnom. Među njima nisu bile samo žene.Tamo je bio i par lutaka rasplesanih dvorskih luda. Bila je i glazbena kutija, stara i kićeno izrezbarena - gospodin Gaunt je rekao da je bio siguran da je svirala nešto neobično kad bi se otvorila, ali nije se mogao sjetiti što, a bila je zaključana. Smatrao je da će kupac trebati pronaći nekoga tko će napraviti ključ za to; još uvijek su postojali veterani, rekao je, koji su znali takve vještine. Nekoliko puta su ga pitali da li se može glazbena kutija vratiti ako kupac da otvoriti

147

poklopac i otkrije da melodija nije po njegovom ili njenom ukusu. Gospodin Gaunt se nasmiješio i pokazao na novi natpis na zidu. Pisalo je:NE VRAĆAM NOVAC I NE VRŠIM ZAMJENECAVEAT EMPTOR!"Što to znači?" upita Lucille Dunham. Lucille je bila konobarica kod Nan i navratila je sa svojom prijateljicom Rose Ellen Myers za vrijeme pauze za kavu."To znači da ako kupiš mačka u vreći, ti zadržiš mačka, a on zadrži tvoju vreću," reče Rose Ellen. Vidjela je da ju je gospodin Gaunt čuo, (a mogla se zakleti da ga je vidjela na drugoj strani dućana samo trenutak prije), i jako je pocrvenila.Međutim, gospodin Gaunt se samo nasmijao. "To je točno," rekao joj je. "To je upravo to što znači!"Stari revolver s dugom cijevi u kutiji s natpisom ispred na kojem je pisalo SPECIJALAN NED BUNTLINE; lutak s drvenom crvenom kosom, pjegicama i stalnim prijateljskim osmijehom (HOWDY DOODY PROTOTIP* je pisalo na kartici); kutije s papirom za pisanje, veoma lijepe, ali ne osobite; zbirka antiknih razglednica; kompleti pera i olovki; platnene maramice; punjene životinje. * Howdy Doody je glavni lik iz američke emisije iz razdoblja između 40-tih i 60-tih. To je lutka s pjegicama i crvenom kosom odjevena kao kauboj.Činilo se da postoji predmet za svaki ukus i - iako nije bilo niti jedne jedine cedulje s cijenom u cijelom dućanu - za svaki džep.Gospodin Gaunt je napravio dobar posao tog dana. Većina predmeta koje je prodao tog dana bili su zgodni, ali ni na koji način jedinstveni. Sklopio je, međutim, nekoliko "posebnih" pogodbi, i sve ove prodaje su se odvijale za vrijeme zatišja kada nije bilo niti jednog kupca u dućanu."Kada se stvari uspore, ja postajem nemiran," rekao je Sally Ratcliffe, nastavnici govora Briana Ruska, svojim prijateljskim osmijehom, "a kad postanem nemiran, onda ponekad postanem lakouman. Loše za prodavača, ali užasno dobro za kupca."Gđica Ratcliffe je bila odani član baptističkog stada velečasnog Rosea, tamo je upoznala svog zaručnika Lestera Pratta, i pored dugmeta Ne

148

noći Casina, nosila je jedno na kojem je pisalo JA SAM JEDNA OD SPAŠENIH! ŠTO JE S TOBOM? Iver koji je bio označen kao OKAMENJENO DRVO IZ SVETE ZEMLJE je odmah privukao njenu pažnju, i nije prigovorila kad ga je gospodin Gaunt uzeo iz kutije i ispustio u njenu ruku. Kupila ga je za sedamnaest dolara i obećanjem da će napraviti bezazlenu malu psinu Franku Jewettu, direktoru Srednje škole Castle Rocka. Napustila je dućan pet minuta nakon što je otišla, izgledajući sanjivo i rastreseno. Gospodin Gaunt je ponudio da joj zamota kupljen predmet, ali je gđica Ratcliffe to odbila, rekavši da ga želi držati. Gledajući je dok je izlazila iz dućana, bilo bi teško reći da li su joj noge bile na podu ili su lebdjele iznad njega.Srebrno zvono je zazvonilo.Ušla je Cora Rusk, odlučna da kupi sliku Kralja, i jako se uzrujala kad joj je gospodin Gaunt rekao da je već prodana. Cora je željela znati tko ju je kupio. "Žao mi je," reče gospodin Gaunt, "ali žena je bila iz druge države. Na autu kojeg je vozila bila je Oklahoma registarska tablica.""Nek' sam zaklana!" vikala je Cora tonom ljutnje i stvarnog jada. Nije shvaćala koliko jako želi tu sliku sve dok je gospodin Gaunt nije obavijestio da je prodana.U to vrijeme su u dućanu bili Henry Gendron i njegova žena, Yvette, i gospodin Gaunt je zatražio Coru da pričeka trenutak da ih posluži. Vjerovao je da ima nešto drugo, rekao joj je, što bi je možda isto ili još više zanimalo. Nakon što je Gendronovima prodao punjenog medvjedića - poklon za njihovu kćerku - i otpratio ih van, pitao je Coru da li bi mogla pričekati malo duže, dok on potraži nešto u stražnjoj sobi. Cora je čekala, ali bez nekog stvarnog zanimanja ili iščekivanja. U njoj je prevladala duboka siva depresija. Vidjela je stotine slika Kralja, možda tisuće, a sama je posjedovala desetak, ali ova je izgledala... posebna, nekako. Mrzila je ženu iz Oklahome.Tada se gospodin Gaunt vratio s malom futrolom za naočale od gušterove kože. Otvorio ju je i pokazao Cori par avijatičarskih naočala s tamno dimljeno sivim staklima. Njen je dah zastao u grlu; njena se desna ruka podigla do njenog drhtavog vrata."Da li su to-" započne, i više nije mogla reći.

149

"Kraljeve naočale," složi se gospodin Gaunt ozbiljno. "Jedan od šezdeset pari. Ali mi je rečeno da su ovo bile njegove najomiljenije."Cora je kupila naočale za devetnaest dolara i pedeset centi."Želio bih također još jednu informaciju." Gospodin Gaunt je gledao Coru žmirkavih očiju. "Nazovimo to dodatnim porezom, može?""Informaciju?" upita Cora sumnjičavo. "Koju vrstu informacije?""Pogledaj kroz prozor, Cora."Cora je napravila kako se tražilo od nje, ali njene ruke nisu ispuštale naočale. Preko ceste, Jedinica 1 Castle Rocka je bila parkirana ispred lokala. Alan Pangborn je stajao na pločniku, razgovarajući s Billom Fullertonom."Vidiš li onog momka?" upita Gaunt."Koga? Bili Ful-""Ne, budalo," reče Gaunt. "Onog drugog.""Šerifa Pangborna?""Točno.""Da, vidim ga." Cora se osjećala tupo i omamljeno. Činilo se kao da Gauntov glas dolazi iz velike daljine. Nije mogla prestati razmišljati o svojoj kupljenoj stvari - prekrasnim sunčanim naočalama. Željela je doći kući i odmah ih isprobati... ali naravno, nije mogla otići dok joj ne bude dozvoljeno da ode, zato jer posao nije završen dok gospodin Gaunt ne kaže da je posao gotov."On izgleda kao ono što ljudi moje struke nazivaju teškim kupcem," reče gospodin Gaunt. "Što ti misliš o njemu, Cora?""On je pametan," reče Cora. "Nikad neće biti ono što je bio stari George Bannerman - to kaže moj suprug - ali je mudar kao sova.""Zaista?" glas gospodina Gaunta je ponovo dobio onaj čangrizav, umoran prizvuk. Njegove oči su se suzile u raspore, i nisu napuštale Alana Pangborna. "Pa, želiš li doznati tajnu, Cora? Ne zanimaju me pametni ljudi, i mrzim teške kupce. U stvari, odvratni su mi teški kupci. Ne vjerujem ljudima koji uvijek žele preokretati stvari i tražiti pukotine prije nego ih kupe, a ti?"Cora nije rekla ništa. Samo je stajala s futrolom Kraljevih naočala u svojoj lijevoj ruci i prazno buljila kroz prozor."Ako bih želio da netko pripazi pametnog starog šerifa Pangborna, Cora, tko bi bio najbolji izbor?"

150

"Polly Chalmers," reče Cora svojim omamljenim glasom. "Ona je strašno ljubazna prema njemu."Gaunt je odmah odmahnuo glavom. Njegove oči nisu napuštale šerifa dok je Alan hodao do svojih patrolnih kola, kratko pogledao preko ceste prema Potrebnim stvarima, zatim ušao u auto i odvezao se. "Neće valjati.""Sheila Brigham?" upita Cora sumnjičavo. "Ona je dispečer u Šerifovom uredu.""Dobra ideja, ali niti ona neće valjati. Još jedan težak kupac. Ima ih nekoliko u svakom gradu, Cora - na nesreću, ali istinito."Cora ponovo razmisli na svoj mračan, udaljeni način. "Eddie Warburton?" konačno upita. "On je glavni čuvar općinske zgrade."Gauntovo lice se razvedri. "Vratar!" reče. "Da! Odlično! Peti posao! Zaista odlično!"Naslonio se na blagajnu i poljubio Corin obraz.Ona se povukla, kreveljeći se i divlje brišući mjesto. Kratak, grgljajući zvuk je izašao iz njenog grla, ali se Gaunt pravio da ne primijećuje. Njegovo lice je bilo obavijeno širokim, sjajućim osmijehom.Cora je otišla, (još uvijek trljajući obraz dlanom ruke), kad su ušle Stephanie Bonsaint i Cyndi Rose Martin iz bridž kluba iz Ash Streeta. Cora je skoro u žurbi srušila Steffie Bonsaint; osjetila je duboku želju da što prije stigne kući. Da stigne kući i isproba one naočale. Ali prije nego što to napravi, željela je oprati svoje lice i riješiti se onog odvratnog poljupca. Mogla ga je osjetiti kako gori na njenoj koži poput lagane vrućice.Iznad vratiju, zazvonilo je srebrno zvono.

2Dok je Steffie stajala pored izloga, zaokupljena promjenljivim oblicima staromodnog kaleidoskopa koji je pronašla, Cyndi Rose je prišla gospodinu Gauntu i podsjetila ga na ono što joj je rekao u srijedu: da možda ima Lalique vazu koja bi pristajala onoj koju je već kupila."Pa," reče Gaunt smiješeći joj se na način možeš li čuvati tajnu, "možda i imam. Možeš li se riješiti svoje prijateljice na minutu ili dvije?"

151

Cyndi Rose je zatražila od Steffie da otiđe kod Nan i naruči kavu za nju; ona će odmah doći, rekla je. Steffie je otišla, sa zbunjenim izrazom na licu.Gospodin Gaunt je otišao u stražnju sobu i izašao s Lalique vazom. Nije samo pristajala onoj drugoj; bila je njen blizanac."Koliko?" upita Cyndi Rose, i pogladi dražesnu zaobljenost vaze prstom koji nije bio potpuno miran. Sjetila se svog zadovoljstva prilikom sklapanja posla u srijedu s nekom tugom. Činilo se da je samo namještao udicu. Sada će je uloviti. Ova vaza neće stajati samo trideset i jedan dolar; ovaj put će je sigurno oderati. Ali željela ju je kako bi pristajala onoj drugoj na polici iznad kamina u dnevnoj sobi, jako ju je željela.Jedva je vjerovala svojim ušima kad je čula odgovor Lelanda Gaunta. "Zato što je to moj prvi tjedan, zašto ne bismo prodali dvije po cijeni od jedne? Evo, moja draga - uživaj u njoj."Njen je šok bio tako velik da je skoro ispustila vazu na pod kad ju je stavio u njene ruke."Što... mislila sam da ste rekli...""Točno si me čula," reče i ona iznenada ustanovi da ne može odvojiti svoje oči od njegovih. Francie je bila u krivu što se tiče njih, pomislila je na udaljen, zamišljen način. Uopće nisu zelene. Sive su. Tamnosive. ''Ipak, postoji jedna druga stvar.""Postoji?""Da - poznaješ li šerifovog zamjenika po imenu Norris Ridgewick?"Zazvonilo je malo srebrno zvono.

3Everett Frankel, asistent liječnika koji je radio s dr. Van Allenom, kupio je lulu koju je primijetio Brian Rusk u svojoj preuranjenoj posjeti Potrebnim stvarima za dvanaest dolara i psinu koju će napraviti Sally Ratcliffe. Jadni stari Slopey Dodd, mucavac koji je polazio govorne vježbe utorkom poslijepodne s Brianom, kupio je kositren čajnik za mamin rođendan. Stajao ga je sedamdeset i jedan cent... i obećanje, lako dano, da će izvesti smiješnu psinu Sallyinom dečku, Lesteru Prattu. Gospodin Gaunt je rekao Slopeyju da će mu nabaviti nekoliko

152

predmeta koji će mu trebati da izvede psinu kad dođe vrijeme, i Slopey je rekao da će to biti j-j-jako d-d-d-dobro. June Gavineaux, žena najuspješnijeg gradskog mljekara je kupila kloazoniranu* vazu za devedeset sedam dolara i obećanje da će izvesti smiješnu psinu ocu Brighamu od Naše Gospe od mirnih voda. Nedugo nakon što je otišla, gospodin Gaunt je dogovorio sličnu psinu da se izvede velečasnom Willieju.* Kloazonizam je slikanje kod kojeg se plohe čiste boje stavljaju uz drugu boju i odvajaju tamnim crtama.Bio je prometan, plodan dan i kada je Gaunt konačno objesio natpis ZATVORENO u izlog i povukao zaslon, bio je umoran, ali zadovoljan. Posao je išao jako dobro i čak je išao korak dalje uvjeravajući se da ga neće prekinuti šerif Pangborn. To je bilo dobro. Otvaranje je uvijek bio najljepši dio njegovog posla, ali je uvijek bilo naporno, a ponekad je bilo i riskantno. Možda je i u krivu što se tiče Pangborna, naravno, ali Gaunt je naučio vjerovati svojim osjećajima u takvim stvarima, a Pangborn je djelovao poput čovjeka kojeg bi bilo dobro izbjegavati... barem dok ne bude spreman obračunati sa šerifom pod svojim vlastitim uvjetima. Gospodin Gaunt je mislio da će to biti izuzetno ispunjen tjedan i da će biti vatrometa prije nego završi. Puno njih.

4Bilo je šest i petnaest u petak naveče kad je Alan skrenuo pred Pollyinu kuću i isključio motor. Stajala je na vratima, čekajući ga, i toplo ga ljubeći. Vidio je da je obukla rukavice za čak ovako kratak izlazak na hladnoću i namrštio se."Prestani," ona reče. "Malo su bolje večeras. Da li si donio piletinu?"Podigao je bijele vrećice umrljane mašću. "Vaš sluga, draga gospođo."Malo mu se naklonila. "I vaš."Uzela je vrećice od njega i povela ga u kuhinju. Odmaknuo je stolac od stola, okrenuo ga i sjeo natraške na njega kako bi je gledao dok skida rukavice i slaže piletinu na stakleni tanjur. Kupio ju je u Cluck-Cluck Tonite. Ime je bilo seljački-užasno, ali je piletina bila dobra, (prema Norrisu, Školjke su bile druga priča). Jedini problem s hranom koju nosiš kući je da se ohladi ako živiš petnaestak kilometara dalje... i

153

zato su, mislio je, napravljene mikrovalne pećnice. U stvari, vjerovao je da postoje samo tri važne svrhe kojima služe mikrovalne pećnice, a to su podgrijavanje kave, pravljenje kokica i podgrijavanje hrane koju nosiš kući iz mjesta poput Cluck-Cluck Tonite."Jesu li bolje?" upitao je dok je stavljao piletinu u pećnicu i pritiskao odgovarajuću dugmad. Nije trebao biti određeniji; oboje su znali o čemu govori."Samo malo," priznala je, "ali sam sigurna da će uskoro biti puno bolje. Počinjem osjećati trnce vrućine u dlanovima, a tako obično započinje poboljšanje."Podigla ih je. U početku joj je bilo jako neugodno zbog njenih iskrivljenih, izobličenih ruku, i nelagoda je još uvijek bila prisutna, ali je prošla dalek put prema prihvaćanju njegovog zanimanja kao dijela njegove ljubavi. Još uvijek je mislio da njene ruke djeluju ukočeno i čudno, kao da nosi nevidljive rukavice - rukavice koje je sašio grub i nemaran krojač koji ih je stavio na nju i zatim zauvijek zalijepio na njene zglavke."Da li si danas morala popiti tablete?""Samo jednu. Jutros."Ustvari je popila tri - dvije ujutro i jednu u rano poslijepodne - i bol nije bila puno manja nego što je bila jučer. Bojala se da su trnci o kojima je pričala samo plod njene sjetne mašte. Nije voljela lagati Alanu; vjerovala je da laž i ljubav rijetko idu zajedno, i nikad ne za dugo. Ali je već dugo bila sama, i dio nje je još uvijek bio užasnut ovom neumoljivom brigom. Vjerovala mu je, ali se bojala dozvoliti mu da zna previše.Sve više je bio inzistirao na klinici Mayo i znala je da kad bi zaista znao koliko je ovaj put bol užasna, da bi još više inzistirao. Nije željela da njene proklete ruke postanu najvažnijim dijelom njihove ljubavi... a također se bojala što bi mogao pokazati pregled u Mayo klinici. Mogla je živjeti s boli; ali nije bila sigurna da ne može živjeti bez nade."Hoćeš li izvaditi krumpire iz pećnice?" upitala je. "Željela bih zvati Nettie prije nego ćemo jesti.""Što je s Nettie?"

154

"Boli je želudac. Nije došla danas. Željela bih provjeriti da nije želučana groznica. Rosalie kaže da puno toga vlada okolo, a Nettie se užasava liječnika."A Alan, koji je znao više kako i što Polly razmišlja nego što bi Polly ikad i pomislila, pomisli, Pogledaj tko govori, ljubavi, dok je išla prema telefonu. Bio je policajac i nije se mogao riješiti običaja promatranja kad nije bio na dužnosti; bili su automatski. Više nije niti pokušavao. Da je bio bolji promatrač posljednjih nekoliko mjeseci Annienog života, ona i Todd su još mogli biti živi.Primijetio je rukavice kad je Polly došla na vrata. Primijetio je činjenicu da ih je skinula svojim zubima radije nego ih jednostavno skinula rukom. Promatrao ju je dok je slagala piletinu na tanjuru i primijetio grimasu koja je stisnula njene usne kada je podigla tanjur i stavila ga u mikrovalnu. To su bili loši znakovi. Otišao je do vrata između kuhinje i dnevne sobe, želeći gledati kako će sigurno ili nesigurno koristiti telefon. To je bio jedan od njegovih najvažnijih načina kojim je mjerio njenu bol. A ovdje, konačno je mogao primijetiti dobar znak - ili ono što je on pod time smatrao.Pritisnula je Nettien telefonski broj brzo i sigurno, i zato što je bio na drugoj strani sobe, nije mogao vidjeti da je taj telefon - kao i svi drugi - ranije tog dana zamijenjen onim s ogromnim tipkama. Vratio se u kuhinju, a jedno uho je naćulio prema dnevnoj sobi."Halo Nettie?... Već sam htjela odustati. Da li sam te probudila?... Da... Uh-huh... Pa, kako je?... Oh, dobro. Razmišljala sam o tebi... Ne, večera je u redu, Alan je donio pečenu piletinu iz onog mjesta Cluck-Cluk u Oxfordu... Da, bilo je, zar ne?"Alan je izvukao pladanj iz jednog ormarića iznad kuhinjske radne površine i pomislio: Laže o svojim rukama. Nije važno koliko dobro rukuje telefonom - loše su kao i prošle godine, a možda i gore.Pomisao da mu je lagala nije ga jako deprimirala; njegovo shvaćanje iskrivljavanja istine je bilo puno obzirnije nego Pollyino. Uzmite dijete, na primjer. Rodila ga je početkom 1971, sedam mjeseci nakon što je napustila Castle Rock Greyhound autobusom. Rekla je Alanu da je beba - dječak kojeg je nazvala Kelton - umro u Denveru u dobi od tri mjeseca. Sindrom iznenadne dječje smrti, najgora noćna mora mladih majki. To je bila savršeno uvjerljiva priča, i Alan nije sumnjao

155

da je Kelton Chalmers zaista mrtav. Postojao je jedan problem s Pollyinom verzijom: nije bila istinita. Alan je bio policajac, a on bi prepoznao laž kad bi je čuo.(osim kad je to Annie radila)Da, pomisli. Osim kad je to Annie radila. Tvoja iznimka se treba zabilježiti prema propisima.Što mu je reklo da je Polly lagala? Brzo treptanje njenih kapaka preko njenog preširokog, predirektnog pogleda? Način kako se njena lijeva ruka stalno dizala kako bi povukla svoju lijevu ušnu resicu? Stalno prebacivanje nogu jedne preko druge i njihovo ponovno skidanje, signal dječje igre koji znači Ja lažem ?Sve te stvari i niti jedna od njih. Većinom je to samo bilo zujalo koje bi se unutra uključivalo, na način kako se uključuje zujalo na aerodromskom detektoru metala kada kroz njega prođe momak s čeličnom pločicom u lubanji.Laž ga nije niti ljutila, niti zabrinjavala. Postojali su ljudi koji su lagali zbog dobiti, ljudi koji su lagali zbog boli, ljudi koji su lagali samo zato što im je sam pojam govorenja istine bio potpuno stran... a zatim su postojali ljudi koji su lagali zato što su čekali da dođe vrijeme kad će reći istinu. Mislio je da je Pollyina laž o Keltonu pripadala posljednjoj vrsti, i bio je zadovoljan time da čeka. S vremenom, reći će mu svoje tajne. Nije bilo žurbe.Nije bilo žurbe: sama misao je djelovala luksuzno.Njen glas - dubok i smiren i nekako baš prikladan dok je dopirao iz dnevne sobe - je također djelovao luksuzno. Još uvijek nije prevladao krivnju zato što je tamo i što zna gdje se nalazi svo suđe i pribor, što zna u kojoj ladici spavaće sobe drži čarape, ili gdje točno završava njen potamnjeli ten, ali sve to nije bilo važno dok je slušao njen glas. Postojala je jedna jedina činjenica koja se ovdje primjenjivala, jedna jednostavna činjenica koja je nadvladala ostale: zvuk njenog glasa je postajao zvuk doma."Mogu navratiti poslije ako želiš, Nettie... Ti si?... Pa, odmor je vjerojatno najbolja stvar... Sutra?"Polly se nasmije. To je bio slobodan, ugodan zvuk zbog kojeg se Alanu uvijek činilo da se svijet nekako osvježio. Pomislio je da bi

156

mogao dugo čekati da se njene tajne otkriju ako se tu i tamo bude ovako smijala."Bože, ne! Sutra je subota! Ja ću se samo izležavati i biti grešna."Alan se nasmiješi. Povukao je ladicu ispod pećnice, pronašao par krpa za pridržavanje lonaca i otvorio običnu pećnicu. Jedan krumpir, dva krumpira, tri krumpira, četiri. Kako će za Boga miloga njih dvoje pojesti četiri velika pečena krumpira? Ali naravno da je znao da će ih biti previše, jer je Polly tako kuhala. Sigurno je bila još jedna tajna pohranjena u činjenici ova četiri krumpira, i jednog dana - kada bude znao sve odgovore - ili većinu njih, ili čak neke od njih - možda prođe njegov osjećaj krivnje i čudnovatosti.Izvadio je van krumpire. Trenutak kasnije je zazvonila mikrovalna."Moram ići, Nettie-""U redu je!" zaviče Alan. "Imam sve pod kontrolom! Ja sam policajac, ženo!""- ali me nazovi ako išta budeš trebala. Jesi li sigurna da si u redu sada?... I reći ćeš mi ako ne budeš Nettie, u redu?... U redu... Što?.. Ne, samo pitam... Ti također... Laku noć, Nettie."Kada je došla, već je pripremio piletinu na stolu i bio je zaposlen s okretanjem unutarnje strane krumpira prema van na njenom tanjuru."Alane, dušo! To nisi trebao napraviti!""Sve je to dio usluge, draga gopođo." Još jedna stvar koju je shvatio je bila, da kad su Pollyine ruke bile loše, život je postao serija malih, paklenih bitki za nju; obični događaji običnog života su se pretvarali u seriju zamornih prepreka koje je trebalo savladati, a kazna za neuspjeh je bila neugodnost kao i bol. Stavljanje posuđa u stroj za pranje. Slaganje triješća u kamin. Rukovanje nožem i vilicom kako bi se vruć krumpir izvukao iz svoje kore."Sjedni," reče. "Hajdemo kvocati."Prasnula je u smijeh, a zatim ga zagrlila. Stisnula je njegova leđa svojim podlakticama umjesto dlanovima, kako je primijetio unutarnji nemilosrdan promatrač. Ali manje nepristran dio njega je opazio način na koji se njeno pristalo tijelo stisnulo uz njegovo, kao i sladak miris šampona koji je koristila."Ti si najdraži čovjek," tiho je rekla.

157

Poljubio ju je, prvo nježno, a zatim s više snage. Njegove ruke su kliznule s križa prema oblini njene stražnjice. Tkanina njenih starih traperica je bila glatka i meka poput krzna pod njegovim rukama."Dosta, veliki momče," rekla je konačno. "Hrana sada, tetošenje poslije.""Da li je to poziv?" Ako njene ruke zaista nisu bolje, pomislio je, ona će izvrdavati.Ali ona je rekla, "Prvorazredan," i Alan je sjeo zadovoljan.Privremeno."Da li Al dolazi kući za vikend?" pitala je Polly dok su raspremali stvari od večere. Alanov preživjeli sin je polazio akademiju Milton, južno od Bostona."Huh-uh," reče Alan, strugajući tanjure.Polly rače, malo previše ležerno: "Upravo sam pomislila, budući da nema nastave u ponedjeljak zbog Kolumbovog dana-""Ide kod Dorfa na Rt Cod," reče Alan. "Dorf je Carl Dorfman, njegov cimer. Al je zvao prošlog utorka i pitao da li bi mogao ići na tri dana vikenda. Rekao sam uredu, dobro."Primila ga je za ruku i on se okrenuo da bi je pogledao. "Koliko je od toga moja greška, Alane?""Koliko od čega je tvoja greška?" upita je iskreno iznenađen."Znaš o čemu govorim; ti si dobar otac, i nisi glup. Koliko je puta bio Al kod kuće otkako je škola ponovo počela?"Iznenada je Alan shvatio na što je ciljala i nasmijao joj se, s olakšanjem. "Samo jednom," reče, "i to je bilo zato što je trebao razgovarati s Jimmyijem Catlinom, svojim starim prijateljem hackerom iz niže srednje škole. Neki od njegovih najodabranijih programa nisu htjeli raditi na novom Commodore 64 kojeg sam mu kupio za rođendan.""Vidiš? To želim reći, Alane. On vidi mene kao pokušaj da zamijenim mjesto njegove majke prerano, i-""Oh, Isuse," reče Alan. "Koliko dugo se mučiš s mišlju da te Al vidi kao Zločestu Maćehu?"Njene su se obrve skupile kod mrštenja. "Nadam se da ćeš mi oprostiti ako meni misao nije tako zabavna kako se čini da je tebi."

158

Nježno ju je primio za gornje dijelove ruke i poljubio je kut njenih usana. "Meni to uopće nije smiješno. Postoje vremena - upravo sam o tome razmišljao - kad mi je neobično što sam s tobom. Čini mi se prebrzo. Nije, ali ponekad mi se tako čini. Znaš li na što mislim?"Kimnula je. Njeno mrštenje se malo ublažilo, ali nije nestalo. "Naravno da da. Likovi u filmovima i TV serijama uvijek provode više vremena u dramatičnoj čežnji, zar ne?""Točno si to uočila. U filmovima ima puno čežnje i vraški malo žalosti. Zato jer je žalost previše stvarna. Žalost je..." Pustio je njene ruke, polagano uzeo posudu i počeo je brisati. "Žalost je surova.""Da.""Tako se ponekad i ja osjećam malo kriv, da." Bio je mrzovoljno zabavljen obrambenošću koju je čuo da vreba u njegovom glasu. "Djelomično zato što se čini da je prerano, iako nije, a djelomično zato što mi se čini da sam se lako izvukao, iako nisam. Ta misao da dugujem više žalosti je još uvijek tamo dio vremena, ne mogu to poreći, ali u moj prilog, znam da je to ludo... zato jer dio mene - puno dijelova, u stvari - još žale.""Mora da si čovjek," reče nježno. "Kako čudno egzotično i uzbuđujuće perverzno.""Da, pretpostavljam da je tako. Što se tiče Ala, on se odnosi prema tome na svoj način. I to je dobar način - dovoljno dobar za mene da se ponosim njime. Još uvijek mu nedostaje majka, ali ako još uvijek žali - i pretpostavljam da nisam sasvim siguran da li je tako - onda žali za Toddom. Ali tvoja misao da ne dolazi zato što ne odobrava tebe... ili nas... to je potpuno pogrešno.""Drago mi je da je. Ne znaš koliko si mi olakšao dušu. Ali ipak izgleda...""Nekako ne sasvim u redu?"Kimnula je."Znam na što misliš. Ali dječje ponašanje, čak kada je i devedeset osam zarez šest posto normalno, čini se da odraslima nikad ne izgleda u redu. Zaboravljamo kako lako oni ozdravljaju, ponekad i skoro uvijek zaboravljamo kako se brzo mijenjaju. Al se udaljava. Od mene, od svojih starih prijatelja poput Jimmyja Catlina, od samog Rocka. Udaljava se, to je sve. Poput kapsule kad se odvaja od rakete. Djeca to

159

uvijek rade i pretpostavljam da to uvijek predstavlja tužno iznenađenje njihovim roditeljima."Ipak, čini se rano," Polly reče tiho. "Sedamnaest godina čini se rano za udaljavanje.""To je rano," reče Alan. Govorio je tonom koji nije bio potpuno ljut. "Izgubio je svoju majku i brata u glupoj nesreći. Njegov se život raspao, moj se život raspao i zbližili smo se na način na koji se, pretpostavljam, uvijek zbliže očevi i sinovi u takvim situacijama da vide mogu li ponovo spojiti komadiće. Prilično dobro smo uspjeli, mislim, ali bio bih slijep da ne znam da su se stvari promijenile. Moj život je ovdje, Polly, u Rocku. Njegov nije, ne više. Mislio sam da će možda biti ponovo, ali pogled koji se pojavio u njegovim očima kad sam mu predložio da se premjesti u srednju školu u Castle Rocku ove jeseni, govorio je da odmah pređem na drugu temu. Ne voli dolaziti ovamo zato jer ima previše sjećanja. Mislim da će se to možda promijeniti... s vremenom... a za sada ga neću prisiljavati. Ali to nema nikakve veze s tobom i sa mnom. U redu ?""U redu. Alane?""Hmmm?""Nedostaje ti, zar ne?""Da," reče Alan jednostavno. "Svaki dan." Bio je preneražen kad je iznenada otkrio da je na rubu suza. Okrenuo se i otvorio ormar nasumce pokušavajući uspostaviti kontrolu nad sobom. Najlakši način bi bila promjena teme razgovora, i to brzo. "Kako je Nettie?" upita, i osjetio je olakšanje kad je čuo da mu glas zvuči normalno."Kaže da je bolje večeras, ali joj je trebalo strašno puno vremena da se javi na telefon - već sam je vidjela kako leži na podu, u nesvijesti.""Vjerojatno je spavala.""Rekla je da nije, i nije zvučala kao da je. Znaš kako ljudi zvuče kad ih se probudi?"Kimnuo je. To je bila još jedna stvar policajaca. Znao je i zvati i primiti puno telefonskih poziva koji su razbili nečiji san."Rekla je da slaže neke majčine stare stvari u šupi, ali-""Ako ima želučanu gripu, vjerojatno si je zvala dok je sjedila na prijestolju i nije to htjela priznati," Alan reče suho.

160

Razmišljala je o tome, zatim je prasnula u smijeh. "Kladim se da je. To je nalik njoj.""Naravno," reče. Alan pogleda u sudoper, zatim izvuče čep. "Draga, sve smo oprali.""Hvala, Alane." Ona ga lagano poljubi u obraz."Oh, pogledaj što sam našao," reče Alan. Posegne iza njenog uha i izvadi novčić od pedeset centi. "Da li ih uvijek tamo držiš, zgodna ženo?""Kako to izvodiš?" ona upita, gledajući pola dolara stvarno očarana."Izvodim što?" on upita. Činilo se da novčić od pedeset centi lebdi iznad lagano njihajućih zglobova njegove desne ruke. Zgrabio je novčić između svog trećeg i četvrtog prsta i okrenuo ruku. Kad ju je ponovo okrenuo na drugu stranu, novčić je nestao. "Misliš li da bih trebao pobjeći i pridružiti se cirkusu?" upita je.Ona se nasmiješila. "Ne - ostani ovdje sa mnom. Alane, misliš da je glupo što toliko brinem o Nettie?""Ne," reče Alan. Stavio je svoju lijevu ruku - onu u koju je prebacio novčić od pedeset centi - u džep od hlača, i zgrabio krpu za suđe. "Izvukla si je iz ludnice, dala si joj posao i pomogla si joj da kupi kuću. Osjećaš se odgovornom za nju i pretpostavljam da donekle i jesi. Da nisi zabrinuta za nju, mislim da bi ja bio zabrinut za tebe."Uzela je posljednju čašu iz cjedila za suđe. Alan vidje iznenadni očaj na njenom licu i znao je da neće moći primiti čašu iako je skoro već bila suha. Brzo se pomaknuo, savijajući koljena i pružajući svoju ruku. Pokret je bio tako elegantno izveden da je Polly izgledao poput plesnog koraka. Čaša je pala i točno udarila u njegovu ruku, čiji dlan je bio desetak centimetara od poda.Bol koja ju je mučila cijelu noć - i prisutan strah da će Alan otkriti koliko je loše - iznenada je bila potisnuta valom želje tako jake i neočekivane da ju je i više nego zapanjila; uplašila ju je. A želja je bila malo previše plaha, zar ne? Ono što je osjećala je bilo jednostavnije, emocija čiji oblik je bio potpuno izvoran. To je bila požuda."Krećeš se poput proklete mačke;" rekla je dok se uspravljao. Njen glas je bio mukao, pomalo nejasan. Stalno je vidjela elegantan način na koji su se njegove noge sagnule, savijanje dugih mišića na bedrima.

161

Glatku krivulju jednog lista. "Kako se čovjek velik poput tebe može kretati tako brzo?""Ne znam," reče i pogleda je iznenađeno i zbunjeno. "Što nije u redu, Polly? Izgledaš čudno? Da li osjećaš nesvjesticu?""Osjećam," reče, "kao da ću svršiti u svojim gaćama."Tada je i njemu došlo. Samo tako. Nije bilo ništa lošeg u tome, niti ništa dobrog. Samo je bilo, "Da vidimo da li jesi," reče i pomakne se prema naprijed istom gracioznošću, tom neobičnom brzinom koju nikad ne bi očekivali da ga vidite kako šeće Main Streetom. "Hajdemo to vidjeti." Stavio je čašu na radnu površinu svojom lijevom rukom i gurnuo desnu ruku između njenih nogu prije nego je znala što se događa."Alane što ra-" A tada, dok je njegov palac nježno pritiskao njen klitoris, radiš se pretvorilo u r-aaaadiš! i on ju je podigao, lakom, iznenađujućom snagom.Stavila je ruke oko njegovog vrata, pazeći čak i u ovom toplom trenutku da ga drži svojim podlakticama; njene ruke su stršale iza njega poput ukočenih hrpa štapova, ali su iznenada bili jedini njeni dijelovi koji su bili ukočeni. Činilo se da se njeni ostali dijelovi tope. "Alane, spusti me.''"Ne mislim tako," reče, i podigne je više. Spustio je svoju slobodnu ruku između njenih lopatica kad je počela kliziti i stisnuo je naprijed. I iznenada se ljuljala naprijed, natrag na ruci između njenih nogu poput djevojčice na drvenom konju, a on joj je pomagao da se ljulja, a ona se osjećala kao da je na nekoj predivnoj ljuljačci s nogama u zraku i kosom među zvijezdama."Alane-""Drži se čvrsto, zgodna ženo," reče, i smijao se, kao da nije teža od vreće perja. Nagnula se natrag, skoro nesvjesna njegove čvrste ruke u svom sve većem uzbuđenju, samo znajući da je neće pustiti da padne, a tada je on ponovo makne naprijed, a jedna njegova ruka je trljala njena leđa, a palac druge rake je radio stvari tamo dolje, stvari o kojima nikad nije razmišljala, a zatim se zaljuljala opet natrag, izvikujući njegovo ime u uzbuđenju.Njen orgazam je udario poput slatkog ekplozivnog metka, jureći na obje strane iz njenog središta. Njene noge su se micale natrag i

162

naprijed desetak centimetara iznad kuhinjskog poda, (jedna njena mokasinka je odletjela i otplovila sve do dnevne sobe), njena glava je pala natrag, tako da se njena tamna kosa vukla preko njegove podlaktice kao mala bujica koja je škakljala, i na vrhuncu njenog užitka, poljubio je slatku, bijelu liniju njenog vrata.Stavio ju je dolje... zatim je brzo zgrabio kako bi je izravnao jer su se njena koljena nakrivila."Oh, moj Bože," rekla je, počevši se slabo smijati. "Oh, moj Bože, Alane, nikad više neću oprati ove traperice."To mu se činilo smiješno, pa je urlao od smijeha. Srušio se u jedan od kuhinjskih stolaca s nogama ispruženih ispred sebe i jaukao je, držeći se za trbuh. Napravila je korak prema njemu. Zgrabio ju je, stavio je na trenutak na svoje krilo, a zatim je ustao s njom u svojim rukama.Osjećala je taj omamljujući val emocije i potreba je ponovo obuzme, ali ovaj put je bila jasnija, određenija. Sada, pomislila je, sada je želja. I toliko želim ovog čovjeka."Odnesi me gore," rekla je. "Ako ne možeš tako daleko, odnesi me na kauč. A ako ne možeš do kauča, napravi mi to ovdje na kuhinjskom podu.""Mislim da ću moći barem do dnevne sobe," reče. "Kako su tvoje ruke, zgodna ženo?""Koje ruke?" pitala je sanjivo, i zatvorila svoje oči. Koncentrirala se na izrazitu radost ovog trenutka, krećući se kroz prostor i vrijeme u njegovim rukama, krećući se u tami i okružena njegovom snagom. Pritisnula je svoje lice na njegova prsa, a kad ju je stavio na kauč, povukla ga je dolje... i ovaj put je ona upotrijebila svoje ruke da to napravi.Bili su na kauču skoro sat vremena, zatim pod tušem, ona nije znala koliko dugo - dok nije počelo nestajati vruće vode, pa ih je ipak, istjerala van. Zatim ga je odvela u svoj krevet, gdje je ležala iscrpljena i previše zadovoljna da bi radila bilo što drugo nego ležala zamotana.Očekivala je da će noćas voditi ljubav, ali više da ublaži njegovu brigu nego iz stvarne želje s njene strane. Nikako nije očekivala takvu seriju eksplozija koja je uslijedila... ali bilo joj je drago. Osjećala je da se bol u njenim rukama počinje ponovo javljati, ali noćas neće trebati Percodan da bi zaspala.

163

"Ti si fantastičan ljubavnik, Alane.""I ti isto.""To je jednoglasno," rekla je, i stavila glavu na njegova prsa. Mogla je čuti kako njegovo srce lupa mirno tamo unutra, kao da kaže oh, ovakva stvar je sav noćni rad za mene i mog šefa. Ponovo je pomislila - i ne bez slabog odraza svoje prethodne vruće strasti - kako je brz, kako jak... ali najviše kako brz. Poznavala ga je otkako je Annie počela raditi kod nje, bila je njegova ljubavnica posljednjih pet mjeseci, i nikad nije znala koliko se brzo može kretati sve do večeras. Bilo je to poput vrste trikova s novčićem ali cijelog tijela, trikova s kartama, i sjena životinja za koje su skoro svi dječaci u gradu znali i molili ga da im ih pokaže. Bilo je sablasno... ali bilo je i predivno.Mogla je osjetiti kako se gubi. Trebala ga je pitati da li će ostati preko noći, i reći mu da stavi auto u garažu ako bude - Castle Rock je bilo malo mjesto gdje su mnogi jezici olajavali - ali djelovalo je prekomplicirano. Alan će se pobrinuti. Alan, počela je razmišljati, se uvijek i brine."Ima kakvih svježih ispada Bustera ili velečasnog Williea?" upita pospano.Alan se nasmiješi. "Mirno na oba fronta, barem za sada. Najviše cijenim gospodina Keetona i velečasnog Rosea kada ih vidim najmanje, i prema tom kriteriju danas je bilo odlično.""To je dobro," promrljala je."Da, ali znam nešto još bolje.""Što?""Norris se vratio dobro raspoložen. Kupio je štap i kotur od tvog prijatelja gospodina Gaunta i samo je govorio kako ide u ribolov ovaj vikend. Mislim da će mu se smrznuti stražnjica - kakvu malu stražnjicu ima - ali ako je Norris sretan, ja sam sretan. Bilo mi je prokleto žao kad mu je Keeton jučer pokvario dan. Ljudi ismijavaju Norrisa zato jer je mršav i pomalo slabić, ali se razvio u prilično dobrog policajca malog gradića u posljednje tri godine. A njegovi osjećaji su osjetljivi kao i kod ostalih. Nije njegova greška što izgleda kao Don Kihottov polubrat."Ummmmm..."

164

Tonjenje. Tonjenje u neku slatku tminu gdje nema boli. Polly se prepustila, i kad ju je preuzeo san, na njenom licu se pojavio mali, mačji izraz zadovoljstva.Alanu, san više nije dolazio.Vratio se unutarnji glas, ali njegov ton lažnog veselja je nestao. Sada je zvučao upitno, tugaljivo, skoro izgubljeno. Gdje smo mi, Alane? pitao je. Nije li to pogrešna soba? Pogrešan krevet? Pogrešna žena? Čini mi se da ništa više ne razumijem.Alan je iznenada otkrio kako žali taj glas. To nije bilo samosažaljenje, zato jer glas nikad nije djelovao toliko drugačiji od njegovog kao sada. Sinulo mu je da glas želi govoriti toliko malo koliko on - ostatak njega, Alan koji postoji u prošlosti i Alan koji planira budućnost - želi čuti. To je bio glas dužnosti, glas tuge. A još je uvijek to bio glas krivnje.Prije nešto manje od dvije godine Annie Pangborn je počela imati glavobolje. Nisu bile tako grozne, ili je barem ona tako govorila; nerado je govorila o njima kao i Polly o svom artritisu. Tada, jednog dana kad se brijao - na početku 1990, mora da je bilo tada - Alan je primijetio da je čep s obiteljskog pakovanja bočice Anacin* ostavljen pored umivaonika u kupaoni. Počeo je vraćati čep... zatim je stao. Uzeo je nekoliko aspirina iz te bočice, u kojoj je bilo dvije stotine i dvadeset pet kapsula, krajem prošlog tjedna. Tada je bila skoro puna. Sada je bila skoro prazna. Obrisao je ostatke kreme za brijanje sa svog lica i otišao u Ti šiješ i šiješ, gdje je radila Annie, otkako je Polly Chalmers otvorila. Izveo je svoju ženu na kavu... i nekoliko pitanja. Pitao ju je o aspirinu. Sjećao se da je bio pomalo uplašen (samo malo, složio se tužno unutarnji glas) ali samo malo, zato jer nitko ne popije stotinu i devedeset kapsula aspirina za tjedan dana; nitko. Annie mu je rekla da je šašav. Brisala je policu pored umivaonika, rekla je i srušila bočicu. Poklopac nije bio čvrsto zatvoren i većina kapsula se prosula u umivaonik. Počele su se topiti, pa ih je bacila. Ona je rekla.Ali on je policajac, i čak kad i nije bio na dužnosti, nije mogao napustiti svoje automatske običaje promatranja koji su bili dio njegovog zanimanja. Nije mogao isključiti detektor laži. Ako promatraš ljude kad odgovaraju na pitanja koja si postavio, i ako ih zaista promatraš, gotovo uvijek ćeš znati kad lažu. Alan je jednom

165

ispitivao čovjeka koji je davao znak za svaku laž koju je rekao time što je noktom palca počeo čistiti očnjak. Usta su izgovarala laž; činilo se da je tijelu suđeno da pokaže laž. Tada je pružio ruku preko stola u separeu kod Nan gdje su sjedili, zgrabio Annine ruke u svoje i tražio je da mu kaže istinu. I kad mu je nakon trenutka oklijevanja rekla da, glavobolje su nešto gore, i da, ona je popila nekoliko aspirina, ali ne, nije popila sve kapsule koje nedostaju, da se bočica zaista prosula u umivaonik, vjerovao joj je. Nasjeo je najjednostavnijem triku u knjizi, onom kojeg su snalažljivi foliranti nazivali stavi meku i promijeni: ako lažeš i uhvate te, povuci se i reci pola istine. Da ju je pobliže promatrao, znao bi da Annie još uvijek nije iskrena prema njemu. Prisilio bi je da prizna nešto što mu se činilo skoro nemogućim, ali što je sada vjerovao da je bila istina: da su glavobolje bile tako jake da je uzimala barem dvadeset aspirina dnevno. A da je to priznala, do kraja tjedna bi je odveo na neurološki odjel ili u Portlandu ili Bostonu. Ali ona je bila njegova žena, a tih dana je bio slabiji promatrač kad nije bio na dužnosti.Zadovoljio se da joj ugovori sastanak s Ray Van Allenom i ona je otišla na sastanak. Ray nije ništa pronašao i Alan mu to nikad nije zamjerio. Ray je napravio uobičajene testove ispitivanja refleksa, pregledao joj oči svojim pouzdanim oftalmoskopom, provjerio joj je vid da vidi ima li dvostrukih slika i poslao je u područnu ambulantu Oxforda na rendgensko snimanje. Međutim, nije tražio CAT skeniranje i kad je Annie rekla da su joj glavobolje prestale, Ray joj je vjerovao. Alan je pomislio da je bio u pravu što joj vjeruje. Znao je da su liječnici naviknuti na jezik tijela za laži poput policajaca. Pacijenti su skoro skloni laganju kao i osumnjičeni, i iz istog motiva: jednostavan strah. A kad je Ray vidio Annie, nije bio van dužnosti. Tako su možda, između vremena Alanovog otkrića i vremena kad je Annie otišla dr. Van Allenu, glavobolje nestale. Možda i jesu nestale. Ray je rekao Alanu kasnije, u dugim razgovorima uz čaše konjaka u doktorovom domu u Castle Viewu, da su se simptomi često pojavljivali i nestajali u slučajevima kada se tumor nalazio visoko na korijenu mozga. "Napadi su često povezani s korjenskim tumorima," rekao je Alanu. "Da je imala napade, možda... A zatim je slegnuo ramenima. Da. Možda. A možda je i čovjek po imenu Thad Beaumont bio potajni suurotnik u

166

smrti njegove žene i sina, ali u svom srcu Alan nije mogao osuđivati niti Thada.Nisu sve stvari koje se dogode u malom gradu poznate njegovim stanovnicima, bez obzira koliko oštar bio njihov sluh, i koliko energično njihovi jezici olajavali. U Castle Rocku su znali o Franku Doddu, policajcu koji je poludio i ubio ženu za vrijeme šerifa Bannermana, i znali su o Cuju, bernardincu koji je pobjesnio na Town Roadu #3 i znali su da je dom Thada Beaumonta, romanopisca i lokalne Slavne Osobe, pored jezera potpuno izgorio u ljeto 1989, ali nisu znali okolnosti pod kojima se požar dogodio, ili da je Beaumonta uznemiravao čovjek koji uopće nije bio čovjek, već stvor za kojeg možda ne postoji ime. Međutim, Alan Pangborn je znao te stvari, i još uvijek su s vremena na vrijeme proganjale njegov san. Sve to je prestalo kad je Alan postao potpuno svjestan Annienih glavobolja... osim što nije stvarno prestalo. Uslijed Thadovih pijanih telefonskih poziva, Alan je nerado postao svjedok propasti Thadovog braka i stalnog propadanja njegovog zdravog razuma. A postojala je i stvar njegovog zdravog razuma. Alan je u liječničkoj ordinaciji pročitao članak o crnim rupama - velikim nebeskim praznim mjestima za koje se čini da su vrtlozi antimaterije, i koji proždrljivo gutaju sve što im je nadohvat. Krajem ljeta i u proljeće 1989, Beaumontova stvar je postala Alanova vlastita crna rupa. Bilo je dana kada bi otkrio da postavlja pitanja o najosnovnijim konceptima stvarnosti, pitajući se da li se išta od toga dogodilo. Bilo je noći kada je ležao budan dok zora nije zarudila na istoku, bojao se ići spavati, bojao se da će se pojaviti san: crni tornado koji ga svladava, crni tornado s raspadujućim čudovištem za volanom i naljepnicom na kojoj je pisalo OTMJEN KURVIN SIN na stražnjem braniku. Tih dana, pogled na lastavicu koja se nalazila na strehi izrugujući se ili skačući po travnjaku, ga je tjerao na vrištanje. Ako bi ga pitali, Alan bi rekao: "Kad je počeo Annien problem, ja sam bio rastresen." Ali to nije bila stvar rastresenosti; negdje duboko u njegovom umu on je vodio ogorčenu bitku za očuvanjem vlastitog zdravog razuma. OTMJEN KURVIN SIN - kako mu se to vraćalo. Kako ga je to proganjalo. To, i lastavice.

