1

Stephen King: ČETIRI IZA PONOĆI

1 iza ponoćiLANGOLIJERI

2 iza ponoćiTAJNI PROZOR, TAJNI VRT

3 iza ponoćiKNJIŽNIČKI POLICAJAC

4 iza ponoćiSUNOV PAS

2

Stephen King

ČETIRI IZA PONOĆI

KNJIGA II

3

KNJIŽNIČKI POLICAJAC

Posvećeno osoblju i članovima

Javne knjižnice Pasadena

4

Tri iza ponoći Napomena uz roman "Knjižnički policajac"

Onog jutra kad se počela zbivati ova priča, sa sinom sam Owenom sjedio za doručkom. Žena mi je već bila otišla na kat da se otušira i odjene. Dvije vitalne operacije, kao i svakoga jutra, već su bile obavljene: kajgana i novine. Willard Scott, koji nam je uključen u kuću pet dana tjedno, baš nam je pričao o nekoj dami iz Nebraske koja je upravo navršila sto i četvrtu, i vjerujem da smo Owen i ja razrogačili čitav par očiju. Drugim riječima, tipično radno jutro chez Kingovih.

Owen se otrgnuo od sportske stranice taman koliko je bilo dovoljno da me upita idem li danas u grad - htio bi da mu donesem knjigu za školski referat. Ne sjećam se koja je to bila - možda baš i Johnny Tremain ili Travanjsko jutro, roman Howarda Fasta o Američkoj revoluciji - no znam da je bilo baš jedno od onih djela koje nikad ne uspijevate ugrabiti u knjižari; stalno ili tek što je rasprodano, ili se čeka novo izdanje, ili je nešto prokleto treće.

Predložio sam Owenu da je pokuša naći u gradskoj knjižnici, inače izvrsno opremljenoj. Bio sam siguran da je imaju. On je promrmljao nekakav odgovor ali su, s obzirom na područje mog zanimanja, te dvije riječi bile više no dovoljne da podbodu moju pozornost. Te su riječi bile "knjižnička policija".

5

Odložio sam svoju polovicu novina, pritisnuo MUTE na daljinskom upravljaču i pridavio Willarda usred njegova ekstatičnog izvješća o Georgijskom festivalu bresaka, pa zamolio Owena da bude tako ljubazan da mi to ponovi.

On se sustezao, no ja sam navalio. Na koncu mi je rekao da ne voli posuđivati iz knjižnice jer se boji Knjižničke policije. On, dakako - požurio je dodati - zna da ona ne postoji, no to je jedna od onih priča koje ti se zavuku u podsvijest i otuda samo vrebaju. Čuo ju je od tetke Stephanie kad mu je bilo sedam-osam godina, kad je bio mnogo lakovjerniji, no ona virka sve od tada.

Što me, naravno, razveselilo, jer sam se kao klinac i sam bojao Knjižničke policije - bezlikih utjerivača koji ti mogu stvarno doći u kuću i odnijeti knjige koje si zakasnio vratiti. To je već samo po sebi prilično gadno... no što će biti ako, kad se pojave ti čudni predstavnici zakona, ne možeš pronaći spomenute knjige? Što onda? Što će onda oni učiniti? Što ti mogu uzeti da se namire za nestale primjerke? Prošlo je već mnogo godina otkako sam zadnji put razmišljao o njima (iako to sigurno nije bilo u djetinjstvu; jasno se sjećam kako sam o tome prije šest do osam godina raspravljao s Peterom Straubom i njegovim sinom Benom), no sad su mi se najednom vratila sva ta stara pitanja, istodobno i strašna i nekako draškava.

Sljedeća sam tri-četiri dana proveo u razmišljanjima o Knjižničkoj policiji, i dok sam tako razmišljao, pred očima su mi počeli iskrsavati obrisi priče koja slijedi. Priče mi se i inače najčešće događaju baš tako, no razdoblje promišljanja obično traje mnogo duže no u ovom slučaju. Kad sam je počeo, priča je imala naslov

6

"The Library Police" ("Knjižnička policija") i nisam imao nikakve jasne predodžbe o tome kamo će me odvesti. Mislio sam da će to vjerojatno biti šaljiva priča, nešto poput strašila iz predgrađa kakve je skrpljivao pokojni Max Shulman. Na koncu konca, sama je zamisao doista i bila smiješna, zar ne? Mislim, Knjižnička policija! Kakva gluparija!

Ali ono što sam pritom shvatio bilo je, međutim, nešto što sam već odranije znao: Strahovi iz djetinjstva znaju biti užasno uporni. Pisanje je čin samohipnoze, i u tom stanju često zna doći do potpune obnove davnih osjećaja, kad već odavno mrtvi strahovi najednom ustaju iz groba.

Dok sam radio na ovoj priči, počelo mi se događati baš to. Ulazeći u nju znao sam da sam kao klinac volio knjižnicu - a i zašto ne? Bilo je to jedino mjesto na kojem je srazmjerno siromašni klinac poput mene mogao doći do svih željenih knjiga - ali kad sam počeo pisati, ponovno mi se ukazala dublja istina: ja sam je se i bojao. Bojao sam se da ću se izgubiti među mračnim policama, bojao sam se da će me zaboraviti u mračnom kutu čitaonice i na kraju me ostaviti zaključana preko noći, bojao sam se stare knjižničarke plave kose, s naočalama kao dna pivskih boca i s ustima skoro bez usana, žene koja bi te uštipnula za nadlanicu i prosiktala "Pssst!" ako bi slučajno zaboravio gdje se nalaziš i počeo glasno govoriti. I da, bojao sam se Knjižničke policije.

Počelo se zbivati ono što mi se dogodilo i s mnogo dužim djelom, romanom Christine. Nakon što sam u djelo zašao tridesetak stranica, iz situacije se počeo gubiti humor. Kad sam zašao pedeset stranica, čitava

7

je priča uz škripu guma skrenula na mračna mjesta kojima sam prolazio tako često a o kojima sam ipak još tako malo znao. Napokon sam uspio pronaći i tipa za kojim sam tragao, i uspio podići glavu dovoljno visoko da mu se zagledam u nemilosrdne srebrene oči. Pokušao sam ti, vjerni štioče, prenijeti njegov portret, no možda on i neće biti isuviše vješt.

Jer su mi se, shvatit ćeš, dok sam ga slikao, jako tresle ruke.

8

Glava prva Dubler

1

Za sve je, zaključio je kasnije Sam Peebles, bio kriv onaj prokleti akrobat. Da se akrobat nije napio baš u krivi čas, Sam se nikad ne bi uvalio u takvu nevolju.

Zar nije dovoljno zlo, pomislio je s vjerojatno razumljivom gorčinom, već i to što je život tanko brvno preko beskrajne provalije, drvo preko kojeg moramo prijeći zavezanih očiju? Da, to jest zlo, ali ne i dovoljno zlo. Jer nas, gdjekad, netko još i gurne.

No to je bilo tek kasnije. Najprije, čak i prije Knjižničkog policajca, bio je pijani akrobat.

2

U Junction Cityju, svakog zadnjeg petka u mjesecu u mjesnom se Rotary Clubu održavalo Govorničko veče. Posljednjeg petka u ožujku 1990. rotarijanci su po programu trebali čuti - i gledati - Čudesnog Joea, akrobata iz Cirkusa artističkih zvijezda i putujućeg karnevala Curry & Trembo.

9

Telefon na pisaćem stolu Sama Peeblesa iz tvrtke Nekretnine i osiguranje Junction City zazvonio je u četvrtak popodne, točno u četiri sata i pet minuta. Sam je digao slušalicu. Uvijek bi se javio baš on - ili Sam osobno ili Sam iz telefonske sekretarice, zato što je on u Nekretninama i osiguranju Junction Cityja bio vlasnik i jedini namještenik. Sam nije bio bogat, ali je bio u razumnoj mjeri sretan. Volio je pričati ljudima da se njegov prvi Mercedes nalazi još u prilično dalekoj budućnosti, ali da zato ima skoro novi Ford i da je vlasnik obiteljske kuće na Kelton Avenue. "A osim toga", volio bi dodati, "posao mi je čast, slast i pučko veselje", iako je o prvom, još više o drugom, a napose o trećem imao tek najdalje predodžbe.

"Nekretnine i osiguranje Junction Ci..."

"Sam, ovdje Craig. Akrobat je skrhao vrat."

"Kako?"

"Dobro si me čuo!" zakričao je Craig Jones duboko ojađenim glasom. "Akrobat je slomio svoj jebeni vrat!"

"Oh", odgovorio je Sam. "Bogo moj." Razmislio je o tome na trenutak, pa oprezno upitao: "Je li mrtav?"

"Ne, nije, ali što se nas tiče, isto je kao i da jest. Sad je prijeko u bolnici u Cedar Rapidsu, i vrat mu je umočen u deset kila gipsa. Ovaj me čas nazvao Billy Bright. Veli da je na matineju došao pijan kao smuk, pokušao izvesti salto-mortale, pa se dočekao izvan arene, i to na šiju. Billy veli da se čulo sve do gore, do galerije, gdje je sjedio. Veli da je zvučalo kao kad nagaziš na zaleđenu lokvu."

10

"Auh!" uskliknuo je Sam i sav se stresao.

"Mene to ništa ne čudi. Na koncu konca... Čudesni Joe.

Kakvo je to ime za cirkuskog artista? Hoću reći, Čudesni Randix, u redu. Čudesni Tortellini, ni to nije loše. Ali Čudeni Joe? Meni to zvuči kao prvoklasni primjer oštećenoga mozga na djelu."

"Isuse, to je onda zbilja gadno."

"To ti je jebeno govno pa još s vrhnjem, eto što je to. I tako sutra uvečer, stara kućo, nemamo govornika."

Sam je već počeo žaliti što iz ureda nije otišao točno u četiri. Craig bi se uhvatio Sama-telefonske sekretarice, i to bi onda Samu-živom stvoru ostavilo malo više vremena za razmišljanje. A osjećao je da će mu uskoro doista trebati vremena za razmišljanje. Osjećao je i da mu ga Craig Jones neće dati baš nimalo.

"Da", odgovorio je. "Čini mi se da je tako." Ponadao se da je to zazvučalo filozofski, ali i bespomoćno. "Kakva šteta."

"Itekako jest", odgovorio je Craig, pa ubacio bombu. "Ali zato znam da ćeš biti sav sretan da uskočiš i popuniš prazninu."

Ja? Craig, daj nemoj se zezati! Ja se ne znam ni prekobicnuti, a kamoli..."

"Mislio sam da bi mogao održati govor o važnosti nezavisnog poduzetništva za život malih gradova", nastavio je Craig Jones neumorno s presijom. "Ako ti to ne odgovara, možeš o bejzbolu. A propadne li i to,

11

uvijek možeš spustiti hlače i malo publici mahati pimpilimpićem. Sam, ja nisam samo glava Govorničkog odbora - što bi već i samo po sebi bilo dovoljno zlo. Ali nakon što se Kenny odselio a Carl prestao dolaziti, Govornički odbor - to sam ja. Mislim, moraš mi pomoći. Sutra moram imati govornika. Jasno mi je da se u času nevolje u čitavom vražjem klubu mogu osloniti samo na petoricu, i da si ti jedan od njih."

"Ali..."

"Ti si, osim toga, i jedini koji još nikad nije uskočio u takvoj situaciji, i zato ti, dušo, već teče mandat."

"Franck Stephens..."

"... prva rezerva za momka iz sindikata kamiondžija, lani, kad je tipa porota proglasila krivim za prevaru, pa se nije mogao pojaviti. Sam - sad je na tebi red da se popneš na bačvu. Ne možeš me ostaviti na cjedilu, čovječe. Ti mi to duguješ."

"Ali ja se bavim osiguranjem!" kriknuo je Sam. "A kad ne pišem police osiguranja, onda prodajem farme! Uglavnom bankama! Većina ljudi to smatra dosadnim! A oni koji taj posao ne smatraju dosadnim, smatraju ga odvratnim!"

"Sve to nema veze." Craig je sad krenuo da zada smrtonosni udarac, gazeći okovanim cipelama po Samovim sitnim proturazlozima. "Pri kraju večere svi će već biti pijani, i to ti je valjda jasno. Do subote ujutro neće se više sjećati nijedne riječi, a u međuvremenu, trebam nekoga tko će ustati i govoriti pola sata, i izbor je pao na tebe!"

12

Sam se još malo nastavio protiviti, ali ga je Craig nastavio bombardirati imperativima, nemilosrdno ih stavljajući u kurziv. Trebam. Moraš. Duguješ mi.

"U redu!" rekao je napokon. "U redu, u redu! Dosta!"

"Pravi si!" uskliknuo je Craig. Glas mu je najednom bio pun sunca i duginih lukova. "Zapamti, ne mora biti duže od trideset minuta, plus možda još deset za pitanja. Ako ih itko bude imao. I ako ti se baš hoće, možeš i mahati pimpilimpićem. Čisto sumnjam da će to itko i opaziti, ali..."

"Craig", rekao je Sam, "sad bi bilo dosta..."

"O! Oprosti! Ftavit šu jevik va vube!" Sad je Craig, silno ushićen olakšanjem, hripavo zahihotao.

"Čuj, zašto da ne zaključimo raspravu?" Sam je posegnuo za paketićem Tumova što ga je čuvao u ladici pisaćega stola. Najednom je pomislio da bi mu tog probavnog preparata u sljedeća dvadeset četiri sata moglo zatrebati poprilično. "Čini mi se da bih morao napisati govor."

"Shvatio", odgovorio je Craig. "I ne zaboravio - večera u šest, govor u sedam i trideset. Kako to vele u seriji Havaji, budi tamo! Aloha!"

"Aloha, Craig", rekao je Sam i spustio slušalicu. Pa se zagledao u telefon. Osjetio je kako mu se u prsima polako diže vruć plin i uspinje mu se u grlo. Otvorio je usta i kiselo štucnuo - bio je to proizvod želuca koji je do prije pet minuta bio prilično smiren.

13

I tako je pojeo prvi od Tumova kojih će, kako će se pokazati, biti još jako puno.

3

Te se večeri, umjesto da pođe na kuglanje, kako je nakanio, Sam Peebles zatvorio kod kuće u radnu sobu s tri žuta pravnička bloka, tri zašiljene olovke, kutijom Kenta i pakovanjem od šest limenki Jolta. Iskopčao je telefon iz zida, pripalio cigaretu i zapiljio se u žuti blok. Nakon pet minuta zurenja, na najgornju je crtu najgornjega bloka napisao:

MALOGRADSKO PODUZETNIŠTVO:

KRVOTOK AMERIKE

Izgovorio je to naglas i zvuk mu se svidio. Mislim... možda mu se nije baš svidio, ali se svakako dalo podnijeti. Izgovorio je to još glasnije, pa mu se još više svidjelo. Malo više. Zapravo to baš i nije bilo baš tako dobro; bilo je to zapravo dudlanje velikog i dlakavog, ali je zato naslovima poput "Komunizam: Pogibelj ili prijetnja" ubijalo govno u guzici. I Craig je imao pravo - većini će i tako u subotu ujutro glava biti tolika da se onoga što su čuli u petak uveče neće moći ni sjetiti.

Marginalno ohrabren, Sam se latio pera.

"Kad sam se iz manje-više uspješne metropole, grada Amesa, 1984. doselio u Junction City..."

4

14

"... i eto zašto vjerujem sada, baš kao što sam to vjerovao i tog bistrog rujanskog jutra 1984., da sitno poduzetništvo nije samo krvotok Amerike, već i bistra i iskričava krv čitavog zapadnog svijeta."

Sam je zastao, zgnječio cigaretu u pepeljari na pisaćem stolu, pa se s nadom zagledao u Naomi Higgins.

"I? Što ti se čini?"

Naomi je bila lijepa mlada žena iz Proverbije, grada četiri milje udaljenog od Junction Cityja. Živjela je u podrtini od kuće uz rijeku Proverbiju sa svojom podrtinom od majke. Većina ju je rotarijanaca poznavala, i povremeno bi se nudile oklade o tome tko će se prije raspasti - kuća ili mati. Sam nije znao jesu li te oklade ikad bile i stvarno sklopljene, no sve ako i jesu, dobitnik još nije bio poznat.

Naomi je diplomirala na Poslovnom koledžu Iowa City, i iz svojega je stenograma znala izvući čitave i čitljive rečenice. S obzirom da je bila jedina žena u gradu obdarena tom vještinom, u ograničenoj je poslovnoj populaciji Junction Cityja za njom vladala velika potražnja. A osim toga je imala i iznimno dobre noge, što joj nije nimalo škodilo. Radila je ujutro pet dana u tjednu, za četiri muškarca i jednu ženu - dva odvjetnika, jednog bankara i dva trgovca nekretninama. Popodne bi se vraćala u svoju podrtinu od kuće, i kad se ne bi brinula za svoju podrtinu od majke, tipkala bi stenografirane diktate.

Sam Peebles je Naomine usluge uživao svakog petka od deset do podne, ali je jutros odložio svu svoju

15

korespondenciju - iako su neka od tih pisama upravo vapila za odgovorom - i upitao Naomi bi li rado nešto poslušala.

"Mislim, naravno bih", odgovorila je Naomi. Izgledala je pomalo zabrinuto, kao da je pomislila da je Sam - s kojim se nekoliko puta sastala - možda kani zaprositi. Kad joj je objasnio da ga je Craig Jones mobilizirao da zauzme mjesto ranjenoga akrobata, te da želi da posluša njegov govor, ona se opustila i čitavu priču - svih dvadeset šest minuta - saslušala s laskavim zanimanjem.

"Ništa se ne boj, budi iskrena", dodao je prije nego što je Naomi i stigla otvoriti usta.

"Baš je dobro", odgovorila je ona. "Jako zanimljivo."

"Ne, pusti to - nemoj me štedjeti. Istresi sve iz sebe."

"Ali već jesam. Zaista je dobro. Osim toga, kad počneš govor, svi će..."

"Da, svi će već biti umlaćeni, znam." Ta perspektiva ga je spočetka tješila, ali ga je sad ispunjala laganim razočaranjem. Dok je samoga sebe slušao, pomislio je kako je taj govor zapravo jako dobar.

"Ali ipak ima jedna stvar", rekla je Naomi zamišljeno.

"Da?"

"Malo je... kako da kažem... suh."

16

"O", rekao je Sam. Uzdahnuo je i protrljao oči. Bio je budan od jedan u noći, najprije zbog pisanja, a potom zbog redigiranja.

"Ali to se lako dade popraviti", umirila ga je Naomi. "Samo otiđi u knjižnicu i uzmi nekoliko knjiga."

Sam je najednom osjetio oštar bol u potrbušju i dohvatio paketić Tumsa. Prekapanje literature zbog nekakvog glupavog rotarijanskoga govora? Rad u knjižnici? Ne bi li to ipak bilo za nijansu previše? Nikad još u životu nije bio u gradskoj knjižnici, i nije vidio nikakva razloga da to učini sada. Pa ipak, Naomi ga je slušala vrlo pažljivo, Naomi mu je htjela pomoći, i bilo bi vrlo nepristojno bar ne saslušati što mu ima reći.

"Kakvih knjiga?"

"Pa znaš - knjige s onim cakama za oživljavanje govora. One su kao..." Naomi je tražila riječi. "Mislim, znaš onaj vrući umak koji ti po želji stavljaju u China Lightu?"

"Da..."

"E, to ti je kao to. Imaju zbirke viceva. A postoji i ona knjiga, Najdraže pjesme američkog naroda. Tu možda nađeš nešto za kraj. Nešto zanosno."

"Zar postoje i pjesme o važnosti sitnog poduzetništva u američkom životu?" upitao je Sam sa sumnjom u glasu.

"Kad im čitaš poeziju, ljudi se uznesu", rekla je Naomi. "Koga briga o čemu su one, Sam, a još manje zbog čega sve to."

17

"I zbilja postoje zbirke viceva samo za govore?" Samu se to učinilo skoro nevjerojatnim, iako ga vijest da u knjižnicama postoje i knjige o takvim ezoterijama kao što su popravak malih motora i friziranje vlasulja ne bi iznenadila ni najmanje.

"Da."

"Kako znaš?"

"Kad se Phil Brakeman kandidirao za Državni parlament, svo sam mu vrijeme tipkala govore", odgovorila je Naomi. "On je imao neku takvu knjigu. Ne mogu se sjetiti kako se zvala. Na um mi dolazi samo Vicevi za WeCu, a to, naravno, nije to."

"Ne", suglasio se Sam, pa pomislio da bi nekoliko izabranih mrvica iz Viceva za Vecu, izazvalo urlanje i nezapamćen uspjeh. Ali je sad počeo shvaćati na što to Naomi cilja, i najednom mu se počela dopadati misao da, unatoč nećkanju, nakon toliko godina živahnog zaobilaženja, posjeti i gradsku knjižnicu. Malo mirodija za staru govorčinu. Lijepo složite ostanjke; pretvorite mesnu štrucu u malo remek-djelo. A knjižnica je, napokon, samo knjižnica. Ako ne znaš kako naći to što te zanima, samo pitaj knjižničara. Za to su i plaćeni, zar ne?

"Ali, u svakom slučaju, možeš to i ostaviti takvo kakvo je", rekla je Naomi. "Hoću reći, i tako će svi biti pijani." Pogledala je Sama ljubazno ali strogo, pa zirnula na sat. "Ostao nam je još jedan sat - da obavimo nekoliko pisama?"

18

"Ne, mislim ne. A kako bi bilo da umjesto toga pretipkaš moj govor?" Već je bio odlučio da će odmor za ručak provesti u knjižnici.

19

Glava druga Knjižnica (I)

1

Za godina provedenih u Junction Cityju, Sam je kraj knjižnice prošao već stotine puta, ali ju je ovaj put stvarno i pogledao, pa otkrio nešto što ga je doista zapanjilo: zgrada mu je bila mrska već na prvi pogled.

Javna knjižnica Junction City stajala je na uglu State Streeta i Miller Avenue, i bila je to četvrtasta granitna kutija s prozorima uskima kao puškarnice. Krov od škriljevca stršio je preko sva četiri zida, a kad bi se zgradi prišlo sprijeda, kombinacija uskih prozora i granice sjene što ju je bacao krov, davala joj je namršteno lice kamenog robota. U arhitekturi Iowe taj je stil bio prilično raširen, toliko uobičajen da mu je Sam Peebles, koji je tu već skoro dvadeset godina prodavao nekretnine, skovao i ime: srednjozapadna rugobika. U proljeće, ljeti i ujesen, odbojni bi izraz zgrade pomalo umekšali javori što su oko nje tvorili svojevrsni šumarak, ali sada, pri kraju ljute iowanske zime, javori su još bili goli, i knjižnica je izgledala kao predimenzionirana kripta.

Nije mu se sviđala; počeo se osjećati nekako nelagodno, a da nije ni sam znao zašto. Ta bila je to, naposljetku, samo knjižnica; nisu to bili kazamati inkvizicije. Pa ipak mu se, dok je napredovao pločnikom

20

od pješčanika, kroz prsa popeo još jedan kiseli štucaj. U kojemu je bio i još jedan skriveni, slatkasti okus koji ga je podsjetio na nešto... nešto, vjerojatno, iz daleke prošlosti. Stavio je u usta Turn i već ga počeo drobiti, kad je najednom donio naglu odluku. Njegov je govor dovoljno dobar već i takav kakav jest. Nije baš sjajan, ali je sasvim dovoljno dobar. Na koncu konca, govorit će pred gradskim Rotary Clubom, ne pred Ujedinjenim narodima. Bilo bi mu već vrijeme da se s tim prestane igrati. Vratit će se u svoj ured i poraditi malo na poslovnim pismima koja je jutros zanemario.

Već se počeo okretati, kad je pomislio: Baš je tup. Stvarno tup. I baš želiš da bude tup? U redu. Ali ako si pristao da održiš taj prokleti govor; zašto onda da ne bude kako Bog zapovijeda?

Stajao je na pločniku knjižnice, namršten i neodlučan. Želio je od Rotaryja napraviti lijepo mjesto. Baš kao i Craig. I Frank Stephens. Većina je poslovne mlađarije Junction Cityja ismijavala njihove sastanke. Pa ipak su ih rijetko kad propuštali, a Sam je vjerovao da zna i zašto: bilo je to mjesto na kojem su se stvarale veze. Mjesto na kojem je tip poput njega mogao upoznati neke od ne baš premladih poslovnjaka iz Junction Cityja. Tipove poput Elmera Baskina, čija je banka predlani spasila od potonuća cestovni trgovinski centar u Beavertonu. Tipove poput Georgea Candyja - koji, kako vele, jednim telefonskim razgovorom može stvoriti tri milijuna dolara razvojnih investicija... ako odluči podići slušalicu.

Bili su tu i malogradski momci, srednjoškolci zaljubljeni u košarku, momci koji se šišaju kod Jimmy'sa, koji u krevet, umjesto u pidžami, odlaze u

21

atlet-gaćicama i atlet-majicama, momci koji još piju pivo iz boce, momci koji se uveče u gradu, u Cedar Rapidsu, ne osjećaju ugodno ako nisu u potpunoj klupskoj uniformi Clevelanda. A to su također i glavni snagatori i drmatori Junction Cityja, a kad se sve zbroji i oduzme, nije li baš to razlog zbog kojega svakoga petka uveče ustrajno dolazi i Sam? I kad se sve izračuna, nije li baš to bio razlog zbog kojega je, nakon što je onaj glupi akrobat skrhao vrat, Craig nazvao kao da su mu svi đavli za petama? I htio bi da te opaze svi ti snagatori i drmatori... ali ne po tome što si zajebao stvar. Svi će već biti pijani, rekao je Craig, a Naomi je dala podršku gornjoj tvrdnji, ali je sad Samu najednom palo na um kako još nikad nije vidio Elmera Baskina da se poslužio ičim jačim od kave. Baš nijednom. I on vjerojatno nije jedini. Neki će od njih možda biti pijani... ali ne svi. A oni koji ne budu, mogli bi lako biti baš oni jedini koji nešto znače.

Obavi to kako Bog zapovijeda, Sam, i možda samome sebi učiniš veliku uslugu. To nije baš sasvim nemoguće.

Ne. I nije. Ne baš vjerojatno, to je istina, ali ne i nemoguće. A ima tu i još nešto, nešto izvan tajne politike, koja se možda pojavi na govoru u Rotary Gubu u petak uveče, no možda i ne: on se uvijek dičio time da sve radi najbolje što zna. Dobro, a ovo je samo nekakav tupi govorčić. I onda što?

Ali i ovo je samo nekakva tupa malogradska knjižnica. Što praviš iz buhe slona? Čak nije ni obrasla grmljem.

22

Sam je ponovno krenuo pločnikom, ali je onda opet zastao i namrštio čelo. Bila je to čudna misao; i kao da je došla iz ničega. Čak nije ni obrasla grmljem - zašto bi to bilo važno? Nije to znao.... ali je zato znao da je ta misao na nj djelovala upravo magično. Njemu sasvim nesvojstveno nećkanje najednom je stalo, i on je još jednom krenuo naprijed. Uspeo se uz četiri kamene stube i na trenutak zastao. Zgrada se doimala nekako napušteno. Dohvatio je kvaku i pomislio: Kladim se da je zaključano. Kladim se da u petak popodne ne rade. U toj je misli bilo nešto što je djelovalo čudno umirujuće.

Ali se staromodna pločica pod njegovom rukom ugnula, i teška su se vrata bučno zanijela unutra. Sam je stupio u mali foaje mramornoga poda, na šahovnicu crvenih i bijelih kvadrata. U središtu je tog predvorja stajao štafelaj. Na nj je bio postavljen znak; poruku je tvorila samo jedna riječ, ispisana vrlo krupnim slovima.

TIŠINA!

glasila je ona. Ne

ŠUTNJA JE ZLATO

ili

MOLIMO ZA TIŠINU

već je to bila samo jedna, blistava i sjajna riječ:

TIŠINA!

23

"To sigurno", rekao je Sam. Te je riječi samo promrmljao, ali je prostorija bila silno akustična, tako da se njegovo tiho mrmljanje pojačalo do čangrizavoga gunđanja od kojeg se sav stresao. Učinilo se upravo kao da se od visokoga stropa odbilo u nj. U tom se trenutku osjetio kao da se ponovno našao u četvrtom razredu, i kao da ga se gospođa Glasters sprema pozvati na red što je bio neodgojen baš u najgori trenutak. Nelagodno se osvrnuo, napola očekujući da će iz glavne čitaonice doskakati prgavi knjižničar da vidi tko se to usudio profanirati tišinu.

Daj prestani, za ime Božje. Četrdeset ti je godina. Stari, od četvrtog je razreda proteklo puno vremena.

Samo što se tako nije i činilo. Ne sad, kad se našao tu. Tu je izgledalo kao da je četvrti razred upravo nadohvat ruke.

Prešao je preko mramornoga poda lijevo od stalka i, nesvjesno prebacivši težište naprijed, kako mu pete mokasina ne bi tuckale, ušao u glavnu dvoranu Javne knjižnice Junction City.

Sa stropa (bar šest metara višeg od stropa u foajeu) visjelo je mnoštvo staklenih kugli, no nijedna nije bila upaljena. Svjetlo je dopiralo iz dva velika, nagnuta stropna prozora. U sunčan bi dan oni dostajali da osvijetle prostoriju; mogli bi je čak učiniti i veselom i punom dobrodošlice. Ali je ovaj petak bio sumoran i oblačan, i svjetlo je bilo mračno. Kutovi su dvorane bili ispunjeni sumornom paučinom sjena.

Osjećaj koji je obuzeo Sama Peeblesa bio je osjećaj da tu nešto nije u redu. Kao da nije zakoračio samo

24

kroz vrata i prešao foaje; činilo mu se kao da je ušao u neki drugi svijet, svijet koji ni po čemu ne sliči gradiću u Iowi koji je gdjekad volio, gdjekad mrzio, no najčešće naprosto uzimao zdravo za gotovo. Zrak je unutra bio nekako teži od normalnog, i kao da ni samo svjetlo nije provodio onako kako to čini normalni zrak. Tišina je bila debela kao deka. I hladna kao snijeg- U knjižnici nije bilo nikoga.

Police s knjigama prostirale su se nad njim na sve strane. Kad je podigao pogled na stropne prozore i njihove križaljke armaturne žice, Samu se pomalo zavrtjelo u glavi, i stvorila se trenutna iluzija: učinilo mu se da stoji naglavce, da visi na petama nad dubokom četvrtastom jamom obloženom knjigama.

Tu i tamo uz zidove su bile prislonjene ljestve, namontirane na tračnice i s gumenim kotačima za kretanje po podu. Jezero prostora između mjesta na kojem je stajao i stola za izdavanje knjiga na drugom kraju velike, visoke prostorije razbijala su dva drvena otoka. Jedan je od njih bio duga polica s klinovima za časopise. S nje su, na drvenim klinovima, visjele periodične publikacije, svaka u ovitku od prozirne plastike. Izgledali su kao kože čudnih životinja, ostavljene da se štave u nijemoj prostoriji. Natpis postavljen iznad police zapovjedao je:

VRATI SVE ČASOPISE NA NJIHOVO MJESTO!

Lijevo od police s magazinima bila je druga s najnovijim romanima i publicistikom. Natpis iznad nje govorio je da se te knjige posuđuju na samo sedam dana.

25

Sam je krenuo niz široki prolaz između polica s magazinima i sedmodnevnim knjigama, a pete su mu tuckale i odjekivale, unatoč svim njegovim nastojanjima da se giba nečujno. Otkrio je kako žali što se nije poveo za onim prvim porivom, pa se naprosto okrenuo na peti i vratio u ured. Prostorija je bila sablasna. Iako je na pisaćem stolu tiho brujao upaljeni mali, zaslonjeni mikročitač, nitko ga nije posluživao. A na stolu je stajala pločica, na kojoj je pisalo A. LORTZ ali od A. Lortza ili bilo koga drugog nigdje nije bilo ni traga ni glasa.

Vjerojatno sjedi na zahodu i pregledava najnoviji broj Knjižničara.

Sama je obuzela šašava želja da otvori usta i poviče: "Je li vam dobro, A. Lortz?" Ali ga je to brzo prošlo. Javna knjižnica Junction City nije bilo mjesto koje nadahnjuje na takve duhovite ispade.

Samove su se misli najednom okrenule pjesmici iz djetinjstva. Ne smij se, miruj ko stup: počinje kvekerski skup. Tko pokaže jezik, zub, tog čeka globa teška.

Ako ovdje pokažeš jezik ili zub, hoće li ti A. Lortz naplatiti kaznu? upitao se. Još se jednom osvrnuo, pustio da mu živčani završeci osjete ono nešto u tišini što je izazivalo mrštenje, i pomislio kako bi se o tome dala napisati knjiga.

Lišen najednom zanimanja za knjigu viceva ili Najdraže pjesme američkog naroda, ali zato i protiv volje dojmljen suzdržanom, snovitom atmosferom, Sam je krenuo prema vratima desno od sedmodnevnih

26

knjiga. Natpis je nad vratima govorio da je to dječji odjel. Je li u takav zalazio dok je odrastao u St. Louisu? Vjerovao je da je to tako, ali su uspomene bile maglovite, daleke, i teško ih je bilo zadržati. Pa ipak, dok se približavao vratima dječjega odjela, u njemu se počeo stvarati nekakav čudan, sablastan osjećaj. Bilo je to skoro kao da se vraća kući.

Vrata su bila zatvorena. Na njima je bila slika Crvenkapice kako gleda vuka u bakinu krevetu. Vuk je bio u bakinoj spavaćici i pod njezinom noćnom kapicom. Kezio je zube. S ogoljelih očnjaka cijedila se slina. Crvenkapičino je lice bilo izobličeno od upravo nezemaljskoga užasa, i na trenutak se učinilo da taj plakat ne samo daje naslutiti, već upravo javno obznanjuje da je sretni kraj priče - i zapravo svih bajki - samo ugodna laž. Roditelji možda i vjeruju u takve bedastoće, govorilo je Crvenkapičino lice, oboljelo od strave, ali maleni znaju istinu, zar ne?

Prekrasno, pomislio je Sam. S takvim plakatom na vratima, kladim se da baš puno djece dolazi u knjižnicu. I kladim se da je najviše vole baš mališani.

Otvorio je vrata i gurnuo glavu.

Osjećaj nelagode najednom se izgubio; pogled ga je smjesta šarmirao. Plakat je na vratima, dakako, bio sasvim kriv, ali ono iza njega izgledalo je sasvim u redu. Naravno da je kao dijete zalazio u knjižnicu; jedan je pogled na taj umanjeni svijet bio dostatan da mu obnovi sjećanja. Otac mu je umro kao mlad čovjek; Sam je bio jedinac zaposlene majke, koju je rijetko viđao osim nedjeljom i praznicima. Kad poslije škole ne bi uspio dobiti sponzora za kino - a što se događalo

27

često - dobra je bila i knjižnica, i prostorija što ju je sad ugledao, vratila mu je te dane u naglo nadošlom valu nostalgije - nježne, i bolne, i na nekakav opskuran način zastrašujuće.

Ono je bio mali svijet, a i ovaj je svijet bio malen; bio je to dobro osvijetljen svijet, čak i u najturobnije, najkišovitije dane, a takav je bio i ovaj. U ovoj prostoriji nije bilo ovješenih staklenih kugli; na lažnom su stropu bile fluorescentne cijevi, skrivene iza mliječnoga stakla. Sve su cijevi bile upaljene i sve sjene izgnane. Stolovi su bili podignuti samo šezdeset centimetara iznad poda; stolice su bile još bliže. U ovom bi svijetu odrasli bili uljezi, stranci koji izazivaju nelagodu. Ako bi pokušali sjesti za stol, on bi im se zaljuljao u krilu, a ako bi se pokušali napiti vode iz fontanice postavljene na krajnjem zidu, razbili bi glave.

Ovdje se police nisu stirale u visinu, stvarajući neljubaznu varku perspektive, koja je kod preduga gledanja stvarala vrtoglavicu; strop je bio dovoljno nizak da stvori kućanski ugodnu atmosferu, no ipak ne toliko nizak da stvori dojam zagušenosti. Tu nisu bili redovi sumornih uveza, već knjige što su upravo kričale razuzdanim primarnim bojama: jarkim plavilima, crvenilima, žutilima. U ovom je svijetu doktor Seuss bio kralj, Judy Blume kraljica, a svi su kraljevići i kraljevne živjeli u zlatnim dvorcima. Tu je Sam oćutio sve one stare osjećaje dobrodušne dobrodošlice poslije škole, osjetio kako knjige samo što ne mole da ih netko dira, premeće po rukama, pregledava, istražuje. Pa ipak je u te osjećaje bio primiješan i nekakav mračan, no slabiji okus.

28

Najjasniji je osjećaj, međutim, bilo skoro čeznutljivo zadovoljstvo. Na jednom je zidu bila fotografija šteneta s velikim, zamišljenim očima. Pod njegovim licem, na kojem su se miješale tjeskoba i nada, stajala je jedna od najvećih svjetskih istina: TEŠKO JE BITI DOBAR. Na drugom je zidu bio crtež divljih patki kako se probijaju riječnim priobaljem prema trskom obraslom rubu vode. MJESTA ZA PAČIĆE! telalio je plakat.

Sam je pogledao lijevo, i slabašni smiješak na usnama na trenutak se pokolebao, a potom i zamro. Na njemu je bio plakat s velikim, crnim automobilom što se žurno udaljavao od nečeg što je trebalo biti školska zgrada. Neki je mališan gledao kroz suvozačev prozor. Ruke su mu bile prilijepljene za staklo, a usta otvorena usred krika. U pozadini se - samo kao mutna, zlokobna sjena - nad volanom grbio muškarac, vozeći kao da su mu svi đavli za petama. A ispod slike je bilo ispisano:

NIKAD NE SJEDAJ NEZNANCU U AUTO!

Sam je shvatio da i taj plakat i slika Crvenkapice na vratima dječjeg odjela bude isti primitivni osjećaj strave, no za ovu je smatrao da izaziva veći nemir. Razumije se da djeca ne smiju neznancima sjedati u auto, i naravno da ih tome treba podučiti, no je li baš to pravi način da se to istakne?

Koliko je djece, upitao se, propatilo pošten tjedan noćnih mora samo zbog ovog plakata u izdanju gradske uprave?

A bio je tu i još jedan, postavljen ravno pred knjižničarev stol, i taj mu je niz leđa poslao studen duboku kao siječanj. Na njemu su bili prikazani

29

zapanjeni dječak i djevojčica, sigurno ne stariji od osam godina, kako se užasnuto odmiču od čovjeka u kišnom ogrtaču i sa sivim šeširom. On je bio visok najmanje tri metra; sjena mu je padala na podignuta dječja lica. Sjenu je bacao i obod njegova pustenog šešira, stil četrdesetih godina, a oči čovjeka u kišnom ogrtaču blistale su neumoljivo iz svojih mračnih dubina. Dok su tako pomno promatrale djecu, izgledale su kao komadići leda, obilježene sumornim pogledom Vlasti. Pružao je prema njima policijsku značku, na koju je bila prikačena zvijezda - bila je to nekakva čudna zvijezda, s bar devet krakova. A možda čak i čitavim tucetom. A poruka je ispod plakata glasila:

KLONI SE KNJIŽNIČKE POLICIJE! DOBRI DJEČACI I DJEVOJČICE VRAĆAJU KNJIGE NA VRIJEME!

Onaj mu je okus bio ponovno u ustima. Onaj slatkasti, neugodni okus. I onda mu se u glavi stvorila nastrana, zastrašujuća misao: Tog sam čovjeka već negdje vidio. Ali to je, naravno, smiješno. Ta zar nije?

Sam je pomislio koliko bi ga taj plakat kao dijete uznemirio - i koliko bi jednostavnog, ničim zagađenog zadovoljstva ukrao tom sigurnom zakloništu knjižnice - pa osjetio kako mu u prsima raste negodovanje. Zakoračio je prema plakatu da pažljivije pogleda tu čudnu zvijezdu, no istodobno iz džepa izvadio paketić Tumsa.

Baš kad je jedan stavljao u usta, iza leđa mu se javio glas.

"Dobar dan, vi, gospodine!"

30

On je poskočio i okrenuo se, spreman da prihvati boj sa zmajem od knjižnice, sad kad se ovaj napokon odlučio pojaviti.

2

Zmaj se predstavio. Bila je to punačka, sijeda žena od možda pedeset pet godina. Gurala je kolica knjiga na nečujnim gumenim kotačima. Oko ugodna, nenaborana lica padala je sijeda kosa u urednim, frizerskim uvojcima.

"Pretpostavljam da tražite mene", rekla je. "Je li vas ovamo uputio gospodin Peckham?"

"Nisam vidio baš nikoga."

"Ne? Onda je valjda već otišao kući", rekla je. "Što me zapravo i ne čudi, jer je petak. Gospodin Peckham dolazi svakog jutra oko jedanaest da obriše prašinu i pročita novine. On je pazikuća - samo na pol radnog vremena, naravno. Gdjekad ostane i do jedan - jedan i pol skoro svaki ponedjeljak, jer je to dan u koji su i prašina i novine najdeblji - ali znate i sami kako su novine tanke u petak." Sam se nasmiješio.

"Pretpostavljam da ste vi knjižničarka?"

"Ja sam ta", odgovorila je gospođa Lortz i nasmiješila mu se. Ali se Samu učinilo da joj se pritom ne smiješe i oči; one su ga promatrale vrlo pažljivo, skoro hladno. "A vi ste..?"

31

"Sam Peebles."

"O, da! Nekretnine i osiguranje! To je vaš fah!"

"Kriv po svim točkama optužnice."

"Žao mi je što u glavnom odjelu niste našli nikoga - zacijelo ste pomislili da smo već zatvorili, i da je netko zabunom ostavio otvorena vrata."

"Priznajem", odgovorio je, "ta mi je misao prošla kroz glavu."

"Od dva do sedam na dužnosti bi nas trebalo biti troje", objasnila je gospođa Lortz. "U dva, znate, djeca počinju izlaziti iz škole - gimnazija u dva, obrtna škola u dva i trideset, srednja škola u dva četrdeset pet. Djeca su nam najvjernije mušterije, a i najdraže, bar što se mene tiče. Što volim te mališane. Nekad sam imala pomoćnika s punim radnim vremenom, ali nam je lani gradsko vijeće skresalo budžet za osam stotina dolara i..." Gospođa Lortz je skupila ruke i mimikom prikazala pticu koja odlijeće. Bila je to vrlo šarmantna i zabavna gesta.

I zašto ja onda, upitao se Sam, nisam ni šarmiran, niti me to imalo zabavlja?

Plakati, pomislio je, valjda zato. Još je pokušavao u nekakav sklad dovesti Crvenkapicu, ono dijete što je vrištalo u automobilu, mrkoglednog knjižničkog policajca i tu nasmiješenu malogradsku knjižničarku.

Ispružila je lijevu ruku - sitnu i punačku i okruglu kao i sve ostalo na njoj - ispružila sa savršenom, nepromišljenom samouvjerenošću. On joj je pogledao srednjak i opazio da je bez prstena; ona uopće i nije

32

gospođa Lortz. Činjenica da je usidjelica učinila mu se posve tipičnom, posve svojstvenom malom gradu. Bila je, zapravo, skoro karikatura. Sam je prihvatio ispruženu ruku.

"Vi, gospodine Peebles, još nikad niste bili u našoj knjižnici?"

"Ne, nažalost ne. I molim vas, zovite me Sam." On baš nije znao želi li za tu ženu biti Sam ili ne, ali je on bio poslovni čovjek u malome gradu - i to trgovac, da budemo precizni - i zato je to nuđenje osobnog imena bilo skoro automatsko.

"O, hvala, Sam."

Čekao je da mu ona odgovori sličnim nuđenjem osobnog imena, ali ga je ona samo pogledala s očekivanjem.

"Zapravo sam se uvalio u malu nevolju", rekao je Sam. "Govornik predviđen za večeras, u našem Rotary Clubu, doživio je nesreću, i..."

"O, nezgodno!" "Po mene koliko i za nj. Na mene ja pala kocka da

preuzmem njegovo mjesto."

"O-o!" rekla je gospođa Lortz. Glas joj je bio zabrinut, ali joj se koža oko očiju namreškala od veselja. Pa ipak Sam prema njoj ni dalje nije osjećao nikakvu toplinu, iako je bio čovjek koji se u pravilu brzo zagrijavao za ljude; bio je jedan od onih koji je imao malo bliskih prijatelja, no ipak osjećao kompulzivnu potrebu da započinje razgovore s neznancima u liftu.

33

"Sinoć sam napisao govor i jutros ga pročitao djevojci koja mi dolazi hvatati diktat i tipkati poslovna pisma..."

"Naomi Higgins, kladim se."

"Da - kako ste pogodili?"

"Naomi je stalna mušterija. Ona posuđuje mnogo romantičnih romana - Jennifer Blake, Rosemary Rogers, Paul Sheldon, takve autore." Spustila je glas i rekla: "Ona veli da je to za njezinu mamu, ali ja mislim da ih zapravo čita sama."

Sam se nasmijao. Naomi je doista imala sanjive oči potajne čitačice ljubića.

"No ja i bez toga znam da je ona ono što bi u velikom gradu nazvali pomoćnom činovnicom. A ovdje je, u Junction Cityju, čitava tajnička tvrtka. Činilo mi se razložnim pretpostaviti da je baš ona ta mlada žena o kojoj ste govorili."

"Da. Moj joj se govor svidio - ili je bar tako rekla - ali joj se učinilo da je malo presuh. Zato mi je predložila..."

"Priručnik za govornike, mogu se kladiti!"

"Mislim, nije se mogla sjetiti točnog naslova, ali mi to sigurno zvuči slično." Zastao je, pa upitao pomalo tjeskobno: "Ima li unutra i viceva?"

"Samo tri stotine stranica", odvratila je žena. Ispružila je desnu ruku - i ona je bila nevina od prstenja kao i lijeva - pa ga njome potegla za rukav. "Samo ovuda." Za rukav ga je odvela do vrata. "Ja ću vam, Sam, riješiti sve vaše probleme.

34

Nadam se samo da ćete nam sljedeći put doći i bez neke nove krize. Jest da smo mali, ali smo dobro opremljeni. Ili bar ja tako mislim, iako priznajem da sam pristrana."

Prošli su kroz vrata i ušli u namrštene sjene glavne čitaonice. Gospođica Lortz je kvrcnula trima prekidačima kraj vrata, ovješene su se kugle osvijetlile i bacile meko žuto svjetlo koje je prostoriju učinilo mnogo veselijom.

"Kad je oblačno, ovdje je tako sumorno", rekla je žena povjerljivim glasom koji kao da je govorio da smo sad u pravoj knjižnici. "Ali znate i sami koliko gradsko vijeće stalno prigovara zbog računa za struju na ovakvim mjestima... no ako i ne znate, kladim se da to bar slutite."

"Slutim", suglasio se Sam, i sam spustivši glas skoro do šapta.

"No to je pjesma u usporedbi s onim što moramo slušati o troškovima grijanja zimi." Zakovrnula je očima. "Lož-ulje je tako skupo. A sve zbog tih Arapa... a vidite što im je sada palo na pamet - sad unajmljuju vjerske fanatike da ubijaju pisce."

"To je doista malo pregrubo", odgovorio je Sam, i shvatio da, tko zna zbog čega, opet razmišlja o plakatu s onim dugajlijom - s onim kojemu je u legitimaciji ona čudna zvijezda, i čija sjena tako zlokobno pada na podignuta dječja lica. Pada po njima poput mračne mrlje.

"I naravno, prtljala sam nešto po dječjem odjelu. Kad sam ondje, izgubim svaki osjećaj za vrijeme."

35

"Ovo je vrlo zanimljivo mjesto", rekao je Sam. Kanio je nastaviti, pa se propitati za one plakate, ali ga je gospođica Lortz pretekla. Samu je bilo sasvim jasno tko zapovijeda ovim neobičnim kratkim izletom na jedan inače posve običan dan.

"Možete se kladiti! A sad, dajte mi samo jednu minutu." Podigla je ruke i stavila mu ih na ramena - da to izvede morala je stati na prste - i u jednom je trenutku Samu kroz glavu prošla apsurdna misao da ga kani poljubiti. Ali, umjesto toga, ona ga je pritisla na drvenu klupu što je tekla s druge strane polica sa sedmodnevnim knjigama. "Ja odmah znam, Sam, gdje da potražim knjige koje vam trebaju. Ne trebam čak ni pogledati u kartice."

"Mogu ih naći i sam..."

"U to sam sigurna", prekinula ga je ona, "ali sad ste u odjelu posebnih publikacija, i ako to ičim mogu spriječiti, ne dam ljudima da mi se ovdje motaju. Tu izigravam šefa, ali ja uvijek znadem ispružiti ruku i naći pravu stvar... barem tu. Ljudi su tako neuredni, znate, tako malo paze na red. Djeca su najgora, ali i odrasli počnu hopsati, samo ako ih pustite. Ništa ne brinite. Vraćam se u roku keks."

Sam se nije kanio dalje protiviti, no sve da je i naumio, ne bi imao vremena. Jer je žena otišla. Sjedio je na klupi, još se jednom osjećajući kao četvrtoškolac... kao četvrtoškolac koji je ovaj put napravio nešto nevaljalo, kao da je bio nestašan i sad se za odmorom ne smije ići igrati s drugom djecom.

36

Čuo je kako gospođica Lortz šeta po prostoriji iza knjižničareva stola, pa se zamišljeno osvrnuo. Oko njega nije bilo ničega osim knjiga - nije bilo čak ni kakvog starog penzionera koji čita novine ili prelistava magazin. Što je bilo nekako čudno. Nije, dakako, očekivao da će u jednoj malogradskoj knjižnici, u radni dan popodne, sve prštati od posla, ali da nema baš nikoga?

Ali molim, pomislio je, bio je tu gospodin Peckham, no i on je pročitao novine i pošao kući. Strašno tanke novine u petak, znate. I tanka prašina. A onda je shvatio da je riječ gospođice Lortz jedino jamstvo da je gospodin Peckham uopće bio tu.

To je istina - no zašto bi mu lagala?

On to nije znao, i vrlo je dvojio da je to učinila, ali već sama činjenica da je doveo u pitanje iskrenost te milolike žene koju je netom upoznao, dovela mu je pred oči središnju zbunjujuću činjenicu tog susreta: ona mu se nije svidjela. S milim licem ili bez njega, nije mu se svidjela ni za krušnu mrvu.

To je zbog tih plakata. Tebi se ne bi svidio baš NITKO tko bi u dječju sobu stavio takve plakate. Ali sve to i nije važno, jer sve je to samo mali izlet. Uzmi knjige i put pod noge.

Promeškoljio se na klupi, podigao pogled, pa na zidu ugledao moto:

Ako želiš znati kako netko postupa sa svojom ženom i djecom, pogledaj kako postupa s knjigama.

Ralph Waldo Emerson

37

Samu se ni ova prodika nije hvatala srca. Iako baš nije znao zašto... osim možda zato što je pomislio da bi se od čovjeka, pa makar on bio i knjiški crv, moglo očekivati da se prema svojoj obitelji odnosi bar malo bolje nego prema svom štivu. Taj moto, ispisan zlatnim listićima na lakiranoj hrastovoj dasci, ipak ga je nastavio gledati odozgo i strogo, kao da mu poručuje da bi o tome mogao još jednom razmisliti.

Ali prije nego što je to mogao učiniti, vratila se gospođica Lortz, podigla preklop kraj stola za izdavanje knjiga, prošla kroz pregradu, pa ponovno za sobom uredno spustila preklop.

"Mislim da sam vam pronašla baš ono što vama treba", rekla je veselo. "Nadam se da ćete se složiti."

Pružila mu je dvije knjige. Jedna je bila Priručnik za govornike, pripremio Kent Adelmen, a druga je bila Najdraže pjesme američkog naroda. Građu ove potonje, sudeći po ovitku (koji je opet, sa svoje strane, bio zaštićen jakim plastičnim nadovitkom), nije samo uredila, nego upravo odabrala izvjesna Hazel Felleman. "Pjesme o životu!" obećavao je ovitak. "Pjesme o domu i majci! Pjesme smijeha i nestašnosti! Pjesme koje najčešće traže čitatelji New York Times Book Reviewa!" Potom se izvješćivalo i o tome kako je Hazel Felleman "uspjela staviti prst na puls poezije američkog naroda".

Sam ju je pogledao pomalo sumnjičavo, i ona mu je bez muke pročitala misli.

"Da, znam, izgledaju pomalo staromodno", rekla je. "Napose danas, kad su svi šiznuli za knjigama o tome kako da si čovjek sam pomogne. Sigurna sam, da sad odete u koju od filijalnih knjižara u centru Cedar

38

Rapidsa, da biste našli tucet knjiga za pomoć govornicima-početnicima. Ali nijedna, Sam, ne bi ovima bila ravna. Ja zaista vjerujem da su one najbolja pomoć na svijetu ljudima koji se tek upućuju u umijeće javnoga govorenja."

"Drugim riječima, amaterima", odgovorio je Sam i široko se nasmiješio.

"Mislim, da. Uzmimo, recimo Najljepše ljubavne pjesme. Drugi dio knjige - koji počinje na stranici šezdeset petoj, ako me još služi pamćenje - zove se 'Inspiracija'. Tu ćete, Sam, zacijelo naći nešto što će biti prikladan vrhunac vašeg kratkog govora. I otkrit ćete da će vaši slušatelji zapamtiti dobro odabran stih čak i ako zaborave sve drugo. Napose ako su malo..."

"Pripiti", rekao je on.

"Opušteniji je riječ kojom bih se ja radije poslužila", odgovorila je ona s blagim prijekorom, "iako pretpostavljam da ih poznajete bolje od mene." Pogled, međutim, kojim ga je prostrijelila, dao mu je znati da je to rekla samo zbog urođene pristojnosti.

Podigla je Priručnik za govornike. Na ovitku je bio karikaturni crtež dvorane okićene zastavama. Za stolovima s pićem sjedila su mala, staromodno odjevena društvanca. Svi su se benavili. Čovjek za govornicom - također u smokingu i očito prigodni govornik - smiješio im se široko i pobjedonosno. Očito je postigao gromoglasan uspjeh.

"Na početku je dio koji se bavi teorijom prigodnih govora", rekla je gospođica Lortz, "ali kako nemam dojam da vi iz toga kanite napraviti karijeru..."

39

"Dobro ste shvatili", gorljivo se suglasio Sam. "... savjetovala bih vam da odmah prijeđete na

srednji odjeljak, koji se zove 'Živahno govorenje'. Tu ćete naći priče i viceve podijeljene u tri kategorije: 'Na početku opustiti', 'Na sredini omekšati', 'Na kraju dokrajčiti'."

Zvuči kao kakav priručnik za žigola, pomislio je Sam, ali to nije i izrekao.

Ona mu je ponovno pročitala misli.

"Zvuči, pretpostavljam, pomalo kao aluzija - no te su knjige napisane u jedno jednostavnije, nevinije doba. Koncem tridesetih, da budem točna."

"Da, mnogo nevinije, doista", odgovorio je Sam i pomislio na napuštene farme u krajevima gdje je vjetar otpuhao humus, djevojčice u haljinama od vreća za brašno i otrcana, nabacana Hooverova sela, okružena policijom što vrti pendrecima.

"Ali obje te knjige još pale", rekla i kucnula ih da naglasi riječi, "a to u poslovima i jest ono najvažnije, nije li tako, Sam? Rezultati!"

"Da... mislim da da."

On ju je pogledao zamišljeno, a gospođica Lortz je zadigla obrve - možda pomalo kao da se brani. "Peni za vaše misli", rekla je.

"Razmišljao sam o tome kako mi se to kao odraslom rijetko kad dogodilo", rekao je. "Ne kažem nikad, to nisam rekao, ali rijetko. Došao sam ovamo po nekoliko knjiga da malo oživim svoj govor, a vi mi donosite baš

40

to po što sam došao. Kako se to često zbiva u svijetu u kojem čovjek obično ne može dobiti ni par dobrih janjećih odrezaka u dućanu kad mu se baš prohtiju?"

Ona se nasmiješila. Smiješak kao da je odavao istinsko zadovoljstvo... samo što je Sam još jednom opazio da joj se pritom ne smiješe i oči. Činilo mu se da one nisu ni promijenile izraz sve otkako ju je prvi put ugledao - i ona njega - na dječjem odjelu. One su samo nastavljale promatrati.

"Čini mi se da sam upravo dobila kompliment!"

"Jest, gospo, jeste."

"Hvala, Sam. Hvala najljepša. Vele da laskanje otvara svaka vrata, no bojim se da ću vas ipak morati zamoliti za dva dolara."

"Dva dolara?"

"Toliko se plaća za izdavanje kartice za odrasle", rekla je, "ali zato vrijedi tri godine, a produženje stoji pedeset centi. Onda, jesmo li se pogodili?"

"Čini mi se prihvatljivo."

"Onda krenite ovuda", rekla je, i Sam je pošao za njom do stola za izdavanje.

3

Dala mu je da ispuni karticu - na nju je napisao ime, adresu, telefonske brojeve, gdje radi.

"Vidim da živite na Kelton Avenue. Krasno!"

41

"Mislim, i ja je volim."

"Tamo su kuće velike i lijepe - trebali biste se

oženiti." On se malo trgnuo.

"Kako znate da nisam oženjen?"

"Isto onako kao i vi za mene", odgovorila je ona. Smiješak joj se mrvicu prolukavio, postao pomalo mačji. "Ništa na trećem lijevo."

"O", odgovorio je on nezgrapno, pa se nasmiješio. To nije bio njegov uobičajeni iskričavi smiješak, i osjetio je kako su mu se zažarili obrazi.

"Dva dolara, molim."

Dao joj je dva puta po jedan. Otišla je do pisaćeg stolića na kojem je stajao vremešni pisaći stroj otvorene konstrukcije, pa kratko zatipkala po jarko narančastoj kartici. Donijela ju je do kartotečnoga stolića, kitnjasto se potpisala pri dnu, pa mu je gurnula preko stola.

"Provjerite jesu li svi podaci točni." Što je Sam i

učinio.

"Dobro je." Osobno joj je ime, kako je opazio, bilo Ardelia. Lijepo ime, i prilično neobično.

Ona je uzela člansku karticu - prvu još od koledža, a kad malo promisli, i tom se zapravo služio jako malo - pa je stavila pod mikrofilmski snimač kraj kartica što ih je uzela iz džepića knjiga. "Ove možete zadržati samo tjedan dana, jer su to posebne publikacije. Tu sam kategoriju izmislila sama, za knjige koje se puno traže."

42

"Priručnici za govornike-početnike se puno traže?"

"Da, oni, kao i knjige o popravljanju vodovoda, jednostavnim mađioničarskim trikovima, društvenoj etiketi... Iznenadili biste se kakve sve knjige ljudi traže kad se nađu u stisci. Ali ja znam." "Kladim se da znate."

"Sam, ja sam u tom poslu već dugo, jako dugo. I ove se knjige ne mogu produžiti, zato se pobrinite da ih dobijem do šestog travnja." Podigla je glavu, i svjetlo joj je bljesnulo u očima. Sam se na to zamalo nije ni obazreo, proglasivši to migom... Ali to nije bilo to. Bio je to sjaj. Plosnati, tvrdi sjaj. U jednom se trenutku učinilo da su joj u oba oka niklani novčići.

"Ili?" upitao je, i najednom vlastiti smiješak nije više osjećao kao smiješak - osjećao ga je kao masku.

"Ili ćemo vam poslati knjižničkog policajca", odgovorila je ona.

4

Pogledi su im na trenutak ostali prikovani, i Sam je pomislio kako je sad ugledao onu pravu Ardeliju Lortz, i u toj ženi nije bilo baš ništa ni šarmantno ni meko niti usidjeličko-knjižničarsko.

Ta bi žena mogla stvarno biti opasna, pomislio je pa odbacio tu misao, pomalo zbunjen. Sumoran dan - i vjerojatno pritisak skorašnjega govora - počeli su na nj djelovati. Opasna je kao kompot od bresaka... ali nije to ni zbog sumornoga dana ni zbog večerašnjeg sastanka rotarijanaca. To je zbog tih prokletih plakata.

43

Stavio je Priručnik za govornike i Najdraže pjesme američkog naroda pod mišicu i već su došli skoro do vrata prije nego je shvatio da ga to ona ispraća. Čvrsto je spustio nogu i stao. Ona ga je iznenađeno pogledala.

"Smijem li vas nešto upitati, gospođice Lortz?"

"Naravno, Sam. Zato i jesmo ovdje - da odgovaramo na pitanja."

"Tiče se dječjeg odjela", rekao je, "i plakata. Neki su me iznenadili. Skoro šokirali." Očekivao je da će to, kad mu izađe iz usta, zazvučiti poput onoga što bi baptistički propovjednik mogao reći o primjerku Playboy što ga je ugledao među ostalim magazinima na klupskom stoliću svog župljana, ali to uopće nije zazvučalo tako. To je zato, pomislio je, što tu nije riječ ni o kakvom konvencionalnom osjećaju. Jer sam zaista šokiran. Nipošto zamalo, nego baš zaista.

"Plakata?" upitala je, namrštila, a onda joj se čelo razvedrilo. Nasmijala se. "O! Zacijelo mislite na knjižničkog policajca... i Glupoga Gustava, naravno."

"Glupoga Gustava?"

"Sjećate se plakata na kojemu piše NIKAD NE SJEDAJ NEZNANCU U AUTO? Tako djeca zovu dječaka na slici. Onoga koji se dere. Zovu ga Glupim Gustavom - vjerojatno prema njemu osjećaju prezir, jer je bio tako glup. I mislim da je to vrlo zdravo, a vi?"

"On se ne dere", rekao je Sam polagano. "On

vrišti." Žena je slegnula ramenima.

44

"Dere se, vrišti, u čemu je razlika? Nijedno se od toga ovdje ne čuje baš često. Djeca su jako dobra - poštuju starije."

"Mogu se kladiti", odgovorio je Sam. Sad su se već bili vratili u foaje, i njemu je pogled pao na natpis na štafelaju, natpis koji nije glasio

ŠUTNJA JE ZLATO

ili

MOLIMO ZA TIŠINU

nego je, umjesto svega toga, nudio samo jedan bespogovorni imperativ:

TIŠINA!

"A, osim toga, sve to ovisi o interpretaciji, zar ne?"

"Valjda", odgovorio je Sam. Osjetio je da ga žena navodi - i to vrlo djelotvorno - prema točki u kojoj više neće imati moralnoga oslonca, i tako će bojište dijalektike ostati Ardeliji Lortz. Stvarala je dojam da je na to već navikla, i od toga ga je obuzela nekakva tvrdoglavost.

"Ali ti su mi plakati zaista baš jako upali u oči."

"Doista?" upitala je ona uljudno. Sad su zastali kraj vanjskih vrata.

45

"Da. Nekako jezivo." Sabrao se pa izrekao što je o tome doista mislio. "Nije primjereno mjestu na kojem se skupljaju mala djeca."

Otkrio je da to još uvijek ne izgleda kao filistarsko moraliziranje, ili bar ne njemu, i to mu je donijelo olakšanje.

Ona se smiješila, i taj ga je smiješak srdio.

"Vi, Sam, niste prvi koji je izrazio takvo mišljenje. Odrasli koji nemaju djecu ne zalaze baš često na dječji odjel, ali to ipak čine s vremena na vrijeme - stričevi, tetke, dečko kakve samohrane majke kojemu je zapalo u dužnost da dostavi klince... ili ljudi poput vas, Sam, koji traže mene."

Ljudi u stisci, govorile su njene hladne plavičasto-sive oči. Ljudi koji dolaze po pomoć i tada, nakon što smo im pomogli, ostanu još malo da kritiziraju kako mi vodimo ovu Javnu knjižnicu Junction City. Kako ja vodim ovu Javnu knjižnicu Junction City.

"Sigurno mislite da sam istrčao pred rudo", rekao je Sam raspoloženo. Iako se tako nije i osjećao - najednom se uopće nije osjećao tako - no to je bila samo još jedna tajna zanata, to ovijanje dobrim raspoloženjem kao oklopom.

"Ne, ni najmanje. Samo što vi to ne razumijete. Ljetos smo, Sam, napravili malu anketu - bio je to dio našeg godišnjeg ljetnog čitalačkog programa. Mi ga zovemo Ljetni žar Junction Cityja, i svako dijete dobije po jedan glas za svaku knjigu koju pročita. To je, znate, jedna od naših najodgovornijih zadaća."

46

Mi oboje znamo što to zapravo radimo, govorio mu je njen nepomični pogled. A ja sam vrlo pristojna, zar ne? S obzirom da ste vi, koji tu niste ni bili nikad u životu, samo povirili nosom i odmah počeli mitraljirati prigovore.

Sam je sad počeo baš jako osjećati da se našao na krivoj strani. Dijalektičko bojište još nije pripalo toj Lortzovoj - ili bar ne još posvema - ali je ipak shvatio da je kod njega već počelo povlačenje.

"I prema toj anketi, ljetos je od svih filmova djeci bila najdraža Strava u Ulici brijestova, dio 5. Njihova najdraža rock družina zove se Guns n' Roses - a u najvećem je usponu nešto što se zove Ozzy Osbourne, a kojega, koliko sam shvatila, bije glas da na svojim koncertima odgriza glave živim životinjama. Najdraži im je roman originalno broširano izdanje Labuđega pijeva. To je stravnjak nekog Roberta McCammona. Ne možemo ga se nakupovati. Čitaju ga toliko, da svaki novi primjerak već za nekoliko tjedana izderu u krpice. Jedan sam primjerak stavila u vinilni ovitak, ali su ga, naravno, ukrali. Netko od one zločeste djece."

Napućila je usne i one su se razvukle u tanku crtu.

"U najvećem je usponu roman o incestu i djecoumorstvu zvan Cvijeće na tavanu. I taj je šampion već pet godina zaredom. Nekoliko ih je čak spomenulo i Gradić Peyton!" Strogo ga je pogledala.

"Ja osobno još nikad nisam pogledala nijedan film iz serije Strava u Ulici brijestova. Nikad nisam ni čula, ni poželjela čuti, za ploču Ozzyja Osbournea, baš kao što nemam ni želju da pročitam roman Roberta

47

McCammona, Stephena Kinga ili V. C. Andrewsa. Slutite na što ciljam, Sam?"

"Donekle. Hoćete reći da ne bi bilo u redu da..." Uzmanjkala mu je riječ, potražio ju je i našao. "... da djeci diktiramo ukus."

Blistavo se nasmiješila - smiješilo se sve osim očiju, u kojima kao da su se opet pojavili nikleni novčići.

"To je dio priče, ali ne i čitava priča. Plakate na dječjem odjelu - i one lijepe, nesporne, i one koji su vas ražestili - poslali su nam iz Knjižničke udruge Iowa. KUI je članica Srednjezapadne knjižničke udruge, a ova je opet član Nacionalne udruge knjižnica, koja većinu proračuna pokriva iz poreza. Od gospodina Constanta Fonde - što će reći od mene. I vas."

Sam se prebacio s noge na nogu. Nije mu se dalo potrošiti popodne na slušanje predavanja na temu Kako za vas radi vaša knjižnica, no nije li to sam tražio? Čini se da jest. U svemu je bio siguran samo u jedno: da mu se Ardelia Lortz iz trenutka u trenutak sve manje dopada.

"Knjižnička udruga Iowa šalje nam svaki drugi mjesec letak s reprodukcijama četrdesetak plakata", nastavila je gospođica Lortz neumorno. "Pet možemo izabrati besplatno, svaki dodatni stoji tri dolara. Vidim Sam, da vam se nekamo žuri, ali vam to zaista moram objasniti, a napokon se i primičemo srži stvari." "Ja? Uopće mi se ne žuri", odgovorio je Sam nestrpljivo.

Ona mu se nasmiješila i otkrila zube tako pravilne da su mogli biti samo umjetni.

48

"Mi imamo i Odbor dječjeg odjela", rekla je. "I tko je u njemu? Pa naravno, djeca! Devet na broj. Četiri studenta, tri srednjoškolca i dva gimnazijalca. Uvjet je prosječna ocjena vrlodobar. Oni su odabrali neke od novonaručenih knjiga, a kad smo jesenas mijenjali unutrašnje uređenje, oni su izabrali neke nove zavjese i stolove... i oni, naravno, odabiru i plakate. To je, kako reče jedan od naših najmlađih odbornika, 'najzabavnije od svega'. Je li vam sada jasno?"

"Da", odgovorio je Sam. "Klinci su izabrali Crvenkapicu, Glupog Gustava i Knjižničkog policajca. Vole ih zato što su jezivi."

"Tako je!" rekla je ona i zasjala od zadovoljstva. Njemu je najednom bilo svega dosta. Bilo je to zbog nečeg u toj knjižnici. Nije to bilo baš zbog plakata, pa ni knjižničarke, nego baš zbog same knjižnice. Najednom je knjižnica postala nekakav teški, podivljali opiljak zabijen duboko u bedro. Bez obzira što to bilo i zbog čega to bilo... bilo mu je dosta.

"Gospođice Lortz, zar vi na dječjem odjelu držite Stravu iz Ulice brijestova, dio 5? Ili izbor iz albuma Guns n' Roses i Ozzyja Osbournea?"

"Sam, niste shvatili", počela je strpljivo.

"A što je s Gradićem Peytonom? Držite li na dječjem odjelu i tu knjigu samo zato što su je tražili neki klinci?"

No još dok je to izgovarao, pomislio je No čita li još ITKO tu starudiju?

"Ne", odgovorila je ona, i on je vidio kako joj se u obraze uspinje zlovoljno rumenilo. To nije bila žena navikla da netko dovodi u pitanje njezine sudove. "Ali

49

zato držimo priče o provalama, zlostavljanju djece i pljački. Govorim, naravno, o 'Zlatokosoj i tri medvjedića', 'Ivici i Marici', 'Grašku do neba'. Očekivala sam, Sam, da bi čovjek poput vas mogao pokazati malo više razumijevanja."

Čovjek u stisci, to si mislila reći, pomislio je Sam, no baš me briga, draga damo - ne plaća li te grad da radiš baš to?

A onda se pribrao. Nije znao točno što joj to znači "čovjek poput vas", a nije to ni želio doznati, ali je shvatio da se ta rasprava već skoro otrgla iz ruku - i pretvorila u prepirku. Došao je ovamo po malo začina da ga pospe po svom govoru, a ne da se sa šeficom knjižnice koska oko dječjeg odjela.

"Ispričavam se ako sam vas čime uvrijedio", rekao je, "a sad stvarno moram ići."

"Da", rekla je ona. "Neću vas zadržavati." Tvoja se isprika ne prihvaća, telegrafirale su mu njezine oči. Ne prihvaća se nikako.

"Pretpostavljam", rekao je on, "da sam malo nervozan zbog svog govorničkog debija. I sinoć sam do kasno u noć radio na tome." Nasmiješio se svojim dobrim, starim dobrodušnim smijehom marke Sam Peebles i podigao torbu za spise.

Ona se malo slegnula - samo malo - ali oči su joj i dalje nastavile pucketati kao bičevi.

"Sasvim vas razumijem. Mi smo ovdje na usluzi građanina i, dakako, uvijek spremni saslušati konstruktivnu kritiku poreznih obveznika." Tu je riječ,

50

konstruktivnu, jasno naglasila, ne bi li mu tako, pretpostavljao je, stavila do znanja da je njegova bila sve prije nego takva.

Sad kad je to bilo gotovo, osjetio je želju - gotovo potrebu - da sve dovede u red, da to zagladi kao pokrov na dobro raspremljenom krevetu. I to je, pomislio je, spadalo u njegove poslovne navike... ili u poslovnu mimikriju. I najednom mu je na um došla čudna misao - da bi večeras zapravo trebao govoriti o svom susretu s Ardelijom Lortz. On je o malogradskom srcu i umu govorio više od čitavog njegovog napisanog govora. U njemu sve baš ne bi bilo jako laskavo, ali govor sasvim sigurno ne bi bio suh. I on bi proizveo zvuk kakav se rijetko čuje petkom uveče, za govora u Rotary Clubu - srebrni jek istine.

"Mislim, bili smo malo temperamentni", čuo je vlastiti glas i vidio kako mu se ruka diže. "Čini mi se da sam malo prešao granicu. Nadam se da mi nećete zamjeriti."

Ona mu je dotakla ruku. Bio je to kratak, simboličan dodir. Hladna, glatka put. Neugodna, na neki način. Kao da se rukuje sa stalkom za kišobrane.

"Ni najmanje", odgovorila je ona, ali su njezine oči nastavile pričati drukčiju priču.

"Onda dobro... Snaći ću se već nekako."

"Da. I ne zaboravite, Sam - ove samo na tjedan dana." Podigla je prst. I uredno lakiranim prstom pokazala knjige što ih je držao u ruci. I nasmiješila se. Sam je u tom smiješku otkrio nešto što ga je strašno uznemiravalo, no da mu je bilo o glavu, ne bi mogao

51

točno reći što je to bilo. "Ne bi mi bilo drago da vam moram poslati knjižničkoga žbira."

"Ne", suglasio se se Sam. "Ne bi bilo ni meni."

"Onda u redu", rekla je Ardelia Lortz, i dalje se smiješeći. "Ne bi vam bilo drago."

5

Na pola staze, lice tog djeteta što vrišti

(Glupi Gustav, djeca ga zovu Glupi Gustav, mislim da je to jako zdravo, zar ne?)

najednom mu je ponovno došlo pred oči, a s njim je došla i misao - jedna dovoljno i jednostavna i praktična da ga zaustavi na mjestu. A glasila je: Pod uvjetom da se dječjoj poroti dade pravo da bira plakate, ona bi lako mogla izabrati i takav... no zar bi ijedna Knjižnička udruga, pa bila ona za Iowu, za Srednji zapad ili za čitavu zemlju, ikad takav plakat i stvarno poslala?

Sam Peebles je pomislio na preklinjuće ruke prilijepljene za nemilosrdno, zasužnjujuće staklo, na usta što vrište u agoniji, i najednom otkrio da bi u to jako teško mogao povjerovati. Da u to uopće ne bi mogao povjerovati.

I Gradić Peyton. Što ćemo s tim? Vjerovao je da je na taj roman zaboravila i većina odraslih posjetitelja knjižnice. Vjeruje li on zaista da su njihova djeca - dovoljno mlada da posuđuju na dječjem odjelu - ponovno otkrila taj prastari ostatak?

52

Ni u to ne mogu povjerovati.

Nije baš nimalo želio primiti i drugu dozu gnjeva Ardelije Lortz - i prva mu je bila više no dovoljna, a nešto mu je govorilo da se njezino dugme nije okrenulo do pune glasnoće - no te su misli ipak bile dovoljno glasne da ga natjeraju da se okrene na peti.

Ona se izgubila.

Vrata su knjižnice bila zatvorena, okomiti otvor usta na zamišljenom granitnom licu.

Sam je ostao stajati tako još jedan trenutak, pa požurio prema automobilu, parkiranom na rubniku.

53

Glava treća Samov govor

1

Bio je to gromki uspjeh.

Počeo je s vlastitom adaptacijom dvije anegdote iz poglavlja "Na početku opustiti" iz Priručnika za govornike - jedna je bila o farmeru koji je htio svoje proizvode prodavati na veliko, a druga o prodaji smrznutih obroka Eskimima - a trećom se poslužio za sredinu (koja je bila doista suha kao Sahara). Još je jednu dobru našao u poglavlju "Na kraju dokrajčiti", i već je počeo prepisivati, kad se sjetio Ardelije Lortz i Najdražih pjesmama američkog naroda. I otkrit ćete da će vaši slušatelji zapamtiti dobro odabran stih čak i ako zaborave sve drugo, kazala mu je ona, i tako je Sam u poglavlju "Inspiracija" pronašao zgodnu i kratku pjesmicu, baš kao što mu je rekla.

Spustio je pogled na podignuta lica svojih drugova rotarijanaca i rekao:

"Pokušao sam vam navesti bar poneki od razloga zbog kojih živim i radim u gradiću kakav je Junction City, i nadam se da je u tome bilo bar nekakve logike. Ako nije, onda teško meni."

Tu je izjavu popratio grohot dobrodušnoga smijeha (kao i dašak skoča pomiješana s burbonom).

54

Sam se obilato znojio, ali se zapravo osjećao sjajno, i čak počinjao vjerovati da bi se iz svega toga još i mogao izvući živ i zdrav. Mikrofon je sam od sebe zapištao samo jednom, nitko nije izišao, nitko se nije na nj nabacio hranom, i samo je nekolicina zatulila - no i to dobrodušno.

"Mislim da je sve ono što sam htio reći pjesnik Spencer Michael Free sažeo bolje no što bi to meni ikada uspjelo. Vidite, skoro sve što mi prodajemo u našem sitnom poduzetništvu može se u velegradskim centrima i robnim kućama u predgrađu dobiti mnogo jeftinije. Te se trgovine vole hvastati kako u njima možete kupiti sve robe i usluge koje bi vam ikad mogle zatrebati, a povrh svega dobijete i besplatno parkiranje. I mislim da su gotovo u pravu. Pa ipak ima bar još nešto što malogradski poduzetnik može ponuditi, a što robne kuće i supermarketi ne mogu, a to je baš ono o čemu u svojoj pjesmi govori gospodin Free. Ona nije duga, ali govori mnogo. A glasi ovako.

Dodir je ljudski jedino što vrijedi: ruke k ruci zov. I znači više iznemoglu srcu no vino, kruh i krov. Jer krova već nije kad je noći kraj i kruh traje čas. Al dodira ljudskoga i riječi u

55

duši vječno pjeva glas.

Sam je podigao oči s teksta i pogledao ih, i onda se, po drugi put taj dan, iznenadio otkrivši kako stoji iza svake riječi što ju je izgovorio. Otkrio je da mu se srce najednom ispunilo srećom i jednostavnom zahvalnošću. Bilo je dobro već i samo osjetiti da još ima srce, da ga uobičajena rutina uobičajenih dana još nije istrošila, no još je ljepše bilo da mu ono još može govoriti kroz usta.

"Malogradski poduzetnici nude baš taj ljudski dodir. S jedne strane, to nije mnogo... ali je s druge gotovo sve. Ja osobno znam da se baš zbog toga stalno vraćam po još. Želio bih govorniku, koji je trebao nastupiti, Čudesnom Joeu, poželjeti brzo ozdravljenje; želio bih zahvaliti Craigu Jonesu što me zamolio da ga zamijenim; a želio bih zahvaliti i svima vama što ste tako strpljivo saslušali moju dosadnu govoranciju. Dakle... hvala vam najljepša."

Pljesak je krenuo još prije nego je završio zadnju rečenicu; dok je skupljao onih nekoliko stranica što ih je Naomi otipkala i koje je čitavo popodne dotjerivao pljesak je rastao; a dok je sjedao, zbunjen reakcijom, pljesak se digao do krešenda.

Mislim, to je samo zbog cuge, rekao je u sebi. Pljeskali bi ti i da si im pričao kako si se uspio okaniti pušenja nakon što si otkrio Isusa na molitvenom skupu.

Onda su počeli ustajati, pa je pomislio da ih je zacijelo sve zagnjavio kad im se tako žuri izaći. No oni su nastavili pljeskati, i onda je ugledao Craiga Jonesa

56

kako mu maše rukama. Nakon jednog trenutka, Sam je shvatio. Craig je htio da on ustane i nakloni se.

Opisao je kažiprstom oko uha: Nisi pri sebi!

Craig je odlučno zatresao glavom i počeo tako energično dizati ruke da je izgledao kao ushićeni propovjednik koji nuka vjernike da zapjevaju glasnije.

I tako je Sam ustao i zapanjio se kad su mu i stvarno zaklicali.

Nakon nekoliko trenutaka, Craig je prišao govornici. Poklici su zamrli tek kad je nekoliko puta zakuckao po mikrofonu i pritom proizveo zvuk kao da golema šaka, umotana u vatu, kuca po lijesu.

"Mislim da ćemo se svi suglasiti", rekao je, "da je Samov govor vrijedio više od onoga gumenog pileta." To je izazvalo još jednu provalu pljeska.

Craig se okrenuo Samu i rekao:

"Da sam znao, Sammy, da se to krije u tebi, stavio bih te na prvo mjesto!"

To je izazvalo još pljeskanja i zviždanja. Prije nego što je i to zamrlo, Craig je uhvatio Sama za ruku i počeo je žestoko pumpati gore-dolje.

"Bilo je sjajno!" rekao je Craig. "Odakle si to samo prepisao?" "Niotkuda", odgovorio je Sam. Osjetio je kako mu gore obrazi, i makar je popio samo jedan džin i tonic - i to slab - prije nego što je ustao govoriti, osjetio se malo pijano. "To je moje. Uzeo sam iz knjižnice nekoliko knjiga, i to mi je pomoglo."

57

Sad su se oko njih počeli jatiti i drugi rotarijanci; sa Samom se stalno netko rukovao. Počeo se osjećati kao gradska pumpa za ljetne suše.

"Sjajno!" dreknuo mu je netko u uho. Sam se okrenuo prema glasu i shvatio da pripada Franku Stephensu, onom koji je uletio kad je onaj dužnosnik sindikata kamiondžija zaglavio u zatvoru. "Trebali smo to snimiti, mogli smo to prodati prokletom Jay Ceesu! Kvragu, Sam, bio je to sjajan govor!"

"Trebao bi s tim na turneju!" rekao je Rudy Pearlman. Okruglo mu je lice bilo crveno i oznojeno. "Skoro sam se rascmoljio! Svih ti bogaraša! Đe nađe taj pjesmuljak?"

"U knjižnici", odgovorio je Sam. U glavi mu se još okretalo... no olakšanje što ga je obuzelo jer se iz svega toga izvukao u jednom komadu, zamijenila je svojevrsna oprezna radost. Pomislio je kako bi trebao Noami dati premiju. "Bila je u knjizi koja se zove..."

Ali prije nego što je stigao reći Rudyju kako se zvala ta knjiga, Bruce Engalls ga je uhvatio za lakat i već ga je vodio prema baru.

"Prokleto najbolji govor što sam ga u ovom glupavom klubu čuo za protekle dvije godine!" uskliknuo je Bruce. "Možda pet! I što će nam uopće taj prokleti akrobat? Daj da ti platim piće, Sam. Kvragu, daj da ti platim dva!"

2

58

Prije nego se uspio oteti, Sam je popio ukupno šest pića, sve besplatno, i svoje trijumfalno veče završio bljuvanjem na vlastiti otirač, na utkani DOBRO DOŠLI, nedugo nakon što ga je Craig Jones doveo do njegove kuće u Kelton Avenue. Kad mu se na želucu odčepila dizna, Sam je baš pokušavao utjerati ključ u vrata - što je bio pozamašan posao, jer su se najednom stvorile tri brave i četiri ključa - i naprosto nije bilo vremena da se toga otarasi u grmlju kraj trijema. I tako, kad je napokon uspio otvoriti vrata, naprosto je podigao otirač (oprezno, držeći ga za stranice, kako bi se bljuvotina slila u sredinu) pa sve skupa bacio u grmlje.

Priredio si je šalicu kave da spusti želudac, no dok ju je ispijao, dvaput je zazvonio telefon. Ponovno čestitanja. Drugi je poziv bio od Elmera Baskina, koga čak nije ni bilo na večeri. Osjećao se pomalo poput Judy Garland u filmu Zvijezda je rođena, no u tom je osjećaju bilo teško uživati dok mu je želudac još šljapkao kroz vodu a glava ga počinjala kažnjavati zbog neumjerenosti.

Sam je uključio telefonsku sekretaricu u dnevnoj sobi ne bi li se obranio od svih daljnjih poziva, a onda se uspeo u spavaću sobu, isključio telefon iz zida, popio dva aspirina, skinuo se i legao.

Svijest je počela brzo blijediti - bio je ne samo uletvaren, nego i umoran - ali prije nego ga je svladao san, još je stigao pomisliti: Za ovo je najzaslužnija Naomi... i onda neugodna žena u knjižnici. Horst. Borscht. Ili kako li se već zvala. Možda bih i njoj trebao dati premiju.

59

Začuo je kako se dolje oglasio telefon, no onda se ubacila telefonska sekretarica.

Svaka joj čast, pomislio je pospano. Dobro radi svoj posao - ali molim, za što je i plaćam?

Potom se našao u tami, ne znajući više ništa sve do deset u subotu ujutro.

3

U zemlju se živih vratio s kiselinom u želucu i laganom glavoboljom, no moglo je biti i mnogo gore. Bilo mu je žao zbog otirača, no s druge mu je strane bilo drago što je, prije nego što mu je glava sasvim natekla, istovario bar nešto cuge. Ostao je deset minuta stajati pod tušem, samo markirajući pokrete pranja, a onda se obrisao, odjenuo, i otišao u prizemlje s ručnikom omotanim oko glave. Na telefonskoj je sekretarici žmirkalo crveno svjetlo, znak da je primljena poruka. Kad je pritisnuo dugme PLAY MESSAGES, vrpca se samo kratko vratila; očito je poziv koji je čuo čas prije nego je otplovio bio ujedno i zadnji. Pip!

"Zdravo, Sam." Sam je zastao usred pokreta kojim je skidao ručnik s glave i namrštio se. Bio je to ženski glas, i to poznat. Čiji? "Čula sam da je vaš govor doživio veliki uspjeh. Tako mi je drago zbog toga."

Bila je to, shvatio je, ona Lortzova.

Mislim, otkud joj moj broj? No čemu drugom, mislim, i služi telefonska knjiga... a napisao ga je i u

60

pristupnici, zar ne? Jest. Pa ipak, bez ikakva jasnog razloga, lagani mu se trzaj uspeo kičmom.

"Posuđene knjige svakako vratite do šestog travnja", nastavila je, pa dodala nestašno: "Ne zaboravite na knjižničkog policajca."

Začuo se škljocaj, znak da se veza prekinula. Na Samovoj se sekretarici upalila svjetiljka ALL MESSAGES PLAYED.

"Gospo, baš ste babuskara?" rekao je Sam praznoj kući, pa se vratio u kuhinju da napravi tost.

4

Kad je u petak, u deset ujutro i tjedan dana nakon Samova trijumfalnoga debija, Naomi stigla na posao, Sam joj je predao dugu bijelu kuvertu na kojoj je, s prednje strane, bilo ispisano njezino ime.

"Što je to?" upitala je Naomi sumnjičavo, dok je skidala kišni ogrtač. Vani je pljuštalo kao iz kabla; šibala je grozna ranoproljetna kiša.

"Otvori i vidi."

Što je ona i učinila. Bila je to karta-zahvalnica. U njoj je bio selotejpom zalijepljen portret Andrewa Jacksona.

"Dvadeset dolara!" Pogledala ga je sumnjičavije no ikada. "Zašto?"

61

"Zato što si mi, poslavši me u knjižnicu, spasila kožu", odgovorio je Sam. "Naomi, govor je ispao baš sjajno. Mislim da ne bih pogriješio rekavši da je bio pravi hit. Stavio bih i pedeseticu, ali sam mislio da ne bi primila."

Sad je shvatila, i to ju je očito razveselilo, no ipak mu je pokušala vratiti novac.

"Zaista mi je drago, Sam, što je upalilo, ali zaista ne mogu uzeti..."

"O, možeš, možeš", odgovorio je on, "a i hoćeš. Da za mene akviziraš, primila bi proviziju?"

"Ali ne akviziram. Ja ne bih nikad znala nikome prodati ništa. Kad sam bila u skautima, moja je mati bila jedini čovjek koji je od mene ikad kupio kolačiće."

"Naomi. Djevojko draga. Ne - nemoj se sad ogledavati kao da sam te stjerao u kut. Ja ti se ne upucavam. Sve smo to prošli još prije dvije godine."

"I zaista jesmo", suglasila se Naomi, no i dalje je bila nervozna, i sad je provjerila je li joj slobodan put do vrata, za slučaj da se ukaže potreba za uzmakom.

"Je li ti jasno da sam nakon tog prokletog govora prodao dvije kuće i zaključio skoro dvjesto tisuća dolara osiguranja? Većina je od toga, istina, bilo obično grupno osiguranje s visokim rabatom i niskom provizijom, no ipak je sve to, kad se zbroji, dovoljno za novi auto. Ako ne uzmeš tu dvadeseticu, osjećat ću se kao govno."

"Sam, molim te!" rekla je ona jako šokirana. Naomi je bila pobožna baptistica. Ona i majka pohađale su

62

crkvicu u Proverbiji, derutnu skoro kao i kuća u kojoj su stanovale. On je to znao; jednom je ondje i bio. Ali je bio sretan što ju je to očito razveselilo... i pomalo opustilo.

U ljetu 1988. Sam je s Naomi imao dva sastanka. Na drugom sastanku pokušao joj je prići. Bio je to najpristojniji mogući pokušaj, a da ipak bude pokušaj, no ipak pokušaj. Puno mu je i pomogao; Naomi je, kako će se pokazati, bila tako dobar branič da bi mogla igrati i u obrani Denver Broncosa.

Nije to stoga što joj se on ne sviđa, objasnila mu je; bilo je to samo zato što je zaključila da se njih dvoje nikad ne bi slagali "na takav način". Sam, posve zbunjen, na ovo ju je upitao zašto ne. Naomi je samo odmahnula glavom. Neke je stvari, Sam, teško objasniti, ali one zbog toga nisu ništa manje istinite. To ne bi funkcioniralo. Vjeruj mi, naprosto ne bi. I to je bilo sve što je iz nje uspio iscijediti.

"Oprosti mi, Naomi, što sam rekao ono sa g", rekao joj je sada. Govorio je smjerno, iako je zbog nečega dvojio da je Naomi i upola tako uznosita kakvom se voljela prikazivati. "Htio sam reći, ako ne uzmeš tu dvadeseticu, da ću se osjećati kao kakica."

Gurnula je novčanicu u torbicu i pokušala ga pogledati s izrazom uzvišene izvještačenosti. U čemu je umalo i uspjela. .. ali su joj kutovi usnica lagano zadrhtali.

"Eto. Zadovoljan?"

"Skoro kao i da sam ti dao pedeset", rekao je. "Bi li uzela pedeset, Omesova?"

63

"Ne", odgovorila je. "I molim te, ne zovi me tako. Znaš da to ne volim."

"Oprosti."

"Isprika se prihvaća. A sad, da malo promijenimo

temu?" "Može", odgovorio je Sam priležno.

"Čula sam od nekoliko ljudi da ti je govor bio dobar. Craig Jones je upravo šiznuo. Zbilja misliš da ti je baš zbog toga porastao promet?"

"Ne spremaj ražanj..." počeo je Sam, pa odustao. "Da. Mislim. Ponekad je to baš tako. Čudno je, ali istinito. Dobri se stari grafikon prometa ovoga tjedna ušiljio. Naravno da će opet pasti, ali ne vjerujem da će pasti na staro. Ako se novim mušterijama sviđa kako ja vodim poslove - a volim vjerovati da im se sviđa - to će se i nastaviti."

Sam se zavalio u naslonjač, spleo prste iza šije, pa se zamišljeno zagledao u strop.

"Kad se Craig Jones javio i stavio me na nišan, došlo mi je da pucam u nj. Bez šale, Naomi."

"Da", odgovorila je ona. "Izgledao si kao da si sjeo u koprive."

"Zaista?" Nasmijao se. "Možda i jesam. Ponekad je čudno kako sve na kraju ispadne dobro - čista sreća. Ako zbilja ima Boga, onda se čovjek gdjekad zapita zategne li On sve zavrtnje u velikoj mašini prije nego što je pokrene."

64

Očekivao je da će ga Naomi ukoriti zbog bezbožnosti (ne bi mu bilo prvi put), ali danas nije pristala na gambit. Umjesto toga je rekla:

"Imaš više sreće nego što misliš, ako su te knjige iz knjižnice zaista izvukle. Petkom su obično zatvoreni poslije pet sati. Mislila sam ti to reći, ali sam zaboravila."

"Da?"

"Zacijelo si gospodina Pricea zatekao samo zato što je bio u zaostatku s papirima."

"Pricea?" upitao je Sam. "Misliš gospodina Peckhama? Pazikuću koji dolazi pročitati novine?" Naomi je odmahnula glavom.

"Jedini Peckhma za kojeg sam ikad čula bio je stari Eddie Peckham, a on je umro još pred mnogo godina. Govorim o gospodinu Priceu. Knjižničaru." Pogledala je Sama kao da je najveći tupavko pod kapom nebeskom... ili bar u Junction Cityju, Iowa. "Visok? Tanak? Oko pedeset?"

"Ništa od toga", odgovorio je Sam. "Dobio sam damu koja se zove Lortz. Niska, punačka, otprilike u godinama kad se u ženama razvija trajna sklonost prema svjetlozelenom najlonu."

Preko Naomina je lica prešla vrlo čudna mješavina izraza - iza iznenađenosti uslijedila je sumnjičavost; a iza sumnjičavosti želja da se svemu nasmije nekako pomalo zlovoljno. Baš taj slijed izraza skoro uvijek upućuje na isto: nekoga je nešto snažno zdrmalo. Pod uobičajenijim bi se okolnostima Sam tome bio začudio, ali je čitav tjedan radio kao na karabit, i posljedica je

65

toga bila da je i sam morao srediti hrpu papira. Pola je njegove svijesti već bilo odlutalo da ih pregleda.

"O", rekla je Naomi i nasmijala se. "Gospođica Lortz, zar ne? Sigurno je bilo jako zabavno."

"Ona je pomalo čudna, to da", odgovorio je Sam. "Mogu se kladiti", suglasila se Naomi. "Zaista, ona

je apsolutno..."

Da je to što je počela i dovršila, time bi Sama Peeblesa zacijelo jako zapanjila, no sreća - kako je upravo istaknuo - u ljudskom životu igra apsurdno važnu ulogu. I ta se sreća sada umiješala.

Zazvonio je telefon.

Bio je to Burt Iverson, duhovni poglavica malog pravničkog plemena Junction Cityja. Želio je razgovarati o zaista golemom poslu - trebalo je osigurati novi medicinski centar, još u fazi planiranja, a i sam znaš, Sam, kako to zna biti veliko - pa kad se Sam vratio Naomi, misli su mu na gospođicu Lortz već sasvim izvjetrile iz glave. Itekako je znao kako to može biti veliko; moglo bi ga napokon spustiti za volan tog Mercedes-Benza. I zaista mu se nije razmišljalo o tome koliko bi te dobre sreće mogao pripisati tom glupavom prigodnom govoru, kad bi se zaista potrudio.

A Naomi je pomislila da je netko vuče za nos; savršeno je dobro znala tko je Ardelia Lortz, pa je mislila da to mora znati i Sam. Na koncu konca, ta je žena bila središte najgnusnijih zbivanja u Junction Cityju u posljednjih dvadeset godina... možda sve od Drugog svjetskog rata, kad se onaj Mogginsov dečko vratio kući s Tihog oceana, sav zbrljan u glavu, i pobio

66

čitavu svoju obitelj, a onda si u uho zataknuo cijev službenog pištolja pa se pobrinuo i za sebe. Moggins je to učinio prije nego što se Naomi i rodila; nikad joj nije palo na um da se l'affaire Ardelia dogodio mnogo prije nego što je Sam došao u Junction City.

No bilo kako bilo, Naomi je sve to izbacila iz glave, i u trenutku kad je Sam spustio slušalicu, ona je već razmišljala o ručku i pokušavala se odlučiti između lazanja kod Stouffer'sa i nečega iz Fitness Cuisine. Neumorno je diktirao pisma sve do dvanaest sati, pa upitao Naomi bi li se htjela prošetati s njim do McKenna'sa na mrvu ručka. Naomi je to otklonila, i rekla da mora majci, koja je tijekom zime jako propala. O Ardeliji Lortz nisu više progovorili ni riječi.

Toga dana.

67

Glava četvrta Nestale knjige

1

Sam nije tijekom tjedna bio baš veliki izjelica za doručkom - dostajala bi mu i čaša narančina soka i pecivo od zobenih mekinja - ali subotom ujutro (bar onda kad se ne bi morao baktati s postrotarijanskim mamurlukom) volio bi ustati malo kasnije, prošetati se do McKenna'sa na trgu, i onda se vrlo polako probijati kroz odrezak s jajima, u međuvremenu i stvarno čitajući novine, a ne ih samo prelijećući očima između sastanaka.

Iste se rutine držao i sljedećeg jutra, sedmoga travnja. Jučerašnja je kiša stala, i nebo je bilo blijedo, savršeno modro - čista slika ranoga proljeća. Sam je nakon doručka polako krenuo kući, zastajući usput da procijeni čiji tulipani i šafrani napreduju uredno, a čiji malo kasne. Kući se vratio u deset i deset.

Na sekretarici je gorjelo svjetlo PLAY MESSAGES. Pritisnuo je tipku, izvadio cigaretu, pa kresnuo šibicom.

"Zdravo, Sam", rekao je tihi glas Ardelije Lortz, koji je bilo nemoguće pobrkati i s jednim drugim, i šibica je zastala petnaest centimetara od Samove cigarete. "Jako ste me razočarali. Prekoračili ste rok za vraćanje knjiga."

"O, sranje!" uskliknuo je Sam.

68

Nešto mu je čitav tjedan kljucalo u glavi, kao da se neka riječ odbijala od vrška jezika kao od odskočne daske, da bi se svaki put dočekala malo ispod pravoga mjesta. Knjige. Proklete knjige. Sad će ta žena u njemu vidjeti baš onakvoga filistra kakvog je i željela vidjeti - u njemu s njegovim bezrazložnim zanovijetanjem na temu koji plakati spadaju na dječji odjel, a koji ne. I sad se jedino stvarno pitanje svodilo na to je li ona tu svoju jezikovu juhu ulila u telefonsku sekretaricu ili ju je sačuvala za osobni susret.

Protresao je šibicu i bacio je u pepeljaru kraj telefona.

"Mislim da sam vam jasno objasnila", nastavila je svojim tihim, te nekako previše razložnim glasom, "da su Priručnik za govornike i Najdraže pjesme američkog naroda iz odjela posebnih publikacija, i da se ne mogu držati duže od tjedan dana. Nisam se tome od vas nadala, Sam, zaista nisam."

Sam je najednom - i to ga je ozlovoljilo - otkrio da stoji u vlastitoj kući s nezapaljenom cigaretom u ustima i da mu se pokajničko crvenilo uspinje vratom i počinje mu preplavljivati obraze. Još se jednom našao čvrsto deponiran u četvrtom razredu - ovaj put na stoličici okrenutoj prema kutu i s ušiljenom magarećom kapom čvrsto nasađenom na glavu.

Govoreći tonom čovjeka koji udjeljuje nekakvu veliku milost, Ardelia Lortz je nastavila:

"Ipak sam vam odlučila odobriti produženje; imate vremena do ponedjeljka popodne da vratite posuđene knjige. Molila bih vas da ne stvaramo neugodnosti."

69

Uslijedila je stanka. "I ne zaboravite, Sam, na knjižničkog policajca."

"Tom ti je vicu već narasla brada, Ardelia-lutkice", promrmljao je Sam, ali to nije izgovorio čak ni u mikrofon. Ona je spustila slušalicu čim je spomenula knjižničkog policajca, i stroj se tiho isključio.

2

Sam je ponovno zapalio cigaretu. Još dok je ispuhivao prvi dim u svijesti mu je bljesnulo što mu je činiti. Možda će to biti pomalo kukavički, ali će to sve njegove račune s gospođom Lortz srediti jednom i zauvijek. A u tome će biti i ponešto sirove pravde.

Ako je Naomi dao njezinu pravedno zasluženu nagradu, zašto je ne bi dao i Ardeliji. Sjeo je za pisaći stol u radnoj sobi, za onaj isti za kojim je sastavio i svoj glasoviti govor, pa privukao notes. Ispod zaglavlja (šalje SAMUEL PEEBLES) nažvrljao je sljedeće pisamce:

Štovana gospođo Lortz, ispričavam se što Vam Vaše knjige nisam vratio na vrijeme. Činim to vrlo iskreno, zato što su mi te knjige jako pomogle u pripremanju govora. Molio bih vas da ovaj novac primite kao zakasninu, a ostatak zadržite kao izraz moje zahvalnosti.

S poštovanjem,

Sam Peebles

70

Dok je po ladici pecao omotnicu, Sam je još jednom pročitao pisamce. Razmišljao je da li da "Vaše knjige" promijeni u "knjige iz knjižnice", pa odlučio da sve ostavi kako jest. Ardelia Lortz je na nj ostavila dojam žene pobornice filozofije l'etat c'est moi, makar u ovom slučaju taj etat bio samo mjesna knjižnica.

Izvadio je iz lisnice novčanicu od dvadeset dolara pa je priklamao za pisamce. A onda je pričekao još trenutak, pa nervozno zabubnjao po rubu stola.

Ona će to shvatiti kao mito. Vjerojatno će se uvrijediti i šiznuti ko vrag.

Doista se moglo dogoditi i to, ali Sama nije bilo briga. Znao je što se krije iza tog jutarnjeg vragolastog Lortzovkinog poziva - i vjerojatno iza oba ta vragolasta poziva. Svojom ju je pričom o plakatima na dječjem odjelu malo prejako povukao za jezik, i sad mu vraća milo za drago - ili se bar trudi. Ali on sad nije u četvrtom razredu, i nije blentavi, užasnuti klinac (ili bar to više nije), i neće se dati zaplašiti. Niti onim prgavim natpisom u foajeu knjižnice, niti njezinim ceketanjem u stilu bio-si-zločest-zakasnio-si-čitav-dan.

"Ma neka se jebe!" izgovorio je glasno. "Ako ne želiš taj prokleti novac, daruj ga fondu za obranu knjižnice ili kome te volja."

Položio je na stol pisamce s prikačenom novčanicom od dvadeset dolara. Nije joj ga kanio predati osobno, tako da ne može na nj šiznuti. U jednu će knjigu staviti pisamce s novcem, tako da samo malo viri, pa ih obje povezati gumicom. Onda će joj čitavu tu pripovijest

71

ubaciti u pretinac za vraćanje knjiga. U Junction Cityju je proveo već šest godina, ne upoznavši Ardeliju Lortz; uz malo sreće, dok je ponovno sretne, moglo bi proći još šest godina.

I sad je još samo trebao pronaći knjige.

Na pisaćem stolu nisu bile, to je sigurno. Otišao je u blagovaonicu i pogledao na stol. Obično bi baš tu slagao stvari koje mora vratiti. Tu su bile dvije VHS video-kazete spremne za povratak u Bruces's Video Stop, kuverta na kojoj je bilo ispisano ime dostavljača novina, dva fascikla s policama osiguranja... ali ne i Priručnik za govornike. Baš kao ni Najdraže pjesme američkog naroda.

"Sranje", rekao je Sam i počešao se po glavi. "Gdje bi kvragu...?"

Otišao je u kuhinju. Na kuhinjskom stolu ništa osim jutarnjih novina; spustio ih je kad je ušao. Dok je pregledavao šank, rastreseno ih je bacio u kartonsku kutiju kraj peći na drva. Na šanku nije bilo ničega osim kutije zaostale od sinoćnje smrznute večere.

Polako se uspeo stubama da pregleda sobe na katu, ali ga je već počeo obuzimati vrlo ružan osjećaj.

3

Do tri popodne, taj se ružan osjećaj samo pojačao. Sam Peebles je zapravo kiptio. Nakon što je dvaput pročešljao kuću od temelja do krova (kod drugog je obilaska pregledao čak i podrum), spustio se u svoj ured, iako je bio sasvim siguran da je te dvije knjige donio sa sobom kad je u ponedjeljak podveče pošao

72

*kući. Ni tu, dakako, nije našao ništa. I evo ga gdje je i bio, nakon što je prekrasnu proljetnu subotu ispucao na besplodno traganje za dvije knjige, a da se nije ni makao s mjesta.

Po glavi mu se stalno motao njen vragolasti ton - ne zaboravite, Sam, na knjižničkog policajca - i misao koliko bi je usrećilo kad bi shvatila koliko je duboko time zasjekla u meso. Sam nije dvojio, kad bi knjižnička policija doista postojala, da bi ta žena bila sretna uputiti je na nj. I što je više o tome razmišljao, u njemu je sve više rastao bijes.

Vratio se u svoju radnu sobu. Njegovo pisamce Adeliji Lortz, s pridodanih dvadeset dolara, tupo je u nj zurilo sa stola.

"Do muada!" kriknuo je, i već skoro krenuo u još jedno olujno pretraživanje kuće, no onda se svladao i stao. Time neće postići ništa.

Najednom je začuo glas svoje već davno pokojne majke. Bio je tih i milozvučno razložan. Kad ne možeš naći neku stvar, Samuel, od razbacivanja i premetanja obično nikakve koristi. Umjesto toga sjedni i dobro razmisli o svemu. Služi se glavom i štedi noge.

Kad mu je bilo deset godina, to je bio dobar savjet; pomislio je da danas, kad mu je četrdeset, on nije ništa gori. Zato je sjeo za pisaći stol, zatvorio oči, i pokušao u mislima prijeći čitav put tih prokletih knjiga sve od trenutka kad mu ih je gospođa Lortz bila predala pa sve do... dokle stigne.

Iz knjižnice ih je odnio u svoj ured, no pritom svratio u Samovu piceriju i uzeo pizzu od paprenih kobasica i

73

gljiva, koju je potom pojeo za pisaćim stolom dok je pregledavao Priručnik za govornike tragajući za dvije stvari: dobrim vicevima i uputama o njihovoj primjeni. Sjeća se koliko je pazio da mu na knjigu ne padne ni najsitnija kap umaka s pizze - što je donekle izgledalo kao ironija, s obzirom da sad nije mogao naći nijednu.

Najveći je dio popodneva proveo radeći na govoru, na umetanju viceva, da bi na koncu ponovno napisao čitav kraj samo da bi se pjesma što bolje uklopila. Kad se tog petka kasno uveče vratio kući, donio je gotov govor, ali ne i knjige. U to je bio siguran. Craig Jones ga je bio pokupio kad je bilo vrijeme za večeru u Rotary Clubu, a poslije ga i odbacio kući - u dobar čas da obavi krštenje otirača.

Subotnje je jutro proveo oporavljajući se od sitnog, ali vrlo dosadnog mamurluka; ostatak je vikenda proveo motajući se po kući, čitajući, gledajući TV i - s istinom na sunce, praščiću - kaljužajući se u vlastitom trijumfu. Čitav vikend nije ni prišao uredu. U to je bio siguran.

U redu, pomislio je. Sad dolazi ono teško. Koncentriraj se. Ali se zapravo i nije trebao jako koncentrirati da bi otkrio istinu.

Iz ureda je tog ponedjeljka popodne krenuo negdje oko četvrt do pet, no onda je zazvonio telefon, i pozvao ga da se vrati. Bio je to Stu Youngman, htio je da mu napiše veliku kućevlasničku policu. Bio je to početak tjednog pljuska baksi. Dok je razgovarao sa Stuom, pogled mu je pao na te dvije knjige, koje su još ležale na rubu stola. Kad je krenuo i po drugi put, u jednoj mu je ruci bila torba za spise, a u drugoj knjige. Toliko je bio siguran.

74

Kanio ih je vratiti u knjižnicu još iste večeri, no onda ga je nazvao Frank Stephens, i pozvao ga da izađe na večeru s njim, njegovom ženom i nećakinjom, koja im je došla u goste iz Omahe. (Kad je čovjek stari momak u malom gradu, otkrio je Sam, čak se i nuzgredni poznanici pretvaraju u neumorne provodađije.) Otišli su do Bradyjevih rebaraca, i vratili se oko jedanaest, što je kasno za radni dan - i kad se ponovno vratio kući, već je bio posve zaboravio na te knjige.

Nakon toga su mu se sasvim izgubile iz vida. O vraćanju nije više ni mislio - neobično živahan promet trošio je svo vrijeme namijenjeno razmišljanju - sve dok ga nije nazvala ta Lortzova.

U redu - možda ih u međuvremenu nisam ni maknuo. Tada bi morale biti gdje sam ih ostavio kad sam se u ponedjeljak uveče vratio kući.

U jednom je trenutku u njemu šiknula nada - možda su još u automobilu! No tada, baš kad je ustajao da provjeri, sjetio se kako je, kad je u ponedjeljak stigao kući, prebacio torbu u ruku u kojoj je držao knjige. Učinio je to zato da bi iz prednjeg desnog džepa mogao izvaditi ključeve. Uopće ih nije ostavio u automobilu.

I onda, što si učinio kad si ušao?

Vidio je sebe kako otključava kuhinjska vrata, kako ulazi, spušta torbu na kuhinjsku stolicu, kako prevrće knjige po rukama...

"O, ne", promrmljao je Sam. Ružni se osjećaj vratio kao bujica.

Na polici kraj malog kuhinjskog štednjaka na drva stajala je omašna kartonska kutija, kakva se dobije u

75

špeceraju. Stajala je tu već godinama. Ljudi gdjekad, kad se sele, u takve kutije pakiraju manje stvari, no te su kutije sjajno spremište za svaštarije. U tu što je stajala kraj štednjaka, Sam je spremao novine. Nakon što bi pročitao dnevne novine, stavio bi ih u kutiju; maločas je u nju bacio i današnji broj. A otprilike jednom mjesečno...

"Dronjavi Dave!" promrmljao je.

Ustao je od stola i požurio u kuhinju.

4

Kutija, sa slikom Johnnie Walkera, monokliranog u pozi "zar nisam glavni", bila je skoro prazna. Sam je prolistao tanki snop novina. Iako je znao da neće naći ništa, ipak je listao, onako kako to čine očajnici, napola vjerujući da će se nešto stvoriti od same želje. Pronašao je subotnju Gazette - broj koji je maločas bacio - a isto tako i novine od petka. Između njih i ispod njih nije, naravno, bilo nikakvih knjiga. Sam je na trenutak ostao stajati, dok su mu kroz glavu prolazile crne misli, pa pošao do telefona nazvati Mary Vasser, koja mu je svakog četvrtka ujutro spremala kuću.

"Halo?" javio mu se pomalo zabrinut glas.

"Bok, Mary. Ovdje Sam Peebles."

"Sam?" Zabrinutost je postala još teža. "Nešto nije u redu?"

76

Da! U ponedjeljak ujutro ona babuskara što vodi gradsku knjižnicu skočit će mi na vrat! Vjerojatno s križem i nekoliko jako dugačkih čavala u ruci!

Ali on, dakako, nije smio reći ništa ni slično tome, a najmanje je to smio reći Mary; ona je bila jedno od onih nesretnih ljudskih bića koja su se rodila pod lošim znamenjem i koja žive u vlastitom crnom oblaku zlokobnih predosjećaja. Sve Mary Vasser svijeta vjeruju da na svijetu postoji mnogo velikih crnih blagajni što se zibaju tri kata iznad mnogih pločnika, i da ih drže samo iskrzana užeta, i da one samo čekaju da sudbina u udarnu zonu dovede obilježenog zlosretnika. A ako to nije blagajna, onda je pijani vozač; ako nije pijani vozač, onda je to plimni val (u Iowi? da, u Iowi); a ako nije plimni val, onda je to meteorit. Mary Vasser je bila jedna od tih, pesimizmom zaraženih ljudi, koji, kad ih nazovete telefonom, uvijek žele znati što se to ružno dogodilo.

"Ništa", odgovorio je Sam. "Baš nikakvo zlo. Samo sam se pitao jeste li u četvrtak vidjeli Davea." Pitanje je bilo čista formalnost; novine su, na koncu konca, bile iznesene, a Dronjavi je Dave bio jedini novinski tintilinić u čitavom Junction Cityju.

"Da", potvrdila je Mary. Samovo žustro uvjeravanje kako je sve u redu samo joj je pojačalo vjetar u jedra. Sad joj je u glasu titrala jedva prikrivena strava. "Bio je došao po novine. Jesam li pogriješila što sam ga pustila? On dolazi već godinama, pa sam pomislila..."

"Niste ni najmanje", odgovorio je Sam s nekakvom luđačkom veselošću. "Samo sam vidio da ih više nema, pa sam pomislio da provjerim..."

77

"Ali to još nikad niste učinili." Glas joj je zapeo. "Je li s njim sve u redu? Da mu se nije što dogodilo?"

"Ne", odgovorio je Sam. "Hoću reći, ne znam. Samo sam..." U glavi mu je bljesnula ideja. "Kuponi!" divlje je kriknuo. "U četvrtak sam zaboravio izrezati kupone, i tako..."

"O!" rekla je ona. "Mogu vam, ako hoćete, dati svoje."

"Ne, ne, to zaista ne bih..."

"Donijet ću vam ih sljedeći četvrtak", nadglasala ga je ona. "Imam ih na tisuće." Toliko da nema teorije da mi ikada svi zatrebaju, dao je naslutiti njezin ton. Na koncu konca, negdje u širokom svijetu, neka blagajna čeka da dođem pod nju, ili na me čeka drvo, da se sruši na mene u oluji i zgnječi me, ili u nekom motelu u Sjevernoj Dakoti, sušilica za kosu samo čeka da s police padne u kadu. Dani su mi i tako izbrojani, i što će mi onda hrpa nekakvih jebenih kupona za Folgerov kristal?

"U redu", rekao je Sam. "To bi bilo sjajno. Hvala, Mary, zbilja ste zlatni."

"Sigurni ste da je sve drugo u redu?"

"Baš sve", odgovorio je Sam, izgovorivši to više iz srca od sveg ostalog. Samo što je sebi izgledao kao poludjeli narednik koji nuka šačicu preostalih ljudi da krenu u zadnji jalovi čeoni juriš na utvrđeno mitraljesko gnijezdo. Idemo ljudi, možda su pozaspali!

"U redu", rekla je Mary s dvojbom u glasu, i tako Samu napokon bi dopušteno da pobjegne.

78

Teško se svalio u kuhinjsku stolicu i pogledom punim gorčine pogledao skoro praznu kutiju Johnniea Walkera. Dronjavi Dave je došao skupiti novine, kako je to činio svakog prvog tjedna u mjesecu, no ovaj put je, i ne znajući, sa sobom ponio i malu premiju: Priručnik za govornike i Najdraže pjesme američkog naroda. I Sam je imao jasnu predodžbu gdje su sada.

U roto-papiru. U recikliranom roto-papiru.

Dronjavi Dave je bio jedan od gradskih pijanaca u poluispravnom stanju. Kako nije mogao zadržati nijedan posao, svoj je kruh izbijao iz tuđega otpada, i tako je, na svoj način, bio bar donekle koristan građanin. Skupljao je povratne boce, a osim toga je, poput dvanaestgodišnjeg Keitha Jordana, imao i svoju novinsku rutu. Jedina je razlika bila u tome što je Keith svoj gradski list Gazette dostavljao dnevice, a Dronjavi ga Dave odnosio - iz Bog bi ga i Dave znali koliko kuća u kvartu oko Kelton Avenue - jednom na mjesec. Sam ga je vidio već mnogo puta kako svoja kolica za kupovinu, puna zelenih plastičnih vreća za smeće, tegli preko grada prema reciklažnoj postaji smještenoj između starog željezničkog spremišta i malog skloništa za beskućnike u kojem su Dronjavi Dave i većina njegovih compadresa provodili većinu svojih noći.

Ostao je tako sjediti još trenutak, bubnjajući prstima po kuhinjskom stolu, pa ustao, navukao sako, izišao i krenuo prema automobilu.

79

Glava peta Angle Street (I)

1

Pismoslikar je očito imao najbolje namjere, ali mu je pismenost bila na nezavidnoj visini. Na drvenom stupu trijema stare kuće kraj pruge bila je zakucana ploča, i na njoj je pisalo:

ANGLE STREET

S obzirom da na Railroad Avenue nije bilo nikakvih uglova,1 - poput većine ulica i cesta u Iowi, i ova je bila ravna kao konac - Sam je pretpostavio da je pismoslikar zapravo mislio napisati Angel Street. Da, i onda? Pomislio je kako je put u pakao popločan dobrim namjerama, a da ljudima koji popločavaju ulice dugujemo bar nekakvu zahvalnost.

Adresa na Angle Streetu je bila velika zgrada u kojoj su se, slutio je Sam, u staro doba dok je Junction City još zaista bio željezničko čvorište,2 nalazile kancelarije željezničkoga društva. Sad su tu bila još samo dva

1 engl. angle = ugao; angel = anđeo (Op. prev.)

2 Jedno od mnogih značenja engleske riječi "junction". (Op.pr.)

80

upotrebljiva kolosijeka, oba položena u smjeru istok-zapad. Svi su ostali bili zahrđali i obrasli korovom. Većina je pragova već bila iščezla, jer su ih aproprirali oni isti beskućnici kojima je Angle Street stajao na usluzi.Sam je stigao u pet manje četvrt. Sunce je bacalo tužno, nedostatno svjetlo po praznim poljima koja su počinjala tu, na rubu grada. Iza nekoliko jasno ocrtanih zgrada tutnjao je naizgled beskonačan teretni vlak. Odnekud se digao lagani povjetarac, i kad je izišao iz automobila, začuo je hrđavu škripu stare ploče na kojoj je pisalo JUNCTION CITY, ploče što se zibala amo-tamo iznad praznoga perona na kojem su se ljudi nekoć ukrcavali na putničke vlakove za St. Louis i Chicago - pa čak i na stari Sunnyland Express, koji je, na svom putu prema basnoslovnim zapadnim carstvima Las Vegasa i Los Angelesa, u Iowi stajao samo u Junction Cityju.

Sklonište za beskućnike nekoć je bilo bijelo; sad je bilo bezbojno sivo. Zavjese su na prozorima bile čiste ali umorne i mlohave. U šljakom nasutom dvorištu trudio se rasti korov. Sam je pomislio kako bi se do lipnja mogao primiti, no kako mu sad posao baš i ne ide. Kraj špranjavih stuba što su vodile na verandu, netko je postavio hrđavo bure. Nasuprot kućnom broju s ispisanim imenom Angle Street, na drugi je potporni stup bila prikucana poruka:

U KUĆI OVOJ SE NE PIJE!

TKO ŽELI UĆI

U KANTU BOCU PRIJE!

81

Sreća ga je poslužila. Iako se već skoro spustilo subotnje veče, i makar su sve prčvarnice i rakijašnice Junction Cityja već spremno čekale goste, Dronjavi Dave je bio kod kuće, i to trijezan. Štoviše, sjedio na verandi s još dva vinska brata. Zabavljali su se, s različitim uspjehom, pravljenjem plakata od velikih četverokutnika bijeloga kartona. Momak što je sjedio na podu na drugom kraju verande desni je zglavak držao lijevom rukom trudeći se svladati tešku drhtavicu. Onaj je u sredini radio isplažena jezika, i izgledao poput kakvog prastarog pitomca jaslica koji daje sve od sebe da - u skladu sa svojim uzrastom - naslika najljepše stablo, kako bi osvojio zlatnu zvijezdu koju ćc pokazati mami. Dronjavi Dave, koji je sjedio na špranjavoj stolici-ljuljački kraj ulaznih stuba, bio je vjerojatno u najboljoj formi, no sva su trojica izgledala presavijeno, zaklamano i oštećeno.

"Zdravo, Dave", rekao je Sam, uspinjući se stubama. Dave je podigao pogled, priškiljio, pa se ovlaš

nasmiješio. Svi su mu preostali zubi bili sprijeda. Smiješak ih je otkrio svih pet.

"Gospodin Peebles?"

"Da", odgovorio je on. "Kako ide, Dave?"

"O, jarko dobro, jarko dobro." Osvrnuo se. "Vidi, društvo! Pozdrav gospodinu Peeblesu! On je advokat!"

Onaj što je plazio jezik podigao je pogled, kratko kimnuo glavom, pa se vratio svom plakatu. Iz lijeve mu se nosnice ovjesila duga vriježa bala.

82

"Zapravo, Dave", rekao je Sam, "nekretnine su moja prćija. Nekretnine i osigu..."

"Jes' mi donio Slim Jim?" najednom ga je upitao onaj što se tresao. On uopće nije podigao pogled, ali su mu se zato produbile zamišljene, namrštene brazde. Sam je s mjesta na kojem je stajao mogao vidjeti njegov plakat; bio je pokriven dugim narančastim črknjicama koje su izdaleka sličile riječima.

"Molim?" upitao je Sam.

"To je Lukey", rekao mu je Dave tihim glasom. "Danas mu baš nije najbolji dan, gospodine Peebles."

"Donio mi Slim Jim, donio mi Slim Jim, donio mi moj Slim jebeni Slim Jim?" zapjevušio je Lukey ne podižući pogleda.

"Ovaj, oprostite..." otpočeo je Sam.

"Nije donio Slim Jim!" dreknuo je Dronjavi Dave. "Jezik za zube i hvataj se plakata, Lukey! Sarah ih želi do šest! A što ona kaže, to je zakon!"

"Hoću svoj jebeni Slim Jim", rekao je Lukey tihim, no napetim glasom. "Ako ne, jest ću govno od štakora."

"Ne obazirite se, gospodine Peebles", rekao je Dave. "Što je bilo?"

"Mislim, baš sam se pitao, kad si prošlog četvrtka skupljao novine, da nisi našao i dvije knjige. Zametnuo sam ih, pa provjeravam. Već kasnim, trebam ih vratiti u knjižnicu."

"Imaš četvrtinu?" upitao je najednom onaj što je plazio jezik. "Kako se to kaže? Ptičicu"

83

Sam je mahinalno posegnuo u džep. Dave je ispružio ruku i dotakao mu zglavak, skoro kao da se ispričava.

"Ne dajte mu lovu, gospodine Peebles", rekao je Dave. "To je Rudolph. Ne treba njemu nikakva ptičica. On i ptičica više se ne slažu. Njemu sad treba noć sna."

"Žalim", rekao je Sam. "Već su me orobili, Rudolph."

"Da, i vi i svi", odgovorio je Rudolph. Pa se vratio svom plakatu i promrmljao: "Kol'ko vrijede? Pola bijede?"

"Nisam vidio nikakve knjige", odgovorio je Dronjavi Dave. "Žao mi je. Pokupio sam samo novine, kao i obično. Bila je tu i milostiva V, pitajte nju. Nisam učinio ništa što se ne smije." Pa ipak su njegove reumatične, nesretne oči govorile kako ne očekuje da će Sam u to povjerovati. Za razliku od Mary, Dronjavi Dave Duncan nije živio u svijetu u kojem nesreća vreba iza ugla; ona ga je okruživala baš odasvud. On je živio usred nje s najviše dostojanstva koliko je uspijevao skupiti.

"Vjerujem ti", rekao je Sam i položio mu ruku na rame.

"Samo sam istresao vašu kutiju s novinama u vreću, kao i uvijek", rekao je Dave.

"Da imam tisuću Slim Jima, sve bi ih pojeo", oglasio se najednom Lukey. "Ždroknuo bi to smeće u roku keks! Pa onda mljac! Pa onda mljac! Pa onda mljac-ždrok-mljac!"

"To ti vjerujem", ponovio je Sam i potapšao Davea po užasno koščatim plećima. I upitao se, tako mi Bog

84

pomogao, ima li Dave buhe. A za petama te nekršćanske misli stigla je odmah i druga: upitao se je li i koji drugi rotarijanac, jedan od tih zdravih i raspoloženih momaka pred kojima je pred tjedan dana tako zablistao, svraćao odnedavna u ovaj kraj grada. Upitao se znaju li oni uopće da postoji nekakav Angle Street. I upitao se je li Spencer Michael Free, kad je napisao da je ljudski dodir jedino što vrijedi - ruke k ruci zov - mislio i na ljude poput Lukeyja i Rudolpha i Dronjavoga Davea. Sam je osjetio kako ga je, na spomen njegova govora, tako punog nevinoga uznošenja i kadenja jednostavnim zadovoljstvima malogradskoga života, najednom preplavio stid.

"Onda dobro", odgovorio je Dave. "Mogu doći i sljedeći mjesec?"

"Naravno. A novine si odnio u reciklažnu postaju?"

"Aha." Pokazao je prstom koji se završavao žutim, iskrzanim noktom. "Eno tamo. Samo što je zatvoreno." Sam je kimnuo glavom.

"Što sad radiš?" upitao je.

"Ubijam vrijeme", odgovorio je Dave pa okrenuo plakat da ga Sam bolje vidi.

Na njemu je bila naslikana nasmiješena žena s pladnjem pečenih pilića, i Samu je prije svega upalo u oči da je dobro naslikano - zaista dobro. Pijančina ili ne, Dronjavi Dave je imao crtu genijalnosti. A iznad slike, urednim je velikim slovima bilo ispisano:

PILEĆA VEČERA U PRVOJ METODISTIČKOJ CRKVI

85

U KORIST SKLONIŠTA ZA BESKUĆNIKE

ANGEL STREET

NEDJELJA 15. TRAVNJA

18.00 - 20.00 SATI

DOĐITE SVI, DOĐI I TI

"To je malo prije sastanka AA3", rekao je Dave, "ali se to ne smije napisati na plakatu. Zato što mu ga to dođe kao tajna." "Znam", odgovorio je Sam. Zastao je, pa upitao: "Ideš na AA? Ne moraš odgovoriti ako nećeš. Znam da nisu moja posla."

"Idem", odgovorio je Dave, "ali što je to teško, gospodine Peebles. Progutao sam više tih bijelih pločica nego Carter pilula za jetra. Dobar sam mjesec dana, gdjekad i dva, a jednom sam bio trijezan čitavu godinu, ali je teško." Zavrtio je glavom. "Nekima program, vele, nikada ne pomogne. Ja sam taj. Ali se uporno trudim."

Samov je pogled ponovno privukla žena s pladnjem pilića. Slika je imala isuviše detalja da bude karikatura ili skica, no ipak nije bila ni slikarija. Bilo je očito da ju je Dronjavi Dave izradio na brzinu, ali je ipak uhvatio neku blagost oko očiju i nekakvo slabašno, humorno iskrivljenje na ustima, nešto nalik posljednjoj Sunčevoj zraci u smiraju. Ali je od svega bilo najčudnije da se ta žena Samu učinila odnekud poznatom.

3 Alcoholics Anonymous, udruženje liječenih alkoholičara. (Op.pr.)

86

"To je netko stvaran?" upitao je Davea.

Njegov se smiješak razvukao. Zakimao je glavom.

"To je Sarah. Silna cura, gospodine Peebles. Da nije bilo nje, ovo bi nam zatvorili još pred pet godina. Ona nalazi ljude da prilože baš kad im se učini da bi im porez mogao biti i prevelik; da nema toga, ne bismo ovo mogli popravljati toliko da sanitarna inspekcija pri sljedećem obilasku bude zadovoljna. Ona ljude koji prilažu zove anđelima, no anđel je zapravo ona. Tommy St. John, je, naravno, krivo napisao natpis, ali nije mislio ništa loše." Dronjavi Dave je na trenutak zašutio, zagledan u plakat. I zatim je, ne podižući pogleda, dodao: "Tommy je, naravno, već pokojan. Umro zimus. Pukla mu je jetra."

"O", rekao je Sam, i potom nespretno dodao: "Žao mi je."

"Nema zbog čega. On se izvukao."

"Mljac-ždrok-mljac!" uskliknuo je Lukey i ustao. "Mljac-ždrok-mljac! Ima li bar malo jebenog mljac-ždrok-mljaca!"

Donio je svoj plakat Daveu. Ispod narančastih črknjica nacrtao je nekakvu ženu-čudovište, čije su se noge završavale perajama morskoga psa - nečim što su, pretpostavljao je Sam, trebale biti cipele. U jednoj je ruci balansirala izobličeni tanjur prepun, činilo se, modrih zmija. U drugoj je stezala valjkasti smeđi predmet.

Dave je uzeo plakat od Lukeyja i pogledao ga.

"Kako je dobar, Lukey."

87

Lukeyjeve su se usne uvrnule u veseli smiješak. Pokazao je prstom na smeđi predmet.

"Vidi, Dave! Ta se sebi znala pobrinuti za Slim jebeni Slim Jim!"

"Sigurno. Jarko dobro. A sad u kuću, ako hoćeš, i uključi TV. Zvjezdane staze samo što nisu počele. A što je s tobom, Dolph?"

"Ide mi bolje kad se nalijem", odgovorio je Rudolph i pružio plakat Daveu. Na njemu je bio orijaški pileći batak, okružen ljudima koji su prema njemu podizali poglede. "Ovo je u fantastičnom stilu", rekao je Rudolph Samu. Izgovorio je to s nekakvim opakim značenjem u glasu.

"Sviđa mi se", rekao je Sam. A tako je i bilo. Rudolphov ga je plakat podsjetio na jednu karikaturu u New Yorkeru, jednu od onih koje gdjekad ne razumije jer su tako nadrealističke.

"Odično." Rudolph ga je pažljivo prešao pogledom. "Sigurni ste da nemate četvrt dolara?" "Ne", odgovorio je Sam.

Rudolph je kimnuo glavom.

"U jednu je ruku dobar", rekao je, "a u drugu mu se svi poseremo." Potom je pošao za Lukeyjem u kuću, i uskoro je kroz otvorena vrata dolebdjela glazbena najava Zvjezdanih staza. Potom je William Shatner pijandurama i otpisanima iz Angle Streeta rekao kako je njihova misija da srčano krenu gdje još nikad nije stupila ljudska noga. Sam je slutio da je bar nekoliko ljudi iz publike već bilo tamo.

88

"Nitko se baš ne lomi da dođe na te večere; samo mi i poneki AA iz grada", rekao je Dave, "ali se tako bar nečim zabavimo. Lukey skoro više i ne govori, osim kad slika."

"Tako si dobar", rekao mu je Sam. "Zaista jesi, Dave. Zašto onda..." I tu je zastao.

"Zašto ne što, gospodine Peebles?" upitao je Dave blago. "Zašto ne zasučem rukave i okrenem koji dolar? Zbog istog razloga zbog kojega ne mogu naći stalni posao. Kasno je popodne ići k misi."

Sam nije znao što da mu odgovori.

"A probao jesam, to da. Znate li da sam išao u Lorillard School u Des Moinesu, i to s punom stipendijom? U najbolju slikarsku akademiju na čitavom Srednjem zapadu. Zajebao sam prvi semestar. Cuga. Nije važno. Da uđete na jednu kavu, gospodine Peebles? Da malo pričekate? Mogli biste upoznati

Sarah."

"Ne, morao bih se vratiti. Čeka me hitan posao."

Što je bilo istina.

"Onda dobro. Sigurno se ne ljutite?"

"Ni najmanje." Dave je ustao.

"Onda ja idem malo unutra", rekao je. "Dan je bio krasan, ali sad je već malo svježe. Spavajte slatko, gospodine Peebles."

"Hvala", odgovorio je Sam, iako je čisto sumnjao da će mu te subotnje večeri biti baš jako lijepo. Ali je

89

njegova mati imala još jednu izreku: Kad moraš progutati gorki lijek, učini to što brže. I baš je to i kanio učiniti.

Vratio se niza stube na Angle Street, a Dronjavi Dave Duncan je ušao u kuću.

2

Sam se skoro vratio da automobila, no onda skrenuo prema reciklažnoj postaji. Polako je krenuo preko korovom obrasla i šljakom nasuta tla, gledajući kako dugi teretni vlak nestaje prema Camdenu i Omahi. Crvene su svjetiljke na kočničarevim kolima žmirkale poput zvijezda na samrti. Teretni su vlakovi, zbog tko zna čega, u njemu uvijek budili osjećaj usamljenosti, a sada se, nakon razgovora s Dronjavim Daveom, osjećao samijim no ikada. U onih nekoliko navrata što ga je vidio kad bi ovaj došao po njegove novine, Dave je stvarao dojam veseljaka, skoro obješenjaka. A večeras se Samu učinilo da je prozreo kroz masku, i ono što je ugledao pobudilo je u njemu neraspoloženje i osjećaj bespomoćnosti. Dave je bio izgubljenik, smiren no ipak potpuno izgubljen, a očito zamašan talent služio mu je samo za pravljenje plakata za crkvene večere.

Pristup je reciklažnoj postaji vodio kroz obruče smeća - najprije požutjelih reklamnih priloga ispalih iz starih brojeva Gazette, potom izderanih plastičnih vreća za smeće, te napokon kroz asteroidni pojas razbijenih boca i zgnječenih limenki. Na drvenoj

90

montažnoj kućici bile su spuštene sve rolete. Natpis što je visio na vratima glasio je naprosto ZATVORENO.

Sam je pripalio cigaretu pa krenuo natrag, prema automobilu. Prešao je jedva pet-šest koraka kad je na tlu ugledao nešto poznato. Podigao je to. Bio je to ovitak Najdražih pjesama američkog naroda. Na nju je bio udaren žig

VLASNIŠTVO JAVNE KNJIŽNICE JUNCTION CITY.

Sad je znao sigurno. Knjige je stavio na vrh novina u kutiji Johnniea Walkera i na njih zaboravio. Onda je na knjige stavio druge novine - od utorka, srijede i četvrtka. I onda je u četvrtak, potkraj jutra, došao Dronjavi Dave i čitavu priču ubacio u plastičnu vreću. Vreću je stavio u kolica, kolica su stigla ovamo, i na kraju je ostalo samo ovo - knjižni ovitak s utetoviranim otiskom blatne tenisice.

Sam je pustio da vjetar zaleprša ovitkom i odnese mu ga iz ruke, pa se potom polako vratio do automobila. Morao je obaviti hitan posao, i činilo mu se primjerenim da to obavi pod pauzom za ručak.

Jer će, po svemu sudeći, morati progutati još puno toga.

Glava šesta Knjižnica (II)

1

91

Na pola puta do knjižnice sinula mu je ideja - bila je tako očita da nije mogao shvatiti kako mu nije sinula još prije. Izgubio je dvije knjige iz knjižnice; potom je otkrio da su knjige propale; morat će ih platiti.

I to je sve.

Shvatio je da je Ardelia Lortz u svom pokušaju da ga natjera da razmišlja na način četveroškolca imala mnogo više uspjeha nego što je to mislio. Kad dijete izgubi knjigu, to je onda smak svijeta; posve nemoćno, ono se skutri pred sjenom birokracije i čeka da dođe knjižnički policajac. Ali tako nešto ne postoji, i Sam to, kao odrastao čovjek, jako dobro zna. Postoje samo gradski službenici poput gospođe Lortz, koji gdjekad imaju prenapuhane predodžbe o svome mjestu u poretku stvari, a postoje i porezni obveznici poput njega, koji gdjekad zaborave da je obveznik pas koji maše repom, ali i da je službenik rep koji ne maše psom.

Lijepo ću ući, lijepo se ispričati, i potom je zamoliti da mi pošalje račun za nove primjerke, pomislio je Sam. I to je sve. I to je kraj priče. Bilo je to upravo zapanjujuće jednostavno.

I dalje se osjećajući pomalo nervozno i pomalo nelagodno (no ipak već svladavajući tu oluju u žlici), Sam je parkirao preko puta knjižnice. Električni fenjeri s obje strane glavnog ulaza bili su upaljeni, i bacali meki bijeli odsjaj po stubama i preko granitne fasade zgrade. Veče je zgradi davalo blagost i izraz dobrodošlice, nešto čega za prve posjete nedvojbeno nije bilo - ili je to možda samo zato što je proljeće već sasvim očito nastupalo, što nije bilo slučaj za onog oblačnog

92

ožujskog dana kad se prvi put susreo sa zmajem iz te pećine. Izgubio se i prijek izraz na licu kamenog robota. To je ponovno bila samo javna knjižnica.

Sam je već počeo izlaziti iz automobila, pa zastao. Jedno mu se otkrivenje već dogodilo; sad ga je najednom dočekalo i drugo.

Pred oči mu se vratilo lice s plakata Dronjavoga Davea, lice žene s pladnjem pohanih pilića. Žene koju je Dave nazvao Sarah. Ta se žena Samu učinila poznatom, i najednom mu se u glavi zatvorio neki opskurni strujni krug i on je shvatio i zašto.

Bila je to Naomi Higgins.

2

Na stubama se mimoišao s dvoje klinaca u jaknama gradske gimnazije, pa uhvatio vrata prije nego su se stigla zatvoriti. Stupio je u foaje. Prvo što je opazio bio je zvuk. Čitaonica iza mramornih stuba nije nipošto bila halabučna, ali nije bila ni duboka jama tišine, kakva je bila dočekala Sama u onaj petak popodne pred više od tjedan dana.

Dobro, ali sad je subota popodne, pomislio je. Sad su unutra djeca, možda uče za polugodište.

No bi li Ardelia Lortz dopustila takav žagor, pa makar i tako prigušen? Odgovor je, sudeći po zvuku,

93

bio potvrdan, iako se nije nikako slagao s njezinom naravi.

Drugo je opažanje bilo povezano s onim nijemim preklinjanjem, podignutim na štafelaj.

TIŠINA!

je nestalo. Na njegovu je mjestu bila slika Thomasa Jeffersona. A ispod nje je bio citat:

"Ja bez knjiga ne mogu živjeti." Thomas Jefferson (u pismu Johnu Adamsu) 10.

lipnja 1815. Sam je to na trenutak promotrio, i pomislio kako

takav natpis čovjeku koji se sprema ući u knjižnicu mijenja i sam okus u ustima.

TIŠINA!

je izazivala osjećaje drhtavice i nemira (što ako, primjerice, nekome krulji u želucu, ili ako netko osjeća skori napad ne nužno nečujne napuhnutosti?).

"Ja bez knjiga ne mogu živjeti."

s druge strane, izazivao je osjećaj zadovoljstva i očekivanja - ono što ćute gladni kad napokon stigne jelo.

Zbunjen spoznajom da nešto tako sitno može sve promijeniti, Sam je stupio u knjižnicu... i zastao kao ukopan.

94

3

U glavnoj je čitaonici bilo mnogo svijetlije nego za prvoga posjeta, no to je bila samo jedna promjena. Ljestava što su se dizale do mračnih visina gornjih polica, nije više bilo. Za njima nije bilo ni potrebe, jer je strop sad bio visok samo tri, a ne deset do dvanaest metara. Tko je želio dohvatiti knjigu s koje od viših polica, trebao se samo popeti na neku od posvuda razbacanih šamlica. Magazini su bili poslagani u primamljivu lepezu na širokom stolu kraj stola za izdavanje knjiga. Nije više bilo ni hrastove prečke s koje su onda visjeli, nalik na kože ubijenih životinja. Isto je vrijedilo i za natpis

VRATI SVE ČASOPISE NA NJIHOVO MJESTO! Polica je s novim romanima još bila tu, ali je natpis

POSUDBA NA 7 DANA,

bio zamijenjen natpisom

PROČITAJTE BESTSELER - ZABAVITE SE!

U prostoriju su ulazili i iz nje izlazili ljudi - većinom mladi - i tiho pričali. Netko se zasmijuljio. Bio je to ležeran, nesamouvjeren zvuk.

Sam je podigao pogled prema stropu, i očajnički pokušao shvatiti koji je to vrag bio. Gore više nije bilo skošenih stropnih prozora. Gornji je kraj prostorije skrivao moderni lažni strop. Staromodne ovješene

95

kugle bile su zamijenjene fluorescentnim panelima ugrađenim u novi strop.

Žena što je išla prema stolu za izdavanje knjiga s naramkom kriminalističkih romana, pošla je za Samovim pogledom sve do stropa, no tamo nije ugledala ništa neobično, nego je umjesto toga radoznalo pogledala Sama. Neki dječak, što je sjedio za dugim stolom desno od stola s časopisima, munuo je druga do sebe i pokazao na Sama. Drugi se pljesnuo po čelu, pa su se obojica zasmijuljila.

Ali Sam nije opažao ni poglede ni smijuljenje. Bio je posve nesvjestan toga da naprosto stoji na ulazu glavne čitaonice i zija, razjapljenih laloka, u strop. Pokušavao je u mislima dovesti u red tu veliku promjenu.

No dobro, otkako je tu bio posljednji put, postavili su lažni strop. I što onda? Vjerojatno to pojeftinjuje grijanje.

Da, ali ona Lortzova te promjene nije nikad spomenula nijednom riječju.

Ne, nije, ali zašto bi mu i rekla? Sam baš nije bio redovni posjetitelj, zar ne?

Ali to bi je ipak uzrujalo. Izgledala mi je kao skamenjeni konzervativac. Ovo joj se ne bi svidjelo. Ne bi ni najmanje.

To je bilo istina, no bilo je tu i još nešto, nešto što ga je još više zabrinjavalo. Postavljanje lažnog stropa predstavlja veliku renovaciju. Samu nije bilo jasno kako bi se ona mogla obaviti za samo tjedan dana. I što je s

96

visokim stelažama, i svim knjigama na njima? Gdje su te police nestale? Gdje su nestale knjige?

Sad su se u Sama zagledali i drugi ljudi; u nj je zurila čak i jedna knjižničarka s druge strane stola za izdavanje. Umirilo se i skoro svo živahno, prigušeno čavrljanje u velikoj prostoriji.

Sam je protrljao oči - doista ih protrljao - i ponovno podigao pogled prema umjetnom stropu s uklopljenim fluorescentnim kvadratima. Još je bio tu.

Ja sam u krivoj knjižnici! pomislio je bijesno. Eto što se dogodilo!

Njegova se zbunjena svijest najprije bacila na tu misao, no onda se opet povukla, poput obmanutoga mačeta koje je skočilo na sjenu. Junction City je, prema mjerilima središnje Iowe, bio prilično velik grad, sa svojih možda trideset pet tisuća stanovnika, ali bi bilo smiješno i pomisliti da bi mogao izdržavati dvije knjižnice. A osim toga, i položaj knjižnice i konfiguracija prostorije bili su sasvim u redu... no zato je sve drugo bilo krivo.

Sam se na trenutak upitao da nije možda poludio, no onda odbacio tu misao. Osvrnuo se i po prvi put opazio da su svi zastali. Svi su gledali baš u njega. Osjetio je trenutan, ludi poriv da kaže: "Vratite se svome poslu - samo sam opazio da je čitava knjižnica ovaj tjedan sasvim drukčija." Umjesto toga je dolunjao do stola s časopisima i dohvatio primjerak U.S. News & World Reporta. Počeo ga je listati pokazujući pritom veliko zanimanje, pa kutom oka stao promatrati kako se ljudi vraćaju svom poslu.

97

Kad je osjetio da bi se mogao pokrenuti bez privlačenja neprimjerenoga zanimanja, Sam je spustio magazin na stol i odskitao se do dječjeg odjela. Osjećao se pomalo poput uhode kad prelazi preko neprijateljskog teritorija. Natpis je na vratima bio baš kakav je i bio, zlatna slova na toploj tamnoj hrastovini, ali je plakat bio drukčiji. Na mjestu Crvenkapice u trenutku užasne spoznaje sad su bili Paja Patkovi nećaci Dinko, Hinko i Vinko. Bili su u kupaćim gaćicama i skakali u bazen s knjigama. Natpis je ispod toga glasio:

DOĐI! ČITANJE JE SUPER!

"Što se tu zbiva?" promrmljao je Sam. Srce mu je prebrzo zalupalo; osjetio kako mu po rukama i leđima izbija sitan znoj. Da je riječ bila samo o plakatu, pretpostavio bi da je La Lortz dobila nogu... ali riječ nije bila samo o plakatu. Nego o svemu.

Otvorio je vrata dječjeg odjela i zavirio unutra. Ugledao je isti onaj prijazni mali svijet s niskim stolovima i stolicama, iste jarko-plave zavjese, istu česmu montiranu na zid. Samo što je sada tu bio lažan strop isti kao i u glavnoj čitaonici, a svi su plakati bili zamijenjeni. Ono dijete što je vrištalo u crnoj limuzini

(Zovu ga Glupim Gustavom vjerojatno prema njemu osjećaju prezir i mislim da je to vrlo zdravo a vi)

bilo je nestalo, baš kao i knjižnički policajac u svom trenčkotu i s neobičnom zvijezdom s mnoštvom krakova. Sam je ustuknuo, okrenuo se na peti, pa polako krenuo prema glavnom stolu za izdavanje

98

knjiga. Osjećao se kao da mu se čitavo tijelo pretvorilo u staklo.

Dva knjižničara - djevojka i momak u koleškim godinama - gledala su ga kako prilazi. Sam nije bio toliko smućen da ne bi opazio da ga promatraju pomalo nervozno.

Sad samo oprezno. Ne... drži se NORMALNO. Oni već i tako misle da si na pola puta do ludnice.

Najednom je pomislio na Lukeyja, i nekakav je užasni, destruktivni poriv prema njemu pružio prste. Već je vidio sebe kako otvara usta i kako vrišti na to dvoje nervoznih mladaca, i kako od njih iz svega glasa traži da mu dadu nekoliko Slim Jebenih Slim Jimova, zato što je to mljac, zato što je to mljac, zato što je to mljac-ždrok-mljac.

Umjesto toga je progovorio mirnim i tihim glasom. "Možda mi možete pomoći. Morao bih razgovarati s

glavnim knjižničarom."

"Ovaj, jako mi je žao", odgovorila je djevojka. "Gospodin Price ne dolazi subotom popodne."

Spustio je pogled na stol. Baš kao i za njegova

prijašnjeg posjeta, i sad je kraj uređaja za snimanje

mikrofilmova stajala pločica s imenom, no na njoj nije

više pisalo

A. LORTZ.

Sad je pisalo

99

G. PRICE.

U sebi je najednom začuo Naomin glas: Visok? Tanak? Oko pedeset?

"Ne", odgovorio je. "Ne gospodin Price. Niti gospodin Peckham. Netko drugi. Ardelia Lortz."

Momak i djevojka izmijenili su zbunjeni pogled.

"Ovdje ne radi nitko tko se zove Ardelia Lord", rekao je mladić. "Zacijelo mislite na neku drugu knjižicu."

"Ne Lord", odgovorio je Sam. Glas kao da mu je dolazio iz velike daljine. "Lortz."

"Ne", odgovorila je djevojka. "Zacijelo ste se zabunili, gospodine."

Njima se ponovno na licu pojavio izraz opreza, i makar je Sam osjetio želju za inzistiranjem, potrebu da im veli kako Ardelia Lortz sigurno radi ovdje, kako ju je tu zatekao pred samo osam dana, ipak se natjerao da se povuče. A u neku ruku, to je ipak, zar ne, imalo i nekakvu logiku? Sve je bilo savršeno logično u okviru potpunog ludila, i unutrašnja je logika ostala nedirnuta. Baš kao i plakati, stropni prozori i polica s magazinima, tako je i Ardelia Lortz naprosto prestala postojati.

U glavi mu se ponovno oglasila Naomi. O. Gospođica Lortz, zar ne? Sigurno je bilo jako zabavno.

"Naomi je to ime bilo poznato", promrmljao je u bradu.

Sad su ga knjižničari gledali s identičnim izrazima konsternacije.

100

"Oprostite mi, molim vas", rekao je Sam i pokušao se nasmijati. Osjećao je da mu je na licu nešto himbeno. "Jedan od onih dana."

"Da", rekao je mladić.

"Kladim se", rekla je djevojka.

Oni misle da sam ja lud, pomislio je Sam, i znate što? Ja im to ni najmanje ne zamjeram.

"Zanima vas još nešto?" upitao je mladić.

Sam je otvorio usta da kaže ne - nakon čega bi odsvirao brzi uzmak - no onda se predomislio. Zaigrao je za peni; mogao bi zaigrati i za funtu.

"Koliko je već dugo gospodin Price šef knjižnice?"

Dva su knjižničara još jednom izmijenila poglede. Djevojka je slegnula ramenima.

"Otkako smo ovdje", rekla je, "ali to nije jako dugo, gospodine..?"

"Peebles", odgovorio je Sam i ponudio ruku. "Sam Peebles. Oprostite. Čini se da su mi manire odlepršale s ostatkom svijesti."

Oboje se malo opustilo - bilo je to nešto što se nije dalo definirati, no ipak je bilo tu, i pomoglo Samu da učini isto. Smeten ili ne, ipak se uspio uhvatiti za bar nešto od svoje ne baš neznatne sposobnosti stvaranja opuštene atmosfere. Prodavač nekretnina i osiguranja koji tome nije vičan, momak je koji pod hitno mora potražiti novi posao.

"Ja sam Cynthia Berrigan", odgovorila je ona i bojažljivo mu protresla ruku. "Ovo je Tom Stanford."

101

"Drago mi je što smo se upoznali", rekao je Tom Stanford. U to baš nije bio sasvim siguran, ali je i on Samu hitro pretresao ruku.

"Oprostite, molim vas?" upitala je žena s kriminalističkim romanima. "Bi li mi, molim, netko mogao pomoći? Zakasnit ću na bridž."

"Ja ću", rekao je Tom Cynthiji, pa otišao do stola da razduži knjige.

A ona je rekla:

"Tom i ja, gospodine Peebles, pohađamo Chapelton Junior College. Ovo je posao uz studij. Tu sam već tri semestra - gospodin me Price uzeo lani u proljeće. Tom se priključio u ljeto."

"Gospodin Price jedini radi puno radno vrijeme?"

"Aha." Imala je prekrasne smeđe oči, i on je u njoj naslutio slutnju zabrinutosti. "Nešto nije u redu?"

"Ne znam." Sam je ponovno podigao pogled. Nije se mogao suzdržati. "Je li taj umjetni strop tu sve otkako ste tu počeli raditi?"

Ona je pošla za njegovim pogledom.

"Mislim", rekla je, "nisam znala da se to tako zove, ali da, tu je bio prije mene."

"Meni se, ovaj, čini da su tu nekad bili nekakvi stropni prozori."

Cynthia se nasmiješila.

"Mislim, naravno. Hoću reći, oni se vide izvana, kad obiđete zgradu. I naravno, vide se i iz spremišta knjiga,

102

ali su zagrađeni. Mislim da je to tako već godinama." Godinama.

"I nikad niste čuli za Ardeliju Lortz." Ona je odmahnula glavom.

"A-a. Žao mi je."

"A za knjižničku policiju?" upitao je Sam impulzivno.

Ona se nasmijala.

"Samo od svoje stare tetke. Pričala mi je kako će, ne vraćam li knjige na vrijeme, po mene doći knjižnička policija. Ali to je bilo još u Providenceu, Rhode Island, dok sam još bila curica. Bilo je to davno."

Naravno, pomislio je Sam. Možda prije deset, ili čak dvanaest godina. U doba dok su zemljom još kročili dinosauri.

"Ovaj", rekao je, "hvala na obavještenju. Nisam vam mislio stvarati maglu u glavi."

"I niste."

"A ja mislim da jesam, bar malo. Samo sam se i sam na trenutak zbunio."

"Tko je ta Ardelia Lortz?" upitao je Tom Stanford kad se vratio. "To mi ime zvuči nekako poznato, no vrag neka me nosi ako znam zašto."

"To se i ja pitam. Ja to zaista ne znam", odgovorio je Sam.

"Mislim, sutra ne radimo, ali će gospodin Price tu biti u ponedjeljak popodne i podveče", odgovorio je mladić. "Možda bi vam on mogao reći to što vas zanima." Sam je kimnuo glavom.

103

"Vjerujem da ću svratiti do njega. U međuvremenu, hvala još jednom."

"Mi smo tu zato da pomognemo ako možemo", rekao je Tom. "Žao nam je samo, gospodine Peebles, što vam nismo mogli biti od veće koristi."

"I meni", odgovorio je Sam.

4

Bilo mu je dobro sve dok nije došao do auta, a onda, dok je otključavao vozačeva vrata, najednom su mu umrli svi mišići u trbuhu i nogama. Morao se, dok je otvarao vrata, nasloniti rukom na krov automobila da se ne bi srušio. Unutra i nije ušao; samo se strovalio za volan i ostao sjediti tako, teško dišući i pitajući se, pomalo uzbunjeno, hoće li se onesvijestiti.

Što se tu zbiva? Osjećam se kao lik iz stare serije Roda Serlinga. "Daje vam se na uvid izvjesni Samuel Peebles, bivši stanovnik Junction Cityja, koji sada prodaje nekretnine i čitav život u... Zoni sumraka.

Da, baš je tako bilo. Samo što se čovjek zapravo krasno zabavlja kad gleda kako se ljudi na TV-u bakću s neobjašnjivim zbivanjima. A sad je Sam otkrivao da je neobjašnjivo - sada kad se mora sam s njih hrvati - izgubilo mnogo od svojega šarma.

Pogledao je preko ulice prema knjižnici, gdje su ljudi ulazili i izlazili pod mekim sjajem električnih fenjera. Stara dama sa svojim kriminalističkim romanima krenula je niz ulicu, vjerojatno na partiju bridža. Niz

104

stepenice su se spuštale dvije djevojke, pričajući i smijući se, i stiskale knjige na propupala prsa. Sve je izgledalo savršeno normalno... kako je, naravno, i bilo. Abnormalna je knjižnica bila ona u koju je ušao prije tjedan dana. Jedini razlog zbog kojeg te neobičnosti nisu na nj ostavile jači dojam krio se, pomislio je, u činjenici da je čitava njegova svijest bila zaokupljena tim prokletim govorom.

Nemoj misliti o tome, uputio je samoga sebe, iako se bojao da bi to mogao biti jedan od onih trenutaka kad mozak naprosto ne prima upute. Scarlet-o-hariraj se i razmišljanje o tome ostavi za sutra. Kad se Sunce ponovno digne, sve će to imati mnogo više smisla.

Ubacio je auto u brzinu i nastavio razmišljati o tome čitavim putem do kuće.

105

Glava sedma Noćna strava

1

Čim je ušao u kuću, najprije je pogledao telefonsku sekretaricu. Kad je opazio da gori lampica MESSAGE WAITING, učinilo mu se da je zavrtio ručku za pokretanje srca.

To je ona. Ja ne znam tko je ona zapravo, ali već počinjem slutiti da neće biti sretna sve dok mi u glavi ne stvori ričet.

Onda je nemoj slušati, progovorio je drugi dio njegove svijesti, i Sam se sad već toliko zbunio da nije više znao odrediti je li to dobra ideja ili ne. Izgledala je razumno, ali također i pomalo kukavičji. Zapravo...

Shvatio je da stoji obliven znojem, grizući nokte, i najednom zastenjao - bio je to tih, razdražen zvuk.

Iz četvrtog razreda u duševnu bolnicu, pomislio je. Pa mislim, neka me vrag nosi, ali neće baš biti sasvim tako, draga milostiva.

Pritisnuo je dugme.

"Bok!" rekao je muški glas, ogrubio od viskija. "Gospodine Peebles, ovdje Joseph Randowski. Umjetničko mi je ime Čudesni Joe. Htio sam vam samo zahvaliti što ste me zamijenili na tom sastanku Kiwanis

106

Cluba ili što je već bilo. Htio bih vam samo reći da se osjećam mnogo bolje - vrat sam samo uganuo, ali ne i slomio, kako su u prvi čas pomislili. Šaljem vam hrpu besplatnih ulaznica. Podijelite ih prijateljima. Čuvajte se. Još jednom hvala. Bok."

Vrpca se zaustavila. Upalila se lampica ALL MESSAGES PLAYED. Sam je otpuhnuo i shvatio da su mu otišli živci - ako Ardelia Lortz želi da on skače zbog svake sjene, sad je dobila baš to što je tražila. Pritisnuo je dugme REWIND, i uto mu je nadošla nova misao. Premotavanje vrpce s porukama već mu je ušlo u naviku, no to je značilo da stare poruke nestaju pod novima. Poruka Čudesnog Joe je prebrisala raniju Ardelijinu poruku. Tako se izgubio njegov jedini dokaz da ta žena i stvarno postoji.

Ali to nije istina, zar ne? Jer ima knjižničku karticu. Stajao je pred tim prokletim stolom za izdavanje knjiga i gledao kako mu ispisuje ime krupnim, kitnjastim slovima.

Sam je izvadio lisnicu i triput je pretresao prije nego što je samome sebi priznao da je nestala i knjižnička kartica. A vjerovao je da zna i zašto. Mutno se sjećao kako ju je zataknuo u unutrašnji džep Najdražih pjesama američkog naroda.

Da bude na sigurnom.

Da je ne izgubi.

Sjajno. Upravo bajno.

Sam je sjeo na kauč i naslonio čelo na ruku. Najednom ga je jako zaboljela glava.

107

2

Petnaest je minuta kasnije na štednjaku kuhao limenku juhe, sve u nadi da bi mu nešto toplo moglo popraviti stanje u glavi, i onda se najednom sjetio Naomi - Naomi koja je toliko sličila ženi s plakata Dronjavoga Davea. Pitanje vodi li Noami ili ne vodi nekakav tajni život pod imenom Sarah, sjelo je na stražnje sjedalo, jer se pojavilo nešto mnogo važnije, barem u ovom trenutku: Noami je znala tko je Ardelia Lortz. Ali njezina reakcija na to ime... bila je pomalo čudna, zar ne? Kao da ju je na trenutak-dva zapanjilo, i već je iz toga počela stvarati vic, no najednom je zazvonio telefon, i bio je to Burt Iverson, i...

Sam je pokušao čitav taj razgovor odvrtjeti u glavi, i sav se oraspoložio otkrivši koliko se malo toga sjeća. Naomi je rekla da je Ardelia neobična osoba, to da; u to je bio siguran, no mimo toga u malo što. Tada mu se to nije činilo važnim. Tada je bilo važno samo to da je njegova karijera napravila kvantni skok prema naprijed. To je, naravno, i dalje bilo važno, no pred tim drugim doimalo se nekako patuljasto. Ili, da kaže istinu, pred time se patuljastim doimalo baš sve. Misli su mu se stalno vraćale na taj moderni, funkcionalni lažni strop i niske police. Nije vjerovao da je poludio, nije u to vjerovao uopće, ali je zato već počeo pomišljati da bi mu se to, ako sve stvari ne dovede na njihovo mjesto, lako moglo dogoditi. Bilo je to kao da je otkrio rupu posred glave, rupu tako duboku da u nju možeš bacati stvari, a da ipak ne čuješ buć, bez obzira koliko te stvari bile velike i koliko dugo čekao naćuljenih ušiju.

108

Pretpostavljao je da će ga taj osjećaj proći - možda - ali je u međuvremenu bilo strašno.

Zavrnuo je plamenik pod juhom na malu vatru, ušao u radnu sobu i pronašao Naomin telefonski broj. Zazvonilo je tri puta, a onda se začuo napukli, starački glas: "Tko je to, molim?" Sam je odmah prepoznao glas, iako njegova glasnika nije osobno vidio već skoro dvije godine. Bila je to Naomina rasklimana majka.

"Halo, gospođo Higgins", rekao je. "Ovdje Sam Peebles."

Zastao je, čekajući da čuje O, dobar dan, Sam ili možda Kako ste?, no s druge se strane čulo samo staričino teško, emfizemično disanje. Sam se nikad nije brojao među njezine miljenike, i čini se da joj dug rastanak nije baš nimalo smekšao srce.

Kako se ona nije htjela oglasiti, Sam je zaključio da će biti najbolje da to učini on.

"Kako ste, gospođo Higgins?"

"Nekad mi je dan dobar, nekad mi je loš."

Sam je na trenutak ostao paf. Bila je to jedna od onih opaski na koje je nemoguće dolično odgovoriti. Žao mi je što to čujem nije se uklapalo, no Pa to je sjajno, gospođo Higgins! bilo bi još gore.

Zadovoljio se pitanjem bi li mogao razgovarati s Naomi. "Večeras je izišla. Ne znam kad će se vratiti."

"Možete je zamolili da me nazove?"

109

"Baš sam pošla u krevet. I ne tražite od mene da joj pišem poruku. Muči me grozni artritis." Sam je uzdahnuo.

"Nazvat ću ujutro."

"Sutra ujutro idemo u crkvu", konstatirala je gospođa Higgins onim istim ravnodušnim, neljubaznim glasom, "a popodne je prvi piknik baptističke mladeži. Naomi je obećala da će pomoći."

Sam je odlučio sve to otpisati. Bilo je posve jasno da je gospođa Higgins nakanila reći samo ime, čin i serijski broj. Već joj je htio reći zbogom, kad se najednom predomislio.

"Gospođo Higgins, govori li vam išta ime Lortz? Ardelia Lortz?"

Teško je šištanje njezinih pluća utihnulo usred udisaja. Na trenutak je na liniji zavladala potpuna tišina, a onda je gospođa Higgins progovorila tihim, opakim glasom.

"Koliko ćete nam dugo vi bezbožni pogani bacati tu ženu u lice? Mislite da je to smiješno? Mislite da je to duhovito?"

"Gospođo Higgins, niste me shvatili. Samo sam želio čuti..."

U uho mu je škljocnulo kratko i oštro. Učinilo se kao da je gospođa Higgins na koljenu slomila suhi štapić. A potom je bilo samo tu-tu, tu-tu.

110

3

Sam je pojeo juhu, a potom čitavih pola sata potrošio na pokušaj gledanja TV-a. Nije išlo. Misli bi mu svako malo otplovile. Gdjekad bi krenule od žene na plakatu Dronjavoga

Davea, ili od blatnjave stope na omotu Najdražih pjesama američkog naroda, ili od nestaloga plakata s Crvenkapicom. No bez obzira odakle krenule, na kraju bi se uvijek našle na istome mjestu: tom posve drukčijem stropu iznad glavne čitaonice Javne knjižnice Junction City.

Napokon je odustao i otpuzao u krevet. Bila je to jedna od najgorih subota koje pamti, a mogla bi mu lako biti i najgora u životu. Jedino je želio što prije otputovati u zemlju nesvjestice bez sanja.

Ali san nije dolazio.

Umjesto njega su došle strahote.

Najjača je među njima bila misao da silazi s uma. Sam još nikad nije shvatio koliko ta misao može biti strašna. Na filmovima je već gledao tipove koji su dolazili psihijatrima, govorili "Osjećam, doktore, da ću poludjeti", i pritom se dramatično držali za glavu, i valjda je zato početak duševne uneravnoteženosti počeo izjednačivati s aspirinskom glavoboljom. Da to uopće nije tako, počeo je otkrivati tek kad su se otegli dugi sati i sedmi se travnja postupno pretvorio u osmi. Bilo je to mnogo više nalik osjećaju kao da je ispružio ruku da se počeše po jajima, pa napipao veliku kvrgu, kvrgu koja je vjerojatno nekakav tumor.

111

Knjižnica se nije mogla za tjedan dana promijeniti tako korjenito. A iz čitaonice nije mogao vidjeti stropne prozore. Ona djevojka, Cynthia Berrigan, bila je rekla kako su zakucani, i da su takvi sve otkako je došla, prije najmanje godinu dana. Dakle je riječ o nekakvom duševnom slomu. Ili moždanom tumoru. A što je s Alzheimerovom bolešću? I tu se pojavila ugodna misao. Negdje je pročitao - možda u Newsweeku - da se žrtve te bolesti stalno pomlađuju. Možda je čitava ta sablasna epizoda samo znak puzajuće, prerane senilnosti.

Misli mu je počeo ispunjati neugodni natpis, natpis na kojem su masnim slovima u boji crvenog sladića, bile ispisane tri riječi. A te su riječi bile:

SILAZIM S UMA.

On je živio sasvim običnim životom, punim sasvim običnih zadovoljstava i sasvim običnih tegoba; bio je to prilično neistražen život. Nikada, istina, nije vidio svoje ime obasjano reflektorima, ali nikad nije imao niti ikakva razloga da u pitanje dovodi svoje duševno zdravlje. A sad se našao u zgužvanoj posteljini i pitao se izgleda li tako raskivanje okova stvarnog, racionalnog svijeta. Možda baš tako počinje kad čovjek

SILAZI S UMA.

Misao da je anđeo skloništa za beskućnike Junction Cityja zapravo Naomi - Naomi pod lažnim imenom - bila je još šašavija ideja. To ne može biti... no može li? Sad je u pitanje počeo dovoditi i sam snažni polet poslova. Možda je i to samo izhalucinirao.

112

Negdje prema ponoći, misli su mu se okrenule Ardeliji Lortz, i tad je zapravo i počelo ono najgore. Počeo je pomišljati kako bi strašno bilo da mu je Ardelia Lortz u ormaru, ili čak ispod kreveta. Već ju je vidio kako se ceri, široko i sretno, potajice, u mraku, i kako migolji prstima s dugim, oštrim noktima, s kosom rasutom oko lica u sablasnu vlasulju. Zamislio je kako bi mu se, da mu se sada obrati šaptom, kosti pretvorile u hladetinu.

Izgubio si knjige, Sam, znači mora doći knjižnički policajac... izgubio si knjige... izgubio ssssssi ih...

I naposljetku, negdje oko dvanaest i pol, Sam to više nije mogao podnijeti. Uspravio se na postelji i zapipkao u mraku u potrazi za noćnom svjetiljkom. No dok ju je tražio, obuzela ga je nova fantazija, fantazija tako živa da je postala gotovo izvjesnost: u svojoj spavaonici nije bio sam, ali njegov posjetitelj nije bila Ardelia Lortz. O ne. Njegov je posjetitelj bio knjižnički policajac s plakata koji je nestao s dječjeg odjela. I sad je stajao tu u tami, taj visoki, blijedi muškarac uvijen u trenčkot, muškarac lošega tena i s bijelom, nazubljenom brazgotinom povučenom preko lijevoga obraza, ispod lijevoga oka i preko mosta nosa. Sam tu brazgotinu nije bio vidio na plakatu, samo zato što je slikar nije naslikao. Ali mu je ona ipak bila na licu. Sam je znao da jest.

Što se tišše grmlja, tu si se malo zabunio, rekao bi mu knjižnički policajac svojim pomalo šušljetavim glasom. Oni doista rastu uz zidove. Mnogo njega. I mi ššemo ih istraššiti. I mi ššemo ih istraššiti zajedno.

Ne! Dosta! Naprosto... DOSTA!

113

I kad mu je drhtava ruka napokon našla svjetiljku, u sobi je zaškripala daska, a njemu se iz grla izvio sitan krik bez daha. Šaka mu se stisnula, i stegla prekidač. Svjetlo se upalilo. Na trenutak je čak pomislio da je i stvarno vidio dugonju, a onda shvatio da je to samo sjena što ju je polica bacala na zid.

Sam je zamahom spustio noge na pod i na trenutak zakopao lice u dlanove. Potom je posegnuo za kutijom Kenta na noćnom ormariću.

"Moraš se sabrati", promrmljao je. "O kakvim to pizdarijama razmišljaš?"

Ja to ne znam, žurno mu je odgovorio onaj unutarnji glas. I, štoviše, niti želim znati. Nikada. To je grmlje raslo jako davno. I nikad ga se više ne smijem sjetiti. Niti okusa. Tog slatkastog, slatkastog okusa.

Pripalio je cigaretu i duboko povukao dim.

Ipak je najgore bilo ovo: Sljedeći bi put čovjeka u trenčkotu mogao i stvarno ugledati. Ili Ardeliju. Ili Gorgoa, Velikoga cara Pellucidara. Jer ako je bio sposoban stvoriti tako potpunu halucinaciju, kao pri tom posjetu knjižnici i susretu s Ardelijom Lortz, onda je sposoban ishalucinirati baš sve. Kad jednom počneš razmišljati o stropnim prozorima kojih nema, i ljudima kojih nema, pa čak i o grmlju kojega nema, onda je već sve moguće. Kako suzbiti pobunu u vlastitoj glavi?

Spustio se u kuhinju, i u prolazu upalio sva svjetla, jedva se opirući porivu da pogleda preko ramena i vidi puže li mu netko za petama. Primjerice čovjek sa značkom na dlanu. Pomislio je da bi mu sad zapravo dobro došla pilula za spavanje, ali kako je nije imao -

114

čak ni koji od preparata u slobodnoj prodaji, poput Sominexa - nije mu preostalo drugo no da improvizira.

Pljusnuo je mlijeko u lončić sa drškom, zagrijao ga, izlio u vrč za kavu, pa mu dodao krepku dozu konjaka. Bilo je to još nešto poznato iz filmova. Okušao je napitak, napravio grimasu, zamalo tu gadariju izlio u slivnik, no onda pogledao na sat mikrovalne pećnice. Četvrt do jedan. Do zore je preostalo još mnogo vremena, mnogo vremena za zamišljanje kako se Ardelia Lortz i knjižnički policajac potajno uspinju stubama s nožem u zubima.

Ili strijelama, pomislio je. Dugim, crnim strijelama. Ardelia i knjižnički policajac uspinju se stubama, stežući zubima duge crne strijele. Što velite na tu sliku, prijatelji i znanci?

Strijele?

I zašto baš strijele?

O tome nije želio razmišljati. Bio je već umoran od misli što su zujeći izlijetale iz te crnine iz njega, crnine čije postojanje dosad nije ni slutio, izlijetale poput užasnih, smrdljivih loptica.

Ne želim o tome misliti. Ne želim o tome misliti.

Ispio je do kraja konjakom okrijepljeno mlijeko i vratio se u postelju.

4

115

Noćnu je svjetiljku ostavio upaljenu, i zbog toga se osjetio malo mirnije. Već je počeo pomišljati da bi možda i mogao zaspati još prije toplinske smrti svemira. Navukao je pokrivač do brade, spleo prste iza glave i zapiljio se u strop.

NEŠTO se od toga zacijelo i stvarno dogodilo, pomislio je. Nije baš SVE moglo biti halucinacija... ukoliko i ovo nije samo dio svega toga, i ukoliko se ja stvarno ne nalazim u tapeciranoj sobi u Cedar Rapidsu, povijen u stezulju, i ako zapravo samo ne zamišljam da ležim u svojoj postelji.

Ali on je odista održao onaj govor. I doista se poslužio vicevima iz Priručnika za govornike, baš kao i stihovima Spencera Michaela Freeja iz Najdražih pjesama američkog naroda. A kako se nijedna od tih knjiga nije nalazila u njegovoj maloj zbirci, morao ih je uzeti iz knjižnice. Naomi je poznavala Ardeliju Lortz - ili joj je bar znala ime - a isto vrijedi i za njezinu majku. Doista jest! I to mu je ubacilo žabicu pod naslonjač.

Mogao bih se raspitati, pomislio je. Ako je to ime poznato gospođi Higgins, možda ga znaju i drugi. Ne možda klinci iz Chapeltona, koji rade za školarinu, nego ljudi koji su već dugo u Junction Cityju. Možda Frank Stephens. Ili Dronjavi Dave...

I baš je tu negdje Sam napokon otplovio. I neznajući da je prešao skoro nevidljivu granicu između sna i jave; misli se nisu prekinule, nego su se samo počele izvijati u sve neobičnije i basnoslovnije oblike. I ti su oblici postali san. A san je postao noćna mora. Ponovno je bio u Angle Streetu, i tri su cugera bila na verandi, i radila svoje plakate. Upitao je Dronjavoga Davea što to radi.

116

Ma, samo ubijam vrijeme, odgovorio je Dave i potom bojažljivo okrenuo plakat prema Samu da ga bolje vidi.

Bila je to slika Glupoga Gustava. Bio je nabijen na ražanj i okretao se nad otvorenom vatrom. U šaci je stezao veliku kiticu crvenog sladića, i on se topio od topline. Odjeća mu je gorjela, no još je bio živ. I vrištao je. A riječi ispisane iznad te užasne slike bile su:

DJEČJA VEČERA U GRMLJU JAVNE KNJIŽNICE

U KORIST FONDA ZA KNJIŽNIČKU POLICIJU

PONOĆ DO 2 U NOĆI

DOĐITE SVI, DOĐI I TI "MLJAC-ŽDROK-MLJAC!"

Dave, pa to je grozno, izgovorio je Sam u snu.

Nije ni najmanje, odgovorio je Dronjavi Dave. Djeca ga zovu Glupi Gustav. I vole ga jesti. Mislim da je to vrlo zdravo, a ti?

Pogledaj! uskliknuo je Rudolph. Vidi ovo, Sarah!

Sam je podigao pogled i ugledao Naomi kako prelazi preko smećem zasutog i korovom obrasla tla između Angle Streeta i reciklažne postaje. Kretala se jako polako, zato što je gurala kolica puna Priručnika za govornike i Najdražih pjesama američkog naroda. Iza nje se spuštalo Sunce u crvenom svjetlu sumorne jare peći, a prugom je polako kloparao dugi putnički vlak, nestajući prema praznini zapadne Iowe. Imao je najmanje trideset vagona, i svi su bili crni. Na

117

prozorima je visio crni krep i zibao se na vjetru. Sam je shvatio da je to pogrebni vlak.

Okrenuo se Dronjavom Daveu i rekao: Ona se ne zove Sarah. To je Naomi. Naomi Higgins iz Proverbije.

Nije uopće, odvratio mu je Dronjavi Dave. To dolazi smrt, gospodine Peebles. A smrt je žena.

Tada je zacičao Lukey. U svojoj krajnjoj užasnutosti glasao se kao čovjek-prase. Ona ima Slim Jims! Ona ima Slim Jims! O, Bože, ona ima sve Slim Jebene Slim Jims!

Sam se okrenuo da vidi o čemu to Lukey priča. Žena se sad već približila, ali to više nije bila Naomi. Bila je to Ardelia. Bila je u trenčkotu boje zimskog olujnog oblaka. Kolica joj nisu, kako je tvrdio Lukey, bila puna Slim Jimsa, nego tisućama isprepletenih vlati crvenog sladića. Na Samove oči, Ardelia je uhvatila šaku toga i nabila je u usta. Zubi joj više nisu bili umjetni, bili su dugi i nezdrave boje. Samu su izgledali kao vampirski zubi, jer su bili i oštri i užasno jaki. Napravila je grimasu i zagrizla u zalogaj slatkiša. Briznula je jarka krv, poškropila ružičasti oblak u zraku smiraja i zakapala joj niz bradu. Otkinuti komadići sladića popadali su po korovom obraslom tlu, dok je iz njih još brizgala krv.

Podigla je šake koje su se pretvorile u zavinute pandže.

"Izgubioooooo si KNJIHGEEEEE!!" zavrištala je i nasrnula na Sama.

118

5

Sam se probudio u trzaju, bez daha. Svu je posteljinu iščupao iz ležišta, i svu je shrpao pri dnu kreveta u znojnu loptu. Izvana je, ispod spuštene rolete, virilo prvo svjetlo novoga dana. Sat je na ormariću pokazivao 5.53 ujutro.

Ustao je i na oznojenoj koži osjetio osvježenje hladnoga zraka, pa otišao u kupaonicu i pomokrio se. Glava ga je boljela na nekakav neodređen način, bilo od rane doze konjaka, ili od muka što mu ih je zadao san. Otvorio je ormarić s lijekovima, popio dva aspirina, pa se otklimatao natrag u postelju. Poravnao je posteljinu kako je najbolje znao i umio, osjećajući ostatke noćne more u svakom vlažnom pregibu plahte. Više nije mogao zaspati - to mu je bilo jasno - ali je bar mogao ostati ležati tako dok se mora ne počne razilaziti.

Kad mu je glava dotakla jastuk, najednom je shvatio da zna i nešto drugo, nešto neočekivano i zapanjujuće kao što je to bila i njegova nenadana spoznaja da je žena na plakatu Dronjavoga Davea bila njegova honorarna tajnica. A to je novo razumijevanje imalo i nekakve veze s Dronjavim Daveom... i Ardelijom Lortz.

To je zbog tog sna, pomislio je. U njemu sam to otkrio.

Potom je pao u dubok, prirodan san. Nije više bilo snova, i kad se probudio, bilo je već skoro jedanaest. Crkvena su zvona zvala vjernike na misu, a vani je bio krasan dan. Od pogleda na svo to sunce što je ležalo

119

po svoj toj blistavoj mladoj travi, osjetio se ne samo lijepo; osjetio se skoro kao da se ponovno rodio.

120

Glava osma Angle Street (II)

1

Priredio si je doručak-ručak - narančin sok, omlet od tri jaja i s puno mladoga luka i mnogo jake kave - pa pomislio kako bi možda trebao ponovno otići do Angle Streeta. Još se sjećao trenutka prosvjetljenja što ga je iskusio za kratkog budnog razdoblja i bio je savršeno siguran da je ta predodžba ispravna, no ipak se pitao želi li on doista i dalje istjerivati tu ludoriju.

U jarkom svjetlu proljetnoga jutra, strahovi su mu se prethodne noći činili i dalekima i apsurdnima, i zato je osjetio jaku napast - skoro potrebu - da u sve to naprosto ne dira. Nešto mi se dogodilo, pomislio je, nešto za što ne postoji razumno, racionalno objašnjenje. I pitanje je glasilo: I što onda?

On je o tome već čitao, o duhovima i predosjećajima i opsjednutostima, no sve ga je to zanimalo najmanje što je uopće moguće. Povremeno bi pogledao kakav film strave i užasa, no dalje od toga nije išao. Sam je bio praktičan čovjek, paranormalnim epizodama nije mogao naći nikakvu praktičnu svrhu... ukoliko se doista ne događaju. A on je doživio... no dobro, nazovimo to, u nedostatku bolje riječi, događaj. I sad je taj događaj gotov. Zašto da sve na tome i ne ostane?

121

Zato što je ona rekla da hoće da joj sutra vratim knjige - što ćemo s tim?

Ali to sad nad njim više nije imalo moći. Usprkos poruci što ju je bila ostavila na telefonskoj sekretarici, Sam više nije sasvim vjerovao u Ardeliju Lortz.

Ali ono što ga jest zanimalo, bila je zapravo vlastita reakcija na sve što se dogodilo. Najednom se prisjetio sata biologije na koledžu. Profesor je počeo s tvrdnjom da ljudsko tijelo raspolaže vrlo djelotvornom metodom suzbijanja stranih organizama. Sam se sjećao kako je profesor rekao da su ljudi, zbog činjenice da loše vijesti - rak, gripa, zarazne spolne bolesti poput sifilisa - zaposijedaju sve naslove, skloni vjerovanju da su mnogo osjetljiviji prema bolestima nego što to uistinu jesu. "Ljudsko tijelo", rekao je profesor, "raspolaže vlastitim Zelenim beretama. Kad neki autsajder napadne ljudsko tijelo, moje dame i gospodo, reakcija je tih snaga brza i nemilosrdna. Bez milosti ni prema kome. Bez te vojske izvježbanih ubojica, svaki bi od nas umro dvadeset puta još u prvoj godini života."

Prvenstvena tehnika kojom se tijelo služi da bi se riješilo zavojevača jest izolacija. Osvajače najprije okružuje, odsijeca od životno potrebnih hranjivih tvari, a onda ih ili pojede, ili pomlati, ili umori glađu. A sad je Sam počeo otkrivati - ili bar vjerovati da to čini - da se i svijest, kad je napadnuta, služi savršeno istom tehnikom. Sjećao se mnogih zgoda kad mu se činilo da će ga gripa srušiti u krevet, no ujutro bi se probudio sasvim zdrav. Tijelo je obavilo svoj posao. Opaki je rat trajao i dok je on spavao, i osvajači su bili zbrisani do posljednjeg čovjeka... ili klice. Bili su pojedeni, umlaćeni ili umoreni glađu.

122

Sinoć je iskusio mentalni ekvivalent nadolazeće gripe. A jutros je taj zavojevač, koji je ugrozio njegovo jasno, racionalno percipiranje, već bio okružen. Odsječen od izvora hranjivih tvari. Sve je dalje samo pitanje vremena. A dio je njegove svijesti upozoravao ostatak da, dalje istražujući taj slučaj, možda samo hrani neprijatelja.

Eto kako se to zbiva, pomislio je. Eto zašto svijet nije pun izvještaja o neobičnim zbivanjima i neobjašnjivim pojavama. Svijest ih iskusi... neko vrijeme oko njih obigrava... i potom prelazi u protunapad.

Pa ipak je bio radoznao. To je bilo jedno. I ne kaže li se, ne samo da radoznalost ubija mačku, nego da se i pas vraća gdje je dobro ručao.

Ali tko? Tko to veli?

To nije znao... ali je mislio da bi to mogao otkriti. U mjesnoj knjižnici. Dok je odnosio tanjure do slivnika, Sam se malo nasmiješio. I otkrio da je već donio odluku: tu će ludoriju ipak potjerati bar još malo.

Sasvim malo.

2

123

Sam je u Angle Street stigao negdje oko dvanaest i pol. Kad je na prilaznoj stazi opazio parkirani Naomin stari plavi Datsun, to ga baš nije strašno iznenadilo. Parkirao se iza njega, izašao, pa se klimavim stubama uspeo kraj natpisa koji ga je upozoravao da boce što ih nosi sa sobom baci u bure za smeće. Pokucao je, ali odgovora nije bilo. Gurnuo je vrata, i pred njim se otkrio širok hodnik lišen svakog pokućstva... ukoliko se izuzme javni telefonski aparat negdje na pola puta. Tapete su bile čiste, ali izblijedjele. Sam je opazio da su ih na jednomu mjestu popravljali selotejpom.

"Ima koga?"

Odgovora nije bilo. Ušao je, osjećajući se pomalo uljezom, pa krenuo hodnikom. Prva vrata lijevo vodila su u zajedničku prostoriju. Na vrata su čavlićima bila pričvršćena dva natpisa.

TU ULAZE BILLOVI PRIJATELJI!

glasio je prvi. Ispod njega je bio drugi, koji se Samu učinio istodobno i krajnje mudrim i izuzetno glupim. On je glasio:

VRIJEME TROŠI VRIJEME.

Zajednička je prostorija bila namještena rasparenim, odbačenim stolicama i dugom sofom popravljenom ljepljivom vrpcom - ali ovaj put električarskom. Na zidovima je bilo još nekoliko natpisa. Na stoliću kraj TV-a bio je postavljen aparat za crnu kavu. Oba su aparata bila isključena.

124

Sam je nastavio kroz hodnik pa produžio kraj stepenica, osjećajući se pritom kao uljez više no ikada. Pogledao je u tri preostale prostorije što su se otvarale prema hodniku. U svima se namještaj sastojao od samo dva jednostavna poljska kreveta, i ni u jednoj nije bilo nikoga. Sobe su bile skrupulozno čiste, no ipak su pričale svoje priče. Jedna je vonjala po laštilu. Druga je duboko zaudarala po nekakvoj bolesti. U ovoj je sobi ili nedavno netko umro, pomislio je Sam, ili će to uskoro netko učiniti.

Kuhinja, u kojoj također nije bilo nikoga, bila je na drugom kraju hodnika. Bila je to velika, sunčana prostorija u kojoj je izblijedjeli linoleum pokrivao pod u nepravilnim dinama i dolinama. Nišu je ispunjao orijaški štednjak na kombinirano loženje - drva i plin. Sudoper je bio star i dubok, a boja je emajla bila nagrđena mrljama hrđe. Pipe su imale staromodne ručice, nalik na propelere. Kraj ostave je stajao prastari stroj za rublje Maytag, a kraj njega sušilica Kenmore na plinski pogon. U zraku se još osjećao lagani miris sinoćnjega prepečenoga graha. Samu se ta prostorija dopala. Govorila mu je o novčićima koji su se stiskali do vriska, ali je govorila i o ljubavi i brizi kao i teško stečenoj, pa makar i oskudnoj sreći. Podsjetila ga je na bakinu kuhinju, a to je bilo lijepo mjesto. I sigurno.

Na starom hladioniku Amana, restoranske veličine, bila je magnetizirana pločica s natpisom:

BOG BLAGOSLOVIO NAŠ BEZCUGI DOM.

125

Vani je začuo glasove. Prešao je kuhinju i pogledao kroz prozor, danas otvoren, kako bi u ovakve tople proljetne dane primamio blagi povjetarac.

Na stražnjoj tratini kuće u Angle Streetu pojavile su se prve krpice zelenila; u dnu okućnice, kraj tankog pojasa tek propupala drveća, lijeni je povrtnjak čekao toplije dane. Lijevo se, u nježnom luku, povijala odbojkaška mreža. Desno su bile dvije rupe za igru bacanja potkovica, i u njima je već počeo nicati korov. Nije to bilo nikakva razmetljiva okućnica - u ovo doba godine, malo ih je takvih u provinciji i bilo - ali je Sam opazio da su je pregrabljali bar jednom otkako je snijeg otpustio svoj zimski stisak, a nije bilo ni pepela, iako se na samo petnaest metara od vrta vidio čelični bljesak željezničkih tračnica. Stanovnicima Angle Streeta baš nije puno toga bilo na brizi, ali o onom što im je bilo, doista su i brinuli.

Između odbojkaške mreže i rupe za ubacivanje potkovica u nepravilnom je krugu, u sklopivim kamperskim stolicama, sjedilo desetak ljudi. Sam je prepoznao Naomi, Dave, Lukeyja i Rudolpha. Trenutak je potom shvatio da prepoznaje i Burta Iversona, najuspješnijega advokata u Junction Cityju, kao i Elmera Baskina, bankara koji nije došao u Rotary Club na njegov govor, ali mu je poslije ipak čestitao. Vjetar je dolazio u zapusima, pa otpuhivao domaćinski karirane zavjese što su visjele sa svih strana prozora kroz koji je Sam pogledao. A on je mrsio i Elmerovu srebrnu kosu. Elmer je okrenuo lice prema suncu i nasmiješio se. Sama se dojmilo jednostavno zadovoljstvo što ga je ugledao ne na Elmerovu licu. U tom je trenutku on bio i više i manje od najbogatijeg

126

malogradskoga bankara; on je predstavljao sve ljude koji su pozdravili proljeće nakog duge, hladne zime, sretne što su još živi, u komadu i što ih ništa ne boli.

A snažno ga se dojmio i osjećaj nestvarnosti. Dovoljno je iščašeno bilo već i to što je Naomi Higgins bila tu, i pravila društvo beskućnim pijandurama Junction Cityja - pritom čak i pod drugim imenom. Rasap je svijesti izazivalo i otkriće da su tu i najugledniji gradski bankar i jedan od najpronicljivijih pravnih orlova u gradu.

Čovjek u iskrzanim zelenim hlačama i puloveru Cincinnati Bengalsa podigao je ruku. Rudolph je na nj pokazao prstom. "Zovem se John, i ja sam alkoholičar", rekao je čovjek u puloveru Bengalsa.

Sam se hitro odmaknuo od prozora. Lice mu je gorjelo. Sad se više nije osjećao samo kao uljez, nego i kao uhoda. Pretpostavljao je da svoje nedjeljne podnevne antialkoholičarske susrete vjerojatno održavaju u zajedničkoj prostoriji - na što je upućivao bar lonac za kavu - no vrijeme je danas bilo tako lijepo da su iznijeli stolice. Mogao se okladiti da je to Noamina ideja.

Sutra ujutro idemo u crkvu, rekla je gospođa Higgins, a popodne je prvi piknik baptističke mladeži. Naomi je obećala da će pomoći. Upitao se zna li gospođa Higgins da njezina kći popodne provodi s alkićima, a ne s baptistima, kako bi trebala. Sad je povjerovao da je shvatio i zašto je Naomi tako naglo zaključila da su dva sastanka sa Samom Peeblesom bila sasvim dovoljna. Tad je bio pomislio da se iza toga kriju vjerski razlozi, a Naomi nije nikad ni pokušala dati

127

naslutiti išta drugo. Ali nakon prvog sastanka, kad su otišli u kino, ona je pristala da s njim iziđe još jednom. Ali nakon tog drugog sastanka, najednom je utrnulo svo romantično zanimanje što ga je gajila prema njemu. Ili se bar tako činilo. Na drugom ju je sastanku odveo na večeru. I naručio vino.

Mislim, za ime Božje - kako sam mogao znati da je ona alkoholičar? Zar sam telepat?

Odgovor je, dakako, glasio da on to nije mogao znati... ali mu se lice svejedno još jače zažarilo.

No možda ipak nije riječ o cugi... ili samo o cugi. Možda ona ima i drugih problema.

A onda je otkrio kako se pita i što bi se dogodilo kad bi Burt Iverson i Elmer Baskin, obojica snažni muškarci, otkrili da on zna da su članovi najvećeg tajnog društva na svijetu. Možda ništa; o AA-ima nije znao dovoljno da bi u to mogao biti siguran. No dvoje je ipak znao: da drugo A znači anoniman, i da su to ljudi koji bi, da im se prohtije, mogli sa zemljom sravniti sve njegove novoiznikle poslovne ambicije.

Sam se odlučio pokupiti što je brže i tiše moguće. Njemu na čast treba reći da iza te odluke nisu stajali samo osobni razlozi. Ljudi što su sjedili tu, na stražnjoj tratini Angle Streeta, imali su jedan zajednički, ozbiljan problem. On je to otkrio slučajno; ali nije kanio ostati i namjerno - prisluškivati.

Kad je ponovno krenuo hodnikom, na javnom je telefonu ugledao hrpicu izrezanoga papira. U zid je, na čavlu i kratkoj uzici, visio okrajak olovke. Ponesen

128

najednom nadošlim porivom, dohvatio je list papira i na njemu velikim slovima hitro ispisao poruku.

Dave, svratio sam jutros do tebe, ali nije bilo nikoga. Volio bih s tobom popričati o ženi koja se zove Ardelia Lortz. Nešto mi govori da ti znaš tko je ona, i nestrpljiv sam da o njoj doznam nešto više. Hoćeš li me, bude li prilike, nazvati popodne ili podveče? Broj je 555-8699. Puno hvala.

Potpisao se na dnu, presavio list popola, i onda na tome napisao Daveovo ime. Kratko je promislio o tome da li da se vrati u kuhinju i ostavi ga na šanku, ali nije želio da se nitko od njih - a najmanje Naomi - zabrine da ih je možda vidio pri njihovim čudnim, no možda ipak korisnim pobožnostima. Umjesto toga ga je postavio na TV u zajedničkoj prostoriji, i to tako da je Daveovo ime okrenuo prema vratima. Pomislio je da kraj njega postavi četvrt dolara za telefon, ali je odustao. Dave bi to mogao shvatiti krivo.

Potom je otišao, sretan što se ponovno našao na suncu, i to neotkriven. Kad se vratio u svoj automobil, ugledao je naljepnicu na Naominu Datsunu.

BOŽE DAJ, BOGU SE DAJ,

pisalo je na njoj. "Bolje Bog nego Ardelia", promrmljao je Sam, pa se

natraške prilaznom stazom vratio na cestu.

129

3

Negdje podveče, prekinuti je počinak protekle noći počeo pokazivati posljedice, pa ga je obuzela strašna pospanost. Uključio je TV, pronašao prijateljsku bejzbolsku utakmicu što je polako kaskala prema osmoj rundi, pa legao na sofu i skoro trenutno zadrijemao. Telefon je zazvonio prije nego što je drijem i stekao ikakve izglede da se u spirali sunovrati u pravi san, i Sam se morao javiti, osjećajući se smušeno i dezorijentirano.

"Halo?"

"O toj ženi ne biste trebali govoriti", rekao je Dronjavi Dave bez ikakva uvoda. Glas mu je drhtao na samom rubu samosvladavanja. "O njoj ne biste smjeli ni misliti."

Koliko ćete nam dugo vi bezbožni pogani bacati tu ženu u lice? Mislite da je to smiješno? Mislite da je to duhovito?

Sva je Samove snenosti nestalo u trenutku.

"Dave, pa što je s tom ženom? Ljudi o njoj ili ništa ne znaju, ili reagiraju kao da je ona sam vrag. Tko je ona? Što je ona, dođavola, učinila, da svi tako šiznete na njen spomen?"

Uslijedilo je dugo razdoblje šutnje. Sam je pričekao da ono prođe, dok mu je srce divlje lupalo u grlu i grudima. Da mu u uhu nije bio težak i isprekidan Daveov dah, pomislio bi da se veza prekinula.

130

"Gospodine Peebles", rekao je on napokon, "kroz tolike ste mi godine zaista puno pomogli. Vi i još neki pomogli ste mi da ostanem na životu, kad ni sam nisam znao da li mi se uopće živi. Ali o toj kuji ne mogu govoriti. Ne mogu. A ako vam je do vlastita dobra, onda ni vi nećete o njoj govoriti ni s kim."

"To zvuči kao prijetnja." "Ne!" odvratio je Dave. Bio je više nego iznenađen;

glas mu je bio upravo šokiran. "Ne... ja vas samo upozoravam, gospodine Peebles, kao što bih učinio da vas vidim kako se motate oko starog bunara, toliko obrasla da se ne vidi rupa. Nemojte o njoj pričati i nemojte o njoj ni misliti. Neka mrtvi ostanu mrtvi." Neka mrtvi ostanu mrtvi.

To ga u izvjesnom smislu i nije iznenadilo; sve što se bilo dogodilo (s izuzetkom, možda, poruke ostavljene na telefonskoj sekretarici) ukazivalo je na isti zaključak: da Ardelia Lortz nije više među živima. On - Sam Peebles, malogradski trgovac nekretninama i agent osiguranja - razgovarao je i ne znajući s utvarom. Razgovarao s njom? Vraga! Poslovao s njom! On je njoj dao dva dolara, a ona njemu člansku iskaznicu.

I zato se baš i nije iznenadio... ali mu je iz bijele autoceste kičme ipak počeo zračiti led. Spustio je pogled i opazio kako mu se na rukama dižu blijede točkice ježuraca.

Nisi smio u to dirati, zavapio je dio njegove svijesti. Nisam li ti to već rekao?

"Kad je ona umrla?" upitao je Sam. Glas mu je u vlastitim ušima zazvučao tupo i beživotno.

131

"Gospodine Peebles, ja o tome ne želim razgovarati!" Daveov je glas zazvučao skoro izbezumljeno. Glas mu je zadrhtao, poskočio u viši registar, skoro falset, i tu se rascijepio. "Molim vas!"

Daj mu mira, povikao je Sam ljutito na samoga sebe. Nema li on i bez tog sranja dovoljno problema u životu?

Da. A mir mu je i mogao dati - jer je u gradu zacijelo bilo i ljudi spremnih da pričaju o Ardeliji Lortz... to jest, ako uspije pronaći način da im se približi, a da oni pritom ne požele pozvati one ljude s mrežama za leptire. Ali bilo je tu i još nešto, nešto na što mu je pouzdano mogao odgovoriti vjerojatno samo Dronjavi Dave.

"Jednom si radio i nekakave plakate za knjižnicu, istina? Čini mi se da sam ti po onom plakatu, što si ga jučer radio na verandi., prepoznao stil. Zapravo sam skoro siguran. Na jednom je prikazan dječačić u crnom automobilu. I muškarac u trenčkotu... knjižnički policajac. Jesi li ti..."

Prije nego što se i mogao završiti, Dave je ispustio takav krik i stida i bola i straha da je Sam smjesta ušutio. "Dave, ja..."

"Pustite to!" zaplakao je Dave. "Ne mogu se svladati, zato vas molim, pustite to..."

Njegov se plač najednom stišao, i začuo se škrobot, jer je netko očito preuzeo slušalicu.

"Prestanite", rekla je Naomi. I njen je glas bio na rubu suza, no također i vrlo gnjevan. "Ne možete li naprosto prestati, vi užasni čovječe?"

132

"Naomi..."

"Kad sam ovdje, zovem se Sarah", rekla je polako, "ali vas jednako mrzim pod oba imena, Same Peeblesu. Nikad više neću u vaš ured stupiti nogom." Glas joj se počeo dizati. "Zašto mu ne date mira? Zašto morate prekapati ta stara govna? Zašto?"

Najednom izgubivši živce, jedva se svladavajući, Sam je odgovorio:

"Zašto ste me poslali u knjižnicu? Ako nisi htjela da je upoznam, Naomi, zašto si me uopće poslala u knjižnicu?" Na drugom je kraju linije Naomi samo progutala zrak.

"Naomi? Zar ne bismo..."

Začuo se škljocaj; Naomi je spustila slušalicu.

Veza prekinuta.

4

Sam je ostao sjediti u radnoj sobi do skoro devet i pol. Pritom je gutao Tumove i ispisivao ime za imenom na istom onom bloku na kojem je napravio i prvopis svojega govora. Svako bi ime nakratko pogledao, pa ga prekrižio. Šest godina mu se činilo dugim vremenom za provesti na jednome mjestu... bar do večeras. Večeras mu se to razdoblje učinilo mnogo kraćim - kratkim, recimo, kao vikend.

Craig Jones, napisao je.

133

Zagledao se u to ime i pomislio: Craig bi mogao znati za

Ardeliju... ali bi on sigurno želio znati zašto me to zanima.

Poznaje li Craiga dovoljno da bi na to pitanje mogao ispravno odgovoriti? Odgovor je na to pitanje bio čvrsti ne. Craig je bio jedan od najmlađih advokata u Junction Cityju, pravi štreberčić. Zajedno su bili na nekoliko poslovnih ručaka... a tu je, dakako, bio i Rotary Club - Craig ga je jednom zgodom bio pozvao čak i kući na večeru. Kad bi se slučajno sreli na ulici, popričali bi srdačno, gdjekad o poslovima, no mnogo češće o vremenu. Ali kad se sve to zbroji, ipak se ne dobiva prijateljstvo, i ako je nakanio čitavu tu ludu priču istresti pred nekoga, onda je to želio učiniti pred prijateljem, a ne suradnikom koji ga je nakon drugog džin-fiza nazivao starim pajdašem.

Tako je s liste izbrisao Craigovo ime.

Otkako je došao u Junction City sklopio je zapravo samo dva prisna prijateljstva, i to jedno s pomoćnikom doktora Meldena, a drugo s gradskim murjakom. Russ Frame, njegov medicinski prijatelj, početkom je 1989- odskočio u bolje plaćenu obiteljsku praksu u Grand Rapidsu. A od prvoga siječnja, Tom Wycliffe je bio nadzornik Odbora za kontrolu prometa Državne patrole Iowa. Od tada je s obojicom izgubio vezu - on je sporo sklapao prijateljstva, a nije ih bio vičan ni održavati.

Što ga, zapravo, ostavlja na čemu? To Sam nije znao. Ali je zato znao da ime Ardelije

Lortz na neke ljude u Junction Cityju djeluje poput naramka dinamita. On je znao - ili vjerovao - da se s

134

njom susreo, živom ili mrtvom. Nije se mogao uvjeriti čak ni da se susreo s nekom njezinom rodicom, ili nekom ludom koja sebe samo zove tim imenom. Jer...

Mislim da sam susreo utvaru. Zapravo mislim da sam susreo utvaru u utvari. Mislim da je knjižnica u koju sam ušao bila knjižnica Junction Cityja kakva je bila dok je Ardelia Lortz još bila živa i dok je upravljala tom ustanovom. I mislim da je baš zato sve djelovalo tako sablasno i izvan pameti. To nije bilo nikakvo putovanje kroz vrijeme, bar ne kako ja to zamišljam. Bilo je to više kao da sam na trenutak zakoračio u limb. I bilo je stvarno. Siguran sam da je bilo stvarno.

Zastao je i zabubnjao prstima po stolu.

Ali odakle me nazvala? Imaju li u limbu telefone?

Dugi se trenutak zagledao u listu prekriženih imena, pa onda polako iz bloka izderao žućkasti list. Zgužvao ga je i bacio u koš za smeće.

Trebao si to pustiti na miru, nastavio se jadati dio njega.

Ali nije. I što sad?

Nazovi nekoga kome vjeruješ. Nazovi Russa Framea ili Toma Wycliffea. Samo digni slušalicu i okreni broj.

Pa ipak to nije htio učiniti. Ili bar ne večeras. Priznao je sebi da je to iracionalan, napol praznovjeran osjećaj - u zadnje je vrijeme preko telefona i primio i dao mnogo neugodnih informacija, ili mu se to bar činilo - a bio je i preumoran da bi se s tim večeras hvatao u koštac. Kad bi se mogao jednu noć pošteno naspavati (a mislio je da bi to i mogao, ako bi noćnu svjetiljku

135

opet ostavio upaljenu), možda bi mu sutra ujutro, kad bude svježiji, moglo na um pasti nešto bolje, nešto konkretnije. A poslije, vjerovao je da će uspjeti popraviti mostove s Naomi Higgins i Daveom Duncanom - ali je najprije morao otkriti kakvi su to uopće mostovi.

Ako može.

136

Glava deveta Knjižnički policajac (I)

Ovaj je put spavao dobro. Ništa nije sanjao, u ujutro mu je pod tušem lako i prirodno došla ideja, onako kako ideje gdjekad dolaze kad je čovjeku tijelo odmoreno a svijest još nije budna dovoljno dugo da se sva zaplete u puna kola govana. Javna knjižnica nije bila jedino mjesto na kojem se moglo doći do informacije, a kad je riječ o mjesnoj povijesti - suvremenoj mjesnoj povijesti - kakva ga je zanimala, onda nije bila čak ni najbolje.

"Gazette!" uskliknuo je, pa gurnuo glavu pod sapnicu tuša i s nje sprao sapunicu.

Dvadeset minuta potom već je bio u prizemlju, i do potpune su mu odjevenosti manjkali još samo kravata i sako. Sjedio je u radnoj sobi i pio kavu. Pred njim je ponovno bio blok, i na njemu začetak novoga popisa.

1. Ardelia Lortz - Tko je ona? Ili tko je bila?

2. Ardelia Lortz - Što je radila?

3. Javna knjižnica Junction City - Renovirana? Kada? Slike?

U tom je trenutku zazvonilo na vratima. Kad se dizao da otvori, pogledao je na sat. Bilo je osam i pol, vrijeme da krene na posao. Do uredništva bi Gazette

137

mogao skoknuti u deset sati, kad obično odlazi na kavu, i pregledati starije brojeve. Koje? Još je to premetao po glavi - neki bi vjerojatno prije urodili plodom od drugih - i pretraživao džepove tražeći sitniš za dostavljača novina. Zvono se ponovno oglasilo.

"Ma evo me, Keith, već trčim!" doviknuo je, stupio u malo predsoblje kuhinje i uhvatio se za kvaku. "Daj, izbušit ćeš mi rupu u tom vražjem..."

U tom je času podigao pogled i ugledao kako se iza prozračne zavjese, obješene preko prozora na vratima, uzvisuje lik mnogo veći od Keitha Jordana. Misli su mu bile zaokupljene, i više su se bavile danom što je bio pred njim negoli tim ponedjeljnim ritualom plaćanja novinskoga dostavljača, ali mu se u tom trenutku ipak kroz raštrkane misli probilo šilo za led čistoga užasa. Nije mu morao ni vidjeti lice; već je i kroz zavjesu prepoznao oblik, tjelesni stas... i trenčkot, naravno.

Usta mu je preplavio okus crvenoga sladića, prodoran, sladak, koji je tjerao na povraćanje.

Ispustio je kvaku, ali trenutak prekasno. Brava je škljocnula i oslobodila se, i u trenutku kad se to dogodilo, lik što je stajao na stražnjem trijemu ramenom je otvorio vrata. I odbacio Sama natraške u kuhinju. Zamlatarao je rukama da sačuva ravnotežu, i uspio srušiti na pod sva tri kaputa što su visjela na klinčanici u predsoblju.

Knjižnički je policajac stupio unutra, umotan u vlastiti džep hladnoga zraka. Zakoračio je polako, kao da mu na raspolaganju stoji sve vrijeme svijeta, pa za sobom zatvorio vrata. U jednoj mu je ruci bio Samov

138

primjerak Gazette, uredno smotan i presavijen. Podigao ga je kao palicu.

"Donio sam vam novine", rekao je knjižnički policajac. Glas mu je bio čudno dalek, kao da do Sama dopire kroz debelo staklo. "Htio sam i platiti malom, ali ššini mi se da mu se bašš jako ššurilo. Pitam se zaššto."

Krenuo je prema kuhinji - prema Samu, koji se šćućurio uz šank i zapiljio se u uljeza golemim, šokiranim očima užasnutoga djeteta, očima sirotog četveroškolca Glupoga Gustava.

Ja to samo zamišljam, pomislio je Sam, ili imam noćnu moru - moru tako užasnu da je prema njoj ono što sam doživio pretprošle noći slatko snivanje.

Ali to nije bila noćna mora. Bilo je jezivo, ali nije bila mora. Sam se imao vremena ponadati da je ipak samo poludio. Ludilo baš nije valjuškanje po plaži, ali ništa nije moglo biti groznije od te čovjekolike stvari koja mu je unišla u kuću, tog stvora što je hodao u vlastitom klinu zime.

Samova je kuća bila stara i stropovi su joj bili visoki, ali je knjižnički policajac u predsoblju morao pognuti glavu, a čak se i u kuhinji glava njegova sivog pustenog šešira skoro očešala o strop. Što znači da je imao preko dva i dvadeset.

Tijelo mu je bilo uvijeno u trenčkot olovne boje magle u sumraku. Koža mu je bila bijela kao papir. Lice mu je bilo mrtvo, kao da ne može shvatiti ni što su to nježnost ni ljubav ni milosrđe. Usta su mu bila usađena u crte krajnjeg, bestrasnog autoriteta, i Sam je jedan zbunjeni trenutak pomislio kako izgledalaju kao

139

zatvorena vrata knjižnice, kao izrez usta na licu granitnoga robota. Oči knjižničkog policajca bile su srebrni krugovi izbušeni sitnom sačmom. Okruživalo ih je ružičasto-crveno meso za koje se činilo da će svaki čas prokrvariti. Nije imao trepavica. A najgore je od svega bilo ovo: to je lice Samu bilo poznato. Činilo mu se da se sad nije po prvi put skutrio od strave pred tim crnim pogledom, i duboko negdje u svijesti, Sam je začuo glas, s najsitnijom primjesom šušljetanja, kako mu govori: Požži sa mnom, sine... ja sam polissajac.

Preko geografije tog lica bila je položena brazgotina baš kao u Samovoj mašti - preko lijevoga obraza, ispod lijevoga oka, preko mosta nosa. Izuzme li se brazgotina, bio je to čovjek s plakata... no je li baš on? U to više nije bio siguran.

Požži sa mnom, sine... ja sam polissajac.

Sam Peebles, maza Rotary kluba Junction Cityja, na ovo je smočio gaće. Osjetio je kako mu mjehur popušta u toplom gejziru, no to se činilo daleko i nevažno. Važno je bilo samo to da mu je u kuhinji bilo čudovište, a kod tog je čudovišta najstrašnije bilo to što mu je Sam umalo prepoznao lice. Sam je osjetio kako mu nešto u dubini svijesti počinje razvaljivati triput zaključana vrata. Ni u jednom trenutku nije pomislio na bijeg. Već sama pomisao na bijeg nadilazila je njegovu moć zamišljanja. Ponovno je bio dijete, dijete uhvaćeno krvavih ruku

(ta knjiga nije Priručnik za govornike)

kako radi nešto strašno i ružno. Umjesto da bježi (ta knjiga nije Najdraže pjesme američkog naroda)

140

polako se previo preko vlastitih mokrih prepona i srušio se između dva stolca što su stajala kraj šanka, držeći pritom slijepo ruke nad glavom

(ta je knjiga)

"Ne", rekao je hrapavim glasom, lišenim svake snage. "Ne, molim vas - ne, molim vas, molim vas, nemojte me, molim vas, bit ću dobar, molim vas, nemojte me tako."

Čitav se sveo samo na to. Ali to i nije bilo važno; orijaš u trenčkotu boje magle

(ta je knjiga Crna Strijela Roberta Louisa

Stevensona) stajao točno nad njim.

Sam je oborio glavu. Kao da teži tisuću funti. Zagledao se u pod i počeo nesuvislo moliti Boga da - kad skupi snage da podigne glavu - tog čovjeka više ne bude pred njim.

"Pogledaj me u oči", zatražio je od njega daleki, gromoglasni glas. Bio je to glas zloga božanstva.

"Ne", vrisnuo je Sam piskavim glasom bez daha, pa briznuo u očajnički plač. Nije to bio samo strah, iako je i strah bio sasvim stvaran i sasvim gadan. Odvojeno od njega tekla je duboka hladna struja djetinje strave i djetinjega srama. Taj se osjećaj, poput otrovnoga sirupa hvatao svega čega se nije usudio prisjetiti, nečega što je imalo nekakve veze s knjigom koju nije nikad pročitao: Crna Strijela Roberta Louisa Stevensona.

Pras!

141

Nešto ga je lupilo u glavu i on je vrisnuo. "Gledaj me u oči!" "Ne, molim vas, nemojte me siliti", zavapio je Sam.

Pras!

Podigao je pogled, i gumenom rukom zaklonio oči iz kojih je lijevalo kao iz kabla, taman na vrijeme da vidi kako se ruka knjižničkoga policajca ponovno spušta.

Pras!

Udarao je Sama njegovim vlastitim smotanim primjerkom Gazette, i pljuskao ga onako kako se pljuska nemarno štene kad se popiški po podu.

"Tako je bolje", rekao je knjižnički policajac. Nacerio se, usne su mu se razdvojile pokazujući vrške oštrih zuba, zuba koji su bili skoro koljači. Posegnuo je u džep trenčkota pa izvadio kožnatu lisnicu. Trzajem ju je otvorio i razotkrio čudnu zvijezdu s mnogo krakova. Zasvjetlucala je u bistrom jutarnjem svjetlu.

Sam više nije imao snage da skrene pogled s tog nemilosrdnog lica, s tih srebrnih očiju sa sićušnim zjenicama prostrijeljenim ptičjom sačmom. Cmizdrio je i znao da više nema snage s tim ni prestati.

"Imaž dvije naže knjige", rekao je knjižnički policajac. Glas kao da je i dalje dolazio iz daljine, ili iza debeloga stakla. "Gospožža Lorth se jako ljuti na vas, gosspodine Peebles."

"Izgubio sam ih", odgovorio je Sam i rasplakao se još jače.

142

Pomisao je da bi o (Crnoj Strijeli) tim knjigama

mogao lagati, ili lagati uopće o ičemu, nije mu ni došla

u glavu. U njemu je bio sav autoritet, sva moć, sva sila.

On je bio sudac, porota i krvnik.

Gdje je pazikuća? upitao se Sam nesuvislo. Gdje je pazikuća koji pregledava brojčanike i potom se vraća u svijet duševno zdravih? U svijet u kojem se takve stvari ne mogu dogoditi?

"Ja... ja... ja..." "Ne služaju mi se tvoje glupe izzprike", odgovorio je

knjižnički policajac. Zamahom je zatvorio kožnu lisnicu i gurnuo je u desni džep. Istodobno je posegnuo u lijevi džep pa izvadio nož duge i oštre oštrice. Sam, koji je tri ljeta zarađivao za koledž kao skladištar, smjesta ga je prepoznao. Bio je to nož za rezanje kartona. Nema sumnje da takav nož imaju sve knjižnice u Americi. "Imaž vremena do ponošši. I onda..."

Nagnuo se prema njemu i pružio nož u bijeloj, mrtvačkoj ruci. Ledena ljuska zraka pogodila je Sama u lice i odrvenila ga. Pokušao je kriknuti i uspio ispustiti samo staklasti šapat nijemoga zraka.

Vršak ga je oštrice bocnuo u vrat. Učinilo mu se kao da ga je bocnula ledena siga. Iscurila je samo jedna skrletna kap i onda se smrznula, sićušno biserno sjeme krvi.

"... tada dolazim opet." Knjižnički je to policajac izgovorio svojim neobičnim glasom, zaobljenim šušljetanjem. "Bolje vam je, gospodine Peebles, našši to što ste izgubili."

143

Nož mu je ponovno nestao u džepu. Knjižnički se policajac ponovno uspravio do pune visine.

"Ima tu i jož nežto", rekao je. "Nežto ste se propitkivali, gospodine Peebles. Ne pitajte viže nižta. Ježte li me shvatili?"

Sam je pokušao odgovoriti, ali je uspio samo duboko jeknuti.

Knjižnički se policajac počeo prigibati, i gurati pred sobom ledeni zrak onako kako ravni pramac teglenice odguruje komad leda na rijeci.

"Ne gurajte noss u ono žto vas se ne tišše. Ježte li me shvatili?"

"Da!" vrisnuo je Sam. "Da! Da! Da!"

"Odliššno. Jer ja gledam. I nižam sam."

Okrenuo se, zašuškao trenčkotom, i ponovno prošao kuhinjom, na putu prema izlazu. Za Sama nije prištedio ni jedincati pogled preko ramena. Izlazeći je prošao kroz jarku krpu jutarnjega sunca, i sad je Sam ugledao nešto čudesno i grozno: knjižnički policajac nije bacao sjenu.

Stigao je do stražnjih vrata. Dohvatio je kvaku. I ne okrenuvši se, rekao je tihim, jezivim glasom:

"Ako mc ne ššelite vidjeti opet, gožpodine Peebles, tad nažžite te knjige."

Otvorio je vrata i izišao.

U trenutku kad su se vrata ponovno zatvorila i kad je na stražnjoj verandi začuo korake knjižničkoga

144

policajca, čitavu je Samovu svijest ispunila samo jedna sumanuta misao: mora zaključati vrata.

Uspio se napola pridići, i onda ga je preplavilo sivilo, i onda se srušio na nos, bez svijesti.

145

Glava deseta Kro-no-loš-ki govoreći

1

"Mo... mogu li vam čime pomoći?" upitala je žena na recepciji. Zatim je uslijedila kratka stanka, jer je i po drugi put pogledala čovjeka koji je upravo prišao pultu.

"Da", odgovorio je Sam. "Volio bih, ako je moguće, pogledati neke starije brojeve Gazzete."

"Naravno da je moguće", odgovorila je ona. "Ali - oprostite ako malo skrećem s teme - da vam nije pozlilo, gospodine? Sasvim ste požutjeli."

"Možda me je nešto ćopilo", odgovorio je Sam.

"Te su proljetne prehlade, najgore", rekla je i ustala. "Prođite kroz vrata na kraju pulta, gospodine..?"

"Peebles. Sam Peebles."

Zastala je - bila je to punačka žena od možda šezdeset godina - pa nakrivila glavu. Stavila je crveno lakirani nokat na kut usnice.

"Vi prodajete osiguranje?"

"Da, gospođo", odgovorio je on.

146

"Mislim da sam vas prepoznala. Vaša je slika prošli tjedan bila u novinama. Je li to bila nekakva nagrada?"

"Ne, gospođo", odgovorio je Sam, "nego sam održao govor. U Rotary Clubu." I dao bih sve na svijetu da mogu vratiti kazaljke, pomislio je. Trebao sam reći Craigu Jonesu neka se jebe.

"O, pa to je predivno", rekla je ona... ali je to ipak izgovorila kao da bi se u to moglo i posumnjati. "Na slici ste izgledali drukčije."

Sam je ušao kroz vrata. "Ja sam Doreen McGill", rekla je žena i ispružila

punačku ruku.

Sam ju je protresao i bilo mu je drago što su se upoznali. Ali to je zahtijevalo napor. Pomislio je kako će razgovor s ljudima - i doticanje ljudi, napose to - još dosta dugo biti jako naporno. Kao da je nestalo sve njegove stare ležernosti.

Povela ga je prema sagom pokrivenim stubama i kvrcnula prekidačem. Stepenice su bile uske, žarulja pri stropu mračna, i Sam je osjetio kako ga najednom sa svih strana ponovno počinju salijetati strahote. Dolazile su živahno, onako kako bi se obožavatelji skupljali oko nekoga tko dijeli slobodne ulaznice za nekakvu basnoslovnu rasprodanu predstavu. Dolje bi mogao biti i knjižnički policajac, i čekati ga u mraku. Knjižnički policajac s mrtvački bijelom kožom i crveno obrubljenim srebrnim očima i sitnim, no opsjedajuće poznatim šušljetanjem.

Prestani, rekao je samome sebi. A ako ne možeš prestati, onda to, za ime Božje, nekako u sebi svladaj.

147

Jer moraš. Zato što ti je to jedina šansa. Što će biti s tobom ako se više ne možeš niti spustiti stubama do najjednostavnijeg uredskog podruma? Hoćeš li se kutriti u kući u očekivanju ponoći?

"To je mrtvačnica", rekla je Doreen McGill i pokazala rukom. Ta je dama očito rabila svaku šansu da u nešto upre prstom. "Morat ćete samo..."

"Mrtvačnica?" upitao je Sam i okrenuo se prema njoj. Srce mu je baš gnusno zalupalo o rebra. "Mrtvačnica?" Dorcen McGill se nasmijala.

"Svi reagiraju isto. Jezivo, ha? Ali mi to tako zovemo. Valjda zbog nekakve šašave novinarske tradicije. Ali se ništa ne bojte, gospodine Peebles - dolje nema leševa; tu su samo kolutovi i kolutovi mikrofilmova."

U to nisam ni najmanje siguran, pomislio je Sam dok je za njom silazio sagom pokrivenim stubama. Bilo mu je jako drago što ona vodi.

Na dnu je stepenica kvrcnula čitavim redom sklopki. Na to su se upalile mnogobrojne fluorescentne svjetiljke, ugniježđene u nešto nalik iskrenutim pliticama za pravljenje leda. One su osvijetlile veliku nisku prostoriju prekrivenu sagom iste tamnoplave boje kakve su bile i stepenice. Zidovi su prostorije bili prekriveni policama s kutijicama. Uz lijevi su zid bila četiri mikročitača koji su izgledali kao futuristički fenovi za kosu. I oni su bili plavi kao i sag.

"Htjela sam vam reći da se morate potpisati u knjigu", rekla je Doreen. Ponovno je pokazala prstom, ovaj put u veliku knjigu pričvršćenu lancem za stalak kraj vrata. "Morat ćete upisati i datum, i vrijeme kad se

148

došli, a to je", pogledala je na ručni sat, "deset i dvadeset, a isto i vrijeme odlaska."

Sam se pognuo i upisao u knjigu. Ime iznad njegova glasilo je Arthur Meecham. Gospodin Meecham je tu bio 27. prosinca 1989. Prije više od tri mjeseca. Bila je to dobro osvijetljena i dobro opremljena, djelotvorno uređena prostorija koja se očito vrlo malo upotrebljavala.

"Baš je lijepo tu dolje?" upitala je Doreen samodopadno. "To je zato što savezna vlada subvencionira novinske mrtvačnice - ili knjižnice, ako vam je tako draže. A meni se sviđa baš ta riječ, to znam."

U jednom je prolazu zaplesala sjena, i Samu je srce ponovno zakucalo. No bila je to samo sjena Doreen McGill; bila se nagnula da provjeri je li ispravno upisao vrijeme i dan, a...

... ON nije bacao sjenu. Knjižnički policajac. A također...

A također, ja ne mogu tako živjeti. Ne mogu živjeti s takvim strahom. Ako to predugo potraje, gurnut ću glavu u plinsku pećnicu. O ako potraje, hoću. I nije tu riječ samo o strahu pred njim - pred tim čovjekom, pa ma što on bio. Riječ je o tome kako se osjeća svijest, o tome kako ona vrišti osjećajući kako bez pol muke od nje klizi sve u što je ikad vjerovala.

Doreen je pokazala na desni zid, gdje su tri velika sveska enciklopedijskoga formata stajala na jedinoj polici.

149

"Tu su siječanj, veljača i ožujak 1990.", rekla je. "Svakoga srpnja šaljemo prvih šest mjeseci u Grand Island, Nebraska, gdje ih mikrofilmiraju. Kad prođe prosinac, ista priča." Ispružila je punačku ruku i crveno lakiranim noktom pokazala na police, pa stala brojati od police desno prema mikro-čitaču lijevo. Činilo se da se pritom divi vlastitom noktu. "Mikrofilmovi idu tim redom, kronološki", rekla je. Izgovorila je tu riječ pažljivo, te pritom izustila nešto blago egzotično: kro-no-loš-ki. "Moderna vremena desno; davni dani lijevo."

Nasmiješila se da pokaže da je to samo šala, a možda i da mu prenese osjećaj koliko je sve to po njezinu mišljenju prekrasno. Kro-no-loš-ki govoreći, govorio je njezin smiješak, sve je to samo zezanje.

"Hvala", rekao je Sam.

"Nema na čemu. Zato smo i ovdje. Ili uz ostalo i zbog toga." Stavila je nokat na rub usana i ponovno mu uputila smiješak kao da se igra skrivača. "Znate li, gospodine Peebles, kako se barata mikročitačem?"

"Da, hvala."

"U redu. Ako vam mogu još čime pomoći, ja sam gore. Neka vas ne bude sram pitati."

"Hoćete li..." otpočeo je, a onda oštro zatvorio usta i progutao ostatak: me tu ostaviti samog?

Ona je zadigla obrvu.

"Ništa", rekao je on, i ispratio je pogledom. Morao je silom suzbiti snažnu želju da zapraši za njom. Zato što je to, bez obzira na udoban modri sag, bila samo još jedna knjižnica u Junction Cityju.

150

I zvala se mrtvačnica.

2

Sam je polako krenuo prema policama s teretom kutija s mikrofilmovima, ne znajući zapravo odakle da počne. Bio mu je jako drago što su stropne fluorescentne svjetiljke bile dovoljno sjajne da otjeraju većinu mučnih sjena po kutovima.

Nije su usudio upitati Doreen McGill zvuči li joj ime Ardelia Lortz imalo poznato, pa čak ni znade li bar otprilike kad je obnovljena gradska knjižnica.

Nežto ste se propitkivali, rekao je knjižnički policajac. Ne gurajte noss u ono žto vas se ne tišše. Ježte li me shvatili?

Da, shvatio je. I slutio da se time, što ipak gura nos, možda izlaže njegovu gnjevu... ali on ipak nije postavljao pitanja, ili bar ne u doslovnom smislu riječi, a sve su to bila pitanja koja su ga se itekako ticala. Ticala strahovito.

Jer ja gledam. I nižam sam.

Sam je bacio nervozan pogled preko ramena. I nije vidio ništa. Pa ipak otkrio vlastitu nemoć da se pokrene s imalo odlučnosti. Stigao je do tuda, ali nije znao hoće li dalje uspjeti i koraka. Osjetio je više od prijetnje, više od straha. Osjećao se smrskanim.

"Moraš", promrmljao je hrapavim glasom i otrao usta drhtavom rukom. "Naprosto moraš."

151

Silom je pomakao lijevu nogu. Ostao je tako na trenutak, razmaknutih nogu, poput čovjeka što prelazi potočić. A onda je natjerao i desnu nogu da dostigne lijevu. I tako je neodlučno, oklijevajući, prevalio put do police najbliže uvezanim knjižurinama. Na kartici je na kraju police pisalo:

1987.-1989.

To je, skoro sigurno, bilo preblizu - knjižnica je zacijelo obnovljena prije proljeća 1984., kad se se on doselio u Junction

City. Da se to dogodilo u međuvremenu, zacijelo bi zapazio radnike, čuo kako se o tome priča, ili pročitao u Gazette. Pa ipak nije mogao zaključiti ništa preciznije od toga da se to zacijelo dogodilo prije petnaest do dvadeset godina (lažni se strop nije doimao nimalo starije). Kad bi bar mogao bistrije razmišljati! Ali nije mogao. To što se jutros dogodilo zeznulo je sve normalne, racionalne pokušaje razmišljanja onako kako pjege na Suncu zezaju sve radijske i televizijske prijenose. Stvarno i nestvarno su se sudarili poput golemih kamenčina, i Sam Peebles, taj jedincati sićušni ljudski trun što se vrišteći otima, imao je hudu sreću da se nađe među njima.

Pomaknuo se dva prolaza lijevo, najviše zato što se bojao da će se, ako bi se predugo prestao kretati, sasvim slediti, pa krenuo niz prolaz označen s:

1981.-1983.

Gotovo je nasumce uhvatio kutiju i prinio, je mikro-čitaču. Uključio ga je i pokušao se koncentrirati na kolut

152

mikrofilma (i kolut je bio plav, pa se Sam upitao postoji li neki poseban razlog zašto je sve u toj čistoj, dobro osvijetljenoj prostoriji obilježeno istom bojom), samo na to i ni na što drugo. Kolut je najprije trebalo postaviti na jednu od osovina, tako; potom treba provući vrpcu i provjeriti; i na kraju pričvrstiti kraj na prihvatni kolut, bravo. Stroj je bio tako jednostavan da bi te zadaće znao obaviti i osmogodišnjak, pa ipak je Samu trebalo skoro pet minuta; morao se boriti s drhtavim rukama i šokiranim, odlutalim mislima. Kad je napokon postavio mikrofilm i okrenuo prvi kadar, otkrio je da je kolut postavio naopako. Tekst je stajao naglavce.

Strpljivo je vratio mikrofilm, preokrenuo ga i ponovno provukao. Otkrio je da ga taj zastoj ni najmanje ne dira; ponavljanje operacije, jednostavan korak po jednostavan korak, kao da ga je umirivalo. Ovaj put se pred njim pojavila naslovna stranica Gazette od 1. travnja, okrenuta ispravno. Glavni je naslov bio čitav transparent koji je javljao o iznenadnoj ostavci gradskog službenika za kojega Sam nikad nije ni čuo, ali mu je zato pogled brzo privukao okvir na dnu stranice. U njemu je stajala obavijest:

RICHARD PRICE I SVE OSOBLJE

JAVNE KNJIŽNICE JUNCTION CITY

PODSJEĆAJU VAS NA

NACIONALNI TJEDAN KNJIŽNICA

6.-13. TRAVNJA.

POSJETITE NAS!

153

Jesam li to znao? upitao se Sam. Jesam li baš zato dohvatio baš tu kutiju? Jesam li se podsvjesno sjetio da je drugi tjedan travnja Nacionalni tjedan knjižnica?

Požži sa mnom, odgovorio mu je sjenoviti, mračni glas. Požži sa mnom, sine... ja sam polissajac.

Prošli su ga trnci; potresao ga je drhtaj. A onda je odgurnuo i pitanje i fantomski glas. Na koncu konca, zar je uopće važno zašto je uzeo baš brojeve iz travnja 1981., važno je bilo samo da je to učinio, i da mu se nasmiješila sreća.

Možda.

Brzo je odvrtio kolut sve do 6. travnja, i ugledao baš ono čemu se i nadao. Preko Gazettine glave, crvenom je bojom pisalo:

SPECIJALNI DODATAK O KNJIŽNICI!

Proslijedio je do dodatka. Na prvoj su stranici bile dvije fotografije. Na jednoj je bila prikazana knjižnica izvana. Na drugoj je bio Richard Price, glavni knjižničar; stajao je za stolom za izdavanje knjiga i nervozno se smiješio u kameru. Izgledao je baš onako kako ga je Naomi Higgins i bila opisala - visok muškarac četrdesetih godina s naočalama i brčićem. Ali je Sama više zanimala pozadina. Vidio je lažni strop koji ga je tako šokirao za drugog posjeta knjižnici. Znači da je bila obnovljena prije travnja 1981.

Članci su bili baš onakvi puvam-li-se-duvam sastavci kakvima se i nadao - Gazette je čitao već šest godina i uredničko kreveljenje u stilu mi-smo-Junction-

154

Cityjanci-stari-veseljanci bilo mu je dobro poznato. Bile su tu i informativne bilješkice (od kojih je doista zastajao dah) i o Nacionalnom danu knjižnica, ljetnom programu čitanja, gradskom bibliobusu, i novoj, netom otpočetoj kampanji skupljanja priloga. Sam ih je samo preletio. Na posljednjoj je stranici priloga našao mnogo zanimljiviji članak, ovaj put iz pera samoga Pricea. A njegov je naslov glasio:

JAVNA KNJIŽNICA JUNCTION CITY

Sto godina postojanja

Samov ushit nije potrajao. U njemu nije bilo Ardelijina imena. Pružio je ruku prema sklopki, u nakani da premota mikrofilm, pa zastao. Opazio je spomen projekta obnavljanja - dogodilo se to 1970. - no bilo je tu i još nešto. Nešto što je zazvučalo kao sasvim malo sfalšana nota. Ponovno je počeo čitati posljednji dio čavrljave povijesti gospodina Pricea, ovaj put mnogo pažljivije.

Sa završetkom Velike krize u našoj je knjižnici došlo do preokreta. Godine 1942. gradska je skupština izglasala 5000 dolara za popravak šteta nastalih na knjižnici za poplava '32., a posao je glavnoga knjižničara preuzela gospođa Felicia Culpepper, darujući nam svoje vrijeme bez naknade. Ona nije nikad iz vida izgubila svoj cilj: potpuno obnovljenu knjižnicu, koja će služiti gradiću koji je brzo izrastao u pravi grad.

Gospođa Culpepper se povukla 1951. i prepustila svoje mjesto Christopheru Lavinu, prvom gradskom

155

knjižničaru s diplomom bibliotekarstva. Gospodin Lavin je utemeljio spomen-fond Culpepper, u koji je već prve godine pristiglo preko 15.000 dolara za kupovinu novih knjiga, i tako je Javna knjižnica Junction City krenula prema modernom dobu!

Nedugo nakon što sam godine 1964. postao glavnim knjižničarem, za najvažniji sam si cilj postavio temeljitu obnovu. Sredstava nužna za njeno ostvarenje uspjela su se napokon skupili tek koncem 1969., i mada su i gradska i savezna sredstva pripomogla u izgradnji sjajne zgrade u kojoj danas uživaju "knjiški moljci" Junction Cityja, taj se projekt ne bi nikad mogao dovršiti bez pomoći svih onih dobrovoljaca koji su se poslije pojavili da mašu čekićem i stružu pilom u "Mjesecu izgradnje knjižnice", kolovozu 1970!

Od drugih značajnih projekata sedamdesetih i osamdesetih godina mogli bismo spomenuti...

Sam je zamišljeno podigao pogled. Činilo se kao da je iz pedantno i monotono ispričane priče Richarda Pricea ipak nešto ispušteno. Ne; kad je o tome još jednom promislio, riječ mu se "ispušteno" učinila krivo odabranom. Po tom je sastavku Sam zaključio da je Price cjepidlaka prve kategorije - vjerojatno fin čovjek, no ipak cjepidlaka - a takvi ljudi ne ispuštaju ništa, napose kad se bave srcu tako bliskim temama.

Ali ne - ne ispušteno. Skriveno.

I sve se to nije slagalo, kro-no-loš-ki govoreći. Godine 1951. na mjestu glavnoga knjižničara tu je sveticu Feliciju Culpepper naslijedio čovjek koji se zvao Christopher Lavin. Godine 1964. gradskim je knjižničarem postao Richard Price. Je li Price naslijedio

156

Lavina? Priceu se to nije činilo vjerojatnim. Vjerovao je da je negdje u tih trinaest praznih godina Lavina naslijedila žena koja se zvala Ardelia Lortz. I Price je, pomislio je Sam, naslijedio nju. A nje nije bilo u cjepidlačkoj priči gospodina Pricea zato što je ona... učinila nešto. Sam nije bio ništa pametniji zbog toga što bi to nešto moglo biti, ali je imao nekakvu predodžbu o njegovoj veličini. Bez obzira što to bilo, bilo je dovoljno gadno da je Price izbriše iz sjećanja usprkos svoj svojoj sasvim očitoj ljubavi za detalj i kontinuitet.

Ubojstvo, pomislio je Sam. Zacijelo je riječ o umorstvu. Samo ono može biti tako gadno da za je...

I u tom mu se času na rame spustila nečija ruka.

3

Da je kriknuo, zacijelo bi vlasnicu ruke užasnuo koliko i ona njega, ali Sam nije mogao kriknuti. Umjesto krika, iz njega je izletio sav zrak i svijet je još jednom posivio. Prsa su mu bila harmonika koju polako gnječi slonovska noga. Svi su mu se mišići pretvorili u makarone. Ali ovaj put nije smočio gaće. Nebo se smilovalo.