5

167

Još uvijek je bio rastresen onog dana u ožujku kad su Annie i Todd ušli u stari Scout kojeg su imali za obavljanje poslova po gradu i krenuli prema Hemphill dućanu. Alan je stalno ponovo analizirao njeno ponašanje tog jutra i nije mogao ustanoviti ništa neobično, ništa neuobičajeno. Bio je u svojoj radnoj sobi kada je otišla. Pogledao je kroz prozor pored svog stola i mahnuo na pozdrav. Todd mu je odmahnuo prije nego je ušao u Scouta. To je bio posljednji put kad ih je vidio žive. Pet kilometara na Route 117 i manje od kilometar i pol od Hemphilla, Scout je skrenuo s ceste pri velikoj brzini i udario u drvo. Državna policija je pretpostavila prema olupini da je Annie, obično jedan od najpažljivijih vozača, vozila barem sto.Todd je bio vezan sigurnosnim pojasom. Annie nije. Vjerojatno je umrla čim je prošla kroz prednje staklo, ostavljajući za sobom jednu nogu i pola ruke. Todd je možda još uvijek bio živ kada je eksplodirao napuknut rezervoar za benzin. To je mučilo Alana više nego bilo što drugo. Da je njegov desetogodišnji sin, koji je pisao rubriku šaljive astrologije za školske novine i živio za Malu ligu, možda još uvijek bio živ. Da je možda izgorio pokušavajući otkopčati sigurnosni pojas.Obavljena je autopsija. Autopsija je otkrila tumor na mozgu. Bio je mali, rekao mu je Van Allen. Kako je on rekao, veličine hrpice kikirikija. Nije rekao Alanu da se mogao operirati da je bio dijagnosticiran; tu je informaciju Alan zaključio iz Rayovog jadnog lica i spuštenih očiju. Van Allen je rekao da je konačno imala napad koji bi ga upozorio na stvarni problem da se pojavio ranije. Mogao je galvanizirati njeno tijelo poput jakog električnog šoka, uzrokujući da pritisne pedalu gasa i izgubi kontrolu. Nije rekao Alanu te stvari svojom voljom; rekao ih je zato što ga je Alan nemilosrdno ispitivao i zato jer je Van Allen vidio da, bez obzira na tugu, Alan želi doznati istinu... ili što je više moguće onoga što on, ili itko tko nije bio tog dana u autu, može ikad znati. "Molim te," Van Allen je rekao, i kratko i nježno dotaknuo Alanovu ruku. "To je bila užasna nesreća, ali to je sve što je bilo. Moraš to pustiti. Imaš još jednog sina, i on te treba isto toliko koliko ti trebaš njega. Moraš to pustiti i nastaviti sa svojim poslovima." Pokušao je. Iracionalni užas s Thadom Beaumontom, posao s (lastavice, lastavice lete)

168

pitcama je počeo blijedjeti, i zaista je pokušao vratiti svoj život - udovac, policajac malog gradića, otac tinejdžera koji je rastao i rastao prebrzo... ne zbog Polly, već zbog nesreće. Zbog te užasne, omamljujuće traume: Sine, imam užasnu vijest; moraš skupiti svoju snagu... I tada je, naravno, počeo plakati, a uskoro je i Al počeo plakati.Usprkos tome, započeli su s obnovom, i još uvijek na tome rade. Stvari su bile bolje tih dana... ali dvije su stvari odbijale nestati.Jedna je bila ona ogromna bočica aspirina, koja je bila skoro prazna nakon tjedan dana.Druga je bila činjenica da Annie nije bila vezana sigurnosnim pojasom.Ali Annie je uvijek bila vezana sigurnosnim pojasom.Nakon tri tjedna mučenja i besanih noći, ipak je zakazao sastanak s neurologom u Portlandu, razmišljajući kako je to trebao prije napraviti. Otišao je zato što je čovjek možda imao bolje odgovore na pitanja koja je Alan želio postaviti i zato što je bio umoran od izvlačenja odgovora iz Ray Van Allena s teškom mukom. Liječnik se zvao Scopes, i po prvi put u životu, Alan se sakrio iza svog posla, rekao je Scopesu da su njegova pitanja povezana s policijskom istragom koja je u toku. Liječnik je potvrdio Alanovu glavnu sumnju: da, ljudi s tumorom na mozgu ponekad imaju ispade iracionalnosti i ponekad postaju samoubilački nastrojeni. Kada osoba s tumorom na mozgu počini samoubojstvo, Scopes je rekao, čin je obično nagonski, nakon razdoblja razmatranja koje može trajati minutu ili nekoliko sekundi. Da li takva osoba može povesti nekoga za sobom? upitao je Alan.Scopes je sjedio za svojim stolom, nagnut na stolcu s rukama spojenim iza vrata i nije mogao vidjeti Alanove ruke, koje su bile tako čvrsto sklopljene između njegovih koljena da su prsti bili mrtvački bijeli. Oh, da, rekao je Scopes. To nije bila neuobičajena stvar u takvim slučajevima; tumori moždanog korijena često su uzrokovali ponašanje za koje bi laik mogao misliti da je psihotično. Jedan je zaključak bio da patnja koju osjeća bolesnik je patnja koju dijeli ili sa svojim voljenima ili s cijelom ljudskom rasom; drugi je bila misao da bolesnikovi voljeni ne bi željeli nastaviti živjeti ako on umre. Scopes

169

je spomenuo Charlesa Whitmana, izviđača Orlova koji se popeo na vrh Texas tornja i ubio više od dvadesetak ljudi prije nego je sebi oduzeo život, te nastavnicu srednje škole koja je bila na zamjeni u Illinoisu i koja je ubila nekoliko svojih učenika prije nego što je otišla kući i prosvirala si mozak. U oba slučaja, autopsija je otkrila tumor na mozgu. To je bila zakonitost, ali ne takva koja bi se pokazala u svim slučajevima, ili u većini njih. Tumori na mozgu su ponekad uzrokovali čudne, ponekad egzotične simptome, ponekad nisu uopće uzrokovali simptome. To je bilo nemoguće točno reći. Nemoguće. Zato to pusti na miru.Dobar savjet, ali ga je bilo teško prihvatiti. Zbog bočice aspirina. I sigurnosnog pojasa.Uglavnom je sigurnosni pojas bio stalno u pozadini Alanovog uma - mali crni oblak koji nije htio otići. Ona se nikad nije vozila, a da se ne zaveže. Čak niti do kraja bloka i natrag. Ipak, Todd je bio zavezan, kao i uvijek. Nije li to nešto značilo? Da je odlučila, nakon nekog vremena kad se po zadnji put odvezla s prilaza ispred kuće, da se ubije i sa sobom povede Todda, ne bi li inzistirala da Todd isto otkopča svoj pojas? Čak da je bolesna, u depresiji, zbunjena, ne bi željela da Todd pati, zar ne?Nemoguće je reći zasigurno. Pusti to na miru.Ipak, čak sada, dok leži u Pollyinom krevetu s Polly koja spava pored njega, teško mu je bilo prihvatiti taj savjet. Njegov se um vratio da ga razradi, poput psica koji brine o starom i potrganom komadu sirove kože sa svojim oštrim, malim zubićima.U tom trenutku bi mu se uvijek pojavljivala slika, mučna slika koja ga je konačno i dovela Polly, jer je Polly bila žena s kojom je Annie bila najbliskija u gradu - i, s obzirom na posao s Beaumontom i psihičkom patnjom koju je Alanu prouzročio, Polly je vjerojatno bila više s Annie nego što je bio on posljednjih mjeseci njezinog života.Slika je bila s Annie koja otkopčava vlastiti sigurnosni pojas, pritišće pedalu gasa do poda, i skida ruke s volana. Skida ih s volana zato jer tih posljednjih nekoliko sekundi mora obaviti drugi posao.Skida ih zato da može otkopčati i Toddov pojas.To je bila slika: Scout tutnji ulicom brzinom od sto kilometara, skrećući na desno, skrećući prema drveću pod bijelim ožujskim

170

nebom koje je obećavalo kišu, dok se Annie borila da otkopča Toddov pojas, a Todd, vrišteći, uplašen, bori se da makne njene ruke. Vidio je kako se Annieno voljeno lice pretvorilo u masku vještice, vidio je Toddovo lice izobličeno od užasa. Ponekad bi se probudio usred noći, njegovo tijelo prekriveno vlažnim i ljepljivim znojem, s Toddovim glasom koji je odjekivao u njegovim ušima: Drveće, mama! Pazi na DRVEEEĆE!Tako je jednog dana otišao vidjeti Pollly u vrijeme zatvaranja i pitao je da li želi doći u kuću na piće, ili, ako joj je nezgodno da to napravi, može li on doći u njenu kuću.Dok su sjedili u njegovoj kuhinji, (pravoj kuhinji, potvrdio je unutarnji glas), sa šalicom čaja za nju i kavom za njega, počeo je govoriti, polako i isprekidano, o svojoj noćnoj mori."Trebam znati, ako mogu, je li prolazila kroz razdoblja depresije ili nerazumnosti o kojima nisam znao ili ih nisam primijećivao," rekao je. "Trebam znati je li... " Stao je, na trenutak bespomoćan. Znao je koje riječi treba reći, ali mu je postajalo sve teže i teže ih izreći. Činilo se kao da komunikacijski kanal između njegovog nesretnog, zbunjenog uma i njegovih ustiju postaje sve manji i plići i uskoro će se potpuno zatvoriti za brodove.Napravio je užasan napor i nastavio."Trebam znati je li imala samoubilačke namjere. Zato, vidiš, jer nije samo Annie umrla. Todd je umro s njom i ako je bilo... znakova, mislim, znakova... koje ja nisam primijetio, tada sam i ja odgovoran za njegovu smrt. A to je nešto što osjećam da moram znati."Tamo je stao, dok mu je srce tupo udaralo u njegovim grudima. Obrisao je rukom čelo i bio je lagano iznenađen kad je postala mokra od znoja."Alane," reče i stavi ruku na njegov zglavak. Njene svijetloplave oči su čvrsto gledale njegove. "Da sam ja vidjela takve znakove i da nikome nisam rekla o tome, i ja bih bila kriva kako se čini da ti želiš biti."Zurio je u nju, sjeća se toga. Polly je možda vidjela nešto u Annienom ponašanju što je on propustio; dotle je došao u svom zaključivanju. Misao da je primijećivanje neobičnog ponašanja značilo i odgovornost da se nešto učini zbog toga, nije mu do sada sinula.

171

"Nisi?" konačno je upitao."Ne, stalno sam o tome razmišljala. Ne želim umanjiti tvoju tugu i gubitak, ali nisi ti jedini koji osjećaš te stvari, i nisi ti jedini koji je prilično istraživao svoju dušu od Anniene nesreće. Ja sam stalno o tome razmišljala posljednjih nekoliko tjedana dok mi se nije počelo vrtiti, ponovo analizirajući scene i razgovore s obzirom na ono što je pokazala autopsija. Ja to radim i sada s obzirom na ono što si mi rekao o toj bočici aspirina. I znaš što sam otkrila?"Što?""Ništa." Rekla je to bez naglašavanja što je bilo neobično uvjerljivo. "Ništa uopće. Ponekad sam mislila da izgleda malo blijedo. Mogu se sjetiti nekoliko zgoda kada sam je čula da priča sama sa sobom dok je porubljivala suknje ili raspakiravala tkaninu. To je najčudnije ponašanje kojeg se mogu sjetiti i već sam se mnogo puta okrivljavala zbog toga. Što je s tobom?"Alan kimne."Uglavnom je bila ista kakva je bila kad sam je prvi put sreo: vesela, prijateljski rspoložena, spremna pomoći...dobar prijatelj.""Ali-"Njena ruka je još uvijek bila na njegovom zglavku; malo se stisnula. "Ne, Alane. Nema ali. I Ray Van Allen to radi, također, znaš - i on se preispituje i traži pogreške. Osuđuješ li njega? Misliš li da Rayja treba okriviti zato što je previdio tumor?"Ne, ali-""Što je sa mnom? Radila sam s njom svaki dan, pored nje većinu vremena; zajedno smo pile kavu u deset sati, zajedno ručale u podne, i ponovo pile kavu u tri. Razgovarale smo vrlo iskreno kako je vrijeme prolazilo i mi smo se počele upoznavati i voljeti jedna drugu, Alane. Znam da si joj bio drag i kao prijatelj i kao ljubavnik i znam da je voljela dječake. Ali da je kretala prema samoubojstvu kao rezultat svoje bolesti... to nisam znala. Pa reci mi - da li okrivljuješ mene?" l njene jasne plave oči su gledale iskreno i znatiželjno njegove."Ne, ali-"Ruka je ponovo stisnula, lagano, ali zapovjednički."Želim te nešto pitati. Važno je, pa pažljivo razmisli."Kimnuo je.

172

"Ray je bio njen liječnik, i ako je bio tamo, nije ga vidio. Bila sam njena prijateljica, i ako je bio tamo, nisam ga vidjela. Ti si bio njen muž, i ako je bio tamo, ti ga isto nisi vidio. I ti misliš da je to sve, da je to kraj niza, ali nije.""Ne razumijem na što ciljaš.""Netko drugi joj je bio blizak," Polly je rekla. "Netko bliži od bilo koga od nas, pretpostavljam.""O kome govo-""Alane, što je Todd rekao?"Mogao je samo buljiti u nju, ne razumjevši. Osjećao se kao da je nešto rekla na stranom jeziku."Todd, "rekla je zvučeći nestrpljivo. "Todd, tvoj sin. Onaj koji te noću drži budnim. To je on, zar ne? Ne ona, već on.""Da," reče. "On." Njegov glas je postao visok i nesiguran, uopće ne nalik njegovom glasu, i osjećao je kako se nešto počinje micati u njemu, nešto veliko i bitno. Sada, ležeći ovdje u Pollyinom krevetu, mogao se sjetiti tog trenutka za svojim kuhinjskim stolom sa skoro nadnaravnom jasnoćom; njena ruka na njegovom zglavku u kosim zrakama poslijepodnevnog sunca, kosa fino ispredeno zlato; njene svijetle oči; njena nježna nepopustljivost."Je li natjerala Todda u auto, Alane? Je li on udarao? Vrištao? Tukao je?""Ne, naravno da ne, ali ona je bila njegova m-" "Čija je bila ideja da Todd ide s njom u dućan tog dana? Njena ili njegova? Možeš li se sjetiti?"Počeo je govoriti ne, ali iznenada se sjetio. Njihovi glasovi, koji su lebdjeli iz dnevne sobe, dok je sjedio za svojim stolom, prolazeći kroz okružne naloge:Trebam otići do dućana, Todd - želiš li poći? Smijem li pogledati nove video kazete? Mislim da da. Pitaj oca treba li što. "Bila je to njena ideja," rekao je Polly. "Jesi li siguran?""Da. Ali ga je pitala. Nije mu naredila." Ta stvar unutar njega, ta bitna stvar, se još uvijek micala. Past će, pomislio je i iščupat će i sam pakao iz zemlje kad se to dogodi, jer su njeni korijeni usađeni i duboko i široko. "Je li je se bojao?"

173

Sada ga je skoro unakrsno ispitivala, na način kako je on unakrsno ispitivao Ray Van Allena, ali bio je bespomoćan da je zaustavi. A nije bio siguran niti da to želi. Nešto je bilo ovdje, u redu, nešto što mu nikad nije sinulo u njegovim dugim noćima. Nešto što je još uvijek bilo živo."Todd se bojao Annie? Bože, ne!" "Niti posljednjih nekoliko mjeseci njihova života?" "Ne.""Posljednjih nekoliko tjedana?""Polly, nisam previše bio u stanju proučavati stvari tada. Bila je ta stvar koja se dogodila s Thadom Beaumontom, piscem... ta luda stvar-""Hoćeš li reći da si bio toliko vani da nikad nisi primijetio Annie i Todda kad su bili u blizini, ili da u svakom slučaju nisi bio puno kod kuće?""Ne... da... mislim naravno da sam bio kod kuće, ali-"Čudno je bilo nalaziti se na strani koja dobiva ova brzometna pitanja. Bilo je kao da ga je Polly drogirala Novocainom i zatim ga počela koristiti kao vreću za udaranje. A ta bitna stvar, što god da je to, još se uvijek micala, još uvijek kotrljala prema granici gdje će početi djelovati gravitacija, ne da je drži gore, već da je vuče dolje."Je li ti Todd ikad došao i rekao 'Bojim se mame'?""Ne-""Je li ikad došao i rekao Tata, ja mislim da se mama planira ubiti i uzeti me sa sobom kao društvo?""Polly, to je smiješno! Ja-""Je li?""Nije!""Je li ikad rekao da se ona čudno ponaša ili čudno govori?""Ne-""A Al je bio u školi, točno?""Što to ima s tim-""Jedno je dijete ostavila u gnijezdu. Kad si bio vani, kad si radio, samo njih dvoje su bili u tom gnijezdu. Ona je večerala s njim, pomagala mu sa zadaćom, gledala TV s njim"

174

"Čitala mu-" reče. Njegov je glas bio nejasan, čudan. Jedva ga je prepoznao."Ona je vjerojatno bila prva osoba koju je Todd vidio svako jutro i posljednja osoba koju je vidio uvečer," reče Polly. Njena je ruka ležala na njegovom zglavku. Njene su oči ozbiljno gledale njegove. "Ako je bilo tko bio u položaju da vidi da to dolazi, to je bila osoba koja je umrla s njom. A ta osoba nikad nije rekla niti riječ."Iznenada je stvar unutra pala. Njegovo je lice počelo raditi. Mogao je osjetiti da se to događa - kao da su konci bili pričvršćeni na rezove na različitim mjestima, i svakog je sada povlačila nježna, ali uporna ruka. Vrućina je navrla u njegovo grlo i pokušala ga zatvoriti. Vrućina je navrla u njegovo lice. Oči su mu se ispunile suzama; Polly Chalmers se udvostručila, zatim utrostručila i tada razbila u prizmi svjetla i slike. Njegova prsa su se počela dizati, ali se činilo da njegova pluća ne mogu doći do zraka. Njegova se ruka okrenula s tako zastrašujućom brzinom koju je posjedovao i stisnula njene - mora da ju je užasno boljelo, ali nije ispustila nikakav zvuk."Nedostaje mi!" poviče prema Polly, i velik, bolan jecaj isprekida riječ u par uzvika. "Oboje mi nedostaju, oh, Bože, kako mi oboje nedostaju!""Znam," reče Polly mirno. "Znam. U tome je zapravo cijela stvar, zar ne? kako ti oboje nedostaju."Počeo je plakati. Al je plakao svake noći dva tjedna, i Alan je bio tamo da ga drži i pruži mu svu utjehu koju je mogao, ali sam Alan nije plakao. Sada je. Jecaji su ga uzeli i nosili baš kako su htjeli: nije ih imao snage zaustaviti, niti da zadržati. Nije mogao obuzdati svoju tugu, i konačno je ustanovio, s velikim, nesuvislim olakšanjem, da nema niti potrebu to napraviti.Na slijepo je gurnuo šalicu za kavu na stranu, čuo da je udarila o pod u nekom drugom svijetu i tamo se razbila. Spustio je svoju zagrijanu glavu koja je sijevala, na stol, obuhvatio je rukama i plakao.U jednom trenutku osjetio je kako diže njegovu glavu svojim hladnim rukama, njenim izobličenim, nježnim rukama, i stavlja je na svoj trbuh. Držala ju je tamo, a on je dugo, dugo plakao.

175

Njena ruka je skliznula s njegovih prsiju. Alan ju je nježno pomaknuo, svjestan da ako čak i malo udari njenu ruku, da će je probuditi. Gledajući u strop, pitao se da li je Polly tog dana namjerno izazvala njegovu tugu. Radije je mislio da je, znajući ili nagađajući da je puno više trebao izraziti svoju tugu, nego naći odgovore koji najvjerojatnije i nisu bili tamo.To je bio početak između nih dvoje, iako ga on nije prepoznao kao početak; više je djelovalo kao kraj nečega. Između toga dana i dana kada je konačno skupio dovoljno hrabrosti da pozove Polly na večeru, često je razmišljao o pogledu njenih plavih očiju i dodiru njene ruke koja je ležala na njegovom zglavku. Razmišljao je o nježnoj nepopustljivosti s kojom ga je prisilila prema idejama koje je ili ignorirao ili previdio. A za to vrijeme je pokušao izaći na kraj s novim osjećajima o Annienoj smrti; jednom kada je pomaknuta prepreka između njega i njegove tuge, ti ostali osjećaji su ga potpuno preplavili. Glavni i najbolniji među njima je bio užasan bijes na nju zbog skrivanja bolesti koja se mogla liječiti... i zbog toga što je povela njihovog sina sa sobom tog dana. Razgovarao je s Polly o nekim od tih osjećaja kod The Birches, hladne noći, okupane kišom, prošlog travnja."Prestao si razmišljati o samoubojstvu i počeo razmišljati o ubojstvu," rekla je. "Zato si ljut, Alane."Odmahnuo je glavom i počeo govoriti, ali ona se nagnula preko stola i stavila jedan od svojih iskrivljenih prstiju na njegove usne na trenutak. Pst, ti. Ta ga je gesta toliko zaprepastila da je zašutio."Da," ona reče. "Neću te ovaj put oštro ispitivati, Alane - davno je bilo otkako sam zadnji put bila na večeri s muškarcem, i previše uživam da bih glumila gđu Glavnog Tužitelja. Ali ljudi se ne ljute na druge ljude - barem ne na način na koji si ti ljut - zato što su imali nesreću, osim ako nije posrijedi velika nepažnja. Da su Annie i Todd umrli zato što su otkazale kočnice u Scoutu, možda bi krivio sebe zato što ih nisi dao provjeriti, ili bi možda tužio Sonny Jacketta zato što je nemarno obavio posao zadnji put kad si ga odveo na održavanje, ali ne bi krivio nju. Nije li to istina?""Pretpostavljam da je."

176

"Ja znam da je. Možda je to bila nekakva nesreća, Alane. Ti znaš da je mogla imati napad dok je vozila, zato jer ti je to rekao Dr. Van Allen. Ali da li ti je ikad palo na pamet da je ona mogla skrenuti kako bi izbjegla jelena? Da je možda bilo nešto tako jednostavno?"Je. Jelen, ptica, čak i nadolazeći auto koji je zalutao u njenu traku."Da. Ali njen sigurnosni pojas-""Oh, zaboravi prokleti sigurnosni pojas!" rekla je s tako vatrenom žestinom da su se neki drugi gosti blizu njih načas osvrnuli. "Možda je imala glavobolju, zbog koje je zaboravila sigurnosni pojas taj jedan put, ali to još uvijek ne znači da je namjerno uništila auto. A glavobolja - jedna od njenih gadnih - bi objasnila zašto je Toddov pojas bio vezan. I još uvijek nije stvar u tome.""U čemu je onda?""U tome da ima previše možda koji podržavaju tvoju ljutnju. A čak i da su istinite najgore stvari na koje sumnjaš, nikad nećeš znati, zar ne?""Ne.""A i da znaš.." Gledala ga je stalno. Svijeća je bila na stolu između njih. Njene su oči bile tamnije plave u njenoj svjetlosti, i mogao je vidjeti sićušnu iskru svjetlosti u svakom oku. "Pa, tumor na mozgu je nesreća, također. Ovdje nema optuženika, Alane, ne - kako ih nazivaš u svom poslu? - nema počinitelja. Dok to ne prihvatiš, neće biti šanse.""Kakve šanse?""Naše šanse," rekla je mirno. "Jako mi se sviđaš, Alane i nisam prestara da riskiram, ali sam dovoljno stara da imam nešto tužnog iskustva kamo me mogu odvesti moje emocije kad postanu nekontrolirane. Neću ih dozvoliti niti blizu toj točci dok ti ne budeš mogao ostaviti Annie i Todda da počivaju."Gledao ju je, bez riječi. Promatrala ga je ozbiljno za vrijeme večere, u staroj seoskoj gostionici, narančasto svjetlo je titralo na jednom od njenih glatkih obraza i lijevoj strani njene obrve. Vani, vjetar je svirao dugu notu trombona ispod strehe."Da li sam previše rekla?" upitala je Polly. "Ako jesam, voljela bih da me odvedeš kući, Alane. Mrzim kada se osramotim, a isto tako kako mrzim kada ne kažem što mislim."

177

Pružio je ruku preko stola i načas dotaknuo njenu ruku. "Ne, nisi rekla previše. Volim te slušati, Polly."Tada se nasmiješila. To je osvijetlilo cijelo njeno lice. "Tada ćeš dobiti svoju šansu," rekla je.Tako je počelo za njih. Nisu se osjećali krivima zato što se viđaju, ali su shvatili da trebaju biti oprezni - ne samo zato što je to bio mali grad gdje je on bio izabrani službenik, a njoj je trebala dobra volja zajednice da dozvoli da se njen posao održi, već zato što su oboje otkrili mogućnost krivnje. Činilo se da nitko od njih nije bio prestar da bi riskirao, ali su oboje bili malo prestari da bi bili lakoumni. Morali su biti na oprezu.Tada, u svibnju ju je prvi put odveo u krevet, a ona mu je rekla sve o godinama između Tada i Sada... priča kojoj nije potpuno vjerovao, ona za koju je vjerovao da će mu je jednom ponovo ispričati, s previše direktnih pogleda i lijevom rukom koja je prečesto povlačila lijevu resicu. Vidio je koliko joj je bilo teško reći mu to što mu je rekla, i bio je zadovoljan da čeka ostatak. Morao je biti zadovoljan. Zato jer su trebali biti na oprezu. Bilo je dovoljno - sasvim dovoljno - zaljubiti se u nju dok je dugačko ljeto Mainea drijemalo za njima.Sada, gledajući strop njene spavaće sobe od prešanog lima u tmini, pitao se da li je došlo vrijeme da ponovo govori o braku. Pokušao je jednom, u kolovozu i ona je ponovo napravila onu gestu sa svojim prstom. Pst, ti. Pretpostavio je...Ali njegov svjesni tok misli se tada počeo raspadati, i Alan je lako utonuo u san.U svom snu je kupovao u nekom golemom dućanu lutajući prolazima tako dugim da su iščezavali u nekoj udaljenoj točci. Ovdje je bilo svega, svega što je ikad želio, ali si nije mogao priuštiti - sat koji reagira na tlak, pravi filcani šešir od Abercrombie & Fitcha, osam milimetarska filmska kamera Bell i Howell, stotinu drugih stvari - ali netko je bio iza njega, baš iza njegovog ramena gdje nije mogao vidjeti."Ovdje dolje ove stvari nazivamo iluzijama, staro momče," primijeti glas.To je bio netko koga je Alan poznavao. Pripadao je onom otmjenom sinu beštije Georgea Starka koji je vozio Toronado.

178

"Ovaj dućan nazivamo Endsville," reče glas, "zato jer je to mjesto gdje završava sva roba i sve usluge."Alan je vidio veliku zmiju - izgledala je poput pitona s glavom čegrtuše - koja je spuznula iz ogormnog izbora Apple kompjutora označenih SLOBODNI ZA JAVNOST. Okrenuo se da pobjegne, ali ga je ruka bez crta na dlanu zgrabila za ruku i zaustavila."Hajde," glas reče uvjeravajući. "Uzmi što želiš, momče. Uzmi sve što želiš... i plati to."Ali, ispostavilo se da je svaki predmet koji je izabrao, nagorena i rastopljena kopča pojasa njegovog sina.

179

OSMO POGLAVLJE

1Danforth Keeton nije imao tumor na mozgu, ali je imao užasnu glavobolju dok je sjedio u svom uredu u rano subotnje jutro. Pored hrpe crveno uvezanih gradskih poreznih knjiga za godine od 1982. do 1989, na stolu se nalazila razbacana hrpa korespondencije - pisma iz Državne porezne uprave Maine, te fotokopije pisama koja su bila njegov odgovor.Sve će se spustiti dolje oko njegovih ušiju. Znao je to, ali je bio nemoćan da išta napravi.Keeton je otputovao u Lewiston kasno jučer, vratio se u Rock oko dvanaest i trideset u jutro, i proveo ostatak noći nemirno hodajući po radnoj sobi, dok je njegova žena gore snivala san tableta za smirenje. Otkrio je da se njegov pogled sve više okreće prema malom ormaru u kutu njegove radne sobe. Gornja polica ormara je bila puna pulovera. Većina pulovera je bila stara i izjeli su ih moljci. Ispod njih se nalazila izrezbarena drvena kutija koju je njegov otac napravio puno prije nego što ga je zgrabio Alzheimer poput sjene, lišavajući ga svih važnih vještina i sjećanja. U kutiji se nalazio revolver.Keeton je ustanovio da sve više i više razmišlja o revolveru. Ne za sebe, ne; barem ne u početku. Za Njih. Za Progonitelje.U petnaest do šest je napustio kuću i odvezao se do ulica mirnih u zoru između njegove kuće i Općinske zgrade. Eddie Warburton, s metlom u ruci i Chesterfieldom u ustima, (zlatna medalja svetog Kristofora koju je prethodnog dana kupio u Potrebnim stvarima bila je skrivena na sigurnom ispod njegove plave košulje od batista), gledao ga je kako se vuče po stepenicama do drugog kata. Između dva čovjeka nije razmijenjena niti jedna riječ. Eddie se navikao na pojavljivanje Keetona u neobično vrijeme posljednjih godinu dana, a Keeton je već davno prestao uopće primijećivati Eddieja.Sada je Keeton stavio sve papire zajedno, i suzbije nagon da ih jednostavno podere na komadiće i posvuda ih okolo razbaca, te ih započne razvrstavati. Pisma Porezne uprave na jednu hrpu, njegovi

180

odgovori na drugu. Držao je ta pisma u donjoj ladici svog ormara za dosjee - u ladici čiji je ključ samo on posjedovao.Na dnu većine pisama je bio sljedeći natpis: DK/sl. DK je naravno bio Danforth Keeton sl je bila Shirley Laurence, njegova sekretarica kojoj je diktirao i koja je tipkala pisma. Međutim, Shirley nije tipkala niti jedan njegov odgovor na pisma Uprave, s inicijalima ili bez inicijala.Pametnije je neke stvari zadržati za sebe.Fraza mu se pojavila dok je razvrstavao: "...i uočavamo nesklad u kvartalnom gradskom povratu poreza za poreznu godinu 1989..."Brzo ga je stavio sa strane.Još jedna: "...i proučavanjem uzorka formulara radničke naknade u toku poslijednjeg kvartala 1987. imamo ozbiljna pitanja u vezi..."U dosje.Još jedna: "...vjerujemo da se vaš zahtjev za odgodu ispitivanja sada čini preuranjenim..."Prolazile su mutne pored njega u odvratnom naletu i počeo se osjećati kao da je na bezglavoj vožnji u luna-parku."...pitanja o tim fondovima za uzgajalište drveća su...""...nismo našli dokaze da je Grad evidentirao...""...širenje državnog udjela u financiranju nije odgovarajuće dokumentirano...""...potvrde o računima troškova koje nedostaju moraju ...""...cedulje za gotovinu nisu dovoljne za...""...mogu zahtijevati potpunu dokumentaciju troškova..."I sada ovo zadnje, koje je došlo jučer. Koje ga je i prošle noći natjeralo u Lewiston kamo se zakleo da nikad više neće ići u doba kasačkih utrka konja.Keeton je tmurno zurio u to. Njegova glava je udarala i sijevala; velike kapi znoja su se polako kotrljale niz sredinu njegovih leđa. Ispod njegovih očiju su se nalazili tamni, iscrpljeni kolutovi. U jednom kutu njegovih usana prilijepila se groznica.POREZNI URED ParlamentAugusta, Maine 04330Glava, ispod državnog žiga, je vrištala na njega, a pozdrav, koji je bio hladan i formalan je prijetio:

181

Izborniku Castle Rocka.Samo tako. Nema više "Dragi Dan" ili "Dragi gospodine Keeton." Nema više pozdrava njegovoj obitelji na kraju pisma. Pismo je bilo hladno i mrsko poput uboda sjekirice za led.Željeli su pregledati račune gradskih knjiga.Svih gradskih knjiga.Evidenciju gradskih poreza, evidenciju državnih i federalnih udjela prihoda, evidenciju održavanja cesta, budžet održavanja zakona, budžet parkirališnog odsjeka, čak i financijsku evidenciju koja se odnosi na državno financiranje eksperimentalnog uzgajališta drveća.Željeli su vidjeti sve, Oni su to željeli vidjeti 17. listopada. To je bilo samo još pet dana od danas.Oni.Pismo je potpisao Državni blagajnik, Državni revizor, i čak još zlokobniji Državni tužilac - glavni policajac Mainea. I to su bili osobni potpisi, a ne kopije."Oni," Keeton šapne pismu. Pretresao ga je u šaci i ono je nježno zašuštalo. Otkrio je svoje zube prema njemu. "Oniiiiiiii!"Bacio je pismo na vrh ostalih. Zatvorio je dosje. Na naljepnici je bilo uredno istipkano PISMA, POREZNI URED MAINE. Keeton je na trenutak zurio u zatvoreni dosje. Zatim je zgrabio nalivpero sa stalka (komplet je bio dar članova trgovačke komore okruga Castle) i ispisao riječi MAINE UPRAVA SRANJA! preko dosjea velikim, drhtavim slovima. Buljio je u to na trenutak, a zatim napisao MAINE UPRAVA BUDALA! ispod toga. Držao je pero u svojoj stisnutoj šaci, mahajući njime kao s nožem. Zatim ga je bacio preko sobe. Pao je u ugao s malim klopotom.Keeton je zatvorio drugi dosje, onaj u kojem su se nalazile kopije pisama koje je sam napisao (i na koje je uvijek na dnu dodao inicijale svoje sekretarice), pisma koja je stvorio u dugim, besanim noćima, pisma koja su se konačno pokazala uzaludnim. Na centru njegovog čela stalno je kucala žila.Ustao je, odnio je dva dosjea prema ormaru, stavio ih u donju ladicu, zalupio je i provjerio je li zaključana. Zatim je otišao do prozora i stajao gledajući uspavani grad, duboko udišući i pokušavajući se smiriti.

182

Imali su nešto protiv njega. Progonitelji. Ustanovio je da se već po tisućiti put pita tko je, prije svega, Njih nahuškao na njega. Da je mogao naći tu osobu, tog prljavog Glavnog progonitelja, Keeton bi izvadio pištolj od tamo gdje leži u kutiji ispod pulovera izjedenih od moljaca i stao bi mu na kraj. Međutim, ne bi to brzo obavio. Oh, ne. Pucao bi u dio po dio i prisilio prokleto kopile da pjeva nacionalnu himnu dok on to radi.Njegove su se misli okrenule mršavom zamjeniku, Ridgewicku. Da li je to mogao biti on? Nije se činio dovoljno pametnim... ali izgled može zavarati. Pangborn je rekao da je Ridgewick stavio kaznu na njegov cadillac po njegovoj naredbi, ali to nije trebala biti istina. A u WC-u, kada ga je Ridgewick nazvao Buster, u njegovim se očima nalazio pogled lukavog i podrugljivog prezira. Da li je Ridgewick bio ovdje kad su počela stizati prva pisma Porezne uprave? Keeton je bio potpuno siguran da je. Danas će kasnije pregledati evidenciju njegovog zaposlenja, tako da bude siguran.Što je sa samim Pangbornom? On je sigurno bio dovoljno pametan, sigurno je mrzio Denfortha Keetona (zar nisu Oni svi? nisu li ga Oni svi mrzili?), a Pangborn poznaje puno ljudi u Augusti. Njih je poznavao jako dobro. Prokletstvo, on je telefonirao Njima svakog prokletog dana, činilo se. Računi za telefon, čak i s jeftinom WATS* linijom, su bili užasni.* Wide Area Telefon Service - telefonska služba koja naplaćuje fiksnu cijenu za neograničene pozive na većim udaljenostima.Da li su to možda obojica? Pangborn i Ridgewick? Zajedno u tome?"Usamljeni jahač i njegov vjerni indijanski prijatelj, Tonot," Keeton reče tiho, i nasmiješi se zlokobno. "Ako si to ti Pangborne, zažalit ćeš. A ako ste obojica, obojica ćete zažaliti." Njegove su se ruke polako stisnule u šake. "Neću zauvijek podnositi ovo proganjanje, znaš."Njegovi pažljivo manikirani nokti su se zabili u meso dlanova. Nije primijetio krv kada je počela teći. Možda Ridgewick. Možda Pangborn, možda Melissa Clutterbuck, frigidna kurva koja je bila Gradski blagajnik, možda Bili Fullerton, drugi izbornik (znao je činjenicu da Fullerton želi njegov posao i da neće mirovati dok ga ne dobije)...Možda svi oni.

183

Svi oni zajedno.Keeton ispusti dah u dugom, mučeničkom uzdahu, napravivši magloviti cvijet na žičanom armiranom staklu prozora svog ureda. Između sada i 17. ovog mjeseca, što će napraviti?Odgovor je bio jednostavan: nije znao.

2Život Danfortha Keetona kao mladića je bila stvar jasno crno-bijela, i to mu se sviđalo. Išao je u srednju školu Castle Rocka i počeo je honorarno raditi u obiteljskom predstavništvu automobila kada je imao četrnaest godina, gdje je prao i mazao voskom modele za izložbu. Keeton Chevrolet je bila jedan od najstarijih Chevrolet koncesija u Novoj Engleskoj i kamen temeljac Keetonove financijske strukture. Bila je to zaista solidna struktura, barem do nedavno.U toku njegove posljednje četiri godine u srednjoj školi Castle Rocka, za sve je bio Buster. Polazio je trgovačke tečajeve, imao solidan prosjek četiri, skoro sam vodio studentsko vijeće, i otišao na Poslovni fakultet Traynor u Bostonu. Na Traynoru je dobio čiste petice i diplomirao tri semestra ranije. Kada se vratio u Rock, jasno je dao do znanja da su njegovi Buster dani završili.Bio je to dobar život sve do dana kada su on i Steve Frazier išli na izlet u Lewiston prije devet ili deset godina. Tada su započele nevolje; tada se njegov uredno crno-bijeli život počeo ispunjavati sve tamnijim nijansama sivog.Nikad se nije kocako - ne kao Buster u srednjoj školi Castle Rocka, ne kao Dan na Traynor fakultetu, niti kao gospodin Keeton Keeton Chevroleta ili Odbora izbornika. Koliko je Keeton znao, nitko se nije u njegovoj obitelji kockao; nije se mogao sjetiti niti tako nevinih razbibriga kao što su skatl* ili bacanje novčića. Nije bilo zabrana protiv toga, nije bilo ti to ne smiješ, ali ih nitko nije igrao. Keeton se nije nikad kladio ni na što, sve do to prvog izleta na trke u Lewiston sa Steveom Frazierom. Nikad se nije nigdje drugdje kladio, niti je trebao. Lewiston trkalište je bila sva propast koju je Danforth Keeton ikad trebao.* Kartaška igra za tri igrača. Igra se s 32 karte, od sedmica do aseva.

184

Tada je bio treći izbornik. Steve Fazier, sada već barem pet godina u svom grobu, je bio Glavni izbornik Castle Rocka. Keeton i Frazier su otišli "u grad" (uvijek se tako govorilo o izletima u Lewiston) s Butchom Nedeauom, nadglednikom Okružnih društvenih službi Rocka i Harryjem Samuelsom, koji je bio izbornik većinu svog zrelog dijela života i vjerojatno će umrijeti kao takav. Događaj je bio državna konferencija okružnih službenika; predmet je bio novi zakoni o udjelu u prihodima... a udio u prihodima je, naravno, uzrokovao većinu njegovih nevolja. Bez njih, Keeton bi bio prisiljen iskopati vlastiti grob s pijukom i lopatom. S njima je mogao koristiti nepresušni financijski izvor.Bila je to konferencija od dva dana. Večer prije, Steve je predložio da izađu i zabave se u velikom gradu. Butch i Harry su odbili. Keeton isto nije bio zainteresiran da provede večer sa Steveom Frazierom - on je bio debeo stari umišljenko s mašću umjesto mozga. Ipakje otišao. Pretpostavio je da bi išao da je Steve predložio da provedu večer obilazeći najdublje rupe pakla. Steve je ipak bio glavni izbornik. Harry Samuels bi se zadovoljio da ljenčari kao drugi, treći ili četvrti izbornik ostatak svog života. Butch Nedeau je već nagovijestio da se namjerava povući nakon ovog mandata... ali Danforth Keeton je imao ambicije, a Frazier je bio njihov ključ bez obzira na to što je bio debeo stari umišljenko.Tako su otišli van, i prvo navratili u The Holly. BUDI VESEO U THE HOLLY, je pisalo na vratima i Frazier je zaista postao veseo ispijajući viski i vodu kao da viskija uopće nema unutra i zviždajući striptizetama koje su većinom bile debele i većinom stare i uvijek spore. Keeton je mislio da većina njih izgleda pijano. Sjeća se da je mislio da će to biti duga večer.Zatim su otišli na Lewiston trkalište i sve se promijenilo.Došli su tamo na vrijeme za petu utrku i Frazier je gurnuo Keetona, koji je protestirao, prema prozorčiću za oklade poput ovčara koji gurka tvrdoglavu ovcu natrag u stado."Steve, ne znam ništa o tome-""To nije važno," odgovorio je Frazier sretno ispuhujući pare viskija u Keetonovo lice. "Noćas ćemo biti sretni, Buster. Ja to osjećam."

185

Nije imao pojma kako se kladiti, a Frazierovo konstantno klepetanje mu je onemogućilo da čuje što govore ostali kladioci u redu kada dođu do prozorčića s dva dolara.Kada je došao tamo, gurnuo je novčanicu od pet dolara prema blagajniku i rekao, "Broj četiri.""Pobjeda, mjesto ili show*?" upitao je blagajnik, ali na trenutak Keeton nije mogao odgovoriti. Iza blagajnika vidio je zadivljujuću stvar. Tri službenika su brojala i povezivala velike gomile novca, više gotovine nego što je Keeton ikad vidio na jednom mjestu.* U konjskim okladama postoje tri mogućnosti: win (pobjeda, prvo mjesto), place (od prvog do trećeg mjesta) i show (treće mjesto u utrci)."Pobjeda, mjesto ili show?" ponovi blagajnik nestrpljivo. "Požuri momče. Ovo nije javna knjižnica.""Pobjeda," rekao je Keeton. Nije imao uopće pojma što bi to značilo "mjesto" ili "show", ali "pobjeda" je razumio jako dobro.Blagajnik mu je gurnuo listić i ostatak od tri dolara - novčanicu od jednog i jednu od dva. Keeton je gledao novčanicu od dva dolara s neobičnim zanimanjem dok je Frazier stavljao svoj ulog. Znao je da postoje takve stvari kao što su novčanice od dva dolara, naravno, ali nije mislio da je ikad i jednu vidio prije. Na njoj je bio Thomas Jefferson. Zanimljivo. U stvari, cijela stvar je bila zanimljiva - mirisi konja, kokica, kikirikija; užurbane gomile; atmosfera hitnosti. Mjesto je bilo budno na način koji je prepoznao i na koji je odmah reagirao. U sebi je već prije osjetio tu vrstu budnosti, da, mnogo puta, ali ovo je bilo prvi put da ju ikad osjetio u širem svijetu. Danforth "Buster" Keeton koji je rijetko osjetio da je dio nečega, ne zaista, osjetio je da je dio ovoga. Vrlo velik dio."Ovo potpuno nadmašuje The Holly," rekao je kad mu se Frazier ponovo pridružio."Da, kasačke utrke su u redu," reče Frazier. "Neće nikad zamijeniti World Series*, ali znaš. Hajde, idemo do ograde. Na kojeg si se konja kladio?"* Američko bejzbol prvenstvo.Keeton se nije sjećao. Trebao je provjeriti svoj listić. "Broj četiri," rekao je.

186

"Mjesto ili show?""Uh,... pobjeda."Frazier odmahne glavom s dobroćudnim omalovažavanjem i lupi ga po ramenu. "Pobjeda je pušiona, Buster. To je pušiona čak kada totalizator kaže da nije. Ali naučit ćeš."I naravno, da je.Negdje se zvono uključilo s glasnim Brrrrrannggg!' što je natjeralo Keetona da skoči. Glas je zauralo, "I oniiiiii KREĆU!" kroz zvučnike trkališta. Gromoglasni uzvici su krenuli iz gomile, i Keeton je osjetio iznenadan mlaz električnog toka kroz svoje tijelo. Kopita su istetovirala stazu. Frazier je zgrabio Keetonov lakat jednom rukom, a drugu je koristio da bi napravio prolaz kroz gužvu do ograde. Probili su se van za manje od dvadeset metara od cilja.Sada je najavljivač prozivao utrku. Broj sedam, My Lass, vodi u prvoj rundi, s brojem osam, Broken Field, drugi, i broj jedan, How Do?, treći. Ime broja četiri je bilo Absolutely - najgluplje ime za konja koje je Keeton ikad čuo u svom životu - i bio je šesti. Nije mu gotovo bilo važno. Bio je zadivljen brzim konjima, njihovom dlakom koja je sjala pod reflektorima, nejasnoćom kotača dok su kočije jurile zavojima, svjetlim bojama svilene odjeće koju su nosili vozači.Dok su konji ulazili na ravni dio staze, Broken Field je počeo istiskivati My Lass u vodstvu. My Lass je prestao kasati i Broken Field je pojurio pored nje. U isto vrijeme, Absolutely se počeo primicati prema van - Keeton ga je vidio prije nego je bestjelesni glas najavljivača poslao vijest trešteći preko staze, i jedva je osjetio Fraziera kako ga gura laktom, jedva ga je čuo kako viče, "To je tvoj konj, Buster! To je tvoj konj! Ima šansu!"Dok su konji grmjeli niz završnicu ravno prema mjestu gdje su stajali Keeton i Frazier, cijela gomila je počela urlati. Keeton je ponovo osjetio električni bič kroz sebe, ovaj put ne iskru, već oluju. Počeo je urlati s njima; sljedeći dan će biti tako promukao da će jedva moći govoriti bilo kako drugačije osim šaptanja."Absolutely!" vikao je. "Hajde Absolutely, hajde kurvo i TRČI!""Kasaj," reče Frazier, smijući se tako jako da su suze tekle niz njegove obraze. "Hajde kurvo i kasaj. To si mislio, Bustere."

187

Keeton nije obraćao pažnju. Bio je u drugom svijetu. Slao je moždane valove Absolutelyju, zrakom mu je slao svoju telepatsku snagu."Sada je Broken Field i How Do?, How Do? i Broken Field," Bogu sličan glas najavljivača je pjevao, "i Absolutely postaje sve brži dok dolaze do posljednjih osam kilometara-"Konji su se približavali, podižući oblak dima. Absolutely je kasala sa svojim vratom savijenim u luk i glavom ispruženom prema naprijed, nogama koje su se dizale i spuštale poput klipa; prošao je How Do? i Broken Field, koji je jako malaksao, točno gdje su stajali Keeton i Frazier. Još uvijek je povećavao svoje vodstvo kad je prešao cilj.Kad su se brojevi pojavili na totalizatoru, Keeton je morao pitati Fraziera što znače. Frazier je pogledao njegov listić, zatim totalizator. Bezvučno je zazviždao."Da li sam si vratio novac?" upitao je Keeton uznemireno."Bustere, napravio si nešto bolje od toga. Absolutely je stajao trideset prema jedan.Prije nego što je napustio stazu te noći, Keeton je zaradio preko tri stotine dolara. Tako se rodila njegova opsesija.