"Sam?" začuo je pitanje. Činilo se da dolazi iz velike daljine - recimo odnekud iz Kansasa. "Jesi to ti?"

Naglo se okrenuo, i skoro ispao iz naslonjača pred mikro-čitačem, i ugledao Naomi. Pokušao je povratiti dah pa da nešto kaže. Ali je iz njega doprlo samo

157

umorno šištanje. Prostorija mu je zatitrala pred očima. Sivilo je došlo, pa se izgubilo.

Onda je ugledao Naomi kako je ustuknula i posrnula, a oči su joj se razrogačile od straha, i ruka joj je pošla prema ustima. Lupila je u policu s mikrofilmovima tako jako da ju je zamalo srušila. Ona se zaljuljala, nekoliko se kutija prevrnulo i, uz mek udarac, palo na sag, a onda se polica ponovno umirila.

"Omesova", uspio je napokon izgovoriti. Glas mu je bio šaputavi cvil. Sjećao se kako je jednom, kao dječak, u St. Louisu uhvatio miša pod bejzbolsku kapu. Dok je trčkarao, tražeći nekakvu rupu, nekakav izlaz, cvilio je baš tako.

"Sam, što je to s tobom?" I njen je glas bio kao da bi zavrištala da joj šok nije istjerao dah iz pluća. Krasan par, pomislio je Sam, Stanlio i Olio nailaze na čudovište.

"Otkud ti tu?" upitao je. "Od straha mi je pobjeglo govno iz guzice!"

Eto, pomislio je. Opet sam izvalio što za tlamsko uho nije. I opet sam te nazvao Omesovom. Oprosti, molim te. Osjetio se malo bolje, i poželio ustati, ali se predomislio. Nije pametno forsirati sreću. Još nije bio sasvim siguran da mu srce neće zatrokirati.

"Došla sam do tebe u ured", rekla je. "Cammy Harrington mi je rekla kako si, čini joj se, svratio ovdje. Htjela sam se ispričati. Možda. U prvi čas sam pomislila da si se htio okrutno našaliti s Daveom. Rekao je da još nikad nisi učinio ništa takvog, pa sam i ja počela o

158

tome razmišljati, i zaključila da to ne sliči tebi. Uvijek si bio tako fin..."

"Hvala", odgovorio je Sam. "Nadam se."

"... a i na telefonu si bio tako... tako smućen. Upitala sam Davea što je to bilo, no on mi nije htio reći ni slovca. Znam samo to što sam čula... i kako je izgledao dok je s tobom razgovarao. Izgledao je kao da je ugledao sablast."

Ne, poželio joj je reći. Ja sam taj koji je ugledao sablast. A jutros sam ugledao nešto još i gore od toga.

"Sam, morao bi shvatiti nešto o Daveu... i meni. Mislim, pretpostavljam da već znaš za Davea, ali ja sam..."

"Mislim da znam", odgovorio joj je Sam. "U svom sam pisamcu napisao Daveu da u Angle Streetu nisam zatekao nikoga, ali to nije istina. Isprva i nisam, ali sam prošao kroz prizemlje, jer sam ga tražio. I vidio sam vas straga. I tako... ja to znam. Ali to nije bilo namjerno, shvaćaš što mislim."

"Da", odgovorila je ona. "Sve u redu. Ali... Sam... blagi Bože, što se dogodilo? Tvoja kosa..."

"Što moja kosa?" upitao ju je oštro.

Drhtavim je rukama piplavo otvorila torbicu pa izvadila puder-dozu.

"Vidi", rekla je. Što je on i učinio, ali je već znao što će ugledati. Od

osam i pol toga jutra, njegova je kosa skoro sasvim posijedila.

159

4

"Vidim da ste našli prijatelja", rekla je Doreen McGill Naomi dok su se uspinjali stubama. Stavila je nokat na rub usana i nasmiješila se smiješkom nestašne djevojčice.

"Da."

"Niste zaboravili napisati vrijeme odlaska?"

"Ne", odgovorila je Naomi. Sam to nije učinio, ali je to ona zato učinila za oboje.

"I vratili ste sve mikrofilmove koji su vam trebali?"

Ovaj je put Sam odgovorio potvrdno. Nije se sjećao jesu li on ili Naomi vratili kolut mikrofilma koji je bio stavio u aparat, no za to ga nije ni bila briga. Od svega se želio samo što prije pokupiti odatle.

Doreen je još bila bojažljiva. Zatuckala je prstom po donjoj usni, nakrivila glavu i rekla Samu:

"Izgledate nekako drukčije nego u novinama. Ali ne bih nikako znala pokazati zašto to."

Kad su izlazili, Naomi je rekla:

"Napokon se opametio i prestao bojati kosu."

Kad se našao na stepenicama vani, Sam je prasnuo u smijeh. Silina grohota naprosto ga je presavila. Bio je to histeričan smijeh, i činilo se da ga samo pola koraka dijeli od vriska, ali mu je bilo svejedno. Bio je tako ugodan. Tako ga je silno čistio.

160

Naomi je stajala kraj njega, i kao da je nije nimalo smetao ni Samov napadaj smijeha niti radoznali pogledi prolaznika što ih je privlačio. Čak je i podigla ruku i mahnula nekom poznatom. Sam je stavio ruke na bedra, još bespomoćan u oluji smijeha, pa ipak je jedan dio njega ostao toliko trijezan da se upita: Ona je takvu reakciju već vidjela. Pitam se gdje? Ali je odgovor znao još prije nego što mu je um do kraja artikulirao pitanje. Naomi je bila alkoholičar, i rad s drugim alkoholičarima, pomoć što im je pružala, bio je dio i njezine terapije. Za vrijeme što ga je provela u Angle Streetu, zacijelo je vidjela i mnogo više od napadaja histeričnoga smijeha.

Pljusnut će me, pomislio je, i dalje vrišteći, nemoćan da se suzdrži, na svoj lik u kupaonskom ogledalu, videći ga kako strpljivo češljem u vitice utrljava korijen kane. Ona će me pljusnuti, jer se histeričnim ljudima radi baš to.

Ali Naomi je očito bila pametnija. Samo je strpljivo stajala kraj njega na suncu i čekala da ponovno stekne vlast nad sobom. Na koncu se njegov smijeh počeo sužavati u divlje brektanje i povremeni pobjegli njisak. Trbušni su ga mišići zaboljeli, vid mu je zatitrao od navrle vode, a obrazi su mu bili vlažni od suza.

"Bolje ti je?" upitala je Naomi.

"O, Naomi..." počeo je, no onda mu se otela još jedna hi-hu urlačina od smijeha, pa odgalopirala u suncesjajno jutro. "O, koliko bolje, nemaš pojma."

"O, itekako imam", odgovorila je on. "Idemo - idemo mojim kolima."

161

"Kamo..." štucnuo je. "Kamo to idemo?"

"Angel Street", rekla je, izgovorivši to kao majstor koji izrađuje reklamne panoe. "Dave me jako brine. Odmah sam ujutro pošla onamo, ali ga nije bilo. Bojim se da je otišao nekamo i napio se."

"To nije ništa novo, zar ne?" upitao je dok je s njom silazio niza stepenice. Njezin je Datsun bio parkiran na rubniku, odmah iza njegova automobila.

Preletjela ga je pogledom. Bio je to kratak pogled, ali vrlo kompleksan; u njemu su bili iritacija, rezignacija, sućut. Sam je pomislio kako bi se taj pogled, kad bi ga se saželo, sveo na: Ti nemaš pojma o čemu to govoriš, ali nisi ti jadan kriv.

"Dave je trijezan ima već skoro godinu dana, ali njegovo opće zdravlje nije baš dobro. Kao što se veli, ako padne pod bocu, neće mu biti prvi put, ali bi mu moglo biti zadnji.

"I zbog toga bih ja bio kriv." Sad je ispario i posljednji ostatak smijeha.

Ona ga je pogledala, pomalo iznenađeno.

"Ne", odgovorila je. "Zbog toga nitko ne bi bio kriv... ali to ne znači da bih voljela da se to dogodi. Ili da se mora dogoditi.

Idemo. Uzet ćemo moj auto. A pričati možemo i usput."

5

162

"Ispričaj mi što ti se dogodilo", rekla je dok su se vozili prema rubu grada. "Ispričaj mi sve redom. Nije tu riječ samo o tvojoj kosi, Sam; izgledaš kao da si ostario deset godina."

"Ma gluposti", odgovorio je Sam. U zrcalu Naomine pudrijere vidio je i više od kose; pogledao se bolje nego što je to želio. "Prije bih rekao dvadeset. A osjećam kao da ih je sto."

"Što se dogodilo? Što je to bilo?"

Sam je već bio otvorio usta da joj to kaže, no onda promislio kako bi to zvučalo, pa odmahnuo glavom.

"Ne", odgovorio je, "ne još. Najprije ćeš ti meni reći nešto drugo. Ispričat ćeš mi sve što znaš o Ardeliji Lortz. Neki dan si mislila da se zezam. To mi onda nije bilo jasno, ali sada jest. I zato mi ispričaj sve što znaš o njoj. Ispričaj mi tko je ona bila i što je učinila."

Naomi se zaustavila kraj rubnika iza stare granitne zgrade vatrogasnoga doma i pogledala Sama. Pod laganom joj je šminkom koža bila jako svijetla; oči su joj bile razrogačene.

"Nisi se zezao? Sam, hoćeš reći da se nisi zezao?"

"Tako je."

"Ali Sam..." Zastala je, i na trenutak kao da nije znala kako dalje. A onda je napokon progovorila vrlo tiho, kao da govori djetetu koje je učinilo nešto za što nije znalo da je loše. "Ali Sam, Ardelia Lortz je mrtva. Mrtva već trideset godina."

"Znam da je mrtva. Hoću reći, sada to znam. Ali želim čuti i ostalo."

163

"Sam, ako misliš da si nekoga vidio..."

"Ja znam koga sam vidio."

"Reci mi zbog čega misliš..."

"Najprije ti reci meni."

Ponovno je ubacila auto u brzinu, pogledala u retrovizor, pa ponovno krenula prema Angle Streetu.

"Ni ja ne znam baš puno", odgovorila je. "Kad je umrla, ja sam, znaš, imala samo pet godina. Najveći dio onoga što znam doznala sam slučajno, načula. Ona je pripadala Prvoj baptističkoj crkvi Proverbije - ili je bar onamo odlazila - ali moja mati nije o njoj nikada pričala. Ni ona ni njezini stari župljani. Oni se drže kao da nikad nije ni postojala." Sam je kimnuo glavom.

"Baš se tako prema njoj odnosio i gospodin Price u svom članku o knjižnici. U onom što sam ga baš čitao kad si mi stavila ruku na rame i uzela više od dvanaest godina života. A to objašnjava i zašto je tvoja mati tako pobjesnila na mene kad sam je spomenuo u subotu uveče."

Naomi mu je dobacila zapanjen pogled.

"A zato si zvao?" Sam je kimnuo glavom.

"O, Sam - ako već nisi u maminoj crnoj knjizi, sad jesi."

"O, bio sam i prije, ali sad me pomaknula na listi." Sam se nasmijao, pa trgnuo. Želudac ga je bolio od napada na stubama redakcije, ali mu je zbog tog napada ipak bilo jako drago - prije sat vremena nije

164

vjerovao da bi mu se moglo vratiti toliko od njegove ranije ravnoteže. On je, zapravo, prije sat vremena bio sasvim siguran da će Sam Peebles i ravnoteža do kraja njegovih dana ostati međusobno nespojivi pojmovi. "Samo nastavi, Naomi."

"Većinu onoga što sam čula pokupila sam na onom što AA-ovci zovu 'pravi sastanak'", odgovorila je. "To je kad ljudi stoje uokolo i piju kavu prije i poslije, i pričaju o svemu pod suncem."

Pogledao ju je radoznalo.

"Koliko si već dugo u AA-u, Naomi?"

"Devet godina", odgovorila je Naomi ravnodušnim glasom. "A prošlo je već šest otkako sam se ostavila pića. Ali ja sam alkoholičar zauvijek. Pijancem se ne postaje. Pijanac se rađa."

"O", odgovorio je on šepavo. I potom: "Je li i ona bila u programu? Ardelia Lortz?"

"O, Bože, ne - ali to ne znači da u AA-u nema i ljudi koji je se sjećaju. Ona se u Junction Cityju pojavila, mislim, 1956. ili 1957. I počela raditi za gospodina Lavina u javnoj knjižnici. Godinu-dvije potom on je naglo umro - bio je to, mislim, srčani udar ili moždana kap - i onda je grad njegov posao prepustio toj Lortzovoj. Čula sam da ga je dobro radila ali, sudeći po onom što se dogodilo, rekla bih da je od svega ipak najvještija bila stvaranju lažnoga dojma."

"Što je to ona učinila, Naomi?"

"Ubila je dvoje djece, a potom i sebe", rekla je Naomi jednostavno. "Bilo je to u ljeto 1960. Počelo je

165

potragom za djecom. Nitko nije ni pomislio da ih potraži u knjižnici, zato što je taj dan trebala biti zatvorena. Pronašli su ih sutradan, kad je knjižnica trebala biti otvorena, ali nije. Na krovu se knjižnice nalaze prozori..."

"To znam."

"... ali se danas vide samo izvana, jer su knjižnicu iznutra preuredili. Spustili su stropove da uštede na grijanju, ili što ja znam. No, sad svejedno, na tim su prozorima bile velike mesingane kvake. Njih se hvatalo dugim motkama, da se prozori otvore i uđe svježi zrak. Ona je za jednu od njih vezala konop - zacijelo se pritom poslužila kojim od ljestava što se miču uz police - i objesila se. Učinila je to nakon što je ubila djecu."

"Shvaćam." Samov je glas bio miran, ali mu se srce tuklo polako i vrlo snažno. "A kako je to ona... kako je ubila tu djecu?"

"To ne znam. Nitko mi to nikad nije rekao, a ja nikad nisam pitala. Pretpostavljam da je bilo jezivo."

"Da. I ja mislim tako."

"A sad mi ispričaj što ti se to dogodilo."

"Prvo bih želio vidjeti je li Dave u utočištu." Naomi se najednom ukočila.

"Ja ću vidjeti je li Dave kod kuće", rekla je. "A ti ćeš ostati kao bubica u autu. Žao mi je zbog onog što ti se dogodilo, Sam; i žao mi je što sam sinoć tako istrčala pred rudo. Ali Davea više nećeš uzrujavati. Za to ću se ja pobrinuti."

166

"Ali, Naomi, on je dio svega toga!"

"To je nemoguće", odgovorila je ona oštrim, to-je-kraj-diskusije tonom.

"O, kvragu, sve je to nemoguće!" Već su se približili Angle Streetu. Pred njima je bio

kamionet što je kloparao prema reciklažnoj postaji, a teretni mu je prostor bio pun kartonskih kutija s bocama i limenkama.

"Mislim da me nisi shvatio", rekla mu je. "I to me ne čudi; Zemljanima to rijetko uspijeva. I zato sad otvori uši, Sam. Sve ću ti reći jednosložnim riječima. Bude li Dave što popio, Dave će umrijeti. Jesi li me čuo? Jesi li me shvatio?"

Dobacila je prema njemu još jedan pogled. Bio je tako ljutit da se upravo dimio po rubu, i Sam je, i iz dubina svoje nevolje, ipak shvatio nešto. Prije je, u one dvije zgode što je izveo Naomi, pomislio kako je lijepa. Sad je opazio da je prekrasna.

"Što ti znači to Zemljani?" upitao je.

"Ljudi koji nemaju nevolja s cugom ili pilulama ili mariškom ili pljugama i svime onim što ti stvara bućkuriš u glavi", odgovorila je ona i zamalo pljunula. "Ljudi koji sebi mogu priuštiti da moraliziraju i sude."

Kamionet ispred njih skrenuo je na dugi, izderani prilazni put što je vodio prema postaji iskupljenja. Pred njima je bio Angle Street. Sam je pred verandom ugledao parkirano vozilo, ali to nije bio automobil. Bila su to kolica Dronjavoga Davea.

"Stani čas", rekao je.

167

Naomi je to i učinila, ali ga nije pogledala. Zapiljila se ravno preda se, kroz vjetrobran. Čeljust joj je radila. U obraze joj je navrla boja.

"Do njega ti je stalo", rekao je, "i to mi je drago. No je li ti stalo i do mene, Sarah? Usprkos tome što sam Zemljan?"

"Ti me nemaš prava zvati Sarah. Ja smijem, jer mi je to dio punog imena - krstili su me kao Naomi Sarah Higgins. I oni smiju, zato što su mi oni, na neki način, bliži nego bi mi to krvni srodnici ikad mogli biti. Mi zapravo i jesmo krvni srodnici - zato što je u nama nešto što nas čini takvima kakvi jesmo. Nešto u našoj krvi. Ali ti, Sam, ti nemaš pravo."

"Možda imam", odgovorio je Sam. "Možda sam sada i ja jedan od vas. Vi imate cugu. A ovaj tu Zemljan ima knjižničku policiju."

Sad ga je pogledala, a oči su joj bile razrogačene i oprezne.

"Sam, ovo ne shva..."

"Ni ja. Ali znam samo to da mi je potrebna pomoć. I to očajno. Posudio sam dvije knjige iz knjižnice koja više ne postoji, a sad više ne postoje ni te knjige. Izgubio sam ih. Znaš li ti gdje su završile?"

Ona je odmahnula glavom.

Sam je pokazao lijevo, gdje su iz kamioneta izašla dva čovjeka i počela iskrcavati kutije s povratnom ambalažom.

"Tamo. Eto gdje su završile. Pretvorene u pulpu. Imam vremena do ponoći, Sarah, a onda će knjižnička

168

policija u pulpu pretvoriti mene. I ne vjerujem da će iza mene ostati ni omot."

6

Sam je na suvozačevu mjestu Datsuna Naomi Sarah Higgins sjedio, činilo se, jako, jako dugo. Ruka mu je dvaput krenula prema kvaki, pa pala. Naomi je popustila... bar malo. Ako Dave bude želio razgovarati s njim, i ako to još bude u stanju, onda će mu to dopustiti. U suprotnom, piši kući propalo.

Vrata u Angle Streetu napokon su se otvorila. Iz kuće su izišli Naomi i Dave Duncan. Ona ga je držala oko pasa, a on je vukao noge, pa je Samu popustilo srce. Ali onda, kad su izašli na sunce, Sam je opazio da Dave nije pijan... ili bar ne neizbježno. Kad ga je pogledao, bilo je to, na nekakav čudan način, kao da se ponovno oglednuo u Naominoj pudrijeri. Dave Duncan je izgledao kao čovjek koji se trudi prebroditi najgori šok u životu... no kojemu to baš ne polazi lijepo za rukom.

Sam je izišao iz automobila i neodlučno zastao kraj vrata. "Dođi na verandu", rekla je Naomi. Glas joj je bio

istodobno i rezigniran i uplašen. "Nisam baš sigurna da bi mogao sići stepenicama."

169

Sam im je prišao. Dave Duncan je mogao imati šezdesetak godina. U subotu je izgledao kao da mu je sadamdeset, sedamdesetpet. Vjerojatno zbog pića, pretpostavljao je Sam. Ali sada, dok se Iowa polako okretala na osovini podneva, izgledao je stariji od vječnosti. A za to je, shvatio je Sam, kriv bio baš on. Bilo je to zbog šokiranosti onim za što je Dave vjerovao da je već davno pokopano.

Ja to nisam znao, pomislio je Sam, ali je to neznanje, bez obzira koliko istinito, izgubilo svoju utješnu snagu. Zanemarimo li ispucale žilice na nosu i obrazima, Daveovo je lice imalo boju vrlo starog papira. Oči su mu bile vodenaste i ošamućene. Usne su mu imale plavičastu nijansu, a u dubokim džepićima kutova usana pulsirale su sitne bobice pljuvačke.

"Nisam željela da razgovara s tobom", rekla je Naomi. "Htjela sam ga odvesti doktoru Meldenu, no on ne želi poći dok ne razgovara s tobom."

"Gospodine Peebles", rekao je Dave slabašnim glasom. "Jako mi je žao, gospodine Peebles, ja sam kriv za sve, ja..."

"Nemaš se ti meni za što ispričavati", rekao je Sam. "Dođi ovamo i sjedni."

S Naomi je odveo Davea do stolice za ljuljanje u kutu verande, i Dave se zavalio. Sam i Naomi su dovukli stolice s ovješenim sjedalima od lika i sjeli mu s obadvije strane. Kraće su vrijeme samo tako sjedili bez riječi, i gledali preko pruge na ravno poljoprivredno zemljište s druge strane.

170

"Ona ti je za petama, zar ne?" upitao je Dave. "Ta kuja s druge strane pakla."

"Ona je nahuckala nekoga na mene", odgovorio je Sam. "Nekoga s onih tvojih plakata. On je... Znam da će izgledati ludo, ali to je knjižnički policajac. Jutros je došao do mene. On je..." Dotakao je kosu. "To je njegovo djelo. I ovo." Pokazao je na crvenu točkicu na vratu. "I veli da nije sam."

Dave je dugo šutio, zagledan u prazninu, zagledan u ravni nebosklon prekinut samo visokim silosom za silažu i, na sjeveru, apokaliptičkim likom žitnog silosa Proverbia Feed Company.

"Čovjek što ste ga vidjeli nije stvaran", rekao je napokon. "Nitko od njih nije stvaran. Samo ona. Samo ta vražja kuja."

"Možeš li nam reći, Dave?" upitala je Naomi nježno. "Ako ne možeš, reci da znamo. Ali ako će ti od toga biti bolje... lakše... onda nam reci."

"Draga Sarah", rekao je Dave. Uhvatio ju je za ruku i nasmiješio se. "Ja te volim - jesam li ti to ikad rekao?"

Ona je odmahnula glavom i uzvratila mu smiješak. U očima su joj zablistale suze kao sitni listići liskuna.

"Ne. Ali mi je drago, Dave."

"Ja to moram izreći", rekao je on. "Nije tu uopće riječ o tome hoće li mi od toga biti bolje ili lakše. Ne smije se dopustiti da to potraje. Znaš li, Sarah, što sam zapamtio s našeg prvog sastanka AA-a?"

Ona je odmahnula glavom.

171

"Kako su rekli da je to program iskrenosti. Kako su mi rekli da moram reći sve, ali ne samo Bogu, nego i Bogu i drugom čovjeku. I tada sam pomislio: Ako je to potrebno da bih poživio trijeznim životom, onda sam gotov. Bacit će me na Wayvern Hill, na mjesto rezervirano za pijane kosti i vječne gubitnike, koji nikad nisu imali ni noćni lonac za popišat se, ni prozor kroz koji bi ga istresli. Zato što ja nikad neću moći ispričati sve što sam vidio, i sve što sam učinio.'"

"Svi mi tako mislimo na početku", rekla mu je ona blago.

"To znam. Ali nema baš puno ljudi koji su vidjeli što sam ja vidio, i učinili to što sam ja učinio. Ali sam ipak dao sve od sebe.

Malo pomalo, učinio sam sve što je u mojoj moći. Doveo sam kuću u red. Ali o onom što sam vidio i što sam učinio... tada... o tome nisam nikada pričao. Nikad nikome, nijednom čovjeku i ničijem bogu. U podrumu sam svojega srca našao sobicu, i sve to spremio u nju, i zaključao vrata."

Pogledao je Sama, i Sam je vidio kako se Daveu, niz brazde na razrovanim obrazima, polako i umorno kotrljaju suze.

"Da. Učinio sam baš tako. I kad sam zaključao vrata, preko njih sam zakucao daske. I kad su daske bile pribijene, preko svega sam stavio lim i čvrsto ga zakovao. A kad sam umetnuo i zakovice, dovukao sam pred sve to i ormar, a prije nego sam rekao gotovo i maknuo se, na ormar sam stavio cigle. I sve sam te protekle godine proveo govoreći sebi kako sam sasvim zaboravio i na Ardeliju i na njezine čudne navade, i na ono što je željela da učinim i na ono što mi je govorila i

172

na obećanja koje mi je davala i na to što je ona zapravo bila. Uzeo sam mnogo lijekova za zaboravljanje, ali oni nisu nikad do kraja obavili posao. A kad sam ušao u AA, to je bilo jedino što me je stalno vraćalo. To nešto, znate, u toj sobi. To nešto što je imalo ime, gospodine Peebles - a to je ime bilo Ardelia Lortz. Nakon što bih se malo rastrijeznio, počeli bi me mučiti zli snovi. Najviše sam sanjao plakate što sam ih za nju bio naslikao - one koji su tako plašili djecu - ali ti snovi i nisu bili oni najružniji." Glas mu se srozao do drhtavoga šapta.

"Nisu bili najgori, ne niti izdaleka."

"Možda će biti bolje da se malo odmoriš", rekao je Sam. Otkrio je da, bez obzira koliko toga ovisilo o tome što će mu

Dave reći, dio to njega ipak ne želi čuti. Dio se njega to bojao čuti.

"Pustite sad odmaranje", odgovorio je Dave. "Doktor veli da sam šećeraš, da mi je gušterača sasvim otišla, i da mi se raspadaju jetra. Još malo pa ću na stalni odmor. Ne znam znači li to za mene raj ili pakao, ali sam prilično siguran da ću na oba mjesta zateći zatvorene barove i točionice, i hvala Bogu da je tako. Ali vrijeme za odmor još nije nastupilo. Ako mi je suđeno ikad progovoriti, onda je to sada." Pažljivo se zagledao u Sama. "Znate da ste u velikoj nevolji?" Sam je kimnuo glavom.

"Da. Ali nemate pojma koliko je ta nevolja zaista velika. Zato i moram govoriti. Ja mislim da ona mora... gdjekad i počivati. Ali je njezino vrijeme počinka prošlo, i sad je odabrala vas, gospodine Peebles. I baš zato

173

moram govoriti. Ne zato što to želim. Sinoć, nakon što je Sarah otišla, izišao sam i kupio butelju. Odnio sam je na ranžirni kolodvor i sjedio tako kao toliko puta prije toga, u korovu i pepelu i razbijenu staklu. Odvrnuo sam čep i prinio butelju nosu i onjušio je. Znate li kako miriše vino iz boce? Meni je uvijek imalo smrad po tapetama u jeftinim hotelskim sobama, ili po potoku što negdje prolazi kroz smetlište. Pa ipak mi se taj miris uvijek i sviđao, zato što miriši i na san.

I sve to vrijeme dok sam držao tu bocu i njušio je, čuo sam tu kraljicu svih kuja kako govori iz sobice u koju sam je zaključao. Kroz opeke, ormar, čelični lim, daske i brave. Kako govori kao netko živ zakopan. Glas joj je bio malo prigušen, ali sam je svejedno dobro čuo. Čuo sam je kako govori: 'Tako je, Dave, to je odgovor, to je jedini odgovor za tebe i tebi slične, jedini odgovor koji daje nekakva ploda, i bit će jedini sve dok ti više nikakav odgovor ne bude potreban.'

Nagnuo sam bocu da povučem dug i pošten gutljaj, i onda je on, u zadnji čas, zamirisao po njoj... i najednom sam se sjetio njezina lica na kraju, pokrivena nitima... i kako su joj se usta izobličila... i onda sam bacio bocu. Razbio je o željeznički prag. Zato što je to sranje došlo do samoga kraja. Neću joj dopustiti da od ovoga grada odgrize više ni komadić!"

Glas mu se podigao do drhtavog no silnog staračkog povika.

"To sranje je potrajalo i predugo!" Naomi mu je položila ruku na podlakticu. Lice joj je

bilo uplašeno i puno zabrinutosti.

174

"Što to, Dave? Što je to?"

"Želim biti siguran", rekao je Dave. "Najprije ćete vi ispričati meni, gospodine Peebles. Ispričajte mi sve što vam se dogodilo, i ništa nemojte ispustiti."

"I hoću", odgovorio je Sam, "ali pod jednim

uvjetom." Dave se slabašno nasmiješio.

"A to je?"

"Obećat ćeš mi da ćeš me zvati Sam... a ja te, zauzvrat, više nikad neću nazvati Dronjavi Dave." Njegov se smiješak razvukao.

"Onda smo se pogodili, Sam."

"Odlično." Duboko je udahnuo. "Za sve je kriv taj prokleti akrobat", započeo je.

7

Potrajalo je duže nego je mislio, ali je poslije toga uslijedilo neizrecivo olakšanje - skoro radost - zato što je sve ispričao i što ništa nije prešutio. Ispričao je Daveu o Čudesnom Joeu, Craigovu pozivu u pomoć, i Naominu savjetu da malo oživi građu. Ispričao im je kako je knjižnica izgledala, i o svom susretu s Ardelijom Lortz. Dok je govorio, Naomine su se oči širile sve više. Kad je stigao do plakata s Crvenkapicom na vratima dječjega odjela, Dave je zavrtio glavom.

"To je jedan koji ja nisam naslikao", rekao je. "Taj je donijela sa sobom. Kladim se da ga nikad nisu pronašli.

175

Kladim se da ga ona još uvijek drži kod sebe. Voljela je moje, ali joj je taj bio najdraži."

"Kako to misliš?" upitao je Sam. Dave je samo zavrtio glavom i rekao Samu da nastavi.

On im je ispričao o članskoj kartici, o knjigama što ih je posudio, i o čudnoj maloj prepirci što je među njima izbila kad je odlazio.

"To je to", rekao je Dave mirnim glasom. "To je bilo dovoljno. Možda mi nećete vjerovati, no ja je poznajem. Ti si je razbjesnio. Proklet bio ako nisi. Ti si je razbjesnio... i sad te je uzela na pik."

Sam je završio priču što je brže mogao, ali kad je došao do posjeta knjižničkoga policajca u maglenosivom trenčkotu, glas mu se usporio i skoro stao. Kad je završio, zamalo je zaplakao, a obje su mu se ruke opet počele tresti.

"Mogu li dobiti čašu vode?" upitao je promuklim glasom Naomi.

"Naravno", odgovorila je ona i ustala da je donese. Napravila je dva koraka, pa se vratila i poljubila Sama u obraz. Usne su joj bile hladne i meke. I prije nego je pošla da mu donese vode, u uho mu je izgovorila tri blažene riječi: "Ja ti vjerujem."

8

176

Sam je prinio čašu usnama - učinio je to objema rukama, kako sigurno ne bi ništa prolio - pa je napola iskapio jednim gutljajem. Potom ju je spustio i rekao:

"A što je s tobom, Dave? Da li mi vjeruješ?"

"Da", odgovorio je Dave. Govorio je skoro odsutno, kao da se to već unaprijed predmnijeva. Sam je vjerovao kako je, kod Davea, to doista tako. Na koncu konca, on je tajanstvenu Ardeliju Lortz poznavao iz prve ruke, i njegovo poharano, i prestaro lice, dalo je naslutiti da u njihovu odnosu nije prevladavala ljubav.

Dave još nekoliko trenutaka nije prozborio ni riječi, ali mu se u lice vratilo malo boje. Bacio je pogled preko pruge na uzorana polja. Za šest do sedam tjedana ona će se zazelenjeti od propupala kukuruza, ali su sad izgledala gola. Oči su mu promatrale sjenu oblaka što je tekla preko te srednje-zapadne praznine u liku orijaškoga sokola.

Onda se razbudio i okrenuo Samu.

"Moj knjižnički policajac - taj što sam joj ga bio naslikao - nije imao brazgotinu", izgovorio je napokon.

Sam je pomislio na neznančevo dugo, bijelo lice. Brazgotina je doista bila na njemu, o tome nema dvojbe - tekla je preko obraza, ispod oka, preko mosta nosa, kao tanka, fluidna crta.

"I?" upitao je. "Što to onda znači?"

"To meni ne znači ništa, gospo... Sam, ali vjerujem da to mora nešto značiti tebi. Znam za tu značku... ono što si ti nazvao mnogokrakom zvijezdom. Našao sam je u nekoj knjizi o heraldici baš u toj knjižnici. Zovu je

177

malteškim križem. Kršćanski su ga vitezovi nosili na prsima kad su za križarskih ratova polazili u boj. On je, navodno, bio magičan. Taj me oblik toliko ponio da sam ga stavio na sliku. Ali... brazgotina? Ne. Ne na mom knjižničkom policajcu. Tko je zapravo tvoj knjižnički policajac, Sam?"

"Ja to ne znam... Ne znam o čemu to govoriš", rekao je Sam polako, ali se onda ponovno javio onaj glas - slabašan, podrugljiv, opsijedajući: Požži sa mnom, sine... ja sam polissajac. I usta su mu se najednom ponovno ispunila onim okusom. Sladorno-sluzavim okusom crvenog sladića. Okusni pupoljci na jeziku najednom su mu se skupili; želudac mu se digao. Ali to je bilo glupo. Zaista jako glupo. Nikad u životu nije jeo crveni sladić. Mrzio ga je.

Ako ga nikad nisi jeo, kako znaš da ga mrziš?

"Zaista te ne razumijem", rekao je, ovaj put mnogo sporije.

"Nešto si ipak shvatio", rekla je Naomi. "Izgledaš kao da te netko šutnuo u želudac."

Sam ju je kratko pogledao, jer mu to nije bilo milo. Ona mu je hladno uzvratila pogled, i Sam je osjetio kako mu je srce ubrzalo rad.

"Pustimo to načas na miru", rekao je Dave, "iako to ne može potrajati dugo, Sam - ne ukoliko želiš sačuvati i najmanju nadu da se ikad iz toga izvučeš. A sad dopusti da ti ja ispričam svoju priču. Nikad je još nikad nisam ispričao nikome, niti ću to ikad više učiniti... ali sad je čas."

178

Glava jedanaesta Daveova priča

1

"Ja nisam oduvijek bio Dronjavi Dave Duncan", otpočeo je Dave. "Početkom pedesetih bio sam samo obični Dave Duncan, i ljudima sam bio primjereno simpatičan. I bio sam član tog istog Rotary Cluba u kojem si ti, Sam, govorio neki dan. A i zašto ne? Imao sam vlastitu firmu, i ona je donosila novac. Bio sam pismoslikar, i to prokleto dobar. U Junction Cityju i Proverbiji imao sam posla da ga nisam mogao preuzeti, no gdjekad bih pomalo radio i u Cedar Rapidsu. Jednom sam na zidu desnoga polja igrališta male lige naslikao reklamu za cigaretu Lucky Strike, Bogu iza nogu, tamo u Omahi. Puno su me tražili, i to s pravom. Bio sam dobar. Bio sam naprosto najbolji pismoslikar u ovom kraju.

Ostao sam ovdje zato što me je zapravo zanimalo ozbiljno slikanje, a vjerovao sam da to čovjek može raditi svuda. Nisam imao nikakvog formalnog umjetničkog obrazovanja - pokušao sam, ali sam propao - i znao sam da me to, da tako kažem, spustilo na listi, ali sam znao da je bilo i umjetnika koji su uspjeli i bez svih tih žurnih i požurnih sraćkalica - Gramma Moses, primjerice. Njoj nije trebala vozačka dozvola; ona se i bez nje odvezla ravno u grad.

179

I možda bih čak i uspio. Uspio sam prodati nekoliko slika, ali ne baš puno - a nisam ni trebao, jer nisam bio oženjen, a i moj mi je pismoslikarski posao išao sasvim solidno. Osim toga, većinu sam svojih mazarija spremao za izložbe, onako kako to već čine umjetnici. I imao sam neke izložbe. Isprva odmah tu u gradu, a potom u Cedar Rapidsu, pa u Des Moinesu. O potonjoj su pisali u Democratu, i to tako kao da je James Whistler drugi put došao na svijet."

Dave je na trenutak ušutio, i zamislio se. A onda je podigao glavu i ponovno se zagledao u prazna, uzorana polja.

"U AA-u pričaju o ljudima koji su stalno jednom nogom u budućnosti a drugom u prošlosti, pa zato uvijek sve upišaju. Gdjekad se, međutim, ipak teško ne upitati što bi se dogodilo da si postupio samo malo drukčije."

Pogledao je Naomi kao da je nešto skrivio, no ona se nasmiješila i stisnula mu ruku.

"Zato što sam bio zaista dobar, i zato što sam umalo uspio. Ali sam se oblokavao, čak i tada. O tome tada nisam puno razmišljao - kvragu, bio sam mlad, bio sam jak, a osim toga, nisu li svi veliki umjetnici bili ispičuture? Ja sam bar vjerovao da jesu. Pa ipak sam možda mogao uspjeti - ili bar malo, ili bar na neko vrijeme - no onda je u Junction City došla Ardelia Lortz. Njezin je dolazak bio moj kraj." Pogledao je Sama.

"Prepoznao sam je u tvojoj priči, Sam, ali je tada ona bila drukčija. Ti si očekivao da ćeš zateći staru damu knjižničarku, i to je savršeno odgovaralo njezinoj svrsi, pa si to i vidio. Ali kad je ona u ljeto '57. došla u

180

Junction City, kosa joj je bila pepeljasto plava, a punačka je bila samo tamo gdje to žena treba biti.

Tada sam živio u Proverbiji, i zalazio sam u baptističku crkvu. Nisam se baš palio na vjeru, ali je tu bilo zgodne ženskadije. Jedna je od njih, Sarah, bila i tvoja mama."

Naomi se nasmijala onako kako to žene čine kad čuju nešto u što baš ne mogu povjerovati.

"Za Ardelijom su se odmah svi pomamili. Danas, kad ljudi iz te crkve pričaju o njoj - ako to uopće čine - kladim se da govore u stilu: 'Znao sam od početka da je u toj Lortzovoj nešto čudno', ili: 'Nikad joj se nisam usudio pogledati u oči', ali ja ću vam reći da to uopće nije bilo tako. Svi su zujali oko nje - muškarci i žene podjednako - kao pčele oko prvog proljetnog cvijeta. Nije u gradu bila ni pun mjesec dana, a već je dobila mjesto pomoćnika gospodina Lavina, ali je zato već dva tjedna prije toga učila mališane u nedjeljnoj školi u Proverbiji.

Ali čemu ih je to učila, o tome ne volim ni razmišljati - možete se kladiti u posljednji dolar da to nije bilo Evanđelje po Mateju - ali ih je ipak učila. I svi su se kleli da je klinci obožavaju. I oni su se u to kleli, ali kad bi to izgovorili, u očima im je bio pogled... nekakav daleki pogled, kao da baš ne znaju sigurno gdje su to oni, pa čak ni tko su to oni.

I tako, upala mi je u oči... i ja u njezine. To ne možete zaključiti po tome kako ja danas izgledam, ali sam u to doba bio prokleto zgodan momak. Stalno preplanuo od rada na svježem zraku, imao sam i

181

mišiće, kosa mi je od sunca toliko izblijedila da je postala skoro plava, a trbuh mi je, Sarah, bio ravan kao daska za glačanje.

Ardelia je bila unajmila farmersku kuću možda dva kilometra od crkve, prilično tijesnu, koja je vapila za novim premazom kao čovjek u pustinji za gutljajem vode. I tako, kad sam je drugi tjedan opazio poslije crkve - ja onamo nisam zalazio baš često, i tad je već bila sredina kolovoza - punudio sam joj se da joj to napravim.

Veće oči od njezinih niste vidjeli u životu. Vjerujem da bi ih većina ljudi nazvala sivim, ali kad bi se zagledala ravno u vas, onako oštro, zakleli biste se da su srebrne. A ona me taj dan poslije crkve pogledala baš tako. A namirisala se nekakvim parfemom kakav još nisam onjušio ni prije ni poslije toga. Mislim da je to bila lavanda. Ne znam kako bih ga opisao, ali mi je izazvao pomisao na bijelo cvijeće što cvate samo nakon sunčeva zalaska. I ostao sam smlavljen. Baš tada i na tome mjestu.

Bila mi je sasvim blizu - skoro toliko da nam se dotaknu tijela. Nosila je nekakvu crnu haljinu iz naftalina, onakvu kakvu nose stare dame, a na šeširu je imala ljupku mrežastu koprenu, i pred sobom je držala torbicu. Sva čista i čedna. Ali joj oči nisu bile čedne. Ne, gospodine. Ne čedne. Ni sitnu mrvu.

'Nadam se samo da mi po čitavoj novoj kući nećete ispisati reklame za bjelilo i duhan za žvakanje', rekla mi je.

182

'Ne, gospođo', odvraćam joj ja. 'Mislio sam staviti samo dvije ruke dobre stare obične bijele boje. Ja ne zarađujem kruh svoj svagdašnji bijeleći kuće, ali zato što ste novi u gradu i sve to, mislio sam da bi bilo dobrosusjedski...'

'O, da', veli mi ona i dotiče mi rame.

Dave je pogledao Naomi kao da se ispričava.

"Mislim da bih ti sada, Sarah, trebao pružiti šansu da odeš, ako to želiš. Još malo, pa ću početi pričati gadosti. Naravno da se toga stidim, ali bih se napokon želio očistiti od nje." Ona ga je pomilovala po staroj, ispucaloj ruci.

"Samo nastavi", rekla mu je tihim glasom.

"Ispričaj sve." On je uhvatio duboki dah i ponovno

nastavio.

"Kad me dotakla, shvatio sam da je moram imati, pa makar crko. Od tog sam se sitnog dodira osjetio bolje - i luđe - no ikad u životu od dodira ijedne žene. A to je znala i ona. Vidio sam joj to u očima. U njima je bilo nešto premazano. Bio je to opak pogled, ali sam se od nečega u njemu uzbudio kao nikad u životu."

'To bi doista bilo dobrosusjedski, Dave', veli ona meni, 'i ja bih željela da postanemo jako dobri susjedi.'

I tako sam je otpratio kući. I ostavio sve druge mlade momke na crkvenim vratima, recimo to tako, da se pjene i psuju mi, u to ne sumnjam, sve po spisku. Oni nisu ni slutili koliko su sretni. Nitko od njih.

183

Moj je Ford bio u radionici, a ona nije imala auto, pa smo morali cipelcugom. Što mi nije bilo žao ni najmanje, a čini se ni njoj. Krenuli smo Trumanovom cestom, koja u to doba još nije bila asfaltirana, iako bi svaka dva-tri tjedna poslali gradski kamion da je naulji i malo slegne prašinu.

Prešli smo otprilike pola puta do njezine kuće, kad je ona najednom stala. Bili smo samo nas dvoje, i stajali tako nasred Trumanove ceste, u samo podne sunčanoga dana, s otprilike milijun jutara Sam Ordayjeva kukuruza s jedne, i s oko dva milijuna Bili Humpeova s druge strane, i on nas je prerastao preko glave i šuštao onako tajnovito kako to samo kukuruz zna, čak i kad nema vjetra. Ne znam je li to istina, no taj je zvuk pomalo sablasan. Vjerujte mi na riječ.

'Vidi!' veli ona i pokazuje desno. 'Vidiš?'

Ja sam pogledao, ali nisam vidio ništa - samo kukuruz. To sam joj i rekao.

'Ja ću ti pokazati!' veli ona, pa otrči u kukuruz, u nedjeljnoj haljini, s visokim petama i svim time. Nije skinula čak ni taj šešir s koprenom.

Ostao sam tako stajati nekoliko časaka, napol ošamućen. A onda sam je začuo kako se smije. Začuo kako se smije iz kukuruza. I tako sam potrčao za njom, malo zato da vidim što je to vidjela, ali mnogo više zbog tog smijeha. Bio sam tako pohotan. Ne mogu vam reći.

Ugledao sam je kako stoji na kraju moga reda, no potom je nestala u susjednom, i dalje se smijući. I ja sam se nasmijao, pa sam prošao i sam, i baš me briga

184

što sam Samu Ordayju rušio njegove biljčice. Neće mu ih uzmanjkati, kraj tolikih jutara. Ali kad sam prošao, s kukuruznom kosom na ramenima i zelenim listom poput igle zataknutim u kravatu, naglo sam se prestao smijati, jer je nije bilo. No onda sam je začuo s druge strane. Nisam imao pojma kako se mogla stvoriti tamo a da je nisam vidio, ali se stvorila. I zato sam nasrnuo natrag taman dovoljno brzo da je vidim kako nestaje u sljedećem redu.

Tako smo se jedno pola sata igrali skrivača, i nikako je nisam uspio uhvatiti. Samo što sam iz časa u čas postajao sve zagrijaniji, sve uspaljeniji. Pomislio bih da je u susjednom redu, ispred mene, ali bih je onda začuo iz trećeg reda, i to iza sebe. Ponekad bih joj ugledao stopalo, ili nogu, a iza nje su, naravno, ostajali i tragovi u mekoj zemlji, no od toga nikakve koristi, jer se činilo da se u isti mah šire na sve strane.

I tada, baš kad sam već sasvim pobjesnio - znoj me je probio kroz najbolju košulju, kravata mi se razvezala, a cipele su mi bile pune zemlje - prošao sam kroz red i ugledao njen šešir kako visi na kukuruzu, i koprenu kako se leluja na povjetarcu što se uspio zavući u usjev.

'Uhvati me ako možeš, Dave!' dovikne mi ona. Zgrabio sam šešir i koso proletio kroz sljedeći red. No ona je već bila nestala - vidio sam kukuruz kako treperi na mjestu gdje je prošla - ali tu su bile obje njezine cipele. U sljedećem sam redu našao jednu najlonku prebačenu preko klasa. I opet sam je čuo kako se smije. I to s moje slijepe strane, a kako je kuja onamo dospjela, to samo nebo znade. Ali mi je to u tom trenutku bilo najmanje važno.

185

Strgnuo sam kravatu i zajurio se za njom, okolo i okolo i cile-mile, dahćući kao glupi pas, koji nema toliko pameti da shvati da u vruć dan treba ležati. A reći ću vam još nešto - lomio sam kukuruz gdje god bih prošao. Ostavljao za sobom trag slomljenih i zgaženih stabljika. Ali ona nije nijednom oštetila nijednu. Kad bi ona prošla, samo bi malo zatreperile, kao da ona nije ništa materijalnija od tog ljetnog povjetarca.

Pronašao sam njezinu haljinu, njezin kombine i podvezice. A onda sam našao i grudnjak i gaćice. I više nisam čuo njen smijeh. Jedini je zvuk bilo šuštanje kukuruza. Stajao sam tako u redu, i puhao kao prošupljeni parni kotao, sa svom njezinom odjećom smotanom na prsima. Njušio sam njen parfem, i to me je dovodilo do bjesnila.

'Gdje si?' povikao sam, ali odgovora nije bilo. I mislim, tad sam izgubio još i ono malo zdravog razuma što mi je ostalo... a baš to je ona, naravno, i željela. 'Gdje si, u tri materine?' zaurlao sam, i tad se iz kukuruza blizu mene ispružila njezina duga bijela ruka i jednim me prstom pomazila po vratu. Od straha samo što mi nije govno iskočilo.

'Pa gdje si ti?' upitala je ona. 'Čekam te čitavu vječnost. Nećeš pogledati?' Uhvatila me i povukla kroz kukuruz, i najednom je bila preda mnom, s nogama ukopanima u blato, ali joj na tijelu nije bilo ni krpice, a oči su joj bile srebrene kao kiša u maglovit dan."

2

186

Dave je ispio dubok gutlja vode, zatvorio oči, pa nastavio.

"Taj put u kukuruzu nismo vodili ljubav - za sve vrijeme što sam je znao, to što smo mi vodili nije bila ljubav. Ali smo zato radili svašta. Imao sam Ardeliju na svaki način na koji muškarac može imati ženu, a mislim i na pokoji za koji biste mislili da je sasvim nemoguć. Ne sjećam se svih tih načina, ali se sjećam njezina tijela, kako je bilo bijelo; kako su joj krasne bile noge; kako su joj se izvijali nožni prsti i kako su pipkali mladice što su izbijale iz tla; a sjećam se i kako mi je prelazila prstima preko kože na šiji i vratu.

A mi smo to činili i opet i opet. Ne znam ni sam koliko puta, ali znam da se nikad nisam umorio. Kad smo počeli, bio sam tako uspaljen da bih silovao i Kip Slobode, a kad smo bili gotovi, osjećao sam se kao na početku. Nikad mi je nije bilo dosta. Bila je, rekao bih, kao cuga. Naprosto je se nisam mogao izdovoljiti nikad i ni na koji način. A to je znala i ona.

Ali smo na kraju ipak stali. Ona stavlja ruke iza glave i promeškolji se bijelim ramenima u crnoj zemlji na kojoj smo ležali, i pogleda me onim svojim srebrenim očima i veli:

'Pa, Dave? Jesmo li još susjedi?'

Rekoh joj da bih još jednom, a ona mi veli da ne iskušavam sreću. Ipak sam se pokušao uspeti, no ona me odgurnula tako lako kao što majka odguruje bebu sa sise. Pokušao sam još jednom, no ona me je tako potegla noktima preko lica, da mi je na dva mjesta otvorila krvave rane. To mi je napokon spustilo tlak u

187

kotlu. Bila je brza kao mačka, i dvaput jača. Kad je vidjela da sam shvatio da je igra gotova, odjenula se i izvela me iz kukuruza. A ja sam pošao krotak kao jaganjac Božji.

Ostatak smo puta do njezine kuće prešli pješice. Nitko nije naišao, i vjerojatno je bolje da je tako. Sva mi je odjeća bila prekrita blatom i kukuruznom kosom, košulja mi je virila, a kravatu sam zgurao u stražnji džep, tako da je vijorila iza mene kao rep, a na svakome mjestu gdje bi me dotakla odjeća, osjećao sam živu ranu. Ona, međutim - ona je bila ispeglana i hladna kao čaša sladoleda sa sodom u dragstoru. Nijedna vlas raščupana, niti mrljica blata na cipelama, ni vlat kukuruza na suknji.

Došli smo do kuće, i dok sam je ja pregledavao, pokušavajući procijeniti koliko bi mi boje trebalo, ona mi je donijela piće u visokoj čaši. U njoj je bila slamka, grančica metvice. Dok nisam gucnuo, mislio sam da je to ledeni čaj. Ali je bio čisti skoč.

'Isuse!' velim ja, pošteno se zagrcnuvši.

'Nećeš?' pita me ona i smiješi se na onaj svoj podrugljivi način. 'Možda bi radije malo ledene kave?'

'O, hoću', velim ja, no to nije čitava priča. Jer mi je piće u tom času došlo ko ozeblom sunce. U to sam se doba trudio ne piti danju, jer to rade svi alkoholičari. Ali tu je bio kraj. Ostatak vremena što smo ga proveli zajedno pio sam skoro čitav dan, i to svaki dan. Za mene su posljednje dvije i pol godine Ikeova predsjednikovanja bile samo jedna duga pijanka.

188

Dok sam joj bojao kuću - i radio, kad god bi mi se ukazala prilika, sve što bi mi dopustila - ona se ubacila u knjižnicu. Gospodin Lavin ju je zaposlio čim se odškrinula prva prilika, i zadužio je za dječji odjel. Rabio sam svaku priliku da se ondje stvorim, a prilika je bilo puno, jer sam slobodnjak. Kad mi je gospodin Lavin predbacio što sam toliko u knjižnici, obećao sam da ću mu je čitavu badava oličiti iznutra. Onda mi je dao da dolazim i odlazim kad god bih poželio. Ardelia mi je rekla da bi to moglo upaliti, i imala je pravo - kao i obično.

O vremenu što sam ga proveo pod njezinom čarolijom, nemam nikakvih povezanih sjećanja. A to je bila baš čarolija, bio sam omađijan i pod vlašću žene koja uopće nije bila žena. Nije to bilo samo pomračenje što ga gdjekad dožive pijanci; ja sam naprosto, čim bi bilo gotovo, želio zaboraviti. I tako sve što mi je ostalo u sjećanju, stoji odvojeno no ipak nekako povezano u lanac, kao otoci na Tihom oceanu. Archie Pelligos, ili kako ih već zovu.

Sjećam se kako je, otprilike mjesec dana prije nego što je umro gospodin Lavin, stavila na vrata plakat s Crvenkapicom, i sjećam se kako je nekog dječačića uzela za ruku i dovela ga do plakata. 'Vidiš li ovu djevojčicu?' upitala ga je Ardelia. 'Da', veli on. 'A znaš li zašto je taj zlotvor želi pojesti?' pita ga Ardelia. 'Ne', odgovara joj mali, a oči mu velike i svečane i pune suza. 'Zato što je zaboravila na vrijeme vratiti knjigu', veli ona. 'Ali to se tebi, Willy, nikad neće dogoditi?' 'Ne, nikada', veli mali, a Ardelia mu odgovara: 'I bit će bolje da je tako.' A potom ga odvodi na dječji odjel, na pripovjedni sat, i dalje ga držeći za ruku. A taj mali - bio

189

je to Willy Klemmart, koji je poslije poginuo u Vijetnamu - osvrnuo se preko ramena i pogledao me kako stojim na skelama sa četkom u ruci, i ja sam mu mogao pročitati sve što mu je u očima kao da čitam novine. Spasite me od nje, govorile su njegove oči. Molim vas, gospodine Duncan. Ali kako sam mogao? Nisam mogao spasiti ni sebe."

Dave je iz dubina stražnjega džepa izvukao čistu no grdno zgužvanu mušku maramicu, pa u nju silno puhnuo.

"Gospodin Lavin je spočetka mislio da Ardelia samo što ne hoda po vodi, ali je nakon nekog vremena promijenio mišljenje. Tjedan dana prije nego je umro, strašno su se zakačili oko tog plakata s Crvenkapicom. Nije mu se sviđao nikako. Možda nije imao pravu predodžbu o tome što se zbiva za vrijeme pripovjedačkoga sata - uskoro ćemo doći i na to - ali baš nije bio sasvim slijep. Opazio je kako djeca gledaju taj plakat. I napokon joj je rekao da ga skine. Da, tad je počela prepirka. Ja nisam čuo baš sve, jer sam bio na skeli, visoko iznad njih, i akustika je bila loša, ali sam ipak čuo dovoljno. On je govorio nešto o plašenju djece, a ona mu je odvratila nešto u smislu kako joj to pomaže da pod kontrolom zadrži 'nedisciplirani element'. Rekla je da je to nastavno pomagalo, baš kao i vrbov prut.

On je ipak ostao pri svome, tako da ga je na koncu ipak morala skinuti. Te večeri, kod kuće, bila je poput tigra u kavezu, kojeg je klinac čitav dan bockao štapom. Hodala je po sobi krupnim velikim koracima, bez krpice na sebi, i za njom se vijorila kosa. Ja sam bio u krevetu, pijan kao letva. Ali se sjećam kako se

190

okrenula, i kako su joj oči iz srebrene prešle u jarko crvenu boju, baš kao da joj je planulo u glavi, a i usta su joj bila nekako čudna, kao da joj se pokušavaju otrgnuti od lica, tako nešto. Od strave sam se skoro rastrijeznio. Nikad u životu nisam vidio ništa ni slično tome, i ne bih to više nikad ni želio vidjeti.

'Sredit ću ja njega', rekla je. 'Sredit ću ja tog starog kurvara, Davey. Samo čekaj, vidjet ćeš.'

Rekao sam joj da ne čini gluposti, da ne dopusti da je svlada afekt, i još kojekakve gluposti ni govnu do koljena. Ona me je neko vrijeme slušala, o onda pretrčala sobu tako brzo da... ovaj, ne znam ni sam kako bih se izrazio. U jednom je trenutku stajala na drugom kraju sobe kraj vrata, a u sljedećem je već skakala na mene, očiju crvenih i usijanih, dok su joj usta izlijetala s lica, kao da me tako silno želi poljubiti da zbog toga mora rastegnuti kožu, ali mi je bilo jasno da me ovaj put ne želi samo izgrepsti, nego da će mi zabiti nokte u grkljan i oguliti me do hrptenjače.

Ali nije. Spustila je lice sasvim do moga i pogledala me. Ne znam što je to vidjela - možda koliko sam se uplašio - no to ju je zacijelo raspoložilo, jer je zabacila glavu tako da joj je kosa pala sve do bedara, i nasmijala se.

'Daj prestani laprdati, prokleta pijanduro', rekla je, 'i zabij ga u mene. Za što drugo i jesi?'

Što sam i učinio. Zato što je to zabijanje - i napijanje - bilo jedino za što sam tada bio sposoban. Tad sasvim sigurno nisam više ni slikao, a izgubio sam i vozačku nakon što su me treći put uhvatili pod gasom - bilo je

191

to 58. ili početkom 59-, da - a zeznuo sam i neke poslove, i to se pročulo. Ali u to me je doba za to bilo baš briga, znate; želio sam samo nju. Onda je zakružila priča kako se u Davea Duncana više ne možeš pouzdati... ali razlog što su ga navodili uvijek je bio cuga. O nama dvoma nikad nije bilo puno priče. Ona je na to pazila ko sam vrag. Moja je reputacija otišla u pakao ekspresnom poštom, ali njoj nikad nije pala ni kapljica blata na rub suknje.

Ali mislim da je gospodin Lavin sumnjao. Spočetka je mislio samo da sam se ja napenalio na nju, a da ona nije ni naslutila koliko na nju dreljim oči sa skela, ali mislim da je na kraju ipak naslutio. Ali je onda umro. Rekli su da je dobio srčani napad, ali ja sam znao istinu. Te večeri, nakon što se to dogodilo, bili smo u visaljci na stražnjoj verandi, i te je večeri ona bila ta kojoj nije nikada bilo dosta. Skakala je po meni dok nisam zavapio za milost. A onda je legla do mene i pogledala me zadovoljno kao mačka kad se naliže vrhnja, i u očima joj je opet bio onaj tamnocrveni sjaj. Nije to bio nikakav plod mašte; odraz sam tog crvenog sjaja vidio i na koži gole ruke. A mogao sam ga i osjetiti. Bilo je to kao da sjediš kraj peći koju su najprije dobro naložili, pa se sad polako hladi.

'Rekla sam ti, Davey, da ću ga srediti', veli ona najednom tim svojim zločestim, draškavim glasom.

Ja sam pak bio pijan kao majka i napol ubit tucanjem - to što je govorila, kroz jedno mi je uho išlo unutra, kroz drugo van. Osjećao sam se kao da tonem u san usred živoga pijeska.

192

'Što si mu napravila?' upitao sam, napola već spavajući.

'Zagrlila sam ga', rekla je ona. 'Znam ja i posebne zagrljaje, Davey - ti o njima ne znaš ništa, i budeš li imao sreće, nikad nećeš ni doznati. Odvukla sam ga među police, i obgrlila rukama i pokazala mu kako zapravo izgledam. I tada je zaplakao. Eto, kako se uplašio. Onda je on zaplakao svojim posebnim suzama, i ja sam mu ih otrla poljupcima, i kad je to bilo gotovo, već je bio mrtav u mom zagrljaju.'

'Svojim posebnim suzama.' Da, tako ih je nazvala. A onda, njezino lice... najednom se promijenilo. Namreškalo se, kao pod vodom. I tada sam ugledao... nešto..."

Daveov je glas zamro, dok je tako gledao u ravnicu, u silose, u ništa. Ruke su mu se čvrsto uhvatile za ogradu verande. Napele su se, opustile, ponovno napele.

"Ne sjećam se", rekao je naposljetku. "Ili se možda ne želim sjetiti. Osim dvoga: to je nešto imalo crvene oči bez vjeđa, i oko usta je bilo mnogo ovješena mesa, što je ležalo u pregibima i krpicama, ali to nije bila koža. Izgledalo je tako... opasno. A onda se to meso oko usta počelo nekako micati, i ja sam pomislio da ću zavrištati. A onda je toga nestalo. Svega je nestalo. Bila je to opet samo ona stara Ardelia; gledala me je i smiješila se kao lijepa, radoznala maca.

'Ništa ne brini', rekla je. 'Ti to ne moraš vidjeti, Davey. Hoću reći, dok budeš činio sve što ti velim. Sve dok si dobra beba. Sve dok se znaš ponašati. A večeras

193

sam jako sretna, jer sam se napokon otarasila te stare budale. Gradska će me skupština postaviti na njegovo mjesto, i onda će sve biti po mome.'

Onda neka nam svima Bog pomogne, pomislio sam, ali to nisam i izgovorio. Ne biste ni vi, i da ste vidjeli to čudo koje u vas pilji crvenim očima, i da leži do vas u visaljci na osami, tako samotnoj da te nitko ne bi čuo da izdereš pluća.

Nedugo je potom otišla u kuću i vratila se s dvije visoke čaše pune skoča, i vrlo brzo potom ja sam opet bio dvadeset tisuća milja pod morem, gdje više ništa nije bilo važno.

Ona je na tjedan dana zatvorila knjižnicu... 'u znak poštovanja prema gospodinu Lavinu', kako je to rekla, a kad ju je ponovno otvorila, Crvenkapica se vratila na vrata dječje sobe. Tjedan-dva potom, rekla mi je kako bi voljela da joj napravim nekoliko novih plakata."

Zastao je, pa nastavio i tišim i sporijim glasom.

"Jedan dio mene, čak i sada, želio bi to zaviti u oblatnu, da moja uloga u svemu tome izgleda bolja nego što jest. Volio bih reći da sam se s njom borio, prepirao, govorio joj da ne želim imati posla s tim plašenjem hrpe klinaca... ali to ne bi bila istina. Ja sam bez pogovora nastavio raditi sve što je željela. Neka mi se Bog smiluje, ali je zaista bilo tako. Djelimice zato što sam je se tada strašno bojao. No ipak je to najviše bilo zato što sam tada još bio zblesavljen u nju. No bilo je tu i još nešto drugo. U meni je postojao i jedan opaki, odvratni dio - ne mislim da to postoji u svima, ali mislim da postoji u mnogima od nas - kojemu se sviđalo to što je nakanila. Sviđalo.

194

A sad, vi se sigurno pitate što sam ja to učinio, no ja vam zapravo ne mogu reći sve. Jer se zapravo ne sjećam. To je vrijeme izmiješano, kao razbijene igračke što ih dajete Vojsci spasa da raščistite te prokletinje s tavana.

Nisam nikoga ubio. To je jedino u što sam siguran. Ona je htjela da to učinim... i skoro sam i učinio... ali sam na kraju ipak ustuknuo. I samo sam zbog toga poslije mogao nastaviti živjeti sam sa sobom, samo zato što sam na kraju ipak još imao snage otpuzati od svega toga. Ona je za sebe privezala moju dušu - možda čak i njen najveći dio - ali je nikad nije uspjela dobiti cijelu."

Zamišljeno je pogledao Sama i Naomi. Sad se već bio malo smirio, zavladao je sobom; možda je sa sobom čak i u miru, pomislio je Sam.

"Sjećam se kako sam jednoga dana, bilo je to u jesen 1959. - mislim da je to bilo tada - ušao u kuću i kako mi je rekla neka joj napravim plakat za Dječju sobu. Rekla mi je što točno želi, i ja sam draga srca pristao. Nisam u tome vidio ništa loše. Čak sam, zapravo, mislio da je to na neki način zgodno. A ona je željela, znate, plakat na kome je bio klinac, nasred ulice, preko koga je prešao parni valjak. Ispod toga je trebalo pisati:

TKO ŽURI, GLAVU GUBI!

VRAĆAJ SVOJE KNJIGE MNOGO PRIJE ROKA!

Mislio sam da je to samo vic, kao kad kojot natjerava Pticu Trkačicu i onda ga ispegla teretni vlak ili što već naiđe. Zato sam rekao dobro. Bila je vesela

195

kao ptičica. Otišao sam u njezinu sobu i nacrtao plakat. Nije mi trebalo puno, jer je to bila samo karikatura.

Mislio sam da će joj se svidjeti, ali nije. Obrve su joj se spustile, a usta skoro nestala. Nacrtao sam karikiranog dječaka, s križićima umjesto očiju, i da bi sve bilo vic, tipu što je vozio valjak iz usta je izlazio balon, i u njemu je pisalo: 'Ako imaš marku, pošalji ga kao razglednicu.'

Ona se nije ni pokušala nasmiješiti.

"Ne, Davey', rekla je, 'nisi me shvatio. To neće natjerati djecu da na vrijeme vraćaju knjige. Od toga će se samo smijati, a na to i tako troše previše vremena.'

'Dobro', velim ja, 'valjda nisam shvatio što želiš.'

Stajali smo iza stola za izdavanje knjiga, tako da nas se vidjelo samo od pojasa naviše. A ona je spustila ruku i uhvatila me za jaja i pogledala me tim svojim krupnim srebrnim očima i rekla:

'Hoću da to napraviš realistički.' Protekla je sekunda-dvije prije nego sam shvatio što

to ona zapravo želi. A kad sam shvatio, nisam mogao povjerovati.

'Ardelia', velim joj ja, 'ti ne shvaćaš što govoriš. Ako bi dijete stvarno palo pod parni valjak...'

Ona me je stisnula za jaja, tako da me je zaboljelo - kao da me želi podsjetiti za što me je uhvatila - i rekla:

'Ja to shvaćam jako dobro. A sad shvati i ti. Ja ne želim, Davey, da se oni tome smiju; želim da zbog toga

196

plaču. I zašto se onda ne vratiš na posao, pa da bude na vrijeme gotovo?'

Vratio sam se u njezinu sobu. Nisam baš znao što to kanim učiniti, ali sam na brzinu donio odluku. Na pisaćem je stolu bio čist list kartona, i visoka čaša skoča i u njoj grančica metvice, i Ardelijina ceduljica na kojoj je pisalo: 'D. - Ovaj put neka bude puno crvene.' Ozbiljno je pogledao Sama i Naomi.

"Ali ona uopće nije ušla u prostoriju, shvaćate. Niti na trenutak."

3

Naomi je donijela Daveu još čašu vode, i kad se vratila, Sam je opazio da joj je lice jako blijedo a kutovi očiju crveni. Ipak je sjela, vrlo tiho, i dala Daveu znak da nastavi.

"Učinio sam ono u čemu su alkoholičari najbolji", rekao je. "Pio sam piće i činio što mi je rečeno. Nekakva se... groznica, rekao bih... spustila na mene. Proveo sam dva sata za njezinim stolom, radeći petparačkim vodenim bojicama, i štrapajući boju po čitavom stolu, i baš me bolilo govno gdje će što pljusnuti. Onoga što je iz toga ispalo, ne volim se ni sjećati... pa ipak se sjećam. Bio je to dječačić razmlječkan po čitavom Rampole Streetu; cipele su mu odletjele, a glava mu je bila razmazana kao gruda maslaca što se topi na suncu. Od vozača su se vidjeli

197

sami obrisi, ali je gledao preko ramena, i vidjelo se kako se ceri. Taj se momak stalno pojavljivao na plakatima što sam ih radio za nju. On je i vozio automobil na plakatu koji si spomenuo, Sam, o tome kako nikad ne treba ulaziti neznancu u automobil.

Moj je otac ostavio mamu otprilike godinu dana nakon mog rođenja, ostavio je samo tako, i pada mi na um da je baš on taj kojeg sam pokušavao nacrtati na svim tim plakatima. Zvao sam ga 'onaj mračni' i mislim da je to bio moj otac. Možda ga je Ardelia nekako podbola da izađe iz mene. A kad sam ja istjerao i drugog, njoj se on jako svidio. Ona se tome nasmijala. 'Pa to je savršeno, Davey!' rekla je. ‘Utjerat ću strahom u te šmrkavce čitavo brdo pouke o tome što je dobro, a što ne! Idem ga odmah objesiti!' Pa je to i učinila, i to na sam stol za izdavanje knjiga u Dječjoj sobi. A kad je to učinila, opazio sam nešto od čega mi se stvarno sledila krv. Jer sam prepoznao dječaka, shvaćate, toga što sam naslikao. Bio je to Willy Klemmart. Nacrtao sam ga a da toga ni sam nisam bio svjestan, a izraz na onom što je ostalo od lica, bio je izraz koji se pojavio onoga dana kad ga je uzela za ruku i odvela u Dječju sobu.

Kad su djeca došla na pripovjedački sat, i po prvi ga put vidjela, i ja sam bio u prostoriji. Svi su se silno uplašili. Oči su im postale ovolike, a jedna se djevojčica i rasplakala. A meni je bilo drago što su se uplašili. I pomislio sam: 'To će im zabiti u glave što je dobro, a što zlo. To će ih naučiti što ih čeka ako je pokušaju preći, ako ne učine što traži.' A dio je mene opet mislio: Počinješ misliti kao i ona, Dave. Vrlo ćeš joj brzo postati sličan, i onda si izgubljen. Izgubljen zauvijek.

198

Ali ja sam ipak nastavio. Osjećao sam se kao da imam jednosmjernu kartu, i kao da ne mislim sići sve do zadnje stanice. Ardelia je zaposlila neke klince s koledža, ali bi ih uvijek stavljala u prijemnu sobu, i dvoranu s periodikom i za glavni stol. A ona je svu brigu o djeci preuzela na sebe... jer je njih, shvaćate, bilo najlakše uplašiti. A mislim da je njihov strah ujedno bio i najbolji, od njega bi se najbolje nasitila. Zato što je ona, znate, živjela od toga - hranila se njihovim strahom. A ja sam napravio još nekoliko plakata. Ne sjećam ih se svih, ali se sjećam knjižničkog policajca. On se pojavljivao na mnogima. Na jednome - taj se zvao

I KNJIŽNIČKI POLICAJAC IDE NA ODMOR

on je stajao na obali potoka i pecao. Samo što je na udicu, kao mamac, stavio dječaka kojeg su klinci zvali Glupi Gustav. Na drugom je pak Glupoga Gustava zavezao za raketu i upravo povlačio sklopku koja će ga lansirati u svemir. Na tome je pisalo

NAUČI U KNJIŽNICI VIŠE O ZNANOSTI I TEHNOLOGIJI - I POBRINI SE DA BUDEŠ DOBAR I VRAĆAŠ KNJIGE NA

VRIJEME.

Dječju smo sobu pretvorili u kuću strave i užasa za svu djecu koja su dolazila ovamo", rekao je Dave. Govorio je polako, a glas mu je bio pun suza. "Ona i ja. To smo učinili toj djeci. Ali znate što? Uvijek su se vraćali. Stalno su dolazila po još. I o svemu nisu nikad, nikad nikome rekli ništa. Za to se pobrinula ona."

199

"Ali roditelji!" najednom je uskliknula Noami, i to tako oštro da je Sam poskočio. "Sigurno, kad su roditelji opazili..."

"Ne!" rekao joj je Dave. "Njihovi roditelji nisu nikad vidjeli ništa. Jedini stvarni plakat što su ga ikad vidjeli, bio je onaj s Crvenkapicom i vukom. Ardelia je taj ostavljala stalno, no druge bi postavljala samo za pripovjedačkim satom - poslije škole, četvrtkom uveče i subotom ujutro. Sarah, ona nije bila ljudsko biće. To si moraš zabiti u glavu. Ona nije bila čovjek. Ona je znala kad će odrasli doći, i tada bi uvijek sa zidova poskidala plakate što sam ih ja naslikao i, prije nego što bi oni stigli, stavila druge - uobičajene stvari, na kojima je pisalo

ČITAJ KNJIGE JER TE TO VESELI.

Sjećam se i prigoda kad sam ostajao na pripovjedačkome satu - u te se dane nikad nisam ni odvajao od nje, kad god sam mogao biti u njezinoj blizini, a za to sam sad imao i obilato vremena, zato što sam prestao slikati, a propali su mi i svi redovni poslovi, tako da sam živio od ono malo što sam bio uspio uštedjeti. Ali nije prošlo dugo, pa je presušio i taj novac, i ja sam počeo prodavati stvari - televizor, gitaru, kamion, naposljetku i kuću. Ali mi sve to nije bilo važno. Bitno je bilo samo da što više budem s njom i promatram što se tu zbiva. Mališani bi privukli stolice u krug u čijem je središtu sjedila Ardelia. Ja sam pak bio u dnu sobe, i sjedio bih i sam na toj dječjoj stolici, najčešće odjeven u svoju staru, bojom zamrljanu kutu, pijan kao smuk, neizbrijan i bazdeći po skoču. A ona bi čitala - čitala koju od svojih sasvim posebnim Ardelija-priča - a onda bi prekinula i nagnula glavu, kao da

200

sluša. Klinci bi se promeškoljili i pogledali je s nelagodom. I onda bi pogledali u drugom smjeru - kao da se bude iz dubokog sna u koji ih je ona dovela.

'Danas ćemo dobiti društvo', rekla bi i nasmiješila se. 'Djeco, zar to nije super? Ima li među dobrom djecom dobrovoljaca koji će mi pomoći pripremiti doček velikih?' Kad bi to izgovorila, digle bi se sve ruke, zato što su svi željeli biti dobra djeca. Moji su im plakati jasno pokazivali što se događa zločestoj djeci koja se ne znaju ponašati. Čak bih i ja digao ruku, dok bih sjedio tako u dnu prostorije u musavoj staroj kuti, i izgledao kao najstarije i najumornije dijete na svijetu. A onda bi ustali, i jedni bi poskidali moje plakate, dok bi drugi izvadili one obične iz najdonje ladice pisaćeg stola. Onda bi ih zamijenili. A onda bi sjeli, i ona bi s nekakve strahote koju bi im pričala prešla na nešto poput 'Kraljevne na zrnu graška', i naravno, minutu potom, unutra bi provirila neka majka i ugledala kako njezino dobro odgojeno dobro dijete sluša priču te divne gospođice Lortz, i onda bi se nasmiješila svome mališanu, i on bi joj uzvratio smiješak, i potom bi se sve nastavilo starim tokom."

"Što ti to znači, 'nekakve strahote koje bi im pričala'?" upitao je Sam. Glas mu je bio hrapav, a usta su mu se osušila. Dok je slušao Davea, u njemu je rastao osjećaj užasa i odbojnosti.

"Bajke", odgovorio je Dave. "Ali bi ih ona promijenila u priče strave i užasa. Iznenadili biste se otkrivši koliko malo u većini od njih treba izmijeniti da bi se tako preobrazile."

"Ja se ne bih iznenadila", odgovorila je Naomi smrknuto. "Ja ih se sjećam."

201

"Kladim se da je tako", odgovorio je on, "ali ih nikad nisi čula u obliku u kojem ih je pričala Ardelia. Ali su ih djeca voljela - neka su od nje voljela priče, a voljela su i nju, zato što ih je ona privlačila i fascinirala onako kako je privlačila i fascinirala i mene. Mislim, ne baš sasvim tako, jer nikad nije bilo onog seksualnog - ili bar ja tako vjerujem - ali to nešto mračno u njoj našlo je nešto zajedničko s mrakom u njima. Da li me shvaćate?"

I Sam, koji se sjetio svoje jezive fasciniranosti pričom o Modrobradom i metlama koje plešu u Fantaziji, pomislio je kako je ovo doista razumio. Djeca su mrzila mrak i bojala ga se... pa ipak ih je on i privlačio, zar ne? On ih je zazivao,

(požži sa mnom, sine)

zar ne? On mi je pjevao,

(ja sam polissajac)

zar ne?

Zar ne?

"Jasno mi je, Dave, što želiš reći", odgovorio mu je. Dave je kimnuo glavom.

"Sam, jesi li već otkrio? Tko je zapravo taj tvoj knjižnički policajac?"

"Taj dio još nisam razumio", odgovorio je Sam, i pomislio da dio njega ipak jest. Činilo mu se da je njegova svijest nekakva duboka, mračna voda i da na njezinu dnu leži potopljeni brod - ali ne naprosto nekakav brod. Ne - bio je to gusarski škuner, pun

202

plijena i mrtvih tjelesa, i sad se počeo micati u glibu koji ga je i predugo zadržavao. Uskoro će, bojao se, ta sablasna, blistava podrtina ponovno izroniti, sa skršenim jarbolima drapiranim crnom morskom travom, i s kosturom koji se ceri kao da je dobio milijun dolara, još vezanim za natrule ostatke kormilarskoga kola.

"Ja mislim da možda razumiješ", odgovorio je Dave, "ili da bar počinješ razumijevati. A to će morati izroniti, Sam. Vjeruj mi."

"Ja još nisam sasvim razumjela ono o pričama", rekla je Naomi.

"Jedna joj je od najmilijih priča, Sarah - a i djeci je bila; moraš to shvatiti, i u to povjerovati - bila 'Zlatokosa i tri medvjeda'. Ti znaš tu priču, ali je ne znaš u onom obliku u kojem je znaju neki ljudi u gradu - ljudi koji su sad već odrasli, koji su bankari i advokati i krupni farmeri s čitavim flotama John Deereovih traktora. Duboko u svojim srcima oni čuvaju, shvaćaš, verziju Ardelije Lortz. Sasvim je moguće da su neki od njih svojoj djeci ispričali tu istu priču, ni ne sluteći da se ona dade ispričati i na drugi način. Nije mi drago misliti da je to tako, ali u svom srcu znam da jest.

U Ardelijinoj verziji, Zlatokosa je zločesto dijete koje se ne ponaša kako treba. I tako ona dolazi u kuću tri medvjeda i u njoj namjerno napravi rusvaj - počupa zavjese mame medvjedice, i povuče rublje po blatu, i podere sve magazine i poslovne papire tate medvjeda, a onda nožem za meso izbuši rupe u njegovu najdražem naslonjaču. A onda im još izdere sve knjige. Mislim da je taj dio Ardeliji bio najmiliji, to kako

203

Zlatokosa uništava knjige. A nije ni pojela kašicu, o, ne! Ne kad bi Ardelia pričala priču! Prema onom što je ispričala Ardelia, Zlatokosa je s najviše police dohvatila otrov za štakore i posula njime kašicu kao šećerom u prahu. Ona nije znala tko živi u toj kući, ali ih je svejedno htjela pobiti, zato što je bila tako zločesto dijete."

"Pa to je užasno!" uskliknula je Naomi. I sad je po prvi put izgubila vlast nad sobom - zaista je izgubila. Pritisnula je ruke na usta, a njezine su razrogačene oči odozgo promatrale Davea. "Da. I bilo je. Ali to nije kraj. Zlatokosa se toliko umorila pustošenjem kuće, shvaćate, da se, kad je pošla na kat razderati i spavaonice, srušila u krevetac bebe medvjedića i smjesta zaspala. A kad su se tri medvjeda vratila kući i ugledali je, sručili su se na nju - baš je to tako Ardelia običavala kazati - sručili su se na nju i tu zločestu djevojčicu pojeli živu. Pojeli su je od stopala naviše, dok je ona vrištala i otimala se. Pojeli sve osim glave. Nju su sačuvali, zato što su znali što im je učinila s kašicom. Jer su nanjušili otrov. 'Oni su to mogli, djeco, zato što su bili medvjedi', obično bi kazala Ardelia, i onda bi sva djeca - Ardelijina dobra djeca - zakimala glavama, zato što su shvatila da to može biti. 'Odnijeli su njezinu glavu u kuhinju i skuhali je i pojeli joj mozak za doručak. Svi su se složili da je bio vrlo ukusan... i poslije toga živjeli sretno sve dok nisu umrli.'"

4

204

Na verandi je zavladala teška, skoro smrtna tišina. Dave je posegnuo za čašom s vodom, i onda je drhtavom rukom skoro srušio s ograde. Spasio ju je u zadnji čas, uhvatio je objema rukama, i povukao dubok gutljaj. Potom ju je odložio i rekao Samu:

"Čudi li te i sada da se moje cuganje malo otelo

vlasti?" Sam je odmahnuo glavom.

Dave je pogledao Naomi i rekao:

"Shvaćaš li sada zašto ti nikad nisam mogao ispričati tu priču? Zašto sam je spremio u onaj sobičak?"

"Da", odgovorila je ona drhtavim glasom, jedva glasnijim od šapta, i sličnim dubokom uzdahu. "A mislim da sam shvatila i zašto ni djeca nisu nikad pričala. Neke su stvari naprosto previše... previše čudovišne."

"Za nas, možda", rekao je Dave. "Ali za djecu? Ne znam, Sarah. Ne vjerujem da djeca mogu tako, na prvi pogled, prepoznati čudovišta. Na njihovim je roditeljima da im kažu kako da ih prepoznaju. A ona je na svojoj strani imala još nešto. Sjećaš se kako sam vam pričao kako bi se djeca, kad bi im rekla da dolaze roditelji, kao budila iz dubokog sna? A ona su doista i spavala, na nekakav čudan način. Nije to bila hipnoza - ili bar ja mislim tako - ali je to izgledalo kao hipnoza. A kad bi se vratili kući, ne bi se više ni sjećali, bar ne u gornjim slojevima svijesti, ni priča ni plakata. Ali duboko dolje, vjerujem da su se sjećali i previše... baš onako kako negdje duboko dolje Sam dobro zna tko je knjižnički policajac. A mislim da ih se sjećaju i danas -

205

bankari i advokati i krupni farmeri koji su nekoć bili Ardelijina dobra djeca. I sad ih vidim, s pregačicama i u kratkim hlačicama, kako sjede u tim stoličicama i gledaju Ardeliju usred toga kruga, a oči su im tako velike i krupne da izgledaju kao kalupi za pite. I mislim da se oni i danas, kad se smrači ili kad se digne oluja, ili kad spavaju pa im dođu more, vraćaju u djetinjstvo. I vjerujem da se vrata otvaraju, i pred njima se ukazuju tri medvjedića - Ardelijina tri medvjedića - kako drvenim žlicama za kašicu jedu mozak iz Zlatokosine glave, i kako beba-medvjedić na glavi nosi Zlatokosin skalp kao dugu zlatnu vlasulju. I vjerujem da se bude svi u znoju, i da im je slabo, i da ih je strah. I mislim da je baš to ona ostavila ovom gradu. Mislim da mu je ostavila baštinu tajnih noćnih mora.

Ali još nisam došao na ono najgore. Te priče, znate - mislim, gdjekad bi to bili i plakati, ali uglavnom su bile priče - znale bi ponekad nekoga natjerati da brizne u plač, ili da se onesvijesti, ili da mu se smuti, i tako. A kad bi se to dogodilo, onda bi ona rekla ostalima: 'Spustite glave i odmorite se dok odvedem Billyja... ili Sandru... ili Tommyja... u kupaonicu, da se malo oporavi.'

I svi bi oni istoga časa oborili glave. Izgledalo bi kao da su pomrli. Kad sam to prvi put vidio, nakon što je neku djevojčicu odvela iz sobe, počekao sam možda dvije minute, a onda ustao i prišao krugu. Najprije sam pošao do Willyja Klemmarta.

'Willy!' prošaptao sam i ubo ga prstom u rame. 'Will, je li ti dobro?'

On se nije ni pomaknuo, pa sam ga zato ubo još jače i ponovno izgovorio njegovo ime. On se nije ni

206

pomakao. Čuo sam ga kako diše - bilo je to nekakvo slinavo, sitno hripanje, onako kako je to kod djece najčešće slučaj, jer uvijek navuku nekakvu sitnu prehladu - ali je on i dalje bio kao mrtav. Oči su mu bile napol otvorene, no ja sam vidio samo bjeloočnice, a s donje mu je usne visila duga nit pljuvačke. To me je uplašilo, pa sam otišao do još trojice, četvorice, ali me nitko od njih nije htio ni pogledati, niti ispustiti glasa."

"Veliš da ih je ona začarala?" upitao je Sam. "Da su bili kao Snjeguljica nakon što je zagrizla otrovnu jabuku?"

"Da", složio se Dave. "Da, bili su baš takvi. A na neki drugi način, i ja sam bio takav. I tada, baš kad sam se spremao uhvatiti Willyja Klemmerta i istresti mu govno iz guzice, čuo sam je kako se vraća iz kupaonice. Poletio se prema svojoj stolici da me ne uhvati na djelu. Zato što sam se više bojao onoga što bi mogla učiniti meni, od svega onog što bi mogla učiniti njima.

Ona je ušla, i ona djevojčica, koja je bila siva kao toalet-papir i napol u nesvijesti kad ju je Ardelia izvela, sad je izgledala kao da ju je netko napunio najboljim neuro-tonikom na svijetu. Bila je sasvim budna, s ružicama na obrazima i iskrom u očima. Ardelia ju je potapšala po turu, i ova je potrčala prema svome mjestu. A onda je Ardelia pljesnula rukama i rekla:

'Sva dobra djeca neka dignu glave! Sonji je sad mnogo bolje, i ona bi sad htjela čuti priču do kraja. Je li tako, Sonja?'

'Da, gospođo', zapiskutala je Sonja, svježa kao rosa u proljeće. I sad svi dižu glavice. Nitko ne bi rekao da je

207

samo dvije sekunde prije toga prostorija bila puna mrtve djece.

Kad se to dogodilo i po treći i po četvrti put, pustio sam je da izađe, pa pošao za njom. Znao sam da ih ona namjerno plaši, shvaćate, i nešto mi je govorilo da za to mora imati i nekakav razlog. I sam sam se bio na smrt uplašio, ali sam ipak želio vidjeti što je to.

Ovaj put je do kupaone odvela Willyja Klemmarta. On je, za Ardelijine verzije Ivice i Marice dobio napad histerije. Otvorio sam vrata jako oprezno i tiho, i opazio kako Ardelia kleči pred Willyjem kraj umivaonika. On je prestao plakati, ali više od toga nisam mogao razabrati. Ona mi je, shvaćate, bila okrenuta leđima, a Willy je bio tako nizak da mi je sasvim zagradila pogled na njega, čak i kad je bila na koljenima. Vidio sam samo njegove ruke na ramenima njezina džempera, a vidio sam i jedan rukav njegove crvene veste, no to je bilo sve. A onda sam začuo nešto - nekakvo jako srkanje, kao kad slamkom dođete do kraja frapea. Shvatio sam tada da ga ona... znate, zlostavlja, a to je i činila, iako ne onako kako sam ja to mislio.

Ja sam još malo ušao unutra, i kliznuo desno. Hodao sam visoko na prstima da ne bih cupnuo potpeticama. Ipak sam očekivao da će me čuti... jer je imala vraške uši, kao radarske antene, i stao sam čekati da se okrene i pribije me pogledom tih svojih crvenih očiju. Ali nisam mogao stati. Morao sam to vidjeti. A to se, malo-pomalo, kako sam skretao na desno, i dogodilo.

Willyjevo mi je lice počelo dolaziti u vidno polje preko njezina ramena, sve komadić po komadić, kao Mjesec kad izlazi iz pomrčine. Isprva sam vidio samo

208

njezinu plavu kosu - bila je čitava masa toga, sva u uvojcima i viticama - ali sam joj onda pomalo ugledao i lice. A onda sam vidio i što to ona radi. I iz nogu mi je istekla sva snaga kao voda niz oluk. Oni me nisu nikako mogli vidjeti, ukoliko ne bih ispružio ruku i počeo lupati po cijevima nad njima. Oči su im bile zatvorene, ali nije to bio razlog. Bili su se sasvim zanijeli u posao, znate, i zanijeli su se istim dijelom tijela, zato što su se zakačili jedno za drugo.

"Ardelijino lice nije više bilo ljudsko! Poteklo je kao vrući karamel, i izvuklo se u ljevkasti oblik, a nos joj se rastegao, i sa sobom povukao i duplje, pa je najprije izgledala kao Kinez, a potom i kao nekakav kukac... muha, možda, ili pčela. Usta su joj ponovno nestala. Pretvorila su se u ono što sam počeo tek naslućivati nakon što je ubila gospodina Lavina, one noći kad smo ležali u visaljci. Pretvorila su se u suženje lijevka. Ugledao sam na njoj nekakve čudne crvene pruge, i u prvi mah pomislio da je to krv, ili možda potkožne žile, no onda shvatio da je to ruž za usne. Usta više nije imala, ali je crvena boja označavala mjesto gdje su nekad bila.

Ona je tim sisalom ispijala nešto Willyju iz očiju."

Sam je pogledao Davea, kao da ga je grom pogodio. Na trenutak se upitao je li taj čovjek sišao s uma. Utvare su jedno; ovo je nešto sasvim drugo. Nije imao ni najblažega pojma što bi to moglo biti. Pa ipak su na Daveovu licu iskrenost i poštenje blistali kao svjetiljka, i Sam je pomislio: Ako i laže, on toga nije svjestan.

"Dave, misliš li to reći da mu je Ardelia Lortz ispijala suze?" upitala je Naomi kao da se nećka.

209

"Da... i ne. Ona je ispijala njegove sasvim posebne suze. Njezino se lice sasvim izdužilo prema njemu, i kucalo kao srce, a crte su joj se lica razvukle i spljoštile. Izgledala je kao lice maske za Noć vještica, nacrtano na papirnatoj vrećici.

To što je istjecalo iz kutova Willyjevih očiju bilo je gumasto i ružičasto, poput krvavih bala, ili skoro razmočenih komadića mesa. Srkala je to proizvodeći pritom one mljackave zvukove. Ona je ispijala strah. I ona ga je učinila, tko zna kako, stvarnim, i tako velikim da je on morao ili izaći s tim groznim suzama ili bi ga to ubilo."

"Hoćeš reći da je Ardelia nekakav vampir?" upitao je Sam.

Daveu kao da je odlanulo.

"Da. Tako je. Kad sam poslije toga razmišljao o tom danu - kad bih se usudio razmišljati o njemu - uvijek sam vjerovao da je ona bila upravo to. Sve te priče o vampirima koji ljudima zabijaju zube u grla i piju im krv sasvim su krive. Možda ne baš jako, ali kad je riječ o tome, pola istine nije dovoljno. Oni piju, ali ne iz vrata; oni su zdravi i debeli zbog onog što uzimaju iz svojih žrtava, ali to nešto nije krv. Možda je to nešto crvenije, krvavije, kad su žrtve odrasli ljudi. Možda je to uzela i iz gospodina Lavina. I mislim da jest. Ali to nije krv.

Nego strah."

5

210

"Ne znam koliko sam stajao tako i gledao je, ali to nije moglo potrajati dugo - nikad prije nije otišla na duže od pet minuta. Nakon nekog vremena, to nešto što je Willyju izbijalo iz očiju, počelo je blijediti i jenjevati. I vidio sam da to... znate, ono njezino..."

"Proboscis", rekla je Naomi tiho. "To je zacijelo bio proboscis."

"Daa? Onda dobro. Vidio sam kako joj se taj pro-probo sve više izdužuje, kao da ne želi da joj išta promakne, kao da ga želi posrkati do zadnje mrve, i shvatio sam da je skoro gotova. A kad bude, oboje će se probuditi, i tad će me vidjeti. A ako me vidi, vjerojatno će me i ubiti.

Krenuo sam natraške, polako, korak po korak. Nisam vjerovao da ću uspjeti, ali sam napokon lupio guzicom o kupaonska vrata. Kad se to dogodilo, skoro sam kriknuo, jer sam pomislio da mi se nekako našla za leđima. U to sam bio siguran, unatoč tome što sam je jasno vidio kako kleči preda mnom.

Stavio sam ruku na usta da zadržim krik i progurao se kroz vrata. I ostao stajati dok su se zatvarala na pneumatskim šarkama. Činilo se da to traje čitavu vječnost. A kad su se zatvorila, poletio sam prema glavnim vratima. Bio sam napola lud; želio sam samo otići otuda i nikad se više ne vratiti. Želio sam zauvijek nastaviti trčati.

Spustio sam se u foaje, gdje je ona postavila onaj svoj natpis, Sam - onaj koji je glasio naprosto TIŠINA! - i napokon se uspio sabrati. Ako se ona vrati s Willyjem u Dječju sobu i opazi da me nema, shvatit će da sam ih

211

vidio. Onda će me potražiti, a onda me i naći. Nisam čak ni pomislio da bi se za to morala jako potruditi. Nikad nisam zaboravio onaj dan u kukuruzu, i kako je kružila oko mene a da joj nikad nije izbila ni kap znoja.

I zato sam se okrenuo i, umjesto da bježim, vratio se na svoje mjesto u Dječjoj sobi. Bilo je to nešto najteže što sam učinio u životu, ali mi je nekako uspjelo. Guzica mi nije bila ni dvije sekunde u stolcu, i već sam je čuo kako dolazi. I, naravno, Willy je bio sav sretan i nasmiješen i sav kao nabijen, a takva je bila i ona. Ardelia je izgledala kao da je spremna na tri brze runde s Carmen Basiliom, da ga stuče u prah.

'Sad neka sve dobra djeca dignu glavice!' uskliknula je i pljesnula rukama. Svi su podigli glave i pogledali je. 'Willyju je sad mnogo bolje, i sad bi htio da dovršim priču. Je li tako, Willy?'

'Da, gospođo', odgovorio je Willy. Ona ga je poljubila i on je potrčao na svoje mjesto. Ona je nastavila priču. Ja sam sjedio i slušao. A kad je pripovjedački sat bio gotov, dohvatio sam se boce. I od tog trenutka pa do samoga kraja, nikad je zapravo nisam ni ispustio."

6

"No kako je izgledao taj kraj?" upitao je Sam. "Što znaš o tome?"

212

"Ne toliko koliko bih mogao da svo vrijeme nisam bio pijan kao smuk, pa ipak znam i više od onog što bih želio znati. Taj zadnji dio priče, ne znam čak sigurno ni koliko je trajao. Oko četiri mjeseca, mislim, ali moglo bi biti šest, ili čak i osam. Ali tad nisam opažao ni da prolaze godišnja doba. Kad takav pijanac počinje kliziti, Sam, promjene u boci su jedine promjene koje opaža. Ali dvije stvari ipak znam, a to su zaista jedine dvije važne stvari. Nešto se s njom počelo zbivati, to je jedna. I bilo joj je vrijeme da se opet vrati u san. Za promjenu. To je druga.

Sjećam se jedne večeri kod njezine kuće - ona nikad nije došla k meni, ali baš nijednom - kako mi je rekla:

'Sve mi se više spava, Dave. Sad mi se stalno samo spava. Uskoro će biti vrijeme za dug počinak. A kad dođe čas, htjela bih da usneš sa mnom. Omilio si mi, znaš.'

Ja sam, naravno, bio pijan, ali od toga što je rekla i danas se ježim. Mislio sam da znam o čemu to ona govori, no kad sam je upitao, ona se samo nasmijala.

'Ne, ne to', odgovorila je i uputila mi prezriv, podsmješljiv pogled. Ja govorim o snu, ne o smrti. Ali ćeš se morati hraniti kao i ja.'

To me na brzinu rastrijeznilo. Ona nije mislila da ja znam o čemu to govori, ali znao sam. Jer sam vidio.

Nakon toga mi je počela postavljati pitanja o djeci. O tome koga od njih ne volim, za koje mislim da su podmuklice, za koje mislim da su prebučni, koji su najzločestiji.

213

'To su zločesta djeca, i ne zaslužuju da žive', rekla bi mi. 'Ta su divlja, destruktivna, i vraćaju knjige sve išarane i otrgnutih stranica. Što misliš, Dave, tko od njih zaslužuje smrt?'

U tom sam trenutku shvatio da moram pobjeći od nje, i ako to mogu učiniti samo tako da se ubijem, onda moram posegnuti za tim izlazom. A s njom se, shvaćate, nešto počelo događati. Kosa joj je počela gubiti sjaj, a na njezinoj koži, koja je uvijek bila savršena, počele su se pojavljivati mrlje. A bilo je tu i još nešto - sad sam već počeo vidjeti i ono, ono u što su joj se usta bila pretvorila - i to stalno, tik pod površinom kože. Ali i to se počelo borati i nabirati, i na tome su se pojavile niti nalik na paučinu.

Jedne noći, dok smo bili u krevetu, opazila je da joj promatram kosu i rekla: 'Opazio si, Davey, da se na meni zbiva nekakva promjena?' Potapšala me po licu. 'To je sasvim u redu; to je savršeno prirodno. Tako je to uvijek kad se spremam ponovno zaspati. A to ću morati učiniti uskoro, i ako misliš poći sa mnom, onda brzo moraš odabrati jedno dijete. Ili dva. Ili tri. Što nas je više, bit će veselije!' Nasmijala se na onaj svoj ludi način, a kad mi je uzvratila pogled, oči su joj opet bile crvene. 'No u svakom slučaju, ne mislim te ostaviti. Ako i zanemarimo sve ostalo, to ne bi bilo sigurno. To ti je jasno, zar ne?' Odgovorio sam da jest.

'I zato, Davey, ako ne želiš umrijeti, moraš požuriti. I to jako. A ako si odlučio ne poći, onda mi to moraš reći odmah. Onda bismo vrijeme što smo ga proveli zajedno mogli završiti na lijep i bezbolan način, još noćas.'

214

Nadvila se nad mene, i onjušio sam joj dah. Smrdio je na pokvarenu pseću hranu, i nisam mogao povjerovati da sam ikad - trijezan ili pijan - mogao poljubiti usta iz kojih se širio takav smrad. Ali jedan dio mene - jedan sitni djelić - još je zacijelo želio živjeti, zato što sam joj rekao da doista želim poći s njom, ali da mi treba još malo vremena da se pripremim. Da se duševno spremim.

'Hoćeš reći, da se napiješ', odgovorila je ona. 'Morao bi pasti na koljena, Dave Duncan, i zbog mene zahvaliti svojim bijednim, nesretnim zvijezdama. Da nije bilo mene, krepao bi u jarku za godinu dana, možda i prije. Ali sa mnom ćeš živjeti skoro vječno.'

Usta su joj se protegla samo na sekundu, protegla dok mi nisu dotakla obraz. I nekako sam uspio ne kriknuti."

Dave ih je pogledao dubokim pogledom progonjena čovjeka. A onda se nasmiješio. Sam Peebles neće nikad zaboraviti nešto sablasno u tom smiješku; progonit će ga to u mislima do smrti.

"Ali to je tako", rekao je. "Negdje, duboko u sebi, ja od toga časa nisam prestao vrištati."

7

"Volio bih da mogu reći da je ona na koncu izgubila vlast nada mnom, ali bi to bila laž. Slučaj je tako htio - ono što se zove viša sila. Morate shvatiti da sam godine 1960, već bio sasvim odsječen od grada. Sjećaš li se, Sam, kako sam rekao da sam nekoć i ja bio član

215

Rotary Cluba? A mislim, u veljači 60. ti mi dečki ne bi dali ni da im čistim pisoare. Što se tiče Junction Cityja, ja sam bio samo još jedan nevaljalac koji je živio životom protuhe. Kad bi me ugledali, ljudi koje sam poznavao čitav život prelazili bi na drugu stranu ulice. U to sam doba bio pun krepčine kao brončani orao, ali me je cuga ipak nagrizala, a za ono što ne bi obavila cuga, pobrinula bi se Ardelia Lortz.

Ne jednom sam se upitao hoće li mi se obratiti zbog onog što joj treba, ali nije nikada. Možda joj u tom pogledu nisam bio dobar... ali zapravo ne mislim da je to bilo zbog toga. Ne mislim da me je ona voljela - ne vjerujem da Ardelia može voljeti ikoga - ali zaista vjerujem da je bila usamljena. Mislim da je ona živjela, ako se to njezino postojanje uopće može nazvati životom, jako dugo, i da je..."

Dave se prekinuo usred rečenice. Zavijeni su mu prsti nervozno zabubnjali po koljenima, a oči su mu ponovno potražile silos na horizontu, kao da u njemu traži nekakvu utjehu.

"Kompanjoni, mislim da bi ta riječ nekako najbolje odgovarala. Ja vjerujem da ih je ona znala imati na neko vrijeme u svom dugom životu, ali vjerujem i da ga odavno nije imala kad je stigla u Junction City. Ne pitajte me što mi je to rekla, zbog čega to mislim, jer se ne sjećam. To se izgubilo, kao i toliko toga. Ali sam prilično siguran da je to istina. I ona me odabrala za taj posao. A siguran sam i da bih bio otišao s njom, da je nisu otkrili."

"A tko ju je to otkrio, Dave?" upitala je Naomi, i nagnula se prema njemu. "Tko?"

216

"Zamjenik šerifa John Power. U to je doba šerif okruga Homestead bio Norman Beeman, i Norm je najbolji meni poznati argument u potporu tvrdnje da šerife treba postavljati a ne birati. Taj su mu posao dali birači kad se 45. vratio u Junction City s torbom punom kolajni zarađenih za prodora Pattonove vojske u Njemačku. Bio je strašan kavgadžija, i to mu nitko ne može osporiti, ali kao okružni šerif nije vrijedio ni prdac u mećavi. On se sav svodio na smiješak širok i bijel i neviđen, i puna kola glupih sranja, kola široka dvije konjske guzice. I bio je, naravno, republikanac. U okrugu Homestead to je uvijek bilo najvažnije. Ja mislim da bi njega izabirali sve do današnjeg dana da ga u ljeto 1963. u Hughievoj brijačnici nije ubila kap. Toga se sjećam sasvim jasno; u to je doba Ardelia bila još malo otišla, a ja sam još malo došao k sebi.

Iza Normanova su uspjeha stajale dvije tajne - hoću reći, osim tog silnog smiješka i recitiranja sranja. Kao prvo, bio je pošten. Koliko je meni poznato, nikad nije uzeo ni centa. Kao drugo, uvijek bi se znao pobrinuti da pod sobom ima bar jednog zamjenika koji zna brzo misliti i nema ambicija da se i sam natječe za glavnu ulogu. I s njima je uvijek igrao pošteno; kad bi svanuo dan da produže dalje ili gore, svaki bi dobio preporuku čvrstu kao stanac-kamen. Norm se brinuo za svoje. Vjerujem, ako biste malo pogledali, po Srednjem biste zapadu našli razbacano šest do osam šefova gradske i pukovnika državne policije koji su tu u Junction Cityju proveli dvije-tri godine, premećući govna za Normana Beemana.

Ali ne i Johna Powera. On je mrtav. Ako mu pogledate u osmrtnicu, vidjet ćete da je umro od

217

srčanog napada, iako još nije navršio ni tridesetu i nije imao nijednu od onih loših navika koje ljudima gdjekad prije vremena zaustave tik-takalo. A ja znam istinu - to što je ubilo Johna bilo je srčani napad koliko i ono što je ubilo Lavina. Njega je ubila ona." "Otkud to znaš?" upitao je Sam.

"Znam to po tome što su tog posljednjeg dana u knjižnici trebala biti ubijena tri djeteta."

Daveov je glas i dalje bio miran, ali je Sam osjetio kako u njemu onaj užas, s kojim je taj čovjek tako dugo živio, teče tik pod površinom poput niskonaponske struje. Uz pretpostavku da je samo pola od onoga što je Dave tog popodneva ispričao bilo istina, on je tih trideset godina morao preživjeti s užasima koji su nadilazili Samovu maštu. Nije onda čudo da je morao posegnuti za bocom, ne bi li bar najgore od njih zadržao na uzdi.

"Ali dvoje jest umrlo - Patsy Harrigan i Tom Gibson. Treće je trebalo biti moja ulaznica u taj cirkus kojemu je Ardelia Lortz bila kolovođa. A to je treće dijete Ardelia željela najviše, zato što je ona na nju skretala reflektore baš kad je Ardelia najviše željela djelovati u tami. I to je treće trebalo biti moje, zato što to dijete nije više smjelo dolaziti u knjižnicu, a Ardelia nije bila sigurna može li joj prići. A to je treće zločesto dijete bila Tansy Power, kći zamjenika Powera."

"Ne govoriš valjda o Tansy Ryan?" upitala je Naomi, a glas joj je bio skoro molećiv.

"Da, baš o njoj. O Tansy Ryan iz pošte, Tansy Ryan koja nam dolazi na sastanke, Tansy Ryan koja je nekoć bila Tansy Power. Mnogi klinci koji su dolazili na

218

Ardelijine pripovjedačke sate sad su u AA-u, Sarah - pa zaključi iz toga što te volja. A u ljeto 1960, malo mi je trebalo da ubijem Tansy Power... a to i nije ono najgore. A kako bih volio da jest."

8

Naomi se na trenutak ispričala, no kad su se minute stale nizati, Sam je ustao i krenuo za njom.

"Pusti je", rekao je Dave. "Ona je divna žena, Sam, ali joj treba malo vremena da se sredi. Trebalo bi i tebi kad bi otkrio da je član najvažnijega društva u tvom životu jednom skoro ubio tvoju najbolju prijateljicu. Neka se smiri. Vratit će se ona - Sarah je jaka."

I nakon nekoliko minuta, Sarah se doista i vratila. Umila je lice - kosa joj je na sljepočicama još bila mokra i zalizana - a u rukama je nosila poslužavnik s tri čaše ledenoga čaja.

"Ah, sad napokon dolazimo na ono mučno, zar ne, milo?" rekao je Dave.

Naomi je dala sve od sebe da mu uzvrati smiješak.

"Jasno. Samo naprosto više nisam mogla izdržati."

Sam je pomislio kako je njezino nastojanje bilo više nego dobro; pomislio je kako je bilo upravo uzvišeno. Pa ipak, led je govorio u čašama lomnim, lupetavim frazama. Sam je ponovno ustao i uzeo poslužavnik iz njezinih nesigurnih ruku. Ona ga je pogledala zahvalno.

219

"No dobro", rekao je i sjeo. "Završi, Dave. Ispričaj to do kraja."

9

"Mnogo od toga što je ostalo jest ono što mi je ona ispričala", nastavio je Dave, "zato što tada više nisam ni mogao iz prve ruke vidjeti što se zbiva. Ardelia mi je, negdje koncem 59., rekla da se okanim knjižnice. Ako me vidi unutra, ona će me izbaciti, a ako se budem motao okolo, poslat će mi muriju. Rekla mi je da sam se sav otrcao, i ako se budem pojavljivao, da će početi priče.

'Priče o tebi i meni?' upitao sam. 'Ardelia, tko u to može povjerovati?'

'Nitko', odgovorila je ona. 'Ali me ne brinu priče o meni i tebi, kretenu.'

'Nego o čemu?' 'Priče o tebi i djeci', odgovorila je. I mislim da sam

tada prvi put stvarno shvatio kako sam nisko pao. Otkako smo zajedno krenuli na sastanke AA-a, Sarah, vidjela si me jako nisko, ali nikad me nisi vidjela tako nisko. I to mi je drago.

Preostala je, dakle, još samo njezina kuća. Bilo je to jedino mjesto na kojem smo se smjeli viđati, a smio sam dolaziti samo kad bi se već debelo spustila noć. Rekla mi je da cestom nikad ne idem dalje od Ordayjeve farme. Nakon nje bih morao prosjeći kroz polja. Rekla mi je da će doznati ako je u tome pokušam

220

prevariti, i ja sam joj povjerovao - kad bi joj se te srebrne oči zacrvenile, Ardelia bi tada vidjela baš sve. Ja bih se obično pojavljivao negdje između jedanaest uveče i jedan u noći, ovisno o tome koliko bih pića morao popiti, i obično bih bio smrznut do kostiju. Ne bih vam znao ispričati puno o tim mjesecima, ali vam mogu reći da je godine 1959- i 1960, država Iowa proživjela vraški hladnu zimu. Bilo je mnogo noći za kojih bi se, vjerujem, u tim kukuruzištima trijezan čovjek smrznuo.

Ipak, te noći o kojoj ću vam sada ispričati, nije bilo problema - tad je zacijelo već bio srpanj 1960., i bilo je vruće kao u stožerima pakla. Sjećam se kako je te noći izgledao Mjesec, dok je onako, podbuo i crven, visio nad poljima. I kao da su se svi psi u okrugu Homestead uzlajali na nj.

Te noći, dok sam išao prema Ardelijinoj kući, činilo mi se da koračam pod suknjom ciklona. Taj je tjedan - a valjda i čitav mjesec - ona bila nekako usporena i pospana, ali ne i te večeri. Te je večeri bila sasvim budna, i sva izbezumljena od bijesa. Ne sjećam je se takve sve od one večeri kad joj je gospodin Lavin rekao da skine plakat s Crvenkapicom, jer da ga se djeca plaše. Ona isprva nije ni shvatila da sam došao. Samo je koračala prizemljem amo-tamo, gola kao od majke rođena - ako ju je ikad majka rodila - a glava joj je pala na stisnute šake. Bila je bijesna kao medvjed koga boli šupak. Kod kuće bi kosu obično nosila skupljenu na tjemenu, u usidjeličku pundžu, ali kad sam ušao kroz kuhinjska vrata kosa joj je bila raspuštena, i hodala je tako brzo da se vijorila za njom. Čuo sam je kao sitno pucketa, kao da je puna statičkog elektriciteta. Oči su

221

joj bile crvene kao krv i blistale kao one svjetiljke što su ih nekoć stavljali kraj pruge kad bi je nešto zagradilo, i činilo se da joj iskaču iz lica. Tijelo joj je bilo nauljeno znojem, i unatoč svom groznom stanju, ipak sam joj njušio miris: zaudarala je kao uspaljena risica. Sjećam se uljastih kapi što su joj se kotrljale niz grudi i trbuh. Bokovi i bedra su joj se od toga presijavali. Bila je to jedna od onim mirnih, sparnih noći, kakve nas ovdje gdjekad snađu, kad zrak miriši nekako zeleno i sjedi ti na prsima kao hrpa staroga željeza, i kad ti se čini da sa svakim dahom udišeš i kukuruznu kosu. U takvim noćima želiš da zagrmi i zasijeva, i da se stušti pljusak, ali ga nikad nema. I želiš da bar zapuše malo vjetra, i to ne zato da te rashladi, nego zato da to glasanje kukuruza učini podnošljivijim... zvuk kukuruza što posvuda oko tebe izbija iz zemlje, a to je zvuk kao kad se artritični starac ujutro pokušava dići iz kreveta a da pritom ne probudi ženu.

A onda sam opazio da nije samo bijesna, nego da se i boji - netko joj je stvarno u kosti utjerao strah Božji. A i promjena se u njoj počela ubrzavati. To što joj se događalo, ubacilo ju je u višu brzinu. Nije, zapravo, izgledala starija, izgledala je kao da je manje ovdje. Kosa joj je postala nježnija, kao kosa maloga djeteta. Kroza nju si joj vidio skalp. A koža kao da je počela dobivati nekakvu svoju kožu - nekakvu finu, magličastu paučinu preko obraza, oko nosnica, u kutovima očiju, između prstiju. Gdje god je na koži bio nekakav nabor, tu bi se vidjelo najbolje. I kad bi koračala, malo bi zatreperila. Hoćete sad čuti nešto ludo? Kad je tih dana u grad stigao lunapark, nisam mogao ni prići štandovima s američkim sladoledom. Znate kako izgleda stroj koji ga pravi? Izgleda kao uštipak i vrti se i

222

vrti, a onda se u nj zatakne papirni stožac, i onda se na nj namata ružičasti šećer? Eto, baš je tako počela izgledati Ardelia - kao omotana tim finim nitima predenog šećera. I mislim da mi je danas jasno što je to bilo. Činila je upravo ono što čine i gusjenice kad se spremaju na san. Počela je na sebe namatati čahuru.

Neko sam vrijeme stajao tako u vratima, i gledao je kako ide amo-tamo. Dugo me vremena nije ni opazila. Bila je isuviše zaokupljena valjanjem po koprivama u koje je upala. Dvaput je prasnula šakom u zid i sasvim ga probila - kroz papir, žbuku i letvice. Zvuk je bio kao da se lome kosti, no njoj od toga nije bilo ništa, nije bilo ni krvi. Svaki put bi kriknula, ali ne od bola. Bilo je to glasanje nadrkane mačke... ali, kao što rekoh, ispod tog se bijesa slutio strah. A to što je kričala, bilo je ime šerifova zamjenika.

‘John Power!' vrisnula bi ona, i tras! ravno kroz zid prošla bi joj šaka. 'Proklet bio, Johne Poweru! Naučit ću ja tebe da mi se ne pleteš u posao! Želiš me gledati? Odlično! Ali ću te ja naučiti kako se to radi! Ja ću te to naučiti, bebo moja mala!' I onda bi nastavila koračati, i to skoro trkom, a bose su joj se noge spuštale tako silovito da se tresla čitava prokleta kuća. I dok je tako koračala, mrmljala bi sebi nešto u bradu. A onda bi joj se usna izvila, oči bi joj zasjale crvenije no ikad, i tras!i poletjela bi joj šaka, ravno kroza zid, i kroz rupu bi izletjelo malo prašine. 'John Power, da se nisi usudio!' zarežala bi. 'Da se nisi usudio stati mi na put!'

Ali kad bi je samo pogledao u lice, shvatio bi da se itekako boji da će se usuditi. A da ste poznavali zamjenika Powera, znali biste i da je imala itekako razloga za zabrinutost. Bio je bistar, a bojao se nije ni

223

vraga. Bio je dobar zamjenik i vrlo gadan ako ste ga kanili preći.

Za svog četvrtog ili petog prolaska kroz kuću ušla je u kuhinjska vrata, i onda me najednom ugledala. Oči su joj sijevnule u moje, a usta su joj se počela protezati u trubu - samo što su ovaj put bila sasvim pokrivena tim paučinastim, uzdušastim nitima - i ja sam pomislio da sam već mrtav. Ako joj već John Power ne može dopasti šaka, dobro ću joj umjesto njega doći i ja.

Krenula je prema meni, i ja sam se samo, niz kuhinjska vrata, slio u lokvu. Ona je vidjela što se dogodilo i zastala. Iz očiju joj se izgubilo crveno svjetlo. I dok bi trepnuo, sasvim se promijenila. Pogledala me je i progovorila kao da sam došao na nekakav sjajni cocktail-party, a ne kao da sam joj u ponoć ušao u kuću i zatekao je kako gola juri po kući i probija rupe po zidovima.

'Davey!' veli ona. 'Kako mi je drago što si došao! Jesi za piće? Zapravo, za dva!'

Željela me je ubiti - vidio sam joj to u očima - ali sam joj ja bio potreban, i to ne samo kao kompanjon. Trebala me je da ubijem Tansy Power. Znala je da bi se mogla pobrinuti za policajca, ali je željela da on prije smrti shvati da smo mu sredili i kćer. I za to sam joj ja bio potreban.

'Nemamo još puno vremena', rekla je. 'Poznaješ tog zamjenika Powera?'

Odgovorio sam da bih ga morao poznavati. Pet-šest puta me je već hapsio zbog opijanja na javnome mjestu.

224

'Što ti se čini od njega?' pita me ona.

'Taj je tvrdokoran', velim ja.

'Pa mislim, jebite se ti i on!'

Našto nisam odgovorio ništa. Činilo mi se pametnije.

'Taj je prokleti balvan došao danas popodne u knjižnicu i zatražio da vidi moje papire. I nije mi prestao postavljati pitanja. Htio je znati gdje sam bila prije dolaska u Junction City, gdje sam išla u školu, gdje sam odrasla. Trebao si samo vidjeti kako me je gledao, Davey - ali ću ga ja naučiti kako se gleda u damu mojega kova. Vidjet ćeš da hoću.'

'Nemoj se slučajno zabuniti', velim joj ja. 'Taj se ne boji ni crnoga vraga.'

'Da, ali se zato - boji mene. Samo što toga još nije svjestan', rekla je ona, no ja sam joj opet u očima uhvatio odbljesak straha.

On je, shvaćate, odabrao najgori mogući trenutak za postavljanje pitanja - ona se već spremala za razdoblje promjene i sna, i to ju je donekle oslabilo."

"Je li ti Ardelia rekla kako ju je uhvatio?" upitala je Naomi.

"Pa to je očito", rekao je Sam. "To mu je rekla njegova kći."

"Ne", odgovorio je Dave. "Ja je nisam pitao - nisam se ni usudio, dok je bila u takvom raspoloženju - ali ne mislim da je Tansy rekla tati. A ne vjerujem ni da je mogla - ili ne bar s puno riječi. Kad bi odlazila iz Dječje sobe, shvaćate, djeca bi zaboravila na sve što bi im ona ispričala... i što je s njima radila. I nije tu riječ bila

225

samo o zaboravljanju - jer bi im ona u glavu stavila druga, lažna sjećanja, tako da bi odlazili kući veseli kao ptičice. Većina je roditelja smatrala da je Ardelia nešto najljepše što se ikad dogodilo Javnoj knjižnici Junction City.

Ja mislim da je njen otac nanjušio što se zbiva prema onom što je ona maloj oduzela, i mislim da je zamjenik Power obavio mnoga istraživanja prije nego što je došao obići Ardeliju u knjižnici. Ne znam kakvu je to promjenu opazio kod Tansy, zato što djeca nisu bila ni blijeda ni beživotna, kao oni kojima u vampirskim filmovima sišu krv, a ni na vratovima im nije bilo tragova. Ali je ona ipak iz njih uzimala nešto, i John Power je to opazio ili osjetio."

"Ali čak i ako je nešto vidio", upitao je Sam, "zašto je posumnjao na Ardeliju?"

"Rekao sam vam da je imao oštar njuh. Vjerojatno je Tansy postavio nekoliko pitanja - ništa izravno, sve okolo kere, shvaćate što mislim - i odgovori što ih je dobio taman su dostajali da ga upute u pravom smjeru. Kad je tog dana došao u knjižnicu, on još ništa nije znao... ali je u nešto sumnjao. Dovoljno da Ardeliju istjera na čistac. Sjećam se od čega je najviše pobjesnila - i uplašila se - od toga kako ju je gledao. 'Naučit ću te kako da me gledaš', rekla je. I to bezbroj puta. A ja sam se pitao koliko je već vremena prošlo otkako ju je itko pogledao s pravom sumnjom... koliko je vremena prošlo otkako se itko našao na dometu njuha prave istine o njoj. Kladim se da je nije uplašio na samo jedan način. Kladim se da ju je natjerao da se upita nije li počela gubiti svoju vlast."

226

"Možda je razgovarao i s drugom djecom", rekla je Naomi nesigurno. "Možda je usporedio priče i dobio odgovore koji se baš nisu slagali. Možda su je ona čak i vidjela svatko na svoj način. Onako kako ste je i Sam i ti vidjeli svaki na svoj način."

"I to je moguće - sve je to moguće. No bez obzira što to bilo, to ju je toliko uplašilo da je odlučila ubrzati svoje planove.

'Sutra sam čitav dan u knjižnici', rekla mi je. 'A pobrinut ću se i da me vidi što više ljudi. Ali ti - ti ćeš, Davey, posjetiti kuću zamjenika Powera. Pa ćeš motriti i čekati sve dok ne vidiš da je mala sama - ne vjerujem da ćeš dugo čekati - a onda ćeš je oteti i odvesti u šumu. Čini s njom što te je volja, ali se pobrini da joj na kraju prerežeš grkljan. Prikolji je i ostavi negdje gdje će je sigurno naći. Hoću da taj jebivjetar zna prije nego što mu pođem u pohode.'

Na ovo nisam mogao ništa odgovoriti. I vjerojatno je bilo bolje za mene da mi se zavezao jezik, jer sve što bih rekao ona bi shvatila krivo, pa mi otkinula glavu. Tako sam samo sjedio za kuhinjskim stolom s pićem u ruci, i zurio u nju, i ona je moju šutnju zacijelo shvatila kao suglasnost.

Nakon toga smo pošli u spavaonicu. Bilo nam je to posljednji put. Sjećam se kako sam mislio da neću moći, da se preplašenom čovjeku ne može dignuti. Ali je bilo sve u redu, Bog neka mi oprosti. Ardelia je poznavala i tu magiju. I tako smo išli, i išli, i išli, i onda sam u jednom trenutku ili zaspao ili naprosto izgubio svijest. Prvo čega se sjećam, jest kako me bosim nogama tura iz kreveta, i kako me baca ravno u krpicu

227

ranog jutarnjeg sunca. Bilo je šest i četvrt, želudac mi je bio kao kisela kupka, a glava mi je pulsirala kao desni natekle od granuloma.

'Vrijeme ti je da se prihvatiš posla', rekla mi je ona. 'Nemoj da te itko vidi kad se vraćaš u grad, Davey, i ne zaboravi što sam ti rekla. Otmi je još jutros. Odvuci je u šumu i sredi. I sakrij se do mraka. Ako te uhvate prije mraka, onda ti više ničim neću moći pomoći. Ali ako dođeš ovamo, onda si siguran. A ja ću se pobrinuti da sutra u knjižnici bude dvoje djece, usprkos tome što je zatvorena. A već sam ih i odabrala, dva najgora šmrkavca u gradu. Otići ćemo u knjižnicu zajedno... onda će doći i oni... a kada nas nađu i ostali blesavci, svi će misliti da smo svi mrtvi. Ali ti i ja, Davey, nećemo biti mrtvi; mi ćemo biti slobodni. Posaugat će foru, što veliš?'

I onda je prasnula u smijeh. Sjedila je tako gola na krevetu, dok sam joj ja stenjao pod nogama, i bilo mi je mučno kao štakoru koji se nažderao otrova, a ona se smijala i smijala i smijala i smijala. I ubrzo potom, lice joj se opet počelo pretvarati u onu kukačku fizionomiju, i ono joj je ticalo virilo iz lica, skoro kao vikinški rog, a oči su joj se povukle u stranu. Osjetio sam kako mi se podižu crijeva, pa sam poletio iz kuće koliko me noge nose, i zbljuvao joj se u bršljan. A iza sebe sam čuo nju kako se smije... i smije... i smije.

Baš sam na sebe kraj kuće stavljao odjeću, kad mi se ona obratila kroz prozor. Nisam je vidio, ali sam je čuo odlično.

'Ne ostavljaj me na cjedilu, Davey', rekla je. 'Ne ostavljaj me na cjedilu, ili ću te ubiti. I nećeš umrijeti brzo.'

228

'Neću te ostaviti, Ardelia', rekao sam, ali se nisam okrenuo da je vidim kako viri kroz prozor spavaonice. Znao sam da ne bih mogao podnijeti da je vidim makar još samo jednom. Došao sam do kraja snaga. Pa ipak... jedan je dio mene želio poći s njom, pa makar to značilo da najprije moram poludjeti, i najveći je dio mene vjerovao da će se baš tako i dogoditi. Ukoliko mi nije mislila podvaliti, ostaviti me i sve to meni uvaliti. To nisam mogao pred njom sakriti. Pred njom nisam mogao sakriti ništa.

Krenuo sam kroz kukuruz prema Junction Cityju. Obično bi me te šetnje malo rastrijeznile, pa bih iznojio onaj najgori dio mamurluka. Ali taj dan ne. Dva puta sam morao stati i povratiti, ali sam drugi put pomislio da se neću više moći ni pomaknuti. Na koncu sam ipak krenuo, ali sam posvuda po kukuruzu, gdje sam kleknuo, vidio krv, a kad sam stigao u grad, glava me je boljela kao nikad, i sve sam vidio dvostruko. Mislio sam da mi je došao smrtni čas, ali ipak nisam mogao prestati misliti na ono što mi je rekla: Čini s njom što te je volja, ali se pobrini da joj na kraju prerežeš grkljan.

Nisam joj želio učiniti nikakvo zlo, ali sam pomislio da ću na kraju ipak morati. Neću se moći oprijeti onome što je Ardelia od mene tražila... i onda je na meni vječno prokletstvo. A najgore će biti, pomislio sam, ako Ardelia ipak govori istinu, i ako poslije toga nastavim živjeti... živjeti skoro zauvijek s tim u glavi.

U to doba su na kolodvoru bila i dva teretna perona, a i utovarna rampa sjeverno od drugog, no ona se nije mnogo koristila. Podvukao sam se pod nju i zaspao na dva sata. A kad sam se probudio, već sam se osjetio malo bolje. Znao sam da nema načina da spriječim ni

229

sebe ni nju, pa sam se zaputio prema kući Johna Powera, da nađem malu i otmem je. Krenuo sam ravno kroz središte grada, ne gledajući nikoga, a kroz glavu mi se stalno motala samo jedna misao: 'Mogao bih to, nje radi, učiniti što brže - mogao bih učiniti bar to. Prebit ću joj šiju dok trepneš okom, i dijete neće ništa ni znati.'"

Dave je ponovno izvadio rubac i obrisao čelo grdno uzdrhtalom rukom.

"Stigao sam sve do svaštarnice. Danas je više nema, no u to je doba to bio zadnji lokal na O'Kane Streetu prije ponovnog ulaska u stambenu četvrt. Trebao sam preći još manje od četiri bloka, i razmišljao sam kako ću, kad dođem do Powerove kuće, ugledati Tansy u dvorištu. Bit će sama... a šuma nije daleko.

Samo što sam tada pogledao u izlog svaštarnice, i od toga što sam ugledao sledio se na mjestu. Bila je to hrpa mrtve dječice, sa zapiljenim očima, isprepletenih ruku, iščašenih nogu. Tiho sam kriknuo i stavio ruke na usta. Čvrsto sam zatvorio oči. Kad sam ih ponovno otvorio, ugledao sam hrpu lutaka što ih je stara gospođa Seger pripremala za aranžman. Ona me opazila i mahnula mi lutkom - gubi se, stara pijanduro. Ali se ja nisam izgubio. Nastavio sam gledati u te lutke. Pokušao sam se uvjeriti da su to samo lutke; svakome je to bilo jasno. Ali kad bih čvrsto zatvorio oči i ponovno ih otvorio, preda mnom su ponovno bile lješine. Gospođa Seger je u izlog svog dućana slagala hrpu mrtvaca, a da to ni sama nije znala. Najednom mi je sinulo da mi to netko šalje poruku, i da ta poruka možda glasi da još nije prekasno, čak ni u tom času. Možda ne mogu spriječiti Ardeliju, no možda i mogu.

230

No čak ako i ne mogu, možda mogu spriječiti da me sa sobom povuče u jamu.

I tad sam se prvi put pomolio, Sarah. Pomolio se Bogu da mi dade snage. Nisam želio ubiti Tansy Power, ali nije bila riječ samo o tome - želio sam ih spasiti sve, ako samo uzmognem.

Okrenuo sam se i krenuo prema stanici Texacoa, jednu ulicu dalje - tu je danas Piggly Wiggly. Usput sam zastao pa iz oluka izvadio nekoliko kamenčića. Pokraj stanice je bila telefonska kabina - i još danas je tu, kad malo promislim. Došao sam do nje i shvatio da nemam novčić. Zadnja mi je nada bio otvor za vraćanje novca. Opipao sam ga, i unutra našao cent. I od toga jutra, kad mi netko veli kako nema Boga, ja samo pomislim kako sam se osjećao tada, kad sam ugurao prste u otvor i našao novčić od deset centi.

Pomislio sam da nazovem gospođu Power, no onda zaključio da će biti bolje da nazovem šerifov ured. Netko bi mogao prenijeti poruku Johnu Poweru, i ako je on sumnjičav kako to smatra Ardelia, onda bi mogao poduzeti prave korake. Zatvorio sam vrata govornice i potražio broj - bilo je to u onim danima kad si gdjekad, ako si imao sreće, u govornici još mogao naći imenik - i tada sam, prije nego što sam nazvao, stavio one kamenčiće u usta.

Na telefon se javio sam John Power, i danas mislim da su baš zbog toga morali umrijeti i Patsy Harrigan i Tom Gibson... pa i sam John Power... i da zato nisu Ardeliju zaustavili na tome mjestu i u tom trenutku. Očekivao sam, shvaćate, telefonisticu - u to je doba to

231

bila Hannah Verrill - pa da ću joj reći to što imam, a ona će to prenijeti zamjeniku.

Umjesto toga sam začuo taj oštri glas, koji kao da je svakim tonom govorio nemoj me jebati. I taj je rekao:

'Šerifov ured, na telefonu zamjenik Power, što izvolite?' Zamalo sam progutao sve one kamenčiće, i nekoliko trenutaka nisam mogao prozboriti ni riječi.

Onda je on rekao 'Prokleti klinci', a ja shvatio da se sprema spustiti slušalicu.

'Čekajte!' velim ja. Od onih kamenčića se činilo kao da govorim ustima punim vate. 'Ne prekidajte, zamjeniče!' 'Tko je to?' pita on.

'Nije važno', odvraćam ja. 'Odvedite kćer iz grada, ako vam je do nje stalo, i bez obzira što učinili, ne puštajte je blizu knjižnici. Jako je ozbiljno. Ona je u opasnosti.'

I tada sam spustio slušalicu. Naprosto tako. Da se javila Hannah, mislim da bih rekao više. Rekao bih joj imena - Tansyno, Tomovo, Patsyno... i Ardelijino. Ali me on uplašio - činilo mi se, ako ostanem na vezi, da će progledati kroz žicu i vidjeti me na drugom kraju, kako stojim u govornici i smrdim kao vreća trulih bresaka.

Ispljunuo sam kamenčiće na dlan i pohitao iz govornice. Njezina se moć nada mnom slomila - tim sam pozivom učinio bar toliko - ali sam bio sav u panici. Jeste li ikad vidjeli pticu što je uletjela u garažu, i sad samo leti okolo, i udara o zidove, isuviše poludjela da bi znala izaći? Tako je bilo i sa mnom. Najednom me

232

više nisu brinuli ni Patsy Harrigan, ni Tom Gibson, pa čak ni Tansy Power. Osjećao sam da u mene gleda Ardelia, da ona zna što sam učinio, i da mi je za petama.

Želio sam se sakriti - vraga, morao sam se sakriti. Krenuo sam Main Streetom, i dok sam došao do njegova kraja, već sam skoro trčao. Do tada mi se Ardelia već bila sasvim pomiješala u glavi s knjižničkim policajcem i mračnim čovjekom - onim koji je vozio parni valjak i auto s Glupim Gustavom. Očekivao sam da ću ih ugledati svo troje, kako zakreću u Main Street u Buicku mračnoga čovjeka, u potrazi za mnom. Izvukao sam se iz željezničkoga depoa i ponovno se zavukao pod utovarnu platformu. Skutrio sam se tako, sav se tresući i cvokoćući, čak sam i zaplakao malo, i čekao da se pojave i srede me. Stalno sam mislio na to kako ću podići pogled i ugledati njezino lice gdje podviruje pod betonsku ploču platforme, s očima crvenim i usijanim, s ustima što se pretvaraju u onaj rog.

Otpuzao sam sve do kraja, i našao ondje, pod hrpom mrtvoga lišća i paučine, butelju vina. Bio sam je tu pohranio Bog zna kada i sasvim na nju zaboravio. Ispio sam vino u tri duga gutljaja. Onda sam počeo puzati prema izlazu tog prostora ispod platforme, ali sam na pola puta izgubio svijest. Kad sam se opet probudio, najprije sam pomislio da nije proteklo nimalo vremena, zato što su i svjetlo i sjene ostali kakvi su i bili. Samo što me više nije boljela glava, a želudac je urlao od gladi." "Prespavao si čitav dan?" pokušala je pogoditi Naomi.

233

"Ne - nego skoro dva. U šerifov sam ured nazvao u ponedjeljak, oko deset ujutro. A kad sam izišao ispod utovarne platforme s praznom buteljom u ruci, već je bila srijeda, tek je prošlo sedam ujutro. Samo što to nije bio san, ili ne bar pravi. Ne smijete zaboraviti da ja nisam bio ni na kakvoj cjelodnevnoj ili cjelotjednoj pijanci. Bio sam mrtav pijan već skoro dvije godine, a ni to nije bilo sve - jer tu su još bili Ardelia, knjižnica, djeca, pripovjedački sat. Bile su to dvije godine na vrtuljku u paklu.

Mislim da je onaj dio mozga koji je još želio živjeti i biti pri punoj svijesti, zaključio da mu preostaje samo to da za neko vrijeme izvuče čep i zatvori radnju. A kad sam se probudio, sve je već bilo gotovo. Još nisu bili pronašli tijela Patsy Harrigan i Toma Gibsona, ali je ipak sve već bilo gotovo. A ja sam to znao još prije nego što sam provirio glavu ispod utovarne platforme. U meni je bila nekakva šupljina, kao ona kesica što ti ostaje u desnima kad ti ispadne zub. Samo što je ta šupljina bila meni u glavi. I onda sam shvatio. Otišla je. Ardelia je otišla.

Ispuzao sam ispod platforme i skoro se opet onesvijestio, ovaj put od gladi. Ugledao sam Briana Kellyja, koji je u to doba bio skladištar. On je na drugoj utovarnoj platformi brojao vreće ili što već je, i sve to označavao na formularu. Uspio sam nekako doći do njega. On me je ugledao, i na licu mu se pojavio izraz gađenja. Bilo je i dana kad smo se uzajamno častili pićem u Dominu - vozačkoj zalogajnici, Sam, koja je izgorjela mnogo prije tvog dolaska - no ti su dani već bili daleko za nama. On je sad pred sobom vidio samo prljavog, dronjavog pijanca s lišćem i blatom u kosi, pijanca što je zaudarao na mokraću i jeftinu cugu.

234

'Nosi se otale, rista, ili ću zvati policiju', veli mi on.

Taj je dan za mene bio po nečemu prvi. Ima nešto u životu pijanca - stalno počinješ nešto novo. A ovo mi je bilo prvi put u životu da sam prosjačio novac. Upitao sam ga ima li četvrt dolara, da mogu naručiti šalicu kave i mrvu tosta u zalogajnici za cesti 23. Prekopao je po džepu pa izvadio nešto sitniša. Nije mi ga dao; samo ga je bacio prema meni. Morao sam kleknuti u šljaku i iskopati ga. Ne vjerujem da ga je bacio zato da me ponizi. Samo me nije htio ni dotaknuti. Što mu ne mogu zamjeriti.

Kad je vidio da sam podigao novac, rekao mi je: 'Sad petama vjetra, rista. Ako te tu još samo jednom vidim, zvat ću muriju.' "To sigurno", odgovorio sam i otišao svojim putem. On nije čak ni shvatio s kim to ima posla, i zbog toga sam sretan.

Na pola puta do zalogajnice, prošao sam kraj kutije s novinama, i unutra ugledao današnju Gazette. I tada sam shvatio da sam bio iskopčan ne jedan, nego čitava dva dana. Datum mi nije puno govorio - tad me kalendari nisu više uopće zanimali - ali sam znao da me Ardelia po zadnji put iscipelirala iz kreveta baš u ponedjeljak, i da sam tada i nazvao telefonom. A onda sam ugledao naslove. Prespavao sam, čini se, dan najvećih novosti u povijesti Junction Cityja.

NASTAVLJA SE POTRAGA ZA NESTALOM DJECOM,

pisalo je s jedne strane. Tu su bile i slike Toma Gibsona i Patsy Harrigan. Naslov je s druge strane glasio

235

OKRUŽNI MRTVOZORNIK VELI: ZAMJENIK ŠERIFA UMRO OD SRČANOG NAPADA.

Ispod njega je bila slika Johna Powera.

Uzeo sam novine i ostavio deset centi na vrhu hrpe, kako se to činilo u ono doba dok su si ljudi još vjerovali. A onda sam sjeo, odmah tu, na rubnik, i pročitao oba članka. Onaj o djeci je bio kraći. Stvar je bila u tome što se zbog njih još nitko nije ozbiljno zabrinuo - za šerifa Beemana je to bio samo slučaj bijega.

A izabrala je zaista prave, to da; to nisu bila djeca, nego vragovi, i ptice iz istoga jata. Stalno bi se nešto došaptavali. I živjeli su u istom bloku, a kružila je i priča da su prije tjedan dana zapali u grdnu nevolju, kad ih je mama Patsy Harrigan uhvatila kako puše u šupi. Gibsonov je mali na nekoj farmi u Nebraski imao nekakvog besprizornog strica, i Norm Beeman je bio prilično siguran da su krenuli baš onamo - već sam vam rekao da mu ministarstvo mozga nije baš radilo. Ali kako je i mogao znati? U jednom je ipak imao pravo - to nisu bila djeca kakva upadaju u bunare ili se utapaju u rijeci Proverbia. Ali sam zato ja znao gdje su ona, i znao sam da je Ardelia opet bila brža od sata. Znao sam da će ih svo troje naći zajedno, a to se istog dana i dogodilo. Spasio sam Tansy Power, i spasio sam sebe, ali to me baš i nije jako tješilo.

Članak o zamjeniku Poweru bio je duži. I taj je bio već drugi o njemu, zato što su Powera našli u ponedjeljak podveče. O njegovoj smrti novine su javile već u utorak, ali ne i o njezinu uzroku. Našli su ga polegla na volan njegova policijskog automobila otprilike milju daleko od Odrayjeve farme. To mi je

236

mjesto bilo dobro poznato, jer bih obično tu skretao s ceste i odlazio u kukuruz, na put Ardeliji.

Mogao sam sasvim lijepo ispuniti sve praznine. John Power nije bio čovjek koji bi pustio da mu pod nogama raste trava, i on je zacijelo, čim sam spustio slušalicu u govornici kraj Texacove postaje, krenuo prema Ardelijinoj kući. Možda je prije toga nazvao i ženu, i rekao joj da ne pušta Tansy iz kuće sve dok joj se ne javi. Toga, naravno, nije bilo u novinama, ali se kladim da je učinio baš to.

Kad je stigao tamo, ona je sigurno shvatila da sam je odao, i da je igra gotova. I zato ga je ubila. Ona... ona ga je smrtno zagrlila, isto onako kako je zagrlila gospodina Lavina. On je bio tvrdokoran, baš kako sam joj rekao, ali tvrdu koru ima i javor, pa ipak iz njega možeš iscijediti sok, samo ako klin zabiješ dovoljno duboko. A ja vjerujem da je ona svoj zabila baš pošteno.

Kad je napokon umro, zacijelo ga je njegovim automobilom odvezla sve do mjesta gdje su ga našli. Iako se u to doba tom cestom - Garson Road - nije puno prolazilo, ipak je za tako nešto trebalo imati jaja ko šaka. Ali što joj je drugo i preostalo? Da nazove šerifov ured i kaže im da je John Power u razgovoru s njom dobio srčani udar? To bi onda pokrenulo čitavu hrpu pitanja, i to baš u času kad nije željela da tko o njoj razmišlja. A, znate, čak bi i Norm Beeman postao jako radoznao zašto se John Power tako vratolomno žurio da razgovara s gradskom knjižničarkom.

I tako ga je odvezla Garson Roadom skoro sve do Ordayjeve farme, parkirala automobil u jarku, i onda se

237

vratila kući onim putem kojim sam ja uvijek išao - kroz kukuruze."

Dave je skrenuo pogled sa Sama na Naomi i onda ga opet vratio na nj.

"I kladim se da znam što je učinila potom. Kladim se da je krenula u potragu za mnom.

Ne mislim time reći da je uskočila u auto i počela se vozikati po Junction Cityju i gurati nos u sve moje uobičajene rupe; to nije ni morala. Koliko se puta za tih proteklih godina, čim bi me zatrebala, pojavljivala točno ondje gdje sam bio, ili bi mi poslala dijete s presavijenim pisamcem. I nije uopće bilo važno sjedim li na hrpi sanduka iza brijačnice ili pecam u Graylingovu potoku ili naprosto ležim pijan na teretnom kolodvoru, ona je uvijek znala gdje me može naći. To je bio jedan od njezinih talenata.

Ali ne i taj zadnji put - taj put kad me je željela naći više nego ikad - a mislim da znam i zašto. Rekao sam vam da iza onog telefonskog poziva nisam zaspao, pa čak se ni onesvijestio; bilo je to više kao da sam pao u komu, ili umro. I kad je ona to nekakvo oko u glavi okrenula prema van, i potražila me, nije me mogla vidjeti. Ne znam koliko je puta tog dana i te noći to njezino oko prešlo preko mjesta na kojem sam ležao, a ne bih to ni volio znati. Znam samo da se tada ne bi pojavilo nikakvo dijete sa sfrkanim papirićem, da me je našla. Znam da bi se tada pojavila ona, i ne mogu ni zamisliti što bi mi sve radila zato što sam joj onako pomrsio planove.

238

Ona bi me, međutim, da je imala više vremana, vjerojatno ipak našla, ali ga nije imala. Njezini su planovi već bili zaključeni, to je jedno. A onda je tu bilo i to ubrzavanje promjene. Dolazilo je doba njezina sna, i nije mogla rasipati vrijeme na traganje za mnom. A osim toga, zacijelo je znala da će joj se ukazati još jedna prilika, jednom u budućnosti. I sad joj se ukazuje."

"Ovo nisam shvatio", rekao je Sam.

"O, itekako jesi", odgovorio je Dave. "Tko je uzeo knjige koje su te uvalile u sav ovaj šmarn? Tko ih je bacio u stari papir, skupa s novinama? Ja. I misliš da ona to ne zna?" "Misliš da te još želi?" upitala je Naomi.

"Da. Ali ne kao prije. Sad me samo želi ubiti." Okrenuo je glavu, a njegove su se bistre i tužne oči zagledale u Samove zjenice. "A sad želi tebe."

Sam se nelagodno nasmijao.

"Siguran sam da je prije trideset godina bila bomba", rekao je, "ali je to sad već dama u godinama. A i nije moj tip."

"Mislim da me ipak nisi shvatio", rekao je Dave. "Ona se ne želi, Sam, s tobom pojebati; ona želi biti ti."

10

Nakon nekoliko trenutaka Sam je rekao: "Hej. Daj čekaj čas."

239

"Dobro si me čuo, samo ti još nije kako treba doprlo do svijesti", odgovorio mu je Dave. Glas mu je bio strpljiv ali umoran; užasno umoran. "Daj da ti onda ispričam još nešto.

Nakon što je Ardelia ubila Johna Powera, sklonila ga je dovoljno daleko da se ne nađe prva na udaru sumnje. A onda je produžila i tog popodneva otvorila knjižnicu kao i uvijek. Djelimice je to bilo i zato što krivac uvijek izgleda sumnjivije ako skrene iz uobičajene rutine, ali to nije čitava priča. Njezina je promjena baš bila u tijeku, i trebali su joj životi te djece. Nemoj me čak ni pitati zašto, jer ja to ne znam. Možda je to kao kod medvjeda, koji mora nabiti želudac prije nego što otplovi u zimski san. Siguran sam samo u to da se morala pobrinuti da se tog ponedjeljka popodne održi pripovjedački sat... a to je i učinila.

U jednom trenutku tog pripovjedačkoga sata, dok su sva djeca sjedila oko nje u transu u koji ih je dovela, ona je rekla Tomu i Patsy neka u utorak ujutro dođu u knjižnicu, iako knjižnica ljeti utorkom i četvrtkom nije radila. Oni su došli, ona ih je sredila, i potom zaspala... zaspala tim snom koji izgleda sasvim kao smrt. I sad se pojavljuješ ti, Sam, nakon trideset godina. Ti me poznaješ, a Ardelia sa mnom još uvijek ima nesređenih računa, i to je onda početak... no ima tu i nešto mnogo bolje od toga. Jer ti znaš i za knjižničku policiju."

"Ja zaista ne znam kako..."

"Ne, ti zaista ne znaš kako to znaš, što je još i bolje. Zato što su takve tajne, tajne tako mračne da ih skrivamo i od samih sebe... za ljude poput Ardelije Lortz najbolje tajne. A osim toga, pogledaj i na svoje

240

druge prednosti - mlad si, samac, i nemaš bliskih prijatelja. To je istina, zar ne?"

"Rekao bih da jest, sve do današnjega dana", odgovorio je Sam nakon trenutka razmišljanja. "Rekao bih da su se svi dobri prijatelji, stečeni od dolaska u Junction City, već odselili. Ali tebe i Naomi smatram prijateljima. I to jako dobrim. Najboljim." Naomi je uzela Sama za ruku i nakratko je stisnula.

"To mi je drago čuti", odgovorio je Dave, "ali to i nije važno, jer ona namjerava srediti i mene i Sarah. Što nas je više, veselije je društvo, kao što mi je rekla jednom zgodom. Da bi prošla kroz to svoje razdoblje promjena, ona mora ljudima oduzimati živote... a buđenje bi za nju isto moglo biti jedno od razdoblja promjene."

"Hoćeš reći da ona kani na neki način zaposjesti Sama?" upitala je Naomi.

"Ja mislim da ona hoće i malo više od toga. Mislim da ona kani uništiti u Samu to što ga čini Samom - mislim da ga ona misli očistiti iznutra onako kako djeca čiste tikve kad prave fenjer za Noć vještica, i da će ga potom odjenuti na sebe, onako kako na sebe stavljamo novu odjeću. A kad se to dogodi - ako se dogodi - on će nastaviti hodati svijetom kao čovjek koji se zove Sam Peebles, ali on više neće biti čovjek, ništa više nego što je Ardelia Lortz ikad bila žena. Postojalo je nešto neljudsko, nešto u njezinoj koži, i čini se da mi je to oduvijek bilo jasno. To je unutra... ali je zauvijek stranac. Odakle je Ardelia Lortz došla? Gdje je živjela prije nego se pojavila u Junction Cityju? Ja mislim, kad biste provjerili, da biste otkrili da je sve što je stavila u

241

biografiju i predala gospodinu Lavinu, bila laž, i da to nitko u gradu ne zna. Ja mislim da je sudbinu Johna Powera zapečatila baš njegova radoznalost o tome. Ali ja ipak mislim da je nekoć postojala i prava Ardelia Lortz... u Pass Christianu, Mississippi... ili Harrisburgu, Pennsylvania... ili Portlandu, Maine... i da je to zaposjelo njezino tijelo i navuklo ga kao haljinu. I sad to ona želi učiniti ponovno. I ako dopustimo da se to dogodi, vjerujem da će se još tijekom ove godine, u nekom drugom gradu, San Franciscu, California... ili Butteu, Montana... ili Kingstoneu, Rhode Island... pojaviti čovjek zvan Sam Peebles. Ljudi će ga voljeti. Djeca napose... iako će ga se možda i pribojavati, i to zbog nečega što ne razumiju i o čemu se boje govoriti. I on će, dakako, biti knjižničar."

242

Glava dvanaesta Zrakom do Des Moinesa

1

Sam je pogledao na ručni sat i zaprepastio se vidjevši da je već skoro tri popodne. Od ponoći ga je dijelilo još samo devet sati, a onda će se vratiti onaj visoki sa srebrenim očima. Ili Ardelia Lortz. Ili možda oboje i zajedno.

"Što ti misliš, Dave, što bih trebao učiniti? Otići na groblje i pronaći Ardelijino tijelo i protjerati joj glogov kolac kroz srce?"

"Dobra ideja, samo ako možeš", odgovorio je Dave, "jer je dama kremirana."

"O", rekao je Sam. Zavalio se u stolicu pa uzdahnuo sitno i bespomoćno.

Naomi ga je opet uhvatila za ruku.

"U svakom slučaju, ništa nećeš učiniti na svoju ruku", rekla je odlučno. "Dave veli da ona ne misli srediti samo tebe, nego i sve nas, ali to zapravo i nije bitno. Prijatelji se poznaju u nevolji. To je bitno. Za što ih drugo i imaš?"

Sam je podigao njezinu ruku na usne i poljubio je.

243

"Hvala ti - ali ja ne znam što ti tu možeš učiniti. Ili ja. Ne čini mi se da se tu uopće išta dade učiniti. Jedino..." Pogledao je Davea s puno nade. "Jedino da pobjegnem?" Dave je odmahnuo glavom.

"Ona - ili ono - vidi. To sam ti već rekao. Mislim da bi, ako kreneš, prije ponoći mogao stići skoro do Denvera, ako ljudski nagaziš na gas i ne naletiš na muriju, ali kad izađeš iz auta, pred tobom će biti Ardelia Lortz. Ili ćeš, dok budeš prelazio nekakvu mračnu milju, najednom otkriti da kraj tebe sjedi knjižnički policajac."

Već od same pomisli - na bijelo lice i srebrene oči, osvijetljene tek zelenim odsjajem komandne ploče - Sam se stresao.

"I onda - što?"

"Ja mislim da vi oboje znate što najprije treba učiniti", rekao je Dave. Iskapio je do kraja svoj ledeni čaj pa spustio čašu na verandu. "Razmislite trenutak, pa ćete shvatiti."

Svi su se trenutak zagledali prema silosu. U Samovoj je glavi bjesnila oluja totalne zbrke; u svemu je tome uspijevao pohvatati tek djeliće Daveove priče i glas knjižničkog policajca, s onim čudnim laganim šušljetanjem, glas koji je govorio:

Ne služaju mi se tvoje glupe izzprike... Imaž vremena do ponošši. I onda... tada dolazim opet.

I onda je zora najednom granula - ali na Naominu licu.

"Pa naravno!" rekla je. "Kako sam glupa! Ali..."

244

Postavila je Daveu jedno pitanje, a Samove su se oči razrogačile od razumijevanja.

"Da, postoji jedno mjesto u Des Moinesu, koliko se sjećam", rekao je Dave. "Pell's. Ako nam išta može pomoći, onda su to oni. Sarah, zašto ih ne nazoveš?"

2

Kad je Naomi otišla, Sam je rekao:

"Čak ako nam oni i mogu pomoći, ne vjerujem da možemo stići prije kraja radnog vremena. Pokušati bih, naravno, mogao..."

"Nisam mislio da pođeš automobilom", rekao je Dave. "Ne - ti i Sarah morate poći do aerodroma u Proverbiji." Sam je zažmirkao.

"Ja nisam znao da tako nešto uopće postoji." Dave se nasmiješio. "Pa mislim... možda sam malo pretjerao. Tamo je

pola milje nabijene zemlje koju Stan Soames zove sletnom stazom. Stanova je dnevna soba ured Western Iowa Air Chartera. Razgovarajte s njim. On ima mali Navajo. On će vas odvesti do Des Moinesa i vratiti do osam, najkasnije devet sati."

"A što ako Stana nema?"

"Onda ćemo pokušati smisliti nešto drugo. Ali vjerujem da će biti. Stan od letenja više voli samo zemljoradnju, a u proljeće farmeri ne odlaze baš daleko. Vjerojatno će vam, ako do toga dođe, reći da

245

vas ne može uzeti, jer da mora raditi u vrtu - reći će vam da ste se morali najaviti nekoliko dana unaprijed, da može pozvati onog Carterovog malog pa se izvrnuti na leđa. Ako vam to kaže, recite mu da vas šalje Dave Duncan, da veli da je došao čas da plati za bejzbol. Možete to zapamtiti?"

"Da, ali što to znači?"

"Što te briga", odgovorio je Dave. "On će vas primiti, i samo je to važno. A kad vas opet spusti na zemlju, ne dolazite više ovamo. Odvezite se ravno u grad."

Sam je osjetio kako mu se u tijelo polako cijedi strava.

"Do knjižnice."

"Tako je."

"Dave, ono što je Naomi rekla o prijateljstvu zaista je prekrasno - a možda je čak i istina - ali mislim da sad ja moram preuzeti loptu. Ni ti ni ona ne morate se uplitati u ovo. Ja sam jedini odgovoran što sam je ponovno razbudio..."

Dave je ispružio ruku i sa zapanjujućom snagom stisnuo Samovo zapešće.

"Ako zaista tako misliš, onda od svega što sam rekao nisi čuo ni riječi. Ti nisi odgovoran za ništa. Ja na duši nosim smrt i Johna Powera i dvoje male djece - a da i ne spominjemo užase što su ih prepatila bezbrojna druga - ali ni ja nisam odgovoran. Ne doista. Nisam ja odlučio da budem kompanjon Ardelije Lortz, baš kao što nisam odlučio ni da u tridesetoj postanem pijanac. I

246

jedno se i drugo naprosto dogodilo. Ali sam joj stao na žulj, i ona će se vratiti po mene, Sam. A kad dođe, ako ne budem s tobom, najprije će doći do mene. I ja neću biti jedini koga će posjetiti. Sarah je imala pravo, Sam. Ona i ja ne moramo biti uz tebe samo zato da te zaštitimo; svo troje trebamo ostati zajedno da spasimo jedni druge. Sarah zna za Ardeliju, kako ti to nije jasno? Ako to Ardelia još ne zna, znat će kad se pojavi u ponoć. Ona kani iz Junction Cityja otići kao ti, Sam. Misliš li da će ostaviti na životu ikoga tko zna za njen novi identitet?"

"Ali..."

"Ali ništa", odgovorio je Dave. "Na kraju se sve svodi na zaista jednostavan izbor, izbor koji može shvatiti čak i takva stara pijandura kakva je Dave: ili ćemo kroz to proći zajedno, ili poginuti od njezine ruke."

Nagnuo se prema Samu.

"Ako želiš spasiti Sarah od Ardelije, Sam, zaboravi sve o heroizmu i počni se prisjećati tko je bio tvoj knjižnički policajac. Ti to moraš. Zato što ja ne vjerujem da se Ardelia može poslužiti bilo kime. U čitavoj toj priči postoji samo jedna podudarnost, no ona ubija: jednom si i ti imao svog knjižničkog policajca. I to sjećanje moraš dozvati u pamet."

"Pokušao sam", odgovorio je Sam, ali je znao da laže. Zato što bi svaki put kad bi skrenuo misli prema

(požži sa mnom, sine... ja sam polissajac)

247

tom glasu, on bi se ustrašeno povukao. Osjetio bi tada okus crvenog sladića, koji nikad nije kušao, no uvijek ga je mrzio - i to je sve.

"Moraš se potruditi", rekao je Dave, "ili se okaniti svake nade."

Sam je duboko udahnuo, pa izdahnuo. Daveova mu je ruka dotakla šiju, pa je blago stisnula.

"To je ključ ovoga", rekao je Dave. "A možda otkriješ i da je tu ključ svega što te mučilo u životu. I tvoje usamljenosti i tvoje melankolije."

Sam ga je zaprepašteno pogledao. Dave se nasmiješio.

"O, da", rekao je. "Ti si usamljen, i tužan, i zatvoren prema drugim ljudima. Ti pričaš sve u šesnaest, no što ti je na jeziku, nije ti i u srcu. Sve do danas ja sam za tebe bio samo Dronjavi Dave koji jednom mjesečno dolazi po novine, ali ljudi poput mene vide mnogo, Sam. I slični ljudi se prepoznaju."

"Ključ svega", ponovio je Sam duboko zamišljen. Upitao se postoje li doista takva praktična rješenja, dakako izvan pučkih romana i filmova tjedna, redom napučenih Srčanim Psihijatrima i Izmučenim Pacijentima.

"To je istina", nastavio je Dave uporno. "Takve stvari imaju silnu moć, Sam. Ne krivim te što to ne želiš istražiti. Ali ti to možeš, znaš, samo ako želiš. Sve je samo do tvoje odluke." "Može li se u AA-u naučiti još štogod, Dave?" On se nasmiješio.

248

"Mislim, ovdje nas uče i tome", odgovorio je, "ali mislim da sam to znao oduvijek."

Naomi je ponovno izišla na verandu. Smiješila se, a oči su joj se iskrile.

"Zar nije silna?" upitao ga je Dave tiho.

"Da", odgovorio je Sam. "Bogami jest." I najednom mu je kristalno jasno postalo dvoje: da se zaljubljuje, i da to Dave Duncan zna.

3

"Toliko je provjeravao da sam se već zabrinula", rekla je Naomi, "ali imamo sreću."

"Odlično", odgovorio je Dave. "Onda vas dvoje idete do Stana Soamesa. Da li se knjižnica, Sarah, dok traje škola, još uvijek zatvara u osam?"

"Da - sigurna sam da da."

"Onda ću joj oko pet poći u pohode. A čekat ću vas otraga, oko servisnog ulaza, između osam i devet. Oko osam bi bilo bolje - i sigurnije. Za ime Božje, pokušajte ne zakasniti." "Kako ćemo ući?" upitao je Sam.

"Ništa ne brinite, za to ću se ja pobrinuti. Samo put pod noge."

"Možda bismo trebali nazvati tog Soamesa", rekao je Sam. "Da smo sigurni da je tu."

Dave je odmahnuo glavom.

249

"Ništa ne biste napravili. Stana je prije četiri godine ostavila žena, pobjegla s drugim - veli mu da se oženio za svoj posao, što je za ženu, koju uhvati ono žensko, uvijek dobra isprika za malo promjene. Djece nemaju. On je vani, u polju. Sad idite. Tratite vrijeme."

Naomi se prignula do Davea i poljubila ga u obraz.

"Hvala ti što si nam to ispričao", rekla mu je.

"Drago mi je što jesam. Od toga se osjećam toliko bolje."

Sam je već počeo pružati Daveu ruku, pa se predomislio. Prignuo se starcu i zagrlio ga.

4

Stan Soames je bio visok muškarac jakih kostiju, i sa srditim očima što su gorjele na blagome licu, čovjek koji je već dobio svoje ljetno crnilo, iako još nije istekao ni prvi mjesec kalendarskog proljeća. Sam i Naomi su ga našli u polju iza kuće, baš kako im je Dave bio rekao. Šezdeset metara sjeverno od Soamesova blatnjavoga kultivatora, što se vrtio u praznom hodu, Sam je ugledao nešto nalik na zemljanu cestu... ali s obzirom da se na jednom kraju toga nalazio mali avion pod ceradom, a na drugom se na zahrđalom jarbolu vijorila čarapa, pretpostavio je da je to jedino sletište Zračne luke Proverbia.

"Neće ići", rekao je Soames. "Ovaj tjedan moram prekopati pedeset jutara, a sam sam ko prst. Trebali ste nazvati prije dva-tri dana."

250

"Velika je frka", rekla je Naomi. "Zaista, gospodine Soames."

On je uzdahnuo i raširio ruke, kao da želi obuhvatiti čitavu farmu.

"Hoćete čuti što je to velika frka?" upitao je. "To je ono što ova država radi ovakvim farmama i ovakvim ljudima. To je ubibožna nevolja. Vidite, ima jedan u Cedar Rapidsu koji bi mogao..."

"Nemamo vremena da idemo u Cedar Rapids", rekao je Sam. "Dave nam je rekao da ćete vjerojatno reći..."

"Dave?" Sad mu se Stan Soames okrenuo s više zanimanja no što ga je do sada pokazao. "Koji Dave?"

"Duncan. Rekao mi je da vam kažem da je nastupio čas da mu se odužite za bejzbol."

Soamesove su se obrve najednom stuštile. Šake su mu se stisnule, i Sam je na trenutak pomislio da će ga raspaliti. A onda se najednom nasmijao i zavrtio glavom.

"Nakon toliko godina, Dave Duncan najednom iskače iz zida s priznanicom u ruci! Vrag neka ga nosi!"

Krenuo je prema kultivatoru. Pritom je okrenuo glavu prema njima, i zaderao se kako bi nadglasao oduševljeno bučanje stroja.

"Krenite prema avionu dok maknem ovo sranje! Pazite na blato kraj sletišta, da vam ne usrče posrane cipele!"

251

Soames je ubacio kultivator u brzinu. Kraj tolike je buke bilo teško odrediti sa sigurnošću, no Samu se učinilo da se još smije.

"Mislio sam da će taj stari jebivjetar otegnuti papke prije nego što s njim izravnam račune!"

Progrmio je kraj njih na putu prema hambaru, a Sam i Naomi samo su se pogledali.

"O čemu on to?" upitala je Naomi.

"Nemam pojma - Dave mi nije htio reći." Ponudio joj je mišicu. "Gospo, mogu li vas povesti?" Ona ga je uhvatila pod ruku.

"Zahvaljujem, gospodine."

Učinili su sve što je bilo u njihovoj moći da zaobiđu blatnu mrlju o kojoj im je pričao Stan Soames, ali u tome baš nisu sasvim uspjeli. Naomi je noga upala do gležnja, a kad ju je povukla, blato joj je skinulo tenisicu. Sam se sagnuo, dohvatio je, pa uzeo Naomi u naručje.

"Sam, nemoj!" uskliknula je ona, i od prepasti prasnula u smijeh. "Puknut će ti kičma!"

"Ma što", odgovorio je on. "Baš si lagana."

I bila je... a najednom mu je i glava postala kao da će poletjeti. Ponio ju je blagom uzbrdicom uzletišta sve do aviona i postavio je na noge. Naomine su ga oči odozdo promatrale s mirom i nekakvom luminoznom bistrinom. On se, i ne razmišljajući, pognuo i poljubio je. Trenutak potom, ona ga je obujmila oko vrata i uzvratila mu poljubac.

252

Kad ju je ponovno pogledao, pomalo mu je ponestalo daha. Naomi se smiješila.

"Ako hoćeš, možeš me zvati i Sarah", rekla je. Sam se nasmijao i poljubio je još jednom.

5

Voziti se u Navaju iza Stana Soamesa bilo je kao jahati na krkače nekome tko skače na pogo-skakalici. Skakali su i propadali u nemirnim plimama proljetnoga zraka, i Sam je u dva tri navrata pomislio da bi Ardeliju mogli nasaditi onako kako to čak ni ta čudna kreatura ne bi mogla predvidjeti - tako što će se rasprostrijeti po nekakvom iowanskom kukuruzištu.

No Stana Soamesa sve to, očito, nije ni najmanje brinulo; on je, dok se Navajo drndao prema Des Moinesu, tulio, koliko ga je grlo nosilo, stare, već obradatile balade, poput "Slatke Sue" i "Pločnicima New Yorka". Naomi je bila kao hipnotizirana, dok je kroz prozor zurila u polja i kuće, zagradivši dlanovima oči da zakloni odsjaj.

Naposljetku ju je Sam potapšao po ramenu.

"Ponašaš se kao da si prvi put u zraku!" viknuo je nadglasavajući komarački zuj motora.

Ona se kratko okrenula prema njemu i široko se nasmiješila kao ushićena školarka. "I jesam!" rekla je, pa se smjesta opet okrenula krajoliku.

"O, kvragu", rekao je Sam, pa pritegao pojas, zato što je avion krenuo u još jedan orijaški, jelenji skok.

253

6

Kad je Navajo doskakutao s neba i sletio na okružni aerodrom u Des Moinesu, bilo je već četiri i dvadeset. Soames je odrulao do civilnog terminala, zaustavio motor i otvorio vrata. Sama je pomalo razveslio ubod ljubomore što ga je osjetio kad je Soames obujmio Naomi oko struka da joj pomogne sići.

"Hvala!" dahnula je ona. Obrazi su joj jarko pocrvenjeli, a oči su joj plesale. "Bilo je prekrasno!"

Soames se nasmiješio, i najednom mu je bilo četrdeset, a ne šezdeset godina.

"I ja sam to uvijek volio", odgovorio je, "i to je sto gradi bolje od tuckanja bubrega čitavo popodne na kultivatoru... To moram priznati." Prenio je pogled s Naomi na Sama. "Možete li mi reći u čemu je ta velika nevolja? Možda bih vam mogao pomoći - Daveu ipak dugujem nešto više od skoka preko lokve, od Proverbije do Des Moinesa i natrag."

"Moramo u grad", rekao je Sam. "Do trgovine zvane Pellova knjižara. Tu nas čekaju dvije knjige."

Stan Soames ih je pogledao razrogačenim očima.

"Kako molim?"

"Pellova..."

"Znam za Pellovu knjižaru", odgovorio je Soames. "Nove knjige sprijeda, stare knjige straga. Najbolji izbor na čitavom Srednjem zapadu, piše u reklamama. Ali

254

bih nešto želio razjasniti: Otrgli ste me od mog vrta i natjerali me da letim preko čitave države, samo zbog dvije knjige?"

"Ali te su knjige jako važne, gospodine Soames", rekla je Naomi. Dotakla mu je žuljevitu ruku. "U ovom času, one su mi najvažnija stvar u životu... ili Samovu."

"I Daveovu", rekao je Sam.

"Ako biste mi rekli što se to zapravo zbiva", upitao je Soames, "da li bih ja to mogao shvatiti?" "Ne", odgovorio je Sam.

"Ne", suglasila se Naomi, i škrto se nasmiješila.

Soames je duboko izdahnuo kroz široke nosnice i zabio ruke u džepove hlača.

"No dobro, nije ni važno. Ovo sam Daveu dugovao deset godina, a bilo je i trenutaka kad mi je baš teško sjedilo na duši." Onda se razvedrio. "A morao sam i povesti lijepu mladu damu na prvi let avionom. A jedino što je ljepše od cure nakon prvog leta jest cura nakon prvog...!"

Naglo je ušutio i zastrugao nogama po asfaltu. Naomi je diskretno pogledala prema obzoru. U tom se trenutku kraj njih dovezao kamion s gorivom. Soames mu je brzo prišao i zadubio se u razgovor s vozačem.

A Sam je rekao:

"Na našeg si neustrašivog pilota ostavila zaista jak dojam."

255

"Možda i jesam", odgovorila je ona. "Ali, kad smo već kod toga, Sam, osjećam se prekrasno. Nije li to ludo?"

Pomilovao ju je po odbjeglom uvojku i vratio joj ga za uho.

"Bio je to ludi dan. Najluđi dan u životu."

Ali se iz njega tad javio neki unutrašnji glas - doplutao je iz onih dubina gdje su se još pomicala golema tijela - i rekao mu da to i nije sasvim istina. Bio je u njegovu životu i još jedan, ništa manje ludi dan. Dapače luđi. Dan Crne Strijele i crvenog sladića.

I tad se u njemu ponovno počela dizati ona čudna, prigušena strava, i on je pred tim glasom zatvorio uši.

Ako želiš spasiti Sarah od Ardelije, Sam, zaboravi sve o heroizmu i počni se prisjećati tko je bio tvoj knjižnički policajac.

Neću! Ne mogu! Ne... ne smijem!

Moraš vratiti tu uspomenu.

Ne smijem! To se ne smije!

Moraš se potruditi, inače nema nade.

"A sad stvarno moram kući", promrmljao je Sam Peebles.

Naomi, koja je odšetala da pogleda zakrilca na Navajou, čula ga je i vratila se. "Nešto si rekao?"

"Ništa. Nije važno."

"Sav si problijedio."

256

"Malo sam napet", odgovorio je nervozno. Stan Soames se vratio. Pokazao je palcem na

vozača kamiona s gorivom.

"Dawson kaže da mi može posuditi auto. Ja ću vas odvesti u grad."

"Mogli bismo nazvati taksi..." počeo je Sam.

Naomi je odmahnula glavom.

"Za to više nemamo vremena", rekla je. "Baš vam hvala, gospodine Soames."

"O, vraga", odgovorio je Soames i bljesnuo dječačkim smiješkom. "Od sada pa nadalje, zovite me Stan. Idemo. Dawson veli da nam se iz Colorada valja niski tlak. Volio bih se u Junction City vratiti prije kiše."

7

Pellova je knjižara bila velika građevina, upravo hangar, smješten na rubu poslovnoga kvarta u Des Moinesu - prava antiteza filijalne knjižare uklopljene među druge trgovine. Naomi je priupitala za Mikea. Uputili su je prema pultu informacija, kiosku nalik na carinsku kućicu što je stajao između odjela na kojem su se prodavale nove knjige, i mnogo većeg, na kojem su bile stare.

"Ja sam Naomi Higgins. Već sam s vama razgovarala preko telefona?"

"O, da", odgovorio je Mike. Prekopao je po pretrpanoj polici pa izvadio dvije knjige. Jedna je bila Najdraže pjesme američkog naroda; druga je bila Priručnik za govornike, uredio Kent Adelman. Sama

257

Peeblesa još nikad nije toliko razveselio pogled na knjige, i jedva je svladao želju da mu ih istrgne iz ruku i pritisne na prsa.

"S Najdražim je pjesmama bilo lako", rekao je Mike, "ali je Priručnik za govornike rasprodan. Rekao bih da je Pell's jedina knjižara odavde do Denvera u kojoj se može dobiti tako uščuvan primjerak... osim, naravno, u knjižnici."

"Meni su obadvije prekrasne", rekao je Sam s dubokim čuvstvom.

"To je dar?"

"U neku ruku."

"Onda vam je, ako želite, mogu i umotati; začas je

gotovo." "Hvala, ne treba", rekla je Naomi.

Ukupna je cijena knjiga bila dvadest dva dolara i pedeset sedam centi.

"Ne mogu vjerovati", rekao je Sam kad su izišli iz dućana i krenuli prema mjestu gdje je Stan Soames parkirao posuđeni automobil. Čvrsto je stiskao vrećicu u ruci. "Ne mogu vjerovati da je sve to tako jednostavno... da treba samo vratiti knjige."

"Ništa ne brini", odgovorila je Naomi. "Neće biti."

8

258

Dok su se vraćali prema zračnoj luci, Sam je zamolio Stana Soamesa da mu, ako želi, ispriča priču o Daveu i bejzbolu.

"Ako je to nešto privatno, onda ništa. Čisto me zanima."

Soames je bacio pogled na vrećicu koju je Sam držao u krilu.

"I mene pomalo zanima što će vam te knjige", odgovorio je. "Hajde da se pogodimo. To s bejzbolom se dogodilo prije deset godina. Ispričat ću vam što je to bilo ako vi meni za deset godina ispričate sve o tim knjigama."

"Dogovoreno", rekla je Naomi sa stražnjeg sjedala, i potom dodala ono što je pomislio i Sam. "Ako nas još bude na svijetu, naravno."

Soames se nasmijao.

"Aha... Tu mogućnost nikad ne treba isključiti, zar ne?" Sam je kimnuo glavom.

"Zlo se uvijek znade dogoditi."

"Bome da. Jedno se od njih dogodilo mom jedincu još 1980. Doktori su rekli da je leukemija, i bilo je to baš ono što ste kazali - jedno od onih zala koja se uvijek znadu dogoditi." "Baš mi je žao", rekla je Naomi.

"Hvala. Svako malo pomislim da je s tim gotovo, kad mi misao dođe iz slijepoga ugla i pras, sve ponovno. Mislim da nekim stvarima treba puno vremena da izvjetre, a druge ne izvjetre nikada."

A druge ne izvjetre nikada.

259

Požži sa mnom, sine... ja sam polissajac.

A sad zbilja moram kući... Je li kazna plaćena?

Sam je drhtavom rukom dotakao kut usana.

"Miloga ti vraga, Davea sam poznavao čitavu vječnost prije nego što se to dogodilo", rekao je Stan Soames. Prošli su kraj natpisa na kojem je pisalo da su do aerodroma još tri milje. "Skupa smo odrasli, skupa išli u školu, skupa potjerali kera. Samo što sam ja svoga tjerao pa se umorio, a on je svog nastavio tjerati do današnjega dana."

Soames je zavrtio glavom.

"No trijezan ili pijan, mnogo boljih od njega nisam sreo. Ali je ispalo tako da je on bio više pijan nego trijezan, i tako smo izgubili vezu. Čini se da mu je koncem šezdesetih bilo najgore. Tada je bio pijan stvarno bez odmora i predaha. Nakon toga je počeo ići na AA-a, i kao da mu je od toga postalo malo bolje... ali taj kad bi se nalio, nalio bi se do srži.

Ja sam se godine 68. i oženio, i htio sam ga zamoliti da mi bude kum, ali se nisam usudio. Slučaj je htio da baš taj put bude trijezan - samo taj put - ali se čovjek u to nije mogao i pouzdati."

"Znam što mislite", rekla je Naomi tiho.

Stan Soames se nasmijao.

"Vraga, ja u to baš ne vjerujem - takvo slatko curče ne može ni zamisliti u kakvu se bijedu može uvaliti neumorni ispičutura - ali mi vjerujte na riječ. Da sam zamolio Davea da stoji kraj mene na vjenčanju, Laura bi - moja bivša - prosrala cigle. Ali je Dave ipak došao,

260

a nakon što nam se 1970. rodio mali Joe, viđao sam ga češće. Tih godina, kad se pokušavao izvući iz boce, Dave je jako volio svu djecu.

A Joey je od svega na svijetu najviše volio bejzbol. Načisto šiznuo za njim - skupljao je albume za uljepljivanje, kupone iz žvakalica... čak me je klistirao neka nabavim satelitsku antenu da može pratiti sve utakmice Royalsa - za njih je navijao - a i Cubsa, na WGN-u u Chicagu. Kad je imao osam godina, već je znao prosjeke svih Royalsovih početnika, i pogotke i promašaje skoro svakog prokletog bacača u Američkoj ligi. Tri-četiri puta smo ga Dave i ja odveli i na utakmicu. Bilo je to kao da smo ga poveli na turistički obilazak nebesa. Dave ga je dva puta odveo i sam, dok sam ja bio na poslu. Laura se na to frnjila - rekla je da će se vratiti pijan kao zvijer, da će malog ostaviti tamo, da luta ulicama Kansas Cityja, ili da sjedi u policijskoj postaji, čekajući da netko dođe po njega. Ali se nikad nije dogodilo ništa tome ni slično. Koliko je meni poznato, dok je bio s Joeyem, Dave nikad nije popio ni kapi.

Kad je Joe dobio leukemiju, za njega je najgore bilo što su mu doktori rekli da te godine neće moći na utakmice sve do lipnja, a možda ni uopće. I to mu je na dušu palo teže nego to što ima rak. Kad ga je Dave došao posjetiti, Joe se zbog toga rasplakao. Dave ga je zagrlio i rekao:

'Ako ne možeš na utakmice, Joey, ništa zato; ja ću Royalse dovesti tebi.'

Joe je samo podigao oči i veli: 'Misliš žive, striče Dave?' Baš tako ga je zvao - striče Dave.

261

'To ne mogu', odgovorio je Dave, 'ali mogu nešto što ti se svodi na isto.'"

Soames se dovezao do vrata civilnoga aerodroma i zatrubio. Vrata su zakloparala na tračnicama i on se odvezao do parkiranog Navaja. Isključio je motor i na trenutak ostao sjediti za volanom, zagledan u ruke.

"Oduvijek sam znao da ta protuha ima talenta", rekao je naposljetku. "Ali nisam znao kako to što radi može raditi tako prokleto brzo. Ali mogu si misliti da je morao raditi i danju i noću, jer je to napravio za deset dana - i ta je gamad bila tako dobra.

Ali on je znao da mora požuriti. Doktori su meni i Lauri rekli istinu, a ja sam je rekao Daveu. Joe baš nije imao puno izgleda da će se izvući. Ono što nije valjalo u njemu prekasno su uhvatili za rep. I to mu je divljalo u krvi kao stepski požar.

Nekih deset dana nakon što je to obećao, Dave stiže u bolnicu, u sobu mog malog, s dvije papirne vrećice u rukama. Što ti je to unutra, striče Dave?' pita Joe i uspravlja se u postelji. A čitav je dan bio sav nikakav - najviše, mislim, zato što je počeo gubiti kosu; a u te dane, ako dečko nije imao kosu do ramena, onda i nije bio pravi - ali kad je Dave ušao, odmah se razvedrio.

'Royalsi, naravno', odgovara mu Dave. 'Zar ti nisam rekao?'

Potom je spustio vrećice na krevet pa ih istresao. I nikad, nikad, nikad, u čitavom životu, nećete na dječačkom licu vidjeti takav izraz. Zablistalo je kao božićno drvce... i... i... u govna, ne znam..."

262

Glas Stana Soamesa postajao je sve teži. A sad se nagnuo na volan Dawsonova Buicka tako silno da je zatrubio. Onda je iz stražnjeg džepa izvukao veliki rubac, pa obrisao oči i u nj ispuhao nos.

I Naomi se nagnula. Prislonila mu je ruku na obraz. "Ako je to za vas preteško, gospodine Soames..."

"Ne", odgovorio je on i škrto se nasmiješio. Sam je opazio kako suza, koju je Stan Soames mimoišao, teče niz obraz svojim iskričavim, neopaženim kursom na kasnom popodnevnom suncu. "Samo mi ga to vraća pred oči. Onakvog kakav je bio. To boli, gospođice, ali je i lijepo. Ta su se dva osjećaja sasvim pomiješala."

"Shvaćam vas", odgovorila je ona.

"Kad je Dave iskrenuo te vrećice, iz njih su se isule bejzbolske lopte - preko dva tuceta njih. Ali to nisu bile samo lopte, zato što je na svakoj od njih bilo naslikano lice, a svako je od njih bilo lice jednoga od igrača bejzbolske momčadi Kansas City Royalsa, sastav iz 1980. I nisu to bile, kako ih ono zovu, karikature. Bili su naslikani onako kako ih je Norman Rockwell slikao na ovitcima Saturday Evening Posta. Ja sam već i prije vidio njegove radove - prije nego što se propio bez svake mjere i konca - i svi su bili dobri, ali ništa ni sluga ovom. Bili su tu Willie Aikens i Frank White i U. L. Washington i George Brett... Willie Wilson i Amos Otis... Dan Quinsberry, koji je gledao oštro kao revolveraš u starom vesternu... Paul Splittorff i Ken Brett... Ne sjećam se svih imena, no bili su svi po vražjem spisku, skupa s Jimom Freyem, trenerom.

263

A nakon što ih je dovršio, i prije nego što ih je dao mom malom, sve ih je odnio u Kansas City, i tu su mu se potpisali svi igrači osim jednog. A taj jedan je bio Darrell Porter, hvatač. A njega nije bilo jer je imao gripu, no i on je obećao da će potpisati loptu sa svojim licem čim bude mogao. Što je i učinio." "Auh", rekao je Sam tiho.

"A sve je to bilo Daveovo djelo - djelo čovjeka kome su se svi u gradu smijali i zvali ga Dronjavi Dave. Velim vam, ponekad kad čujem ljude kako to kažu, i kad se sjetim što je učinio za Joea kad je Joey umirao od leukemije, dođe mi da..." Soames nije dovršio, ali su mu se na širokim bedrima stegnule šake. A Sam - koji ga je i sam, sve do danas, zvao tim imenom, i skupa se s Craigom Jonesom i Frankom Stephensom smijao starom pijancu s kolicima punim novina - najednom je osjetio kako mu se u obraze uspinje tupa i postidna toplina.

"Pa to je bilo prekrasno, zar ne?" upitala je Naomi i ponovno Stanu Soamesu dotakla obraz. Plakala je.

"Trebali ste mu vidjeti lice", rekao je Soames sanjivo. "Ne biste mi vjerovali kako je izgledao, dok je sjedio tako u krevetu i gledao u sva ta lica s klupskim bejzbolskim kapama na okruglim glavama. Ja to ne mogu opisati, ali to nikad neću zaboraviti.

Trebali ste mu vidjeti lice.

Joeu je pod kraj već bilo jako slabo, ali nikad toliko da ne bi na TV-u gledao Royalse - ili ih je slušao na radiju - a te su mu lopte bile posvuda po sobi. Prozorska je daska uz krevet, međutim, bila posebno

264

mjesto. Tu bi poredao devetoricu koja bi igrala utakmicu, onda bi ga Joe skinuo s prozorske daske i na njegovo mjesto stavio rezervnog. A kad bi koji udarao, Joe bi u ruke uzeo tu lopticu. I tako..."

Stan Soames je naglo prekinuo i sakrio lice u rubac. Prsa su mu se dvaput protresla, i Sam je vidio kako mu se vrat zgrčio u jecaju. A onda je opet obrisao oči, pa hitro zgurao maramicu u stražnji džep.

"I tako sad znate zašto sam vas danas odvezao u Des Moines, i zašto bih vas, da je trebalo, po te dvije knjige odvezao i do New Yorka. To vas nisam častio ja, nego Dave. On je sasvim poseban čovjek."

"A možda ste i vi", rekao je Sam.

Soames mu je uputio smiješak - čudan, mangupski smiješak - pa otvorio vrata Dawsonova Buicka.

"Pa mislim, hvala vam", rekao je. "Hvala vam od sveg srca. A sad mislim da bismo morali pistu pod noge, ako želimo prestići kišu. I na zaboravite na knjige, gospođice Higgins."

"I neću", rekla je Naomi, dok je izlazila čvrsto stežući smotani vrh vrećice. "Vjerujte mi da neću."

265

Glava trinaesta Knjižnički policajac (II)

1

Dvadeset minuta pošto su poletjeli iz Des Moinesa, Naomi se otrgla od pogleda - pratila je zbivanja na cesti 79 i uživala u prizoru, automobilima-igračkama što su njome jurili - pa se okrenula Samu. To što je ugledala jako ju je uplašilo. On je zaspao s glavom naslonjenom na prozor, no na licu mu nije bilo spokoja; izgledao je poput čovjeka koji trpi nekakav dubok i tajan bol.

Ispod spuštenih su mu se vjeđa polako cijedile suze i slijevale se niz lice.

Nagnula se prema njemu da ga prodrma i razbudi, i onda začula drhtav dječački glasić:

"Nešto nije u redu, gospodine?"

Navajo je poletio poput strelice u oblake što su se sada skupljali iznad zapadne Iowe i zaskakutao, ali je to Naomi jedva i opazila. Ruka joj je na trenutak zastala tik nad Samovim ramenom, pa se povukla.

Tko je bio TVOJ knjižnički policajac, Sam?

Bio on tko bio, pomislila je Naomi, sad ga je, vjerujem, ponovno našao, I vjerujem da je sada s njim.

266

Žao mi je, Sam... ali te ne smijem probuditi. Ne sada. Jer si sada tamo gdje trebaš biti... gdje moraš biti. Jako mi je žao, no nastavi sanjati. I kad se probudiš, nemoj zaboraviti što si to sanjao. Nemoj zaboraviti.

Nemoj zaboraviti.

2

U svom snu, Sam Peebles je gledao kako Crvenkapica kreće iz slastičarne s prekrivenom košaricom prebačenom preko ruke; krenula je prema bakinoj kućici, gdje ju je čekao vuk da je pojede od peta naviše. Na kraju će je skalpirati i dugom joj drvenom žlicom iz glave pojesti mozak.

Samo što ništa od toga nije bilo na svome mjestu, zato što je Crvenkapica u njegovu snu bila dječak, a slasticama je bila dvojna katnica u St. Louisu, gdje je živio s majkom nakon što je tata umro, i što u pokrivenoj košarici nije bilo hrane. U košarici je bila knjiga, Crna Strijela od Roberta Louisa Stevensona, i on ju je pročitao do zadnje riječi, i samo što nije išao prema bakinoj kućici, nego prema Podružnici Briggs Avenue Javne knjižnice St. Louis, i što je morao požuriti zato što je s povratkom knjige zakasnio već četiri dana.

Bio je to san u kojem je promatrao samoga sebe.

I gledao je Bjelokapca Sama kako na uglu Dunbar Streeta i Johnstown Avenue čeka da se promijeni svjetlo na semaforu. Gledao ga je kako skakuće preko ulice s knjigom u ruci... košarice više nije bilo. Gledao je kako Bjelokapac Sam ulazi u Dunbar Street News, i

267

onda je već bio unutra, i njušio stare pomiješane mirise kamfora, slatkiša, duhana za lule, i gledao kako Bjelokapac Sam prilazi pultu s paketićem od deset komada ušećerenog crvenog sladića Bull's Eye - njemu najdraže marke. Gledao je kako dječačić pažljivo vadi dolarsku novčanicu koju mu je mati gurnula u džepić u koricama Crne Strijele. Gledao je kako prodavač uzima dolar i vraća devedeset pet centi... više no dovoljno da plati zakasninu. Gledao je kako Bjelokapac Sam izlazi i zastaje vani na ulici koliko mu je trebalo da stavi sitniš u džep i zubima otvori paketić sladića. Gledao je kako Bjelokapac Sam nastavlja svojim putem - sad već samo tri ulice daleko od knjižnice - i kako u hodu žvače duge crvene bičeve slatkiša.

Pokušao je vrisnuti na dječaka. Pazi! Pazi! Vuk te čeka, dječačiću! Čuvaj se vuka! Čuvaj se vuka!

Ali dječak je nastavio hodati i jesti crveni sladić; sad je već bio u Briggs Avenue i knjižnica, velika gomila crvene opeke, već se dizala pred njim.

I u tom se trenutku Sam - onaj veliki, u avionu - pokušao istrgnuti iz sna. Osjetio da se tik izvan tog njegovog paklenskoga jajeta snoviđenja nalaze Naomi i Stan Soames i svijet stvarnih stvari. Čuo je brujanje Navajova motora kroz zvukove sna: prometa na Briggs Avenue, prodorni brrrinnng!-brrrinnng! dječjega bicikla, ptice što su se rječkale u bogatom lišću ljetnih brijestova. Zatvorio je usnule oči i osjetio silovitu čežnju za tim svijetom izvan ljuske, svijetom stvarnih stvari. I više od toga: osjećao je da ga može dosegnuti, da bi udarcima mogao probiti ljusku...

268

Ne, rekao je Dave. Ne, Sam, ne čini to. Ne smiješ to učiniti. Ako želiš spasiti Sarah od Ardelije, ne misli više o bijegu iz tog sna. U čitavoj toj priči postoji samo jedna podudarnost, no ta podudarnost ubija: jednom si i TI imao svog knjižničkog policajca. I ta ti se uspomena mora vratiti.

Ne želim to vidjeti. Ne želim znati. I jednom je bilo previše ružno.

Ništa nije tako ružno, Sam, kao ono što te čeka. Ništa.

Otvorio je oči - ali ne vanjske, nego unutrašnje, oči sna.

Sad je Bjelokapac Sam bio na betoniranoj stazi što je vodila do istočne strane javne knjižnice, betoniranoj stazi što je vodila do dječjeg odjela. Giba se velevažno usporeno, kao na usporenom filmu, i svaki je korak tihi zviz njihala u staklenom grlu podnoga sata, i sve je jasno: sićušne iskre liskuna i kremena što blistaju iz betonirane staze; vesele ruže što obrubljuju betonsku stazu; debeli nanos zelenoga grmlja duž zidova zgrade; bršljan što se uspinje po zidu od crvene opeke; čudna i nekako zastrašujuća latinska sentenca Fuimus, non sumus, uklesana u kratkom polukrugu iznad zelenih vrata s debelim pločama armiranoga stakla.

A jasno se vidi i knjižnički policajac što stoji kraj stepenica.

On nije blijed. On je sav porumenio. Na čelu su mu prištići, crveni i upaljeni. Nije visok, nego srednjega rasta, ali su mu ramena strahovito široka, i ne nosi trenčkot, nego zimski kaput, što je vrlo neobično, jer je vani ljetni dan, vrući ljetni dan u St. Louisu. Oči su mu

269

možda i srebrene; Bjelokapac Sam ne vidi koje su boje, zato što knjižnički policajac nosi male okrugle crne - kao slijepačke - naočale.

To nije knjižnički policajac! To je vuk! Čuvaj se! To je vuk! Knjižnički vuk!

Ali Bjelokapac Sam kao i da ne čuje. Bjelokapac se ne boji. To vani je, na koncu konca, bijeli dan, i grad je pun čudnih - a gdjekad i zabavnih - ljudi. On je čitav život proživio u St. Louisu i ne boji ga se. No to će se promijeniti.

Prilazi čovjeku, i kad mu se približio, opaža brazgotinu: sićušnu bijelu nit što počinje visoko na lijevom obrazu, pa se spušta pod lijevo oko, pa presušuje na mostu nosa.

Zdravo, sinko, veli čovjek s okruglim crnim naočalama.

Zdravo, veli Bjelokapac Sam.

Hoćeš mi reći nešto o toj tvojoj knjizi, prije nego što uđeš? pita čovjek. Glas mu je tih i uljudan, nimalo prijeteći. Kad govori, malo mu šuljetanja izmakne svaki put kad mu se digne glas, i tako mu se s-ovi pretvaraju u dvoglase.Ja radim u knjiššnici, znaš.

Knjiga se zove Crna Strijela, odgovara pristojno Bjelokapac Sam, a napisao ju je gospodin Robert Louis Stevenson. On je mrtav. On je umro od tu-ber-klu-roze. Jako je dobra. Ima nekoliko krasnih bitaka.

Dječak čeka da se čovjek s malim okruglim crnim naočalama makne u stranu i propusti ga, ali čovjek s malim okruglim crnim naočalama to ne čini. Čovjek se

270

samo prigiba prema njemu da ga malo bolje promotri. Djedice, kako imaš male crne oči.

Još samo jedno pitanje, veli čovjek. Vraššaš knjigu na vrijeme?

Sad već Bjelokapac Sam počinje osjećati strah. Kasnim... ali samo malo. Samo četiri dana. Jako je duga, shvaćate, a imali smo i malu ligu, i kampiranje, i....

Požži sa mnom, sine... ja sam polissajac.

Čovjek s crnim naočalama i u zimskom kaputu pruža ruku. U jednom trenutku Sam gotovo udara u bijeg. Ali on je samo dijete; a ovaj je čovjek odrastao. I taj čovjek radi za knjižnicu. Taj je čovjek policajac. I najednom je taj čovjek - taj jezivi čovjek s brazgotinom i okruglim crnim naočalama - sama Vlast. A od Vlasti ne možeš pobjeći; jer ona je posvuda.

Sam se bojažljivo primiče čovjeku. Počinje mu pružati ruku - onu u kojoj drži paketić crvenog sladića, sad već skoro prazan - i onda je u zadnji čas želi povući. Ali je već prekasno. Čovjek je hvata. Paketić sladića Bull's Eye pada na nogostup. Bjelokapac Sam neće više nikad jesti crveni sladić.

Čovjek poteže Sama prema sebi, onako kako bi ribič potegao pastrvu. Ruka koja steže njegovu jako je jaka. To boli. Sam počinje kričati. Sunce je još na nebu, trava je još zelena, no čitav se svijet najednom čini tako dalekim, samo okrutna fatamorgana u koju je jedan sitan trenutak smio povjerovati.

271

U čovjekovu je dahu nanjušio metvicu. Nešto nije u redu, gospodine? pita on, nadajući se do zadnje žilice svojega bića da će čovjek reći ne.

Da, veli čovjek. Da, tako je. NIŽTA nije u redu. A ako ššeliš da se iz toga izvuššeš, sine, uššini toššno što ti kašem. Jes' me shhvatio?

Sam mu ne može odgovoriti. Nikad se još nije toliko uplašio. Može ga samo gledati razrogačenim očima iz kojih teče potokom.

Čovjek ga je pretresao.

Jes' me shhvatio il' ne?

Da-da! prohukne Sam. A u mjehuru osjeća skoro neizdržljiv pritisak.

Onda da t' kaššem tko sam ja zapravo, veli čovjek, dahćući mu pomalo metvicu u lice. Ja sam knjiššnišški žbir Brighth Avenue, i zaduššen da kaššnjavam dješšake i djevojššice koji kasno vraššaju knjige.

Bjelokapac Sam na ovo udara u još jači plač.

Donio sam novac! uspijeva izgovoriti kroz jecaje. Imam devedeset pet centi! Dat ću vam ih! Dat ću vam ih sve!

Pokušava iz džepa izvući sitniš. Knjižnički se policajac u tom času ogledava, i njegovo široko lice najednom postaje oštro, najednom se pretvara u lice lisice ili vuka kad uspješno provale u kokošinjac, pa najednom nanjuše opasnost.

Idemo, veli on, i poteže Bjelokapca Sama sa staze u gusto grmlje što raste duž zidova knjižnice. Kad ti

272

polissajass veli idemo, onda IDEMO! Unutra je mračno; mračno i tajnovito. Zrak je ispunjen prodornim mirisom borovnica. Tlo je mračno od svježe dovezenog humusa. Sam sad već plače jako glasno.

Suti! drekne knjižnički policajac i žestoko drmne Sama. Kosti u Samovoj šaci bolno se protaru. Glava mu se zanjiše na vratu. Sad su već stigli do male čistine u džungli grmlja, dražicu gdje su umlaćene borovnice i polomljene paprati, i Sam shvaća da to nije samo mjesto koje knjižnički policajac poznaje; da je to mjesto koje je sam stvorio.

Suti, ili šše kazna biti tek poššetak! Nazvat ššu tvoju mamu i rešši joj kako si bio zloššest! Hoššeš to?

Ne! zajeca Sam. Platit ću kaznu! Platit ću, gospodine, molim vas, samo me nemojte tući!

Knjižnički policajac naglo okreće Bjelokapca Sama.

Stavi ruke na zid! Rafiri noge! Daj! Bršše!

I dalje jecajući, no užasnut mišlju da bi mati mogla otkriti da je učinio nešto tako zlo da to zaslužujte takav postupak, Bjelokapac Sam čini što mu je rečeno. Crvene su opeke hladne, hladne u sjeni grmlja što stoji uz zgradu kao isprepletena, neuredna hrpa. U razini zemlje vidi uzani prozor. Koji gleda u kotlovnicu knjižnice. Nad golemim kotlom vise gole žarulje zasjenjene okruglim limom nalik na šešir kineskoga kulija; provodne cijevi bacaju sablasne sjene, nalik na isprepletene hobotnice. Kod susjednog zida vidi pazikuću, leđima okrenuta prozoru, kako očitava brojčanike i bilježi nešto na formularu.

273

Knjižnički policajac grabi Sama za hlače i poteže ih dolje. S njima odlaze i gaće. Studeni mu zrak udara u tur i on se trza.

Mirr, dahće knjižnički policajac. Nemoj se missati. Kad jednom platišš globu, sine, sve je gotovo... i nitko ne mora snati.

Nešto mu se teško i vruće pritišće o stražnjicu. Bjelokapac Sam se ponovno trzne.

Mirr, veli knjižnički policajac. Sad dahće još teže; Sam na lijevom ramenu osjeća vruće zapuhe daha i njuši metvicu. Sad je već sav izgubljen u užasu, ali užas nije jedino što osjeća; jer tu je i stid. Odvučen je i u mrak, i tu je prisiljen da se podvrgne toj grotesknoj, nepoznatoj kazni, zato što nije na vrijeme vratio Crnu Strijelu. Da je samo znao da globa može biti tolika..!

Ono mu se nešto masivno zabija u tur, i raščepljuje mu zadnjicu. Užasni, razdirući bol brizga mu iz vitalnih organa. Nikad još nije bilo takvoga bola, nikad pod kapom nebeskom.

On ispušta Crnu Strijelu i gura si zapešće u usta, da priguši vlastite krikove.

Mirr, dahće knjižnički vuk, i sad mu se ruke spuštaju na Samova ramena i on se ziba naprijed-natrag, nutra-van, naprijednatrag, nutra-van. Mirhh... mifrh... ooo! Miir-rrrrrrgghhhh...

Grcajući i zibajući se, knjižnički policajac zabija u Samov tur nešto nalik na golemu vruću čeličnu šipku; Sam razrogačenim očima bulji u podrum knjižnice, u jedan drugi svemir, u jedan uredni svemir u kojem se nikad ne događaju takve grozote. Gleda kako pazikuća

274

kima glavom, kako gura daščicu za pisanje pod mišicu i kreće prema vratima na drugom kraju prostorije. Da je pazikuća samo malo zakrenuo glavu, ili samo mrvu zadigao oči, ugledao bi kako kroz prozor u nj zuri lice, blijedo dječačko lice razrogačenih očiju i s crvenim sladićem na usnama. Dio Sama želi da pazikuća napravi baš to - da ga spasi baš onako kako je lovac spasio Crvenkapicu - ali najveći dio njega zna da bi se pazikuća samo okrenuo, zgađen pri pogledu na još jednog dječaka što trpi zasluženu kaznu u rukama knjižničkog policajca iz Briggs Avenue.

Miiiffgrrrrrrrr! šaptom vrišti knjižnički vuk, dok pazikuća izlazi kroz vrata i odlazi u ostatak svog urednog svemira, a da se nije ni okrenuo. Vuk zabija još dublje, i u jednom trenutku agonije bol postaje tako žestok da Bjelokapac Sam pomišlja da će mu prsnuti trbuh, i da će to što mu je knjižnički murjak zabio u tur naprosto bjesno izletjeti sprijeda, gurajući pred sobom njegova crijeva.

Knjižnički se policajac ruši na njega, masteći ga užeglim znojem, hrapavo dahćući, i Sam pod njegovom težinom klizi na koljena. I dok pada, onaj golemi predmet - iako ne više tako golem - izvlači se iz njega, no Sam osjeća vlagu po čitavom turu. Boji se na to staviti ruke. Jer se boji da će, kad ih vrati, otkriti da je postao Crvenoturac Sam.

Knjižnički žbir najednom ga grabi za ruku i okreće sučelice sebi. Lice mu je crvenije no ikad, rumeno od napuhnutih, nasumice raspoređenih nabora što mu poput ratničkih boja teku po čelu i obrazima.

275

Pogledaj se! veli knjižnički zbir. Lice mu se skuplja u čvor gađenja i prezira. Pogledaj se, sa spuštenim gaššama i golim pimpilimpiššem! Bilo ti je lijepo, ha? Bilo ti je LIJEPO!

Sam mu ne može odgovoriti. Jer može samo plakati. Navlači zajedno i gaće i hlače, onako kako mu ih je i skinuo. U njima osjeća humus, kako ga bocka u silovani tur, ali ga nije briga. Meškoljavo se povlači pred knjižničkim zbirom, sve dok leđima ne dotiče zid knjižnice od crvene opeke. Osjeća krute grane bršljana, osjeća ih kao kosti velike šake bez mesa, što ga bodu u leđa. Ni za to on ne haje. U tom trenutku haje samo za stid i užas i osjećaj bezvrijednosti što su se uselili u nj, a od to troje stid je najgori. Stid koji nadilazi njegovu moć shvaćanja.

Prljavko! veli knjižnički policajac i pljuje na njega. Prljavi mali prljavko!

A sad zbilja moram kući, veli Bjelokapac San, i riječi izlaze iz njega isjeckane hrapavim jecajima: Je li kazna plaćena?

Knjižnički zbir puže prema Samu četveronoške, a okrugle crne očice zure u Samovo lice kao slijepi pogled krtice, i to je nekako najgrotesknije od svega. Sam pomišlja: Kaznit će me ponovno, i na tu misao nešto u njegovoj glavi, neki prednapregnuti potporanj ili armatura, popušta uz mljeckavi, skoro čujni prasak. On ne plače niti se buni; tu je fazu već prošao. On samo s nekakvom nijemom apatijom zuri u knjižničkoga žbira.

276

Ne, veli knjižnički žbir. Puštam te, idi, to je sve. Smilovat ššu ti se, ali ako ikad kaššeš ikome... ikad... došši ššu opet i opet ti to uššiniti. I radit ššu ti to dok ne platiš ššitavu kaznu. I nemoj da te ikad više uhvatim tu u blizini, sine. Jesi me rassumio?

Da, veli Sam. Naravno, ako Sam ikome kaže, on će se vratiti i ponovno mu to učiniti. Kasno u noći bit će u ormaru; ili pod krevetom, ili će stajati na grani, kao kakva orijaška, nakazna vrana. Kad Sam podigne oči prema uznemirenom nebu, u oblacima će ugledati iskrivljeno, prezrivo lice knjižničkoga policajca. Bit ćc svuda, bit će posvuda.

Od te misli Sama zahvaća nekakav umor, i on zatvara oči pred tim luđačkim krtičjim licem, pred svime.

Knjižnički ga žbir hvata, i ponovno protresa. Dahh, što? sikće. Dahh, što, sine?

Da, razumijem, veli Sam ne otvarajući oči.

Knjižnički policajac povlači ruku. Bravo, veli. I nemoj zaboraviti, bolje ti je. Ako

zloššesti dješšaci i djevojššiše zaborave, ja ih onda ubijem.

Bjelokapac Sam dugo tako sjedi, zatvorenih očiju i naslonjen na zid, i čeka da ga knjižnički policajac ponovno kazni, ili da ga naprosto ubije. Želio bi zaplakati, ali suza nema. Proći će još godine dok se ponovno ne rasplače, nad ičim. Napokon otvara oči i otkriva da je u brlogu knjižničkoga zbira u grmlju ostao sam. Knjižnički je policajac otišao. I tu je sad samo

277

Sam, i primjerak Crne Strijele, što leži otvoren, na hrptu.

Sam počinje četveronoške puzati prema svjetlu. Lišće ga škaklje po oznojenu, suzama izbrazdanu licu, granje mu grebe leđa i šiba ga po izranjenu turu. Crnu Strijelu odnosi sa sobom, ali je neće odnijeti u knjižnicu. Nikad više neće doći u knjižnicu, nijednu knjižnicu, nikada: to je obećanje što ga zadaje samome sebi dok puže s mjesta kažnjavanja. A zatim sebi obećava još nešto: da nitko i nikad neće otkriti tu strahotu, zato što će on zaboraviti da se to ikad dogodilo. Osjeća da se na to može prisiliti. On to može, samo ako se bude jako, jako trudio, i on se kani već sada početi truditi jako, jako.

Kad stiže do ruba grmlja, izviruje iz njega poput male, progonjene životinje. Vidi djecu kako prelaze tratinu. I ne vidi knjižničkoga policajca, ali to, dakako, i nije važno; knjižnički policajac vidi njega. Od danas pa nadalje, knjižnički će policajac uvijek biti u blizini.

Napokon na tratini više nema nikoga. Mali, raščupani dječačić, Bjelopuzac Sam, uspijeva se iskobeljati iz grmlja s lišćem u kosi i blatom na licu. Za njim se napuhuje razdrljena košulja. Oči su mu razrogačene i zapiljene i više ne baš sasvim pri sebi. Račjim korakom prilazi betonskim stepenicama, baca još jedan puzavi, užasnuti pogled na kriptičku latinsku diktu napisanu iznad vrata, i potom polaže knjigu na stepenicu sa svom brigom i užasom sirotice koja svoje bezimeno dijete ostavlja na pragu nekoga neznanca. I onda Bjelokapac Sam postaje Bjegokapac Sam: on trči preko tratine, on okreće leđa Podružnici Briggs Avenue Javne knjižnice St. Louis i trči, ali nije ni važno kako

278

brzo, jer i tako ne može prestići okus crvenog sladića na jeziku i u grlu, sladak i šećerno-sluzav, i bez obzira kako brzo trčao, knjižnički vuk, naravno, trči s njim, knjižnički mu je vuk tik za ramenom, gdje ga ne može vidjeti, i taj knjižnički vuk šapće: Požži sa mnom, sine... ja sam polissajac, i on će to šaptati vječno, kroz sve ove godine što će uslijediti on će to šaptati, u mračnim snovima koje se Sam neće usuditi zapamtiti, on će to šaptati, Sam će uvijek bježati od toga glasa i vrištati: Je li plaćena? Je li kazna već plaćena? O, blagi bože, JE LI MOJA KAZNA VEĆ PLAĆENA? A odgovor koji mu se vraća, uvijek je isti: Nikad ona neće biti plaćena, sine; nikad neće biti plaćena.

Nikada.

Nik...

279

Glava četrnaesta Knjižnica (III)

1

Završno prilaženje zemljanom sletištu koje je Stan zvao Zračna luka Proverbia bilo je drndavo i jezivo. Navajo se spuštao, pipkajući put kroz snopove srditoga zraka, i sletio uz zaključni tresak koji im je razdrmao kosti. U tom je trenutku Sam ispustio usiljeni krik. Vjeđe su mu se rastvorile.

Naomi je strpljivo čekala na nešto takvo. Smjesta se nagnula prema njemu, nimalo se ne obazirući na pojas koji ju je zasjekao posred tijela, i zagrlila ga. Nije se obazrela ni na njegove podignute ruke, ni prvi, instinktivni uzmak, baš kao što se nije obazrela ni na prvo vruće i neugodno izlijetanje vrućega daha. Umirivala je ona već mnoge pijance u zagrljaju delirium tremensa; ovo nije bilo baš bitno drukčije. Kad se stisnula uza nj, osjetila mu je srce. Skakalo je i poskakivalo tik pod košuljom.

"Sve je u redu, Sam, sve je u redu - to sam samo ja, i probudio si se. To je bio samo san. Probudio si se."

Još se trenutak pokušavao ugurati u sjedalo. A onda se srušio, sasvim omlitavio. Ruke su mu se digle i zagrlile je paničnim stiskom.

280

"Naomi", rekao je hrapavim, zagušenim glasom. "Naomi, o, Naomi, o Isuse milostivi, kakvu sam moru proživio, kakav užasan san."

Stan se već bio najavio radiom, i netko je već izišao da upali sletna svjetla. Sad su rulali između njih prema kraju sletne staze. Na koncu nisu uspjeli preteći kišu; sad je šuplje bubnjala po tijelu aviona. Ispred njih, Stan Soames je tulio nešto što bi moglo biti i "Camptown Races".

"No je li to bila mora?" upitala je Naomi, i malo se odmaknula od Sama da mu može pogledati u krvlju podlivene oči.

"Da. Ali je to i istina. Sve je istina."

"Je li to bio knjižnički policajac, Sam? Tvoj knjižnički policajac?"

"Da", prošaptao je i zabio lice u njezinu kosu.

"Znaš li tko je on? Znaš li sada tko je on?"

Protekao je jedan dugi, dugi trenutak, i onda je Sam prošaptao:

"Znam."

2

Kad su Sam i Naomi izišli iz aviona, Stan Soames je pogledao Sama u oči i smjesta se postavio pokajnički.

281

"Oprostite što je bilo tako gadno. Zaista sam mislio da ćemo preteći kišu. To je samo zato što smo imali protuvjetar..."

"Sve će biti dobro", rekao je Sam. I već je, zapravo, izgledao bolje.

"Da", rekla je Naomi. "Oporavit će se. Hvala ti, Stan. Zaista ti puno hvala. A i Dave ti zahvaljuje."

"Mislim, ako ste dobili što ste tražili..."

"Jesmo", uvjerio ga je Sam. "Zaista jesmo."

"Daj idemo oko kraja sletišta", rekao im je Stan. "Ako biste večeras pokušali poprijeko, ono bi vas blato usrkalo do pojasa. Idemo u kuću. Na kavu. A mislim da će se naći i malo pite od jabuka.

Sam je pogledao na sat. Bilo je sedam i četvrt.

"Ovdje se predstava ne može odgoditi zbog kiše", rekao je. "Naomi i ja moramo te knjige smjesta odnijeti u grad."

"Mogli biste bar svratiti i malo se osušiti. Dok dođete do auta, bit ćete mokri kao miševi."

Naomi je odmahnula glavom.

"Jako je važno."

"Da", rekao je Stan. "Sudeći po tome kako izgledate, rekao bih da je baš tako. Ne zaboravite samo da ste mi obećali ispričati priču."

"I hoćemo", odgovorio je Sam. Pogledao je Naomi i u očima joj ugledao odraz vlastite misli: Budemo li još živi.

282

3

Sam je vozio, i jedva svladavao želju da pedalu gasa nagazi do daske. Brinuo se zbog Davea. No bude li skrenuo s ceste i prevrnuo se s Naominim autom u jarak, to baš i neće biti neki jako djelotvoran način pokazivanja brige, a kiša pri kojoj su sletjeli sad se pretvorila u pljusak šiban ledenim vjetrom. Brisači to nisu mogli svladati, čak ni pri maksimalnoj snazi, a farovi su se gubili već nakon pet metara. Sam se nije usuđivao voziti brže od četrdeset. Pogledao je na sat, pa prema Naomi, koja je sjedila s vrećicom iz knjižare u krilu.

"Nadam se da ćemo stići do osam", rekao je, "ali nisam siguran."

"Daj sve od sebe, Sam."

Najednom su pred njih izronili farovi, lelujavi kao svjetla ronilačkoga zvona. Sam je usporio na petnaest na sat i stisnuo se lijevo, dok je kraj njih tutnjao golemi tegljač - napol naslućena trupina u kišnoj tami.

"Možeš li mi ispričati što je to bilo? Taj tvoj san?"

"Mogao bih, ali neću", odgovorio je on. "Ne sada. Krivi trenutak."

Naomi je razmislila o tome, pa kimnula glavom. "U redu." "Ali ti mogu reći bar toliko - Dave je imao pravo kad

je rekao da su djeca najslađe jelo, a imao je i pravo kad je rekao da ona zaista živi od straha."

283

Stigli su do predgrađa. Jednu ulicu dalje, već su prošli kroz prvo semaforom regulirano križanje. Gledan kroz Datsunov vjetrobran, signal je bio samo jarkozelena mrlja što je plesala u zraku nad njima. Odgovarajuća je mrlja plesala i na glatkoj mokroj koži pločnika.

"Prije nego stignemo do knjižnice, morao bih svratiti na još jedno mjesto", rekao je Sam. "Piggly Wiggly nam je usput, zar ne?"

"Da, ali ako se mislimo naći s Daveom iza knjižnice u osam, onda zaista nemamo baš puno vremena. Voljeli mi to ili ne, ovo je vrijeme koje od automobila pravi puževe."

"Znam - ali neće biti dugo."

"Što ti treba?"

"Nisam baš siguran", odgovorio je Sam, "ali mislim da ću znati čim to ugledam."

Ona ga je pogledala, i njega po drugi put zapanji nešto lisičje i lomno u njezinoj ljepoti, i nije mogao shvatiti kako da to nije zamijetio još nikad prije današnjega dana.

Mislim, pa s njom si imao i sudar, zar ne? Onda si morao vidjeti bar NEŠTO.

Samo što nije. On je s njom izišao zato što je bila lijepa, za pokazivanje, slobodna i otprilike njegovih godina. On je s njom izišao zato što se od neženja u gradovima netom izraslim iz gradića očekuje da s nekim izlaze... to jest, ako su neženje koje zanima da si u lokalnom poslovnom svijetu osiguraju mjesto.

284

Ako ne izlaziš, onda bi ljudi... neki ljudi... mogli pomisliti da si

(polissajac)

malo čudan. Ja JESAM bio malo čudan, pomislio je. Kad malo

promislim, bio sam JAKO čudan. No bez obzira što to bilo, mislim da sam sad ipak malo drukčiji. Jer je sada vidim. To je to. Sad je zaista VIDIM.

Što se pak tiče Naomi, njoj je upalo u oči napeto bljedilo njegova lica i neka napetost oko očiju i usta. Izgledao je čudno... ali ne više i užasnuto. Naomi je pomislila: On izgleda kao čovjek kojemu se pružila mogućnost da se vrati u svoju najgoru noćnu moru... ali s jakim oružjem u ruci.

Pomislila je da je to lice u koje bi se mogla i zaljubiti, i to je u njoj izazvalo neki duboki nemir.

"To mjesto... je jako važno?"

"Mislim da jest."

Pet minuta potom zaustavili su se na parkiralištu dućana Piggly Wiggly. Sam je smjesta izišao, i sad je kroz kišu jurio prema vratima.

I onda je, na pola puta, najednom zastao. Kraj parkirališta je stajala telefonska govornica - nedvojbeno ona ista iz koje je Dave prije toliko godina nazvao ured šerifa u Junction Cityju. Poziv iz te kabine nije ubio Ardeliju... ali ju je ipak odagnao na dugo vrijeme.

Sam je ušao u kabinu. Svjetlo se upalilo. Ništa tu nije bilo za vidjeti; bila je to naprosto telefonska

285

govornica s brojevima i grafitima ispisanim po čeličnim zidovima. Telefonska je knjiga nestala, i Sam se sjetio Daveovih riječi:

Bilo je to u onim danima kad si gdjekad, ako si imao sreće, u govornici još mogao naći imenik.

A onda je pogledao na pod, i ugledao to što je tražio. Bio je to omot. Podigao ga je, izravnao, i u sivom svjetlu pročitao što na njemu piše: Crveni sladić Bull's Eye.

Iza njegovih leđa, Naomi je odsvirala nestrpljivi tu-tu. Sam je izišao iz kabine s omotom u ruci, mahnuo joj, pa kroz pljusak utrčao u trgovinu.

4

Prodavač u Pigglyju Wigglyju izgledao je kao mladić kojeg su 1969. kriogeno zamrznuli, a odmrzli tek ovaj tjedan. Oči su mu bile crvene i lagano ostakljene, oči veterana među pušačima trave. Kosa mu je bila duga i skupljena uzicom od neštavljene kože. Na mezimcu je nosio srebrni prsten iskovan u znak mira. Ispod haljetka Pigglyja Wigglyja virila je tunika s ekstravagantnim tiskanim cvjetnim uzorkom. A na ovratnik mu je bio prikopčan bedž na kojem je pisalo:

MOJE LICE ODLAZI ZA 5 MINUTA

UKRCAJTE SE NA VRIJEME!

286

Sam je sumnjao da bi se taj stil dopao šefu... ali je bila kišna noć, i poslovođe nigdje na vidiku. Sam je bio jedina mušterija u dućanu, no trgovac ga je, i dok je koračao prema polici sa slatkišima i dok je potom uzimao paketiće crvenog sladića Bull's Eye Red, promatrao zamišljenim i nezainteresiranim pogledom. Sam je uzeo sve što se našlo - dvadesetak paketića.

"Siguran si, rista, da ti je to dosta?" upitao je prodavač kad je Sam prišao pultu i na nj položio svoje blago. "Vjerujem da bi se u skladištu našla još kutija-dvije. Znam kako je to kad dobiješ težak napad žvakitisa."

"Bit će dosta. Daj naplati, može? Jako mi se žuri."

"Da, u ovom se svijetu svim guzicama nekamo žuri", odgovorio je prodavač. Prsti su mu pošli preko tipki registar blagajne sanjivom sporošću uobičajenom za čovjeka okamenjena opijatima.

Kraj stalka s kartama za bejzbol stajao je gumeni kolutić. Sam ga je dohvatio.

"Date mi to?" "Može, rista, slobodno se posluži - smatraj to darom

koji sam ja, princ Pigglyja Wigglyja, jednog kišnog ponedjeljka uveče dao tebi, Gospodaru Sladića."

Kad je Sam navukao gumeni kolutić na zapešće (visio mu je kao prevelika narukvica), zgradu je zatresao zapuh vjetra tako silan da su zazveketali svi prozori. Svjetla su nad njima zažmirkala.

"Auh, stari", rekao je princ Pigglyja Wigglyja i podigao pogled. "Toga nije bilo u prognozi. Samo

287

pljusak, tako su rekli." Pogled mu se ponovno spustio na blagajnu. "Petnaest, četrdeset jedan."

Sam mu je dao dvadeseticu, poprativši to sitnim, gorkim smiješkom.

"Kad sam bio klinac, to je bilo vraški jeftinije."

"Inflacija posiše i veliki, da", suglasio se trgovac. Već se polako vraćao u onu ozonsku rupu gdje je bio kad je Sam ušao. "Sigurno ga jako voliš, starino. Ja se držim dobrog starog Mars Barsa."

"Volim?" Sam se nasmijao i spremio kusur. "Ja ga mrzim. To je za nekog drugog." Ponovno se nasmijao. "Nazovimo to darom."

Trgovac je u tom času ugledao nešto u Samovim očima, pa se naglo odmaknuo žurnim korakom, i pritom skoro srušio izložak Skoal Banditsa.

Sam ga je radoznalo pogledao u oči i odustao od zahtjeva za vrećicom. Skupio je omote, nasumce ih razdijelio po džepovima sportske jakne koju je obukao pred tisuću godina, pa izišao iz dućana. Sa svakim korakom, u džepu bi mu užurbano zašuškao celofan.

5

Naomi je kliznula za volan i provezla ih ostatak puta do knjižnice. Kad je izlazila s parkirališta Pigglyja Wigglyja, Sam je izvadio one dvije knjige iz Pell'sove vrećice i na trenutak se utučeno u njih zagledao. Tolike

288

muke, pomislio je. Tolike muke za jednu zastarjelu knjigu pjesama i priručnik za žutokljune javne govornike. Samo što, naravno, riječ uopće nije bila o tome. Nikad tu uopće i nije bila riječ o knjigama.

Skinuo je gumeni kolutić sa zapešća i navukao ga na knjige. Potom je izvadio lisnicu, izvukao novčanicu od pet dolara iz svoje sve manje zalihe gotovine, pa je gurnuo pod gumicu.

"Zbog čega to?"

"Globa. Dugujem je za ove dvije, a i za jednu iz davnina - Crnu Strijelu od Roberta Louisa Stevensona. I to je onda kraj priče."

Stavio je knjige na konzolu između dva koritasta sjedala, pa iz džepa izvadio paketić crvenog sladića. Razderao je omot, i onda ga je najednom taj stari, sladorni miris udario silovito kao jaka pljuska. Činilo se da mu je iz nosa otišao ravno u glavu, a iz glave se sunovratio u želudac, koji se smjesta stisnuo u glatku, čvrstu pesnicu. U jednom je strašnom trenutku pomislio da će povratiti sebi u krilo. Očito postoje stvari koje se ne mogu promijeniti.

Pa ipak je nastavio otvarati paketiće crvenoga sladića, i praviti klupko od podatnih slatkih bičeva voštane teksture. Naomi je usporila jer je na sljedećem križanju bilo crveno svjetlo, a onda stala, iako Sam nije vidio da itko dolazi i s jedne strane. Kiša i vjetar bičevali su njen mali auto. Sad su bili još svega četiri ulice daleko od knjižnice.

"Sam, za ime Božje, što to radiš?"

289

A on je, zato što zapravo i nije znao što to, za ime Božje, radi, na ovo odgovorio:

"Ako je strah Ardelijino meso, Naomi, onda moramo naći nešto drugo - nešto drugo što je suprotnost strahu. Zato što će to, bez obzira što to bilo, za nju biti otrov. I onda... što misliš da bi to moglo biti?"

"Pa mislim, čisto sumnjam da je to crveni sladić." On je netrpeljivo odmahnuo rukom.

"Kako možeš biti tako sigurna? Križevi navodno ubijaju vampire - one koji sišu krv - no križ, to su samo dva metalna ili drvena štapa postavljena pod pravim kutom. Možda bi u istu svrhu poslužila i glavica salate... kad bi se nabila." Upalilo se zeleno svjetlo.

"Ako bi to bila energizirana glavica salate", rekla je Naomi zamišljeno i nastavila voziti.

"Tako je!" Sam je podigao u zrak pola tuceta dugih crvenih bičeva. "A ja znam samo to da imam samo to. Vjerojatno je to smiješno. Čak vrlo vjerojatno. Ali baš me briga. To je, bogami, simbol svega što mi je oduzeo moj knjižnički policajac - ljubav, prijateljstvo, osjećaj pripadanja. Čitav sam se život osjećao strancem, Naomi, a da nikad nisam znao zašto. A sad znam. A ovo je samo još nešto što mi je oduzeo. Jer sam to nekada volio. A sad mu jedva mogu i podnijeti miris. Ali sve je u redu, s tim ću znati izaći na kraj. No morao bih znati kako se to ukapča."

Sam je počeo trljati bičeve sladića među dlanovima, i polako ih pretvarati u ljepljivu loptu. Mislio je da će njihov miris biti najveća kušnja koju mu sladić može prirediti, ali se prevario. Tekstura je bila još gora... kao i

290

boja što mu se skupljala na prstima i dlanovima, i pokrivala ih zloslutnim tamnim crvenilom. Pa ipak je to nastavio raditi, a zastajao je samo da bi, otprilike svako pola minute, tome dodao sadržaj još jednog novootvorenog paketića.

"Možda sam tražio previše", rekao je Sam. "Možda je suprotnost strahu samo dobra stara hrabrost. Kuraža, ako želiš finiju riječ. No je li to to? I je li to sve? Je li hrabrost jedino čime se Naomi razlikuje od Sarah?"

Ona kao da se malo prepala.

"Pitaš me je li ostavljanje pića bio čin hrabrosti?"

"Ja zapravo i ne znam što to pitam", odgovorio je on, "ali mislim da si bar u pravom susjedstvu. Ja o strahu ne moram pitati ništa; jer ja znam što je to. Strah je emocija koja zatvara i sprječava promjenu. No kad si se okanila pića, je li to doista bio čin hrabrosti?"

"Ja ga se nikad nisam zapravo okanila", odgovorila je ona. "Alkoholičari time nikad ne ovladaju. Jer to tako niti ne mogu učiniti. Umjesto toga se trudiš da uvijek nekako skreneš misli. Dan po dan, samo polako, živi i pusti živjeti, i sve tako. Ali je u središtu svega ovo: Odrekao si se vjere da možeš, kad je riječ o piću, uopće vladati sobom. A ta je misao mit u koji si sam sebe uvjerio, i ti se zapravo moraš okaniti toga. Mita. I sad mi reci - je li to junaštvo?"

"Naravno. Ali sasvim sigurno ne rovovsko junaštvo."

"Rovovsko junaštvo", rekla je ona i nasmijala se. "To mi se sviđa. Ali u pravu si. To što ja radim - što mi radimo - kad se suzdržimo od prve... to nije takvo

291

junaštvo. Usprkos filmovima tipa Izgubljeni vikend, to što mi činimo prilično je nedramatično."

Sam se sjećao one jezive apatije što se spustila na nj nakon silovanja u grmlju kraj Podružnice Briggs Avenue Javne knjižnice St. Louis. Nakon što ga je silovao čovjek koji se nazvao policajcem. I sve je to zapravo bilo prilično nedramatično. Bila je to samo prljava podvala - prljava, blesava podvala, koju je nad malim djetetom izveo čovjek s ozbiljnim mentalnim tegobama. Sam je vjerovao da je, kad se sve zbroji, još i dobro prošao; knjižnički ga je murjak mogao i ubiti.

Pred njima su, na kiši, blistale bijele kugle što su označavale Javnu knjižnicu Junction City. Naomi je rekla, pomalo se skanjujući: "Možda je prava suprotnost strahu zapravo poštenje. Poštenje i vjera. Kako ti to zvuči?"

"Poštenje i vjera", izgovorio je on tiho, kao da kuša okus riječi. Stisnuo je u desnici ljepljivu kuglu crvenog sladića. "Mislim da nije loše. Morat će poslužiti. Jer već smo tu."

6

Svjetlucavi zeleni brojevi sata na komandnoj ploči pokazivali su 7.57. Ipak su uspjeli stići prije osam.

"Možda bi bilo bolje da pričekamo dok svi iziđu, pa da se onda vratimo."

"Mislim da ti je to jako dobra ideja."

292

Odvezli su se do praznog parkirališnog mjesta s druge strane ulice. Bijele su kugle nježno treperile na kiši. Šuštanje je krošnji bilo manje nježno; vjetar je i dalje rastao. Hrastovi su se glasali kao da sanjaju, no svi su im snovi bili ružni.

U osam i dvije minute, njima preko puta zaustavio se kombi s punjenim Garfieldom i natpisom MAMIN TAXI. Oglasila se truba, i vrata su se knjižnice smjesta otvorila. Čak su i u tom svjetlu izgledala manje sablasno nego za prvog Samova posjeta knjižici, manje nalik ustima na glavi golemoga granitnog robota. Tri su djeteta, po izgledu mladi srednjoškolci, izišla kroz njih i požurila niza stube. Dok su trčali nogostupom prema MAMINOM TAXIJU, dvoje je od njih navuklo vjetrovke preko glave da se zaštiti od kiše. Vrata su kombija uz štropot kliznula po tračnicama, i klinci su se nabacali unutra. Sam je začuo njihov tihi smijeh, i osjetio zavist. Pomislio je kako je lijepo izaći iz knjižnice sa smijehom u ustima. A njemu je to u životu promaklo, i to zahvaljujući čovjeku s okruglim crnim naočalama.

Poštenje, pomislio je. Poštenje i vjera. A onda je ponovno pomislio: Kazna je plaćena. Kazna je plaćena, do sto đavola. Razderao je omot s posljednja dva paketića crvenog sladića i počeo ih gnječiti u ljepljivu crvenu kuglu odvratnog mirisa. Pritom je bacio pogled na stražnji kraj MAMINOG TAXIJA. Vidio je kako vjetrovit zrak odnosi dronjke bijelih ispušnih plinova. Najednom je počeo shvaćati po što je ovamo došao.

"Jednom, u srednjoj školi", rekao je, "promatrao sam kako hrpa dječurlije izvodi psinu nad nekim drugim klincem, koga nisu voljeli. U to mi je doba od svega najbolje išlo gledanje. Uzeli su iz dvorane za likovni

293

grudu plastelina, pa ga zabili u ispušnik njegova Pontiaca. I znaš što se dogodilo?" Ona ga je pogledala u nedoumici.

"Ne... što?"

"Prigušni se lonac razletio u dva komada", rekao je. "Jedan sa svake strane automobila. Krhotine su letjele kao geleri. Prigušnik je, shvaćaš, bio slaba točka. Da su se plinovi vratili u motor, vjerojatno bi izbili i cilindre iz bloka."

"Sam, o čemu to govoriš?"

"O nadi", odgovorio je on. "Govorim o nadi. Mislim da poštenje i vjera dolaze malo kasnije."

MAMIN se TAXI odmakao od rubnika, a koplja su mu farova probila srebrene niti kiše.

Kad su se ulazna vrata knjižnice ponovno otvorila, zelene su brojke na Naominu ugrađenom satu pokazivale 8.06. Kroz vrata su izišli muškarac i žena. Muškarac je, s kišobranom pod rukom, nespretno zakopčavao zimski kaput. Bio je to nedvojbeno Richard Price; Sam ga je prepoznao odmah, iako ga je vidio samo na jednoj fotografiji u starim novinama. Djevojka je bila Cynthia Berrigan, pomoćna knjižničarka s kojom je razgovarao u subotu uvečer.

Price joj je nešto rekao. Samu se učinilo da se nasmijala. Najednom je shvatio da sjedi ravno kao metla u koritastom sjedalu Naomina Datsuna, a svi mišići mu škripe od napetosti. Pokušao se opustiti i otkrio da ne može.

I zašto me to ne iznenađuje? pomislio je.

294

Price je podigao kišobran. Ono je dvoje pod njim požurilo nogostupom, a Berriganova je u hodu navukla na kosu plastični rubac. Na kraju su se nogostupa i rastali; Price je pošao prema staroj Impali velikoj kao krstaš, a Berriganova prema Yugu parkiranom pola bloka niže. Price je napravio pun zaokret (Naomi se, prepadnuta, malo skutrila, jer su farovi nakratko bljesnuli u njezin auto), i kratko, u prolazu, zasvirao Yugu. Cynthia Berrigan mu je odzdravila sličnom svirkom, pa se odvezla u suprotnom smjeru.

I sad su tu bili samo oni, knjižnica, i vjerojatno Ardelia, koja na njih čeka negdje unutra.

Skupa sa Samovim starim prijateljem, knjižničkim policajcem.

7

Naomi se povezla polako, oko bloka, sve do Wegman Streeta. Negdje na pola ulice, s lijeve strane, diskretni je natpis označavao mali prekid u živici. Na njemu je pisalo:

SAMO ZA DOBAVLJAČE KNJIŽNICE.

U tom ih je času udario zapuh vjetra dovoljno jak da zanjiše Datsun na njegovim oprugama, i začegrtao kišom tako silno po prozorima, da se učinilo kao da pada šljunak. Negdje se u blizini začuo lom, kao da se skršila velika grana ili malo stablo. Potom je uslijedio mukli tresak, kao da je nešto palo na ulicu.

295

"Bože!" rekla je Naomi tankim, nevoljnim glasom. "Ovo mi se ne sviđa!"

"Nisam ni ja baš lud za tim", složio je Sam, ali ju je ipak jedva i čuo. Razmišljao je o tome kako je izgledao taj plastelin. Kako je izgledao dok je bubrio iz ispušnika automobila onog malog. Izgledao je kao veliki plik.

Naomi je kod znaka skrenula unutra. Povezli su se kratkom stazom do male popločane površine za utovar i istovar. Nad malim je kvadratom pločnika visjela tek jedna narančasta natrijska lučna svjetiljka. Bacala je jako, prodorno svjetlo, i u njemu su pomične grane hrastova što su opasivali utovarnu zonu izvodile ludi ples sjena na stražnjoj fasadi zgrade. U jednom su se trenutku dvije sjene stopile na podnožju platforme, i stvorile oblik skoro ljudski: učinilo se kao da ih netko čeka pod platformom, i sad puže van da bi ih pozdravio.

Za samo časak-dva, pomislio je Sam, narančasti će bljesak svjetiljke udariti u njegove naočale - male okrugle crne naočale - i on će me pogledati kroz vjetrobran. Ne u Naomi; samo u mene. Pogledat će me i reći: "Zdravo, sine; dugo sam te ššekao. Sve te godine, ja sam te ššekao. Sad poži sa mnom. Požži sa mnom, zato što sam ja polissajac."

Začuo se još jedan prasak, kao da se nešto rascjepljuje, i niti metar od Datsunova trupa na pločnik je pala grana, i na sve su strane, u eksploziji, poletjeli komadići kore i natrula drveta. Da je pala na automobil, zdrobila bi mu krov kao limenku juhe od rajčice.

Naomi je kriknula.

296

Vjetar, koji je i dalje rastao, odvratio joj je krikom.

Sam je već pružio ruku prema njoj, htijući je zaštitnički obujmiti, kad su se odškrinula vrata u dnu utovarne platforme, i u otvoru se pojavio Dave Duncan. Čvrsto je držao vrata da mu ih vjetar ne istrgne iz ruke. Samu je starčevo lice izgledalo i prebijelo i skoro groteskno ispunjeno stravom.

Slobodnom im je rukom počeo davati grozničave znakove da dođu.

"Naomi, evo Davea." "Gdje..? O, da, vidim ga." Oči su joj se raširile. "O

Bože, izgleda strašno!"

Počela je otvarati vrata. Vjetar je došao u silovitom zapuhu, istrgnuo joj ih iz ruke, pa huknuo kroz Datsun u zbijenom malom tornadu, podigao omote sladića i natjerao ih u ples u vrtoglavim krugovima.

Naomi je uspjela u zadnji čas spustiti ruku, tako da je ne zahvati - i vjerojatno rani - odskok vrata njezina automobila. I onda je već bila vani, a kosa joj se vijorila u vlastitoj oluji oko glave, dok joj je suknja bila sva promočena i na trenutak kao naslikana na bedrima.

Sam je gurnuo svoja vrata - vjetar je u njegovu slučaju puhao u krivom smjeru, pa je morao doslovce podmetnuti pleća - i nekako se iskobeljao. Imao je vremena da se upita iz kojeg je vraga došla ta oluja; Princ Pigglyja Wigglyja bio mu je rekao da prognoze nisu predviđale takvu punu torbu kiše i vjetra. Samo pljusak, rekao je.

Ardelia. Možda je to Ardelijina oluja.

297

Kao da to želi potvrditi, u trenutnom se zatišju digao Daveov glas:

"Požurite! Njušim posvuda njen prokleti parfem!"

Sama je ta misao, da bi miris Ardelijina parfema mogao prethoditi njezinu utjelovljenju, užasnula na nekakav opskuran način.

Već je bio na pol puta prema stepenicama utovarne platforme kad je shvatio da je, istina, ponio kuglu crvenog sladića, što se pod prstima lijepila kao da je od bala, no da su knjige ostale u automobilu. Vratio se, mišićnom snagom otvorio vrata, i uzeo ih. Kad je to učinio, boja se svjetla promijenila - iz jarkog se, prodornog narančastog prometnulo u bijelo. Sam je tu promjenu opazio na koži ruku, oči su mu se na časak sledile u dupljama. Žurno se odmaknuo od automobila, s knjigama u ruci, i vihorno se okrenuo na peti.

Narančasta je natrijska lučna svjetiljka nestala. Na njezinu se mjestu stvorila staromodna živina žarulja. Drveće što je plesalo i stenjalo oko utovarne platforme kao da se zgusnulo; prevladavali su dostojanstveni stari brijestovi, što su bez muke nadvisivali hrastove. Promijenio se i oblik utovarne platforme, i sad su se stražnjim zidom uspinjale isprepletene vriježe bršljana - zidom koji je trenutak ranije bio gol.

Dobrodošli u 1960., pomislio je Sam. Dobrodošli u Ardelijina izdanje Javne knjižnice Junction City.

Naomi je stigla do platforme. Nešto je govorila Daveu. Dave joj je odgovorio, pa se osvrnuo preko ramena. Tijelo mu se trznulo. Istoga časa, Naomi je kriknula. Sam je potrčao prema stepenicama

298

platforme, a skuti su mu kaputa zalepršali na vjetru. Dok se uspinjao stepenicama, vidio je kako je iz tame doplovila bijela ruka i spustila se na Daveovo rame. I trzajem ga povukla u knjižnicu.

"Drži vrata!" kriknuo je Sam. "Naomi, drži vrata! Ne daj da se zalupe!"