3Skinuo je svoj ogrtač s vješalice u kutu ureda, obukao ga, počeo odlaziti, zatim stao, držeći kvaku u svojim rukama. Pogledao je ponovo prema sobi. Na zidu nasuprot prozora se nalazilo ogledalo. Keeton ga je gledao jedan dugi, zamišljeni trenutak, zatim odšetao do njega. Čuo je kako su Oni koristili ogledala - nije se jučer rodio.Stavio je svoje lice na njega, zanemarujući odraz svoje blijede kože i krvavih očiju. Stavio je dlan na svaki obraz, kako bi spriječio bliještanje, stiskajući svoje oči, tražeći kameru na drugoj strani. Tražeći Njih.Nije vidio ništa.Nakon dužeg vremena odmaknuo se, ravnodušno obrisao umrljano staklo rukavom svog ogrtača i napustio ured. U svakom slučaju, ništa još. To nije značilo da Oni neće doći noćas, izvući ovo ogledalo i zamijeniti ga s jednostranim staklom. Špijuniranje je bilo još jedno oruđe poslovanja Progonitelja. Sada će trebati svaki dan provjeravati ogledalo.

188

"Ali ja mogu," rekao je praznim stepenicama hodnika. "Ja mogu to napraviti. Vjeruj mi."Eddie Warburton je brisao pod predvorja i nije digao pogled kad je Keeton zakoračio na ulicu.Njegov je auto bio parkiran odostraga, ali nije mu se vozilo. Osjećao se previše smeten da bi mogao voziti; vjerojatno bi s Caddyjem prošao kroz nečiji izlog dućana ako bi pokušao. U dubini svog zbunjenog uma nije bio svjestan da se udaljava od svoje kuće, a ne da joj se približava. Bilo je sedam i petnaest u subotu ujutro, i on je bio jedina osoba vani u poslovnoj četvrti Castle Rocka.Njegov se um kratko vratio prvoj noći na Lewiston stazi. Činilo se da ne može napraviti ništa pogrešno. Steve Frazier je izgubio trideset dolara i rekao je da odlazi nakon devete utrke. Keeton je rekao da misli da će ostati malo duže. Jedva je pogledao Fraziera i jedva je primijetio kada je Frazier otišao. Sjećao se da je pomislio kako je zgodno imati nekog pored sebe tko ti kaže Buster ovo i Buster ono cijelo vrijeme. Mrzio je nadimak i naravno da je Steve to znao - zato ga je i koristio.Sljedeći tjedan se ponovo vratio, ovaj puta sam, i izgubio šezdeset dolara od prethodnih pobjeda. Jedva mu je bilo stalo. Iako je često razmišljao o onim ogromnim gomilama svezanih novaca, nije bila stvar u novcu, ne zaista; novac je samo bio simbol koji si uzeo sa sobom, nešto što je govorilo da si bio tamo, da si bio, koliko god kratko, dio velike predstave. Ono do čega mu je doista bilo stalo je bilo strahovito, ogromno uzbuđenje koje je prolazilo kroz gomilu kada je zazvonilo zvono startera, a vrata se otvorila s teškim, škripajućim udarcem, a najavljivač je zaurlao, "Oniiii KREĆU!" Ono do čega mu je najviše bilo stalo je bilo urlanje gomile dok je skupina jurila svoj treći krug i krenula jureći niz ravni dio staze, te histerične zborne opomene s gledališta dok su završavali četvrti krug i sve više ubrzavali prema cilju. Bilo je živo, oh, bilo je tako živo. Bilo je tako živo da - da je bilo opasno.Keeton je odlučio da se kloni toga. Uredno je isplanirao tok svog života. Namjeravao je postati Glavni izbornik Castle Rocka kad se Steve Frazier konačno povuče, a šest ili sedam godina nakon toga, namjeravao se kandidirati za Državni zastupnički dom. Nakon toga,

189

tko zna? Nacionalni ured nije bio van dohvata čovjeka koji je bio ambiciozan, sposoban... i zdravog razuma.To je bio pravi problem sa trkalištem. Nije ga odmah prepoznao, ali ga je prepoznao dovoljno brzo. Trkalište je bilo mjesto gdje su ljudi platili svoj novac, uzeli listić... i na neko vrijeme ostavili svoj zdrav razum. Keeton je vidio previše ludila u svojoj obitelji da bi se osjećao ugodno u onome čime ga je Lewiston trkalište privlačilo. Bila je to jama sa skliskim stranama, zamka sa skrivenim zubima, napunjen pištolj s uklonjenom kočnicom. Kada bi otišao, nije mogao otići dok nije istrčana posljednja utrka večeri. Znao je. Pokušao je. Jednom je skoro uspio doći do rampe na izlazu prije nego što se nešto u stražnjem dijelu njegovog mozga, nešto moćno, zagonetno i gmizajuće podiglo, preuzelo kontrolu i okrenulo njegove noge. Keeton se bojao potpuno probuditi tog gmaza. Bolje ga je ostaviti da spava.Tri godine je radio samo to. Tada, 1984, Steve Frazier je otišao u mirovinu i Keeton je izabran za Glavnog izbornika. Tada su započele njegove prave nevolje.Otišao je na stazu proslaviti svoju pobjedu, i budući da je slavio, odlučio je ići do kraja. Zaobišao je prozorčiće za dva i za pet dolara i otišao ravno do prozorčića za deset dolara. Te noći je izgubio stotinu i šezdeset dolara, više nego što mu je bilo drago izgubiti (slijedeći dan je rekao ženi da je izgubio četrdeset), ali ne više nego što si je mogao priuštiti da izgubi. Apsolutno ne.Vratio se tjedan dana kasnije, namjeravajući dobiti natrag ono što je izgubio kako bi mogao prestati kad izravna račune. I skoro je uspio. Skoro - to je bila ključna riječ. Skoro je uspio doći do izlazne rampe. Tjedan dana kasnije je izgubio dvije stotine i deset dolara. To je ostavilo rupu na bankovnom računu koju će Myrtle opaziti, pa je malo posudio od gradskog sitnog novca da pokrije najgori manjak. Stotinu dolara. Sitnica, zaista.Nakon toga, sve se počelo zamućivati. Stranice jame su se počele zamašćivati i jednom kad si se počeo klizati, bio si osuđen. Mogao si trošiti svoju energiju pridržavajući se za stranice kako bi uspio usporiti svoj pad... ali to je, naravno, samo produljivalo agoniju.Ako je postojala točka bez povratka, to je bilo ljeto 1989. Konji su se utrkivali svake noći cijelog ljeta, i Keeton je stalno dolazio od druge

190

polovice srpnja i cijeli kolovoz. Myrtle je neko vrijeme mislila da on koristi trkalište kao izgovor, da on u stvari ima drugu ženu, i to je bilo smiješno - zaista je. Keetonu se nije mogao dignuti niti da je sama Diana sišla s mjeseca u svojoj kočiji s otvorenom togom i natpisom oko vrata ŠEVI ME, DANFORTH. Pomisao kako je duboko zaronio u gradsku blagajnu je uzrokovala da se njegov jadni kurac skvrči u veličinu gumice za olovku.Kada se Myrtle konačno uvjerila u istinu, da su to ipak samo konjske utrke, bilo joj je lakše. To ga je držalo van kuće, gdje je nastojao biti neka vrsta tiranina, i vjerojatno nije puno gubio, ona je zaključila, jer se stanje na čekovnoj knjižici nije puno mijenjalo. Danforth je samo našao hobi koji ga je zabavljao u srednjim godinama.Ipak samo konjske utrke, Keeton je pomislio dok je hodao Main Streetom s rukama duboko stavljenim u džepove svog ogrtača. Ispustio je čudan, divlji smijeh zbog kojeg bi se glave okretale da je itko bio na ulicama. Myrtle je vodila računa o bankovnom računu. Pomisao da je Danforth pljačkao državne obveznice koje su predstavljale njihovu životnu ušteđevinu, nije joj pala na pamet. Isto tako, samo on je znao da je Keeton Chevrolet teturao na rubu propasti.Ona je kontrolirala stanje čekovne knjižice i kućne račune.On je bio ovlašteni računovođa.Kada dođe do pronevjere, ovlašteni računovođa može bolje obaviti posao nego većina... ali na kraju, paket se uvijek otvori. Konopac i traka i papir za zamatanje na Keetonovom paketu su se počeli raspadati u jesen 1990. Držao je stvari zajedno dok je mogao, nadajući se da će nadoknaditi na utrci. Do tada je našao agenta kladionice koji mu je omogućio veće oklade nego što je trkalište moglo. Međutim, niti to nije promijenilo njegovu sreću. I tada, ovog ljeta, počelo je ozbiljno proganjanje. Prije, Oni su se samo poigravali s njim. Sada su Oni poduzimali korake da ga eliminiraju, a Dan krvavog sukoba je bio za manje od tjedan dana.Dohvatit ću ih, pomisli Keeton. Još nisam gotov. Još uvijek imam trik ili dvau svom rukavu.Ipak, nije znao koji su to trikovi, u tome je bio problem. Nije važno. Postoji način. Znam da postoji - Ovdje su prestale njegove misli.

191

Stajao je ispred novog dućana, Potrebnih stvari, i ono što je vidio u izlogu je na trenutak ili dva, izbacilo sve drugo iz njegovih misli.Bila je to četvrtasta kartonska kutija, svijetlih boja, sa slikom na prednjoj strani. Igra na ploči, pretpostavljao je. Ali to je bila igra na ploči s konjskim utrkama, i mogao se zakleti da je slika, koja je prikazivala dva kasača koji jure prema cilju grlo uz grlo, bila od trkališta Lewiston. Ako to nije bilo glavno gledalište u pozadini, on je majmun.Ime igre je bilo DOBITNI LISTIĆ.Keeton je stajao gledajući je skoro pet minuta, hipnotiziran poput dječaka koji je gledao izložbu električnih vlakova. Tada, polako, ušao je ispod tamnozelenog platna da vidi da li je dućan otvoren subotom. Natpis je visio s unutarnje strane vrata, točno, ali na njemu je bila samo jedna riječ, i riječ je naravno bilaOTVORENO.Keeton ga je gledao na trenutak, misleći - kao i Brian Rusk prije njega - da je tamo zabunom ostao. Dućani Main Streeta se nisu otvarali u sedam sati, naročito ne subotom ujutro. Svejedno, probao je kvaku. Lako se okrenula u njegovoj ruci.Dok je otvarao vrata, malo srebrno zvono je zazvonilo iznad glave."To zapravo nije igra," govorio je Leland Gaunt pet minuta kasnije, "tu ste u krivu."Keeton je sjedio u plišanom stolcu s visokim naslonom, gdje su Nettie Cobb, Cyndi Rose Martin, Eddie Warburton, Everett Frankel, Myra Evans i puno drugih ljudi grada sjedili prije njega tog tjedna. Pio je šalicu dobre jamaikanske kave. Gaunt, koji je izgledao kao jedan prokleto simpatičan momak za provincijalca, inzistirao je da i on popije. Sada se Gaunt naginjao u svoj izlog i pažljivo vadio kutiju. Bio je odjeven u kućni haljetak boje vina, veoma elegantan, a svaka dlaka na svom mjestu. Rekao je Keetonu da je često otvarao u neobično vrijeme, zato jer je patio od nesanice."Još otkad sam bio mladić," rekao je s potištenim smijuljenjem, "a to je bilo jako davno." Međutim, Keetonu je izgledao svjež kao ruža, osim očiju, bile su tako podlivene krvlju da su izgledale kao da im je crvena njihova prirodna boja.

192

Sada je donio kutiju i stavio je na mali stol pored Keetona. "Kutija mi je zapela za oko," reče Keeton. "Izgleda prilično slično trkalištu Lewiston. Ponekad idem tamo.""Volite klađenje, zar ne?" Gaunt upita s osmijehom. Keeton je htio reći da se nikad ne kladi, i promijeni mišljenje. Osmijeh nije bio samo prijateljski; bio je to osmijeh samilosti, i iznenada je shvatio da je u društvu supatnika. Pokazalo se koliko se istrošio da je došao do samog ruba, zato jer kada se rukovao s Gauntom, osjetio je val gađenja tako iznenadan i dubok poput mišićnog grča. U tom je trenutku bio uvjeren da je našao Glavnog progonitelja. Morat će paziti na takve stvari; nema smisla da ide u krajnost. "Poznat sam po okladama," rekao je."Nažalost, i ja," reče Gaunt. Njegove crvene oči su fiksirale Keetonove i podijelili su trenutak savršenog razumijevanja... ili je tako Keeton osjećao. "Kladim se na većini utrka od Atlantica do Tihog oceana, i siguran sam da je na kutiji Longacre Park u San Diegu. Nema ga više, naravno, sada su tamo sagrađene kuće." "Oh," reče Keeton. ''Ali dajte da vam pokažem ovo. Mislim da će vam biti zanimljivo."Uzeo je poklopac kutije i pažljivo izvadio kositrenu stazu na podiju dugom oko devedeset centimetara i širokom oko pedeset centimetara. Izgledala je poput igračaka koje je Keeton imao kao dijete, jeftinim koje su napravljene u Japanu poslije rata. Staza je bila kopija staze od tri kilometra. U njoj je bilo smješteno osam uskih staza, i osam uskih kositrenih konja je stajala iza startne linije. Svaki je bio instaliran na malo kositreno mjesto koje je virilo iz svoje staze i bilo zalemljeno za trbuh konja."Uh," reče Keeton i naceri se. Bilo je to prvi put da se nacerio nakon mnogo tjedana, i osjećaj mu je bio neobičan i neumjestan."Još niste ništa vidjeli," odgovori Gaunt, uzvraćajući osmijeh. "Ova stvarčica datira iz 1930 ili '35, gospodine Keeton - zaista je stara. Ali nije bila samo igračka varalicama na konjskim trkama tog vremena.""Ne?""Ne. Znate li što je ploča Ouija?""Naravno. Postavljate pitanja i trebala bi sricati odgovore iz svijeta duhova."

193

"Točno. Pa, u vrijeme Krize, bilo je mnogo varalica na trkama koji su mislili da je Dobitni listić Ouija ploča za kladioce na konjskim utrkama."Njegove su se oči ponovo srele s Keetonovim, prijateljske, nasmiješene i Keeton nije mogao pomaknuti svoje oči isto kao što nije mogao napustiti trkalište prije nego završi posljednja utrka jedini put kada je pokušao."Glupo, zar ne?""Da," reče Keeton. Ali mu se uopće nije činilo glupo. Činilo mu se savršeno... savršeno...Savršeno razumno.Gaunt je dalje tražio po kutiji i izvukao kositreni ključ. "Svaki put pobij edi drugi konj. Pretpostavljam da unutra postoj i mehanizam bez nekog pravila - sirov, ali dovoljno efikasan. Sada gledajte."Stavio je ključ u rupu sa strane kositrenog postolja na kojem su stajali kositreni konji, i okrenuo ga. Čuli su se mali škljocaji i pucketanja - zvukovi navijanja. Gaunt je maknuo ključ kada se više nije mogao okretati."Koji je vaš izbor?" upitao je."Pet." reče Keeton. Nagnuo se naprijed, njegovo srce je ubrzavalo. Bilo je glupo - i pretpostavljao je, krajnji dokaz njegove želje - ali ponovo je osjetio kako ga obuzima staro uzbuđenje."U redu, ja sam izabrao konja broj šest. Hoćemo li se malo okladiti, da bude zanimljivije?""Naravno! Koliko?""Ne novac," reče Gaunt. "Moji dani klađenja za novac su davno prošli, gospodine Keeton. To su najmanje zanimljive oklade. Idemo ovako: ako vaš konj pobijedi, ja ću vam napraviti malu uslugu. Po vašem izboru. Ako pobijedi moj, vi ćete napraviti meni uslugu.""A ako neki drugi pobijedi, sve su oklade poništene?""Točno. Jeste li spremni?""Da," reče Keeton čvrsto i nagne se bliže kositrenom trkalištu. Njegove su ruke bile stisnute između njegovih širokih bedra.Mala metalna poluga je virila iz proreza pored startne linije. "I oni kreću," reče Gaunt nježno i gurne je.

194

Zupci i zupčanici ispod trkališta su počeli mljeti. Konji su se maknuli od startne linije, klizeći po svojim određenim stazama. U početku su išli polako, krivudajući naprijed i natrag u stazama i napredujući u malim trzajima kao da se neko glavno pero ili cijeli niz - širio unutar ploče, ali dok su se približavali prvom krugu, počeli su se ubrzavati.Konj broj dva je preuzeo vodstvo, slijedio ga je broj sedam, a ostali su bili odostraga u čoporu."Hajde, pet!" Keeton je vikao nježno. "Hajde, pet, potegni, ti kurvo!"Kao da ga je čuo, mali kositreni konj se počeo izdvajati iz čopora. Konj broj šest - Gauntov izbor - također je počeo dobivati na brzini.Dobitni listić je klepetao i vibrirao na malom stolu. Keetonovo lice je visilo iznad njega poput velikog, unakaženog mjeseca. Kap znoja je pala na sićušnog kositrenog džokeja koji je jahao na konju broj tri; da je bio stvaran čovjek i on i njegov jahač bi se smočili.U trećem krugu konj broj sedam je počeo još dobivati na brzini i sustigao je broj dva, ali Keetonov konj broj pet se borio svim snagama, a Gauntov broj šest mu je bio za petama. Ta četvorica su završila krug zajedno, prilično ispred drugih, divlje vibrirajući u svojim stazama."Hajde glupa kurvo!" urlao je Keeton. Zaboravio je da su to samo komadi kositra oblikovani kako bi bili nalik konjima. Zaboravio je da je u dućanu čovjeka kojeg nikad prije nije vidio. Zahvatilo ga je staro uzbuđenje. Treslo je njime kao što terijer trese štakora. "Hajde i samo naprijed! Potegni, ti kurvo, POTEGNI! Navali!"Sada je broj pet čak povukao prema vodstvu... i krenuo naprijed. Gauntov konj se kretao bočno pored njega kada je Keetonov konj prošao cilj, pobjednik.Mehanizam se isključivao, ali većina se konja vratila na startnu liniju prije nego se satni mehanizam potpuno zaustavio. Gaunt je upotrijebio svoj prst da poravna mlitavce za sljedeći start."Hu!" reče Keeton, i obriše svoju obrvu. Osjećao se potpuno iscijeđeno... ali se osjećao i bolje nego što se već dugo, dugo vremena osjećao. "Ovo je bilo prilično dobro!""Savršeno dobro," složi se Gaunt."Nekad su znali raditi dobre stvari, zar ne?"

195

"Jesu," složi se Gaunt, smiješeći se. "A izgleda da vam dugujem uslugu, gospodine Keeton.""Oh, zaboravite to - bilo je zabavno.""Ne, zaista. Gospodin uvijek plaća svoje oklade. Samo mi recite dan ili dva prije nego budete utjerivali svoj dug, kako se kaže."Prije nego budete utjerivali svoj dug.Sve se ponovo sručilo na njega. Dugovi! Oni su to imali! Oni! U četvrtak će oni utjerivati te dugove kod kuće... i što tada? Što tada?"Da li biste željeli znati kako su ozbiljni kladioci iz tridesetih koristili tu igračku?" upita Gaunt nježno."Naravno," reče Keeton, ali nije mu bilo stalo, ne zaista... dok nije pogledao. Tada su se Gauntove oči ponovo susrele s njegovim, ponovo ih zarobile, i ideja da se dječja igra koristi za odabir pobjednika je imala ponovo savršeni smisao."Pa," reče Gaunt, "oni su odabirali dnevne novine tog dana ili formular za utrke i odigrali sve utrke, jednu po jednu. Na ovoj ploči, znate. Dali bi svakom konju u svakoj utrci ime iz novina - to su radili dodirivajući jednog od kositrenih konja i istovremeno izgovarajući ime - a zatim bi navinuli stvar i pustili je. To bi radili sa svim konjima - osam, deset, tucet utrka. Zatim bi otišli do trkališta i kladili se na konje koji su pobijedili kod kuće.""Da li je to funkcioniralo?" upitao je Keeton. Činilo se da njegov glasi dolazi iz nekog drugog mjesta. Udaljenog mjesta. Činilo se da lebdi u očima Lelanda Gaunta. Lebdi u crvenoj pjeni. Osjećaj je bio čudan, ali u stvari vrlo ugodan."Čini se da je," reče Gaunt. "Vjerojatno samo glupo praznovjerje, ali... da li biste vi željeli kupiti ovu igračku i sami isprobati?""Da," reče Keeton."Vi ste čovjek koji jako treba Dobitni listić, zar ne Danforthe?""Trebam i više od jednog. Trebam cijelu gomilu. Koliko?"Leland Gaunt se nasmijao. "Oh ne - nećete me tako dobiti! Ne kad sam već vaš dužnik! Reći ću vam što - otvorite svoj novčanik i dajte mi prvu novčanicu koju tamo nađete. Siguran sam da će biti prava."Tako je Keeton otvorio novčanik i izvukao novčanicu ne odvajajući pogled od Gauntovog lica, i naravno da je to bila ona s likom Thomasa

196

Jeffersona na sebi - onakva novčanica koja ga je na početku uvukla u sve te nevolje.Gaunt je učinio da nestane tako uredno kako mađioničar izvodi trikove i rekao je: "Postoji još jedna stvar.""Koja?"Gaunt se nagnuo naprijed. Gledao je Keetona ozbiljno, i dotaknuo njegovo koljeno. "Gospodine Keeton, znate li za... Njih?"Keetonu je zastao dah na način kako spavaču nekad zastane kada ga muči užasan san. "Da," šapne. "Bože, da.""Ovaj je grad pun Njih," nastavi Gaunt istim tihim, povjerljivim tonom. "Apsolutno vrvi. Otvoren sam manje od tjedan dana, i već to znam. Mislim da me Oni možda progone. U stvari, siguran sam u to. Možda ću trebati vašu pomoć.""Da," Keeton reče. Sada je govorio snažnije. "Tako mi Boga, dobit ćete svu pomoć koju trebate!""Vi ste me tek upoznali i ne dugujete mi nikakvu prokletu stvar-"Keeton koji je već osjećao da je Gaunt najbliži prijatelj kojeg je stekao u posljednjih deset godina, otvorio je usta kako bi protestirao. Gaunt primi njegovu ruku i protesti su odmah prestali."- i nemate pojma da li sam vam prodao nešto što zaista radi ili samo još jednu vreću snova... onih koji postaju noćna mora kada ih probudiš. Siguran sam da sada vjerujete u sve to; ja imam puno dara za uvjeravanje, kad to ja sam kažem. Ali vjerujem u zadovoljne mušterije, gospodine Keeton i samo zadovoljne mušterije. Već godinama sam u poslu, i stvorio sam svoju reputaciju na zadovoljnim mušterijama. Uzmite igračku. Ako vama bude djelovala, dobro. Ako ne bude, dajte je Armiji spasa ili je bacite na gradsko smetlište. Koliko dugujete? Nekoliko dolara?"Nekoliko dolara," složi se Keeton sanjivo."Ali ako djeluje, i ako možete osloboditi svoje misli tih prolaznih financijskih teškoća, vratite se i potražite me. Sjest ćemo i popiti kavu, kao što smo i jutros... i govoriti o Njima.""Otišlo je predaleko da bih mogao samo vratiti novac," reče Keeton jasnim, ali nepovezanim tonovima nekoga tko govori u snu. ''Ima više utrka nego što ih ja mogu pročešljati u pet dana."

197

"Puno toga se može promijeniti za pet dana," reče gospodin Gaunt zamišljeno. Podigao se na noge, krećući se zmijolikom gracioznošću. "Pred vama je velik dan... a tako i preda mnom.""Ali Oni," protestirao je Keeton. "Što je s Njima?"Gaunt je stavio jednu svoju dugu, ledenu ruku na Keetonovu ruku i čak u ovom omamljenom stanju, Keeton je osjetio da mu se želudac svija od tog dodira. "S njima ćemo se pozabaviti kasnije," reče. "Ne brinite ništa."

4"Johne!" Alan je zvao dok je John LaPointe ulazio u šerifov ured kroz ulična vrata. "Drago mi je da te vidim!"Bilo je deset i trideset u subotu ujutro i šerifov ured Castle Rocka je bio napušten kao još nikad. Norris je negdje vani bio u ribolovu, a Seaton Thomas je bio u Sanfordu, u posjeti svojim sestrama, starim curama. Sheila Brigham je bila u župnom dvoru Naše gospe od mirnih voda, pomažući svom bratu da sastavi još jedno pismo novinama objašnjavajući potpuno bezazlenu prirodu Casino noći. Otac Brigham je isto želio da pismo izrazi njegovu vjeru da je William Rose lud kao uš u hrpi govana. Naravno, takva stvar se nije mogla otvoreno reći - ne u obiteljskim novinama - ali otac John i sestra Sheila su se trudili da to bude jasno. Andy Clutterbuck je bio negdje na dužnosti, barem je Alan tako pretpostavljao; nije se pojavio otkad je Alan stigao u ured prije sat vremena. Dok se John nije pojavio, jedina osoba u Općinskoj zgradi je izgleda bio Eddie Warburton, koji se uzmuvao oko aparata za vodu u kutu."Što ima novog?" upita John, sjedajući na rub Alanovog stola."U subotu ujutro? Ništa puno. Ali gledaj ovo." Alan je otkopčao desnu manšetu svoje kaki košulje i zasukao rukav. "Obrati pažnju na to da moja ruka nikad ne napušta moj zglavak.""Uh-huh," reče John. Izvukao je bombone Juicy Fruit iz džepa svojih hlača, skinuo papirić i stavio bombon u usta.Alan je pokazao otvoren desni dlan, okrenuo ruku da pokaže stražnji dio, zatim zatvorio ruku u šaku. Dohvatio ju je lijevim kažiprstom i izvukao sićušni svileni rub. Podigao je obrve prema Johnu. "Nije loše, ha?"

198

"Ako je to Sheilina marama, bit će nesretna ako je nađe zgužvanu s mirisom tvog znoja," reče John. Činilo se da je bio manje nego začuđen."Nisam ja kriv ako ju je ostavila na stolu," odgovori Alan. "Osim toga, mađioničari se ne znoje. Sada ćiriba-ćiribu i abrakadabra!" Izvukao je Sheilinu maramu iz svoje šake i dramatično je puhnuo u zrak. Napuhnula se, a zatim spustila na Norrisov pisaći stroj poput leptira sjajnih boja. Alan je pogledao Johna, zatim uzdahnuo. "Nije tako sjajno, ha?""Dobar je trik," reče John, "ali već sam ga vidio nekoliko puta. Možda trideset ili četrdeset?""Što ti misliš, Eddie?" uzvikne Alan. "Nije loše za provincijskog zamjenika Dawgaha?"* Deputy Dawg - lik iz crtanog filma čija je karakteristika da hvata kriminalce sa smiješnom upornošću i ne previše vještine.Eddie je jedva podigao pogled s automata za vodu, kojeg je sada punio plastičnim vrčevima na kojima je bila naljepnica IZVORSKA VODA. "Nisam vidio, šerife. Oprostite.""Obojica ste beznadežni," reče Alan. "Ali sada radim na varijaciji. Zadivit će te, obećajem.""Uh-huh, Alane, još uvijek želiš da provjerim WC-e u novom restoranu na River Roadu?""Još uvijek," reče Alan."Zašto uvijek ja dobijem govnarske poslove? Zašto ne može Norris-""Norris je provjerio zahode kampa Sretne Staze u srpnju i kolovozu," reče Alan. "Ja sam u lipnju sam. Prestani prigovarati, Johnny. Na tebi je red. Želim da uzmeš i uzorke vode. Upotrijebi nekoliko specijalnih vrećica koje su poslali iz Auguste. Još uvijek ih ima hrpa u ormaru u hodniku. Mislim da sam ih vidio iza Norrisove kutije Hi-Ho krekera.""U redu," reče John, "pobijedio si. Ali riskirajući da ponovno zvučim kao da prigovaram, provjeravanje da li ima vodenbuha u vodi je dužnost vlasnika restauranta. Provjerio sam.""Naravno da je," reče Alan, "ali mi ovdje govorimo o Timmy Gagnonu, Johnny - što ti to govori?""Govori mi da ne bih kupio hamburger u novom Riverside B-B-Q Delishu niti da umrem od gladi."

199

"Točno!" usklikne Alan. Stao je na noge i lupnuo Johna po ramenu, "nadam se da ćemo izbaciti neurednog kurvinog sina iz posla prije nego se počne smanjivati populacija pasa lutalica i mačaka u Castle Rocku.""To je odvratno, Alane.""Ne, to je Timmy Gagnon. Uzmi uzorke vode ujutro i ja ću ih poslati u Državnu zdravstvenu službu prije nego odem večeras.""Što ćeš ti raditi ujutro ?"Alan je spustio rukav i zakopčao manšetu. "Upravo sada idem u Potrebne stvari," reče. "Želim upoznati gospodina Lelanda Gaunta. Ostavio je priličan utisak na Polly, i prema onome što mogu čuti u gradu, ona nije jedina koju je osvojio. Da li si ga ti upoznao?""Ne još," reče John. Krenuli su prema vratima. "Ipak, bio sam pored mjesta nekoliko puta. Ima zanimljiv izbor stvari u izlogu."Prošli su pored Eddieja, koji je sada krpom, koju je izvukao iz svog stražnjeg džepa, brisao veliku staklenu bocu automata za vodu. Nije pogledao niti Alana, niti Johna dok su prolazili; izgledao je izgubljen u vlastitom svemiru. Ali čim su se stražnja vrata zatvorila za njima, Eddie Warburton je požurio u dispečerski ured i podigao slušalicu telefona."U redu... da... da, razumijem."Leland Gaunt je stajao pored svoje blagajne, držeći Cobra bežični telefon na svom uhu. Osmijeh tanak poput mlađaka svinuo je njegove usne."Hvala, Eddie. Puno ti hvala."Gaunt je krenuo prema zavjesi koja je odvajala dućan od prostora iza nje. Gurnuo je gornji dio svog tijela kroz zavjesu i sagnuo se. Kada se izvukao kroz zavjesu, držao je natpis."Možeš sada ići kući... da... možeš biti siguran da neću zaboraviti. Nikad ne zaboravljam lice ili uslugu, Eddie i to je jedan od razloga zašto užasno mrzim kada me se podsjeća na jedno od tog dvoje. Do viđenja."Pritisnuo je dugme KRAJ ne čekajući odgovor, spustio antenu i ispustio telefon u džep svojeg kućnog haljetka. Ponovo je bio povučen zaslon na njegovim vratima. Gospodin Gaunt je posegnuo između

200

zaslona i stakla kako bi maknuo natpis na kojem je pisalo OTVORENO.Zamijenio ga je onim kojeg je uzeo iza zavjese, zatim je otišao do izloga kako bi vidio da se približava Alan Pangborn. Pangborn pogleda u izlog. Gaunt je gledao neko vrijeme prije nego se približio vratima; čak je zaklonio oči i pritisnuo nos na staklo nekoliko sekundi. Iako je Gaunt stajao točno ispred njega, prekriženih ruku, šerif ga nije vidio.Gospodin Gaunt je ustanovio da mu se ne sviđa izgled Pangbornova lica. To ga nije previše iznenadilo. Bio je čak bolji u čitanju lica nego u njihovom pamćenju, a riječi na ovom su bile velike i nekako opasne.Pangbornovo lice se iznenada promijenilo; oči su se malo raširile, dobroćudne su se usne stisnule u uzak prorez. Gaunt je osjetio kratku i potpuno netipičnu provalu straha. On me vidi! pomislio je, iako je to, naravno, bilo nemoguće. Šerif je krenuo pola koraka nazad... i tada se nasmijao. Gaunt je odmah shvatio što se dogodilo, ali to nije ni najmanje smanjilo njegovu trenutnu duboku mržnju prema Pangbornu."Gubi se odavde, šerife," šapnuo je. "Gubi se i ostavi me na miru."

5Alan je stajao gledajući u izlog dugo vremena. Počeo se pitati, zbog čega se točno digla galama. Razgovarao je s Rosalie Drake prije nego je išao u Pollyinu kuću jučer navečer i prema Rosalie su Potrebne stvari bile odgovor sjeverne Nove Engleske na Tiffany, ali porculanski komplet u izlogu nije izgledao kao da bi zbog njega ustao po noći i pisao mami kući o njemu - kvaliteta mu nije bila bolja od predmeta na rasprodaji. Nekoliko je tanjura bilo otkrhnuto i pukotina je prolazila središtem jednog.Oh dobro, pomisli Alan, koliko ljudi, toliko ćudi. Taj je porculan bio stotinu godina star, vrijedan cijelo bogatstvo, a ja sam preglup da bih to znao.Zaklonio je oči na staklu kako bi vidio iza izloga, ali nije se imalo što za vidjeti - svjetla su bila ugašena i mjesto je bilo napušteno. Tada mu se učinilo da je ugledao nekoga neobičnog, prozirnog nekoga koji ga je gledao sa sablasnim i zlonamjernim zanimanjem. Krenuo je pola

201

koraka nazad prije nego je shvatio da je to bilo njegovo lice koje je vidio. Malo se nasmijao, zbunjen zbog pogreške.Otišao je do vratiju. Zaslon je bio povučen; rukom ispisan natpis je visio s prozirnog plastičnog priljepka.OTIŠAO U PORTLAND KAKO BI PRIMIO POŠILJKU ROBEŽAO MI JE ŠTO SMO SE MIMOIŠLIMOLIM VAS, DOĐITE PONOVOAlan izvuče novčanik iz stražnjeg džepa, izvadi jednu od svojih posjetnica i načkrčka kratku poruku sa stražnje strane.Dragi gospodine Gaunt,Navratio sam u subotu ujutro da vas pozdravim i zaželim vam dobrodošlicu u grad. Žao mi je što smo se mimoišli. Nadam se da uživate u Castle Rocku! Ponovo ću navratiti u ponedjeljak. Možda možemo popiti šalicu kave. Ako mogu bilo što učiniti za vas, moji brojevi telefona - kod kuće i u uredu - su na drugoj strani.Alan PangbornNagnuo se, gurnuo kartu pod vrata i ponovo ustao. Pogledao je u izlog malo duže, pitajući se tko bi želio taj komplet čudnog suđa. Dok je gledao, počeo ga je prožimati čudan osjećaj - osjećaj da ga netko promatra. Alan se okrenuo, ali nije vidio nikoga osim Lestera Pratta. Lester je stavljao jedan od onih prokletih postera na telefonski stup i uopće nije gledao u njegovom pravcu. Alan slegne ramenima i krene natrag ulicom prema Općinskoj zgradi. U ponedjeljak će imati dovoljno vremenada upozna Lelanda Gaunta; ponedjeljak će mu odgovarati.Gospodin Gaunt ga je gledao dok se nije izgubio s vidika, zatim je otišao do vratiju i podigao posjetnicu koju je Alan gurnuo ispod. Pažljivo je pročitao obje strane i počeo se smješkati. Šerif je namjeravao ponovo svratiti u ponedjeljak, zar ne? Pa, to je odlično, zato jer je gospodin Gaunt pomislio da će do ponedjeljka šerif Castle okruga imati prečeg posla. Puno prečeg posla. I to je bilo odlično, jer on je već prije sretao ljude poput Pangborna i to su bili ljudi koje je trebalo izbjegavati, barem dok on još uvijek razvija posao i traži svoje mušterije. Ljudi poput Pangborna su vidjeli previše."Nešto vam se dogodilo, šerife," reče Gaunt. "Nešto zbog čega ste postali još opasniji nego što bi trebali biti. To je također na vašem licu.

202

Što je to bilo, pitam se? Da li je to bilo nešto što ste napravili, nešto što ste vidjeli, ili oboje?"Stajao je gledajući ulicu, i njegove su se usne polako povukle s njegovih velikih, nepravilnih zubi. Govorio je tihim, smirenim tonovima nekoga koji je dulje vremena bio svoj najbolji slušač."Doznao sam da si ti neka vrsta mađioničara, moj neinformirani prijatelju. Voliš trikove. Pokazat ću ti nekoliko prije nego odem iz grada. Siguran sam da će te zadiviti."Stisnuo je ruku u šaku oko Alanove posjetnice, prvo je savijajući, a zatim gužvajući je. Kada je bila potpuno skrivena, plavi plamen je šiknuo između njegovog drugog i trećeg prsta. Ponovo je otvorio svoju ruku, i iako su iz dlana izlazili mali kolutovi dima, nije bilo ni traga posjetnici - čak niti mrlja pepela."Ćiriba-ćiribu i abrakadabra," reče Gaunt tiho.

6Myrtle Keeton je otišla do vrata radne sobe svog muža već treći put toga dana i slušala. Kada je tog jutra ustala iz kreveta oko devet sati, Danforth je već bio tamo iza zaključanih vrata. Sada, u jedan poslije podne, još uvijek je bio tamo iza zaključanih vrata. Kada ga je pitala želi li ručak, rekao joj je prigušenim glasom da ode, da je zauzet.Podigla je ruku da ponovo pokuca... i zastala. Malo je nadigla glavu. Iza vrata je dopirala buka - zvuk mljevenja, štropotanja. Podsjetio ju je na zvuk majčinog sata kukavice tjedan dana prije nego se potpuno pokvario.Lagano je pokucala. "Danforthe?""Gubi se!" Njegov je glas bio uznemiren, ali nije mogla ustanoviti da li je razlog bio uzbuđenje ili strah."Danforthe, jesi li dobro?""Da, prokletstvo! Gubi se! Uskoro ću izaći!"Štropotanje i mljevenje. Mljevenje i štropotanje. Zvučalo je poput smeća u mikseru za tijesto. Malo ju je uplašilo. Nadala se da tamo unutra Danforth ne doživljava živčani slom. U posljednje vrijeme se ponašao tako čudno."Danforthe, da li bi htio da odem u pekaru i kupim nekoliko uštipaka?"

203

"Da!" viknuo je. "Da! Da! Uštipci! Toaletni papir! Operacija nosa! Idi bilo kamo! Kupi bilo što! Samo me ostavi na miru!Stajala je trenutak dulje, uznemirena. Pomislila je da ponovo pokuca i odlučila da ne. Više nije bila sigurna želi li znati što Danforth radi u svojoj radnoj sobi. Više nije bila sigurna čak da li želi da on otvori vrata.Obula je cipele, obukla svoj teški jesenji kaput - bilo je sunčano, ali hladno - i otišla do auta. Odvezla se do The Country Oven na kraju Main Streeta i kupila pola tuceta uštipaka - prelivenih medom za nju i s čokoladom i kokosom za Danfortha. Nadala se da će ga oraspoložiti - malo čokolade je nju uvijek oraspoložilo.Na svom povratku, pogledala je u izlog Potrebnih stvari. Ono što je vidjela ju je natjeralo da stisne kočnicu jako, s obje noge. Da ju je itko slijedio, sigurno bi se zabušio u nju.U izlogu je bila najdivnija lutka.Zaslon je naravno ponovno bio povučen. A na natpisu koji je visio na prozirnom plastičnom priljepku ponovo je pisaloOTVORENO.Naravno.

7Polly Chalmers je provela subotu poslijepodne na način, koji je za nju bio najneobičniji: ne radeći uopće ništa. Sjedila je pored prozora u svom Boston stolcu za ljuljanje od savijenog drveta, s rukama uredno preklopljenim u krilu, gledajući rijedak promet na ulici. Alan ju je nazvao prije nego je krenuo u patrolu, rekao joj je kako se mimoišao s Lelandom Gauntom, pitao ju je je li u redu i je li joj išta treba. Rekla mu je da je u redu i da joj ništa ne treba, hvala. Obje su izjave bile laž; nije joj uopće bilo dobro i trebala je nekoliko stvari. Na vrhu popisa je bio lijek za artritis.Ne, Polly - ono što ti zaista treba je malo hrabrosti. Samo toliko da dođeš do čovjeka kojeg voliš i da mu kažeš, ''Alane, djelomično sam iskrivila istinu o godinama kada nisam bila u Castle Rocku i lagala sam ti o onome što se dogodilo mom sinu. Sada bih te željela moliti da mi oprostiš i reći ću ti istinu."

204

Zvučalo je tako jednostavno kada bi to tako neuvijeno rekla. Postalo je teško kada pogledaš čovjeka kojeg voliš u oči, ili kad pokušaš pronaći ključ za ono što bi otvorilo tvoje srce, a da ga ne rastrgaš na komadiće koji krvare i bole.Bol i laži; laži i bol. Dva predmeta oko kojeg se njen život u posljednje vrijeme, čini se, okretao.Kako si danas, Pol?Dobro, Alane. Dobro sam.U stvari, bila je preplašena. Ove sekunde njene ruke nisu bile tako užasno bolne; skoro je željela da bole, zato jer je bol, grozna kada se konačno pojavila, bila još uvijek bolja od čekanja.Kratko nakon podneva danas, postala je svjesna toplog peckanja - skoro vibracije - u svojim rukama. Stvaralo je krugove vrućine oko njenih zglobova i na dnu palca; mogla je osjetiti kako vreba na dnu svakog nokta u malim, čeličnim lukovima poput neveselog osmijeha. Već je dva puta prije to osjetila i znala je što to znači. Dobit će ono što je njena teta Betty, koja je imala istu vrstu artritisa, nazivala zlim činima. "Kada moje ruke počnu peckati poput električnih šokova, uvijek znam da je vrijeme da zakrpam rupe pred oluju," Betty je uvijek govorila, i sada je Polly pokušavala zakrpati svoje vlastite rupe, s očitim neuspjehom.Vani su dva dječaka hodala posred ceste, udarajući nogometnu loptu natrag i naprijed između sebe. Onaj na desnoj strani - najmlađi od Lawesovih dječaka - je visoko dodao loptu. Lopta se odbila od njegovih prstiju i pala na Pollyinu tratinu. Vidio ju je kako gleda kroz prozor dok je išao po nju i mahnuo joj je. Polly je podigla ruku da mu uzvrati... i osjetila kako je bol neugodno planula, poput debelog sloja ugljena u zalutalim naletima vjetra. Zatim je ponovo otišla i ostalo je samo to sablasno peckanje. Njoj je bilo slično osjećaju kakav se javlja u zraku prije užasne električne oluje.Bol će doći u svoje vrijeme; ništa nije mogla napraviti za to. Ali, laži koje je rekla Alanu o Keltonu... to je bila druga stvar. I, pomislila je, nije da je istina bila tako grozna, tako krupna, tako šokantna... i nije da on već ne sumnja ili čak zna da si lagala. Zna. Vidjela sam to na njegovom licu. Pa, zašto je to tako teško, Polly? Zašto?

205

Pretpostavljala je da je to dijelom zbog artritisa, a dijelom zbog lijekova protiv boli na koje se sve više i više počela oslanjati - dvije stvari zajedno su zamagljivale racionalnu misao, činile su da najjasniji i najnedužniji ispravni stavovi djeluju čudno iskrivljeni. Zatim, tu je bila i činjenica Alanove vlastite boli... i poštenja kojom ju je on iznio na vidjelo. On ju je stavio njoj pod nadzor bez ikakvog oklijevanja.Njegovi osjećaji nakon neobične nesreće koja je uzela Annien i Toddov život, su bili zbrkani i ružni, okruženi neugodnim, (i zastrašujućim), vrtlogom negativnih emocija, ali ih je svejedno stavio pred nju. Napravio je to, jer je želio otkriti da li ona zna neke stvari o Annienom stanju uma koje on nije znao... ali je to isto napravio zato jer je poštena igra, kao i razotkrivanje takvih stvari, bila dio njegove naravi. Bojala se što će on misliti kada otkrije da poštena igra nije uvijek dio njene naravi; da je njeno srce kao i njene ruke dotakao rani mraz.Pomakla se u stolcu s nelagodom.Moram mu reći - prije ili kasnije moram. I ništa od ovoga ne objašnjava zašto je to tako teško; ništa od ovoga ne objašnjava zašto sam mu uopće lagala. Mislim, nije kao da sam ubila svog sina.Uzdahnula je - zvuk koji je bio nalik jecaju - i pomakla se u stolcu. Potražila je dječake s nogometnom loptom, ali su otišli. Polly se natrag smjestila u stolcu i zatvorila oči.

8Nije bila prva djevojka koja je postala trudna kao rezultat noćnog hrvačkog meča, ili prva koja se ikad ogorčeno svađala sa svojim roditeljim i ostalom rodbinom kao rezultat toga. Oni su željeli da se uda za Paula "Dukea" Sheehana, mladića koji joj je napravio dijete. Odgovorila je da se ne bi udala za Dukea niti da je posljednji mladić na zemlji. To je bila istina, ali ono što joj ponos nije dozvoljavao da im kaže je da Duke nije želio nju oženiti - njegov najbliži prijatelj joj je rekao da se on već panično priprema kako bi pristupio u mornaricu kada bude imao osamnaest godina... što će se dogoditi za manje od šest tjedana.