Ali im je u tome pomogao vjetar. Puhnuo je i širom raskrilio vrata, koja su lupila Naomi u rame i natjerala je da zatetura natraške. Sam ih je uhvatio u zadnji čas, da se ne zabrave pri odskoku.

Naomi je na nj okrenula užasnuti pogled.

"Sam, to je čovjek koji ti je bio došao u kuću. Visoki muškarac sa srebrenim očima. Vidjela sam ga. Uhvatio je Davea!" Nije bilo vremena da se o tome razmišlja.

"Idemo." Kliznuo je rukom oko Naomina struka i povukao je prema knjižnici. Iza njih, vjetar je najednom jenjao, i vrata su se zalupila s muklim treskom.

8

Bili su na kataloškom odjelu, sumračnom ali ne i sasvim tamnom. Na knjižničarevu je stolu stajala mala stolna svjetiljka s crveno obrubljenim sjenilom. Iza tog prostora, zatrpana kutijama i ispunom koja se umeće između pakiranih stvari (a to su, opazio je Sam, bile zgužvane novine; bila je to 1960, godina, i polietilenske grudice još nisu bile izumljene), počinjale su stelaže. U jednom od prolaza, s obje strane ograđen zidovima knjiga, stajao je knjižnički policajac. Držao je Davea Duncana kravata-zahvatom, i to, s gotovo rastresenom lakoćom, četiri prsta iznad poda.

299

Pogledao je Sama i Naomi. Srebrene su mu oči ljesnule, a polumjesec mu se smiješka uspeo na bijelo lice. Izgledao je kao kromirani Mjesec.

"Ni korraka talje", rekao je, "ili ššu mu prebiti vrat ko piletu khost. Ššuššete je kako pusa."

Sam je razmislio o tome, ali samo na trenutak. Njušio je mirisnu maramicu s mirisom lavande, miris gust i zagušljiv. Vjetar je vani cvilio i praskao. Sjena je knjižničkog policajca zaplesala na zidu, nezgrapna kao dizalica. Prije nije imao sjenu, shvatio je Sam. Što to znači?

Možda to znači da je knjižnički policajac ovdje stvarniji, da je više tu... zato što su Ardelia i knjižnički policajac i mračni čovjek u starom automobilu zapravo jedno te isto biće. Postojalo je zapravo samo jedno biće, i to su bila samo njegova različita lica, koja je biće stavljalo i skidalo podjednako lako kao što dijete isprobava maske za Noć vještica.

"Ja bih sad kao trebao povjerovati da ćeš ga ostaviti na životu, ako ti ne priđemo?" upitao je. "Bljezgarije." Krenuo je prema knjižničkom policajcu.

Sad se na licu visokog muškarca pojavio izraz koji je na njemu ležao krajnje čudno. Bilo je to iznenađenje. Napravio je korak natrag. Trenčkot mu je zalepršao oko cjevanica, i povukao se po knjigama enciklopedijskog formata što su omeđivale uzani prolaz u kojem je stajao.

"Upozoravam te!"

300

"Upozoravaj ti crnoga vraga", odgovorio je Sam. "Ti s njim i nisi u sporu. Za kost ćeš se, mislim, morati otimati sa mnom? No onda - idemo."

"Knjišniššarka s tim starim još ima nesreššenih raššuna!" rekao je policajac i odstupio za još jedan korak. Na licu mu se dogodilo nešto čudno, i Samu je trebao trenutak da shvati što je to. Srebreno svjetlo u očima knjižničkoga policajca počelo je blijediti.

"Onda neka ih sređuje", odgovorio je Sam. "A moji su računi s tobom, klipane, i to još od prije trideset godina."

Izišao je iz jezera svjetlosti što ga je bacala stolna svjetiljka.

"Onda dobro!" zarežao je knjižnički policajac. Napravio je poluokret i Davea Duncana bacio niz prolaz. Dave je poletio poput vreće prljavoga rublja, i pritom samo jednom graknuo od straha i iznenađenja. Kad se našao pred zidom, pokušao je podići ruku, no bio je to samo ošamućeni, bezvoljni refleks. Udario je u požarni aparat postavljen uza stepenice, i Sam je začuo tupi prasak lomljenja kostiju. Dave je pao, a potom je na nj pao i teški crveni požarni aparat.

"Dave!" vrisnula je Naomi i poletjela prema njemu.

"Naomi, ne!"

No ona se na to nije ni obazrela. Na licu se knjižničkoga policajca ponovno pojavio cer; kad je Naomi pokušala proći kraj njega, zgrabio ju je za mišicu i smotao uz sebe. Lice mu se snizilo i na trenutak se sakrilo u kestenjastoj kosi na njezinoj šiji. Čudno se,

301

prigušeno nakašljao prislonjen na njezinu put, i stao je ljubiti - ili se bar tako učinilo. Njegova se duga bijela ruka zabila u njezinu mišicu. Naomi je ponovno vrisnula, i onda se kao malo opustila u njegovu stisku.

Sam se već našao na ulazu prolaza. Dohvatio je prvu knjigu koju je napipao prstima, trzajem je skinuo s police, zabacio ruku i bacio je. Ona je poletjela prevrćući se u zraku - korice su se raširile, stranice razlistale - i pogodila knjižničkog policajca u sljepoočicu. On je ispustio krik bijesa i iznenađenja i podigao pogled. Naomi se istrgla iz njegova stiska i postrance zateturala prema visokoj polici, mlatarajući rukama u pokušaju da održi ravnotežu. Kad je odskočila, polica se zaljuljala prema natrag, i onda pala u orijaškom prasku s bezbroj odjeka. S polica su poletjele knjige, koje su tu neuznemirivane stajale već možda godinama, pa popadale po podu u kiši pljusaka koji je čudno podsjetio na pljesak.

Naomi se na sve to nije ni obazrela. Stigla je do Davea i preda nj pala na koljena, glasno i bez prestanka izvikujući njegovo ime. Knjižnički se policajac okrenuo prema njima.

"Tvoj spor nije ni s njom", rekao je Sam.

Knjižnički se policajac okrenuo opet k njemu. Na mjestu srebrenih očiju stvorile su se male crne naočale koje su mu licu dale izraz slijepca i krtice.

"Trebao sam te ubiti već tada", rekao je i krenuo prema Samu. Njegove je korake pratio čudan zvuk trenja. Sam je spustio pogled i opazio da to rub policajčeva trenčkota struže po podu. Čovjek se snizio.

302

"Kazna je plaćena", rekao je Sam tiho. Knjižnički je policajac stao. Sam je podigao knjige s novčanicom od pet dolara ispod gumice. "Kazna je plaćena i knjige su vraćene. I sad je sve gotovo, ti kujo... svinjo... ili što već jesi."

Vani se vjetar digao u dugom, šupljem kriku koji je proletio ispod brijestova poput staklenih krhotina. Jezik knjižničkoga policajca polako je ispuzao i zalizao usne. Bio je jako crven, jako usiljen. Na obrazima i čelu počele su mu se pojavljivati mrlje. Na koži su mu već bile masne leće znoja.

I miris lavande još se pojačao.

"Krive!" kriknuo je knjižnički policajac. "Krive! to nisu knjige koje si posudio! Ja znam! Taj je pijani stari kurcolisac odnio knjige koje si posudio! One su..."

"... uništene", dovršio je Sam. Ponovno je krenuo, ususret knjižničkom policajcu, i sa svakim je korakom miris lavande postajao sve jači. Srce mu je trčalo u grudnom košu.

"A znam i čija je to bila ideja. Ali ove su knjige savršeno prihvatljiva zamjena. Uzmi ih." Glas mu se podigao u strog povik. "Uzmi ih, proklet bio!"

Pružio mu je knjige, i knjižnički je policajac, i zbunjen i uplašen, prema njima ispružio ruku.

"Ne, ne tako", rekao je Sam i podigao knjige iznad bijele ruke što je za njima posegnula. "Nego ovako."

Spustio je knjige na lice knjižničkoga policajca - spustio ih svom silom. Ne sjeća se da je ikad u životu osjetio takvo sublimno zadovoljstvo kao u trenutku kad

303

su Najdraže pjesme američkog naroda i Priručnik za govornike udarile knjižničkoga policajca u nos i slomile mu hrskavicu. S lica su mu poletjele okrugle crne naočale i pale na pod. Ispod njih su bile crne duplje s oblogom od bjelkastoga fluida. Iz tog curkavog materijala lepršala su sitna vlakna, i Sam je pomislio na Daveovu priču - koža kao da je počela dobivati nekakvu svoju kožu, bio je rekao.

Knjižnički je policajac kriknuo.

"Ne smiješ!" kriknuo je. "Ne smiješ me tući! Ti me se bojiš! Osim toga, bilo ti je lijepo! Bilo ti je LIJEPO! TI MALI PRLJAVKO, BILO TI JE LIJEPO!"

"Krivo", odgovorio je Sam. "Jebeno sam to mrzio. A sad uzmi te knjige. Uzmi ih i nosi se odavde. Zato što je kazna plaćena." Tresnuo ga je knjigama u prsa. A kad su ih ruke knjižničkoga policajca obuhvatile, Sam ga je raspalio koljenom ravno u prepone.

"Ovo je za svu drugu djecu", rekao je. "Za onu koju si ti jebao i onu koju je ona jela."

Kreatura je zajaukala od bola. Ruke su se razmahale i ispustile knjige kad se savio da se uhvati za prepone. Na lice mu je pala masna crna kosa, i milosrdno sakrila te prazne, vlaknima zakrčene duplje.

Naravno da su prazne, stigao je Sam razmisliti. Nikad nisam ni vidio oči iza naočala što ih je taj dan nosio... što znači da ih ni ONA ne može vidjeti.

"Time tvoja kazna još nije naplaćena", rekao je Sam, "ali je to, zar ne, bar korak u pravom smjeru?"

304

Trenčkot knjžničkoga policajca počeo se mreškati i nabirati, kao da se pod njim zbiva nekakva nezamisliva transformacija. A kad je on - to - podigao pogled, Sam je ugledao nešto što ga je nastjeralo da ustukne od užasa i odvratnosti.

Čovjek koji je došao pola s Daveova plakata a pola iz Samove glave, pretvorio se u nakaznog patuljka. A patuljak se sad pretvarao u nešto drugo, u užasno hermafroditsko stvorenje. Na njegovu licu i pod nabranim, trzavim trenčkotom bjesnila je spolna oluja. Pola mu je kose još bilo crno; druga je polovica bila pepeljasto-plava. Jedna je duplja još bila prazna; iz druge je blistalo mržnjom divlje modro oko.

"Ja te želim", prosiktala je patuljasta kreatura. iJa te želim, i ja ću te imati."

"Dame biraju, Ardelia", odgovorio je Sam. "Idemo malo rock and r..."

Pružio je ruku prema toj stvari pred sobom, ali je, čim je potegao trenčkot, kriknuo i povukao ruku. To uopće i nije bio ogrtač; bila je to nekakva jeziva ovješena koža, i činilo se kao da je pokušao uhvatiti hrpu netom upotrebljenih čajnih kesica.

Stvor je zatrapao uz nagnutu stranicu srušene police i muklo tresnuo u sjenu s druge strane. Miris se lavande najednom silno pojačao.

Iz sjene je doplovio brutalan smijeh.

Ženski smijeh.

"Prekasno, Sam", rekla je kreatura. "Već je prekasno. Što je učinjeno, učinjeno je."

305

Ardelia se vratila, pomislio je Sam, a izvana se začuo strahovit, razdirući tresak. Zgrada se zatresla kao da je na nju palo stablo, i svjetla su se pogasila.

9

U potpunom su mraku ostali samo sekundu, no njima se to učinilo mnogo duže. Ardelia se ponovno nasmijala, no ovaj je put u njezinu smijehu bio nekakav čudan bruj, kao da se smije kroz megafon.

A onda se visoko na zidu upalila jedincata pomoćna žarulja, i bacila blijedi snop svjetla na taj dio polica i posvuda pobacala sjene poput zapletenih gruda crne pređe. Sam je čuo bučni zuj akumulatora svjetiljke. Probio se do mjesta gdje je Naomi još klečala kraj Davea, i pritom je skoro dvaput pao kad su mu se noge okliznule na hrpe knjiga što su se rasule iz prevrnute stelaže.

Naomi je prema njemu podigla pogled. Lice joj je bilo blijedo, šokirano i izbrazdano suzama.

"Sam, mislim da će umrijeti."

Sam je kleknuo kraj Davea. Starčeve su oči bile zatvorene, i gutao je zrak hrapavim, skoro sporadičnim udisajima. Tanki su mu se potočići krvi slijevali iz nosnica i uha. Na čelu mu je, tik iznad desne obrve, bila duboka, smrvljena udubina. Kad ju je ugledao, Samu se stegnuo želudac. Dave je očito slomio i

306

jagodičnu kost, a ručica požarnoga aparata bila mu se utisnula u obraz jarkim crtama krvi i masnicama. Činilo se kao da ju je netko utetovirao.

"Sam, moramo ga otpremiti u bolnicu!"

"Misliš da bi nas sad pustila van?" upitao je, i tada je, kao odgovor na to pitanje, iz gruboga kruga svjetla što ga je bacala žarulja na zidu, prema njima poletjela golema knjižurina - svezak T The Oxford English Dictionaryja. Sam je povukao Naomi prema natrag, pa su se oboje rasprostrti po prašnjavom prolazu. Sedam funti tabasca, tendrila, tomcata i trepana proletjelo je kroz prostor u kojem se do maločas nalazila Naomina glava, udarilo o zid, pa pljesnuo o pod u neurednu hrpu, nalik na mali šator.

Iz sjena se začuo prodorni, vrištavi smijeh. Sam se osovio na koljena dovoljno brzo da vidi kako kroz prolaz iza srušene stelaže leprša zgrbljeni lik. To se još uvijek mijenja, pomislio je Sam. A u što, to zna samo Bog. To nešto je naglo skrenulo lijevo i nestalo.

"Uhvati je, Sam", rekla je Naomi hrapavim glasom. Uhvatila ga je za ruku. "Uhvati je, molim te, uhvati je."

"Pokušat ću", odgovorio je on. Prekoračio je Daveove rasprostrte noge i ušao u duboke sjene iza prevrnute police.

10

Miris ga je bacio u trans - miris lavande pomiješan s prašnom aromom knjiga iz svih tih kasnijih godina. Od

307

tog mirisa, pomiješana s hukom vjetra vani, hukom nalik na prolazak teretnoga vlaka, osjetio se kao H.G. Wellsov vremeplovac... a sama knjižnica, što je rasla svud oko njega, bila je njegov vremenski stroj.

Hodao je polako prolazom, i nervozno u ljevici stiskao kuglu crvenog sladića. Okruživale su ga knjige, i kao da su se odozgo mrštile na nj. Uspinjale su se do dvostruke njegove visine. Čuo je lupkanje i cvil svojih cipela na starom linoleumu.

"Gdje si?" povikao je. "Ako me želiš, Ardelia, zašto ne dođeš po mene? Ja sam tu!"

Bez odgovora. Ali bi se ona, zar ne, uskoro morala pojaviti? Ako je Dave imao pravo, ona sad prolazi promjenu, i rok joj je kratak.

Ponoć, pomislio je. Knjižnički mi je policajac dao rok do ponoći, i možda joj je preostalo baš toliko vremena. Ali do toga ima još tri i pol sata... Dave vjerojatno ne može toliko čekati.

A onda mu je na um došla još jedna misao, i još neugodnija: što ako, dok on švrlja po tim mračnim prolazima, Ardelia kruži oko njega i vraća se Naomi i Daveu?

Stigao je do kraja prolaza, oslušnuo, pa, kad nije čuo ništa, kliznuo u sljedeći. Bio je prazan. Iznad sebe je začuo tihi šapat i podigao pogled taman na vrijeme da opazi kako iz police iznad njega klizi pola tuceta teških knjiga. Kriknuo je i bacio se natrag, a knjige su pale, i udarile ga po bedrima, a onda je s druge strane police začuo Ardelijin suludi smijeh.

308

Zamišljao ju je tamo, kako se drži polica poput kakvog pauka nabuhla od otrova, i njegovo je tijelo reagiralo brže nego što je mozak mogao misliti. Okrenuo se na peti poput pijanog mornara kad izvodi nalijevo krug, pa se bacio leđima na stelažu. Kad se ona nagnula pod Samovom težinom, smijeh se pretvorio u krik straha i prepasti. Ta se stvar bacila sa svog visa, i začuo se mesnat, mukli udarac. Trenutak potom stelaža se prevalila.

Ono što je uslijedilo potom, Sam nije predvidio: stelaža koju je gurnuo prevalila se preko prolaza, i u slapu izlila sve svoje knjige, no potom udarila u sljedeću. Druga je pala na treću, treća na četvrtu, i onda su sve već padale poput domina, preko čitavog tog golemog, sjenovitog skladišnog prostora, rušile se i brenčale i bljuvale sve od Marryatovih djela do Sabranih Grimmovih bajki. Začuo je kako je Ardelia još jednom kriknula, i onda se Sam bacio na nagnutu policu koju je maločas prevrnuo. Uspeo se njome kao ljestvama, ritajući knjige s puta u potrazi za osloncem, i jednom se rukom podižući.

Bacio se s druge strane i ugledao bijelo, paklenski nakazno stvorenje kako se izvlači ispod darmara atlasa i putnih vodiča. Imalo je plavu kosu i plave oči, no tu je prestajala svaka sličnost s ljudskim rodom. Nestale su sve obmane. Ta kreatura je bila nešto debelo i golo, s rukama i nogama što su se završavale sraslim pandžama. Ispod vrata joj je visjela mesnata vreća nalik na ispuhanu gušu. Oko tijela joj je bjesnila oluja tankih bijelih vlakana. Bilo je u njoj nešto jezivo insektoidno, i Sam je najednom zavrištao u sebi - bili su to nijemi, atavistički krikovi koji su mu se širili kostima.

309

To je to. Bože, smiluj mi se, to je to. Osjetio je odvratnost, no najednom je nestalo svakog straha; sad kad je to napokon ugledao očima, ta nakaza i nije bila tako strašna.

Onda se to ponovno počelo mijenjati, i osjećaj je olakšanja jenjao. To nešto, strogo govoreći, nije imalo lica, ali se ispod izbuljenih plavih očiju počelo pružati nešto nalik na rog, nicati iz tog lica, kao uzetog iz tunela strave, nešto nalik na tupastu slonovu surlu. Oči su se istegle na obadvije strane, pa postale najprije kineske, a onda i kukačke. Sam je čuo kako njuška, istežući se prema njemu.

Bilo je pokriveno treperavim, prašnjavim nitima.

Dio je njega želio ustuknuti - vrištao je na nj da se povuče - no najveći je dio njega želio ostati na svome mjestu. A kad ga je taj mesnati proboscis dotakao, Sam je osjetio njegovu duboku snagu. Najednom ga je ispunila nekakva letargija, osjećaj da bi možda bilo bolje na naprosto ostane tako i pusti da se dogodi to što se ima dogoditi. Vjetar se pretvorio u daleko, sneno zavijanje. Djelovao je umirujuće, na svoj način, baš onako kako ga je, dok je još bio mali, umirivao zvuk usisača za prašinu. "Sam?" zazvala je Naomi, ali je njen glas bio dalek, i nevažan. "Sam, je li sve u redu?"

Je li on vjerovao da je voli? Pa to je glupo. Zapravo smiješno, kad malo bolje promisliš... a kad promisliš do kraja, ovo je mnogo bolje.

Ova će mu kreatura... pričati priče.

Jako zanimljive priče.

310

Sad se čitavo plastično tijelo tog bijeloga stvorenja ispredalo u rilce; jelo je samo sebe, i rilce se produživalo. Kreatura se pretvorila u samu cijev, dok se ostatak tijela ostao visjeti beskoristan i zaboravljen, baš poput one kesice što mu je visjela pod vratom. Sva se njezina vitalnost prelila u taj mesnati rog, vod kroz koji će u sebe usrkati svu Samovu vitalnost i bit.

I bilo je lijepo.

Rilce se nježno kliznulo uz Samove noge, kratko mu pritisnulo prepone, i potom se diglo još više, milujući ga po trbuhu.

Sam je pao na koljena da mu otvori pristup licu. Osjetio je kako su ga oči zapekle kratko i lijepo u trenutku kad je iz njih potekla nekakva tekućina. Ali to nisu bile suze; bilo je to nešto gušće od suza.

Rilce mu se sljubilo s očima; unutra je ugledao ružičastu laticu mesa kako se gladno otvara i zatvara. I svaki put kad bi se otvorila, iza nje se otvarala sve dublja tama. A onda se stisnula, u latici se stvorila rupa, cijev u cijevi, i onda je to sa senzualnom sporošću kliznulo preko njegovih usana i obraza prema ljepljivom izljevu. U njega su gladno zurile tamnomodre oči.

Ali kazna je plaćena.

Skupivši zadnje ostatke ostataka snage, Sam je stisnuo šaku oko rilca. Bilo je vruće i otrovno. Sitna vlakanca kojim je bilo pokriveno zapekla su ga po dlanu.

311

Rilce se trznulo i pokušalo povući. Na trenutak mu se skoro otelo iz ruke, no onda se šaka čvrsto stisnula i zabila mu nokte u meso.

"Eto ti!" kriknuo je. "Evo ti, imam nešto za tebe, kujetino! Čuvam to za tebe još od Istočnog St. Louisa!"

Zakružio je ljevicom i zabio ljepljivu kuglu crvenog sladića u drugi kraj rilca, i začepio ga onako kako su na jednom davnom parkiralištu klinci začepili ispušnik Pontiaca Tommyja Reeda. Stvorenje je pokušalo kriknuti, ali je proizvelo samo zapriječeni bruj. A onda se još jednom pokušalo otkinuti od Sama. Kugla je crvenog sladića nabubrila poput krvavoga plika na dnu rilca što se grčilo.

Sam se s mukom uspravio na koljena, i dalje držeći u ruci to odvratno, trzavo meso, pa se bacio na to nešto što je bilo Ardelia. Ono se pod njim izvijalo i pulsiralo, i pokušavalo ga zbaciti sa sebe. Valjali su se i prevrtali po nabacanoj hrpi knjiga. Stvorenje je bilo strahovito jako. Kad se Sam u jednom trenutku s njim našao oči u oči, mržnja i panika u tom pogledu skoro su ga sledili.

A onda je osjetio kako se počinje nadimati.

Ispustio ga je i, teško dišući, zaprtljao natrag. Ta stvar u knjigama zatrpanom prolazu sad je nalikovala grotesknoj lopti za plažu, s malom surlom, lopti za plažu prekrivenoj sitnim dlačicama što su se lelujale kao vlati morske trave pri dolasku plime. Valjalo se to po prolazu, a rilce se nadimalo poput vatrogasne cijevi zavezane u čvor. Sam je to gledao, sleđen od strave i

312

fascinacije, dok se to nešto, što je sebe nazivalo Ardeliom Lortz, davilo vlastitim podivljalim crijevima.

Na prenapetoj su se koži pojavile krvave crte, jarko crvene kao linije na cestovnoj karti. Oči su se izbuljile, i sad su gledale Sama s izrazom ošamućene iznenađenosti. Stvorenje se još jedan i zadnji put napelo da iz sebe izbaci meku gvalju sladića, no rilce se bilo širom otvorilo u očekivanju hrane, i zato je sladić ostao na svome mjestu.

Sam je shvatio što će se dogoditi, i zato je, trenutak prije nego će stvorenje prasnuti, rukom zaklonio lice.

Komadići su nezemaljskoga tkiva poletjeli na sve strane. Čitavi su konopi guste krvi pljusnuli Sama po rukama, prsima i nogama. Kriknuo je od odvratnosti pomiješane s olakšanjem.

Trenutak kasnije, pomoćno je svjetlo zažmirkalo i ugasilo se, i ponovno ih uronilo u tamu.

11

Razdoblje je mraka još jednom bilo kratko, no ipak dovoljno dugo da Sam osjeti promjenu. Osjetio ju je u glavi - bio je to vrlo jasan osjećaj da sve ono što je bilo iščašeno uz kvrcaj dolazi na svoje mjesto. Kad su se pomoćna svjetla ponovno upalila, bila su četiri svjetla. Njihovi su akumulatori, umjesto glasnog brujanja, ispuštali tihi, samozadovoljni zuj, a svjetla su bila jarka, pa su gonila sjene i iz najdaljih zakutaka sobe. Nije znao je li svijet iz 1960., u koji su ušli kad su se

313

natrijske svjetiljke pretvorile u živine, bio stvaran ili iluzija, ali je znao da ga je nestalo.

Isprevrtane su police bile ponovno uspravne. U prolazu je bilo nešto nabacanih knjiga - možda desetak - no njih je možda pobacao i sam kad se uspravljao na noge. A vani se glasanje oluje iz krika sleglo u mrmor. Sam je čuo nešto, nešto što je mogla biti i vrlo smirena kiša što pada po krovu.

Ono što se zvalo Ardelijom bilo je nestalo. Ni na podu, ni na knjigama, ni na njemu, nije bilo ni poštrapane krvi ni komadića mesa.

Od nje je ostao samo jedan znamen: jedna jedina zlatna naušnica, što je svjetlucala prema njemu.

Sam se klimavo uspravio na noge i šutnuo je. A onda mu se na oči spustilo nekakvo sivilo, i on se zaljuljao na nogama, zavorenih očiju, dok je čekao hoće li se onesvijestiti.

"Sam!" Bila je to Naomi, a glas joj je bio kao da plače. "Sam, gdje si ti?"

"Tu sam!" Podigao je ruku, uhvatio punu šaku svoje kose, pa je žestoko povukao. Vjerojatno glupo, ali je upalilo. Lelujavo se sivilo nije sasvim izgubilo, ali se povuklo. Krenuo je natrag prema kataloškom odjelu, koračajući krupnim, opreznim koracima.

U kataloškom je odjelu stajao onaj isti stol, neelegantni drveni panj sa zdepastim nogama, ali je na mjestu svjetiljke sa staromodnim, resičavim sjenilom, sad stajala fluorescentna cijev. Izubijani pisaći stroj i kartoteku zamijenio je Appleov računar. I, da još nije bio siguran u kojem se sad dobu našao, u to bi ga

314

uvjerio pogled na kartonske kutije na podu: bile su pune stiropornih grudica i plastičnih omotača s mjehurićima.

Naomi je još klečala kraj Davea na kraju prolaza, i kad je Sam stigao do nje, opazio je da je požarni aparat (iako je prošlo trideset godina, on je, po svemu sudeći, ostao isti), ponovno čvrsto postavljen na svoje mjesto... ali je obris njegove ručice još bio utisnut u Daveov obraz i čelo.

Oči su mu bile otvorene, i kad je ugledao Sama, Dave se nasmiješio.

"Nije... loše", prošaptao je. "Kladim se da nisi... da nisi znao... što nosiš... u sebi."

Sama je preplavio strahovit, uznosit osjećaj olakšanja.

"Ne", rekao je. "Nisam znao." Sagnuo se prema Daveu i stavio mu tri prsta pred oči. "Koliko prstiju vidiš?"

"Oko... sedamdeset četiri", prošaptao je Dave. "Pozvat ću bolnička kola", rekla je Naomi i već

počela ustajati. Ali ju je, prije nego što je to mogla učiniti, Daveova ljevica uhvatila za zapešće.

"Ne. Ne još." Pogled mu se prebacio na Sama. "Sagni se. Moram ti nešto šapnuti."

Sam se nagnuo prema starcu. Dave mu je stavio drhtavu ruku na šiju. Usne su mu zaškakljale Samovu usnu školjku, i Sam se morao prisiliti da ostane miran - tako je škakljalo.

315

"Sam", prošaptao je. "Ona čeka. Ne zaboravi... ona čeka."

"Što?" upitao je Sam. Bio je skoro potpuno rastrojen. "Dave, što time misliš reći?"

Ali Daveova mu je ruka već pala sa šije. Zapiljio se odozdo u Sama, kroz Sama, a prsa su mu se nadimala brzo i plitko.

"Ja idem", rekla je Naomi, očito jako uzbuđena. "Na stolu za izdavanje imaju telefon." "Ne", rekao je Sam.

Ona se okrenula prema njemu, usplamtjela pogleda, a usne su joj se povukle, ogoljujući u bijesu čiste bijele zube.

"Kako to misliš, ne? Jesi ti lud? Ima frakturu lubanje, u najboljem slučaju! On..."

"On odlazi, Sarah", rekao je Sam blago. "I to vrlo brzo. Ostani s njim. Budi mu prijatelj."

Spustila je pogled, i ovaj put ugledala ono što je Sam već vidio. Zjenica se Daveova lijevog oka skupila u rupicu ne širu od uboda igle; zjenica je drugog bila golema i nepomična. "Dave?" prošaptala je ona, ispunjena zebnjom. "Dave?" Ali Dave je još jednom pogledao Sama.

"Ne zaboravi", prošaptao je. "Ona č..."

Oči su mu se umirile, pogled mu se ukočio. Prsa su mu se digla još jednom... pa pala... da se više ne podignu.

316

Naomi je zajecala. Stavila mu je ruku na obraz i zatvorila mu oči. Sam je bolno kleknuo i obujmio je oko struka.

317

Glava petnaesta Angle Street (III)

1

Ta i sljedeća noć za Sama su Peeblesa bile besane. Ležao je budan u krevetu, i sva su svjetla na katu bila upaljena; ležao je i mislio o posljednjim riječima Davea Duncana: Ona čeka.

Negdje pred zoru druge noći, počeo je već pomalo vjerovati da je shvatio što mu je to starac htio reći.

2

Sam je mislio da će Dave biti pokopan kraj baptističke crkve u Proverbiji, pa se malo iznenadio otkrivši da je negdje između 1960, i 1990. prešao na katolicizam. Misa je održana u crkvi St. Martin, 11. travnja, u sumoran dan u kojem su se stalno izmjenjivali oblaci i hladno ranoproljetno sunce.

Poslije obreda na grobu, uslijedile su karmine u Angle Streetu. Kad je Sam stigao, tu se već bilo skupilo skoro sedamdeset ljudi, što su lutali kroz sobe u prizemlju i skupljali se u mala društva. Svi su oni poznavali Davea, pa su pričali o njemu s humorom, poštovanjem i neugasivom ljubavlju. Pili su pivo od

318

đumbira iz plastičnih čaša i jeli male kanape-sendviče. Sam je lutao od društvanca do društvanca; znao bi izmijeniti pokoju riječ s poznatim, ali nikad nije zastao da malo popriča. Sve je vrijeme rijetko kada vadio ruku iz džepa crnoga sakoa. Na putu do crkve bio je svratio do Pigglyja Wigglyja, i zato mu je u džepu bilo šest celofanskih paketića; četiri su bila duga i tanka, a dva četvrtasta.

Sarah nije bila tu. Već se spremao otići, kad je opazio Lukeyja i

Rudolpha kako sjede zajedno u kutu. Pred njima je bila ploča za kribidž, no čini se da nisu igrali.

"Zdravo, momci", rekao je Sam i prišao im. "Pretpostavljam da me se ne sjećate..."

"O, itekako te se sjećamo", odgovorio je Rudolph. "Što misliš, tko smo mi? Dva tukca? Ti si Daveov prijatelj. Došao si onaj dan kad smo pravili plakate."

"Tako je!" rekao je Lukey.

"Jeste li našli te knjige koje ste tražili?" upitao je

Rudolph. "Jesam", rekao je Sam i nasmiješio se. "Na

kraju ipak jesam." "Odlično!" uskliknuo je Lukey.

Sam je izvadio četiri tanka celofanska paketića.

"Dečki, nešto sam vam donio", rekao je.

Lukey je spustio pogled, i oči su mu se ozarile.

"Slim Jims, Dolph!" rekao i ushićeno se nacerio. "Vidi!

319

Sarahin nam je dečko svima donio jebene Slim Jimse! Prekrasno!"

"Hej, daj mi, stara kuko", rekao je Rudolph i zgrabio ih. "Taj jebenko uglavenko požderat će ih sve odjednom, pa svu noć srati u krevet", rekao je Samu. Skinuo je omot jednog Slim Jimsa i dao ga Lukeyju. "Evo ti na, driskavče. A ostatak ću spremiti."

"Uzmi jedan, Dolph. Samo naprijed."

"Daj budi pametan, Lukey. To će te spaliti s obadvije strane."

Sam se na svo to poigravanje nije ni obazreo. Oštro se zagledao u Lukeyja.

"Sarahin dečko? Otkud ti to?"

Lukey je u jednom zalogaju progutao pola Slim Jima, pa podigao pogled. Izraz mu je bio i dobrodušan i prefrigan.

Pritisnuo je prstom nos sa strane i rekao: "Priča kruži kad si u programu Sunny Jim. O, da,

zaista kruži."

"Ne zna on ništa, gospodine moj", rekao je Rudolph pa ispraznio čašu đumbirova piva. "Samo mlati jezikom da čuje kako lupa."

"Daj ne seri žilete!" kriknuo je Lukey, pa odgrizao još jedan orijaški zalogaj Slim Jima. "Znam jer mi je Dave rekao! Sinoć! Sanjao sam, i u snu je bio Dave, i rekao mi je da je taj tip Sarahin frajer!"

"Ali gdje je Sarah?" upitao je Sam. "Mislio sam da će biti tu."

320

"Razgovarao sam s njom poslije blagoslova", rekao je Rudolph. "Rekla mi da znate gdje ćete je naći, ako hoćete. Veli da ste je jednom tamo već vidjeli."

"Ona je Davea baš strašno voljela", rekao je Lukey. Na rubu mu je oka najednom izrasla suza i prolila se niz obraz. Obrisao ju je nadlanicom. "A i mi svi ostali. Dave se uvijek trudio kao sivonja. A šteta. Zbilja šteta." I tu je Lukey najednom briznuo u plač.

"Čuj, daj da ti nešto velim", rekao je Sam. Čučnuo je do Lukeyja i dao mu svoj rupčić. I sam je bio na granici suza, i užasnut onim što će sad morati učiniti... ili bar pokušati učiniti. "Ali je izdržao do kraja. Umro je trijezan. Štogod da se pričalo, ti se drži ovoga, jer ja znam da je tako. Umro je trijezan." "Amen", rekao je Rudolph pobožno.

"Amen", suglasio se Lukey. Vratio je Samu maramicu. "Hvala."

"Nema na čemu, Lukey."

"Reci - nemaš više tih jebenih Slim Jima?"

"Naja", odgovorio je Sam i nasmiješio se. "Znaš i sam, Lukey, kako se veli - i jedan je previše, a tisuću nikad dosta."

Rudolph se nasmijao. Lukey se nasmiješio... pa ponovno prstom pritisnuo nos sa strane.

"A može jedno četvrt dolara... našlo bi se kod tebe četvrt dolara viška?"

3

321

Sam je najprije pomislio da se možda vratila u knjižnicu, no to se nije slagalo s onim što je Dolph bio rekao... on je sa Sarah već jednom bio u njoj, one užasne noći koja se već činila čitavo desetljeće dalekom, no ondje su bili zajedno; on je ondje nije "vidio", onako kako se nekog vidi kroz prozor, ili...

A onda se sjetio gdje je Sarah doista vidio, i to kroz prozor - bilo je to baš tu u Angle Streetu. Vidio ju je u društvu na stražnjoj tratini, družini koja se bavila time da ostane trijezna. Sad je prošao kroz kuhinju, kao što je to učinio taj dan, pa pozdravio još nekolicinu. Burt Iverson i Elmer Baskin stajali su u jednom od društvanaca, pili punč sa sladoledom i s teškom ozbiljnošću slušali postariju, Samu nepoznatu ženu.

Izišao je kroz kuhinjska vrata i stupio na stražnju verandu. Dan je ponovno bio siv i vjetrovit. Na stražnjoj tratini nije bilo nikoga, ali se Samu učinilo da su iza grmlja, što je označavalo stražnji rub okućnice, bljesnule pastelne boje.

Sišao je niza stube i prešao stražnju tratinu, svjestan da mu je srce opet počelo vrlo žestoko lupati. Ruka mu je krišom pošla u stražnji džep, i ovaj put izašla s preostala dva celofanska paketića. U njima je bilo crveni sladić Bull's Eye. Razderao ih je i počeo mijesiti u lopticu, mnogo manju od one što ju je u ponedjeljak navečer napravio u Datsunu. Slatkasti, sladorni miris bio je mučan kao i uvijek. Iz daljine je čuo kako dolazi vlak, i to mu je skrenulo misli na san - na san u kojem se Naomi pretvorila u Ardeliju.

Prekasno, Sam. Već je prekasno. Što je učinjeno, učinjeno je.

322

Ona čeka. Ne zaboravi... ona čeka.

Gdjekad u snovima ima i jako puno istine. Kako je preživjela godine između? Sve te godine

između? Zašto sebi nikad nisu postavili to pitanje? Kako se uspjela pretvoriti iz jednoga čovjeka u drugog? Ni to si pitanje nisu nikada postavili. Možda je ono nešto, što je izgledalo kao žena koja se zvala Ardelia Lortz, ispod svih svojih glamura i iluzija, bila samo kao jedna od onih larvi što ispredu svoje čahure u rašlji stabla, pokriju ih zaštitnom paučinom, i potom odlete i umru. A larve u čahurama leže i šute, i čekaju... mijenjaju se... Ona čeka.

Sam je nastavio koračati, i dalje mijeseći tu mirisnu kuglicu tvari koju mu je knjižnički policajac - njegov knjižnički policajac - bio ukrao i od nje napravio građu za užase. Tvar koju je on nekako ponovno promijenio, uz pomoć Naomi i Davea, u tvar spasenja.

Knjižnički policajac, koji uz sebe privija Naomi. I stavlja joj usta na šiju, kao da je želi poljubiti. No umjesto toga se nakašljao.

Kesica što tom nečem, što se zove Ardelia, visi pod grlom. Mlohavo. Potrošeno. Prazno.

O, Bože, daj da ne bude prekasno.

Ušao je u rijetki red grmlja. Naomi Sarah Higgins stajala je s druge strane, ruku prekriženih na prsima. Kratko ga je pogledala, i njega je uzdrmalo bljedilo njezinih obraza i izmoždeni izraz u očima. A onda se osvrnula na prugu. Vlak se već bio približio. Uskoro će ga i ugledati.

323

"Zdravo, Sam."

"Zdravo, Sarah."

Sam ju je obujmio oko struka. Ona se nije oprla, ali je to tijelo, što se privilo uza nj, bilo kruto, nesavitljivo, nepodatno. O, Bože, daj da ne bude prekasno, pomislio je opet i otkrio da misli na Davea.

Ostavili su ga ondje, u knjižnici, nakon što su gumenim klinom provalili vrata utovarne platforme. Sam je potom iz javne govornice, dvije ulice dalje, javio da je opazio otvorena vrata. Kad je telefonistica upitala kako se zove, spustio je slušalicu. I tako su Davea pronašli, i zaključak je, naravno, bio slučajna pogibija, i ljudi u gradu, oni kojima se uopće o tome mislilo, pretpostavili su što se i očekivalo: još je jedna stara pijandura krenula prema velikoj krčmi na nebu. Pretpostavili su da je s bocom dolutao stazom, ugledao otvorena vrata i ušao, i onda se u mraku sudario s požarnim aparatom. Gotova priča. Obdukcijski nalaz, koji je pokazao da je u Daveovoj krvi bilo nula posto alkohola, tu pretpostavku nije promijenio ni za sitnu mrvu - vjerojatno čak ni kod policije. Ljudi od pijanca očekuju da i umre kao pijanac, pomislio je Sam, čak i kada to nije.

"Kako je, Sarah?" upitao je Sam.

Ona ga je pogledala umorno.

"Ne baš jako dobro, Sam. Uopće ne dobro. Ne mogu spavati... ne mogu jesti... glava mi je puna najgroznijih misli... i uopće mi ne izgledaju kao moje... i nešto me vuče piću. I to je najgore od svega. Hvata me želja da

324

pijem... i pijem... i pijem. Sastanci više ne pomažu. Po prvi put u životu, sastanci ne pomažu."

Zatvorila je oči i zaplakala. U tom plaču nije bilo snage, samo nekakva jeziva izgubljenost.

"Ne", suglasio se on tiho. "Niti neće. Niti ne mogu. I mislim da bi ona voljela da se ponovno propiješ. Ona čeka... ali to ne znači da nije gladna."

Sarah je otvorila oči i pogledala ga.

"Što... Sam... što ti to govoriš?"

"O upornosti, mislim", rekao je. "O upornosti zla. Kako čeka. Kako može biti i tako lukavo i tako zbunjujuće i tako jako."

Polako je digao šaku i otvorio je. "Sarah, znaš li što je ovo?" Ona se trznula pred kuglom crvenog sladića što mu

je ležala na dlanu. Oči su joj na trenutak bile razrogačene i sasvim budne. Pa zasvjetlucale od mržnje i straha.

I to je svjetlucanje bilo srebrno.

"Baci to!" prošaptala je. "Baci tu svinjariju!" Ruka joj se, kao da se od nečega brani, trznula prema šiji, gdje joj se crvenkastosmeđa kosa spuštala na ramena.

"Govorim tebi", rekao je on staloženim glasom. "Ne njoj, nego tebi. Sarah, ja te volim."

Ona ga je ponovno pogledala, i na lice joj se vratio izraz užasne premorenosti.

325

"Da", rekla je. "Možda je to istina. A možda bi trebao shvatiti da to ne smiješ."

"Želio bih, Sarah, da učiniš nešto za mene. Želio bih da mi se okreneš leđima. Dolazi vlak. Želio bi da gledaš vlak i da se ne osvrneš sve dok ti ne kažem. Možeš li to?"

Njoj se zadigla gornja usna. Njezino smoždeno lice ponovno je oživjelo od mržnje i straha.

"Ne! Daj mi mira! Idi od mene!"

"To, znači, želiš?" upitao je Sam. "Želiš to zaista? Rekla si Dolphu, Sarah, gdje te mogu naći. Zaista želiš da odem?"

Ona je opet zatvorila oči. Usta su joj se izvukla u drhtavi luk tjeskobe. Kad su joj se oči opet otvorile, bile su pune opsjednutosti i strave; iz njih su se prelijevale suze.

"O, Sam, pomozi mi! Nešto nije u redu, a ne znam ni što je to ni što da radim!"

"Ali ja znam", odgovorio joj je Sam. "Uzdaj se u mene, Sarah, i uzdaj se u ono što si rekla kad smo se u ponedjeljak uveče vozili prema knjižnici. Iskrenost i vjera. To su suprotnosti straha.

Iskrenost i vjera." "Ipak je teško", prošaptala je ona. "Teško se

pouzdati. Teško je vjerovati."

On ju je gledao netremice.

326

Naomina se gornja usna najednom digla, a donja se otfrkala i ispružila, i u trenutku njezina usta pretvorilo u nešto skoro nalik rilu.

"Jebi se!" rekla je. "Idi i jebi se sam sa sobom, Same Peeblesu!" On ju je gledao netremice.

Ona je podigla ruke i pritisla ih na sljepoočice.

"Ni... nisam to mislila reći. Ne znam zašto sam to rekla. Ja... moja glava... Sam, moja uboga glava! Kao da će mi se raspoloviti."

Vlak što je dolazio, upravo je svirao prelazeći rijeku Proverbia i ulazeći u Junction City. Bio je to teretnjak što je uvijek prolazio sredinom popodneva, vlak što bi ni ne stajući projurio i produžio do obora u Omahi. Sam ga je sad jasno vidio.

"Nemamo još puno vremena, Sarah. To mora biti sada. Okreni se i gledaj vlak. Gledaj ga kako dolazi."

"Da", odgovorila je ona najednom. "U redu. Učini to što želiš, Sam. A ako vidiš... ako vidiš da neće ići... onda me gurni. Gurni me pod vlak. Onda drugima možeš reći da sam skočila... izvršila samoubojstvo." Pogledala ga je molećivo - smrtno umorne oči zurile su u nj s iscrpljena lica. "Oni znaju kako sam se osjećala - ljudi iz programa. Od njih ne možeš sakriti kako se osjećaš. Nakon nekog vremena to naprosto nije moguće. Ako im kažeš da sam skočila, oni će ti povjerovati, i to s pravom, jer ne želim više ovako. Ali je problem u tome... Sam, ja mislim da je problem u tome što ću, za kratko vrijeme, željeti nastaviti ovako."

327

"Miruj", rekao joj je on. "Nećemo razgovarati o samoubojstvu. Gledaj vlak, Sarah, i ne zaboravi da te volim."

Ona se okrenula prema vlaku, sad već niti milju daleko, koji im se približavao velikom brzinom. Ruke su joj krenule prema šiji i zadigle kosu. Sam se nadvio... i to što je tražio, doista je i bilo tu, ispupčeno i visoko na čistoj bijeloj puti vrata. Znao je da joj primozak počinje niti pola palca od te točke, i zbog toga mu se želudac usukao od gnusobe.

Nadvio se nad tu plikavu izraslinu. Bila je prekrivena paučinastom zbrkom bijelih niti, ali je on vidio i što je ispod toga, gvalju ružičaste hladetine što je pulsirala i titrala s otkucajima srca.

"Ostavi me na miru!" najednom je kriknula Ardelia Lortz kroz usta žene koju je Sam zavoljeo. "Pusti me na miru, kopilane!" Ali su Sarahine ruke bile mirne, dok su tako držale kosu i otvarale mu pristup.

"Vidiš li brojeve na lokomotivi, Sarah?" promrmljao je Sam.

Ona je zaječala.

Zatjerao je palac u meku gvalju crvenog sladića što ju je držao u ruci, i tako napravio kupolicu malo veću od parazita što je Sarah sjedio na šiji.

"Pročitaj mi ih, Sarah. Pročitaj mi brojeve."

"Dva... šest... o, Sam, kako me boli glava... kao da mi nekakve velike šake razvlače mozak na dvoje..."

"Čitaj brojeve, Sarah", promrmljao je Sam i prinio sladić Bull's Eye toj pulsirajućoj, skarednoj izraslini.

328

"Pet... devet... pet..."

Nježno ju je preklopio sladićem,. I najednom ju je i osjetio, kako se vrpolji i meškolji pod sladornim pokrivačem. Što ako pukne? Što ako se raspukne prije nego što joj ga iščupam? U tome je sav koncentrirani Ardelijin otrov... Što ako prsne prije nego što ga otkinem?

Dolazeći vlak ponovno je zasvirao. Taj je zvuk pokopao Sarahin vrisak bola.

"Mir..."

Istodobno je povukao sladić i presavio ga. Imao ju je; uhvaćenu u slatkiš, da pulsira i titra kao sićušno bolesno srce. Na Sarahinoj su šiji bile tri crne rupice, kao tri uboda iglom.

"Nema je više!" kriknula je. "Sam, nema je više!"

"Ne još", odgovorio je Sam turobno. Sladić mu je ponovno bio na dlanu, i mjehur se gurao prema površini, napinjao se da se probije...

Vlak je sad tutnjao kraj depoa Junction City, onoga depoa u kojem je čovjek koji se zvao Brian Kelly jednoć Daveu Duncanu dobacio četiri novčića i rekao mu neka dade petama vjetra. Na manje od tristo metara i brzo se približavao.

.Sam je odgurnuo Sarah i kleknuo na prugu.

"Sam, što to radiš?"

"Adio, Ardelia", promrmljao je. "De probaj ovo." Pljesnuo je gvalju što je pulsirala i protezala se na sjajnu čeličnu tračnicu.

329

U glavi je začuo krik neizreciva užasa i gnjeva. Otkoračio je i vidio kako se to nešto, zarobljeno sladićem, otima i gura. Slatkiš se raspuknuo... ugledao je u njemu nešto tamnije crveno kako se pokušava izgurati... i onda je teretni od 2.20 za Omahu projurio preko toga, u organiziranoj oluji šipki što su lupale i kotača što su mljeli.

Sladića je nestalo, a u glavi Sama Peeblesa, to svrdlo krika stalo je kao nožem presječeno.

Otkoračio je i okrenuo se Sarah. Ona se zibala na nogama, a oči su joj bile razrogačene i pune ošamućene radosti. Kliznuo joj je rukom oko pasa dok su kraj njih tutnjali zatvoreni vagoni, otvorene platforme i cisterne, i zapuhom im zabacivali kosu.

Stajali su tako dok nisu prošla i kočničareva kola, vukući za sobom na zapad svoja crvena svjetalca. A onda se ona malo odmakla od njega... ali ne i izvan kruga njegovih ruku - i pogledala ga.

"Sam, jesam li slobodna? Jesam li je se zaista oslobodila? Osjećam da jesam, ali u to ne mogu povjerovati."

"Slobodna si", suglasio se Sam. "Sarah, i tvoja je kazna plaćena. Jednom i zauvijek, tvoja je kazna plaćena."

Prinijela je svoje lice njegovu i počela mu usne i obraze i oči pokrivati sitnim poljupcima. Ali dok je to činila, oči joj se nisu zatvorile; svo ga je vrijeme gledala vrlo ozbiljno.

On ju je napokon uzeo za ruke i rekao:

330

"Da se vratimo unutra, i iskažemo svoju sućut? Tvoji će se prijatelji pitati gdje si tako dugo."

"Oni mogu biti i tvoji, Sam... ako želiš da to

postanu." On je kimnuo glavom.

"Želim. Želim to jako."

"Iskrenost i vjera", rekla je ona i dotakla mu obraz.

"To su prave riječi." Poljubio ju je ponovno, pa joj ponudio da ga uzme pod ruku. "Hoćete li poći sa mnom, gospo?" Ona se zakačila svojom rukom za njegovu.

"Kamo god želite, gospodine. Baš svuda."

I tako su zajedno krenuli preko tratine, natrag prema Angle Streetu, držeći se pod ruku.

331

332

SUNOV PAS

Ovo je na spomen Johna D. MacDonalda. Nedostaješ mi, stari prijatelju - a što se tiče tigrova, imao si pravo.

333

Četiri iza ponoći Opaska o romanu "Sunov pas"

Svako malo netko me priupita:

"Steve, kad ćeš se već umoriti od tih užasnica, i napisati nešto ozbiljno?"

Dugo sam vjerovao da je uvreda implicirana u tom pitanju nenamjerna, no kako su se nizale godine, u meni je raslo uvjerenje da to nije tako. Promatrao sam lica ljudi koji su ispaljivali tu dosjetku, i to su većinom bila lica bombarderskoga nišandžije dok promatra hoće li zadnji izbačeni snop bombi pasti daleko od cilja, ili grunuti usred naciljane tvornice ili barutane.

A činjenica jest da je skoro sve što sam napisao - a nade se tu i mnogo toga smiješnog - napisano u vrlo ozbiljnom stanju duha. Sjećam se da sam samo u rijetkim zgodama sjedio za pisaćim strojem i neobuzdano se cerekao nad nekom bijesnom ili ludom gluparijom koju sam netom zakuhao. Nikad iz mene ni Reynoldsa Pricea ni Larryja Woiwoide - u meni toga nema - ali to ne znači da me i samog ne brine podjednako ozbiljno to što radim. Pa ipak ne mogu raditi drukčije nego što mogu - ili, kako to jednom reče Nils Lofgren: "Moram biti onaj gnusni ja... i kloniti se laprdanja."

Ako je realno - što znači !!NEŠTO ŠTO SE MOŽE STVARNO DOGODITI!! - srž vaše definicije ozbiljnog,

334

onda ste se našli na krivome mjestu, i onda se morate što prije udaljiti iz zgrade. Pa ipak vas molim da ne zaboravite da na ovome mjestu u tom poslu nisam sam; ta tu su svoj ured imali i Franz Kafka, i George Orwell, i Shirley Jackson, i Jorge Louis Borges, i Johnatan Swift, i Lewis Carroll. A imenik u predvorju pokazat će nam da među sadašnjim stanarima možemo naći i Thomasa Bergera, Raya Bradburyja, Jonathana Carrolla, Thomasa Pynchona, Thomasa Discha, Kurta Vonneguta Jr., Petera Strauba, Joycea Carola Oatesa, Isaaca Bashevisa Singera, Katherine Dunn i Marka Halperna.

Ja to što radim, radim zbog krajnje ozbiljnih razloga: ljubavi, novca i opsjednutosti. Pričanje o iracionalnom je najmanje ludi, meni poznat način izražavanja svijeta u kojemu živim. Te su mi priče poslužile kao oruđe i u metaforičnom i u moralizatorskom smislu; one su i dalje najbolji meni poznat prozor za sagledavanje načina na koji sagledavamo stvari i s tim povezanim pitanjem kako se na temelju toga sagledavanja ponašamo ili ne ponašamo. Ja sam ta pitanja istražio kako sam najbolje znao i umio u granicama svog talenta i inteligencije. Nisam zaradio ni National Book Award niti sam pisac koga resi Pulitzerova nagrada, no ipak sam prilično ozbiljan. Ako mi ne vjerujete ništa drugo, vjerujte mi bar ovo: kad te uzmem za ruku, prijatelju, i počnem pričati, ja vjerujem u svaku izgovorenu riječ.

Mnogo toga što moram izreći - one Doista Ozbiljne Stvari - stoje u nekakvoj vezi s malogradskim svijetom u kojem sam odrastao i u kojemu i danas živim. Priče i romani samo su umanjeni modeli onoga što kroz

335

smijeh zovemo "stvarnim životom", a ja vjerujem da su životi što ih živimo u malim gradovima samo umanjeni modeli onoga što kroz smijeh zovemo "društvom". Tu je misao, dakako, moguće i osporiti, a osporavanje je nešto sasvim na mjestu (jer bez toga bi mnogi profesori književnosti i kritičari morali potražiti drugi posao); no ja želim reći samo to da je i književniku potrebna nekakva lansirna rampa, i uz moje čvrsto uvjerenje da priča može časno postojati i samo radi sebe same, originalno je moja i slika maloga grada kao društvenog i psihološkog mikrokozma. S tako nečim sam počeo eksperimentirati već u Carrie, te, na nešto ambicioznijem nivou, nastavio u 'Salem's Lotu. Pa ipak sve do The Dead Zone nisam dopustio da mi se stvarnost zaplete pod noge.

I to je, mislim, bila prva od mojih Castle Rock priča (a Castle Rock je zapravo grad jeruzalemskoga tipa, samo s vampirima). U godinama što su uslijedile nakon što je napisan, Castle Rock je sve više prerastao u "moj grad", u smislu u kojem je mitski grad Isola grad Eda McHaina, a selo Glory u Zapadnoj Virgijini grad Davis Grubb. U mnogo me je navrata nešto vabilo da se u nj vratim i istražim živote njegovih stanovnika i zemljopisne činjenice koje, po svemu sudeći, tim životima upravljaju - Castle Hillu i Castle Viewu, Castle Lakeu i Town Roadsu koji spleteni leže na zapadnom kraju grada.

Kako su prolazile godine, mene je sve više zanimao - dapače me skoro bacao u trans - tajni život toga grada, baš kao i skroviti odnosi koji su mi dnevice postajali sve jasnijima. Najveći dio te povijesti ostaje i dalje nenapisan i neobjavljen: dio koji govori kako je pokojni šerif George Bannerman izgubio nevinost na

336

stražnjem sjedalu automobila svog mrtvog oca, kako je muža Ophelie Todd ubila pokretna vjetrenjača, kako je zamjenik šerifa Andy Clutterbuck izgubio kažiprst na lijevoj ruci (najprije mu ga je odsjekao ventilator, onda pojeo kućni pas). Nakon The Dead Zone, što je dijelom priča o psihotiku Franku Doddu, napisao sam dugu priču "The Body"; Cujo, roman u kojem je dobri stari šerif Bannerman zagrizao prašinu; kao i mnoštvo kratkih priča i romančića o tom gradu (a najbolje su među njima, bar po mojemu mišljenju, "Mrs. Todd's Shortcut" i "Uncle Otto's Truck". Što je sve jako dobro, no teško da je opčinjenost scenografijom nekog fiktivnog zbivališta za jednog pisca nešto najbolje pod kapom nebeskom. Za Faulknera i J.R.R. Tolkiena je to bilo tako, no gdjekad nekoliko iznimki potvrđuje pravilo, a osim toga, ja pak ne igram u toj ligi.

I tako sam u jednom trenutku zaključio - najprije, vjeruem, u podsvijesti, gdje se doista i odvija sav taj Zaista Ozbiljan Posao - da je nastupio čas da zatvorim knjigu o Castle Rocku, Maine, gdje je živjelo i umrlo toliko mojih omiljenih likova. Treba znati zasvirati, ali i za pas zadjenuti. Došlo vrijeme da se selim (možda sve do najbližeg susjedstva u Harlowu, ha-ha). Ali ja nisam želio naprosto otići; želio sam sve to i dovršiti, i to uz glasan prasak.

Malo pomalo počeo sam i shvaćati kako bi se to dalo učiniti, i zato sam se posljednje četiri godine bacio na pisanje Trilogije Castle Rock, to jest, ako dozvolite - posljednjih priča iz Castle Rocka. One nisu pisane po redu (gdjekad pomišljam kako se baš na "neurednost" dade svesti čitava priča mojega života), no sad su one

337

ipak napisane, i prilično su ozbiljne... no ipak se nadam da to ne znači da su jako trezvene ili dosadne.

Prva od tih priča, The Dark Half, objavljena je 1989. Iako je to u prvom redu priča o Thadu Beaumontu i najvećim se dijelom zbiva u gradu zvanom Ludlow (gradu gdje Creedovi žive u Pet Sematary), grad Castle Rock ipak se pojavljuje u priči, i ta mi je knjiga poslužila da uvedem zamjenu za šerifa Bannermana, to jest da uključim momka koji se zove Alan Pangborn. On se u tom slijedu nalazi u središtu posljednje priče, dugog romana koji se zove Needful Things, a koji bi trebao izaći dogodine, i kojim bih trebao zaključtiti svoje bavljenje onim što mještani zovu The Rock.

Priča što slijedi vezivno je tkivo što spaja ta veća djela. U "Sunovu psu" naći ćete malo ili nimalo važnijih likova iz Castle Rocka. ali će vam on ipak pomoći da se upoznate s Popom Merrillom, čiji je nećak Ace Merrill gradsko zlo dijete (baš kao što je Gordie LaChance bête noire u priči "The Body"). "Sunov pas", osim toga, pripravlja scenu za završni vatromet... i, nadam se, postoji i kao nezavisno prihvatljiva priča, priča kakva se dade čitati sa zadovoljstvom čak i ako nemate pojma o The Dark Halfu i Needful Thingsu.

Na ovom bi mjestu svakako trebalo reći i još nešto: Svaka priča ima i svoj vlastiti tajni život, posve odvojen od svojeg zbivališta, a "Sunov" je "pas" priča o kamerama i fotografijama. Prije nekih pet godina moja se žena Tabitha počela zanimati za fotografiju, pa otkrila da za to ima talenta i počela se njom ozbiljno baviti, i to kroz učenje, eksperimentiranje i praksu-praksu-praksu. Ja sam fotografiram loše (jedan sam od onih koji svojim modelima uvijek odsijeku glavu ili ih

338

snime razjapljenih laloka, ili oboje), ali zato vrlo poštujem one koji to čine dobro... a i čitav me taj postupak upravo fascinira.

Za tog svog eksperimentiranja, moja je žena nabavila i polaroid, jednostavnu kameru dostupnu čak i tudumima mojega kova. I ta me kamera fascinirala. I prije sam, dakako, snimao polaroidima. ali nikad još o njima nisam i stvarno razmišljao, kao što još nikad nisam ni pomno pogledao slike što ih te kamere proizvode. I što sam više o njima razmišljao, sve su mi se činile čudnijima. Jer one, naposljetku, nisu samo slike već i trenuci u vremenu... i u njima je nešto tako neobično.

Priča mi je bljesnula skoro u jednom trenutku, jedne ljetne noći godine 1987., ali razmišljanja koja su do nje dovela trajala su skoro godinu dana. No sad bi vam, mislim, mene bilo već pomalo dosta. Bilo je krasno sa svima se vama naći ponovno, ali to još ne znači da ću vas još pustiti kući.

Jer mislim da ćemo još morati poći na rođendansku zabavu u tom gradiću zvanom Castle Rock.

339

Glava prva

Petnaesti je rujna bio Kevinov rođendan, i on je za nj dobio baš ono što je želio: Sun.

Kevin o kojemu je riječ bio je Kevin Delevan, rođendan je bio petnaesti, a Sun je bio Sun 660, koji je fotografu-početniku radio sve osim sendviča s mortadelom.

Bilo je tu, dakako, i drugih darova; tako mu je sestra Meg poklonila par rukavica bez prstiju što ih je sama isplela, bilo je tu i deset dolara od bake iz Des Moinesa, a tetka Hilda mu je - kao i uvijek ~ poslala kravatu u stilu uzice s groznom kopčom. Prvu mu je poslala kad je imao samo tri godine, što je značilo da je u ladici svog ormara imao već dvanaest nikad nošenih kravata u stilu uzice s groznom kopčom, čemu je sad dodao - i sretnu trinaestu. Nikad nije na sebe stavio nijednu, no iak mu nisu dali da ih baci. Tetka je Hilda živjela u Portlandu- Nikad još nije došla ni na jedan Kevinov ili Megin rođendan- ali bi se, nakon toliko godina, mogla odlučiti da to jednom ipak učini. Što je, bogami, i mogla, Portland je ležao samo pedeset milja južno od Castle Rocka. A zamislite da zaista dođe... i zaželi da vidi Kevina s kojom od kravata (ili Meg, kad smo već kod toga, s kojim od njezinim šalova)? Kod nekih bi rođaka moglo pomoći ispričavanje. Tetka je Hilda, međutim, bila nešto drugo. Jer je tetka Hilda bila zlatna perspektiva, koja se materijalizirala u točki u kojoj su

340

se spajale dvije ključne činjenice o njoj: činjenica da je bogata s činjenicom da je stara.

Jednoga bi dana - u to je Kevinova mama bila duboko uvjerena, tetka Hilda mogla za Kevina i Meg UČINITI NEŠTO. Razumijevalo se da bi se to NEŠTO moglo dogoditi nakon što tetka Hilda napokon zatrza papkom, i da bi to NEŠTO moglo poprimiti oblik jedne odredbe u njezinoj oporuci. U međuvremenu se smatralo mudrim čuvati te jezive kravate i podjedanko jezive šalove. I tako će se ta trinaesta kravata pridružiti ostalima (s kopčom na kojoj je bila ptica za koju je Kevin pretpostavljao da je žuna). a Kevin će tetki Hildi napisati zahvalnicu, i to ne zato što ga je na to natjerala mati, pa čak ni zato što je mislio da bi tetka Hilda jednoga dana za nj i sestru mogla UČINITI NEŠTO, za što nije čak ni mario, nego zato što je, općenito govoreći, bio obazriv dječak dobrih manira i bez nekih velikih poroka.

Zahvalio je obitelji na svim darovima (majka i otac pobrinuli su se, naravno, i za mnoge manje, iako je polaroid bio nedvojbeno krunski dragulj, i oni su se silno veselili njegovu veselju), pri čemu nije zaboravio čak ni poljubiti Meg (koja je zahihotala i stala se pretvarati da tu pusu želi obrisati s obraza, iako je i njezino veselje bilo podjednako očito), i reći joj kako će mu rukavice baš dobro doći ove zime na skijanju - no najveći je dio njegove pažnje zaposjela polaroidna kutija, kao i dopunski paketić filmova koji je došao s njom.

Pošteno se nabokao i rođendanske torte i sladoleda, iako je bilo jasno da ga svrbe prsti da što prije uzme

341

kameru i iskuša je. I čim je to pristojno mogao učiniti, to je i učinio.

I to je bio početak nevolja.

Knjižicu s uputama pročitao je onoliko temeljito koliko mu je to dopustila žudnja da što prije krene, a onda stavio film, pred očima obitelji koja je sve to pratila s puno očekivanja i nepriznatoga straha (jer su, zbog tko zna čega, najželjeniji darovi počesto ujedno i oni koji uopće ne funkcioniraju). A onda je uslijedio tihi zajednički uzdah - više puh nego uh - u trenutku kad je kamera poslušno, na vrh filmskog pakovanja, ispljunula kartonski kvadrat, baš onako kako je knjižica s uputama i bila obećala.

Na kućištu su kamere, razdvojene cik-cak munjom, bile dvije točkice: crvena i zelena. Kad je Kevin napunio aparat, upalila se crvena žaruljica. I tako dvije sekunde ostala upaljena. Obitelj je s nijemom fascinacijom promatrala kako Sun 660 njuškajući mjeri koliko ima svjetla. A onda se crveno svjetlo ugasilo a žurno zažmirkalo zeleno.

"Spremna je", rekao je Kevin onim trudim-se-da-budem-ležeran-ali-mi-baš-ne-uspijeva tonom, istim onim kojim je Neil Armstrong dojavio o svom prvom koraku po površini Mjeseca. "Dajte se malo skupite."

"Kako se mrzim slikati!" uskliknula je Meg, pa s teatralnim strahom i zadovoljstvom pokrila lice, onako kako to uspijevaju samo curice predšiparičke dobi i zaista loše glumice.

"No daj, Meg", rekao je gospodin Delevan.

342

"Daj, Meg, ne budi guska", rekla je gospođa Delevan.

Meg je spustila ruke (predajući se- time- kao da ih je obje podigla u zrak), i sad su svo troje stali na kraj stola s bitno smanjenom rođendanskom tortom u prvom planu.

Kevin je pogledao kroz tražilo.

"Daj, mama, stisni se malo bliže uz Meg", rekao je i pokazao lijevom rukom. "I ti, tata." Ovaj je put mahnuo desnom.

"Zdrobit ćete me!" rekla je Meg roditeljima

Kevin je stavio prst na dugme kojim se odapinje aparat, a onda se prisjetio brzo pročitane bilješke u uputama, a koja je upozoravala kako je lako pri fotografiranju odsjeći ljudima glave. Sjeći glave, pomislio je, i usprkos tome što je- to trebalo bili smiješno, ipak je u dnu kralježnice osjetio nekav drhtaj, koji ga je prošao i nestao u zaboravu prije no što ga je stigao i opaziti. Još je malo podigao fotoaparat. Tako. Sad su svi u okviru bravo.

"Odlično!" zapjevušio je. "Nasmiješite se - sad će tu izletjeti pimpač!"

"Kevin!" usklik nula je mati.

Otac je prasnuo u smijeh, a Meg je zaškripala nekakvim ludim smijehom na kakav se ne odvažuju ni loše glumice; djevojčice između desete i dvanaeste godine počesto jedine imaju povlasticu služiti se njime.

Kevin je pritisnuo dugme

343

Bljeskalica, napajana baterijom iz paketića s filmovima, na trenutak je okupala čitavu prostoriju pravedničkim bijelim svjetlom.

On je moj, pomislio je Kevin, i to je trebao biti vrhunski trenutak njegova petnaestog rođendana. No umjesto toga, ta je misao u njemu ponovno izazvala ono čudno, sitno ježurenje . Ovaj je put bilo zamjetljivije.

Aparat je proizveo šum, nešto između cičanja i lepeta, zvuk koji bi bilo vrlo teško opisali, no koji je većini ljudi ipak prilično poznat: bio je to zvuk polaroidne kamere u času kad iz sebe brizga nešto što možda i nije umjetnina, ali počesto može poslužiti svrsi i skoro uvijek stvara brzu ugodu.

"Daj da vidim!" kriknula je Meg.

"Ne trči pred rudo, keksiću", rekao je gospodin Delevan. "Čekaj da se razvije."

Meg je zurila u krutu sivu površinu nečega što još nije bila fotografija, zurila s napetim zanimanjem žene što gleda u kristalnu kuglu.

Okolo se skupio i ostatak obitelji, i sve ih je obuzeo onaj isti osjećaj tjeskobe koji je popratio i obred Umetanja filma: mrtva priroda s američkom obitelji, koja čeka da može napokon opet udahnuti zrak.

Kevin je osjetio kako mu se u mišiće uvlači strahovita napetost, i ovaj put se na nju naprosto nije mogao oglušiti. Nije je mogao objasniti... ali je ipak bila tu. Kao da nije mogao skinuti pogleda s tog krutog

344

sivog kvadrata okružena bijelim okvirom koji će se pretvoriti u granice fotografije.

"Ovo sam sigurno ja!" uskliknula je Meg veselo. A onda, trenutak potom: "Ne. Mislim da ne. Jao, pa to izgleda kao..."

U potpunoj su tišini promatrali kako se sivilo razbistruje, kao što vele da se razilazi i zamagljenje u kristalu kad se stvore prave vibracije ili osjećaji ili što već ne, i slika je postala vidljiva.

Gospodin Delevan je prvi prekinuo šutnju.

"Što je sad to?" upitao je nikog određenog. "Nekakav štos?"

Kevin je, da bi vidio kako se slika razvija, rastreseno spustio kameru preblizu rubu stola. Meg je opazila što je na slici i odmaknula se jedan korak. Izraz na njezinu licu nije odavao ni stravu ni prepast, već samo običnu iznenađenost. Dok se okretala ocu, jedna joj se ruka podigla. I u podizanju lupila u kameru i zbacila je sa stola na pod. Gospođa Delevan gledala je, gotovo u nekakvom stanju transa, u sliku što je upravo izranjala, dok joj je izraz na licu bio izraz žene ili jako zbunjena ili u slutnji skore migrene. Prenuo ju je zvuk pada kamere na pod. Ispustila je sitan krik i uzmaknula. Pritom se spotakla o Meginu nogu i izgubila ravnotežu, Gospodin Delevan ju je pokušao dohvatiti i pritom ponovno odgurnuo Meg koja je još bila među njima, ovaj put prilično jako. Gospodin Delevan nije svoju ženu uspio samo uhvatiti, nego je to izveo i s izvjesnom gracioznošću; na trenutak su tvorili doista krasnu sliku: mama i tata, koji pokazuju da jos znaju proderati tepih, mama i tata uhvaćeni na kraju žustroga tanga, ona s

345

rukom izbačenom u vis i duboko povinutih leđa, a on nadvijen nad nju u tom mnogoznačnom muškom položaju u kojem bismo mogli, ako bismo ga odijelili od okolnosti, vidjeti ili brižnost ili požudu.

Meg je imala jedanaest godina i mnogo manje gracioznosti. Odletjela je prema stolu i pljesnula u nj trbuhom. Udarac je bio tako jak da bi je možda i povrijedio, da posljednjih godinu i pol dana nije popodne, tri puta tjedno, odlazila na satove baleta u Udruženje mladih kršćanki. U plesanju baš nije pokazivala puno gracioznosti, ali je voljela balet, a plesanje joj je na svu sreću toliko očvrslo muskulaturu na trbuhu da je apsorbirala udarac onako djelotvorno kao što dobri amortizeri apsorbiraju sve što automobilu može prirediti cesta puna udarnih jama. Pa ipak će joj se sutradan pojaviti crnomodra pruga. A proteći će još skoro dva tjedna prije nego što te masnice prijeđu najprije u purpur, pa u žutu, i napokon izblijede... poput polaroidne slike, samo obratno.

U trenutku kad se dogodio taj incident dostojan Rubea Goldberga, ona nije ništa ni osjetila; naprosto je tresnula o stol i kriknula. Stol se nagnuo. Rođendanska torta, koja se trebala pojaviti u prednjem planu Kevinove prve fotografije novom kamerom, kliznula je sa stola. Gospođa Delevan nije imala vremena ni otpočeti svoje Meg, je li ti dobro? prije nego što je preostala polovica torte pala na Sun 660 uz slasan pljas! i zasula im i cipele i pod uza zid šećernom glazurom.

Tražilo, silno umrljano nizozemskim čokoladnim preljevom, iz svega je toga virilo kao periskop. I to je bilo sve.

346

Sretan ti rođendan, Kevine.

* * *

Kad je gospođa Delevan te večeri ušla u dnevni boravak i mahnula s dva prikačena i raskupusana lista, Kevin i gospodin Delevan upravo su sjedili na kauču. Obojici su u krilu bile rastvorene knjige (Najbolje i najduhovitije u očevu, Pucnjava u Laredu u sinovu), no ipak su se uglavnom bavili zurenjem u kameru, koja je ležala valjuškajući se sramno u mnoštvu polaroidnih snimaka. I na svim je slikama bilo jedno te isto.

Meg je sjedila na podu pred njima i gledala posuđeni film preko video-rekordera. Kevin baš nije bio siguran koji je to, ali su u filmu jurile i vrištale čitave hrpe ljudi, pa je slutio da bi to mogao biti kakav film strave i užasa. Megan su oni bili prava strast. Oba su to roditelja smatrala znakom lošeg ukusa (napose bi se gospodin Delevan počesto zgražao nad tim, kako ga je zvao, "beskorisnim smećem"), no večeras nitko od njih nije rekao ni riječi. Kevin je slutio da je to zato jer su svi bili sretni što je napokon prestala jamrati zbog natučenog želuca i glasno se pitati kakvi su zapravo simptomi zdrobljene jetre.

"Evo ih napokon", rekla je gospođa Delevan. "Našla sam ih na dnu torbice pri drugom pretraživanju." Pružila je mužu papire - račun iz J.C. Penney'sa i priznanicu Master Carda. "Ja nikad takve stvari ne nađem od prve. I ne vjerujem da to itko može. To je valjda nekakav prirodni zakon."

347

Promotrila je muža i sina, s rukama na bokovima. "Izgledate kao da vam je netko upravo ubio kućnu mačku."

"Ali mi nemamo mačku", rekao je Kevin.

"Dobro, znate što mislim. Ovo je zaista šteta, ali ćemo sve srediti u roku odmah. J.C. Penney'su će nam ga rado zamijeniti..."

"Ja u to baš nisam tako siguran", rekao je John Delevan. Dohvatio je kameru, pogledao je s gnušanjem (gotovo, zapravo, na nju iskezio zube), pa je ponovno spustio. "Pri padu se okrznula, kad je lupila o pod. Vidiš?"

Gospođa Delevan joj je posvetila tek leteći pogled.

"Mislim, ako Penney's neće, sigurna sam da kompanija Polaroid hoće. Hoću reći, to što u njoj ne valja sasvim sigurno nije nastalo zbog pada. Prva je slika bila kao i sve ostale, a nju je

Kevin snimio prije nego što ju je Meg srušila sa stola."

"Ali to nije bilo namjerno", rekla je Meg i ne okrenuvši se. Na ekranu je spodoba malo veća od limenke za pivo - opaka lutka koja se zvala Chucky, ako je Kevin dobro shvatio - upravo progonila nekog mališana, Chucky je bila odjevena u plavi radnički kombinezon, i vitlala je nožem.

"Znam, milo. Kako tvoj trbuh?"

"Boli", odgovorila je Meg. "Od malo bi mi sladoleda odmah bilo bolje. Je li ga još ostalo?"

"Da, mislim da jest."

348

Meg je podarila majci najzavodljiviji smiješak. "Hoćeš mi ga donijeti?"

"Ne pada mi na pamet", odgovorila je gospođa Delevan ljubazno. "Donesi si sama. I kakvu to strahotu gledaš?"

"Dječju igru", odgovorila je Megan, "ima tu jedna lutka koja se zove Chucky i koja je najednom oživjela. Baš je krasno." Gospođa Delevan je naprčila nos.

"Lutke ne oživljavaju, Meg", rekao je otac. Govorio je otežalim glasom, kao da zna da se bori za izgubljenu stvar.

"Ali je Chucky oživjela", odgovorila je Meg. "U filmu je sve moguće." Pomoću daljinskog je upravljača sledila sliku i otišla po sladoled.

"Kako joj se da gledati to sranje?" upitao je gospodin Delevan svoju suprugu skoro molećivim glasom.

"Nemam pojma, milo."

Kevin je jednom rukom dohvatio kameru a drugom nekoliko eksponiranih polaroida - snimili su ih, sve u svemu, skoro čitavo tuce.

"Ja baš nisam siguran želim li da mi vrate novac", rekao je.

Otac je blenuo u nj.

"Kako? Za pet ran Kristušovih!"

"Mislim", odgovorio je Kevin, pomalo obranaški, "htio sam samo reći da bismo možda o tome morali

349

razmisliti. Hoću reći, to, ovaj, nije baš sasvim obična pogreška. Hoću reći, da su slike bile preeksponirane... ili podeksponirane... ili naprosto prazne... to bi bila druga pjesma. Ali kako dolazi do ovog? Jedna te ista slika, i uvijek isto! Hoću reći, pogledajte! I sve su na otvorenom, iako smo sve do posljednje snimili unutra!"

"Sigurno je to neka psina", rekao je otac. "Sigurno jest. I znam što treba: zamijeniti to smeće i zaboraviti."

"Ja ne mislim da je to psina", odgovorio je Kevin. "Kao prvo, to je prekomplicirano za psinu. Kako namjestiti kameru da stalno izbacuje istu sliku? A osim toga, s psihološkog je to stanovišta sasvim pogrešno."

"Sad još i psihologija", rekao je gospodin Delevan i zakrenuo oči prema ženi.

"Da, psihologija!" odgovorio je Kevin odlučno. "Kad ti netko stavi barut u cigaretu, ili ti stavi papar u žvaku, onda on ostane u blizini da uživa u zabavi. Ukoliko me to ti i mama ne vučete za nos..."

"Tvoj otac, dušo, nije baš takav tip čovjeka", rekla je gospođa Delevan, blago konstatirajući očito.

Gospodin Delevan je gledao Kevina i čvrsto stiskao usne. Bio je to izraz koji bi mu se uvijek pojavljivao na licu kad bi opazio da mu sin plovi prema području igrališta gdje je bio najviše na svome: prema lijevom polju. Krajnjem lijevom kraju. U Kevinu je bila neka intuitivna crta, sposobnost koja ga je uvijek zbunjivala i poražavala. Nije znao od koga je to naslijedio, ali je bio siguran da nije od njegove strane obitelji.

Uzdahnuo je i ponovno pogledao kameru. S lijeve se strane kućišta bio odlomio komadić crne plastike, a

350

pojavila se i pukotina, sigurno ne deblja od ljudske vlasi, i ta je pukotina tekla sredinom tražila. Pukotina je bila tako tanka da bi posve nestajala kad bi tražilo prinio oku da potražiš sliku koju nećeš snimiti - jer ono što ćeš snimiti sad je ležalo na klupskom stoliću, a u blagovaonici je bilo skoro još tucet drugih primjeraka.

Jer ono što bi snimio izgledalo bi kao izbjeglica iz mjesnog azila za nađene životinje.

"U redu, no kojeg će ti to onda crnog đavola?" upitao je. "Hoću reći, daj razmislimo o tome razložno, Kevine. Od kakve je praktične koristi kamera koja stalno snima istu sliku?"

Ali Kevin nije mislio ni o kakvoj praktičnoj koristi. On, zapravo, nije mislio uopće. On je samo osjećao... i prisjećao se. U trenutku kad je pritisnuo otponac, svijest mu je ispunila samo jedna jasna ideja

(on je moj)

i to tako potpuno kao što mu je trenutni bijeli bljesak ispunio oči. Tu misao, potpunu, no ipak nekako neobjašnjivu, popratila je snažna smjesa osjećaja koje još nije uspio potpuno identificirati... no ipak je mislio da su u njoj prevladavali strah i uzbuđenje.

I osim toga - njegov je otac uvijek želio da se stvari sagledavaju razložno. On nikad neće moći shvatiti Kevinovu intuiciju ili Megino zanimanje za lutke-ubojice koje se zovu Chucky.

Meg se vratila s golemom porcijom sladoleda i ponovno pokrenula film. Sad je netko pokušavao letlampom pretvoriti Chucky u tost, no lutka je svejedno nastavila vitlati nožem.

351

"Vas se dvojica opet svađate?"

"Samo raspravljamo", odgovorio je gospodin Delevan. Usne su mu bile stisnute jače no ikada.

"Dobro, dobro", rekla je Meg, pa ponovno sjela na pod i prekrižila noge. "Tako ti uvijek kažeš." "Meg?" rekao je Kevin blago.

"Da?"

"Ako sav taj sladoled istreseš na razbijenu jetru, još ćeš noćas umrijeti u groznim mukama. Jetra ti, naravno, možda i nisu prsla, ali..."

Meg mu je isplazila jezik pa se opet okrenula filmu.

Gospodin Delevan je gledao svog sina s izrazom u kojem su se miješali ljubav i ljutnja.

"Vidi, Kev - taj fotoaparat je tvoj. O tome nema spora. Čini s njim što te je volja. Ali..."

"Tata, da li tebe i najsitniju mrvu zanima pitanje zašto on uopće radi to što radi?"

"Ni slučajno", odgovorio je John Delevan.

Sad je na Kevinu bio red da zakoluta očima. Gospođa je Delevan u međuvremenu pogledavala sad jednog sad drugog poput nekoga tko uživa u prilično dobroj teniskoj utakmici. Što i nije bilo baš jako daleko od istine. Provela je već mnoge godine promatrajući kako se njen sin i suprug oštre jedan na drugome, i još joj to nije dodijalo. Gdjekad bi se samo upitala hoće li ikada otkriti koliko su zapravo slični.

"Dobro, volio bih o tome još razmisliti."

352

"Odlično. Htio bih samo da shvatiš da sutra mogu svratiti do Penney'sa i zamijeniti tu stvarcu - mislim, ako ti to želiš i ako oni pristanu na zamjenu oštećene robe. Ako ga želiš zadržati, i to je u redu. Ali tada ja perem ruke." Za ilustraciju svojih riječi žustro je protrljao ruke.

"Pretpostavljam da te ne zanima i moje mišljenje", rekla je Meg.

"Tako je", odgovorio je Kevin.

"Naravno da nas zanima", rekla je gospođa Delevan.

"Ja mislim da je to nadnaravni fotoaparat", rekla je Meg. Polizala je sladoled sa žličice. "Ja mislim da je to manifestacija."

"To je zaista smiješno", odgovorio je smjesta gospodin Delevan.

"Ne, ni najmanje", rekla je Meg. "Meni se to baš čini kao jedino objašnjenje koje se sa svim slaže. A ti tako ne misliš samo zato što ne vjeruješ u takve stvari. Da do tebe, tata, jednom dolebdi utvara, ti je ne bi ni vidio. Što ti veliš, Kev?"

Kevin na trenutak nije odgovorio - a nije ni mogao. Osjetio je kao da mu je bljesnula još jedna bljeskalica, no ovaj put iza očiju a ne pred njima.

"Kev? Vrati se na zemlju, Kevine!"

"Mislim, šmrko, da si možda nanjušila baš ono pravo", rekao je polako.

353

"O, blagi Bože", rekao je John Delevan i ustao. "To je osveta Freddyja i Jasona - moj klinjo misli da mu je fotoaparat opsjednut. Ja idem u krevet, ali prije nego što odem, želim reći još samo nešto. Fotoaparat koji stalno snima jedno te isto-a napose nešto tako obično kao to na tim slikama - svakako je jako dosadna manifestacija nadnaravnog."

"Pa ipak..." rekao je Kevin. Podigao je fotografije kao dubiozni komplet pokerskih karata.

"Mislim da nam je svima vrijeme za postelju", rekla je gospođa Delevan žustro. "Meg, ako baš apsolutno moraš pogledati to sineastičko remek-djelo, možeš to učiniti ujutro." "Ali već je skoro gotovo!" uskliknula je Meg.

"Mama, ja ću doći s njom", rekao je Kevin, što je petnaest minuta potom i učinio - nakon što su se uspjeli osloboditi zloćudne Chucky (to jest bar do sljedećeg nastavka). Ali te noći san se Kevinu nije baš lako spustio na oči. Dugo je ležao budan u postelji, i osluškivao kako žestoki vjetar, koji je označavao kraj ljeta, šuška lišćem u šaputavu razgovoru, i razmišljao što to može natjerati fotoaparat da uvijek i uvijek i uvijek i uvijek snima istu sliku, i što bi to uopće moglo značiti. Već je počeo kliziti u san, kad je shvatio da je donio odluku: Polaroidov će Sun zadržati bar još malo.

On je moj, pomislio je ponovno. Prevalio se na bok, zatvorio oči, i već četrdeset sekundi potom spavao dubokim snom.

354

Glava druga

Usred tik-takanja, kako se činilo, najmanje pedeset tisuća satova i totalno njima neuznemiren, Reginald "Pop" Merrill obasjao je Kevinov Polaroid 660 uzanim snopom svjetla iz spravice uzanije i od liječničkog oftalmoskopa, dok je vlasnik Suna stajao pokraj njega. Popove naočale, koje mu nisu trebale kad bi gledao izbliza, bile su podignute na ćelavu kupolu glave.

"Mh-mh", rekao je pa isključio svjetlo.

"Znači li to da znate što nije u redu?" upitao je Kevin.

"Ni slučajno", odgovorio je Pop Merrill pa škljocajem zatvorio sad već prazan pretinac za film. "Ne znam odakle da počnem." I onda su, prije nego što je Kevin mogao prozboriti i riječ, ure počele otkucavati četvrti sat, i tako se na nekoliko trenutaka razgovor, iako moguć, počeo doimati apsurdno.

Volio bih o tome još razmisliti, rekao je ocu one večeri kad je navršio petnaestu godinu - bit će sad tome već tri dana - i to je bila izjava koja je začudila obojicu. Kao dijete je bio znamenit po svojem nerazmišljanju o stvarima, i gospodin je Delevan u srcu svog srca već stekao uvjerenje da to Kevin nikad neće ni činiti, bez obzira morao li ili ne morao. Njih je obojicu zavela misao, kao što to često biva kod očeva i sinova, da se njihovo ponašanje pa i sam način mišljenja neće nikada promijeniti, te da će tako njihov odnos ostati

355

zauvijek zafiksiran... i da će se tako djetinjstvo nastaviti zauvijek. Volio bih o tome još razmisliti: u tom je izričaju bio impliciran čitav svemir mogućih promjena.

Nadalje, kao ljudsko biće koje je do tog trenutka kroz život prolazilo donoseći većinu odluka oslanjanjem više na instinkt negoli na razum (a bio je jedan od malobrojnih sretnika kod kojih su instinkti gotovo uvijek bili dobri - pripadao je, drugim riječima, ljudima one vrste koja razložne ljude dovode do ludila), Kevina je i čudila i vabila spoznaja da se zapravo našao na Rogovima dileme.

Rog br. 1: Želio je polaroidnu kameru, pa ju je za rođendan i dobio, ali je, dodavola, želio kameru koja radi.

Rog br. 2: Duboko ga je zaintrigiralo to što se Meg poslužila riječju nadnaravno.

Krebilna je crta u njegovoj mlađoj sestrici bila čitavu milju široka, ali ona ipak nije bila glupa, i Kevin nije vjerovao da se Meg tom riječju poslužila olako ili nemisleći. Njegov otac, koji je pripadao više plemenu Razložnih negoli plemenu Instinktivaca, na to se sprdnuo, ali je Kevin otkrio da on nije spreman učiniti isto... ili barem, ne još. Ta riječ. Ta fascinantna, egzotična riječ. Pretvorila se u stelu oko koje se njegove misli nisu prestajale vrtjeti.

Ja mislim da je to manifestacija.

Kevina je veselilo (i pomalo žalostilo) da je samo Meg imala dovoljno pameti - ili hrabrosti - da stvarno izrekne ono što im je svima trebalo pasti na um, s obzirom na neobičnost slika što ih je izbacivao Sun, ali,

356

istinu govoreći, to baš i nije bilo tako začudno. Oni baš nisu bili neka pobožna obitelj; u crkvu bi odlazili svake treće godine na Božić, kad bi došla tetka Hilda da praznik provede s njima a ne s ostalim preostalim rođacima, no izuzmu li se povremena vjenčanja i sprovodi, to je otprilike bilo sve. Ako je itko od njih i stvarno vjerovao u nevidljivi svijet, onda je to bila Megan, kojoj nije nikada bilo dosta ni leševa što hodaju svijetom, ni živih lutaka, ni automobila što znaju oživjeti da bi zgazili ljude koje baš ne vole.

Nijedan od Kevinovih roditelja nije baš imao razvijen ukus za bizarno. U dnevnim novinama nisu čitali svoje horoskope; nikad ne bi komete ili pale zvijezde proglašavali znacima Svemogućeg; dok bi neki drugi par u umaku na tortilji vidio lice Isusovo, John i Mary Delevan vidjeli bi samo umak na tortilji. Stoga nimalo ne čudi što je Kevin, koji nikad u Mjesecu nije vidio ljudsko lice, zato što se ni otac ni mati nisu nikad potrudili da mu na nj ukažu, bio podjednako nesposoban sagledati mogućnost nadnaravne manifestacije u fotoaparatu koji je stalno izbacivao iste slike, snimao on unutra ili vani, čak i u tami plakara njegove sobe, sve dok mu na to nije ukazala njegova sestrica, koja je jednom zgodom Jasonu, kojega je bila obožavateljica, poslala pismo, a on joj povratnom poštom uzvratio sjajnom fotografijom momka pod krvavom hokejaškom maskom.

Ali kad mu je jednom ukazano na tu mogućnost, teško ju je više mogao izbiti iz glave; baš kao u zgodi kad je Dostojevski, taj mudri stari Rus, rekao svom mlađem bratu, još dok su obojica bili mudri mladi Rusi,

357

da pokuša u sljedećih trideset sekundi ne misliti na modrookog polarnog medvjeda.

Što je bilo prilično teško.

I tako je on sljedeća dva dana proveo u obilaženju te stele u svojoj glavi, u pokušaju da pročita hijeroglife kojih, za milost Božju, nije čak ni bilo, i u pokušaju da odluči što mu je draže: fotoaparat ili mogućnost manifestacije. Ili, drugim riječima, želi li Sun... ili mjesečevo lice.

Na koncu drugoga dana (jer čak i kod petnaestgodišnjaka koje je sudbina jasno predodredila za pleme Razložnih, dileme rijetko kad traju duže od tjedan dana) ipak se odlučio za ono drugo... ili bar da to prvo iskuša.

Tu je odluku donio na sedmom satu, i kad je zazvonilo zvono, javljujući kraj i sata i školskoga dana, Kevin je otišao do najuvažavanijeg profesora, gospodina Bakera, i upitao ga poznaje li koga tko popravlja fotoaparate.

"Ne nekoga kakvi već jesu oni po fotografskim trgovinama", objasnio je. "Nego više nekoga tko... ovaj... zna misliti."

"Filozofa vodećega broja?" upitao je gospodin Baker. Baš taj stil govorenja bio je jedan od razloga Kevinova poštovanja prema njemu. "Mudraca zaslona? Alkemičara aperture?

Čovjeka..."

"Čovjeka koji je vidio puno svijeta", odgovorio je Kevin oprezno.

358

"Pop Merrill", rekao je gospodin Baker.

"Tko?"

"On vodi Emporium Galorium."

"O. To."

"Da", rekao je gospodin Baker i široko se nasmiješio. "To. Ukoliko, naravno, tražiš samsvojmajstorskoga gospodina

Popravnika."

"Mislim da tražim baš to."

"On tamo ima sve đavle od ovoga svijeta", rekao je gospodin Baker, i Kevin se s tim mogao složiti. Iako još nikad nije zašao unutra, kraj Emporiuma Galoriuma je prolazio najmanje pet, deset, a možda i petnaest puta tjedno (u gradiću veličine Castle Rocka, često si morao prolaziti baš kraj svega, što je, prema skromnom mišljenju Kevina Delevana, bilo jezivo dosadno), i uvijek bi pritom pogledao izlog. Trgovina je bila doslovno do stropa zatrpana kojekakvim predmetima, većinom mehaničkim. Pa ipak ju je njegova mati prezrivim glasom zvala "kramarnicom", a otac je govorio da gospodin Merrill zarađuje novac "prodavanjem turistima muda pod bubrege", i tako Kevin nije nikada ni zašao unutra. Da je to bila samo kramarnica, možda bi to i učinio; učinio bi to zapravo skoro sigurno. Ali da učini nešto što čine i turisti, ili da nešto i kupi u dućanu u kojem turisti "kupuju muda pod bubrege" bilo bi sasvim nezamislivo. To bi bilo isto kao kad bi u školu došao u suknjici. Neka turisti čine što ih je volja (a što su i činili). Jer svi su oni ludi, pa zato i sve što rade rade na nekakav sulud način. Postojati s

359

njima, dobro. Ali da te s njima netko pobrka? Ne. Ne. I ne, gospodine. "Skoro sve đavle od ovoga svijeta", ponovio je gospodin Baker, "i skoro sve što ima, sve je sam popravio. On misli da ta uloga ćaknutog filozofa što ju je preuzeo - naočale na vrh čela, mudre izreke i sve to - može nekoga obmanuti. Nitko tko ga poznaje nije mu otvorio oči. Ne, nisam baš siguran da bi se to itko i usudio učiniti."

"Zašto? Kako to mislite?"

Gospodin Baker je slegnuo ramenima. Usne mu je dotakao čudan, oskudan i sitan smiješak.

"Pop - hoću reći gospodin Merrill - umočio je prste u mnoge zdjele. Iznenadio bi se, Kevine."

Kevina nije bilo baš jako briga u koliko to zdjela Pop Merrill namače prste, ni kakve pritom osjećaje izaziva. Za nj je preostalo samo još jedno važno pitanje, s obzirom na to da su turisti otišli, i da bi se sutra popodne vjerojatno mogao neopažen uvući u Emporium Galorium, ako se samo bude znao poslužiti pravilom koje je dopuštalo svim đacima, osim prvacima, da u posljednjem kvartalu dva puta mjesečno izostanu sa sata.

"Da li da ga zovem Pop ili gospodin Merrill?"

Na ovo je gospodin Baker odgovorio svečanim glasom:

"Ja mislim da bi on svakog mlađeg od šezdeset koji bi ga nazvao Popom ubio na licu mjesta."

Ali je poanta bila u tome što je Kevin stekao dojam da to gospodin Baker nije izrekao sasvim u šali.

360

* * *

"Zaista ne znate, ha?" upitao je Kevin kad su satovi počeli gubiti dah.

Nije to bilo kao u filmu, gdje sve ure istoga časa i počinju i završavaju zvonjavu; sve su to bili stvarni satovi, i on je slutio da većina njih - baš kao i većina sprava u Emporiumu Galoriumu - zapravo više poskakuje nego stalno vozi. Glasati su se počeli kad je njegova Seiko kvarcaljka pokazivala 3:58. Zatim su počeli postupno dizati i brzinu i glas (poput kakvog starog kamiona koji uz umorno stenjanje i trzanje preskače u drugu brzinu). Možda se samo četiri sekunde činilo da svi oni istodobno tuku, lupaju, zvone, zvekeću, pjevaju, štropoću, kukaju, kvocaju i kukuriču, ali su te četiri sekunde bile vrhunac sinkroniciteta koji su uspjeli postići. A to "gubljenje daha" možda i nije bio baš najprecizniji opis. Bilo je to više kao nekakvo predavanje, kao kad voda napokon pristane da poteče kroz ispust koji je djelimice, pa ipak ne baš sasvim začepljen.

Nije mu bilo jasno zašto ga je to tako razočaralo. Zar je zaista očekivao nešto drugo? Zar je očekivao da će Pop Merrill, koga je gospodin Baker opisao kao ćaknutog filozofa i samosvojmajstorskog gospodina Popravnika, samo izvući nekakvu opružicu i reči: "Evo, to je - to je ta gadost zbog koje se pojavljuje pas svaki put kad pritisneš otponac. To je takozvana pseća opruga, iz jednog od onih dječjih pasa na navijanje, koji onda hoda i laje, a neko ih spadalo s montažne linije Polaroidova Suna 660 stalno stavlja u te proklete kamere." Zar je očekivao to?

361

Ne. Ali je očekivao... nešto.

"Ne znam od koga vraga početi", ponovio je Pop veselim glasom. Posegnuo je za leđa pa iz tobolca dohvatio lulu od kukuruznoga klipa, onakvu kakvu je proslavio general Douglas MacArthur. Zatim je u nju stao nabijati duhan što ga je vadio iz kese od umjetne kože na kojoj su bile otisnute riječi ZLA TRAVA.

"Ne znate?"

"Jokac", odgovorio je Pop. Zacvrkutao je kao ptičica. Zastao je trenutak, palcem zakačio žičani hrbat između leća svojih naočala bez okvira, pa ih lagano trznuo. Naočale su kliznule s ćelave kupole i uredno pale na svoje mjesto, pa tako pokrile crvene točke s obje strane njegova nosa, poprativši to sitnim mesnatim pljeskom. "Starije si mogao i rastaviti", nastavio je Pop, pa iz džepića prsluka (naravno da je nosio prsluk) izvadio šibicu Diamond Blue Tip, i glavicu joj čvrknuo debelim žutim noktom desnoga palca. Da, bio je to čovjek koji bi mogao i s rukom vezanom iza leđa (dakako uz pretpostavku da to nije ona kojom bi najprije upecao šibice a potom ih palio) mogao turistima prodavati muda pod bubrege - Kevinu je to bilo savršeno jasno unatoč tome što je imao samo petnaest godina. Pop Merrill je imao stila. "Fotoaparate Polaroid Land, to sam mislio. Jesi kad vidio kojeg od tih ljepotana?" "Ne", odgovorio je Kevin.

Pop je zapalio šibicu već iz prvog pokušaja, što mu je, dakako, uvijek uspijevalo, pa je prinio kukuruznom klipu, nakon čega su mu riječi počele odašiljati sitne dimne znakove, koji su izgledali jako zgodno i smrdjeli apsolutno gnusno.

362

"O, da", rekao je Pop. "Izgledale su baš kao one starinske kamere kakvima su koncem stoljeća snimali Mathew Brady i njemu slični - ili bar prije nego što su se momci iz Kodaka pojavili s Brownie, prvom boks-kamerom. A to što sam mislio reći je to," (Kevin je počeo ubrzano shvaćati da je to omiljena uzrečica Popa Mcrrilla; on se njome služio kao što se klinci u školi služe poštapalicom "znaš" kao sredstvom za pojačavanje, ugađanje i preciziranje značenja, no najviše kao frazom koja služi sabiranju misli) "malo su je dotjerali, dodali kroma i krpice od prirodne kože, no ona je ipak izgledala staromodno, poput one s kojima su fotografi nekad pravili dagerotipije. Kad bi otvorio koji od tih starih Polaroid Landova, iz njega bi izletio vrat kao harmonika, zato što je objektivu trebalo pola stope, možda čak i devet palaca, da bi sliku doveo u fokus. Kad bi je, koncem četrdesetih i početkom pedesetih, stavio kraj kakve Kodakove, izgledala bi staromodno kao sam vrag, a onim je starim dagerotipnim kamerama bila slična i još po nečemu - pravila je samo crno-bijele fotografije."

"Zaista je bilo tako?" upitao je Kevin, zainteresiran i protiv volje.

"O, da-da!" odgovorio je Pop, skakutav kao ptičica, a plave su mu oči zažmirkale na Kevina iza dima što se dizao iz ključaloga lonca njegove lule i iza okruglih naočala bez okvira. Bilo je to žmirkanje koje obično upućuje na dobrodušnost ili pohlepu. "Evo što mislim reći, ljudi su se tim kamerama smijali baš kako su se smijali i Volkswagenovim bubama kad su se prvi put pojavile... ali su te polaroide kupovali baš kao što su kupovali i VW-ove. Zato što su bube malo trošile i nisu rikavale kao američki automobili, i zato što su polaroidi

363

radili ono što nisu radili Kodaci, pa čak ni Nikoni, Minolte i Leice." "Snimali instant-fotografije." Pop se nasmiješio.

"Mislim... ne baš. To što sam mislio reći je to, ti bi snimio svoju fotku, a onda povukao ovaj poklopac pa je izvukao. Onda još nisu imale motore, i nisu još ispuštale taj ljigavi sitni cvil kao moderni polaroidi."

Napokon pravi opis toga zvuka, morao si potražiti Popa Merrilla da ti to kaže: Polaroidove bi kamere, kad bi ti naumile ispljunuti svoj proizvod, ispuštale ljigavi sitni cvil.

"A onda si morao i mjeriti vrijeme", rekao je Pop.

"Vrijeme..?"

"O, ajah!" odgovorio je Pop s velikom nasladom, vedro poput onoga tko uvijek rano rani, pa je napokon ugrabio dvije sreće. "To što sam mislio reći je to, tada one još nisu po sebi imale sva ta vesela automatska sranja. Ti bi je pritisnuo, i iz nje bi izašla duga traka, i onda bi je stavio na stol ili na što već ne, i onda bi na satu odmjerio šezdeset sekundi. Moralo je biti baš šezdeset, ili bar približno toliko. Ako bi bilo manje, onda bi dobio podeksponiranu fotku. Ako više, onda bi bila preeksponirana." "Auh", rekao je Kevin glasom punim poštovanja. I to poštovanje nije bilo hinjeno, to nije bilo udobrovoljavanje staroga u nadi da bi se mogao vratiti na temu, a tema nije bila hrpa davno izumrlih kamera, čuda svojih dana, nego njegova kamera, prokleti jogunasti Sun 660 što je sad ležao na Popovu radnom stolu, s crijevima starog sata na sedmodnevno navijanje s desne i nečim što je sumnjivo nalikovalo

364

umjetnom pimpaču s lijeve strane. To poštovanje nije bilo hinjeno, i Pop je to znao, i najednom mu je palo na um (kao što nije Kevinu), koliko je zapravo prolazan taj veliki bijeli bog zvan "posljednji krik tehnike"; još deset godina, pa će nestati i same te fraze. Sudeći po dječakovu fasciniranu izrazu, pomislio bi da mu priča o nečem toli drevnom poput drvenog umjetnog zubala Georgea Washingtona, a ne kameri za koju su prije samo trideset pet godina mislili da je zadnje što se na tom polju uopće može reći. Ali taj je dječak, naravno, prije trideset pet godina još kružio u neizleženoj praznini, kao dio ženke koja još nije ni upoznala mužjaka koji će priskrbiti preostalu polovicu.

"To što sam mislio reći je to, to što se zbivalo između fotke i podloge bila je prava mala tamna komora", nastavio je Pop, spočetka polako, no onda sve brže i brže, kako je počelo iskrsavati njegovo nepatvoreno zanimanje za tu temu (ali misli o tome tko je malome otac, i koliko bi mu taj mali mogao vrijediti, i on i to čudno nešto što se zbivalo s kamerom, ipak mu se nisu dale sasvim istjerati iz glave). "A kad bi prošla ta minuta, onda bi samo sljuštio fotku s podloge - i tu si morao biti jako oprezan, zato što je tu bilo nekakvo sranje, kao nekakvo tutkalo, i ako ti je koža bila imalo osjetljiva, mogao si se pošteno opeći."

"Užas", rekao je Kevin. Oči su mu bile razrogačene, i sad je izgledao kao klinac koji je prvi put čuo za seoske zahode s dvije rupe koje su Pop i svi njegovi kolege iz djetinjstva doživljavali kao nešto najnormalnije (jer skoro su svi bili kolege; u Castle je Rocku imao malo prijatelja iz djetinjstva, jer se vjerojatno već tada spremao za svoj životni poziv, a to je prodavanje

365

turistima muda pod bubrege, a ostala su to djeca na neki način osjetila, kao lagani smrad skunka), taj zahod u kojem bi, kad bi upeklo ljeto, posao trebalo obaviti što brže, zato što su dolje, između mane nebeske i te dvije rupe, koje su za njih bile nebo s kojih je padala ta mana, stalno kružile ose, i što je njima svakoga časa moglo spuhnuti da usade žalac u nježnu dječačku guzičicu, baš kao što je isti posao trebalo što brže obaviti i u ljutoj zimi, zato što bi ti se, ako ne bi požurio, ukockoledila nježna dječja guzičica. Mislim, pomislio je Pop, toliko na temu kamere budućnosti. Trideset pet godina, i to je tom malom zanimljivo baš koliko i sralnica u dvorištu.

"Negativ je bio na pozadini", rekao je Pop. "A pozitiv - on je, mislim, bio crno-bijeli, ali je zato bio odličan crno-bijeli. I bio je oštar i jasan kako bi i danas mogao samo poželjeti. A bilo je i nešto ružičasto i malo, dugo kao brisalica, koliko se sjećam; iz nje bi žnjornula nekakva kemikalija, mirisala je na eter, i tim je trebalo što brže protrljati sliku, ili bi se taj cijevak samo ucijevio kao guzna kobasica."

Kevin je prasnuo u smijeh, jer su ga ti zgodni antikviteti upravo škakljali.

Pop je prekinuo koliko mu je trebao da ponovno pusti lulu u pogon. Kad je to učinio, nastavio je priču:

"Kod takve kamere, samo su ljudi iz Polaroida zapravo znali što ona radi - hoću reći, znali to bar približno - ali je ona bila mehanička. I nju si mogao rastaviti."

Pogledao je Kevinov Sun s izvjesnom odbojnošću.

366

"I, u većini slučajeva, kad bi crkla, ne bi ništa drugo ni trebalo učiniti. Čovjek bi došao s tim, rekao da ne radi, pa se rasplakao kako će je morati poslati u Polaroid na popravak, i kako će to potrajati mjesecima, i bi li malo pogledao. 'Mislim', rekao bih mu ja, 'najvjerojatnije ja tu ne mogu ništa, to što sam mislio reći je ovo, nitko o tim kamerama ne zna zapravo ništa, osim onih u

Polaroidu, a oni to znaju poprilično, ali ću svejedno pogledati.' A svo vrijeme znam da se tu najvjerojatnije samo razlabavio vijak u kućištu zapora, ili da je možda zapela opruga, ili da je, kvragu, njegov junior u pretinac za film natrackao maslac od kikirikija."

Njegovo se sjajno ptičje oko spustilo i namignulo tako brzo i tako čudesno lukavo da bi, pomislio je Kevin, da nisi znao da to govori o turistima, pomislio da je sve to samo plod tvoje paranoidne mašte, ili bi ti to, što je još vjerojatnije, sasvim promaklo.

"To što sam mislio reći je to, situacija je zapravo bila savršena", rekao je Pop. "Ako si to mogao popraviti, onda si bio pravi vrag od majstora-čarobnjaka. Mislim, strpao bih u džep osam dolara i pedeset centi samo zato što bih između otponca i opruge zatvarača izvadio dva krumpirova čipsa, sinko moj, a jedna me žena koja je donijela kameru zbog toga poljubila u usta. Ravno... u... usta."

Kevin je opazio da se Popovo oko na trenutak, iza poluprozirne ponjave modroga dima, ponovno zatvorilo.

"I, naravno, ako bi to bilo nešto što se nije dalo popraviti, oni ti to ne bi stavljali na dušu, jer, to što

367

sam mislio reći je to, oni zapravo nikad nisu ni očekivali da ćeš tu išta moći učiniti. Ti si samo bio zadnji spas, prije nego što će je staviti u kutiju i oko nje nagurati stare novine, kako se na pošti ne bi još gore oštetila, pa je poslali u Schenectady.

Ali - ova kamera." Govorio je s ritualnim tonom gnušanja, kakvim se svi filozofi ćaknistike, bez obzira živjeli oni u zlatnom dobu Atene ili u malogradskoj kramarnici u ovom našem, bakrenom, služe kad izlažu svoje poglede na entropiju, a ne žele otvoreno istupiti i jasno to izreći. "Ona nije složena, sinko. To što sam mislio reći je to, ona je izlivena. Mogao bih joj možda izbiti objektiv, i hoću ako to želiš, a pogledao sam i u komoru za film, iako sam bio siguran da tu neću otkriti ni vraga ni nikakav kvar - to sam bar shvatio - a tako i jest. Ali dalje od toga ne ide. Mogao bih uzeti čekić i zamahnuti, mogao bih je slomiti, to što sam mislio reći je to, ali popraviti?" Raširio je ruke u dimu iz lule. "Niš iz toga."

"Onda mislim da ću je morati..." na koncu ipak vratiti, mislio je dovršiti, ali ga je Pop prekinuo.

"No, sine, to si ti već znao. A to što sam mislio reći je to, ti si pametan dečko, i vidio si da je od jednoga komada. I ne mislim da si mi tu kameru donio da je popravim. I mislim da bi ti to bilo jasno sve i kad ona ne bi bila sva od jednoga komada, jer se to što ona radi ne može popraviti, bar ne odvijačem. Mislim da si mi je donio da ti velim, ako znam, što joj je to na umu."

"A znate li?" upitao je Kevin. Najednom se sav napeo.

368

"Možda", odgovorio je Pop Merrill mirno. Nadvio se nad hrpu fotografija - sad ih je već bilo dvadeset osam, brojeći i onu što ju je Kevin bio ispucao da pokaže što je na stvari, kao i onu koju je ispucao sam Pop radi istog razloga. "Složene su po redu?"

"Ne baš. Ali skoro. Je li to važno?"

"Mislim da jest", odgovorio je Pop. "Pomalo se razlikuju, zar ne? Ne puno, ali pomalo."

"Da", odgovorio je Kevin. "Na nekima od njih vidim razliku, ali..."

"Znaš li koja je prva? Tome bih se vjerojatno mogao dovinuti i sam, sinko, ali je vrijeme novac."

"To je lako", odgovorio je Kevin pa iz neuredne hrpice odabrao jednu. "Vidite šećernu glazuru?" Pokazao je na sitnu smeđu mrljicu na bijelom rubu fotografije.

"Ajah." Rastrackanoj mrljici glazure Pop je posvetio tek jedan pogled. Pomno se zagledao u fotografiju i trenutak potom otvorio ladicu radnoga stola. Unutra je bio neuredno nabacan alat. S jedne strane, u svom posebnom pretincu, bilo je nešto umotano u draguljarski baršun. Pop je to izvadio, zavrnuo tkaninu, pa izvukao veliko povećalo sa sklopkom u dršci. Nadvio se nad polaroid i pritisnuo sklopku. Na površinu je slike pao sjajan krug svjetla.

"Ovo je super!" rekao je Kevin.

"Ajah", ponovio je Pop. Kevin je shvatio da on za Popa više ne postoji. Pop je pomno izučavao sliku.

369

Kad se ne bi znale čudne okolnosti pod kojima je snimljen, taj snimak bi teško mogao opravdati takvo pedantno pregledavanje. Poput većine fotografija snimljenih pristojnom kamerom, na dobrom filmu i od fotografa bar s toliko pameti da ne stavlja prste pred leće, i ova je bila bistra, razumljiva... i, poput toliko polaroida, čudno nedramatična. Bila je to slika na kojoj možemo prepoznati i imenovati svaki predmet, no njezin je sadržaj bio plošan koliko i njezina površina. Kompozicijski nije bila dobra, ako ono krivo na njoj i nije bila kompozicija - nedramatična plošnost teško bi se uopće i mogla nazvati nečim krivim, baš kao što se ni stvarni dan stvarnoga života ne bi mogao nazvati krivim samo zato što se za njegova trajanja nije dogodilo ništa vrijedno televizijskog serijala. Baš kao i kod većine polaroida, stvari su na slici samo postojale, poput praznog naslonjača na verandi ili dječje ljuljačke na stražnjoj tratini, ljuljačke u kojoj se nitko ne ljulja, ili automobila bez vozača što stoji na nekom nezamjetnom rubniku, nemajući pritom čak ni ispuhanu gumu koja bi ga učinila zanimljivim ili jedinstvenim.

U toj je slici kriv bio samo osjećaj da je na njoj nešto krivo. Kevin se sjećao osjećaja nelagode što ga je bio obuzeo dok je namještao scenu za fotografiju koju je kanio snimiti, kao i ježurenje kože na leđima što ga je osjetio kad je, u trenutku dok je fleš još obasjavao sobu, pomislio On je moj. ON JE MOJ. Baš je to bilo ono nešto krivo, i kao u slučaju čovječjega lica u Mjesecu koje se, jednom viđeno, više ne može prestati opažati, tako on ni sada - otkrivao je - nije mogao prestati osjećati ponešto... a kad je riječ o tim slikama, ti su osjećaji bili ružni.

370

Kevin je pomislio: To kao da neki vjetar - vrlo blag, i vrlo hladan - piri iz te slike.

Misao da bi to moglo biti nešto nadnaravno - da je to vrsta Manifestacije - po prvi put je bila nešto više od pukog intrigiranja. Po prvi put je zatekao sebe u želji da svega toga naprosto nestane. On je moj - eto što je bio pomislio kad mu je prst prvi put pritisnuo otponac. Sad se počeo pitati nije li mu se to vratilo.

Ja se toga bojim. Toga što se stvara.

Od toga je pobjesnio, pa se nadvio nad Pop Merrillovo rame, a on je lovio smrknuto poput čovjeka koji je izgubio dijamanat u hrpici pijeska, odlučan da, bez obzira što ugledao (uvijek pretpostavljajući da bi morao ugledati nešto novo, no ne vjerujući da hoće; proučavao je te fotografije toliko dugo da je doista povjerovao da je na njima vidio sve što se moglo vidjeti), odlučan da nastavi gledati, proučavati, i da ni u kojem slučaju ne dopustiti sebi da to nešto ne opazi. Čak i kad bi mogao... dok je neki žalobni unutrašnji glas vrlo gromko izražavao mišljenje da je vrijeme neviđenja prošlo, i to vjerojatno zauvijek.

* * *

Na slici je bio veliki crni pas pred bijelim drvenim plotom. Ali taj plot neće još dugo ostati bijelim, ukoliko ga netko u tom plošnom polaroidnom svijetu ne obijeli ili bar pošteno ne opere. To vjerojatno nitko nije činio; plot se doimao zapuštenim, zaboravljenim. Vršci su nekih letvi bili odlomljeni. Drugi su se mlitavo povili prema van.

371

Pas je bio na pločniku pred plotom. Stražnjim je dijelom bio okrenut gledatelju. Rep mu je visio, dug i čupav. Činilo se da njuška letvu plota - vjerojatno zato, pomislio je Kevin, što je plot ono što otac zove "poštanskom škrabicom", mjesto na kojem će, prije no što produže, mnogi psi dići nogu i izbrizgati mističnu žutu poruku.

Pas je, činilo se Kevinu, bio lutalica. Dlaka mu je bila duga i zapletena i puna čičaka. Jedno mu je uho bilo zgužvano, kao da nosi ožiljke davnih bojeva. Sjena mu se vukla dovoljno daleko da izađe izvan okvira obrasle, pjegave tratine ograđene plotom. Ta je sjena navela Kevina na misao da je slika snimljena nedugo poslije svanuća ili malo prije smrknuća; kako nije imao pojma o strani svijeta prema kojoj se okrenuo fotograf (koji fotograf, ha-ha), bilo je nemoguće odrediti što je od toga istina, no ipak se moglo reći da je on stajao tek nekoliko stupnjeva otklonjen od čistog istoka ili zapada.

Na krajnjem lijevom kraju slike u travi je bilo nešto što je podsjećalo na crvenu dječju gumenu loptu. I ona je bila unutar ograde, no tako zaklonjena sumornim busenjem trave da je bilo teško odrediti je li to doista to.

I to je bilo sve.

"Prepoznaješ li išta?" upitao je Pop krstareći polako povećalom preko površine fotografije. Sad se pseća zadnjica napuhala do veličine brežuljaka obraslih divljom i zlokobno egzotičnom crnom šikarom; sad su tri-četiri otrcane letve iz plota izrasle u stare telefonske stupove; i onda se najednom predmet iza travnog busena pretvorio u jasnu dječju loptu (iako je ona pod Popovim povećalom bila velika kao nogometna lopta):

372

Kevin je razabrao čak i zvijezde koje su je opasivale u izbočenim gumenim crtama. I tako se pod Popovim povećalom doista otkrilo nešto novo, a za nekoliko će trenutaka nešto novo ugledati i sam, i to bez povećala. No to se dogodilo kasnije.

"Isusek, ne", odgovorio je Kevin. "Kako bih i mogao, gospodine Merrill?"

"Zato što na njoj ima svačega", odgovorio je Pop strpljivo. Povećalo je nastavilo kružiti. Kevin se sjetio filma što ga je jednom gledao, u kojem je murija poslala helikopter s reflektorom da traži odbjegle zatvorenike. "Pas, pločnik, plot koji bi trebalo ili obojati ili srušiti, tratina koju bi trebalo pokositi. Pločnik nije bogzna što - puno se čak ni ne vidi - a kuća, pa čak ni njezini temelji, ni nisu u kadru, to što sam mislio reći je to, tu je taj pas. Da li ga prepoznaješ?"

"Ne."

"A ogradu?"

"Ne."

"A što je s crvenom gumenom loptom? Što je s njom, sine?"

"Ne... ali, gledate me kao da bih to trebao znati."

"Gledam te kao da bi to mogao znati", odgovorio je Pop. "Nikad kao popišanac nisi imao takvu loptu?"

"Ne, koliko se sjećam, ne."

"Imaš i sestru, veliš."

"Megan."

373

"Ona nikad nije imala takvu loptu?"

"Mislim da ne. Ali me njezine igračke nikad nisu jako zanimale. Jednom je imala loptu za hopsanje, i ona je bila crvena, ali u drugom tonu. Tamnija."

"Ajah. Znam kako to izgleda. To nije ta. I to nikako nije tvoja tratina?"

"Bogami... mislim, bogami, nije." Kevin je to doživio pomalo kao uvredu. On i tata marljivo su se brinuli o tratini oko kuće. Ona je tamno zelena, pa će takva i ostati, čak i kad padne lišće, bar do sredine listopada. "A osim toga nemamo ni drveni plot." A kad bismo ga i imali, pomislio je, ne bi bio takva podrtina.

Pop je skinuo prst sa sklopke u dršci povećala, položio ga na kvadrat draguljarskoga baršuna, i s brigom koja je graničila s pobožnošću, presavio preko njega krajeve podloge. Vratio ga je na njegovo staro mjesto u ladici i zatvorio je. Pažljivo se zagledao u Kevina. Odložio je lulu, i sad mu dim više nije zaklanjao oči, koje su i dalje gledale oštro, ali više nisu žmirkale. "To što sam mislio reći je to, što misliš, je li moguće da je tako izgledala tvoja kuća prije nego što ste je kupili? Prije deset godina..."

"I prije deset godina ona je bila naša", odgovorio je Kevin, silno zatečen.

"No dobro, dvadeset? Trideset? To što sam mislio reći je to, opažaš li kako tlo leži? Kao da se malo uspinje."

"Naša prednja tratina..." Duboko se zamislio, pa zatresao glavom. "Ne, naša je ravna. A ako nije, onda

374

se samo malo spušta. Možda zato u vlažno proljeće u podrumu zna probiti voda."

"Ajah, ajahh, može biti. A što je sa stražnjom tratinom?"

"Tamo je pločnik", odgovorio je Kevin. "A sa strane..." Riječ mu se prekinula. "Pokušavate otkriti snima li to moja kamera slike iz prošlosti!" rekao je i tad se po prvi put i stvarno, aktivno uplašio. Protrljao je jezikom nepce i osjetio nekakav kovinski okus.

"Samo pitam." Pop je zagrabljao prstima kraj fotografija, a kad je progovorio, kao da je više govorio sebi nego Kevinu. "Znaš", rekao je, "s vremena na vrijeme u dvije spravice, koje isuviše uzimamo zdravo za gotovo, kao da se događaju dvije vraški čudne stvari. Ne velim da se one sigurno događaju; ali ako se ne događaju, onda je svijet pun lažaca i prevaranata."

"U koje to dvije spravice?"

"U magnetofonima i polaroidnim kamerama", odgovorio je Pop, i činilo se i dalje da on to govori slikama, ili samome sebi, kao da u toj prašnjavoj prostoriji u dnu Emporiuma Galoriuma, ispunjenoj bubnjanjem satova, uopće i nema Kevina. "Uzmimo magnetofone. Znaš li samo koliko ljudi tvrdi da je njima snimilo glasove pokojnika?"

"Ne", odgovorio je Kevin. Nije baš žarko želio da mu glas bude prigušen, no kad je izišao iz njega, bio je baš takav; činilo se da - tko zna zbog čega - u plućima baš i nema obilje zraka za izgovaranje.

375

"Ni ja", rekao je Pop i prstom promiješao fotografije. Prst mu je bio tupast i čvornat, naizgled sazdan za grube i nespretne pokrete i operacije, za ubadanje ljudi i rušenje vaza postavljenih na rub stola, prst koji bi izazvao krvarenje iz nosa kad bi iz nosnice svog vlasnika pokušao iskopati čednu gvaljicu sasušenih bala. Pa ipak je Kevin promatrao njegove ruke i pomišljao kako u jednom njegovu prstu ima vjerojatno više gracioznosti no u čitavu tijelu njegove sestrice Meg (a možda i njegovu; klan Delevanovih nije bio poznat ni po lakoj ruci ni po laku koraku, što je vjerojatno i bio razlog zbog kojega ga je prizor, kad je njegov otac tako gipko uhvatio majku u padu, toliko zapanjio, i zbog kojeg će mu to možda zauvijek ostati u sjećanju). Prst Popa Merrilla stvarao je dojam kao da će svakoga časa sve te fotografije smesti na pod - slučajno, dakako; jer takav nespretni prst uvijek i ubada i udara i štipa slučajno - ali se to nije dogodilo. Polaroidi su se pod njegovim nemirnim pokretima jedva i promeškoljili.

Nadnaravno, pomislio je Kevin i malo se stresao. Bio je to stvarni drhtaj, što je iznenadilo, zapanjilo pa i pomalo dovelo u nezgodu čak i Popa koji je to opazio.

"Ali postoji način kako to čine", rekao je Pop, i tada, odgovarajući na Kevinovo pitanje: "Tko? Proklet bio ako znam. Mislim da su neki od njih 'parapsihološki istražitelji', ili se bar zovu tako ili tako nekako, ali mislim da se većina od njih samo zeza, onako kako rade na zabavama sa Ouija pločama."

Podigao je oči na Kevina i pogledao ga smrknuto, kao da ga ponovno upoznaje. "Imaš li ti Ouiju, sine?"

376

"Ne."

"Nikad se s tim nisi igrao?"

"Ne." "I nemoj", odgovorio je Pop smrknutije no ikad. "Te

jebade znaju biti opasne."

Kevin se nije usudio reći starom da on nema ni najblažeg pojma što bi mogla biti ta upisana ploča.

"No molim, oni puste magnetofon da snima u sobi u kojoj nema nikoga. To je obično kakva stara kuća, to što sam mislio reći je to, kuća koja ima svoju Povijest, ako je ikako mogu naći. Je li ti jasno, sine, što sam mislio reći kad sam rekao da ima svoju Povijest?"

"Mislim... nešto kao opsjednuta kuća?" pokušao je pogoditi. Otkrio je da se počeo pomalo znojiti, što mu se lani događalo svaki put kad bi gospođa Whittarek najavila popularni kviz iz Algebre I.

"Dobro, i to je dosta. Tim... ljudima... su najdraže kuće s nasilnom poviješću, ali su zadovoljni i s manjim. No, molim, oni donesu spravu i počnu snimati u toj sobi u kojoj nema nikoga. I onda, sljedeći dan - oni to uvijek rade noću, to što sam mislio reći je ovo, takvi nemaju mira ako to ne mogu obaviti noću, dapače, u ponoć, ako je to ikako moguće - onda to oni sljedeći dan reproduciraju."

"U sobi u kojoj nema nikoga?"

"Ponekad", odgovorio je Pop zamišljenim glasom koji je možda prikrivao, a možda i nije, neke dublje osjećaje, "ponekad se pojave glasovi."

377

Kevin se ponovno stresao. Na steli su se ipak pojavili hijeroglifi. Ne baš takvi koje bi čovjek poželio pročitati... da. Ali su bili tu.

"Stvarni glasovi?"

"Obično izmaštani", odgovorio je Pop rezervirano. "Ali u jednom, možda dva navrata, čuo sam to i od ljudi kojima zaista vjerujem da su čuli i stvarne glasove."

"Ali vi sami niste nikada?" "Jednom", odgovorio je Pop kratko, i potom nije

rekao ništa, i to tako dugo da se Kevin počeo pitati što je to skrivio, a onda je dodao: "Bila je to jedna riječ. Jasna kao Sunce. I bila je snimljena u dnevnoj sobi jedne prazne kuće u Bathu. U njoj je 1946. neki čovjek ubio svoju ženu."

"I koja je to bila riječ?" upitao je Kevin znajući da neće dobiti odgovora, baš kao što je znao da nema te sile na svijetu koja bi ga mogla zadržati da to ne upita - i da ta sila sasvim sigurno nije snaga njegove volje.

Ali je Pop odgovorio.

"Lavor."

Kevin je zažmirkao.

"Lavor?"

"Ajah."

"To ne znači ništa."

"Možda i znači", odgovorio je Pop, "ako ne zaboraviš da ju je zaklao i potom joj držao glavu nad lavorom i hvatao krv."

378

"O, Bože!"

"Ajah."

"O, Bože milostivi, zaista?"

Pop se nije potrudio odgovoriti.

"Ali to je mogla biti i podvala?"

Pop je pokazao kamišem na polaroide.

"I ovo?"

"O, Bože milostivi."

"A sad polaroidi", rekao je Pop poput pripovjedača koji žustro prelazi na novo poglavlje romana uz riječi U međuvremenu, na drugom kraju šume. "Vidio sam fotke na kojima su bili i ljudi koji, kako se kunu oni ostali na slici, nisu bili pred kamerom kad je fotka snimana. A postoji i jedna - ta je zbilja glasovita - što ju je snimila neka dama u Engleskoj. A ona je škljocnula fotku lovaca na lisicu koji se na kraju dana vraćaju kući. I vidiš ih, njih možda ukupno dvadeset, kako prelaze preko drvenog mostića. A s obje strane mostića imamo seoski put, okružen drvoredima. Oni naprijed već silaze s mostića. A na desnom kraju fotke, uz cestu stoji dama u dugoj haljini i sa šeširom s koprenom, tako da joj se ne vidi lice, a ima i torbicu prebačenu preko ruke. I mislim, vidi joj se čak i medaljon na grudima, a možda je to i sat.

I mislim, kad je ta dama vidjela što je to snimila, uzrujala se baš opako, i tko da je zbog toga krivi, sine, jer to što sam mislio reći je to, ona je htjela snimiti samo te lovce na lisicu kako se vraćaju kući i nikog

379

drugog, zato što nikog drugog nije ni bilo tamo. Samo što je na slici ipak bilo. A kad se baš dobro zagledaš, čini ti se da se kroz tu damu vidi i drveće."

On sve to izmišlja, futra me glupostima, a kad odem, cerekat će se kao konj, pomislio je Kevin, no ipak je znao da Pop Merrill ne čini ništa ni slično tome.

"Dama koja je to snimila živjela je u jednoj od onih velikih engleskih kuća kakve pokazuju na školskom TV-u, a čuo sam da se glava kuće srušio kao pokošen kad mu je pokazala tu sliku . Što su možda i izmislili. Čak vjerojatno. Zvuči kao izmišljeno, zar ne? Ali sam tu sliku vidio u članku kraj uljanog portreta njegove prababe, i to bi zbilja mogla biti ona. Ali ne mogu biti siguran, zbog te koprene. Ali bi mogla biti."

"To može biti i podvala", rekao je Kevin slabašnim glasom.

"Može biti", odgovorio je Pop ravnodušno. "Ljudima na pamet padaju svakakve gluposti. Uzmimo, recimo, mog nećaka Acea." Nos mu se naprčio. "Četiri se godine znoji u Shawshanku, a za koje babe zdravlje? Htio upasti u Mellow Tigers. Ali je onda počeo praviti gluposti, pa ga je šerif Pangborn prasnuo u ludaču. Tako je to ringovsko meso dobilo baš što je tražilo."

Kevin je pokazao mudrost koja je daleko nadilazila njegove godine, pa nije odgovorio ništa.

"Ali kad se, sine, na fotografijama počnu pojavljivati duhovi - ili, kako ti veliš, ono što ljudi proglašavaju duhovima - te su fotke skoro uvijek polaroidi. I skoro se uvijek čini da se to dogodilo slučajno. A one fotke s letećim tanjurima i čudovištem iz Loch Nessa, one su

380

skoro uvijek od one druge vrste. Kakve nekakav mudrijaš može iz vica skalupiti u tamnoj komori."

Uputio je Kevinu i treći mig, koji je trebao izraziti sve one psine (pa ma kakve one bile) što ih je kakav beskrupulozni fotograf mogao stvoriti u dobro opremljenoj tamnoj komori.

Kevin je poželio upitati Popa je li moguće da netko namjesti psinu i s onom pločom, ali je odlučio do daljnjega držati jezik za zubima. Činilo mu se to nadaleko najmudrijim.

"I nisam te tek reda radi upitao jesi li na tim polaroidima opazio nešto poznato."

"Ali kad nisam", odgovorio je Kevin tako gorljivo da je pomislio da će Pop pomisliti da laže, kao što je to uvijek bilo s njegovom majkom kad bi napravio taktičku pogrešku pa pokazao makar i kontroliranu žustrinu.

"Ajah, ajah", odgovorio je Pop, i povjerovao mu tako kapitulantski da je to Kevina skoro rasrdilo.

"Mislim", rekao je Kevin nakon trenutka ispunjena šutnjom i tik-takanjem pedeset tisuća satova, "s tim smo onda gotovi?"

"Možda i ne", odgovorio je Pop. "To što sam mislio reći je to, pala mi je na pamet mala ideja. Mogu s tom kamerom napraviti nekoliko slika?"

"A zašto? Kad su sve iste."

"U tome i jest stvar. Jer nisu."

Kevin je otvorio usta. Pa ih zatvorio.

381

"Čak ću i priložiti za film", rekao je Pop, a kad je na Kevinovu licu ugledao zapanjen izraz, žurno se ogradio: "Nešto malo, mislim."

"Koliko hoćete slika?"

"Mislim, već si napravio... koliko? Dvadeset osam, tako nekako?"

"Da, mislim da da."

"Još trideset", rekao je Pop nakon trenutak razmišljanja.

"Zašto?"

"Neću ti reći. Još ne." Izvukao je tešku kesu, čeličnim lancem privezanu za alku na pojasu. Otvorio ju je, izvadio novčanicu od deset dolara, zastao, pa s očitim oklijevanjem dodao još dvije dolarske. "Mislim da bi to moglo biti pola." Da, doista, pomislio je Kevin.

"Ako te zaista zanima što ta kamera izvodi, onda ćeš, mislim, srediti ostatak?" Popove su oči zasjale na nj poput očiju kakvog starog, radoznalog mačka.

Kevin je shvatio da taj čovjek od njega ne samo što očekuje da kaže da; nego da mu je upravo nezamislivo da bi ovaj mogao reći ne. I Kevin je pomislio: Da velim ne, on to ne bi ni čuo, nego bi rekao: 'Odlično, onda smo se složili', i tako bi se opet našao na pločniku s njegovim novcem u džepu, pa htio ja to ili ne.

A on je još imao novac što ga je dobio za rođendan.

Pa ipak, bio je tu i taj studeni vjetar o kojem je trebalo razmisliti. Taj vjetar za koji se činilo da piri iznutra, ne s površine nego baš iz tih fotografija

382

usprkos njihovoj ravnoj, varljivo sjajnoj površini. Osjećao je taj vjetar što je dolazio ispod površine unatoč njihovim nijemim izjavama koje su pod zakletvom tvrdile: Mi smo samo polaroidi, i zbog nekog nama nepoznatog ili neshvatljivog razloga, mi pokazujemo samo nedramatična površinu stvari. Eto, to je bio taj vjetar. No što s tim vjetrom?

Kevin se nećkao još trenutak, no onda su ga odmjerile, bistre oči iza naočala bez okvira. Neću te pitati jesi li čovjek ili miš, rekle su oči Popa Merrilla. Petnaest ti je godina, i to što sam mislio reći je to, s petnaest još nisi muškarac, ne još sasvim, ali si prokleto prestar da budeš miš, i to znamo obojica. A osim toga, ti nisi od Nekuda, nego si iz grada, baš kao i ja.

"Naravno", odgovorio je Kevin glasom laganim od šupljosti. Što nije moglo prevariti ni njega ni starog. "Film bih, mislim, mogao nabaviti večeras, i onda sutra, poslije škole, donijeti slike."

"A-a", rekao je Pop.

"Sutra ne radite?"

"A-a", odgovorio je Pop, i zato što je bio iz grada, Kevin je strpljivo pričekao. "Ti si mislio svih tih trideset slika snimiti odjednom?"

"Valjda."

"Ja to nisam tako mislio", rekao je Pop. "Nije važno gdje ćeš ih snimiti, ali je važno kad ćeš to učiniti. Evo. Daj mi da izračunam."

383

Pop je izračunao, a potom čak i ispisao slijed termina, koji je Kevin stavio u džep.

"Tako!" rekao je Pop i žustro protrljao ruke, pa proizveo suhi zvuk kao da se trljaju dva komadića istrošenog smirkovog papira. "Vidimo se za... o, recimo tri dana?"

"Pa... mislim, dobro."

"Kladim se da bi ti bilo draže da pričekamo do ponedjeljka poslije škole", rekao je Pop. Upustio je Kevinu i četvrti mig, polagan i prefrigan i krajnje ponižavajući. "Da te prijatelji ne vide da dolaziš ovamo, da te ne uzmu na zub, to što sam mislio reći je to."

Kevin je pocrvenio i oborio oči na radni stol, pa počeo skupljati polaroide kako bi nečim zaposlio ruke. Kad bi mu bilo neugodno, a ruke bi mu bile slobodne, odmah bi počeo pucketati zglobovima.

"Ja..." započeo je nekakav apsurdni prosvijed, neuvjerljiv za obojicu, pa stao, pa se zapiljio u jednu od fotki.

"Što?" upitao je Pop. I sad mu je, po prvi put otkako mu je Kevin pristupio, glas zazvučao sasvim ljudski, ali je Kevin jedva čuo i riječ, nekmoli pak ton lagane zbunjenosti. "Izgledaš mi, dječače, kao da si sada ti ugledao utvaru."

"Ne", odgovorio je Kevin. "Ne utvaru. Ali sada shvaćam tko je snimio tu sliku. Tko ju je zapravo snimio."

"Slave ti Božje, o čemu to govoriš?"

384

Kevin je pokazao na sjenu. On, njegov otac, njegova mati, Meg, a očito i sam gospodin Merrill, vidjeli su u njoj samo sjenu stabla kojeg nije bilo u kadru. Ali to nije bilo stablo. Kevin je to sada opazio, a što jednom opaziš, to više ne možeš prestati opažati.

Bili su to novi hijeroglifi na steli.

"Ne znam na što to ciljaš", rekao je Pop. Ali je Kevin znao da stari zna da cilja na nešto, i zato mu glas i jest zvučao tako nervozno.

"Pogledajte prvo sjenu tog pseta", rekao je Kevin. "A zatim ponovno pogledajte ovu ovdje." Pokucao je po lijevoj strani fotografije. "Na toj se slici Sunce ili diže ili spušta. Zbog toga su sve sjene duge, i teško je reći što ih baca. Ali kad sam je pogledao, ovaj čas, nešto mi je škljocnulo u glavi."

"Što ti je to škljocnulo u glavi, sine?" Pop je ispružio ruku prema ladici, vjerojatno u nakani da ponovno izvadi povećalo s ugrađenom žaruljicom... pa zastao. Najednom mu to više nije trebalo. Jer je najednom i njemu škljocnulo u glavi.

"To je nečija sjena, zar ne?" rekao je Pop. "Neka me vrag nosi ravno u pakao ako to nije sjena nekog čovjeka."

"Ili žene. To se ne zna. To su noge, u to sam siguran, no to može biti i žena u hlačama. Ili čak i dijete. Kad su sjene tako duge..."

"Ajah, to se ne zna." A Kevin je rekao:

"To je sjena onoga tko je to snimio, zar ne?"

385

"Ajah."

"Ali to nisam ja", rekao je Kevin. "Slika je izišla iz moje kamere - sve su one iz nje izišle - ali ja ih nisam snimio. Ali tko onda jest, gospodine Merrill? Tko je to učinio?"

"Zovi me Pop", rekao je stari odsutno, zagledan u sjenu na slici, i Kevin je osjetio kako mu se prsa nadimaju od ponosa, baš u trenutku kad je onih nekoliko ura, još sposobnih da idu malo brže, počelo javljati ostalima da je, bez obzira koliko umorne bile, vrijeme da označe početak nove polovice sata.

386

Glava treća

Kad je Kevin, u ponedjeljak poslije škole, ponovno došao u Emporium Galorium, lišće je već počelo mijenjati boju. On je već skoro dva tjedna imao petnaest godina, i ta se novost već počela trošiti.

Što se za novost teksta na steli, novost nadnaravnog, nipošto nije moglo reći, no to se nije moglo brojati pod blagoslov. Dovršio je snimanje fotografija prema rasporedu što mu ga je dao Pop, i u trenutku kad je to bilo gotovo, shvatio je već sasvim jasno - ili bar dovoljno jasno - zašto je Pop želio da ih snima u razmacima: prvih deset u puni sat, nakon čega je trebalo pustiti kameru da se malo odmori, pa onda sljedećih deset u razmacima od po dva sata, pa treće u trosatnim intervalima. Zadnjih je nekoliko snimio taj dan u školi. A shvatio je i još nešto, nešto što ni on ni Pop isprva nisu ni mogli vidjeti - jer se to nije moglo jasno vidjeti sve do završne tri slike. A one su ga prestrašile tako grdno da je odlučio, još prije nego je odnio slike u Emporium Galorium, da se otarasi Suna 660. Ne da ga zamijeni; to je bilo zadnje što bi poželio, jer bi to značilo da bi mu se aparat istrgao iz ruku a time i iz vlasti. A to ne bi mogao podnijeti.

On je moj, pomislio je tada, i ta mu se misao stalno vraćala, ali ta misao nije bila prava. Da je bila - da je Sun samo pravio slike crnoga mješanca kraj bijeloga drvenog plota samo kad bi on, Kevin, pritisnuo otponac - to bi bilo jedno. Ali to nije bilo tako. Bez obzira kakva

387

se to gnusna magija krila u Sunu, Kevin nije bio njezin jedini začetnik. I njegov je otac snimio istu (dobro, skoro istu) sliku, baš kao i Pop Merrill, baš kao i Meg kad joj je Kevin dopustio da snimi nekoliko slika prema Popovu brižno usklađenu rasporedu.

"Jesi li ih numerirao, kako sam ti rekao?" upitao je Pop kad mu ih je Kevin predao.

"Da, od jedan do pedeset osam", odgovorio je Kevin. Propustio je snop fotografija preko palca i pokazao Popu sitne zaokružene brojeve u donjem lijevom kutu. "Ali ne znam je li to uopće važno. Jer sam se odlučio otarasiti aparata."

"Otarasiti ga se? Ti to ne misliš ozbiljno."

"Ne. Zapravo ne. Mislim ga smrviti maljem." Pop ga je pogledao lukavim, sitnim očicama.

"Tako?"

"Da", odgovorio je Kevin i nesalomljivo se suočio s njegovim lukavim pogledom. "Prošli bih se tjedan tako nečemu nasmijao, ali mi sad više nije do smijeha. Jer mislim da je ta stvarca opasna."

"Mislim, možda si u pravu, i mislim da bi na nju, ako to želiš, mogao zavezati patronu dinamita i rasuti je u tri materine. Aparat je tvoj, ali to što sam mislio reći je to, zašto ne pričekati još malo? Jer bih s tim slikama rado još nešto učinio. Možda bi te zanimalo."

"Što to?"

"Radije ne bih o tome", odgovorio je Pop, "za slučaj da ne uspije. Ali bismo do kraja tjedna možda mogli

388

dobiti nešto što bi ti pomoglo kod odluke, pa sad ovako ili onako."

"Ja sam već odlučio", rekao je Kevin i kucnuo o nešto što se pokazalo na dvije posljednje fotografije.

"Što je to?" upitao je Pop. "Pogledao sam to povećalom, i sve nekako osjećam da bih to morao - to što sam mislio reći je to, to je nešto kao ime koje ti je na vrhu jezika - pa ipak baš ne znam."

"Mislim da bih još mogao pričekati do petka", rekao je Kevin, odlučivši ne odgovoriti na starčevo pitanje. "Ali zaista ne bih želio još dugo odlagati."

"Bojiš se?"

"Da", odgovorio je Kevin jednostavno. "Bojim se."

"Rekao si svojima?"

"Ne baš sve, to ne."

"Pa mislim, možda poželiš. To što sam mislio reći je to, možda ipak poželiš kazati ocu. Imaš još vremena o tome razmisliti, dok se ja pobrinem za ono za što se mislim pobrinuti."

"Bez obzira što to naumili, kad dođe petak, stavit ću to pod tatin malj", odgovorio je Kevin. "Ja zapravo više i ne želim imati kameru. Niti polaroid niti nijednu drugu."

"I gdje je sad?"

"U ladici mog ormara. I tamo će i ostati."

"Svrati u petak do mene", rekao je Pop. "I ponesi aparat. Pa ćemo onda razmotriti tu moju idejicu, i tada, ako budeš želio razbiti tu prokletinju, sam ću ti dati

389

malj. Bez naplate. Dobiješ čak i panj, onaj vani, da ga staviš na nj."

"Dogovoreno", odgovorio je Kevin i nasmiješio se.

"Ali što si zapravo rekao svojima o svemu tome?"

"Da se još premišljam. Nisam ih želio opterećivati. Napose ne mamu." Kevin ga je pogledao radoznalo. "Zašto ste rekli da bih možda želio reći tati?"

"Ako razbiješ tu kameru, otac bi se mogao naljutiti", rekao je Pop. "Što i nije tako strašno, ali bi mogao pomisliti i da si malo lud. Stara djevica, koja vrišti i zove policiju i drž'te lopova, samo zato što je negdje zaškripala daska, to što sam mislio reći je to."

Kevin je malo pocrvenio, jer se sjetio kako se otac naljutio kad se pojavila ideja da je tu riječ o nečem nadnaravnom, a onda uzdahnuo. Nije o tome uopće razmišljao u tom svjetlu, ali sada, kad je to učinio, pomislio je da je Pop vjerojatno u pravu. Nije mu se dopadala misao da se otac na nj ljuti, ali se to dalo preživjeti. Ali pomisao da bi ga otac mogao smatrati kukavicom ili ludim ili čak oboje... to je bio sasvim drugi par rukava.

Pop ga je gledao pronicljivo, i čitao sve te misli, dok su prelazile Kevinovim licem, onako kako se čitaju naslovi na prvoj stranici tabloida.

"Što misliš, bismo li se svi troje mogli sastati tu negdje u petak, oko četiri popodne?"

"Neće ići", odgovorio je Kevin. "On radi u Portlandu. Još nikad nije došao kući prije šest."

390

"Ako hoćeš, mogu ga nazvati", rekao je Pop. "Ako ga nazovem, doći će."

Kevin se zapiljio u nj razrogačenim očima.

Pop se tanjušno nasmiješio.

"O, mi se poznajemo", rekao je. "Znamo se od vječnosti. Nije mu do toga da se to zna, baš kao ni tebi, i ja to mogu razumjeti, ali to što sam mislio reći je to da se mi znamo. Ja se znam s mnogim ljudima u gradu. Jako bi se iznenadio, sine."

"Kako?"

"Jednom sam mu zgodom napravio uslugu", rekao je Pop. Upalio je šibicu noktom, i navukao na oči koprenu od tolikoga dima, da je bilo nemoguće odrediti da li ga sve to zabavlja, ili se u njima čitaju osjećaji ili čak prezir.

"Kakvu uslugu?"

"To je", odgovorio je Pop, "između mene i njega. Baš kao što je i ova priča" - pokazao je na hrpu fotografija - "samo između tebe i mene. Jer to što sam mislio reći je to."

"Mislim... ovaj... dobro. Smijem li mu išta reći?"

"Ni slučajno!" rekao je Pop svojim cvrkutavim glasom. "Sve to prepusti meni." I u jednom trenutku, usprkos zaklonjenosti duhanskim dimom, u očima se Popa Merrilla pojavilo nešto što Kevinu Delevanu nije bilo drago vidjeti. I onda je izišao, jadni zbunjeni dečko, koji je sigurno želio tek jedno: da se sve to što prije svrši.

391

* * * Kad je Kevin otišao, Pop je još skoro pet minuta

ostao sjediti nijem i nepomičan. Dopustio je luli da mu se udalji iz usta pa kraj snopa fotografija zabubnjao prstima, koji su bili znalački i nadareni koliko i prsti koncertnoga guslača, no zakrabuljeni u opremu koja bi više pristajala kopaču kanala ili ljevaču betona. Kad se dim razišao, oči su mu jasno iskočile, hladne poput leda u prosinačkoj lokvi.

Najednom je stavio lulu na njezin stalak i nazvao trgovinu foto i video opreme u Lewistonu. I postavio im dva pitanja. Odgovor je na oba bio potvrdan. Pop je spustio slušalicu i vratio se bubnjanju prstima po stolu kraj polaroida. Ono što je nakanio nije baš bilo pošteno prema dječaku, ali je taj dječak razotkrio ugao nečega što on ne samo da nije razumio, nego nije ni želio razumjeti.

Bilo to pošteno ili ne, Pop nije namjeravao dopustiti dječaku da učini s aparatom što je naumio. Još nije bio odlučio ni što sam kani učiniti, ne još sasvim, ali je bilo mudro pripremiti se.

To je uvijek bilo mudro.

Sjedio je tako i bubnjao prstima i razmišljao što je to dječak vidio. Očito je mislio da bi to Pop trebao znati - ili morao znati - ali Pop nije znao odakle da krene. Možda mu to dječak kaže u petak. Ili ne. Ali ako to ne učini dječak, onda će to zacijelo učiniti otac, kojemu je Pop jednom zgodom posudio četiri stotine dolara da plati bejzbolsku okladu. Točnije, ako to bude mogao. Čak ni najbolji očevi ne znaju više sve o svojim

392

sinovima kad ti sinovi navrše petnaestu, ali je Pop pomislio da je Kevin za svojih petnaest godina još jako mlad, i da njegov tata još zna većinu toga o njemu... ili da to bar može otkriti.

Nasmiješio se i zabubnjao prstima i tad su sve ure, kad je nastupio peti sat, krenule u umorni juriš.

393

Glava četvrta

Pop Merrill je u petak, u dva popodne, okrenuo natpis na vratima iz OTVORENO u ZATVORENO, kliznuo za volan svog Chevroleta 1959-, kojeg su godinama savršeno održavali u Sonny's Texacou uz apsolutno nikakav trošak (što je bio otpadni produkt još jednog malog zajma, a Sonny Jackett još jedan momak iz grada koji bi radije pristao da mu na tabane pritisnu vruće ugljevlje nego što bi priznao da Popa Merrilla ne samo dobro poznaje, nego je i njegov veliki dužnik, jer ga je ovaj '69- izvukao iz velikoga škripca u New Hempshireu), pa se odvezao do Lewistona, grada koji je doista mrzio zato što mu se činilo da u čitavom tom gradu postoje samo dvije (hajde, tri) nejednosmjerne ulice. Stigao je kako je uvijek stizao kad su mu mogli pomoći samo Lewiston i Lewistonci: nije se odvezao u njega nego negdje u njegovu blizinu, pa se polako u spiralitim zagovnanim jednosmjernim ulicama spustio prema centru, sve dok se nije primakao toliko da je dalje mogao i pješice, taj visok i tanak muškarac ćelave glave, s naočalama bez okvira, u čistim kaki-hlačama s naborom i suvratcima, i plavom radničkom košuljom zakopčanom do ovratnika.

U izlogu "Kamera i videa Twin City" bio je pano s karikaturom čovjeka koji je očito bojevao i boj gubio s golemim klupkom filmske vrpce. Čovac samo što nije puštao paru. Riječi ispod i iznad slike glasile su ovako:

DODIJALO VAM VIŠE HRVATI S TIM?

394

PREBACUJEMO VAŠE 8 mm FILMOVE

(I DIJAPOZITIVE!) NA VIDEO-TRAKU!

Još jedna prokleta igračka, pomislio je Pop, otvorio vrata i ušao. Svijet bi umro bez toga.

Ali on je bio jedan od onih ljudi - bez kojih bi svijet umro - kojemu nikad nije bilo ispod časti poslužiti se nečim što je kudio, ako se to nešto pokaže korisnim. Kratko je porazgovarao s prodavačem. Prodavač je doveo vlasnika. Znali su se već mnogo godina (vjerojatno sve otkako je Homer plovio morem crnim kao vino, što bi rekli ljudi od duha). Vlasnik je pozvao Popa u stražnju sobu, gdje su zajedno malo gucnuli.

"Ta je hrpa fotki čudna kao sam vrag", rekao je vlasnik.

"Ajah."

"Na video-traci su još čudnije."

"Mogu se kladiti."

"I to je sve što imaš reći?"

"Ajah."

"Onda se jebi", odgovorio je vlasnik, pa su se obojica zahihotala staračkim hihotom. Iza pulta, prodavač se trznuo.

Pop je otišao dvadesetak minuta potom s dva artikla pod mišicom: video-kazetom i novim novcijatim Polaroidovim Sunom 660, još neraspakiranim.

* * *

395

Kad se vratio u radionicu, nazvao je Kevinov kućni broj. Nije se iznenadio kad mu se javio John Delevan.

"Ako mi misliš isprejebati maloga, ja ću te ubiti, stara gujo", rekao je John Delevan bez ikakave najave, a Pop je iz daljine čuo dječakov ranjeni krik: "Ta-ta!"

Popove su se usne razvukle i obnažile zube - krive, izjedene, žute od lule, no njegove vlastite, ćelavog ti Krista - i da ga je Kevin vidio u tom trenutku, možda se više ne bi pitao nije li Pop Merrill nešto više od Castle Rock verzije Dobrog Starog Mudraca Šašavanije: postao bi siguran u to.

"No daj, John", rekao je Pop. "Htio sam malome pomoći oko te kamere. To je doboga sve što sam htio učiniti." Zastao je. "Baš kao što sam i tebi jednom pomogao kad si postao malo preponosan na Seventy-Sixere."

Na John Delevanovu kraju žice zavladala je gromoglasna tišina, što je značilo da bi na tu temu znao reći koješta, ali u sobi ima i bosih, pa mu je to gore nego krpa u ustima.

"Mislim, tvoj mali o tome ne zna ništa", rekao je Pop, a gnusni mu se cer razvukao u tik-takavim sjenama Emporiuma Galoriuma, gdje su prevladavali smradovi starih časopisa i mišje kakice. "Rekao sam mu da to nisu njegova posla, baš kao što sam mu rekao da ovo jest. Ja ti tu okladu ne bi ni spominjao da sam te znao kako drukčije postaviti na tvoje mjesto, to što sam mislio reći je to. I moraš vidjeti što imam, John, jer ako ne vidiš, nikad nećeš shvatiti zašto mali želi razbiti aparat koji si mu kupio..."

396

"Razbiti!"

"... i zašto ja mislim da je to vraški dobra zamisao. I sad, misliš li ti doći s njim, ili ne?"

"Ali ja nisam u Portlandu, vrag neka te nosi!"

"Ne obaziri se na ono ZATVORENO na vratima", rekao je Pop smirenim tonom čovjeka koji je kroz duge godine navikao da sve uvijek bude po njegovu, pa sad očekuje da će se to i nastaviti kroz još mnoge. "Samo pokucaj."

"Koji li je samo vrag malog uputio na tebe, Merrille?"

"To ga nisam pitao", odgovorio je istim onim razdražujućim tonom, pa spustio slušalicu. Pa praznoj trgovini: "Znam samo da je došao. Baš kako to uvijek čine."

* * *

Dok je čekao, izvadio je iz kutije Sun 660 što ga je kupio u Lewistonu, pa kutiju zakopao duboko u košaru za smeće kraj radnoga stola. Zamišljeno se zagledao u aparat, pa u nj stavio početni paketić sa četiri slike što ga je dobio s njim. Kad je to bilo gotovo, razmotao je tijelo aparata i oslobodio objektiv. Crveno svjetlo lijevo od bljeskalice kratko se upalilo, a onda je zamucalo zeleno. Popa nije iznenadilo što mu je tijelo najednom ispunila uzbuđena drhtavica. Dobro, pomislio je, i Bog mrzi kukavice, pa pritisnuo otponac. Metež u unutrašnjosti Emporiuma Galioruma na trenutak se okupao u nemilosrdnom i nevjerojatno bijelom svjetlu. Kamera je ispustila svoj ljigavi sitni cvil i ispljunula

397

nešto što je trebalo biti polaroid-fotografija - i bila je, savršeno primjerena, no nekako manjkava; slika sastavljena od površina na kojima je bio oslikan svijet u kakav bi brodovi nedvojbeno odjedrili kad bi, otišavši dovoljno daleko na zapad, stigli na zapjenjeni i čudovištima napučeni kraj svijeta.

Pop ju je promatrao s istim onih hipnotiziranim izrazom što ga je na licu imao i klan Delevanovih dok je čekao da se razvije prva Kevinova slika. Rekao je sebi da to ova kamera neće učiniti, naravno da neće, ali je ipak bio sav napet i napregnut, no bio on stara žilava kost ili ne bio, da je u tom trenutku neka pomaknuta daska zaškripala puzeći na svoje mjesto, on bi skoro sigurno kriknuo.

Ali nijedna daska nije zaškripala, a kad se slika napokon razvila, na njoj se pokazalo baš ono što se i trebalo pokazati: satovi sastavljeni, satovi u komadima, pržilice za kruh, snopovi časopisa uvezani likom, svjetiljke sa sjenilima tako užasnim da su ih iskreno voljeti mogle samo žene iz britanskih viših klasa, police s džepnim izdanjima od po četvrt dolara (šest za baksu) s naslovima poput Kad se spusti mrak, ljubavi i Požar tijela i Mjedena modla i zatim, daleko u pozadini, prašnjavi izlog. Natraške su se mogla pročitati slova EMPOR, no onda je gromadni obris kredenca zagradio ostatak.

Nikakvo glomazno stvorenje s druge strane groba; nikakva lutka u plavom kombinezonu što vitla nožem. Pomislio je kako je hir da snimi tu sliku, tek toliko da provjeri, bio u prvom redu dokaz koliko mu se čitava ta priča zavukla pod kožu.

398

Pop je uzdahnuo i zakopao fotografiju u košaru za smeće. Izvukao je široku ladicu radnoga stola pa izvadio mali čekić. Čvrsto je uhvatio kameru u desnu šaku, pa u kratkom luku zamahnuo čekićem kroz zrak ispunjen tik-takanjem. U to nije uložio veliku snagu. Za to nije ni bilo potrebe. Nitko se više nije gordio zanatskim umijećem. Svi su pričali samo o čudima moderne znanosti, o sintetskim materijalima, novim slitinama, polimerima, Bog bi ga znao o čemu sve ne. Ali nije važno. Iz toga je danas zapravo napravljeno sve, i stoga se i ne treba baš jako truditi da se razbije kamera napravljena od smeća.

Leće su se rasule. Krhotine su plastike poletjele ne sve strane, i to je Popa podsjetilo na nešto drugo. Je li to bilo s lijeve ili desne strane? Namrštio se. S lijeve. Razmislio je. Oni to i tako neće opaziti, a ako i opaze, neće se ni sami više moći sjetiti, i skoro je sigurno da će progutati udicu, ali Pop nije dočekao sjedine oslanjajući se na ono što bi se skoro sigurno moglo dogoditi. Uvijek se mudro pripremiti.

Uvijek je to mudro.

Vratio je čekić, pa zatim malim kistom smeo komadiće stakla i plastike sa stola na pod, pa vratio kist te izvadio fino zašiljenu masnu olovku i skalpel. Nacrtao je po svom sudu najpribližniji oblik komada plastike što se odlomio od Suna Kevina Delevana kad ga je Meg srušila na pod, pa potom skalpelom zarezbario duž crta. Kad se, po svom sudu, zario dovoljno duboko u plastiku, vratio je skalpel u ladicu i srušio polaroid s radnoga stola. Što se dogodilo

399

jednom, moralo bi se ponoviti, napose kad su linije loma već bile izdubljene.

I upalilo je kao podmazano. Pregledao je kameru kojoj je sad ne samo bio razbijen objektiv, nego je izgubila i komadić plastike sa strane, pa kimnuo i spremio je u duboku sjenu pod radni stol. Potom je potražio komadić plastike što se odlomio od kamere, pa ga zakopao u smeće zajedno s kutijom i jedinom slikom što ju je bio snimio.

Sad mu nije preostalo drugo no da čeka na dolazak Delevanovih. Popeo se u izneređeni stančić na katu, u kojem je živio, i sa sobom ponio video-kasetu. Stavio ju je na video-rekorder što ga je bio kupio da gleda jebačke filmove kakvih su danas puni dućani, pa sjeo da pročita novine. Otkrio je da se u Pakistanu srušio avion. Sto trideset poginulih. Glupe budale stalno od nečeg pogibaju, pomislio je Pop, no to je sasvim u redu. Što manje krebila na svijetu, utoliko bolje. Potom je okrenuo sportsku stranicu da vidi što su napravili Red Soxi. Još imaju sasvim pristojne izglede da pobijede u Istočnoj ligi.

400

Glava peta

"Što je bilo?" upitao je Kevin dok su se spremali za pokret. Kuća je sad bila samo njihova. Meg je bila na satu baleta, a danas je na gospođi Delevan bio red da s prijateljicama igra bridž. Kući će se vratiti u pet s velikom prepunjenom pizzom i velikim novostima: pričama o tome tko se razvodi ili o tome bar razmišlja.

"Nisu tvoja posla", odgovorio je gospodin Delevan glasom koji je istodobno odavao i ljutnju i smetenost.

Dan je bio prohladan. Gospodin Delevan je tražio svoju laganu vjetrovku. Sad je zastao i okrenuo se i pogledao svog sina, koji je stajao kraj njega, odjeven također u vjetrovku i sa Sunom u ruci.

"U redu", odgovorio je. "Nikad ti još nisam servirao takva sranja, i mislim da ni sada ne bih trebao. Znaš što mislim."

"Da", odgovorio je Kevin, i pomislio: znam sasvim točno o čemu govorim, i to što sam mislio reći je to.

"Tvoja mati o tome ne zna ništa."

"Neću joj ni reći."

"Nemoj tako", rekao mu je otac oštro. "Kreneš li tim putem, daleko će te odvesti."

"Ali ti si rekao da joj nikad...."

401

"Ne, nikad joj nisam rekao", odgovorio je otac, pa napokon pronašao vjetrovku i, skupivši ramena, uvukao se u nju. "Nikad me nije pitala, pa joj nikad nisam ni rekao. I ako tebe nikada ne upita, nikad joj ni ne trebaš reći. Ali tebi to izgleda kao usrano cjepidlačenje?"

"Aha", odgovorio je Kevin. "Da velim istinu, zbilja da."

"No dobro", odgovorio je gospodin Delevan. "No dobro... no mi to odrasli tako radimo. Ako se ikad pokrene ta tema, onda joj ti - onda joj mi - moramo sve ispričati. Ako ne, ne moramo. Tako mi to radimo u svijetu odraslih. Izgleda malo zajebano, i gdjekad to, mislim, doista i jest, ali mi to tako radimo. Možeš li i ti tako?"

"Da. Mislim da mogu."

"Odlično. Onda idemo."

Krenuli su prilaznom stazom rame uz rame i potegli zatvarače na vjetrovkama. Vjetar se poigravao kosom na sljepoočicama Johna Delevana, i sad je Kevin po prvi put opazio - i to s nelagodnom iznenadenošću - da mu je otac tu počeo sijediti.

"Ali to i tako nije bogzna što", rekao je gospodin Delevan. Činilo se skoro kao da to govori sebi u bradu. "Kao što nikad ni nije s Popom Merrillom. Jer on nije bogznakakav tip čovjeka, to što sam mislio reći je to."

Kevin je kimnuo glavom.

"On je poprilično imućan, znaš, ali nije to zbog te kramarnice. On je Castle Rock verzija Shylocka."

402

"Koga?"

"Nije važno. Tu ćeš dramu i tako pročitati prije ili kasnije, ako školstvo nije otišlo sasvim dovraga. On posuđuje novac uz kamate više od zakonom dopuštenih."

"Pa zašto onda ljudi posuđuju?" upitao je Kevin dok su išli prema gradu, pod krošnjama s kojih je polako sipilo crveno i purpurno i zlatno lišće.

"Zato što", rekao je gospodin Delevan kiselo, "ne mogu posuditi nigdje drugdje."

"Misliš da nemaju kredita?"

"Tako nešto."

"Ali mi... ti..." "Da. Danas nam ide sasvim dobro. Ali nam tako nije

bilo uvijek. Kad smo se tvoja mati i ja uzeli, išlo nam je sve prije nego dobro."

Ponovno je ušutio na neko vrijeme, i Kevin ga nije prekinuo.

"A mislim, bio jednom jedan koji se jedne godine počeo silno gorditi Celticsom", rekao je otac. Pogled mu se spustio na stopala, kao da igra dječju igru: ako nagaziš na pukotinu, umrijet će ti mati. "I trebali su zaigrati u play-offu protiv Seventy-Sixera iz Philadelphije. Oni su - Celtics - bili favoriti, ali su to bili manje no obično. A ja sam predosjećao da će ih Seventy-Sixeri tući, da je to njihova godina."

Hitro je pogledao sina, skoro kradomično zirnuo na nj, onako kao što čini kradljivac u samoposluživanju

403

prije nego uzme mali no ipak relativno vrijedan artikal i strpa ga pod kaput, pa se ponovno koncentrirao na pukotine u pločniku. Sad su koračali niz Castle Hill, prema jedinom semaforu u gradu, onom na križanju Lower Main Streeta i Watermill Lanea. Iza toga križanja, most što su ga mještani zvali Limenim prelazio je preko potoka Castle. Njegova je konstrukcija sjekla tamnomodro jesensko nebo u skoro uredne geometrijske likove.

"Valjda je to bio baš onaj osjećaj, ta neka sasvim posebna uvjerenost, koja znade zaraziti uboge ljude i koji onda izgube sve što imaju na banci, i kuće, i automobile, sve do gaća s guzice, dok stoje tako u igračnicama ili u stražnjoj sobi igraju poker. Osjećaj da ti je sam Bog poslao brzojav. Mene je on obuzeo samo jednom, i hvalim Boga što je tako.

U to sam se doba znao ponekad s nekim prijateljski okladiti tko će u ragbiju pobijediti na svjetskom prvenstvu; pet je dolara, mislim, bio plafon, a obično i nešto mnogo manje, nešto sasvim simbolično, recimo četvrt dolara ili kutija cigareta."

Sad je na Kevinu bio red da pogleda kao da kani zdipiti nešto u samoposluživanju, samo što mu je gospodin Delevan uhvatio pogled, bez obzira na zurenje u pukotine na pločniku.

"Da, tad sam još i pušio. A danas niti pušim niti se kladim. Nakon posljednjega klađenja više nikada. Taj me posljednji put i izliječio.

U to doba tvoja mama i ja bili smo tek dvije godine u braku. Ti se onda još nisi ni rodio. Ja sam onda radio kao pomoćnik geometra, i kući sam donosio jedva sto i

404

šesnaest dolara tjedno. Toliko bi mi, naime, ostajalo čistoga, kad bi mi država napokon plaći dala mira.

Taj momak koji se toliko pravio važan zbog Celticsa, bio je jedan od inženjera. Čak je i na posao dolazio u njihovoj zelenoj toploj vindjakni, onoj, znaš, što na leđima ima irsku djetelinu. Tjedan dana prije play-offa, počeo je pričati kako bi volio naći nekoga tako i smionog i glupog da se okladi na Seventy-Sixere, zato što ima četiri stotine dolara koji jedva čekaju da uhvate nekakvu dividendu.

A onaj je glas u meni postajao sve glasniji i glasniji, i dan prije početka prvenstva, prišao sam mu u pauzi za ručak. Činilo mi se da će mi srce razderati grudi i iskočiti, tako sam se bio uplašio."

"Zato što nisi imao četiri stotine dolara", rekao je Kevin. "Onaj drugi je imao, ali ti nisi." Sad je u oca gledao sasvim otvoreno. Po prvi put otkako je prvi put svratio do Popa Merrilla, kamera je bila sasvim zaboravljena. Čuđenje zbog onog što njegov Sun 660 izvodi sasvim se izgubilo - bar privremeno - u tom novijem i jarkijem čuđenju: kao mladić njegov je otac napravio nešto spektakularno glupo, baš onako kako su to činili i drugi ljudi, baš onako kako bi to i on sam mogao učiniti jednoga dana, kad stane na vlastite noge i kad u blizini ne bude nijednog odraslog člana plemena Razložnih da ga zaštiti od nekakvog užasnog poriva, nekakvog zlo nadošlog impulsa. I njegov je otac, po svemu sudeći, kraće vrijeme bio pripadnik plemena Instinktivaca. U to je bilo teško vjerovati, no nije li ovo dokaz?

"Tako je."

405

"Ali si se ipak okladio."

"Ne baš tako jednostavno", odgovorio je otac. "Rekao sam mu kako mislim da će prvenstvo osvojiti Seventy-Sixeri, ali da je za čovjeka, koji je samo pomoćnik geometra, četristo dolara prevelik ulog."

"Ali nikad nisi istupio i otvoreno mu rekao da nemaš taj novac."

"Bojim se, Kevine, da sam otišao čak i malo dalje od toga. Dao sam mu naslutiti da ga imam. Rekao sam mu da ne mogu sebi priuštiti da izgubim četiri stotine dolara, i to je bilo u najmanju ruku malo podmuklo. Rekao sam mu da ne mogu riskirati toliki novac kladeći se na ravne uloge - i dalje, vidiš, nisam lagao, nego sam se samo otklizio do samog ruba laži. Shvaćaš li to?"

"Da."

"I ne znam što bi se ustvari dogodilo - možda baš ništa - da predradnik baš tada nije zazvonio da se vratimo na posao. Ali je zazvonio, i inženjer je digao ruke i rekao: 'Dat ću ti dva naprema jedan, sinko, ako to želiš. Meni to ne znači ništa. Tvojih će četiri stotine dolara i tako završiti u mom džepu.' I prije nego što sam i shvatio što se zbiva, već smo se rukovali i presjekli pred pola tuceta ljudi, i tako sam zajahao toga konja, pa kud me odvede. A kad sam se te večeri vraćao kući, mislio sam na tvoju majku, i što bi ona rekla da zna, i onda sam na okuci zaustavio stari Ford što sam ga tada vozio i povratio kroz vrata."

Niz Harrington Street polako su dolazila policijska kola. Norris Ridgewick je vozio a Andy Clutterbuck

406

držao sačmaricu. Kad je automobil skretao lijevo u Main Street, Clut je podigao ruku. John i Kevin Delevan podigli su ruke na otpozdrav, a oko njih je mirno drijemala jesen, kao da John Delevan nije nikad sjedio u otvorenim vratima svog starog Forda i povraćao u cestovnu prašinu među vlastitim nogama.

Prešli su Main Street. "Mislim... ipak bi se moglo reći da to nije bio sasvim

beznadno bačen novac. Sixeri su vodili sve do zadnjih nekoliko sekundi sedme runde, a onda je jedan od tih irskih kopilana - ne sjećam se više koji - oteo loptu Hal Greeru i s njom otrčao do rupe i tako odoše četiri stotine dolara koje nisam imao. Kad sam sutradan plaćao tom prokletom inženjeru, on mi je rekao kako je 'pri kraju bio malo nervozan'. I to je bilo sve. A meni je došlo da mu palcima iskopam oči."

"Platio si mu već sutradan? Kako ti je to uspjelo?"

"Rekao sam ti, bilo je to kao groznica. Ali kad smo jednom presjekli okladu, groznice je najednom nestalo. Nadao sam se ko sam vrag da ću tu okladu dobiti, ali sam znao da moram računati kao da ću ju izgubiti. Jer tu je u igri bilo mnogo više od četiri stotine dolara. Tu je riječ bila i o mom poslu, naravno, i o tome što bi se sve dogodilo da nisam isplatio momka s kojim sam se kladio. On je, naposljetku, bio inženjer i, tehnički gledano, moj šef. A taj je momak bio takav kujin sin da bi mi, da mu nisam isplatio okladu, dao nogom u guzicu da bi se sve prašilo. To sigurno ne bi glasilo tako, ali bi mi sigurno našao nešto, i to nešto što bi mi u dosje ušlo velikim crvenim slovima.

Ali ni to nije bilo ono najgore. Ne, ni slučajno."

407

"Nego što?"

"Tvoja majka. Naš brak. Kad si mlad i nemaš ni kahlicu da se popišaš ni prozor da je istreseš, na redu su stalna bračna trvenja. I nije važno koliko se volite, brak je kao pretovarena mula i ti jako dobro znaš da ona može pasti na koljena ili se čak i prekobicnuti preko glave - samo ako se sve krive stvari dogode u krivo vrijeme. Nisam baš siguran da bi se od mene razvela samo zato što sam se okladio u četiri stotine dolara, ali sam sretan što to nikad nisam morao provjeriti. I tako, kad je prošla groznica, shvatio sam da je to za mene možda bila oklada i u malo više od četiri stotine dolara. Da sam se možda okladio u čitavu svoju vražju budućnost."

Već su se bili približili Emporiumu Galoriumu. Na rubu travnatog javnog gradskog zemljišta stajala je klupa, i gospodin Delevan je pokazao Kevinu da sjedne.

"Neću biti dug", rekao je i nasmijao se. Bio je to zvuk čandrljav i skučen, kao kad neiskusni vozač petlja oko mje njača. "Bolno bi mi bilo sve to rastezati, čak i nakon svih tih godina."

I tako su sjeli na klupu, i onda je gospodin Delevan, dok su gledali preko travnatog gradskog parka s glazbenim paviljonom u sredini, dovršio priču o tome kako je upoznao Popa Merrilla.

"Otišao sam do njega još iste one večeri kad sam se okladio", rekao je otac. "Mami sam rekao da idem po cigarete. Pošao sam kad se već smračilo, tako da me nitko ne vidi. Nitko iz grada, mislim. Onda bi shvatili da sam se u nešto uvalio, a to sam želio izbjeći. Ušao sam, a Pop mi je rekao: 'Što čovjek sa stalnim poslom, poput

408

vas, gospodine John Delevan, radi na ovakvu mjestu?' a ja sam mu ispričao što sam učinio, a on mi je rekao: 'Okladili ste se, i već ste se duševno pripremili da ste izgubili okladu.' 'Ako je izgubim', odgovorio sam ja, 'želio bih biti siguran da sam izgubio samo nju i ništa više.'

On se na to nasmijao. Ja cijenim razborite ljude', rekao je, 'i mislim da vam mogu vjerovati. Ako Celtics izgubi, možete doći do mene. Pobrinut ću se za vas. Izgledate mi pošteno.'"

"I to je bilo sve?" upitao je Kevin. U osmom razredu, na matematici, imali su i nastavnu jedinicu o zajmovima, i on se još sjećao većine gradiva. "I nije tražio nikakvo, ovaj, jamstvo?"

"Ljudi koji dolaze Popu nemaju nikakvog jamstva", odgovorio je otac. "On nije lihvarski gulikoža kakve si vidio na filmu; ako ne platiš, on ti neće slomiti nogu. Ali zna kako treba čovjeka uhvatiti za gušu."

"Kako to?" "Nije važno", odgovorio je John Delevan. "Kad je bila

gotova i ta zadnja runda, otišao sam na kat da velim tvojoj mami da idem po cigarete - opet. Ona je, međutim, već spavala, tako da sam bio pošteđen te laži. Bilo je već kasno, ili bar kasno za Castle Rock, već je bilo skoro jedanaest, ali je kod njega još gorjelo svjetlo. Znao sam da će gorjeti. Dao mi je novac sav u deseticama. Izvadio ih je iz stare limenke Crisca. Sve u deseticama. Toga se sjećam. Bile su zgužvane, no on ih je izravnao. Četrdeset novčanica od po deset dolara, i on ih je brojao kao bankovni blagajnik, a u ustima mu se dimila lula i naočale su mu bile dignute na čelo, i ja

409

sam mu u jednom trenutku poželio izbiti sve zube. Umjesto toga sam mu zahvalio. Ti ne znaš kako je ponekad teško reći hvala. I nadam se da to nikad nećeš ni doznati. On je rekao: Shvatili ste uvjete, nadam se?' i ja sam mu odgovorio da jesam, i onda je on rekao: 'To je dobro. Za vas se ne brinem. To što sam mislio reći je to, izgledate mi pošteno. Samo naprijed, najprije sredite poslove s tim momkom na poslu, a onda sredite poslove sa mnom. I nemojte se više kladiti. Treba vam samo pogledati u lice, i odmah se vidi da niste stvoreni za hazardera.' I tako sam uzeo novac i vratio se kući i stavio ga ispod otirača u starom Chevyju i legao do tvoje majke i čitavu noć nisam sklopio oka jer sam se osjećao zagađeno. A sutradan sam dao desetice inženjeru s kojim sam se okladio, i onda ih je prebrojao i on, i onda ih samo presavio i zataknuo u džep na košulji i zakopčao preklopac kao da mu sav taj novac nije nimalo važniji od računa za benzin što ih na kraju dana mora predati glavnom poduzetniku. A onda me potapšao po ramenu i rekao: Mislim, Johnny, da si pravi. Bolji nego sam mislio. Dobio sam četiri stotke, ali sam izgubio dvadeset s Billom Untermeyerom. On se kladio da ćeš se pojaviti s lovom čim otvoriš oči, a ja sam se kladio da je neću vidjeti do kraja tjedna. A možda i nikada.' 'Ja plaćam svoje dugove', rekao sam mu. 'Samo polako', odgovorio je on i ponovno me potapšao po ramenu, i mislim da mi je tada falilo samo toliko da mu palcima ne istjeram oči."

"Tata, a koliko ti je Pop zaračunao kamata?" Otac ga je oštro pogledao. "Je li ti on dopustio da ga tako zoveš?" "Da, a zašto?"

410

"Onda se pripazi", odgovorio je gospodin Delevan. "On je zmija."

Onda je uzdahnuo, kao da i sebi i sinu priznaje da je zapravo čekao na pitanje, i da to zna.

"Deset posto. Eto, toliki su bili kamati."

"To baš i nije..."

"Kumulativno i tjedno", dodao je gospodin Delevan.

Kevin je na trenutak zanijemio. I potom:

"Ali to je protiv zakona!"

"Ma nemoj mi reć", odgovorio je gospodin Delevan suho. Na sinovu je licu ugledao napeti izraz nevjerice, i to mu je slomilo napeti izraz na vlastitu licu. Nasmijao se i pljesnuo sina po plećima.

"Takav je život, Kev", rekao je. "Ali nas na kraju ipak sve ubije."

"Ali..."

"Ali ništa. Nametnuo mi je silno breme, ali je znao da ću ga platiti. Znao sam da u mlinu u Oxfordu traže ljude za smjenu od tri do jedanaest. Rekao sam ti da sam se već pripremio da izgubim, i zato moj odlazak Popu nije bio jedino što sam učinio. Razgovarao sam s tvojom mamom i rekao da bih mogao neko vrijeme raditi tamo. Na koncu konca, ona je željela novi auto, a možda i da se preselimo u bolji stan, a i da spremimo nešto sitno u banku, čisto za slučaj da zapadnemo u novčane teškoće." Nasmijao se.

"Mislim, ja sam u njih već bio zapao, samo što to ona nije znala, a bio sam spreman skinuti i vraga s

411

neba samo da to nikada ne dozna. Nisam znao hoće li mi to uspjeti, ali sam odlučio pokušati, pa kud puklo. Ona je rekla samo preko mene mrtve. Govorila je kako ću se ubiti, radeći tako šesnaest sati na dan. Govorila je kako su ti mlinovi opasni, kako stalno čita da je netko ostao bez ruke ili noge, ili kako su ga čak samljeli valjci. Rekao sam joj da ništa ne brine, da ću dobiti posao u sortirnici, gdje je plaća najmanja ali se sjedi, i ako zaista ne budem mogao izdržati, da ću dići ruke od svega. Ona je i dalje bila protiv toga. Rekla mi je kako će se sama zaposliti, ali sam je odgovorio. Bilo je to, shvaćaš, zadnje što bih poželio." Kevin je kimnuo glavom.

"Rekao sam joj da će to potrajati šest mjeseci, u najgorem slučaju osam. I tako sam otišao i zaposlio se, ali ne u sortirnici. Dobio sam posao kod samoga mlina, i tako sam ubacivao sirovinu u spravu koja je izgledala kao žmikalica na kakvoj orijaškoj perilici. Bio je to, naravno, vrlo opasan posao; ako bi ti se okliznula noga ili ti odlutale misli - a što je bilo teško spriječiti, jer je posao bio prokleto jednoličan - mogao si ostati bez dijela tijela, a možda i bez čitavog. Jednom sam zgodom vidio kako je jedan zbog tih valjaka ostao bez ruke, i ne bih to želio vidjeti nikada više. Bilo je to kao da je u gumenoj rukavici napunjenoj mesom eksplodirao dinamit."

"O, kvragu", rekao je Kevin. To je rijetko govorio pred ocem, no otac to kao da nije ni opazio.

"No sad, bilo kako bilo, za to sam dobivao dva dolara i osamdeset centi na sat, a nakon dva su mi mjeseca digli na tri i deset", rekao je. "Bio je to pravi pakao. Čitav bih dan radio na cesti, na gradilištu - ali je

412

bar bio tek početak proljeća, i nije bilo vruće - a onda bih jurio u mlin, istjerujući i dušu iz tog Chevyja da ne zakasnim. Iskočio bih iz radnih hlača i uskočio u traperice, navukao majicu i radio na valjcima od tri do jedanaest. Kući bih stigao oko ponoći, a najgore su od svega bile večeri, kad bi tvoja mati bdjela - a to se događalo dva-tri puta tjedno - a ja se morao pretvarati da vrištim od veselja i pucam od snage, a jedva sam se držao na nogama, tako sam bio umoran. Ali da je to ona opazila..."

"Natjerala bi te da prestaneš."

"Da. Bi sigurno. I tako bih glumatao i cvrkutao i pričao joj smiješne zgode iz sortirnice gdje uopće i nisam radio, i ponekad se pitao što bi se dogodilo da se ona jedne večeri odluči odvesti do mene - da mi donese toplu večeru, ili što ja znam. U svemu sam tome imao prilično uspjeha, ali se nešto od toga zacijelo i vidjelo, zato što mi je stalno govorila da sam lud što se dajem ubijati za takvu siću - a to je zaista izgledalo kao hrana za piliće - nakon što bi svoj kljun umočili i država i Pop. Bilo je to taman ono što bi momak koji radi u sortirnici trebao dobiti čistoga. Isplata je bila srijedom popodne, i ja bih se uvijek pobrinuo da svoj ček unovčim u upravi prije nego cure odu kući.

Tvoja mati nikad nije vidjela nijedan.

Prvi sam tjedan Popu platio pedeset dolara - četrdeset su bili kamati, a deset otpis od glavnice, tako da sam ostao još tristodevedeset u dugu. Bio sam kao zombi. Na cesti bih sjeo u auto da ručam, pa pojeo sendvič i odspavao sve dok predradnik ne bi zazvonio

413

onim svojim prokletim zvonom. O, kako sam mrzio to zvono.

I drugi sam mu tjedan dao pedeset dolara - trideset devet su bili kamati, a jedanaest je otpalo na glavnicu - koju sam tako smanjio na tristosedamdeset i devet dolara. Osjećao sam se poput ptice koja hoće pojesti brdo, sve kljucajući mrvu po mrvu.

Treći sam tjedan skoro i sam upao u mlin, i to me toliko prestravilo da sam se na nekoliko minuta razbudio - toliko, zapravo, da mi na um padne jedna ideja, pa je to zapravo bila skrivena sreća. Moram prestati pušiti. Nije mi jasno kako se tome već prije nisam dosjetio. U to je doba kutija cigareta stajala četrdeset centi. A ja sam pušio dvije kutije na dan. To je bilo ukupno pet dolara i šezdeset centi tjedno!

Čik-pauzu smo imali svaka dva sata, i kad sam pogledao u svoju kutiju Tereytona, u njoj je bilo još deset, možda dvanaest komada. Pobrinuo sam se da potraju tjedan i pol dana, i nikad više nisam kupio druge.

Mjesec dana nisam znao hoću li uspjeti. Bilo je dana kad bi u šest zazvonila budilica, i bio bih siguran da neću moći, i da ću morati reći Mary i pokušati svu jezikovu juhu koja me čeka. Ali kad je počeo drugi mjesec, shvatio sam da će se vjerojatno na kraju ipak sve dobro svršiti. I danas vjerujem da sam uspio samo zbog onih dodatnih pet i šezdeset tjedno - zbog toga, i svih onih povratnih boca za pivo i sodu što bih ih usput skupio uz cestu. Smanjio sam glavnicu na tri stotine, a to je značilo da ću sad od nje svaki tjedan moći skidati dvadeset pet, dvadeset šest dolara, a poslije još i više.

414

I onda, koncem travnja, kad smo dovršili taj posao na cesti, dobili smo tjedan dana slobodno, i to plaćeno. Rekao sam Mary da se spremam ostaviti taj posao u mlinu, i ona je rekla hvala Bogu, i tako sam taj tjedan, slobodan od redovitog posla, radio u mlinu koliko sam god mogao, zato što sam dobivao pola više na prekovremeni. Nikad mi se nije dogodila nesreća. Vidio sam kako se događaju ljudima i budnijima i svježijima od mene, ali se meni nije dogodila nikada. I ne znam zašto. Na kraju sam tog tjedna dao Popu Merrilu stotinu dolara i u mlinu najavio da za tjedan dana odlazim. Nakon tog zadnjeg tjedna uspio sam već toliko pritegnuti zavrtanj da sam ostatak mogao isplatiti i od redovite plaće, a da to tvoja mati ne opazi." Duboko je uzdahnuo.

"Sad znaš otkud poznajem Popa Merrilla, i zašto mu ne vjerujem. Proveo sam deset tjedana u paklu, a on mi je žnjeo znoj s čela i s guzice, u novčanicama od po deset dolara što ih je zacijelo opet vadio iz ove ili one limenke Crisca, da ih dade ovom ili onom nevoljniku što se uvalio u govna kao i otac ti."

"Ljudi, sigurno ga mrziš." "Ne", odgovorio je gospodin Delevan i ustao. "Ne

mrzim ni njega ni sebe. Imao sam groznicu, i to je sve. Moglo je ispasti i mnogo gore. Od nje je mogao umrijeti moj brak, i tako se nikad ne biste rodili ni ti ni Meg. Ili sam od te groznice mogao umrijeti i sam. Pop Merrill je bio lijek. Bio je to gorak lijek, ali je pomogao. Ali je teško oprostiti način na koji je to izvodio. Uzeo bi sve, do zadnjeg prokletog centa, i sve to upisao u knjigu što ju je držao u ladici ispod registar-blagajne, i onda bi mi

415

pogledao u duboke podočnjake i na spale hlače što su mi visjele na bokovima, i ne bi rekao ništa."

Išli su prema Emporiumu Galoriumu, obojenom onim prašnjavim izblijedjelim žutim, što ga poprimaju plakati kad predugo ostanu u izlozima seoskih dućana, i njegova je lažna fasada bila i lažna i bezočna. Polly Chalmers mela je pločnik pred obližnjom kućom i pričala s Alanom Pangbornom, okružnim šerifom. Doimala se i mlado i svježe, onako s kosom vezanom u konjski rep; a on se doimao mlado i herojski u svojoj uredno izglačanoj odori. Ali sve u životu nije onako kako izgleda; znao je to čak i Kevin, sa svojih petnaest godina. Šerif Pangborn je tog proljeća u prometnoj nesreći izgubio ženu i sina, a Kevin je čuo da gospođica Chalmers, bez obzira na mladost, pati od gadnog artritisa koji bi je za malo godina mogao pretvoriti u bogalja. Sve u životu nije uvijek kako izgleda. Ta ga je misao navela da ponovno pogleda prema Emporiumu Galoriumu... i da potom spusti pogled na kameru što ju je dobio za rođendan, a sad je nosio u ruci.

"Čak mi je i napravio uslugu", rekao je gospodin Delevan zamišljeno. "Zahvaljujući njemu ostavio sam se pušenja. Ali mu ipak ne vjerujem. Oko njega hodaj oprezno, Kevine. I bez obzira što se dogodilo, priču prepusti meni. Možda ga sad ipak malo bolje poznajem."

I tako su ušli u prašnjavu tik-takavu tišinu, gdje ih je Pop Merrill čekao kraj vrata, s naočalama uspetim na ćelavu kupolu glave i s još dvije-tri karte u rukavu.

416

Glava šesta

"O vidi, evo vas, otac i sin", rekao je Pop i uputio im zadivljen, djedovski pozdrav. Iza sumaglice duhanskoga dima zažmirkale su mu oči, i makar je bio sasvim obrijan, Kevina je Pop na trenutak podsjetio na Djeda Mraza. "Imate finog malog, gospodine Delevan. Finog."

"Znam", odgovorio je gospodin Delevan. "I volio bih da takav i ostane. I zato sam se i uzrujao kad sam doznao da s vama ima posla."

"Teško je to", rekao je Pop, a u glasu mu se osjetila blaga nota prijekora. "Teško je to čuti od čovjeka koji u jednom trenutku nije imao nikoga da mu pomogne..."

"To je prošlost", rekao je gospodin Delevan.

"Ajah, ajah, to što sam mislio reći je to."

"Ali to nije to."

"Ali će biti", rekao je Pop. Pružio je ruku prema Kevinu, i ovaj mu je dao aparat. "I to danas." Podigao je kameru i prevrnuo je u rukama. "Bit će tu posla. Kakvoga posla, ja ne znam, ali je vaš mali želi razbiti zato što misli da je opasna. A ja mislim da je u pravu. Pa ipak sam mu rekao: 'Ne želiš valjda da tvoj tata pomisli da si curica?' Samo sam ga zbog toga zamolio, John, da vas pove..."

"Više bi mi se sviđalo 'gospodine Delevan'."

417

"U redu", rekao je Pop i uzdahnuo. "Vidim da se prema meni niste nimalo raspoložili, nećete da bude što je bilo, bilo je."

"Ne."

Kevin je pošao pogledom od jednog do drugog, a lice mu je odavalo veliku tjeskobu.

"No dobro, nije ni važno", rekao je Pop; i glas i lice ohladili su mu se zapanjujuće brzo, i više uopće nije izgledao kao Djed Mraz. "Kad velim prošlost je prošlost i što je bilo, bilo je, onda to mislim ozbiljno... osim kad to utječe na ljude sada i ovdje. Ali ću vam reći ovo, gospodine Delevan: ideja nije bila moja, i vi to znate."

Pop je tu veličanstvenu laž izrekao tako mrtvo-hladno da su u nju povjerovala obojica; gospodin Delevan se osjetio pomalo postiđeno, koliko god to zvučalo nevjerojatno.

"Naš posao je bio naš posao. Vi ste mi rekli što želite, i ja sam vama rekao što očekujem zauzvrat, i vi ste mi to dali, i to je kraj priče. Ali ovo je nešto drugo." A onda je Pop izrekao laž još veličanstveniju, laž tako nebodernu da je u nju bilo nemoguće ne povjerovati. "U ovom ja nemam nikakva interesa, gospodine Delevan. I ne želim ništa drugo do pomoći vašem malom. Jer mi je drag."

Nasmiješio se, i Djed se Mraz vratio tako brzo i čilo da je Kevin zaboravio da je i na trenutak otišao. No dogodilo se čak i više od toga: John Delevan, koji je mjesecima rmbačio do zadnje kapljice snage, i riskirao možda i smrt među valjcima samo da plati prekomjernu cijenu što ju je taj čovjek tražio kao otkup

418

za jedan trenutak ludila - John Delevan je zaboravio i to.

Pop ih je poveo vijugavim prolazima, kroz miris mrtve tiskarske boje i kraj tik-takavih ura, i ležerno postavio Sun 660 na radni stol, malo preblizu rubu (baš kao što je to učinio i Kevin u svojoj kući pošto je snimio prvu sliku) i zatim naprosto produžio prema stubama u dnu prostorije što su vodile do njegova stančića. Ondje je bilo na zid prislonjeno staro prašnjavo zrcalo, i Pop je pogledao u nj, da vidi hoće li dječak ili otac mu dohvatiti kameru ili je odmaknuti od ruba. Nije mislio da će se dogoditi išta od toga, ali je to bilo sasvim moguće.

Oni su joj posvetili tek jedan usputan pogled, a onda ih je Pop poveo uskim stubištem s prastarim izguljenim gumenim nogostupima i široko se nacerio, onako kako bi to bilo bolje ne vidjeti, pa pomislio: Kvragu, baš sam pravi!

Otvorio je vrata, pa su ušli u stan.

* * *

Ni John ni Kevin Delevan nisu još nikad bili u Popovim privatnim odajama, a John nije ni poznavao nikoga tko jest. U neku ruku to nije ni čudilo, jer Popa neće nitko nikad nominirati za građanina broj jedan. John je vjerovao da nije sasvim nemoguće da ta stara drkotina negdje ima prijatelja - svijet je, čini se, prepun stalno novih čudesa - no ako ih je i imao, on ih nije poznavao.

A Kevin je odvojio jednu leteću misao za gospodina Bakera, svog najdražeg profesora. I upitao se nije li se

419

kojim slučajem i on, gospodin Baker, možda našao u škripcu, i nije li mu tada zatrebao čovjek poput Popa da ga iz njega izvuče. Njemu se to činilo baš toliko nevjerojatnim koliko se i njegovu ocu činila nevjerojatnim misao da bi Pop mogao imati prijatelja... ali mislim, prije niti sat vremena, misao da bi njegov otac...

No dobro. Pustimo to, možda će tako biti najbolje.

A Pop je doista imao ponekog prijatelja (ili, u najmanju ruku, poznanika), ali ih nije dovodio ovamo. Nije to želio. Bio je to njegov stan, i on je otkrivao njegovu pravu narav mnogo više nego bi mu odgovaralo. Stan se borio da bude uredan, no to mu nije nikako polazilo za rukom. Kroz tapete su probijale mrlje vlage; nisu baš bole u oči, ali su bile nekako pritajene i smeđe, poput fantomskih misli što kinje tjeskobni um. U dubokom, staromodnom sudoperu stajali su već skoreni tanjuri, i makar je stol bio čist a poklopac na plastičnoj kanti za smeće zatvoren, osjećao se smrad sardina i nečeg drugog - možda neopranih nogu - no tako slabo kao da ga skoro i nema. Bio je to smrad pritajen baš kao i mrlje od vlage na tapetama.

Dnevna je soba bila sićušna. Smrad ovdje nije bio smrad sardina i (možda) nogu, nego starog dima iz lule. Dva su prozora gledala u ništa panoramskije od prolaza što je tekao iza Mulberry Streeta, i makar su njihova stakla pokazivala izvjesne znakove pranja - ili bar povremenog brisanja - kutovi su im bili zamućeni i masni od godinama nataloženog dima. U čitavom je stanu vladala atmosfera mjesta na kojemu su sve gadosti pometene pod izblijedjele, raskupusane sagove

420

i skrivene ispod staromodnog, pretjerano tapeciranog naslonjača i sofe. Oba su ta predmeta bila svijetlozelena, i oko je željelo reći da si pristaju, ali nije moglo, jer nisu. Ne baš sasvim.

Jedine nove stvari u prostoriji bile su veliki Mitsubishijev televizor s ekranom od 63 centimetra, kao i video-rekorder na stoliću do njega. Lijevo od stolića bila je poličica koja je Kevinu upala u oči samo zato što je bila sasvim prazna. Pop je zauzeo stav da bi mu bilo pametnije spremiti više od sedamdeset svojih jebačkih filmova do daljnjega u ormar.

Na televizoru je u neobilježenoj kutiji stajala jedincata video-kazeta.

"Sjednite", rekao je Pop i pokazao na grbavi kauč. Prišao je televizoru pa izvadio kazetu iz kutije.

Gospodin Delevan je pogledao na kauč i na licu mu se na trenutak pojavio izraz sumnje, kao da kauč ima buhe, no onda je oprezno sjeo. Kevin je sjeo do njega. Strah se vratio, jači no ikad.

Pop je uključio video-rekorder, ubacio kazetu, pa pritisnuo poklopac.

"Znam gore u gradu jednoga", započeo je Pop (za stanovnike Castle Cityja i njemu susjednih gradića, "grad" je uvijek značio Lewiston), "koji već dvadesetak godina vodi dućan s kamerama. U posao se s video-rekorderima ubacio čim su se pojavili, i rekao da je to val budućnosti. Želio je da uđemo u posao popola, ali sam ja mislio da je skrenuo. Mislim, to što sam mislio reći je to, tu sam se zeznuo, ali..."

421

"Pređite na stvar", rekao je Kevinov otac.

"Pokušavam", odgovorio je Pop, razrogačivši oči i povrijeđeno. "Ako mi dopustite."

Kevin je lagano munuo oca, i on više nije rekao ni riječi.

"No bilo kako bilo, prije dvije je godine otkrio da posuđivanje vrpci onima koji ih hoće gledati nije jedini način da se iz tih spravica istjera novac. Ako ti se dade istresti sitnica od osam stotina baksi, onda možeš ljudima njihove filmove i slajdove prebacivati na vrpcu. To je onda mnogo lakše gledati."

Kevin se oglasio sitno i nehotice, pa se Pop nasmiješio i kimnuo glavom.

"Ajah. Tim si svojim aparatom snimio pedeset osam slika, i vidjeli smo da se svaka razlikuje od prethodne, i mislim da smo shvatili što to znači, ali sam se htio uvjeriti vlastitim očima. To što sam mislio reći je to, čovjek ne mora biti iz Missourija da nikome ne vjeruje."

"Pokušali ste iz tih slika napraviti film?" upitao je gospodin Delevan.

"Nisam to pokušao napraviti", odgovorio je Pop, "nego sam to napravio. Ili bolje, to je učinio taj poznati iz grada. Ali je ideja bila moja."

"I to je sad film?" upitao je Kevin. Shvatio je što je to Pop učinio, i dio se njega čak ozlovoljio što se tome nije domislio i sam, ali je najveći dio njega ipak bio preplavljen čuđenjem (i radošću) zbog te ideje.

"Pogledajte sami", odgovorio je Pop i upalio televizor. "Pedeset osam slika. Kad taj momak pravi

422

ljudima dijapozitive, on ih obično ostavlja pet sekunda - dovoljno dugo da ih, veli on, mogu dobro pogledati, no ipak ne toliko da im dodiju prije nego što dođe sljedeći. Ja sam mu rekao da svakog ostavi samo sekundu, i da ih vozi redom, bez praznina."

Kevin se sjetio igre iz osnovne škole, kojom se zabavljao kad bi završio jednu lekciju pa bi mu do sljedeće ostalo slobodnog vremena. Imao je blokić od deset centi koji se zvao Dug-A blok, zato što je u njemu bilo najprije trideset žutih listića, pa trideset ružičastih, pa zelenih, i tako dalje. Igra se igrala tako da bi na dnu stranice nacrtao čovjeka od crta, u vrećastim gaćama i ispruženih ruku. Na sljedećoj onda stranici nacrtaš tog istog čovjeka, na istome mjestu u istim vrećastim gaćama, samo što mu ovaj put ruke nacrtaš malo više... ali doista samo malo. I to zatim ponavljaš na svakoj sljedećoj stranici sve dok mu se ruke ne sklope nad glavom. I potom, ako još imaš vremena, nastavljaš ga crtati, samo što mu se sad ruke spuštaju. I onda, kad si s tim gotov, ako jako brzo listaš stranice, dobiješ nekakav grubi crtež u kojem boksač slavi pobjednički nokaut: podigao je ruke iznad glave, pljesnuo, zamahao, pa spustio.

Stresao se. Otac ga je pogledao. Kevin je zavrtio glavom i promrmljao:

"Ništa."

"Mislim, to što sam mislio reći je to, vrpca traje svega oko minutu", rekao je Pop. "Morat ćete pažljivo gledati. Spremni?" Ne, pomislio je Kevin.

423

"Mislim da jesmo", odgovorio je gospodin Delevan. Još se trudio da mu glas zvuči čangrizavo i zlovoljno, ali je Kevinu bilo jasno da ga je sve to i protiv volje počelo zanimati.

"Onda dobro", rekao je Pop Merrill i pritisnuo dugme PLAY.

* * *

Kevin je u sebi bez prestanka ponavljao kako je glupo bojati se. Govorio je to stalno, no sve mu to nije pomoglo ni krušnu mrvu.

Znao je što će sada ugledati, jer su i on i Meg već opazili da Sun ne reproducira uvijek samo jednu te istu sliku, kao fotokopirka, nego da pritom čini i još nešto; nije im trebalo dugo do shvaćanja da te fotografije prikazuju gibanje iz jednog u drugi položaj.

"Vidi", bila je rekla Meg. "Pas se kreće!" Umjesto da joj odgovori prijateljskim podbadanjem

rezerviranim za mlađu sestru, Kevin je odgovorio:

"Zaista se čini da je tako... ali ne možemo biti sigurni."

"Ne, nego baš možemo", odgovorila je ona. Bili su u njegovoj sobi, gdje je on zlovoljno zurio u kameru. Ležala je nasred njegova pisaćeg stola, kraj novih školskih knjiga, koje je mislio umotati, no koje su sad bile zgurane ustranu. Meg je zakrenula savitljivi vrat njegove stolne svjetiljke tako da je sad bacala jarki krug posred njegova podloška za pisanje. Odgurnula je kameru ustranu i u središte svjetla položila prvu sliku -

424

onu zatrackanu slatkom glazurom. "Prebroji stupove između psećeg tura i desnog ruba slike", rekla je ona.

"To su letve, a ne stupovi, glupačo", rekao joj je. "Kao ono s čim bi te trebalo po guzici, kad si zločesta."

"Ha-ha. Prebroji ih."

Što je on i učinio. Vidio je četiri, i dio pete, jer je čupava pseća zadnjica zaklanjala njen najveći dio. "A vidi sad ovu."

Stavila je preda nj peti polaroid. Sad je vidio čitavu petu letvu i dio šeste.

I tako je shvatio - ili povjerovao - da će vidjeti nekakav hibrid između vrlo starog crtanog filma i onih "filmova" što ih je crtao u školi kad bi osjetio da mu je besposlica suviše pritisla pleća.

Posljednjih je dvadeset pet sekundi vrpce doista bilo takvo, iako su, pomislio je Kevin, oni "filmovi" što ih je crtao u drugom razredu zaista bili bolji... jer je njegov boksač mnogo glatkije dizao i spuštao ruke. Za tih posljednjih dvadeset pet sekundi video-vrpce pokreti su bili tako izlomljeni i trzavi, da su, u usporedbi s tim, nijemi filmovi Bustera Keatona, bili pravo čudo moderne osme umjetnosti.

Pa ipak, ključna je tu riječ bila gibanje, i to im je svima - čak i Popu - zavezalo jezike. Triput su bez ijedne riječi pregledali tu minutu filma. Od svih se zvukova čulo samo disanje: Kevinovo brzo i glatko kroz nos, očevo mnogo dublje, i potom sluzavo Popovovo hripanje iz plitkih prsa.

425

A prvih tridesetak sekundi...

Očekivao je akciju; jer akcije je bilo u njegovim samoradnim "filmovima", jer akcije je bilo u crtićima nedjeljom ujutro, koji su bili samo malo razrađenija verzija njegovih školskih izradaka, pa ipak pritom nije očekivao da prvih tridesetak sekundi vrpce neće nalikovati brzom prevrtanju listića školskoga blokića ili čak i primitivnom crtiću poput Rakuna Rakića na TV-u: jer su prvih trideset sekundi (ili bar dvadeset osam), te pojedinačne polaroidne fotografije sablasno nalikovale pravom filmu. Ne hollywoodskom, razumije se, pa čak ni niskoproračunskom filmu strave i užasa, kao što su oni za koje ga je Meg mrcvarila, gnjaveći da takav film posudi za njihov video-rekorder kad mama i tata uvečer nekamo odu; više je to sličilo komadiću amaterskoga filma, kojeg je snimio neki novi vlasnik osammilimetarske kamere koji još nije sasvim svladao tehniku.

Za tih prvih dvadeset osam sekundi, taj je crni mješanac išao, uz jedva opazive trzaje, duž plota, otkrivajući pet, pa šest, pa sedam letava; čak je i zastao da jednu od njih i drugi put onjuši, očito da pročita još jedan od tih psećih brzojava. A onda je produžio, glave pognute uz ogradu, i sa stražnjim dijelom zabačenim prema kameri. A tada je, negdje na polovici tog prvog dijela, Kevin opazio nešto drugo što još nije vidio: fotograf je očito zakrenuo kameru da zadrži psa u kadru. Da to nije učinio, pas bi izišao iz slike, i onda bi se vidjela još samo ograda. Letve sa desnog kraja prvih fotografija nestale su iza desnog ruba slike, a lijevo su se pojavile nove. To se jasno

426

moglo zaključiti, zato što se na krajnje desnoj letvici odlomio vrh. I sad je više nije bilo u kadru.

Pas je ponovno onjušio... i onda podigao glavu. Zdravo mu se uho ukrutilo; ono razdrto u tko zna kako davnom boju, što mu je sad mlitavo visjelo, pokušalo je učiniti isto. Nije bilo nikakva zvuka, ali je Kevin bio siguran, da nije mogao biti sigurniji, da je pas zarežao. Jer je osjetio nekoga ili nešto. Koga ili što?

Kevin je pogledao sjenu koju su u prvi čas proglasili granom ili možda telefonskim stupom, i shvatio.

U glavi mu se okretalo... i tad je počela druga polovica tog čudnog "filma", trideset sekundi trzave akcije od koje bi zaboljela glava i zapekle oči. Pop je nešto naslutio, pomislio je Kevin, ili je već čitao o tako nečem. No ovako ili onako, to što se zbivalo bilo je isuviše očito da bi to trebalo izreći. Slike su bile snimljene u brzom slijedu, ako i ne baš sasvim jedna za drugom, pa je akcija u tom improviziranom filmu skoro "tekla". Ne baš sasvim, ali skoro. Ali kad su se razmaci između pojedinih fotografija razvukli, prizor je počeo izazivati mučninu oka, zato što to nije bio ni film ni niz nepomičnih fotografija, nego bi oko vidjelo i jedno i drugo - i nijedno ni drugo.

U tom je plošnom polaroidnom svijetu prolazilo vrijeme. Ne istom brzinom kao i u ovom

(stvarnom?)

svijetu, jer da je tako, Sunce se na slikama trebalo triput popeti na nebo (i s njega sići), i sve što je pas kanio (ako je uopće kanio) učiniti već bi bio i učinio, a ako to nije kanio, već bi bio i otišao, i pred njima bi bio

427

samo nepomičan i naizgled beskrajan trošan plot što je ograđivao mlitavu krpicu trave, no vrijeme je prolazilo.

Pseća se glava okretala prema fotografu, vlasniku te sjene, poput glave psa koji je dobio napad bjesnoće: u jednom su trenutku lice, pa čak i oblik glave bili zakriveni onim ovješenih uhom; a onda se već vidjelo crno-smeđe oko okruženo okruglom i pomalo krmeljavom koronom koja je Kevina pomalo podsjetila na bjelanjak jaja-mućka; a onda se ukazala polovica njuške s usnicom napola nabranom, kao da se pas sprema zalajati ili zarežati; i napokon su se pokazale i tri četvrtine lica, koje je zbog nečeg bilo groznije od lica kakvo bi ijedan pas - ako bi bio samo pas, pa čak i opak - trebao imati. Bijele mrljice po vrhu njuške govorile su da više nije mlad. Na samom završetku vrpce vidjelo se kako se pseće usne uistinu razvlače. Bljesnulo je i nešto bijelo u čemu je Kevin prepoznao zub. Nije to opazio sve dok vrpcu nisu prešli i po treći put. Jer mu je pogled zadržalo oko. U kojem se caklilo umorstvo. Iz tog je mješanca gotovo vrištalo njegovo huljstvo. I bio je bezimen; shvatio je i to. Znao je - bez i najmanje sjene sumnje - da nijedan polaroidni čovjek, nijedna polaroidna žena i nijedno polaroidno dijete nisu nikad tom polaroidnom psu nadjenuli ime; bilo je to pseto lutalica, rođeno u lutanju, odraslo u lutanju, u lutanju ostarjelo i opakostilo, avatar svih pasa što su ikad lutali svijetom, bezimen i bezdom, pas koji je davio piliće, jeo smeće iz kanti koje je već odavno naučio prevrtati, i spavao u odvodnim kanalima ispod verandi napuštenih kuća. Um mu je možda bio i malo pomračen, no nagoni su mu bili oštri i crveni. On...

428

Kad je Pop Merrill napokon progovorio, Kevin se već bio tako duboko i temeljito užasnuo vlastitih misli da je umalo kriknuo.

"Taj čovjek koji je to snimio", rekao je on. "To što sam mislio reći je to, ako je on uopće bio ljudsko biće. Što mislite, što mu se dogodilo?"

Pop je daljinskim upravljačem zaustavio zadnju sliku. Kroz nju je proletjela crna crta smetnje. Kevin je poželio da proleti psu kroz oko, ali je proletjela ispod njega. I sad je to oko zurilo u njih, zlokobno, glupavo ubilačko - ne, ne glupavo, ne baš sasvim, i to baš zbog toga nije izazivao tek puki strah, nego pravi užas - i zbog toga nitko nije ni trebao odgovoriti na Popovo pitanje. Nisu trebale nikakve daljnje slike da bi se shvatilo što će se sad dogoditi. Pas je vjerojatno nešto čuo: naravno da jest, i Kevin je znao i što. Začuo je ljigavi sitni cvil.

Daljnje bi slike pokazale kako se nastavio okretati, i potom sve više ispunjati kadar za kadrom sve dok na slici ne bude samo pas - bez mlitave pjegave tratine, bez plota, bez pločnika, bez sjene. Nego samo pas.

Koji je krenuo u napad.

Koji je krenuo da ubije, ako može.

Kevinov suhi glas kao da je došao iz nečijeg tuđeg grla.

"Čini se da se ne voli slikati", rekao je.

Popov kratki smijeh zazvučao je kao lomljenje, preko koljena, snopa suharaka za potpalu.

"Dajte opet", rekao je gospodin Delevan.

429

"Želite sve vidjeti ponovno?" upitao je Pop.

"Ne - samo zadnjih desetak sekundi."

Pop je vratio pomoću daljinskog upravljača, pa opet sve odvrtio. Pas je okrenuo glavu, trzavo poput starog robota u kojemu sve već zakazuje, no koji je još opasan, i Kevin im je poželio reći: Sad stanite. Naprosto stanite. Bilo je dosta. Naprosto stanite i razbijmo tu kameru. Jer tu je bilo i još nešto, zar ne? Nešto o čemu nije želio razmišljati, no uskoro hoće, pa htio to ili ne htio; osjetio je kako mu to izranja u svijesti poput širokih leđa kita.

"Još jednom", rekao je gospodin Delevan. "Ovaj put sliku po sliku. Možete to?"

"Ajah", odgovorio je Pop. "Taj vražji stroj može sve, samo što ne pere rublje."

Ovaj put sve sliku po sliku, kadar po kadar. Sad to više nije podsjećalo na robota, ne baš sasvim, nego prije na nekakav čudan sat, nešto što bi išlo uz Popove druge primjerke u prizemlju. Trzaj. Trzaj. Trzaj. Glava se okreće. I uskoro će se prema njima ponovno okrenuti nemilosrdno, i ne baš sasvim idiotsko oko.

"Što je to?" upitao je gospodin Delevan.

"Što je to?" upitao je i Pop, kao da nije znao da je to nešto o čemu dječak neki dan nije želio razgovarati, nešto što je - u to je bio siguran - dječaka natjeralo da odluči tu kameru uništiti jednom za svagda.

"Ispod njegovog vrata", rekao je gospodin Delevan i pokazao prstom. "Nema ni ogrlice ni značke, ali nešto mu je oko vrata na nekakvoj vrpci ili tankoj uzici."

430

"Ja ne vidim ništa", odgovorio je Pop nepomično. "Ali možda mali vidi. Mladi svijet ima oštriji vid od nas starudije." Gospodin Delevan se okrenuo i pogledao Kevina.

"Možeš li ti razabrati?"

"Ja..." Ušutio je. "Zaista je jako malo."

Misli su mu se vratile na ono što mu je otac rekao kad su odlazili od kuće. I ako tebe nikada ne upita, nikad joj ni ne trebaš reći... mi to odrasli tako radimo. A baš je sad upitao Kevina može li razabrati što je to psetu pod vratom. Kevin zapravo i nije odgovorio na to pitanje; rekao je nešto posve drugo. Zaista je jako malo. I bilo je. Činjenica da on zna što je to usprkos... mislim...

Kako je to otac nazvao? Klizanje do samog ruba laži?

A on to zapravo i nije mogao razabrati. Uistinu ne. Pa ipak je znao. Oko ga je na to tek upućivalo; ali je srce shvatilo. Baš kao što je shvaćalo i to da bi, ako je u pravu, tu kameru trebao uništiti. Morao.

I u tom trenutku, Popu je Merrillu najednom došla dobrodošla inspiracija. Ustao je i ugasio TV.

"Fotke su dolje", rekao je. "Vratio mi ih je kad ih je presnimio. Opazio sam to i sam, stavio pod povećalo, pa ipak ne mogu reći... iako me zaista na nešto podsjeća, Bog ga ubio. Dajte da odem po slike i povećalo."

"Možemo i mi s vama", rekao je Kevin, što je bilo zadnje pod kapom nebeskom što bi Pop poželio, ali je

431

onda uskočio i Delevan, Bog ga blagoslovio, i rekao kako bi, nakon što posljednje dvije slike pogledaju pod povećalom, možda želio još jednom pregledati vrpcu.

"Začas sam natrag", rekao je Pop i otišao, skakutavo poput ptičice kad preskače s grančice na grančicu na staroj jabuci, i prije nego što se itko stigao usprotiviti - čak i kad bi htio.

Kevin se nije usprotivio. Ona je misao napokon probila iz one čudovišne dubine svijesti, pa ju je sad, htio to ili ne htio, morao razmotriti.

Misao je bila jednostavna, onako kako su jednostavna i kitovska leđa - bar očima čovjeka kojima proučavanje kitova nije kruh svagdanji - a na isti je način bila i kolosalna.

To i nije bila ideja, nego nešto naprosto izvjesno. To je zacijelo imalo nekakve veze s onom čudnom plošnošću koju kao da polaroidi uvijek pokazuju, imalo je nekakve veze s njihovim načinom prikazivanja stvarnosti u dvije dimenzije, iako je to svojstveno svim fotografijama; no riječ je o tome da druge fotografije tu treću dimenziju daju barem naslutiti, pa bile to i fotografije snimljene jednostavnim Kodakom 110.

A stvari na njegovim fotografijama, fotografijama koje su prikazivale prizore koje nikad nije vidio u tražilu svojega Suna pa ni, napokon, nigdje drugdje, bile su upravo takve: plošno i otvoreno dvodimenzionalne.

Sve osim psa.

Jer taj pas nije bioplošan. Pas je bio besmislen, nešto što prepoznaješ, no što nema nikakvog

432

emotivnog djelovanja. U tom se psu tri dimenzije nisu samo slutile, nego ih je on i stvarno imao, onako kako ih prividno ima i hologram, ili 3-D film koji se gleda kroz posebne naočale, kako bi se stopile dvostruke slike.

To nije polaroidni pas, pomislio je Kevin, i on ne pripada svijetu koji snimaju polaroidi. To je suludo, i ja to znam, ali znam i da je to istina. I što to onda znači? Zašto ga moja kamera neprestance snima... i kakav to polaroidni muškarac ili kakva to polaroidna žena slika? Da li to on ili ona uopće vide? Ako je to DOISTA trodimenzionalni pas u dvodimenzionalnom svijetu, možda ga on ili ona i ne vide... možda ga ne mogu vidjeti. Vele da je vrijeme za nas četvrta dimenzija, i mi znamo da ono postoji, ali ga ne možemo vidjeti. Ne možemo čak ni osjetiti kako ono prolazi, iako nam se gdjekad, napose kad nam je dosadno, možda i čini da možemo.

Ali kad pokušaš tome zaći u srž, možda sve to uopće i nije važno, a ta su pitanja za njegov um i tako i isuviše tvrdokorna. Jer tu su i druga pitanja koja mu se čine mnogo važnijima, pitanja koja se tiču života i smrti.

Pitanja poput zašto je taj pas uopće u njegovoj kameri?

Želi li on nešto od njega, ili naprosto od bilo koga? Spočetka je mislio da se odgovor odnosi na bilo koga, zato što je svatko mogao snimiti te slike, i gibanje se uvijek nastavljalo. Ali to nešto oko njegova vrata, to nešto što nije bila ogrlica... to je imalo veze samo s njim, Kevinom Delevanom, i ni s kim drugim. Je li želio njemu učiniti nešto? Ako je odgovor na to pitanje bio

433

da, onda možeš slobodno zaboraviti na sva ostala, jer je bilo doboga jasno što je to pas nakanio učiniti. U tom mutnom oku, u tom keženju zubi, nazirao se tek početak. Slutio je da želi dvoje.

Prvo pobjeći.

Drugo ubiti.

A tu su s kamerom muškarac ili žena, i oni možda tog psa čak i ne vide, pomislio je Kevin, a ako fotograf ne vidi psa, možda ni pas ne vidi fotografa, i tako se fotografu ništa ne može dogoditi. Ali ako je pas ZAISTA trodimenzionalan, možda on gleda iz svog svijeta - možda vidi toga što slika mojom kamerom. Možda to ipak nisam ja, ili ne baš ja; možda je njegov cilj svatko tko se služi tom kamerom.

Pa ipak - to nešto što mu je oko vrata. Što s tim?

Pomislio je na džukeline crne oči, koje od gluposti spašava tek jedna zloćudna iskra. Samo Bog zna kako je taj pas uopće dospio u taj polaroidni svijet, ali kad je ta fotografija bila snimljena, on je iz tog svijeta mogao gledati, i on je iz tog svijeta želio izaći, i Kevin je u svom srcu povjerovao da on najprije želi ubiti njega, zato što je ono oko vrata govorilo da najprije želi ubiti njega, objavljivalo da najprije želi ubiti njega, no poslije toga?

Mislim, nakon Kevina, svatko bi mu bio dobar.

Baš svatko.

Na neki je to način sličilo jednoj drugoj igri koju si igrao dok si još bio mali, zar ne? Sličilo je divovskom koraku. Pas je hodao kraj ograde. Pas je začuo polaroid,

434

taj ljigavi sitni cvil. I onda se okrenuo, i ugledao... što? Svoj vlastiti svijet ili univerzum? Svijet ili univerzum toliko sličan svome da je shvatio ili osjetio da bi ovdje mogao živjeti i loviti? Ali to i nije bilo važno. I sad, svaki put kad bi ga netko fotografirao, pas bi prišao bliže. I tako bi prilazio i prilazio i prilazio sve dok... sve dok, što? Dok se ne bi nekako probio van?

"To je glupo", promrmljao je. "To se nikako ne slaže."

"Kako?" upitao je otac, razbuđen iz vlastitog dubokog razmišljanja.

"Ništa", odgovorio je Kevin. "Samo razgovaram sam sa so..."

I onda se iz prizemlja začuo krik Popa Merrilla, prigušen ali čujan, krik u kojem su se miješali jad, ljutnja i zaprepaštenje:

"Seri vatru i štedi šibice! U tri materine!"

Kevin i otac iznenađeno su se pogledali.

"Idemo vidjeti što se to dogodilo", rekao je i ustao. "Nadam se da nije pao i slomio ruku. Hoću reći, dio se mene tome nada, ali... znaš."

A Kevin je pomislio: Što ako je snimao? Što ako je dolje pas?

No u starčevu glasu kao da i nije bilo straha, a naravno, nije bilo ni moguće da pas koji je, sudeći po izgledu, bio velik kao osrednji njemački ovčar, ikako izađe iz kamere velike kao Sun 660 ili njezinih

435

fotografija. S jednakim bi uspjehom mogao gurati perilicu kroz ključanicu.

Pa ipak je, dok je silazio za ocem u taj mračni bazar u prizemlju, osjetio priličan strah za njih obojicu - ili za svu trojicu.

* * *

Dok je silazio niza stube, Pop Merrill je bio veseo kao ostriga u plimi.

Bio se već spremio da, bude li morao, zamjenu izvede njima pred očima. Možda bi nastali problemi da je dečko bio sam, taj dečko kojeg je od sveznanja dijelila još možda godina dana, ali njegov tata - ah, namagarčiti tog finog momka bilo bi kao bebi ukrasti bočicu. Je li ispričao dečku o onom sosu u koji se onda bio uvalio? Sudeći prema tome kako ga je dečko gledao - nekako drukčije, i oprezno - Pop je slutio da najvjerojatnije jest. I što je još otac rekao sinu? Dobro, daj da vidimo. Je li ti dopustio da ga zoveš Pop? To znači da te je naumio pošteno prijeći. To za početak. On ti je, sine, zmija što leži skrivena u travi. To kao drugo. I naravno, tu je i šampion svih pouka: Priču prepusti meni, dečko moj. Ja ga poznajem bolje nego ti. Samo sve prepusti meni. Ljudi poput Delevana za Popa su Merrilla bili ono što je nekim ljudima tanjur pun pohanih pilića - bio je mek, ukusan, sočan, sam je spadao s kostiju. Jednom je i Delevan bio još skoro dijete, i nikad nije sasvim shvatio da mu cicu u škripac nije stavio Pop, nego da si je to učinio sam. Čovjek je mogao otići svojoj ženi, i ona bi pomuzla onu svoju tetkaru kojoj je stisnuta guzica obložena stoticama, i potom bi Delevan proveo neko vrijeme u psećoj kućici,

436

ali bi ga na vrijeme pustila. No on sve to ne samo da nije vidio tako, nego nije vidio uopće. A sada, samo zato što je prošlo još malo tog idiota zvanog vrijeme - a ono dolazi i odlazi bez ičije pomoći - Delevan je pomislio da o Reginaldu Marionu Merrillu zna sve što se može znati.

Baš kako je Popu najbolje pasalo. Mislim, mogao je tom Delevanu pred očima jednu

kameru zamijeniti drugom, i ovaj ne bi opazio ni vražje čmrge - toliko je bio siguran da je staroga Popa ispravno ocijenio.

No ovo je bilo bolje.

Gospođu Sreću nikad se ne moli za sastanak; ima ona svoj stil, a to je da se s čovjekom nađe baš kad mu je najpotrebnija. I ako se sad pojavila samoinicijativno... mislim, tada je pametno ostaviti sve drugo, pa je pojiti i gojiti kao da ti je izgorjela kesa. Ta ti kuja, ako si s njom dobar, uvijek vraća s kamatima.

I tako je hitro prišao radnom stolu, pognuo se, pa ispod njega, iz sjene, izvukao Polaroid 660 razbijena objektiva. Stavio ga je na stol, izvadio iz džepa kolut za ključeve (bacivši prije toga brz pogled preko ramena, da slučajno koji od njih nije ipak odlučio sići), pa izabrao ključić kojim se otvarala zaključana ladica što je tvorila čitavu lijevu stranu stola. U toj dubokoj ladici ležala su mnoga blaga; bio je tu i filatelistički album u kojem je najjeftinija marka, prema zadnjem izdanju Scottova filatelističkog kataloga, vrijedila šest stotina dolara; bila je tu i numizmatička zbirka vrijedna približno devetnaest tisuća dolara; dva tuceta sjajnih fotografija žena, zamagljena pogleda, na spolnom

437

domijenku sa shetlandskim ponijem; i nešto gotovine, ukupno malo više od dvije tisuće dolara.

Ta gotovina, pohranjena u razne limene kutije, bila je Popov novac za posuđivanje. John Delevan bi prepoznao novčanice. Sve su bile zgužvane desetice.

Pop je spustio Kevinov Sun 660 u ladicu, zaključao je, pa vratio kolut s ključevima u džep. A onda je kameru s razbijenim objektivom (još jednom) gurnuo preko ruba radnog stola i kriknuo: "Seri vatru i štedi šibice! U tri materine!" dovoljno glasno da ga čuju.

Potom je složio lice u primjeren izraz tuge i očaja, pa počekao da dotrče vidjeti što se to dogodilo.

"Pop?" kriknuo je Kevin. "Gospodine Merrill? Sve u redu s vama?"

"Ajah", odgovorio je on. "Stradao je samo prokleti ponos. Ta kamera očito donosi nesreću. Nagnuo sam se da otvorim ladicu s alatom, to što sam mislio reći je to, i srušio tu jebadu na pod. Samo što mislim da ovaj put nije prošla tako dobro. Ne znam bih li se morao ispričati. Hoću reći, i tako si je..."

S izrazom je ispričavanja pružio kameru Kevinu, i ovaj ju je uzeo, pa pogledao razbijeni objektiv i smrskanu plastiku oko njega.

"Ne, sve je u redu", rekao je Kevin i prevrnuo kameru u rukama - ali ne onako oprezno i pomno kao prije, kad je to činio kao da i nije napravljena od plastike i stakla već od nekakva eksploziva. "I tako sam je mislio razbiti."

"Onda sam ti prištedio trud."

438

"Radije bih ipak..." otpočeo je Kevin.

"Ajah, ajah. I ja sam ti isti takav s miševima. Možeš se smijati ako hoćeš, ali ako mi koji upadne u klopku i vidim da je mrtav, ipak ga još umlatim metlom. Čisto da budem siguran, to što sam mislio reći je to."

Kevin se slabašno nasmiješio, pa pogledao oca.

"Rekao je, tata, da u dvorištu ima panj za cijepanje drva..."

"A u šupi imam i jedan krasan veliki malj, ako mi ga netko nije ukrao."

"Mogu li, tata?"

"To je tvoja kamera, Kev", rekao je Delevan. Bljesnuo je prema Popu nepovjerljivim pogledom, no bio je to pogled koji je govorio da Popu ne vjeruje općenito, a ne zbog nekog posebnog razloga. "Ako ti od toga bude bolje, onda je to dobra odluka."

"Dobro", odgovorio je Kevin. Osjetio je kako mu s pleća pada strahovito breme - ne, taj mu je teret pao sa srca. S obzirom na razbijeni objektiv, kamera je nedvojbeno bila beskorisna... ali se neće osjećati lagodno sve dok je ne vidi rasutu u komadiće na Popovu panju. Prevrnuo ju je u rukama, najprije prednji pa stražnji kraj, zbunjen i sretan otkrićem koliko mu se sviđa tako slupana.

"Mislim, Delevane, da sam vam dužan za tu kameru", rekao je Pop, znajući točno kako će čovjek reagirati.

439

"Ne", rekao je Delevan. "Idemo je razbiti i zaboraviti da se čitava ta ludost ikad do..." Zastao je. "Skoro sam zaboravio - htjeli smo tih zadnjih nekoliko fotografija pogledati pod povećalom. Htio sam vidjeti mogu li razabrati što to pas nosi. I dalje mi se to čini nekako poznato."

"Možemo to učiniti i nakon što se otarasimo kamere", rekao je Kevin. "Može, tata?"

"Naravno."

"I onda", rekao je Pop, "možda ne bi bilo loše da spalimo i fotke. Možemo to učiniti odmah tu, kod mene u peći."

"Mislim da je to super ideja", odgovorio je Kevin. "A što ti veliš, tata?"

"Mislim da gospođa Merrill nije rodila nijednu budalu", odgovorio je otac.

"Pa", rekao je Pop i zagonetno se namiješio iza nabora plavoga dima što se polako dizao prema stropu, "bilo nas je, znate, petoro."

* * *

Kad su Kevin i otac krenuli prema Emporiumu Galoriumu, dan je bio plav i vedar; savršen jesenski dan. Sad je bilo četiri i trideset, nebo je bilo skoro sasvim zastrto oblacima, i činilo se da bi prije noći još moglo zakišiti. Kevinove je ruke dotakla prva prava jesenja studen. Ako ostane dugo vani, mogle bi mu pocrvenjeti i ispucati, ali on to nije kanio. Mama će se za pola sata vratiti kući i već se pitao što će reći kad

440

shvati da je s njim bio i tata, i što će joj tata tada odgovoriti.

No pustimo to za kasnije.

Kevin je postavio Sun 660 na panj u malom dvorištu, i Pop Merrill mu je dodao malj. Drška mu se već bila izlizala od upotrebe. Glava mu je bila hrđava, kao da ga je netko nemarno ostavio na kiši, i to ne jednom ili dvaput, nego mnogo puta. No ipak će dobro poslužiti. Kevin u to nije sumnjao. Polaroid je tako, razbijena objektiva i smrskanoga kućišta oko njega, izgledao loman i bespomoćan dok je stajao tako na isjeckanoj, izbrazdanoj i iscjepanoj površini panja, gdje bi čovjek očekivao da će ugledati javorovu ili jasenovu cjepanicu kako čeka na raskoljenje.

Kevin je uzeo u šake glatku dršku malja i napeo mišiće.

"Siguran si, sine?" upitao je gospodin Delevan.

"Da."

"Onda dobro." Kevinov je otac pogledao na sat. "Onda daj."

Pop je stajao sa strane, čvrsto trulim zubima stežući lulu, a ruke je zataknuo u stražnje džepove. Lukavo je pogledavao s dječaka na muškarca i obratno, ali nije rekao ni riječi.

Kevin je podigao malj i, najednom iznenađen bijesom za koji nije ni znao da ga osjeća prema kameri, spustio ga svom snagom što ju je uspio skupiti.

441

Prežestoko, pomislio je. Promašit ćeš je, i bit ćeš sretan ako samom sebi ne smrskaš nogu, a ona će ostati stajati tako, tek komadić šuplje plastike koju bi bez puno truda moglo utepati i djetence, no čak i ako budeš imao toliko sreće da promašiš nogu, Pop će te pogledati. Neće on reći ništa: ta i zašto bi. Jer sve će biti u tom pogledu.

Potom je pomislio i: Vrlo važno hoću li je pogoditi. Jer ta je kamera magična, to je nekakva magična kamera, koja se NE MOŽE slomiti. Čak i ako je pogodiš ravno u čelo, malj će samo odskočiti kao metak od Supermanovih prsa.

No onda više nije bilo vremena ni za kakva razmišljanja, zato što je malj udario kameru usred srijede. Kevin je doista zamahuo prejako da bi tim udarcem i izdaleka mogao upravljati, ali je imao sreću. I malj nije naprosto odskočio, i možda pogodio Kevina ravno među oči i ubio ga, kao u završnom preokretu u priči strave i užasa.

Sun je više prasnuo nego se razbio. Crna je plastika poletjela na sve strane. Dugački pravokutnik sa sjajnim crnim kvadratom na kraju - slika koja nikad neće biti snimljena, pomislio je Kevin - odlepršao je do gole zemlje kraj panja i ostao tako ležati, licem okrenut tlu.

Uslijedio je trenutak šutnje tako potpune da su čuli ne samo automobile u Lower Main Streetu, nego i klince što su se pola bloka dalje igrali lovice, na parkiralištu iza Wardellova seoskog dućana, koji je predlani bankrotirao, i sve odonda stoji prazan.

442

"Pa mislim, to je onda to", rekao je Pop. "Zamahnuo si tim maljem kao Paul Bunyan4, Kevine! Dabogda ja poljubio svinju, ako nisi."

"Ne, nije potrebno", rekao je, obraćajući se sada gospodinu Delevanu, koji je upravo skupljao komadiće slomljene plastike, pedantno poput čovjeka koji se slučajno srušio staklenu vazu. "Svakih mi tjedan-dva tu dolazi jedan mali da mi očisti dvorište. Znam da baš ne izgleda sjajno, ali da nema tog malog... Slava Bogu u visinama!"

"Možda biste nam onda trebali dati to svoje povećalo, pa da pogledamo slike", rekao je gospodin Delevan i ustao. Onih je nekoliko skupljenih komadića plastike bacio u obližnju zarđalu kantu za spaljivanje smeća pa otrao ruke.

"Što se mene tiče, može", rekao je Pop.

"A onda ih spalite", podsjetio ga je Kevin. "Nemojte zaboraviti."

"I neću", odgovorio je Pop. "I meni će biti lakše kad ih više ne bude."

* * *

"Isuse!" rekao je John Delevan. Nadvio se nad radni stol Popa Merrilla, i kroz osvijetljeno se povećalo zagledao u predzadnju fotografiju. Na njoj se ono nešto oko psetova vrata vidjelo najjasnije; na posljednjoj se fotografiji to nešto ponovno zabacilo u suprotnom

4 Mitski američki div drvosječa. (Op.pr.)

443

smjeru. "Kevin, daj pogledaj to i reci mi je li to ono što ja mislim da jest."

Kevin je uzeo povećalo i pogledao. Znao je, naravno, no čak i unatoč tome nije pogledao samo reda radi. Zacijelo je i Clyde Tombaugh podjednako fascinirano po prvi put gledao prvu stvarnu fotografiju planeta Plutona. Tombaugh je znao da je na njoj taj planet; proračuni koji su ukazali na slična iskrivljenja orbitalnih staza Neptuna i Urana ukazali su ne samo na vjerojatnost nego i nužnost postojanja tog planeta. Pa ipak, znati da nešto postoji, pa čak i znati što to jest... ne mora nužno umanjiti fascinaciju što nas obuzme kad to prvi put i ugledamo.

Skinuo je prst s prekidača i Popu vratio povećalo.

"Da", rekao je ocu. "To je baš ono što misliš da jest." Glas mu je bio razliven... razliven kao sve stvari u tom polaroidnom svijetu, pomislio je, i došlo mu je da se nasmije. Ipak je suzbio zvuk, i to ne zato što bi bilo neprimjereno nasmijati se (a vjerojatno bi bilo), nego zato što bi zvuk koji bi iz njega izišao zazvučao nekako... ovaj... razliveno.

Pop je počekao, no kad je postalo jasno da će ih trebati malo munuti, potrudio se reći:

"Mislim, dokle ću se premiještati s noge na nogu! Koji je to vrag?"

Kevin se nećkao da mu to kaže prije, pa se nećkao i sada. Za to nije bilo nikakva razloga, ali...

Daj prestani se tako glupo blesariti! Pomogao ti je kad je bilo najteže, i koga briga odakle mu lova. Reci

444

mu i spali slike i briši prije nego što ure počnu otkucavati peti sat.

Da. Da je on bio u blizini kad se to dogodilo, to bi onda bila ona posljednja kap; u glavi bi mu se kompletno pomiješale daske i onda bi ga odvezli u žutu kuću, da tamo bulazni o stvarnim psima u polaroidnim svjetovima i kamerama što stalno slikaju istu sliku - samo ne baš sasvim istu.

"Ta je polaroidna kamera bila rođendanski dar", čuo je sebe kako govori onim istim suhim glasom. "A on oko vrata nosi još jedan."

Pop je polako gurnuo naočale na ćelavu glavu i priškiljio na Kevina.

"Nisam baš siguran, sine, da te slijedim."

"Ja imam tetku", rekao je Kevin. "Zapravo mi je ona pratetka, ali je tako ne smijemo zvati, jer ona veli da je to čini jako starom. Tetku Hildu. No mislim, toj je tetki Hildi muž ostavio mnogo novaca - mama veli da teži preko milijun dolara - ali je ona stipsa."