206

"Daj da ovo raščistimo," rekao je Newton Chalmers i srušio posljednju krhku sponu između svoje kćerke i sebe. "Bio je dobar za ševu, ali nije dovoljno dobar za brak - da li je to točno?"Tada je pokušala pobjeći od kuće, ali majka ju je uhvatila. Ako se ne želi udati za mladića, rekla je Lorraine Chalmers, govoreći mirnim i slatkim razumnim glasom koji je izluđivao Polly dok je bila tinejdžerka, tada će je poslati teti Sarah u Minnesotu. Može ostati u Saint Cloudu dok ne dođe beba, zatim je dati na usvajanje."Znam zašto me želite ostaviti," reče Polly. "Zbog pratete Evelyn, zar ne? Bojite se ako otkrije da sam trudna, da će vas izbaciti iz oporuke. To je sve zbog novca, zar ne? Uopće vam nije stalo do mene. Nije vam ni prokleto malo stalo do m-"Slatki razumni glas Lorraine Chalmers je uvijek skrivao divlju narav. Srušila je posljednju krhku sponu između svoje kćerke i sebe i ošamarila je.Tako je Polly pobjegla. To je bilo davno, davno - u srpnju 1970.Na kratko je prestala bježati kada je došla u Denver i tamo radila dok se nije rodilo dijete na Odjelu za socijalnu skrb kojeg su pacijenti nazivali Needle Park. Ozbiljno je namjeravala dati dijete na usvajanje, ali nešto, možda sam njegov dodir kad joj ga je babica stavila u ruke nakon poroda - je promijenilo njeno mišljenje.Nazvala je dječaka Kelton, prema svom djedu po ocu. Odluka da zadrži dijete ju je malo uplašila, zato jer je o sebi voljela razmišljati kao o praktičnoj, razumnoj djevojci i ništa što joj se dogodilo u posljednjih godinu dana nije odgovaralo toj slici. Prvo, praktična, razumna djevojka je ostala u drugom stanju izvan braka u vrijeme kada praktične, razumne djevojke nisu radile takve stvari. Zatim je praktična, razumna djevojka pobjegla od kuće i rodila dijete u gradu u kojem nikad prije nije bila i o kojem ništa nije znala. A povrh svega, praktična, razumna djevojka je odlučila zadržati dijete i odnijeti ga u budućnost koju nije mogla vidjeti, koju čak nije mogla osjetiti.Barem nije zadržala dijete iz inata ili prkosa; nitko joj to nije mogao prišiti. Iznenadila se zbog ljubavi, najjednostavnije, najjače i najnepomirljivije od svih emocija.Krenula je dalje. Ne - oni su krenuli dalje. Radila je mnogo teških poslova, i završili su u San Franciscu kamo je najvjerojatnije od

207

početka namjeravala ići. Tog ranog ljeta 1971, on je bio vrsta hipijevskog Xanadua, brdovit narkomanski dućan pun različitih čudaka i folkiesa i yippieja i grupa imena kao što su Moby Grape i Thirteenth Floor Elevators.Prema pjesmi Scotta McKenziea o San Franciscu, koja je bila popularna tih godina, ljetno doba je tamo trebalo biti ljubavno. Polly Chalmers, koja čak i tada nije predstavljala pojam hipija, nedostajalo je ljubavi. Zgrada u kojoj su ona i Kelton živjeli je bila puna potrganih poštanskih sandučića i narkića koji su nosili znak mira oko vrata, i često držali i džepne nožiće u svojim izgrebanim i prljavim motociklističkim čizmama. Najčešći posjetioci u ovom susjedstvu su bili ministranti, vjerovnici i policajci. Puno policajaca i niste ih nazivali svinjama u lice; policajci su također propustili ljubav i zbog toga su bili ogorčeni.Polly je dala molbu za socijalnu pomoć i ustanovila je da nije dovoljno dugo živjela u Kaliforniji da bi ispunila uvjete - mislila je da su sada stvari drugačije, ali 1971, neudatoj majci je bilo teško snaći se u San Franciscu kao i bilo gdje drugdje. Dala je molbu za pomoć za maloljetnu djecu, i čekala je - nadala se - da će nešto biti od toga. Kelton nikad nije preskočio obrok, ali ona sama je životarila, mršava mlada žena koja je često bila gladna i uvijek uplašena, mlada žena koju bi prepoznalo vrlo malo ljudi koji su je poznavali. Njena sjećanja na te prve tri godine na Zapadnoj obali, sjećanja pohranjena u pozadini njenog uma poput stare odjeće na tavanu, bila su iskrivljena i groteskna, slike iz noćnih mora.I nije li to bio dio njenog oklijevanja da kaže Alanu o tim godinama? Nije li ih htjela zadržati u zaboravu? Ona je bila jedina koja je patila zbog užasnih posljedica svog ponosa, njenog tvrdoglavog odbijanja da traži pomoć, i pokvarenog licemjerstva tog doba, koje je proglašavalo trijumf slobodne ljubavi dok je istovremeno tretiralo neudate žene s djecom kao stvorenja izopćenih iz normalnog ljudskog društva; Kelton je isto bio tamo. Kelton je bio njen zalog sudbine dok se ljuto probijala stazom svojeg jadnog ludog pokreta.Užasna je stvar bila što joj se situacija slabo poboljšavala. U proljeće 1972. konačno je ispunila uvjete za državnu pomoć, njen prvi ček za

208

pomoć maloljetnom djetetu joj je bio obećan sljedećeg mjeseca, i planirala je preseliti se na bolje mjesto kad je došlo do požara.Zvali su je u restoranu gdje je radila, i u njenim snovima, Norvile, kuhar brzih jela koji je uvijek pokušavao spavati s njom tih dana, se stalno okretao njoj, držeći telefon. Stalno je ponavljao istu stvar: Polly, policija je. Žele razgovarati s tobom. Polly, policija je. Žele razgovarati s tobom.I jesu željeli razgovarati s njom, zato jer su izvukli tijela mlade žene i malog djeteta sa zadimljenog trećeg kata nebodera. Oboje su bili tako spaljeni da ih se nije moglo prepoznati. Znali su tko je bilo dijete; da Polly nije bila na poslu, znali bi i tko je žena.Tri mjeseca nakon Keltonove smrti, nastavila je raditi. Njema samoća je bila tako intenzivna da je bila skoro poluluda od nje, bila je tako duboka i potpuna da čak nije bila svjesna koliko jako pati. Konačno je pisala kući, napisavši mami i tati samo da je u San Franciscu, da je rodila dječaka i da dječak više nije s njom. Nije htjela dati više detalja niti da su joj prijetili s crveno vrućim žaračima. Odlazak kući tada nije bio dio njenih planova - barem ne njenih svjesnih planova - ali joj je počelo biti jasno da ako ponovo ne uspostavi neke svoje stare veze, njen vrijedan unutarnji dio će početi umirati, dio po dio, na način na koji snažno drvo umire od grana prema unutra kada je predugo bez vode.Majka joj je jednom odgovorila na poštanski broj koji joj je Polly dala kao svoju povratnu adresu, moleći je da se vrati u Castle Rock... da dođe kući. Priložila je novčanu uputnicu od sedam stotina dolara. Bilo je jako toplo u jeftinom stanu u kojem je Polly živjela nakon Keltonove smili, i na pola je prekinula pakiranje torbi da bi popila čašu hladne vode. Dok ju je ispijala, Polly je shvatila da se sprema ići kući samo zato što ju je majka tražila - skoro molila - da to učini. Nije zaista razmišljala o tome, što je sigurno bilo pogrešno. Takva vrsta ponašanja prvo reci, pa onda ispeci, joj je od početka uzrokovala nevolje, a ne kržljava mala stvarčica Dukea Sheehana.Tako je sjela na svoj uzak krevet i razmišljala o tome. Razmišljala je dugo i naporno. Konačno je poništila novčanu uputnicu i napisala pismo majci. Bilo je manje od stranice dugačko, ali joj je trebalo skoro četiri sata da ga napiše kako treba.

209

Želim se vratiti, ili barem pokušati na neko vrijeme, ali ne želim da otvaramo stare rane ako se vratim, pisala je. Ne znam da li je ono što zaista želim - početi novi život na starom mjestu - moguće za bilo koga, ali želim pokušati. Imam ideju: idemo se neko vrijeme dopisivati. Ti i ja, i ja i tata. Primijetila sam da je teže biti ljut i uvrijeđen na papiru, pa idemo neko vrijeme tako razgovarati prije nego budemo osobno razgovarali.Na taj su način razgovarali skoro šest mjeseci, i jednog dana u siječnju 1973, gospodin i gospođa Chalmers su se pojavili na njenim vratima s torbama u rukama. Rekli su da su odsjeli u Mark Hopkins hotelu, i ne vraćaju se u Castle Rock bez nje.Polly je razmišljala o tome, prolazeći sve vrste emocija: ljutnju što su tako samovoljni, žalosni užitak zbog slatke i prilično naivne kvalitete te samovolje, paniku da će odgovori na pitanja koja je tako vješto uspjela izbjeći u svojim pismima, kod kuće biti silom iz nje izvučeni.Obećala je ići na večeru s njima, ne više od toga - druge su odluke trebale čekati. Otac joj je rekao da je rezervirao sobu u Mark Hopkinsu samo za jednu noć. Tada bolje produži rezervaciju, rekla je Polly.Željela je razgovarati s njima što je više moguće, prije nego donese konačnu odluku intimniji oblik testiranja od onog koji se odvijao u njihovim pismima. Ali ta je prva noć bila jedina koju su imali. To je bila posljednja noć kada je vidjela svog oca zdravog i jakog, i većinom ju je provela u ljutom bijesu na njega.Stare svađe, koje su se lako izbjegavale u dopisivanju, su ponovo počele i prije nego što su se popile čaše vina prije večere. U početku su to bile samo iskre, ali kako je njen otac nastavio piti, razvile su se u nekontrolirani vatreni zid. On je zapalio iskru rekavši da su oboje smatrali da je Polly izvukla pouku i da je vrijeme da zakopaju sjekiru. Gospođa Chalmers je nadolila ulje na vatru, upadajući svojim starim hladnim slatkim razumnim glasom. Gdje je dijete, dušo? Barem bi nam to mogla reći. Pretpostavljam da si ga dala Sestrama.Polly je znala te glasove, i znala je što oni znače, iz davno prošlih vremena. Njen je otac naznačio svoju potrebu za uspostavljanjem kontrole; kontrola se mora uspostaviti pod svaku cijenu. Majka je naznačila da ona samo iskazuje svoju ljubav i brigu na jedini način

210

koji je znala, zahtijevajući informaciju. Oba glasa, tako poznata, tako voljena i prezirana, su zapalila stari, divlji bijes u njoj.Napustili su restoran na pola glavnog jela, i sljedećeg su dana gospodin i gospođa Chalmers sami odletjeli u Maine.Nakon tromjesečnog prekida, dopisivanje je ponovo počelo, oklijevajući. Prvo je pisala Pollyina majka, ispričavajući se za katastrofalno veče. Molbe za povratak kući su izostavljene. To je iznenadilo Polly... i ispunilo neki dubok i gotovo nepoznat dio nje zabrinutošću. Osjetila je da se majka konačno odrekla nje. To je bilo, u tim okolnostima, i glupo i previše popustljivo, ali to nije ni najmanje promijenilo te stihijske osjećaje.Vjerujem da ti sama znaš što hoćeš, pisala je Polly. To je teško prihvatiti i tvom ocu i meni, jer te mi još uvijek vidimo kao malu djevojčicu. Mislim da ga je uplašilo kada te je vidio tako lijepu i toliko stariju. I ne smiješ ga previše osuđivati zbog načina na koji je reagirao. Nije se dobro osjećao; ponovno ga je mučio želudac. Liječnik kaže da je to samo žučni mjehur, i jednom kad se složi da ga da izvaditi, sve će biti dobro, ali ja sam zabrinuta za njega.Polly je odgovorila istim pomirbenim tonom. Sada joj je to bilo lakše napraviti, jer je polazila satove poslovne škole i do daljnjega je odložila planove za povratak u Maine. I tada, krajem 1975. došao je telegram. Bio je kratak i okrutan: TVOJ OTAC IMA RAK. UMIRE. MOLIM TE DOĐI KUĆI. VOLI TE MAMA.Još je bio živ kada je Polly došla u bolnicu u Bridgton, u glavi joj se vrtilo od vremenske razlike i vidjevši stara mjesta, navrla su sva stara sjećanja. Ista misao čuđenja se pojavila u njenoj glavi na svakoj cesti koja je vodila s aerodroma Portland na visoka brda i niske planine zapadnog Mainea. Zadnji put kada sam to vidjela, bila sam dijete!Newton Chalmers je ležao u privatnoj sobi, dremuckajući ili u nesvijesti, s cijevima u nosu i aparatima sakupljenim oko sebe u mrtvom polukrugu. Umro je tri dana kasnije. Namjeravala se odmah vratiti u Kaliforniju - sada ju je već skoro smatrala domom - ali četiri dana nakon što joj je otac sahranjen, majka je doživjela srčani udar nakon kojeg je ostala invalid.Polly se preselila u kuću. Njegovala je majku sljedeća tri i pol mjeseca, i u nekom dijelu noći bi sanjala Norvillea, kuhara brzih jela u

211

Yor Best Diner. Norville se stalno okretao prema njoj u tim snovima, držeći telefon u svojoj desnoj ruci, onoj s orlom i riječima RADIJE SMRT NEGO SRAMOTA istetoviranima na stražnjoj strani.Polly, to je policija, rekao je Norville. Žele razgovarati s tobom. Poliy, to je policija. Žele razgovarati s tobom.Njena je majka izašla iz kreveta, ponovo stala na svoje noge i govorila o prodaji kuće i selidbi u Kaliforniju s Polly (nešto što nikad ne bi napravila, ali Polly je nije htjela lišiti njenih snova - sada je bila starija i malo ljubaznija) kada ju je pogodio drugi srčani udar. Tako se u to hladno i vlažno poslijepodne u ožujku 1976, Polly našla na groblju Homeland, pored svoje pratete Evelyn, i gledala je u lijes koji je stajao na užadi pored očevog svježeg groba.Njegovo je tijelo cijele zime ležalo u kripti Homelanda, čekajući da zemlja dovoljno omekša da se može pokopati. U jednoj od takvih grotesknih slučajnosti koju se ne bi usudio izmisliti ni ti jedan pristojan romanopisac, pokop muža je bio samo jedan dan prije nego je umrla žena. Busenje na vrhu posljednjeg počivališta Newtona Chalmersa još nije stavljeno; zemlja je još bila hladna i vlažna, a grob je izgledao bestidno gol. Pollyine oči su stalno lutale od lijesa majke prema očevom grobu. Kao da je čekala da ga se pristojno pokopa, pomislila je.Kada je završio kratki obred, prateta Evyie ju je pozvala sa strane. Pollyna posljedna živuća rođaka je stajala pored pogrebne kočije Hay & Peabody, mršavi štap od žene odjevene u crni ogrtač i neobično vesele crvene kaljače, Herbert Tareyton strpan u kut njenih ustiju. Zapalila je drvenu šibicu noktom palca dok se Polly približavala i pripalila vrh svoje cigarete. Duboko je udahnula i zatim izbacila dim u hladni proljetni zrak. Njen štap, (jednostavni jasenov štap; to je bilo tri godine prije nego je dobila štap Boston Posta kao najstariji građanin), se nalazio između njenih nogu.Sada, sjedeći u bostonskom stolcu za ljuljanje, što stara žena sigurno ne bi odobravala, Polly je izračunala da je teta Evyie imala osamdeset osam godina tog proljeća - osamdeset osam godina i još uvijek je pušila kao dimnjak - iako Polly nije izgledala puno drugačije nego kad je Polly bila mala djevojčica, nadajući se slatkišima iz očito neograničene zalihe koju je teta Evyie držala u svojoj pregači. Mnoge

212

su se stvari promijenile u Castle Rocku tih godina kad je nije bilo, ali teta Evyie nije bila jedna od njih."Pa, to je gotovo, " rekla je teta Evyie glasom hrapavim od cigareta. "U zemlji su, Polly. Majka i otac, oboje."Polly je tada briznula u plač, prava poplava suza. U početku je pomislila da će je teta Evyie pokušati utješiti, i njena se koža već ježila od dodira stare žene - nije željela da je se tješi.I nije trebala brinuti. Evelyn Chalmers nije nikad bila žena koja je vjerovala u tješenje ožalošćenih; možda je čak vjerovala, Polly je ponekad kasnije razmišljala, da je sama ideja tješenja iluzija. U svakom slučaju, stajala je tamo sa svojim štapom između svojih crvenih kaljača, pušila i čekala da Pollyine suze ustupe mjesto šmrcanju kad je ponovo uspostavila kontrolu nad sobom.Kada je to učinjeno, teta Evyie je pitala: "Tvoj momčić - onaj oko kojeg su toliko dizali galamu - je mrtav, zar ne?"Iako je tu tajnu ljubomorno čuvala od svih, Polly je ustanovila da je počela kimati. "Ime mu je bilo Kelton.""Prilično dobro ime," reklaje teta Evyie. Povukla je cigaretu i sporo izdahnula iz svojih ustiju kako bi mogla povući dim natrag kroz nos - ono što je Lorraine Chalmers nazivala "dvostrukom pumpom" nabirajući nos od gađenja dok je to izgovarala. "Znala sam to prvi put kad si me došla vidjeti nakon što si došla kući. Vidjela sam to u tvojim očima.""Došlo je do požara," rekla je Polly, gledajući je. Imala je maramicu, ali je bila previše namočena da bi joj mogla poslužiti; stavila ju je u džep kaputa i umjesto nje upotrijebila šake, gurajući ih u oči poput male djevojčice koja je pala s romobila i udarila koljeno. "Mlada žena koju sam zaposlila da ga čuva, ga je vjerojatno uzrokovala.""Au," reče teta Evyie. "Ali, želiš li znati tajnu, Trisha?"Polly je kimnula glavom, malo se smiješeći. Njeno je pravo ime bilo Patricia, ali od najranijeg djetinjstva je za sve bila Polly. Za sve osim tetu Evyie."Beba Kelton je mrtva... ali ti nisi." Teta Evyie je bacila cigaretu i upotrijebila svoj koščati prst kako bi kucnula po Pollynim prsima i time to naglasila. ''Ti nisi. Pa što ćeš s tim napraviti?"

213

Polly je razmislila. "Vraćam se u Kaliforniju," konačno reče. "To je sve što znam.""Da i to je za početak u redu. Ali nije dovoljno." I tada je teta Evyie rekla nešto slično onom što bi sama Polly rekla, nekoliko godina kasnije, kada je otišla na večeru u The Birches s Alanom Pangbornom: "Ti ovdje nisi krivac, Trisha? Jesi li to shvatila?""Ja... ja ne znam.""Onda nisi. Dok to ne shvatiš, bit će svejedno kamo ideš ili što radiš. Neće biti šanse.""Kakve šanse?" upitala je, zbunjena.''Tvoje šanse. Tvoje šanse da živiš svoj vlastiti život. Sada izgledaš kao žena koja vidi duhove. Ne vjeruju svi u duhove, ali ja vjerujem. Znaš li što su oni, Trisha?"Sporo je odmahnula glavom."Muškarci i žene koji ne mogu preboljeti prošlost," rekla je tetaEvyie. "To su duhovi. Ne oni." Zamahnula je rukom prema lijesu koji je stajao na svojoj užadi pored slučajno novog groba. "Mrtvi su mrtvi. Mi ih sahranimo, i oni ostaju sahranjeni.""Osjećam...""Da," reče teta Evvie. "Znam to. Ali oni ne. Tvoja majka i moj nećak ne. Tvoj momčić, onaj koji je umro kad te nije bilo, on ne osjeća. Razumiješ li me?"Razumjela je. U svakom slučaju malo."U pravu si što ne želiš ovdje ostati, Polly - barem si sada u pravu. Vrati se gdje si bila. Ili idi u neko novo mjesto - Salt Lake, Honolulu, Baghdad, gdje god želiš. Nije važno, jer ćeš se vratiti, prije ili kasnije. Znam to: ovo ti mjesto pripada i ti pripadaš njemu. To piše na svakoj crti tvog lica, u načinu na koji hodaš, načinu na koji govoriš, čak i u načinu na koji stišćeš oči kada gledaš nekoga koga prije nisi upoznala. Castle Rock je stvoren za tebe i ti za njega. Zato nema žurbe. "Idi kamo želiš," kako kaže Biblija. Ali idi tamo živa, Trisha. Nemoj biti duh. Ako postaneš jedan od njih, možda je bolje da se ne vratiš."Stara žena je pogledala okolo zamišljeno, vrteći glavom iznad svog štapa."Prokleti grad već ima dovoljno duhova," rekla je."Pokušat ću, teta Evyie."

214

"Da - znam da hoćeš. Pokušavanje - to je usađeno i u tebe." Teta Evyie ju je pogledala izbliza. "Bila si pošteno dijete, i sposobno dijete, iako nisi uvijek bila sretno dijete. Pa, sreća je za budale. To je sve čemu se mogu nadati, jadnici. Čini mi se da si još uvijek poštena i sposobna, a to je važna stvar. Mislim da ćeš uspjeti." Zatim energično, skoro arogantno: "Volim te, Trisha Chalmers. Uvijek i jesam.""I ja tebe volim, teta Evyie."Zatim su se, na pažljiv način na koji stari i mladi pokazuju osjećaje, zagrlile. Polly je osjetila stari miris vrećice tete Evyie - drhtanje ljubica - i to ju je ponovo natjeralo u plač.Kad se ponovo uspravila, teta Evyie je posegnula u džep kaputa. Polly ju je gledala da vidi kako će izvaditi maramicu, razmišljajući zapanjeno, da će konačno, nakon tolikih godina vidjeti staru ženu kako plače. Ali nije. Umjesto maramice, teta Evyie je izvadila jedan zamotani bombon, baš kao onih dana kada je Polly Chalmers bila mala djevojčica s pletenicama koje su visile s prednje strane njene mornarske bluze."Želiš li slatkiš, dušo?" upitala je veselo.

9Sumrak se počeo prikradati danu.Polly se uspravila u stolcu, svjesna da je skoro zaspala. Udarila je jednu od svojih ruku, i užasna strijela boli je projurila njenom rukom prije nego li ju je smijenilo još jedno vruće iščekujuće peckanje. Bit će užasno, točno. Kasnije večeras ili sutra, bit će zaista užasno.Ono što ne možeš promijeniti nije važno, Polly - ali postoji barem jedna stvar koju možeš promijeniti, moraš promijeniti. Moraš reći Alanu istinu o Keltonu. Moraš prestati sakrivati tog duha u svom srcu.Ali još jedan glas se pojavio kao odgovor - ljut, preplašen, bučan glas. Glas ponosa, pretpostavila je, samo to, ali je bila šokirana njegovom snagom i gorljivošću dok je zahtijevao da se ti stari dani, taj stari život ne iskopava... niti za Alana, niti za bilo koga drugoga. Da, prije svega, kratki život i jadna smrt njenog djeteta ne trebaju biti izloženi oštrim, dugim jezicima gradskih ogovaranja.Kakva je to glupost, Trisha? pitala je teta Evyie u njenoj glavi - teta Evvie koja je umrla prije toliko godina, dvostruko pumpajući svog

215

voljenog Herberta Tareytona do kraja. Što smeta ako Alan dozna kako je Kelton zaista umro ? Što smeta ako doznaju sve stare tračerice u gradu, od Lennyja Partridgea do Myrtle Keeton? Misliš da je ikome imalo stalo više do tvog djeteta, ti glupa gusko? Ne laskaj si - to je stara novost. Jedva vrijedna druge šalice kave kod Nan.Možda je tako... ali je bilo njeno. Prokletstvo, njeno. U svom životu i svojoj smrti, bio je njezin. I ona je bila svoja, također - ne majčina, niti očeva, niti Dukea Sheehana. Pripadala je samoj sebi. Ta uplašena, usamljena djevojka koja je prala svoje gaće svake noći u hrđavom kuhinjskom sudoperu, jer je imala samo tri para, ta uplašena djevojka kojoj je uvijek groznica čekala da se pojavi u kutu usana ili na rubu nosnica, ta djevojka koja je ponekad sjedila na prozoru koji je gledao na prozorčić za ventilaciju i polegla svoje čelo na ruke i plakala - ta djevojka je bila njezina. Njena sjećanja na nju i njenog sina zajedno u mraku noći, Kelton koji je sisao njenu malu sisu dok je ona čitala džepno izdanje Johna D. MacDonalda, a nepovezane sirene svirale i bučale kroz skučene i brdovite ulice grada, ta su sjećanja bila njena. Suze koje je prolila, šutnje koje je podnosila, duga maglovita poslijepodneva u restoranu pokušavajući izbjeći rimske ruke i ruske prste Norvillea Batesa, sram kojim je konačno uspostavila nelagodan mir, samostalnost i dostojanstvo koje je tako teško izborila i tako neodlučno da zadrži... te su stvari bile njene, i ne smiju pripadati gradu.Polly, to nije stvar toga što pripada gradu i znaš to. Pitanje je što pripada Alanu.Odmahnula je glavom natrag i naprijed dok je sjedila u stolcu za ljuljanje, potpuno nesvjesna da je napravila gestu negacije. Pretpostavila je da je provela previše besanih sati u previše beskrajnih mračnih jutara, da bi predala svoj unutarnji svijet bez borbe. S vremenom će reći Alanu sve - nije namjeravala čak tako dugo cijelu istinu držati tajnom - ali još nije došlo vrijeme. Sigurno ne... naročito kad su joj ruke govorile da nekoliko sljedećih dana neće moći mnogo razmišljati ni o čemu drugom osim o njima.Počeo je zvoniti telefon. To će biti Alan, koji se vratio iz patrole i nju provjerava. Polly je ustala i prešla sobu do njega. Pažljivo je podigla slušalicu, koristeći obje ruke, spremna mu reći stvari za koje je

216

vjerovala da želi čuti. Pokušao se uplesti glas tete Evyie, pokušavao joj je reći da je to loše ponašanje, dječje, popustljivo ponašanje, možda čak i opasno ponašanje. Polly je brzo i grubo odgurnula glas."Halo?" rekla je veselo. "Oh, bok Alane! Kako si? Dobro." Kratko je slušala, zatim se nasmiješila. Da je pogledala svoj odraz u ogledalu u hodniku, vidjela bi ženu koja je djelovala kao da vrišti... ali nije pogledala."Dobro, Alane," rekla je. "Dobro sam."

10Bilo je skoro vrijeme da ode na trkalište.Skoro."Hajde," šapnuo je Danforth Keeton. Znoj je curio niz njegovo lice poput ulja. "Hajde, hajde, hajde."Sjedio je pogrbljen iznad Dobitnog listića - sve je maknuo sa stola da bi napravio mjesto za nj, i veći dio dana je proveo igrajući se s njim. Započeo je sa svojim primjerkom Povijesti plave trave: četrdeset godina derbija u Kentuckyju. Prešao je barem dvadesetak derbija, i kositrenim konjima Dobitnog listića je davao imena sudionika na način kako je to opisao gospodin Gaunt. I kositreni konji koji su imali imena pobjedničkih konja iz derbija iz knjige stalno su dolazili prvi. To se stalno događalo. Bilo je zadivljujuće - tako zadivljujuće da je došlo četiri sata prije nego što je shvatio da je proveo dan igrajući se s davnim utrkama, a postojalo je još deset novih koje su se te iste večeri trebale odigrati na trkalištu Lewiston.Novac je čekao da ga se zaradi.Posljednji sat, današnji Daily Sun Lewistona okrenut na raspored s utrkama, je ležao s lijeve strane Dobitnog listića. Na desnoj strani je bio list papira koji je istrgao iz džepne bilježnice. Na papiru je bio popis napisan Keetonovim velikim, žurnim črčkarijama:1. utrka: BAZOOKA JOAN2. utrka: FILLY DELFIA3. utrka: TAMMY'S WONDER4. utrka: FM AMAZED5. utrka: BY GEORGE6. utrka: PUCKYBOY

217

7. utrka: CASCO THUNDER8. utrka: DELIGHTFUL SON 9. utrka: TIKOTIKOBilo je samo pet poslije podne, ali Danforth Keeton je već igrao posljednju utrku te noći. Konji su štropotali i njihali se na stazi. Jedan od njih je vodio šest dužina i prešao je cilj daleko ispred svih drugih.Keeton je zgrabio novine i proučavao ponovno večerašnji raspored utrka. Njegovo lice je tako jako zasjalo da je izgledao posvećeno. "Malabar!" šapnuo je i zamahnuo šakamau zrak. Olovka u jednoj šaci je jurnula i skočila poput odbjegle šivaće igle. "To je Malabar! Trideset prema jedan! Barem trideset prema jedan! Malabar, moj Bože!"Načrčkao je na komadu papira, nepravilno dišući dok je to radio. Pet minuta kasnije, Dobitni listić je bio zaključan u njegovom ormaru radne sobe i Danforth Keeton je bio na putu prema Lewistonu u svom cadillacu.

218

DEVETO POGLAVLJE

1U četvrt do deset u nedjelju ujutro, Nettie Cobb je obukla kaput i brzo ga zakopčala. Na njenom se licu očitavao izraz mrke odlučnosti. Stajala je u kuhinji. Raider je sjedio na podu, gledajući je kao da pita da li će to ovaj puta zaista izvesti."Da, zaista to mislim," rekla mu je.Raider je udario repom o pod, kao da kaže da zna da to ona može napraviti."Napravila sam fine lazanje za Polly i odnijet ću joj. Moje sjenilo je zaključano u ormaru, i znam da je zaključano. Ne trebam se vraćati provjeriti, jer to znam u svojoj glavi. Ta luda Poljakinja će me držati zatvorenicom u mojoj vlastitoj kući. Ako je vidim na cesti, pokazat ću joj! Upozorila sam je!"Trebala je izaći van. Trebala je i znala je to. Dva dana nije napuštala kuću i počela je shvaćati da što više to odlaže, da će joj postati sve teže. Što je dulje sjedila u dnevnoj sobi s povučenim zaslonima, teže joj je bilo ponovo ih podići. Mogla je osjetiti stari uznemiravajući užas koji se uvlačio u njene misli.Tako je jutros ustala rano - u pet sati! - i napravila fine lazanje za Polly, upravo onakve kakve je voljela, s puno špinata i gljiva. Gljive su bile iz konzerve, zato jer se nije usudila prošle noći otići na tržnicu, ali je mislila da će unatoč tome dobro ispasti. Sada su se nalazila na radnoj površini u kuhinji, a vrh tave je bio pokriven aluminijskom folijom.Podigla ju je i prošla kroz dnevnu sobu do vratiju. "Budi dobar momak, Raider. Vratit ću se za sat vremena. Osim ako mi Polly ne da kavu, onda će možda biti malo duže. Ali bit ću u redu. Nemam o čemu brinuti. Nisam ništa napravila plahtama one lude Poljakinje, i ako me bude gnjavila, pokazat ću joj samog vraga."Raider je ozbiljno zalajao da pokaže kako je razumio i vjerovao.Otvorila je vrata, provirila, nije vidjela ništa. Ford Street je bio napušten kako obično i je ulica malog grada rano u nedjelju ujutro. U

219

daljini, jedno je crkveno zvono zvalo baptiste velečasnog Rosea na službu božju, a drugo je zvalo katolike oca Brighama.Skupljajući svoju hrabrost, Nettie je zakoračila u nedjeljno sunce, stavila tavu s lazanjama na stepenicu, zatvorila vrata i zaključala ih. Zatim je uzela ključ od kuće i ogrebla se njime po nadlaktici, ostavljajući tanki crveni trag. Dok se naginjala da podigne tavu, ponovo je pomislila, Sada kada dođeš do pola bloka - možda i prije - počet ćeš razmišljati da ipak nisi zaista zatvorila vrata. Ali jesi. Stavila si lazanje dolje da to napraviš. A ako još uvijek ne vjeruješ, samo pogledaj svoju ruku i sjeti se da si napravila tu ogrebotinu svojim vlastitim ključem od kuće... nakon što si ga upotrijebila da zaključaš kuću. Sjeti se toga, Nettie i dobro ćeš se osjećati kada se budu uvlačile sumnje.To je bila divna stvar, i upotrebljavanje ključa da počeše ruku je bila odlična ideja. Crveni trag je bio nešto konkretno, i po prvi put u posljednja dva dana (i uglavnom besanih noći), Nettie se zaista osjećala bolje. Hodala je prema pločniku, uzdignute glave, s usnama tako čvrsto stisnutim da su skoro nestale. Kada je došla do pločnika, pogledala je na obje strane da nađe mali žuti auto lude Poljakinje. Ako ga bude vidjela, namjeravala je otići do njega i reći ludoj Poljakinji da je ostavi na miru. Ipak, nije ga bilo na vidiku. Jedini auto na vidiku je bio stari narančasti kamion, koji je bio parkiran na ulici, i bio je prazan.Dobro.Nettie je krenula prema kući Polly Chalmers i kad su je počele obuzimati sumnje, sjetila se da je sjenilo od stakla u boji zaključano, Raider je čuvao stražu, a prednja vrata su zaključana. Naročito ovo zadnje. Prednja vrata su zaključana, i trebala je samo pogledati izblijedjeli crveni znak na raci, da bi si to dokazala.Tako je Nettie nastavila koračati uzdignute glave, i kada je došla do ugla, skrenula je, ne osvrćući se.Kada se luda žena maknula s vidika, Hugh Priest je sjeo za volan narančastog gradskog kamiona kojeg je izvukao iz napuštenog voznog parka u sedam ujutro (legao je na sjedalo čim je vidio da je luda Nettie izašla na vrata). Stavio je mijenjač u ler, i pustio kamion da se kotura tiho i bešumno niz malu kosinu do kuće Nettie Cobb.

220

2Zvono na vratima probudilo je Polly iz maglovitog stanja koje nije bilo pravo spavanje već vrsta omamljenosti prepuna snova. Sjela je u krevetu i shvatila da je obučena u kućni kaput. Kada ga je obukla? Na trenutak se nije mogla sjetiti i to ju je uplašilo. Zatim se sjetila. Bol koju je očekivala pojavila se točno prema rasporedu, svakako najgora artritična bol u njenom cijelom životu. Probudila ju je u pet. Otišla je u kupaonu mokriti, a zatim je ustanovila da čak ne može uzeti komad toalet papira s role da se njime obriše. Zato je popila tabletu, obukla kućnu haljinu i sjela na stolac pored prozora spavaće sobe čekajući da počne djelovati. U nekom trenutku je vjerojatno postala umorna i vratila se u krevet.Imala je osjećaj kao da su joj ruke neobrađene keramičke figurice koje su se pekle sve dok skoro nisu počele pucati. Boj je bila i vruća i hladna, smještena duboko u njenom mesu poput složene mreže otrovnih žica. Držala je svoje ruke gore očajnički, ruke strašila, užasne, deformirane ruke, a dolje je zvono ponovo zazvonilo. Ispustila je zaprepašten mali uzvik.Krenula je prema stepenicama s rukama koje je držala ispred sebe poput šapa psića koji sjedi moleći slatkiš. "Tko je?" viknula je.Glas joj je bio promukao i rastezljiv od spavanja. Jezik je imao okus nečega što se koristilo kao podstava kutije za mačke."To je Nettie!" Glas se vratio prema gore. "Jesi li u redu, Polly?" Nettie. Mili bože, što je Nettie radila ovdje prije nego je svanula zora u nedjelju ujutro?"U redu sam!" odvratila je. "Moram staviti nešto na sebe! Upotrijebi svoj ključ, dušo!"Kada je čula da Nettien ključ počinje štropotati u bravi, Polly se požurila u kupaonu. Pogledala je na sat pored svog kreveta i vidjela da je zora svanula prije nekoliko sati. Nije došla da nešto stavi na sebe; njena kućna haljina će biti dobra za Nettie. Ali je trebala tabletu. Nije nikad, nikad u svojem životu trebala pilulu tako jako kao što je trebala sada.Nije znala koliko je njeno stanje loše dok je nije pokušala popiti. Tablete - u stvari kapsule - su bile u maloj staklenoj posudi na polici

221

iznad ornamentalnog kamina u sobi. Uspjela je staviti ruku u posudu, ali je ustanovila da je potpuno nesposobna zgrabiti jednu od tih kapsula kad je već došla do tamo. Njeni su prsti bili poput kliješta nekog stroja koji su se ukočili zbog nedostatka ulja.Pokušala je jače, koncentrirajući se na svoju volju prisiljavanja prstiju da se zatvore oko jedne želatinozne kapsule. Bila je nagrađena malim pokretom i velikim izljevom agonije. To je bilo sve. Ispustila je mali nejasan zvuk boli i frustracije.''Polly?" Sada, s dna stepenica, Nettien je glas bio zabrinut. Ljudi u Castle Rocku su možda smatrali Nettie smetenom, Polly pomisli, ali kad se ticalo promjena u Pollyinoj bolesti, Nettie uopće nije bila smetena. Bila je predugo u kući da bi je se moglo zavarati... i previše ju je voljela. "Polly, jesi li zaista u redu?""Odmah ću doći, dušo!" uzvratila je, nastojeći zvučati veselo i živahno. I dok je izvlačila ruku iz staklene posude i sagnula glavu iznad nje, pomislila je Molim te, Bože. Nemoj joj dozvoliti da sada dođe gore. Nemoj joj dozvoliti da vidi da ovo radim.Spustila je lice u posudu poput psa koji namjerava piti iz svoje zdjelice i pružila jezik. Bol, sram, užas, i najviše od svega depresija, sve kestenjasto i sivo, ju je obuhvatilo. Pritisnula je jezik na jednu kapsulu dok se nije prilijepila. Uvukla ju je u svoja usta, sada ne kao pas, već kao mravojed koji guta ukusan zalogaj, i progutala. Dok je tableta tražila svoj sićušni put do njenog grla, Polly je mislila da bi učinila bilo što da ponovo bude dobro.

3Hugh Priest je rijetko više sanjao; ovih dana nije toliko išao spavati koliko je gubio svijest. Ali prošle noći je sanjao, nešto izuzetno. San mu je rekao sve što treba znati, i sve što je trebao napraviti.U njemu, on je sjedio za svojim kuhinjskim stolom, ispijao pivo i gledao emisiju koja se zvala Rasprodaja stoljeća. Sve stvari koje su davali bile su stvari koje je vidio u tom dućanu, Potrebne stvari, a svi su natjecatelji krvarili iz svojih ušiju i kutova očiju. Smijali su se, ali su izgledali uplašeno.Odjednom je prigušen glas počeo zvati, "Hugh! Hugh! Pusti me van, Hugh!"

222

Dolazio je iz ormara. Otišao je tamo i otvorio ga, spreman da hladno priprijeti bilo kome tko se unutra sakriva. Ali nije bilo nikoga; samo uobičajeno mnoštvo čizmi, marama, kaputa, pribora za ribolov i njegove dvije puške."Hugh!"Pogleda gore, budući da je glas dolazio s police.Bio je to lisičji rep. Lisičji rep je govorio. I Hugh je odmah prepoznao glas. Bio je to glas Lelanda Gaunta. Skinuo je rep, ponovno uživajući u njegovoj raskošnoj mekoći, tkivu koje je bilo malo poput svile, malo poput vune, ali u stvari ništa od svega toga, već svoje vlastito tajanstveno ja."Hvala, Hugh," rekao je lisičji rep. "Zaista je zagušljivo ovdje. A na polici si ostavio staru lulu. Zaista smrdi. Fuj!""Da li si želio ići na drugo mjesto?" pitao je Hugh. Osjećao se pomalo glupo dok je razgovarao s lisičjim repom, čak i u snu."Ne - naviknut ću se. Ali moram razgovarati s tobom. Moraš nešto napraviti, sjećaš se? Obećao si.""Luda Nettie," složio se. "Moram izvesti psinu ludoj Nettie." "To je točno," rekao je lisičji rep, "i moraš je izvesti čim se probudiš. Zato slušaj."Hugh je slušao.Lisičji rep mu je rekao da nikoga neće biti kod kuće kod Nettie osim psa, ali sada kada je Hugh stvarno bio tu, odlučio je da bi bilo pametno kucati. Tako je napravio. Iznutra je čuo kako pandže dolaze po drvenom podu brzo škljocajući, ali ništa drugo. Ponovo je pokucao, za svaki slučaj. Jedan oštar lavež se začuo s druge strane vratiju."Raider?" upita Hugh. Lisičji rep mu je rekao da je to ime psa. Hugh je mislio da je to prilično dobro ime, čak i ako je žena koja ga je izmislila luđa od gljive ludare.Ponovo se začuo lavež, ovaj put ne tako oštar.Hugh je izvadio kolut za ključeve iz džepa na grudima kockaste lovačke jakne koju je nosio i proučavao ga je. Imao je taj kolut već dugo, i nije se više mogao sjetiti čemu su služili pojedini ključevi. Ali četiri od njih su bili otpirači, koji su se mogli lako prepoznati po svojim dugim cijevima, i to su bili oni koje je trebao.

223

Hugh je jednom pogledao okolo, vidio da je ulica napuštena kao i onda kada je prvi put došao i počeo je isprobavati ključeve, jedan po jedan.

4Kada je Nettie vidjela Pollyino bijelo, napuhnuto lice i upale oči, njeni vlastiti strahovi, koji su je izjedali poput oštrih zubiju lasice dok je išla ovamo, bili su zaboravljeni. Nije ni trebala pogledati Pollyine ruke, koje je još uvijek držala u razini struka (Kad je ovako bilo, užasno je boljelo ako bi ih pustila da vise), da bi znala kako stvari stoje s njom.Lazanja je bezobzirno stavljena na stol pored podnožja stepenica. Da je pala na pod, Nettie je ne bi ni pogledala. Nervozna žena koju je Castle Rock navikao gledati na svojim ulicama, žena koja je izgledala kao da se skriva od nekog ružnog nestašluka čak ako je samo išla do pošte, nije bila ovdje. To je bila drugačija Nettie, Nettie Polly Chalmers."Hajde," rekla je žustro. "U dnevnu sobu. Ja ću donijeti termalne rukavice.""Nettie, u redu sam," rekla je Polly slabo. "Samo sam popila tabletu, i sigurna sam da ću za nekoliko minuta -"Ali Nettie je stavila ruku oko nje i vodila ju je do dnevne sobe. "Što si radila? Jesi li spavala na njima, što misliš?""Ne - to bi me probudilo. To je samo..." Nasmijala se. To je bio slab, zbunjujući zvuk. "To je samo bol. Znala sam da će danas biti loše, ali nisam imala pojma koliko loše. A termalne rukavice ne pomažu.""Ponekad pomažu. Znaš da ponekad pomažu. Sada samo sjedni ovdje."Nettien ton nije trpio odbijanje. Stajala je iza Polly dok Polly nije sjela na mekan naslonjač. Zatim je otišla u donju kupaonicu po termalne rukavice. Polly je odustala od njih prije godinu dana, ali Nettie ih je, činilo se, poštivala tako da je to skoro bilo praznovjerje. Nettiena verzija pileće juhe, Alan ih je jednom nazvao, i oboje su se nasmijali.Polly je sjedila sa svojim rukama koje su se odmarale na naslonu stolca poput hrpa odbačenog drvlja i s čežnjom gledala preko sobe na kauč gdje su ona i Alan vodili ljubav u petak navečer. Tada je ruke uopće nisu boljele, i činilo se da je to bilo prije tisuću godina. Sinulo

224

joj je da je užitak, bez obzira kako dubok, sablasna, prolazna stvar. Ljubav možda okreće svijet, ali je bila uvjerena da krici jako ranjenih i duboko ožalošćenih okreću svijet na velikom staklenom polu njegove osi.Oh, ti glupi kauču, pomislila je. Oh, ti glupi, prazni kauču, čemu mi sada služiš?Nettie se vratila s termalnim rukavicama. Izgledale su poput proštepanih rukavica za pećnicu povezanih izoliranom električnom žicom. Žica s utikačem je vijugala iz stražnje strane lijeve rukavice. Polly je vidjela oglas za rukavice u Good House keeping. Nazvala je broj Nacionalne fondacije za artritis 800 i doznala da rukavice pružaju privremeno olakšanje u nekim slučajevima. Kad je pokazala oglas dr. Van Allenu, dodao je završetak koji joj je čak i prije dvije godine bio dosadno poznat: "Pa, ne može boljeti.""Nettie, sigurna sam da ću za nekoliko minuta-" "-se dobro osjećati," završila je Nettie. "Da, naravno da hoćeš. A možda će one pomoći. Podigni ruke, Polly."Polly odustane i podigne ruke. Nettie je držala rukavice za krajeve, stisnula ih da se otvore i spustila ih nježnošću stručnjaka bombaškog tima koji je pokrivao pakete C-4 s pokrivačem koji štiti od eksplozije. Njen je dodir bio nježan, iskusan i samilostan. Polly nije vjerovala da termalne rukavice mogu išta napraviti... ali Nettiena očita briga je već imala utjecaja.Nettie je uzela utikač, spustila se na koljena i skliznula do utikača uz rub poda blizu stolca. Rukavice su počele slabo zujati i prve vitice suhe topline počele su milovati kožu Pollyinih ruku."Previše si dobra prema meni," rekla je Polly nježno. "Znaš li to?""Ne mogu biti," odgovori Nettie. "Nikad." Njen glas je bio malo promukao, a u njenim se očima pojavilo jasan i bistar sjaj. "Polly, nije moja stvar da ti govorim, ali ne mogu više šutjeti. Moraš nešto napraviti za svoje ruke. Moraš. Stvari ne mogu tako dalje ići.""Znam draga, znam." Polly je napravila užasan napor da se uspne preko zida depresije koji se sagradio u njenoj glavi. "Zašto si došla, Nettie? Sigurno ne zato da pržiš moje ruke."Nettie se razvedrila. "Napravila sam ti lazanje!""Jesi li? Oh, Nettie, nisi trebala!"

225

"Ne? To nije ono što ja mislim. Ja mislim da nećeš moći kuhati niti danas, a niti sutra. Stavit ću ih u hladnjak.""Hvala ti. Hvala ti puno.""Drago mi je da sam to napravila. Sada kada te vidim i dvostruko drago." Krenula je prema vratima hodnika i osvrnula se. Tračak sunca joj je prešao preko lica, i u tom je trenutku Polly mogla vidjeti kako Nettie izgleda izmučeno i umorno, da njena vlastita bol nije bila tako velika. "Nemoj se micati, sada!"Polly prasne u smijeh, iznenađujući ih obje. "Ne mogu! U stupici sam!"U kuhinji, vrta hladnjaka su se otvorila i zatvorila dok je Nettie spremala lazanje. Zatim je povikala: "Da li da pristavim kavu? Da li bi željela šalicu? Mogu ti pomoći oko toga?""Da," reče Polly, "bilo bi dobro." Rukavice su sada jače zujale; bile su jako tople. Ili su one stvarno pomagale, ili je tableta počela djelovati na način na koji nije ona od pet sati. Najvjerojatnije je to bila kombinacija i jednog i drugog, pomislila je. "Ali ako se trebaš vratiti, Nettie-"Nettie se pojavila na vratima. Uzela je svoju pregaču iz smočnice i stavila je na sebe, a u jednoj ruci je držala stari limeni lončić za kavu. Nije htjela koristiti novi digitalni Toshiba aparat za kavu... a Polly je morala priznati da je ono što je izlazilo iz Nettienog limenog lončića bilo bolje."Nema boljeg mjesta na koje trebam ići od ovoga," rekla je. "Osim toga, kuća je zaključana, a Raider čuva stražu.""Sigurna sam," reče Polly, smiješeći se. Dobro je poznavala Raidera. Bio je težak oko deset kila i valjao bi se kako bi mu bilo tko - poštar, očitavač brojila, trgovački putnik - tko je došao u kuću, češkao trbuh."Mislim da će me ostaviti na miru," rekla je Nettie. "Upozorila sam je. Nisam je vidjela u blizini ili je čula, pa vjerujem da je konačno shvatila da sam ozbiljno mislila.""Upozorila koga? Na što?" upitala je Polly, ali Nettie je već otišla s vrata, a Polly je zaista bila zarobljena u svom stolcu s električnim rukavicama. Kad se Nettie ponovo pojavila s poslužavnikom za kavu, Percodan ju je počeo uvlačiti u maglu i ona je potpuno zaboravila

226

Nettienu čudnu primjedbu... što uopće nije bilo čudno, jer je Nettie često davala čudne primjedbe.Nettie je stavila vrhnje i šećer u Pollyinu kavu i podigla je kako bi ona mogla piti iz šalice. Razgovarale su o različitim stvarima, i naravno da se za kratko vrijeme razgovor okrenuo prema novom dućanu. Nettie joj je ponovo pričala o kupnji sjenila od stakla u boji, ali, s obzirom na važnu prirodu ovog događaja u Nettienom životu, i ne s tako napetim detaljima koje bi Polly očekivala. Ali ju je podsjetilo na nešto drugo u njenoj glavi: na poruku koju je gospodin Gaunt stavio u kutiju za kolač."Skoro sam zaboravila - gospodin Gaunt me tražio da navratim ovo poslijepodne. Rekao je da će možda imati predmet koji će me zanimati.""Ne ideš, zar ne? S ovakvim rukama?""Možda. Bolje su - mislim da su rukavice ovaj puta zaista djelovale, barem malo. A i moram nešto obaviti." Pogledala je Nettie pomalo molećivo."Pa... pretpostavljam." Nettie je iznenada nešto sinulo. "Znaš, mogla bi tamo otići na putu kući i pitati ga da li bi mogao doći do tvoje kuće!""Oh, ne Nettie - to ti nije usput!""Samo blok ili dva." Nettie je dobacila dražestan, lukav pogled sa strane, pored Polly. "Osim toga, možda ima još koji komad stakla u boji. Nemam dovoljno novaca za još jedan, ali on to ne zna, ništa ne košta ako pogledam, zar ne?""Ali tražiti ga da dođe ovdje-""Objasnit ću mu kako stoje stvari s tobom," Nettie je rekla odlučno i počela stavljati stvari na poslužavnik. "Pa, poslovni ljudi često imaju prezentacije - ako imaju nešto vrijedno za prodati."Polly ju je pogledala s užitkom i ljubavlju. "Znaš, drugačija si kada si ovdje, Nettie."Nettie ju je pogledala, iznenađena. "Jesam li?""Da.""Kako?""Na dobar način. Nije važno. Osim ako se ne budem ponovo loše osjećala, mislim da ću htjeti izaći poslijepodne. Ali ako budeš prolazila pored Potrebnih stvari-"

227

"Budem." Pogled loše sakrivene želje je sjao u Nettienim očima. Sada kad joj se pojavila ta ideja, zaokupila ju je svom snagom želje. Ako napravi nešto tako za Polly, bit će to tonik za njene živce, sigurno."- i ako on bude unutra, daj mu moj broj kod kuće i reci mu da me nazove ako je stigao predmet koji je želio da vidim. Možeš li to napraviti?""Naravno!" rekla je Nettie. Podigla se s poslužavnikom za kavu i odnijela ga u kuhinju. Vratila je pregaču na vješalicu u smočnici i vratila se u dnevnu sobu da skine termalne rukavice. Već je obukla kaput. Polly joj je ponovo zahvalila - ne samo za lazanje. Njene ruke su još uvijek jako boljele, ali bol je sada bila podnošljiva. A ponovno je mogla micati prstima."Nema na čemu," rekla je Nettie. "I znaš što? Zaista izgledaš bolje. Vraća ti se boja. Uplašila sam se kad sam te ugledala kada sam došla. Mogu li još nešto napraviti za tebe prije nego odem?""Ne, mislim da ne." Pružila je ruku i nespretno zgrabila jednu Nettienu ruku u svoje, koje su još uvijek bili crvene i veoma tople od rukavica. "Jako mi je drago da si navratila, dušo."U rijetkim trenucima kada se Nettie smijala, činila je to cijelim svojim licem; bilo je to nalik gledanju sunca koje se probija kroz oblake u oblačno jutro. "Volim te, Polly."Dirnuta, Polly je odgovorila: "I ja tebe volim, Nettie."Nettie je otišla. Tada ju je Polly posljednji put vidjela živu.

5Brava na prednjim vratima Nettie Cobb je bila komplicirana poput poklopca kutije bombona; prvi otpirač kojeg je Hugh probao, ju je otvorio nakon malo drmanja i trzanja. Otvorio je vrata.Mali psić, žuti s bijelom mrljom ispod vrata, sjedio je na podu hodnika. Jednom je oštro zalajao kada ga je sunčevo svjetlo obasjalo i prekrila velika Hughova sjena."Ti mora da si Raider," rekao je Hugh nježno, posežući u svoj džep.Pas je ponovo zalajao i otkotrljao se na leđa, iskrenuvši sve četiri šape."Pa to je zgodno!" rekao je Hugh. Raiderov kusati rep je udarao po drvenom podu, najvjerojatnije, slažući se. Hugh je zatvorio vrata i čučnuo pored psa. S jednom je rukom češkao desnu stranu prsiju psa

228

na čarobnom mjestu koje je na neki način povezano s njegovom desnom stražnjom šapom, pa je ona brzo počela mlatarati zrakom. Drugom je izvukao svoj Švicarski nož iz džepa."Vau, nisi li ti dobar momak?" Hugh je pjevuckao. "Nisi li?"Prestao je češkati i izvadio komadić papira iz džepa svoje košulje. Na njemu je bila ispisana rukopisom školarca poruka, koju mu je dao lisičji rep - Hugh je sjeo za kuhinjski stol i zapisao je čak prije nego se obukao, kako ne bi zaboravio niti jednu riječ.NITKO NE BACA BLATO NA MOJE ČISTE PLAHTE. REKLA SAM TI DA ĆU TI POKAZATI!Izvukao je vadičep sakriven u jednom od debelih proreza noža i na nj pribio poruku. Zatim je okrenuo tijelo noža sa strane i zatvorio ga u šaku tako da je vadičep provirio između drugog i trećeg prsta njegove snažne desne ruke. Vratio se češkanju Raidera, koji je cijelo to vrijeme ležao na leđima, veselo gledajući Hugha. Bio je sladak kao stjenka, pomislio je Hugh."Da! Nisi li ti najbolji stari momak? Nisi li ti najbolji stari?' upita Hugh, češkajući. Sada su obje stražnje noge mlatarale. Raider je izgledao poput psa koji je okretao pedale na nevidljivom biciklu. "Da, jesi! Da, jesi! A znaš što imam? Imam lisičji rep! Da, imam!"Hugh je držao vadičep s porukom prikvačenom na njemu iznad bijele mrlje na Raiderovim prsima."I znaš li još nešto? Ja ču ga zadržati!"Snažno je spustio desnu ruku. Lijevom, kojom je češkao Raidera, sada je pridržavao psa, dok je tri puta jako zavrtio vadičep. Topla krv je šiknula, smočivši mu obje ruke. Pas se na kratko stresao na podu, a zatim ostao mirno ležati. Više neće strogo i bezopasno lajati.Hugh je ustao, dok mu je srce snažno udaralo. Iznenada mu je bilo jako loše zbog onoga što je učinio - skoro se osjetio bolesnim. Možda je ona bila luda, možda nije, ali je bila sama na svijetu, i on je ubio onoga koji je bio najvjerojatnije njen jedini prokleti prijatelj.Obrisao je svoje krvave ruke u košulju. Mrlja se skoro uopće nije vidjela na tamnoj vuni. Nije mogao odvojiti oči od psa. On je to napravio. Da, on je to napravio i znao je to, ali je jedva mogao u to vjerovati. Kao da je bio u transu, ili nešto slično.

229

Unutarnji glas, onaj koji mu je povremeno govorio o sastancima Anonimnih alkoholičara, je iznenada progovorio. Da - i vjerujem da ćeš moći povjerovati u to, s vremenom. Ali nisi bio ni u kakvom transu; točno si znao što radiš.I zašto.Počela ga je obuzimati panika. Morao je izaći odavde. Polako je krenuo natraške hodnikom, a zatim promuklo zavikao kad je naletio na zatvorena prednja vrata. Pipao je tražeći kvaku, i konačno je pronašao. Pritisnuo ju je, otvorio vrata i iskliznuo iz kuće lude Nettie. Divlje je pogledao unaokolo, nekako očekujući da će vidjeti kako se ovdje sakupilo pola grada i kako ga gledaju ozbiljnim, osuđujućim očima. Nije vidio nikoga osim dječaka na biciklu. U košari dječakovog bicikla nalazio se mali Playmate hladnjak nagnut pod čudnim kutem. Hugh Priest nije dječaku podario više od letimičnog pogleda dok je prolazio, a kad je otišao, čula su se samo crkvena zvona... ovaj puta su zvala metodiste.Hugh je požurio stazom. Rekao je sebi da ne trči, ali je svejedno žurio dok nije došao do svog kamiona. Šeprtljavo je otvorio vrata, sjeo za volan, i gurnuo ključ za paljenje prema otvoru. Radio je to tri ili četiri puta, i prokleti ključ je stalno išao u stranu. Morao je smiriti desnu ruku lijevom, prije nego ga je konačno stavio tamo gdje mu je mjesto. Obrva mu je bila prekrivena kapljicama znoja. Pretrpio je mnoge mamurluke, ali se nikad nije ovako osjećao - ovo je bilo kao da će dobiti malariju, ili nešto slično.Kamion se pokrenuo s urlikom i riganjem plavog dima. Hughova noga se poskliznula sa spojke. Kamion je dva puta snažno, škljocajući odskočio od pločnika i stao. Dišući hrapavo kroz usta, Hugh ga je ponovo pokrenuo i brzo se odvezao.Kad je stigao do voznog parka (još uvijek je bio napušten kao i Mjesečeve planine) i zamijenio gradski kamion svojim starim ulubljenim Buickom, potpuno je zaboravio na Raidera i užasnu stvar koju je napravio s vadičepom. Morao je razmišljati o nečem važnom, nečem puno važnijem. Dok se vraćao prema voznom parku, zgrabilo ga je grozničavo uvjerenje: netko je bio u njegovoj kući kada ga nije bilo, i taj netko mu je ukrao lisičji rep.

230

Hugh je vozio kući brže od devedeset, zaustavio se desetak centimetara od svog klimavog trijema, uz hrpu šljunka i u oblaku prašine i potrčao stepenicama, preskačući po dvije odjednom. Uletio je unutra, otrčao do ormara, i naglo otvorio vrata. Stajao je na prstima i počeo pretraživati gornju policu svojim paničnim, drhtavim rukama.U početku nije mogao napipati ništa osim golog drveta, i Hugh je jecao od straha i bijesa. Tada je njegova ruka utonula duboko u tu mekanu raskoš koja nije bila niti svila, niti vuna i obuzme ga osjećaj mira i ispunjenja. Bilo je to kao hrana za gladne, odmor za iscrpljene... kinin za malaričare. Staccato udaranje bubnjeva u njegovim prsima konačno se počelo smirivati. Izvukao je lisičji rep iz skloništa i sjeo za kuhinjski stol. Raširio ga je preko svojih mesnatih bedra i počeo ga gladiti s obje ruke.Hugh je tako sjedio više od tri sata.

DESETO POGLAVLJE

1Dječak kojeg je Hugh vidio, ali nije prepoznao, onaj na biciklu, bio je Brian Rusk. Brian je usnio svoj vlastiti san prošle noći, i kao rezultat je morao tog jutra obaviti neke sitne poslove.U svom snu, trebala je početi sedma igra World Series - nekog starog World Series iz Elvisovog doba, predstavljajući staro apokaliptično rivalstvo, taj bejzbolski avatar*, Dodgersi protiv Yankeeja. Sandy Koufax je bio u bullpenu, zagrijavajući se za Da Bumsa. Također je razgovarao s Brianom Ruskom, koji je stajao pored njega, između igrališta. Sandy Koufax je rekao točno Brianu što treba napraviti. Tu je bio potpuno jasan; stavio je točku na svako i crticu na svako f. Tu nije bilo problema.* Utjelovljenje božanstva u hinduskoj mitologiji, bilo u čovjeka, bilo u životinju.Problem je bio taj: Brian to nije želio napraviti.Osjećao se poput odvratne osobe, svađajući se s legendom bejzbola kao što je Sandy Koufax, ali je svejedno pokušao. "Ne razumijete, gospodine Koufax." rekao je. "Ja sam trebao napraviti psinu Wilmi Jerzyck, i jesam. Već jesam."

231

"Pa što?" upita Sandy Koufax. "Što želiš reći, momče?""Pa, takva je bila pogodba. Osamdeset i pet centi i jedna psina.""Jesi li siguran u to, momče? Jedna psina? Jesi li siguran? Da li je rekao nešto kao 'ne više od jedne psine'? Nešto tako određeno?"Brian se nije mogao sjetiti, ali u njemu je sve jače rastao osjećaj da je prevaren. Ne... samo prevaren. Uhvaćen. Poput miša s komadićem sira."Da ti kažem nešto, momče. Posao-"Prekinuo je i ispustio malo unhh! dok je bacao jaku brzu loptu preko ruke. Skočila je u rukavicu hvatača s praskom puške. Prašina se podigla iz rukavice, i Brian je shvatio s očajem da je znao kome pripadaju te olujne plave oči koje su ga gledale iza hvatačeve maske. Te su oči pripadale gospodinu Gauntu.Sandy Koufax je uhvatio povratno bacanje, zatim je pogledao Braina mutnim očima poput smeđeg stakla. "Posao je ono što ja kažem da je Posao, momče."Oči Sandyja Koufaxa nisu uopće bile smeđe, Brian je shvatio u svom snu; bile su isto plave, što je imalo savršenog smisla, budući da je Sandy Koufax isto bio gospodin Gaunt."Ali-"Koufax/Gaunt je podigao svoju ruku s rukavicom. "Da ti nešto kažem, momče: mrzim tu riječ. Od svih riječi u engleskom jeziku, to je najgora. Mislim da je to najgora riječ u bilo kojem jeziku. Znaš što je stražnjica*, bush? To je mjesto odakle dolazi govno."* Igra riječi u engleskom - "but" znači ali, a "butt" stražnjica.Čovjek u staromodnoj uniformi Brooklyn Dodgersa je sakrio bejzbol loptu u svoju rukavicu i okrenuo se potpuno licem prema Brianu. Bio je to gospodin Gaunt, da, i Brian je osjetio kako je hladan, tmuran užas zahvatio njegovo srce. "Ja jesam rekao da želim da izvedeš psinu Wilmi, Briane, to je istina, ali nikad nisam rekao da je to jedna i jedina psina koju želim da joj izvedeš.To si ti samo pretpostavio, momče. Vjeruješ li mi, ili bi želio čuti snimku našeg razgovora?""Vjerujem vam," rekao je Brian. Bio je sada opasno na rubu jecanja. "Vjerujem vam, ali-""Što sam ti upravo rekao o toj riječi, momče?"Brian spusti glavu i teško proguta.

232

"Trebaš naučiti cjenkati se," reče Koufax/Gaunt. "Ti i svi u Castle Rocku. To je jedan od razloga zašto sam došao - da vodim seminar o lijepoj umjetnosti cjenkanja. Postojao je jedan momak u gradu, muškarac po imenu Merrill, koji je nešto malo znao o tome, ali ga već dugo nema i teško ga je naći." Nacerio se, otkrivajući velike, nepravilne zube Lelanda Gaunta, na uskom, mrzovoljnom licu Sandyja Koufaxa. "A riječ 'Posao', Briane - moram te puno podučiti i o tom predmetu, također.""Ali-" Riječ je izašla iz Brainovih ustiju prije nego ju je mogao zadržati."Nema ali u tome, "Koufax/Gaunt je rekao. Nagnuo se naprijed. Njegovo je lice ozbiljno promatralo Briana iza šilta bejzbol kape. "Gospodin Gaunt zna najbolje. Možeš li to reći, Briane?"Brianovo grlo je radilo, ali iz njega nije proizašao nikakav zvuk. Osjetio je vruće, nesputane suze iza svojih očiju.Velika, hladna ruka se spustila na Brianovo rame. I stisnula ga. "Reci to!""Gospodin Gaunt..." Brian je ponovo trebao progutati kako bi napravio mjesta riječima. "Gospodin Gaunt zna najbolje.""U redu je, momče. To je sasvim točno. I to znači da ćeš napraviti ono što ja kažem... ili inače."Brian skupi svu svoju volju i pokuša posljednji put."Što ako ipak kažem ne? Što ako kažem ne zato što nisam razumio, kako ih zovete, uvjete?"Koufax/Gaunt izvadi bejzbol loptu iz rukavice i zatvori je u ruku. Male kapi krvi počele su curiti sa šavova."Zaista ne možeš reći ne, Briane," rekao je tiho. "Ne više. Ovo je sedma igra World Series. Sada će svi nepromišljeni potezi izazvati probleme i vrijeme je da se odlučiš ili odustaneš. Pogledaj oko sebe. Idi i dobro pogledaj."Brian je pogledao okolo i užasnuo se kada je vidio da je Ebbets Field tako pun da su stajali i u prolazima... i sve ih je poznavao. Vidio je i mamu i tatu kako sjede s njegovim malim bratom, Seanom u loži povjerenika iza vratiju. Njegov razred s govorne terapije, kojem je s jedne strane stajala gđica Ratcliffe, a s druge njen glupi dečko, Lester Pratt, je bio smješten uzduž linije prve baze, i pili su Royal Crown

233

Colu i žvakali hrenovke u pecivu. Cijeli šerifov ured Castle Rocka je sjedio na otvorenom dijelu tribine, i ispijali su pivu iz papirnatih čaša sa slikom ovogodišnjih natjecateljki za Miss Rheingold. Vidio je svoj razred s vjeronauka, gradske izbornike, Myru i Chucka Evansa, svoje ujne, ujake, svoje bratiće. Tamo, iza treće baze je sjedio Sonny Jackett, i kada je Koufax/Gaunt bacio loptu koja je krvarila i kada je ponovo prasnula poput puške u rukavici hvatača, Brian je vidio da sada lice iza maske pripada Hughu Priestu."Pregazit ću te, malo momče," rekao je Hugh dok je bacao natrag loptu. "Prisiliti te da skvičiš.""Vidiš, momče, nije to više samo pitanje bejzbol sličice," Koufax/Gaunt je rekao pored njega. "Znaš to, zar ne? Kad si bacio ono blato na plahte Wilme Jerzyck, nešto si započeo. Poput momka koji pokrene lavinu samo time što je preglasno vikao toplog zimskog dana. Sada je tvoj izbor jednostavan. Možeš nastaviti... ili možeš ostati gdje jesi i bit ćeš sahranjen."U svom je snu Brian konačno počeo plakati. Vidio je, u redu. Jako dobro je vidio da je sada prekasno da napravi nešto drugačije.Gaunt je stisnuo bejzbol lopticu. Još više krvi je poteklo i njegovi su prsti dublje utonuli u njenu bijelu, mesnatu površinu. "Ako ne želiš da svi u gradu saznaju da si ti taj koji je pokrenuo lavinu, Briane, bolje ti je da napraviš što sam ti rekao."Brian je još jače zaplakao."Kada imaš posla sa mnom," rekao je Gaunt, pripremajući se za bacanje, "trebaš zapamtiti dvije stvari: gospodin Gaunt zna najbolje... i posao nije gotov dok gospodin Gaunt ne kaže da je posao gotov."Bacio ju je vijugavim iznenadnim udarcem tako da Sandyju Koufaxu nikako nije mogao uzvratiti, (to je, barem, bilo ponizno mišljenje Brianova oca) i kada je lopta ovaj puta udarila rukavicu Hugha Priesta, eksplodirala je. Krv, i dlake i vlaknasti komadići mesa letjeli su u jasnom jesenjem suncu. I Brian se probudio, plačući u svoj jastuk.

2Sada je krenuo napraviti što mu je rekao gospodin Gaunt da mora napraviti. Bilo je prilično jednostavno otići; jednostavno je rekao majci i ocu da ne želi jutros ići u crkvu, jer je osjećao mučninu u

234

želucu, (a to nije niti bila laž). Kada su otišli, započeo je s pripremama.Bilo je teško okretati pedale na biciklu i još teže držati ravnotežu, zbog Playmate hladnjaka u košari bicikla. Bila je veoma teška, i kad je došao do kuće Jerzyckovih, bio je sav znojan i bez daha. Ovaj puta nije bilo oklijevanja, nije pozvonio na zvono, nije unaprijed pripremio priču. Nikoga nije bilo tamo. Sandy Koufax/Leland Gaunt mu je u snu rekao da će Jerzyckovi ostati kasno nakon mise u jedanaest sati kako bi raspravljali o nadolazećoj svečanosti Noći Casina, a poslije će posjetiti prijatelje. Brian mu je vjerovao. Sada je samo želio što je brže moguće završiti taj užasan posao. A kada to napravi, otići će kući, parkirati svoj bicikl i provesti ostatak dana u krevetu.Podigao je hladnjak iz košare za bicikl s obje ruke, i stavio ga na travu. Bio je iza grma, gdje ga nitko nije mogao vidjeti. Ono što će napraviti, bit će bučno, ali Koufax/Gaunt mu je rekao da ne brine zbog toga. Rekao je da su većina ljudi u Willow Streetu katolici, a skoro svi oni koji nisu išli na misu u jedanaest stai, su otišli u osam, nakon čega će otići na različite nedjeljne izlete. Brian nije znao da li je to istina ili ne. Znao je zasigurno samo dvije stvari: gospodin Gaunt zna najbolje, i posao nije gotov dok gospodin Gaunt ne kaže da je posao gotov.A to je bio posao.Brian je otvorio Playmate hladnjak. Unutraje bilo desetak kamena odgovarajuće veličine. Svaki je bio omotan komadom papira iz Brianove školske bilježnice i pričvršćen s jednom ili dvije elastike. Ova jednostavna poruka je bila ispisana na svakom papiru velikim slovima:REKLA SAM TI DA ME OSTAVIŠ NA MIRU OVO TI JE POSLJEDNJE UPOZORENJE.Brian uzme jednog od njih i krene tratinom dok nije bio manje od tri metra od velikog prozora Jerzyckove dnevne sobe - onog koji se nazivao "veliki prozor" ranih šezdesetih, kada je ta kuća sagrađena. Zavitlao je, na trenutak oklijevao, i zatim ga pustio da leti poput Sandyja Koufaxa koji se suočio s početnim udaračem u sedmoj igri World Series. Čuo se jak i neugodan tresak, nakon kojeg je slijedio udarac kada je kamen udario tepih dnevne sobe i otkoturao se na pod.

235

Zvuk je čudno utjecao na Briana. Napustio ga je strah, i njegova odbojnost prema daljnjem zadatku - koji ni najbujnija mašta nije mogla odbaciti kao nedosljednu psinu - također je nestala. Zvuk razbijenog stakla ga je uzbudio... u stvari, počeo se osjećati onako kako se osjećao kada je sanjario o gđici Ratcliffe. Ta su sanjarenja bila glupa, i znao je to sada, ali nije bilo ničega glupog u ovome. Ovo je bilo stvarno.Pored toga, otkrio je da sada još više želi sličicu Sanyja Koufaxa. Otkrio je još jednu veliku činjenicu o vlasništvu i neobičnom psihološkom stanju koje izaziva: što više netko mora pretrpjeti zbog nečega što ima, to više želi zadržati tu stvar.Brian je uzeo još dva kamena i otišao do razbijenog velikog prozora. Pogledao je unutra i vidio kamen koji je bacio. Ležao je kod vrata između dnevne sobe i kuhinje. Djelovao je tamo veoma neobično - kao da vidiš gumenu čizmu na crkvenom oltaru ili ružu koja leži na motoru traktora. Jedna od elastika koja je držala poruku na kamenu je puknula, ali druga je još bila u redu. Brianov pogled je skrenuo u lijevo i otkrio je da promatra Jerzyckov Sony televizor.Brian zavitla i baci. Kamen je udario Sony TV ravno u sredinu. Čuo se šuplji udarac, bljesak svjetla i staklo je zasulo tepih. TV je zateturao na svom stoliću, ali nije potpuno pao. "Udaraaac tri.'"promrljao je Brian, zatim ispustio čudan, gušeći smijeh.Bacio je sljedeći kamen u gomilu keramičkih ukrasnih stvarčica koje su stajale na stolu pored sofe, ali je promašio. Udario je zid i izdubio komad žbuke.Brian zgrabi ručku Playmatea i odvuče je okolo sa strane kuće. Razbio je dva prozora spavaće sobe. Sa stražnje strane je bacio kamen veličine štruce kruha kroz prozor na gornjoj polovici kuhinjskih vratiju, i zatim ih još nekoliko bacio kroz rupu. Jedan od njih je razbio Cuisinart koji je stajao na radnoj površini. Još jedan je bacio kroz prednji stakleni dio Radar Rangea i sletio je ravno u mikrovalnu. "Udaaarac tri! Sjedni, momče!" Brian je vikao, a zatim se smijao tako jako da se skoro upišao u gaće.Kada je muka prošla, završio je svoj krug oko kuće. Sada je Playmate bio lakši; otkrio je da ga može nositi jednom rukom. Upotrijebio je posljednja tri kamena kako bi razbio podrumske prozore koji su se

236

vidjeli između Wilminog jesenjeg cvijeća, zatim je potrgao nekoliko cvjetova, kao dodatak. Kada je to napravio, zatvorio je hladnjak, vratio se biciklu, stavio Playmate u košaru i popeo se da bi se odvezao kući.Mislaburskovi su živjeli pored Jerzyckovih. Kada je Brian počeo okretati pedale na prilazu Jerzyckovih, gđa Mislaburski je otvorila prednja vrata i izašla na trijem. Bila je odjevena u svijetlozeleni kućni ogrtač. Kosa joj je bila zamotana u crvenu maramu. Izgledala je poput reklame za Božić u paklu."Što se događa, dječače?" upitala je oštro. "Ne znam, točno. Mislim da se gospodin i gospođa Jerzyck svađaju," reče Brian, ne zaustavljajući se. "Samo sam navratio da ih pitam trebaju li koga da im zgrta snijeg na prilazu ove zime, ali sam odlučio vratiti se drugi put."Gđa Mislaburski je uputila kratak, zlokoban pogled prema Jerzyckovoj kući. Zbog grmlja, mogla je vidjeti samo drugi kat s mjesta gdje je stajala. "Da sam na tvom mjestu, ne bih se uopće vraćala," rekla je. "Ta me žena podsjeća na one male ribe koje imaju dolje u Južnoj Americi. One koje pojedu cijelu kravu.""Pirane," reče Brian."Točno. Te ribe."Brian je nastavio okretati pedale. Sada je napuštao ženu u zelenom kućnom ogrtaču i crvenoj marami. Njegovo je srce još uvijek bilo užurbano, ali nije ludo udaralo, niti je jurilo ili nešto slično. Dio njega je bio siguran da još uvijek spava. Nije se uopće osjećao kao on - ne kao Brian Rusk koji ima sve petice i četvorke, Brian Rusk koji je bio član Učeničkog vijeća i Srednjoškolske lige dobrih građana, Brian Rusk koji nije imao ništa drugo osim odličnih ocjena iz vladanja."Ona će jednom nekoga ubiti!" ogorčeno je povikala gđa Mislaburski za Brianom. "Zapamti moje riječi!"Brian je šapnuo ispod daha: "Neću se nimalo iznenaditi."Zaista je proveo ostatak dana u krevetu. U običnim okolnostima to bi zabrinulo Coru, možda toliko da bi Briana odvela doktoru u Box u Norway. Međutim danas, je jedva i primijetila da joj se sin ne osjeća dobro. To je bilo zbog prekrasnih naočala koje joj je prodao gospodin Gaunt - bila je potpuno oduševljena njima.

237

Brian je ustao u šest sati, oko petnaest minuta prije nego se njegov otac vratio s ribolova na jezeru s dva prijatelja. Uzeo je Pepsi iz frižidera i stao pored peći, ispijajući je. Osjećao se malo bolje.Osjećao je da je možda konačno ispunio svoj dio posla koji je sklopio s gospodinom Gauntom.Također je ocjenio da gospodin Gaunt zaista zna najbolje.

3Nettie Cobb, nimalo ne sluteći da je kod kuće čeka neugodno iznenađenje, bila je jako dobro raspoložena dok je hodala Main Streetom prema Potrebnim stvarima. Imala je jaku intuiciju da će dućan biti otvoren bez obzira na to što je nedjelja, i nije bila razočarana."Gospođo Cobb!" rekao je Leland Gaunt kad je ulazila. "Kako mi je jako drago što vas vidim!""I meni je drago da vas vidim, gospodine Gaunt," rekla je... i bilo joj je.Gospodin Gaunt je došao ispružene ruke, ali Nettie je ustuknula pred njegovim dodirom. Bilo je to užasno ponašanje, tako nepristojno, ali si jednostavno nije mogla pomoći. A činilo se da gospodin Gaunt razumije, Bog ga blagoslovio. Nasmiješio se i predomislio se i umjesto toga zatvorio vrata za njom. Okrenuo je natpis s OTVORENO na ZATVORENO brzinom profesionalnog kartaša koji sakriva asa."Sjednite, gđo Cobb! Molim vas! Sjednite!""Pa, uredu... ali samo sam vam došla reći da Polly... Polly je..." Osjećala se čudno nekako. Ne sasvim loše, ali čudno. Lelujavo u glavi. Prilično graciozno je sjela u jedan od plišanih stolaca. Tada je gospodin Gaunt stao ispred nje, njegove oči fiksirane na njene, i činilo se da je svijet ponovo usredotočen na njemu i smiruje se."Polly se ne osjeća dobro, zar ne?" upita gospodin Gaunt."To je to," složi se Nettie zahvalno. "Njene ruke, znate. Ona ima...""Artritis, da užasno, takva sramota, događa se sranje, život je kurva, a onda umreš, gadna stvar. Znam, Nettie." Oči gospodina Gaunta su ponovo rasle. "Ali nema potrebe da je zovem... ili da je posjetim, zbog toga. Njene ruke su sada već bolje.""Jesu li?" upita Nettie iz daljine.

238

"Možete se kladiti! Još uvijek bole, naravno, što je dobro, ali ne bole tako jako da ne bi mogla doći i to je još bolje - ne slažeš li se, Nettie?"Da," reče Nettie slabo, ali nije imala pojma s čim se složila."Ti," reče gospodin Gaunt svojim najnježnijim, najveselijim glasom, "Imaš velik dan pred sobom, Nettie.""Imam li?" To je bila novost za nju; planirala je provesti poslijepodne u svom omiljenom stolcu u dnevnom boravku, pletući i gledajući TV s Raiderom pored svojih nogu."Da. Vrlo velik dan. Zato želim da ovdje sjediš i odmaraš se malo dok nešto ne donesem. Hoćeš li napraviti to?""Da...""Dobro. I zatvori oči, zašto ne? Zaista se dobro odmori, Nettie!"Nettie je poslušno zatvorila oči, Nakon neodređenog vremena, gospodin Gaunt joj je rekao da ih ponovno otvori. Napravila je to, i osjetila razočarenje. Kada ti ljudi kažu da zatvoriš oči, ponekad ti žele dati nešto lijepo. Dar. Nadala se da će, kada ponovo otvori oči, gospodin Gaunt možda držati još jedno sjenilo od stakla u boji, ali on je imao samo blok ceduljica. Listovi su bili mali i ružičasti. Svaki je u zaglavku imao riječiUPOZORENJE O PROMETNOM PREKRŠAJU."Oh," reče. "Mislila sam da će možda biti staklo u boji.""Mislim da ti više neće trebati staklo u boji, Nettie.""Ne?" Ponovo se vratio osjećaj razočaranja. Ovaj put je bio jači."Ne. Žalosno, ali istinito. Vjerujem da se još uvijek sjećaš da si obećala napraviti nešto za mene." Gospodin Gaunt je sjeo pored nje. "Sjećaš se toga, zar ne?""Da," rekla je. "Želite da izvedem psinu Busteru. Želite da stavim neke papire u njegovu kuću.""Točno, Nettie - jako dobro. Da li još uvijek imaš ključ koji sam ti dao?"Polako, poput žene u podvodnom baletu, Nettie je izvadila ključ iz desnog džepa svog kaputa. Dignula ga je tako da ga gospodin Gaunt može vidjeti."To je jako dobro!" rekao joj je toplo. "Sada ga vrati, Nettie. Vrati ga tamo gdje je na sigurnom."Ona je to napravila.

239

"Sada. Evo papira." Stavio je ružičasti blok u jednu njenu ruku. U drugu je stavio kutiju selotejpa. Alarmna zvona su se negdje uključila u njoj, ali su bila daleko, jedva čujna."Nadam se da to neće trajati dugo. Trebam uskoro ići kući. Moram nahraniti Raidera. On je moj mali pas.""Znam sve o Raideru," rekao je gospodin Gaunt i pružio Nettie širok osmijeh. "Ali imam osjećaj da danas nema veliki apetit. Mislim da ne trebaš brinuti o njemu iscrpljenom na kuhinjskom podu.""Ali-"Dodirnuo je njene usne jednim od svojih dugih prstiju, i iznenada joj je postalo mučno u želucu."Nemojte," zacvilila je, odmičući se u svom stolcu. "Nemojte, to je grozno.""Tako mi kažu," složi se gospodin Gaunt. "Pa ako ne želiš da budem grozan prema tebi, Nettie, ne smiješ mi nikad više reći tu odvratnu malu riječ.""Koju riječ?""Ali. Ne odobravam tu riječ... U stvari, mislim da je pošteno aku budem rekao da mrzim tu riječ. U najboljem od svih mogućih svjetova, nema potrebe za takvom cmizdravom malom riječi. Želim da mi govoriš nešto drugo, Nettie - želim da mi govoriš riječi koje volim. Riječi koje naprosto obožavam.""Koje riječi?" "Gospodin Gaunt zna najbolje. Reci to.""Gospodin Gaunt zna najbolje," ponovila je, i čim su riječi izašle iz njenih usta, shvatila je koliko su apsolutno i potpuno točne."Gospodin Gaunt uvijek zna najbolje.""Gospodin Gaunt uvijek zna najbolje.""Točno. Baš poput Oca," reče gospodin Gaunt i zatim se odvratno nasmije. Bilo je nalik zvuku kamenih ploča koje se miču duboko u zemlji, i boja njegovih očiju se brzo mijenjala od plave do zelene do smeđe i crne kada je to radio. "Sada, Nettie - slušaj pažljivo. Moraš napraviti ovu malu stvarčicu za mene i onda možeš ići kući. Razumiješ li?"Nettie je razumjela.I slušala je vrlo pažljivo.

240

4Južni Pariz je mali i prljav tvornički grad, tridesetak kilometara sjeveroistočno od Castle Rocka. To nije jedini nevažni grad Maine koji je dobio ime po europskom gradu ili državi; postoji Madrid (stanovnici ga izgovaraju Maddrid), Sweden, Etna, Calais (koji se izgovara tako da se rimuje s Dallas), Cambridge i Frankfort. Netko možda zna kako ili zašt je tako mnogo mjesta na cesti dobilo tako egzotično različita imena, ali ja ne znam.Ono što znam je da se oko prije dvadeset godina jako dobar francuski kuhar odlučio preseliti iz New Yorka i otvoriti svoj restoran u području jezera Mainea i da je dalje odlučio da nema boljeg mjesta za takav poduhvat od grada po imenu Južni Pariz. Čak niti odvratan smrad tvornica za štavljenje ga nije mogao razuvjeriti. Rezultat je bila ugostiteljska ustanova nazvana Maurice. Još i danas je tamo, na Route 117 pored željezničkih tračnica i na suprotnoj strani od McDonald'sa. I te nedjelje, 13. listopada, Danforth "Buster" Keeton je odveo svoju ženu na ručak kod Mauricea.Myrtle je provela veći dio nedjelje u ushićenoj ošamućenosti, a razlog nije bila dobra hrana kod Mauricea. Nekoliko posljednjih mjeseci - skoro - godinu dana u stvari, - život s Danforthom je bio izrazito neugodan. Potpuno ju je zapostavljao... osim kad je urlao na nju.Njeno samopoštovanje, koje nikad nije bilo jako visoko, zaronilo je u nove dubine. Znala je kao i svaka druga žena da se uvrede ne trebaju uvijek davati šakama da bi bile djelotvorne. Muškarci kao i žene mogu zadati ranu i svojim jezicima, a Danforth Keeton je jako dobro znao kako koristiti svoj; u posljednjih godinu dana nanio joj je tisuću nevidljivih rana s oštrim rubovima svog jezika.Nije znala za kockanje - zaista je vjerovala da većinom ide na trkalište gledati. Nije znala niti za pronevjeru. Znala je da su neki članovi Danforth obitelji bili nestabilni, ali nije to ponašanje povezivala sa samim Danforthom. Nije previše pio, nije zaboravljao odjenuti se prije odlaska ujutro, nije razgovarao s ljudima kojih tamo nema, pa je pretpostavila da je u redu. Drugim riječima, pretpostavila je da nešto nije u redu s njom. Da je u nekom trenutku to nešto jednostavno bilo uzrokom da je Danforth prestane voljeti.

241

Posljednjih šest mjeseci je provela pokušavajući se suočiti s mračnim izgledima trideset ili četrdeset godina bez ljubavi koji su se nalazili pred njom, kao supruga tog čovjeka, čovjeka koji je na trenutke postajao ljut, hladno sarkastičan, i nije obraćao pažnju na nju. Što se tiče Danfortha, postala je samo još jedan komad pokućstva... osim, naravno, kad mu ne bi udovoljavala. Kad bi to napravila - kad njegova večera nije bila spremna za njega kada je on spreman za nju, kad bi mu pod u njegovoj radnoj sobi izgledao prljavo, čak kada su stranice u novinama bile krivo poredane kada dođe doručkovati - zvao ju je glupačom. Rekao joj je da kad bi joj pala guzica, ne bi znala gdje da je pronađe. Rekao joj je da kad bi mozak bio crni prah, ona ne bi mogla ispuhati svoj nos bez upaljača. U početku se pokušala obraniti od tih tirada, ali on je srušio njenu obranu kao da su to zidovi dječjeg dvorca od kartona. Ako bi se ona razljutila, on bi je nadmašio takvim bijesom koji bi je plašio. Zato je odustala od ljutnje i umjesto toga se povukla u zbunjenost. Tih se dana samo bespomoćno smijala u lice njegove ljutnje, obećavši da će bolje raditi, i otišla bi u sobu, gdje bi legla na krevet i plakala i pitala se što je postalo od nje i željela-željela-željela da ima prijatelja s kojim bi mogla razgovarati.Umjesto toga, razgovarala je s lutkama. Počela ih je sakupljati prvih godina svog braka i uvijek ih je držala u kutijama na tavanu. Međutim, posljednje godine ih je donijela dolje u sobu u kojoj je šivala, i ponekad, nakon što je prolila suze, uvukla bi se u sobu za šivanje i igrala s njima. One nikad nisu vikale. One je nikad nisu ignorirale. One je nikad nisu pitale kako je postala tako glupa, da li je takva po prirodi ili je uzimala satove.Jučer je u novom dućanu našla najljepšu od svih lutki.I danas se sve promijenilo.Točnije, ovog jutra.Njena je ruka spuznula ispod stola i uštipnula se, (ne po prvi put), samo da se uvjeri da ne sanja. Ali nakon štipanja je još uvijek bila ovdje u Mauriceu, sjedila obasjana tračkom listopadskog sunca, a Danforth je još uvijek bio tamo, nasuprot njoj za stolom, jeo s veoma dobrim apetitom, njegovo lice obavijeno osmijehom koji joj je izgledao gotovo tuđ, budući da ga već dugo nije vidjela.

242

Nije znala što je uzrokovalo promjenu i bojala se pitati. Znala je da je išao na Lewiston trkalište prošle noći, kao što je skoro uvijek išao navečer, (vjerojatno zato što su ljudi koje je tamo susretao bili zanimljiviji od ljudi koje je sretao svakog dana u Castle Rocku - njegove žene, na primjer), i kada se jutros probudila, očekivala je da će naći njegovu polovicu kreveta praznu, (ili da uopće u njoj nije spavao, što bi značilo da je proveo ostatak noći drijemajući u svom stolcu u radnoj sobi), i da će ga čuti dolje kako mrmlja sebi, onako kako to radi kada je loše raspoložen.Umjesto toga, on je bio pored nje u krevetu, odjeven u prugastu crvenu pidžamu koju mu je poklonila za Božić prošle godine. To je bilo prvi put da ga je vidjela da je nosi - prvi put da je izvan kutije, barem koliko je ona znala.. Bio je budan. Otkoturao se sa svoje strane da bi je pogledao, i već se smiješio. U početku ju je osmijeh plašio. Pomislilaje da možda znači da je spreman da je ubije.Zatim je dotaknuo njene grudi i namignuo. "Želiš li, Myrt? Ili ti je prerano?"Tako su vodili ljubav, prvi put nakov više od pet mjeseci su vodili ljubav, i bio je apsolutno veličanstven, a sada su bili ovdje, ručali kod Mauricea u rano nedjeljno poslijepodne, poput para mladih ljubavnika. Nije znala što se dogodilo i izvelo ovu čudesnu promjenu u njenom mužu, i nije joj bilo važno. Željela je samo uživati i nadala se da će potrajati."Da li je sve u redu, Myrt?" upitao je Keeton, gledajući s vrha svog tanjura i snažno trljajući lice svojom salvetom.Sramežljivo je posegnula preko stola i dotaknula njegovu ruku. "Sve je u redu. Sve je tako... tako divno."Trebala je maknuti ruku kako bi mogla brzo obrisati svoje oči salvetom.Keeton je nastavio žvakati svoju govedinu borgnine, ili kako su je već Žabari zvali, s velikim apetitom. Razlog njegovoj sreći je bio jednostavan. Svaki konj kojeg je jučer poslijepodne odabrao uz pomoć Dobitnog listića je pobijedio prošle noći. Čak i Malabar, trideset prema jedan, u desetoj utrci. Vratio se u Castle Rock ne toliko vozeći, koliko lebdeći zrakom, s više od osamnaest tisuća dolara natrpanih u džepove njegovog ogrtača. Njegov se agent kladionice sigurno pitao

243

kamo je otišao novac. Keeton je znao; bio je spremljen na sigurnom, u stražnjem dijelu ormara radne sobe. Bio je u omotnici. Omotnica je bila u Dobitnoj karti, zajedno sa samom dragocjenom igrom.Prvi put je u posljednjih mjeseci dobro spavao, i kada se probudio, imao je tračak ideje za reviziju računa. Tračak naravno nije bio nešto naročito, ali je bio bolji od zbunjene tmine koja je tutnjala njegovom glavom otkako je došlo ono užasno pismo. Čini se da mu je samo jedna noć pobjeđivanja bila dovoljna da izvuče mozak iz nepokretnosti.Bilo mu je jasno da neće moći potpuno nadoknaditi novac prije nego padne sjekira. Lewiston trkalište je bila jedina utrka koja se odvijala svake noći za vrijeme jeseni, i to je bila sitnica. Mogao je obilaziti sve lokalne sajmove okruga i zaraditi nekoliko tisuća na utrkama tamo, ali niti to ne bi bilo dovoljno. Isto tako ne bi mogao riskirati toliko noći kao što je bila prošla, čak niti na Trkalištu. Njegov bi agent za klađenje postao oprezan, a zatim bi uopće i prestao uzimati njegove oklade.Ali, vjerovao je da može djelomično vratiti novac i istovremeno smanjiti veličinu prevare. Mogao je isto i izmisliti priču. Sigurna mogućnost razvoja, koja se nije ostvarila. Užasna greška... ali ona za koju on nije potpuno odgovoran i koju sada pokušava nadoknaditi. Mogao je istaknuti da bi pravi beskrupulozan čovjek, da je na njegovom mjestu, mogao iskoristiti odgodu početka otplate da zgrabi još više novca iz gradske blagajne - koliko god bi mogao - i da pobjegne na neko mjesto, (neko sunčano mjesto s puno palminog drveća i puno bijelih plaža i puno mladih djevojaka u tankim bikinijima), s kojeg bi izručenje bilo otežano ili potpuno nemoguće.Mogao bi postati poput Krista i pozvati one među njima koji su bez grijeha da bace prvi kamen. To bi ih zaustavilo. Ako postoji među njima bilo koji čovjek koji nije imao svoje prste u državnom kolaču s vremena na vrijeme, Keeton će pojesti kratke hlače tog čovjeka. Bez soli.Morat će mu dati vremena. Sada kada je mogao ostaviti histeriju po strani i racionalno razmisliti o situaciji, bio je skoro siguran da budu. Ipak, i oni su bili političari. Znat će da novinari, tobožnji čuvari javnog povjerenja, imaju dovoljno smole i perja i za njih, kad završe s

244

Dan Keetonom. Znat će pitanja koja će isplivati na površinu nakon javnog ispitivanja ili čak, (Bože oslobodi), suđenja zbog pronevjere. Pitanja poput koliko dugo - u budžetskim godinama, ako dozvolite, gospodo - se odvijala mala operacija gospodina Keetona? Pitanja poput kako to da se Državni porezni ured nije već ranije probudio i otkrio odakle vjetar puše? Pitanja koja bi bila uznemiravajuća za ambiciozne ljude.Vjerovao je da će se provući. Nema garancije, ali izgledalo je moguće.Sve zahvaljujući gospodinu Gauntu.Bože, volio je gospodina Gaunta."Danforthe?" Myrta upita sramežljivo.Pogledao ju je. "Hmmm?""Ovo mi je jedan od najljepših dana posljednjih godina. Samo sam željela da to znaš. Kako sam zahvalna da imam tako lijep dan. S tobom.""Oh!" rekao je. Upravo mu se dogodila najčudnija stvar. Na trenutak se nije mogao sjetiti imena žene koja je sjedila nasuprot njega. "Pa, Myrt, i meni je lijepo, također.""Hoćeš li ići na trkalište večeras?""Ne,"rekao je. "Mislim da ću večeras ostati kod kuće.""To je krasno," rekla je. U stvari, to joj je bilo tako krasno da je ponovno morala salvetom obrisati oči.Nasmiješio joj se - to nije bio njegov stari sladak osmijeh, onaj kojim joj je udvarao i osvojio je - ali je bio sličan. "Reci, Myrt! Želiš li desert?"Zahihotala se i udarila ga svojom salvetom. "Oh, ti!"

5Keetonov dom je bio ranč s katovima različitih visina u Castle Viewu. Za Nettie Cobb je to bila duga šetnja uzbrdo i dok je tamo stigla, njene su noge već bile umorne i bilo joj je jako hladno. Srela je samo još tri ili četiri prolaznika, i nitko od njih je nije pogledao; bili su duboko zamotani u ovratnike svojih kaputa, budući da je jako počeo puhati vjetar i bio je vrlo oštar. Dodatak s oglasima iz nečijeg Sunday Telegrama je zaplesao ulicama, zatim poletio u nesmiljeno plavo nebo poput neke čudne ptice kada je skrenula na Keetonov prilaz.

245

Gospodin Gaunt joj je rekao da Buster i Myrtle neće biti kod kuće, a gospodin Gaunt zna najbolje. Vrata garaže su bila podignuta, i onaj cirkus od cadillaca kojeg je Buster vozio, nije bio ovdje.Nettie je krenula prilazom, stala ispred prednjih vratiju, i izvadila notes i selotejp iz lijevog džepa kaputa. Jako je željela biti kod kuće sa svojim nedjeljnim super filmom na TV i Raiderom pored nogu. I tamo će biti čim završi ovaj posao. Možda se neće ni zamarati s pletenjem. Možda će samo tamo sjediti sa sjenilom od stakla u boji u svom krilu. Otrgnula je prvu ružičastu ceduljicu i nalijepila je preko natpisa na zvonu, ispupčenog na kojem je pisalo KEETON i ZABRANJENO TRGOVAČKIM PUTNICIMA. Vratila je selotejp i blok u svoj lijevi džep, zatim izvadila ključ iz desnog i gurnula ga u bravu. Prije nego ga je okrenula, kratko je pogledala ružičastu ceduljicu koji je upravo nalijepila.Kako je bila smrznuta i umorna, ipak se morala malo nasmiješiti. To je bila zaista dobra šala, naročito s obzirom na način kako je Buster vozio. Čudo je da nikoga nije ubio. Ipak, ne bi voljela biti na mjestu čovjeka čije ime je bilo potpisano na dnu upozorenja. Buster je znao biti jako mrzovoljan. Čak niti kao dijete nije znao prihvatiti šalu.Okrenula je ključ. Brava se lako otvorila. Nettie je ušla unutra.

6"Još kave?" upita Keeton."Ne za mene," reče Myrtle. "Sita sam do grla." Nasmiješila se."Tada, pođimo kući. Želim gledati Patriote na TV." Pogledao je na sat. "Ako požurimo, mislim da ćemo stići na početni udarac."Myrtle je kimnula, sretnija nego ikad. Televizor je bio u dnevnoj sobi, i ako je Dan namjeravao gledati utakmicu, neće provesti cijelo poslijepodne zatvoren u svojoj radnoj sobi. "Požurimo tada," rekla je.Keeton je podigao jedan zapovjedni prst. "Konobar? Molim vas, donesite račun."

7Nettie je prestala željeti brzo doći kući; sviđalo joj se u kući Bustera i Myrtle.

246

Kao prvo, bilo je toplo. Kao drugo, kad je bila ovdje, Nettie je dobila neočekivani osjećaj moći - kao da vidi iza scene dvaju stvarnih ljudskih života. Prvo se popela gore i razgledala sve sobe. Bilo ih je puno, s obzirom da nije bilo djece, ali, kako je njezina majka voljela govoriti, oni koji imaju, dobiju.Otvorila je Myrtline ladice ormara, pregledavajući njeno donje rublje. Nešto je od toga bilo svileno, kvalitetna roba, ali je većina tih dobrih stvari izgledala Nettie stara. Isto je vrijedilo i za haljine koje su visile na njenoj strani ormara. Nettie je nastavila u kupaonu, gdje je pregledala tablete u ormariću s lijekovima, a od tamo u sobu za šivanje, gdje se divila lutkama. Lijepa kuća. Dražesna kuća. Šteta što je čovjek koji živi u njoj obično govno.Nettie je pogledala na sat i pretpostavila da bi trebala početi stavljati male ružičaste ceduljice. I hoće.Čim završi s razgledavanjem donjeg kata.

8"Danforthe, nije li to malo prebrzo?" upitala je Myrtle bez daha kad su se zanijeli pored sporog kamiona. Nadolazeći auto je zatrubio dok se Keeton vraćao u svoju traku."Želim stići na početni udarac," rekao je i skrenuo u Maple Sugar Street, prolazeći pored znaka na kojem je pisalo CASTLE ROCK 12 KILOMETARA.

9Netti je uključila TV - Keetonovi su imali veliki u boji Mitsubishi - i gledala malo nedjeljnog super filma. U njemu su bili Ava Gardner i Gregory Peck. Činilo se da je Gregory zaljubljen u Avu, ali je to bilo teško reći; možda je zaljubljen u drugu ženu. Bio je nuklearni rat. Gregory Peck je vozio podmornicu. Ništa od toga nije previše zanimalo Nettie, pa je isključila televizor, zalijepila ružičastu ceduljicu na ekran i krenula u kuhinju. Pogledala je što se nalazi u kuhinjskim ormarima (suđe je bilo Corelle, veoma lijepo, ali lonci i tave nisu bili nešto o čemu bi pisala kući), zatim je provjerila hladnjak. Namrštila je nos. Previše ostataka. Previše ostataka je bio siguran znak nemarnog vođenja kućanstva. Buster to ne zna, bila je sigurna u to. Muškarci

247

poput Bustera ne bi se uspjeli snaći u kuhinji niti s planom i psom vodičem.Ponovo je provjerila svoj sat i počela. Provela je previše vremena lutajući kućom. Previše. Brzo je počela kidati ružičaste ceduljice i lijepiti ih na stvari - hladnjak, peć, telefon koji je visio na kuhinjskom zidu pored vrata garaže, na prednji dio ormara u blagovaoni. I što je brže radila, postajala je sve nervoznija.