Zastao je, dajući ocu priliku da prosvjeduje, ali se otac samo kiselo nasmiješio i kimnuo glavom. Pop Merrill, koji je o toj situaciji znao podosta (da velimo istinu, u Castle Rocku i okolnom području nije ni postojalo nešto o čemu Pop nije znao bar ponešto), naprosto je sačuvao svoj mir i počekao da se dječak ispetlja i sve istrese.

"Ona svaku treću godinu dolazi da s nama provede Božić, i mi samo tada idemo u crkvu, zato što ona ide u crkvu. I kad ona dođe, onda puno kuhamo prokulice.

445

Nitko ih od nas ne voli, a mojoj se sestri od toga i povraća, ali ih tetka Hildaj'a&o voli, pa ih onda jedemo i mi. Ima jedna knjiga za ljetnu lektiru, zove se Velika očekivanja, i unutra je jedna gospođa koja je ista tetka Hilda. Ona puca od veselja što može svojim novcem mahati rođacima ispred nosa. Zove se gospođica Havisham, i kad gospođica Havisham kaže žaba, ljudi već skaču. Mi skačemo, a mislim da skače i ostatak obitelji."

"O, u usporedbi sa stricom Randyjem, tvoja je mati čista stipsa", progovorio je gospodin Delevan neočekivano. Kevin je pomislio kako je tata očito želio da to zazvuči smiješno na pomalo ciničan način, no ono što se iz toga izleglo, bila je samo duboka, kisela gorčina. "Kad tetka Hilda kaže žaba u Randyjevoj kući, ti samo što ne potjeraju kola preko krova."

"No bilo sad kako bilo", rekao je Kevin Popu, "ona mi svake godine za rođendan šalje isti dar. Hoću reći, svaki je drukčiji, ali su svi zapravo jednaki."

"A što ti to šalje, dječače?"

"Kravatu od uzice", rekao je Kevin. "Onakvu kakve su nekad nosili u starim seoskim orkestrima. Svake je godine na kopči nešto drugo, no uvijek je to kravata uzica."

Pop je zgrabio povećalo i nadvio se nad sliku.

"Mrtvih mi letećih svraka!" rekao je i uspravio se. "Kravata uzica! Eto što je to! Ma kako da to nisam opazio?"

446

"Valjda zato što to psi inače ne nose oko vrata", rekao je Kevin istim onim drvenim glasom. Bili su ovdje nekih četrdeset pet minuta, ali mu se činilo da je ostario za još petnaest godina. Ne smiješ zaboraviti, ponavljalo mu je stalno nešto iz glave, da aparata više nema. Ostale su samo krhotine. I ne samo što ga ne bi složili svi kraljevi ljudi i svi njegovi konji, nego ga ne bi složili ni svi ljudi koji rade u Polaroidovoj tvornici u Schenectadyju.

Da, i Bogu hvala. Zato što je to onda kraj priče. Što se pak tiče Kevina, ako se do svoje osamdesete nikad više ne sretne s nadnaravnim, a i tada se o nj samo očeše, i to će mu biti prerano.

"A osim toga je i jako mala", ukazao je gospodin Delevan. "Ja sam bio pokraj kad ju je Kevin izvadio iz kutije, i svi smo znali što će to biti. Jedini je misterij bio što će se ove godine pojaviti na kopči. Pa smo se oko toga zezali."

"Ali što jest bilo?" upitao je Pop i ponovno se zagledao u fotografiju... ili prema njoj: Kevin bi mogao posvjedočiti pred svakim sudom u zemlji da je zuriti u polaroid naprosto nemoguće.

"Ptica", rekao je Kevin. "I siguran sam da je to žuna. I da pas na slici oko vrata nosi baš to. Kravatu od uzice sa žunom na kopči."

"Isuse!" rekao je Pop. On je, na svoj nejavni način, bio jedan od najboljih glumaca na svijetu, ali ovaj put iznenađenost nije trebalo glumiti.

Gospodin je Delevan najednom smeo sve fotke na hrpu.

447

"Daj, bacimo te vražje slike u peć", rekao je.

* * *

Kad su Kevin i otac stigli kući, bilo je pet i deset a vani je zarosilo. Na prilaznoj je stazi bila dvogodišnja mamina Toyota, ali je mama došla i otišla. Na kuhinjskom je stolu ostavila poruku, i pritisnula je posipačima za stol i papar. Kad je Kevin razmotao cedulju, iz nje je ispala novčanica od deset dolara.

Dragi Kevine, dok smo igrale bridž, Jane Doyon je pozvala mene i Meg na večeru u Bonanzu, jer joj je muž otišao poslovno u Pittsburgh, i ona sada lunja sama po kući. Rekla sam joj da će nam biti jako drago. Meg napose. Znaš i sam kao voli biti "s curama"! Nadam se da nemaš ništa protiv večere u "samotnoj raskoši". Naruči za sebe pizzu & sodu, a otac, kad se vrati kući, nek naruči što hoće. On baš ne voli podgrijane pizze & znaš i sam da će htjeli popiti pivo. Pusa,

mama

Pogledali su se i obojica rekli, Dobro, jedna briga manje u životu, a da to nisu morali i izgovoriti. Očito ni ona ni Meg nisu opazile da je automobil gospodina Delevana još u garaži.

"Hoćeš li da..." otpočeo je Kevin, ali nije trebao i dovršiti, zato što ga je otac prekinuo usred rečenice: "Da. Pogledaj. Smjesta."

448

Kevin se uspeo, sve preskačući po dvije stepenice, i uletio u svoju sobu. Unutra su bili ormar i pisaći stol. Najdonja je ladica pisaćega stola bila puna onog što je Kevin zvao naprosto "stvarima": bilo je to sve ono što bi bilo zločin baciti, iako nije služilo baš ničemu. Tu je bio i djedov džepni sat, masivan, izrezbaren, veličanstven... i tako zahrđao da mu je draguljar u Lewinstonu, kojem su ga odnijeli on i mati, posvetio samo jedan pogled, odmahnuo glavom i odgurnuo ga preko pulta. Bila su tu dva kompleta sparenih dugmeta za manžete i dva pojedinačna siročića, zatim Penthouseova duplerica, džepno izdanje naslovljeno s Masni vicevi, i Sonyjev vokmen koji je, zbog razloga nepoznatih, stekao naviku da proždire vrpce koje treba svirati. Bile su tu kojekakve stvari, i to je bilo to. Drukčije bi ih bilo teško nazvati.

Među njih je, naravno, spadalo i trinaest kravata od uzice što mu ih je tetka Hilda poslala za posljednjih trinaest rođendana.

Izvadio ih je jednu po jednu, prebrajao ih i došao do dvanaest umjesto trinaest, zatim je ponovno prekopao ladicu s drangulijama, pa ponovno prebrajao. Opet dvanaest.

"Nema je?"

Kevin, koji je čučao, na ovo je vrisnuo i poskočio.

"Oprosti", rekao je gospodin Delevan iz vrata. "Ovo je bilo glupo."

"Sve u redu", rekao je Kevin. Na trenutak se upitao kolikom brzinom srce može kucati a da ne pregori. "Samo su mi živci... pri kraju. Glupo."

449

"I nije." Otac ga je pogledao staloženo. "Kad sam pogledao tu vrpcu, tako sam se uplašio da mi se želudac popeo u grlo. Gotovo da sam morao gurnuti prst u usta i vratiti ga na njegovo mjesto."

Kevin je zahvalno pogledao oca.

"Nije tu, zar ne?" upitao je gospodin Delevan. "Ona sa žunom ili koji li je već vrag?"

"Ne. Nije."

"Jesi li u toj ladici držao i aparat?" Kevin je polako zakimao glavom.

"Pop - gospodin Merrill - je rekao da ga povremeno pustim da predahne. I to je bio dio rasporeda što ga je za mene sastavio."

Nešto mu je nakratko cimnulo misli, pa se izgubilo.

"I tako sam ga gurnuo ovamo."

"Majko moja", rekao je gospodin Delevan tiho.

"Da."

Pogledali su se u tami, a onda se Kevin najednom nasmiješio. Bilo je to kao da je kroz grede oblaka najednom sinulo sunce.

"Što?"

"Sjećam se kakav je to bio osjećaj", rekao je Kevin. "Tako sam jako zamahnuo tim maljem..."

Sad se nasmiješio i gospodin Delevan.

"Mislio sam da ćeš si razbiti prokletu..."

450

"...a kad je lupilo, tako se fino čulo drobljenje..."

"...i sve se razletjelo na sto vražjih strana..."

"BUM!" dovršio je Kevin. "I nema ga!"

Zajedno su prasnuli u smijeh u Kevinovoj sobi, i Kevin je otkrio da mu je skoro - skoro - drago što se sve to dogodilo. Taj je osjećaj olakšanja bio neizreciv, pa ipak savršen kao ono što čovjek ćuti kad ga, sretnim slučajem ili parapsihološkim navođenjem, netko drugi uspije počešati baš po onom svrabnom mjestu na leđima gdje se ne može počešati sam, kad ga pogodi u srijedu, i kad ti tada, sve zbog samog dodira tih prstiju, zbog njihova pritiska, dolaska, svrab na sekundu postane prekrasno gori... i onda, ono, to blaženo olakšanje.

Tako je bilo i s tim aparatom kad je otac doznao.

"Nema ga više", rekao je Kevin. "Zar ne?"

"Nema, nestao kao Hiroshima nakon što je Enola Gay bacila atomsku bombu", odgovorio je gospodin Delevan, pa dodao: "Zdrobljen kao govno, to što sam mislio reći je to."

Kevin je zinuo u oca, pa prasnuo u nesavladive plotune - skoro krikove - smijeha. Otac mu se pridružio. Nedugo su potom naručili pizzu. Kad su se Mary i Meg Delevan u sedam i dvadeset vratile kući, oni su se još hihotali.

"Mislim, ponašate se kao da baš niste sasvim pri sebi", rekla je gospođa Delevan pomalo zbunjena. U toj je neobuzdanosti bilo nešto što se njezinu ženskom središtu - onom najdubljem dijelu nje, na koji se njen

451

spol, izgleda, oslanja samo u trenucima rađanja i katastrofe - učinilo pomalo nezdravo. Ponašali su se kao ljudi koji su maločas za dlaku izbjegli automobilsku nesreću. "Smiju li i dame doznati o čemu je riječ?"

"Samo se stari momci krasno zabavljaju", rekao je Delevan.

"Gromovito zabavljaju", razradio je Kevin misao, našto je njegov otac dodao: "To što sam mislio reći je to", našto su se pogledali i ponovno zaurlali od smijeha.

Meg, koju je sve to iskreno smelo, pogledala je majku i rekla: "Mama, a zašto to oni rade?"

Našto je gospođa Delevan odgovorila:

"Zato što imaju penise, ljubavi. A sad idi i objesi kaput."

* * *

Pop Merrill je izveo Delevanove, père et fils, pa za njima zatvorio vrata. Utrnuo je sva svjetla osim onoga za radnim stolom, izvadio ključeve i otvorio svoju ladicu sa stvarima. Izvadio je iz nje Polaroidov Sun 660 Kevina Delevana, okrznut no inače neoštećen, pa se u nju zapiljio nepomičnim pogledom. Toga su se uplašili i otac i sin. Popu je to bilo sasvim jasno; ta uplašio je i njega, a i još ga plaši. No staviti tako nešto na panj i pustiti da ga stucaju u prah? To bi bila ludost.

Jer mora postojati nekakav način da se na tome okrene lova.

452

Jer uvijek postoji.

Pop ga je zaključao u ladicu. Prespavat će sve to, i ujutro znati kako dalje. Govoreći iskreno, po glavi mu se već motala prokleto dobra ideja.

Ustao je, isključio radno svjetlo, pa zavijugao kroz mrak prema stubama što su vodile do njegova stana. Gibao se bez razmišljanja, sigurno i graciozno, korakom što ga stvara duga praksa.

I na pola puta stao.

Osjetio je poriv, zapanjujuće snažan poriv, da se vrati i još jednom pogleda kameru. A za koje babe zdravlje? On čak za tu bezbožnu spravu nema ni filma... a s njom ni ne namjerava slikati. Ali ako netko drugi želi napraviti nekoliko snimaka, i vidjeti kako pas napreduje, svaka je mušterija dobrodošla. Na vlastitu pogibelj, kao što uvijek veli. A hoće li prokleti kupac poginuti ili ne, čisto njegova stvar. Što se pak tiče njega, on bi radije ušao u kavez prepun lavova i to bez prokletog biča i stolice.

Pa ipak... "Pusti to", rekao je hrapavo u mrak, i zvuk ga je

vlastita glasa prenuo, i ponovno pokrenuo, i tako se uspeo stubama a da se nijednom nije okrenuo.

453

Glava sedma

Te noći, u sitne sate, Kevin Delevan je sanjao san tako ružan da ga je zapamtio samo u dijelovima, kao izolirane glazbene fraze kad se sluša radio s pokvarenim zvučnikom.

Ušetao se u nekakav gnusni mali industrijski gradić. Očito je bio u skitnji, jer mu je na leđima bio telećak. Grad se zvao Oatley, i Kevin je imao nekakvu nejasnu predodžbu da se nalazi ili u Vermontu ili na sjeveru New Yorka. Znate li nekoga tko traži radnike, tu u Oatleyu? upitao je starca koji je ispucalim pločnikom gurao kolica za kupovinu. U kolicima nije bilo špeceraja; bila su puna nabacane starudije, i Kevin je shvatio da je taj čovjek skitnica. Gubi se! kriknuo je skitnica. Gubi se! Lopof! Hebeni lopof! Hebeni LOPOFFF!

Kevin je potrčao, brisnuo preko ulice, uplašivši se više čovjekova bijesa negoli misli da bi tko mogao pomisliti da je on, Kevin, lopov. A skitnica je povikao za njim: To nije Oatley! To je Hildasville! Gubi se iz grada, ti hebeni lopofe!

I baš je tada shvatio da taj grad nije ni Oatley ni Hildasville niti ijedan drugi grad s normalnim imenom. Kako bi uopće jedan abnormalan grad i mogao imati jedno sasvim normalno ime?

A u gradu je sve - ulice, zgrade, automobili, natpisi, malobrojni pješaci - bilo dvodimenzionalno. Prošao je

454

kraj žene koja je izgledala kao Megina učiteljica baleta kad bi se udebljala za pedeset kila. Nosila je sportske hlače u boji žvakalice Bazooka. Baš kao i onaj skitnica, i ona je gurala kolica za kupovinu. Kolicima je jedan kotač škripio. Bila su puna Polaroidovih kamera Sun 660. Kad su se primakli jedno drugom, pogledala je Kevina pogledom suženim od sumnjičavosti. U trenutku kad su prolazili jedno kraj drugog na pločniku, žene je nestalo. Sjena je, međutim, ostala, i on je još čuo ritmičku škripu, no žene nije bilo. A onda se ona ponovno pojavila, osvrnula se prema njemu i pogledala ga svojim debelim i plošnim i sumnjičavim licem, i Kevin je shvatio zašto je žena na trenutak nestala. Bilo je to zato što u savršeno plošnom svijetu pojam "bokocrta", sa strane, nije ni postojao ni mogao postojati.

Ovo je Polaroidsville, pomislio je s olakšanjem koje se nekako čudno miješalo s užasom. A to znači da je sve samo san.

A onda je ugledao bijeli plot, i psa, i fotografa što je stajao u kanalu. Naočale bez okvira bile su mu dignute na čelo. Bio je to Pop Merrill.

Dobro, sine, sad si ga našao, rekao je dvodimenzionalni polaroidni Pop Kevinu ne skidajući oka s tražila. To je taj pas, taj tu. Onaj što je u Schenectadyju rastrgao ono dijete. TVOJ pas, to što sam mislio reći je to.

I tad se Kevin probudio u krevetu, i bojao se da je u snu vrištao, no od činjenice da više ne sanja u prvi ga je mah mnogo više zanimalo pitanje je li je sad čitav tu, jesu li tu sad sve tri njegove dimenzije.

455

Bile su. No nešto se tu ipak nije slagalo.

Glupi san, pomislio je. Pusti to kvragu, zašto to ne učiniš? Sve je gotovo. Fotografije su spaljene, svih pedeset i osam. I čitava ta priča s kamerom...

Misao mu se skršila kao da je od leda, kad mu je um ponovno zaškakljala misao da se nešto ne slaže, da nešto nije u redu.

Nije to gotovo, pomislio je. Nije to...

No prije no što se misao stigla dovršiti, Kevin Delevan je upao u dubok san bez snova. Sutradan se ujutro te noćne more jedva i sjećao.

456

Glava osma

Dva tjedna što su uslijedila nakon što je Pop Merrill stekao Polaroidov Sun Kevina Delevana bila su dva najteža tjedna njegova života - nikad se nije osjećao tako razdraženo i poniženo. U Castle Rocku bi se našlo podosta ljudi koji bi ustvrdili da to nitko nije zaslužio više od njega. No srećom, za to nitko u čitavom Castle Rocku nije ni znao... i to je bilo otprilike sve čime se Pop mogao utješiti. U tome je našao nekakvu hladnu utjehu. Zaista vrlo hladnu, hvala na pitanju.

No tko bi ikad mogao povjerovati da bi ga Ludi Šeširdžije mogli, da bi ga smjeli, tako grdno ostaviti na cjedilu?

Toga je bilo toliko da se skoro počeo pitati nije li malo skrenuo.

Bože oslobodi.

457

Glava deveta

Još onda, u rujnu mjesecu, nije se čak ni potrudio upitati se hoće li prodati polaroid; jedina su pitanja bila kada i pošto. Delevanovi su stalno trubili riječ nadnaravno, i Pop ih nije ispravljao, iako je znao da bi ono što je Sun izvodio parapsiholozi prije proglasili paranormalnom negoli nadnaravnom pojavom. On im je to mogao reći, no da jest, oni bi se možda upitali kako je moguće da jedan vlasnik malogradskog komisiona (i u fušu pomalo lihvar) zna toliko o tome. A činjenice su stajale ovako: On je znao mnogo jer je to bilo unosno, a unosno je bilo mnogo znati zbog ljudi koje je on zvao "mojim Ludim Šeširdžijama".

A Ludi su Šeširdžije bili ljudi koji su skupom opremom snimali zvukove u pustim sobama, i nisu to činili tek tako, za sir, niti za zezanciju na nekoj pijanoj zabavi, nego zato što su strasno vjerovali u nevidljivi svijet i željeli dokazati njegovo postojanje, a neki i zato što su strastveno željeli stupiti u doticaj s prijateljima i/ili rođacima koji su "otišli" ("otišli": tako su to oni uvijek zvali; Ludi Šeširdžije nisu nikad imali rođake spremne da naprosto umru).

Ludi Šeširdžije nisu samo posjedovali spiritističke Ouija ploče i njima se obilno služili, nego su i redovito razgovarali sa svojim "duhovnim vođama" na "drugom svijetu" (nikad u "raju", "paklu" pa čak ni u "počivalištu mrtvih", uvijek samo na "drugom svijetu"), vođama koji su ih dovodili u doticaj s prijateljima, rođacima,

458

kraljicama, pokojnim pjevačima rock-and-rolla, pa čak i s arhinitkovima. Pop je poznavao jednog Ludog Šeširdžiju iz Vermonta koji je dvaput tjedno razgovarao s Hitlerom. Hitler mu je rekao da je sve to protiv njega bila čista namještaljka, da je on već u siječnju 1943. molio za mir, ali ga je onaj kujin sin Churchill odbio. Hitler mu je rekao i to da je Paul Newman svemirski vanzemaljac, i da se rodio u špilji na Mjesecu.

Ludi su Šeširdžije išli na seanse redovito (i kompulzivno) kao što narkomani odlaze svojim dilerima. Kupovali su kristalne kugle i amulete koji su zajamčeno donosili sreću; organizirali su svoja mala društvanca i istraživali navodno opsjednute kuće vrebajući u njima na sve neobične pojave: teleplazmu, kucanja po stolu, lebdeće krevete i stolove, hladna mjesta i, naravno, duhove. I sve su te pojave, što stvarne što zamišljene, bilježili s oduševljenjem odanih motritelja ptica.

Većina se od njih ludo zabavljala. Neki nisu. Bio je među njima, primjerice, i onaj momak iz Wolfeboroa. On se objesio u notornoj Tecumseh House, glasovitoj stoga što je u njoj neki otmjeni farmer, u osamdesetim i devedesetim godinama prošloga stoljeća, danju služio bližnjima, a noću se njima posluživao, večerajući ih u podrumu za vrlo formalno prostrtim stolom. Stol je stajao na podu od nabijene i prokisle zemlje koja će iznjedriti čudne plodove, kosti i raspadnuta tijela najmanje dvanaest, a možda i tridesetpetorice mladića, sve redom skitnica. Taj je momak iz Wolfeboroa na bloku kraj spiritističke ploče ostavio sljedeću kratku poruku: Ne mogu izaći iz kuće. Vrata su

459

zaključana. Čujem ga kako jede. Stavio sam vatu u uši. Ne pomaže.

I ta je prokleta opaljena šupčina vjerojatno mislila da je sve baš tako bilo, duboko je zaključio Pop nakon što je iz pouzdana izvora čuo tu priču.

A onda je tu bio i onaj momak iz Dunwicha, Massachusetts, kojemu je Pop jednom za devedeset dolara prodao takozvanu trubu za duhove; momak je tu trumpetu odnio na groblje u Dunwichu, i zacijelo je ondje čuo nešto krajnje neugodno, zato što od tada već šest godina bjesni u tapeciranoj sobi u Arkhamu, sasvim sišavši s uma. Kad je krenuo prema groblju, kosa mu je bila sasvim crna; kad su njegovi krikovi probudili nekoliko susjeda, koji su živjeli dovoljno blizu groblju da ga čuju, i kad su oni dozvali policiju, kosa mu je bila bijela kao i urlajuće lice.

A bila je tu i jedna žena iz Portlanda koja je ostala bez oka kad je seansa sa spiritističkom pločom katastrofalno pošla po krivu... kao i čovjek iz Kingstona, Rhode Island, koji je izgubio tri prsta na desnoj ruci jer su mu na njih pala vrata automobila u kojom se ubilo dvoje pubescena... i stara dama koja se pojavila u Spomen-bolnici Massachusetts kraća za skoro čitavo uho jer je njezina podjednako stara mačka Claudette navodo šiznula za vrijeme seanse...

Pop je u ponešto od toga vjerovao, u ponešto nije, no u najvećem je broju slučajeva bio sasvim bez mišljenja - ne zato što nije imao dovoljno tvrdih dokaza za ovu ili onu tezu, nego zato što mu svi ti duhovi, seanse, kristalne kugle, trublje za duhove, razjarene mačke ili fabulozni korijen Ivana Osvajača nisu vrijedili ni koliko prdac u oluji. I što se ticalo Reginalnda

460

Mariona "Popa" Merrilla, svi su se Ludi Šeširdžije mogli prcati u letu odavde do Mjeseca.

Dokle god, naravno, pokoji od njih, prije nego što će ukrcati na brod za rečenu destinaciju, može za kameru Kevina Delevana ispljunuti kakvu silnu čekuljinu.

Pop te oduševljenike nije zvao Ludim Šeširdžijama zbog njihova zanimanja za spiritizam; zvao ih je tako zato što su većina - gdjekad bi dolazio u napast i da veli svi - bili bogati i umirovljeni, i što su upravo vapili da ih netko operuša. Ako je čovjek bio spreman utrošiti petnaest minuta s njima na kimanje glavom i potvrđivanje, dok bi ga uvjeravali kako mogu razabrati lažnog medija od pravog čim uđe u sobu, nekmoli pak kad sjedne za spiritistički stolić, ili ako je čovjek bio spreman isto toliko vremena utrošiti na slušanje rogobatnih zvukova s magnetofona, zvukova koji možda jesu a možda i nisu bili riječi, i to činiti s primjerenim izrazom zadivljenosti na licu, onda im je mogao pritiskač za papir, vrijedan četiri dolara, prodati za stotinu ako bi im samo rekao da je neki čovjek u njemu nekom zgodom ugledao lik svoje pokojne majke. Ti njima daruješ smiješak, i oni ti ispišu ček na dvije stotine dolara. Daruješ im riječ ohrabrenja, i oni ti ispišu ček na dvije tisuće dolara. A ako im oboje daruješ istodobno, oni će ti pružiti čekovnu knjižicu i zamoliti te da sam upišeš iznos.

Uvijek je to bilo lako i jednostavno kao bebici zdipiti bombon.

Sve do sada.

* * *

461

Pop nije u ormaru držao registrator na kojem je pisalo LUDI ŠEŠIRDŽIJE, baš kao što nije držao ni registrator na kojem je pisalo FILATELISTI ili NUMIZMATIČARI. On ormar za spise nije čak ni imao. Nešto najsličnije tome u njegovu posjedu bila je izubijana stara knjižica s telefonskim brojevima koju je nosio u stražnjem džepu (i koja je, baš kao i lisnica, tijekom godina poprimila oblik plitke i neobilate krivulje njegove vižljaste stražnjice uz koju se svakodnevno privijala). Pop je svoje dosjee držao ondje gdje ih je čovjek njegova zanata uvijek i trebao držati: u glavi. Među Ludim Šeširdžijama od formata bilo ih je ukupno osam s kojima je poslovao već godinama, ljudi koji okultno nisu samo pipkali prstom, nego su se u nj bacili i u njemu se kaljužali. Najbogatiji je među njima bio bogati industrijalac McCarty, koji je živio na vlastitom otoku dvanaestak milja daleko od obale. Taj je momak prezirao čamce, i zato je zaposlio privatnoga pilota koji ga je, kad god bi nekamo morao poći, na kopno i natrag vozio zračnim putem.

Pop mu je u posjet krenuo 28. rujna, sutradan nakon što je stekao Kevinovu kameru (a da o tom činu nije, i nije mogao, razmišljati kao o čistoj pljački; jer dečko ju je i tako kanio razmljeckati kao govno, a ako ne zna što se s njom zapravo dogodilo, to mu sigurno ne može naškoditi). Svojim se starim no savršeno održavanim automobilom odvezao do privatnog sletišta na sjevernom rubu Boothbay Harbora, i onda je škrgutao zubima i škiljio očima i stiskao čeličnu blagajnu s Polaroidovim Sunom 660 kao da mu se radi o glavi, dok je Beechcraft Ludoga Šeširdžije jurio niz zemljanu stazu poput podivljaloga konja, da bi se potom digao u zrak baš kad je Pop već bio siguran da će se srušiti s ruba

462

litice i dolje se na stijenama smrskati u hladetinu, i na koncu odletjeti u jesenski eter. On je taj put bio već dvaput prošao, i svaki se put zaklinjao da više nikad neće ući u taj prokleti leteći lijes.

Potom su poskakivali i propinjali se samo pet stotina stopa iznad gladnog Atlantika, a pilot je za čitavog puta samo veselo čavrljao. Pop je samo kimao glavom i govorio ajah na pravim mjestima, iako ga je u tom trenutku od pilotove priče mnogo više zanimalo moguće upokojenje.

I onda se pred njima pojavila građevina sa svojom užasno, očajno, samoubilački kratkom sletnom stazom, i razvučenom kućom od mamutovine i neobrađena kamena, pa se pilot sunovratio i Popov ubogi stari i od kiseline smežurani želudac ostavio negdje u zraku, iza njih, i onda su muklo i silno udarili o tlo, i onda su nekako, čudesno, već rulali i onda stali, još živi i. u komadu, i sad se Pop mogao bezopasno vratiti svom starom uvjerenju da je Bog samo još jedna izmišljotina Ludih Šeširdžija... uvjerenju koje će potrajati bar dok se ponovno na povratku ne bude morao ukrcati u taj prokleti avion.

"Krasan dan za letenje, ha, gospodine Merrill?" upitao ga je pilot dok je izvlačio stepenice da putnik može sići.

"Kao stvoren", progunđao je Pop, pa zakoračao prema kući kojoj je u vratima stajao puran kakav se za Dan zahvalnosti stavlja na blagdanski stol, i pritom mu se smiješio smiješkom punim žarke nade. Pop mu je bio obećao da će mu pokazati "najprokletiju stvar na koju" je "ikad naletio", a Cedric McCarty je ostavljao dojam

463

čovjeka koji to ne može dočekati. Bacit će jedan brz pogled, čisto reda radi, pomislio je Pop, i onda mu vilama nabacati salatu. Na kopno se vratio nakon četrdeset pet minuta, jedva i opažajući poskakivanje i propinjanje i propadanje, od kojih su mu guslala sva crijeva, kad god bi Beech naletio na zračni džep. Vratio se kao pročišćen i misaon čovjek.

Uperio je polaroid na Ludog Šeširdžiju i napravio sliku. Dok su čekali da se slika razvije, Ludi je Šeširdžija slikao Popa... i kad je bljeskalica bljesnula, nije li nešto začuo? Nije li začuo tiho, odvratno režanje tog crnog pseta, ili mu je to samo proradila mašta? Najvjerojatnije ipak samo mašta. Pop je u životu napravio veličanstvenih poslova, a to ne ide bez mašte.

Pa ipak...

Cedric McCarty, industrijalac u miru per excellence i Ludi Šeširdžija extraordinaire, čekao je s podjednako djetinjastom nestrpljivošću da se slike razviju, no kad su se one napokon izbistrile, pogledao je Popa podrugljivo i možda čak i pomalo prezrivo, i Pop je s nepogrešivom intuicijom, koju je uspio razviti kroz skoro pedeset godina, osjetio da više nikakvo dokazivanje, ulagivanje, pa čak ni mutne aluzije da ima još jednoga kupca koji se ubija za šansu da stekne tu kameru - da mu, ukratko, više nijedna od tih obično pouzdanih tehnika ne može pomoći. U glavi Cedrica McCartyja podigla se velika narančasta ploča na kojoj je pisalo: NE KUPUJEM.

Ali zašto?

Dodavola, zašto?

464

Na slici koju je snimio Pop, onaj odbljesak što ga je Kevin opazio u naborima njuške crnoga pseta sad se jasno pretvorio u zub - samo što zub nije bila prava riječ, pa ma koliko da naprezali maštu. Bio je to očnjak. Na slici koju je snimio McCarty, već su se vidjeti i vršci susjednih zuba.

Taj jebeni pas ima usta kao klopku za medvjede, pomislio je Pop. U glavi mu je, i nezvana, izrasla slika njegove ruke u psećoj gubici. Nije vidio psa kako je ujeda, kako je jede, nego kako je razdire, onako kako mnogobrojni zubi šumskoga harvestera usitnjavaju koru, lišće, grančice. Koliko bi to potrajalo? upitao se i zagledao se u prljave očice što su zurile u nj iz tog prevelikog lica, pa shvatio da to ne bio potrajalo dugo. No što ako bi ga pas, umjesto za vrat, uhvatio za prepone? Što ako...

No McCarty je nešto rekao i sad je čekao na odgovor. Pop je ponovno na nj skrenuo zanimanje, i tada su isparili i zadnji ostaci nade da bi možda ipak mogao zaključiti posao. Ludog Šeširdžije extraordinaire, onoga koji bi s tobom rado proveo popodne u pokušaju da dozove duha svog dragog pokojnog strica Neda, najednom je nestalo. Na njegovo je mjesto stupila druga strana McCartyja: onaj tvrdoglavi realist koji se dvanaest godina zaredom nalazio na popisu najbogatijih Amerikanaca časopisa Fortune - ne valjda zato što mu je glava bila u oblacima i što je imao sreće da naslijedi i hrpu love i poštenu ekipu sposobnu da tim novcem gospodari i da ga poveća, nego zato što je bio pravi genij za projektiranje i razvijanje na području aerodinamike. On baš nije bio bogat kao Howard Hughes, ali zato nije bio baš ni lud

465

kao dotični pri kraju svojih dana. Kad je riječ bila o parapsihološkim pojavama, taj je čovjek bio Ludi Šeširdžija. Izvan tog je područja, međutim, bio prava morska psina, prema kojoj su Pop Merrill i njemu slični bili čisti punoglavci u lokvici.

"Oprostite, gospodine McCarty", rekao je Pop. "Mozak mi je malo otišao na pašu."

"Rekao sam da je to doista fascinantno", odgovorio je McCarty. "Napose te suptilne aluzije da između dvije fotografije prolazi neko vrijeme. Kako to radi? Kamera u kameri?"

"Nije mi jasno na što smjerate."

"Ne, nije riječ o kameri", rekao je McCarty, razgovarajući sam sa sobom. Dohvatio je kameru i protresao je kraj uha.

"Vjerojatnije je riječ o nekakvim valjčićima."

Pop se zapiljio u nj nemajući blagog pojma o čemu on to... samo što je savršeno znao da to znači NE KUPUJEM, pa ma s kog se kraja čitalo. Ta prokleta vožnja u malom avionu (a uskoro ga opet čeka), a sve nizašto. Ali zašto? Zašto? Za tog je momka bio tako siguran, tog momka koji bi vjerojatno mogao povjerovati i da je Brooklynski most tek utvarna opsjena s "druge strane". Onda zašto?

"Pretinci, naravno!" rekao je McCarty, veseo kao dijete. "Pretinci! U kućištu se nalazi kružna traka i mnogo ugrađenih pretinaca. I u svakom se pretincu nalazi eksponirana polaroidna fotografija psa. Kontinuitet upućuje na to..." ponovno je pažljivo promotrio slike, "...da, da je je pas vjerojatno snimljen

466

filmski, i da su onda od pojedinih kadrova napravljeni polaroidi. Kad se pritisne otponac, onda iz pretinca ispadne slika i pojavi se na otvoru. Baterija onda okrene traku do pozicije sljedeće fotografije i - voila!"

Ljubazni se izraz na licu najednom izgubio, i Pop je ugledao čovjeka koji je svoj put prema slavi i bogatstvu prokrčio kroz slomljena, krvava tijela konkurenata... i pritom čak uživao.

"Joe će vas avionom vratiti na kopno", rekao je. Glas mu je najednom postao hladan i distanciran. "Dobro ste to izveli, gospodine Merrill" - taj ga čovjek, turobno je shvatio Pop, neće više nikad nazvati Popom - "to vam priznajem. Sad ste napokon prevršili mjeru, ali ste me poprilično dugo potezali za nos. Koliko ste mi izmuzli? Je li sve to bilo tandara-broć?"

"Nisam iz vas izmuzao nijedan crveni cent", izrekao je Pop premasnu laž. "Nikad vam nisam prodao baš ništa za što nisam vjerovao da je prava stvar, i to što sam mislio reći je to, sve to vrijedi i za tu kameru."

"Od vas mi se povraća", rekao je McCarty. "Ne zato što sam vam vjerovao; vjerovao sam i drugima koji su i podvaljivali i krivotvorili. Ne zato što ste mi uzeli novac; nije toga bilo toliko da bi to bilo važno. Od vas mi je slabo zato što su ljudi poput vas zaslužni što je znanstveno istraživanje parapsiholoških fenomena još u mračnom dobu, što mu se ljudi smiju, što se to odbacuje kao područje rezervirano za trknute i munjene. U svemu je tome utjeha samo to što vi i vama slični na kraju uvijek prevršite mjeru. U vama je proradila pohlepa i zato ste mi pokušali uvaliti ovo.

467

Volio bih, gospodine Merrill, da se što prije udaljite odavde."

Pop je u ustima imao lulu, a u drhtavoj ruci šibicu Diamond Blue Tip. McCarty je u nj upro prst, i zbog ledenih očiju iznad, Popu se učinilo da je taj prst puščana cijev.

"A ako ovdje zapalite taj smrad", rekao je, "reći ću Joeu da vam ga iščupa iz zubi a žar saspe straga u hlače. I tako, ukoliko ne želite iz moje kuće otići s koščatom guzicom u plamenu, savjetovao bih vam..."

"Ali što je to s vama, gospodine McCarty?" zameketao je Pop. "Te slike ispadaju nerazvijene! Vidjeli ste vlastitim očima kako se razvijaju!"

"Takvu emulziju može smiješati svako dijete opremljeno kućnim laboratorijem od dvanaest dolara", rekao je McCarty hladno. "To nije katalitički fiksir kakav stavljaju u Polaroidu, ali je nešto slično tome. Eksponirate svoje polaroide - ili ih presnimite s filma, možda i to - i onda ih odnesete u standardnu tamnu komoru i premažete tom zmešarijom. Kad se osuše, stavite ih u kameru. Kad ispadnu, izgledaju kao svi polaroidi koji se još nisu počeli razvijati. Jednolično sivilo u bijelom obrubu. Onda u tu vašu domaću emulziju udari svjetlo, što dovede do kemijske promjene, i emulzija ispari, i tako se pokazuje slika koju ste snimili prije nekoliko sati ili dana ili tjedana. Joe?"

Prije nego što je Pop i mogao išta odgovoriti, jedna ga je ruka uhvatila za mišicu, i potom je bio manje odveden a više odvučen iz prostrane dnevne sobe staklenih zidova. Ali i tako više ne bi rekao ništa. Dobar

468

poslovni čovjek, između ostalog, mora znati i kad je izgubio. Pa ipak je poželio povikati preko ramena: Nekakva glupa pička s obojenom kosom i kristalnom kuglom naručenom preko magazina Fate natjera knjigu ili lampu ili stranicu govnarskih nota da lebde kroz mračnu sobu i ti samo što se ne usereš, ali kad ti ja pokažem kameru koja snima slike drugoga svijeta, onda me bacaš van s nogom u guzicu! Lud si kao Ludi šeširdžija, da! Pa mislim, jebi se! Nisi jedina riba u moru!

Što je bila istina.

I tako je 5. listopada Pop ušao u svoj savršeno održavani automobil i odvezao se u Portland u posjet sestrama Pus.

* * *

Sestre Pus su bile identične blizanke i živjele su u Portlandu. Mogle su imati osamdesetak godina, no izgledale su starije od Stonehengea. Palile su cigaretu na cigareti i pušile Camel, i činile to tako od svoje sedamnaeste godine, što bi rado pričale svakome. Ipak se nikad ne bi ni nakašljale usprkos tome što bi baš svaki ubogi dan zajedno popušile šest kutija. Vozile su se - u rijetkim zgodama kad bi izlazile iz svoje palače od crvene opeke, izgrađene u kolonijalnom stilu - u Lincoln Continentalu 1958., automobilu sumorno veličanstvenom kao mrtvačka kola. Tim je vozilom pilotirala crnkinja možda tek malo mlađa od sestara Pus. Ta je vozačica vjerojatno bila nijema, no možda je riječ bila i o nečem malo posebnijem: jednom od malobrojnih uistinu utučenih turobnih bića što ih je Bog ikada stvorio. Što je od toga dvoje istina, to Pop niti je

469

znao niti ikad upitao. S te je dvije stare dame poslovao već skoro trideset godina, i ona je crnkinja sve vrijeme bila s njima, i najčešće bi vozila auto, no ponekad bi ga i prala, ponekad kosila tratinu ili potkresivala živicu oko kuće, ponekad pak stupala do poštanskog sandučića na uglu, s pismima sestara Pus dragi bi ga Bog znao kome (a nije znao ni to je li crnkinji bilo ikad dopušteno ući u kuću; znao je samo da je u njoj nikad nije vidio), no za sve to vrijeme nije nikad čuo da bi to čudesno stvorenje progovorilo i riječ.

Kuća u kolonijalnom stilu nalazila se u kvartu Portlanda zvanom Bramhall, koje je u Portlandu ono što je u Bostonu Beacon Hill. U tom potonjem gradu, u zemlji graha i bakalara, govori se da Cabotovi razgovaraju samo sa Lowellovima, a Lowellovi samo s Bogom, no sestre Pus i još nekoliko njihovih preživjelih vršnjaka u Portlandu, na ovo bi mirno ustvrdili da su to Lowellovi jednu tajnu vezu pretvorili u pobočnu granu, i to tek nekoliko godina nakon što su Deereovi i njihovi suvremenici u Portlandu uspostavili glavnu liniju.

I naravno, nitko pri zdravoj pameti ne bi sestre Pus5

nazvao tako u njihovo identično lice, baš kao što nitko pri zdravoj pameti ne bi gurnuo nos pod tračnu pilu samo da se riješi neugodnog svraba. One su bile sestre Pus samo kad ih nije bilo u blizini (i kad bi čovjek bio siguran da u društvu nema nikoga tko bi im mogao prenijeti priču), dok su se zapravo zvale gospođica Eleusippus Deere i gospođa Meleusippus Verrill. Njihov otac, odlučan da svoju kršćansku pobožnost udruži s pokazivanjem erudicije, dao im je imena po dvojici

5 "pus", naime, na engleskom znači "gnoj". (Op.pr.)

470

trojaka koji su svi postali sveci... no koji su svi, na nesreću, bili muškarci.

Meleusippusin je muž umro prije mnogo, mnogo godina, baš u bitci u zaljevu Leyte 1944., ali je ona, sve do današnjega dana, odlučno zadržala njegovo ime, što ljudima nije dopuštalo da se lagano izvuku i nazovu ih naprosto gospođicama Deere. Ne; morao si vježbati ta prokleta jezikolomna imena sve dok iz tebe ne bi počela izlaziti glatko kao govno iz navoštene guzice. Ako bi samo jednom udesio stvar, upisale bi ti to u svoju crnu knjigu, pa bi izgubio njihove priloge na šest mjeseci, gdjekad i na čitavu godinu dana. A ako bi zeznuo dvaput, onda se više ne trudi ni nazivati. Ni sada ni nikada.

Pop se vozio (a čelična kutija s polaroidnom kamerom bila je položena na sjedalo kraj njega) i tihim glasom neprestance ponavljao njihova imena:

"Eleusippus. Meleusippus. Eleusippus i Meleusippus. Ajah. Sad je kako treba."

Ali, kako će se kasnije pokazati, to je ujedno bilo i jedino što je bilo kako treba. Jer one taj polaroid nisu željele ništa više od McCartyja... iako je Popa taj susret tako zdrmao da je ušao sasvim spreman da prihvati i deset tisuća dolara manje, ili pedeset posto od svoje prvotne tajne procjene onoga što bi za tu kameru mogao uhvatiti.

Vremešna je crnkinja grabljala lišće, i tako otkrivala tratinu koja je, bez obzira na listopad, još bila zelena kao pust na biljarskom stolu. Pop joj je kimnuo glavom. Ona ga je pogledala, pa pogledala kroz njega, pa

471

nastavila grabljati lišće. Pop je pritisnuo dugme i negdje je, u dubini kuće, prasnulo zvono. Palača je bila savršeno primjerena riječ za stanište sestara Pus. Iako nije bila ni izdalekao tako velika kao neke stare kuće u kvartu Bramhall, od mraka što je stalno u njoj kraljevao doimala se mnogo većom. A zvuk zvona doista kao da je doplovio iz dubina soba i prolaza, i zvonjava bi tog zvona u Popovoj glavi uvijek uzmutila istu sliku: sliku mrtvačkih kola što prolaze londonskim ulicama u godini kuge, s kočijašem koji stalno lupa klepkom i viče: "Iznes'te mr'ce! Iznes'te mr'ce! Za ljubav Božju, iznes'te mr'ce!"

Sestra Pus koja je tridesetak sekundi potom otvorila vrata nije izgledala samo kao da je mrtva, nego već i balzamirana; kao mumija kojoj je netko iz vica među usne zataknuo zadimljeni čik.

"Merrill", rekla je dama. Haljina joj je bila tamno plava, a kosa obojena u skladu s tim. Pokušala mu se obratiti onako kako se velika dama obraća trgovačkom putniku koji je zabunom zakucao na kriva vrata, ali je Pop jasno razabirao da je ona, na svoj način, uzbuđena baš koliko i onaj kujin sin McCarty; razlika je bila samo u tome što su se sestre Pus u Maine rodile, u Maine odrasle, a u Maine će valjda i umrijeti, dok je McCarty iznikao negdje na Srednjem zapadu, gdje se umjetnost i umijeće mučaljivosti očito ne smatraju važnim dijelom dječjeg odgoja.

Negdje je, prema kraju predvorja iza kojeg je bio salon, zalepršala sjena, jedva vidljiva iza koščatoga ramena sestre koja je otvorila vrata. Ona druga. O, jedva me čekaju, da. Pop se počeo pitati ne bi li iz njih

472

ipak mogao iscijediti dvanaest somova. Možda čak četrnaest.

Pop je znao da bi sad mogao reći: "Imam li čast govoriti s gospođicom Deere ili gospođom Verrill?" i da bi se to moglo smatrati sasvim pristojnim, ali već je imao posla s tim parom ekcentričnih starih vreća, pa je znao da bi, unatoč tome što sestra Pus na to ne bi ni podigla obrvu ni raširila nosnicu, nego bi mu naprosto odgovorila s kojom to govori, zbog toga ipak izgubio najmanje tisuću dolara. One su se vrlo ponosile svojim čudnim muškim imenima i mnogo su blagonaklonije gledale na čovjeka koji bi pokušao i omanuo negoli na čovjeka koji bi potražio kukavički izlaz.

I eto, nakon što se u sebi brzo pomolio da mu se jezik ne oklizne baš sada, kad je napokon nastupio odlučan trenutak, u to je uložio čitavog sebe i razveselio se opazivši da mu imena klize s jezika kao glatko čudotvorno ulje iz bočice vašarskog ljekarnika.

"Je li to Eleusippus ili Meleusippus?" upitao je, a lice mu je govorilo da ga ispravno izgovaranje tih imena muči taman koliko bi ga mučilo da se zovu Joan i Kate.

"Meleusippus, gospodine Merrill", odgovorila je ona - i, odlično, sad je već bio gospodin Merrill, i sad je već bio siguran da će sve proći glatko kako se samo može poželjeti - i u tome pogriješio kako se samo može pogriješiti. "Izvolite ući?"

"Najljepša hvala", rekao je Pop i ušao u mračne dubine palače Deereovih.

* * *

473

"O, Bože", rekla je Eleusippus Deere kad se polaroid počeo razvijati.

"Kako je brutalan!" rekla je Meleusippus Verrill u tonovima nepatvorene konsternacije i straha.

I pas je doista postajao sve odvratniji, Pop je to morao priznati, a bilo je tu i još nešto što ga je zabrinulo još i više: vremenski slijed slika kao da se ubrzavao.

Postavio je sestre Pus na njihovu sofu u stilu kraljice Anne i na njima ispucao demonstracijski snimak. Kamera je bljesnula jarkim bijelim svjetlom, i tako se soba u jednom jedincatom trenutku iz čistilišne zone između zemlje živih i zemlje mrtvih, u kojoj su tko zna kako živjela ova dva relikta, pretvorila u nešto plošno i šljokičavo, nešto što je podsjećalo na policijsku fotografiju muzeja u kojem je počinjen zločin.

Samo što slika koja je izišla iz aparata nije prikazivala sestre Pus kako sjede na sofi u svojoj dnevnoj sobi nalik na dva identična podupirača za knjige. Na slici je bio crni pas, koji se sada čitavim licem okrenuo prema kameri i fotografu dovoljno trknutom da i dalje stoji i škljoca aparatom. Sad mu je poludjeli, ubilački cer već ogolio sve zube, a glava mu se već lagano, zvjerski nagnula na lijevo. Ta će se glava, pomislio je Pop, dok bude skakao na žrtvu, nastavljati naginjati, što će ispuniti dvije svrhe: zaklonit će od mogućeg napada osjetljivo područje vrata i dovesti glavu u položaj iz kojeg će se, kad se zubi jednom zabiju i stope s mesom, moći ponovno zakrenuti i uspraviti, i tako od lovine otkinuti komadinu živoga tkiva.

474

"Tako je strašan!" rekla je Eleusippus i uhvatila se za vrat mumificiranom rukom ljuskave puti.

"Tako grozan!" gotovo je zaječala Meleusippus, pa na čiku starog Camela zapalila novi, starom rukom koja se tresla tako grdno da joj je umalo zapalila ispucali i raspucali lijevi kut usana.

"To je potpuno ne-ob-JAŠNJI-vo!" rekao je Pop trijumfalno, i pomislio: Kako bih volio da si sada tu, McCarty, ti sretna šupčino. Baš bih volio da jesi. Evo, tu su dvije dame koje su nekoliko puta oplovile Horn pa ipak ne misle da je ta prokleta kamera samo nekakav štosni madioničarski trik!

"Prikazuje li to nešto što se zaista dogodilo?" prošaptala je Meleusippus.

"Ili nešto što će se istom dogoditi?" dodala je Eleusippus podjednako zatravljenim šaptom.

"Nemam pojma", rekao je Pop. "Za svojih sam se dana ziher nagledao vraških čudesa, ali nikad nisam vidio ništa ni do koljena ovim fotkama." "To me ne čudi!" Eleusippus.

"Ni mene!" Meleusippus.

Pop se već bio duševno pripravio da razgovor povede u pravcu cijene - što je osjetljiva operacija kad posluješ s bilo kime, ali nikad tako osjetljiva kao kad posluješ sa sestrama Pus: kad bi došlo do tvrdog cjenjkanja, bile su osjetljive kao dvije djevice - što je, koliko je Popu bilo poznato, bar jedna od njih doista i bila. Baš se bio odlučio na pristup zvan Da odmah velim, nikad mi nije ni palo na um da se rastanem s tako nečim, ali... (pristup stariji i od samih sestara Pus -

475

iako vjerojatno ne mnogo stariji, rekli biste kad ih malo bolje pogledate - ali ako imate posla s Ludim Šeširdžijama, to nije bilo važno ni krušnu mrvu; oni su to uistinu voljeli čuti, onako kao što mala djeca vole slušati stalno jednu te istu bajku) kad ga je Eleusippus apsolutno prizemljila riječima:

"Ne znam što veli moja sestra, gospodine Merril, ali se neću osjećati ugodno, dok mi budete pokazivali ono što biste nam možda željeli ponuditi" - tu je uslijedila lagana, malo bolna stanka - "ponuditi u poslovnom smislu sve dok tu... tu kameru, ili što li već božemiprosti jest... ne vratite u auto." "Slažem se od sveg srca", rekla je Meleusippus i zgnječila svoju napol popušenu Camelicu u ribolikoj pepeljari koja samo što već nije i srala Camelove čikove.

"Fotografije utvara", rekla je Eleusippus, "su jedno. One posjeduju izvjestan..."

"Dignitet", pomogla joj je Meleusippus.

"Tako je! Dignitet! Ali taj pas..." Sad je starica i stvarno zadrhtala. "Izgleda kao da će iskočiti iz fotografije i ugristi nas." "Sve nas!" razradila je Meleusippus sestrinu misao.

Sve do te posljednje replike Pop je bio uvjeren - možda i zato što je to morao biti - da su sestre otpočele svoj dio cjenjkanja, i to u divljenja vrijednom stilu. Ali ton njihova glasa, identičan koliko i njihova lica i figure (ukoliko bi se za njih uopće moglo reći da imaju tako nešto), nadišao je njegovu moć nevjerovanja. One nisu nimalo sumnjale da se taj Sun 660 ponaša na

476

svojevrsno paranormalan način... dapače, za njihov ukus i previše paranormalan. Nisu se cjenjkale; nisu glumile; nisu se s njim poigravale kušajući mu oboriti cijenu. Kad su rekle da ne žele imati posla niti s tom kamerom niti s tim nečim sablasnim što je ona radila, rekle su baš ono što su i mislile - a nisu bile ni toliko neuljudne da pomisle (a što bi po njihovu mišljenju doista bila velika neuljudnost), čak ni u snu, da je svrha njegova dolaska bila prodaja te kamere.

Pop se osvrnuo po salonu. Izgledao je kao salon neke stare dame u užasnjaku što ga je jednom gledao na svom video-rekorderu - nekakvoj laprdariji zvanoj Žrtve paljenice, gdje je nekakav mesnati krupnjak pokušavao u bazenu utopiti vlastitoga sina, ali se pritom nitko nikad nije ni skinuo. Soba je te dame bila puna, prepuna, uistinu natrpana starim i novim fotografijama. Stajale su po stolovima i na okviru kamina u najrazličitijim okvirima; toliko su prekrivale zidove da se od njih nije mogao naslutiti ni uzorak na tapetama.

Salon sestara Pus nije bio tako nagrđen, ali je u njemu ipak bilo mnoštvo fotografija; možda čak sto pedeset, no u sobi tako maloj i mračnoj činilo se da ih je triput toliko. Pop je tu već bio dovoljno puta da neke od njih zamijeti makar u prolazu, dok su mu druge bile još poznatije, jer ih je baš on prodao Eleusippusi i Meleusippusi.

One su imale mnogo, mnogo više "sablasnih fotografija", kako ih je zvala Eleusippus Deere, možda sve u svemu tisuću, no očito su čak i one shvatile da u prostoriji veličine njihova salona postoje neka ograničenja nametnuta, ako već ne ukusom, a ono bar

477

izložbenim prostorom. Ostatak je "sablasnih fotografija" bio raspoređen u preostalih četrnaest soba njihove kurije. Pop ih je sve vidio. On je bio jedan od malobrojnih sretnika koje su sestre Pus počastile onim što su, s jednostavnom grandioznošću, nazivale turnejom. Ali su zato baš tu, u salonu, držale svoje favorite, pri čemu je favorit svih favorita privlačio pogled zbog jednostavne činjenice da je stajao u samotnome sjaju, postavljen na zatvoreni Steinwayev kratki koncertni klavir kraj izbočene prozorske niše. Na njoj je, pred pedeset-šezdeset užasnutih tugovatelja levitirao leš uzdignut iz mrtvačkog sanduka. Bila je to, naravno, patvorina. I dijete od deset - kvragu, od osam - godina vidjelo bi podvalu. U usporedbi s tim bi fotografije vilenjaka koji plešu, a koje su, potkraj njegovih dana, toliko omađijale sirotog Arthura Conana Doylea, izgledale kao prava majstorija. Istinu govoreći, dok mu je pogled šarao prostorijom, Pop je opazio samo dvije fotografije koje nisu bile očiti falsifikati. Njih je, da bi se otkrilo o kakvoj je podvali riječ, trebalo promotriti malo pažljivije. Pa ipak su se te dvije starostavne pišulje, koje su čitav život skupljale "sablasne fotografije" i za sebe tvrdile da su na tom području veliki stručnjaci, ponašale kao dvije šiparice u filmu strave i užasa - sada, kad im nije pokazao tek nekakvu paranormalnu fotografiju nego prokletu stotibogovsku paranormalnu kameru koja svoj trik nije izvela samo jednom i šlus, kao ona koja je snimila utvarnu damu kako gleda povratak lovaca na lisice, nego kameru koja to može ponavljati i ponavljati i ponavljati, a koliko su novaca potrošile na sve te stvari koje su čisto smeće? Tisuće i tisuće? Desetke tisuća? Stotine...

478

"...pokazati?" upravo ga je upitala Meleusippus.

Pop Merrill je natjerao usne da se izviju u nešto što je zacijelo bila bar razumno dobra imitacija njegova vašarsko-žmuklerskoga smiješka, što se vidjelo po tome što mu s lica nisu očitale ni iznenađenost ni nevjericu.

"Oprostite mi, draga gospo", rekao je Pop. "Mozak mi je časak-dva otišao na pašu. Mislim da nam to svima dolazi s godinama."

"Mi imamo osamdeset tri godine, a glave su nam bistre kao prozorsko staklo", rekla je Eleusippus s jasnim neodobravanjem.

"Kao netom oprano prozorsko staklo", dodala je Meleusippus. "Upitala sam vas imate li možda koju novu fotografiju koju biste nam željeli pokazati... nakon što, naravno, sklonite tu groznu stvar."

"Prošla je čitava vječnost otkako sam vidjela zadnju dobru", rekla je Eleusippus i zapalila novi Camel.

"Prošli smo mjesec bile u Providenceu, na Novoengleskoj konvenciji parapsihologije i tarota", rekla je Meleusippus, "i unatoč tome što su predavanja bila vrlo poučna..."

"...i poticajna..."

"...tolike su fotografije bile krivotvorine koje su upravo bole u oči! Čak bi i dijete od deset..."

"...sedam..."

479

"...godina to moglo prozrijeti. I tako..." Meleusippus je zastala. Lice joj je poprimilo skoro bolan izraz smetenosti (jer su joj mišići na licu već odavno atrofirali u izraz blagog zadovoljstva i smirene spoznaje). "Ja sam zbunjena, gospodine Merrill, moram priznati da sam pomalo zbunjena." "Uzela si mi riječ iz usta", rekla je Eleusippus.

"Ali zašto ste nam uopće donijeli tu grozotu?" upitale su Meleusippus i Eleusippus u savršenoj dvoglasnoj harmoniji, narušenoj tek nikotinskim hripanjem njihova glasa.

Želja da im odgovori Zato što nisam znao da će se dvije stare pizdare toliko usrati od straha bila je u njemu tako jaka da je u jednoj užasnutoj sekundi čak povjerovao da je to uistinu izgovorio, i sad je zadrhtao od strave, dok je čekao da se u mračnim i svetim prostorima njihova salona dignu spareni krici zgražanja, krici nalik škripanju zahrđale pile kad zagrize u tvrd borov čvor, i da se nastave dizati sve dok u agoniji vibracija ne popucaju sva stakla na svim švindl-fotografijama u sobi.

Pomisao da je izgovorio tako užasnu misao potrajala je tek djelić sekunde, ali kad bi mu se vratila u kasnijim besanim noćima, ispunjenim pospanim šuškanjem satova u prizemlju (i dok bi polaroid Kevina Delevana besano čučao u zaključanoj ladici njegova radnog stola), taj se trenutak činio mnogo dužim. U tim besanim satima, ponekad bi otkrivao da mu je zapravo žao što to nije izgovorio, i tad bi se upitao ne silazi li možda s uma.

480

Ali ono što je doista uslijedilo, bila je reakcija koja se odlikovala brzinom i lukavim nagonom samoodržanja, tako jakima da je u njoj bilo skoro nešto plemenito. Da je prasnuo na sestre Pus, to bi mu donijelo strahovito zadovoljenje, ali bi to zadovoljenje, na nesreću, bilo vrlo kratkoga života. Ako im samo malo podmaže - a to su one upravo i očekivale, jer su se čitav život valjale u slasti i masti (iako im od toga bakalarska koža nije imala ni pol vraga koristi) - možda im još uspije prodati za tri-četiri tisuće dolara tih vašarskih "sablasnih fotografija", dakako, ukoliko i dalje nastave uspješno vrdati pred rakom pluća koji je bar jednu ili obje trebao pokupiti još pred dvadeset godina.

A one su, osim toga, u Popovoj kartoteci u glavi, spadale u Lude Šeširdžije, čiji je sad broj procjenjivao bitno manjim nego u dan kad je krenuo u posjet Cedricu McCartyju. Mala je provjera pokazala da je dvoje umrlo, dok treći uči plesti košare u bajnom utočištu u Californiji, gdje su se skrbili za nevjerojatno bogate koji su slučajno bili i beznadno ludi.

"Tu sam kameru zapravo donio", rekao je, "da je vi, moje dame, malo pogledate. To što sam mislio reći je to", požurio se dodati, opazivši konsternirane izraze na njihovu licu, "znao sam koliko je, moje dame, vaše iskustvo na tom području."

Konsternacija se prometnula u zadovoljstvo; sestre su izmijenile samodopadne, lagodne poglede, i Pop je otkrio kako u njemu raste želja da im te njihove proklete kutije Camela natopi benzinom za čišćenje i zabije u tijesne usidjeličke guzice, pa prinese šibicu. Onda bi tek zadimile, da. Zadimile, da, kao začepljeni dimnjaci, to što je mislio reći je to.

481

"Pomislio sam da biste me vi možda mogle posavjetovati što da učinim s tim aparatom, to što sam mislio reći je to", dovršio je misao.

"Uništite je", smjesta je odgovorila Eleusippus.

"Ja bih to učinila dinamitom", rekla je Meleusippus.

"Najprije kiselina, a onda dinamit", rekla je Eleusippus.

"Tako je", dovršila je Meleusippus. "To je opasno. Ne treba ni pogledati to sotonsko pseto pa da to odmah bude jasno." Pa ipak je pogledala; pogledale su ga obje, i licem im je prešao identičan izraz odbojnosti i straha.

"Čisto se osjeća zlo koje iz toga struji", rekla je Eleusippus glasom toliko uzvišenim da je morao zazvučati smiješno, kao kad kakva gimnazijalka glumi vješticu u Macbethu, ali zbog nečeg ipak nije bio smiješan. "Uništite to, gospodine Merrill. Prije nego se dogodi nešto strašno. Prije nego što možda - naglašavam da sam rekla možda - to nešto uništi vas."

"No, no", reakao je Pop, koji se i protiv volje počeo osjećati pomalo nelagodno, i to ga je ljutilo, "nemojmo pretjerivati. Ta to je samo kamera, to što sam mislio reći je to."

Eleusippus Deere je na ovo odgovorila tihim glasom:

"I spiritistička planšeta koja je prije nekoliko godina izbila oko sirotoj Colette Simineaux - i ona je bila najobičniji komadić iverice."

482

"Bar dok je ti glupi, glupi, glupi ljudi nisu uzeli u ruke i razbudili je", rekla je Meleusippus još tišim glasom.

Činilo se da se iza ovoga više ništa ne može reći. Pop je dohvatio kameru - pripazio je da je uhvati za remen, ne dotičući samu kameru, iako je pritom pokušavao uvjeriti samoga sebe da to čini samo radi te dvije stare pišulje - pa ustao.

"Mislim, vi ste stručnjaci", rekao je. Dvije su se starice pogledale i zaprele.

Da; povlačenje. Povlačenje je jedini pravi odgovor... zasada, barem. Ali on još nije bio gotov. Svatko ima svoj dan - ali to se ne može uvijek staviti na banku.

"Ne bih vam više želio oduzimati vrijeme, a ne bih vas više volio ni inkomodirati."

"O, niste nas ni najmanje!" rekla je Eleusippus i ustala.

"U zadnje nam vrijeme dolazi tako malo ljudi!" rekla je Meleusippus i ustala.

"Spremite to u auto, gospodine Merrill", rekla je Eleusippus, "i onda..."

"...dođite na čaj."

"Na čajnu užinu!" I makar Pop nikad u životu nije ništa želio više nego

da se nosi otale (i da im kaže doslovce ovo: Hvala ali hvala ne, jebe mi se, želim OTIĆI odavde), samo je napravio uljudni mali polunaklon i izmislio nekakvu ispriku.

483

"Pričinjalo bi mi veliko zadovoljstvo", rekao je, "ali nažalost već imam zakazano. Ja ne odlazim u grad često koliko bih želio." Ako veliš jednu laž, reci odmah čitavu vreću, često je Popu govorio tata, i taj je on savjet primio k srcu. Prihvatio se gledanja na sat. "Već sam zakasnio. I to, bojim se, zahvaljujući vama, djevojke, ali pretpostavljam da nisam prvi kojemu ste to skrivile."

One su zahihotale, a na lice im je izbilo gotovo identično rumenilo, poput sjaja vrlo starih ruža.

"Ali, gospodine Merrill!" zatrtlilikala je Eleusippus.

"Ponudite mi drugi put", rekao je i razvukao takav smiješak da mu se skoro raspuklo lice. "Ponudite mi drugom zgodom, tako mi Gospoda Harryja! Samo mi recite, i vidjet ćete moj pristanak, brže no što konjić može kasati!"

Potom je izišao, i kad je jedna od sestara za njim hitro zatvorila vrata (možda se boje da će im sunce izblijediti njihove proklete patvorene sablasne fotografije, pomislio je Pop kiselo), okrenuo se i škljocnuo polaroidom na staru crnkinju, koja je još grabljala lišće. Učinio je to mahinalno, onako kao što čovjek s nečim opakim u sebi znade zavrludati seoskom cestom da zgazi skunka ili rakuna.

Crnkinjina se gornja usna digla kao da misli zarežati, i Pop se skamenio od zaprepaštenja kad je prema njemu pokazala roge da se zaštiti od urokljiva pogleda.

Ušao je u auto i brzo se natraške odvezao prilaznom stazom.

484

Stražnji dio njegova automobila već je bio napola na ulici, i on se baš bio okrenuo da vidi ide li netko, kad mu je pogled slučajno pao na netom snimljeni polaroid. Još se nije bio sasvim razvio; izgledao je nekako mlitavo i mliječno, kao i sve polaroidne fotografije koje se još razvijaju.

Pa ipak je slika izbila dovoljno, i Pop se u nju samo zapiljio, a dah što ga je automatski počeo uvlačiti u pluća najednom je zastao poput vjetra koji najednom, na trenutak i neobjašnjivo spadne na ništa. Pa čak i samo srce kao da je zastalo usred otkucaja.

Ono što je Kevin zamislio sad se počelo zbivati. Pas je dovršio okret, i otpočeo svoje neumorno, sudbinski predodređeno, nezaustavljivo napredovanje prema kameri i onom tko ju je držao... ah, ali ju je ovaj put držao on, zar ne? On, Reginald Marion "Pop" Merrill, baš on ju je podigao i škljocnuo njome na staru crnkinju u trenutku pizme, poput djeteta koje je dobilo po turu pa sad flobericom skida boce s ograde, zato što baš ne može upucati oca, iako bi u tom ponižavajućem razdoblju zapečena tura, koje nastupa odmah poslije pljeskanja, bio više nego sretan da to može učiniti.

Pas je dolazio. Kevin je znao da je to sada na redu, a mogao je to znati i Pop, da je samo imao prilike razmisliti o tome, ali nije - a od tog će mu trenutka pa nadalje, kad god pomisli na kameru, biti teško misliti o ičem drugom, pa će uskoro otkriti da ga te misli obuzimaju sve više i više, kako na javi, tako i u snu.

On dolazi, pomislio je Pop sa svojevrsnom ledenom jezom što je čovjek znade osjetiti dok stoji u mraku, a Nešto, nekakvo neizrecivo i nepodnošljivo Nešto, prilazi

485

mu sa svojim poput britve oštrim očnjacima i pandžama. O, moj Bože, on dolazi, taj pas dolazi.

Ali on nije naprosto dolazio; on je jurišao.

Nije bilo moguće reći kako. Oči su ga boljele, uhvaćene u procijep onoga što su trebale vidjeti i onoga što su doista vidjele, i na koncu je jedino objašnjenje za koje se mogao uhvatiti bilo gotovo nikakvo: izgledalo je to kao da je netko promijenio objektiv na fotoaparatu iz normalnog u riblje oko, tako da se činilo da psetovo čelo sa slijepljenim pramenovima krzna istodobno bubri i povlači se, a ubilačke psetove oči dobile su nekakav nečist, jedva vidljiv crveni odsjaj, sličan onome što ga polaroidova bljeskalica gdjekad stvara u očima ljudi.

Psetovo tijelo kao da se izdužilo ali se pritom nije i stanjilo; ako ništa drugo, sad je izgledalo deblje - ne tustije, nego masivnije muskulature.

I zubi su mu bili veći. Duži. Oštriji.

Pop se najednom počeo prisjećati Joe Camberova bernardinca Cujoa - onoga koji je ubio Joea i onu staru pijanduru Garyja Perviera i Big George Bannermana. Taj pas je pobjesnio. Zarobio je gore, kod Camberove kuće, ženu i dječačića u automobilu, i mali je nakon tri dana umro. I sad se Pop počeo pitati je li to bilo ono u što su gledali kroz sve te duge dane i noći zarobljeni u sparnoj peći svog automobila; to ili nešto slično tome, te muljave crvene oči, te duge oštre zube...

Zatrubila je nestrpljiva automobilska truba.

486

Pop je vrisnuo i srce mu je ne samo krenulo, nego upravo zaurlalo, poput motora trkaćeg automobila formule jedan.

Oko njegove je limuzine, koja je još bila napol na prilaznoj stazi a napol na uskoj uličici uz obiteljske kuće, najednom zavrludao furgon. Vozač je furgona kroz otvoreni prozor izbacio šaku i u zrak mu je poletio srednji prst.

"Nažderi se moje kare, kurvino kopile!" zavrištao je Pop. Provezao se natraške i ostatak puta, ali tako trzavo da je lupio u rubnik na drugoj strani ulice. Ljuto je zasukao volan (i nehotice pritom zasvirao u trubu), pa se odvezao. Ali se već tri ulice južno od tog mjesta morao zaustaviti i naprosto deset minuta prosjediti za volanom, čekajući da se drhtavica toliko slegne da može nastaviti vožnju.

Toliko o sestrama Pus.

* * *

Sljedećih je pet dana Pop stalno prolazio kroz popis preostalih imena što ga je držao u glavi. Njegova početna cijena, koja je na početku, kod McCartyja, iznosila dvadeset tisuća dolara a kod sestara Pus pala na deset (što nipošto ne znači da je i u jednom od ta dva slučaja dotjerao do spominjanja cijene), nastavila je, sa skraćivanjem popisa, stalno padati. Na kraju je ostao s Emoryjem Chaffeejem, i s mogućnošću da realizira možda dvije i pol tisuće.

Chaffee je sam po sebi bio fascinantan paradoks: među svim Ludim Šeširdžijama što ih je Pop iskusio - a

487

bilo je to iskustvo i dugo i zapanjujuće raznovrsno - Emory Chaffee bio je jedini koji je vjerovao u "drugi svijet" a da pritom nije imao baš nimalo mašte. Da je on, s takvom glavom, "drugom svijetu" ikad posvetio ijednu misao, već je samo po sebi čudilo; da je on u nj i vjerovao, upravo je zapanjivalo; a to što je trošio pošten novac na skupljanje predmeta u vezi s tim, Pop je nalazio apsolutno zgromljujućim. Pa ipak je to bilo tako, i Pop bi Chaffeeja bio stavio na mnogo više mjesto svog popisa da nije bilo krajnje neugodne činjenica da je Chaffee bio daleko najslabije potkožen od svih Popovih "bogatih" Ludih Šeširdžija. Bavio se junačkom no izgubljenom borbom za očuvanje zadnjih raspršenih slamki nekoć zamašnog obiteljskog imetka. Otud i taj, još jedan, veliki pad Popove isklične cijene za Kevinov polaroid.

Ali, pomislio je on, ulazeći autom na obraslu prilaznu stazu nečega što je dvadesetih godina bio jedan od najljepših ljetnikovaca na jezeru Sebago, a čemu je danas tek korak nedostajao da postane jedna od najotrcanijih kuća za cjelogodišnji boravak na čitavom jezeru Sebago (jer je Chaffeeova kuća u portlandskom kvartu Bramhall bila prije petnaest godina prodana kako bi se namirio porez), ako itko kupi tu usranu kameru, onda sam siguran da je to Emory.

Jedino što ga je pritom stvarno mučilo - a dok se besplodno probijao niz popis mučilo ga je sve više - bio je onaj dio koji se ticao demonstriranja. Mogao je on opisivati što ta kamera radi dok ne poplavi u licu, ali čak ni stari papak, kakav je bio Emory Chaffee, ne bi bio spreman istresti novac samo na temelju opisa.

488

Ponekad bi Pop pomišljao kako je bilo glupo što je rekao Kevinu da snimi sve te slike eda bi mogao napraviti video-vrpcu. Ali kad stvar dotjeraš donde gdje medvjed sere u heljdu, onda više ne možeš biti siguran što bi promijenilo stvar. U onom je svijetu prolazilo vrijeme (i on je o njemu, poput Kevina, počeo misliti kao o stvarnom svijetu), i to prolazilo mnogo sporije nego u ovom... no nije li snimanje ubrzavalo psa što se primicao kameri? Pop je vjerovao da je tako.

Gibanje se psa duž ograde spočetka jedva i opažalo; sad samo slijepac ne bi vidio da sa svakim pritiskanjem otponca pas postaje sve bliži. Razlika se u udaljenosti opažala čak i kad bi okinuo dvije fotografije jednu za drugom. Bilo je to skoro kao da vrijeme tamo... mislim, kao da pokušava nekako uhvatiti korak, i sinkronizirati se s vremenom ovdje.

Kad bi to bilo sve, i to bi bilo jako gadno. Ali to nije bilo sve.

Jer to nije bio pas, do sto đavola.

Pop nije znao što to jest, ali je znao koliko i da mu je mati pokopana na groblju Homeland, da to nije nikakav pas.

Vjerovao je da je to nekad bio pas, još dok je njuškao svoj put duž plota koji je sad ostao dobranih deset stopa iza njega; kao i da je izgledao kao pas, makar i izvanredno opak - a napose je izgledao opako nakon što je zakrenuo glavu toliko da mu možeš pošteno pogledati u facu.

Ali sada Popu taj pas više nije izgledao kao stvorenje koje je ikad postojalo na Božjemu svijetu, a

489

vjerojatno ni u Luciferovu paklu. Ali ono što ga je mučilo još više bilo je ovo: ono nekoliko ljudi pred kojima je izveo demonstracijsko fotografiranje kao da nije ni opazilo. Ljudi bi neizbježno ustuknuli, neizbježno kazali da je to najodvratniji, najopakiji mješanac sa smetlišta što su ga ikad vidjeli, no to je ujedno bilo sve. Baš nitko od njih nikad nije izrazio misao da se pas u Kevinovu Sunu 660, što se više primiče fotografu, sve više pretvara u svojevrsno čudovište. Što se više primiče objektivu, moguće svojevrsnim vratima između tog i ovog svijeta.

Pop je sad ponovno pomislio (baš kao što je to učinio i Kevin): Ali on nikad neće uspjeti proći. Nikada. Ako se nešto treba dogoditi, ja ću vam reći što će to biti, zato što je to nešto ŽIVOTINJA, možda prokleto gnusna, možda čak i jeziva, nešto slično onom što dijete zamišlja u ormaru nakon što mama ugasi svjetlo, no to je ipak samo ŽIVOTINJA, i ako se išta dogodi, onda će to biti ovo: Na kraju će biti zadnja fotografija na kojoj će se vidjeti samo zamućenje, zato što je taj pas-sotona skočio, jer je jasno da je baš to nakanio, i nakon toga će ili kamera prestati raditi ili, ako nastavi, izbacivati samo fotke koje će razvijanjem davati crne kvadrate, zato što se ne može snimati kamerom razbijena objektiva, ili raskoljenom na dvoje, jer ako vlasnik te kamere ispusti aparat u trenutku kad pas udari i u njega i u nju, a ja mislim da hoće, onda će ona, sva je zgoda, pasti na pločnik i vjerojatno se RAZBITI. Ta je gadura, napokon, čista plastika, a plastika i beton slažu se slabo ili nikako.

Ali je Emory Chaffee već izišao na svoju špranjavu verandu, s koje se ljuštila boja a i same su se daske

490

već vitoperile izlazeći iz pravca, i mreže su za komarce već dobivale hrđavu boju skorene krvi a u nekima su zjapile i rupe; Emory Chaffe u sportskoj jakni koja je nekoć bila elegantno modra, no u međuvremenu isprana tako i toliko puta da je poprimila neopisivu sivu boju liftbojeve uniforme; Emory Chaffee s visokim čelom što se naginjalo natrag i natrag sve dok na koncu nije nestalo ispod ono malo kose što mu je još preostalo; Emory Chaffee koji se široko smiješio svojim smiješkom koji je govorio Pip-pip, kako je dobro, staro momče, kako je dobro, kako, kako?, smiješkom koji je pokazivao orijaške sjekutiće, i zbog kojeg je izgledao onako kako bi izgledao Zekoslav Mrkva kad bi postao žrtvom kakve kataklizmičke mentalne retardacije.

Pop je dohvatio kameru za remen - Bože, kako ju je u međuvremenu zamrzio! - izišao iz automobila, pa se prisilio da domaćinu uzvrati i mahanje rukom i široki smiješak.

Jer posao je, napokon, posao.

* * *

"Odvratnog li šteneta, što velite?"

Chaffee je proučavao polaroid koji je sad bio već sasvim razvijen. Pop mu je objasnio što ta kamera stvara, a onda su ga ohrabrili Chaffeejevo iskreno zanimanje i radoznalost. Potom mu je dao Sun i rekao mu da snimi što god želi.

Emory Chaffee, cereći se onim svojim odbojnim sjekutićavim cerom, zakrenuo je polaroid prema Popu.

491

"Osim mene", rekao je Pop žurno. "Draže bi mi bilo da mi netko u glavu uperi sačmaricu nego taj fotoaparat."

"Kad vi nešto prodajete, onda to zaista prodajete", rekao je Chaffee s divljenjem u glasu, ali mu je ipak ispunio želju, pa okrenuo Sun 660 prema širokom panoramskom prozoru što je gledao na jezero, i s kojeg je pucao veličanstven pogled koji je ostao onako bogat kako je to bila Chaffeeova obitelj u godinama što su počinjale s prvim svjetskim ratom, zlatnim godinama koje su se negdje oko 1970. iz nepoznatih razloga počele pretvarati u bakrene.

Pritisnuo je otponac.

Kamera je zacvilila.

Pop se trgnuo. Otkrio je da se sad trza svaki put kad začuje taj zvuk - taj ljigavi sitni cvil. Pokušao je suzbiti to trzanje, ali je na svoju prepast otkrio da ne može.

* * *

"Da, gospodine, prokleto odvratna zvijer!" ponovio je Chaffee nakon što je pomno istražio razvijenu sliku, i Popu je bilo na pomalo kiseli način drago kad je vidio da je napokon nestalo onog odbojnog cera koji kao da natrčenim zubastim letvama pita kog vraga hoćeš.

Pa ipak mu je bilo podjednako jasno da njegov sugovornik ne vidi što i on. Pop se već bio donekle pripravio i za tu eventualnost; pa ipak se, iza svoje ravnodušne jenkijevske maske, silno uzdrmao. Vjerovao je, kad bi Chaffeeju bila dana moć (jer čini se da je riječ bila baš o tome) da vidi isto što i on, da bi ta

492

glupa karina poletjela prema najbližim vratima, i to u četvrtoj brzini.

Taj pas - mislim, nije to bio pas, više ne, nego nešto što moraš zvati nešto - još nije krenuo u skok prema fotografu, ali se na nj spremao; zadnjica mu se istodobno skupljala i spuštala prema ispucalom anonimnom pločniku, tako da je Popa donekle podsjećao na pubescenski auto friziranog motora: uzdrhtao, kojeg još jedva drži na uzdi mjenjač u posljednjim sekundama crvenog svjetla; dok mu igla na mjeraču broja okretaja stoji ravno na 60 x 10, a motor vrišti kroz kromirane cijevi, i tuste se gume s dubokim brazdama spremaju zadimiti asfalt vrućim francuskim poljupcem.

Psetovo lice nije više bilo nešto raspoznatljivo. Usukalo se i izobličilo u cirkusku nakazu svedenu na samo jedno crno i zloćudno oko, ni okruglo ni ovalno nego nekako slinavo razliveno, nalik žumanjku jajeta izbodenu zubima vilice. Nos mu je bio crn kljun s dubokim raskopanim rupama izbušenim s obadvije strane. A iz tih je rupa izlazio dim - poput pare iz ispusta vulkana? Možda - ili je možda taj dio bio samo plod mašte.

Ali nije ni važno, pomislio je Pop. Samo nastavi pritiskati taj otponac, ili daj ovakvim budalama da to rade, pa ćeš to otkriti, istina?

Ali on to nije želio otkriti. Zagledao se u to crno, ubilačko nešto, nešto čiji je zamršeni krznenjak pohvatao možda dvadesetak usputnih čičaka, to više nije imalo krzno, strogo govoreći, nego nešto nalik na živa koplja, i rep nalik na srednjovjekovno oružje. Pogledao je i sjenu onog dugonosog stvorenja, da iz

493

toga izvuče nekakvo objašnjenje, i opazio da se sjena promijenila. Jedna od nogu-sjena kao da je ustuknula korak - i to vrlo dug korak, čak i nakon što je uzeo u obzir efekt što ga je stvaralo Sunce na izlasku ili zalasku (ali je ipak bilo na zalasku; Pop je zbog nečeg postao jako siguran da je na zalasku, na taj se svijet tamo spuštala noć, nije dolazio dan).

Fotograf u tom svijetu prijeko napokon je otkrio da mu njegov model ne kani mirno pozirati; da se to uopće nije uklapalo u njegove planove. On je kanio jesti, a ne pozirati. To je bio njegov plan.

Jesti i, možda, na neki način koji Pop nije razumio, pobjeći.

Otkrij to! pomislio je sarkastično. Samo naprijed! Nastavi slikati! Pa ćeš otkriti! Otkriti ćeš PUNU VREĆU!

"A vi ste, gospodine", govorio je Emory Chaffee, jer je maločas zastao samo na trenutak; stvorenja siromašne mašte rijetko zastaju dugo zbog nečeg tako trivijalnog kao što je to razmišljanje, "pravi vrag od prodavača!"

Sjećanje na McCartyja još je bilo tik pod površinom Popove svijesti, i još je peklo.

"Ako mislite da je to podvala..." otpočeo je.

"Podvala? Ne uopće! Ne... uopće!" Chaffeejeov se sjekutićavi smiješak raširio u svoj svojoj odbojnoj raskoši. Raširio je ruke u gesti koja je govorila sigurno se šalite. "Ali se, vidite, bojim da, kad je riječ baš o ovom artiklu, od posla neće biti ništa, gospodine Merrill. Žao mi je što to moram reći, ali..."

494

"Zašto?" U Popu je uskuhalo. "Ako ne mislite da je to govno podvala, za koga ga onda vraga nećete?" I onda je na svoje zaprepaštenje otkrio da mu se glas diže u nekakvom molećivom, razočaranom bijesu. Nikad nije postojalo ništa ni slično ovome, nikad u povijesti svijeta, Pop je u to bio siguran, niti će ikada postojati. Pa ipak se činilo da se toga smeća neće nikad otarasiti.

"Ali..." Chaffee se doimao nekako zbunjeno, kao da nije znao kako da to izrazi, jer to što je kanio reći njemu se činilo očitim. U tom je trenutku podsjećao na dragog ali ne baš jako sposobnog predškolskog odgojitelja koji zaostalo dijete pokušava naučiti kako se vezuju cipele. "Ali taj aparat ništa ne čini, nije li tako?"

"Ništa ne čini?" skoro je zavrištao Pop. Nije mogao vjerovati da je u tolikoj mjeri izgubio vlast nad sobom, i da je stalno gubi sve više. Što se to s njim zbiva? Ili, da zađemo malo bliže samoj srži stvari, što mu to radi ta kurvanjska kamera? "Ništa ne čini! Ona snima slike koje se jedna za drugom miču u vremenu, bez obzira gdje ih i kada snimili na ovom svijetu! A to... to nešto... to čudovište..."

O. O Bože. Napokon je to učinio. Napokon je otišao predaleko. Vidio je to po načinu kako ga Chaffee gleda.

"Ali to je samo nekakav pas, zar ne?" rekao je Chaffee tihim, umirujućim glasom. Bio je to glas kakvim se smiruje luđak dok bolničari trče prema ormaru gdje drže igle i druge stvarce za obuzdavanje manijaka.

495

"Ajah", rekao je Pop polako i umorno. "Da, samo pas i ništa drugo. Ali ste i sami rekli da je to prokleto odvratna zvijer."

"Istina, istina, rekao sam", rekao je Chaffee, nekako i prebrzo suglasan. Pop je pomislio, ako se taj njegov cer još samo malo proširi ili razvuče, možda slijedi uživanje u prizoru kako mu se tri četvrtine te idiotske glave ruši u krilo. "Ali... ali vi sigurno shvaćate, gospodine Merrill... kakve to probleme postavlja pred jednog kolekcionara. Ozbiljnog kolekcionara."

"Ne, mislim da ne shvaćam", odgovorio je Pop, ali nakon što je na brzinu prošao kroz čitav popis Ludih Šeširdžija, popis koji mu se isprva činio toliko punim obećanja, najednom je počeo. Počeo je, zapravo, uviđati čitavu hrpu problema što ih je Polaroidov Sun postavljao pred ozbiljnog kolekcionara. Što se pak tiče Emoryja Chaffeeja... Sam bi Bog znao što je on zapravo mislio.

"Sasvim je izvjesno da postoji nešto što se zove sablasna fotografija", rekao je Chaffee punim, pedantnim glasom koji je u Popu pobudio želju za davljenjem. "Ali ovo nisu sablasne fotografije. To su..."

"To đavolski sigurno nisu normalne fotografije!"

"Upravo sam to i sam htio reći", rekao je Chaffee i lagano se namrštio. "Ali kakve to fotografije jesu? To je teško odrediti, nije li tako? Mogao bih izložiti samo jednu savršeno normalnu kameru koja fotografira psa koji se očito sprema skočiti. A kad jednom skoči, onda će izaći iz okvira slike. U tom se trenutku može dogoditi troje. Poslije toga kamera može početi izbacivati normalne slike, što će reći, slike stvari u koje je

496

uperena; može isto tako sasvim prestati snimati, ukoliko je time završena njezina jedina svrha postojanja, a ta je da fotografira - čak bismo mogli reći da dokumentira - tog psa; ili može naprosto nastaviti snimati slike te bijele ograde i zapuštene tratine iza nje." Zastao je i dodao: "Možda bi netko u jednom trenutku mogao tuda i proći, nakon možda četrdesetak fotografija - ili četiri stotine - no ukoliko fotograf ne uspravi objektiv, što, čini se, nije nijednom napravio, tog bismo prolaznika mogli vidjeti samo od pasa na niže. Manje ili više." I potom, ponavljajući kao jeka ono što je rekao Kevinov otac, a da rečenoga gospodina nije ni poznavao, Chaffee je dodao: "Oprostite mi što to moram reći, gospodine Merrill, ali vi ste mi pokazali nešto za što nikad nisam ni pomislio da ću vidjeti: jednu neobjašnjivu i gotovo neospornu paranormalnu pojavu koja je zapravo jako dosadna." Ta zapanjujuća i očito iskrena opaska natjerala je Popa da zaboravi na sve što bi Chaffee mogao pomisliti o zdravlju njegova uma, i ponovno upitao:

"To je zaista samo jedan obični pas, tako ga vi vidite?"

"Naravno", odgovorio je Chaffee, pomalo iznenađen. "Mješanac-lutalica, očito vrlo nezgodne naravi." Duboko je uzdahnuo.

"I to, naravno, nitko ne bi shvatio ozbiljno. Hoću reći, to ne bi shvatio ozbiljno nitko tko osobno ne poznaje vas, gospodine Merrill. Nitko od ljudi kojima nije poznato vaše poštenje i vaša pouzdanost kad je riječ o tim stvarima. To izgleda kao nekakav trik, shvaćate? I to ne baš kao ne znam kakav. Dječica se igraju."

497

Prije dva tjedna, Pop bi s takvom pomišlju stupio u najoštriju polemiku. Ali to je bilo prije nego što su ga iz kuće tog kopilana McCartyja ne samo izveli, nego odvukli.

"No dobro, to je vaša zadnja", rekao je Pop i ustao, dohvativši kameru za remen.

"Jako mi je žao što ste prevalili toliki put a ni za kakvu korist", rekao je Chaffee... i onda mu je ponovno izletio onaj njegov užasni cer, sa gumenim usnama i golemim zubima što su se presijavali od pljuvačke. "Baš sam si mislio napraviti sendvič od miješana mesa kad ste se dovezli. Možda biste se izvoljeli pridružiti, gospodine Merrill? Pravim ih prilično dobro, ako se smijem sam pohvaliti. Stavim u njih malo povrtnice i bermudskoga luka - to je moja tajna - i onda..."

"Ja idem", rekao je Pop otežalim glasom. Baš kao i u salonu sestara Pus, od svega je na svijetu stvarno želio samo da se što prije pokupi te između sebe i tog rascerenog idiota postavi što više milja. Pop je patio od sasvim jasne alergije prema svim mjestima na kojima je zaigrao i izgubio. Samo što su se ta mjesta odnedavna prilično razmnožila. Razmnožila do sto đavola.

"Već sam ručao, to što sam mislio reći je to. Moram kući."

Chaffee se nasmijao sočno i slinavo.

"U vinogradu se radnik trudi marljivo, al' trud mu rodi bogatim plodom", rekao je.

Ne baš u zadnje doba, pomislio je Pop. U zadnje doba nikakva ploda ni od kurca.

498

"Takav je život", odgovorio je Pop, nakon čega mu je napokon bilo dopušteno da izađe iz kuće, koja je bila memljiva i hladna (a kako je u njoj živjeti kad dođe veljača, to Pop nije mogao ni zamisliti), prožeta onim mišjim, pljesnivim smradom koji je mogao potjecati od natrulih zavjesa i prekrivača na sofi i slično... ili je to naprosto zadah što ga za sobom ostavlja novac nakon što je dugo proboravio na jednome mjestu pa otišao. Pomislio je kako mu svježi listopadski zrak, u koji je bilo primiješano malo okusa jezera i nešto jača aroma borovih iglica, još nikad nije tako zamirisao.

Ušao je u auto i pokrenuo ga. Za razliku od sestre Pus koja ga je ispratila samo do vrata pa ih za njim brzo zatvorila, kao da se boji da bi je mogla pogoditi sunčana zraka i pretvoriti je u prašinu kao vampira, Emory je Chaffee stajao na prednjoj verandi i cerio se svojim idiotskim cerom, i čak mu i mahao, kao da ga ispraća na prokleto oceansko krstarenje.

I tada, i ne razmišljajući, baš kao što je bez razmišljanja fotografirao i onu staru crnkinju (ili bar u nju naperio aparat), okinuo je Chaffeeja kraj te njegove kuće u početnom stadiju raspadanja, jedinog ostatka nekretnina obitelji Chaffee. Nije se sjećao kako je podigao kameru sa sjedala na koje ju je s gnušanjem odbacio trenutak prije no što će zatvoriti vrata, nije bio čak ni svjestan toga da mu se kamera našla u ruci i da je fotka bila ispucana, sve dok nije začuo cvilež mehanizma što je izgurivao fotku, poput jezika premazana nekakvim bezbojnim sivim fluidom - vjerojatno magnezijskim mlijekom. Taj zvuk kao da je zavibrirao krajevima živaca, i oni su zavrištali; bio je to

499

osjećaj kao kad ti na novu plombu dođe nešto prevruće ili prehladno.

Bio je rubno svjestan da se Chaffee smije kao da je to najbolji vic pod kapom nebeskom, a onda je s nekakvom bijesnom užasnutošću istrgnuo sliku iz otvora, i samome sebi rekao da je samo umislio to trenutno, zamućeno režanje, zvuk kakav se čuje kad ti se približava motorni čamac dok ti je glava pod vodom; rekao si da je samo umislio trenutni osjećaj da mu je kamera u rukama nabrekla, kao da joj je na trenutak nekakav silni pritisak iznutra pokušao razvaliti stranice. Pritisnuo je bravicu pretinca za rukavice i ubacio u nj fotografiju i onda ga zatvorio tako silovito i brzo da je razderao nokat na palcu sve do mesa.

Krenuo je trzavo, skoro oklijevajući, pa skoro udario u jednu od starih omorika pokrivenih bijelim dlačicama što su se nizale uz prikućni dio duge Chaffeejeve prilazne staze, i dok je god vozio tom stazom, činilo mu se da čuje Emoryja Chaffeeja kako se smije glasnim lakomislenim radosnim izbojima zvuka: Ha! Ha! Ha! Ha!

Srce mu je treskalo u grudima, a u glavi mu je bilo kao da netko unutra lupa maljem. Mali grozdovi žilica što su se ugnijezdili u udubinama sljepoočica ustrajno su zapulsirali.

A onda je malo po malo vratio vlast nad sobom. Još pet milja, i onda je čovuljak s maljem u njegovoj glavi odlučio malo predahnuti. Deset milja (sad je već bio na pola puta do Castle Rocka), i otkucaji su mu se vratili na normalu. I onda je rekao samome sebi: Nećeš to pogledati. NEĆEŠ. Pusti neka ta gadost tu i istrune. Ne

500

trebaš to pogledati, a ne trebaš više ni snimati. Sazrelo je vrijeme da sve do otpišeš kao totalnu štetu. Vrijeme da učiniš ono što je zapravo trebao učiniti onaj mali, da si ga pustio.

I tako, naravno, kad je stigao do odmorišta i vidilice Castle View, okuke s koje se - ili se bar tako činilo - vidjela čitava zapadna Maine i pola New Hempshirea, skrenuo je na parkiralište i ugasio motor i otvorio pretinac za rukavice i izvadio sliku što ju je bio snimio, no s ništa više izraženom namjerom ili sviješću no što ih ima čovjek koji hoda u snu. Fotografija se, naravno, bila razvila i unutra; kemikalije u tom varljivo tankom kvadratu su oživjele i obavile svoj uobičajeno efikasan posao. Bilo svjetlo ili tama, to za polaroidnu sliku uopće nije važno.

To nešto psoliko sad je bilo čučnulo sasvim i do kraja. Bilo je sabijeno koliko je to uopće moglo biti, bio je to otponac povučen do kraja. Zubi su mu već prerasli usta, tako da ta iskeženost nije više bila samo izraz gnjeva nego i čista nužnost; kako bi se usne ikad mogle sasvim zatvoriti preko takvih zuba? Kako bi ta čeljust ikad mogla žvakati? Sad je stvor više no psu sličio nekakvoj čudnoj sorti divljega vepra, ali to što je Pop gledao nije više sličilo ničemu što je vidio u životu. Od pogleda na to nisu boljele samo oči; boljele su ga sve misli. Stvaralo je u njemu osjećaj da će poludjeti.

Zašto se odmah ne otarasiš te kamere? pomislio je najednom. Ti to možeš. Naprosto izađi, otiđi do zaštitne ograde i baci je preko nje. I sve gotovo. Sretan joj put.

Ali to bi bio impulzivan čin, a Pop Merrill je pripadao plemenu Razložnih - pripadao mu i dušom i tijelom, to

501

što sam mislio reći je to. Nije želio u trenutku slabosti učiniti ništa zbog čega bi kasnije mogao žaliti, i...

Ako to ne učiniš, to bi mogao kasnije požaliti.

Ali ne. I ne. I ne. Čovjek ne može protiv vlastite naravi. To bi bilo neprirodno. Treba mu vremena da razmisli. Da bude siguran.

Napravio je kompromis pa izbacio fotografiju i brzo se odvezao. Minutu-dvije činilo mu se da će povratiti, no onda je napad prošao. Tad se opet osjetio pomalo kao onaj stari. Kad se ponovno našao na sigurnom, u svojoj radionici, otključao je čeličnu kutiju, izvadio Sun, još jednom prekopao po ključevima i pronašao ključ ladice u kojoj je držao "posebne" stvari. Već je počeo u nju stavljati kameru... pa zastao, nabravši čelo. Slika panja u dvorištu ušla mu je u misli tako jasna, s kristalno jasno ocrtanim rubovima svih detelja, da je i sama izgledala kao čista fotografija.

Pomislio je: Daj pusti sad to kako čovjek ne može protiv svoje naravi. To je čisto sranje, i ti to znaš. A nije ni u ljudskoj naravi da jede smeće, ali kako bi ga glatko pojeo, i to čitavu zdjelu, ćelavog ti Krista, kad bi ti netko naperio pištolj u glavu i rekao jedi. A znaš i sam, druškane, koji je trenutak nastupio - trenutak da učiniš ono što je zapravo trebao učiniti mali samo da si ga pustio. Na koncu konca, ne čini mi se da si u ovo išta investirao.

Ali na ovo, drugi je dio njegove svijesti mahnuo šakom i digao glas u ljutitu negodovanju. Ne, nego baš jesam! Itekako sam investirao! Taj je klinjo razbio savršeno dobru Polaroidovu kameru! On to možda i

502

nije znao, ali to baš nimalo ne mijenja činjenicu da sam morao istresti stotinu trideset i devet baksi!

"O, serem ti se na kruh!" promrmljao je uzbuđeno. "Nije to to! Uopće se tu ne radi o posranim jebenim parama!"

Ne - doista se nije radilo ni o kakvim posranim jebenim parama. Napokon je mogao priznati da riječ uopće nije o tome. Toliko si je mogao priuštiti; Pop si je zapravo mogao priuštiti jako mnogo, uključujući i vlastitu kuću u predjelu Bramhalla u Portlandu, i nov novcati Mercedes-Benz u garaži. Ali on nikad nije kupio ništa od toga - skupljao je peni po peni i odlučio da svoju skoro patološku bijedu smatra tek pukom dobrom starom jenkijevskom štedljivošću - što ipak nije značilo da sve to, kad bi zaželio, ne bi mogao i imati.

Ne, nije se tu radilo o novcu; riječ je tu bila o nečem mnogo važnijem od onog što bi novac ikad mogao značiti. Riječ je bila o tome da se on nije dao guliti. Pop je za svoju životnu parolu odabrao da se ne da guliti, i u onih nekoliko navrata kad mu se to dogodilo, osjećao se poput čovjeka kojem lubanjom mile crveni mravi.

Uzmimo recimo tu priču s onim prokletim Krautovim gramofonom. Kad je Pop otkrio da je onom staretinaru u Bostonu - Donahue, da, tako se zvao - dao pedeset dolara previše za gramofon VictorGraff iz 1915. (a za koji se otkrilo da je zapravo mnogo rasprostranjeniji model iz 1919), Pop je na nj potrošio još i više, bar tri stotine dolara nesanice, u kojoj bi ponekad smišljao najrazličitije osvete (svaku sve divljiju i smješniju od prethodne), a ponekad samo psovao samoga sebe i svoju budalaštinu, i govorio si da je sigurno već odgudio svoje kada nekakav Donahue može oguliti

503

jednog Popa Merrilla. A gdjekad bi opet zamišljao kako taj jebač priča svojoj braći po pokeru kako je sve to zapravo bilo jednostavno, dođavola, kako su svi oni tamo samo hrpa seljačina, taj bi ti povjerovao i da mu pokušaš uvaliti Brooklynski most, jer i tada bi te nekakav poljski miš Merrill iz Castle Rocka upitao samo "Pošto?" I onda bi opet vidio njega i njegove pajdaše kako se zibaju u stolicama oko kartaškoga stola (zašto ih je uvijek u tom morbidnom dnevnom snatrenju vidio oko takvoga stola, Popu baš nije bilo sasvim jasno, no bilo je baš tako), kako puše cigare od dolara i vrište od smijeha kao hrpa zlobnih patuljaka.

A čitava ta priča s tim Polaroidom izjedala ga je kao kiselina, ali on još ipak nije bio spreman da ga se otarasi.

Ne još.

Ti si lud! povikao je u njemu neki glas. Lud si što to i dalje nastavljaš!

"Proklet bio ako to progutam!" promrmljao je smrknuto tom glasu i svom praznom sjenovitom dućanu, koji je tiho tik-takao samo za svoj račun, poput bombe u putnoj torbi. "Proklet bio ako tako bude!"

Ali to nije značio da će se i dalje mrcvariti tim glupim prokletim putovanjima, u pokušaju da proda to kurvino kopile, a sasvim je sigurno da njime nije kanio više napraviti nijednu sliku. Cijenio je da su u aparatu ostale još najmanje tri "bezopasne" slike, a možda ih je i sedam, ali neće on biti taj koji će to istražiti. Ne, ni slučajno.

504

Pa ipak, nešto može iskrsnuti. Nikad se ne zna. A tako, zaključana u ladicu, kamera teško da može ili njemu ili kome drugom nanijeti ikakvo zlo, nije li tako?

"Nema teorije", složio se Pop žustro sa samim sobom. Ubacio je kameru u ladicu, zaključao je, vratio ključeve u džep, pa otišao do vrata i prevrnuo pločicu iz ZATVORENO u OTVORENO, držeći se kao čovjek koji je napokon neki nesnosni problem ostavio za sobom jednom i za uvijek.

Glava deseta

Pop se probudio u tri sata sljedećega jutra, okupan znojem i ustrašeno zapiljen u mrak. Ure su upravo započele još jednu umornu rundu punoga sata.

Nije ga, međutim, probudio taj zvuk, iako je i to moglo biti, jer se nije zatekao gore u krevetu, nego dolje ispod, u samoj radionici. Emporium Galorium je bio špilja tame nagruvana glomaznim sjenama što su ih stvarale ulične svjetiljke, koje su nekako kroz nečiste izloge od poliranog stakla nekako ipak uspijevale poslati taman dovoljno svjetla da se stvori neugodan dojam kako se onkraj granice vidnoga polja nešto krije.

Ono što ga je probudilo nisu bili satovi; bio je to bljesak.

Užasnuo se kad je vidio da stoji u pidžami kraj radnoga stola i s Polaroidovim Sunom 660 u rukama. "Posebna" je ladica bila otvorena. Bio je potpuno

505

svjestan toga kako mu, unatoč tome što je snimio samo jednu sliku, prst pritišće otponac, i pritišće, i pritišće. Bio bi ih on snimio i mnogo mnogo više od te jedne što je sad izvirivala iz proreza na dnu fotoaparata, da mu se nije naprosto nasmiješila sreća. U paketiću filmova što je trenutno bio u kameri ostala je još samo jedna slika.

Pop je počeo spuštati ruke - kameru je držao uperenu prema izlogu dućana, a tražilo sa sićušnom pukotinom, ne debljom od vlasi, na otvorenom i pospanom oku - i kad ih je spustio do prsnoga koša, ruke su mu zadrhtale, a mišići što su mu držali stožere lakata kao da su se naprosto predali. Ruke su mu pale, prsti mu se otvorili, kamera se uz štropot smandrljala natrag u "posebnu" ladicu. Fotografija što ju je bio snimio iskliznula je iz proreza i zalepršala. Udarila je o rub otvorene ladice, zanijela se najprije na jednu stranu, kao da će poći za kamerom u ladicu, a onda se zanijela na drugu i pala na pod.

Srčani napad, pomislio je Pop nekoherentno. Dobit ću prokleti Krista ti boga srčani napad.

Pokušao je podići desnu ruku, jer je želio promasirati lijevu stranu prsa, ali se ruka nije htjela maknuti. Šaka na njezinu kraju zibala se mlitavo kao obješenik na kraju konopca. Svijet je zatitrao, izoštrio se i izbistrio. Zvuk satova (zakašnjeli su upravo završavali) izblijedio je u daleke odjeke. A onda se bol u prsima smanjio, i kao da se vratilo i malo svjetla, a on je shvatio da je pokušaj da se onesvijesti jedino čime se trenutno bavi.

Poradio je oko sjedanja u naslonjač s kotačima za radnim stolom, a radni zadatak spuštanja sebe u

506

sjedalo, baš kao i radni zadatak spuštanja kamere, počeo se ostvarivati po planu, ali prije nego što je prevalio i polovicu silaznoga puta, te šarke, one koje su mu pomoću koljena povezivale bedra i listove, također su popustile, i tako on u naslonjač zapravo i nije toliko sjeo koliko se u nj urušio. Naslonjač se odvezao čitavu stopu unatrag, udario u sanduk prepun magazina Life i Look, pa stao.

Pop je spustio glavu, onako kako to ljudi običavaju činiti kad im se u njoj zavrti, a onda je počelo prolaziti vrijeme. Nije imao baš nikakve predodžbe, ni sada ni poslije, koliko ga je prošlo. Možda se čak načas i malo vratio u san. Ali kad je podigao glavu, opet mu je bilo manje-više dobro. U sljepoočicama i iza čela jednolično mu je i tupo bubnjalo, vjerojatno zato što mu se ta prokleta ludača nalila krvlju, dok je tako dugo visjela obješena, ali je onda otkrio da može ustati i znao je što sad treba učiniti. Ako ga je to nešto već zahvatilo tako jako da ga može natjerati da hoda u snu, i potom ga prisiliti (svijest mu se pokušala pobuniti protiv toga glagola, prisiliti, ali joj on nije dao) da s time pravi slike, znači da je toga dosta. Nije imao nikakve predodžbe što bi to nešto moglo biti, ali je jedno bilo jasno: s tim nema kompromisa.

Vrijeme ti je da učiniš ono što je zapravo trebao učiniti još onaj dečko, da si mu dao.

Da. Ali ne večeras. Bio je iscrpljen, obliven znojem i sav se tresao. Pomislio je kako će pretežak posao za nj biti i uspeti se opet stepenicama u svoj stan, a kamoli da maše maljem. Pomislio je da bi taj posao mogao obaviti i ovdje; mogao je kameru naprosto izvaditi iz ladice i tresnuti je nekoliko put o pod, no bila je tu i

507

jedna dublja istina, i bolje da je prizna: s njom večeras nije želio imati nikakva posla. Ujutro će biti dovoljno vremena... a kamera od sada do tada ne može više napraviti nikakvo zlo, zar nije istina? U njoj i tako nema filma.

Pop je zatvorio ladicu i zaključao je. Potom je polako ustao, i pritom je izgledao kao čovjek koji gura više prema osamdesetoj nego prema sedamdesetoj, pa onda polako zaglavinjao prema stubama. Počeo se uspinjati sve jednu po jednu, i na svakoj se odmarao, držeći se ograde (koja ni sama nije bila baš previše čvrsta) jednom rukom, dok je u drugoj držao teški snop ključeva na čeličnom kolutu. Napokon je stigao do vrha. Kad su se za njim zatvorila vrata, kao da mu je nadošlo malo snage. Vratio se u spavaonicu i uvalio se u krevet, nesvjestan kao i uvijek jakog žutog mirisa znoja i starosti što je duhnuo kad je legao na nj - on je, naime, plahte mijenjao svakog prvog u mjesecu i smatrao da je to sasvim u redu.

Neću sad zaspati, pomislio je, i potom: O, da, hoćeš. A hoćeš zato što možeš, a možeš zato što ćeš sutra ujutro uzeti malj i sjebati to sranje u komadiće, i to je onda kraj priče.

Ta misao i san došli su istodobno, i Pop je skoro čitav ostatak noći prespavao bez snova, skoro i bez pokreta. Kad se probudio, zaprepastio se kad su satovi dolje zazvonili i po jedan dodatni put, i to svi redom: osam umjesto sedam puta. I sve dok nije pogledao svjetlo što je padalo preko poda i zida u blago nagnutom ovalu, Pop nije shvatio da je doista osam sati; da je prespavao po prvi put u deset godina. A onda se prisjetio protekle noći. Sada, pri dnevnom

508

svjetlu, čitava se ta epizoda činila manje sablasnom; je li se on doista zamalo onesvijestio? Ili je to bila naprosto prirodna slabost koja obuzme mjesečara kad se neočekivano probudi?

Ali to je, dakako, bilo baš to. Malo jarkog jutarnjeg sunca neće promijeniti središnju činjenicu: da je on doista hodao u snu, da je snimio bar jednu sliku, i da bi ih snimio još čitavu hrpu da je u paketu bilo još filma.

Ustao je, odjenuo se, pa sišao u prizemlje, s namjerom da to čudo još prije jutarnje kave vidi razbijeno u komadiće.

509

Glava jedanaesta

Kevin je želio da njegov prvi posjet dvodimenzionalnom gradu Polaroidsvilleu ujedno bude i posljednji, no to se nije dogodilo. Za trinaest noći što su uslijedile za onom prvom, taj mu je san dolazio sve češće. Ako bi taj glupi san jednu noć i preskočio - mali predah, Kev, no vidimo se uskoro, dobro? - druge bi ga najvjerojatnije sanjao dvaput. Ali sad bi uvijek znao da je to san, i čim bi počeo, rekao bi sebi da bi se samo trebao probuditi, dođavola, probudi se! Gdjekad bi se doista u snu probudio, a gdjekad bi se taj san rasplinuo u drugi, još dublji, no nikad mu se nije dogodilo da sam sebe uistinu razbudi.

I sad je to uvijek bio Polaroidsville - nikad Oatley ili Hildasville, jedan od ta dva pokušaja njegova šeprtljava mozga da imenuje to mjesto. I baš kao i u slučaju fotografija, svaki bi san još malo produžio radnju. Prvo čovjek s kolicima za kupovinu, koja više nikad nisu bila prazna, pa čak ni na samom početku, nego su bila puna darmara različitih predmeta... većinom satova, no svi su bili iz Emporiuma Galoriuma, i svi su imali sablasan izgled ne stvarnih stvari već prije fotografija stvarnih stvari izrezanih iz magazina i potom nekako, nemoguće, paradoksalno, nabacanih u kolica, koja, jer su bila dvodimenzionalna kao i sami predmeti, nisu imala širinu u koju bi ih mogla pohraniti. Pa ipak su oni bili tu, i starac se zaštitnički nadvio nad njih i rekao Kevinu da se gubi, da je hebeni lopof!... samo što bi

510

sad Kevinu rekao i što će biti ako se ne izgubi: "Nafuckati fu Popofa psha na febe! Mislif da nefu!"

Ona žena koja nije mogla biti debela je je bila savršeno plošna, no koja je to ipak bila, nailazila je druga po redu. I ona bi se pojavljivala gurajući svoja kolica za kupovinu puna Polaroidovih kamera Sun. I ona bi mu se obratila prije nego što bi se mimoišli.

"Pripazi se, mali", rekla bi mu glasom glasnim no bez intonacije, glasom posve gluha čovjeka, "Popov se pas otrgnuo s uzice i jako je zao. Prije nego što je došao ovamo na Trentonovoj je farmi rastrgao trojicu-četvoricu. Teško ga je slikati, ali ako nemaš kameru, onda je to i sasvim nemoguće."

Potom bi se nagnula da dohvati jednu od njih, gdjekad bi je čak i podigla, i onda bi on pružio ruku prema aparatu, ne znajući ni zašto ta žena misli da bi trebao slikati tog psa ni zašto bi on to želio... ili to možda čini samo iz pristojnosti?

No ovako ili onako, to nije ništa mijenjalo na stvari. I on i žena gibali su se dostojanstvenom sporošću podvodnih plivača, kao što to ljudi iz snova počesto čine, i pritom bi uvijek za dlaku izbjegli doticaj; kad bi Kevin razmišljao o svojoj ulozi u tom snu, uvijek bi pomišljao da onu glasovitu sliku Boga i Adama koju je Michelangelo naslikao na svodu Sikstinske kapele: obojica su ispružila ruke, i svakome je šaka na kraju te ruke također ispružena, i kažiprsti im se skoro - ne baš, ali skoro - dotiču.

Potom bi ona na trenutak nestala dok su se mimoilazili, zato što nije imala širinu, a kad bi se ponovno pojavila, već bi mu bila izvan dosega. Dobro,

511

onda se samo vrati do nje, pomislio bi Kevin svaki put kad bi san došao do te točke, ali to nije mogao i učiniti. Noge su ga nosile bezbrižno i nehajno dalje, prema sljuštenom bijelom plotu i Popu i psu... samo što pas više nije bio pas nego nekakvo užasno pomiješano nešto što je ispuštalo vrelinu i paru poput zmaja, i što je imalo zube i izvijeno, izbrazdano rilo divlje svinje. Pop i Sunov pas okrenuli bi se prema njemu u istom trenutku, a Pop bi imao kameru - njegovu kameru, Kevin je to znao, zato što joj se s jedne strane odlomio komadić - podignutu na desno oko. Lijevo je oko bilo stisnuto. U sunčanoj jari naočale su mu bez okvira bile podignute na tjeme. Pop i Sunov pas imali su sve tri dimenzije. Oni su bili, u tom otrcanom i jadnom gradiću iz snova, jedine pojave koje su posjedovale treću dimenziju.

"On je taj!" kriknuo je Pop vrištavim, ustrašenim glasom. "On je lopov! Drž'te ga, ljudi! Isučite mu jebena crijeva, to što sam mislio reći je to!"

I kad je vrisnuo to posljednje, grom bez topline zabljesnuo dan u trenutku kad je Pop pritisnuo otponac aparata i fleša, i Kevin se okrenuo u nakani da pobjegne. I kad je san drugi put sanjao, tu se prekidao. A sada bi, svakom sljedećom zgodom, stvari otišle malo dalje. Ponovno se gibao vodenjačkom sporošću podvodnog baletana. Činilo mu se, kad bi izišao iz vlastitog tijela, da bi čak i izgledao kao plesač, s rukama što su se okretale poput krakova netom pokrenuta propelera, s košuljom koja se sukala zajedno s tijelom, napinjući se preko prsa i trbuha, dok bi istodobno slušao kako mu se skut košulje izvlači iz hlača negdje pri trtici, uz pojačano struganje, nalik na trljanje šmirgla.

512

A onda je već bježao putem kojim je i došao, i noge su mu se dizale polako i onda bi zalebdjele sneno (naravno sneno, kako drugo, budalašu? pomislio bi svaki put u tom trenutku) i polako se spustile sve dok ne bi udarile u ispucali beživotni beton pločnika, i potplati bi se njegovih tenisica spljoštili preuzimajući njegovu težinu i raspljeskujući oblačiće prljavštine što su se gibali tako sporo da su se vidjele i pojedinačne čestice kako se okreću poput atoma.

Trčao je polako, da, naravno, a Sunov pas, bezimeni lutalica, koji je došao niotkuda i koji nije značio ništa i koji je imao sav razum ciklona no koji je ipak postojao, progonio ga je sporo... ali ne baš tako sporo.

Treće se noći taj san rasplinuo u normalno snivanje baš kad je Kevin počeo okretati glavu u tom razvučenom, izluđujućem usporenom kretanju da vidi koliku je prednost stekao pred psom. Potom je preskočio jednu noć. A sljedeće se noći san vratio - dvaput. U prvom je snu napola okrenuo glavu i opazio kako ulica lijevo, kroz koju je trčao, iščezava iza njega u limbu; u drugom je (a iz njega ga je probudila budilica, dok se lagano preznojavao zgrčen u fetalnom položaju uza zid) glavu okrenuo taman dovoljno da vidi kako se psetove prednje šape spuštaju u njegove stope, i kako te šape mrve sitne kratere u betonu pandžama što su iz njih, izbijale poput mladica... dok su iz peta donjih nožnih zglobova virili dugački koštani trnovi nalik na mamuze. Muljavo crvenkasto oko tog stvorenja zalijepilo se za Kevina. Iz nozdrva mu je izlijetala i kapala tamna vatra. Isuse, Isuse Kriste, njemu se zapalila NJUŠKA, pomislio je Kevin, i kad se probudio, užasnulo ga je kad je čuo samoga sebe kako šapće i

513

šapće, i to jako brzo: "... zapalila njuška, zapalila njuška, zapalila njuška."

Iz noći u noć, dok bi bježao niz pločnik, pas mu je bivao sve bliži. Čak i kad se ne bi okrenuo da ga pogleda, čuo bi kako ga Sunov pas sustiže. Bio je svjestan topline što mu se širila gaćama i znao je da je preplavljen s dovoljno straha da se zbog toga smoči, i mada je taj osjećaj probijao do njega na isti razvodnjeni, zatupljeni način, on kao da se morao nastaviti gibati u tom svijetu. Čuo je kako šape Sunova psa lupaju o beton, čuo je suho pucanje i škrgut betona koji se lomio. Čuo je vrele izboje njegova daha, srk zraka što je tekao kraj tih gnusnih zubi.

A one noći kad se Pop probudio i otkrio da nije samo hodao u snu nego da je pritom i snimio bar jednu fotografiju, Kevin je po prvi put ne samo čuo, nego i osjetio dah Sunova psa: toplu bujicu zraka na svojim bedrima poput sparnoga srka vjetra što ga podzemna željeznica u ekspresnom prolazu povlači kroz stanicu na kojoj ne mora stati. Znao je da mu je pas sad već tako blizu da mu može skočiti na leđa, i da sad slijedi baš to; osjetit će samo još jedan izdisaj, ovaj put ne samo topao nego vruć, vruć kao žgaravica u grlu, i onda će se ta zapeta živa klopka za medvjede njegovih usta zabiti duboko u meso njegovih leđa, među lopatice, i otrgnuti mu kožu i meso s kičme, i misli li on zaista da je sve to samo san? Misli li?