10Nettie je upravo krenula na posao kada je Keetonov crveni cadillac prešao Tin Bridge i krenuo Watermill Laneom prema Castle Viewu."Danforthe?" Myrtle zapita iznenada. "Možeš li me pustiti van kod kuće Amande Williams? Znam da nije baš usput, ali ona ima moju posudu za fondue. Mislila sam ." Stidljiv osmijeh se pojavio i ponovo nestao s njenog lica. "Mislila sam da tebe - nas - malo počastim. Za nogometnu utakmicu. Mogao bi me samo odbaciti."Otvorio je usta da kaže kako su Williamsovi jako daleko od njegovog puta, utakmica je upravo trebala početi, i ona može uzeti svoju prokletu posudu za fondue sutra. Ionako nije volio sir kad je vruć i kada se razvlači. Prokleta stvar je sigurno bila puna bakterija.Zatim je malo bolje razmislio o tome. Pored njega, Odbor izbornika su činila dva glupa idiota i jedna glupa kurva. Mandy Williams je bila kurva. Keeton je u petak nastojao vidjeti Billa Fullertona, gradskog brijača, i Harryja Samuelsa, jedinog pogrebnog poduzetnika Castle Rocka. Također je nastojao da to izgleda kao obična posjeta, ali nije bila. Uvijek je postojala mogućnost da je Porezna uprava počela i njima slati pisma. Zadovoljio se time da nije - nije još - ali ta kurva Williams je bila izvan grada u petak."U redu," rekao je i zatim dodao: "Možeš je pitati da li je zapazila bilo što važno u gradu. Bilo što zbog čega bih je trebao kontaktirati.""Oh, dušo, znaš da nikad ne mogu takve stvari -" "Znam to, ali možeš pitati, zar ne? Nisi preglupa da pitaš, zar ne?" "Ne," rekla je brzo, slabim glasom. Potapšao joj je ruku. "Žao mi je."

248

Pogledala ga je zapanjena od čuda. Ispričao joj se. Myrtle je pomislila da je to možda napravio neki drugi put u svim godinama njihovog braka, ali se nije mogla sjetiti kada."Samo je pitaj da li su je Državni momci gnjavili u posljednje vrijeme zbog nečega," rekao je. "Pravilnik o korištenju zemlje, prokleta kanalizacija... porezi, možda. Ja bih ušao i sam pitao, ali zaista želim uhvatiti početni udarac.""Uredu, Dan."Kuća Williamsovih je bila na pola puta prema Castle Viewu. Keeton je uveo cadillac na prilaz i parkirao iza ženinog auta. Bio je strani, naravno. Volvo. Keeton je pretpostavljao da je prikriveni komunist, lezbijka ili oboje.Myrtle je otvorila vrata i izašla, i pritom mu je dobacila sramežljiv, pomalo nervozan osmijeh."Doći ću kući za pola sata.""Dobro. Nemoj je zaboraviti pitati da li zna o nekim novim događajima u gradu," rekao je. I ako Myrtin opis - iako zbrkan, kakav će sigurno biti - onoga što će Amanda Williams reći, bude samo malo razbjesnio Keetona, provjerit će sam kod kurve... sutra. Ne danas poslijepodne. Ovo poslijepodne je njegovo. Osjećao se previše dobro da bi čak gledao Amandu Williams, a kamoli da bi čavrljao s njom.Jedva je dočekao da Myrtle zatvori vrata za sobom prije nego je ubacio cadillac u hod natrag i vratio se na ulicu.

11Nettie je upravo lijepila posljednju ružičastu ceduljicu na vrata ormara u Keetonovoj radnoj sobi kada je čula da auto skreće na prilaz. Iz njenog je grla pobjeglo prigušeno skvičanje. Na trenutak se ukočila na mjestu i nije se mogla pomaknuti.Uhvaćena! vikao je njen um dok je slušala nježno, meko brborenje velikog motora cadillaca. Uhvaćena! Oh Isuse Spasitelju, mili i dragi, ja sam uhvaćena! Ubit će me!Odgovorio je glas gospodina Gaunta. Sada nije bio prijateljski; bio je hladan i zapovjednički i dolazio je s mjesta duboko u centru njenog mozga. On će te vjerojatno ubiti ako te uhvati, Nettie. A ako budeš paničarila, sigurno će te uhvatiti. Odgovor je jednostavan: nemoj

249

paničariti. Napusti sobu. Učini to sada. Nemoj trčati, već hodaj brzo. I što je moguće tiše.Požurila je preko rabljenog turskog tepiha na podu radne sobe, njene noge ukočene poput štapova, mrmljajući "gospodin Gaunt zna najbolje" kao tihu litaniju, i ušla u dnevnu sobu. Ružičasti pravokutnici papira su zurili u nju sa skoro svih površina. Jedan je čak visio sa središnje svjetiljke na dugoj traci selotejpa.Sada je zvuk motora dobio šuplji, odjekujući zvuk. Buster se odvezao u garažu.Idi, Nettie! Idi odmah! Sada je tvoja jedina šansa!Odjurila je kroz dnevnu sobu, spotaknula se o podnožnik i ostala raskrečena. Udarila je glavom o pod skoro toliko jako da se onesvijestila - bila bi se sigurno onesvijestila, da nije bilo malog tepiha. Sjajna okrugla svjetla su letjela ispred njenog vidnog polja. Ponovo se podigla, jedva svjesna da joj čelo krvari, i počela je tražiti kvaku prednjih vrata kada se ugasio motor automobila u garaži. Bacila je užasnuti pogled preko ramena u smjeru kuhinje. Mogla je vidjeti vrata garaže, vrata kroz koja će on ući. Jedna ružičasta ceduljica je bila nalijepljena na njih.Kvaka se okrenula u njenoj ruci, ali vrata se nisu otvarala. Činilo se da su se zaglavila.Iz garaže se začulo krupno obrušavanje - komadina kad je Keeton zalupio vrata auta. Zatim škriputanje automatskih vrata garaže koje je počelo na njenim utorima. Čula je njegove korake koji su škripali po betonu. Buster je zviždao.Nettien divlji pogled, djelomično zamračen krvlju s njenog povrijeđenog čela, spustio se na zasun. Bio je povučen. Zato se vrata nisu htjela otvoriti. Mora da ga je sama povukla kada je ušla, iako se nije mogla sjetiti da je to napravila. Pomaknula ga je, povukla vrata i zakoračila van.Za manje od sekunde, otvorila su se vrata između garaže i kuhinje. Danforth Keeton je zakoračio unutra, otkopčavajući ogrtač. Stao je. Zvižduk je zamro na njegovim ustima. Stajao je tamo s rukama ukočenim u pokretu otkopčavanja jednog od donjih dugmeta kaputa, njegove usne bile su skupljene, i pogledao po kuhinji. Njegove su se oči počele širiti.

250

Da je tada otišao do prozora dnevne sobe, vidio bi Nettie kako divlje trči preko njegove tratine, njen otkopčani kaput leti oko nje poput krila šišmiša. Možda je ne bi prepoznao, ali bi sigurno vidio da je to žensko, i to bi znatno promijenilo kasnije događaje. Međutim, pogled na sve te ružičaste ceduljice ga je ukočio na mjestu, i u prvom šoku, njegov je um bio sposoban proizvesti samo dvije riječi i nijednu više. Bljeskale su u njegovoj glavi poput divovskih neonskih znakova sa drečavo crvenim slovima: ONI PROGONITELJI! ONI PROGONITELJI! ONI PROGONITELJI!

12Nettie je došla do pločnika i trčala niz Castle View što je brže mogla. Pete njenih mokasinki su zastrašujuće lupkale, i njene uši su je uvjerile da čuje više nogu od svojih vlastitih - Buster je bio iza nje, Buster ju je gonio, a kada je Buster uhvati, ozlijedit će je... ali to nije važno. To nije važno, jer on može napraviti i više nego da je samo ozlijedi. Buster je bio važan čovjek u gradu, i ako ju je želio vratiti u Juniper Hill, bit će poslana. Zato je Nettie trčala. Krv je curila niz njeno čelo i u njeno oko, i na trenutak je vidjela svijet kroz blijedo crvenu leću, kao da su sve zgodne kuće na Viewu počele ispuštati krv. Obrisala ju je rukavom svog kaputa i nastavila trčati.Pločnik je bio napušten, i većina očiju u kućama koje su bile zauzete ovog ranog nedjeljnog poslijepodneva, bila je usmjerena na utakmicu Patriots-Jets. Samo jedna osoba je vidjela Nettie.Tansy Williams, koja se prije dva dana vratila iz Portlanda gdje su ona i njena mama posjetile djeda, gledala je kroz prozor dnevne sobe, ližući lizaljku i držeći svog medvjedića, Owena, ispod lijeve ruke, kada je Nettie prošla s krilima na svojim petama."Mama, upravo je žena projurila," izvijestila je Tansy.Amanda Williams je sjedila u kuhinji s Myrtle Keeton. Svaka je pila šalicu kave. Posuda za fondue se nalazila između njih dvije na stolu. Myrtle je upravo pitala da li ima ikakvih stvari u gradu za koje bi Dan trebao znati, i Amanda je to smatrala veoma čudnim pitanjem. Ako je Buster želio nešto doznati, zašto sam nije došao? A kao prvo, zašto takvo pitanje uopće u njedjelju poslijepodne?"Dušo, mama razgovara s gospođom Keeton."

251

"Bila je krvava," Tansy je dalje izvještavala.Amanda se nasmiješila Myrtle. "Rekla sam Buddyju ako bude posuđivao Kobnu privlačnost da treba pričekati dok Tansy ne bude u krevetu da je pogleda."U međuvremenu, Nettie je nastavila trčati. Kada je došla do križanja Castle Viewa i Laurela, trebala je na trenutak stati. Tamo je bila Javna knjižnica, i na njenom travnjaku se nalazio svinuti kamen. Naslonila se na njega, teško dišući i grčevito hripajući, dok je vjetar jurio pored nje, vukući njen kaput. Njene ruke su stiskale lijevu stranu, gdje ju je jako probadalo.Pogledala je natrag prema brdu i vidjela da je ulica prazna. Buster je ipak nije slijedio; to je bila samo njena mašta. Nakon nekoliko trenutaka, mogla je prokopati džepove svog kaputa da pronađe Kleenex maramicu kako bi obrisala krv s lica. Pronašla je jednu, ali je isto otkrila da ključ Busterove kuće više nije tamo. Možda joj je ispao iz džepa dok je trčala niz brdo, ali je pomislila da je vjerojatnije da ga je ostavila u bravi prednjih vrata. Ali zašto bi to bilo važno? Važna stvar je bila da je izašla prije nego ju je Buster vidio.Pogledala je mrlju krvi na Kleenexu i zaključila da ogrebotina i nije tako opasna kakva je mogla biti. Čini se da je curenje usporilo. Probadanje je također prestalo. Odgurnula se od kamenog zida i počela klipsati prema kući spuštene glave, kako se ne bi vidjela ogrebotina.Dom, to je bila stvar za razmišljanje. Dom i njeno prekrasno sjenilo od stakla u boji. Dom i nedjeljni super film. Dom i Raider. Kada bude kod kuće, sa zaključanim vratima i povučenim zaslonom, uključenim televizorom, i Raiderom koji bude spavao pored njenih nogu, sve ovo će izgledati kao užasan san - onakav san kakav je imala u Juniper Hillu, nakon što je ubila muža.Dom, to je bilo mjesto za nju.Nettie je hodala malo brže. Uskoro će biti tamo.

13Pete i Wilma Jerzyck su imali lagan ručak s Pulaskovima poslije mise, a nakon ručka, Pete i Jake Pulaski su se smjestili ispred televizora da gledaju kako će Patrioti namlatiti neke bezveznjake izNew Yorka.

252

Wilma uopće nije marila za nogomet - bejzbol, košarku, hokej, isto tako. Jedini profesionalni sport koji je voljela bilo je hrvanje, i iako Pete to nije znao, Wilma bi ga napustila za tren oka zbog Chief Jay Strongbowa.Pomogla je Friedi s ručkom, a zatim rekla da će otići kući gledati ostatak nedjeljnog super filma - bio je Na plaži, s Gregory Peckom. Rekla je Peteu da će uzeti auto."U redu," rekao je, a njegove oči nisu napuštale televizor. "Šetnja mi ne smeta.""Prokleto dobro za tebe," promrmljala je ispod glasa, dok je izlazila van.Wilmaje u stvari bila jako dobre volje, a glavni razlog je bio povezan s Casino noći. Otac John nije odustao onako kako je Wilma očekivala da će napraviti, i sviđao joj se kako je izgledao jutros za vrijeme propovijedi, koja se zvala "Neka svatko od nas njeguje svoj vlastiti vrt". Njegov je ton bio blag kao i uvijek, ali nije bilo ničeg blagog u njegovim plavim očima ili izbočenoj bradi. Njegove zgodne vrtne metafore nisu zavarale niti Wilmu niti bilo koga drugoga o onome što je govorio: ako baptisti budu inzistirali da guraju svoj kolektivni nos u njihov katolički vrt s mrkvom, dobit će po svojoj kolektivnoj guzici.Pomisao o udaranju guzice, (naročito u ovim omjerima), je Wilmu uvijek oraspoložilo.Mogućnost udaranja guzice nije bio jedini užitak Wilmine nedjelje. Konačno jednom nije trebala kuhati obilni nedjeljni ručak, a Pete je bio na sigurnom kod Jakea i Friede. Ako bude imala sreće, provest će cijelo poslijepodne gledajući muškarce koji pokušavaju iskaliti svoj bijes jedan na drugome i moći će na miru gledati film, ali prvo je pomislila da bi mogla zvati svoju staru prijateljicu Nettie. Pomislila je da je prilično zbunila Nettie, i to je bilo jako dobro... za početak. Ali samo za početak. Nettie je još uvijek trebala platiti za blatne plahte, bez obzira znala za to ili ne. Ovaj put treba još nešto poduzeti s Miss Mentalnih bolesti 1991. Ta je perspektiva ispunila Wilmu s iščekivanjem, pa se odvezla kući što je brže mogla.

253

14Poput čovjeka u snu, Danforth Keeton je hodao do hladnjaka i skinuo ružičastu ceduljicu koja je tamo bila nalijepljena. RiječiUPOZORENJE O PROMETNOM PREKRŠAJU su bile ispisane na vrhu crnim velikim slovima. Ispod tih riječi bila je sljedeća poruka:Samo UPOZORENJE - ali molim vas, pročitajte i pazite!Primijećeno je da ste napravili jedan ili više prometnih prekršaja. Prometnik je odlučio da vas ovaj put "pusti s upozorenjem", ali je zapisao marku, model i registarski broj vašeg automobila, i sljedeći put ćete biti kažnjeni. Molim vas da zapamtite da su prometni propisi za SVE.Vozite oprezno!Stignite živi!Vaš lokalni policijski odsjek vam zahvaljuje!Ispod propovijedi nalazio se niz praznina označenih MARKA, MODEL i REG.#. Na ceduljici u prve dvije praznine, bile su riječi cadillac i Seville. U praznini za LIC.#, uredno je bilo ispisano ovo:BUSTER.Na većini ceduljica se nalazio popis uobičajenih prometnih prekršaja kao nekorištenje žmigavca, nezaustavljanje, te parkiranje na zabranjenom mjestu. Niti jedan od njih nije bio upisan. Na dnu su se nalazile riječi OSTALI PREKRŠAJ(I), nakon kojeg su slijedile dvije prazne crte. OSTALI PREKRŠAJ(I) je bio upisan. Poruka na crti za opis prekršaja je bila isto uredno odtiskana velikim slovima. Pisalo je:NAJVEĆI PUŠAČ CASTLE ROCKA.Na dnu je bila crta s riječima PROMETNI POLICAJAC odtiskano ispod nje. Potpis na pečatu na toj crti je bio Norris Ridgewick.Polako, vrlo polako, Keeton je stisnuo šaku oko ružičaste ceduljice. Zapucketala je, savinula se i zgužvala. Konačno je nestala između Keetonovih velikih zglobova. Stajao je nasred kuhinje, gledajući ostale ružičaste ceduljice. Žila je otkucavala poput sata u središtu njegovog čela."Ubit ću ga," šapnuo je Keeton. "Kunem se Bogom i svim svecima da ću ubiti to mršavo malo govno."

254

15Kada je Nettie došla kući, bilo je tek jedan i dvadeset, ali se ona osjećala kao da je otišla prije nekoliko mjeseci, možda čak i godina. Dok je hodala cementnim prilazom prema kući, njeni strahovi su skliznuli s njenih ramena poput nevidljivih utega. Glava ju je još uvijek boljela od udarca, ali je mislila da je glavobolja mala cijena koju je trebala platiti da bi joj bilo dozvoljeno da se vrati u svoju malu kuću, sigurno i neprimjećeno.Još uvijek je imala svoj ključ; bio je u džepu njene haljine. Izvadila ga je i stavila u bravu. "Raider?" pozvala je dok ga je okretala. "Raider, kod kuće sam!"Otvorila je vrata."Gdje je mamin mali dječak, hmmm? Gdje je? Jesi li gladan?" Hodnik je bio mračan, i u početku nije vidjela malu hrpu koja je ležala na podu. Izvadila je ključ iz brave i zakoračila unutra. "Da li je mamin mali dječak užasno gladan? Da li je taaako glad-"Njena je noga udarila u nešto što je istovremeno bilo i ukočeno i mekano, i njen je glas zastao u poluosmijehu. Pogledala je dolje i vidjela Raidera.U početku je pokušala sebi reći da nije vidjela ono što su joj njene oči rekle da je vidjela - nije, nije, nije. To nije Raider na podu s nečim što strši iz njegovih grudi - kako bi mogao biti?Zatvorila je vrata i izbezumljeno udarila rukom prekidač na zidu. Konačno je poskočilo svjetlo u hodniku i vidjela je. Raider je ležao na podu. Ležao je na leđima onako kako bi ležao kada je želio da ga se češka, i nešto je crveno virilo iz njega, nešto što je izgledalo kao... izgledalo kao...Nettie je ispustila jak, jaukajući vrisak - bio je tako glasan da je zvučao poput zujanja ogromnog komarca - i pala na koljena pored svog psa."Raidere! Oh, Isuse Spasitelju, mili i dragi! Oh, moj bože, Raideru, nisi mrtav, zar ne? Nisi mrtav?"Njena ruka - njena hladna, hladna ruka - udarila je crvenu stvar koja je virila iz Raiderovih gradi, onako kako je prije nekoliko sekundi udarila prekidač za svjetlo. Konačno ga je zgrabila i iščupala, koristeći snagu

255

izvučenu s dna svoje boli i užasa. Vadičep je iščupan s muklim, parajućim zvukom, izvlačeći sa sobom komadiće mesa, male zgrušane grudice krvi i zamršenu dlaku."Raider!" plakala je. "Oh moj mali psiću! Ne! Oh, ne! Ljuljala ga je naprijed i nazad na svojim grudima, pokušavajući ga vratiti u život svojom toplinom, ali se činilo da nema nimalo topline koju bi mogla dati. Bila je hladna. Hladna.Nešto kasnije, stavila je ponovo njegovo tijelo na pod hodnika i pipkala svojom rukom dok nije našla švicarski nož s ubojitim vadičepom koji je stršao iz njegove ručke. Tupo ga je uzela, ali nešto te tuposti je nestalo kada je vidjela da je poruka nabijena na ubojito oružje. Povukla ju je ukočenim prstima i podigla ispred sebe. Papir je bio tvrd od krvi jadnog malog psa, ali je još uvijek mogla pročitati riječi koje su bile načrčkane na njemu:NITKO NE BACA BLATO NA MOJE ČISTE PLAHTE. REKLA SAM DA ĆU TI POKAZATI!Pogled izbezumljene boli i užasa polako je napustio Nettiene oči. Zamijenila ga je sablasna vrsta inteligencije koja je tamo iskrila poput potamnjelog srebra. Njeni obrazi, koji su postali blijedi poput mlijeka kada je konačno shvatila što se ovdje dogodilo, počeli su se ispunjavati tamnocrvenom bojom. Njene usne su se polako odmicale od njenih zubi. Otkrila ih je prema poruci. Dvije osorne riječi izašle su iz njenih otvorenih usta, žestoke, promukle i oštre:"Ti... kurvo!"Zgužvala je papirić u šaci i bacila ga prema zidu. Odbio se i pao blizu Raiderovog tijela. Nettie se oborila na njega, uzela ga i pljunula na nj. Zatim ga je ponovo bacila. Ustala je i polako otišla u kuhinju, njene ruke su se otvarale, stiskale u šake i opet otvarale samo da bi ih mogla ponovo stisnuti.

16Wilma Jerzyck je dovezla svoj mali Yugo na svoj prilaz, izašla van i brzo otišla do prednjih vrata, kopajući u svojoj torbici da nađe ključ od kuće. Pjevušila je "Love Makes the World Go Round" ispod glasa. Pronašla je ključ, stavila ga u bravu... i zatim zastala jer joj je neki

256

slučajan pokret zapeo za oko. Pogledala je na desno i zinula nad onim što je vidjela.Zavjese dnevne sobe su lepršale na živahnom poslijepodnevnom vjetru. Lepršale su izvan kuće. A razlog zbog kojegu su lepršale izvan kuće je bio da je veliki prozor koji je Clooneyjeve stajao četiri stotine dolara kad su ga mijenjali, jer ga je njihov idiotski sin razbio s bejzbol loptom prije četiri godine, bio razbijen. Duge strijele stakla stršale su iznutra iz okvira prema središnjoj rupi."Koji je to vrag?" zaurlala je Wilma, i okrenula ključ u bravi tako snažno da ga je skoro slomila.Odjurila je unutra, grabeći vrata da ih zalupi za sobom, i zatim se ukočila na mjestu. Po prvi put u svom odraslom životu, Wilma Wadlowski Jerzyck je bila šokirana da se potpuno ukočila.Dnevna sobe je bila svinjac. Televizor - njihov prekrasni televizor s velikim ekranom za kojeg su još uvijek dugovali jedanaest rata - bio je razbijen. Utroba je bila crna i dimila se. Katodna cijev je ležala u tisućama sjajnih komadića na tepihu. Na dragoj strani sobe, velika rupa se nalazila u jednom zidu dnevne sobe. Veliki paket, u obliku štruce kruha, ležao je ispod rupe. Drugi je ležao pored vrata prema kuhinji.Zatvorila je vrata i približila se predmetu kod vrata. Dio njenog uma, ne sasvim suvisao, govorio joj je da bude pažljiva - to može biti bomba. Dok je prolazila pored televizora, osjetila je vruć, neugodan miris - mješavinu između spaljene izolacije i izgorjele slanine.Čučnula je pored paketa kod vrata i vidjela da to nije uopće paket - barem ne u običnom smislu riječi. To je bio kamen u komadu zamotan u papir s crtama iz bilježnice i privezan elastikom. Skinula je papir i pročitala poruku:REKLA SAM TI DA ME OSTAVIŠ NA MIRU.OVO TI JE POSLJEDNJE UPOZORENJE.Kada ju je pročitala dva puta, pogledala je drugi kamen. Otišla je do njega i skinula elastiku s njega. Isti papir, ista poruka. Ustala je, držeći zgužvani komad papira u svakoj ruci, gledajući s jednog na drugi ponovo i ponovo, njene oči su se micale poput onih u žene koje gleda napetu ping pong utakmicu. Konačno je izgovorila tri riječi:"Nettie. Ta pička."

257

Otišla je u kuhinju i uvukla dah kroz svoje zube u oporom, zviždućem uzviku. Porezala je ruku na krhotini stakla dok je uzimala kamen iz mikrovalne pećnice i odsutno izvukla krhotinu iz dlana prije nego je maknula papir zamotan oko kamena. Imao je istu poruku.Wilma je brzo hodala kroz druge sobe donjeg kata i vidjela još štete. Uzela je sve poruke. Sve su bile iste. Tada se vratila natrag u kuhinju. Pogledala je štetu s nevjericom."Nettie," rekla je ponovo.Konačno se ledenjak šoka oko nje počeo topiti. Prva emocija koja ga je zamijenila nije bio bijes, već zapanjenost. Bože, pomislila je, ta žena mora da je zaista luda. Mora da je zaista luda, ako misli da nešto takvo može napraviti meni - meni! - i doživjeti da vidi zalazak sunca. Što ona misli, s kim ima posla, s Rebeccom s Fuckybrook farme*?* Promjena naziva dječje knjige "Rebecca of Sunnybrook Farm" u kojem je glavna junakinja uvijek vesela i voljena.Wilmina se ruka zatvorila oko poruke u grču. Sagnula se i obrisala zgužvanim cvijetom od papira koji je stršao iz njene šake svoju široku stražnjicu."Brišem svoju prokletu guzicu tvojim posljednjim upozorenjem!" povikala je i bacila papire.Pogledala je ponovo po kuhinji s očima punim čuđenja, poput djeteta. Rupa u mikrovalnoj pećnici. Velika udubina u Amana hladnjaku. Posvuda razbijeno staklo. U drugoj sobi televizor, koji ih je stajao skoro tisuću šesto dolara, smrdio kao tava puna psećeg govna. A tko je sve to napravio? Tko?Pa, Nettie Cobb je to napravila, evo tko. Miss Duševnih bolesti iz 1991.Wilma se počela smiješiti.Osoba koja nije poznavala Wilmu, mogla je taj osmijeh shvatiti kao ljubazan osmijeh, osmijeh ljubavi i iskrenog prijateljstva. Njene oči su sjale s nekom moćnom emocijom; neoprezni su to mogli shvatiti kao zanesenost. Ali da je Peter Jerzyck, koji ju je najbolje poznavao, vidio njeno lice tog trenutka, otrčao bi na drugu stranu što su ga brže noge nosile."Ne," Wilma je rekla nježnim, skoro milujućim glasom. "Oh, ne dušo. Ne razumiješ. Ne razumiješ što znači zajebavati se s Wilmom. Nemaš

258

ni najmanjeg pojma što znači zajebavati se s Wilmom Wadlowski Jerzyck."Njen se osmijeh raširio."Ali ćeš doznati."Na zidu pored mikrovalne pećnice bile su montirane dvije magnetske čelične pločice. Većina noževa koja je visila s tih pločica je pala zbog kamena kojim je Brian pogodio Radar Range; sada su ležali na radnoj površini u neredu nalik štapićima za pikado. Wilma izabere najduži, veliki nož za rezanje Kingsford s bijelom koštanom drškom, i polako je prešla ranjenim dlanom po strani oštrice, mažući krvlju oštricu za rezanje."Naučit ću te svemu što trebaš znati."Držeći nož u šaci, Wilma je koračala dnevnom sobom, drobeći staklo s razbijenog prozora i katodne cijevi televizora pod niskim petama svojih crnih cipela za crkvu. Izašla je kroz vrata ne zatvarajući ih i prešla svojom tratinom u smjeru Ford Streeta.

17U isto vrijeme, dok je Wilma izabirala nož iz nereda na radnoj površini, Netttie Cobb je izvlačila mesarski nož iz jedne od svojih kuhinjskih ladica. Znala je da je oštar, jer ga je Bill Fullerton u brijačnici naoštrio prije manje od mjesec dana.Nettie je skrenula i polako hodala hodnikom prema prednjim vratima. Stala je i kleknula na trenutak pored Raidera, svog jadnog malog psa, koji nikome nikada nije ništa napravio."Upozorila sam je," rekla je tiho dok je gladila Raiderovo krzno. "Upozorila sam je, dala sam toj ludoj Poljakinji svu šansu. Dala sam joj svu šansu ovog svijeta. Moj dragi mali psić. Čekaj me. Čekaj, jer ću brzo biti s tobom."Ustala je i izašla iz kuće, ne mareći za vrata više nego što je Wilma marila za svoja. Sigurnost je prestala zanimati Nettie. Stajala je na trenutak na trijemu, duboko udišući, zatim prešla svojom tratinom u smjeru Willow Streeta.

259

18Danforth Keeton je otrčao u svoju radnu sobu i provalio vrata svog ormara. Cijelim putem natrag je puzao. U jednom užasnom trenu je pomislio da je igra nestala, da ju je prokleti uljez i progonitelj zamjenik šerifa uzeo, i zajedno s njom njegovu budućnost. Tada su njegove rake pale na kutiju i istrgale poklopac. Kositrena staza je još uvijek bila tamo. I omotnica je još uvijek bila spremljena ispod nje. Savinuo ju je naprijed i natrag, slušajući kako novčanice unutra pucketaju, i zatim je vratio.Požurio je prema prozoru, tražeći Myrtle. Ona ne smije vidjeti ružičaste ceduljice. Treba ih sve skinuti prije nego se Myrtle vrati, a koliko ih je bilo? Stotinu? Pogledao je po svojoj radnoj sobi i vidio da su svuda nalijepljene. Tisuću? Da, možda. Možda tisuću. Čak nije bilo isključeno niti dvije tisuće. Pa, ako se ona vrati prije nego on završi s čišćenjem, morat će čekati na stubama, zato jer je neće pustiti dok sve te proklete progoniteljske stvari nisu zapaljene u kuhinjskoj peći na drva. Sve... proklete.Zgrabio je ceduljicu koja je visila sa svjetla. Selotejp se zalijepio na njegov obraz i on ga je grubo maknuo lagano cvileći od bijesa. Na toj, jedna je riječ blještala s crte rezervirane za DRUGE PREKRŠAJE:PRONEVJERAOtrčao je do svjetiljke pored svog udobnog stolca. Zgrabio je ceduljicu zalijepljenu na sjenilo.DRUGI PREKRŠAJ(I): PRONEVJERA GRADSKIH FONDOVA Na televizoru:JEBANJE KONJAStaklo njegove nagrade dobrog građanina Lions Cluba, montirano iznad kamina:JEBANJE MAJKE Kuhinjska vrata:NEKONTROLIRANO RAZBACIVANJE NOVCEM NA TRKALIŠTU LEWISTON Vrata garaže:PSIHOTIČNA PARANOJA LUDE GLAVE

260

Skupljao ih je što je brže mogao, širokih očiju koje su bile izbuljene na njegovom mesnatom licu, a njegova prorjeđena kosa je stajala u divljem neredu. Uskoro je dahtao i kašljao, i razna crvenkasto-ljubičasta boja se počela širiti njegovim obrazima. Izgledao je poput debelog djeteta s licem odraslog u nekoj čudnoj, očajnički važnoj potrazi za blagom.Izvukao je jednu s prednjeg dijela ormara s porculanom:KRAĐA IZ GRADSKOG MIROVINSKOG FONDA I ZA IGRANJE NA PONIJIMAKeeton je požurio u svoju radnu sobu s gomilom ceduljica stisnutih u svojoj desnoj ruci, trake selotejpa su letjele s njegove šake, i počeo čupati još ceduljica. Sve koje su bile ovdje govorile su o istom predmetu, s užasnom preciznošću:PRONEVJERA. KRAĐA. LOPOVLUK. PRONEVJERA. PRIJEVARA. PRONEVJERA. LOŠE VOĐENJE POSLOVA. PRONEVJERA.Ta riječ najviše od svih, napadna, vrišteća, optužujuća:DRUGI PREKRŠAJ(I): PRONEVJERA. Pomislio je da je čuo nešto vani i ponovo je otrčao do prozora. Možda je to Myrtle. Možda je to Norris Ridgewick, koji je došao da bi uživao i smijao se. Ako je to on, Keeton će uzeti svoju pušku i pucati u njega. Ali ne u glavu. Ne. U glavu bi bilo predobro, prebrzo, za šljam kao što je Ridgewick. Keeton će mu izbušiti rupu u utrobi i ostaviti ga da vrišti do smrti na tratini.Ali to je bio samo Garsonov skaut, koji se samo koturao niz View prema gradu. Scott Garson je bio najvažniji gradski bankar. Keeton i njegova žena su ponekad večerali s Garsonovima - bili su to dragi ljudi, a sam Garson je bio politički važan. Što bi on pomislio da vidi te ceduljice? Što bi on pomislio o toj riječi, PRONEVJERA, koja je vrištala s ceduljica o prekršaju ponovno i ponovno, vrištala poput žene koju siluju usred noći?Otrčao je natrag u blagovaonu, dahtajući. Da li je zaboravio koju? Mislio je da nije. Uzeo ih je sve, barem dolje-Ne! Bila je još jedna! Točno na glavnom stupu stepenica! Što bi bilo daju je zaboravio? Moj Bože!Potrčao je do nje, zgrabio je.

261

MARKA: GOVNOMOBILMODEL: STAR I DOTRAJAOREG.#: STARI JEBAČ 1DRUGI PREKRŠAJ(I): FINANCIJSKI PEDERIZAMJoš? Da li ih je bilo još? Keeton je protrčao kroz prostorije donjeg kata u iscrpljujućem trku. Donji dio njegove košulje je izašao iz hlača i njegov dlakav trbuh je divlje stršao preko njegove kopče na remenu. Nije ih više vidio... barem ne ovdje dolje.Nakon još jednog brzog, grozničavog pogleda kroz prozor kako bi bio siguran da Myrt još nije na vidiku, jurnuo je gore dok mu je srce divlje udaralo u prsima.

19Wilma i Nettie su se srele na uglu Willow i Ford Streeta. Stale su, buljeći jedna u drugu poput revolveraša u spaghetti western filmovima. Vjetar je žustro micao njihove kapute naprijed i natrag. Sunce je probijalo i skrivalo se ispod oblaka; njihove sjene su dolazile i odlazile poput neredovitih posjetilaca.Nije bilo prometa niti na jednoj strani ovih dviju ulica, niti na pločnicima. Posjedovale su ovaj ugao jesenjeg poslijepodneva."Ubila si mi psa, ti kurvo!""Razbila si mi televizor! Razbila si mi prozor! Razbila si moju mikrovalnu, ti luda pičko!""Upozorila sam te!""Zabij si upozorenje u svoju zmazanu guzicu!""Ubit ću te!""Napravi još jedan korak i netko će ovdje umrijeti, ali to neću biti ja!"Wilma je izgovorila te riječi s uznemirenošću i s očitim iznenađenjem; Nettieno lice ju je prisililo da shvati po prvi put da će njih dvije započeti nešto što je malo ozbiljnije od čupanja kose ili trganja odjeće. Što je Nettie uopće radila ovdje? Što se dogodilo s elementom iznenađenja? Kako su se stvari tako brzo razvile do točke razdvajanja?U Wilminoj prirodi postojala je duboka crta poljskog kozaka, dio koji je takva pitanja smatrao nevažnim. Ovdje se trebala odvijati bitka; to je bila važna stvar.

262

Nettie je potrčala prema njoj, dižući mesarski nož dok je prilazila. Njene su se usne razmaknule od njenih zubi i dug urlik je izletio iz njenog grla.Wilma se čučnula, držeći svoj nož poput divovskog džepnog noža. Dok se Nettie približavala, Wilma ga je pružila prema naprijed. Zabio se duboko u Nettienu utrobu i zatim podigao, parajući njen želudac i puštajući mlaz smrdljive kaše. Wilma je osjetila trenutni užas pred onim što je napravila - da li je to zaista Wilma Jerzyck na drugoj strani čelika zabijenog u Nettie? - mišići njene ruke su se opustili. Potez noža prema gore je zastao prije nego je oštrica mogla doseći Nettieno srce koje je izbezumljeno kucalo."OOOOH, TI KUUUURVO!" vikala je Nettie i spustila mesarski nož. Zabio se potpuno u Wilmino rame, lomeći ključnu kost s tupim hrskanjem.Bol, od koje je potpuno odrvenila, izbacila je bilo koju objektivnu misao iz Wilminog uma. Ostao je samo mahniti Kozak. Naglo je trgnula svojim nožem.Nettie je trgnula svojim mesarskim nožem. Obje su joj ruke trebale za to, ali kada je konačno uspjela istrgnuti ga iz kosti, ogromna količina crijeva je iscurila iz krvave rupe na njenu haljinu i visila ispred nje u svjetlucavom čvoru.Dvije su žene sporo kružile, njihove noge ostavljale su krvave tragove. Pločnik je počeo izgledati poput nekog čudnog plesnog dijagrama Arthura Murrayja. Nettie je osjećala da svijet počinje kucati unutra i van u velikim, sporim krugovima - boja bi se gubila sa stvari, ostavljajući joj zamućeno bjelilo, a zatim bi se ponovo vraćala. Čula je srce u ušima, velike polake ukradene udarce. Znala je da je ranjena, ali nije osjećala bol. Pomislila je da ju je Wilma možda malo ogrebla sa strane, ili nešto.Wilma je znala kako je jako ranjena; bila je svjesna da više ne može dignuti svoju desnu ruku i da je poleđina haljine natopljena krvlju. Međutim, nije imala namjeru bježati. Nije nikad bježala u svom životu, a nije imala namjeru niti sada početi."Zdravo!" netko je povikao na njih preko ulice. "Zdravo! Što vas dvije radite ovdje? Prestanite, što god da je to! Prestanite odmah ili ću pozvati policiju!"

263

Wilma je okrenula glavu u tom smjeru. U trenu kada je skrenula pažnju, Nettie je zakoračila i zabila mesarski nož u glatkom, širokom luku. Zasjekao je izbočinu Wilminog boka i zazvečao na njenoj zdjeličnoj kosti, lomeći je. Krv je štrcala u mlazu. Wilma je zaurlala i zamahnula prema nazad, mlatarajući po zraku ispred sebe svojim nožem. Njene noge su se saplele i pala je na pločnik s udarcem."Zdravo! Zdravo!" Bila je to starica, koja je stajala na svom trijemu i stiskala šal mišje boje na svom grlu. Naočale su povećavale njene oči u vodenaste kotače užasa. Sada je tulila jasnim i probijajućim glasom starice: "Upomoć! Policija! Ubojstvo! UBOOOOJSTVOOO!"Žene na uglu Willow i Ford Streeta nisu obraćale pažnju. Wilma je pala u krvavu gomilu pored znaka stop, i dok je Nettie teturala prema njoj, gurnula se uz znak u sjedeći položaj i primila svoj nož u krilu, okrenut prema gore."Hajde, kurvo," režala je. "Dođi po mene, ako dolaziš."Nettie je dolazila, njena usta su se micala. Lopta njene utrobe se micala naprijed, natrag po njenoj haljini poput pobačenog fetusa. Njena desna noga je udarila Wilminu rastegnutu lijevu nogu i pala je naprijed. Nož za rezanje ju je probio točno ispod grudne kosti. Zaroktala je kroz usta puna krvi, podigla mesarski nož i spustila ga. Zabio se u vrh glave Wilme Jerzyck s jednim tupim zvukom - dum! Wilma se počela grčiti, njeno tijelo se propinjalo i koprcalo ispod Nettienog. Svaki trzaj i koprcanje je guralo nož sve dublje."Ubila... mog... psića," protisnula je Nettie, pljujući mješavinu krvi u Wilmino preokrenuto lice sa svakom riječi. Zatim je zadrhtala i opustila se. Njena je glava udarila stup znaka stop kad je padala prema naprijed.Wilmina nervozna noga je skliznula u žlijeb. Njena lijepa crna cipela za crkvu je odletjela i sletjela na hrpu lišća okrenuta prema gore prema živahnim oblacima. Njeni su se nožni prsti jednom savinuli... još jednom... i onda opustili.Dvije su žene ležale polegnute jedna preko druge poput ljubavnika, njihova krv je bojala lišće bojom cimeta u jarku."UBOOOOOOJSTVOOOO!" starica preko ulice je ponovo tulila, a zatim se zaljuljala prema naprijed i pala punom dužinom na pod vlastitog hodnika u nesvijest.

264

Ostali u susjedstvu su dolazili do prozora i sada otvarali vrata, pitajući jedni druge što se dogodilo, izlazeći na trijemove i tratine, prvo se oprezno približavajući mjestu, zatim užurbano se povlačeći, s rukama na ustima, kad su vidjeli ne samo što se dogodilo, već i krvavi ishod toga.Konačno, netko je nazvao Šerifov ured.

20Polly Chalmers je sporo hodala Main Streetom prema Potrebnim stvarima s bolnim rukama zamotanim u najtopliji par rukavica, kada je začula prve policijske sirene. Stala je i gledala dok je jedan od okružnih triju smeđih Plymouth patrolnih kola jurio križanjem Main Streeta i Laurela, sa svjetlom koje je treptalo i vrtilo se. Već je vozio osamdeset i još je ubrzavao. Odmah su ga slijedila druga patrolna kola.Gledala ih je dok se nisu izgubila iz vidika, mršteći se. Sirene i jureća policijska patrolna kola bila su rijetkost u Rocku. Pitala se što se dogodilo - nešto malo ozbiljnije od mačke na drvetu, pretpostavila je. Alan će joj reći kada nazove navečer.Polly je ponovo pogledala niz ulicu i vidjela Lelanda Gaunta koji je stajao na vratima dućana, također gledajući za patrolnim kolima s izrazom blage znatiželje na licu. Pa, to je bio odgovor jednom pitanju: bio je tamo. Nettie je nikad nije nazvala da joj kaže ili jedno ili drugo. To nije jako iznenadilo Polly; površina Nettienog uma je bila skliska, i stvari su odmah znale iskliznuti.Hodala je ulicom. Gospodin Gaunt je pogledao okolo i ugledao je. Njegovo lice obasjao je osmijeh."Gospođo Chalmers! Kako je lijepo da ste mogli navratiti!"Slabo se nasmiješila. Bol, koja se ujutro smanjila nakratko, šuljala se natrag, izbacujući svoju mrežu tankih, okrutnih žica kroz meso njenih ruku. "Mislim da smo se složili oko Polly.""Tada Polly. Uđi unutra - užasno je dobro da te vidim. Što znači ovo uzbuđenje?""Ne znam," rekla je. Držao joj je vrata i prošla je pored njega u dućan. "Pretpostavljam da je netko ozlijeđen i treba ići u bolnicu. Medicinska

265

pomoć u Norwayu je užasno spora vikendom. Iako zašto bi dispečer poslao dvoja patrolna kola..."Gospodin Gaunt je zatvorio vrata za sobom. Zvono je zazvonilo. Zaslon na vratima je bio dolje, i sa suncem koje je sada išlo na drugu stranu, unutrašnjost Potrebnih stvari je bila tmurna... ali, Polly je pomislila, ako tmurnost ikad može biti ugodna, to je ova tmurnost. Mala stolna svjetiljka je bacala zlatni krug na pult pored staromodne blagajne gospodina Gaunta. Tamo je ležala otvorena knjiga. To je bio Otok s blagom Roberta Louisa Stevensona.Gospodin Gaunt ju je gledao izbliza, i Polly se trebala ponovo nasmijati zbog izraza brige u njegovim očima."Moje ruke bole kao sam vrag posljednjih nekoliko dana," rekla je. "Pretpostavljam da ne izgledam baš kao Demi Moore.""Izgledaš kao žena koja je jako umorna i prilično joj je teško," rekao je.Osmijeh na njenom licu je podrhtavao. U njegovom glasu je bilo razumijevanje i duboko suosjećanje, i na trenutak, Polly se bojala da će briznuti u plač. Misao koja je zadržavala suze bila je čudna. Njegove ruke. Ako zaplačem, pokušat će me utješiti. Stavit će svoje ruke na mene.Zadržala je osmijeh."Preživjet ću; uvijek i jesam. Recite mi - nije li Nettie Cobb navratila?""Danas?" Namrštio se. "Ne; ne danas. Da je, pokazao bih joj novi komad stakla u boji koji je došao jučer. Nije lijep kao onaj kojeg sam joj prodao prošli tjedan, ali sam mislio da bi je mogao zanimati. Zašto pitaš?""Oh... bez razloga," rekla je Polly. "Rekla je da će možda, ali Nettie... Nettie često zaboravlja stvari.""Dojmila me se kao žena koja je imala težak život," gospodin Gaunt je rekao ozbiljno."Da. Da, je." Polly je izgovorila te riječi sporo i mehanički. Činilo se da nije mogla odvojiti svoje oči od njegovih. Tada se jedna njena ruka očešala o rub staklene izložbene kutije, i to je uzrokovalo da prekine kontakt očima. Pobjegao joj je mali uzvik boli."Jesi li u redu?"

266

"Da, dobro," rekla je Polly, ali bila je to laž - nije bila ni blizu dobro.Gospodin Gaunt je to jasno razumio. "Nije ti dobro," rekao je odlučno. "Zato ćemo malo porazgovarati. Predmet o kojem sam ti pisao, stigao je. Dat ću ti ga i poslati te kući."Dati mi ga?""Oh, ne nudim ti poklon," rekao je dok je išao iza blagajne. "Jedva se dovoljno dobro poznajemo za nešto takvo, zar ne?"Nasmiješila se. Bio je očito ljubazan čovjek, čovjek koji je prirodno htio učiniti nešto lijepo za prvu osobu u Castle Rocku koja je napravila nešto lijepo za njega. Ali, bilo joj je teško odgovarati - bilo joj je čak teško slijediti razgovor. Bol u njenim rukama je bila monstruozna. Sada je zaželjela da nije došla, bez obzira na ljubaznost i sve što je željela napraviti je da izađe i ode kući, te popije tabletu protiv bolova."Ovo je stvar koju prodavač mora ponuditi na probu - to jest, ako je etičan. Izvukao je kolut s ključevima, izabrao jedan i otključao ladicu ispod blagajne. "Ako probaš nekoliko dana i otkriješ da je bezvrijedno - a moram ti reći da će to vjerojatno biti tako - vrati mi. Ako, s druge strane, otkriješ da ti pruža neko olakšanje, možemo razgovarati o cijeni." Nasmiješio joj se. "A za tebe, cijena će biti najniža, uvjeravam te."Pogledala ga je, zbunjena. Olakšanje? O čemu on to govori?Izvadio je malu bijelu kutiju i stavio je na pult. Skinuo je poklopac svojim čudnim rukama s dugim prstima i izvadio mali srebrni predmet na lijepom lancu iz vatom podstavljene unutrašnjosti. Izgledao je kao neka vrsta ogrlice, ali stvar koja je visila kada je gospodin Gaunt zakrilio svoje prste oko lanca, izgledala je poput loptice za čaj ili velikog naprstka."Ovo je egipatsko, Polly. Jako staro. Ne tako staro kao piramide - Bože, ne! - ali još uvijek jako staro. Nešto je unutra. Mislim da je to neka vrsta ljekovitog bilja, iako nisam siguran." Krivudao je svojim prstima gore i dolje. Srebrna loptica za čaj, (ako je to bilo to), poskakivala je na dnu lanca. Nešto se unutra micalo, nešto što je proizvodilo prašnjav, klizavi zvuk. Polly je otkrila da je prilično neugodan."Naziva se azka, ili možda azkah," rekao je gospodin Gaunt. "U svakom slučaju to je amajlija koja bi trebala ukloniti bol."

267

Polly se pokušala nasmiješiti. Željela je biti ljubazna, ali zaista... došla je sve do ovamo zbog ovoga? Ta stvar nije čak imala nikakvu estetsku vrijednost. Bila je ružna, otvoreno govoreći."Zaista ne mislim...""Niti ja," rekao je, "ali očajničke situacije često zahtijevaju očajničke mjere. Uvjeravam te da je to potpuno originalno... barem u tom smislu da nije napravljeno u Taiwanu. To je autentična egipatska rukotvorina - ne sasvim relikvija, ali sigurno rukotvorina - iz razdoblja kasnijeg propadanja. Dolazi s potvrdom o porijeklu koja je određuje kao sredstvo benkalitis, ili bijele magije. Želim da je uzmeš i nosiš. Pretpostavljam da zvuči ludo. Vjerojatno i je. Ali postoje čudnije stvari u raju i na zemlji nego što itko od nas sniva, čak i u našim divljim trenucima filozofije."Da li zaista to vjerujete?" upitala je Polly."Da. Vidio sam stvari u svoje vrijeme prema kojima medaljon koji liječi ili amajlija, izgledaju potpuno obično." Prolazno svjetlucanje trenutno je zasvijetlilo u njegovim očima boje lješnjaka. "Mnogo takvih stvari. Čudni krajevi svijeta su ispunjeni s nevjerojatnim starudijama, Polly. Ali to nije važno; ti si ovdje problem.''"Čak i neki dan, kada sam sumnjao da bol nije ni blizu tako jaka kao što je sada, bilo mi je jasno kako je tvoja situacija postala jako neugodna. Mislio sam da bi vrijedilo probati tu malu... stvarčicu. Nakon svega, što možeš izgubiti? Sve drugo što si probala nije djelovalo, zar ne?""Cijenim vašu brigu, gospodine Gaunt, zaista, ali-""Leland. Molim te.""Da, u redu. Cijenim tvoju brigu, Leland, ali bojim se da nisam praznovjerna."Pogledala je gore i vidjela da su njegove jasne oči boje lješnjaka fiksirane na nju."Nije važno jesi li ti ili nisi praznovjerna, Polly... zato jer to je.'' Migoljio je svojim prstima. Azka je nježno poskakivala na dnu svog lanca. Ponovo je otvorila usta, ali ovaj put niti jedna riječ nije izašla. Sjetila se dana prošlog proljeća. Nettie je zaboravila svoj primjerak Inside Viewa kada je otišla kući. Listajući ga besposleno, gledajući priče o

268

djeci vukodlacima u Clevelandu i geološkim formacijama na mjesecu koje su izgledale poput lica JFK-a, Polly je naišla na oglas za nešto što se zvalo Moliteljsko biranje broja starih naroda. Trebalo je liječiti glavobolje, bolove u želucu i artritis.U oglasu je dominirala crno-bijela slika. Prikazivala je momka s dugom bradom i čarobnjačkim šeširom, (ili Nostradamus ili Gandalf, Polly je pretpostavila), koji je držao nešto što je izgledalo kao dječja vjetrenjača preko tijela čovjeka u kolicima. Sprava vjetrenjače je bacala stožac svjetla na invalida, i iako oglas nije to direktno rekao, implikacija je bila da će momak divlje zaplesati na Copacabani za noć ili dvije. Bilo je to, naravno, smiješno, praznovjerno naklapanje za ljude čija je pamet skrenula ili možda čak se poremetila pod stalnim napadima boli i nemoći, ali ipak...Sjedila je gledajući taj oglas dugo vremena, i koliko god bio smiješan, skoro je nazvala 800 broj za narudžbe telefonom koje su bile date na dnu stranice. Zato jer prije ili kasnije-"Prije ili kasnije bolesna osoba treba istražiti čak i sumnjive putove, jer je moguće da ti putovi vode do olakšanja," rekao je gospodin Gaunt. "Nije li tako?" "Ja... ja ne...""Hladna terapija... termalne rukavice... čak i tretmani zračenja... ništa od toga ti nije djelovalo, zar ne?" "Kako znaš za sve to?""Posao dobrog trgovca je da sazna potrebe svojih mušterija," rekao je gospodin Gaunt svojim nježnim, hipnotizirajućim glasom. Krenuo je prema njoj, držeći srebrni lanac na širokom kolutu s azkom koja je visila na dnu. Ustuknula je pred dugim rukama s gumenim noktima."Ne boj se, draga gospođo. Neću pipnuti ni dlaku na tvojoj glavi. Ne ako si mirna... i ostani potpuno nepomična..."I Polly je postala mirna. Postala je nepomična. Stajala je sa svojim rukama, (još uvijek zatvorenim u vunene rukavice), prekriženim čedno ispred sebe, i dozvolila gospodinu Gauntu da spusti srebrni lanac preko njene glave. Napravio je to s nježnošću oca koji spušta vjenčani veo svojoj kćerki. Osjećala se kao da je daleko od gospodina Gaunta, od Potrebnih stvari, od Castle Rocka, čak od sebe same. Osjećala se poput žene koja stoji visoko na nekoj prašnjavoj nizini ispod

269

beskonačnog neba, stotinu kilometara daleko od bilo kojeg drugog ljudskog bića.Azka je spuštena na patentni zatvarač njene kožne jakne s malim zveketom."Stavi je ispod svoje jakne. A kada stigneš kući, stavi je ispod svoje bluze, također. Mora se nositi na koži radi maksimalnog djelovanja.""Ne mogu je staviti ispod jakne," rekla je Polly sporim, sanjivim tonom. "Zatvarač... ne mogu spustiti zatvarač.""Ne? Pokušaj."Tako je Polly skinula jednu od svojih rukavica i pokušala. Na njeno veliko iznenađenje, otkrila je da može savinuti palac i kažiprst svoje desne ruke dovoljno da može dohvatiti jezičac patentnog zatvarača i povući ga dolje."Evo, vidiš?"Mala srebrna lopta je pala na prednji dio njene bluze. Činila joj se veoma teškom, i sam osjećaj nije bio sasvim ugodan. Pomalo se pitala što je unutra, što je proizvodilo taj prašnjav, klizav zvuk. Neka vrsta ljekovitog bilja, rekao je, ali Polly nije zvučalo kao lišće ili prah. Činilo joj se kao da se to nešto unutra samo od sebe miče.Činilo se da gospodin Gaunt razumije njenu nelagodu. "Naviknut ćeš se na to, i puno prije nego što misliš. Vjeruj mi, hoćeš.Vani, tisuću kilometara daleko, čula je još sirena. Zvučale su poput uznemirenih duhova.Gospodin Gaunt se okrenuo i kad su njegove oči napustile njeno lice, Polly je osjetila da joj se vraća koncentracija. Osjetila se malo zbunjeno, ali se isto tako osjećala dobro. Osjećala se kao da je malo prodrijemala, kratko, ali zadovoljavajuće. Njen osjećaj pomiješane nelagode i nemira je nestao."Moje ruke me još bole," rekla je i to je bila istina... ali jesu li tako jako boljele? Činilo joj se da je došlo do nekog olakšanja, ali to možda i nije ništa drugo nego sugestija - imala je osjećaj da je Gaunt primijenio na nju neku vrstu hipnoze u svojoj odluci da je natjera da prihvati azku. Ili je to možda samo toplina dućana nakon vanjske hladnoće."Jako sumnjam da je obećani efekt trenutačan," gospodin Gaunt je rekao suho. "Ipak, daj mu šansu - hoćeš li, Polly?"

270

Slegnula je ramenima. "Uredu."Ipak, što je mogla izgubiti? Lopta je bila dovoljno mala, pa će jedva malo stršati ispod bluze ili pulovera. Neće trebati odgovarati ni na kakva pitanja, ako nitko ne bude znao da je tamo, i to joj je odgovaralo - Rosalie Drake bi bila znatiželjna, a Alan koji je bio praznovjeran kao panj, bi to vjerojatno smatrao smiješnim. Što se tiče Nettie... pa, Nettie bi vjerojatno šutjela iz strahopoštovanja kad bi znala da Polly nosi pravu magičnu amajliju, baš poput onih koje su prodavali u njenom voljenom Inside Viewu."Ne bi je trebala skidati, čak niti kad se tuširaš," rekao je gospodin Gaunt. "Nema potrebe. Loptica je pravo srebro, i neće rđati.""A ako skinem?"Nježno se nakašljao u svoju ruku, kao da mu je neugodno. "Pa, blagotvorno djelovanje azke je kumulativno. Onaj koji je nosi je malo bolje danas, još malo bolje sutra i tako dalje. Tako mi je barem rečeno."Tko ti je to rekao? pitala se.''Međutim, ako se azka makne, onaj koji je nosi se vraća u svoje prvotno bolno stanje, ne polako, već odmah i tada treba čekati da prođu dani ili možda tjedni kako bi nadoknadio izgubljenu moć kada se azka vrati."Polly se malo nasmijala. Nije si mogla pomoći, i laknulo joj je kad joj se Leland Gaunt pridružio."Znam kako to zvuči," rekao je, "ali samo želim pomoći, ako mogu. Vjeruješ mi?""Vjerujem", rekla je, "i zahvaljujem."Ali dok mu je dozvolila da je isprati iz dućana, otkrila je da se pita i o drugim stvarima. Bila je skoro u stanju transa kada je spustio lanac preko njene glave, na primjer. Zatim, užasno ju je odbijala pomisao da je dotakne. Te su stvari bile u potpunom neskladu s osjećajem prijateljstva, poštovanja i suosjećanja koje je on predstavio kao skoro vidljivu atmosferu.Da li ju je on nekako hipnotizirao? To je bila luda pomisao... zar ne? Pokušala se točno sjetiti kako se osjećala kada su prvi put diskutirali o azki, ali nije mogla. Ako je napravio tu stvar, to je sigurno bilo slučajno i uz njenu pomoć. Vjerojatno je samo došla u omamljeno

271

stanje koje često izaziva previše Percodana. Ne, pretpostavila je da je to druga stvar koju najviše mrzi. Ono što je zaista mrzila kod njih je da nisu više uvijek djelovali kako bi trebali."Odvezao bih te kući, da vozim," rekao je gospodin Gaunt, "ali se bojim da nisam nikad naučio.""Savršeno u redu," rekla je Polly. "Jako cijenim tvoju ljubaznost.""Zahvali mi ako bude djelovalo," odgovorio je. "Ugodno poslijepodne, Polly."Još sirena je poletjelo u zrak. Bile su na istočnom dijelu grada, tamo preko prema ulicama Elm, Willow, Pond i Ford. Polly je krenula u tom pravcu. Bilo je nečega u tom zvuku sirena, naročito u tako tiho poslijepodne, koje je prizivalo prikriveno prijeteće misli - ne sasvim slike - nadolazećeg usuda. Zvuk je počeo zamirati, odmotavajući se poput nevidljive opruge sata na jasnom jesenjem zraku.Vratila se natrag da nešto od toga kaže gospodinu Gauntu, ali vrata su bila zatvorena. Natpis na kojem je pisalo ZATVORENO visio je između povučenog zaslona i stakla, ljuljajući se nježno natrag i naprijed na svom konopcu. Otišao je unutra dok su joj leđa bila okrenuta, tako tiho da ga čak nije čula.Polly je počela hodati sporo kući. Prije nego što je došla do kraja Main Streeta, još jedan policijski auto, ovaj puta patrolna kola Teritorijalne policije, je projurio pored nje.

21"Danforthe?"Myrtle Keeton je ušla kroz prednja vrata u dnevnu sobu. Ispod lijeve ruke je držala posudu za fondue, dok je pokušavala maknuti ključ koji je Danforth ostavio u bravi."Danforthe, ja sam kod kuće!"Nije bilo odgovora, a televizor nije bio uključen. To je bilo čudno; bio je tako odlučan da dođe kući na vrijeme za početni udarac. Nakratko se upitala da li je možda otišao nekamo drugdje gledati, možda do Garsonovih, ali vrata garaže su bila spuštena, što je značilo da je spremio auto. A Danforth nije nikamo išao pješke, ako je to ikako mogao izbjeći. Naročito ne na View, koji je bio strm."Danforthe? Jesi li ovdje?"

272

Još uvijek nije bilo odgovora. U blagovaoni, stolac je bio prevrnut. Mršteći se, stavila je posudu za fondue na stol i ispravila stolac. Prve niti brige, fine poput paučine, prošle su kroz njenu glavu. Otišla je prema vratima radne sobe, koja je bila zatvorena. Kada je došla do nje, naslonila je glavu na drvo i slušala. Bila je sigurna da je čula tiho škripanje njegovog stolca."Danforthe? Jesi li unutra?"Nije bilo odgovora... ali je pomislila da je čula tiho kašljucanje. Zabrinutost je postala uznemirenost. U posljednje vrijeme Danforth je bio pod velikim pritiskom - on je bio jedini gradski izbornik koji je zaista naporno radio - a i imao je više kila nego što je to bilo dobro za njega. Što ako je doživio srčani udar? Što ako unutra leži na podu? Što ako zvuk koji je čula nije bilo kašljucanje, već zvuk Danfortha koji pokušava disati?Krasno jutro i rano poslijepodne koje su zajedno proveli učinili su takvu misao potpuno mogućom: prvo slatka izgradnja, a zatim rušilačko razočarenje. Posegnula je prema kvaki radne sobe... zatim je povukla ruku i umjesto toga, iskoristila je za nervozno navlačenje kože ispod grla. Trebalo joj je samo nekoliko oštrih prilika da je nauče da se Danfortha ne uznemirava u njegovoj radnoj sobi bez kucanja... i da nitko nikad, nikad, nikad ne ulazi u njegov sanctum sanctorum nepozvan.Da, ali ako ima srčani udar... ili... ili...Sjetila se prevrnutog stolca i ponovo ju je obuzela nova uznemirenost.Recimo da je došao kući i iznenadio provalnika ? Što ako je provalnik udario Danfortha po glavi, onesvijestio ga i odvukao u njegovu radnu sobu?Kratko je udarila zglobovima po vratima. "Danforthe? Jesi li dobro?"Nije bilo odgovora. U kući se nije čuo drugi zvuk osim svečanog tika-taka djedovog sata u dnevnoj sobi, i... da, bila je potpuno sigurna u to: škripanja stolca u Danforthovoj radnoj sobi.Njena se ruka ponovo počela šuljati prema kvaki."Danforthe, jesi li..."Vrhovi njenih prstiju su već dirali kvaku kada je njegov glas zaurlao na nju, tjerajući je da skoči natrag od vrata s tihim uzvikom."Ostavi me na miru! Ne možeš li me ostaviti na miru, ti glupa kurvo?"

273

Zastenjala je. Njeno srce je ludo udaralo u grlu. Nije to bilo samo iznenađenje: bio je to bijes i neobuzdana mržnja u njegovom glasu. Nakon mirnog i ugodnog jutra koje su proveli, nije je mogao više povrijediti da je pomilovao njen obraz sa šakom punom britvica."Danforthe... mislila sam da si ozlijeđen..." Njen glas je bio sićušan uzvik kojeg je jedva i sama čula."Ostavi me na miru!" Sada je, prema zvuku, bio točno s druge strane vrata.Oh, moj Bože, zvuči kao da je poludio. Može li to biti? Kako to može biti? Što se dogodilo otkako me je ostavio kod Amande?Ali nije bilo odgovora tim pitanjima. Bila je samo bol. Tako je ona otpuzala gore, izvukla svoju prekrasnu novu lutku iz ormara u sobi za šivanje, zatim otišla u spavaću sobu. Skinula je cipele i legla na svoju stranu kreveta s lutkom u svojim rukama.Negdje, daleko, čula je proturječne sirene. Nije obraćala pažnju na njih.Njihova spavaća soba je bila lijepa u ovo doba dana, puna jasnog listopadskog sunca. Myrtle ga nije vidjela. Vidjela je samo tamu. Osjećala je samo bijedu, duboku, bolesnu bijedu koju čak niti dražesna lutka nije mogla ublažiti. Činilo se da bijeda ispunjava njeno grlo i zaustavlja njeno disanje.Oh, danas je bila tako sretna - tako jako sretna. I on je bio sretan. Bila je sigurna u to. A sada su stvari bile gore nego što su bile prije. Puno gore.Što se dogodilo?Oh, Bože, što se dogodilo i tko je bio odgovoran?Myrtle je zagrlila lutku i pogledala prema stropu, a nakon nekog vremena je počela plakati velikim, jednoličnim jecajima koji su tresli cijelo njeno tijelo.

JEDANAESTO POGLAVLJE

1U petnaest minuta do ponoći te duge, duge nedjelje u listopadu, vrata u podrumu državnog krila Kennebec Valley bolnice su se otvorila i šerif Alan Pangborn je ušao unutra. Hodao je polako, spuštene glave.

274

Njegove noge, umotane u rastezljive bolničke papuče, strugale su po linoleumu. Na vratima iza njega mogao se pročitati natpis koji se zanjihao kada su se vrata zatvorila: MRTVAČNICA ZABRANJEN ULAZ NEOVLAŠTENIMANa krajnjem dnu hodnika, domar u sivom radnom odijelu je koristio stroj za čišćenje poda sporim, lijenim pokretima. Alan je hodao prema njemu, skidajući bolničku kapu s glave dok je hodao. Podigao je zelenu halju koju je nosio i stavio kapu u stražnji džep plavih traperica ispod nje. Nježno zujanje stroja ga je uspavljivalo. Bolnica u Augusti je bilo posljednje mjesto na zemlji na kojemje noćas želio biti.Domar je podignuo pogled dok je prilazio i isključio stroj."Ne izgledate dobro, moj prijatelju," pozdravio je Alana."Ne čudi me. Imate li cigaretu?"Domar je izvadio paket Luckiesa iz svog džepa na prsima i istresao jednu za Alana. "Ipak, ovdje ne smijete pušiti," rekao je. Kimnuo je glavom prema vratima mrtvačnice. "Doktor Ryan se razbjesni."Alan kimne. "Gdje?"Domar ga je odveo do križanja hodnika i pokazao prema vratima na oko pola hodnika dolje. "To vodi prema prolazu pored zgrade. Gurnite nešto da ostanu otvorena, inače ćete morati ići okolo na prednji ulaz da se ponovo vratite. Imate li šibice?"Alan je krenuo hodnikom. "Imam upaljač. Hvala na cigareti.""Čuo sam da je noćas bila dvostruka predstava," povikao je domar za njim."Točno," reče Alan ne okrećući se."Autopsije su proklete, zar ne?""Da," reče Alan.Iza njega, nježno zujanje stroja za pranje poda je ponovo počelo. Bile su proklete, točno. Autopsije Nettie Cobb i Wilme Jerzyck su bile dvadeset i treća i dvadeset četvrta u njegovoj karijeri, i sve su bile proklete, ali ove dvije su do sada bile najgore.Vrata na koja je domar pokazao su imala zasun na stiskanje. Alan je pogledao okolo kako bi pronašao nešto čime bi spriječio da se vrata zalupe, ali nije vidio ništa. Skinuo je zelenu halju, smotao je i otvorio vrata. Okupao ga je noćni zrak, hladan, ali nevjerojatno osvježavajući nakon ustajalog mirisa alkohola mrtvačnice i prostorije za autopsiju.

275

Alan je stavio smotanu halju kod dovratnika i izašao van. Pažljivo je pustio vrata da se vrate natrag, vidio da će halja zadržati da se ne zalupe, i zaboravio na to. Naslonio se na zid od blokova od troske pored snopa zraka koje su prolazile kroz malo otvorena vrata i zapalio cigaretu.Nakon prvog dima u glavi mu se zavrtilo. Pokušao je prekinuti već skoro dvije godine i skoro je uspijevao. Zatim bi se nešto pojavilo. To je bilo i prokletstvo i blagoslov policijskog posla; nešto se uvijek pojavilo.Pogledao je zvijezde, koje su ga obično smirivale, ali nije ih puno vidio - svjetlo jakog intenziteta koje je okruživalo bolnicu je potamnilo njihov sjaj. Mogao je pronaći Velikog Medvjeda, Orion, i slaba crvena točkica je vjerojatno bio Mars, i to je bilo sve.Mars. pomislio je. To je to. To je nesumnjivo to. Vojskovođe Marsa su sletjele u Castle Rock oko podneva, i prvi ljudi koje su sreli su bile Nettie i Kurva Jerzyck. Vojskovođe si ih ugrizle i zarazile ih bjesnoćom. To je jedina stvar koja to objašnjava.Pomislio je da uđe unutra i kaže Henryju Ryanu, glavnom medicinskom dijagnostičaru države Maine, To je bio slučaj intervencije vanzemaljaca. Slučaj zaključen. Sumnjao je da bi Ryana to zabavljalo. I za njega je to bila duga noć.Alan je duboko uvlačio dim cigarete. Imala je apsolutno fantastičan okus, bez obzira da li mu se vrtilo ili ne, i sada je savršeno razumio zašto je pušenje zabranjeno na javnim mjestima svih bolnica u Americi. John Calvin je bio potpuno u pravu: ništa takvo nakon čega se ovako osjećaš ne može biti dobro za tebe. U međuvremenu, šefe, daj mi taj nikotin - tako je dobar.Lijeno je pomislio kako bi bilo lijepo kupiti cijeli paket tih istih Luckiesa, potrgati oba kraja i zatim sve zapaliti s letlampom. Smatrao je da je ovo vrlo nepovoljno vrijeme da se napije. Još jedno kruto životno pravilo - Kada se zaista trebaš napiti, to si nikad ne možeš priuštiti. Alan se pitao da možda alkoholičari svijeta nisu jedini koji imaju logične prioritete.Snop svjetla pored njegove noge se povećao. Alan je pogledao okolo i ugledao Norrisa Ridgewicka. Norris je izašao van i naslonio se na zid pored Alana. Još uvijekje nosio svoju zelenu kapu, ali je bila naherena

276

i trakice za vezanje su visile na stražnjem dijelu njegove halje. Njegova je boja lica pristajala halji."Isuse, Alane.""One su bile tvoje prve, zar ne?""Ne, vidio sam već autopsiju kada sam bio u Sjevernom Wyndhamu. Slučaj gušenja dimom. Ali ovo... Isuse, Alane.""Da," reče i ispusti dim. "Isuse.""Imaš li još jednu cigaretu?""Ne - žao mi je. Nažicao sam ovu od domara." Pogledao je zamjenika s blagom znatiželjom. "Nisam znao da pušiš, Norris.""Ne pušim. Mislio sam da bih mogao početi."Alan se tiho nasmijao."Čovječe, ne mogu dočekati da odem sutra u ribolov. Ili su možda slobodni dani ukinuti dok se ova zbrka ne sredi?"Alan razmisli o tome, zatim odmahne glavom. To nisu bili zaista zapovjednici s Marsa; ta je stvar izgledala veoma jednostavno. Na neki način zato i je bila tako užasna. Nije vidio razloga da ukine Norrisove slobodne dane."To je odlično," rekao je Norris, i tada dodao, "Ali ću doći ako želiš Alane. Nema problema.""Neću te trebati, Norris," rekao je. "John i Clut su obojica bili u kontaktu sa mnom - Clut je otišao s momcima iz Odsjeka za kriminalistička istraživanja, a John je otišao s ekipom koja istražuje Nettien kraj. Obojica su povezani. Prilično je jasno. Gadno, ali jasno.I bilo je... ali ga je svejedno uznemiravalo. Iskreno, bio je jako uznemiren."Pa, što se dogodilo? Mislim kurva Jerzyck je godinama to tražila, ali kada je netko konačno učinio ono što je ona prijetila, mislio sam da će završiti s crnim okom ili slomljenom rukom... ništa poput ovoga. Da li je samo odabrala krivu osobu?""Mislim da je to tako nekako," reče Alan. "Wilma nije mogla izabrati goru osobu u Castle Rocku s kojom bi započela svađu.""Svađu?""Polly je prošlog proljeća poklonila Nettie psića. U početku je malo lajao.Wilma je jako prigovarala zbog toga.""Zaista? Ne sjećam se pritužbe."

277

"Dala je samo jednu službenu pritužbu. Ja sam je uhvatio. Polly me molila ako mogu. Osjećala se djelomično odgovornom, budući da je ona dala psa Nettie. Nettie je rekla da će ga držati unutra što više bude mogla i time je za mene to bilo gotovo."Pas je prestao lajati, ali Wilma je očito nastavila prigovarati Nettie. Polly je rekla da bi Nettie prelazila cestu kada bi vidjela Wilmu da dolazi, čak kada bi Wilma bila udaljena dva bloka. Nettie je radila sve kako joj se ne bi zamjerila. Zatim, prošlog tjedna je prekoračila crtu. Otišla je do Jerzyckovih dok su Pete i Wilma bili na poslu, vidjela plahte koje su visile na užadi i prekrila ih blatom iz vrta."Norris je zazviždio. "Da li smo dobili tu pritužbu, Alane?"Alan odmahne glavom. "Od tada do danas poslijepodne, sve je ostalo među ženama.""Što je s Peteom Jerzyckom?""Poznaješ li Petea?""Pa..." Norris je stao. Pomislio je na Petea. Pomislio je na Wilmu. Pomislio je o njima zajedno. Sporo je kimnuo glavom. "Bojao se da će ga Wilma cijelog progutati ako bude pokušavao izigravati suca... pa je stajao po strani. Je li tako?""Na neki način. U stvari je mogao spriječiti stvari, barem na neko vrijeme. Clut kaže da je Pete rekao momcima Odjela za kriminalističke istragu da je Wilma htjela otići do Nettie čim je vidjela plahte. Bila je spremna za razbijanje. Očito je telefonirala Nettie i rekla joj da će joj otkinuti glavu i zavrnuti joj vratom."Norris je kimnuo. Između autopsije Wilme i autopsije Nettie, nazvao je dispečera u Castle Rocku i tražio popis pritužbi koje su uključivale te dvije žene. Nettien je popis bio kratak - jedna stvar. Udarila je i ubila svog muža. Kraj priče. Ni prije, niti kasnije, uključujući nekoliko posljednjih godina koje je provela u gradu, nije bilo ispada. Wilma je bila potpuno drugačija priča. Nije nikad nikoga ubila, ali popis pritužbi - onih koje je sama podnijela, i one koje su stigle zbog nje - bio je dug, i počeo je od nekadašnje niže srednje škole Castle Rocka, gdje je udarila nastavnika koji je bio na zamjeni zato što ju je kaznio da dulje ostane u školi. U dva su slučaja, zabrinute žene koje su imale nesreću ili sudbinu da budu u Wilminoj nemilosti, tražile policijsku zaštitu. Proteklih godina Wilma je također bila predmetom tri pritužbe

278

o napadu. Konačno, sve su optužbe bile povučene, ali nije trebalo puno razmišljati kako bi se ustanovilo da se nitko zdravog razuma ne bi zajebavao s Wilmom Jerzyck."Jedna drugoj su bile otrov," promrljao je Norris."Najgori.""Njen je muž odgovorio Wilmu od toga da ode tamo prvi put kada je željela otići?""On je napravio nešto bolje od pokušaja. Rekao je Clutu da joj je stavio dva Xanaxa u šalicu čaja i to je malo smanjilo temperaturu. U stvari, Jerzyck kaže da je mislio da je to završilo.""Vjeruješ li mu, Alane?""Da - isto kao što mogu vjerovati nekome s kim nisam razgovarao licem u lice.""Što je to što joj je stavio u čaj? Droga?""Sredstvo za smirenje. Jerzyck je rekao Odjelu za kriminalističku istragu da ga je koristio nekoliko puta prije kada se razbjesnila, i uvijek ju je prilično smirilo. Rekao je da je mislio da se to i ovaj put dogodilo.""Ali nije.""Mislim da je u početku. Wilma samo nije odmah otišla i pokazala Nettie. Ali sam poprilično siguran da je nastavila uznemiravati Nettie; to je model koji je stvorila kada su se svađale samo zbog psa. Telefoniranje. Vožnja pored kuće. Takve stvari. Nettieni živci su bili prilično tanki. Takve stvari bi je zaista uznemirile. John LaPointe i ekipa iz Odjela za kriminalističke istrage s kojom sam ga ostavio je otišla do Polly oko sedam sati. Polly je rekla da je bila prilično sigurna da nešto muči Nettie. Jutros je posjetila Polly i slučajno joj se nešto omaklo. Polly tada nije razumjela." Alan je uzdahnuo. "Pretpostavljam da sada žali što nije bolje slušala.""Kako to Polly podnosi, Alane?""Prilično dobro, mislim." Razgovarao je s njom dva puta, jednom iz kuće pored mjesta zločina, a drugi puta odavde iz bolnice, upravo nakon što su on i Norris stigli. U oba je slučaja njen glas bio smiren i kontroliran, ali je osjetio suze i zbunjenost ispod prividno mirne površine. Nije se jako iznenadio za vrijeme prvog poziva kada je

279

otkrio da već zna veći dio toga što se dogodilo; vijesti, naročito loše vijesti su brzo putovale u malom gradu."Što je pokrenulo veliki obračun?"Alan je pogledao Norrisa, iznenađen i tada shvatio da još ne zna. Alan je dobio više ili manje potpun izvještaj od Johna LaPointea između autopsija, dok je Norris bio na drugom telefonu i razgovarao sa Sheilom Brigham i skupljao popis pritužbi koje su uključivale dvije žene."Jedna od njih je odlučila pooštriti stvari," rekao je. Moja je pretpostavka da je to bila Wilma, ali detalji slike su još uvijek nejasni. Očito je Wilma otišla do Nettie dok je Nettie bila u posjetu Polly jutros. Mora da je Nettie ostavila otključana vrata, ili nije dobro navukla zasun, i vjetar ih je otvorio - znaš kako je danas bilo vjetrovito.""Da.""Možda je to samo počelo kao još jedna vožnja pored kuće kako bi ponovo uznemirila Nettie. Tada je Wilma vidjela otvorena vrata i vožnja se pretvorila u nešto drugo. Možda nije bilo sasvim tako, ali mi se čini da je tako."Riječi još nisu niti izašle iz njegovih ustiju kada je otkrio da su laž. Nije mu se činilo da je tako, u tome je bio problem. Trebalo je biti tako, želio je da je tako, ali nije. Ono što ga je izluđivalo bilo je da nije bilo razloga za taj osjećaj pogreške, barem ne onog na koji bi on stavio svoj prst. Najbliže do čega je mogao doći je bilo da se pitao da li bi Nettie bila nepažljiva ne samo što se tiče zaključavanja vrata, već i čvrstog zatvaranja ako je bila paranoična zbog Wilme Jerzyck, kako se činilo... i to nije bilo dovoljno da se sumnja mogla održati. Nije bilo dovoljno zato što Nettie nisu svi kotači bili na mjestu i nije se moglo pretpostaviti što bi takva osoba mogla napraviti. Ipak..."Što je Wilma napravila?" upitao je Norris. "Uništila joj stan?""Ubila Nettienog psa.""Što?""Čuo si me.""Isuse! Kakva kurva!""Pa, to smo znali za nju, zar ne?""Da, ali ipak..."

280

Evo opet. Čak i od Norrisa Ridgewicka, na kojeg se moglo osloniti, čak nakon svih tih godina, da će ispuniti barem dvadeset posto svojih administrativnih poslova naopako: Da, ali ipak."Napravila je to sa švicarskim nožem. Upotrijebila je vadičep i pribila bilješku na to, napisavši da je to odmazda za Nettieno bacanje blata na plahte. Tako je Nettie otišla Wilmi s hrpom kamenja. Zamotala je poruke oko njih s elastikama. Na porukama je pisalo da je kamenje posljednje upozorenje za Wilmu. Bacila ih je sve na Jerzyckove donje prozore.""Majko Božja," rekao je Norris, ne bez nekog divljenja."Jerzyckovi su otišli oko deset i trideset na misu u jedanaest sati. Nakon mise su ručali s obitelji Pulaski. Pete Jerzyck je ostao gledati Patriote s Jakeom Pulaskim, pa ovaj puta nikako nije mogao niti pokušati smiriti Wilmu."Da li su se slučajno srele na uglu?" upitao je Norris."Sumnjam. Mislim da je Wilma došla kući, vidjela štetu i pozvala Nettie van.""Misliš kao na dvoboj?""To je ono što mislim."Norris je zazviždio, zatim na trenutak stajao mirno, prekriženih ruku iza leđa, gledajući u mrak. "Alane, zašto mi moramo dolaziti na te proklete autopsije?" konačno je pitao."Protokol, pretpostavljam," rekao je Alan, ali bilo je i više od toga... barem za njega. Ako te uznemirava izgled slučaja, ili osjećaj (kao što je njega uznemiravao i izgled i osjećaj kod ovoga), možda vidiš nešto što će izbaciti tvoj mozak iz lera i ubaciti u koju brzinu. Možda pronađeš rješenje svog problema."Pa, mislim da je vrijeme da okrug unajmi protokolnog policajca," prigovarao je Norris, a Alan se nasmijao.Ipak, iznutra se nije smijao, i ne samo zato što će to pogoditi jako Polly sljedećih nekoliko dana. Nešto sa slučajem nije bilo u redu. Na površini je sve izgledalo u redu, ali tamo dolje na mjestu gdje je živio instinkt (i ponekad se skrivao), činilo se da marsovski zapovjednici imaju više smisla. Barem Alanu.Hej, hajde! Nisi li to upravo izložio Norrisu od A do Ž, za vrijeme koje ti treba da popušiš cigaretu?

281

Da, je. To je bio dio problema. Da li su se dvije žene, čak ako je jedna bila poluluda, a druga otvoreno pokvarena, srele na uglu ulice i rastrgale jedna drugu na komadiće poput nekoliko drogiranih narkomana zbog tako jednostavnih razloga?Alan nije znao. I zato što nije znao, bacio je cigaretu i ponovo počeo razmatrati cijelu stvar.

2Za Alana, sve je počelo s pozivom Andyja Clutterbucka. Alan je upravo isključio utakmicu Patriots-Jets, (Patrioti su već gubili s devet razlike), i oblačio je kaput, kada je zazvonio telefon. Alan je namjeravao ići u Potrebne stvari i vidjeti da li je tamo gospodin Gaunt. Čak je pretpostavljao da je moguće da tamo sretne Polly. Clutov poziv je sve to promijenio.Eddie Warburton, Clut je rekao, je visio na telefonu kada se on, Clut, vratio s ručka. U četvrti grada s drvoredima, bila je neka gužva. Ženska tuča ili nešto slično. Možda bi bila dobro, Eddie je rekao, da Clut nazove šerifa i kaže mu o nevolji."Što se prokletstvo ima Eddie Warburton javljati na telefon Šerifovog ureda?" upitao je Alan razdražljivo."Pa, mislim, s obzirom da je ured dispečera bio prazan, on je mislio-""On poznaje postupak kao i svi drugi - kada je ured dispečera prazan, pozivi se puštaju preko Bastarda.""Ne znam zašto se javio na telefon," rekao je Clut s jedva prikrivenom nestrpljivošću, "ali ne mislim da je to važna stvar. Drugi poziv o nesreći je bio prije četiri minute, dok sam ja razgovarao s Eddiejem. Stara žena, nisam doznao njeno ime - ili je bila previše uzrujana da bi ga dala ili ga nije željela dati. U svakom slučaju, rekla je da je došlo do ozbiljne tuče na uglu Ford i Willowa. Uključene su dvije žene. Rekla je da koriste noževe. Rekla je da su još uvijek tamo.""Još uvijek se tuku?""Ne - dolje su, obje. Tuča je gotova.""U redu." Alanov je um počeo brže raditi, poput ekspresnog vlaka koji je počeo ubrzavati. "Zabilježio si poziv, Clut?""Naravno da jesam."

282

"Dobro. Seaton je tamo poslijepodne, zar ne? Pošalji ga odmah ovamo.""Već sam ga poslao.""Bog te blagoslovio. Sada pozovi Teritorijalnu policiju.""Želiš li Jedinicu za kriminalističku istragu?""Ne još. Za sada ih samo upoznaj sa situacijom. Naći ćemo se tamo, Clut."Kada je došao do mjesta zločina i vidio veličinu štete, Alan je preko radija obavijestio stanicu državne policije u Oxfordu i rekao im da odmah pošalju Jedinicu za kriminalističku istragu... dvije, ako je moguće. Do tada su Clut i Seaton Thomas stajali ispred žena koje su ležale raširenih ruku, i govorili su ljudima da se vrate kućama. Norris je stigao, pogledao, zatim uzeo rolu žute ljepljive trake na kojoj je pisalo MJESTO ZLOČINA, NE PRELAZI iz prtljažnika patrolnih kola. Na ljepljivoj traci je bio debeli sloj prašine, i Norris je kasnije rekao Alanu da nije bio siguran hoće li se zalijepiti, koliko je stara.Ipak se zalijepila. Norris ju je stavio oko debla hrastova, formirajući veliki trokut oko dvije žene koje su izgledale kao da se grle u podnožju znaka stop. Promatrači se nisu vratili svojim kućama, ali su se povukli na svoje tratine. Bilo ih je oko pedeset i njihov se broj stalno povećavao s pozivima i susjedi su se žurili da vide ostatke. Andy Clutterback i Seaton Thomas su izgledali dovoljno nervozno da su skoro zgrabili svoje puške i počeli pucati u znak upozorenja. Alan je suosjećao s načinom na koji su se osjećali.U Maineu, Odsjek za kriminalističku istragu Teritorijalne policije se bavi istragom ubojstava, i za policajce sitne ribe (koji su skoro većina njih), najgore vrijeme je između otkrića zločina i dolaska Odsjeka za kriminalističku istragu. Lokalni policajci i okružni pripadnici konjičke policije su jako dobro znali da je to razdoblje kada se tzv. niz dokaza najčešće uništi. Većina također zna da ono što rade za to vrijeme će pažljivo analizirati oni koji se naknadno prave važni - većina iz sudstva i ureda ministra unutrašnjih poslova - koji vjeruju da su policajci sitne ribe, čak i okružni momci, grupa zamjenika Dawgs nespretna i šeprtljavih prstiju.A ona tiha grupa ljudi koja stoji na tratinama preko ceste bila je prokleto sablasna. Alana su podsjetili na zombije iz Zore mrtvih.

283

Izvadio je megafon na baterije sa stražnjeg sjedala patrolnih kola i rekao im da želi da odmah uđu unutra. Oni su to učinili. Zatim je u svojoj glavi ponovio protokol još jednom, i radiom pozvao dispečera. Tamo je Sandra McMillan obavljala poslove. Nije bila tako smirena kao Sheila Brigham, ali poklonjenom se konju ne gleda u zube... i Alan je pretpostavio da će Sheila čuti što se dogodilo i brzo doći. Ako je ne dovede osjećaj dužnosti, dovest će je znatiželja.Alan je rekao Sandy da pronađe Ray Van Allena. Ray je bio dežurni medicinski dijagnostičar koji je dolazio na poziv Castle okruga - također i okružni mrtvozornik - i Alan ga je želio ovdje kada stigne Odsjek za kriminalističku istragu ako je to moguće."Primljeno, šerife," Sandy je rekla uobraženo. "Baza je razumjela."Alan se vratio svojim policajcima na mjesto zločina. "Koji od vas je potvrdio da su žene mrtve?"Clut i Seat Thomas su se pogledali neugodno iznenađeni, i Alan je osjetio kako mu srce tone. Jedan bod za izvještaj nakon bitke - ili možda ne. Prva jedinica za kriminalističku istragu još nije bila ovdje, iako je čuo još sirena koje su se približavale. Alan se sagnuo ispod trake i približio znaku stop, hodajući na vršcima prstiju poput dječaka koji se pokušao išuljati iz kuće nakon policijskog sata.Prolivena krv se najviše nalazila između žrtava i jarka pored njih zatrpanog lišćem, ali fina prašina kapljica - što su forenzičari nazivali backsplatter - označila je područje oko njih u grubom krugu. Alan je kleknuo na jedno koljeno izvan tog kruga, pružio ruku i ustanovio da može dohvatiti tijela - nije ni sumnjao da su one tijela - naginjući sePogledao je iza sebe Seata, Norrisa i Cluta. Zajedno su se skupili i zurili u njega velikim očima."Slikaj me," rekao je.Clut i Seaton su ga pogledali kao da je dao naredbu na tagaloškom, ali Norris je odjurio do patrolnih kola i kopao je u stražnjem dijelu dok nije tamo pronašao stari Polaroid, jedan od dva koja su koristili za fotografiranje mjesta zločina. Kada se sastane Odbor za financiranje, Alan je planirao tražiti barem jedan novi foto-aparat, ali ovo poslijepodne sastanak Odbora za financiranje mu se činio potpuno nevažnim.

284

Norris je požurio natrag s foto-aparatom, naciljao i okinuo. Mehanizamje zacvilio."Bolje slikaj još jednu za svaki slučaj," rekao je Alan. "Slikaj i tijela. Ne želim da mi ti momci kažu da smo uništili dokaze. Proklet bio ako budem." Bio je svjestan da mu glas zvuči pomalo mrzovoljno, ali tu nije mogao ništa učiniti.Norris je slikao još jednom Polaroidom, evidentirajući Alanov položaj izvan dokaznog lanca, te način na koji su tijela ležala u podnožju znaka stop. Tada se Alan pažljivo nagnuo naprijed i stavio svoje prste na krvljom umrljani vrat žene koja je ležala na vrhu. Naravno, nije bilo pulsa, a nakon drugog pritiska njegovih prstiju, njena je glava pala od znaka stop i okrenula se na stranu. Alan je odmah prepoznao Nettie, i pomislio je na Polly.Oh, Isuse, pomislio je žalosno. Zatim je krenuo tražiti Wilmin puls, iako je mesarski nož bio zabijen u njenu lubanju. Njeni obraz i čelo bili su puni malih točkica krvi. Izgledale su poput poganske tetovaže.Alan je ustao i vratio se tamo gdje su stajali njegovi ljudi na drugoj strani trake. Nije mogao prestati misliti na Polly i znao je da to nije u redu. Trebao ju je maknuti iz svojih misli ili će ovo potpuno upropastiti. Pitao se da li je itko od ovih nespretnjakovića već identificirao Nettie. Ako je tako, Polly će sigurno čuti prije nego je nazove. Očajnički se nadao da neće doći ovamo da se sama uvjeri.Ne možeš sada brinuti o tome, ukorio je samog sebe. Očito je da pred sobom imaš dvostruko ubojstvo."Izvadi svoj notes," rekao je Norrisu. "Ti si klupski sekretar.""Isuse, Alane, znaš kako je grozan moj pravopis.""Samo piši."Norris je dao Polaroid Clutu i izvadio svoj notes iz stražnjeg džepa. Blok s prometnim upozorenjima s njegovim imenom na pečatu na dnu svake stranice je ispao s njim. Norris se sagnuo, podigao blok s pločnika i odsutno ga vratio ponovo u svoj džep."Želim da zabilježiš kako je glava žene na vrhu, označene kao Žrtva 1 bila naslonjena na znak stop. Ja sam je nehotice gurnuo, provjeravajući puls."Kako je jednostavno početi se služiti policijskim jezikom, pomislio je Alan, gdje automobili postaju "vozila", a varalice postaju "počinitelji",

285

a mrtvi građani postaju "označene žrtve". Policijski jezik, divna pomična staklena barijera.Okrenuo se Clutu i rekao mu da slika tu drugu konfiguraciju tijela, osjećajući se jako zahvalnim što je Norris evidentirao originalni položaj prije nego je dotaknuo žene.Clut je slikao.Alan se okrenuo Norrisu. "Želim da dalje zabilježiš da sam Žrtvu 1 identificirao kao Netitiu Cobb kada joj se pomaknula glava."Seaton je zazviždio. "Hoćeš reći da je to Nettie?""Da. To je ono što hoću reći."Norris je zapisao informaciju u svoj blok. Zatim je pitao, "Što ćemo sada raditi, Alane?""Čekati da dođe Jedinica Odsjeka za kriminalističku istragu i pokušati izgledati živi kada dođu," rekao je Alan.Jedinica kriminalističkog odsjeka je došla za manje od tri minute s dva auta, nakon kojih je došao Ray Van Allen u svom rasklimanom starom Subaru Bratu. Pet minuta kasnije, stigla je ekipa Teritorijalne policije u plavom karavanu. Svi članovi ekipe Teritorijalne policije su tada zapalili cigare. Alan je znao da će to napraviti. Tijela su bila svježa i bili su na otvorenom, ali ritual s cigarama je bio nepromjenljiv.Započeo je neugodan posao poznat u policijskom jeziku kao "osiguravanje mjesta zločina". Odvijao se sve do mraka. Alan je radio s Henryjem Paytonom, šefom Stanice u Oxfordu, (i tako nominalno zaduženim za ovaj slučaj i momke iz jedinica kriminalističke istrage koji na njemu rade), već u nekim drugim slučajevima. Nikad nije vidio niti najmanji nagovještaj mašte kod Henryja. Čovjek je bio spor, ali temeljit, savjestan spor radnik. Zato što mu je bio dodijeljen Henry, Alan je smatrao da se može na trenutak išuljati i nazvati Polly.Kada se vratio, ruke žrtvi su bile učvršćene ogromnim Ziploc vrećama. Wilma Jerzyck je izgubila jednu cipelu, i isto je napravljeno s njenom nogom obučenom u čarapu. Ekipa istražnog odjela se umiješala i snimila skoro tri stotine slika. Do tada je stiglo još Teritorijalne policije. Neki su zadržavali gomilu, a ostali su skrenuli pristigle ljude s televizije prema Općinskoj zgradi. Policijski umjetnik je napravio brzu skicu scene zločina.

286

Konačno se trebalo pobrinuti za sama tijela - osim, jedne završne stvari. Payton je dao Alanu par jednokratnih kirurških rukavica i Ziploc vreću. "Mesarski nož ili nož?""Uzet ću mesarski nož," rekao je Alan. Bit će gori od dva oružja, još uvijek u grudicama mozga Wilme Jerzyck, ali nije želio dirati Nettie. Volio ju je.Kada su ubojita oružja maknuta, označena i stavljena u vreću, i bila na svom putu prema Augusti, dvije ekipe jedinica za kriminalističku istragu su se umiješale i počele istraživati područje oko tijela, koja su još uvijek bila u svom krajnjem zagrljaju s krvi koja se nalazila između njih i koja se sada stvrdnjavala u tvar sličnu emajlu. Kada je Ray Van Allenu konačno dozvoljeno da ih natovari u kombi Hitne pomoći, mjesto je bilo osvjetljeno dugim svjetlima policijskih patrolnih kola, a bolničari su prvo trebali odvojiti Wilmu i Nettie.Za vrijeme većine toga, pravednici Castle Rocka su stajali okolo osjećajući se poput izbočina na deblu.Henry Payton se pridružio Alanu izvan trake na kraju neobično nježnog baleta poznatog kao Istraga mjesta nesreće. "Proklet načina da se provede nedjeljno poslijepodne," rekao je.Alan je kimnuo."Žao mi je što ti se glava pomaknula. To je bila nesreća."Alan je ponovo kimnuo."Ipak, mislim da te nitko neće gnjaviti zbog toga. Imaš barem jednu dobru sliku originalnog položaja." Pogledao je prema Norrisu, koji je razgovarao s Clutom i tek pristiglim Johnom LaPointeom. "Sretan si da momak nije stavio svoj prst preko leće.""Oh, Norris je u redu.""Tako je i K-Y*... na svom mjestu. U svakom slučaju, cijela stvar djeluje prilično jednostavnom.* Vrsta gela koji se koristi za navlaživanje određenih dijelova tijela poput vagine.Alan se složio. Toje bio i problem ovdje; znao je to još puno prije nego su on i Norris završili svoju nedjeljnu službu u uličici iza bolnice Kennebec Valley. Možda je cijela stvar bila previše jednostavna."Da li namjeravaš prisustvovati zabavi rezanja?" upitao je Henry."Da. Da li će Ryan to raditi?"

287

"Tako sam shvatio.""Mislio sam da bih mogao povesti Norrisa sa sobom. Tijela će prvo ići u Oxford, zar ne?""Uh-huh. Tamo ih evidentiramo.""Ako Norris i ja odemo sada, mogli bi stići u Augustu prije nego oni tamo dođu."Henry Payton je kimnuo. "Zašto ne? Mislim da je ovdje sve napravljeno.""Želio bih poslati jednog svog čovjeka sa svakom tvojom ekipom jedinice za kriminalističku istragu. Kao promatrače. Da li bi ti to smetalo?"Payton je razmislio o tome. "Ne - ali tko će čuvati mir? Stari Seat Thomas?"Alan je iznenada osjetio provalu nečega što je bilo malo prejako da bi se otjeralo poput obične zlovolje. Dan je bio dug, slušao je Henryja koji je pravio neslane šale na račun njegovih zamjenika koliko god je želio... ali ipak, trebao je ostati u dobrim odnosima s Henryjem kako bi mogao sudjelovati u onome što je tehnički bio slučaj Teritorijalne policije, pa se suzdržao."Hajde, Henry. Nedjelja je navečer. Čak je i The Mellow Tiger zatvoren.""Zašto si se tako zagrijao za to, Alane? Ima li nešto čudno u vezi s tim? Čuo sam da se dvije žene nisu podnosile, i da je ona na vrhu već nekoga ubila. Ni manje nego svog muža."Alan je razmislio o tome. "Ne - ništa čudno. U svakom slučaju ne barem koliko ja znam. Samo što...""Još uvijek ti se nije sasvim iskristaliziralo u glavi?""Nešto tako.""U redu. Sve dotle dok tvoji ljudi shvaćaju da tamo trebaju samo slušati i ništa više."Alan se malo nasmiješio. Pomislio je reći Paytonu da kad bi savjetovao Clutu i Johnu LaPointu da postavljaju pitanja, oni bi najvjerojatnije pobjegli na drugu stranu, i odluči da to ne kaže. "Imat će usta potpuno zatvorena," rekao je. "Možeš računati na to."