I taj se posljednji put probudio baš u trenutku kad je Pop stigao na vrh stepenica što su vodile do njegova stana, i odmorio se još jedan, zadnji put prije nego što će ući i leći u krevet. Tad se Kevin probudio uspravan kao metla, a plahta i deka kojima je bio prekriven sad

514

su mu se skupile oko pasa, dok mu je koža bila prekrivena znojem no ipak nekako smrznuta, i dok su mu po trbuhu, prsima, leđima i rukama štrcali milijuni krutih bijelih ježuraka gusje kože, poput žigova sramote. Činilo se da mu njima vrvi i lice.

Ali u tom trenutku nije razmišljao o snu, ili bar ne izravno o njemu; umjesto toga je mislio: To je krivo, broj je kriv, veli tri ali ne može...

Potom se svalio na leđa i onda, kao dijete (jer su i s petnaest godina većina njih još djeca, i ostat će to još dugo) ponovno upao u dubok san.

Budilica ga je probudila u sedam i trideset, kao što je to činila uvijek u jutra kad bi imao školu, i onda je on otkrio kako ponovno sjedi na postelji, razrogačenih očiju, i da su sve stvari najednom došle na svoje mjesto. Sun što ga je razbio nije bio njegov Sun, i to je razlog zbog čega mu se stalno vraća taj isti suludi san. Pop Merrill, taj ljubazni stari ćaknuti filozof i majstor za kamere i satove i sitne kućne uređaje, predriblao je njega i njegova oca tako glatko i kompetentno kao što to u filmu o Divljem zapadu profesionalni kartaš na riječnome brodu čini novopridošloj mimozici.

Njegov otac!

Čuo je kako su se u prizemlju zalupila vrata, pa iskočio iz postelje. Potrčao je, u donjem rublju, dva koraka prema vratima, no onda se predomislio, okrenuo, silovito podigao prozor i zaderao se "Tata!" baš kad se otac, pri polasku na posao, prigibao da uđe u auto.

515

Glava dvanaesta

Pop je iz džepa izvukao kolut s ključevima, otključao "posebnu" ladicu, pa izvadio kameru, pazeći i ovaj put da je uhvati samo za remen. S izvjesnom je nadom pogledao prednji kraj polaroida, pomislivši da se u posljednjem prekobicavanju možda razbio objektiv, i u nadi da je tom prokletom stvoru, da ga tako nazovemo, iskopano oko, no njegov je otac volio govoriti da vrag uvijek ima sreće, a to je, čini se, bio slučaj i s tim prokletim aparatom Kevina Delevana. Ona okrzotina na strane postala je još okrznutija, no to je ujedno i bilo sve.

Zatvorio je ladicu i, kad je okrenuo ključ, opazio na podu, prevrnutu na lice, onu jedinu sliku što ju je snimio u snu. Ne mogavši je ne promotriti, baš onako kao što se Lotova žena nije mogla ne osvrnuti i pogledati uništenje Sodome, podigao ju je onim nezgrapnim prstima koji su svoju spretnost tako dobro skrivale pred svijetom, pa je okrenuo.

Ono nešto psoliko krenulo je u skok. Prednje su mu se šape tek odvojile od tla, no duž izvijene kičme i u grudama muskulature ispod krzna, na kojem su dlake štrčale poput krutih vlakana crne čelične četke, vidjela se sva kinetička energija što se počela oslobađati. Lice su mu i glava na toj fotografiji bili već malo zamućeni, dok su se usta jače razjapila, i tad mu se učinilo da iz slike, kao zvuk što dopire ispod stakla, čuje tiho i guturalno režanje što počinje izrastati u urlik. Fotograf-

516

sjena kao da je želio odteturati još jedan korak, no koja mu od toga korist? Iz rupa njuške tog nečeg pso-likog sukljao je dim, da, baš dim, a još se dima dizalo sa šarki njegovih razjapljenih ralja, i ulazilo u onaj tijesni prostor gdje se završavao sjeckavi i ružni plot njegovih zubi, i baš bi svatko ustuknuo pred takvim užasom, svatko bi se okrenuo i potrčao, ali je Pop trebao samo pogledati pa da zaključi kako izgledi tog muškarca (naravno da je to muškarac, možda je on nekad i bio dječak, ili momčić u pubertetu, no tko je sada vlasnik kamere?) koji je snimio sliku naprosto refleksno, prepadnuto, samo mahinalno trznuvši prstom... kako njegovi izgledi ne vrijede ni pet para. Mogao je on ostati na nogama ili se prevaliti, no sva bi razlika potom bila samo u položaju njegove pogibije: hoće li umrijeti na nogama ili na guzici.

Pop je zgužvao fotografiju pa vratio ključeve u džep. Okrenuo se, držeći u rukama, za remen, nešto što je nekad bio Polaroidov Sun 660 Kevina Delevan, a sada je bio njegov Polaroidov Sun 660, pa krenuo prema dnu trgovine; usput će zastati u šupi taman koliko mu treba da dohvati malj. Ali kad se približio vratima dvorišne šupe, bljesak bljeskalice, golem i bijel i bezvučan, kresnuo mu je ne pred očima nego negdje otraga, u glavi.

Okrenuo se, i oči su mu sad bile prazne kao oči čovjeka privremeno oslijepljena blistavim svjetlom. Prošao je kraj radnoga stola, a kameru je držao rukama, u visini prsa, kao kakvu urnu ili kakvu vjersku žrtvu ili relikviju. Na pola puta između radnoga stola i izloga bila je komoda prekrivena satovima. Lijevo od njega bila je jedna od potpornih greda te hambaru

517

slične građevine, a na kuki usađenoj u nju visio je još jedan sat, imitacija njemačkog sata s kukavicom. Pop ga je dohvatio za krov i skinuo s kuke, ne obazirući se nimalo na utege, koji su se smjesta isprepleli lancima, kako ni na njihalo, koje se prelomilo kad se jedan od uznemirenih lanaca pokušao oplesti oko njega. Drvena vratašca ispod sljemena satova krova najednom su se odškrinula; drvena je ptica provirila kljunom i jednim ustrašenim okom. Ispustila je tek jedan pridavljeni zvuk - kuk! - kao da prosvjeduje zbog grubog postupka, pa se opet vratila u kućicu.

Pop je objesio Sunov remen za tu kuku na kojoj je do maločas visio sat, pa se okrenuo i po drugi put pošao prema dnu dućana, dok su mu oči još bile prazne i ošamućene. Čvrsto je držao sat za krov, i ravnodušno njime mahao naprijed-natrag, i nije ni čuo zvek i krek što je dopirao iz njega, kao ni povremene pridavljene glasove što ih je možda ispuštala ptica u pokušaju da pobjegne, kao što nije opazio ni kad je jedan od utega prasnuo o rub nekog starog kreveta, otkinuo se i zakotrljao se pod nogama, ostavljajući za sobom dubok trag u višegodišnjoj prašini. Gibao se praznom, nesvjesnom svrhovitošću robota. U šupi je zastao taman koliko mu je trebalo da dohvati malj uglačane drške. Zaposjevši tako obje ruke, morao je lijevim laktom gurnuti zasun, pa gurnuti vrata šupe, da bi potom izišao u dvorište.

Prišao je panju za cijepanje drva i na nj položio imitaciju njemačkog sata s kukavicom. Zastao je tako trenutak, glave spuštene prema njemu, a obje su mu ruke bile na dršci malja. Lice mu je i dalje bilo prazno, oči mračne i ošamućene, no u njegovoj je svijesti još

518

bio jedan dio koji je ne samo mislio jasno, nego je i mislio da ona čitava misli - i djeluje - jasno. Taj dio njega nije vidio sat s kukavicom koji, uostalom, nikad nije ništa ni vrijedio, a sad se još i pokvario; taj je dio vidio Kevinov polaroid. Taj je dio njega zaista vjerovao da je on sišao u prizemlje, izvadio polaroid iz ladice, pa odmah produžio straga i van, i da je pritom zastao samo da uzme malj.

A bio je to i dio njega koji će se kasnije svega sjećati... ukoliko mu ne bude ugodno sjećati se neke druge istine. Ili uopće bilo koje druge istine.

Pop Merrill je podigao malj nad desno rame i silovito ga spustio - ne onako žestoko kao što je to učinio Kevin, no ipak za tu svrhu sasvim dovoljno. I pogodio ravno u krov imitacije njemačkog sata s kukavicom. I sat se nije samo slomio ili smrskao ili razbrizgao; komadići su se plastičnog drveta i kotačići i opružice razletjeli na sve strane. Ali ono čega će se sjećati onaj sitni dio Popa koji je sve to gledao (ukoliko mu, dakako, ne bude ugodno sjećati se nečeg drugog), biti će komadići kamere koji se razbrizgavaju na sve strane.

Povukao je malj s panja i zastao tako na trenutak, s meditativnim, slijepim pogledom uperenim u krhotine. Ptica, koja je Popu izgledala kao filmska kaseta, i to baš kaseta Polaroidova Suna, ležala je sad na leđima, a sitne su joj drvene nožice štrčale u zrak, i izgledala je istodobno i mrtvije od ijedne ptice izvan crtanoga film, i nekako čudno netaknuto. Kada se nagledao, okrenuo se i krenuo natrag prema vratima šupe.

"Eto", promrmljao je ispod glasa. "Sad si dobio."

519

Ni netko tko bi stajao sasvim blizu njega možda ne bi mogao razabrati same riječi, ali bi mu bilo teško previdjeti nedvojbeni ton olakšanja s kojim su bile izgovorene.

"S tim je gotovo. S tim više nema brige. I što je sad na redu? Duhan za lule, zar ne?"

Ali kad je petnaest minuta potom stigao u dragstor na drugoj strani bloka, ono što je zatražio (iako će se sjećati da je zaiskao baš to) nije bio duhan. Zatražio je film.

Polaroidni film.

520

Glava trinaesta

"Kevin, zakasnit ću na posao ako ne..."

"A ako nazoveš? Možeš li to? Nazvati i reći da ćeš zakasniti, ili možda uopće nećeš doći? Ako se radi o nečem zaista, zaista, zaista jako važnom, možeš?"

Našto je gospodin Delevan oprezno upitao:

"Što je to nešto?"

"Možeš li?"

Gospođa Delevan je stajala u vratima Kevinove sobe. Iza nje je bila Meg. Obje su promatrale čovjeka u odijelu i visokog dječarca, koji je, zanimljivo, još bio samo u gaćicama.

"Mislim... ovaj, recimo da mogu. Ali neću sve dok ne doznam što je to."

Kevin je spustio glas i, skrenuvši načas očima prema vratima, rekao:

"Radi se o Popu Merrillu. I onom aparatu."

Gospodin Delevan, koji se spočetka samo zbunjeno pitao što to Kevin radi s očima, sad je pošao do vrata. Promrmljao je nešto ženi, i ona je kimnula glavom. Potom je zatvorio vrata, i Meginu ogorčenu cviljenju nije posvetio zanimanja ni koliko onoj ptici što je pjevala naramke nota na telefonskoj žici pod prozorom.

"Što si rekao mami?" upitao je Kevin.

521

"Da su to muški razgovori", rekao je gospodin Delevan i sitno se nasmiješio. "Sigurno misli da bi htio razgovarati o masturbiranju."

Kevinu su planuli obrazi.

Gospodin Delevan se očito zabrinuo.

"I onda, je li to? Hoću reći, ti znaš da..." "Znam, znam", rekao je Kevin žurno; nije kanio reći

ocu (a nije bio siguran ni da bi, sve da je i htio, znao složiti prave riječi) da ono što ga je na trenutak izbacilo iz tračnica nije samo spoznaja da njegov otac zna za udaranje - što ga, naravno, nije trebalo iznenaditi uopće, ali zbog nečeg ipak jest, i zbog toga ga je obuzeo osjećaj iznenađenosti osjećajem vlastite iznenađenosti - nego da je za to nekako doznala i majka.

Ništa zato. Sve to nema nikakve veze s noćnim morama, niti s novom izvjesnošću što mu je sjela na svoje mjesto u glavi.

"Radi se o Popu, rekao sam ti. I ružnim snovima koji me muče. Ali se najviše radi o onom aparatu. Zato što ga je Pop nekako uspio ukrasti."

"Kevin..."

"Znam, znam, razbio sam ga na panju u komadiće. Ali to nije bio moj aparat. Bila je to druga kamera. Ali to i nije ono najgore. Najgore je od svega da on mojom i dalje pravi slike! I taj se pas sprema izaći! A kad izađe, mislim da će me ubiti. U tom drugom svijetu on je već krenuo u sko-sko-sko..."

522

Nije uspio završiti. Kevin je još jednom iznenadio samoga sebe - ovaj put briznuvši u plač.

* * *

U trenutku kad je John Delevan uspio umiriti sina, bilo je već deset do osam, i on se već bio pomirio s tim da će na posao bar zakasniti. Zagrlio je maloga - što to bilo da bilo, od toga se mali zaista sav tresao, i gospodin je Delevan pretpostavljao, ako je sve to uistinu samo hrpa snova, da će negdje, kao korijen čitave priče, otkriti seks.

Kad se Kevin još samo tresao i još samo, u povremenim suhim jecajima, srkao zrak duboko u pluća, gospodin Delevan je pošao do vrata i oprezno ih otvorio, nadajući se pritom da je odvela Mary u prizemlje. Što se i dogodilo; u hodniku nije bilo nikoga. Ali to ide nama u prilog, pomislio je i vratio se Kevinu.

"Možemo li sada razgovarati?" upitao je.

"Pop je uzeo moj aparat", rekao je Kevin promuklim glasom. Njegove crvene oči, i dalje suzne, kratkovidno su gledale oca.

"Nekako je se dočepao, i još njome snima."

"To si ti sanjao?"

"Da... a nečeg sam se i sjetio."

"Kevin... ono je doista bila tvoja kamera. Žao mi je sine, ali je doista bila. Vidio sam čak i kako je bila okrznuta."

"To je sigurno nekako namjestio..."

523

"Kevin, sad si zaista otišao malo preda..."

"Daj me slušaj", rekao je Kevin žustro. "Hoćeš li me naprosto saslušati?"

"U redu. Da. Slušam."

"Sjećam se kad mi je dao aparat - kad smo išli u dvorište da ga razbijemo, sjećaš se?"

"Da..."

"Pogledao sam u prozorčić gdje kamera pokazuje koliko je još snimaka ostalo. I tu je stajalo tri, tata! Pisalo je tri!"

"Da? I što s tim?"

"A unutra je bio i film! Film! Znam to jer se sjećam kako je, kad sam je klopio, iz nje izletjelo nešto crno i sjajno. To je poskočilo uvis i zatim lepršajući palo."

"Ponavljam: I što onda?"

"Kad sam aparat dao Popu, u njemu nije bilo filma! Eto što onda. Snimio sam dvadeset osam slika. On je htio na napravim još trideset, da bude ukupno pedeset osam. Možda bih i sam kupio još filma da sam znao što kani, ali možda i ne bih. Ali tad sam se toga već počeo plašiti..."

"Da. I ja, pomalo."

Kevin ga je pogledao s poštovanjem.

"Zaista?"

"Da. Ali idemo dalje. Čini mi se da vidim kamo smjeraš."

524

"Htio sam reći samo to, priložio je za film, ali ne dovoljno - čak ni pola. Koja je to gnusna škrtčina, tata." John Delevan se tanjušno nasmiješio.

"Baš to, dijete moje. Najveća na svijetu, to što sam mislio je to. Nastavi i završi. Jer tempus fugitira ko blesavo."

Kevin je pogledao na sat. Bilo je već skoro osam. Nijedan od njih nije u tom trenutku znao da će se Pop probuditi za malo manje od dvije minute i početi s jutarnjim poslom, kojeg će se tek malim dijelom sjećati ispravno.

"U redu", rekao je Kevin. "Htio sam reći samo to da još filma nisam mogao kupiti sve da sam i htio. Na ona sam tri paketića potrošio sav novac. Čak sam i od Megan posudio dvije bakse, pa sam joj morao zauzvrat dati da ispuca dva snimka." "Znači da ste ispucali čitav film? Sve do posljednjeg snimka?"

"Da! Da! On je čak i rekao da ih je pedeset osam! A od trenutka kad sam bio gotov sa snimanjem svih slika koje je od mene tražio, pa do trenutka kad smo pošli pogledati vrpcu koju je iz toga napravio, ja nisam kupio nikakav film. Kad sam donio kameru, tata, ona je bila prazna da praznija nije mogla biti! Broj je u prozorčiću bio nula! Vidio sam ga, točno se sjećam! I zato, ako je to bio moj aparat, kako to da je, kad smo se vratili u prizemlje, u prozorčiću pisalo tri?"

"Pa on nije mogao..." A onda je otac zastao, a na licu mu se pojavila čudna i posve mu nesvojstvena turobnost u trenutku kad je shvatio da je to Pop mogao učiniti, i da istina zapravo glasi: to on, John Delevan,

525

nije želio povjerovati da je to Pop zaista učinio; da čak ni ono gorko iskustvo nije bilo dovoljno da ga vakcinira protiv gluposti, i da je Pop uvalio muda pod bubrege ne samo njegovu sinu nego i njemu.

"Nije mogao što? Što ti je to palo na pamet, tata? Nečeg si se baš sad sjetio!"

I sjetio se, da. Koliko je Pop žudio da siđe u prizemlje i donese originalne polaroide kako bi svi mogli bolje pogledati što to psu visi oko vrata, a za što će se otkriti da je najnovija kravata od tetke Hilde, kravata s pticom, najvjerojatnije žunom.

Možemo i mi s vama, rekao je Kevin kad se Pop ponudio da će donijeti fotografije, no nije li Pop skočio da to obavi sam, živahan kao ptica na grani? Začas sam natrag, rekao je stari, ili nešto slično, a istina je i to, rekao je gospodin Delevan u sebi, da sam ja jedva i opažao što on čini ili govori, zato što sam želio još jednom pogledati tu prokletu traku. A istina je i ovo: Pop nije ni mogao tu mađioničarsku zamjenu izvesti njima pred očima - iako je, sad kad mu je pala mrena s očiju, gospodin Delevan makar i nevoljko bio spreman povjerovati da je taj stari kujin sin vjerojatno bio spreman da, bude li morao, to obavi pred njima, i da bi u tome čak i uspio, bez obzira što je bio blizu sedamdesetoj. A s obzirom da su oni bili gore a on dolje, gdje je navodno trebao samo uzeti Kevinove fotografije, on je mogao zamijeniti dvadeset kamera, i to bez pol muke.

"Tata?"

526

"Mislim da je mogao", odgovorio je gospodin Delevan. "Ali zašto?"

Kevin je na ovo mogao samo zavrtjeti glavom. On nije znao zašto. Ali je i ovo bilo dovoljno dobro; gospodin Delevan je mislio da je on to doista učinio, i od toga je Kevinu odmah bilo lakše. Možda pošteni ljudi ipak ne moraju stalno iznova učiti najjednostavnije istine na svijetu; možda im neke od tih istina na koncu ipak ostanu u glavi. Da bi došao do odgovora, bilo je dovoljno glasno artikulirati pitanje. Zašto razni Pop Merrilli ovoga svijeta uopće čine sve što čine? Zbog dobiti. To je bio razlog, jedini razlog, i ništa osim razloga. Kevin je želio uništiti kameru. Nakon što je pogledao Popovu video-vrpcu, gospodin Delevan se s tim suglasio. Od njih trojice, tko je jedini bio sposoban gledati malo dugoročnije?

Pa mislim, Pop, naravno. Reginald Marion "Pop" Merrill.

John Delevan je sjedio na rubu Kevinova kreveta s rukom prebačenom sinu preko ramena. Sad je ustao.

"Obuci se. Idem dolje nazvati. Reći ću Brandonu samo da ću zakasniti, ali mislim da neću uopće doći."

To ga je sad sasvim obuzelo, i on je već u sebi razgovarao s Brandonom, no ipak ga nije obuzelo toliko da ne bi opazio zahvalnost koja je obasjala sinovo zabrinuto lice. Gospodin Delevan se sitno nasmiješio pa osjetio kako onaj njemu nesvojstven mrak najprije slabi, a potom i sasvim nestaje. Jer ispostavilo se bar ovo: njegov sin još nije bio prestar da u njemu potraži utjehu, ili ga prihvati kao višu silu kojoj se ponekad

527

mogu uputiti pozivi u vjeri da se ona neće na njih oglušiti; a ni on još nije bio toliko star da ga ne bi tješilo sinovo traženje utjehe.

"Mislim", rekao je i krenuo prema vratima, "da ćemo morati u posjetu gospodinu Popu Merrillu." Pogledao je na sat što je stajao na Kevinovu noćnom ormariću. Bilo je osam i deset, i iza Emporiuma Galoriuma, teški se malj upravo spuštao na imitaciju njemačkoga sata s kukavicom. "On obično otvara oko osam i pol. Tako ćemo nekako i stići. To jest, ako malo povećaš broj okretaja."

Zastao je izlazeći, i na usnama mu je bljesnuo hladni smiješak. Nije se smiješio sinu.

"Mislim da ćemo morati potražiti neka objašnjenja, evo što mislim reći."

Nato je gospodin Delevan izišao, pa za sobom zatvorio vrata.

Kevin se hitro počeo oblačiti.

528

Glava četrnaesta

LaVerdiere's Super Drug Store u Castle Rocku bio je mnogo više od pukog dragstora. Drugim riječima, bio je to dragstor za kojeg se netko naknadno sjetio što zapravo znači taj naziv. Baš kao da je netko u zadnji čas opazio - recimo pred samo svečano otvorenje - da je jedna od riječi na natpisu još uvijek "Drug"6. Potom je taj netko pribilježio sebi u glavi da bi morao reći nekome, nekom u upravi kompanije, da se eto otvara još jedan LaVerdiere's, i da su opet, iz čiste nepažnje, još jednom zaboravili ispraviti natpis, jer bi on sada, i jednostavnije i točnije, trebao glasiti LaVerdiere's Super Store... i da je potom taj netko, zadužen da opaža takve stvari, nakon što si je to pribilježio u glavi, na dan-dva odgodio svečano otvorenje, kako bi, kao nogu u tijesnu cipelu, mogao u najdalji, najtamniji i najzanemareniji kut duge zgrade ugurati ljekarnički pult ne veći od telefonske govornice.

LaVerdiere's Super Drug Store bila je naprosto nabujala sitničarnica i ništa više. Posljednja gradska sitničarnica, duga mračna prostorija sa slabašnim, muhama istočkanim kuglastim lusterima što su visjeli na lancima i tmurno se odražavali od škripava no često voštena poda, bila je The Ben Franklin Store. Ona je još 1978. ispustila dušu i oslobodila mjesto za video-igraonicu zvanu Galaxia i video-posudionicu E-Z Video Rentals, gdje bi svakog utorka bio dan velikog sniženja,

6 engl. lijek. (Op. pr.)

529

i gdje nikog mlađeg od dvadeset ne bi puštali u stražnju sobu.

U LaVerdiere'su je bilo svega što i u starom Ben Franklinu, ali se roba kupala u nemilosrdnom svjetlu Maxi-Glo fluorescentnih cijevi, od kojih je svaki artikal dobivao nekakav sušičavi, grozničavi sjaj. Kupi me! kao da je vrištao svaki artikal. Kupi me, da ne umreš! Ili ti ili tvoja žena! Ili djeca! Ili najbolji prijatelj! A možda i svi oni odjednom! A zašto? Otkud da ja to znam? Ja sam samo blentavi artikal što leži na tipičnoj polici LaVerdiere'sa! Ali ne zvuči li istinito? Znaš i sam da zvuči! I zato me moraš kupiti SMJESTA I... ODMAH!

Bio je tu jedan prolaz s galanterijskom robom, dva prolaza s priborom za prvu pomoć i nadriljekarijama, jedan prolaz s video i audio vrpcama (kako praznim tako i snimljenim). Potom je bila duga stelaža s magazinima, koji su zatim prepuštali mjesto broširanim knjigama, pa onda i čitava izložba upaljača pod jednom digitalnom registar-kasom i potom izložba satova pod drugom (treća je kasa bila skrivena u tamnom uglu gdje je ljekarnik virio iz svojih samotnih sjena). Slatkiši u stilu Noći vještica zaposjeli su najveći dio prolaza s igračkama (koje će se nakon Noći vještica ne samo vratiti, nego i na kraju, kad dani nemilosredno zaklize prema Božiću, zaposjesti dva puna prolaza). I onda, kao nešto isuviše čisto da bi moglo postojati u stvarnosti osim kao nijemo priznanje da ipak postoji nešto što se zove Sudbina s velikim S, i da ta Sudbina može, na svoj način, upućivati na postojanje čitavog "drugog svijeta" za koji je Popu dotad pucao prsluk (osim kad bi mu on, dakako, mogao udebljati lisnicu), i o kojemu Kevin Delevan nikad prije nije čak ni mislio, pred dućanom je, u glavnom izložbenom prostoru,

530

stajalo pomnjivo složeno remek-djelo prodavačke umjetnosti nad kojim se kočio natpis

JESENSKI FOTO FESTIVAL.

A taj se aranžman sastojao od košare šarenog jesenjeg lišća što se prosipalo na pod u jarkoj poplavi (poplavi prevelikoj da bi mogla poteći iz samo te jedne košare, mogao je zaključiti pažljivi promatrač). U lišću su bile i mnogobrojne Kodakove i Polaroidove kamere - među potonjima i nekoliko Sunova 660 - i najraznovrsnija druga oprema: kutije, albumi, filmovi, bljeskalice. Usred tog rasporenog roga obilja, dizao se staromodni stalak, nalik na Wellsove marsijanske strojeve smrti uzdignute nad prhke ruševine Londona. Na njemu je bio natpis koji je svim mušterijama koje je to zanimalo govorio da ovaj tjedan nude SUPER SNIŽENJE NA SVE POLAROIDOVE KAMERE & PRIBOR.

U osam i pol tog jutra, pola sata nakon što je LaVerdiere's otvorio za taj dan, "sve mušterije" su se sastojale od samog Popa Merrilla, i samo njega. On nije ni opazio aranžman, nego je pošao ravno za jedini otvoreni pult, gdje je Molly Durham upravo dovršavala polaganje satova na umjetni baršun.

On, ne, opet ono staro Buljilo, pomislila je Molly i napravila grimasu. Pop je otkrio zaista domišljat način za ubijanje vremena dugog otprilike koliko i Mollyna pauza za kavu: za njezin bi pult dokapao (a uvijek bi izabrao baš njezin, pa makar morao stajati u redu; ona je zapravo vjerovala da je njemu čak i draže kad se stvori red), pa kupio vrećicu duhana Prince Albert. Bila je to transakcija koju bi normalan čovjek obavio za trideset sekundi, no kad bi joj uspjelo skinuti Buljilo s

531

očiju za manje od tri minute, smatrala je da je obavila dobar posao. On je sav novac držao u ispucaloj kožnatoj kesi s lancem, koju bi izvlačio iz džepa - pri čemu bi uvijek, činilo se Molly, odigrao partiju džepnoga biljara - i onda je otvorio. Kesa bi pritom uvijek napravila skriik! i, tako ti Boga, svaki je put očekivala da iz nje izleti moljac, baš kako se događa starim stipsama u crtiću. Na vrhu je uvijek bila hrpa papirnoga novca, novčanica za koje se činilo da ih je bolje ne uzimati u ruke, jer su vjerojatno pokrivene kojekakvim bakterijama, dok je ispod toga bilo zveketavo srebro. Pop bi upecao dolarsku novčanicu, a onda bi debelim prstom, kao udicom, maknuo druge novčanice ustranu i rovao po sitnišu ispod - nikad ti ne bi dao naprosto dva dolara, jer bi to bilo prebrzo za njegov ukus - sve dok ne bi polako izvukao novčiće. A svo bi mu to vrijeme oči imale pune ruke posla, i ponekad se tek na sekundu-dvije spustile na kesu, no većinom bi ostavljale prstima neka opipom probiru novčiće, dok bi mu pogled puzao po njezinim cicama, trbuhu, bokovima, a onda se opet vraćao na cice. I nikad mu ne bi skrenuo na lice; nikad čak ni do usta, koja su nedvojbeno dio djevojke za koji se zanima većina muškaraca; no, Popa Merrilla su zanimali strogo i isključivo samo donji dijelovi ženske anatomije. A kad bi napokon dovršio - i bez obzira koliko trajalo, Molly se to uvijek činilo triput duže - i kad bi ga vrag napokon odnio iz trgovine, ona bi uvijek osjetila želju da ode nekamo i obilno se istušira.

I tako se pripremila, stavila na lice svoj najbolji smiješak koji je govorio tek je osam i pol, preda mnom je još sedam i pol sati pa je, kad se Pop stao primicati, stala za pult. Rekla je samoj sebi, On to samo pase oči,

532

frajeri to rade otkako si propupala, što je i bila istina, samo što to nije bilo isto. Zato što Pop Merrill nije bio poput ostalih tipova koji su počeli davno, ima tome već deset godina, prelaziti očima preko njezine čile i oku vrlo ugodne nadgradnje. Djelimice je to bilo i zato što je Pop bio star, ali to nije sve. Istina je glasila da su te neki ljudi gledali, dok se kod drugih - vrlo malobrojnih uostalom - činilo da te očima upravo pipaju, a Merrill je bio jedan od takvih. Njegov pogled kao da je imao težinu; i kad bi prtljao po svojoj škripavoj usidjeličkoj torbici obješenoj o neprikladan muški lanac, upravo bi osjećala kako mu se oči praćakaju po prednjem dijelu njezina tijela, i kako se bacakaju na svojim vidnim živcima poput punoglavaca, i uspinju se uz njezine brežuljke, i potom se kližu, onako mekane, u njezine doline, zbog čega bi uvijek poželjela da je taj dan na posao došla u redovničkoj halji. Ili možda i u viteškom oklopu.

Ali je njezina mati voljela govoriti Kada nema lijeka, strpljivo se čeka, Molly, i sve dok netko ne otkrije metodu za vaganje pogleda, kako bi se ti šporkaćuni, i stari i mladi, mogli strpati iza brave, ili dok, što je bilo vjerojatnije, taj Pop Merrill svima u Castle Rocku ne učini uslugu i umre, pa će se moći srušiti i ona njegova, očima već bolna, klopka za turiste, nije joj druge nego da se snalazi najbolje kako zna i umije.

Ali ju je danas čekalo ugodno iznenađenja - ili se bar tako isprva činilo. Popov uobičajeno procjenjivački pogled sad nije bio čak ni uobičajeni pogled mušterije; bio je potpuno prazan. Ne bi se moglo reći da je gledao kroza nju, ili da ju je taj pogled pogodio pa se odbio. Molly se činilo da je Pop utonuo u misli tako duboko da

533

njegov inače prodoran pogled ovaj put nije mogao ni doprijeti do nje, već se na polovici puta sparušio - kao u čovjeka koji golim okom pokušava opaziti zvijezdu s druge strane galaksije.

"Nešto izvolite, gospodine Merrill?" upitala je, a stopala su joj se već pripremala na brzi okret prema polici na kojoj su bile vrećice s duhanom. U Popovu slučaju, to je uvijek činila što je brže mogla, zato što bi uvijek, okrenuta leđima, osjetila njegove oči kako joj pužu po guzici, da bi potom spuznule i brzo joj pregledale noge, a zatim se opet digle na zadnjicu da je zadnji put optički stisnu a možda i uštipnu prije nego što se okrene.

"Da", odgovorio je on hladno i smireno a, sudeći po zanimanju koje je pokazao, činilo se da se obraća bankovnom automatu. Molly je to bilo sasvim po ukusu. "Htio bih malo" - i potom je izrekao riječ koju ili nije dobro čula ili je bila potpuna bljezgarija. Ako je to galimatijas, pomislila je s ponešto nade, možda je napokon popustilo prvih nekoliko dijelova složene mreže nasipa, ustava i prelivnica što ga je to staro kljuse izgradilo protiv nadolazeće plime senilnosti.

Zvučalo je kao da je rekao dufilmhan, što nije bio nijedan proizvod koji su držali... ukoliko to nije bio nekakav lijek koji se izdaje samo na recept.

"Oprostite, gospodine Merrill?"

"Film", rekao je on, i to tako jasno i glasno, da se Molly više no razočarala; povjerovala je da je isto izgovorio i prvi put, ali da su joj uši krivo čule. Možda su to zapravo njoj počele popuštati brane i ustave.

534

"Kakav biste željeli?"

"Polaroid", rekao je. "Dvije kutije." Nije znala što se tu točno zbiva, ali se nije moglo dvojiti da taj šampion među prljavim starkeljama Castle Rocka danas nije sasvim pri sebi. Pogled nikako da mu se izoštri, a izgovor riječi... riječi su je podsjećale na nešto, na nešto što ju je asociralo na njezinu petogodišnju nećakinju Ellen, no to prisjećanje nikako nije uspijevala uhvatiti ni za rep ni za glavu.

"Za koji model, gospodine Merrill?"

Vlastiti joj je glas zazvučao nekako krhko i glumljeno, no Pop Merrill se nije čak ni približio razumijevanju. Pop se izgubio u nekom svom ozonu.

Nakon trenutka razmišljanja za kojeg je nije ni gledao nego je, činilo se, pomno proučavao policu s cigaretama njoj iza lijevog ramena, najednom mu je izletjelo: "Za Polaroidovu kameru Sun. Model 660." I tada joj je sinulo, još dok mu je govorila da će ga morati uzeti iz izloga. Njezina je nećakinja imala velikog plišanoga pandu kojeg je, zbog razloga shvatljivih samo isto takvoj curici, nazvala Paulette. Negdje se u utrobi Paulette nalazila elektronička pločica na kojoj je bilo pohranjeno četiri stotine kratkih, jednostavnih rečenica poput: "Htjela bih se maziti, a ti?" i "Nemoj me nikad ostaviti." I na svaki pritisak prstom iznad kuštravoga pupka Paulette, uslijedila bi kratka stanka i potom bi iz nje izašla koja od tih ljubavlju ispunjenih opaski, gotovo izletjela, glasom nekako dalekim i lišenim emocijama, tonom koji kao da je nijekao sam sadržaj riječi. Djevojčica je smatrala da je Paulette skrenula. Molly je pak mislila da u svemu

535

tome ima nešto sablasno; ona je stalno očekivala da će, kad nećakinja jednoga dana svojoj plišanoj pandi pritisne prstom utrobu, ova na iznenađenje svih (osim tete Molly iz Castle Rocka) izjaviti ono što zaista misli. "Noću, kad zaspiš, mislim kako ću te zadaviti", možda, ili možda samo: "Imam nož."

A Pop Merrill je jutros govorio kao ta Paulette, panda punjena. Prazan mu je pogled bio sablasan kao i Paulettein.

Molly je uvijek mislila da bi svaka razlika od uobičajena starčeva cera bila dobrodošla. Ali se tu prevarila.

Molly se nagnula nad izloške, najednom posve nesvjesna toga kako joj strči zadnjica, i pokušala što brže pronaći to što je starac zaiskao. I bila je sigurna, kad se okrene, da će Pop gledati u sve samo ne u nju. I ovaj je put bila u pravu. Kad je dohvatila film i krenula natrag (i pritom iz sanduka, očešavši se, srušila nekoliko jesenskih listova), Pop je još zurio u policu s cigaretama, i u prvi se mah učinilo da to čini tako pomno kao da pravi inventuru. Pa ipak, nakon sekundu-dvije već se vidjelo da je zapravo sasvim bez izraza, i da je to pogled upravo božanske praznine.

O, molim te, samo da izađe odavde, obratila se Molly Bogu. Molim te, samo neka uzme svoj film i ode. I štogod da učini, samo da me ne dotakne. Molim te.

Kad bi je dotaknuo dok tako gleda, Molly bi - u to je bila sigurna - kriknula. Zašto baš sada nema nikoga? Zašto tu sada nema bar još jednoga kupca, po mogućnosti šerifa Pangborna, no s obzirom da je on očito zauzet na drugome mjestu, bar nekog drugog,

536

bilo koga? Pretpostavljala je da je gospodin Constantine, ljekarnik, negdje u dućanu, no pult s lijekovima kao da je bio bar četvrt milje daleko, i makar je znala da nije toliko udaljen, doista ne, ipak je bio predaleko da bi dojurio do nje na vrijeme ako je taj stari Merrill pokuša dotaknuti. A što ako je gospodin Constantine izišao na kavu kod Nasa, s gospodinom Keetonom iz gradske skupštine? Što je više razmišljala o toj mogućnosti, ona joj se činila sve vjerojatnijom. Kad se počne zbivati nešto tako sablasno, nije li onda već unaprijed suđeno da će se dogoditi baš kad je čovjek sam?

Njemu se nešto pomutilo u glavi.

Čula je samu sebe kako izgovara sa stakleno krhkom vedrinom: "Evo ga, gospodine Merrill." Stavila je film na pult i smjesta otperjala za blagajnu, želeći je postaviti između sebe i njega.

Iz hlača Popa Merrilla izišla je prastara kožnata kesa, a njezini su mucavi prsti krivo ukucali cijenu, tako da je morala poništiti unos i krenuti ispočetka.

On joj je pružao dvije novčanice od po deset dolara.

Molly je govorila sebi da su se to one samo zgužvale zato što ih je u toj svojoj lisnici zgruvao s ostalima, i da vjerojatno nisu čak ni stare, iako tako izgledaju. To joj ipak nije zaustavilo misli u galopu. A misli su nastavile tvrditi da te novčanice nisu samo zgužvane, nego da su zgužvane i sluzave. I uporno su tvrdile da stare nisu prava riječ, da staro nije čak ni približna oznaka. Za te apoene čak ni pridjev prastar ne bi bio dovoljno dobar. Bile su to pretpovijesne desetice, tiskane još prije

537

Kristova rođenja i Stonehengeove izgradnje, prije nego što je onaj prvi neandertalac niskoga čela i sasvim bez vrata ispuzao iz svoje špilje. Pripadale su nekom vremenu u kojem je još Bog bio beba.

Nije ih željela dotaknuti.

Ali je morala.

Jer će taj čovjek zaiskati kusur.

Na trenutak se očeličila, pa uzela novčanice i gurnula ih u blagajnu što je brže mogla, i pritom udarila prst tako žestoko da si je otkinula poštenu komadinu nokta, a da pritom, u tom stanju krajnjeg očaja nije ni opazila strahovit bol... sve dok nije prošlo nešto vremena, to jest dok nije voljnom dijelu svijesti dojadilo mrcvarenje, pa se morao okrenuti i prekorjeti je što se ponašala kao mala plačljivka kad prvi put dobije mjesečnicu.

U tom je trenutku ona, međutim, još mislila samo na to kako da što prije strpa novčanice u blagajnu i s njih makne prste, ali će se kasnije ipak sjećati kakve su bile na opip. Činilo se kao da se stvarno miču i puze pod jagodicama prstiju; kao da su milijarde kužnih klica, golemih kužnih klica, tako velikih da su se vidjele i prostim okom, kliznule prema njoj, žudeći da je zaraze nekom njegovom bolešću.

Ali će taj čovjek htjeti svoj kusur.

Koncentrirala se na to, stisnuvši usne tako da su joj samrtno problijedile, i usredotočila se na četiri dolarske novčanice koje nisu, apsolutno nikako nisu htjele izaći ispod valjka koji ih drži u ladici blagajne. I potom još i

538

deset centi, ali, o, Isuse, smiluj se, tog sitniša nije bilo, i što je to ona skrivila, što je Bogu skrivila da je prepuštena, i to tako dugo, tom ludom starcu tog jednog jedinog jutra u povijesti svijeta kad se činilo da on zaista želi što prije izaći odavde?

Upecala je novčić od pet centi, osjećajući pritom starčev nijemi, smrdljivi obris tako blizu sebi (a slutila je da će, kad napokon bude prisiljena podići pogled, ustanoviti da joj se još približio, i da se preko pulta nadvija prema njoj), zatim tri centa, četiri, pet... ali je posljednji pao natrag u ladicu i izgubio se među četvrtinama dolara, i sad ga je morala hvatati hladnim, odrvenjelim prstima. Umalo joj je ponovno izmigoljio; osjetila je kako joj na šiji i na dijelu kože između nosa i gornje usne izbija znoj. A onda je, čvrsto stežući novčiće u ruci i moleći Boga da on ne ispruži ruku da ih primi, jer bi tad morala dotaknuti njegovu suhu, reptilsku kožu, no ipak znajući, po nečemu znajući da će on to sigurno učiniti, a ona mora dignuti pogled, i iako je osjetila kako joj onaj njen vedri i veseli laVerdierski smiješak rasteže mišiće lica u svojevrsni sleđeni krik, ona je pokušala biti spremna čak i na to, govoreći sebi da je to zadnje što će izdržati, samo se ne smije obazirati na sliku koju joj je njen glupi, tvrdoglavi mozak uporno dovodio pred oči, sliku te suhe ruke kako se najednom sklapa oko njezine poput čaporaka kakve stare i užasne ptice, ne ptice grabljivice, ne, ne, ne čak ni te, nego ptice lešinarke; govorila je sebi da te slike nema, da je apsolutno NE vidi i, kad ju je ipak nastavila vidjeti, podigla je pogled dok joj je taj smiješak vrištao s lica jarko kao krik umorstva u vrućoj mirnoj noći, a u dućanu nije bilo nikoga.

539

Pop je otišao.

Otišao je dok je ona tražila sitniš.

Molly se počela tresti čitavim tijelom. Ako joj je trebao dokaz da taj stari starkelja nije sasvim pri sebi, sad ga je imala. Bio je to dokaz nedvojben, dokaz neoboriv, dokaz čist kao suho zlato: po prvi put otkako se sjećala (ili kako se sjećao itko živ u gradu, u to bi se mogla okladiti, i tu okladu dobiti), Pop Merrill, koji nije ostavljao napojnicu ni u onim rijetkim zgodama kad bi bio prisiljen jesti u restoranu bez samoposluživanja, po prvi je put otišao ne čekajući na kusur.

Molly je pokušala otvoriti šaku i ispustiti četiri novčanice od po dolar, novčić od pet centi i pet novčića od centa. Zapanjilo ju je kad je otkrila da joj to ne polazi za rukom. Morala se uhvatiti drugom rukom i silom odvaljivati prst po prst. Popov je kusur pao na staklenu površinu pulta, i ona ga je smela ustranu, ne želeći ga ni taknuti.

Kao što je željela nikad više ne vidjeti Popa Merrilla.

540

Glava petnaesta

Popov se prazni pogled održao i kad je izišao iz LaVerdiere'sa. Održao se i kad je, s kutijicama filma u ruci, prelazio preko pločnika . A kad je ugazio u kanal, on se razbio i pretvorio u izraz nekakve uznemirujuće budnosti - kad je ugazio i ostao tako, s jednom nogom na pločniku i drugom usađenom u rusvaj zgnječenih čikova i praznih vrećica od čipsa. Sad je to bio jedan drugi Pop kakva Molly ne bi prepoznala, iako je bilo i onih, koji su poslujući sa starim obrali bostan, a koji bi ga takvog prepoznali itekako dobro. To nije bio ni Merrill-krvopija ni Merrill-robot, nego Merrill-životinja prepuštena svojim strastima. Najednom je on bio tu, prisutan onako kako je sebi rijetko dopuštao na javnome mjestu. Pokazivati toliko onog pravoga sebe na javnome mjestu nije, po Popovoj procjeni, bilo baš jako pametno. Tog jutra je Pop, međutim, bio daleko od vlasti nad sobom, a vani i tako nije bilo nikoga da ga vidi. A da je bilo, ne bi ugledao Popa vašarskog šarlatana, pa čak ni Popa lukavog trgovca, nego nešto nalik pravom duhu tog čovjeka. U tom trenutku potpunog bivanja na licu mjesta, Pop je izgledao kao opaki pas, podivljali lutalica koji je zastao usred ponoćnog pokolja u kokošinjcu, zadigavši iskrzane uši, nakrivivši glavu, pokazujući pomalo krvlju zamrljane zube dok osluškuje zvukove iz farmerove kuće i pomišlja na sačmaricu sa širokim crnim rupama nalik na osmicu prevaljenu na bok. Pas ne zna ništa o

541

osmici, no čak i pas može prepoznati mračni lik vječnosti, samo ako su mu instinkti valjano nabrušeni.

Na drugoj je strani gradskoga trga vidio mokraćnožutu fasadu Emporiuma Galoriuma, kako stoji malo odmaknuta od najbližih susjeda: prazne zgrade u kojoj su se, od početka godine, bili smjestili Seosko kupalište, Nanova ručaoničica i

Šijem i šijem, trgovina odjećom i sitnim potrepštinama, koju je vodila Polly, praunuka Evvie Chalmers - žena o kojoj ćemo morati prozboriti nekom drugom zgodom.

Pred svim trgovinama u Lower Main Streetu bila su skošena parkirališna mjesta, i sva su bila prazna... osim jednoga, na kojemu je sad bio Popu poznati, Fordov karavan. Lagani bruj njegova motora jasno se čuo u mirnom jutarnjem zraku. A onda je utihnuo, kočnička su se svjetla ugasila, a Pop je izvadio nogu iz kanala i oprezno se povukao do ugla LaVerdiere'sa. Stajao je tako poput psa u kokošinjcu kojega je alarmirao neki sitan zvuk, zvuk kojeg bi možda drugi pas u ubilačkoj groznici i zanemario, pas ni tako star ni tako mudar kao ovaj.

John Delevan se digao iza volana svoga karavana. Dječak je izišao s druge strane. Obojica su pošla prema vratima Emporiuma Galoriuma. Muškarac je nestrpljivo zakucao, tako glasno da je zvuk do Popa dopro podjednako jasno kao i zvuk motora. Delevan je zastao, potom su obojica oslušnula, pa je Delevan ponovno zakucao, no ovaj put manje kucajući a više lupajući po vratima kao čekićem, i nisi trebao biti prokleti telepat da vidiš da je čovjek u punom napadu.

542

Oni znaju, pomislio je Pop. Nekako su doznali. Baš je vraški dobro što sam razbio tu jebenu kameru.

Stajao je tako još jedan trenutak, i na njemu se nije micalo ništa osim zastrtih očiju, a onda je kliznuo oko ugla dragstora i nestao u prolazu između njega i susjedne banke. Učinio je to tako okretno da bi mu i čovjek, pedeset godina mlađi, pozavidio na gibanju bez napora.

Jutros bi, pomislio je Pop, možda bilo malo pametnije vratiti se kući dvorišnim ekspresom.

543

Glava šesnaesta

Kad i dalje nije bilo odgovora, John Delevan je i po treći put prišao vratima, i zalupao tako žestoko da je staklo labavo zazveketalo u svojim trulim desnima od kita i udarilo mu ruku. I zbog toga je shvatio koliko se naljutio. Bijes nije bio nimalo neopravdan ako je Merrill doista učinio to što je Kevin mislio - i zaista, što je više mislio o tome, John Delevan je bio sve uvjereniji da je Kevin u pravu. Ipak se iznenadio da sve do sada nije u svom ponašanju prepoznao bijes.

Čini se da ću jutros naučiti koješta o sebi, pomislio je, i sam je sebe podsjetio na učiteljicu. To mu je dopustilo da se nasmiješi i malo opusti.

Kevin se nije smiješio, a niti je bio opušten.

"Čini se da se dogodilo jedno od troje", rekao je gospodin Delevan sinu. "Ili Merrill još nije ustao, ili se ne odaziva, ili je shvatio da smo mu nanjušili trag, pa je dao petama vjetra, skupa s aparatom." Zastao je, a onda se i stvarno nasmijao. "A mislim da postoji i četvrto. Možda je umro u snu."

"Nije umro." Kevin je sad stajao glave pritisnute na prljavo staklo vrata kroz koja on, prije svega, nikad nije ni trebao proći. Zagradio je oči rukama kao naočnjacima, zato što je Sunce, što se dizalo nad istočnim krajem gradskoga trga, bacalo na staklo oštar odsjaj. "Vidi."

544

Sad je gospodin Delevan dlanovima zagradio oči i pritisnuo nos na staklo. Stajali su tako jedan do drugoga, okrenuti leđima trgu, i gledali u tamu Emporiuma Galoriuma, kao najpasioniraniji promatrači izloga na svijetu.

"Mislim", rekao je nakon nekoliko sekundi, "ako je i šmugnuo, za sobom je ostavio sva svoja govna."

"Da... ali nisam to mislio. Vidiš li je?" "Vidim što?" "Kako visi na stupu. Onom kraj kredenca sa svim

onim satovima."

I nakon jednoga trenutka, gospodin Delevan ju je doista i ugledao: Polaroidovu kameru kako visi na remenu prikačenu za kuku na stupu. Vjerovao je da vidi čak i okrznuto mjesto, iako je sve to moglo biti i čisti plod mašte.

Ali to nije plod mašte.

Sa lica mu je nestalo smiješka kad je shvatio da počinje osjećati isto što i Kevin: sablasnu i zastrašujući izvjesnost da se giba nekakav jednostavan no ipak užasno opasan mehanizam... no da taj mehanizam, za razliku od većine Popovih satova, radi vrlo točno.

"Misliš da on naprosto sjedi gore na katu i čeka da odemo?" izgovorio je gospodin Delevan, ali se zapravo obraćao sebi. Brava je na vratima izgledala i nova i skupa... pa ipak bi se mogao okladiti da bi, kad bi se netko od njih - vjerojatno je Kevin za to bio u boljoj kondiciji - zaletio u vrata, jezičac proletio kroz staro drvo. Misli su mu na trenutak odlutale: Brava je dobra

545

koliko i vrata na koja ih staviš. Ali ljudi o tome nikad ne razmišljaju.

Kevin se napetoga lica okrenuo prema ocu. U tom se trenutku Johna Delevana tako dojmilo Kevinovo lice, kao što se ne tako davno dojmilo i samog Kevina. I pomislio je: Pitam se koliko očeva ima priliku vidjeti kako će njihovi sinovi izgledati kao odrasli muškaraci. To lice neće uvijek izgledati tako napeto, tako jako nategnuto - Bože, nadam se da neće - ali on će izgledati baš ovako. I, Isuse, bit će baš lijep!

I on je, poput Kevina, proživio taj trenutak usred svega što se sad zbivalo tu, i taj je trenutak bio kratak, ali ga ipak nije nikad zaboravio; on mu je zauvijek ostao na dohvatu misli.

"Što?" upitao je Kevin muklo. "Što to, tata?"

"Hoćeš ih razvaliti? Zato što sam i ja za to." "Ne još. Ne mislim da ćemo morati. Ne vjerujem da

je tu... ali je u blizini."

Ti to ne možeš znati. Ne možeš to ni misliti.

Ali je sin to ipak pomislio, i on je povjerovao da je u pravu. Između njega i sina uspostavila se nekakva veza. "Nekakva" veza? Daj se uozbilji. On je znao, i to savršeno dobro, što je ta veza. To je ta jebena kamera što unutra visi na zidu, i što je to duže trajalo, i što je duže osjećao kako ta mašinerija radi, kako se zupčanici taru i opake nemisleće osovine stružu, sve mu se to manje sviđalo.

Razbij kameru, razbij vezu, pomislio je i rekao:

"Jesi li siguran, Kev?"

546

"Idemo okolo u dvorište. Da vidimo što je s vratima."

"Ali tu su i vrtna vrata. Sigurno ih je zaključao."

"Možda se možemo popeti preko zida."

"U redu", rekao je gospodin Delevan i krenuo za sinom stepenicama Emporiuma Galoriuma, pa potom okolo do prolaza, svo se vrijeme pitajući nije li sišao s uma.

* * *

Ali vrtna vrata nisu bila zaključana. Negdje ih je u čitavoj priči Pop zaboravio zaključati, i makar se gospodinu Delevanu nije nimalo sviđala misao da će se se pentrati preko ograde, ili s nje možda čak i pasti, i pritom vjerojatno na njoj ostaviti jaja, misao da će otvoriti vrtna vrata zbog nečeg mu se sviđala još i manje. No bilo kako bilo, on i Kevin su prošli kroz njih u Popovo zakrčeno stražnje dvorište, koje nisu uspjeli uljepšati čak ni nanosi palog listopadskog lišća.

Kevin je zavrludao kroz hrpe smeća koje je Pop izbacio iz kuće, ali ga se nije potrudio i odvesti na smetlište, a gospodin je Delevan pošao za njim. Do panja su stigli baš nekako kad je i Pop izišao iz stražnjega dvorišta gospođe Altheae Linden i stupio na Mulberry Street, jedan blok zapadno od njih. Kanio je poći Mulberry Streetom sve do ureda Drvne kompanije Wolf Jaw. Iako su kompanijini kamioni s pulpom već krstarili cestama zapadne Maine i makar se skvika i krika lančanih pila njezinih drvosječa čula još od šest i trideset, kako prorjeđuje lokalne zalihe bjelogorice,

547

prije devet se nitko ne bi pojavljivao u uredu kompanije, a od toga ga je dijelilo još poštenih petnaest minuta. Sa stražnje strane drvne kompanije stajalo je sićušno dvorište s visokom daščanom ogradom. Ograda je imala vrata, i ta su vrata bila zaključana, ali je Pop imao ključ. On će ih otključati i kroz njih stupiti u svoje dvorište.

Kevin je stigao do panja. Gospodin Delevan ga je sustigao, pošao za sinovim pogledom i zažmirkao. Otvorio je usta da upita koji je sad vrag ovo, ali ih je onda opet zatvorio. Jer mu je, i bez Kevinove pomoći, počelo polako prosijevati koji je sad vrag sve ovo. Nije baš bilo u redu da mu takve misli dolaze na um, to nije bilo prirodno, a on je već naučio iz gorkoga iskustva (u kojem je sam Reginald Marion "Pop" Merrill u jednom trenutku odigrao svoju ulogu, a što je ne tako davno ispričao sinu), da je postupanje po impulsu pravi način da čovjek donese pogrešnu odluku i zaglavi, ali to i nije bilo važno. Iako on nije razmišljao u tim kategorijama, bilo bi pošteno reći da se gospodin Delevan naprosto nadao da bi, kad sve ovo bude gotovo, opet mogao zamoliti da ga prime u pleme Razložnih.

Isprva je pomislio da gleda u razbijene ostatke Polaroidove kamere. Naravno da je to tako bilo samo njemu u glavi, jer je pokušavao nekakvu racionalnost pronaći bar u ponavljanju; ono, međutim, što je ležalo na panju i oko njega nije ni najmanje sličilo kameri, ni Polaroidovoj niti ijednoj drugoj. Svi ti zupčanici i kotačići mogli su potjecati jedino od sata. A onda je ugledao mrtvu karikaturu ptice, i tako shvatio čak i o kakvom je satu riječ. Otvorio je usta da upita Kevina zašto bi, za ime Božje,

548

Pop iznio uru s kukavicom i onda je umlatio maljem. Ponovno je promislio o tome i zaključio da zapravo i ne treba pitati. Jer se počeo pomaljati i odgovor. Ali on ga nije želio, jer je takav odgovor ukazivao na ludilo, i to, bar po shvaćanju gospodina Delevana, velikog razmjera, no sama želja nije pomogla, jer je odgovor ipak osvanuo.

Sat s kukavicom se mora za nešto objesiti. A mora se objesiti zbog utega. A za što ćeš ga objesiti? Za kuku, naravno.

Možda za kuku što viri iz grede.

Recimo takvu na kojoj sada visi Kevinov polaroid.

Ali kad je progovorio, riječi kao da su mu dolazile iz velike daljine:

"Što se to s njim zbiva, Kevine? Da mu se nije pobrkalo u glavi?"

"Nije mu se samo pobrkalo", odgovorio je Kevin, a i njegov glas kao da je dolazio iz velike daljine, dok je stajao tako iznad panja i gledao smrskanu uru. "Nego mu je nešto pobrkalo. Moja kamera."

"Moramo je razbiti", rekao je gospodin Delevan. Glas kao da mu je doplutao do ušiju tek dugo nakon što su mu riječi izašle iz usta.

"Ne još", odgovorio je Kevin. "Najprije moramo do dragstora. Stavili su ih na rasprodaju."

"Što su to stavili na ras..?"

Kevin mu je dotaknuo ruku. John Delevan ga je pogledao. Kevinu se glava podigla, i sad je izgledao kao

549

jelen kad nanjuši vatru. U tom je trenutku mladac bio više nego lijep; bio je skoro božanstven, kao mladi pjesnik u smrtnom času.

"Što?" upitao je gospodin Delevan sa strahom u glasu.

"Jesi čuo?" Spremnost se polako pretvarala u dvojbu. "Auto na ulici", rekao je gospodin Delevan. Koliko

sam stariji od svoga sina? najednom se upitao. Dvadeset pet godina? Isuse, nije li vrijeme da se tako počnem i ponašati?

Odgurnuo je od sebe taj osjećaj nečeg čudnog, i pokušao ga odmaknuti izvan dohvata. Očajnički se pokušao uhvatiti za svoju zrelost, ali je od nje našao malo. Ako je navuče, to će biti kao da je odjenuo dronjavi kaput.

"Siguran si, tata, da je to samo to?"

"Da, Kevine, malo si prenapet. Moraš se malo sabrati ili..." Ili što? Ali je zapravo znao, i zato se klimavo nasmijao. "Ili ćemo obojica pobjeći kao zečevi."

Kevin ga je na trenutak pogledao zamišljeno, kao netko tko se budi iz dubokog sna, možda čak i transa, pa zakimao glavom. "Idemo."

"Ali, Kevin, zašto? Što si naumio? Možda je on gore, samo što se ne javlja..."

"Reći ću ti, tata, kad stignemo. Daj, idemo." I potom je skoro odvukao oca iz zakrčenog dvorišta u uski prolaz.

550

"Daj, Kevin, iščupat ćeš mi ruku, koji ti je vrag?" rekao je gospodin Delevan kad su se vratili na pločnik.

"On je bio tamo", rekao je Kevin. "Skriven. Čekao nas je da odemo. Osjećao sam ga."

"On je..." Gospodin Delevan je zastao, pa ponovno počeo. "Mislim... recimo da je tako. Čisto radi razgovora, pretpostavimo da je bio. Ali ne bismo li se trebali vratiti i ščepati ga za gušu?" I tada, zakašnjelo: "Ali gdje je bio?"

"S druge strane ograde", rekao je Kevin. Oči kao da su mu zaplutale. Gospodinu se Delevanu to sve manje sviđalo. "Već je bio gdje je trebao. I već dobio što mu treba. Moramo požuriti."

Kevin je već krenuo prema rubu pločnika, kaneći presjeći gradski trg i stići do LaVerdiere'sa. Gospodin Delevan je ispružio ruku i uhvatio ga kako kondukter hvata čovjeka koji se želi uvući na vlak bez karte.

"Kevine, o čemu ti to govoriš?"

A onda je to Kevin i stvarno izgovorio: pogledao ga i izgovorio.

"On dolazi, tata. Molim te. Radi mi se o glavi." Pogledao je oca, preklinjući ga svojim blijedim licem i samrtničkim, plutajućim očima. "Onaj pas dolazi. Nikakva korist da provalimo i uzmemo kameru. Ta je faza već prošla. Molim te, nemoj mi braniti. Molim te, nemoj me buditi. Radi mi se o glavi."

Gospodin Delevan je po zadnji put silno pokušao ne popustiti pred ludilom što mu se polako zavlačilo u kosti... i onda se slomio.

551

"Idemo", rekao je, pa uhvatio sina pod ruku i gotovo ga izvukao na trg. "Štogod to bilo da bilo, neka bude." Zastao je. "Imamo li dovoljno vremena?"

"Nisam siguran", rekao je Kevin, i potom, oklijevajući: "Mislim da ne."

552

Glava sedamnaesta

Pop je čekao iza daščane ograde, i promatrao Delevanove kroz rupu od ispaloga čvora. Spremio je duhan u stražnji džep, kako bi mu se šake mogle slobodno stiskati i opuštati, stiskati i opuštati.

Na mojem ste zemljištu, šaptao im je njegov um, i da je um mogao ubiti, on bi ih dohvatio i obojica bi se srušila mrtvi. Na mojem ste zemljištu, do sto đavola, na mojem ste vlasništvu!

A trebao bi otići po dobrog starog murjaka i nahuškati ga na njihove ljepušne glave iz Castle Viewa. To što bi trebao učiniti je to. A to bi doista bio i učinio, i baš tada, da nisu stajali nad krhotinama kamere koju je prije dva tjedna sam momčić, uz Popov blagoslov, trebao uništiti. Pomislio je kako bi se i unatoč tome možda mogao pokušati izvući na nekakvo sranje, ali je jako dobro znao što o njemu misle u gradu. Pangborn, Keeton i svi ostali. Smeće. Eto što o njemu misle. Smeće.

Sve dok im guzice ne dođu u škripac, pa im zatreba brza lova, a Sunce je već zašlo, da. Stisni, opusti. Stisni, opusti.

Nešto su i razgovarali, ali se Pop nije potrudio oslušnuti što to govore. U glavi mu je bilo raspireno kovačko ognjište. Njegova je litanija sad već bila: Na mojem su prokletom zemljištu, a ja im ne mogu ništa.

553

Na mojem su prokletom zemljištu, a ja im ne mogu ništa. Prokleti bili! Prokleti bili!

A onda su napokon otišli. Kad je začuo hrđavu škripu vrata prema prolazu, Pop je ključem otvorio vrata na ogradi od dasaka. Provukao se i preko dvorišta potrčao prema svojim stražnjim vratima - potrčao s nepostojanom bodrošću sedamdesetgodišnjaka, s rukom čvrsto pritisnutom ispod desnog boka, kao da se, bez obzira na bodrost, bori s gadnim reumatskim bolovima. A Pop, zapravo, nije osjećao nikakav bol. Samo što nije želio da mu u kesi zvekeću ni ključevi ni sitniš, i to je sve. To za slučaj da su Delevanovi još tu, i da odnekud vire. Pop se ne bi nimalo iznenadio da učine baš to. Kad imaš posla sa skunkovima, onda moraš očekivati da će se oni i ponašati kao smrdljivi kreteni.

Izvukao je ključeve iz džepa. E sad su zazveketali, i makar je zvuk bio prigušen, njemu se učinio jako glasnim. Na trenutak je bacio pogled ulijevo, siguran da će ugledati zablejane oči tog šmrkavca. Popovo se lice ukočilo u tvrdom, napetom ceru straha. Ali nije bilo nikoga.

Bar za sada.

Pronašao je pravi ključ, ubacio ga u bravu i ušao. Pazio je da vrata šupe ne otvori previše, zato što bi šarke, kad bi ih natjerao na previše gimnastike, znale i zaškripati.

Kad se našao unutra, divljim je okretom zavrnuo zasun i ušao u Emporium Galorium. U tim je sjenama bio više nego kod kuće. Kroz te bi se uzane, starudijom

554

opasane prolaze znao provući i u snu... što je zapravo i učinio, samo što mu je to, kao i toliko toga, privremeno izvjetrilo iz svijesti.

Negdje pri fasadi zgrade bio je prljavi prozorčić što je gledao na uzani prolaz kojim su se poslužili Delevanovi da mu se uvale u stražnje dvorište. S njega su se također, pod vrlo oštrim kutovima, vidjeli i pločnik i dio gradskog zemljišta.

Pop je kliznuo do tog prozora između hrpa beskorisnih i bezvrijednih magazina koji su u mračni zrak izdisali svoj prašnjavi žuti muzealni smrad. Pogledao je na prolaz i otkrio da je prazan. Pogledao je desno i ugledao Delevanove kako, lelujavi kao riba u akvariju, gledani tako kroz prljavo, napuklo staklo, prelaze gradski travnjak malo ispod glazbenog paviljona. Nije ih pratio dok se ne izgube iz vida niti je otišao do prednjih prozora da ih vidi pod boljim kutom. Pretpostavio je da idu do LaVerdiere'sa, no kako su ga ovdje već tražili, to znači da će se raspitati o njemu. Što će im reći ona droljica za blagajnom? Da je bio i otišao. Ništa više?

Samo da je kupio dvije kesice duhana.

Pop se nasmiješio.

Zbog toga ga valjda neće objesiti.

* * *

Pronašao je smeđu torbu, izišao na stražnja vrata, krenuo prema panju, malo razmislio, pa pošao prema vratima što su vodila na prolaz. Ako je jednom bio neoprezan, to ne znači da to mora biti i drugi put.

555

Pošto je zaključao vrata, odnio je torbu do panja i skupio komadiće smrskane polaroidne kamere. Radio je najbrže što je mogao, no za temeljitost je trebalo vremena.

Pokupio je sve osim sitnih krhotina i opiljaka u kojima nitko ne bi vidio ništa više od anonimnoga smeća. Istražiteljska ekipa iz policijskog laboratorija vjerojatno bi mogla identificirati ponešto od tog razbacanog materijala; Pop je već vidio u mnogim TV krimi-serijama (kad, mislim, nije preko video-rekordera gledao filmove samo za odrasle) kako ti znanstveni tipovi pročešljavaju mjesto zločina kistovima i usisačima pa čak i pincetama, pa sve nađeno spremaju u plastične vrećice, ali u Šerifovu uredu u Castle Rocku nije bilo takvoga odjela. A Pop je čisto sumnjao da bi šerif Pangborn mogao nagovoriti Državnu policiju da pošalje svoj kriminalistički furgon, pa čak bi i samoga Pangborna bilo nemoguće nagovoriti na toliki trud - napose kad je riječ o ničem većem od krađe fotoaparata, a to je sve za što bi ga Delevanovi mogli optužiti bez bojazni da ih proglase ludim. Nakon što je policijski pedantno istražio teren, Pop se vratio u kuću, otključao "posebnu" ladicu i u nju položio smeđu torbu. Ponovno je zaključao ladicu i vratio ključeve u džep. S tim smo, dakle, gotovi. A znao je i sve o nalozima za pretres. Prije će pakao doživjeti snježnu mećavu nego što Delevanovi uspiju nagovoriti Pangborna da nalog zatraži u okružnom sudu. Čak i kad bi bio tako lud da to pokuša učiniti, ostaci bi te proklete kamere nestali - i to zauvijek - mnogo prije nego što bi skužio foru. Da pokuša sad zauvijek ukloniti ostatke kamere, to bi bilo mnogo opasnije nego da ih ostavi u zaključanoj ladici. Delevanovi bi se mogli vratiti i uhvatiti ga na djelu.

556

Najbolje je malo pričekati. Zato što će se oni sigurno vratiti.

Pop Merrill je to znao koliko je znao i da se zove Pop Merrill.

Kasnije, možda, kad se sve to ludesanje i blesanje malo slegne, možda uzmogne otići do maloga pa mu reći: Da. Tako je. Sve što misliš da sam učinio, doista sam i učinio. A sad, zašto da na sve to ne stavimo križ i pravimo se kao da se nikad nismo ni vidjeli... u redu? To si možemo priuštiti. Možda tako sada ne misliš, u prvi čas, ali mi to možemo. Jer, vidi - htio si je razbiti zato što si mislio da je opasna, a ja sam je želio prodati zato što sam mislio da vrijedi silne novce. Sad, kako je ispalo, ti si bilo u pravu, a ja u krivu, priznajem, i to neka ti bude sva osveta od sada do vječnosti. Da me bolje poznaješ, shvatio bi i zašto - u gradu baš nema puno ljudi koji su od mene ikad čuli tako nešto. To mi je kao metla u guzicu, to što sam mislio reći je to, ali vrlo važno; kad se u nečemu zeznem, volim si umišljati da sam već dovoljno velik da to i priznam, bez obzira koliko me to boljelo. A na koncu sam ipak, dečko moj, učinio upravo ono što si i ti htio učiniti. Svi smo mi pod kožom krvavi, to što sam mislio reći je to, i mislim, daj, pustimo, što je bilo, bilo je. Ja znam što ti o meni misliš, a znam i što ja mislim o tebi, ali ni ti nećeš glasati za mene, ni ja za tebe, kad se za Četvrtoga srpnja bude birao Veliki šerif godišnje parade, no to je sve u redu, preživjet ćemo i to, zar ne? A to što sam mislio reći je to: obojica smo zapravo sretni što te proklete kamere više nema, i daj da na sve to stavimo križ, i svatko za svojim poslom.

557

No to je trebalo ostaviti za kasnije, a i tada je to samo jedno veliko možda. Sada to ne bi upalilo, to je sigurno. Trebat će im vremena da se malo ohlade. U ovom trenutku obojica čeznu da mu otkinu s guzice krvavu komadinu, kao

(onaj pas s fotke) kao... mislim, ma nije ni važno kao što. Najvažnije je

od svega da bude dolje, u prizemlju i, kad se oni vrate, da sve teče kao i obično i nedužno kao prokleto dojenče.

Zato što će se oni sigurno vratiti.

No to je sve u redu. A sve je u redu zato...

"Zato što je sve pod kontrolom", prošaptao je Pop. "To što sam mislio reći je to."

I sad je otišao otvoriti prednja vrata, i prebacio pločicu sa ZATVORENO na OTVORENO (i potom je hitro ponovno prebacio na ZATVORENO, samo što to Pop nije opazio, niti će se toga kasnije sjećati). U redu; to je početak. I što je sad sljedeće? Potruditi se da sve izgleda kao samo još jedan normalni dan, ni više ni manje od toga. A kad se oni vrate, a iz nosnica im bude šikljala para, spremni i poginuti za nešto što je mrtvo kao otrov za štakore, on će se sav pretvoriti u čuđenje i za-pet-ran-Božjih-očemu-vi-to.

I tako... što bi bio najnormalniji posao u kojem bi da ga zateknu kad se vrate, sa šerifom Pangbornom ili bez njega?

Popovo se oko zalijepilo za sat s kukavicom što je visio s grede kraj lijepoga kredenca što ga je pred

558

mjesec, mjesec i pol dana kupio na nekoj rasprodaji imanja u Sebagou. Sat baš i nije bio neki ljepotan, i vjerojatno ga je onaj prvi kupio tako što je za nj trampio marke s nekom sirotom dušom koja je htjela biti štedljiva (a ljudi koji su samo pokušavali biti štedljivi bili su, prema Popovu mišljenju, uboge smetene duše što su plutale kroz život u maglovitom stanju stalne razočaranosti). Pa ipak, ako bi ga uspio malo srediti, tako da bar malo proradi, možda bi ga mogao utrapiti nekom skijašu koji će se pojaviti za mjesec-dva dana, nekome tko bi u svojoj skijaškoj kućici želio imati sat, zato što mu je crkao onaj zadnji, povoljno kupljeni, i koji ne shvaća (i vjerojatno nikad neće ni shvatiti) da je još jedna povoljna kupnja stvaranje novog a ne rješenje staroga problema.

Pop je već unaprijed žalio tog čovjeka, i cjenjkat će se s njim do zadnjega daha, ali ga ipak neće prevariti. Da se kod njega sve kupuje na vlastitu pogibelj, to je bilo upozorenje koje ne samo što bi uvijek trebalo izreći, nego je on to upozorenje počesto doista i izgovarao, ali i on mora od nečega živjeti, zar ne?

Da. I zato će samo sjediti tako za svojim radnim stolom i prtljati po tom satu, da vidi može li ga nekako pokrenuti, i kad se Delevanovi vrate, zateći će ga kako radi upravo to. Možda se do tada nađe i nekoliko potencijalnih mušterija koje njuškaju po dućanu; tome se mogao bar nadati, iako je ovo uvijek mrtvo doba godine. No mušterije bi ionako bile samo marcipan na njegovu kolaču. Najvažnije je ipak od svega kakav će stvoriti dojam: pred njima će biti naprosto momak koji nema što skrivati, koji prolazi kroz uobičajene procedure i uobičajeni ritam jednog sasvim običnog dana.

559

Pop je prišao gredi i skinuo sat s kukavicom, pazeći pritom da ne zaplete utege. Lagano pjevušeći odnio ga je do radnoga stola. Položio ga je na stol. Pa se opipao po stražnjem džepu. Svježi duhan. I to je bilo dobro.

Bilo bi zgodno, dok se radi, malo zapućkati.

560

Glava osamnaesta

"Ali, Kevine, ti ne možeš znati da je on bio tu!" i dalje se, dok su ulazili u LaVerdiere's, nevoljko protivio gospodin Delevan.

Kevin ga nije ni slušao, nego je pošao ravno prema pultu za kojim je stajala Molly Durham. Želja za povraćanjem već ju je bila prošla, i sad se osjećala mnogo bolje. Sve je to sad izgledalo malo šašavo, kao noćna mora iz koje si se probudio pa se, nakon početnog olakšanja, zapitaš: I ja sam se uplašila TOGA? Kako sam mogla i pomisliti da mi se može dogoditi TAKO NEŠTO, pa makar i u snu?

Ali kad je onaj Delevanov mali pred pultom pokazao svoje izduženo i blijedo lice, ona je shvatila kako se mogla uplašiti, da, o da, i to nečeg tako blesavog poput onog što se zbiva u snovima, zato što ju je to ponovno prekobicnulo u snovite predjele njezina budnog sna.

Stvar je bila u tome što je izraz na licu Kevina Delevana bilo skoro jednak onome: kao da je i on tako duboko u nečemu, da su se njegov glas i njegov pogled, kad su napokon doprli do nje, doimali skoro istrošeno.

"Ovdje je bio Pop Merrill", rekao je. "Što je kupio?"

"Molim vas, oprostite", rekao je gospodin Delevan. "Malome baš nije dob..."

561

A onda je on ugledao Mollyno lice i ušutio. Izgledala je kao da je upravo vidjela kako stroj u tvornici nekom otkida ruku.

"O!" rekla je. "O, moj Bože!"

"Možda film?" upitao ju je Kevin.

"Što je to s njim?" upitala je Molly slabašnim glasom. "Znala sam da je nešto čim je ušao. Što je to? Da nije... nešto učinio?"

Isuse, pomislio je John Delevan. Ona DOISTA zna. Dakle je istina.

I u tom je trenutku gospodin Delevan tiho donio herojsku odluku: sasvim se predao. Sasvim je predao i sebe i svoje shvaćanje istinitog i neistinitog, sasvim u ruke svojega sina.

"Bio je, je li da je bio?" pritisnuo ju je Kevin. Njegovo uzbunjeno lice korilo ju je zbog njezina ježurenja i drhtavice. "Polaroidni film. Za ovo." Pokazao je u izlog.

"Da." Put joj je postala blijeda kao porculan; malo crvenila što ga je tog jutra stavila na lice izbilo je u obliku grozničavih, plamenih mrlja. "Bio je tako... čudan. Kao lutka koja govori. Što je to s njim? Što..."

Ali Kevin se već u vihoru okrenuo od nje, ponovno prema ocu.

"Treba mi aparat", zahripao je. "I to smjesta. Polaroidov Sun 660. Imaju ga. Čak je i na rasprodaji. Vidiš?"

562

Pa ipak, i unatoč odluci, usta gospodina Delevan nisu željela sasvim ispustiti posljednje zaostale krhotine racionalnosti.

"Zašto..." otpočeo je, no baš ga je dotle Kevin i pustio.

"Ni ja ne ZNAM zašto!" uskliknuo je, a Molly Durham je zaječala. Sad joj nije došlo da povrati; Kevin Delevan je bio jeziv, ali ne toliko jeziv. U ovom je trenutku željela samo otići kući i uspuzati u svoju sobu i pokriti se preko glave. "Ali ga moramo imati, a vrijeme je već skoro isteklo!"

"Dajte mi jedan od onih", rekao je gospodin Delevan, pa drhtavom rukom izvukao lisnicu, nesvjestan toga da je Kevin već poletio prema izlogu.

"Uzmi ga", začuo je njen drhtavi glas, sasvim drukčiji od uobičajenog. "Samo ga uzmi i idi."

563

Glava devetnaesta

Na drugoj strani trga Pop Merrill, koji je vjerovao da mirno popravlja jeftini sat s kukavicom, nedužan kao beba u majčinu naručju, upravo je u Kevinovu kameru stavio jednu od kutija s filmom. Potom ju je uz škljocaj zatvorio. Ispustila je ljigavi sitni cvil.

Ta prokleta kukavica kao da je dobila grdni laringitis. Vjerojatno joj je preskočio zubac. Ali, mislim, i tome ima lijeka.

"I to ćemo popraviti", rekao je Pop i digao kameru. Primakao je oko šupljega pogleda tražilu s pukotinom tankom kao dlaka, i tako sićušnom da se nije vidjela ni kad bi joj se primaklo oko. Kamera je bila uperena prema prednjem dijelu dućana, ali to nije bilo važno; kamo god da ju je usmjerio, uvijek je bila uperena u izvjesno crno pseto kakvo Bog nikad nije stvorio u gradiću kojeg ćemo, u nedostatku boljeg imena, nazvati Polaroidsvilleom, a koji također nije djelo njegovih ruku.

BLJES!

Potom taj ljigavi sitni cvil dok Kevinova kamera iz sebe gura novu fotografiju.

"Evo", rekao je Pop s tihim zadovoljstvom u glasu. "Možda mi sad nećeš samo progovoriti, ptičice. To što sam mislio reći je to, možda mi sad i propjevaš. Ne mogu ti to obećati, ali ću dati sve od sebe."

564

Pop se nacerio suhim, štavljenim smiješkom i još jednom pritisnuo dugme.

BLJES!

* * *

Već su bili na pola trga kad je John Delevan opazio kako nijemo bijelo svjetlo ispunjava prljave prozore Emporiuma Galoriuma. Svjetlo je bilo nijemo, ali su poslije njega, kao zakašnjeli prasak groma, začuli tihi, mračni bruj, za koji se učinilo da dopire iz starčeve kramarnice... no samo zato što je starčeva kramarnica bila jedino mjesto iz kojeg je mogao dopirati. Ali mjesto iz kojeg je on, kako se činilo, nicao, nalazilo se negdje u podzemlju... ili je to ipak bilo samo zato što se samo čitava Zemlja činila dovoljno velikom da odnjiše vlasnika takve glasurine?

"Trči, tata!" kriknuo je Kevin. "On je već počeo!"

Zatim se bljesak ponovio, i osvijetlio prozore poput hladnog električnog izboja. Za njim je ponovno uslijedilo to potmulo režanje, nadzvučni prasak u zračnom tunelu, glasanje neke zvijeri, užasne izvan svih granica shvaćanja, koju je netko udarcem noge probudio iz sna.

Gospodin Delevan, nemoćan da se zaustavi i gotovo ni ne znajući što radi, otvorio je usta da kaže sinu da svjetlo toliko jarko i žarko ne može stvoriti ugrađena bljeskalica polaroidne kamere, no Kevin je već potrčao.

Potom je potrčao i gospodin Delevan, savršeno znajući što će učiniti: zgrabiti sina za ovratnik i odvući

565

ga prije negoli se dogodi nešto strašno, strašnije od svega što on može shvatiti.

566

Glava dvadeseta

Drugi polaroid što ga je Pop snimio istisnuo je iz otvora onaj prvi. Ovaj je zalepršao i spustio se na stol, pa prizemljio s treskom jačim od onog što bi ga morao proizvesti takav kvadrat kemijski obrađena kartona. Sunov je pas sad ispunio skoro čitav kadar; u prvom su planu bili njegova nemoguća glava, crne jame očiju, zadimljene ralje pune zubi. Lubanja kao da se izdužila u metak ili suzu, dok je brzina tog nečeg psolikog, združena sa skraćivanjem udaljenosti između toga i objektiva, doprinosila sve većem zamućenju fotografije. Sad su se u pozadini vidjeli samo vršci plotovih letvica; masa je napetih pleća tog nečeg pojela ostatak kadra.

Kevinova rođendanska kravata, koja je ležala u ladici do Suna, sad se pokazala na dnu kadra, i namignula mu odrazom maglovita sunca.

"Još malo pa si moja, kurvino kopile", rekao je Pop visokim, napuklim glasom. Oči su mu bile zaslijepljene svjetlom. On nije vidio ni psa ni foto-aparat. On je vidio samo nijemu kukavicu koja se pretvorila u sav smisao njegova života. "Propjevat ćeš ti meni, prokleta bila! Natjerat ću ja tebe da propjevaš!" BLJES!

Treća je slika izgurala drugu iz otvora. Ova je pala i prebrzo, više kao kamen negoli kvadrat kartona, i kad je udarila o stol, probila je prastari izdrpani podložak i uzlepršala užasnute opiljke drveta u koji se zakopala.

567

U drugoj se slici psetova glava istrgla još više iz žarišta; pretvorila se u dugi stupac mesa od kojeg je zadobila čudan, skoro trodimenzionalan izgled.

A na trećoj se, što je još virila iz proreza na dnu kamere, zbivalo nešto nemoguće - kao da se njuška Sunova psa ponovno vraćala u žarište. Bilo je to nemoguće zato što se primakla objektivu koliko je to uopće mogla; primakla toliko da se činilo kao da je to njuška morskoga čudovišta tik pod onom lomnom opnom koju zovemo površinom.

"Ta gadura još nije sasvim u redu", rekao je Pop.

Prst mu je ponovno pritisnuo polaroidov otponac.

568

Glava dvadeset prva

Kevin je potrčao stepenicama Emporiuma Galoriuma. Otac ga je pokušao dohvatiti, ali je uhvatio samo zrak palac iza lepršavoga skuta Kevinove košulje, spotakao se i pao na dlanove. Ruke su mu kliznule preko predzadnje stepenice, od čega mu je koža zadrhtala kao izbodena sitnim opiljcima.

"Kevin!"

Podigao je pogled i svijet se na trenutak skoro izgubio u još jednom od tih ošamućujućih bljeskova. Ovaj je put urlik bio mnogo glasniji. Bilo je to glasanje poludjele zvijeri trenutak prije no što će razvaliti razlabavljeni kavez. Ugledao je Kevina pognute glave, kako rukom zaklanja oči od bijele jare, sleđen u tom stroboskopskom svjetlu, kao da se i sam pretvorio u fotografiju. Ugledao je kako se niz stakla izloga u cik-caku spuštaju pukotine kao razlivena živa.

"Kevin, paz..."

Staklo je prsnulo van u svjetlucavom pljusku kapljica, i gospodin je Delevan pognuo glavu. Oko njega je poletjelo staklo u zapuhu vijavice. Zapljuštalo mu je po kosi i izgreblo mu obraze, ali se nijedan komadić nije zabio duboko ni u muškarca ni u momčića; većina se pulverizirala u sitni prah.

Začulo se drobljenje i kršenje. Ponovno je podigao pogled i opazio da je Kevin stigao do ulaza i učinio baš

569

ono što je gospodin Delevan još davno želio učiniti: tresnuo je ramenom u vrata, sad već bez stakla, tako da je jezičac novoga kračuna proderao staro, natrulo drvo.

"KEVIN, DO STO ĐAVOLA!" dreknuo je na sina. Potom je ustao, posrnuo kad su mu se noge splele i skoro opet pao na koljeno, a onda se uspravio i jurnuo za sinom.

* * *

S tim se prokletim satom nešto dogodilo. Nešto loše.

On je otkucavao i otkucavao - što je već i samo po sebi bilo loše, ali to još nije bilo sve. Jer je svakim časom u Popovim rukama postajao sve teži... a osim toga je postajao i sve nezgodnije vruć.

Pop je na nj spustio pogled, i najednom pokušao kriknuti od užasa kroza zube koje kao da je netko namah povezao žicom.

Shvatio je najednom da je slijep, baš kao što je najednom shvatio da to što drži u ruci uopće nije ura s kukavicom.

Pokušao je natjerati ruke da otpuste samrtnički stisak kojima je stezao kameru, i najednom s užasom otkrio da ne može razdvojiti prste. Kao da je uokrug aparata poraslo gravitacijsko polje. A taj je užas postajao sve topliji i topliji. Među Popovim izvijenim prstima, među njegovim pobijeljelim noktima, siva se plastika aparatova kućišta najednom zadimila.

570

Desni mu je kažiprst zapuzao prema crvenom otponcu poput obogaljene muhe.

"Ne", promrmljao je, i potom, u vapaju: "Zaboga, ne..."

Ali njegov prst na to nije obratio nikakvo zanimanje. Dosegao je crveno dugme i smjestio se na njemu baš u trenutku kad je Kevin tresnuo ramenom o vrata i uletio unutra. Staklo je, poispadalo s vrata, zaškripalo i razletjelo se.

Pop nije pritisnuo dugme. Čak i onako slijep, i unatoč tome što je osjećao da mu se meso na prstima počinje dimiti i peći, znao je da nije pritisnuo dugme. Ali kad se prst spustio na nj, ono gravitacijsko polje kao da se najprije podvostručilo, pa potrostručilo. Pokušao je dići prst s dugmeta. Bilo je to kao da pokušava na Jupiteru raditi sklekove.

"Baci to!" kriknuo je momčić odnekud s ruba tame. "Baci to, baci to!"

"NE!" uzvratio mu je Pop krikom. "To što sam mislio reći je to, NE MOGU!"

Crveno je dugme zaklizilo prema kontaktu.

* * *

Kevin je stajao u raskoraku, nadvijen nad kameru što su je netom kupili u LaVerdiere'su, a kutija u kojoj su je donijeli ležala mu je do nogu. Uspio je pogoditi dugme koje je oslobađalo prednji dio kamere, tako da se otvorio na šarkama i otkrio široki otvor za umetanje filma. Pokušavao je u nj zabiti paketić filma, ali on

571

tvrdoglavo nije želio ući - kao da se kamera odlučila za izdaju, možda iz solidarnosti sa svojom sestrom.

Pop je kriknuo još jednom, samo što u kriku ovaj put nije bilo riječi; bio je to neartikulirani krik straha i bola. Kevin je nanjušio vruću plastiku i ispečeno meso. Podigao je pogled i opazio da se aparat tali, uistinu tali, u sleđenim starčevim rukama. Njegova se četvrtasta, kutijasta silueta preoblikovala u čudnu, pogrbljenu formu. Čak se i staklo objektiva i tražila - tko zna kako - pretvorilo u mekanu plastiku. Umjesto da puknu ili izlete iz kamerine sve bezobličnije ljuske, oni su se izdužili i zakapali poput karamela, pretvoreni u par grotesknih očiju tragične maske.

Tamna plastika, pretvorena u mulj i vrući vosak, slijevala se niz Popove prste i nadlanice u gustim potočićima, i u koži mu dubila brazde. Plastika je kauterizirala sve što bi prepalila, ali je Kevin ipak vidio kako iz rubova tih potočića izbija istisnuta krv i kaplje niz Popovu put, i pada na stol u zadimljenim kapima koje cvrče kao vruća mast.

"Film ti je još zamotan!" zaurlao je iza njega otac, i tako ga trgnuo iz paralize. "Razmotaj ga! Daj to meni!"

Otac ga je obišao rukom, udarivši ga pritom tako snažno da ga je skoro srušio s nogu. Zgrabio je paketić filma, još uvijek zamotan u debeli papir, i otrgnuo mu kraj. Potom ga je zgulio.

"POMOZITE!" zavrištao je Pop, i to su bile zadnje suvisle riječi što su ih obojica od njega čuli.

"Brže!" zaurlao je otac, i gurnuo mu u ruke novi paketić filma. "Brže!"

572

Cvrčanje vrućega mesa. Škropac vruće krvi po stolu, do maločas pljusak, sad se pretvorio u oluju, u trenutku kad su počele popuštati deblje vene i arterije u Popovim rukama i na nadlanicama. Potok je vruće, tekuće plastike stvorio narukvicu na njegovu lijevom zapešću, i u tom je trenutku popustio i snop žila uz površinu, i krv je prsnula kao iz trule brtvice koja je najprije prokapala na nekoliko mjesta a sad se počela naprosto raspadati pod upornim, nesavladivim tlakom.

Pop je zaurlao kao zvijer.

Kevin je pokušao ponovno zabiti film i zaurlao "Jebi se!" kad ovaj ponovno nije htio ući.

"Okrenuo si ga naopako!" zaderao se gospodin Delevan. Pokušao je Kevinu istrgnuti kameru iz ruku, ali mu se Kevin oteo, i ostavio ocu u ruci skut košulje i ništa više. Izvukao je paketić s filmom i on mu je na trenutak zatitrao na vršcima nervoznih prstiju, i skoro pao na pod - na pod koji, osjećao je to, čezne da se zgrbi u šaku i zdrobi ga u trenutku pada.

Ali onda ga je već imao u rukama, onda ga je već okrenuo, ubacio ga na pravo mjesto i tresnuo po prednjem dijelu kamere, koji je visio mlitavo poput stvorenja prebijena vrata, i on se zatvorio na svojoj šarci.

Pop je još jednom zaurlao, i...

BLJES!

573

Glava dvadeset druga

Ovaj put je bilo kao da stoji u središtu sunca koje se pretvorilo u supernovu u jednom iznenadnom, hladnom refulu svjetla. Kevinu se učinilo kao da mu je neki silni malj zbacio sjenu i zabio je u zid. Možda je to bilo bar djelimice istina, jer se zid iza njega u trenutku ispekao od bljeska i iscrtkao tisućama suludih pukotina, posvuda osim na jednom udubljenom području na koji je pala sjena. Njegov obris, jasan i nedvojben kao oštro izrezana silueta, bio je utetoviran u zid; jedan mu je lakat strčao poput letećega klina, uhvaćen i sleđen u onom trenu kad je ruka, što je bacila tu sjenu, napustila svoju sleđenu sliku, i podigla se da licu prinese novu kameru.

Vrh se kamere u Popovim rukama otrgao od ostatka uz ljepljiv zvuk, nalik onom što ga ispušta doista ogroman debeljko kad čisti grlo. Sunov je pas zarežao, i ovaj je put ta grmljavina u basu bila toliko glasna i toliko jasna, i toliko blizu, da je porazbijala sva stakla na satovima i natjerala sva zrcala i okvire slika da izbljuju svoja stakla po podu u trenutnim kristalnim lukovima zapanjujuće i nevjerojatne ljepote.

Kamera ovaj put nije ni zaječala ni zacvilila; zvuk što ga je ispustio njen mehanizam bio je krik, visok i prodoran, nalik na krik žene što umire u rađanju naopako izvrnuta ploda. Kvadrat papira koji se grubijanski gurao iz tog procijepljenog otvora dimio se i pjenio. A onda se počeo taliti i sam mračni izlazni

574

otvor, i jedna mu je strana pala dolje, dok se druga nabrala prema gore, da bi zajedno zinule kao krezuba usta. Na sjajnoj se površini posljednje slike počeo stvarati plik, koji je ostao visjeti na sve širim ustima kanala kroz koji je Polaroidov Sun rađao svoje fotografije.

Dok je Kevin sve to gledao, sleđen, gledao kroz zavjesu točkastih bljesaka i kvrcaja koje mu je posljednja bijela eksplozija navukla pred oči, Sunov je pas ponovno zaurlao.

Zvuk je sad bio tiši, s manje onog značenja što je dopirao odnekud odozdo i odasvud, ali je ujedno bio i mnogo ubitačniji, jer je bio stvarniji, više od ovoga svijeta.

Dio je rastaljene kamere poletio natrag u obliku velike sive kapi, pa pogodio Popa Merrilla u vrat i razvukao se u ogrlicu. Najednom su i odjednom Popu popustile i vratne žile i aorta, i prsnule u kapima krvi što su briznule gore i prema van u jarko crvenim spiralama. Popova je glava mlatnula unatrag, kao da je na vratu bez kostiju.

Plik je na površini fotografije rastao i rastao. I sama se slika počela bacakati u razjapljenom otvoru pri dnu sad već obezglavljene kamere. Stranice su joj se počele širiti, kao da slika više i nije na kartonu, nego na nekakvoj savitljivoj tvari, poput usukanog najlona. Meškoljila se i otimala u otvoru, i Kevina je podsjetila na kaubojske čizme što ih je predlani dobio za rođendan, i na to kako je morao migoljiti nogom da bi u njih ušao, jer su mu bile pretijesne.

575

Krajevi su slike udarili u rub otvora za ispust slika, i tu bi se zacijelo kruto zaglavili. Ali kamera više nije bila od krute tvari; ona je, zapravo, već izgubila svaku sličnost s onim što je nekad bila. Rubovi su slike zasjekli kroz stranice kamere čisto kao oštri rubovi dobrog dvosjeklog bodeža kroz meko meso. Probili su se kroz ono što je nekad bilo polaroidovo kućište, i rastjerali u zrak sive kapi zadimljene plastike. Jedna je od njih pala na suhi, trošni snop starih brojeva Popular Mechanicsa, i u njima izbušila zadimljenu, pougljenjenu rupu.

Pas je ponovno zaurlao, ispustivši ljutit, ružan zvuk - krik nečega čemu je na pameti bilo samo razdiranje i ubijanje. Samo to, i ništa više.

Slika se zaklatila na rubu ovješenog, razmočenog otvora, koji je sad od svega najsličniji bio zvučnici nekog izobličenog puhačkoga glazbala, i onda pala prema stolu brzinom kamena bačena u bunar.

Kevin je osjetio kako mu se u rame zabijaju nokti.

"Što on to radi?" upitao je otac hrapavim glasom. "Isuse Kriste svemogući, Kevine, što on to radi?"

Kevin je začuo kako iz njega odgovora neki daleki, skoro nezainteresirani glas: "On se to rađa."

576

Glava dvadeset treća

Pop Merrill je umro zavaljen u naslonjač za svojim radnim stolom, za kojim je prosjedio tolike sate: sjedio bi i pušio; sjedio je i popravljao stvari tako da rade bar još neko vrijeme, kako bi stvari bez vrijednosti mogao prodati ljudima bez pameti; sjedio i nakon Sunčeva zalaska posuđivao novac impulzivnima i neopreznima. Umro je zureći u strop s kojeg je kapala njegova vlastita krv i prskala mu po obrazima i u otvorene oči.

A onda se naslonjač prevrnuo i istresao njegovo ovješeno tijelo na pod. Zazveketali su ključevi i kesa s novcem.

A na stolu, posljednji se polaroid nastavio nemirno vrpoljiti. Stranice su mu se širile, i Kevin kao da je osjetio kako nešto nepoznato, istodobno i živo i neživo, stenje u užasnim, neshvatljivim trudovima.

"Mičimo se odavde", zadahtao je otac i povukao ga. Oči Johna Delevana bile su razrogačene i grozničave, prikovane za tu pomičnu fotografiju što se stalno širila i sad već pokrivala pola Merrillova radnoga stola. To više i nije sličilo fotografiji. Stranice su joj se nadule kao obrazi čovjeka koji sumanuto pokušava zazviždati. Sjajni plik, sad već visok čitavu stopu, pogrbio se i stresao. Čudne, neopisive boje jurile su bezglavo amo-tamo po površini iz koje kao da je izbijao nekakav uljasti znoj. Urlik, pun nemoćnoga gnjeva i nagona i

577

užasnoga glada, parao mu je mozak i parao i parao, prijeteći da će ga rascijepiti i ostaviti u ludilu.

Kevin se otrgnuo od njega, i košulja mu se rasparala na ramenu. Glas mu je bio pun dubokog, čudnog mira.

"Ne - jer bi on pošao za nama. A mislim da on želi baš mene, jer da je želio Popa, njega bi već imao, a osim toga je kamera najprije bila moja. Ali on tu ne bi i stao. Ulovio bi i tebe. A možda ne bi stao ni tada."

"Tu se ne može ništa!" kriknuo je otac.

"Može se", odgovorio je Kevin. "Preostala mi je jedna šansa." I tada je podigao kameru.

* * *

Krajevi su slike stigli do ruba stola. Ali umjesto da se prevale preko njega, zavili su se prema gore i nastavili se izvijati i širiti. Sad su već ličili na nekakva čudna krila, tko zna kako opremljena plućima, koja se mučno trude udahnuti zrak.

Čitava se površina tog bezličnog, pulsirajućeg nečeg nastavila nadimati; površina koja je trebala biti ravna pretvarala se u užasni tumor, a iz kvrgavih je i kraterima izbrazdanih stranica počela prokapavati gnjusna tekućina. Iz nje se širio bljutavi miris trule tlačenice.

Pasji je sad urlik postao neprekidan, bila je to zarobljena i gnjevna dernjava paklenoga psa koji se naumio osloboditi, a neki su zakašnjeli Pop Merrillovi satovi najednom zazvonili i nastavili zvoniti, kao da se bune.

Gospodina Delevana najednom je napustila grozničava želja za bijegom; najednom je osjetio kako

578

ga je svladalo duboko i opasno klonuće, smrtonosna pospanost nekakva.

Kevin je prinio tražilo oku. Svega je nekoliko puta bio u lovu na jelene, ali se sjećao kako je to bilo kad je na njega došao red da čeka, skriven, s puškom, dok se lovni drugovi kreću kroz šumu prema tebi, namjerno bučeći što je moguće više, u nadi da će iz šume istjerati nešto na čistinu gdje ti čekaš, s poljem vatre koje pod sigurnim kutom presijeca putanju ljudi. Ne moraš paziti da nekoga ne pogodiš; moraš paziti samo da pogodiš jelena.

Postoje trenuci kad se pitaš možeš li ga uopće pogoditi, kad se i ako se uopće pojavi. Postoje i trenuci kada se pitaš možeš li uopće natjerati sebe da opališ. Trenuci u kojima se nadaš da će jelen ostati hipotetsko biće, tako da se ne moraš staviti na kušnju... kao što se uvijek i dogodilo. Onom jednom jedinom zgodom, kad se jelen zaista pojavio, na čeki je bio i Bill Roberson, prijatelj njegova oca. I gospodin Roberson je smjestio zrno baš gdje ga je trebalo smjestiti, u spoj vrata i ramena, i onda su zamolili lovočuvara da ih slika oko lovine, oko mužjaka od dvanaest poena kojim bi se ponosio svaki lovac.

Kladim se da ti je žao što nije bio na tebi red za pucanje, je li, sinko? upitao je lovočuvar i promrsio Kevinu kosu (a tad mu je već bilo dvanaest godina, ali još nije nastupio onaj nagli rast koji je počeo prije nekih sedamnaest mjeseci i koje će ga za godinu dana dovesti do punih sto osamdeset... što je značilo da još nije bio dovoljno velik da zamjeri čovjeku što ga je pogladio po kosi). Kevin je na ovo kimnuo glavom, i svoju tajnu zadržao za sebe: bio je sretan što nije bio

579

njegov red za pucanje, i što njegova puška nije bila odgovorna za zrno koje izlijeće ili ne izlijeće... i zato što bi, čak ako bi se ispostavilo da je imao hrabrosti ispaliti metak, za nagradu dobio samo još jednu mučnu odgovornost: da ostvari čist pogodak u jelena. Nije znao bi li, da pogodak nije bio čist, uspio skupiti dovoljno hrabrosti da ispali i drugi metak, ili snage da, ako mu plijen pobjegne, pođe za njim po tragu krvi i zaparenoj, ustrašenoj balegi da bi dovršio započeto.

Samo se nasmiješio lovočuvaru i kimnuo kad je njegov otac napravio snimak, i nikad se nije ukazala potreba da svom tati kaže da je misao što se stvarala iza te zadignute obrve i ispod lovočuvareve ruke koja mu je mrsila kosu bila: Ne. Nije mi zbog toga žao. Svijet je pun kušnji, ali sam sa dvanaest još premlad da ih sam lovim. Drago mi je što je to učinio gospodin Roberson. Ja još nisam spreman za podvrgavanje muževnim kušnjama.

Ali sad je on bio onaj na čeki, zar ne? A životinja je dolazila, zar ne? I ovaj put to nije bio bezazleni travojed, zar ne? Bio je to stroj za ubijanje tako velik i tako opak da bi mogao jednim zalogajem pojesti tigra, i kanio je ubiti njega, no to je bio tek početak, a on ga je jedini mogao zaustaviti.

Kroz glavu mu je prošla misao da preda polaroid ocu, no ta je misao potrajala samo trenutak. Nešto je duboko u njemu znalo istinu: predavanje kamere ocu bilo bi ravno njegovu umorstvu i vlastitu samoubojstvu. Njegov je otac vjerovao da je tu nešto, ali to nije bilo dovoljno određeno. U očevima rukama kamera ne bi ni djelovala, čak i kad bi se uspio istrgnuti iz sadašnjeg ošamućenog stanja i pritisnuti otponac.

580

Ona je djelovala samo u njegovim rukama.

I tako je sad čekao na kušnju, zurio kroz tražilo fotoaparata kao kroz teleskopski nišan puške, zurio u fotografiju koja se nastavljala širiti i sve jačom silom, sve šire i šire i sve više i više rastezati taj sjajni, rastaljeni mjehur.

A onda se počelo zbivati i stvarno rađanje Sunova psa u ovaj svijet. Kamera kao da je otežala i postala olovna u trenutku kad je to nešto ponovno zaurlalo kao da je netko udario bičem otežanim čeličnom sačmom. Kamera mu je zadrhtala u rukama i on je osjetio kako se njegovi mokri, klizavi prsti žele naprosto razmotati i ispustiti je. Ali ostao je na svome mjestu, a usne su mu se povukle sa zuba u bolesnom i očajničkom ceru. U oko mu je potekao znoj i na trenutak mu podvostručio sliku. Zabacio je glavu i zbacio kosu s čela i obrva, a onda ponovno ugnijezdio zapiljeno oko u tražilo, i onda je Emporium Galorium ispunio zvuk strahovitog paranja, kao da debelo platno polako razdiru jake šake.

Sjajna se površina mjehura razderala. Crveni dim, kao ispuh iz čajnika postavljena pred crveni neon, izletio je u oblaku.

Ono je ponovno zaurlalo, ispuštajući ljutiti zvuk, pun želje za ubijanjem. Orijaška čeljust, prepuna krnjavih zubi, izletjela je, poput čeljusti dupina kad izbije na površinu, kroz membranu koja se nabrala i srušila. Zaderala je opnu, počela je žvakati i ujedati, što je sve proizvelo gumast i mljackav zvuk.

Satovi su zazvonili divlje, poludjelo.

581

Otac ga je ponovno zgrabio, ovaj put tako silovito da su mu zubi tucnuli o plastično tijelo fotoaparata, i samo je dlaka falila da mu ispadne iz ruke i smrska se o pod.

"Slikaj!" kriknuo je otac, nadglasavajući užasnu buku što ju je stvaralo čudovište. "Slikaj ga, Kevine, ako možeš, SLIKAJ GA ODMAH, Kriste Isuse, on će..."

Kevin se istrgnuo ocu iz ruke.

"Ne još", rekao je. "Ne j..."

Onda je to nešto zavrištalo jer je začulo Kevinov glas. Sunov se pas odbacio sa svog nepoznatog ishodišta, i još više razvukao sliku. Ona je popustila i razvukla se uz strašno stenjanje. Da bi se potom ponovno začuo težak zvuk paranja tkanja.

I najednom je Sunov pas bio na nogama, a glava mu se uzdizala crna i gruba i kuštrava kroz tu rupu u stvarnosti, kao nekakav nestvarni periskop sazdan sav od isprepletena metala i sjajnih, blistavih leća... samo što nije bio metalan, nego je Kevin gledao u zasukano, bodljikavo krzno, i što to nisu bile leće, nego poludjele i podivljale oči.

Opna ga je držala oko vrata, i bodlje su njegova krzna razdirale rubove rupe i stvarale čudnu šaru, nalik na protuberancu. Ponovno je zaurlao, i iz usta mu je liznuo gadan žutocrveni plamen.

John Delevan je ustuknuo korak i udario o stol prepun starih brojeva Weird Talesa i Fantastic Universea7 Stol se nagnuo i gospodin je Delevan

7 Sablasne priče i Fantastični svemir. (Op.pr.)

582

bespomoćno zamlatarao rukama, pokušavajući se održati na nogama, i pete su mu se najprije zaljuljale prema natrag, a onda izmakle oslonac tijelu. I čovjek i stol s treskom su se srušili. Sunov je pas ponovo zaurlao, a onda neočekivano delikatno spustio glavu i razderao opnu koja ga je zadržavala. Opna se proparala. Pas je zalajao i ispustio tanku paru plamena od koje se opna zapalila i pretvorila u pepeo.

Zvijer se ponovno bacila uvis i Kevin je opazio da ono nešto na kravati oko njezina vrata nije više kopča nego onaj viličasti alat kojim je Pop Merrill čistio lulu.

* * *

U tom se trenutku na momčića spustio čisti mir. Njegov je otac urlao od iznenađenja i straha dok se pokušavao iskobeljati ispod stola s kojim je pao, no Kevin se na sve to nije ni najmanje obazirao. Taj krik kao da je dolazio iz velike daljine.

Sve je u redu, tata, pomislio je, zalijepivši kroz tražilo još čvršće pogled za tu zvijer što je upravo izranjala. Sve je u redu, zar ne vidiš? Ili bar može biti u redu... zato što se njegova čarolija promijenila.

Pomislio je da možda i Sunov pas ima gospodara... i da je njegov gospodar shvatio kako Kevin više nije sigurna lovina.

A možda i u tom čudnom nigdjegradu Polaroidsvilleu postoji nekakav živoder; on zacijelo postoji, jer zašto bi se inače u snu pojavljivala ona debela žena? Zacijelo je to ta debela žena koja mu je rekla što mora učiniti, i to ili sama od sebe ili zato što ju je ondje postavio živoder, da je Kevin vidi i opazi:

583

dvodimenzionalnu debelu ženu s dvodimenzionalnim kolicima za kupovinu punim dvodimenzionalnih kamera. Pripazi se, dječače. Popov se pas otkinuo s lanca i vrlo je opak... Teško ga je slikati, ali ako nemaš kameru, onda je to sasvim nemoguće.

A sad je imao kameru, zar ne? To nije bilo sigurno, ne, nipošto, ali ju je bar imao.

Pas je zastao, i glava mu se okretala skoro besciljno... sve dok se njegov muljavi, zapaljeni pogled nije zaustavio na Kevinu Delevanu. Crne su mu se usne ogulile s veprovih kljova, zasukanih kao vadičep, a gubica se otvorila i razotkrila zadimljeni kanal grla, pa ispustila visok, prodoran urlik bijesa. Prastare obješene kugle što su noću osvjetljavale Popovu radionicu rasprsle su se redom jedna za drugom, i prosule rotirajuće krhotine mliječnog, muhama usranog stakla. Pas se bacio, i njegova široka, zadihana prsa probila su opnu što je dijelila svjetove.

Kevinov se prst spustio na polaroidov otponac.

Pas se ponovno bacio, i sad su mu prednje noge iskočile oslobođene, a one okrutne koštane mamuze, tako slične orijaškim rogovima, zagreble su po stolu, tražeći žrtvu. U masivnom su drvu slatkog javora iskopale duge vertikalne brazgotine. Kevin je čuo mračne udarce i grebanje njegovih stražnjih nogu, koje su se gibale poput klipova motora, kopajući i negdje dolje (pa ma što to dolje bilo) tražeći oslonac, i shvatio da su to završne kratke sekunde u kojima je još zarobljen i u njegovoj milosti; sljedeći će ga grčeviti odskok baciti u let preko stola, a kad se jednom oslobodi rupe kroz koju je izmigoljio, krenut će brzinom

584

tekuće smrti, jurnuti kroz prostor što ih je dijelio, i svojim mu ognjenim dahom zapaliti hlače djelić sekunde prije nego što mu raspori toplu utrobu.

I onda mu je, sasvim jasno, Kevin rekao što je potrebno učiniti:

"Ptičica, ptičica, ti prokleti jebivjetre." I odapeo polaroid.

585

Glava dvadeset četvrta

Bljesak je bio tako blistav da ga Kevin kasnije nije mogao ni zamisliti; on ga se zapravo jedva i sjećao. Kamera što ju je držao u rukama nije se ni usijala ni rastalila; umjesto toga su iznutra uslijedila tri ili četiri brza, odlučna loma, u trenutku kad su prsnule brušene leće, a opruge ili pukle ili se naprosto dezintegrirale.

U bijelom bljesku zaostalom na mrežnici, Kevin je Sunova psa vidio sleđena, kao savršenu crno-bijelu polaroidnu fotografiju, vidio ga zabačene glave, na fotografiji koja je svaki vijugavi nabor i stazicu u njegovu divlje raščupanu krznu, uhvatila kao složenu topografiju presahle riječne doline. Zubi su mu blistali, zubi koji više nisu imali nježnu žutu nijansu nego su bili bijeli i odvratni kao stare kosti u sterilnoj praznini pustinje kojom je voda prestala teći pred mnogo milenija. Njegovo jedino izbečeno oko, kojemu je nemilosrdni bljesak oteo tamni i krvavi krug oko prozorčića zjenice, bilo je bijelo kao oko u glavi grčkoga poprsja. Zadimljene su se bale cijedile iz raširenih nosnica i tekle poput vruće lave kroz uske kanale između uzdignute gubice i desni.

Bilo je to nešto kao negativ svih polaroida što ih je Kevin vidio u životu: crno-bijeli umjesto u boji, i u tri dimenzije umjesto u dvije. I bilo mu je kao da promatra živoga stvora kojeg je neoprezan pogled u glavu Meduze u trenutku pretvorio u kamen.

586

"Sad si gotov, ti kujin sine!" vrisnuo je Kevin napuklim, histeričnim glasom, i onda su, kao da izražavaju suglasnost, sleđene noge tog nečeg ispustile stol i počele nestajati, najprije polako, pa potom sve brže, u rupu iz koje su i došle. I sve je to bilo popraćeno kamenitim i kašljucavim zvukom, kao kod odrona.

Što bih ugledao kad bih sad pritrčao i pogledao u rupu? upitao se nekoherentno. Bih li ugledao onu kuću, onu ogradu, onog starca s kolicima za kupovinu, kako razrogačenih očiju zure u lice orijaša, ne dječaka nego Dječaka, koji im uzvraća pogled iz razdrte i nagorjele rupe u magličastu nebu? I bi li me ona usrkala? Kako?

Umjesto svega toga, Kevin je ispustio polaroid i podigao dlanove na lice.

I tako je samo John Delevan, koji je ležao na podu, vidio završni čin drame: kako se zasukana, mrtva opna skuplja u samu sebe, kako se povlači u složen ali nevažan čvor oko rupe, kako se tu gužva, i potom pada u samu sebe - ili možda, bolje, samu sebe udiše.

Začuo se dahtavi srk zraka, koji se od širokog udisaja digao sve do tankoga zvižduka čajnoga kotlića.

A onda se izvrnula kao rukavica i nestala. Naprosto nestala, kao da je nikad nije ni bilo.

Dok se polako i klimavo uspravljao na noge, gospodin Delevan je vidio kako zadnji srk (ili ispuh, pomislio je, ovisno o tome s koje se strane rupe čovjek nalazi) zraka uvlači sa sobom podložak sa stola i ostale polaroide što ih je starac snimio.

Njegov je sin stajao nasred poda, prekrivši lice rukama, i plakao.

587

"Kevine", rekao je otac tiho i zagrlio svog dječaka.

"Morao sam ga snimiti", rekao je Kevin kroz suze i kroz ruke. "Jedino sam ga se tako mogao otarasiti. Morao sam snimiti tog gnjilog kurvinog psa. To što sam mislio reći je to."

"Da." Zagrlio ga je još jače. "Da, i to si i učinio."

Kevin je pogledao oca ogoljelim očima, iz kojih je teklo kao iz potoka.

"Eto kako sam morao ciljati u njega, tata. Je li ti sad jasno?"

"Da", odgovorio je otac. "Da, sad mi je jasno." Ponovno je poljubio Kevina u vruć obraz. "Idemo kući, sine."

Pojačao je stisak oko Kevinovih ramena, želeći ga povesti prema vratima i odvesti ga od zadimljena, krvava starčeva tijela (koje Kevin još nije pravo opazio, pomislio je gospodin Delevan, ali ako se tu još zadrže, zacijelo hoće), no Kevin se na trenutak odupro.

"Što će ljudi reći?" upitao je Kevin, a glas mu je bio tako uštogljen i usidjelički, da se gospodin Delevan nasmijao usprkos zacvrčalim živcima.

"Neka govore što ih je volja", rekao je Kevinu. "Nikad se neće naći ni na puškomet od istine, ali mislim da se i tako nitko neće baš jako truditi." Zastao je. "Znaš i sam da ga nitko nije baš jako volio."

"Ni ja nikad neću poželjeti da se nađem na puškomet od istine", prošaptao je Kevin. "Idemo kući."

"Da. Volim te, Kevine."

588

"I ja tebe", odgovorio je Kevin hrapavim glasom, i potom su otišli iz dima i smrada starih stvari koje je najbolje zaboraviti, i izašli u vedro svjetlo dana. Iza njih, hrpa je starih magazina najednom planula... i požar je brzo raširio svoje gladne narančaste plamenove.

589

Pogovor

Bio je to Kevinov šesnaesti rođendan, i za nj je dobio baš to što je i želio: WordStar 70 PC i program za obradu teksta. Bila je to igračka vrijedna tisuću sedamsto dolara, i nekad mu to roditelji nikako ne bi mogli priuštiti, ali u siječnju, možda tri mjeseca nakon završnog sukoba u Emporiumu Galoriumu, tetka je Hilda tiho preminula u snu. I pritom je doista Učinila Nešto za Kevin i Meg; Učinila Zapravo Jako Puno za Čitavu Obitelj. Kad je u lipnju bila potvrđena valjanost oporuke, Delevanovi su postali bogatiji za skoro sedamdeset tisuća dolara... i to nakon oporezivanja, ne prije.

"Isuse, kako je super! Baš vam hvala!" uskliknuo je Kevin, pa poljubio majku, oca, pa čak i sestru Meg (koja je zahihotala no, budući već godinu dana starija, nije ni pokušala obrisati pusu; Kevin se međutim nije mogao odlučiti je li ta promjena korak u pravom smjeru ili ne). Većinu je tog popodneva proveo u svojoj sobi, prtljajući po stroju i isprobavajući kontrolne programe.

Negdje oko četiri sata, spustio se u prizemlje i ušao u očev brlog.

"Gdje su mama i Meg?" upitao je.

"Otišle su na sajam rukotvorina u... Kevin? Kevin, što se dogodilo?"

590

"Daj dođi časkom gore", rekao je Kevin šupljim glasom.

Kad se našao u dovratku svoje sobe, okrenuo je blijedo lice očevu podjednako blijedom licu. Očito još nije gotovo s plaćanjem, pomislio je gospodin Delevan dok se uspinjao za sinom. I naravno da je bilo tako. A zar i to nije naučio od Reginalda Mariona "Pop" Merrilla? Dug što si ga stekao itekako boli.

Ali će ti kamati slomiti kičmu. "Možemo li kupiti još jedan?" upitao je Kevin i

pokazao na laptop što je stajao na pisaćem stolu i bacao na podložak mistični žuti oval.

"Ne znam", rekao je gospodin Delevan i prišao stolu. Kevin je stao iza njega, blijedi promatrač. "Mislim, ako budemo morali..." A onda je spustio pogled na ekran i ušutio.

"Učitao sam program za obradu teksta i utipkao "The quick brown fox jumped over the lazy sleeping dog',8", rekao je Kevin "Samo, evo što je izišlo iz pisača."

Gospodin Delevan je stojeći polako pročitao ispis. I ruke i čelo najednom su mu postali jako hladni. Jer riječi su glasile:

Pas je opet na slobodi.

8 eng. doslovno: "Hitra smeđa lisica preskočila je preko lijenog usnulog psa", koja je nešto izmijenjena rečenica "The quick brown fox jumps over the lazy dog" (Hitra smeđa lisica preskače preko lijenog psa), kojom se provjeravaju slovni uređaji, jer sadrži sva slova engleske abecede. (Op.pr.)

591

On nije pospan,

I nije lijen,

I on ide na tebe, Kevine.

Onaj početni dug je bolan, pomislio je ponovno; ali će ti kamati slomiti kičmu. Dva su posljednja retka glasila:

I jako je gladan.

I na te JAKO jadan.

592