288

3I tako su bili ovdje, on i Norris Ridgewick, nakon najduže nedjelje u svom životu. Ali dan je imao nešto zajedničko sa životima Nettie i Wilme: završio je."Da li si razmišljao o tome da prespavaš u motelskoj sobi noćas?" upitao je Norris oklijevajući. Alan nije trebao čitati misli da zna o čemu on razmišlja: o ribolovu kojeg će sutra propustiti."Prokletstvo, ne." Alan se sagnuo i podigao halju koju je upotrijebio kako bi vrata ostala otvorena. "Krenimo.""Odlična ideja," rekao je Norris, i po prvi put otkako ga je Alan vidio na mjestu zločina, zvučao je sretno. Pet minuta kasnije krenuli su prema Castle Rocku Routeom 43, svjetla patrolnih kola okruga su probijala rupe u vjetrovitoj tmini. Kada su stigli, već je tri sata trajalo jutro ponedjeljka.

4Alan je parkirao iza Općinske zgrade i izašao iz patrolnih kola. Njegov karavan je bio parkiran pored Norrisove trošne bube VW na drugoj strani parkirališta."Ideš li odmah kući?" pitao je Norrisa.Norris se malo, zbunjeno nasmiješio i spustio oči. "Čim se presvučem u svoju civilku.""Norris, koliko puta sam ti rekao da ne koristiš muški WC kao svla-čionu?""Hajde, Alane - ne radim to uvijek." Međutim, obojica su znali da je Norris uvijek to radio.Alan je uzdahnuo. "Nema veze - i tebi je bio prokleto dug dan. Žao mi je."Norris je slegnuo ramenima. "Bilo je ubojstvo. Ovdje se ne događaju tako često. Kada se dogode, pretpostavljam da svi međusobno pomažu.""Neka ti Sandy ili Sheila napišu potvrdu o prekovremenom, ako je netko od njih još uvijek ovdje.""I da dozvolim Busteru da prigovara zbog toga?" Norris se s nešto gorčine nasmijao. "Mislim da ću ovo izostaviti. Ovo ja častim, Alane."

289

"Da li te zajebava?" Alan je potpuno zaboravio na glavnog gradskog izbornika ovih nekoliko posljednjih dana."Ne - ali mi baca opasne poglede kada se vidimo na ulici. Da pogledi mogu ubijati, bio bih mrtav poput Nettie i Wilme.""Sam ću ujutro napisati potvrdu.""Ako je tvoje ime na njoj, u redu," rekao je Norris, krećući prema vratim na kojima je pisalo SAMO GRADSKI NAMJEŠTENICI. "Laku noć, Alane.""Sretno u ribolovu."Norris se odmah razvedrio. "Hvala - trebao bi vidjeti štap kojeg sam kupio u novom dućanu, Alane - sjajan je."Alan se nacerio. "Kladim se da je. Stalno namjeravam otići tom momku - izgleda da ima nešto za svakoga u gradu, pa zašto ne i nešto za mene?""Zašto ne?" složio se Norris. "Ima svakakve stvari, naravno. Iznenadit ćeš se.""Laku noć, Norrise. I ponovo hvala.""Ne spominji." Ali Norrisu je očito bilo drago.

5Alan je ušao u auto, krenuo natraške s parkirališta i skrenuo niz Main Street. Automatski je provjeravao zgrade na obje strane, čak niti ne registrirajući vlastito proučavanje... ali svejedno pohranjujući informacije. Jedna od stvari koju je primijetio je bila činjenica da je svjetlo bilo uključeno u prostoriji iznad Potrebnih stvari. Bilo je prilično kasno za ljude malog grada da budu budni. Pitao se da li gospodin Gaunt pati od nesanice, i ponovo se prisjetio da ga mora posjetiti - ali to će pričekati, smatrao je, dok se ne sredi tužan posao s Nettie i Wilmom na zadovoljavajući način.Došao je do ugla Main Street i Laurel, uključio lijevi žmigavac, zatim stao nasred križanja i umjesto toga, skrenuo udesno. K vragu i odlazak kući. Bilo je to hladno i prazno mjesto s njegovim preostalim sinom koji je živio sa svojim prijateljem na rtu Cod. U toj je kući bilo previše zatvorenih vrata s previše sjećanja koja su vrebala iza njih. Na drugoj strani grada se nalazila živa žena koja je upravo sada možda užasno

290

trebala nekoga. Možda isto tako užasno kao što je živ čovjek trebao nju.Pet minuta kasnije, Alan je isključio svjetla i tiho se otkoturao na prilaz ispred Pollyine kuće. Vrata će biti zaključana, ali on je znao pod koji kut stepenice trijema treba pogledati.

6"Što još radiš ovdje, Sandy?" upitao je Norris dok je ulazio, olabavljujući kravatu.Sandra McMillan, izblijedljela plavuša koja je bila honorarni dispečer okruga skoro dvadeset godina, oblačila je svoj kaput. Izgledala je jako umorno."Sheila je imala karte za Billa Cosbyja u Portlandu." rekla je Norrisu. "Rekla je da će ostati ovdje, ali sam je natjerala da ide - praktički sam je izgurala kroz vrata. Hoću reći, koliko često Bill Cosby dolazi u Maine?"Koliko često dvije žene raskomadaju jedna drugu zbog psa koji je najvjerojatnije došao iz skloništa za životinje Castle okruga? pomislio je Norris... ali nije rekao. "Pretpostavljam, ne tako često.""Skoro nikad," Sandy je duboko uzdahnula. "Ipak, reći ću ti tajnu - sada kada je sve završilo, skoro sam poželjela da sam rekla da kada je Sheila ponudila da će ostati. Noćas je bilo tako ludo - mislim da je svaka televizijska stanica u državi nazvala barem devet puta, a do negdje jedanaest sati, ovo je mjesto izgledalo poput robne kuće u vrijeme Božične rasprodaje.""Pa, idi kući. Imaš moju dozvolu. Jesi li uključila Bastarda?"Bastard je bio aparat koji je prebacivao pozive Alanovoj kući kada dispečer nije bio u službi u stanici. Ako se nitko nije javio kod Alana nakon četiri zvonjenja, Bastard bi prekinuo i rekao onima koji zovu da nazovu Teritorijalnu policiju u Oxfordu. To je sistem za nuždu koji ne bi funkcionirao u velikom gradu, ali u okrugu Castle, koji je imao najmanji broj stanovnika od svih šesnaest okruga Maine, je dobro funkcionirao."Uključen je.""Dobro. Imam osjećaj da Alan možda neće ići ravno kući."Sandy je značajno podigla obrve.

291

"Jesi li išta čula od poručnika Paytona?" upitao je Norris."Ništa." Zastala je. "Da li je bilo užasno, Norrise? Mislim... te dvije žene?""Bilo je prilično užasno, naravno," složio se. Njegova je civilka uredno visjela na vješalici koju je pričvrstio iznad ručke ormara s dosjeima. Njegov je običaj bio da oblači i skida uniformu na poslu posljednje tri godine, iako se rijetko presvlačio u ovako neuobičajeno vrijeme. "Idi kući, Sandy - ja ću zaključati kada završim."Gurnuo je vrata kupaone i objesio vješalicu na vrh vrata WC-a. Otkopčavao je košulju svoje uniforme kada je začuo lagano kucanje na vratima.''Norris ?'' viknula je Sandy."Da," odvratio je."Skoro sam zaboravila - netko je ostavio poklon za tebe. Na tvom je stolu."Norris je zastao dok je otkopčavao svoje hlače. "Poklon? Od koga?""Ne znam. Mjesto je bilo zaista ludnica. Ali ima i poruku. Također i mašnu. Mora da je to tvoja tajna ljubavnica.""Moja ljubavnica je toliko tajna da čak niti ja ne znam za nju," rekao je Norris s velikim žaljenjem. Iskoračio je iz svojih hlača i položio ih preko vrata dok je oblačio traperice.Vani, Sandy McMillan se nasmiješila s malo zlobe. "Noćas je svratio gospodin Keeton," rekla je. "Možda ga je on ostavio. Možda je to poklon za pomirbu."Norris se nasmijao. "Načekat ću se za to.""Pa, svakako mi reci sutra - umirem od znatiželje. Zgodan je paket. Laku noć, Norris."" 'noć."

7Tko mi je mogao ostaviti poklon? pitao se, povlačeći patentni zatvarač na šlicu.Sandy je otišla, povlačeći ovratnik svog kaputa dok je izlazila - noć je bila vrlo hladna, podsjećajući je da je zima pred vratima. Cyndi Rose Martin, odvjetnikova žena, bila je jedna od mnogih ljudi koje je vidjela te noći - Cyndi Rose se pojavila rano te večeri. Sandy,

292

međutim, nije nikad pomislila to spomenuti Norrisu; nije se kretao u Martinovim visokim društvenim i profesionalnim krugovima. Cyndi Rose je rekla da traži svog supruga, što je Sandy imalo dovoljno smisla, (iako je ta večer bila tako navrat-nanos da Sandy vjerojatno ne bi bilo čudno niti da je žena rekla da traži Mikhaila Baryshnikova), zato jer je Albert Martin obavljao dio gradskih pravnih poslova.Sandy je rekla da nije vidjela gospodina Martina te večeri, iako je Cyndi Rose mogla slobodno pogledati gore i vidjeti da li je s gospodinom Keetonom, ako želi. Cyndi Rose je rekla da misli da će to napraviti, kad je već ovdje. Do tada je telefonska centrala ponovo svjetlila poput Božičnog drvca i Sandy nije vidjela da je Cyndi Rose izvadila četvrtasti paket u sjajnom staniol papiru i s plavom baršunastom mašnom iz svoje velike torbe i stavila je na stol Norrisa Ridgewicka. Njeno lijepo lice je bilo obasjano osmijehom dok je to radila, ali sam osmijeh nije bio uopće lijep. U stvari, bio je prilično okrutan.Norris je čuo da su se vanjska vrata zatvorila i slabo, zvuk pokretanja Sandyinog auta. Gurnuo je košulju u traperice, obuo mokasinke, i pažljivo složio uniformu na vješalici. Pomirisao je košulju ispod pazuha i odlučio da ne mora odmah ići u čistionu. To je bilo dobro; ušteđevina je stečevina.Kada je izašao iz WC-a, vratio je vješalicu na istu ručku ormara za dosjee, gdje je nije mogao vidjeti na izlasku. To je isto bilo dobro, jer se Alan razbjesnio kao ris kada je Norris zaboravio i ostavio svoju odjeću da visi po policijskoj stanici. Rekao je da je tako policijska stanica izgledala kao praonica rulja.Otišao je do svog stola. Netko mu je zaista ostavio poklon - to je bila kutija umotana u svijetlo plavi staniol papir za zamatanje i plavu baršunastu traku koja se na vrhu rasprsnula u pahuljičastu mašnu. Ispod mašne je bila zataknuta četvrtasta bijela omotnica. Sada jako znatiželjan, Norris je maknuo omotnicu i trgajući je otvorio. Unutra je bila kartica. Na njoj je bilo natipkana kratka, zagonetna poruka, velikim štampanim slovima:!!!!!SAMO PODSJETNIK!!!!!Namrštio se. Jedine dvije osobe kojih se mogao sjetiti da ga stalno podsjećaju na neke stvari su bile Alan i njegova majka... a njegova je

293

majka umrla prije pet godina. Podigao je paket, prekinuo traku, i stavio mašnu pažljivo sa strane. Zatim je skinuo papir, otkrivajući običnu kartonsku kutiju. Bila je oko trideset centimetara duga, deset centimetara široka i deset centimetara duboka. Poklopac je bio zalijepljen.Norris je potrgao selotejp i otvorio kutiju. Unutra je bio sloj bijelog tankog papira preko predmeta, dovoljno tankog da bi se vidjela ravna površina s izbočinama koje su se nalazile na njoj, ali ne dovoljno tanak da bi mu dozvolio da vidi kakav je poklon.Posegnuo je da izvuče van tanki papir, i njegov je kažiprst udario u nešto tvrdo - isturen metalni jezik. Teške čelične ralje su zatvorile tanki papir, a također i prva tri prsta Norrisa Ridgewicka. Bol je zaparala njegovu ruku. Zavrištao je i posrnuo prema nazad, hvatajući desni zglavak lijevom rukom. Bijela se kutija prevrnula na pod. Tanki papir se zgužvao.Oh, kurvin sine, to boli! Zgrabio je tanki papir, koji je visio dolje u zgužvanim trakama, i oslobodio ga. Ono što je otkrio bila je velika Victory mišolovka. Netko ju je namjestio, stavio u kutiju, omotao oko nje tanki papir kako bi je sakrio, i zatim zamotao u lijepi plavi papir. Sada je bila stisnuta oko prva tri prsta njegove desne ruke. Slomila je odmah nokat njegovog kažiprsta, vidio je; sve što je ostalo bio je krvavi polumjesec čistog mesa."Prokletstvo!"povikao je Norris. U svojoj boli i šoku, prvo je udarao mišolovkom po bočnoj strani stola Johna LaPointea umjesto da samo odvali čeličnu šipku. Sve što je uspio napraviti je bilo da je povrijedio svoje prste o metalni rub stola i poslao novi val boli u svoju ruku. Ponovno je zavrištao, zatim zgrabio šipku mišolovke i povukao je prema natrag. Oslobodio je prste i ispustio mišolovku. Čelična je šipka ponovno škljocnula na drveno dno mišolovke, kada je pala na pod.Norris je na trenutak stajao tresući se, zatim je ponovo odjurio u WC, lijevom rukom otvorio hladnu vodu i gurnuo desnu ruku pod pipu. Kucala je poput krivo usađenog zuba mudrosti. Stajao je sa svojim ustima razvučenim u grimasu, gledajući tanke niti krvi koji su u virovima otjecali u odvod, i pomisli što je Sandy rekla: Navratio je gospodin Keeton... možda je to poklon za pomirbu.I poruka: SAMO PODSJETNIK.

294

Oh, to je bio Buster, naravno. Nije ni malo sumnjao. To je bilo točno u Busterovom stilu."Ti kurvin sine," Norris je stenjao.Hladna je voda umrtvila njegove prste, ublažavajući to užasno kucanje, ali je znao da će se vratiti kad stigne kući. Aspirin će gamožda malo oslabiti, ali je još uvijek mislio da može zaboraviti da će se noćas naspavati. Ili da će sutra ići u ribolov, što se toga tiče.Oh, da hoću - ići ću u ribolov čak i ako moja jebena ruka otpadne. To sam isplanirao, tome sam se veselio, i Danforth jebeni Buster Keeton me neće zaustaviti.Zatvorio je vodu i upotrijebio papirnati ručnik kako bi pažljivo osušio ruku. Niti jedan prst koji je bio uhvaćen u mišolovku nije bio slomljen - barem je on tako mislio, ali su već počeli oticati, bez obzira na hladnu vodu. Poluga mišolovke je ostavila tamno crvenoljubičastu masnicu koja se protezala preko prstiju između prvog i drugog zgloba. Izloženo meso ispod onog što je nekad bio nokat njegovog kažiprsta je ispuštalo male kapljice krvi, i ono bolesno kucanje je već ponovo započelo.Vratio se natrag u napuštenu svlačionu i pogledao iskrivljenu mišolovku, koja je ležala na strani pored Johnovog stola. Podigao ju je i otišao do svog stola. Stavio je mišolovku u kutiju i sve zajedno u gornju ladicu svog stola. Uzeo je aspirin iz donje ladice i istresao tri u svoja usta. Zatim je uzeo tanki papir, papir za zamatanje, traku i mašnu. To je natrpao u koš za smeće, pokrivajući ih lopticama bačenog papira.Nije imao namjeru reći Alanu, niti bilo kome drugome o ružnoj psini koju mu je Buster izveo. Ne bi se smijali, ali Norris je znao što bi pomislili... ili pomislili da je napravio: Samo Norris Ridgewick bi nasjeo nečem takvom - gurnuti desnu ruku u zapetu mišolovku, možeš li vjerovati?Mora da je to njegova tajna ljubavnica... gospodin Keeton je navratio večeras... možda je to poklon za pomirbu."Sam ću se brinuti o sebi," rekao je Norris tihim, odbojnim glasom. Držao je svoju ranjenu ruku na svojim grudima. "Na svoj način i u svoje vrijeme."

295

Iznenada mu se pojavila nova i uporna misao: što ako se Buster ne zadovolji mišolovkom, koja, ipak, nije morala funkcionirati? Što ako je otišao do Norrisove kuće? Tamo je bio Bazun štap za ribolov, i čak nije bio ni zaključan; samo ga je naslonio u kutu šupe, pored košare za ribolov.Što ako Buster zna za to i odluči ga slomiti na dva dijela?"Ako to napravi, ja ću njega slomiti na dva dijela," rekao je Norris. Govorio je tihim, ljutitim gunđanjem kojeg Henry Payton - kao i mnogi drugi kolege koji su provodili zakon - ne bi prepoznali. Potpuno je zaboravio zaključati vrata kada je odlazio iz ureda. Čak je na trenutak zaboravio bol u svojoj ruci. Jedina stvar koja je bila važna je bilo stići kući. Stići kući i provjeriti da li je Bazun štap još uvijek u redu.

8Oblik pod pokrivačima se nije pomaknuo kada je Alan polako ušao, i pomislio je da je Polly zaspala - vjerojatno uz pomoć Percodana prije spavanja. Tiho se skinuo i skliznuo u krevet pored nje. Kad se njegova glava smjestila na jastuku, vidio je da su joj oči otvorene i da ga gledaju. To ga je na trenutak uplašilo, pa se trgnuo."Koji neznanac dolazi u krevet ove djeve?" nježno je upitala."Samo ja," odgovorio je, nježno se smiješeći. "Ispričavam se što sam te probudio, djevo.""Bila sam budna," rekla je, i stavila svoje ruke oko njegovog vrata. Spustio je svoje oko njenog struka. Njena toplina kreveta mu je odgovarala - bila je poput uspavane peći. Na trenutak je osjetio nešto tvrdo na grudima i odmah je otkrio da nešto nosi ispod svoje pamučne spavaćice. Zatim se to pomaknulo, udarajući između njene lijeve dojke i pazuha na lijepom srebrnom lancu."Jesi li u redu?" upitao ju je.Pritisnula je stranu svog lica na njegov obraz, još uvijek ga držeći. Mogao je osjetiti njene ruke zakvačene oko šije njegovog vrata. "Ne," rekla je. Riječ je izašla u drhtajućem uzdahu, a zatim je počela jecati.Držao ju je dok je plakala, gladeći njenu kosu."Zašto mi nije rekla što joj je ta žena radila, Alane?" Polly je konačno upitala. Malo se odmaknula od njega. Sada su se njegove oči

296

priviknule na mrak i mogao je vidjeti njeno lice - tamne oči, tamnu kosu, bijelu kožu."Ne znam," rekao je."Da mi je rekla, ja bih se pobrinula za to! Ja bih sama otišla posjetiti Wilmu Jerzyck, i... i..."Nije bio trenutak da joj kaže da je Nettie očito igrala igru sa skoro istom energičnošću i zlobom kao i sama Wilma. Isto tako nije bilo vrijeme da joj kaže da je došlo vrijeme kada se sve Nettie Cobb ovog svijeta - a pretpostavljao je, i Wilme Jerzyck - ne mogu više srediti. Došlo je vrijeme kada ih više nitko nije mogao popraviti."Tri i trideset je ujutro," rekao je. To je loše vrijeme za razgovor o tome što se moglo i što se trebalo napraviti." Na trenutak je oklijevao prije nego je ponovo progovorio. "Prema Johnu LaPointeu, Nettie ti je nešto rekla o Wilmi jutros - jučer ujutro, sada. Što je to bilo?"Polly razmisli. "Pa, nisam znala da je to o Wilmi - u svakom slučaju ne tada. Nettie je to spomenula kod lazanje. A moje ruke... moje ruke su bile zaista loše. Odmah je to vidjela. Nettie je - bila je - možda je bila - ja ne znam - zbunjena u nekim stvarima, ali ja nisam ništa mogla sakriti od nje."Puno te je voljela," Alan je rekao ozbiljno, i to je dovelo do nove poplave suza. Znao je da bude, kao što je znao da se neke suze moraju isplakati bez obzira koliko je sati - dok ne navru, one bjesne i pale iznutra.Nakon nekog vremena, Polly je mogla dalje nastaviti. Njene ruke su se vratile oko Alanovog vrata dok je govorila."Izvadila je one glupe termalne rukavice, samo što su ovaj puta zaista pomogle - sadašnja kriza je u svakom slučaju, čini se prošla - i zatim je napravila kavu. Pitala sam je ima li što za napraviti kod kuće i rekla je da nema. Rekla je da Raider čuva stražu i zatim je rekla nešto kao, "Mislim da će me ionako ostaviti na miru. Nisam je niti vidjela niti čula, pa pretpostavljam da je konačno shvatila poruku." Nije bilo točno tako, Alane, ali približno.""Kada je navratila?""Oko deset i četvrt. Možda je bilo malo kasnije ili malo ranije, ali ne puno. Zašto, Alane? Da li to išta znači?"

297

Kada je Alan skliznuo između plahti, osjećao se kao da će zaspati deset sekundi nakon što njegova glava legne na jastuk. Sada je bio ponovo potpuno budan i napeto razmišljao."Ne," rekao je nakon nekog vremena. "Ne mislim da to išta znači, osim da je Nettie razmišljala o Wilmi.""Ne mogu to vjerovati. Izgledala je toliko bolje - zaista je. Sjećaš se kako sam ti rekla da je skupila hrabrost da sama ode u Potrebne stvari prošlog četvrtka?" "Da."Pustila ga je i zlovoljno se otkoturala na leđa. Alan je čuo tihi metalni zveket! kada je to napravila, i ponovo nije ništa pomislio o tome. Njegov je mozak još uvijek razmatrao ono što mu je Polly upravo rekla, okrećući to na ovu i onu stranu, poput draguljara koji proučava sumnjiv kamen."Morat ću srediti sprovod," rekla je. "Nettie ima neke rođake u Yarmouthu - u svakom slučaju nekoliko - ali oni nisu htjeli imati ništa s njom dok je bila živa, i vjerojatno će još manje htjeti imati s njom sada kada je mrtva. Hoću li moći ići u Nettienu kuću, Alane? Mislim da je imala adresar.""Donijet ću ti ga. Nećeš moći ništa uzeti, barem ne dok dr. Ryan ne objavi svoje nalaze autopsije, ali ne vidim ništa loše u tome da ti dozvolim da prepišeš nekoliko telefonskih brojeva." "Hvala."Sinula mu je iznenadna misao. "Polly, kada je Nettie otišla odavde?""Mislim u četvrt do jedanaest. Moglo je biti jedaneast sati. Mislim da nije ostala puni sat. Zašto?""Ništa," rekao je. Imao je trenutnu ideju: ako je Nettie ostala dovoljno dugo kod Polly, možda nije imala dovoljno vremena za vratiti se kući, naći svog psa mrtvog, uzeti kamenje, napisati poruke, staviti ih na kamenje, otići do Wilmine kuće i razbiti prozore. Ali ako je Nettie otišla od Polly u četvrt do jedanaest, to joj je dalo više od dva sata. Puno vremena.Hej, Alane! glas - lažno veseo koji je obično ograničavao svoje ubacivanje na temu Annie i Todda - je progovorio. Kako to da sam pokušavaš ovo pokvariti, dobro momče?

298

I Alan nije znao. Bilo je još nešto što nije znao - kako je Nettie uopće odnijela takvu gomilu kamenja do Jerzyckove kuće? Nije imala vozačku dozvolu i nije imala pojma o upravljanju autom.Prekini sa sranjem, dobro momče, savjetovao je glas. Napisala je poruke kod kuće - vjerojatno odmah u hodniku pored mrtvog tijela svog psa - i izvadila elastike iz vlastite kuhinjske ladice. Nije trebala ... nositi kamenje; bilo ga je puno u Wilminom stražnjem vrtu. Zar ne? Točno. Ipak nije se mogao riješiti pomisli da je kamenje već doneseno s već pričvršćenim porukama. Nije imao konkretnog razloga da to pomisli, ali mu se činilo točno... kao stvar koja se očekuje ili od djeteta ili od nekoga tko razmišlja kao dijete. Netko kao Nettie Cobb. Ostavi to... pusti to! Ipak, nije mogao.Polly je dotaknula njegov obraz. "Jako mi je drago da si došao, Alane. Mora da je i za tebe bio užasan dan.""Imao sam boljih, ali sada je gotovo. I ti bi trebala to pustiti. Odspavaj malo. Sutra imaš puno posla za napraviti. Želiš li da ti donesem tvoju tabletu?""Ne, barem su moje ruke malo bolje. Alane-" Prekinula je, ali se nemirno uskomešala ispod pokrivača. "Što?""Ništa," rekla je. "Nije bilo važno. Mislim da mogu spavati, sada kada si ti ovdje. Laku noć." "Laku noć, dušo."Otkotrljala se od njega, povukla pokrivače i umirila se. Na trenutak je pomislio kako ga je zagrlila - osjećaj njenih ruku zakvačenih oko njegovog vrata. Ako je mogla savinuti svoje prste dovoljno da to napravi, onda joj je zaista bilo bolje. To je bila dobra stvar, možda najbolja koja mu se dogodila otkako je Clut telefonirao za vrijeme nogometne utakmice. Kad bi stvari samo ostale bolje.Polly je imala malu devijaciju septuma i sada je počela lagano hrkati, zvuk za kojeg je Alan otkrio da je prilično ugodan. Bilo je dobro dijeliti krevet s još jednom osobom, stvarnom osobom koja je proizvodila stvarne zvukove... i ponekad krala pokrivače. Nacerio se u mraku.Zatim su mu se misli vratile ubojstvima i osmijeh je izblijedio. Mislim da će me u svakom slučaju ostaviti na miru. Nisam je niti vidjela niti čula, pa pretpostavljam da je konačno shvatila poruku.

299

Nisam je niti vidjela, niti čula.Pretpostavljam da je konačno shvatila poruku.Slučaj poput ovog se nije trebao rješavati; čak bi i Seat Thomas mogao točno reći što se dogodilo nakon jednog pogleda na mjesto zločina kroz svoje trifokalne naočale. Umjesto pištolja za dvoboj, u zoru se koristio kuhinjski pribor, ali rezultat je bio isti: dva tijela u mrtvačnici K.V. bolnice s Y rezovima autopsije na njima. Jedino pitanje je bilo zašto se to dogodilo. Imao je nekoliko pitanja, nekoliko neobjašnjenih razloga za zabrinutost, ali će se oni bez sumnje raspršiti prije nego Wilma i Nettie dođu pod zemlju.Sada su nezadovoljstva bila važnija, i neka od njih(pretpostavljam da je konačno shvatila poruku)su imala imena.Za Alana, kriminalistički slučaj je bio poput vrta okruženog visokim zidom. Trebaš ući u njega, zato tražiš vrata. Ponekad ih ima nekoliko, ali iz njegovog iskustva, uvijek su postojala barem jedna; naravno da jesu. Da nisu, kako bi uopće ušao vrtlar da posije sjeme? Mogla su biti velika, sa strelicom koja je pokazivala prema njima i svjetlećim neonskim natpisom na kojem je pisalo UĐI OVDJE, ili su mogla biti mala i pokrivena s toliko bršljana da si ih trebao tražiti neko vrijeme prije nego si ih našao, ali su uvijek bila tamo i ako si tražio dovoljno dugo i nisi se bojao dobiti nekoliko žuljeva na svojim rukama od uklanjanja raslinja, uvijek si ih našao.Ponekad su vrata bila neki dokaz koji se našao na mjestu nesreće. Ponekad je to bio svjedok. Ponekad je to bila pretpostavka koja se čvrsto bazirala na događajima i logici. Njegove pretpostavke u ovom slučaju su bile: jedan, da je Wilma slijedila davno ustanovljeni uzorak uznemiravanja i jebanja; dva, da je ovaj puta izabrala krivu osobu s kojom će se igrati nadmudrivanja; tri; da je Nettie ponovo skrenula kao onda kada je ubila svog muža. Ali...Nisam je niti vidjela, niti čula.Ako je Nettie zaista to rekla, koliko je to mijenjalo na stvari? Koliko je pretpostavki ta jedna rečenica mogla pobiti? Alan to nije znao.Buljio je u mrak Pollyine spavaće sobe i pitao se da li će uopće pronaći vrata.Možda Polly nije dobro čula što je Nettie rekla.

300

To je bilo tehnički moguće, ali Alan to nije vjerovao. Nettiene radnje, barem do određene granice, su potvrdile ono što je Polly tvrdila da je čula. Nettie nije došla na posao kod Polly u petak - rekla je da je bolesna. Možda i je bila, ili se možda bojala Wilme. To je imalo smisla; doznali su od Petea Jerycka da je Wilma, nakon što je otkrila da su joj plahte uništene, barem jednom prijetila Nettie preko telefona. Možda je drugi puta prijetila sljedećeg dana o čemu Pete nije znao. Ali Nettie je došla posjetiti Polly s hranom u nedjelju ujutro. Da li bi to napravila da je Wilma još uvijek potpirivala vatru? Alan to nije znao.Zatim, tu je bila stvar kamenja koje je bilo bačeno kroz Wilmine prozore. Svaka od popratnih bilješki je govorila istu stvar: REKLA SAM TI DA ME OSTAVIŠ NA MIRU. OVO JE TVOJE POSLJEDNJE UPOZORENJE. Upozorenje obično znači da osoba koja je upozorena obično ima više vremena za promijeniti svoje ponašanje, ali to je vrijeme isteklo za Wilmu i Nettie. Srele su se na uglu ulice samo dva sata nakon što je kamenje bačeno. Pretpostavio je da se može vratiti na to ako bude trebao. Kada je Nettie našla psa, vjerojatno je bila bijesna. Isto tako i Wilma kada je došla kući i vidjela štetu u svojoj kući. Samo još jedan telefonski poziv je bio potreban da baci posljednju iskru. Jedna od tih dviju žena je obavila taj poziv... i počelo je.Alan se okrenuo na svoju stranu, zaželjevši da su to stari dani, kada si još uvijek mogao dobiti evidenciju lokalnih poziva. Da je mogao dokazati činjenicu da su Wilma i Nettie razgovarale prije svog posljednjeg susreta, osjećao bi se mnogo bolje. Ipak - prihvati zadnji telefonski poziv kao gotovu činjenicu. Još uvijek ostaju same poruke.Mora da se tako dogodilo, pomislio je. Nettie je došla kući od Polly i našla svog psa mrtvog na podu hodnika. Pročitala je poruku na vadičepu. Zatim je napisala istu poruku na četrnaest ili šesnaest listova papira i stavila ih u džep svog kaputa. Isto tako je uzela i hrpu elastika. Kada je došla do Wilme, ušla je u stražnje dvorište. Sakupila je četrnaest ili šesnaest kamena i upotrijebila elastike za pričvršćivanje poruka To je sve morala napraviti prije bacanja bilo kojeg kamena - predugo bi trajalo da je stala usred zabave da podigne još kamenja i stavi još poruka. A kada je završila, otišla je kući i još je razmišljala o svom mrtvom ljubimcu.

301

Sve to mu je djelovalo pogrešno.Sve mu je djelovalo bezvezno.Pretpostavljalo je slijed misli i radnji koje nisu odgovarale onome što je znao o Nettie Cobb. Ubojstvo njenog muža je bio rezultat dugog ciklusa ponižavanja, ali samo ubojstvo je bio nagonski zločin kojeg je počinila žena čiji je razum bio poremećen. Ako su bili točni podaci u starim dosjeima Georgea Bannermana, Nettie Cobb sigurno nije pisala nikakve poruke upozorenja Albionu Cobbu.Ono što mu se činilo točnim, bilo je puno jednostavnije: Nettie je došla kući od Polly. Našla je svog psa mrtvog u hodniku. Uzela je mesarski nož iz kuhinjske ladice i krenula prema ulici da odreže veliki komad poljske guzice.Ali ako je to bio slučaj, tko je razbio prozore Wilme Jerzyck? "A osim toga i vremena su tako čudna," promrljao je i nemirno se okrenuo na drugu stranu.John LaPointe je bio s ekipom jedinice za kriminalističku istragu koja je provela nedjeljno poslijepodne i večer ispitujući kretanje Nettie - koja su bila njena kretanja. Otišla je kod Polly s lazanjama. Rekla je Polly da će vjerojatno proći pored novog dućana, Potrebne stvari, na putu kući i razgovarati s vlasnikom, Lelandom Gauntom, ako bude tamo - Polly je rekla da ju je gospodin Gaunt pozvao da pogleda neki predmet to poslijepodne i Nettie je trebala reći gospodinu Gauntu da će se Polly vjerojatno pojaviti, iako je ruke prilično jako bole.Ako je Nettie otišla u Potrebne stvari, ako je Nettie provela neko vrijeme tamo - razgledavajući, razgovarajući s novim vlasnikom za kojeg su svi u gradu mislili da je čaroban i kojeg Alan nikako nije uspio upoznati - to je moglo otvoriti prozor za priliku i ponovno dati mogućnost tajanstvenog bacača kamenja. Ali nije. Dućan je bio zatvoren. Gaunt je rekao Polly, koja je zaista svratila kasnije, i momcima iz Odsjeka za kriminalističku istragu da nije vidio ni traga ni glasa od Nettie od dana kada je došla i kupila sjenilo od stakla u boji. U svakom slučaju, proveo je jutro u stražnjoj sobi, slušajući klasičnu glazbu i katalogizirajući stvari. Da je netko kucao, ionako vjerojatno ne bi čuo. Tako je Nettie vjerojatno otišla direktno kući, i to joj je ostavilo vremena da napravi sve te stvari koje je Alan smatrao toliko nevjerojatnim.

302

Prozor za mogućnost Wilme Jerzyck je bio još uži. Njen je muž imao nešto opreme za stolarske poslove u podrumu; bio je tamo cijelo nedjeljno jutro od osam do negdje deset sati. Rekao je da je vidio da postaje kasno, pa je spremio alat i otišao gore da se obuče za misu u jedanaest sati. Policajcima je rekao da se Wilma tuširala kada je ušao u spavaću sobu, i Alan nije imao razloga sumnjati u izjavu novog udovca.Mora da je bilo ovako: Wilma napušta kuću u misiji vožnje u devet i trideset ili devet i četrdeset. Pete je u podrumu, radi kućice za ptice ili tako nešto, i čak ne zna da je otišla. Wilma dolazi do Nettiene kuće oko četvrt do deset - nekoliko minuta nakon što je Nettie otišla do Polly - i vidi da su vrata otvorena. Za Wilmu, to je isto kao i prvorazredni poziv. Parkira, ulazi unutra, ubija psa i piše poruku bez razmišljanja, i ponovo odlazi. Nitko od susjeda se ne sjeća da je vidio Wilmin svijetložuti Yugo - nezgodno, ali gotovo nikakav dokaz da nije bila tamo. U svakom slučaju, većina susjeda je ionako otišla, ili u crkvu ili u posjete izvan grada.Wilma vozi natrag kući, odlazi gore dok Pete sprema svoju blanjalicu, pilu ili nešto takvo, i svlači se. Kada Pete odlazi u glavnu kupaonicu da opere piljevinu s ruku prije nego obuče kaput i kravatu, Wilma je upravo ušla pod tuš; u stvari, vjerojatno je još suha s jedne strane.To što je Pete Jerzyck našao svoju ženu pod tušem je jedina stvar u cijeloj zbrci koja je za Alana imala savršenog smisla. Vadičep koji je upotrijebljen na psu je bio dovoljno smrtonosno oružje, ali kratko. Željela je oprati krvave mrlje sa svojih ruku.Wilma se s jedne strane mimoiđe s Nettie, a s druge sa svojim mužem. Da li je to moguće? Da. Samo kroz ušicu igle, ali bilo je moguće. Zato, pusti to Alane. Pusti i idi spavati.Ali još uvijek nije mogao, zato jer još uvijek je nešto smrdilo. Jako je smrdilo.Alan se još jednom otkoturao na leđa. Dolje je čuo sat u dnevnoj sobi koji je tiho otkucavao četiri. To uopće nikud ne vodi, ali se činilo da ne može odvratiti svoje misli od toga.Pokušao je zamisliti Nettie kako sjedi strpljivo za svojim kuhinjskim stolom i stalno piše OVO JE TVOJE POSLJEDNJE UPOZORENJE dok, njen ljubljeni pas leži na manje od šest metara od nje. Nije to

303

mogao koliko god pokušavao. Ono što se činilo kao vrata u taj određeni vrt sada je sve više i više izgledao kao pametna slika vrata na visokom, neprekinutom zidu. Trompel'oeil.Je li Nettie otišla do Wilmine kuće u Willow Streetu i razbila prozore? To nije znao, ali je znao da je Nettie Cobb još uvijek zanimljiva osoba u Castle Rocku... luda žena koja je ubila svog muža, a zatim provela sve one godine u Juniper Hillu. U rijetkim prilikama kada je skrenula s puta svoje uobičajene rutine, opazili bi je. Da je otišla prikradati se u Willow Street u nedjelju ujutro - možda mrmljajući za sebe dok je hodala i skoro sigurno plačući - sigurno bi je opazili. Sutra će Alan početi kucati na vrata između dviju kuća i postavljati pitanja.Konačno je počeo padati u san. Slika koja ga je slijedila bila je hrpa kamenja s papirima omotanim oko svakog. I ponovo je pomislio: Ako ih Nettie nije bacila, tko je onda ?

10Budući da su se sitni sati ponedjeljka ujutro polako šuljali prema zori i početku novog i zanimljivog tjedna, mladić po imenu Ricky Bisonette se pojavio iza grmlja koje je okruživalo baptistički župni dvor. Unutar te zgrade uredne poput apoteke velečasni William Rose je spavao snom pravednika.Ricky, devetnaestogodišnjak i ne previše velikog mozga, radio je u Sonnyjevom Sunocu. Već davno je zatvorio, ali se motao po uredu, čekajući da bude dovoljno kasno, (ili dovoljno rano), da izvede psinu velečasnom Roseu. U petak poslijepodne, Ricky je navratio u novi dućan i počeo razgovarati s novim vlasnikom, koji je bio zanimljiv stari momak. Jedna stvar je vodila drugoj, i u jednom trenutku, Ricky je shvatio da je rekao gospodinu Gauntu svoju najdublju, najtajniju želju. Spomenuo je ime mlade glumice-manekenke - veoma mlade glumice-manekenke - i rekao gospodinu Gauntu da bi dao sve za neke slike te mlade žene bez odjeće."Znate, imam nešto što bi vas zanimalo," rekao je gospodin Gaunt. Pogledao je po dućanu kao da želi potvrditi da je prazan osim njih dvojice, zatim otišao do vrata i okrenuo natpis OTVORENO na ZATVORENO. Vratio se do svog mjesta za blagajnom, kopao ispod pulta i izvadio neoznačenu svijetlosmeđu omotnicu. "Pogledajte ove,

304

gospodin Bissonette," rekao je gospodin Gaunt i tada namignuo poput bludnog svjetskog čovjeka. "Mislim da ćete biti zapanjeni. Možda i zadivljeni." Preneražen je možda bilo više nalik tome. To je bila glumica-manekenka za kojom je Ricky žudio -morala je biti! - i bila je i više nego gola. Na nekim slikama je bila s poznatim glumcem. Na drugima je bila s dva poznata glumca, od kojih je jedan bio dovoljno star da joj bude djed. A na drugima -Ali prije nego je mogao vidjeti ijednu drugu, (a činilo se da ih ima pedeset ili više, sve briljantne osam puta deset sjajne fotografije u boji), gospodin Gaunt ih je maknuo."To je -!" Ricky se davio, spominjući ime koje je bilo poznato čitaocima sjajnih tabloida i gledaocima sjajnih talk-showova."Oh, ne," rekao je gospodin Gaunt, dok su njegove oči boje nefrita govorile Oh, da. "Siguran sam da ne može biti... ali sličnost je fantastična, zar ne? Prodaja ovakvih slika je protuzakonita, naravno - na stranu seksualni sadržaj, ali djevojka je malo starija od sedamnaest, tko god da je - ali svejedno me se može uvjeriti da ih prodam, gospodine Bissonette. Groznica u mojoj krvi nije malarija, već trgovina. Pa! Hoćemo li se cjenkati?"Nastavili su se cjenkati. Ricky Bissonette je završio kupovinu sedamdeset i dvije pornografske fotografije za trideset i šest dolara... i tu malu psinu.Pretrčao je preko tratine župnog dvora sagnut u struku, i na trenutak je stao u sjenu trijema da provjeri kako ga nitko ne gleda, a zatim se popeo stepenicama. Iz stražnjeg džepa je izvukao običnu bijelu karticu, otvorio otvor za poštu i unutra gurnuo karticu. Zatvorio je mjedeni otvor vršcima prstiju, izbjegavajući da zaklopoće kod zatvaranja. Zatim je preskočio ogradu trijema i projurio natrag preko tratine. Imao je velike planove za dva ili tri sata mraka koja su još preostala ovog ponedjeljka ujutro; uključivali su sedamdeset i dvije fotografije i veliku bocu Jergens losiona za ruke.Kartica je izgledala poput bijelog moljca dok je lepršala niz otvor za poštu prema izblijedjelom tepihu u prednjem hodniku župnog dvora. Pala je na stranu gdje je bila poruka:Kako si Glupi Babtistički Jebaču štakora. Pišemo ti da bismo ti rekli da je bolje da Prestaneš govoriti protiv naše Casino noći. Mi ćemo se

305

samo malo zabaviti, a nećemo Te povrijediti. U svakom slučaju, grupa nas Lojalnih katolika je umorna od tvog Babtističkog Sranja. Ionako znamo da ste svi vi Babtisti pizdolisci. Sada Obrati Pažnju na OVO, Velečasni Parobrode Willy. Ako ne budeš držao svoje Kurčevo lice podalje od Naših poslova, zasmrdjet ćemo Tebe i tvoje prijatelje Guzice tako jako, da ćete Zauvijek smrdjeti!Ostavite nas na miru, vi Glupi Babtistički Jebači Štakora ILI ĆE VAM BITI ŽAO, KURVINI SINOVI."Samo upozorenje" odZABRINUTIH KATOLIKA CASTLE ROCKAVelečasni Rose je pronašao poruku kada je sišao stepenicama u svojem kućnom ogrtaču kako bi uzeo jutarnje novine. Njegovu je reakciju možda bolje zamisliti nego opisati.

11Leland Gaunt je stajao pored prozora dnevne sobe iznad Potrebnih stvari ruku prekriženih na leđima gledajući grad Castle Rock.Stan od četiri sobe iza njega bi izazvao čuđenje u gradu, jer u njemu nije bilo ničega - uopće ničega. Niti kreveta, niti aparata, niti jednog stolca. Ormari su stajali otvoreni i prazni. Nekoliko mucica prašine je lijeno padalo po podu ne znajući za tepihe na laganom propuhu koji se osjećao uz pod. Doslovno jedini namještaj je bilo uređenje prozora: tople karirane zavjese. One su bile jedini namještaj koji je bio važan, jer su bile jediino što se moglo vidjeti s ulice.Grad je sada spavao. Dućani su bili tamni, kuće su bile tamne, i jedini pokret na Main Streetu je bila signalna lampa na križanju Main Streeta i Watermilla, koja se uključivala i isključivala u umornom žutom ritmu. Gledao je grad nježnim očima punim ljubavi. To još nije bio njegov grad, ali će uskoro biti. Već je imao na njega pravo pljenidbe. Oni to još nisu znali.... ali će doznati. Doznat će.Veliko otvaranje je prošlo jako jako dobro.Gospodin Gaunt je razmišljao o sebi kao o električaru ljudske duše. U malom gradu kao što je Castle Rock, sve kutije s osiguračima su bile uredno poredane jedna pored druge. Ti si samo trebao otvoriti kutije... i početi križanje. Spojiš Wilmu Jerzyck s Nettie Cobb koristeći žice iz druge dvije kutije s osiguračima - mladića poput Briana Ruska i

306

pijanca poput Hugha Priesta, na primjer. Na isti način spojiš druge ljude, Buster Keetona s Norrisom Ridgewickom, Fran Lewetta s Georgeom Nelsonom, Sally Ratcliffe s Lesterom Prattom.U nekom trenutku provjeriš svoj fantastične poslove spajanja da bi bio siguran da sve ispravno funkcionira - kao što je to danas napravio - a zatim se pritajiš i svako malo šalješ napon kroz strujni krug kako bi stvari ostale zanimljive. Da bi se stvari zagrijavale. Ali uglavnom se pritajiš dok sve nije napravljeno... a ti tada pustiš struju.Svu struju.Svu odjednom.Za sve to je bilo potrebno razumijevanje ljudske prirode, i-"Naravno da je to u stvori pitanje ponude i potražnje," razmišljao je Leland Gaunt dok je gledao usnuli grad.A zašto? Pa... samo zato, u stvari. Samo zato.Ljudi su uvijek razmišljali u terminima duša, i naravno, uzet će ih toliko koliko bude mogao kad zatvori dućan; one su Lelandu Gauntu bile ono što su trofeji bili lovcu, što su punjene ribe bile ribaru. U praktičnom smislu sada su mu malo vrijedile, ali je ipak pomicao granice ako je ikako mogao, bez obzira što bi mogao reći obratno; da napravi manje, to više ne bi bila igra.Ipak, uglavnom ga je zabava, a ne duše tjerala naprijed. Jednostavna zabava. Poslije svega, to je bio jedini razlog koji je bio važan, zato jer kad su godine bile duge, zabavljao si se gdje god si mogao.Gospodin Gaunt je maknuo ruke s leđa - te ruke koje su bile odbojne svakom tko je bio nesretan da je morao osjetiti njihov pucketavi dodir - i čvrsto ih je zakvačio, pritiščući zglobove desne ruke u dlan lijeve, zglobove lijeve pritiščući u dlan desne. Njegovi su nokti bili dugi i debeli i žuti. Bili su isto oštri, i nakon trenutk-dva, porezali su kožu njegovih prstiju, nakon čega je počela teći crno-crvena gusta krv.Brian Rusk je plakao u svom snu.Myra Evans je gurnula ruke u međunožje i počela bijesno masturbirati - u snu, Kralj je vodio ljubav s njom.Danforth Keeton je sanjao da leži usred završnog dijela staze na trkalištu Lewiston, i pokrio je lice rukama dok su mu se konji naglo primicali.

307

Sally Ratcliffe je sanjala da je otvorila vrata mustanga Lestera Pratta samo da bi otkrila da je pun zmija.Hugh Priest se probudio od svog vriska, sanjajući da je Henry Beaufort, pipničar u The Mellow Tigeru, prolio tekućinu iz upaljača preko njegovog lisičjeg repa i zapalio ga.Everett Frankel, liječnički pomoćnik Ray Van Allena je sanjao da je stavio svoju novu lulu u usta i otkrio da se kamiš pretvorio u britvu i da je prerezao svoj jezik.Polly Chalmers je počela tiho stenjati, i unutar male srebrne amajlije koju je nosila, nešto se pomaknulo sa šuškanjem poput zujanja malih prašnjavih krila. I pustilo je slab, prašnjav miris... poput podrhtavanja ljubica.Leland Gaunt je polako pustio svoj stisak. Njegovi veliki, iskrivljeni zubi su se otkrili u osmijehu koji je bio i veseo i iznenađujuće ružan. Kroz cijeli Castle Rock, snovi su odletjeli i nemirni spavači su se još jednom smirili.Za sada.Uskoro će izaći sunce. Nedugo nakon toga, započet će novi dan, sa svim iznenađenjima i čudima. Vjerovao je da je to vrijeme da zaposli pomoćnika... pomoćnik neće biti imun na proces koji je sada započeo. Bože, ne.To bi pokvarilo svu zabavu.Leland Gaunt je stajao pored prozora i gledao grad, koji se prostirao ispod njega, bespomoćan, u svoj toj prekrasnoj tmini.

308